Naslov izvornika Amanda Quick MISCHIEF Copyright © 1996 by Jayne Ann Krentz, AMANDA »UICK Prevela: Vesna Valenčić Biblioteka Leo \/ Uredio Leonardo Marušić Prevela s engleskoga Vesna Valenčić Lektorirala i korigirala Branka Perković-Jardas Nakladnik LEO-COMMERCE d.o.o. Rijeka - Zagreb Tel. 051/625-476 01/615-0320 Zastupnik za BiH LEO-COMMERCE d.o.o. Pilanska l BANJA LUKA Tel. 051/345-160 063/998-431 Priprema za tisak LEO-COMMERCE d.o.o. Tiskano u Hrvatskoj u rujnu 2009. CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica Rijeka UDK 821.111(73)-31 = 163.42 Krentz, Jayne Ann Zloba / Amanda Quick ; <prevela Vesna Valenčić>. - Rijeka : Leo-commerce, 2009. -(Biblioteka Leo) Prijevod djela: Mischief. ISBN 978-953-218-247-7 ISBN 978-953-218-247-7 Za moju urednicu, Beth de Guzman, uz zahvalnost i poštovanje.

AMANDA QUICK

Zloba

Slabašan plamen svijeće imao je malo učinka na tminu koja je ispunjavala unutrašnjost pusta zdanja. Matthiasu Marshallu, grofu od Colchestera, činilo se da je golema kuća apsorbirala samu bit noći. Imala je auru grobnice, mjesta gdje bi jedino duhovi željeli boraviti.

Nabori Matthiasova duga, crna ogrtača obavijali su njegove blatom poprskane čizme dok se penjao stubama. Podigao je svijeću kako bi bolje vidio kamo ide. Nitko ga nije dočekao na vratima kad je prije nekoliko minuta stigao pa je sam ušao u prostrano predvorje. Sad je postalo jasno da nema nikakve posluge, niti jedne sobarice ili lakaja. Sam se morao pobrinuti za svojega konja jer iz konjušnice nije izišao konjušar.

Zastao je na vrhu stubišta i preko ograde pogledao more mraka koji je ispunjavao predvorje. Svijeća nije mogla prodrijeti kroz valove tmine svuda naokolo.

Matthias je krenuo mračnim hodnikom do prve odaje na lijevoj strani. Zaustavio se pred vratima i pritisnuo staru kvaku. Vrata su zastenjala dok su se

otvarala. Visoko je podigao svijeću i razgledao spavaću sobu. Najviše je podsjećala na unutrašnjost nekog mauzoleja. U sredini odaje

nalazio se drevni kameni sarkofag. Matthias je pogledao zapise i rezbarije koje su ga ukrašavale. Rimski, pomislio je. Sasvim običan.

Prišao je mjestu gdje je lijes stajao ispod crnih prozirnih zastora. Poklopac je bio maknut. Svjetlost svijeće razotkrila je crne baršunaste jastuke kojima je bila obložena unutrašnjost sarkofaga.

Matthias je spustio svijeću na stol. Skinuo je jahaće rukavice i stavio ih kraj svijeće, a potom sjeo na rub sarkofaga i izuo čizme. Kad je bio spreman, omotao se naborima svojeg ogrtača i ispružio na crne jastuke u sarkofagu.

Bila je gotovo zora, ali je Matthias znao da teške draperije na prozorima neće dopustiti da zrake sunca prodru u mračnu odaju.

Nekomu bi možda bilo teško usnuti u tako grobnom okruženju. Matthias je znao da on neće imati nikakvih problema. Navikao je na društvo duhova. U trenutku prije zatvaranja očiju opet se pitao zašto se uopće trudio odgovoriti na poziv zagonetne Imogen Waterstone. Ali znao je odgovor na to pitanje. Odavno je položio prisegu. Obvezuje ga njegova riječ.

Matthias je uvijek ispunjavao svoja obećanja. To je bio jedini način da bude siguran da i sam neće postati duh.

Matthiasa je grubo probudio ženski vrisak od kojeg se ledila krv u žilama. Drugi je ženski glas, svjež poput zelenih jabuka iz drevnog Zamara, prekinuo užasnuti vrisak.

- Za ime svijeta, Bess - korio je oštri glas. - Zar moraš kriještati kad god vidiš malo paučine? To je veoma iritantno. Jutros nastojim mnogo toga postići, a teško ću uspjeti ako ti vrištiš na svakom koraku.

Matthias je otvorio oči, protegnuo se i polako sjeo u sarkofagu. Pogledao je prema otvorenim vratima upravo na vrijeme da vidi kako se mlada sluškinja ruši na pod. Slaba sunčeva svjetlost koja se probijala hodnikom iza nje govorila je Matthiasu da je kasno jutro. Prošao je prstima kroz kosu, a potom pogladio čekinje na bradi. Nije se iznenadio što se sluškinja prestrašila tako da se onesvijestila.

- Bess? - Ponovno oštre, svježe jabuke. Lagani koraci u hodniku. - Bess, što je s tobom, za ime svijeta?

Matthias se jednom rukom oslonio na rub kamenog lijesa i sa zanimanjem gledao kako se druga osoba pojavljuje na vratima. Nije ga odmah vidjela. Svu je pozornost usmjerila na sluškinju.

Odmah se vidjelo da je druga žena dama. Duga pregača što ju je nosila preko izdržljive pamučne haljine nije mogla prikriti elegantnu liniju njezinih leđa ili visoke, nježne obline dojki. Odlučno držanje njezinih ramena ukazivalo je na prirođeni ponos i uznosito držanje koji su joj usađeni od malih nogu.

Matthias je sa sve većom fasciniranošću promatrao damu dok se saginjala nad svojom sluškinjom. Odmjerio ju je kritičkim pogledom, katalogizirajući razne dijelove njezina tijela kao što bi procjenjivao izradu zamarskoga kipa.

Pokušala je bujnu masu svijetlosmeđe kose uvući ispod malene bijele kape. Međutim, nekoliko je uvojaka pobjeglo i poskakivalo oko lica finih kostiju. To je lice djelomice okrenula od Matthiasa, ali je razabrao visoke jagodične kosti, duge trepavice i osebujan, arogantan nos.

Snažno, upadljivo lice, zaključio je. Otkrivalo je krepak duh kakav je očito posjedovala.

Dama nije bila tako mlada kao da je tek izišla iz školske učionice, ali s druge strane, nije bila ni izbliza onako stara kao on. Ali opet, malo je tko tako star. Zapravo je imao trideset četiri godine, ali se osjećao stoljećima stariji. Procijenio je da bi Imogen mogla imati dvadeset pet.

Gledao je kako je spustila dnevnik u kožnom uvezu na sag i nestrpljivo kleknula kraj sluškinje. Na njezinoj ruci nije vidio vjenčani prsten. Ta mu je činjenica iz nekog razloga pričinjala zadovoljstvo. Zaključio je da su njezin oštar glas i zapovjedno držanje imali mnogo veze s njezinim očitim statusom neudane žene.

To je stvar ukusa, naravno. Većina Matthiasovih poznanika više voli med i čokoladu. Međutim, on je oduvijek više volio nešto malo paprenije kad je riječ o delikatesama nakon večere.

- Bess, sad je dosta. Smjesta otvori oči, čuješ me? - Imogen je izvadila bočicu octa i njome žustro mahala ispod sluškinjina nosa. - Doista ne mogu podnijeti da vrištiš i padaš u nesvijest svaki put kad otvoriš neka vrata u ovoj kući. Upozorila sam te da je moj stric bio veoma čudan čovjek i da ćemo vje-rojatno naići na neke prilično neobične stvari kad budemo pregledavale njegove grobne antikvitete.

Bess je zastenjala i okretala glavu na sagu. Nije otvorila oči. - Vidjela sam ga, gospojo. Kunem se na majčin grob.

- Što si vidjela, Bess? - Duha. Ili je to možda bio vampir. Nisam sigurna. - Besmislice - reče Imogen. - Kakav je to prodoran zvuk bio? - neka druga žena dovikne s vrha

stubišta. - Zar nešto nije u redu ondje dolje, Imogen? - Bess se onesvijestila, teta Horatia. To je doista previše. - Bess? To joj nije slično. - Novi koraci u hodniku najavili su dolazak

žene kojoj se Imogen obratila kao teti Horatiji. - Bess je čvrsta djevojka. Nimalo sklona napadajima nesvjestice.

- Ako se nije onesvijestila, izvrsno oponaša damu koja ima histerični napadaj.

Bessine su trepavice zatreperile. - O, gospođice Imogen, bilo je strašno. Tijelo u kamenom lijesu. Pomaknulo se.

- Nemoj biti smiješna, Bess. - Ali vidjela sam ga. - Bess je opet zastenjala, podigla glavu i tjeskobno

pogledala iza Imogen prema sjenkama spavaće odaje. Matthias se lecnuo kad ga je ugledala i opet vrisnula. Bess se srušila

natrag na sag poput nasukane ribe. Treća je žena stigla do vrata odaje. Odjenula se na isti praktični način kao

Imogen: obična haljina, pregača i kapica. Bila je tri do četiri centimetra niža od svoje družice i znatno šira u struku i bokovima. Prosijedu je kosu učvrstila ispod kapice. Proučavala je Bess kroz naočale. - Što uzrujava tu djevojku, za ime svijeta?

- Nemam pojma. - Imogen se opet poslužila octom. - Bess ima maštu koja se lako raspiri.

- Upozorila sam te na opasnosti kad si je naučila čitati. - Znam da jesi, teta Horatia, ali ne mogu podnijeti da tako pametan um

ostane neobrazovan. - Ista si kao tvoji roditelji. - Horatia odmahne glavom. - Pa, neće nam biti

od osobite koristi ako se bude tako uzrujavala na svaki neobični prizor u ovoj kući. Zbirka pogrebnih neobičnosti mojega brata dovoljna je za izazivanje histeričnog napadaja kod bilo koga.

- Besmislice. Zbirka strica Selwyna je pomalo morbidna, priznajem, ali je na svoj način veoma fascinantna.

- Ova je kuća mauzolej i ti to veoma dobro znaš - odbrusila je Horatia. - Možda bismo Bess trebale poslati natrag dolje. Ovo je bila Selwynova spavaća soba. Zasigurno ju je prestrašio sarkofag. Nikako ne mogu shvatiti zašto je moj brat želio spavati u tom starom rimskom lijesu.

- Pomalo neobična vrsta kreveta. - Neobična? Izazvala bi noćne more kod svake osobe normalna

senzibiliteta. - Horatia se okrenula kako bi zavirila u sjenke mračne odaje. Matthias je zaključio kako je vrijeme da ustane iz lijesa. Prekoračio je rub

sarkofaga i odmaknuo tanke crne zastore. Oko njega je vijorio njegov ogrtač, skrivajući hlače i zgužvanu košulju u kojima je spavao. S rezigniranim je cinizmom gledao kako se Horatijine oči šire od užasa.

- Dragi Bože na nebesima, Bess je imala pravo. - Horatijin je glas postao kreštav. - Nešto je u Selwynovu lijesu. -

Zateturala je korak unatrag. -Bježi, Imogen, bježi. Imogen je skočila na noge. - Nećeš valjda i ti, teta Horatia. - Okrenula se i

ljutito pogledala u mračnu odaju. Kad je ugledala Matthiasa kako stoji ispred lijesa, usne su joj se rastvorile od čuda.

- Nebesa. Ondje se doista netko nalazi. - Rekla sam vam, gospojo - promuklo je šapnula Bess. Matthias je znatiželjno čekao da vidi hoće li Imogen vrisnuti ili dobiti

histerični napadaj. Nije učinila ni jedno ni drugo. Umjesto toga, sa strogim je neodobravanjem stisnula oči. - Tko ste vi, gospodine, i zašto ste na taj način prestrašili moju tetu i moju sluškinju?

- Vampir - slabašno je promrmljala Bess. - Čula sam priče o njima, gospojo. Sisat će vam krv, hoće. Bježite. Bježite dok još možete. Spasite se.

- Ne postoje nikakvi vampiri - ustvrdila je Imogen a da nije ni pogledala

užasnutu sluškinju. - Onda je duh. Bježite i spasite svoj život, gospojo. - Ima pravo. - Horatia je povukla Imogen za rukav. - Moramo otići

odavde. - Nemoj biti smiješna. - Imogen se uspravila i svisoka promatrala

Matthiasa. - Dakle, gospodine? Što imate reći u svoju obranu? Govorite, inače ću pozvati mjesnog suca i tražiti da vas bace u okove.

Matthias je polako pošao prema njoj, pogledom fiksirajući njezino lice. Nije ustuknula. Zapravo se podbočila i počela nestrpljivo lupkati vrhom jedne polučizmice.

Obuzeo ga je neobičan, ali nezamjenjiv osjećaj, gotovo ushićenje prepoznavanja. Nemoguće. No kad se približio dovoljno da bi vidio intenzivnu jasnoću Imogeninih širokih plavozelenih očiju, očiju boje mora oko izgubljenog otočnog kraljevstva Zamar, odjednom je shvatio. Iz nekog ga je neobičnog raz-loga što ga ne bi znao objasniti podsjećala na Anizamaru, legendarnu zamarsku božicu dana. Mitska dama dominira u većini narodnih predaja drevnog Zamara, kao i u većem dijelu umjetničkih djela. Ona je bila stvorenje topline, života, istine, energije. Njezinoj je moći bio ravan jedino Zamaris, gospodar noći. Samo je Zamaris mogao obuhvatiti njezin briljantni duh.

- Želim vam dobar dan, gospođo. - Matthias je uspostavio kontrolu nad svojom maštom i sagnuo glavu na poklon. - Ja sam Colchester.

- Colchester. - Horatia je učinila još jedan korak natrag i stigla do zida. Pogledala je njegovu kosu. S mukom je progutala slinu. - Hladnokrvni Colchester?

Matthias je znao da zuri u ledeno bijeli pramen u njegovoj crnoj kosi. Većina ga je ljudi odmah prepoznavala. Već četiri generacije obilježava muškarce u njegovoj obitelji. - Kao što sam rekao, ja sam Colchester, gospođo.

Bio je vikont Colchester kad je stekao nadimak Hladnokrvni. Činjenica da su obje obiteljske titule nosile isto prezime, Colchester, olakšala je širenje glasina u visokom društvu, gorko je pomislio. Nije postojala nikakva potreba da se izgubi aliteracija.

Horatia je nekoliko puta otvorila i zatvorila usta. - Što radite ovdje u Upper Sticklefordu, gospodine?

- Ovdje je jer sam ja poslala po njega. - Imogen mu je podarila zasljepljujuće blistav smiješak. -Moram reći, milorde, da je već krajnje vrijeme da ste stigli. Poruku sam poslala prije više od mjesec dana. Što vas je zadržalo?

- Moj je otac umro prije nekoliko mjeseci, ali nisam se mogao odmah vratiti u Englesku. Kad sam stigao, morao sam se pozabaviti nizom problema vezanih za njegov posjed.

- Da, naravno. - Imogen je osjetila veliku nelagodu. - Oprostite mi, milorde. Primite moju sućut zbog smrti vašeg oca.

- Hvala vam - reče Matthias. - Ali nismo bili bliski. Ima li štogod za jelo u kuhinji? Posve sam izgladnio.

Prvo što čovjek opazi u grofa od Colchestera, zaključila je Imogen, srebrni je pramen u njegovoj izrazito crnoj kosi. Gorio je poput hladnog bijelog plamena u staromodno dugoj crnoj grivi.

Drugo što čovjek opaža je njegov pogled. Njegove su oči hladnije od ledenog srebra u njegovoj kosi.

Četvrti je grof od Colchestera veličanstven, mislila je dok mu je nudila stolicu u knjižnici. Bio bi savršen da nije tih očiju. Svjetlucale su na njegovu tvrdom, asketskom licu hladno bezosjećajnom svjetlošću inteligentnog i veoma opasnog duha.

Ako se izuzmu te sablasne sive oči, Colchester je bio točno onakav kakvim ga je zamišljala. Njegovi briljantni članci u časopisu Zamarian Review točno su predstavili njegov um, kao i osobnost stvorenu pod utjecajem niza godina napornih putovanja stranim zemljama.

Svaki čovjek koji može mirno leći i spavati u sarkofagu zasigurno ima čelične živce. Upravo ono što joj treba, ushićeno je mislila Imogen.

- Dopustite da propisno predstavim sebe i svoju tetu, milorde. - Imogen je podigla čajnik i pripremila se za ulijevanje čaja. Bila je tako uzbuđena činjenicom da ima Colchestera pri ruci da se jedva uspijevala obuzdati. Čeznutljivo se poigravala idejom da izlane cijelu istinu o svojem identitetu. Ali oprez je prevladao. Na kraju krajeva, nije mogla biti sigurna kako će on reagirati, a zasad joj treba njegova spremnost na suradnju. - Kao što ste nesumnjivo zaključili, ja sam Imogen Waterstone. Ovo je gospođa Horatia Elibank, sestra mojeg pokojnog oca i strica. Nedavno je postala udovica i ljubazno pristala postati mojoj družbenicom.

- Gospođo Elibank. - Matthias je kimnuo prilikom upoznavanja. - Vaše gospodstvo. - Horatia je, ukočeno sjedeći na rubu stolice, dobacila

nelagodan pogled Imogen, izražavajući svoje neodobravanje. Imogen se namrštila. Nakon što je prošao početni strah i svi su se

pristojno upoznali, više ne postoji nikakav razlog za takvu Horatijinu zabri-nutost. Colchester je ipak grof. Još važnije, barem što se Imogen tiče, on je Colchester od Zamara, čovjek koji je otkrio ono drevno, davno izgubljeno otočno kraljevstvo, utemeljitelj Zamarskog instituta i prestižnog časopisa Zamarian Review i povjerenik Zamarskoga društva. Čak bi i prema Horatijinim visokim standardima trebao biti itekako prihvatljiv.

Što se nje tiče, Imogen se jedva uspijevala suzdržati da ne zuri u njega. Još uvijek nije mogla posve povjerovati da Colchester od Zamara sjedi u knjižnici i pije čaj kao da je običan čovjek.

No nema baš mnogo običnog kod njega, mislila je. Visok, vitak i snažno građen, Colchester je bio obdaren žilavom mišićavom gracioznošću. Nema sumnje da su godine mukotrpnih putovanja u potrazi za Zamarom dovele njegovo tijelo do sadašnjeg, divljenja vrijednog stanja, rezonirala je Imogen.

Podsjetila se da Colchesterove impresivne fizičke značajke ni u kojem slučaju nisu jedinstvene. Vidjela je već popriličan broj mišićavih muškaraca. Na

kraju krajeva, živi na selu. Većina njezinih susjeda su farmeri koji rade u vlastitim poljima. Mnogi od njih imaju široka ramena i snažne noge. Povrh toga, nije posve neiskusna kad je riječ o muškim pripadnicima vrste. Najprije je tu bio Philippe D'Artois, njezin učitelj plesa. Philippe je bio graciozan poput ptice u letu. A zatim i Alastair Drake. Sportski građen i naočit, sigurno mu nije trebala pomoć krojača da istakne svoju privlačnost.

Ali Colchester se od tih muškaraca razlikuje kao noć od dana. Snaga koja zrači iz njega nema nikakve veze s njegovim mišićavim ramenima i bedrima. Proizlazi iz neke unutarnje jezgre od nesavitljiva čelika. Snaga njegove volje gotovo je opipljiva.

U njemu također postoji silna smirenost koja više pripada sjenkama nego danjem svjetlu. To je strpljiva nepomičnost grabežljivca. Imogen ga je pokušala zamisliti onako kako je zasigurno izgledao onog sudbonosnog dana kad je napokon svladao labirint ispod uništenoga grada Zamara i pronašao skrivenu knjižnicu. Prodala bi dušu da je mogla biti s njim u toj nezaboravnoj prilici.

Colchester je u tom trenutku okrenuo glavu i dobacio joj upitan, pomalo ciničan pogled. Kao da joj je pročitao misli. Imogen je osjetila kako njome struji val neugodne vreline. Šalica što ju je držala zatresla se na tanjuriću.

Mračna je knjižnica bila hladna, ali je Colchester susretljivo zapalio vatru u kaminu. Prostorija, krcata različitim bizarnim pogrebnim artefaktima, uskoro će se zagrijati.

Nakon što se uvjerila da Colchester nije duh ili vampir, Bess se dovoljno oporavila da bi se mogla povući u praznu kuhinju. Ondje je pripremila čaj i nešto hladno za jelo. Jednostavni se obrok sastojao samo od ostataka pite od lososa, malo pudinga i nešto šunke, ali se činilo da je Colchester time zadovoljan.

Imogen se svakako nadala da je zadovoljan. Hrana nije izvađena iz praznih ormarića zdanja. Rano je jutros spakirana u košaru koju su ponijele sa sobom kako bi žene imale što jesti dok katalogiziraju zbirku Selwyna Waterstonea. Sudeći po učinkovitom načinu na koji je Colchester gutao obrok, Imogen nije vjerovala da će baš mnogo ostati za Horatiju, Bess ili nju samu.

- Naravno, silno mi je drago što sam vas upoznao - reče Matthias. Imogen je odjednom shvatila da njegov glas ima veoma neobičan učinak

na njezina osjetila. U njemu se osjećala mračna, suptilna moć koja je zaprijetila da će je obaviti. To ju je podsjetilo na tajanstvena mora i neobične zemlje.

- Još čaja, milorde? - brzo upita Imogen. - Hvala vam. - Njegovi su dugi, elegantni prsti dotaknuli njezine dok je

uzimao šalicu. Neobično je treperenje započelo na mjestu gdje ju je dotaknuo. Širilo se

Imogeninom rukom i neobjašnjivo joj zagrijalo kožu. Bilo je kao da sjedi pre-više blizu vatre. Imogen je žurno spustila čajnik kako joj ne bi ispao iz ruke.

- Veoma mi je žao da nitko nije bio ovdje kako bi vas dočekao kad ste sinoć stigli, gospodine -rekla je. - Poslugu sam poslala njihovim kućama na

nekoliko dana, dok moja teta i ja obavljamo inventuru. - Namrštila se kad joj je nešto palo na pamet. - Posve sam sigurna da sam vam dala upute da dođete u Waterstone Cottage, a ne u Waterstone Manor.

- Sigurno je tako - blago će Matthias. - No s druge strane, u vašem je pismu bilo veoma mnogo uputa. Možda sam usput zaboravio jednu ili dvije.

Horatia je Ijutito pogledala Imogen. - Pismo? Kakvo pismo? Doista, Imogen, moraš mi objasniti.

- Sve ću objasniti - Imogen je uvjeravala svoju tetu. Oprezno je pogledavala Matthiasa. U njegovim se očima jasno vidjela hladna podrugljivost. To ju je silno uzrujalo. - Milorde, ne shvaćam što je bilo tako zabavno u sadržaju mojeg pisma.

- Ni meni sinoć nije bilo osobito zabavno - priznao je Matthias. - Bilo je kasno. Padala je kiša. Moj je konj bio iscrpljen. Činilo mi se posve besmislenim gubiti vrijeme na pokušaj pronalaženja malene kolibe kad mi je na raspolaganju stajala ova prostrana kuća.

- Shvaćam. - Imogen mu se odlučno nasmiješila. - Moram reći da se doimate nevjerojatno smirenim nakon što ste noć proveli u sarkofagu. Moja teta i ja smo često komentirale kako ono što je stric Selwyn smatrao prikladnim krevetom sigurno nije po svačijem ukusu.

- Spavao sam i na gorim mjestima. - Matthias se poslužio poslednjim komadićem šunke i zamišljena izraza lica promatrao okolinu. - Čuo sam priče o zbirci Selwyna Waterstonea. Stvarnost je još ne vjerojatnija od glasina.

Pomalo zbunjena, Horatia ga je pogledala preko ruba svojih naočala. - Zacijelo ste svjesni činjenice da se moj brat zanimao za pogrebnu umjetnost i antikvitete iz grobnica, gospodine.

Matthiasove su se zanimljive oči zamišljeno zaustavile na kutiji za egipatsku mumiju koja je stajala u kutu. - Da.

- Sad je sve to moje - ponosno mu je rekla Imogen. - Stric Selwyn je cijelu svoju zbirku ostavio meni, zajedno s kućom.

Matthias ju je zamišljeno pogledao. - Zanima vas pogrebna umjetnost? - Samo ona koja potječe iz Zamara - rekla je. -Stric Selwyn je tvrdio da

posjeduje nekoliko zamarskih artefakata, a ja se silno nadam da je to točno. Ali trebat će mi vremena da ih nađem. - Kretnjom ruke pokazala je hrpu antikviteta i pogrebnih neobičnosti kojih je u knjižnici bilo veoma mnogo. - Kao što vidite, moj stric nije imao smisla za uvođenje reda. Nikad se nije potrudio katalogizirati predmete iz svoje zbirke. U ovoj bi se kući moglo nalaziti mnogo rijetkih dragocjenosti koje tek treba otkriti.

- Sigurno će trebati dosta truda da ih se pronađe - složio se Matthias. - Da, trebat će. Kao što sam rekla, kanim zadržati svaki antikvitet za koji

mogu dokazati da potječe iz Zamara. Ostalo ću ponuditi drugim kolekcionarima ili možda dati nekom muzeju.

- Shvaćam. - Matthias je pijuckao čaj i pomnije proučavao knjižnicu. Imogen je slijedila njegov pogled. Nije se moglo opovrgnuti da je njezin

stric doista posjedovao veoma čudan ukus za artefakte povezane sa smrću. Prastari mačevi i oklopi izvađeni iz rimskih i etruščanskih grobnica razbacani su naokolo na kaotičan način. Motivi sfinga, himera i krokodila kopirani s egipatskih grobnica ukrašavali su namještaj. Dijelovi kipova i boce od mutnog stakla, pronađeni u antiknim nadgrobnim spomenicima, počivali su u ormarićima. Posmrtne maske zurile su sa zidova.

Police za knjige bile su pretrpane desecima starih knjiga koje govore o drevnim običajima pokapanja i vještini balzamiranja. Nekoliko se velikih sanduka nalazilo u udaljenom kraju prostorije. Imogen ih još nije otvorila. Nije imala pojma što je unutra.

U odajama na gornjem katu situacija nije nimalo bolja. Sve su pretrpane antikvitetima iz grobnica koje je Selwyn Waterstone cijelog života skupljao. Matthias je dovršio svoj kratak pregled i pogledao Imogen. - Vaša je stvar što ćete učiniti s Waterstoneovom zbirkom, naravno. Vratimo se na ono što je trenutno važnije. Hoćete li mi reći zašto ste poslali po mene?

Horatia je izustila tih, zaprepašten uzvik. Okrenula se prema Imogen. - Ne mogu vjerovati da si to učinila. Zašto mi nisi rekla, za ime svijeta?

Imogen joj je uputila umirujući smiješak. - Stvar je u tome da sam poslala po njegovo gospodstvo nekoliko dana prije tvojeg dolaska u Upper Stickleford. Nisam bila posve sigurna da će se odazvati, pa nisam vidjela razloga da to spominjem.

- Ovo je ludost - prasne Horatia. Nakon što je prošao prvi šok, očito joj se vratio njezin uobičajeni duh. - Je li ti jasno tko je to, Imogen?

- Naravno da znam tko je on. - Imogen je spustila glas do prikladno zadivljenoga glasa. - On je Colchester od Zamara.

Matthias je uzdigao obrve, ali ništa nije komentirao. - Kao što ste rekli, milorde - nastavi Imogen -vrijeme je da prijeđemo na

stvar. Vjerujem da ste bili dobar prijatelj strica Selwyna. - Jesam li? - upita Matthias. - To je za mene sigurno novost. Nisam znao

da je Selwyn Waterstone uopće imao prijatelja. Imogen je obuzela panika. - Ali meni je stavljeno do znanja da mu

dugujete veliku uslugu. Tvrdio je da ste se zarekli kako ćete mu vratiti dug ako to ikad bude moguće.

Matthias ju je trenutak bez riječi promatrao. -Da. Imogen je osjetila veliko olakšanje. - Izvrsno. Na trenutak sam pomislila

da sam počinila užasnu grešku. - Činite li mnogo takvih grešaka, gospođice Waterstone? - blago upita

Matthias. - Gotovo nikad - uvjeravala ga je. - Moji su roditelji svim srcem vjerovali

u obrazovanje, znate. Učila sam logiku i filozofiju, između ostaloga, otkako znam za sebe. Moj je otac uvijek govorio da čovjek koji jasno razmišlja rijetko kad griješi.

- Doista - promrmlja Matthias. - Što se tiče vašeg strica, istina je da sam

sebe smatrao njegovim dužnikom. - Nešto u vezi s jednim drevnim tekstom, zar ne? - Prije mnogo je godina tijekom svojih putovanja naišao na jednu veoma

staru grčku knjigu -reče Matthias. - Sadržavala je neke nejasne reference o izgubljenom otočnom kraljevstvu. Te su mi reference, zajedno s drugim podacima što sam ih otkrio, dale nekoliko pokazatelja potrebnih za pronalaženje Zamara.

- Upravo mi je to stric Selwyn ispričao. - Žao mi je što je umro prije nego sam mu mogao vratiti dug - reče

Matthias. - Imate sreće, gospodine. - Imogen se nasmiješila. - Slučajno postoji

način na koji možete ispuniti svoje obećanje. Matthias ju je promatrao sa zagonetnim izrazom lica. - Bojim se da ne

razumijem u potpunosti što želite reći, gospođice Waterstone. Upravo ste mi rekli da je vaš stric umro.

- Tako je, ali povrh zbirke artefakata iz grobnica, moj mi je stric također ostavio lijepo nasljedstvo i vaše obećanje.

Uslijedio je trenutak tišine. Horatia je zurila u Imogen kao da je poludjela.

Matthias ju je promatrao zagonetnim očima. -Kako molim? Imogen je delikatno pročistila grlo. - Stric Selwyn mi je ostavio u

naslijeđe obećanje za koje je tvrdio da ste mu ga vi dali. To je posve jasno u njegovoj oporuci.

- Je li? Ovo ne ide onako glatko kako se nadala, pomislila je Imogen. Skupila je

hrabrost. - Željela bih iskoristiti to obećanje. - O, Bože - šapne Horatia. Zvučala je kao da se pomirila s užasnom

sudbinom. - Kako zapravo kanite naplatiti ono što sam dugovao vašem stricu,

gospođice Waterstone? - na koncu upita Matthias. - Pa, što se toga tiče - reče Imogen - pomalo je komplicirano. - To me nekako ne iznenađuje. Imogen se pretvarala da ne čuje tu, ne baš ohrabrujuću primjedbu. -

Poznajete li lorda Vannecka, gospodine? Matthias je oklijevao. U njegovim se očima nakratko pojavio hladan

prezir. - On je kolekcionar zamarskih antikviteta. - Također je bio muž moje dobre prijateljice Lucy Haconby. - Lady Vanneck je umrla prije nekoliko godina, nije li? - Da, milorde. Prije tri godine, točnije rečeno. A ja sam uvjerena da je

ubijena. - Ubijena? - Matthias je prvi put pokazao tračak iznenađenja. - O, Imogen, valjda ne kaniš - Horatia se prekinula i malodušno zatvorila

oči.

- Vjerujem da ju je ubio njezin muž, lord Vanneck - odlučno će Imogen. - Ali to nikako ne mogu dokazati. Uz vašu pomoć, gospodine, kanim se pobrinuti da se izvrši pravda.

Matthias ništa nije rekao. Nije skidao pogleda s Imogenina lica. Horatia se pribrala. - Milorde, nadam se da ćete je navesti da odustane od

tog šašavog plana. Imogen je namršteno pogledala Horatiju. - Ne smijem gubiti vrijeme.

Jedna mi je poznanica pisala da se Vanneck opet kani vjenčati. Navodno je imao nekih ozbiljnih financijskih problema.

Matthias slegne ramenima. - To je istina. Vanneck je prije nekoliko mjeseci bio primoran prodati svoju veliku kuću u gradu i preseliti se u .mnogo manju. Ali ipak i dalje uspijeva sačuvati vanjsku formu.

- Vjerujem da i sada lunja po plesnim dvoranama i salonima Londona u potrazi za bogatom mladom nasljednicom - reče Imogen. - Lako bi i nju mogao ubiti, nakon što se dočepa njezina bogatstva.

- Imogen, stvarno - slabašno će Horatia. - Ne smiješ iznositi takve optužbe. Nemaš baš nikakvih dokaza.

- Znam da se Lucy bojala Vannecka – uporno će Imogen. - I znam da je Vanneck često bio okrutan prema njoj. Kad sam posjetila Lucy u Londonu, malo prije njezine smrti, povjerila mi je kako se boji da bi je jednoga dana mogao ubiti. Rekla je da je bio bolesno ljubomoran.

Matthias je odložio svoju šalicu i laktovima se oslonio na bedra. Spojio je prste između koljena i s izrazom nevoljna zanimanja promatrao Imogen. - Kako točno kanite izvesti svoj plan, gospođice Waterstone?

Horatia se užasnula. - Nebesa, ne smijete je ohrabrivati, milorde. - Pomalo sam znatiželjan - suho će Matthias. -Želio bih čuti pojedinosti

toga plana. - Onda je sve izgubljeno - progunđa Horatia. -Imogen je veoma vješta u

uvlačenju drugih u svoje planove. - Uvjeravam vas da mene nije nimalo lako uvući u bilo što ukoliko ja tako

ne odlučim - rekao joj je Matthias. - Nadam se da ćete se kasnije sjetiti tih smionih riječi, gospodine -

progunđa Horatia. - Moja teta katkad zna biti previše zabrinuta, milorde - reče Imogen. -

Bez brige, sve sam veoma pomno isplanirala. Znam što radim. No dakle, kao što ste maločas primijetili, lord Vanneck je veoma revan kolekcionar svega što potječe iz Zamara.

- Pa? - Matthiasova su se usta izvila u mračan osmijeh. - Vanneck sebe može smatrati stručnjakom, ali zapravo ne bi razlikovao izvorni zamarski artefakt od sapi konja. Čak i I. A. Stone ima veću moć zapažanja.

Horatia je bučno odložila šalicu. Njezin je pogled hitro prelazio s Matthiasa na Imogen i opet natrag.

Imogen je duboko udahnula i pribrala se. - Često ste osporavali zaključke

I. A. Stonea na stranicama Zamarian Reviewa, čini mi se. Matthiasa je to pomalo zabavljalo. - Pratili ste naše malene prepirke? - O, da. Već sam nekoliko godina pretplaćena na Zamarian Review,

milorde. Vaše članke uvijek smatram izrazito poučnima. - Hvala vam. - Ali napise I. A. Stonea također smatram poticajima za razmišljanje -

dodala je, nadala se, uz neutralan osmijeh. Horatia se namrštila upozoravajući je. - Imogen, čini se da smo skrenuli s

teme. Nije da se silno želim vratiti na onu drugu temu, ali – - I. A. Stone čak nikad nije bio u Zamaru - kroza zube je procijedio

Matthias. Bljesak pravih emocija prvi se put toga jutra pojavio u njegovim očima. -Ono o čemu govori ne poznaje iz prve ruke, a ipak drži da može iznositi zapažanja i donositi zaključke na temelju mojega rada.

- I rada gospodina Rutledgea - žurno je naglasila Imogen. Bljesak emocija nestao je iz Matthiasovih očiju jednako brzo kako se i

pojavio. - Rutledge je umro prije četiri godine, tijekom svojeg zadnjeg putovanja u Zamar. Svi to znaju. Njegovi su nekadašnji napisi žalosno zastarjeli. I. A. Stone bi trebao znati da nije pametno koristiti se njima u svojim istraživanjima.

- Imala sam dojam da su rasprave I. A. Stonea prilično dobro primljene od strane članova Zamarskoga društva - oprezno će Imogen.

- Priznajem da Stone ipak površno poznaje Zamar - arogantno se složio Matthias. - Ali to je vrsta znanja kakvo se može izvući iz proučavanja rada bolje obaviještenog stručnjaka.

- Kao što ste vi, milorde? - uljudno upita Imogen. - Tako je. Očito je da je Stone pročitao doslovce sve što sam napisao o

Zamaru. A zatim ima nevjerojatnu drskost da osporava niz mojih tvrdnji. Horatia se diskretno nakašljala. - Ovaj, Imogen?

Imogen je odoljela porivu da nastavi u tom smjeru. Horatia je imala pravo. Postoje drugi prioriteti. - Da, pa, vratimo se na Vannecka. Bez obzira na njegova intelektualna ograničenja, morate priznati da je poznat po svojoj strasti po pitanju zamarskih artefakata.

Matthias je izgledao kao da bi radije nastavio vatrenu raspravu o pomanjkanju stručnosti I. A. Stonea. No dopustio je povratak na temu Vannecka. - Želi posjedovati sve što navodno potječe iz drevnog Zamara.

Imogen se osmjelila. - Bit ću otvorena, gospodine. Priča se da ste vas dvojica slične naravi. Razlika među vama je ta da ste vi neosporni autoritet po pitanju zamarskih antikviteta. Sigurna sam da predmete nabavljate s osebujnim ukusom i diskrecijom.

- Pod svoj krov puštam samo najbolje, najrjeđe i najzanimljivije zamarske artefakte. - Matthias je netremice promatrao Imogen. - Drugim riječima, samo one koje sam osobno pronašao. Što s time? Imogen su zapanjili žmarci što ih je osjetila na leđima. Malo je što moglo uznemiriti njezine živce, ali nešto u

Matthiasovu glasu upravo je to činilo. Duboko je udahnula. - Kao što sam vam rekla, nemam nikakvih dokaza pomoću kojih bih optužila Vannecka za umorstvo. Ali previše dugujem Lucy da bih dopustila da se njezin ubojica nekažnjeno izvuče. Tri sam godine pokušavala smisliti plan kako bih ostvarila svoj cilj, ali tek nakon smrti strica Selwyna napokon sam našla način na koji mogu osvetiti Lucy.

- Što točno kanite napraviti Vannecku? - Našla sam način na koji ću ga uništiti u očima visokoga društva. Kad

završim, Vanneck više neće biti u položaju da vreba na nedužne žene kakva je bila Lucy.

- Posve ozbiljno to mislite, nije li tako? - Da, milorde. - Imogen je podigla glavu i pogledala ga ravno u oči. -

Posve sam ozbiljna. Namjeravam postaviti klopku za Vannecka, takvu koja će ga uništiti financijski i društveno.

- Za klopku je potreban mamac - blago naglasi Matthias. - Upravo tako, milorde. Mamac što ga kanim upotrijebiti veliki je pečat

kraljice Zamara. Matthias je zurio u nju. - Zar tvrdite da posjedujete kraljičin pečat?

Imogen se namrštila. - Ne, naravno. Barem biste vi trebali znati da pečat nikad nije pronađen. Ali malo prije no što je nestao, Rutledge je poslao pismo u Zamarian Review i obavijestio urednike kako vjeruje da je na tragu pečatu. Glasine da je umro u podzemnom labirintu dok je tražio tu stvar nadahnule su priče o Rutledgeovu prokletstvu.

- Što je besmislica. - Matthias slegne ramenima. - Ta besmislena priča o prokletstvu traje samo zato što se pečat smatra

veoma vrijednim. Uvijek postoji obilje legendi o predmetima velike vrijednosti. - Čak i vaša istraživanja tvrde da je pečat izrađen od čistog zlata i optočen

vrijednim draguljima - podsjetila ga je Imogen. - Napisali ste da ste vidjeli natpise koji ga opisuju.

Matthiasova se čeljust stegnula. - Prava vrijednost pečata leži u činjenici da je riječ o predmetu što su ga izradili obrtnici nestalog naroda. Ako pečat postoji, neprocjenjiv je, ali ne zato što je izrađen od zlata i dragulja, već zbog priča koje nam može ispričati o drevnom Zamaru.

Imogen se nasmiješila. - Razumijem vaše osjećaje, gospodine. Očekivala sam da ćete vi imati takve učenjačke stavove o pečatu. Ali uvjeravam vas da će čovjek Vanneckove prizemne naravi biti daleko više zaintrigiran financijskom vrijednošću toga. Osobito u svojim sadašnjim, nepovoljnim okolnostima.

Matthiasov je osmijeh bio neugodan. - U pravu ste nema sumnje. Kakve to veze ima s vašim planom?

- Moj je plan jednostavan. Otputovat ću u London s tetom Horatijom i ubaciti se u Vanneckove društvene krugove. Zahvaljujući stricu Selwynu, imam dovoljno novca za to. A zahvaljujući teti Horatiji, također imam odgovarajuće veze.

Horatia se nelagodno promeškoljila na stolici. Matthiasu je dobacila pogled ispričavanja. - Po majčinoj sam strani u daljnjem rodu s markizom od Blanchforda.

Matthias se namrštio. - Blanchford putuje po svijetu, nije li tako? - Mislim da jest - priznala je Horatia. - Obično je tako. Nije nikakva tajna

da on ne može podnijeti visoko društvo. - On i ja imamo nešto zajedničko u tom smislu - reče Matthias. Imogen je to ignorirala. - Blanchford se rijetko kad pojavljuje tijekom

sezone. Ali to nije razlog da se teta Horatia i ja skrivamo od društva. - Drugim riječima - reče Matthias - iskoristit ćete tetine veze kako biste

proveli u djelo svoj šašavi plan. Horatia je zakolutala očima i s negodovanjem cmoknula jezikom. Imogen je ljutito pogledala Matthiasa. - To nije šašav plan. Veoma je

lukav. Već ga tjednima razrađujem. Kad se jednom nađem u pravim društvenim krugovima, stavljat ću malene aluzije o kraljičinu pečatu. Matthias uzdigne obrve. - Kakve aluzije?

- Razglasit ću da sam, dok sam obavljala inventuru stričeve zbirke, naišla na zemljovid koji ukazuje na mjesto gdje se nalazi pečat.

- Dovraga - progunđa Matthias. - Namjeravate uvjeriti Vannecka da ga taj nepostojeći zemljovid može dovesti do veličanstvenog artefakta?

- Točno. - Ne vjerujem vlastitim ušima. - Matthias je na koncu pogledao Horatiju,

tražeći njezinu podršku. - Pokušala sam vas upozoriti, milorde - promrmljala je. Imogen se gorljivo nagnula naprijed. - Uvjerit ću Vannecka da kanim

podijeliti ono što znam s nekim tko će mi pomoći u financiranju ekspedicije čiji će cilj biti pronaći pečat.

Matthias ju je upitno pogledao. - Kako će vam to koristiti? - Nije li očito? Vanneck neće moći odoljeti pomisli da bi se mogao

dokopati pečata. No kako trenutno nije u najboljoj financijskoj situaciji, a još si nije našao nasljednicu, neće imati sredstava da sam financira ekspediciju. Potaknut ću ga da formira konzorcij investitora.

Matthias ju je zamišljeno promatrao. - Dopustite da pokušam pogoditi. Namjeravate izvući Vannecka na tanku financijsku granu, a potom je odrezati, nije li tako?

- Znala sam da ćete razumjeti. - Imogen je bila zadovoljna jer je napokon počeo shvaćati genijalnost njezina plana. - Upravo to namjeravam. Ne bi trebalo biti osobito teško nagovoriti Vannecka da oformi konzorcij za financiranje ekspedicije.

- A nakon što potroši novac konzorcija kako bi unajmio brod i posadu, te kupio skupu opremu potrebnu za ekspediciju, dat ćete mu beskorisni zemljovid.

-I on će otploviti u pustolovinu koja će ga upropastiti - zaključila je Imogen, ne trudeći se prikriti svoje zadovoljstvo. - Vanneck nikad neće naći

kraljičin pečat. Ekspedicija će propasti kad ponestane novca. Članovi konzorcija bit će bijesni. Proširit će se glasine da je sve to bila velika prijevara nedužnih investitora. Još jedna tlapnja. Vanneck se neće usuditi vratiti u London. Vjerovnici će ga godinama opsjedati. Ako i kad se vrati, sigurno neće moći zauzeti svoje prijašnje mjesto u visokom društvu. Njegovi izgledi da se oporavi uz pomoć neke nasljednice doista će biti ništavni.

Matthias se doimao zamišljenim. - Ne znam što bih rekao, gospođice Waterstone. Oduzimate mi dah.

Godila joj je spoznaja da ima takav učinak na Colchestera od Zamara. - To je lukav plan, nije li? A vi ste savršen partner za mene, gospodine.

Horatia se obratila Matthiasu. - Milorde, molim vas, recite joj da je to lud, opasan, lakomislen, budalast plan.

Matthias je kratko pogledao Horatiju, a potom je svoje hladne oči opet okrenuo prema Imogen. -Vaša je teta posve u pravu. Upravo je onako kako je rekla, i još više.

Imogen se zaprepastila. - Besmislice. Upalit će. Sigurna sam u to. - Znam da ću požaliti zbog tog pitanja, gospođice Waterstone, ali

morbidna me znatiželja tjera na to. Koju ste ulogu meni namijenili u tom vašem sjajnom planu?

- Nije li to očito, milorde? Vi ste priznati autoritet za sve što ima veze sa Zamarom. Uz mogući izuzetak I. A. Stonea, nema boljeg znanstvenika u tom području.

- Nema nikakva izuzetka - mrko ju je ispravio Matthias. - Osobito to nije I. A. Stone.

- Ako inzistirate, milorde - promrmlja Imogen. - Svaki je član Zamarskog društva svjestan vaših kvalifikacija.

Matthias je zanemario očito. - Pa? - Mislila sam da je to samo po sebi jasno, gospodine. