KASNOANTIČKI GRADOVI
(1) U cilju uključivanja novoosvojenih provincija u već postojeće državno uređenje
Carstva, romanizovani su stari i osnivani novi gradovi, koji su postajali administrativna
središta pojedinih oblasti.U svim gradovima uočavaju se arhitektonske forme, karakteristične
za grad Rim. Imali su ortogonalnu shemu sa dve glavne gradske komunikacije (cardo i
decumanus), široke ulice sa poriticima, hramove, forume i terme, a u zavisnosti od uloge
pojedinih od njih mogle su se naći i bazilike, kurije, pozorišta, hipodromi, itd. Urbana naselja
bila su, dakle, ne samo nosioci političkog, već i kulturnog, trgovačkog i religijskog života
veće oblasti ili čitave provincije Carstva. Stoga jea razumljivo da se u doba prvih apostola i
hrišćanstvo usmerava na urbane centre, veoma brzo postavši neposredno vezano za gradove i
za sudbinu rimske uprave u njima. Mnogi su gradovi, prkoseći još uvek postojećem
politeizmu, poprimili tokom 4. veka nov hrišćanski identitet, često zasnovan na kultovima
mučenika, čije je prisustvo pružalo duhovnu i nadzemaljsku zaštitu onima koji su se molili u
njihovim hramovima. Budući da su bile mesto hodočašća, svetiteljske mošti donosile su slavu
gradu, ali i gradskoj Crkvi i episkopu. To je doba najintenzivnije hristijanizacije velikih
gradova Carstva, pa i urbanih centara na centralnom Balkanu. Kasnije, tokom 5. veka, gradovi
su nastavili da obavljaju svoju funkciju centara civilne i/ili crkvene administracije. Oni urbani
centri, koji su bili na udaru tokom čestih oružanih sukoba, počeli su da poprimaju ulogu
povremenih refugijuma, te su postepeno gubili svoj urbani karakter. Ipak, gradovi, čak i
nakon pada u ruke „varvara”, zadržavaju najčešće svoj značaj u širenju hrišćanstva: oni
postaju centri iz kojih se hrišćanstvo širi među novopridošle narode i plemena.
(2) RIM: Grad Rim osnovan je po legendi 753. godine pre n.e. Prvi rimski bedemi
nastali su u 3. veku pre n.e., ali su nazvani servijanski prema legendarnom kralju iz 6. veka
pre n.e. Serviju Tuliju. Drugi veći bedemi započeti su u vreme vladavine Aurelijana (270-
275), a završeni verovatno u vreme vladavine njegovog naslednika Proba najkasnije do 282.
1
godine. Dužina bedema iznosila je 18,8 km, visina zida 7 m, a širina 3,5 m. Istočno od Tibra
utvrđenje je imalo 13, a zapadno od Tibra (Trastevere) sa 3 glavna prolaza, kao i veći broj
manjih. (3) Bedemi su bili ojačani kvadratnim kulama dimenzija od oko 7,5 x 7,5 m,
rasporedjenim na rastojanju od oko 30 m (100 rimskih stopa), koje su zadnjim svojim zidom
bile uklopljene u bedem, a prednjim su se delom bile izbačene za oko 3.5 m u odnosu na
bedem. Bedemi su popravljani i delimično povišeni početkom 5. veka, u vreme graditeljske
kampanje cara Honorija (401-403).
Administrativni i religijski centar grada predstavljao je pre svega forum, ali i carska
palata Domus Avgustana. Ostale carske palate nalazile su se prvobitno u predgrađu Rima, a
po izgradnji Aurelijanskog bedema našle su se uz njegov istočni bedem. Nakon pobede nad
Maksencijem u bici kod Milvijskog mosta 312. godine, Konstantin I je uništio logor
pretorijske garde lojalne Maksenciju, koji se nalazio u okviru carskih imanja u istočnom delu
grada neposredno uz bedem. (4) Na tom je mestu sagradio prvu hrišćansku crkvu, danas
posvećenu Sv. Jovanu (Sv. Jovan Lateranski), koja je i mala ulogu episkopske crkve, kasnije
papskog sedišta. (5) Do tada su se hrišćani okupljali u (domus eclesia Dura Europos), titulima,
rimskim kućama koje su vlasnici poklanjali hrišćanskoj zajednici da bi u njoj obavljali
obrede. One se po svojoj spoljašnjosti uopšte nisu razlikovale od uobičajenih rimskih kuća ili
insula, budući da je hrišćanstvo bilo zabranjen kult. U blizini crkve Sv. Jovana Lateranskog
ubrzo je sagrađena crkva Sv. Krsta u okviru Sesorijanske palate, a tokom 4. veka i velike
bazilike martirijumi uz grobove hrišćanskih mučenika, apostola Petra i Pavla, sv. Sebastijana,
sv. Lavrentija, svetih Petra i Marčelina i sv. Agneze.(6) Svi pomenuti hramovi našli su se
izvan nekadašnjeg gradskog administrativnog i religijskog centra, čime je i topografska slika
grada znatno izmenjena. Nakon pljačke Rima od strane Ostrogota pod vođstvom Alarika 410.
