V. Ranđelović, 2017 - FITOGEOGRAFIJA
1
Poglavlje 1
Fitogeografija
Šta je fitogeografija?
Fitogeografija ili biljna geografija je deo biogeografije. Fitogeografija je
nauka koja se bavi proučavanjem svih aspektima distribucije biljaka na
Zemlji, uključujući individualne vrste, njihove zajednice, pa i čitave flore. U
tom kontekstu se često koristi naziv geobotanika, što neki autori smatraju
sinonimom za fitogeografiju. Međutim, po nekim autorima geobotanika je
kompleksnija nauku koja se bavi problemima rasprostranjenja biljaka i uticaja
geografskih činioca na biljni svet, uključujući na taj način fitogeografiju i
ekologiju biljaka.
Objekti istraživanja fitogeografije su mnogobrojni, što je kao posledicu
imalo pojavljivanje niza knjiga koje su sa manje-više sličnim naslovom na
različite načine tretirale problematiku distribucije biljaka. Drugim rečima,
gotovo svaki autor je imao drugačiji pristup (Good, 1974, Szafer, 1975,
Slika 1. Fitogeografija je nauka koja se bavi objašnjavanjem zakonitosti rasprostranjenja biljnih
vrsta i njihovih zajednica na Zamlji
Uvod
2
Walter, 1979 i drugi), pa se listanjem literature može steći utisak da
fitogeografija kao nauka nije precizno definisana i da nema tačno određeno
mesto u klasifikaciji nauka. Međutim, ako se učini pokušaj generalizacije
svega napisanog, može se zaključiti da je u centru proučavanja fitogeografije
biljni svet (vrste, zajednice, flora, vegetacija), što je određuje kao botaničku
disciplinu, dok je različiti aspekti proučavanja zakonitosti rasprostranjenja
biljnog sveta povezuju sa drugim naukama, a pre svega ekologijom (uticaj
faktora okoline na distribuciju biljaka), geografijom (distribucija biljaka u
prostoru) i paleontologijom, tačnije paleobotanikom (distribucija biljaka u
širim vremenskim okvirima). Naravno, centralni objekat proučavanja,
odnosno biljni svet, fitogeografiju neminovno dovodi u vezu sa drugim
botaničkim disciplinama na čija se saznanja ona oslanja, odnosno sa
sistematikom biljaka, fitocenologijom (fitosociologijom), anatomijom i
morfologijom, fiziologijom, genetikom i citologijom.
Bez namere da se unapred odredim kao autor koji će uvesti red u opštoj
konfuziji koja je nastala kao posledica različitih pristupa, pokušaću da na što
jednostavniji način sistematizujem sva dosadašnja gledišta i da fitogeografiju
predstavim na što pristupačniji način širem čitalačkom auditorijumu.
Objekti istraživanja i termini – vrste, flora, vegetacija
Centralni objekti istraživanja fitogeografije su individualne biljne vrste, flore
manjih ili većih područja, biljne zajednice i vegetacija ili, jednostavno,
floristički diverzitet Zemlje.
Fitogeografija se, pre svega, bavi proučavanjem
distribucije biljnih vrsta i faktorima koji su na tu
distribuciju uticali. Poznavanje zakonitosti distribucije
biljnih vrsta pruža osnovu za sva dalja fitogeografska
zaključivanja. Međutim, prikupljanje podataka o
distribuciji pojedine biljne vrste ne podrazumeva samo
puko evidentiranje tačaka na Zemljinoj površini na
kojima ona može da se pronađe. Na protiv, ona
uključuje prikupljanje informacija o nastanku vrste,
promeni veličine njenog areala (uključujući kako
širenje, tako i smanjivanje areala), uticajima koji su
uslovljavali mogućnost ili nemogućnost njenog
pojavljivanja na nekom lokalitetu. Upravo zbog toga,
fitogeografija je nauka koja je usko povezana sa
mnogim drugim botaničkim i, uopšte, prirodnjačkim
naučnim disciplinama, kao što su sistematika i
filogenija biljaka, ekologija biljaka, paleobotanika,
klimatologija, geologija i druge.
