Zvonko Maković, Izbor iz poezije ALI Kad mi je bilo pet godina često su mi čitali knjigu Max & Moritz Wilhelma Buscha. Ispod šarenih i duhovitih sličica, na kojima su prikazane nepodopštine dvojice vragolana, bili su stihovi koji su, dakako, objašnjavali ono što su prikazivale sličice. Stihovi su bili na njemačkom, a ispod njih netko ih je lijepim dječjim rukopisom ispisao i u hrvatskom prijevodu. Tu je knjigu krajem dvadesetih godina dobio moj pokojni ujak, a prije nego sam nakon četvrt stoljeća ja počeo polagati pravo na nju, već su je mnoge druge ruke listale i čuvale. Od svih sličica i stihova osobito me se dojmio završni distih koji je u hrvatskoj verziji glasio: Mlinarove ali patke, pojele su sve ostatke.

Ta jednostavna i okrutna rečenica govorila je o tome kako su skončala svoj život dva mangupa zvana Max & Moritz. Nakon što su zabunom samljeveni, patke su dokrajčile ono što je od njih ostalo. Tu crnu logiku pravednosti nipošto nisam u svojoj dječjoj imaginaciji dovodio u pitanje. Štoviše, ishod priče se na neki način podrazumijevao i nije bilo nikakvih zabuna niti nejasnoća na narativnoj razini. Zabuna, pravi mali šum u razumijevanju, dolazila je, meñutim, iz sasvim neočekivanog aspekta. Aspekta pojedinačnih riječi. U završnim me je stihovima bunila riječ ali. Nikako si nisam mogao predočiti što ona znači, što skriva i čemu služi. Na neprestana zapitkivanja, dobivao sam sasvim proizvoljne i neodgovarajuće odgovore. Rekli bi mi kako je riječ ali stavljena tek tako na svoje mjesto i da ne znači ništa. Iz takvih bi objašnjenja dolazilo do još većih zabuna, baš kao i znatiželje, pa mi je riječ ali postala vrhunskom zagonetkom. Nijedno objašnjenje nisam prihvaćao kao cjelovito, tim prije što sam vrlo lako otkrivao proizvoljnost koja je stvarala još veću maglu oko te riječi. Varljiva nada kako ću jednog dana u školi otkriti pravo značenje riječi ali za koju se godinu potpuno izjalovila. U školi sam mogao otkriti samo poraznu činjenicu da je mala riječ ali tek jedna od brojnih drugih riječi koje nisam mogao dešifrirati. Usvajao sam tijekom godina sve više riječi, a ono što je bilo zastrašujuće, bila je činjenica da je proporcionalno rastao i broj nepoznatih i nejasnih riječi. Još kasnije, kada sam počeo ne samo čitati, već i pisati, pa te vještine izabrao i za svoj životni poziv, otkrio sam nešto duboko porazno. To je, naravno, da sumnjam kako ispravno ne razumijem niti jednu riječ koju pišem i izgovaram. Mala, samo naoko besmisleno upisana riječ ali u onom prijevodu Buschove knjige, bila je na neki način ključna riječ mojeg života. Kada sam to pričao jednom svom prijatelju, inače pjesniku, otkrio mi je gotovo identičan slučaj. Prva riječ koju je on zapamtio kao svoju sudbinsku riječ, a koju nije razumio, bila je sam prvo lice prezenta glagola biti. Ja sam... Sam? Što je sam? Onda je, baš kao i u mojem slučaju, išlo dalje. Osjećaj nerazumijevanja upotrijebljenih riječi širio se strahovitom brzinom. Svaka nova pjesma, svaka nova knjiga ostavljale su iza sebe pustoš. Ili bogatstvo, kako se uzme. Bogatstvo nepoznatih, nerazumljivih riječi. U usporedbi s mojim prijateljem, ja sam sretnik. Put u nerazumijevanje riječi ja sam ipak počeo s veznikom, a ne glagolom biti. Da, to bi se moglo nazvati srećom. Ali... Što ali? (“Prah”)

PORGY & BESS BAND lagati, zašto ne. ionako su riječi proizvoljne; riječi koje nisu stvari, riječi koje nisu riječi. lagati, zašto ne: riječima. ustajem i prilazim stolu: nisam ustao, stolu nisam prišao. prekidač radio aparata ne može van iskočiti: ako ga se pritisne, onda da. riječi i riječi, lagati i ne-lagati. zašto ne bih lagao? zašto ne bih izgovarao bilo koju riječ koja me trenutno opsjeda i ne mislim na nju - za izgovora - sasvim sigurno ne mislim. zašto: govoriti (ne želim reći) i govoriti a ne govoriti. "govoriti" u sva tri slučaja je laž. lagati, zašto ne lagati. počeo sam izgovarati i već sam slagao: perfekt nije prezent. prezent je perfekt. riječi nisu riječi. riječi su riječi. lagati, zašto ne? podesio sam usta kao da ću reći: tavan. nisam rekao, usta su prevarena: lagati, zašto ne. lagati riječi, riječi slágati u laž. obrnuti ih. popljuvati, izigravajući nježnost. riječi nisu riječi. kopile usnice, dim usne šupljine, talog brbljive memorije: riječi (lagati, zašto ne?) obrtati s jezika na zube, sa zuba na désni, onda u kovitlac: lagati, zašto ne? ("Komete, komete...")

P R I M J E R I Jedan, kojega su prepoznali, nosio je šešir. malo pohaban kaput imao je našivene džepove i bilo ga je lako uočiti meñu ostalima. o ostalima nije bilo podataka. Jedan je uzvikivao “neću se predati”: on je bio izdvojen iz gomile i pljeskali su mu. malo podalje druga je skupina raspravljala o nogometnoj utakmici i Jedan, prošavši mimo njih, okrene glavu na drugu stranu. kažu, jutros je zahladilo, snijeg ne kopni a nije više bijel. kad sam prvi puta ugledao snijeg, nisam ga se usudio dotaknuti, nekoć je u dokolici govorio Jedan kojemu su zalisci bili kovrčavi, tek gdjegdje prosjedi. zatim je Jedan, kupivši novine,ušao u kavanu; sjeo, pogladio se po bradi, prekriživši noge, pozvao je konobara koji je upravo prolazio. novine su bile corriere della sera. imao je uredno vezanu kravatu, šešir je odložio na stolicu, a manžete njegova kaputa bile su na samom rubu neznatno pohabane. (“ Činjenice”)

Č I N J E N I C A prvo što sam napisao, bila je riječ “možda”. zatim sam izvukao papir iz pisaćeg stroja i čavlićem ga pribio o zid. otkrio sam dvije stvari: veliku pokretljivost zglobova svojih ruku i istinitost rečenice kojoj sam zaboravio kraj. htio sam jednom reći slijedeće: “O what shall I hang on the chamber walls?”, ali, to je već davno rekao whitman. ostaje mi stoga da dodirnem svoj “možda”, svoju kolebljivu točku da pomaknem u ždrijelo neke druge životinje-matere. (“ Činjenice”)

B E Z O Č N O S T ponekad je osjetio kako ga vrijeñaju: - “u čtivim obraćanjem” - “izbjegavanjem pozdrava” - “prešućivanjem” - “glasnim dozivanjem” - “izgovaranjem imena krivom intonacijom”. ponekad bi udario stisnutom šakom o bedrenu kost kako bi sam sebe kaznio – za pogrešan osjećaj što ga je bezrazložno tištio. ponekad, on bi izlazio u šetnju, bez pozdrava, s riječima utisnutim duboko, duboko, ispod kože; riječima, koje nikako nije mogao izgovoriti a da ne osjeti stid što su ga zaokupile upravo one, riječi, kojima bi druge uvrijedio, nanijevši im, možda, bol srdžbu potištenost – - “mogućim učtivim obraćanjem” - “mogućim izbjegavanjem pozdrava” - “mogućim prešućivanjem” - “mogućim glasnim dozivanjem” - “mogućim izgovaranjem imena krivom intonacijom”. (“ Činjenice”)

I S T I N A kao bolest kojoj nema lijeka, kao trava, kao alga, kao trn zaboden u dlan, kao zeleno kopito, kao vrući hljeb na čelu svetog stjepana, kao želudac pileta i mjehur ribe, kao glineni patuljak u vrtu, kao papir, kao staklena vuna na ramenu, kao plamen iz nozdrva, kao urna i kao bedem, kao opći potop, kao bedrena kost i svila, kao list duda, kao konopac, kao veliko pero i mnoštvo posuda na polici, kao trgovina kolonijalnom robom, kao miris salame, kao vještačko zubalo, kao konjska griva, kao kalup za cipele, kao šara leptira, kao visak u ruci i žezlo na koljenima, kao zvrk i kao nokat, kao palikuća, kao unamuno i tetrijeb, kao vlast i potlačeni, kao cvrčak na terasi, kao ljeto, kao krik u snu, kao vilica i nož, kao mantova i urbino, kao dijete, kao klada u koritu rijeke, kao meteor, kao džamija ili labud, kao krilati čovjek, kao pupak žene, kao lastavičje gnijezdo na tanjuru, kao telefon i ris, kao nos bušmana i makija, kao kišobran, vaporeto i drvored lipa u osijeku, kao bademov cvijet, kao recepcija hotela, kao uteg, sol i vapneno mlijeko, kao orah, kao loza, kao nebo i voda, kao šiblje u svemiru, kao rijeka koja dere glinenu obalu, kao križ na raskršću, kao vreteno-visibaba, kao jedan i samo jedan, kao pozdrav i kao brisanje ruku papirnatim ubrusom, kao konzerva, kao coca-cola i volkswagen, kao karamel puding i željezo, kao jedan i samo jedan, kao sve što sam dosada bio rekao: kao sve što sam dosada zaboravio reći, što sam slučajno previdio i

što ne želim reći, kao sve što ću, možda, jednom reći, kao sve što ću, možda, jednom drugom prilikom reći, kao jedan i samo jedan što ponavljam već po koji puta, kao točka koju neću izgovoriti nakon zadnje izgovorene riječi koju takoñer neću izgovoriti jer sam je, možda, već izgovorio. (“ Činjenice”)

V J E Ž B E i otvoren prozor? - i otvoren prozor. i stvari koje vidiš kroz otvoren prozor? - i stvari koje vidim kroz otvoren prozor. i stvari koje ostaju ispred otvorenog prozora? - i stvari koje ostaju ispred otvorenog prozora. i stvari koje ne ulaze u okvir otvorenog prozora? - i stvari koje ne ulaze u okvir otvorenog prozora. i stvari koje možeš dotaknuti jer stoje ispred otvorenog prozora? - i stvari koje mogu dotaknuti jer stoje ispred otvorenog prozora. i stvari koje su nedohvatljive jer stoje iza otvorenog prozora? - i stvari koje su nedohvatljive jer stoje iza otvorenog prozora. i stvari koje su blizu i stvari koje su daleko? - i stvari koje su blizu i stvari koje su daleko. i otvoreni prozor? - i otvoren prozor. i prozor koji nije otvoren, ali bi mogao biti otvoren? - i prozor koji nije otvoren, ali bi mogao biti otvoren. i otvoren prozor? - niti je prozor otvoren, niti bi mogao biti otvoren. i prozor koji je ispred tebe? - niti je prozor ispred mene, niti sam ja iza prozora. niti je prozor otvoren, niti sam vidio otvoren prozor. niti sam vidio ikakve stvari iza otvorenog prozora. niti sam mogao bilo kakve stvari doticati ispred otvorenog prozora, jer prozor niti je bio otvoren,niti je bio prozor. konačno, nisam niti htio spominjati otvoren prozor. i otvoren prozor? - i otvoren prozor. (“ Činjenice”)

SJEĆAM SE na stolu, ispred sebe, vidim pepeljaru i šalicu čaja. vidim upaljač i netom otvorenu kutiju cigareta. nešto bliže sebi vidim papir u pisaćem stroju. vidim riječi poslagane u pravilne vodoravne retke. vidim kako te riječi izlaze iz stroja nakon što sam prstima doticao tipke. vidim sasvim jasno kako se te riječi odmiču od mene, kako postaju bliske pepeljari i cigaretama, kako zajedno s papirom zaklanjaju jedan dio šalice, kako postaju napisane neke riječi koje ću, ako zaželim, pročitati, križati, gužvati, odstraniti iz svoje blizine. osjećam kako upravo to mogu biti riječi kojima se mogu služiti. koje mogu izgovoriti i izgovarati. riječi koje, napisane, mogu glasno pročitati i, barem načas, povjerovati da su moje riječi. izgovaram ih i bilježim namjerno rastavljajući jednu od druge, te riječi koje sada vidim pred sobom. sjećam se nekoć sam vjerovao da ispravno ne razumijem niti jednu riječ i hvatao me strah od te pomisli. dok ovo izgovaram dogorijeva cigareta na mojem stolu. polako prisvajam glasove koje čujem i značenja koja gonetam kao što sam prisvajao stol, kao što svojatam dim cigarete ostavljene u pepeljari. sjećam se kako sam jutros okrenuo leña ženi koja me pred kućnim vratima pitalajesu li to moja kola ostavljena tik do ulaza. “ne da bih sklapao unosne poslove na sajmovima”, bila je rečenica koju sam, nekoć, pročitao u bilježnici napisanu zelenom tintom. pouzdano sam mogao tvrditi da to nije moja rečenica. sjećam se da sam već zabilježio, već izgovorio i već čuo kako upravo sjedim za stolom, kako ispred sebe vidim pepeljaru i šalicu čaja. vidim upaljač i netom otvorenu kutiju cigareta.

sjećam se da sam već zabilježio, izrekao, čuo kako je dogorijevala moja cigareta u pepeljari, kako sam znao da sam je ja zapalio, da je dim, dakle, nešto moje i kako ga mogu osjetiti. kad sam to prvi puta zabilježio, sve sam i osjećao. meñutim, sada, kad ponovno bilježim iste riječi, ponavljam ih, ne osjećam ih toliko svojima. ne osjećam dim “kao-nešto-svoje”. ne osjećam dodir prstiju na pisaćem stroju kao svoj dodir. ne osjećam – sjećam se. (“Strah” )

PISANJE POEZIJE Počeo je, a da ga nitko nije pitao, govoriti o svojoj nevinosti, o krivoj strategiji obrane. Riječi su tekle kristalno jasno i rezale prostor poput laserskih zraka. Publika je zainteresirano slušala, netko je pravio bilješke, jedna je žena imala čvrsto stisnute oči i podrhtavali su joj kapci svako malo. Onda je najednom zastao, podigao ruku uvis i ispruženim kažiprstom nastavio ritam ranije verbalne paljbe. Krupne su mu oči bile širom otvorene, a zjenice su pratile kratke trzaje kažiprsta. “Gospodo, vrijeme je da se okonča”, povikao je čovjek, kojemu su rekli da je sudac, i ustao. Zatim su ustali i drugi vjerujući da je to dio uobičajenog rituala. Onaj koji je prije izvikivao (bio je to optuženi?) reče sasvim mirno, ne obraćajući se sada nikome, da mu je zlo, da će povraćati, klonuti od iznemoglosti. Kasno navečer, kad je otvorio fascikl s bilješkama, vidio je prekriženu rečenicu: “Radi se o vrlo običnim stvarima”. Ispod nje, ili umjesto nje, napisao je nešto krupnijim slovima: “Počeo je, a da ga nitko nije pitao” i zatim iznad prekriženog “izvikivati” stajalo je “govoriti” te u nastavku istog retka “o svojoj nevinosti”. (“Strah” )

TRAGOVI kad je rekao bezvoljnost, znao je da je to nešto što ga se ovog časa nije ticalo. pitao se zašto je izgovorio tu riječ i drugo pitanje koje je postavio odnosilo se na riječ nešto iz prve rečenice. riječ nešto još je više udaljavala od riječi bezvoljnost koja mu se, tog časa, činila stranom. pitao se čemu uopćavanje, čemu to nešto, zašto nije izrekao neku drugu riječ na koju bi se bezvoljnost primjereno mogla osloniti, koja bi je objasnila. neka druga riječ iz prethodne rečenice, još je više odvlačila u općenitost, mislio je i nastojao to glasno izreći. bezvoljnost je nešto što se njega ticalo. nešto što ga se nekoć ticalo i nešto što ga se ipak ticalo onog časa kad je izgovorio tu riječ. nastojao se sjetiti nečega uz što bi vezao riječ bezvoljnost i što ga se nekoć ticalo. nekoć i jest i nije pripadalo njemu, mislio je i to izgovorio u trećem licu jednine. nekoć nije pripadalo njemu, već nekom drugom koji je to treće lice jednine. sjetio se nekoga na koga bi se moglo odnositi nešto što bi se zvalo bezvoljnost.. kad je pomislio na toga, pomislio je nije li se njega sjetio samo zato što on odgovara tipu bezvoljnika, tipu iz rječnika sa slikama u kojemu su nacrtane figure i ispod toga ispisane riječi. figura bezvoljnika bila bi fotografija onoga i riječ bezvoljnost bila bi pisana velikim početnim slovom. pitao se nije li nekoć vidio rječnik sličan ovome i, ako ga je vidio, je li u njemu bila riječ BEZVOLJNOST. nije mogao pouzdano tvrditi da je nekoć vidio rječnik u kojemu je ispod sličice bila ispisana riječ BEZVOLJNOST. nije mogao pouzdano tvrditi da je osoba, na koju je pomislio onda kad je glasno izgovorio rečenicu "nekoć i jest i nije pripadalo njemu" ista osoba na koju sada pomišlja

i zamišlja njezino lice u rječniku sa slikama. nije sasvim pouzdano mogao tvrditi da se ijednoj osobi na koju sada pomišlja može nalijepiti etiketa "bezvoljnost". nije sasvim pouzdano mogao tvrditi da sada pomišlja na ijednu osobu koju bi mogao detaljnije opisati, i kojoj bi išta namijenio pa da, sjetivši je se, ustvrdi nekoć i jest i nije pripadalo njemu. "nekoć i jest i nije pripadalo njemu" samo je rečenica do koje je došao razgrañujući riječ BEZVOLJNOST. riječ "bezvoljnost" samo je "nešto" što ga se ovog časa nije ticalo. ("Strah" )