godine, nastavlja se živa graditeljska delatnost, što se pre svega odnosi na crkve. Zato
topografska slika grada postaje od 5. veka izuzetno kompleksna. (7) To se postiže pre svega
2
izgradnjom crkava unutar bedema Rima, za šta su uglavnom bile zaslužne rimske pape. U
ovom periodu su i raniji titulusi pretvarani u crkve, bilo njihovom temeljnom rekonstrukcijom
ili izgradnjom potpuno novih crkava na njihovom mestu. Budući da se nakon 330. godine
sedište carske administracije seli u novoosnovanu prestonicu Konstantinopolj nije više bilo
potrebe za izgradnjom monumentalnih građevina profane ili javne namene.
(8) KONSTANTINOPOLJ: Na mestu grčke luke Bizantiona 196. godine, u vreme
vladavine Septimija Severa (193-211) nastala je rimski istoimeni grad. U to vreme grad je
dobio i bedeme. Godine 324, nakon pobede nad Licinijem, Konstantin je odredio granice
utvrđenja nove prestonice na mestu antičkog grada. Za kratko vreme Konstantinopolj je dobio
sve javne građevine neophodne za život velike populacije. Posveta je izvršena 11. maja 330.
godine. Administrativni centar grada, baš kao i religijski, nalazio se u neposrednoj blizini
carske palate sa hipodromom, u čijem su kompleksu bile i crkve Svete Sofije i Svete Irine,
Konstantinopoljski episkopski hramovi, koje je opsluživalo isto sveštenstvo.U vreme cara
Konstantina sagrađena je, ili bar započeta, izgradnja careve grobne crkve posvećene svetim
Apostolima. Za razliku od Rima, u Konstantinopolju su se svi hrišćanski hramovi našli u
samom srcu grada. Istovremeno sa izgradnjom crkava, podignuta su i dva rimska hrama
posvećena Kibeli i Tihi grada Konstantinopolja, unutar starog dela grada, te se stoga ne može
smatrati da je Konstantinopolj bio isključivo hrišćanski grad u vreme svog nastanka, to jest
doba aktivnog sinkretizma. Na novosagrađenom Konstantinovom forumu svoje je mesto
našao Konstantinov stub, na čijem se vrhu nalazila statua Konstantina sa zrakastom krunom, a
u podnožju svetilište. Populacija grada se rapidno uvećala već tokom prvog veka života nove
prestonice, pa je postojala potreba i da se poveća branjeni deo grada. Nove bedeme grad je
dobio u vreme Teodosija II (408-450). (9) Njihova izgradnja je započeta 412/413. godine. Bili
su dugi više od 5 km, i branili su površinu od oko 1400 ha (1,4 km2), obezbeđujući gradu
neophodnu sigurnost. Sastojali su se zapravo od unutrašnjeg (ezotejos) i spoljašnjeg bedema
3
(egzotejos ili protehizma). U izgradnji bedema je korišćena tehnika opus mikstum. Unutrašnji
bedem je bio 5 m debljine i 10-13 m visine, imao je 96 pravougaonih ili poligonalnih kula na
30 do 70 m razdaljine. Spoljni bedem je bio visok 8 m, a njegova je debljina bila 1-2 m.
Između unutrašnjeg i spoljašnjeg bedema nalazila se 18-20 m široka prirodna platforma. Na
unutrašnje lice bedema bilo je prislonjeno 2500 bačvasto zasvedenih prostorija. Iznad njih,
duž bedema, se nalazila 5 m široka platforma, na kojoj su se na kojoj su se nalazile baliste.
Spoljni bedem je imao isti broj kula kao i utrašnji, ali su one bili visoki 8.5 m.(10) Ispred
spoljnog bedema nalazio se valum širok18-20 m i dubok 5-7 m, delimično ispunjen vodom.