Geografski ograničeno područje na kojem se
posmatra neka biljna vrsta uvek je naseljeno i drugim
biljnim vrstama. Skup svih vrsta koje naseljavaju
određeno područje čini njegovu floru. Veličina tog
područja može biti relativno mala (nekoliko km2), pa
do veličine jedne države, podkontinenta, kontinenta, pa
i čitave Zemaljske kugle. Objedinjavanjem
fitogeografskih znanja o svim vrstama koje čine floru
Slika 2. Flora Graeca Sibthorpiana
Višetomna analitička flora koja se pojavila u
prvoj polovini 19. veka. Prvih sedam tomova
priredio je James Edward Smith, a poslednja
tri John Lindley. Njoj je prethodila Flora
Graeca, koju su pripremili John Sibthorp i
Ferdinand Bauer 1796. godine
Fitogeografija
3
nekog područja formira se kompleksna slika o istorijskom razvoju i
današnjim karakteristikama te flore.
Biljne vrste i njihove populacije se nikada ne pojavljuju samostalno. Čak
se i u monokulturama, gde čovek, primenom agrotehničkih mera, pokušava
da neku vrstu što je moguće više odvoji od ostalih, pojavljuju i druge,
uglavnom korovske vrste, koje svojim prisustvom utiču na brojnost vrste koja
tu monokulturu čini. U prirodnim uslovima, biljne vrste grade biljne
zajednice. Biljne zajednice mogu biti izgrađene od relativno malog broja
vrsta ili od nekoliko desetina, pa i stotina vrsta. Distribucija biljnih zajednica
i zakonitosti koje na nju utiču, takođe predstavljaju predmet izučavanja
fitogeografije.
Skup svih biljnih zajednica nekog geografski određenog područja čini
biljni pokrivač ili vegetaciju tog područja. Poznavanje karakteristika
vegetacije je preduslov za mnoga fitogeografska objašnjenja.
Podela fitogeografije
Fitogeografija se, kao i biogeografija, najčešće deli na ekološku i istorijsku
(Cox and Moore, 2010), a neki autori tu dodaju i florističku fitogeografiju
(McLaughlin, 1994).
Ekološka fitogeografija probleme distribucije biljnog sveta objašnjava
razlikama u faktorima životne sredine, pri čemu se posmatraju primeri i
procesi koji se odigravaju u sadašnjosti (Monge-Nájera, 2008) ili u veoma
kratkim vremenskim periodima i na relativno malom prostoru (Spellerberg,
Sawyer, 1999).
Istorijska fitogeografija uzima u obzir distribuciju vrsta i formiranje
areala u prošlosti i evolutivnu istoriju i razvoj flore. Istorijska fitogeografija
se bavi problemima rasprostranjenja biljnog sveta u različitim geološkim
periodima, ali i problemima savremenog rasprostranjenja kao rezultata
dugotrajnog razvoja biljnog sveta u prošlosti, a posebno od vremena kada su
se pojavile cvetnice. Istorijska fitogeografija ističe reliktne biljne vrste i vrste
disjunktnih areala, jer one imaju najveći potencijal u objašnjavanju istorijskih
obrazaca razvoja flore. Veliki značaj u istorijskoj geografiji imaju pre svega
fosilni podaci (Vulf, 1944), ali se poslednjih godina često primenjuju
kladističke analize (kladistička fitogeografija), koje sve više preuzimaju
primat za izvođenje istorijskih zaključaka o razvoju flore (Humphries,
Parenti, 1999).
Floristička fitogeografija se oslanja na savremenu distribuciju vrsta i
bavi se izučavanjem savremenih florističkih grupacija (globalna flora, flora
manjih područja – kontinenata, delova kontinenata, država i drugih
geografskih entiteta). Osnovni zadatak florističke fitogeografije je
sastavljanje potpunog spiska biljnih vrsta nekog područja i detaljno
izučavanje njihovog rasprostranjenja. Deo florističke fitogeografije koji se
bavi proučavanjem rasprostranjenja biljnih vrsta, odnosno arealima, naziva se
horologija (Тахтаджян, 1978), areografija (Rapoport, 1982), arealologija
(Walter, 1979) ili disperziona fitogeografija (Spellerberg, Sawyer, 1999).
Deo fitogeografije koji za predmet izučavanja ima rasprostranjenje biljnih
zajednica naziva se sinhorologija (Horvat, 1949). U okviru florističke
fitogeografije može se izdvojiti taksonomska fitogeografija (Spellerberg,
Sawyer, 1999), koja objašnjava zakonitosti distribucije pojedinih biljnih
Uvod
4
taksona - vrsta, rodova i familija, i regionalna fitogeografija (Spellerberg,
Sawyer, 1999) ili fitohorionomija (Takhtajan, 1986), koja se bavi podelom
Zemljine površine na fitogeografske regione na osnovu njihovih florističkih
karakteristika.
Međutim, ako se uzmu u obzir objekti i metode istraživanja, u okviru
fitogeografije se mogu izdvojiti i naučne discipline kao što su analitička
fitogeografija, filogeografiju biljaka i konzervaciona fitogeografija.
Analitička fitogeografija (Spellerberg, Sawyer, 1999) je proizašla iz
istorijske fitogeografije, a bavi se razvojem opštih pravila koja objašnjavaju
kako geografija utiče na evoluciju i distribuciju biljaka i kako se nekadašnja
distribucija i evolutivna istorija odražavaju na savremenu distribuciju biljaka.
Filogeografija (Avise, 2000) biljaka se bavi karakterizacijom morfo-
anatomske raznovrsnosti biljnog sveta na osnovu razlika u njihovoj
genetičkoj strukturi, što služi kao osnova za objašnjavanje trendova i
distributivnog značaja evolutivne istorije biljnih taksona. Jedno od glavnih
pitanja filogenetske biogeografije je kako odrediti centar nastanka različitih
taksona koristeći evolutivne procese i disperziju kao uzročnike distribucije
(Humphries, Parenti, 1999).
Primena rezultata svih navedenih fitogeografskih disciplina u zaštiti ili
obnovi životne sredine je dovela do pojave jedne nove fitogeografske
discipline, koja se naziva primenjena (Spellerberg, Sawyer, 1999) ili
konzervaciona fitogeografija (Whittaker et al., 2005).
Slika 3. Današnja distribucija vrsta iz familije Gesneriaceae u Evropi (1-Ramonda myconi, 2-R.
nathaliae, 3-R. serbica, 4-Haberlea rhodopensis, 4- Jancaea heldreichii
Reliktne vrste su od velikog značaja za istorijsku fitogeografiju i objašnjavanje karakteristika flore prošlih
vremena.
Fitogeografija
5
Istorijski razvoj fitogeografije
Distribucija biljnog sveta se kao problem interesovanja čoveka, kao svesnog
bića, javlja već u njegovoj najranijoj istoriji. Naravno, u to vreme je problem
distribucije biljaka imao isključivo praktični značaj, jer je jedini cilj spoznaje
distribucije biljaka bio podmirivanje različitih potreba, a pre
svega potrebe za hranom.
Prvi pisani tragovi koji se mogu smatrati naučnim jesu
zapažanja Aristotela prikazana u knjizi „De Plantis“, koja u
jednom svom delu sadrži zaključke o osobinama pojedinih
biljaka u zavisnosti od geografskog položaja i uslova sredine
(Forster, 1913). Njegov učenik, Teofrast, u knjizi „De Historia
Plantarum“ detaljnije piše o uticaju klime i zemljišta na
karakteristike biljaka i njihov geografski položaj u oblasti
Sredozemnog mora, Bliskog Istoka i severne Afrike (Aлехин,
1944).
Nakon Teofrasta, sve do 18. veka, problemima geografske
distribucije biljaka se nije pridavala pažnja. Početkom 18. veka
posebno mesto u botaničkoj nauci daje se rasprostranjenju biljaka
i zakonitostima horizontalnog i vertikalnog prostiranja biljnog
pokrivača. Najpre Tournefort 1717. godine u delu „Relation d'un
voyage du Levant“ opisuje vertikalne zone vegetacije planine
Ararat u Turskoj (Стоянов, 1950). Line, koji se smatra ocem biljne
taksonomije, opisuje biljni pokrivač Skandinavije (Linnaei, 1737, 1745), dok
gotovo istovremeno Albreht von Haller opisuje vegetaciju Alpa u Švajcarskoj
(Stearn, 1958), Gmelin objavljuje višetomnu knjigu „Flora Sibirica, I-IV“
(Gmelin, 1747-1769), a Soulavie opisuje vegetaciju južne Francuske
(Soulavie, 1783). Krajem 18. veka znanja o geografskoj distribuciji su se
postepeno nakupila, što je navelo nemačkog botaničara Willdenow-a da 1792.
godine u svojoj knjizi „Grundriss der Kräuterkunde“ (Willdenow, 1798)
posebno poglavlje posveti problemima fitogeografije i sakupi sve do tada
poznate činjenice o distribuciji biljaka. Upravo tim delom je počeo razvoj
fitogeografije kao nauke.
Ipak, osnivačem fitogeografije kao nauke smatra se učenik
Willdenow-a, Alexander von Humboldt (1769-1859).
Humboltovo putovanje na američki kontinent je razbilo
predrasudu da je srednja i zapadna Evropa floristički najbogatiji
deo sveta. Lični uvid u biljni pokrivač mnogih delova Zemlje
doprineo je verodostojnosti njegovih stavova. Njegovo delo na
latinskom jeziku „De distributione geographica plantarum:
Secundum Coeli Temperiem Et Altitudinem Montium“
(Humboldt, 1817) smatra se prvom knjigom iz oblasti
fitogeografije. U toj knjizi Humboldt je prikazao rasprostranjenje
biljnog sveta čitavog sveta u zavisnosti od klimatskih uslova.
Poseban značaj imaju opisi horizontalnog i vertikalnog zoniranja
vegetacije, koji su predstavljeni i dijagramima u boji. Na osnovu
Humboltovih radova, W. C. Woodbridge je nacrtao prvu
izotermalnu kartu sveta. Karakteristike biljnog pokrivača Južne
Amerike i Afrike navele su Humboldta na pretpostavku da su ta
dva kopna nekada bila spojena.
Slika 5. Alexander von
Humboldt (1769-1859)
Slika 4. Joseph Pitton de
Tournefort (1656-1708)
Uvod
6
Nakon Humboldta, fitogeografija se sve više razvija. Značajan doprinos
razvoju fitogeografije dao je Ogist de Kandola (1778-1841), koji je napisao
knjigu „Essai élémentaire Geographie botanique“ (de Candolle, 1820) u kojoj
uvodi termin uslovi staništa. Njegov sin, Alfons de Kandola (1806-1893)
napisao je epohalnu knjigu „Geographie botanique raisonnee“ (de Candolle,
1855) u kojoj razlikuje 20 različitih flora, odnosno oblasti na Zemlji. Već tada
on ukazuje da bi te teritorije trebalo dalje podeliti na sitnije jedinice. Mnogi
autori upravo njega smatraju osnivačem fitogeografije.
Danski botaničar, pravnik i političar Joakim Frederik Schouw (1789–
1852), prvi je vršio kartiranje areala biljaka. Za razvoj fitogeografije značajno
je njegovo delo „Grundzüge einer allgemeinen Pflanzengeographie“
(Schouw, 1823).
Austrijski botaničar i paleontolog Franc Unger (1800-1870) je tvorac
istorijske fitogeografije i paleobotanike. U svom delu „Versuch einer
Geschichte der Pflanzenwelt“ (Unger, 1852) istoriju Zemlje je podelio na 7
perioda: drevni (carstvo talofita), kamenougljeni (carstvo paprati), trias
(carstvo amfibijskih biljaka), jura (carstvo golosemenica), kreda (carstvo
apetala), tercijar (carstvo sinpetala) i savremeni period (carstvo horipetala).
Za razvoj fitogeografije veliki značaj ima i Charles Robert Darwin (1809-
1882). njegovo delo „The Origin of Species“ (Darwin, 1859) je predstavljalo
podstrek za nova gledišta u fitogeografiji. I sam Darvin je objavio puno
podataka o biljnom svetu zemalja koje je obilazio tokom svojih putovanja.
Darvinovu teoriju među prvima je primenio nemački
istraživač Moritz Wagner (1813-1887), koji u delu „Darwin'sche
Theorie und das Migrationsgesetz der Organismen“ (Wagner,
1868) objašnjava zakonitosti migracije biljnih i životinjskih vrsta
i nastanka novih vrsta prirodnim odabiranjem.
Joseph Dalton Hooker (1817-1911) jedan je od najpoznatijih
britanskih botaničara i tvorac savremene fitogeografije. Prvi je
primenio evoluciona gledišta u rešavanju pitanja nastanka,
razvoja i distribucije biljaka na Zemlji, a posebno originalnim se
smatra pokušaj objašnjavanja florogeneze izolovanih područja.
Njegov bogat naučni opus i veoma značajni rezultati u oblasti
fitogeografije, nagnali su Tarila da 1953. godine napiše delo
„Pioneer Plant Geography: The Phytogeographical Researches of
Sir Josef Dalton Hooker“ (Turrill, 1953).
August Grizebah (1814-1879), nemački botaničar, napisao je
1872. godine dvotomnu knjigu „Die Vegetation der Erde nach
Ihrer Klimatischen Anordnung“ (Grisebach, 1884), u kojoj
razlikuje 24 biljnogeografske oblasti na Zemlji.
Adolf Engler (1844-1930) jedan je od tvoraca filogenetske sistematike
biljaka. On je 1879. godine definisao termin biogeografski regioni. U oblasti
fitogeografije je najveći doprinos dao, zajedno sa Oskarom Drudeom (1852-
1933), pokretanjem edicije Vegetation der Erde (Engler, Drude, 1896), koja
je posle 13 tomova ostala nezavršena. Drudeova knjiga „Handbuch der
Pflanzengeographie“ (Drude, 1890) se smatra prvim udžbenikom iz
fitogeografije.
Johannes Warming (1841-1924) je danski fitoegolog koji se bavio
problemima rasprostranjenja biljaka u zavisnosti od ekoloških uslova.
Najpoznatije njegovo delo je “Grundtræk af den økologiske Plantegeografi”
(Warming, 1895). Tim delom je termin ekologija uveden u botaničku nauku.
Slika 6. Joseph Dalton Hooker
(1817-1911)
Fitogeografija
7
Andreas Schimper (1856-1901) je u delu „Pflanzengeographie auf
physiologisher Grundlage“ (Schimper, 1898) dao analizu povezanosti biljnog
pokrivača i uticaja fizičko-hemijskih uslova sredine.
Krajem 19. i početkom 20. veka posebno su intenzivna istraživanja
vegetacije i njene distribucije na Zemlji (Pax, 1898, Beck von Mannagetta,
1901, Graebner, 1901, Adamović, 1909 i drugi).
U prvoj polovini 20. veka ruski botaničar Vulf u svojim radovima
posebnu pažnju posvećuje istorijskom razvoju biljnog pokrivača (Vullf,
1943). Vilf se smatra se osnivačem savremene istorijske fitogeografije.
U 20. veku fitogeografija doživljava svoj procvat nakon drugog svetskog
rata. U tom periodu značajne rezultate je dao nemačko-ruski botaničar
Heinrich Walter (1898-1989), tvorac klimadijagrama i autor kapitalnog dela
„Vegetation und Klimazonen“ (Walter, 1984).
Sredinom prošlog veka veliki doprinos fitogeografiji je dao nemački
botaničar Hermann Meusel (1909-1997) delima „Vergleichende Arealkunde“
(1943) i „Vergleichende Chorologie der Zentraleuropäischen Flora“ (Meusel,
1965), u kojima daje areal-karte i florne elemente velikog broja biljnih vrsta.
Najveći doprinos fitogeografiji u 20. veku dao je Armen Takhtajan
(1910-2009), jermenski (sovjetski) sistematičar i fitogeograf. U svom delu
“Флористические области Земли (Floristic Regions of the World)”
(Тахтаджян, 1978, Takhtajan, 1986) daje podelu Zemlje na 6 carstava:
holarktičko (sa 3 podcarstva), paleotropsko (sa 5 podcarstava), neotropsko,
kapsko, australijsko i holantarktičko. Ovih 6 florističkih carstava razlikuje i
Ronald Good u delu „The Geography of Flowering Plants“ (Good, 1974).
Fitogeografija u udžbenicima novog milenijuma je neraskidivo povezana
sa ostalim biogeografskim disciplinama (McDonald, 2003, Gaston, 2003,
2005, 2009, Cox, Moore, 2005, Lomolino et al., 2010 etc.).
Razvoj fitogeografije na Balkanskom poluostrvu Na Balkanskom poluostrvu fitogeografska istraživanja počinju izradom
regionalnih flora. Nakon već pomenute „Flora Graeca Sibthorpiana“ (Smith,
1806-1830, Lindley, 1833-1840), u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka
pojavljuju se redom i flore ostalih balkanskih zemalja. Najpre „Flora
Croatica“ (Schlosser, Vukotinović, 1869), pa „Flora Kneževine Srbije“
(Pančić, 1874), „Flora Bulgarica“ (Velenovsky, 1891) i „Flora Bosnae,
Hercegovinae et regionis Novi Pazar“ (Beck-Mannagetta, 1927). Osim
regionalnih flora, u prvoj polovini 20. veka objavljena je i višetomna flora
Balkanskog poluostrva „Prodromus Florae peninsulae Balcanicae, 1-3”
(Hayek, 1924-1933). Podaci prikazani u ovim publikacijama su i danas od
izuzetnog značaja za kartiranje areala pojedinih biljnih taksona.
Ipak, prve publikacije koje se mogu smatrati fitogeografskim su 4. i 11.
tom edicije „Vegetation der Erde“, „Die Vegetationsverhaltnisse Der
Illyrischen Lander” (Beck-Mannagetta, 1901) i “Die Vegetationsverhältnisse
der Balkanländer (Mösische Länder)” (Adamović, 1909). Biljna geografija
flore Balkanskog poluostrva detaljno je obrađena u delu “The plant life of the
Balkan Peninsula” (Turrill, 1929).
U toku prošlog veka analizi flornih elemenata se pridaje sve veća pažnja
(Stefanov, 1944, Gajić, 1980).
Uvod
8
Fitogeografska regionalizacija Balkanskog poluostrva je izvršena u delu
„Vegetation Südosteuropas“ (Horvat et al., 1974).
Posebna pažnja poklonjena je analizi zastupljenosti endemičnih biljaka i
njihovoj distribuciji na Balkanskom poluostrvu (Stevanović, 1996,
Stevanović et al., 2003, 2007, Tan et al., 2007, Tomović et al., 2014 i drugi)
Fitogeografija svoje mesto u nastavnim programima studija biologije
dobija polovinom prošlog veka. Prvi udžbenik iz ove naučne discipline na
Balkanskom poluostrvu je „Учебник по растителна география“ (Стоянов,
1950), a kasnije je publikovan i udžbenik na srpskom jeziku „Fitogeografija“
(Janković, 1980).
Metode u fitogeografiji Složenost objekata fitogeografskih istraživanja neminovno uslovljava
upotrebu niza različitih metoda za objašnjavanje uzroka distribucije biljnih
taksona i zajednica. Sve metode koje se primenjuju u fitogeografiji mogu se
uslovno podeliti na tri grupe metoda: klasične, filogeografske i analitičke
metode.
Klasične metode su se primenjivale od samih početaka razvoja
fitogeografije kao naučne discipline. U ovu grupu spadaju horološke,
ekološke i istorijske metode (Груев, Кузманов, 1994).
Horološke metode obuhvataju sve postupke koji se upotrebljavaju sa
ciljem da se utvrdi tačan areal nekog biljnog taksona ili biljne zajednice. U
horološke metode ubrajaju se i kartografske metode (postupci nanošenja
podataka o rasprostranjenju biljnih taksona na geografske karte) i regionalne
metode (pružaju mogućnost da se uporede različiti fitogeografski regioni),
koje predstavljaju osnovu fitogeografske kartografije.
Ekološke metode su neophodne za objašnjavanje današnje geografske
distribucije vrsta i biljnih zajednica. Poznavanje ograničavajućih faktora
sredine koji utiču na distribuciju i opstanak neke biljne vrste ili zajednice je
osnova za razumevanje distribucije biljaka.
Istorijske i paleobotaničke metode su neophodne za razumevanje
istorijskog razvoja biljaka i biljnih zajednica. Ovim metodama se utvrđuju
činjenice o uzrocima promene distribucije biljaka u prošlosti, a samim tim se
objašnjavaju razlozi današnje geografske distribucije biljaka.
Filogeografske metode su se razvile u novije vreme, a obuhvataju
citološke, molekularne i kladističke metode. Citološke metode
podrazumevaju primenu poznavanja kariotipova biljnih taksona u tumačenju
njene filogenetske istorije i tendencija u promenama areala. Poslednjih
dvadesetak godina se sve više koriste filogeografske metode, koje imaju za
cilj karakterizaciju raznovrsnosti biljnih tasona na osnovu njihove genetičke
strukture, kao i objašnjavanje trendova i distributivnog značaja evolutivne
istorije biljnih taksona. Razvoj filogeografskih metoda je doveo i do
intenzivnog razvoja kladističkih metoda, koje su primenjivane i pre toga.
Kladističke metode podrazumevaju izradu kladograma na osnovu podataka
prikupljenih filogeografskim i drugim metodama fitogeografije.
U analitičke metode spadaju pre svega različite numeričke, a posebno
statističke analize, koje pružaju mogućnost matematičkog upoređivanja
obilja fitogeografskih podataka sa kojima raspolaže savremena nauka.