AMERIČKI PRIJATELJ Sve nastojim zabilježiti. Kaže: i pokrete želim zabilježiti. I tragove. I glasove kako ne bi izvjetrili. Onda polako otvaram svoje bilježnice, svoje knjige polako otvaram i ne moram se ničemu čuditi. Otupjeli su mi osjećaji. Kajem se i tražim sukrivca za ove nedaće. Ove glupe natikače nabavila sam prošle jeseni. Bilo je to ve" zapisano, a gospoña koja je poglédala na sat, zadigavši rukav ogrtača, jednom je rekla rečenicu "ove glupe natikače..." zabacivši kosu s čela i pri tom mislila s kojom je lakoćom Brenda Lee koračala na svojim visokim potpeticama što su pojačavale svaki mišić njeyinih listova, njezinih bedara... I Brenda Lee, pomislio je, podizala je visoko ruku kako bi joj grudi u profilu dominirale kadrom. Netko je posrnuo prelazeći cestu i tramvaj je počeo kočiti. Netko je, jutros, kupio novine i s osjećajem gañenja pročitao imena umrlih. Bezimena lica nalaze se zaštićena staklom tramvajskog prozora i njihovi se pokreti doimaju nestvarnima. Njihovi izrazi govore o upravo nedokučivom. Nalazio je imena porazbacana, ali sasvim proizvoljno, na stranicama džepnog adresara. Kada je to pokušao dovesti u red, netko je upravo kriknuo i taj je krik pripisao prvom imenu na koje je naišao. Dotičnog znanca zamišljao je kao samoubojicu koji skače s mosta. Izbrisao sam tvoje ime iz adresara, rekao je i na licu mu je titrao ispitivački osmijeh. Izbrisao sam tvoje ime, ponovio je pred ogledalom. Nastojim sve zabilježeno i zapamtiti,

kaže, i život mi se polako, ali tako sistematično pretvara u literaturu. Pogleda na ručni sat "Williams" te zapiše vrijeme. Zatim se približi klaviru, izvadi "Camel" cigaretu bez filtera, upali je benzinskim upaljačem marke "Ronson" iz 1934. i hrapavim glasom izgovori "Sviraj to iznova, Sam!" ("Strah")

ZAPISI a) Nekoliko sam puta izvlačio dopola ispisan papir iz pisaćeg stroja. Gadilo mi se što sam s njega pročitao. Postajao sam bijesan. Htio sam reći nešto tako jednostavno, nešto što sam osjećao samo par minuta u automobilu dok sam skretao s auto-ceste za jedno manje mjesto, a na radiju su emitirali dio koncerta Ingrid Caven. Pjevala je šansonu Acne vulgaris Fassbindera i Rabena. Vani je sniježilo i mirisalo na vlagu. Obišavši jedna kola, počeo sam vikati. Sjetio sam se ceste koja vodi iz Osijeka prema mañarskoj granici. Sjetio sam se jeseni 1956. Učinilo mi se da osjećam miris netom posječene jelke koju je neki čovjek donio za Božić u naš dom i umjesto pozdrava rekao: "Bit će rata." Majka mu je dala novac rekavši: "Sigurno ste nazebli. Popijte nešto." Onda je jelka postala božićno drvce i na radiju su pjevali "O, Tannenbaum, o Tannenbaum" uz povremene smetnje na vezama. Ja sam sada vikao "O, Tannenbaum, o Tannenbaum", a Ingrid Caven je vikala "Im kleinen Leben liegt der grosse Schmerz". Kola su brzala i sniježilo je: bilo je tako ugodno, tako ugodno. Mislio sam kako ću za samo nekoliko minuta biti u hotelu i kako ću se uvući u kadu i dugo se pariti. Zatim ću sići u restoran i popiti vino. Stara će Fräulein Meier reći: "Sigurno ste nazebli". Vikat ću sada, sada, sada... Neću vikati. Bit ću grub. Reći ću: "I retrovizor, molim" kao jutros dvjema Jugoslavenkama koje su prale kola. I stat ću. I osjećati strah. I sve to u samo nekoliko minuta dok skrećem s glavne ceste za jedno manje mjesto. b) Zatim sam ponovno stavio papir u pisaći stroj i gledao u njega. Onda sam se sjetio da sam negdje pročitao stih: Lagano snijeg prši, prši, prši. Isto tako pročitao sam nekoć sljedeće stihove: U zimsku noć, kad vjetar na vlagu miriši, (...) Izvadio sam papir iz stroja, zgužvao ga i bacio pod stol. Zatim sam uzeo jaknu, obuo čizme i izašao. Sjeo sam u kola i krenuo prema Zapadnom kolodvoru. Ondje sam podigao kovčeg koji je već nekoliko dana stajao u garderobi. Bilo je 10 sati do podne. Uputio sam se prema izlazu iz grada, zatim na benzinskoj stanici napunio rezervoar i nastavio vožnju auto-cestom. Bilo je prohladno. Sniježilo je. U prvom sam motelu pojeo toast sa sirom i popio vrući melange. Primijetio sam da su mi ruke zaprljane indigo papirom i otišao u toilette koji se nalazi u podrumskom dijelu. Ondje je mirisalo na tekući sapun i dezodorans. Iz automata sam kupio

dvije kutije cigareta i sjeo u kola. Cesta je bila gotovo prazna. Primijetio sam u retrovizoru jedan francuski automobil i pritisnuo gumb radio-aparata. Čuvši prve taktove Melankolične serenade Petra Iljiča Čajkovskog, sjetio sam se jednog koncerta u Cabaret Le Pigal. Nakon Melankolične serenade netko je govorio o Grillparzeru. Upravo su me obišla francuska kola u kojima je bio mlañi par. Bili su lijepi i oboje se smijali. Ona je mahala rukama. Ako ubrzam, prestići ću ih do zavoja. Ondje se odvaja cesta za jedno malo mjesto gdje sam nedavno proveo vikend. U hotelu “Kod zlatnog anñela” uvijek mogu dobiti sobu, pomisilio sam projurivši pored prometnog znaka koji je upozoravao da se približavam izlazu na sporednu cestu. Na radiju je sada poznati glas pjevao šansonu Acne vulgaris. Obišao sam Francuze koji su produžili auto-cestom, a ja ušao u zavoj. ("Strah")

DOGAðAJ gospodin p. je pravnik u jednoj važnoj firmi. on stanuje u ružnom dijelu grada gdje su kuće sive i monotone. on je mlad advokat i nije pretjerano ambiciozan. on ustaje svako jutro u 6 i 15, zatim priprema doručak za sebe i za ženu. otvara prozor spavaće sobe; zijevajući širi ruke. on to radi svako jutro. on se tako budi. on odlazi u kupa onicu i rukama prolazi kroz kosu. tušira se brzo, briše i oblači plavi kupaći ogrtač. odlazi u kuhinju, pristavlja vodu za kavu i ukopčava aparat za toast u koji vrlo vješto stavlja dva komada kruha. sada ustaje žena i takoñer odlazi u kupaonicu. govori glasno dok podešava vruću i hladnu vodu. govori da bi trebalo promijeniti ručnike. gospodin p. dovikuje iz kuhinje daaaa... on ulazi u spavaću sobu i počinje se oblačiti. sada su mu pokreti žustri, nešto veseliji. onda odlazi do ogledala koje se nalazi izmeñu dva prozora, a nasuprot vrata. obukavši košulju, namjerava vezati kravatu, zatim se trgne: na prozoru s druge strane ulice nalakćena je jedna starica koja očito njemu nastoji nešto reći. on zbunjeno pušta kravatu i gleda u staricu. podiže obrve u znak pi tanja. starica se zaista upravo njemu hoće obratiti. on proviruje kroz prozor i viče "molim". starica, već krajnje srdito, ponavlja: "noćas se pokvarila svijetleća reklama".

on ponavlja: "molim?" "tu, do vašeg prozora. treba im javit" - starica izvikuje nešto mekšim glasom. gospodin p. sliježe ramenima. ponovno uzima kravatu i nastoji je vezati. psuje, jer mu ne polazi za rukom. 'kava je sigurno gotova, sigurno. toast je sigurno prepečen', gospodin p. je ljut. on kaže "da, da". ("Strah")

POREDAK postoje tek dvije stvari: praznina i to obilježeno ja. Gottfried Benn: Nur zwei Dinge Tog dana kao da je vrijeme stalo. Utonuo je u ravnodušnost iz koje ga ništa nije moglo pomaknuti. Ustao je, izašao, hodao, vraćao se, a da ničega nije bilo osim radnji koje je već toliko puta ranije ponovio, koje su odavno postale navikom. Onda je ušao u sobu, zaključao vrata, sjeo za stol, nalaktio se i pokušao nešto vidjeti, nešto što je mimo njega, a što ga se savršeno ne tiče. Vidio sam stvari koje sam već vidio, vidio sam kretnje koje sam već poznavao, vidio sam... što sam odavno vidio – pomisli, uhvativši se desnom rukom za lijevu nadlakticu. Zvukovi koje je čuo već su se negdje nataložili u pamćenju i nije mogao razlikovati njihov vremenski poredak. Htjede reći: sve je bilo i sada i ranije, ali to ne izgovori naglas. Rekao je: i ja sam tako bio i sada i ranije – nisam bio. Čuvši vlastiti glas, pričini mu se da je to rekao netko drugi u prvom licu jednine misleći pri tom na njega. Taj drugi, koji je izgovorio ovu rečenicu, kao da se i pojavio u suprotnom dijelu sobe, ali odmah i nestao. Štoviše, mogao je razabrati osobine Toga Koji Se Pojavio, mogao ga je opisati i utvrditi kako nema nikakvih sličnosti s njim. Ušao je zatim u kupaonicu, svukao se, pustio vodu iz tuša da po njemu teče i, dodirnuvši se, shvatio kako ne dotiče svoje tijelo, kako dotiče samo nešto, nešto samo poznato, ali nešto prema čemu nema nikakav odnos. Vidio je kožu koja je na mjestima bila tanka i blijeda i na licu je mogao opaziti tek osjećaj sitne pakosti. Nije to ni znatiželja, ni odbojnost, ni prisnost. Tek radnja koja se ponavlja i ne iziskuje nikakav stav. Tijelo bez osobina, stvar koja postoji i svijest koja se javlja načas da bi odmah iščezla. Pomisli: poslušna sprava koja reagira na podražaje. Ali reagira pamćenjem. To je rekao netko drugi, reče glasno i primijeti kako se zvuk vode i zvuk njegova glasa dopunjuju. Sagne glavu, desnom rukom čvrsto stisne spolovilo, te osjeti tupu bol koja je ostala i onda kad se istom rukom uhvati za rame. Voda je klizila po koži i vlažila je: kao hladna, odnosno topla voda, kao nešto što je izvan, nešto što je samo sada, što nastaje i nestaje baš sada. Zvuk vode bio je samo zvuk vode koja teče iz tuša. Tijelo je bilo zbroj pojedinačnih dijelova, ne cjeline koja nešto može i nešto hoće. Zatvorivši slavinu, znao je da ju je zatvorio kao uvijek dotada. Izašavši iz kade, znao je da je izašao kao što je uobičajeno izlaziti. Brisao se i znao da se briše kao uvijek ranije. Uputivši se iz kupaonice, znao je da se uputio u drugu prostoriju kao što se napušta kupaonica. Ugledavši prozor, znao je da je ugledao prozor kao što ga je već vidio. Čuvši zvuk stolice koja se pomiče, znao je da čuje zvuk stolice koja se pomiče. Osjetivši miris netom upaljene cigarete, znao je da je osjetio miris njemu poznate cigarete. Povikne: ruka koju vidim, moja je ruka. Već sam je vidio. Uplaši se vlastita glasa i izgovori šapatom: : tijelo koje vidim, moje je tijelo; trebao bih ga i poznavati. Mogao je takoñer reći, ili pak pomisliti, i slijedeće: : prostor koji me okružuje, meni je poznat prostor: već sam ga upoznao. Ali to nije ni rekao, niti je na to pomislio. Nije mu tada palo na pamet ni to kako je vrijeme koje je proteklo od časa kad je ugledao ruku na stolu, do časa kad je ugledao novine na podu, vrijeme koje je proteklo i koje je već iskusio. Onda, kao da je ponovno Netko Drugi rekao: : stvari koje prolaze, stvari su koje su prošle.

: stvari koje su prošle, stvari su koje će proći. Stvari su samo stvari. To zaista nije on rekao. Ali ni Onaj Drugi. To je već komentar pripovjedača. (“Strah”)

CARDO & DECUMANUS Kad sam pomislio da me motre, naglo su okrenuli glave tako da su im se ocrtavali profili, pa, kao po dogovoru, krenuli u isti čas. vidio sam, ali sada nisam sasvim siguran, kako su u samom iskoraku naglo zastali, i to me podsjetilo na jedan film: tu su, naime, ljudi najednom stali, zatim krenuli, pomakli se, pa opet svi stali. I tako nekoliko puta. Jedno sam vrijeme tražio psihičke uzroke neprestanim usporedbama koje me opsjedaju. Ništa se, naime, nije zbivalo sâmo po sebi. Sve je imalo, ako ne ekvivalent, a ono barem neki korijen u ranijem dogañaju. Stvarni je svijet uvijek bio samo film, knjiga, slika ili jednom čuvena rečenica, što se sve nataložilo i čekalo da ponovno iskrsne. Sinoć sam u restoranu na Piazza Sforza Cesarini naručio osso buco. Dugo me nakon toga zaokupljala sama riječ osso buco, jer sam znao da sam je, jednom, vidio napisanu i izvan jelovnika. Ovo je na tanjuru postalo toliko RIJEČ da se okus pretvarao sve više u miris papira, čak ljepila od uveza knjige. kad sam se sjetio da sam kod Šalamuna našao upravo osso buco, sjetio sam se i drukčije napisane riječi u njega (ossa buco). Kad sam, jednom, vidio autobus na širokoj i praznoj cesti, sjetio sam se odmah jednog Hitchockovog filma i ovaj je autobus bio autobus iz tog filma. Onda sam opet vidio da me motre i tada nisu okrenuli glave nego su gotovo nepristojno zurili u mojem pravcu. I to je trajalo jedno vrijeme za koje ne znam točno koliko je bilo dugo.

Bila je to opet samo slika zaustavljenog pokreta. U jednoj knjizi vidio sam neki crtež Mona Lise s dva para ruku postavljenih jedan iznad drugoga. Na uglu Via del Babuino i Via dei Greci vidio sam jednako obučene blizanke stare oko šest godina. Jednom sam čitao kako su u Engleskoj dvije blizanke, udate za dva blizanca, rodile svaka po jednog dječaka isti dan i krstile djecu Harry i Richard. Harry je tako imao isto ime kao Harry Richmond, Richard kao Richard Harris. Oni će, sigurno, poći u istu školu, iako Harry Richmond nikako nije mogao poznavati Richarda Harrisa. (“Strah”)

POSLIJEPODNE (Freitag im Hotel) Kao u nekom napjevu, pomisli, dohvati kutiju cigareta i s dva prsta izvuče jednu. Primakne je ustima i, prije nego je zapali, pogleda na sat. Onda povuče prvi dim, dugo ga zadrži u ustima i potraži opravdanje za deset minuta koje čeka preko dogovorenog vremena. Bojim se, reče u sebi i otpije gutljaj pića razrijeñenog otopljenim ledom. Pomalo bljutav okus u ustima prevede u svoje trenutno osjećanje. Zatim je prošla još koja minuta koju ne htjede pročitati na satu. Opravdanje je bilo: promet, neki posao, nešto neodreñeno. Opravdanje je bilo izlika za nešto mnogo jasnije, nešto što se naziva zasićenošću. Sada je prošla neka žena pored stola i za sobom ostavila oštar miris novog Saint-Laurentova parfema. Sjela je i pogledom odmjerila goste u kavani. Freitag im Hotel, pomisli i sjeti se napjeva. Prošlo je već i petnaest minuta, nekome su pale novine na pod, netko se glasno nasmijao. Pokupiti torbu, na pladnju ostaviti novac za piće, za sobom zatvoriti vrata, za sobom zatvoriti vrata. Onda pogleda kroz prozor i primijeti ga kako velikim korakom prelazi cestu, kako pogléda na sat i, očito, brzo smišlja opravdanje. Kad uñe, sjest će i nešto reći. Onda će se oboje pogledati, pa će brzo izaći iz kavane, pa gotovo trkom do sljedećeg ugla, pa se nasmiješiti recepcioneru, pa uzeti ključ, pa se liftom popeti, pa otključati vrata, pa zaključati vrata ostavivši ključ u bravi, pa se ponovno pogledati. Reagira se tek tijelom i ništa ne treba reći. Bolje je zatajiti to što se želi reći (“to se može i odložiti!”).