Zbog nejednake visine terena bio je pregrađen poprečnim zidovima, te je na taj način
formirana neka vrsta rezervoara koji su bili ispunjeni do različitih nivoa. (11) Bedemi su imali
devet glavnih ulaza u grad, od kojih su najvažnija bila Zlatna vrata. (12) Pored vojne
arhitekture, postojale su i druge građevine. U periodu od sredine 5. do 6. veka datuje se
cisterna Binbirdirek (1001 stub), koja je imala zapravo 224 udvojena stuba, dimenzije 56 x 64
m i imala je kapacitet od oko 40 000 m3 vode. Kao i mnogi drugi gradovi i Konstantinopolj je
imao brojne akvadukte, ukupne dužive više stotina kilometara, kojima je voda stizala sa
okolnih planina. Iz cisterni, sistemom vodovoda i česmi, voda je bila dalje distribuirana u
različite delove grada. Osim toga, u gradu funkcioniše i kovnica novca sa pet oficina.
Tokom raydoblja 4-6. veka nastavlja se građevinska delatnost u gradu, što se pre svega
odnosi na sakralne objekte – hrišćanske crkve. Budući da su sve Konstantinove zadužbine
stradale 532. godine u pobuni Nika, obnovljene su u vreme vladavine Justinijana I. (13) Reč
je o crkvama Sv. Sofije, sv. Irine i Sv. Apostola, koje predstavljaju najlepša ostvarenja
kasnoantičke arhitekture u Konstantinopolju.
(14) JERUSALIM: Na drugom kraju Carstva, u Jerusalimu, situacija u vreme
Konstantina bila je znatno drugačija nego što je to bio slučaj sa Rimom. Nakon uništenja
grada posle pobune Bar Kohbe 132-135. godine, na njegovom mestu sagrađeno je novo
4
naselje, Aelia Capitolina, posvećeno Jupiteru Capitolinus-u i samom caru.U samom gradu je,
verovatno na mestu Irodovog hrama, sagrađen novi hram posvećen eponimnom božanstvu, a
na mestu Hristovog stradanja na brdu Golgoti Venerin hram. Kasniji hrišćanski izvori svedoče
da je Hadrijan podigao pomenuti hram sa namerom da onemogući hrišćane da se okupljaju na
mestu Hristovog stradanja, te da pokuša na taj način da uništi novu religiju. U želji da mesto
Hristovog stradanja obeleži monumentalnim svetilištem, Konstantin je naredio da Venerin
hram bude srušen, a na njegovom mestu sagrađen je čitav kompleks objekata raspoređenih
oko Hristovog groba. (15) Na Maslinovoj gori izvan grada sazidana je crkva Eleona, a u
Vitlejemu nedaleko od Jerusalima crkva posvećena Hristovom Rođenju. (16) I domus
ecclesiae na Sionu zamenjena je velikom bazilikom, (17) čija se izgradnja neretko smešta u
vreme Konstantina, jer se pretpostavlja da je trebalo da vrši funkciju katedralne crkve do
izgradnje hrama na Golgoti.
Graditeljska delatnost Konstantina I bila je izuzetno plodna, budući da je Sveta zemlja
uopšte, pa i sam Jerusalim, bila najznačajnije mesto hodočašća tokom čitave kasne antike. U
tom se smislu ističe i boravak careve majke Jelene u ovom gradu, prilikom koga je ona otkrila
po legendi Časni krst, kome je uostalom i posvećena dvorska crkva u Sesorijanskoj palati u
Rimu.
(18)ANTIOHIJA: Grad Antioniju je osnovao Seleuk I Nikator na obali reke Oronta
oko 300 godine pre n.e. Kada je 64. godine n.e. čitava Sirija došla pod rimski uticaj i
Antiohija je romanizovana. Antiohija je bila jedan od najrazvijenijih i najvećih gradova
Carstva. U 4. veku je bila prestonica provincije Sirije, a od tada i kao glavna baza Rimljana u
sukobima sa Persijancima. Zbog toga je i nakon tetrarhijskog perioda imala palatu, kao i sve
druge javne građevine potrebne za funkcionisanje carske vojne baze. Palata sa hipodromom
bila je smeštena na ostrvu na Orontu, na kome su se nalazila i kupatila, forumi i teatri, te se
5
može reći da je ovo ostrvo predstavljalo administrativni i reprezentativni centar kasnoantičkog
grada.
