Eseji o deontologiji, medijima i
oblikovanju mišljenja javnosti
2002/03 © Lejla Panjeta
O etici
Svaka profesija ima svoju etiku, ali na udaru javne
polemike i u ravnopravnom odnosu vezanom za posljedice ovih
djelatnosti stoje medicina i žurnalizam, koji za posljedicu
neetičnosti u profesiji imaju konkretne boli, ova prva
fizičku, a ova druga mentalnu.
Etika je filozofska disciplina koja ispituje moral i
izvor morala, te temeljne kriterije za vrednovanje ljudskog
djelovanja i opšte ciljeve i smisao moralnih htijenja čovjeka.
Moralni nepisani kodeksi, koji predstavljaju vrijednosnu
svijest određenog društva su kriteriji u kome to društvo živi.
U etici se može zastupati eudemonizam, hedonizam,
pefekcionizam, altruizam i egoizam, kao posebni filozofski
pojmovi i struje u moralmim kodeksima društva i individue. Ako
je, uslovno rečeno, umjetnost osjećanje lijepog, etika je
osjećanje dobrog i vrednovanje kriterija za uspostavu granice
dobrog i lošeg. Etika je zapravo nauka ili filozofska
disciplina koja proučava moral. Moral je osjećanje granice
dobrog i lošeg.
Suština problema deontologije, profesionalne etike, jeste
moć profesionalaca, npr. ljekara, novinara, i njihovi
vrijednosni kriteriji. Nije li ironično koliko su medicina i
komunikologija povezane u svijetu virtuelne stvarnosti i
genetičkog inžinjeringa, u kome informatika i komunikacija
uklapaju svoje zupčanike manipulišući sa sviješću ljudi pomoću
odnosa sa javnošću, ali i čistom fiziologijom čovjeka pomoću
procesa kloniranja? Kao da su udružene u borbi protiv čovjeka
i ljudskih vrijednosti dobrote i ljepote.
Budući da komunikacija postoji sa pojavom živog svijeta,
a umjetnost i moral sa pojavom čovjeka, poimanje dobrog i
lijepog svojstveno je samo čovjeku. Način na koji ih čovjek
poima ovaploćuje se kroz komunikaciju, jer je ona jedini način
opstanka i uključivanja individue u društvo. Čovjek istorijski
2
gledano, komunicira u sljedećim fazama: govor, pismo,
elektonika.
Najraniji oblik ispoljavanja pojma dobrog nalazimo u
govoru i jedan od primjera je zakletva, kojom čovjek štiti
istinu. Etika javne riječi je upravo normativna etika (ona
koja utvrđuje šta je vrijednost) u odnosu na teorijsku, koja
se bavi posmatranjem, analizom i razumijevanjem moralnog
fenomena. Dakle, etika se ovaploćuje kroz komunikaciju.
Kvintilijan, veliki govornik antičke Grčke, zagovarao je
da dobar govornik mora biti dobar; dakle dobar čovjek, čovjek
moralnih nazora, može obavljati svaku profesiju dobro, jer ako
je dobar izabraće i dobar metod, a metod je suština
vrednovanja moralnosti.
Pitanje etike svodi se na pitanje obaveze i dužnosti,
koje mogu biti: prirodne (održanje vrste), istorijske
(podložne promjenama i poimanju datog vremenskog trenutka),
običajne (koje nisu normirane, ali pod uticajem tzv. “mnijenja
mrtvih koje pritišće glave živih” i veoma sankcionisane) i
kulturne (koje su najmanje normirane i najmanje sankconisane).
Dužnosti se ostvaruju djelovanem čovjeka. Gdje leži
odgovornost? U dužnosti, djelovanju ili efektima djelovanja?
Komunikaciona etika najviše razmatra efekte djelovanja, dok
kontekstualna ulazi dublje unutar procesa komunikacije.
Kolika je moć medija u kreiranju realnosti i koje su
norme novinarske deotologije? Smatra se da su sedam smrtnih
novinarskih gijeha: plagijat, podmićivanje, sukob interesa,
prikrivanje informacija, prevara, napad na privatnost i
ideološka agažiranost. Kaže se da novinar treba da vidi i
treću stranu novčića koji se vrti u zraku. Svi ovi zahtjevi
postavljaju se samo pred medije, a ne i konzumente, i svi
uključuju samoregulaciju na nivou glagola “trebati”. Nećemo ni
pitati da li je to tako u stvarnosti, već da li je moguće da
se zahtjevi postavljeni pred proizvođača informacija ostvare.
Da li postoji istina, pa bila ona i naučna istina? Ako ne
postoji apsolutna istina, ko onda određuje granicu istinitosti
3
neistine. Najbolji argumet ovoj tezi predstavlja novinarski
patrotizam, i granica sa patriomanijom koja kulminira ratom.
Pojmovi vezani za moral, jednistvenu odliku humanog, su
istina, mir, pravda. Nisu li te kategorije ovaploćene samo na
nivou osjećanja, a ne apsoluta? I koje zahtjeve postavljamo
pred medije koji se obraćaju zapadnoj civilizaciji u čijoj
istoriji su rat, pokolj i krađa glavni likovi?
4
Novi mediji i deontologija
kolumna aktivnog čitaoca – javnosti, koja postavlja pitanja, a
ne daje “gotova mišljenja”
Za novinarsku deontologiju bitna je podjela na
komunikativnu i kontekstualnu etiku. Komunikativna etika je
značajna za sve profesije. Mijenjanje načina razgovora dijeli
istorijske periode, tako da svaki ima svoju dominantnu odliku
komunikacije i konteksta. Na neki način komunikativna etika
uslovljava kontekstualnu, jer kontekst zavisi od dva faktora:
vremena i prostora. Za pitanje moralnog izbora neophodan je
kontekstulani aspekt. Primjena deontologije drugačija je u
drugačijem kontekstu, koji u prvom redu, zavisi od lokalnog i
globalnog ili međunarodnog i globalnog. Priroda ovih termina
podjele je dvolična. Da li globalno zapravo znači
amerikanizovano ili “akteri sjevera” (Mohamadi)? Globalno na
nivou jezika može značiti opšti jezik, redukciju, selekciju, a
lokalno sliku globalnog na lokalnom nivou. Od svih podjela
nameće se zaključak da globalno rijetko znači univerzalno, jer
je u njemu prostor za manipulaciju i nejednakost (ekonomsko-
političku). Globalizacija je urušila institucije i vladin
aparat namećući zakone tržišta, pokretljivosti, tehnologija,
liberalizacije iznad državnog suvereniteta. Institucija države
je uzdrmana, ali je država i dalje agens. Za domaću publiku
takmiče se lokalno i transnacionalno. Informativni mediji
pretaču se u nove medije bez kontrole u sintezi zabave i
edukacije postaju edutainment + marketing u borbi za publiku,
birače, kupce – jednu ambivelentnu masu svega. Većina
informacija je opterećena svakodnevnim interesima svakojakih
moćnika (od urednika javnih medija do direktora privatnih
korporacija i političara) tako da se javlja svojevrsna
entropija. TV zatvara ljude u kuće, oslobađa ih procesa
5
razmišljanja, jer nudi gotove zaključke, a u isto vrijeme
približava udaljene praveći globalno selo, dok efekat tog
djelovanja postaje udaljavanje individua i utapanje u
opštosti. Gdje je u svemu tome prostor za formiranje principa
etike. Globalizacija postaje individualizacija u novim
medijima koji daju šansu i budali i geniju, ali ne nude
kontrolu. Schroll zapravo, kada govori o zasićenosti čitaoca,
misli na ovu sliku demokratskog žurnalizma.