Samo je nepuni sat pred njima i potrebno je brzo sve učiniti. Potrebno je, potrebno je... I tijela zaista reagiraju brzo, i koža nervozno titra, i usta postaju suha, i prepone postaju razdražljive, i grčevito pripijanje osjeća se kao žeñ, i draškanja rukom postaju načas nježnougodna, katkad podsjete na nešto otprije znano. I oči ne treba otvoriti (“i oči ne treba otvoriti!”), i kapke čvrsto, čvrsto stisnuti kako bi se sve, ali sve, skupilo u se, kako bi bilo, kako bi bilo... Freitag im Hotel, pomisli i sklupča se, pa odluči otvoriti oči, pa ugleda pred sobom druga dva oka ukočena pogleda, i nosnice koje se skupljaju, i čvrsto skupljena usta kako se u kutovima grče. Freitag im Hotel. Pa krikne, ali zaista krikne, pa nijemo opiranje puno iznenadnog bijesa i otvorene mržnje koja se uvukla u svaki napeti mišić u svaku kapljicu znoja, u odvratnost koja pakosno odbija. U kupaonici su ručnici netaknuti i mali su sapuni u papirnatim kutijama. U ogledalu se pogleda i prvo što opazi bile su mrežasto rasporeñene bore oko očiju, zatim stanjena koža na vratu ispod koje su žile naprekle i izdajnički upozoravale na navršenih trideset osam. U susjednoj je sobi netko zalupio vratima. Hodnikom je netko potrčao. Jednom je netko u snu kriknuo i onda mu je ona govorila tiho i s puno suosjećanja. Govorila je o napetosti koje se valja osloboditi. Baš tako, baš tako... Onda je pustila vodu u kadu i sa čuñenjem, i nekom vrsti gañenja, gledala u vir što se pojavljuje na odvodu. Stisnuto je grlo boljelo do neizdrživosti. Ramena su se trzala, a grč je u želucu pekao. Govorila je, jednom, nekome, o napetosti koje se treba osloboditi. Kao krik u snu, pomisli. Krik u kupaonici postaje nijemi jecaj koji ne odjekuje. I koji treba progutati, i koji treba nestati. (“kao što voda otječe...”) I kada sve proñe, popušit će svatko svoju cigaretu.

Pa razgovor o nečemu, pa pogled na sat, pa za tjedan dana, pa odvojeni izlasci iz hotela i ulijetanje u taksi, pa onda proñe osam mjeseci ritmički vrlo precizno podešenih. Tik-tak, tik-tak. Petak u 4. U pet do pet poziva se lift. Pa onda proñe osam mjeseci. Kad se vratila u sobu, on je ležao na boku, rukom se igrao svojim spolovilom i gledao preda se potpuno odsutno. Kad mu je prišla, povukao ju je i vrlo vješto stisnuo uza se. I koža joj je zatitrala, i usta bila puna sline, i čvrsto je osjećala svaki njegov pokret, i male, sitne grčeve kako pulsiraju ispod pora, i jezik koji je kružnim pokretima pratio ritam što ga je dolje u sebi osjećala. Očne je kapke imala čvrsto stisnute kako bi sve, ali sve, zadržala u sebi. (“Strah”)

IZNUTRA Ušao je, ostavio za sobom vrata otvorena, krenuo pravo prema suprotnom dijelu kavane pomičući pri tom oči lijevo i desno. Skupljene obrve, stisnute usne i široko otvorene nosnice pokretao je svako malo kratak, nagli grč. Zatim je sjeo, prekrižio lijevu nogu preko desne, pa odmah desnu preko lijeve. Rukama je hvatao pepeljaru, odmakao je, i uzeo listu pića. Okrenuo se, ali samo ramenima i glavom, duboko udahnuo. nešto duže zadržao spuštene očne kapke i iznenada privukao obje noge uza se. Sklopljene je dlanove ugurao izmeñu čvrsto priljubljenih bedara, čitavim se gornjim dijelom tijela približio okruglom stolu i čelom gotovo dotakao mramorni rub. Malo podalje dvije su mlade žene razgovarale sasvim tiho i jedna drugoj pripaljivala cigarete. Konobar je servirao čaj i dva komada torte gostima uz prozor. Jedna je stolica bila suviše odmaknuta od stola, a jedan list velikog fikusa u kutu napola odlomljen. On se nije pomakao ni onda kad mu je pristupio konobar oslovivši ga samo jednom riječju bez namjere da se udalji. Vani je neka žena prošla tik do prozora i, pogledavši se u njemu, namjestila desnom rukom šeširić, a lijevom potegla tanki kožni remen o koji je bio privezan kostimirani jazavčar. Pa se konobar nakašljao i stisnutu šaku primakao ustima, pa nešto glasnije rekao: “Gospodin želi?” i zamalo da se nije sagnuo da ga pogleda u lice. Gospodin-koji-treba-nešto-željeti podigne glavu, zabaci je unatrag i ne otvori oči. Njegovo je lice bilo crveno i usne su se skupljale ističući uz krajeve dvije sasvim mlade bore. Na dugom, fino izbrijanom vratu iskočile su žile, koje kao da su srasle s plavkastom “Armani” košuljom. Ispod grčevito snisnutih trepavica pojavila su se dva izdajnička vlažna puteljka

nesigurno tražeći smjer. Onda se strese, sagne glavu i nešto promrmlja konobaru koji se odmah udalji. Izvadio je maramicu, široko je otvorio i načas pokrio njome lice. Privuče je do nosa, usekne se, pa ustane i krene prema onom dijelu gdje je veliki fikus zaklanjao zavojito stubište što vodi u podrumski dio. Par koji je pio čaj i upravo načeo donesene kriške torte, okrene se za njim, podigne obrve i u isti čas prihvati male vilice sa staklenih tanjura. Konobar je na okruglom pladnju donosio veliku šalicu melangea i čašu vode tražeći pogledom gospodina-koji-je-to-zaželio i, ne ugledavši ga, uputi se prema napuštenom stolu. Kad se gospodin ubrzo pojavio, ispio je melanž, otpio gutljaj vode i naslonio bradu u simetrično postavljene dlanove nalakćenih ruku. Gledao je pred sebe i žmirkao, noge je svako malo skupljao i istezao odgurnuvši jednom stolicu sebi nasuprot. jedna je žena rekla drugoj: “Ali na to nisam mislila” i gasila cigaretu u pepeljari upinjući čitavu ruku sve od ramena tako da se široki rukav njezine “Missoni” veste tresao. Druga joj je odgovorila: “Ali trebala si, znaš” i nasmiješila se puna iskrenog razumijevanja. Onda je par, koji pije čaj, nešto govorio urotnički i dio rečenice glasio je: “niti dvanaest godina”. Gospodin-koji-je-zaželio-melange-i-čašu vode nije nikome ništa rekao, čak ni konobaru koji se približio očekujući da mu se obrati. Izvadio je iz unutrašnjeg džepa crni kožni notes, pa iz njega tanku srebrnu kemijsku olovku, pa na stranici obilježenoj vrpcom napisao samo datum i jednu jedinu riječ, pa zatim sve to spremio i s izrazom trenutnog zadovoljstva pogledao kroz prozor.

(“Strah”)

NEPRILAGOðENOST U času kad sam zaključavao vrata hotelske sobe, uhvatio me iznenadni strah. Uplašio sam se širokih mogućnosti koje su se tog trena otvorile predam mnom i stisnuo ključ u ruci. Mislio sam da bi bilo bolje vratiti se i zatvoriti vrata, pa provesti to poslijepodne sam, okružen namještajem i drugim stvarima na kojima se jasno vidjelo ničije vrijeme. Ipak sam krenuo hodnikom i dok sam silazio stepenicama ponovno se javila ideja o povratku u sobu. Sišao sam i ostavio ključ na recepciji gdje nikoga nije bilo i izašao na ulicu. Tek kad sam stao na trotoar, pa začuo buku koja je u ovo doba dana bila osobito jaka, stvorio sam odluku koja mi se, barem za prvo vrijeme, učinila najprimjerenijom. Tridesetak metara lijevo od hotela bilo je raskršće i preko puta kavana u koju sam često zalazio da prikratim vrijeme. Meñutim, shvatio sam da nemam što prikratiti, da je vrijeme preda mnom potpuno prazno, potpuno neizvjesno. Čekajući zeleno svjetlo na semaforu, stajao sam pokraj trafike i uzeo nekoliko novina koje sam izabrao po kakvoći papira. Ušao sam u kavanu i, prelistavajući novine, otkrio da sam neke već pregledao tokom dana. Naišao sam na članak u kojemu se govorilo o mojoj zemlji i koji sam već jutros pročitao. Čitajući sada rečenicu po rečenicu, nastojao sam proniknuti u dublji njihov smisao pozivajući se na vlastite sudove koje sam imao o svemu što je ovdje bilo napisano. Dvije su me stvari zbunjivale i nisam ih se nikako mogao osloboditi: moj emocionalni odnos prema nečemu što sam nazvao “moja zemlja” nisam nikako mogao definirati. Istodobno, zbrku osjećaja, kojoj sam bio sasvim potčinjen, vezao sam za vlastitu prazninu. Tražio sam riječi kojima bih jasno mogao iskazati svje trenutno stanje,

a jedina riječ koja mi se motala po glavi bila je NEPRILAGOðENOST. Nisam bio siguran na što se ona odnosi niti odakle potječe. Više sam bio sklon povjerovati kako je to riječ koju sam negdje čuo ili pročitao te poput naljepnice stavio u novi kontekst. Pitao sam se koliko ima istine u tome da riječi, kao što je sada neprilagoñenost, mogu odrediti moje trenutno stanje. Onda sam se sjetio kako sam upravo danas na Naschmarktu, povezivanjem riječi iz različitih konteksta, mogao konstruirati čudesno uvjerljivu sliku. Jedna je Ciganka, naime, ovdje prodavala najgluplju kramu i ispred svoje robe imala pločicu s imenom JOVAN NIKOLIĆ. Upravo u trenutku kad sam čitao napisano ime, žena je palila cigaretu i zatim odložila kutiju na kojoj je pisalo MEMPHIS. Sjetio sam se da u Krležinim ratnim novelama oficiri puše cigarete Memphis i sljedeća riječ koju sam pročitao bila je GALIZIEN ispisana krupnim slovima iznad vrata jeftine i smrdljive krčme dvadesetak metara daleko. I postalo mi je jasno da svi ti Nikolići, da svi ti Memphisi, da sve te Galizien, uklopljeni u glupi i naoko ravnodušni savez, nisu ništa drugo nego humus iz kojega izrasta riječ NEPRILAGOðENOST koja mi se vrzmala po glavi i koju nisam mogao sebi objasniti. Čuo sam crnca kako kaže konobaru: “Pivo, molim” i bilo mi je jasno kako postoji veza izmeñu tog crnca u kavani i one Nikolićke na Naschmarktu, kako i jedno i drugo žive izvan okvira što sam ga sebi prisvajao i u kojemu sam se osjećao potpuno svoj. Zatim sam izašao i krenuo u kino. Nakon nekoliko godina ponovno sam gleda “Easy Rider”.

U polovici filma ustao sam i napustio dvoranu osjećajući nelagodu poput stidljivca u porno-kinu. Našavši se u predvorju, ugledao sam telefonsku govornicu odakle sam nazvao recepciju svojeg hotela. Kad sam čuo signal “zauzeto”, odahnuo sam s olakšanjem. Glasovi ljudi koji su stajali za šankom miješali su se s bukom automobila. Kad sam izašao na ulicu vidio sam kako se oblaci komešaju i u svojem prividnom kaosu odražavaju potpuno jasnu logiku, i kako se noć spušta, i kako se na zagasitosivom nebu ocrtavaju visoke dizalice na gradilištu preko puta, i kako se veliki plakat s reklamom cigareta CAMEL, zalijepljen na daščanu ogradu, doima sasvim nestvarno, i kako i on ulazi u naznačenu shemu koju sam tako intenzivno osjećao sve ovo vrijeme. (“Strah”)

AGREGATNO STANJE Danima sam osjećao strah od boravka u hotelskoj sobi. Vraćao bih se oko pet i ostajao obično do sedam. Osjećao sam kako vrijeme teče mimo mene. Doticao bih predmete i zadržavao ih dugo u rukama. Tim infantilnim nastojanjem da stvari učinim bliskima, da im podarim svoju toplinu, da upamtim njihovu glatkoću ili hrapavost, samo sam pojačavao osjećaj izgubljenosti. Tišina me doticala i stezala i sve sam se više uvlačio u sebe. Ležao sam na krevetu i pokušavao čitati. Nisam mogao. Ustao bih i otišao do kupaonice, pa ondje slušao vodu kako teče. Kupao bih se i brisao vrlo dugo. U ogledalu sam vidio svoje lice i ponašao se prema njemu kao prema sugovorniku. U sobi sam sjedao zatim za stol i pokušavao pisati. Uzimao bih bilježnice koje sam toga dana ispisivao u biblioteci i jedino što sam uočavao bile su linija slova, debljina pera i crnoća tinte. Slušao sam zvuk pisaćeg stroja kako odjekuje i mislio na zidove o koje se odbija zvuk. Nalazio sam prašinu na stolu i to me radovalo. Mogao sam se ljutiti na čistačicu. Telefonirao sam na recepciju i pitao ima li kakva poruka za mene. Kad bih čuo niječan odgovor, zahtijevao sam da pomno pretraže moj pretinac. Znao sam da me nitko neće tražiti. Kupovao sam novine i čitao samo naslove. Ostavljao sam ih otvorene na kavanskom stolu i naglo izlazio van. Bio sam tada zadovoljan, jer sam nešto imao, a sada to više nemam. Na ulici sam promatrao ljude i bio svjestan da ih gledan dio po dio. Automobili su prolazili, a zapažao bih tek njihove nejasne obrise. Plohe boje nisu bile plohe jedne boje. Jednog me poslijepodneva zaprepastilo

viñenje Parmigianinova autoportreta u muzeju. Uočio sam, naime, da boju vidim kao ljusku nezavisnu od forme. Osjećao sam kako se sve više udaljavam od svoje okoline. Odjednom postadoh svjestan da sebe doživljavam kao metaforu. Kad mi je to palo na pamet, uzbudio sam se. Sjetih se Faluberta. Pojurio sam u knjižaru i obdje uzeo Novembar, te grozničavo počeo tražiti jedan odlomak kojega sam se mogao sam površno sjetiti. U obližnjoj sam kavani na stranici 21. našao sljedeće rečenice: Sve su te pjesničke rapsodije uspomene na loše knjige, retorička pretjerivanja – ti vaši bezimeni bolovi. Ali da i sreća možda nije samo neka metafora izmišljena jednog dana u dosadi”

Izašao sam te na ulici osjetih kako se tresem, ali ne od hladnoće koja dolazi izvana. Treslo mi se čitavo tijelo, a zubi cvokotali. Bilo je oko devet sati i u slabo osvijetljenoj ulici pronañoh automobil. Nisam ga mogao odmah upaliti. Iza ugla je dopirala buka jakih električnih bušilica kojima su strani radnici probijali asfalt i kopali kanal za plinovod. Disao sam duboko zabacivši unatrag glavu. Nakon nekog vremena osjetio sam kako me svrbi koža, kako me hvata grč u lijevoj nozi. Okrenuo sam ključ i začuo brujanje motora. Mogao sam sasvim jasno razlikovati buku motora od buke električnih bušilica. Iznenada spazih u retrovizoru dio svojeg lica: oči su gledale ravno u oči. Ispod očiju vidio se gotovo cijeli nos i jagodice. Taj dio bio je cjelina. Stigao sam do hotela i na recepciji nañoh uz ključ kuvertu. Stepenicama sam se popeo do drugog kata, ušao u sobu, sjeo za stol i stavio papir u stroj. Prva rečenica koju sam napisao bila je: Danima sam osjećao strah od boravka u hotelskoj sobi.