Još od 1. veka Antiohija je bila veliki hrišćanski centar: nedugo nakon Hristove smrti
posetili su je apostoli Petar, Pavle i Varnava, a ujedno je i grad u kome se među najranijim
hrišćanska zajednica vidljivo izdvojila iz judejske. U vreme nakon proglašenja Milanskog
edikta započinje i podizanje monumentalnih hrišćanskih hramova u gradu. Prvi od njih
sazidan je na pomenutom ostrvu – nedaleko od palate. Započet je u vreme Konstantina a
završen u vreme njegovog naslednika Konstancija II, a poznat je kao Velika ili Zlatna Crkva.
U vreme njenog osvećenja 341. godine održan je i prvi veliki crkveni sabor u ovom gradu.
Budući da se nad ostacima antičke Antiohije nalazi savremeni grad Antakija,
iskopavanja nisu vršena sistematski, pa se o topografiji grada ne zna dovoljno. Za sada su nam
poznate četiri hrišćanske crkve: Stara, Velika, Crkva Makabejaca i svetilište Sv. Babilasa,
iako ih je svakako moralo biti znatno više. (19) Najbolje je poznato krstoobrazno svetilište sv.
Babilasa sagrađeno 379-380 godine u vreme episkopa Meletija. Ovaj svetitelj bio je
antiohijski patrijarh (237-253), koji je stradao u vreme progona koje je sproveo car Decije.
Ova crkva svojom osnovom podseća na crkvu Sv. Simeona Stolpnika u Kal at Simanu, o
kojoj je bilo reči na ranijim predavanjima.
Iz Antiohije potiče i jedan značajan podatak koji nam donosi sv. Jovan Hrizostom,
antiohijski sveštenik, kasnije carigradski patrijarh (kraj 4. - početak 5. veka). On navodi da je
u vreme kada je on propovedao (oko 380. godine) u Antiohiji bilo oko 100.000 hrišćana, što
je pretstavljalo oko polovinu gradske populacije. Ova nam informacija puno govori o tome
kolikom je brzinom zapravo nova religija prihvatana u prvom veku zvaničnog hrišćanstva. I
ovde funkcioniše kovnica novca.
(20) MILANO: Nakon proglašenja za Dioklecijanovog savladara 285. godine, car
Maksimijan smestio je svoju prestonicu u Milano (Mediolanum), rimski grad sa izuzetno
6
značajnim geografskim položajem. Ugled grada od tog momenta ubrzano raste, a paralelno sa
tim cveta i graditeljska delatnost. Sagrađen je novi bedem, čime je povećan i areal branjenog
dela grada, a podignute su i nove terme, ulice sa porticima, hipodrom i carska palata. (21)
Izvan grada sagrađen je i Maksimijanov mauzolej.U najranijoj fazi hrišćanske graditeljske
aktivnosti unutar bedema, u samom srcu grada, sagrađena je katedralna crkva sa
oktogonalnom krstionicom, koja se datuje u 4. vek, a koja je kasnije posvećena sv. Tekli. U
četvrtom veku je izvan gradskih zidina sagrađeno nekoliko hramova, smeštenih na
nekropolama uz važne puteve koji su povezivali Milano sa Rimom i sa severnim provincijama
Carstva. One su imale ulogu martirijuma, budući da je kasnoantički Milano obilovao moštima
lokalnih svetitelja. (22) Reč je o crkvama Basilica Ambrosiana (zamenjena romaničkom
crkvom San Ambrogio), Basilica Virginum(kasnije S. Simpliciano), Basilica Apostolorum
(kasnije San Nazaro), Basilica Salvatoris i današnja crkva San Lorenzo. Izgradnja prve tri
bazilike vezuje se za graditeljsku delatnost episkopa Ambrozija (poslednja četvrtina 4. veka).
I arhitektonskom smislu je posebno interesantna kompleksna crkva San Lorenco, koja
se zapravo sastoji od više kompartimenata. Oko centralnog jezgra smeštene su kapele,
prvobitno verovatno mauzoleji nekih od članova carske porodice.