Svi teoretičari komunikologije slažu se da je osnovno
obilježje novih medija nedostatak kontole. Negativni aspekti
ovog nedostakta su mnogobrojni i dovode do pitanja šta
postajemo? Ne više, kuda idemo, zašto smo ovdje, šta traba da
radimo? Jer to odavno nije nikome jasno, a više niko ni ne
pita, a filozofija izumirući nameće sociologiji pitanje šta
naše društvo postaje? Pozitivni aspekti novih medija jesu
interaktivnost, komunikacija, brzina, izražavanje različitih
mišljenja? Svrsishodnost pozitivnih aspekata je upitna, u
svijetu koji postaje kompjuterski generalizovan, u kome se
odluke i baze podataka izrađuju, ne više uz pomoć kompjutera
već u sklopu njega. Ljudi više nisu potrebni, šta će nam ljudi
kada imamo automatske sekretarice. Šta će nam ovaj svijet kad
možemo staviti naočale i ući u svoj sopstveni virtuelni
svijet?
Od sredine prošlog vijeka sve se nekako odvija bez
uticaja čovjeka. Da li onda nadčovjek postaje “nečovjek” koji
može postaviti osnovna pravila koja karakterišu čovjeka –
slobodu, istinu, moral? Ili se svjet nije promijenio od rimske
arene? Je li njegov domet katarzis – strah i užas oslobađanja
zla u gladijatorskim igrama i venacijama, kao što Kubrick i
Spielberg predviđaju u filmu Arficial Inteligence, gdje je
čovjek napravio arenu za žrtvovanje robota, za uživanje u krvi
tzv. «mechas». Kada u ovom filmu dječak robot David upita
jednog od robota zatvorenika «zašto se ovo dešava?», robot
(koji u sebi ima više humanosti nego ljudsko biće) odgovara:
«Historija se ponavlja. To je stara priča o krvi i
6
elekticitetu, showbussiness.» Šta karakteriše izum najvećeg
medijskog giganta CNN-a: LIVE i Coverd on the spot. Gladanost
raste pod tim uslovima. Publika navija za KRV! Kako se
odlučiti za etičnost, važnost i istinitost širenja informacije
naspram profita? Kuda ide proces uplitanja privatne sfere u
javnu sferu? Da li smo državni suverentitet i sve što ide sa
njim (cenzura, propaganda, blokovi) žrtvovali privatnom
Velikom bratu?
Do 90—tih godina govorimo o dominaciji javnog
komunciranja. Mediji su bili društveni sistem i odraz društva
tj. društvenog sistema. Komparacija je moguća na nivou
korporacije, preduzeća i države u kojoj funkcioniše model
komuniciranja baziran na modelu društvenog sistema. U ovom
slučaju novinar je društveni radnik, pas čuvar javnosti. Nakon
promjene komunikacijskog ambijenta navalom novih tehnologija i
raspadom blokova 90-tih godina, komunikacijska etika mijenja
se iz temelja pojavom novih medija. Da bi se objasnili novi
mediji potrebo je poznavati informaciono-komunikacijiski
sistem (IKS) i njegov razvoj, te diseminativni i novi model
komunikacijsog sistema.
Nova paradigma počinje da funkcioniše pored postojeće
diseminativne, kojoj je osnovno obilježje medij kao subjekt
IKS-a. Diseminativni model, još uvijek dominantni, uključuje:
1. organizaciju, institucionalizaciju
2. agensi su država i grupe
3. upravljanje i jednosmjerna odgovornost
4. status quo i jačanje vlasti
5. mediji kao subekti IKS-a
Objekat IKS-a jesu masa, publika i javnost.
Nova paradigma podrazumijeva participativni model (što
više učesnika). Svaki prijemnik je potencijalni predajnik.
Građani su pravno zaštićeni subjekti i podrazumijeva se
participacija, svi su organizatori i animatori. Komuniciranje
7
je društvena, a ne ekskluzivno politička aktivnost. Nova
paradigma zahtjeva autonomnost IKS-a kroz sljedeće elemente:
otvaranje, decentralizaciju, pluralizam, interakciju i
participaciju.
Osnovna poređenja ovih modela koji zajedno egzistiraju
su:
Diseminativni Nova paradigma
Argument sile Sila argumenata
Monolog Dijalog
Konsenzus Parcijalna volja
Uzurpacija Demokratija
Novi mediji nastaju pojavom interaktivnosti, multimedija,
deregulacije vlasničkih odnosa i visokih tehnologija. Evo
jednog pregleda komparacije klasičnih sredstava masovnog
komuniciranja i novih medija:
Klasična sredstva masovnog
komuniciranja
Novi mediji
Javni pristup
Novinari–ekskluzivna funkcija u
fomiranju javnog mnijenja
Javni,
ali i privatni pristup
U funkciji javnosti,
ali i komercijalni
Javni,
ali i privatni
Sredstva informisanja,
a ne komuniciranja (širenje
obavještenja od javnog značaja)
Informisanje,
ali i komuniciranje
Jednosmjernost Jednosmjernost,
ali i interaktivnost
Prenos,
analogno prosljeđivanje
Prenos,
ali i digitalno storniranje
8
Red i kontrola Nema reda i kontrole,
ali imaju slobodu
“Sljedeći mediji koji će se pojaviti, ma kakav on bio-
možda će predstavljati proširenje svijesti - uključivaće
televiziju kako jedan od svojih sadržaja, a ne kao okružje, te
će od nje stvoriti umjetnički oblik.” (Marshall McLuhan 1967
Horrocks: 2001)
Da se zaključiti da novinari više nisu čuvari kapija, da
više ne određuju ili snose odgovornost za informacije.