(“Strah”)

ISHITRENE ODLUKE U jednom trenutku, kad sam počeo ponovno prebirati po stvarima, pričinilo mi se da pouzdano znam vrijeme, ime, podrijetlo predmeta koje dotičem. Tog mi se istog trenutka pričinilo kako su ti predmeti postali neovisni o meni. Ali, tog sam istog trenutka osjetio kako i sâm postajem neovisan od predodžbi što ih imam o sebi. U iznenada prekinutom snu ušao si u lift koji se zatim otkvačio i počeo kliziti. Rekao je, govoreći ni sam ne znajući zašto, u drugom licu znanac misleći pri tom na san što ga je on imao. Sada više nemam tog sna, pomislio sam, prisvajajući ga. Ili bolje. izvan sam lifta i ne tiče me se što se zbiva s onim bivšim. Iznenada prepoznajem čudan način kojim riječi odvajam od riječi i uviñam kako se intonacijom počinjem razlikovati. Onda, kad iznova izgovaram rečenicu, javlja se potreba za nedokučivim, za upravo otuñenim stvarima, i način što sam ga netom uočio kao razliku, iščezava, postaje klizak, neuhvatljiv. Rečenicu treba izdvojiti od ostalih: tada ona dobiva neku umjetnu težinu, privid samostalnog značenja. Malo dalje od sebe primjećujem prizor koji se lako može opisati kao: žena pripaljuje cigaretu čekajući zeleno svjetlo na semaforu. Ali, iz opisanog su prizora isključeni: automobil u kojemu se žena nalazi, način koji upaljač približava cigareti, sivkasto-crvena “Missoni” maja u zelenom automobilu. Zatim: iste boje jednom viñene na slici Ernsta Ludwiga Kirchnera. Zatim: lice koje neodoljivo podsjeća na lice Barbare Sukowe. Zatim: tok asocijacija koji uvijek izaziva

divljenje u Malteovim zapisima. Zatim: ritam kojim izmijenjena svjetla na semaforu uzrokuju gibanja – automobila, pješaka. Zatim: stvari koje su se nekoć nazivale pouzdanima, a sada su stvari zauvijek napuštene – bez osjećaja gubitka, bez sažaljenja. Tupo, bezizražajno kretanja koje ne pomiče vrijeme. Riječi koje počinješ čitati s usana načinom kojim to čine gluhonijemi. Jutros mi je otpala potpetica s desne cipele, rekla je žena, te me zvuk, što ga stvaram koračajući, dovodi do ludila. Izlozi u Maximilianstrasse prestaju naličiti izlozima, pomislio sam, uhvativši u trenutku izraz lica jednog prolaznika dajući ga lutki u izlogu odjevenoj u bijelo. Budućnost nema trajanja, ona ne naliči vanjskom svijetu što ga razabirem u samo jednom dijeliću sekunde kojim pogled usmjeravam prema dolje kako bih zaobišao lokvu gotovo sasvim bistre vode. Misao na budućnost, te korak kojim se nastoji izmijeniti smjer kretanja, poprimaju osobine tek stečenog. Tek stečenog, ali sigurnog. Suprotno tome: razgovor što sam ga sinoć slušao za susjednim stolom u restaurantu odakle su vrcale netom naučene fraze na tuñem jeziku. “ Ich m¸ochte sagen...” Dio rečenice kojom se želi prikriti nesigurnost. Nepoznata igračka koja se samo gleda, koja se ne hvata s dvije ruke, koja se još ne poznaje kao predmet, kao fizička činjenica. Riječ je samo o tobožnjem, riječ je o još neiskušanom. Pomisao na to izaziva neku vrst sažaljenja. Stvari, kojih sam se tako lako oslobodio, kao i predodžbe koju sam imao o sebi, ne izazivaju samilost. Ali taj gubitak ne pobuñuje niti radoznalost. Bilo bi korisno postaviti natpis:

“Pažnja! Užurbano razumijevanje! Treba se kloniti!” U izlogu turističke agencije plakat-fotografija: “DOLOMITEN. Sonnenuntergang bei den Drei Zinnen. Lavaredo. 3003 m” što podsjeća na razglednicu poslanu iz Santa Croce del Lago prošlog ljeta na kojoj je isti motiv popraćen tekstom na poleñini. Sebe odjednom počinjem shvaćati kao lice kojemu je upućena razglednica, ali isto tako i kao lice koje je netom vidjelo plakat prepoznavši u njemu nešto odavno poznato. Mali procijep koji dijeli ta dva lica poprima osobine upravo izabranog, upravo stečenog. Izmeñu dva koraka netko je povikao na dijete koje se uputilo prema ulazu u robni magazin. Netko je, drugi, izvadio češalj iz gornjeg džepa sakoa i, približivši se izlogu, počeo dotjerivati poduže zaliske. Dva banalna fragmenta koja mijenjaju svijet. : dvije krajnosti koje ne protuslove: : dvije radnje kojima daješ osobine izopačenosti: : dva djelička duboke tipiziranosti: i dvije samostalne sile koje su te sapele svojom šupljom beznačajnošću. Onda se jedna ruka približava vratu i prsti lako dodiruju kožu. Gesta puna mekopute nježnosti, nijemog erotskog naboja koji se želi podijeliti. Razmaknute usne dotiču ono mjesto što su ga prsti netom milovali i vršak vlažnog jezika izaziva osjećaj nenadane pohote koja prozuji cijelim tijelom. “COITO, ERGO SUM” bio je grafiti citiran u jednoj knjizi. Strast, silovita prisjećanja, kratkotrajni trzaji, ponekad davanja bez nade i proturječja, ponekad pamćenje puno naprslina, klizava svijest o prisutnosti,nikad hinjena radost, nikad tobožnja želja. Stanje ukočenosti, kristalno jasnih slika u kojima neprestano netko drugi mjeri vrijeme, gdje izmeñu jedne i druge slike,

kao u kaleidoskopu, postoji jasno uočljiva distanca. I stvari postaju zaista bivše. Mirno tijelo puno odsutne zebnje, neiskušana strategija, nešto što podsjeća na iskidanu fotografiju koju krišom slažemo – bez predodžbe o ishodu. Napokon, kažem napokon... Bez neke drukčije, dublje primisli, pa sporo, veoma sporo spuštanje očnih kapaka ispod kojih se razmnožavaju neobično zbijena, kratkotrajna prisjećanja. Ritmički se zatim pravilno izmjenjuju stanja zebnje, vjere u bezumnu radost koja se nalazi samo u literaturi, ukliješteni pokreti, pribojavanja, strah od neposrednog, duboki promašaj koji kuca na vrata, izopačena poslušnost, silovito odvajanje koje prozuji u tren oka, bolesna ovisnost, panična bojazan od “sada i nikad više”, pritegnuta stanja koja tjeraju na izvršenje obaveza, neželjena svijest o vremenu koje se identificira s radom srca, nagovještaj da negdje postoji netko tko će te nadomjestiti kad za to doñe čas, kad vjerojatna mogućnost postane sasvim izvjesna nemogućnost, zbroj zabluda kad postane opće mjesto, pozitivno i negativno kad se uzimaju proizvoljno, posebnost izigrana šansa, nametnuto stanje kad se podnosi bez imalo želje za izmjenom, prohtjevi kad se izjednače s nuždom, žudnje s običajima, u sugovorniku kad se počinju mrziti vlastiti nedostaci, okrutnost kad postane iskušana vrijednost, svijest o sebi kad se može iščeprkati noktom, slučajan neuspjeh kad se doživljava kao kazna, osobni nazor kad postane općom normom, zbilja stanje vječite pripravnosti, a strast nešto što se dariva u obrocima. Spokojno nadiru rečenice, kao: “Mirno, dušo moja, mirno...” Ili: “ Ja sam.”

Ili: “ Ostanimo još.” Ili: “ Trebalo bi”. To izaziva ganuće, neku vrst ganuća i pobuñuje obeshrabrujući način razmišljanja koji često graniči s tupim predavanjem, malaksalošću, bezizlaznim kretanjem u kojemu je samo vjerojatnost moguća i stvarna. Razotkriva se zatim beciljnost svih ranijih povoda, pokušaja da se stanje stvari dovede u prividan red, da se izmigolji iz kaosa, da se kradomice prikrije osjećaj vlastite glupavosti. Kad se otvore oči, tad prizori dobivaju novootkrivenu težinu, pa tutnje, privučeni sjećanjem počinju zračiti bez ostatka, doimaju se neobično trajnima. Male iskričave svjetiljke unose red, bistri spokoj u nerazgovjetnu pustoš. Prihvaća se sve s čuñenjem. Vlastito trajanje isključeno je iz općeg kretanja. Ne postoji “uvijek”, ne postoji “nikada”. Jednim će se pokretom smiriti razlike i onda se spokojno usidriti, šćućuriti izmeñu subjekta i objekta u rečenici, postati nalik vezniku, ne baš sasvim neohodnom spletu zabluda. Trenutno me nijedan drugi oblik ne može zadovoljiti kao ovaj što sam ga nenadano otkrio. Pomisao na promašaj, podjednako mi je strana kao i želja za uspjehom. Te prihvaćene krhotine daju mojem trajanju jedan potpuno nov smisao: životne funkcije grabe jednim zahvatom sve o što se i ovlaš očešu. Jezik se počinje osjećati, imati u trenucima neprestanog naviranja, buñenja. Jezik koji teče nesputano, koji klizi po površini. Koji hvata prostor sasvim lagano, koji bez imalo otpora otima vrijeme što prolazi. Koji sve uzima bez vidljive sile. Koji gospodari situacijom. (“Ime”)

OBIČNE STVARI "u stanju da budem nitko i prazan i smiješan..." Henri Michaux Vrijeme koje se okrenulo u prijetnju - Vrijeme koje je postalo neopozivo - Vrijeme koje se nazivalo: Ja odlazim - Vrijeme koje je još znalo iznuditi Vrijeme koje žureći ostaje nepomično - Vrijeme u kojem se može reći: što dalje? Vrijeme koje se spušta u ruku i zatim hvata kao predmet. Vrijeme - što misliti o njemu? Kad se ruka stavlja na čelo - Kad se gleda pred sebe tupo, obeshrabrujuće - Kad se šuti i razumije do tančina - Kad se, uzmaknuvši ustranu, uoči posljednji dah koji je upravo posustao - Kad se smrkne i iznenada prepozna dosljednost - Kad se osluškuje jecanje i pouzdano zna da je to nešto vlastito - Kad se stranac strancu povjerava bez ustezanja - Kad se ugleda nekog tko zariva glavu u šake - Kad se, zatim, svojoj glavi daju netom viñene osobine Kad se u poviku "Ja sam" otkrije bestidnost - Kad se ravnodušnost skrutne u neprobojnu ljusku - Kad se, zatim... što zatim? Ustane sa stolice, učini svega dva koraka i u tom pomaku otkrije vrijeme što je isteklo. Zatim, iz osjećaja straha, zastane ukočeno. Kad se, zatim, na stolu ugleda muhu koja svojim hodom ocrtava obris šalice ranije ispijenog čaja, a upravo viñeno izgovara u pluskvamperfektu. Stvari se ukazuju kao besprijekorna bića ispunjena prazninom. Prazninom koja boli, koja se svaki čas može doživjeti kao tuga, a hodanje po sobi samo kao izazov. I tako se priče o nečijoj nesreći neprimjetno usaglašavaju s vlastitim pomacima. Rastvorenih se očiju gleda ravno pred sebe. Tu prozor odvlači u beskraj i kuće se vide kao pravocrtno

nizanje besmislenih pitanja. Dobro poznata nesigurnost imenuje se glupošću, kukavičlukom punim podsmješljivosti. Netko je ulicu prešao - potpuno nečujno - a iznenadni zvuk što dopire negdje iza leña postaje gotovo potresan. Pitanja puna samoljubivosti, nepristajanja na diobu, neodlaganja za budućnost. Gutanje pljuvačke postaje jedini nadražaj s okusom vitalnosti, neka vrst zakržljalog bodrenja i jedva moguće požude. Osjećati se vječno u prolazu potiskujući tjeskobu koju još nitko nije prepoznao. Čvrsto prianjajući o potpuno proizvoljno uporište: odakle se može glasno kriknuti, gdje se vrijeme mjeri dodirima. Sušilo za kosu, telefon, hladnjak, polica s knjigama postaju predmeti koji klize iz prezenta u perfekt. Istodobno su i nadomjestak za nešto što je moguće imenovati s "ja sam ovdje" i "bio sam otišao...". Ruka se shvaća kao netom izraslo ticalo. Izdvojeno u kadru poprima osobine nametnute žrtve prema kojoj se ne gaji nikakva sućut, koju krajnje površnim pogledom uvlačimo u zalihe pamćenja. I tu ostaje. Kao jednom odreñen pojam - "nametnute žrtve". Vrškom prstiju prelazi se površinom stola. Daleko na cesti iz jedne kretnje nadlakticom i ramenom prepoznaje se djevojka koja će odmah zatim iščeznuti s vidika. Ali onaj njezin veoma lijepi pokret signalizirao je ime i sve što se pod tim podrazumijeva. Malo kasnije netko je povikao, netko posrnuo zakoračivši na stepenicu kućnog ulaza. Viñeno se posvaja za vječnost. Zatim sistematično unosi u formular

naslovljen sasvim obično - OČAJ. Prema tom se osjećaju odnosi gotovo ritualno: revnosno ga obogaćujemo sve novijim i novijim senzacijama, neprikrivenim pojavama koje dotiču tijelo izuzetno izoštrenih osjetila. Osjećaj odnjegovan na dosadi - sada već potpuno preciznih simptoma. Zakoraknuo bih, pa se vratio, pa iznova krenuo korak-dva naprijed, pa onda opet stao. I tako u nedogled. Pri tom osjećao kako se vlastita nesreća stješnjuje ispod čvrstog i neprobojnog sloja - kristalno prozirnog tako da se gustoća koju skriva ukazuje kao čista praznina. ("Ime")

NASLOV: IZOSTAVLJEN Tvoje lijepo pisanje ide mi polako na živce, rekao je. Rečenica se nadovezuje na rečenicu, a riječi počinju naličiti vojsci spasa. Posjedni Ljepotu sebi na koljena. Ne uviñaš li da je gorka? Nekoć, ah nekoć!.... koje li tromosti u tom izobilju, neke samožive, gotovo podle lakoće kojom se kaže sve što se namjerava reći. Iznenadne prevare, želje da se odstupi, u mislima kad se slučajno počinju rojiti slike, još uskomešane kad ih počinjemo buncati, kad se doimaju nezgrapne izazivajući svrab. Gledam kroz prozor hvatajući se za rame - (gesta puna autoerotičnosti) – i prizor teško da se može imenovati. Uhvatiti stanje, rez meñu kriškama koje promiču, i to stanje, to što je, ustvari, neuhvatljivo učiniti dostupnim. Dostupnim meni? Tebi koji pitaš? Ne znam, ne tiče me se, kažeš, i nastojim barem ovo resko nijekanje zadržati za sebe, ne dozvoliti da izmakne. Konačno, prostor izmeñu nas nastanjen je ipak riječima na koje polažem pravo. Riječima koje vidim kako blistaju. Potrebno je tek skinuti ih s obzora. Riječi, te riječi... Sve što klizi osloboñeno je želje za otporom, barem prividne želje, sve što je bespomoćno skloniti ustranu, jednostavno prepustiti sili teže. Na zelenoj visoravni samo pasatiri okruženi stadom. Slika zamjenjuje sliku, bez zvuka, u tišini nalik iznenadnom buñenju u rano jutro. To stanje svijesti koje traje nepoznato dugo, to stanje koje je izmeñu. Ruka će zatim okrenuti stranicu, netko se početi sjećati.

Kao iz istraha prelazim u drugo vrijeme: nepouzdani futur koji me lišava riječi kao što je, na primjer, “nekoć”. Neiskušano stanje svijesti, stvari u gluhom vihoru koji nudi neko priglupo nadanje, koji dolazi bez zastajkivanja. Osvrćeš se i primjećuješ udaljenost izmeñu dva predmeta. zatim tu udaljenost imenuješ vremenom što protječe. Želiš se ovdje utisnuti, usidriti, naći malo sklonište kao da su te iskrivljene starudije ikakav zalog, kao da će ti itko zajamčiti pojtajno žuñeni užas. Netko je pred vratima zastao, teško dišući hvatao se za srce. Ispod potplata povećih cipela škripao je pijesak i taj zvuk, ukoliko se pojača, možeš doživjeti kao savršenu okrutnost. Netko izbacuje tečne fraze kojima druge nastoji obmanuti, sebi pribaviti osjećaj sigurnosti; “danas, dakle, prolazi danas!... ispunjavam dužnosti koje su mi nametnute”. Slika ponovno zamjenjuje sliku: na zelenoj su visoravni sada dva dječaka. Jedan leži nalakćen, drugi iza njega sjedi zagledan u daljinu; u pozadini blještavo bijeli vrhovi grebenastog stijenja – “Ferien in Tirol” Heinricha von Kralik-Meyerswaldena. Ali bilo je krajnje jednostavno poistovetiti ovu sliku s viñenim: bezvremeno i cjelovito, ne čuje se ni glaska. To je upravo stanje koje mrvi predmet ispred oka i slika postaje tečno, brzo, letimično prisjećanje. I što zatim? I što zatim? Otvaram usta kao da ću kriknuti. Netko šapuće: u nijemom filmu nema glasa. Baš kao ni u iznenada prekinutom snu. Tek čuñenje, grimase što zamjenjuju riječi. I to onda traje tek neznatno, tek da posegneš za nekoć viñenom slikom koja se tobože pojavila. Ali koja napinje pamćenje, koja izopaćenost izvrće u krepost,

dosadu u radoznalost. (“Ime”)

L E T I M I C E Čuo sam kako je netko rekao: “Sve se dešava kao da je kretanje”. Iznenada sam osjetio veliko nestrpljenje, želju da se zaustavim, da se istrgnem iz ove rečenice koju sam doživljavao kao prostor što mi je nametnut, a koji me svojom nedorečenošću draži, izaziva i odbija. Sve se ne dešava kao kretanje, već tek da je. Upravo to nejasno “kao da je” odvlači u krajnost koja se dostiže. Skrećući pogled ustranu nastojim odstupiti iz rečenice, reći joj neko neodlučno “ne” dok istodobno jasno vidim granice vlastita hoda, snagu koja otvara, nepoznati cilj kojemu se plutajući stremi. Zastanem očekujući neke druge riječi, neke nepoznate stvari koje se pojavljuju iznenada i koje trebaju poprimiti izgled pun srčanosti. Umjesto toga tek površan pogled u koji uviru klizavi trenuci, u kojemu sve poprima svojstvo varljive zamke, opsjenarskog zagrljaja, gdje sve počinje naličiti na nestvarnost praznine. Kao da se sve samo ukazuje, kao da dolazi ispod sjenâ koje prikrivaju lice. Potrebna je tek brutalna sila koja će izmeñu riječi i riječi, izmeñu stvari i stvari, izmeñu trenutka i trenutka utisnuti neku predusretljivu prisnost, želju bez oslonca, slatkoću brbljavosti. Izmeñu dva lista struji zrak. Netko uskače u razgovor želeći svojom upadicom izmijeniti njegov tok. Netko drugi nedvosmislenom kretnjom upozorava na opasnost. Upravo viñenom pridaju se izuzetna svojstva, svojstva koja pomiruju vrijeme, svojstva kratkotrajne suglasnosti. U želji da se oslobodim rečenice koja mi se tako snažno nametnula, osjećam da se sve više za nju vežem.

Vlastito disanje postaje tek dijelom ovog izuzetnog stanja. Pogled na krošnju savršeno se uklapa u “kao da je kretanje”. Nikakvih jasnih glasova izvana. S vremena na vrijeme zvuk automobila, škripa stola kad se na nj nalakti, zvuk stolice koja se pomiče po podu, i sve to ostavlja dojam unaprijed smišljenog, unaprijed sračunatog čime se tek želi izmigoljiti u željenu prazninu. Negdje pročitana rečenica, koja sada iskrsava sasvim nenadano, samo otežava pokušaj bijega. Dio rečenice glasi: “... nemati više oslonca u životu i biti osloboñen samog sebe.” Kada je prvi puta pročitana? Kada je zadobila težinu koju sada nosi? Tko ju je prije već pročitao i je li ikada zračila tako oporom žestinom? Onda se otvaraju vrata, netko ulazi noseći sa sobom čitav niz potpuno novih okolnosti i, umjesto potrebne šutnje, pruža izbor: hvatati se upravo izrečenih riječi, ili ih uklopiti u one koje postaju morom. I kada se shvati da izbora, ustvari, i nema, preostaje jedino da se mirno sluša čudeći se pri tom kako je malo potrebno da se riječima nadomjesti sasvim očita odsutnost. “I tako, još koliko dana?” Ni pitanje, ni odgovor. Ni tu, ni tamo. Vani vjetar jedva pomiče granje. na kolor fotografiji rascvala voćka u prednjem planu, krošnje skošene udesno. U dnu tijesno skupljene kuće s tornjem i još dalje visoko brdo prekriveno snijegom. Na radiju netko govori birajući krupne riječi kojima ne uspijeva prikriti besramnu laž. I zatim? I zatim netko skida šešir, odlaže ga na plišanu stolicu, netko ponavlja “kako molim?”, netko drugi hropćući kašlje držeći se dlanom za čelo. Ustajem od stola prije nego što ću napisati

“Vrijeme, koje polako odvlači u vrtnju punu zebnje, nesigurne sreće koja se nikada ne otvara do kraja, koja ostaje tek u natuknicama.” Potpuno bijel oblak promiče iza krošanja, zastori se pomiču sasvim lagano, dolje na puteljku žena objašnjava nešto djetetu koje stoji životinjski poslušno. Tek malo kasnije ono će neobuzdano kričati lamatajući rukama, žena će ustuknuti, vrata se iznenada zatvoriti, pepeljara može svaki čas pasti na pod, netko iznenada može umrijeti, netko pomisliti da je spašen. I sve, sve se dešava kao kretanje u kojemu je sve potpuno, u kojemu se pomaci sabiru u neku uzvišenu točku – sretan san. (“Ime”)

STANJA, ODNOSI... Mogao bih već imenovati to stanje koje je došlo tako iznenada, tako neočekivano lako. Mučnina, gañenje, sasvim bezumni strah, žestoko opiranje svemu što dolazi sa strane sa željom da se nametne... kao da je počelo otjecati iz mene otkrivši prethodno sitnu naprslinu, neko nepoznato mjesto kojemu se odjednom pridaje posebno značenje. Nesposobnost da se rečenica iskaže cjelovito, da se ugledano već može kazati – - sve se to polako runi, zamišlja kao pijesak što u tankim nizovima prolazi izmeñu prstiju. U sebi izrečene pogrde, psovke upućene bliskim ili potpuno anonimnim licima koja su se uočavala samo kao lica: bez težine, bez trajanja; lica koja upravo gube svoja imena; lica zaboravljene stvari. Netko govori o smrti bližnjega načinom koji odaje olakšanje. Netko primljenu obavijest jedva da je zapamtio. Netko postaje upravo svjestan da su mu izbrojani dani. Biraju se riječi poput novčanica koje se pružaju blagajnici na izlazu iz samoposluge: riječi koje ne označavaju predmete, već rutinsku radnju bez stvarnog sudjelovanja. Radnju potpuno nedefiniranih odnosa. Ono što je pri tom zaista važno, ostavlja se nedirnuto u sebi: postaje vremenom beskorisno, postaje neželjeni višak, čak tegoda koja se ipak mora nositi dalje. Noćas sam se iznenada probudio i osjećao kao netko drugi. Strah, mora, užas koji ritualno postavlja na posebno odabrano mjesto... bilo je to zaista osjećanje koje se želi odagnati – u prostor drugoga, prostor koji ne želimo dijeliti. Onda se vlastiti doživljaji prebacuju

iz prvog lica jednine u bilo koje drugo. Onda – kad se to želi iskazati, kad se nastoji lišiti egzistencijalnog balasta, kad se vlastita sudbina pretvara u zamjenjivu robu, kad se, jednostavno, u riječima vidi jedini izlaz da se iskoči iz vlastite kože koja stješnjuje do bolne neizdrživosti. Ali, odjednom sam poželio otrpjeti to stanje, otrpjeti kao svaku bolest s gotovo dirljivim samopouzdanjem. Možda vjerom da je to neminovan način koji nam pomaže da se osjećamo više svojima. I to je trajalo i postalo mučnom navikom. Ustajao sam iz kreveta, počinjao je novi dan koji nije obećavao ništa drugo osim da ga treba nekako preživjeti. Bez želje, bez prohtjeva, bez opiranja. Vrijeme je svakog jutra bilo nadmoćno i nepobjedivo. Svakog se jutra činilo da kiša može pasti svaki tren. Mogla je pasti, ali se uvijek zadržavala na prijetnji. I svakog jutra neizdrživa bol koja je iz glave tjerala sve, koja se širila i u kratkotrajnim trzajima napinjala lubanju iznutra, postajala teška tako da se mogla osjetiti kao nešto živo prisutno, nešto što ima volju, traži smisao, nešto što bezuvjetno nastoji gospodariti. I svako jutro ista povraćanja, uvijek isti osjećaj da tijelom upravljaju potpuno nejasne sile koje naviru, pa se povuku dajući do znanja da nisu iščezle zauvijek. Zatim hodanje, traženje, nenalaženje, bezuspješno nastojanje da se odagna vrijeme. Kupovanje novina samo zato da bi se kupile novine koje se odmah zatim bacaju u prvi koš. Trenutačno zadovoljstvo što se može reći “proveo sam deset minuta na klupi u parku”. Svaki se šum, svaki glas lijepio za kožu i tu ostajao trajno prisutan.

Pomisao na ljubav, na kratke, letimične želje za pražnjenjem, izazivala je tek gañenje. Ništa, ništa, ništa.... otrpjeti to duboko Ništa s potpuno bistrom sviješću. Ne tražiti opsjene, varljivu sreću koja golica izvana, iznutra, koja struji krvotokom. Negdje na klupi sjedi žena i upravo odlaže ručnu torbicu s uzdahom: pomicanje ustranu nečeg što se naziva posjedovano.

Negdje, malo dalje, starica hoda sa štapom držeći u ruci remen o koji je privezan pas. I to se naziva viñeno. “Ne umišljajmo da smo netko drugi”, rekao je netko potpuno nepoznat. I to sam, jednom ranije, zapisao u svoju bilježnicu s ponosom. Ponovno iskrsava ta rečenica, sada kao istrgnuti komadić novina s oglasima. Negdje, - u Zagrebu? – prolazi vrijeme kojemu ne pripadam, a toliko bih ga želio posjedovati. Negdje, - na otocima? uz obalu? u Dalmaciji? – već je procvjetala brnistra čiju žutu i zagasito zelenu boju osjećam kao jednom viñeno. “Kao istrgnuto sjećanje”, jednom je rekao netko ne trepnuvši okom. Nostalgija nimalo glupa i vrijeme puno svečane kolebljivosti. (“Ime”)

M I M O Otvorio sam vrata i, zastavši na pragu, opazio kako svoje male pomake doživljavam kao nešto savršeno klisko, nešto lišeno odluka, lišeno pristajanja. Vani je protjecalo vrijeme koje sam sasvim jasno prepoznavao kao gomilice dogañaja, nečeg meni stranog, nepoznatog i nedohvatljivog. Ali isto tako i nepriželjkivanog. Viñeno sam prisvajao tek u odbljescima: bez prohtjeva. Odbljescima upućenim nekom drugom koji bi trebao biti ja, ali to nikako ne može niti to želi. Nedefinirana svijest o vlastitoj praznini pojavljivala se puna samodopadnosti. Ono ispred, ono što se jasno moglo vidjeti s mojeg praga, bila je tek neželjena daljina, drugi pol jednog istog vremena koje protječe zastajkujući. Jedan kratak trzaj dovoljan je da glatka opna stvarnog naprsne, a iz finih pukotina da nahrupi strah – taj jedini pravi osjećaj koji povezuje viñeno s onim koji vidi. Ali ne: nastoji se zadržati mir, nastoji se ne remetiti tako dobro iskonstruiran odnos pun dubokog nepripadanja. Okrećem se i ne vidim nikoga iza sebe kome bi bile upućene ljeskave krhotine koje mi prolaze kroz oči. Netko pokazuje rukom na nekog tko prolazi. Netko se zaustavlja u želji da se nekome obrati i, kad to ne uspije, svom licu nametne izraz priglupe komičnosti. Netko, tko samo poskakuje u mjestu, zaklonjen je slučajnom utjehom. Netko, potpuno slučajan, potpuno slučajno otkrije davno prikriveni prezir. Iz nijemog čuñenja polako izbija zbunjenost. To prije svega. Zatim – neočekivana radost što se može stvarno lučiti od izmišljotina.

Zatim sumnja u ispravnost takvog kategoriziranja. Zatim opet panična bojazan da je sce ipak nedokučivo. Onda mirenje, onda tupo predavanje, onda se opna iznova skrućuje i stvari postaju daleke, daleke... Dvije zone nalik magnetskim poljima bez snage privlačenja; dva svijeta koja čak niti ne protuslove. Dva bića koja su odavno iskusila vlastitu prolaznost. Dva dogañaja koja se uvijek opredjeljuju za poziciju mimo. Ni povrh, ni nasuprot. Baš tako: biti na poziciji mimo. “Baš tako: biti na poziciji mimo” – To nije iznova napisana rečenica. To nije rečenica. To je biti mimo svega napisanog. To je biti i nesvjesno etko nepoznat i sebi i drugima. To je rečenica nekoć napisana. To je samo rečenica. I to je, i to bi bilo, možda, tek ono što se navikava razlikovati. Izdvojeno – u okviru vrata. Izdvojeno – na ulici koja se vidi s vrata. Usredsreñeno na svoje male sakupljačke strasti koje netko imenuje stvarima što teku kroz vrijeme. Stvarima koje bi se migle mimoići. Stvarima koje se polako tope, koje se bez sjećanja uvlače u riječi. U riječi pune mirnog pribojavanja. (“Ime”)

NAOČIGLED Sjedim ovdje i znam: ove stvari što ih gledam uvlače se u mene poput straha. Ruža je u zelenoj čaši, djevojčica, koja je maločas poskakivala, drži uže i bezglasno pomiče usne. Mrvice šećera na tanjuriću, opušak, kamenčići – uspomene s ljetovanja... što od sveg toga prerasta u mržnju? Jutros sam još učio voljeti vjerujući kako stvarima dajem privid potpunosti. Moje hladno postojanje sada je samo krhka opna što me izdvaja iz okoline. Vidjeti sebe ne znači podijeliti prazninu s nekim tko se slučajno naginje nad stol, tko nepokretno zuri u nedotaknuto ništa, tko iz progonjenog postaje progonitelj. Htio bih se založiti za nešto, osjetiti vrijeme koje nije tek bolećivo gañenje. Možda me sada više i nema u pogledu drugog, možda upravo iščezavam poput krila galeba s razglednice koja nepročitana leži na stolu. Negdje nasuprot daju se poljupci koji nedvosmisleno pozivaju na izgaranje, na predaju bez ustezanja, bez zapamćenog uloga. Bio sam drveni tornjić na naslonu stolice. Tanjur s nagnjilim voće. Bio sam disk koji je probijao šupljinu prostora. Stoga sve mogu motriti mirno, ne osjećati pri tom tvrdoću vlastita pogleda. Bio sam stvari koje izgovaraju neka treća lica, zapamćene slike koje naočigled mijenjaju svoje obrise,

nježni drhtaj na godnjoj usni žene. Sada mirno nabrajam to što sam nekoć bio ni najmanje zaokupljen vlastitim nasljeñem. Sada sam nečija žila kucavica što poput amajlije bliješti s bijele plohe: primitivna naprava koja neželjeno preobražava u neku vrst zaštitne aure, a žudnju u jedva čujno došaptavanje. Boli me vlastita odsutnost. Nisam li to već jednom rekao? Nisam li već založio ovo vrijeme koje mi neprimjetno izmiče iz očiju, iz grla, ispod nokta. Čini mi se da tek sada shvaćam: ljudska samoća nema ništa osim vlastite slobode. I to je, dakle, ono tiho zujanje što dopire iz daljine tražeći i najsitniju česticu u zraku da bi postalo glasom, zatim govorom, zatim jasno artikuliranom rečenicom. Priče su odavno dokrajčile svaku uspomenu. (“Točka bijega”)

DRUGDJE Nijeme stvari! Tko je govorio o njima? Tko ih je natapao čežnjom, tko ih je prezirao više od mene! Bile su mi isprva strane, nisam im nalazio značenja, činile su se tako beskorisne. Kao da su nahrupile iz nekog tuñeg vremena. Osipale su se i pri najmanjem dodiru naličile zaboravljenom, nestalom strahu koji je gmizao po njihovoj koži i ja sam onda osjećao svrab. Boljelo me je do neizdrživosti. Moja bi se ovisnost o njima mogla svakako tumačiti. Ništa nisam poduzimao da se toga lišim, da izañem na svjetlo dana osloboñen i siguran. Bio sam čvrsto uvjeren da sve što činim, činim za svoje dobro. To prije svega. Ali dio te dobrote osjećao sam da dijelim, da je rasipam okolo poput zraka, poput tjelesne topline koja se osjeća pri neposrednom dodiru. Znojio sam se i tresao kao u groznici kad bih osjetio slučajnu ravnodušnost. Dogañale su se promjene koje nisam mogao tumačiti drukčije osim kao splašnjavanje zanosa. Terapija je bila u vjeri, nadi kako sve nije niti može biti jedina šansa. Sjedim bosonog na pragu, nožnim prstima pomičem kamičke što su ovdje ostali nakon popodnevne oluje. Negdje leti muha i čujem njeno zujanje. Stolica, nepročitane novine, knjige otvorene na slučajno odabranoj stranici koja se nikad nije čitala više od polovice, limenke porazbacane po stolu i plastične čaše s davno osušenim kapljicama. U susjedstvu je zvonio telefon, na nebu su se skupljali oblaci i zakrilili zvijezde koje sam samo malo ranije vidio kao zbroj bljeskavih zrnaca.