(23) SOLUN: Solun je osnovan još u vreme helenizma (kraj 3.-početak 2 v. pre n.e.),
kada je dobio svoje prve bedeme koji su bili načinjeni od monolitnih kamenih blokova bez
veziva. U vreme rimske dominacije bedemi su pojačani uz dogradnju još jednog bedema sa
unutrašnje strane (3. vek), dok se kasnoantički bedemi datuju na osnovu natpisa na jednoj
opeki istočnog zida u kome se pominje izvesni Hormizdas. On je po mišljenju nekih
istraživača najverovatnije bio general Teodosija I (378-395), te se na osnovu tog podatka
kasnoantički bedemi datuju u kraj 4. veka. Prema najnovijim istraživanjima smatra se da je
najveći deo danas poznatih bedema nastao 80-ih godina 4. veka uz izvesne izmene tokom
prve polovine 5. veka. On je dug 8 km i obuhvata prostor od oko 300 ha, bez utvrđenog
7
akropolja u najvišem delu grada, koji se prostire na dodatnih 15 ha. Pravougaone kule su bile
raspoređene na približno jednakom rastojanju. (24) Budući da su unutar bedema Akropolja
otkriveni cisterna i grobljanska bazilika sa krstoobraznim martirijumom, pretpostavlja se da je
ovaj bedem poznijeg datuma i da je bio sagrađen upravo da bi se zaštitili neki značajni objekti
poput pomenutih.
Rimski grad posebno dobija na značaju u vreme Galerija (293-311), koji ga je odabrao
za svoju prestonicu. (25)U to vreme nastala je carska palata sa hipodromom, veliki tetrapilon
poznatiji kao Galerijev slavoluk i rotonda. Čitav ovaj kompleks nalazi se u jugoistočnom delu
grada nedaleko od bedema. Rotonda je pretvorena u u crkvu sv. Đorđa najverovatnije u vreme
vladavine Teodosija I.
U vreme prodora Huna 441/442. godine sedište Ilirske prefekture seli se iz Sirmijuma i
Solun, te grad tokom 5. veka ponovo dobija na značaju, postajući uz Konstantinopolj drugi po
značaju grad na Balkanu. U 5. vek se datuju crkve Bogorodica Ahiropitos (Nerukotvorena) i
bazilika sv. Dimitrija, a crkva Osios David se datuje oko 500. godine. (26) Crkva Bogorodice
Ahiropitos je trobrodna bazilika datovana u period oko 450. godine, dok je crkva sv. Dimitrija
nastala je najverovatnije nakon preseljenja sedišta prefekture (27), kada je možda došlo i do
mešanja legende o dva istoimena svetitelja ili čak do preseljenja kulta svetog Dimitrija. (28) U
Solunu je ovom svetitelju podignuta velika petobrodna bazilika sa transeptom, koja je imala
kriptu ispod oltara, a u kojoj su delimično ostali sačuvani i votivni zidni mozaici iz perioda od
5. do 7. veka. (29) Krstoobrazna crkva Osios David datuje se oko 500. godine, kada je izgleda
oko nje formiran i manastir.
Tokom 6. veka nema zabeležene značajnije graditeljske aktivnosti, niti se slika
urbanog središta na bilo koji način menja. U pomenutom periodu funkcioniše kovnica novca,
koja je od velikog značaja za centralnobalkanske oblasti, budući da je u njoj kovan novac
kojim su plaćane trupe na ovim prostorima, naročito za vreme Justin II. Solunski novac
8
karakteriše drugačija vrednost kovanja u odnosu na uobičajenu, budući da polufolis ima
vrednost od 16 numija (IS).
(30) RAVENA: Ravena je u kasnoantičkom periodu bila sedes imperii. Najbogatiji
izvor informacija o gradu je Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis Agnelusa iz Ravene,
nastalog u četvrtoj deceniji IX veka, koji pruža najviše podataka o istoriji grada, njegove
uprave, mestu koje je Ravena imala u kasnoantičkom periodu, kao i o crkvenoj istoriji grada.
Naselje su osvojili rimljani u 3. veku pre n.e. Prvobitni bedemi obuhvatali su
pravougaoni prostor površine približno 33 hektara. U trenutku formiranja oppidum-a grad se
nalazio na obali mora u delti reke Po, dok je danas 9 km udaljen od morske obale.(31) Upravo
je položaj bio presudan za smeštanje mornaričke baze u Raveni u vreme Oktavijana Avgusta,
što će odrediti i njenu buduću ulogu vojnog i trgovačkog centra. Tokom 3.i 4. veka mornarica
je doživela krizu, zbog čega ni grad nije ostao pošteđen izvesnih posledica novonastale
situacije. Stanovništvo se u tom periodu iselilo uglavnom u luku Klase, čiji značaj od tada
intenzivno raste.
Oko 400. godine prestonica zapadnih careva iz Milana premeštena je u Ravenu.
Razlog za preseljenje čitave administracije i carskog dvora pre svega je mogućnost eikasnije
odbrane, ali i velika luka koja je olakšavala komunikaciju sa Konstantinopoljem. Pomenuti
izvor svedoči da je Valentinijan III doneo dekret da Ravena treba da bude prestonica Italije
(caput Italiae) umesto Rima. Tada su sagrađeni i novi bedemi, u 4. ili prvoj polovini 5. veka.