Novinari više nisu ekskluzivni Vregovi selektori, kao što su u
klasičnim medijima određivali etičke postulate, već Schrollovo
etičko građanstvo postaje sopstveni selektor kroz svoje
iskustvo. Koliko se možemo pouzdati u etiku mašine ili
savijest budale i genija u ravnopravnosti i interaktivnosti?
Šta postaje informacija, ako dobija nova svojstva:
ravnopravnost, interakciju i brzinu (u kibernetikom prostoru
infomacija je brzina - live i on the spot). Opravdanje za
nepismenost i netačnost pozitvno se vrednuje s obzirom da nema
vremena, nema ni refleksije. Živimo u simuliranoj realnosti u
kojoj nam je bliža TV kutija nego susjed. Ovoj novoj realnosti
treba prilagoditi profesionalni aspekt žurnalizma: kulturu
govora, jezika, komunikacije, razgovora, slobodnog mišljenja
itd. Da li je sva ova “otvorenost”, istovremenost i sloboda
zapravo samo privid spontanosti moćnika ili unaprijed razrađen
scenarij na nivou psihologije manipulisanja masom? Jesu li
spontane odluke političara ili spontani Clintonovi govori
zapravo davno smišljena strategija (straga gema – plan
generala) vladanja masama, bez čuvara prolaza? Postoje li
globalna dešavanja ili je realnost ono što kreiraju Public
Reletions. Ako snaga mreže ukida hijerarhije povezanih, ali i
hijerarhije infomacija na mreži, postavlja se problem
vrednovanja ili odluke korištenja informacije. Kako
upotrebljavati ogromnu količinu infomacija jeste temelj etike
9
novinarstva. U novim medijima simultanost multimedijalnog
pristupa i interaktivnost imaju osobinu koja glasi:
kvantitet = kvalitet.
Dok klasični mediji još uvijek istrajavaju na
istinitosti, novi mediji imanentno kvantitetom ukidaju
kvalitet, a time i klasičnu etiku. Šta se gubi novim medijima,
a na planu etike možda dobija? Novi mediji namaju više:
Interpretaciju
Standardizaciju po temama ili zvorima
Autorstvo, pouzdanost, tajnost i generacijske razlike.
Dakle, novinari više nemaju povlaštenu «Press kartu
tumačenja realnosti», nisu više «srednjovjekovni suvereni
tumačenja realnosti i Boga i Đavola», jer svi postaju
učesnici. Od psića u kutu u literarnim medijima, preko pasa
čuvara u klasičnim medijima, novinari postaju raspušteni psi u
internetu. Habermansova podjela sfera u kojoj javno utiče,
putem čuvara kapija (medija), na privatno i proletarijat (a
privatnici i aristokracija kupuju državni aparat da bi uticali
putem PR-a na mase), postaje sada otvorena relacija bez
«osmozne membrane» u kojoj svi imaju pristup načinima uticaja
na druge. Klasna postavka javnog i privatnog ugrožena je
procesima deregulacije koji znače izmjenu vlasničkih odnosa,
uplitanje privatnog u javni sektor (državno se podruštvljuje,
a društveno se podržavljuje). Ako je nešto privatno onda ima i
privatnu etiku. Budući da je cilj privatnog profit, privatna
sfera je u okviru krivičnog zakona, a ne novinarskog kodeksa.
Kako «regulirati» procese deregulacije. Kako znati gdje
prestaje granica koje vrste etike? Na koga novi mediji djeluju
ili bolje rečeno, za koga, ko je sa druge strane žice. Ako se
problem etike postavi ovako onda od onoga što se nalazi sa
druge strane komunikacije ili ono kako ga medij ili kreator
komunikacije vidi zavisi način komunikacije.
Tri faktora djelovanja komunikacije:
1. Kupac – čovjek viđen kao kupac
10
2. Birač - čovjek viđen kao glasački listić
3. Podanik – čovjek viđen kao izvršilac (objekat ideološkog
uticaja)
Cilj djelovanja prema kupcu je prodaja, a prema biraču
održanje ili osvajanje vlasti (masmediji su u funkciji
političkog marketinga i vrše proricanja i obećanja). Cilj
obraćanja podaniku je obećanje daleke budućnosti, a odricanje
sadašnjosti, što predstavlja ideologiju. U svakom od ova tri
načina viđenja druge strane komunikacije evidentan je sukob
etike, kao slobode i istinitosti naspram interesa. Uspjeh ove
komunikacije zavisi od informacija koje se plasiraju, a
njihove karakteristike su:
Brzina
Atraktivni sadržaj – posljednja stanica je kič i šund
Davanje važnosti i značaja – posljednja stanica je
senzacionalizam i žuta štampa
Vještina pisanja i tehnički izgled (primamljivost)
Unutar ove komunikacije, da li se možemo osloniti na
urođeni čovjekov smisao za moral ili su potrebna stroga
pravila, koja obično postaju mač sa dvije oštrice (slijepo
poštovanje pravila)? Salvador Dali tvorac nadrealnizma kaže da
je jednostavnost inkarnacija dosadnog. Dakle do većine bitnih
i zanimljivih stvari novinar dolazi kršeći pravila tj.
varanjem. Budući da se gube tradicionalne zadrške prostora i
vremena, a komunikacija jeste čin selekcije (jer ne može
absorbovati sve, jer ne može proslijediti ili interpretirati
ogromnu «neman» informacija, jer bi se pretvorila u svoju
suprotnost - entropiju) i više ne zavisi od “dobre volje
kralja”, javlja se novi fenomen međusobnog uticaja normativne
regulative i tehnoloških ostvarenja. Ako je mobitel nasušna
potreba čovjeka, onda sud odredjuje kaznu za nepoštivanje
odluke o upotrebi handsfree usluge tokom vožnje. Kojom brzinom
i na koji način ova dva procesa idu, zavisi od države i
granice globalnog i lokalnog. Godinama se vode borbe u ovoj
11
sferi međunarodne regulative i državnog suvereniteta na polju
stimulisanja slobodnog protoka, a u isto vrimeme regulisanja i
kontrole nad medijima. Do 90-tih ili bolje rečeno, do razvoja
visoke tehnologije i interaktvnih multimedijalnih komunikacija
prihvaćen je slobodni protok informacija, a regulativa je
počivala na principu ferpleja ili Kantovskom modelu laganja za
plemenite ciljeve koje je opravdano.