Ne tražim izlaz, ne čeznem za nekim sirovim osjećajem čiji bi me nedostatak nekad ispunjavao očajem. Hvatam se za rebra i osjećam potpuno stanjenu kožu koja je zatvarala beskrajnu šupljinu. Mogao bih otići do drugog dijela sobe, uputiti se prema spavaonici ili vratima koja vode na stubište. Mogao bih otvoriti vrata i kriknuti. Mogao bih u pomaku, u kriku, u šumu vode iz zahodskog kotlića prepoznati znamenja koja se nazivaju čudesnima. Mogao bih. Televizor je svijetlio blijedom zrnastom svjetlošću, a šum što je iz njega dolazio osjećao sam rascjepkanim. Čudeći se riječi koju sam pronašao, svukao sam se. Potpuno gol sjeo sam na stolicu, zatim ispruženom nogom nastojao pomaknuti televizor pomišljajući na “Taxi-driver”. Srce mi je tuklo kao pri oproštaju, želio sam vikati, zatim sam se uputio do telefona i ne podigavši slušalicu okrenuo po koji put već dobro poznati broj. Žmirio sam upijajući mirise, zvukove što dopiru iz daleka. Slike su se počele javljati dopunjene šuštanjem. Izgovarao sam početak molitve i nikako se nisam mogao sjetiti ostalih rečenica. Kao sipa, kao visoko stablo, kao toranj jednom – gdje? kada? – viñene crkve, kao zrnce netom ohlañenog olova koje se hvata s dva vrška prstiju. Kao zebnja, porculanska lutka, istegnuta tetiva na nozi, užarena kruna koju stavljaju svrgnutom kralju na glavu. Nepomični lik, što sam ga vidio u

jurećem vlaku i pomišljao na ubojstvo, sada se strmoglavljuje niz padinu. Tijesno je. U podrumu je polumrak, a naslagana je drva ispilio čovjek koji je roñen gluhonijem. Netko je izvadio čašu iz kuhinjskog ormara, netko se ispružio na krevetu uživajući u svojim tjelesnim sokovima. Netko je primijetio kako svanjuje dok je nadlanicom trljao oči, a vlak je klizio. U daljini su se vidjela gotovo sasvim gola brda i oštri mlazovi vode koja je padala s visine postajući vodopad. Mali pravokutnici ispod bili su uredno obrañeni vrtovi i vinogradi. I to se onda prepoznavalo kao Švicarska. Ja ne spavam. Osjećam svoje noge, svoj trbuh i ruke koje ga obavijaju. Ja sam mala životinja koja je ispala iz kaveza. Nebo je crno, crno... Moje su oči smeñe i lijepe dok nepomično zure ispred, dok munjevito izbacuju poglede pune ispitivačke želje. Okus u ustimami je gorak, a usne crne kao otrovne bobice. Što ja to vidim? Što osjećam? Nisam raspoznavao stvari. Nikoga nisam gurnuo s litice, nikome nisam govorio o simptomima bezizlaznog očaja, ničemu nisam tražio uzroke, potiskivao sam zapamćeno duboko u sebe. Iz straha, iz ravnodušnosti puštao sam da sve to buja, zatim nastojao sve pretvoriti u beskrajno tanašno tkanje koje je vijorilo na oštrom vjetru. Vidio sam. Čuo sam. Vidim i čujem.

Svoje tijelo prepoznajem u dirljivoj snazi, krhkoj ljepoti koja zrači kroz iskidane obrise. Zatim to nazivam znakovima raspoznavanja, signalima koji upozoravaju: “Pažnja! Nepostojanost!” Nečije ruke uzimaju nož, režu žućkastu veknu kruha na tanke šnite; slažu to zatim u košaricu. Kruh je božja dobrota. Njegove se mrvice ne bacaju po podu već ih se pažljivo skuplja i daruje pticama. I ptice nebeske nisu ništa drugo nego duše umrlih koje blude kozmosom tražeći nadomjestak za prokockanu sreću. Otvorio sam vrata hladnjaka i svjetlost zbog hladnoće nazivam plavičastom.

Jogurt je takoñer božja hrana utisnuta u male bijele čašice. Srčem tu hranu, tu beskrajnu darežljivost koju ne mogu razumjeti. Ispred kuće prošao je automobil i farovima isjekao sobu na kriške, tako da prostor doživljavam kao skučenost, kao neizrecivu tjeskobu koju bih ugurao u jantar i tako preobrazio u opipljivu vječnost. Mrak je natopljen bešćutnim čuñenjem; iziritiran postaje gotovo zlokoban. Pesnica, težina lica, srce koje tuče u odsjajima... xe tutto un cazzo! Likovi s reklama, pjesmice koje garantiraju Sreću, Ljepotu, Najbolje – polako sve prerasta u odjek koji još mogu dohvatiti. Bez čuñenja, bez iluzija prepuštam se riječima koje će me na kraju progutati. (“Točka bijega”)

PISMO Malo je nedostajalo pa da prva riječ koju želim napisati bude “nekoć”. Takvim pomakom u neodreñenu prošlost mogao bih lako pogriješiti. Ostati bez pokreta, osloboñen onog pucketanja trenutaka koji tijela ispunjavaju toplom strpljivošću. Bez blaženog smiješka što dozrijeva polagano. Koji tlapnju obrće u glatku ljepotu. Koji se može posrkati s usana, zatim usisati kao utvaru što daruje neki drugi ishod. Kasno je. Od prozora do vrata samo je nekoliko koraka. Kad zastanem, obuzima me panika, osjećam kako nadire prazno vrijeme: s poda, kroz pukotine zida u uglovima, kako se počinju rojiti greške kojih ranije nisam bio svjestan. Pri pomisli na propušteno, hvata me drhtavica. Što osjećam? Što pružam? Što mogu primiti? “Pišem svojim tijelom”, rekoh. Biti bez obzira, lagano cupkajući osvajati prazninu. Napokon, zamahnuo sam glavom, napokon, mogu se prisjećati. Nisam povikao, nisam uzdahnuo, nisam rukama mahao. Sjedio sam. Tupo zureći nastojao sam dohvatiti preostale sitnice. Pisaći stol shvaćao sam kao stroj za brisanje zaborava, a fini sloj prašine na njemu kao otisak vremena. S jedne fotografije dopire klicanje, razdraganost uhvaćena u prolazu. Hoću ukrotiti ono što bi se moglo nazvati nedokučivim,

zatim to pretopiti u pismo – očekivano, primljeno, zametnuto, zauvijek izgubljeno. Što čekaš? – povikah, čini mi se, zaprepašteno. U zgodnom trenutku mogu poskočiti, tijelo ižmikati kao krpu i zauvijek biti lišen želje. Erotizirajuće čestice što su nas dijelile i spajale sada su tek talog koji nam može iskliznuti zauvijek. Hoćeš li? Mogao bih se ponovno uputiti do prozora, u granama prepoznati istu onu agresiju koja je zračila s kože što sam je nekoć milovao, kože koje se sada jedva sjećam. Ne mogu spavati. Gledati, gledati nijemo, bez riječi ostati, bez čuñenja. Osluškivati zvukove koji ne predstavljaju savršeno ništa. Da su barem riječi, da ih mogu prisvojiti, usisati u svoje tijelo i onda spokojno odolijevati nespretnostima. Dok udaram u tipke, osjećam besciljno vrludanje u vršcima prstiju. Pišem li zaista svojim tijelom? Ili je to čežnja što izbija van, pohotljivo tražeći mjesto na stranici papira? Ili je to jednostavno Ništa, Praznina, Mòra. Odluka izmrvljena u sitna zrnca, nerastopljeni kristali šećera zalutali na gornjoj usni. Dohvatio sam škare za papir

i s ukrasnog drveta počeo izrezivati vrhove na listovima. Odjednom sam otkrio beskorisnost koja je preko listova curila u tankim mlazovima postajući samo hrpa praha. Polizat ću taj prah, ugurati ga u nosnice, preobraziti se zatim u nešto što se njiše i na najslabijem vjetru. Uputit ću se možda van, prepustiti se nepoznatim nagonima tek navlaš upisanim u šarenicu oka i žmirkati tražeći neku oštru pukotinu na obzoru. Ili ću ostati za pisaćim stolom, s vremena na vrijeme zadrhtati od iznova otkrivenog zadovoljstva, pa glasno uzdahnuvši napisati rečenicu koje sam se ranije klonio – “Nekoć, kad sam svaku grešku shvaćao kao poraz, vjerovao sam kako je voljeti veoma lako”.

(“Točka bijega”)

POMAK, POMACI... Vani, negdje sasvim blizu, prolazio je netko nepoznat. Moglo ga se čuti kako škripi, kako zavija, kako se približava precizno odabranom mjestu. Sve je postalo drukčije: tama se uvukla u meso istiskujući iz njega slatke glasove. Ljeskava plava svjetlost curila je iz meko stisnutih pesnica. Preobražavala se zatim u pojmove, kao: nadmoć, bezoblično, šumno-prisutno. Pojmovi su se postupno pretvarali u slike. Slike su postajale dogañaji. Dogañaji glasovi. Glasovi tijela koja ih izgocaraju. Tijela su bila samo usne. Usne su govorile: “Sve se dešava samo sada”. Bio sam samo svijest koja osjeća, koja ne uspijeva razlikovati. Bio sam nekoć posjedovana stvar. Lebdio sam. Okolo, sve što se zbivalo okolo, nisam mogao dohvatiti jer sam stiješnjen unutar fino ispredene mreže. Točnije – stisnut sam u prozirnu opnu iza koje sam mogao tek prisluškivati. Riječi su bile bezbrižna proizvoljnost. Netko ih je govorio i taj netko bio mi je nedokučiv. Znao sam: riječi nisu upućene meni. Sricao sam ih samo zato da ih zapamtim. Bolove u grlu doživljavao sam kao znakove stigmatizacije. Očajavanje je postalo gotovo primamljivo. Čekao sam trenutak kad ću nepovezana značenja moći prevoditi u smislene rečenice. Svaki sam trag želio zabilježiti, strpljivo slagati u neprekinutu nit. Žmirio sam i želio da se ovo nastavi u beskonačnost. U svakoj riječi bio je djelić mene. Svi moji prošli dogañaji zbrinuti su jednom za svagda. Ali bilo je to samo priželjkivanje, pokušaj da svoj egoizam podignem

na nezasluženi pijedestal. ponosio sam se sobom. Obožavao sam se. Slutio sam kako se polako izdvajama iz neželjenog, kako postajem biće ispunjeno božanskim mirom, a mir su bile riječi koje su nesputano navirale, koje su se ravnomjerno fiksirale na mojoj koži. Gledao sam u njih i prepoznavao se. Prestao sam se bojati predosjećaja kako ću se jednom ugušiti od prevelike želje za samopotvrñivanjem. Iz malih, skrivenih uglova mog čahurastog obitavališta zračila je nada, pomisao da treba zabilježiti svaki šum, svaku brzu sliku koja se zarije u svijest. Stranice su postale gusto pletivo straha i žudnje. Tople brzice presijecale su polje koje se prostiralo u nedogled. Jesam li ptica koja će sve nadletjeti, sve upiti u svoja dva žareća oka? Mogao sam još sve vidjeti. Još mogu imenovati činjenice koje će se pretvoriti u prethodnu rečenicu. Zemlja se vrti mimo mene. Posjedujem svoje zakone gravitacije, svoju vlastitu putanju, mjesto u izmišljenom poretku stvari. Večer je, ili mi se samo tako čini. Ispružio sam se osjećajući tjelesnu lakoću kao nikad ranije. Zvuk vjetra uvlači se u stranice knjige, zatim se skrutne u ljepilu na hrptu, zatim s primjerenom znatiželjom pokušavam odgonetnuti gotovo sasvim uobličene priče. Ali, stvari su bile mimo mene. To sam već ranije osjetio i kad sam se toga iznova sjetio, došlo mi je da zaplačem. Sažaljevao sam se ne osjećajući pri tom ni najmanje gañenje. Ljudi se izjednačuju sa svojim sjenama i tom se porivu odaju krajnje nesebično. Nisam svoja sjena. Prije da sam glas,

da sam slika, da sam pokret. Znak koji izlazi iz tijela poput sjemene tečnosti. Koji oploñuje vrijeme dajući nam mogućnost da prepoznamo svoju nenapisanu povijest. Zablistajmo, konačno, u svojoj kržljavoj sreći, prepustimo se napastima. Stopimo se prianjajući čvrsto jedno uz drugo, gutajući neizrečene rečenice koje izbijaju iz očiju. Ponos nije sinonim za strast, a strast nikako željena brutalnost koja briše razlike. Izmrvio sam granice, jedva uočljive razmake koji stvar dijeli od stvari, tijelo od drugog tijela, a riječ od riječi. Evo nas, dakle, tu smo. Pomaci se dešavaju samo vani, a vani neka netko drugi osluškuje škripu koju sam nekoć prepoznao kao strah. U krotkim koracima nepoznatih prolaznika nema posebnih želja, nema naših prohtjeva. To su, možda, samo nagovještaji - prešućeni, zatajeni, zapečaćeni – ostavljeni za neku sljedeću rečenicu. (“Točka bijega”)

INFINITIV Kad se stvari pomaknu, ostanu samo sjene. Šutnja iz prinude, hladan zrak. Rekao sam ti da sam ruža, dašak noći što dopire do nosnica. Rekao sam: stvari, dobro usklañeni odnosi. Rekao sam: sjene, višak ljubavi koja nekoć bijaše tek nepoznata žudnja. Mali, nedodirljivi plamenovi dotiču moje srce – bez prestanka, bez jasnog razloga. Kao opala latica, kao netko zagledan u krijesnicu mirisne lipanjske noći, kao nečujna praznina iza čvrsto stisnutih usana. U vlažnom pogledu to se uljuljkuju naši slabo prikriveni dokazi, naše jedva još nade, jedva prešutne izdaje. Blaženi dodiri koji su sada tek puko trajanje. Meñu sjenama skrivaju se druge sjene. Pomak će lako iznuditi drugi pomak. Ja sam šutnja: skrivena slova oblažu moje čelo. (“Točka bijega”)

GLASOVI Stojeći uza zid, mogao sam još prepoznati užas što se spušta niz stepenice. Rukom zaklanja svijeću, suzdržano se osmjehuje nudeći tek sigurnu neizvjesnost. Netko se zatim pomakao. To je disanje kože koja izdržava svu snagu mojeg pogleda. Dotičem rame i zrak se raspršuje. Nema obećanja, opreza niti nade. Drugi sam. Onaj koji izranja iz tjeskobe, koji se uvlači u sjećanje. Znam barem neke stvari: rečenicama se odupiremo o djelić našeg zajedničkog vremena. Naš hod to je put kojemu prinosimo nejasne glasove. kažem: “svirajte slañe smrt je maestro iz Hrvatske” i imam stisnutu pesnicu zarivenu u džep. Imam strah koji me premašuje, strah koji skrućuje srce. Ideš li mu ususuret? To je barem nešto što se osjeća, što hvatamo dokazujući se. Batrgamo se meñu riječima kao znakovi interpunkcije i ne značimo gotovo ništa. A ipak tako pouzdano obilježavamo naše zlaćano prostranstvo. Tvoje tijelo je vrt: čežnja, obećani grob, nebeski mir. Tvoje tijelo je ono što jasno izvikuje: gledaj, to ja jesam. Krhki smo meñu stvarima što se rûne, osipaju poput pješčana vremena. Gutam tvoju tišinu. Tišinu prevodim u zebnju, zebnju u ruke koje povezuju udaljenosti.

Srce nastanjuju uvijek drugačiji glasovi, a meñu njima samo je jedan što opominje: čisto beznañe. Trajati bez dokaza, opravdavati se u ljepoti drugog, onog koji izdiše. Viče smrt. Viče glasnije. Utapamo se u njemu, a on viče – “Sjaj sam. Rasulo”.