Ovaj bedem bio je dug 4.5 km i obuhvatao je površinu od 166 ha. Unutar bedema nalazila se
carska palata, kao i kovnica novca nakon 402. godine. Kovanja se prate sve od 402. do 455.
godine, a i kasnije sa prekidima sve do kraja 5. i početka 6. veka. O ostalim javnim
građevinama se danas malo zna, budući da je nad ostacima antičkog danas savremeno naselje.
O crkvama postoji mnogo više informacija, jer su neke i do danas ostale sačuvane u manje ili
više izvornom obliku. Sa prelaskom carske porodice u Ravenu, drastično se uvećava i značaj
9
ravenske crkve. (32) Unutar bedema se nalazi episkopski kompleks, koji se sastoji od
episkopske palate, katedrale koja je po episkopu Ursusu nazvana Ursiana, i krstionice
ortodoksnih to jest pravovernih (33). Posebnu pažnju zaslužuju crkve podignute zahvaljujući
ktitorskoj delatnosti Gale Placidije, pre svega crkve Sv. Jovana Jevanđeliste (34) i Sv. Krsta
uz koju se nalazi krstoobrazna funerarno/memorijalna kapela, takozvani „mauzolej Gale
Placidije“. Dugo se smatralo da je u „mauzoleju Gale Placidije“ bila sahranjena carica. Danas
se smatra da je ona bila zapravo sahranjena u Rimu, ali je uprkos tome krstoobrazna kapela
imala verovatno funerarnu namenu. U njoj se nalaze tri sarkofaga (35), ali predstava sv.
Lavrentija nasprav ulaza ukazuje na mogućnost da je funerarna unkcija bila objedinjena sa
memorijalnom unkcijom kapele posvećene sv. Lavrentiju.
Iz istog perioda potiče i nekoliko crkava koje do danas nisu sačuvane, ali podatke o
njima pruža takođe Agnelusova hronika.
Godine 493, nakon trogodišnje obnove, Teodorih Amalijac je ušao u Ravenu, koja od
tog momenta postaje ostrogotska prestonica. Svojom graditeljskom delatnošću u Raveni
ostrogotski kralj promovisao se kao obnovitelj antičke Italije u tradiciji vladara iz prošlosti, a
njegovu ulogu prosperitetnog graditelja naglašavaju i izvori. Teodorihova graditeljska
delatnost bila je gotovo podjednako usmerena na sakralne i na građevine utilitarne namene.
(36) Među profanim građevinama detaljnije je poznata kraljevska palata uglavnom na osnovu
izvora, ali i podataka sa arheoloških iskopavanja koji delimično upotpunjuju sliku o
prvobitnom prostornom sklopu, uprkos tome što palata nije u celosti istražena. U isto vreme
sazaidan je i izvan bedema Teodorihov mauzolej centralnog plana (37), kao i nekoliko
arijanskih crkava, budući da su ostrogoti primili hrišćanstvo u njegovom arijanskom obliku.
Reč je o arijanskom episkopskom kompleksu sa novom krstionicom, crkvi San Apolinare
Nuovo uz palatu (38) i crkvi sv. Anastazije – sirmijumske mučenice čiji je kult bio veoma
10
raširen u kasnoj antici tzv. Ecclesia Gothorum. Do danas se posebno dobro sačuvala mozaička
dekoracija na dvorskoj crkvi San Apolinare Nuovo (39).
Godine 540. Vizantija je povratila upravu nad Ravenom, te grad postaje sedište
vizantijskog egzarha.Graditeljsku delatnost obeležila je uglavnom izgradnja crkava. U periodu
od 540. do 600. godine sagrađeno je šest velikih i veći broj manjih crkava u Raveni i u luci
Klase, kao na primer crkva posvećena sv. Vitalu (40), zadužbina episkopa Eklezijusa poznata
po velikim mozaicima sa predstavom cara Justinijana i carice Teodore (41). Iz istog su
perioda i crkve Santa Marija Mađore, San Mikele in Afrisko, crkva sv. Stefana, bazilike
kanonizovanih episkopa sv. Proba, sv. Severa i sv. Eleuhadijusa, kao i bazilika sv. Eufemije u
luci Klase. Od svih pomenutih najbolje je očuvana crkva San Apolinare u luci Klase (42).
Primećuje se da su dve ravenske crkve bile posvećene sv. Apolinaru, koji je bio prvi ravenski
episkop u 2. veku, i iz koga svoj legitimitet izvlače svi kasniji ravenski episkopi (43). Budući
da je pravoverje ponovo preuzelo primat u vreme vizantijske uprave, naglašavanje prvog
ravenskog episkopa imalo je poseban značaj. Nakon 600. godine more se već postepeno
povlači, te se i luka Klase isušuje, zbog čega Ravena gubi svoj nekadašnji trgovački značaj i
status. Graditeljska delatnost se takođe drastično smanjuje pa nakon 600. godine nema većih
graditeljskih poduhvata, već se samo obnavlja i održava postojeće stanje.
(44) SALONA: Salona je bila značajna rimska luka u Jadranskom moru i njena
rimska prošlost može se pratiti od 1. ili čak 2. veka pre n.e. Treba istaći činjenicu da je
provincija Dalmacija u tolikoj vremi bila romanizovana, da u njoj nije bila stacionirana
nijedna legija. Stari deo grada nalazio se u zapadnom delu kasnijeg utvrđenja, a postepenim
širenjem na istok veličina grada se gotovo udvostručila.(45) Godine 34. ili 33. pre n.e. grad je
postao sedište provincije Dalmacija, a tu je funkciju zadržao do sredine 7. veka, tj. 626.
godine. To je podrazumevalo i da je grad morao imati sve javne građevine koje su odgovarale
njengovom statusu. Dodatni značaj grad dobija u 4. veku kao sedište episkopa. Njegov prvi
11
poznati episkop Domnije stradao je prilikom Dioklecijanovih progona 304. godine, a oko
njegovog groba na lokalitetu Manastirine severno od grada se nedugo nakon Edikta o
toleranciji oformio veoma razvijen kult. (46) Kompleks na ovom lokalitet sastoji se od niza
zasvedenih prostorija sa apsidom, skoncentrisanih oko mučenikovog groba. Krajem 4. veka, u
vreme prodora Gota, ovaj kompleks je uništen, pa je početkom 5. veka zamenjen velikom
grobljanskom bazilikom. (47) Drugi veliki kompleks formirao se na lokalitetu Marusinac oko
groba mučenika Anastazija. Njegovo je telo bilo sahranjeno u porodičnoj dvospratnoj
funerarnoj kapeli izvesne Apolonije sa jako izraženim spoljnim prislonjenim stupcima. U
prvoj četvrtini 5. veka uz ovaj martirijum sazidana je memorija i velika trobrodna bazilika.
(48) Treći veliki kompleks formirao se na lokalitetu Kapljuč oko nekoliko grobova mučenika,
sveštenika Asterija, i četvorice vojnika iz Dioklecijanove garde: Antiohijana, Gajana,
Paulijana i Telija, stradalih 304. godine u amfiteatru nedaleko od ove nekropole. Smatra se da
je bazilika na lokalitetu Kapljuč, koja je ujedno služila i za sahranjivanje, možda i najstarija
od svih salonitanskih grobljanskih bazilika.
(49) Episkopski kompleks u Saloni čine dve crkve. Prvobitno je bila reč o dvojnoj
bazilici, pri čemu je južna crkva u kompleksu zamenjena krstoobraznom, posvećenom Svetom
Domniju i drugim salonitanskim mučenicima. Crkva je verovatno sagrađena u periodu
između 530. i 533. godine, povodom održavanja Crkvenog sabora u ovom gradu. (50) Godine
1931. otkrivena je još jedna trobrodna bazilika sa krstionicom, koja se vezuje za poslednje
decenije 5. veka, kada je Salona, kao uostalom i čitava Dalmacija, potpala pod uticaj
arijanskih Gota. Stoga se pretpostavlja da je u pitanju arijanska episkopska crkva.
(51) Među mnoge salonitanske crkve sagrađene unutar gradskih bedema spadaju na
primer Istočna bazilika sa transeptom ispod čijeg je oltara otkrivena kripta u koju se silazilo
stepeništem, potom Zapadna bazilika, ili Bazilika u luci (iuxta portum) i tako dalje...
12
(52) CARIČIN GRAD: Nedaleko od današnjeg Lebana još 1912. godine započela su
sistematska istraživanja lokaliteta Caričin grad. (53) Prema dosadašnjim podacima, naselje je
sistemom bedema bilo podeljeno na tri utvrđene celine u literaturi označene kao Akropolj,
Gornji grad i Donji grad. Bedemima je bio branjen areal od oko 20 ha.