Kao pješčani sat, sistemi masovnog komuniciranja
preljevaju se unutar ovih elemenata:
1. naoružana tajnovitost – doušnici
2. laganja – off the record, iz povjerljivih izvora
3. državno oglašavanje – portparol, PR politike
4. korporativizam – zamagljuje se granica državnog i javnog
Sa pojavom interneta ovaj pristup više nije moguć. Proces
deregulacije teče tako da je međunarodni normativni akt sve
konkretniji, a država i zakoni nepotrebni. Sa masmedijima
propada suverenitet države – Lorimer, a sa pojavom interneta
čovjek – Redfield.
Transparentnost i javnost
Javni ili državni elektronski medij jeste prostor okvira
etike javnih institucija. Kako deregulacija mijenja vlasničke
odnose, privatno postaje briga krivičnog zakona, a javno briga
javnih institucija i normi. Struktuiranje javnosti zavisi od
odnosa države (javne vlasti) i društva (civilnog, građanskog).
Institucije civilnog društva treba da obezbjeđuju političku
komunikaciju na liniji javnost-država. Javnost kritikuje
vlast, ali nema vlast (definicija koja postoji još od Rusoa).
Opšte značenje javnosti je sve što je suprotno državi i
vlasti. Takva javnost predstavlja množinu raznih javnosti, i
za nju se vežu pojmovi: medijski pluralizam, transparenost
medija, demokratija. Drugo, konkretno značenje javnosti
12
uspostavlja se na nivou jednine i odnosi se na konkretne
interese: profit; dobit; kulturna, sportska, naučna javnost i
sl. U okviru ove jednine postoji i interaktivna javnost, prava
politički aktivna javnost. U ovim kategorijama ne postoji
globalna javnost, ali postoji internet (koji ipak funkcioniše
samo za one koji su “uključeni”, a veoma veliki procenat
stanovništva još nije).
Država i privreda, politika i ekonomija još uvijek su
odlučujući u formiranju svijeta privatnog i javnog. Između
njih stvara se nova razorna sila komunkacije – Public
Relations – tj. usmjeravanje komunikacije i interpretacije
ciljanoj javnosti. Javno, privatno, vojska, političari i
mediji (u rukama privatnika koji utiču na javnu sferu, i
kupuju je) predstavljaju moćnu elitu naspram javnosti
(množine) ili Marksovog proletarijata, prostora za
manipulaciju. Teoretičari uslovno posmatraju uticaj javnosti
na vlast iz dva rakursa: idealnog (idealisti koji tvrde da
javnost ima uticaja) i realnog (realisti koji tvrde da nema
uticaja – Vreg, Lippmann). Međutim čim nešto nije institucija,
nema norme, tradicije, običaja, zajedničkog nazivnika, ono je
fluidno i ambivalentno. To je javnost i to je dobra osobina
javnosti, jer nikad se ne može računati na predviđeni efekat,
a budući da nema refleksije, sve je manje mjesta manipulaciji
(osim ako to Veliki brat već unaprijed nije osmislio, kako bi
to rekli realisti). Jedan od argumenata u prilog realistima je
i podjela međunarodne komunikacije (koja se do početka novog
milenijuma veže za vojsku i tajnovitost) na dva modela: tajni
i javni unutar koga se razvijaja šest vrsta komunikacija:
Model Metafora ili primjer
1 Tajni Crveni telefon
2 Zatvoreni Pregovori u Karađorđevu
3 Otvoreni Daytonski sporazum
4 Javni Otvorenost javnosti, plebiscit
13
5 Medijski CNN efekat: “Rat u Zaljevu se neće desiti…Rat u zaljevu se nije desio” –
Bodlijer
6 Media broker Pregovaračka diplomatija- mediji kao posrednici nekih odluka
Međunarodno komuniciranje računa na državni suverenitet,
ali amerikanizacija, kapitalizacija, liberalizacija,
mondijalizacija ne računaju na suverenitet države. Koja onda
pravila važe u tom ambijentu CNN efekata? I šta se desilo sa
patriotizmom?
Kontekstualna etika
U zbrci i trci za vremenom modernog čovjeka i pokušaju
praćenja nekih tokova moderne komunikacije, kroz nove medije i
procese deregulacije, iz gore navedenih pitanja, a ne
ponuđenih odgovora na problematiku u oblasti deontologije,
nameće se još jedno pitanje odgovornosti konzumenta «medijskog
cirkusa». Mediji moraju naučiti publiku i javnosti
elementarnim ljudskim pravima, a slika građanskog društva u
medijima svodi se na sliku venacija u Coloseumu. U klasičnim
medijima, sa čuvarima vrata i psima čuvarima javnosti mogli
smo okrivljavati novinare i stavljati odgovornost samo na tu
stranu tasa. Komunikacija je refleksivna veza akcije i
reakcije, jedan tas božice pravde ne smije prevagnuti. U tom
kontekstu Hamlenik zagovara otvaranje etike korisnika medija.
Javni žurnalizam i njegova deontologija postali su predmet
filozofske demagogije na nivou rasprava o žanru, sistemu,
politici, etici i sl. Šta je cilj kvaliteta medija, tj. kojom
metodom mediji postižu kvalitet? Da li je važnija etika ili
metod dobavljanja informacije? Tu se krije ključ problema jer
od metode zavisi etika. Dobar ili loš metod donosi etičku
granicu, u kojoj je krajnji ideal – istina. Zahtjevi koji se
14
postavljaju pred medije sliče Sizifovom problemu, ali se u
okviru masovnih medija mogu regulisati. Ti zahtjevi su:
1. sloboda
2. kvalitet
3. odgovornost
Međutim ovi zahtjevi nisu samo pitanje proizvođača medija
već i konzumenta. Ako ljekar propiše lijek, kojeg se pacijent
ne pridržava i zbog toga umre, krivi li medicinska deotologija
ljekara ili pacijenta. Možda je bolji primjer eutanazije,
vječito pitanje Hipoktarove zakletve, koja možda postaje
hipokritska zakletva. Kontekstulana etika mora uljučivati
moralni izbor, dakle i drugu stranu kantara. Ne može postojati
samo jednostrana i totalitarna odgovornost medija, kako se
sugeriše komunikacionom etikom i kodeksima koji se odnose na
ispravne i neispravne postupke proizvođača (medija). Evo
osobina zahtjeva koji su stavljeni pred medije u
komunikacionoj etici:
zahtjev osobine
Sloboda - Maksimalizacija uredničkih prava i minimalizacija
uplitanja izvana
- Dok je štampa bila jedini medij ovaploćenje ovog
zahtjeva jesu vijeća za štampu i sudovi časti
Kvalitet - Provjeravanje informacije, “sve tri strane medalje”
- elementi kakvoće:
- Cjelovitost -infomacije bez subjektivnog selektivnog
interpretiranja, koje nameće prezasićenost (ne vidi se
šuma od drveća)
- Raznolikost- koja podrazumijeva nepristrasnost,
autonomiju izvora informacije
- Pouzdanost- u tačnost informacije
Odgovornost - Odgovornost je odnos prema drugom i sebi:
odnos prema javnosti
odnos prema izvoru informacija
odnos prema kolegama (najviše tužbi je na osnovu
plagijata i podmetanja)
odnos prema klijentima
15
- Odgovornost je i pitanje povjerenja, koje se izgubi u
trenu, a uz veliki napor se održava ili zadobija
Medijska proizvodnja presudna je za postizanje i očuvanje
demokratije i paticipativnog modela društva. U ovom ambijentu
pojačavaju se sva tri zahtjeva medijima, ali i potiče zahtjev
za zaštitu medija. Pravni sistem nudi malo sredstava za
zaštitu. Na nivou Evropske unije postoje konkretni regionalni
dokumenti država članica, tako da je obavezuju zajednički
dokumenti, a državni ili nacionalni akt ima sve manji značaj.