Moj je pogled onaj što ne posustaje. U metežu pronalazi pojedinačno i hucka na njega pse. Kažem: bio sam. Zadržao sam se na tvom licu poput sjene. Nedodirljiv sam. Noću još ponavljam: bio sam. Isto tako kažem: jesam. (“Točka bijega”)

PRIBLIŽAVANJE U ruci skrivam toplinu. Tvoje tijelo prebacujem iz dlana u dlan, s uzvišenom popustljivošću obrćem ti ključne kosti. Čudim se pri tom jasnoći koja me prožima. Htio bih to svakako izreći naglas, tako da u riječima otkrijem tisuće i tisuće malih lica koja se bespomoćno čude. U tisućama i tisućama očiju da prepoznam svoju vlastitu energiju, naboj koji blješti do usijanja i koji me preobražava u novo biće - nalik anñelu. Pogled anñela ne skriva žudnju, ne raspiruje prazninu, isključuje žaljenje, briše neskladnosti. Pogled anñela to je pogled neprestanog rasta. Slobodan sam. Mogu dakle voljeti bez straha i naprezanja. Lice uz lice. Vrat uz vrat. Glagol uz imenicu. Pridjev preuzet iz nekog navlaš prepoznatog osjećaja. Ruka raspoznaje čuñenje i preuzima odgovornost: to je ruka koja je samo malo ranije bila predmet za hvatanje, predmet koji se mogao imenovati – “tek da se nañe ako zatreba”. Ne znam jesam li već rekao: moje tijelo ne uobražava baš ništa. Ono se rasplinjuje u šutnju: potpuno jasno luči duboku želju od letimičnih prohtijeva. Barem je ovaj put tako. Mjerim udaljenosti, ustvari zrak koji nas dijeli i zatim zaj čin doživljavam kao očitovanje nakane. Hoću i mogu. Hoćeš i možeš. Bez poniznosti, bez snebivanja,

bez iznuñenih odluka – razmnožavamo se ubrzano ne umanjujuži si pri tom tjelesa. Njihova gipkost naliči razlivenom srebru, a ono što je najvažnije, jest činjenica da se podudarnosti zatiru, pomiču u sretno izabrano prošlo vrijeme. Zamalo da te ne ispustim iz ruku, iz jednog dlana dok te stavljam u drugi. Rekao sam nešto potpuno neshvatljivo čudeći se odakle naviru riječi, odakle iznenadni osjećaj gubitka. Nije vrijeme krivo što je protutnjalo mimo, u tko zna kakve zaturene prostore koje nikada nećemo dokučiti. Potpuno je besmisleno brojati izgubljene bliskosti, velike doživljaje. Vlastitu nesposobnost shvaćati kao izigranu šansu - jednom zauvijek. Ljubim te. Hoću onda prstima hvatati dio po dio tvog tijela. Izdvojiti izabrano u dobro oblikovane hrpice. Reći zatim svakoj od njih: to si ti. Tvoj strah je iščezao u šupljinu mog oka. Dok te gledam, utiskujem u tebe svoje sitne brige, svoje skrivene želje, nježnost svoje duše. Svoja zanimanja pretačem iz sadašnjosti u budućnost, iz prošlosti u sadašnjost. Gubim li snagu? Prerasta li žudnja u žaljenje, u bezizlazno kretanje “od – do”? Skini mi s lica sve što je postalo kruto, što ga pretvara u fino uobličenu prazninu. Nastoj proniknuti u sasvim prepoznatljivo zadovoljstvo koje se nameće kao zaklon. Ne iziskuje to mnogo. Evo, moguće je to učiniti sada dok me hvataš za rame,

dok me prebacuješ iz dlana u dlan, s uzvišenom popustljivošću dok mi obrćeš ključne kosti. Neka te ne čudi jasnoća koja prožima. Tako, izreci to naglas. Otkrit ćeš u riječima tisuće i tisuće malih lica koja se bespomoćno čude. U tisućama i tisućama očiju prepoznat ćeš vlastitu energiju, naboj koji blješti do usijanja i koji nas preobražava u dva potpuno nova bića - nalik anñelima. Izabrali smo odlazak kao luksuz. Kao rad, kao neminovnost. Nešto što istodobno obećava i užitak i prijetnju. Što teče bez zalaganja, što se vraća samo sretnim slučajem. Tjelesna prepoznavanja ne prerastaju u stvarno zadovoljstvo. Višak samotnosti može nas sasvim sigurno odbaciti u propast, u neželjenu kolotečinu bez obveza, u nešto što će nas sasvim sigurno unakaziti, pretvoriti u trošne stvari, u trivijalnosti bez želje za uljepšavanjem. Ono što razdvaja i sabire zbijeno je u vagone; noćne vlakove u kojima se sanja vlastita smrt ukliještena za rame, u vrat, u koštanu srž koja se može posrkati, u krik i naglo boñenje, u strah koji se postupno pretvara u šutnju. U nekom pokretu, u sasvim izvjesnim rečenicama, otkrivaju se fragmenti što pulsiraju. U raspoznatljivim dodirima čita se Nada, zatim Bespomoćna Blizina od koje se ne želi uzmaknuti. Erotsko vezivanje postaje tek silovito trzanje spolovila, a nehinjena sreća nadomjestak za izgubljeno vrijeme. Čujem zvukove. Jesu li to riječi?

Riječi koje odzvanjaju u uhu kao mala prozračna bića na baroknom iluzionističkom svodu. Jesu li to razmaci? Razmaci naglo stješnjeni? Implozija koju je nemoguće odagnati? Pisanje sve više naliči strahu što obavija tijelo zaustavljajući ga na sasvim proizvoljno odabranom mjestu. Tijelo zatim postaje neka vrst idola, bespomoćni grumen žudnje koji se hvata rukom, prebacuje iz šake u šaku, dočeka uvijek kao spremna strast, neka vrst milosti koja će se onda godinama tješiti. Sama, naravno. U praznom prostoru – izmeñu riječi i riječi, ozmeñu uzdaha i uzdaha, izmeñu seksualnog pražnjenja i neutažene želje. Izmeñu dva pogleda. U ogledalu. U srcu, u trbuhu i dlanovima. U zapomaganju i jecaju. U nesebičnom čuñenju. U tišini. (“Točka bijega”)

IME Naravno da te prešućujem: na brzinu izmišljam laži kojima bih poticao sjećanje na vrijeme kad nismo bili ništa osim riječi, riječi koje su bujale i bujale pretvarajući nas u gipku masu svirepe iskrenosti. Hladno je. Osjećam se bespomoćno i uz to veoma glupavo dok se razmećem nekom vrsti samoljublja. Zatim u najbezizražajnijoj kretnji prepoznajem znakove očajničke želje za blizinom bez proturječja, za plodnom tišinom koja nesigurnost pretvara u prevrtljivu smjelost. Teško da mogu definirati to stanje kad nismo bili ni sasvim tužni, ni lišeni ratobornog straha. Kad smo lutali utiskujući u predmete lica smrti. Drhtim u mliječnoj svjetlosti i osluškujem jutro što dolazi veoma sporo: kao dah, kao tečno buñenje. Kad se zaklope oči tada iz sjećanja naviru slike gradova utisnutih na brežuljke, ocrtane plavetnilom Umbrije. To su prije gnijezda u koja pohranjujemo iznenada prepoznati stid. To su rahle uspomene koje nas povezuju u neprekinuti sistem finih obmana. Ja sam taj koji je povikao iz dubine ulice kao iz sna. Ja sam taj koji je iz strpljivosti izvlačio poučke, a divlju odanost shvaćao kao najsvetiji zakon. Istina, apsurdan, ali neizbježan. Znaš dobro iz kako gustog spleta odnosa mogu iznijeti na svjetlo dana

ove riječi. Lišće sasvim tromo opada s drveta ispred prozora. Ta tromost postaje odjednom metafora za neko više stanje. To nije tek navoñenje činjenice, kao: čitam ponovno Pavesea. Mali pomaci na ljestvici nesigurnosti, to je ono što želim reći, čime završiti. Meñutim, netko izgovara: “Naša krv je u hrastu”, misleći pri tom kako je moguće othrvati se nerazjašnjivim izmišljotinama. Tu rečenicu nikako ne mogu prešutjeti i uzimam je pun ustrajne prostodušnosti. posežem još za čašom u kojoj preostala kapljica svjetluca kao zrno mržnje. Sviće li? Odlaziš, ali zakratko. Sitni koraci odaju hrabrost. Shvaćam ih kao znakove jasnih indicija, kao nedvosmislenu odluku. S praznine papira sada nadiru nova lica koja bismo mogli zajednički posjedovati, dijeliti ih kao režnjeve zrela voća, kao daške tamnog mirisa. Dijeliti ih poput rečenica, poput žustrih riječi od kojih smo jednom ispleli kristalno prozirnu ljusku ispod koje više ne možemo umaknuti bez posljedica. Jedino što možemo jest da promatramo predmete koji nam ostaju uvijek izvan, uvijek nedohvatljivi. Da osluškujemo vlastito disanje, čujemo možda rečenice trećih lica i sve to doživljavamo kao jedinstveni objekt koga već i golo trajanje obogaćuje posebnim značenjima. I onda? Onda – život se polako počinje pamtiti. (“Točka bijega”)

IMAMO SE Okus paleži dolazi kroz nevidljive pukotine. Pucketaju suhe iglice kao snijeg po kojem se gazi u sasvim rano jutro. Jesam li te prepoznao? Dodiri nam nisu podrazumijevali odricanja, a šutnja dosljednost. Zapamtio sam sve. Tragovi krvi na bjeloočnicama bili su znakovi nečeg drugog: neiskazana se pohota prepoznaje mnogo kasnije na mišici, ramenu koje se zavija plahtom i pri tom istražuju razlozi nenadanog oduševljenja. Jesam li bio? Jesam li išta rekao? Odnos vremena i šutnje ne mjeri se bezličnim nizanjem riječi. Disanjem te uvlačim u prostor što sam ga zaokružio samo jenom gestom. Svečanost se stoga nalazi uvijek nadomak smrti. (“Točka bijega”)

TKO GOVORI O SMRTI Dok sam spavao pored mene su se smjenjivali prizori koje nisam hvatao i nisam uranjao u njih. Imao sam čvrsto stisnute pesnice koje sam si nešto ranije zario u trbuh, iz grudi čupao nevjerojatne snove samo zato da bih nešto posjedovao. To me je zatim toliko potreslo da sam još dugo ostao zaslijepljen od straha. U daljini su iščezavala bića potpuno nejasnih obrisa, gotovo neraspoznatljiva. Mali sedefasti fragmenti uobrazilje utapali su se u potpuno prozračno nebo. U trenutku kad sam osjetio da je to samo dio sna, osjetio sam da sam napušten. Osjetio sam obamrlost, šupljinu u svojem tijelu koja je postala nenastanjeni prostor sjećanja. Moj se glas utiskuje u tu šupljinu i podriva me. Glas mi naliči rukama koje odmotavaju izmiješane priče. Pronañeni početak stavljaju u usta, pod spuštene očne kapke, i pisanje postaje tromo, ali ipak nekako organizirano. Jezikom sam navlažio usne osjetivši čistu erotsku žudnju za riječima, rečenicama koje su migoljile ispod nepca poput bakterija. Plašio sam se još uvijek otvoriti oči, jer sam znao da bi me neki pogled mogao rastočiti, pretvoriti u krhotinekristala koji bi se uništili od meñusobnog trenja. Pomislio sam kako mi je srce zastalo poput sata dok sam sanjao. Biti napušten u snu, izdan u ljubavi koja se silovito napinje, raste do granice prsnuća, to je užas koji se nikako ne može razumjeti.

Tražio sam dušu koja bi poput ovoja prekrivala tijelo, zatim su mi u glavi odjekivale riječi nikad glasno izrečene, ali riječi sabijene u čvrsto postojane rečenice. Znali smo te rečenice. U dnu pejzaža Cime di Conegliano nedostajao je anñeo s posljednjeg suda što sam ga vidio u ubožnici u Beauneu. Taj me anñeo gleda ravno u oči dok s dva prsta uzdignute desnice pridržava vagu Odluke. Zato i žmirim gotovo pohlepno uranjajući u neprobojnu tamu. Ovako složen pejzaž naliči letimičnim slikama koje sam smatrao tog časa svojima, slikama prema kojima gajim odnos sebičnog posjedovanja. Zaronit ću lice u jastuk. Otkloniti vidljivost i preobraziti se potpuno u tišinu za kojom baš i nisam čeznuo. Udišem zrak polagano, udišem ga rijetko kao ronilac. Tijelo pored sebe osjećam kao toplinu koja je možda samo izmišljotina. Uranjaš li u plahtu kao u kožu tražeći i od nje snagu što iscjeljuje? Utiskuješ li u nju zavodljivost neprolaznog trenutka? U dnu krajolika zbijen je grad s tornjevima, s neobičnim obrambenim zidom koji ovaj dio istiskuje iz beskrajnog zelenila. Anñeo zatim spušta ruku, stišče pesnicu, a krila mu odjednom postaju nalik krljušti koja se počinje osipati. Onda trepne isprva samo jednim okom, zatim i drugim, pa mu se na licu ukažu žudnja i pobuna, tragovi prirodnog zakona. iz trena u tren pojavljuju se prizori natopljeni energijom koju smo jednom nazivali očaranošću, slijepom požudom dva beskrajno slobodna bića, energijom

koju smo pretakali iz tijela u tijelo, iz sna u san, pomicali od mlakog popodnevnog počinka do ranih jutarnjih rastakanja, neprimjetnih preobražaja koji su brisali vrijeme. Pamtim li ti kosu? Kožu na preponama? Osjećam li ti grudi, tamnu hrpicu dlaka koje ispod pupka sanjaju potpuno nevezane snove? Nisam nikome dvojnik. sam sam. Dojmovi se prepoznaju kao impulsi koje možemo čuti jedino kožom, a i to “čuti” sasvim je svejedno. Otvaram pesnice i tom činu dajem izuzetna značenja koja bi se s malo nepromišljenosti mogla lako pobrkati. Tog mi se trenutka čini kako će se tama, kako će se svjetlost pretvoriti u níti nalik beskrajno finoj preñi. zatim ću pustiti da sve to iščezne i prostor s naše zajedničke plahte i razmaknutih jastuka bit će prostor koji ćemo jedino mi ozračiti stupnjem svojih nepostojanih riječi, svojih tragova što nas u nesmanjenoj oštrini pomiču prema iznenada otkrivenom Razlogu. Vani je možda jutro. Ne postoji “vani”. Izmislili smo namjerno nešto nalik klizavom otjecanju vremena, a što je sasvim dovoljno za boravak koji isključuje odricanja, kompromise, iznuñivanja. Obuzeti jedno drugim, postajemo isključivi, škrti za dogañaje izvan nas. Obuzeti isprva prepoznavanjem, zatim radošću i na kraju snažnim očaranjem, ostaje nam još jedino strah od nježnosti koja nas može nadvisiti. Sumnja se prepoznaje kao telefonski signal “zauzeto!” –

sumnja je neprobojna granica koja sprečava da glas dopre do željenog uha. Moja koža je glas. Ona se rasipa poput sjemena koje dokraja ne može zaustaviti čak ni tvoje tijelo. Blag sam. Budan i jak. Imam stisnute očne kapke, usne neznatno razmaknute. Kroz tijelo mi struje riječi šireći toplinu kojom te svakako želim zadržati uza se. Nije to sebičnost koja rastužuje. To je nužda, čudesna prisila pred kojom ostajemo bespomoćni. Otisnemo li se sada samo malo s ovog izmišljenog prostora, iz ove žudnje koja pojmove uobličuje u beskraj sudbonosnih slika, najtananije stvari nestat će zauvijek negdje u kovitlacu, brzim nesporazumima. Negdje na ljuski ogledala, u opipljivoj šutnji. (“Točka bijega”)

ODNOSNE ZAMJENICE Oni koji izvikuju ranjenim glasom, skriveni u kućama što naliče mrtvom domu, onima koji preneraženi zastanu pred vratima, okrenu se i trkom odmagle nazad. Oni koji dovlače sa sobom sirotane, odjevene u isprane košulje, nikada dobro počešljane, uvijek pomalo nepristojne. Oni koji ne traže pomoć i koji nikad ne gube nadu, koji sažaljivo gledaju na idole svevišnje moći, koji mrtvima govore začuñeno, žive koji sahranjuju u obrednim pjesmama. Oni o kojima se govori pogledom u savršenoj tišini, oni koje možemo uvijek zateći pokunjene, s rukama u džepu, čija je mržnja žestoka kao krik. uvijek spremni za napad, uvijek sabrani u obrani, izgovaraju imena savršenom jasnoćom, traže privid, zamke u odnosima. Osjetljivi na sjene, skrivaju se u riječima, u klizavom prostoru, u muklom odjeku. Koji rasipaju tekuće vapno istom strašću kojom bogovi rasipaju sjeme iz svojih gipkih spolovila, oni hvataju smrt, brišu daljine, a vrijeme gutaju dirljivom pohlepom. Oni koji jednim pokretom sažimaju povijesne činjenice, koji stegnuto grlo osjećaju kao prirodno stanje svog neprobuñenog tijela. Vidim vas, vidim vas sve. Vidim, ali ne u snu. Vidim na neodreñenoj udaljenosti s lažnim sjajem iznad glave. Vidim kao lelujava bića iz prostora deklinacije, kao “tko, što”.

Kao “komu, čemu”. Kao oj! u vokativu. I osmjehujem se. Ali to je ipak privid stanja, željeno sredstvo za imenovanje stvari. Ono što iščezava buñenjem, mogućim izgovorom, ono što je nagriženo sumnjom i što postaje krajnje besmisleno. Ono što je gola riječ, čemu prijeti opasnost od rečenice. Ono što osjećam kao talog mučnine, kao puku potvrdu vlastite odsutnosti. (“Točka bijega”)

PRISUTNOST TIJELA Zastajem na prozoru. Tuñi me pogled polako sustiže. Još računam: prisutan – odsutan, ovdje – tamo. Rastvaram se samo u pamćenju, kao knjiga, kao naizust izrečena brojalica. Dotičem ti rame, glatku oblinu ispod koje se prostiru uspomene. Kao da nisi svoja put, kao da si zaboravljena lutka ostavljena u jaslicama i podložna različitim namjenama. Osluškujem te osluškujući svoj san. Na zamračenom staklu, kao s ekrana, izranjaju beskrajne mogućnosti. Bijeg u vlastito srce ostaje uvijek posljednji izlaz. Zato obećavaš da nećeš zaspati. Ja ću, meñutim, skliznuti meñu kazaljke i ovdje vjerojatno naći svoj idealan krajolik: zvjezdan i konačan poput arsenika. (“Prah”)

BEZ KRAJA Negdje sasvim blizu, možda u rečenici djeteta, možda u pokretu koji je opisivao hinjenu odlučnost, negdje, u svakom slučaju, gdje se sreća ne daje u velikim obrocima. Lebdi paučina nad vratima, topao zvuk završava u glasnicama. Smjestio sam se u sve nabrojano i pokušao izvući kakvu pouku. Dojam. Da ugradim to u svoj prevrtljivi kaleidoskop. Kao zrnca svjetlosti u katedralu. Negdje, ni blizu ni sasvim daleko, slušam kako šapuću sanjači. U čašama su nagnjili neveni, nečiji lijek na noćnom ormariću odolijeva znatiželji. Vlažne, hladne usne govore: ja plačem. No, to je samo u prolazu. To se lako zaboravi i pouzdano ne ostavlja traga. Mozart se na samrti još uspijevao cjenkati s Bogom. Mislio je kako iza njega ostaje još tako mnogo neizrečenoga. A Bog je znao više i stoga mu sve opraštao. Onaj zadnji izdanak paučine koja tu mirno treperi, onaj glas koji se više ne čuje, to su točke u kojima se dodiruju krajnosti. Koje cjenkanje umirućeg približavaju božjem uhu. Koje iz dva stakalca kaleidoskopa stvaraju beskonaćnost. (“Prah”)

ŽIVOT JE SAN Ptice, leptiri, vjeverice, kukci... sve ostale šare iscrtane na podlozi sanjivog vremena. Zatim bliski predmeti, nečiji glas, nečiji topao zagrljaj. Zatim nijekanje koje boli do kostiju, zatim nježan ugriz u rame. Zatim, zatim... Koliko još riječi, koliko čeznutljivih pogleda nestaje bez ikakvog traga? Provlačimo se kroz uspomene kao nevješte krtice. S novčićem na očnom kapku, s rukama na srcu. Prognanici postaju moreplovci: iskusni u davanju, otporni na ljubav bližnjega. Ušuljali su se neprimjetno u sliku naše stvarnosti: kao ptice u gnijezdu. kao leptiri na grančici jasmina, kao ukočena vjeverica uz ogradu. Grijemo se njihovim dahom potiskujući ih s jezika na nepce, s nepca u nosnu šupljinu. Odatle u glas. U tiho, tiho poricanje. (“Prah”)

TRAG ANðELA Rastemo u sebi: nazočni jedno u drugome. Postao sam vremenom zaboravan i iz svojih navika ne izvlačim nikakve pouke. Oslanjajući se na zapamćeno tijelo, bezbroj puta ponovljene rečenice, ne znam da li uopće vjerujem da si to ti. Sebe ne mogu vidjeti. To što govorim, ništa mi ne znači. Iz dlana ne teku potoci svete krvi. Rog izobilja postoji tek na štukaturama. Rečenica završava upitnikom, ili uopće ne završava. Udišem tvoju odsutnost i ti me udišeš. Jer me nema, jer sam samo svijetli tračak praha. (“Prah”)

ODSUTNOST Biti u svojim snovima kao u tuñem gnijezdu: izgnan i osloboñen žudnje. Biti, jednostavno, kao maska na licu mrtvaca, trag meteora. U riječima svaka praznina ima svoje mjesto. Svoj nepomičan izraz poput otiska u vosku. Simboli tuge, dah pjesnika, zametnuti pozdravi, količina sasvim neprovjerene vrijednosti – eto, tu se saplićem. Moje djetinjstvo kao da je porazmještano u nekim nedohvatljivim bocama. Kad jedna naprsne, postavljaju se pitanja: sasvim neodreñena, sasvim neobavezna. Tek kasnije, kad otkrijem pod prstima nepodnošljivost i tiho, monotono zujanje u ušima, postaje kasno za argumente. Život pjesnika nije tek drijemež zvijezda, zalutali bumbar u zaustavljenom pogledu. U vlastitim snovima svaka iznenada otkrivena harmonija ravna je očaju. (“Prah”)

SVIJET GLEDAM ČITAVIM TIJELOM Odbacujem vrijeme kao latice margarete: jesam – nisam, jesam – nisam... Moj vidokrug čas je krajnje sužen, čas prostran poput nepodnošljivosti. Znam svoj dug, znam što govorim, kako riječi izdvajam iz košare slažući ih kao karte u pasijansu. Nevidljivi igrači vjeruju u slučaj dok izranjaju iz napjeva. Ja se razlijevam jer mogu činiti sve drugačije. Jer nisam. Ispod prozora cvate grm. Pčele su zujale, zemlja se sušila. Tračak nade postajao sve dohvatljiviji. Sasvim blizu, vjerojatno u slijedećoj rečenici. Nisam – jesam. Nisam – jesam. (“Prah”)

TRENUTAK PREDAHA Ista pitanja: kao jučer, kao danas, kao sutra. Kao nikada. U snovima se tako lijepo pamti. Svaki dah postaje kristal, svaka nježnost topla riječ iz spomenara. Zato što trajemo tako nesigurno, tako kratko, ništa nam ne nedostaje osim uspomena. Zrak smo zamijenili pametnim savjetima, želje izlikom. Ili nuždom. Ali samo snovi ostaju meñu prstima. Samo u njih uranjamo kao u vlastitu tekućinu. Da li je to mòra, ili sasvim slučajan odgovor? Svejedno je. Ionako sam umoran. Možda tek nečija izmišljotina. (“Prah”)

PRILOŠKE OZNAKE Odjednom sam svoje doživljaje vidio samo kao riječi. Nekoć davno napisane pjesme govorile su o svojim iskustvima. Tuga, ljepota, banalnost i uzvišenost. Koliko riječi, koliko mučne prvrženosti. Potpuno proizvoljni znakovi interpunkcije stvaraju koristan prostor u koji se uvijek može posegnuti. Pouzdane zalihe obrću trenutak gorčine u umornu ravnodušnost. Mrvice sjećanja, zvuk nečijeg glasa, sasvim bezimenog: to sam još ja. To si ti. Mi, vi, neki – čije otkucaje jedva da je moguće pamtiti. Ispod vjeña nepoznati se pejzaži pojavljuju kao simboli. Oprezno ih iščitavam i, kimajući glavom, izdvajam na uobičajena mjesta. Tako nekako trajemo. ne znam već. Ne znam. Ionako smo postali tek pojedinosti. (“Prah”)

USPOMENA Jer mi nedostaju rečenice, gubim osjećaj i za riječi. Hvatam ih i rasporeñujem bez predrasuda. Ono što zatim mogu vidjeti naliči panorami imaginarnih gradova. Kada su želje uskraćene, nemoguće je stići izabranom cilju. U lakom drijemežu pucketaju sličice koje ne mogu opisati. Mlaki, vlažni vjetar pokreće lišće na obližnjim voćkama. Samo na trenutak, ali zaista samo na časak, pričinilo mi se kako i sâm lebdim u općem zelenilu. Kako svoje ljeskave sličice počinjem sagledavati u jasnim obrisima, s težinom koju mogu ispustiti. Onda riječ ovije predmet, onda slika padne s nepostojećeg zida, uzdah postane grč. Tiho, rastakajuće bljedilo ispuni usnu šupljinu i riječ uz riječ nikako da oblikuje rečenicu. (“Prah”)

NASLJEðE Smrt ovdje ima čisti lik: bez godina, bez oznake staleža. Lice djeteta bez snova. Odapinje strijelu u točnu metu koju nijedna sumnja ne može pomaknuti. Muškarci joj prilaze prkosno i čedno, žene s toplom, sanjivom pesnicom. Na goblenu ljubav vodi smrt za ruku, a čežnja nasmiješenu vjernost. Vrline pripadaju drugim prostranstvima, onima s kojih je ravnodušnost ishlapjela poput kapljice mlijeka. Čekali smo je, čekali, i onda zaboravili na nju. Tako jedan vijek, tako drugi, tako cijelu dugu, dugu noć. Topao čaj koji smo posrkali ostavio je na dnu tek lagan talog. I što nam je preostalo? Ne znam. Prigrlit će nas tek nestvarna budućnost. (“Prah”)

POLAKO Kroz pogled klizi vrijeme. Zaustavljam ga dlanom i usmjeravam u druga prostranstva. U predjelima blizu srca uvijek ostane nešto nepredviñeno. Iznenada se preobrazi u uspomenu, gladak, drhtav glas. Mahovina ostaje zelena i kada sasvim zaboravim na nju. Tako je i s tobom. kada kažeš da sam bio ranije, to čujem kao spočitavanje. Tko zna ima li me zaista u opažajima ili sam samo dah. U snove nije nikada siguran povratak. Tako da se može naknadno odlučiti: ostati, pa krenuti. Pa se rastočiti. Zašto ne? Spušta se noć, ili je to svitanje? Ili to blijede naši likovi kao da smo na fotografiji što dogorijeva. Mjesec, zvijezde, dani, godine... to je moja ranjivost. To me čini zahtijevnim. (“Prah”)

POSLIJE U pjesmama to uvijek izgleda drugačije. Kada čitam rečenice koje drugi pišu, sve mi se čini jasnim i laganim. Kao list papira koji još odolijeva vatri, koji jedva da osjeća znakove pepela na sebi. U mojem dvorištu pepeo je tako sveobuhvatan. Poput varke, poput slike koja ushićuje. Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti, o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se u neko tiho, napušteno srce. Želio bih, meñutim, nešto reći o svojem dvorištu i velikoj rijeci koja bi se trebala vidjeti s prozora. O jasenu i dvjema lipama kojih od neki dan više nema. Mehanizam bajke postao mi je odjednom sasvim nedokučiv. Onaj pepeo koji se osipa s prozora, ona crna čañ koja je još jučer bila stol, krevet ili knjige, nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo, to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik. Kada zamahnem rukom, hoću li još išta moći osjetiti? (“Prah”)

SJENA POKRIVA SJENU Nema više povratka. Čak su i uspomene samo izvjesnost koja može postojati neko vrijeme. I onda – ništa. Ništa. Čak su i riječi nerazumljive. Neupotrebljive i beskorisne. Samo java uokolo. Snovi koji su bili, bili su. Sva mudrost je u prašini, u ruševinama i sasušenoj krvi pred ulaznim vratima. Preostale knjige nemaju baš nikakve svrhe. Možda postanu tek herbariji, neka vrst krletke, predmeti nepoznate težine. Na bijeloj plahti bijela ljudska koža. Teški kapci, prozračne jagodice i oštra sjena minulog vremena. Suhi razgovori lome riječi i stvaraju iz njih vatromete. Desilo mi se toliko toga da mogu jedino šutjeti. Opisati, sabrati, reći nekome – to ne. Pregršt pepela prekriva moj stol kada zaklopim oči. Ruke to onda pomiču s jednog kraja na drugi i tako proñe cijela vječnost. Bljesak na prozoru, šum u koji se istopila melodija, ljubav koju se nekada sanjalo – kamo sa svim tim talogom? U žilama mi pucketa ono što je još preostalo, a drugdje više niti nema mjesta. (“Prah”)

PRAH Kroz oblake, kroz kišu ne dopire nikakav šum. Slike polako klize, istječu. Rastaču se u bubnjićima i ispod kapaka. Slučajan pogled još može odlutati. Glas više ne može. Svoje srce stežem u ruci, a u njemu ječi praznina. Limena, suha praznina. (“Prah”)

IZMEðU Ostajem upisan u nekom prošupljenom srcu čitav jedan ljudski vijek. Dostojanstveno izdvojen kao riječ u formularu. Krhke su moje nade. Okrećem se za svojom sjenom i nastavit ću, dakako, živjeti nimalo začuñen, vjerojatno niti razočaran. Prazne priče, igra skrivača s potpuno nepoznatima. da se zapamti sve to, da se unese u neki priručni registar – koje koristi od svega toga... Tužno, žućkasto blato jedino je počivalište. Ili samo privid. Nakon beskrajnih razgovora otupjela je želja za savršenstvom. Ili ju čer, ili sutra – postaje sasvim svejedno. Kao izmeñu dva uzdaha. (“Prah”)

U OGLEDALU Sada izranjaš iz moje rečenice. Nema sjećanja, nema utjehe koja bi te osokolila. Nostalgija, tužno prepričavanje, jedva prepjev, jedva razumijevanje. U vlastitom srcu, kao u zjenici oka, uvijek zatitra neka oštra praznina. U koju te onda stavljam kao lik iz dnevnika. Kao suvišan kadar kod montaže. Kao osvojeno vrijeme. (“Prah”)

OPROŠTAJ U tuñoj biografiji uvijek postoji nada da sačuvam dio sebe. Onda se budim i postojim negdje drugdje: daleko, gotovo nečujan, gotovo nevidljiv. Nekoliko je sekundi prošlo, a srce mi nije zatitralo. Tek se leluja, traži, ali ne pada. Ne podrhtava od bolećive usamljenosti. U tuñem srcu moje srce sudjeluje u sitnim diobama. Osmjehnuo sam se. Prepoznao sam se i pokušavam još jednom sve provjeriti. (“Prah”)

OTISAK OLOVKE Štogod da dotaknem, dodirne me vrijeme. tako strpljivost, oprez nepodnošljivu blizinu. Meki predmeti postaju osobine, a osobine tvari. Samo tvari. U bilježnici se odjednom budim kao gipka ruka, točnije – pokret. Budim se u tekućini. Kao melodija što odzvanja u sobi usnulih mladenaca. Lebdim i postojim uvijek u bijegu. Jer sam uzdah. Pomisli samo kako je dobra priroda kada me mijenja poput novca. Kad u svakom mojem zrncu vidi dosljednost, vjernost. Upravo tako: dosljednost i vjernost. (“Prah”)

DRUGOM STRANOM Kaže kako više nema vremena. Opalo je lišće, dani se osipaju kao podsmjesi. Skoro će netko doputovati – neočekivan, nepoželjan. Mogu se prisjećati: kravata, glazba što dopire iz susjedstva, pokošena trava, mačke pod prozorom. Onda opet ništa. Stalno, neprestano. Više nemam vremena, kažem, otirući nadlanicom suho čelo. U kućama ječi odsutnost. Ispod vjeña raste nešto nedohvatljivo. To su riječi koje slažem kao voće na stolu. Postajem zarez, točka, ispušteno slovo. Ni rečenica, ni uspomena. Pa, doviñenja, kažem, topeći se kao žeñ u pljuvački.

DAH Poezija gori, ali slabim plamenom. Njezina svjetlost dotrajava dugo silaznim naglaskom. U dahu završi, u disanje se pretvara. Nečujno. Kao ugasli hropac, tako skončava svaka riječ. Plamen, pepeo, žar i čañ – to je ono tiho, jedva prepoznatljivo prostranstvo koje me okružuje. Ne nadaj se, sitni stvore, koji noću traži i ne nalazi. Koji mimo svake predvidivosti iščezne u tuñi pogled, ili se zaustavi na suhom dlanu kada tiho i odlučno ispituje nečije toplo stegno. Što sve stane u tvoju urnu, poezijo, osim ovog disanja? Nečega što bijaše, nečega što se izgubilo u bljedoći jedva čujnog pijeska iz klepsidre. Što se uskratilo poput pozdrava.