Grad je bio opasan bedemima rađenim u tehnici opus-mixtum, čija je visina dostizala
do 8 visine, dok je širina zidina iznosila između 1,2 i 2 m. Bedemi su bili ojačani kulama
pravougaonog, polukružnog, potkovičastog i poligonalnog oblika. Glavna kapija, flankirana
dvema kulama se nalazila na južnom bedemu Donjeg grada.
Ustanovljene su i glavne gradske komunikacije, položaj hrišćanskih sakralnih
objekata, pretorije, stambene četvrti u Gornjem gradu i stambeno-zanatske u Donjem gradu,
cisterna, kao i delimična trasa akvedukta. Prostrane glavne gradske ulice sa porticima, koje su
se sekle na trgu kružne osnove, na kome je pretpostavljeno i postojanje careve statue,
predstavljaju jednu od važnih karakteristika ovog naselja.U vreme kasnog Rimskog carstva
ulice sa porticima bile su odlika velikih i značajnih urbanih prostora, poput same prestonice,
te njihovo postojanje na lokalitetu Caričin grad određuje naselje kao istinsku metropolu i
prema mišljenju pojedinih, istraživača potvrđuje pretpostavku da je ovo naselje moglo biti
mesto Justinijanovog eponimnog grada, arhiepiskopskog sedišta Justinijane Prime.
Dosadašnjim istraživanjima konstatovani su arhiepiskopski kompleks na akropolju
koji čini bazilika sa tetrakonhalnom krstionicom i administrativne građevine (54-55), kružni
trg – forum na kome je pretpostavljeno postojanje carske statue čiji su fragmenti otkriveni
(56), a u Gornjem gradu još tri sakralne građevine – dve bazilikalne i jedna krstoobrazna (57),
kao i stambeni objekti i principija (58). U Donjem gradu otkrivene su dve sakralne građevine
(59) i objekti profane namene (radionice), a izvan grada još dva sakralna objekta (60). Svi
objekti bili su izgrađeni u opus mikstum, a sakralne građevine su se odlikovale i
arhitektonskom skulptoralnom dekoracijom, kao i mozaicima, od kojih su do danas ostali
13
najbolje sačuvani mozaici u bazilici sa transeptom (61). Iz iste bazilike potiče i kapitel stuba
sa urezanim Justinijanovim monogramom, što je poslužilo za precizno datovanje bazilike, a
samim tim i ostalih građevina na lokalitetu. Utvrđena je i trasa akvedukta, a na istočnoj strani
i brana.
Svi navedeni arhitektonski objekti datuju se u vreme vladavine Justinijana I, te se i taj
podatak koristi kao potvrda da je na mestu Caričinog grada XI Novelom iz 535. godine car
Justinijan osnovao grad sa namerom da bude sedište arhiepiskopije i prefekture, premda se
čini da prestonica prefekture ili nikada nije preseljena iz Soluna ili je jako kratko bila u
Justinijani Primi. Najviše podataka o gradu pruža Prokopije u delu O građevinama. (62)
(63) GRADINA NA JELICI: Oko 8 km jugozapadno od Čačka, na jednom od
istaknutih vrhova planine Jelice. Ovaj beyimeni grad se datuje u 6. vek (64). Uništen je u
požaru, koji je kao i u slučaju brojnih urbanih naselja na centralnom Balkanu, zahvatio
grad krajem 6. ili početkom 7. veka, u vreme avarsko-slovenskih napada.
Izgled utvrđenja uslovljen je geomorfološkim odlikama terena izabranog za
podizanje naselja, budući da trasa još uvek nepotpuno istraženog bedema prati
konfiguraciju terena.Utvrđenje je bedemom podeljeno na Gornji grad, severno, južno i
zapadno podgrađe. Svi bedemi grada načinjeni su od kamena vezanog malterom i imali su
debljinu oko 1 m.
Tokom dosadašnjih istraživanjaotkriveno je pet sakralnih građevina. One su
označene latiničnim slovima A, B,C, D i E, prema redosledu otkrića. Četiri crkve
otkrivene su unutar pretpostavljenih bedema. (65) To su bazilika E u gornjem gradu,
bazilika C sa krstionicom u severnom podgrađu, (66) kao i bazilike A i D u Zapadnom
podgrađu. Samo se Bazilika B nalazila na nekropoli izvan utvrđenog dela naselja. Od
profanih objekata najznačajniji su objekat 1 i objekat 4, koji su kako se čini bili deo iste
arhitektonske celine. (67)
14