Jedan od takvih je “Konvencija Evrope o pravu na ispravku” u
kojoj su dati rokovi i uslovi demanta, koji podrazumijevaju
isto mjesto, obim ili vrijeme, minutažu, objavljivanja u
štampanim i elektronskim medijima. Međunarodni dokumenti
postaju važeći skoro na nivou nacionalnih Ustava.
Svako regulativno tijelo dio je političkog sistema u
okviru prava, ali pravni instrument nije dovoljan za
reguliranje u medijima, ali ni u medicini. Pitanje moralnosti
je zaista antičko «više biće», tj. samoregulacija. Tako u
žurnalistici postoje samoregulacije putem kodeksa kao
instrument profesionalne etike. Kodeksi predstavljaju
dobrovoljne norme ponašanja i isključivu brigu profesionalaca.
Međutim svaka profesija nema svrhe, ako nema odnosa
proizvođač, profesionalac – klijent, drugi tas kantara.
Deontološka postavka treba da uključuje obaveze profesionalaca
i prava klijenata.
Potreban je uzajamni odnos odgovornosti dobavljača
informacija za javni interes i procjenu javnog interesa (javni
psi čuvari) i klijenata, tj. čuvanih, uzajamno na istom nivou.
Za odgovornost je potrebno:
1. javna regulativna tijela
2. mediji
3. javnosti (množina)
Kontekstulana etika dakle, uljučuje prostor i vrijeme i
obostranu odgovornost. Mađutim, kako navodi Kean, vladina i
16
korporativna tajnovitost smanjuje razumijevanje i sprečava
spoznaju alternativa.
Masovni mediji postaju industrija gotovih mišljenja, a
internet ispiranje pameti vatrometom marketinških i PR
sadržaja. U ovoj situaciji postoje dvije krajnosti:
Vladina cenzura (argument realistima javnog mnijenja)
Populistička cenzura (argument idealistima javnog
mnijenja)
Populistička cenzura može se u krajnosti svesti i na
novinarstvo čekovne knjižice (platim informaciju).
Da se komunikacija ne bi privatizovala u potpunosti,
vrata prolaza i dalje čuvaju novinari. Pitanje od koga? Evo
nekoliko promišljanja o javnom mnijenju i kreiraju čovjekovog
ponašanja.
17
Javno mnijenje i psi čuvari javnosti
esej o propagandnom oblikovanju mišljenja
Ako nauku o moralu u okviru novinarstva posmatramo sa
stanovišta istine i društvene grupe kojoj je namijenjena
neizbiježno je da razmotrimo praksu tj. metod novinarske
profesije i psihološke i sociološke uslovljenosti društvene
grupe, koju nazivamo javno mnijenje.
Šta novinar radi praveći tekst za novine ili prilog za
TV, ako je informacija ono što se dodaje onome što znamo?
Novinar “izvlači bitno”, “savladava neman”, “pravi rezove u
montaži”, “vrši selekciju i interpretira stvarnost”…
Jednom riječju novinar je “reality cutter” (rezač
stvarnosti). Proizvod novinarstva onda ide jednom, pa drugom
uredniku i konačno tehničkom uredniku, koji to tkivo usklađuje
sa prostorom ili vremenom finalnog proizvoda. Najočitiji
primjer za razmatranje faktora cjelovitosti u “kontekstu
konteksualne etike” je kada novinar selektuje realnost
“izvlačeći iz konteksta”, a onda još i tehnički urednik
“siječe” proizvod novinara u kontekstu sa raspoloživim
prostorom, vremenom i estetikom.
Služeći se današnjom visokom tehnologijom digitalnog,
novinar oblikuje stvarnost i kao proizvod na tržištu, prodaje
je korisnicima tj. javnom mnijenju. Etika ove profesije zavisi
od samokontrole ili autocenzure selektora plasiranog proizvoda
– novinara. Kolika je granica ili sloboda tog “rezanja” u
odnosu na PROPAGANDU?
Od čega psi čuvari čuvaju javnost? Da bismo pokušali dati
neke pretpostavke ovom odgovoru razmotrićemo definicije
javnosti.
18
Od ideološkog uzora političke javnosti, antičke Grčke,
mišljenje puka nazivalo se DOXA. Permenid prvi put stavlja
doxu nasuprot razuma što ostaje tako sve do pojave Loka,
Hobsa, Hjuma… Doxa ili mnijenje (mišljenje) posmatrana je kao
nešto između neznanja i ništa. Sofisti ga vide kao
ambivalentno, jer je mjera stvari i kao takvo istinito, a ne
vidi istinu i kao takvo je pogrešno. Aristotel i Platon
koriste taj argument u tezi o spoznaji promjenjivosti istine i
nepostojanju apsolutne istine. Evo simplificiranog pregleda
viđenja filozofsko-naučne misli u odnosu na javno mnijenje:
filozof Šta je javno mnijenje
Lok Tradicija, moral
Hobs Savjest važnije od 1000 svedoka
Hjum Socijalni arbitar
Tard Javno mnijenje mrtvih i obijačaja
Bentam Sankcija, socijalna kontola
filozof Pogled na javno mnijenje
Kant Komparacija:
mnijenje-nesubjktiva uvjerljivost,
neobjektivna zasnovanost.
vjerovanje-subjektivna uvjerljivost,
neobjektivna zasnovanost.
znanje-subjektivna uvjerljivost,
objektivna zasnovanost.
Ruso Volja svih kao egoizam.
Opšta volja kao javno mnijenje koje može donijeti odluke, ali
je nesposobno da rezonuje, tako su mu potrebne prosvijećene
vođe.
Hegel Kolektivno suđenje.
Mišljenje je iznad vjerovanja.
Moral je za javno mnijenje, politika za državu.
Jedno je javno mnijenje u krevetu drugo van kuće.
Hajdeger Mišljenje ne daje rezultat
Mill Javno mnijenje je neosposobljeno, ali pozitivnan aspekt je
raspravljanje koje donosi.
Marks Proleterijat mora ući u privatnu sferu!
19
Dobro javno mnijenje je mišljenje koje vodi promjeni,
revoluciji.
Dvije su osnovne struje kod definisanja javnog mnijenja:
sociološka, koja trvdi da je javno mnijenje kolektivni duh ili
svijest i psihološka, koja kaže da je jedan čovjek jednak
jednom glasu. Postoje ozbiljne primjedbe za obe teze, a Truman
ih pokušava ujediniti definišući javno mnijenje kao agregat
pojedinaca koji kroz diskusiju oblikuju javnost.
Javno mnijenje mora imati sledeće činioce (vidi
Nuhanović: 1998) da bi se ovaplotilo:
Predmet: socijalno narušena situacija koja iskustveno tangira
individuu u društvenoj grupi;
Subjekt: društvena grupa - politička javnost;
Rezonovanje: promišljanje i iznalaženje rješenja za poremećenu
socijalnu situaciju kroz sučeljavanje različitih mišljenja
(ako ima jednodušja, nema javnog mnijenja) javno mnijenje mora
biti u diskusiji, sporu, sukobu i imati mogućnost izbora;
Kristalizacija: formiranje dominantnog mišljenja koje nudi
rješenje situacije;
Akcija: ponašanje društvene grupe u odnosu na problem i
dominantno mišljenje.
Ovaploćenje javnog mnijenja umnogome podsjeća na osnovni
postulat u kreiranju filma (prema Poetici – Aristotel) –
subjekt je lik, koji ima problem i motiv, da bi ga razriješio
prelazi određeni put na kome nailazi na prepreke, te u skladu
da putanjom i preprekama dolazi do razrješenja.
Dakle, javno mnijenje je mišljenje društvene grupe o
rješenju socijalno narušene situacije, koja kao problem
nepostredno tangira društvo i nalaženje rješenja problema kroz
diskusiju i sučeljavanje različitih mišljenja u kojoj su svi
učesnici, te priprema ponašanje i akcije te grupe u odnosu na
problem i dominantno mišljenje.
Dvije su komponente javnog mnijenja (uporedi Nuhanović:
1998):
20
a.) sociološka - koju karakterišu sljedeći postulati:
ljudi koji imaju iste logičko-saznajne mogućnosti a
različito misle (Manhajm)
misli zapravo nisu čovjekove, već proizvod socijalne
zbilje (Marx)
b.)psihološka - ako je javno mnijenje socijalno uslovljeno,
ipak je psihičkog porijekla jer dolazi iz afektivno-
kognitivnog sklopa ličnosti i u skaldu sa tim čovjek
razvija tri nivoa ponašanja:
1. individualni – djeluje iz ličnih motiva, emocija;
2. grupni – djeluje iz kolektivnog života, običaja,
tradicija (npr. religoizno ponašanje);
3. institucionalni – djeluje sa nivoa ideologije, norme
tradicije društvene grupe, pokazuje kakav bi čovjek
trebao da bude.
Ovi nivoi ponašanja nerazdvojivi su baš kao i kompleks
ličnosti sastavljen iz ida, ega i superega.
Rezulatat ovih ponašanja je čovjek kao prizvod kulture
kojoj pripada, a koja polučuje čovjekove statove, koji su
uslovljeni psihičkim faktorima i čovjekovom intergisanošću u
društvo, te na taj način utiču na formiranje toka javnog
mnijenja. Svi ovi faktori čine ono što Schroll naziva
građaninom-čitaocem. Ovako raščlanjen čovjek dio je društvene
astrukturalne grupe (strukturalne su religiozne i političke) u
kojoj nema formacija statusa i uloga ili identifikacije sa
pojedincem, a to je politička javnost. Da bi objasnili pojam
političke javnosti, razmotrićemo druge strukturalne grupe
(vidi Nuhanović: 1998):
Masa je aglomeracija individua, nema uticaj na vlast i fluidna
je. Svaki čovjek u masi djeluje iz vlasitith pobuda i
interesa. Ona je latentna socijalna sila, jer se njome
najlakše vlada i ugađa.
21
Gomila je skup ljudi na ograničenom prostoru u kojoj čovjek
gubi svoju kritičnost, a svako djeluje na osnovu racinalnih
ciljeva i svi se slažu.
Masa i gomila sa stanovišta psihologije mogu biti: panična (u
požarima, zemljotresima i sl.), ekspresivna (na karnevalima,
mitinzima) i agresivna (u linčovanjima).
Publika je skup ljudi na ograničenom prostoru i vremenu, koji
su povezani zajedničkim interesom.
Javnost je bezlična i medij je drži na okupu (TV; Radio,
pozorište, novine, srednjovjekovni suveren…), a formira se
unutar neke djelatnosti: ekonomija, nauka, umjetnost,
politika, ekologija… Ne postoji samo jedna javnost i jedan
čovjek može pripadati raznim javnostima. Unutar javnosti se
raspravlja o problemima, traži njihovo rješenje i priprema
određena akcija. Uloga države je da čuva nezavisnost javnosti,
između ostalog i putem autonomnosti IKS-a. Napredna
demokratija zavisi od stepena osposobljenosti javnosti, u
kojoj mora biti zagarantovano slobodno učešće, bez granica.
Politička javnost je masa koja se prelijeva u publiku ili
javnost i partner je u borbi sa političarima. To je oblik
grupisanja koji se dobija kroz aktivni odnos individua ili
grupa prema politici. To je Schrollov čitalac iz Mjesene
zajednice. Za pripadnost javnostima (sportskoj, naučnoj,
religijskoj…) potrebno je znanje ili vještina, a za pripadnost
političkoj javnosti potrebna je opšta volja i svako joj može
pristupiti. Političkoj javnosti treba sloboda pojedinačne
volje, udruživanje, kontola i vrednovanje javnog ponašanja,
nesankcionisanje iznošenja stavova, opozicija vlasti,
nezavisnost i ukidanje tajnosti.
Većina teoretičara svrstava javno mnijenje u domen
politikologije, iako je ova disciplina vezana za
politikologiju, sociologiju, socijalnu psihologiju, socologiju
saznanja i komununikologiju, a ispitivanje javnog mnijenja
političke javnosti isključivo je imanentno politikologiji, sa
Galupovim stavovima o ispitivanju kao meteorologu javnosti,
22
stalnom plebiscitu i predviđanju ponašanja u domenu politike.
Sa tog stanovišta politikologija zaključuje da javno mnijenje
nije osposobljeno da rezonuje i donosi odluke, jer ne može
spoznati stvarnost. Javno mnijenje bi u bajkovitoj slici
definicije ovog fenomena trebalo da se ovaploćuje kroz
razgovor ili neposredni kontakt, međutim u današnjem ambijentu
mišljenje javnosti se formira najviše putem medija, dakle
posrednika, dakle selektora, dakle našeg “rezača realnosti”.
Kako je i Hegel naglsio da je čitanje jutarnjih novina važnije
od jutarnje molitve, mediji zapravo tjeraju ljude iz javnog u
privatni život, od realnog komšije u virtuelno susjedstvo, iz
kafane u kuću. Mediji imaju i funkciju obrazovanja javnosti,
kako ekonomski i politički problemi postaju sve složeniji,
mediji daju pojašnjenje zbivanja i formiraju totalitarnog
čovjeka sa prividom demokratskog ubjeđenja. Zanimljivo je da
kao tumač javnosti, država koristi narodni suverenitet u
pojašnjavanju stvari putem medija i u diktaturama i modernim
demokratijama. Odnos politike i propagande postaje odnos forme
i sadržaja. Kakva je etika medija u tom odnosu, ako se
prihvati da privatna sfera sve više “kupuje” javnu, i da
nekadašnji posrednik između ovih sfera (štampa) postaje
vlasništvo privatnika u javnoj sferi. Kakva je razlika između
informativne i propagandne djelatnosti?
Informativna djelatnost je širenje informacija sa ciljem
obavještavanja o aktuelnim socijalnim zbivanjima – prema
definicija koja uključuje odnos sa propagandnom djelatnošću,
koja je planski, sistematski osmišljeno širenje određenih
ideja radi pridobijanja javnog mnijenja političke ili drugih
javnosti za ostvarivanje strateški postavljenih ciljeva
određene djelatnosti (politike, ekonomije, i sl.). To je
spektar intervencija sa ciljem da se informacija sugeriše
(tumači, izreže) i utiče na djelovanje pojedinca. Gdje je
granica?
Savremena propaganda ima sljedeće elemente: denominacija,
sinestezija, repeticija, djelovanje podsjesnog na mitološki
23
način, akcija, racionalizacija. Ona pojašnjava stvarnost,
uređuje stvarnost, ostavlja privid komunikacije između javnog
mnijenja i moćnika, vrši selektivnu interpretaciju,
individualizira sadržaj, kreira objekt javnog mnijenja i služi
se fenomenima podsvjesnog i odbrambenim mehaniznima
(najočitiji primjer je samoposluga ili upotreba mobilnih
telefonskih aparata – i jedno dugo nisu čovjekove potrebe
bitne za opstanak, ali primaljivost sinestezije poruke koja ga
čini potrebom rađa u ličnosti odbrambeni mehanizam
racionalizacije u kojoj postaje potreba).
U ovom konetkstu nameće se pojam laganja, kao opozicija
istini (a istina kao ovaploćenje dobrog ili morala). “Umijeće
laganja kroz odnose sa javnošću najpotpunije je razvijeno u
SAD, gdje se osoblje Bijele kuće redovno stara o tome kako
mediji prikazuju predsjednika.” (uporedi: Keane: 1991, Arendt:
1995). Da li je samo cilj laganja izgled predsjednika ili neki
viši cilj, koji javnost nije osposobljena da shvati?
Ili je laganje postalo baza profesije, prema slijedećem
citatu iz Celestinskog proročastva Redfielda: “U prošlosti smo
barem pokušavali da radimo posao u okviru izvijesnih
cjelovitih standarda. Ali više ne. Sve je samo
senzacionalizam. Niko više ne traga za istinom, niti pokušava
da je precizno predoči. Novinari tragaju za ćarom, za
najodvratnijom perspektivom – mogu da zataškaju svaku
prljavštinu. Čak i kad pojedine optužbe imaju logično
objašnjenje, one se prenose svakojako zbog njihovog uticaja na
tiraž. U jednom svijetu u kome su ljudi otupjeli i rasijani,
jedino se prodaje ono što je nevjerovatno. I prava je šteta
što se takva vrsta novinarstva napaja sama sobom. Mladi
novinar posmatra situaciju i smatra da mora da prihvati ovu
igru da bi preživio u poslu. Ako je ne igra, smatra da će
zaostati, da će biti uništen, a to onda dovodi do takozvanih
istraćnih izvještaja koji su namjerno lažni. To se dogadja sve
vrijeme. Druge profesije pate od istog stanja. Bože,
pogledajte advokate!” Logičan nastavak ove misli bio bi igrani
24
film Devil's advocate, koji personificira američko pravo u
liku Sotone. Jesu li metodi manipulacije zdravim razumom putem
propagandnih metoda, koje su se “umigoljile” u pojmove dobrog
i istinitog, doveli svijet do pakla ili smo tu oduvijek bili?
Jedna od najvećih propagandnih poruka koja
individualizira sadržaj i čini da se pojedinac izdvoji iz mase
i uključi racionalizaciju jeste: ne pitaj šta tvoja zemlja
može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za svoju
zemlju (ask not what your country can do for you, but what you
can do for your country - Kennedy). Djelotvornost ove parole
potpuno je očigledna u vještačkoj unifikaciji mišljenja
javnosti povodom napada na Afganistan. Šta se zapravo krije
iza istine da je Osama Bin Laden agant CIA? (dok kucam ove
redove, ne mogu da vjerujem, check spelling ne reaguje na ime
Bin Laden. Koliko je unaprijed zapravo osmišljen napad na SAD?
Unazad deset godina Hollywood, koji ima potpunu dominaciju nad
medijima u SAD i nakon pojave CNN-a, prozvodi filmove kao što
su Executive Decision, Hannibal, Peacemaker, Three Kings, Die
Hard, Pearl Harbour, Thin Red Line, Saving Private Rian,
Schindler's List i slično koji sistemski pripemaju Ameriku na
potencijalnog neprijatelja iz islamskih zemalja, a u nekima se
izravno pominje Osama Bin Laden, kao najtraženiji terorista,
te veličaju manifestacije američkog patriotizma i kreiraju
neprijatelja (osnovna paradigma fašističke propagandne –
kreiranje neprijatelja i stvaranje ugroženosti) bilo meteor,
koji se usmjerio baš na SAD-a ili neko čudovište poput Godzile
ili dinosurusa, kome se, od svih mjesta na svijetu, najviše
dopada New York. Kad nemaš neprijatelja, stvori jednog, da bi
tvoje društvo napredovalo – moto vojne diktature. Da li su
zapravo teroristi, samoubice, kriminalci, meteori, dinosaurusi
i svi koji su se u zadnjih deset godina urotili protiv Amerike
u filmu, samo propagandna priprema racionalizacije društva na
najveću prevaru u istoriji medija.)
Hollywoodsku produkciju je u posljednjih deset godina
zapljusnuo val patriotskih ili bolje rečeno, sofisticirano
25
propagandnih filmova, koji se u suštini svode na poetiku Leni
fon Rifenštal. Takvi su filmovi Pearl Harbour, Black Hawk
Dawn, We Were Soldgers, Behind the Enemy Lines, Thin Red Line
i slično. Poruka ovih filmova je istovjetna onoj koju su pred
NATO-om iznijele američke vlasti nakon 11. septembra: ko nije
sa nama, protiv nas je. U tekstu Dragana Rubeše pod naslovom
“Patriotske igre ili Uncle Sam iza kamere” (Hollywood broj 76.
veljača 2002.) stoji sljedeće: “Ponekad će nam zaprijetiti
opasnim vanzemaljcima … aliene će zamijeniti prijetećim
Englezima (“Patriot”). Efekti su identični, bilo da se u ulozi
spasitelja nađe američki predsjednik ili farmer. Ionako se sve
svodi na Dan nezavisnosti”. Čovjek se pita da li je film, kao
što je oduvijek bio odraz društvenih pitanja, društvene
svijesti, (jer je veoma konkretan – bavi se onim što je
značajno u određenom vremenu i prostoru i tangira društvo i
time postaje odraz tog vremena i prostora; prema nekim od
definicija ovo je osnovno obilježje filmske umjetnosti, kao i
svake umjetnosti – odraz duha ljudi u određenom dobu) ili je
film u rukama Velikog brata koji preko njega kreira budućnost,
nameće vjaštački objekt javnom mnijenju (društveni problem) i
kreira svijest i duh određenog naroda. Postaje li svjetska
demokratija – hollywoodska demokratija, predvođena medijima?
Ako misli nisu čovjekove, već odraz društva, a društvo
tumačeno kroz medije, koji postaju portparoli raznih PR-a,
kako u vrtlogu te stvarnosti, koju proizvode mediji, utvrditi
postavke etike? Ako se realnost gubi u kolektivnoj svijesti,
kakvu nam realnost na pladnju serviraju “rezači”? Ima li
smisla ići u potragu za stinom, ako je Hilter rekao:
“Ljudi bolje primaju svaku laž od istine”.
Evo nekih citata za razmišljanje, a ne “instant zaključaka”
ovog teksta:
26
Vijetnamska regrutacija je kada bijeli šalju crne da ratuju
protiv žutih braneći zelenu zemlju koju su oteli od crvenih.
(Mjuzikl Kosa – dio pjesme)
Pojedinac je pametan. Ljudi su glupi, paničari, povodljivi.
Prije 500. godina su vjerovali da je Zemlja okrugla. Naš posao
ne radimo pred očima javnosti, jer uvijek postoji neka kuga,
rat, meteor, prijetnja koja će opustošiti zemlju. Jedini način
da ovi ljudi žive sretno je da to ne znaju. (Iigrani film Men
in Black – izjava agenta NSA)
Ljudi iz vlada su poput antičkih bogova, pomažu onima koji
pomognu sebi. (Igrani film Jill Rips)
Novine su izmišljene da bi se kreiralo javno mnijenje.(Benito
Musolini)
Naconalna štampa je majčino mlijeko politike.(Igrani film City
Hall – izjava zamjenika gradonačenika NYC o magazinu Time)
27
Izvori:
Babac & Klajn (1995): Novo lice televizije. Beograd: ADU Bal, Fransis (1997): Moć medija. Beograd: Clio (originalno izdanje nije naznačeno) Comunication Theory. Avgust, Devet: Tri, str 321-345. (1999) tekst Schroll, Cristopher J. Hollywood broj 76. veljača 2002. - tekst Dragana Rubeše “Patriotske igre ili Uncle Sam iza
kamere” Horrocks, Christopher (2001): Marshall McLuhan i virtualnost. Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk, Znanost u džepu Horrocks, Christopher (2000): Marshall McLuhan and Virtuality. Cambridge: Icon Books Ltd.
Keane, John (1991.): The Media and Democracy. Cambridge: Polity Press Nuhanović, Asad (1998): Fenomen javnosti. Sarajevo: Politološka misao Nuhić, Muhamed (1996): Komuniciranje. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Nuhić, Muhamed (1999): Javna riječ i odgovornost. Sarajevo: Filozofski fakultet u Tuzli predavanja prof.dr. Jelenke Voćkić-Avdagić iz predmeta «Razvoj komunikacijskih sistema i
procesa» i «Novinarska deontologija» sa odsjeka za žurnalistiku Fakulteta političkh nauka – postdiplomski studij 1999/2001
predavanja prof. Robert Stuart na FPN druga godina postiplomskog 2000/01 studija na temu nastajanja CNN-a
predavanja prof. dr. Bore Đukanovića na Akademiji scenskih umjetnosti, Sarajevo na predmetu Psihologija – odsjek režija 1995/99
Redfied, James (1995): Celestinsko proročanstvo. Beograd: Narodna knjiga Alfa (izvor originala nije naznačen)
Spahić, Besim (1985): Strategija savremene propagande. Sarajevo: NIŠRO Oslobođenje Spahić, Besim (1990): Biti propagandista. Sarajevo: Udruženje ekonomskih propagandista
BiH Spahić, Besim (2000): Izazovi političkog marketinga. Sarajevo: Compact Tucaković, Šemso (1999): Propagandno komuniciranje. Sarajevo: Univerzitetska knjiga Voćkić-Avdagić, Jelenka (1997): Razvoj savremenih komunikacijskih procesa i sistema i
bosanskohercegovačko društvo i država. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Vreg, Franc (1991): Demokratsko komuniciranje. Sarajevo: FPN Sarajevo
Eseji su inspirisani predavanjima prof. dr. Jelenke Voćkić-Avdagić na FPN Sarajevo 1999/2002
28
Recommended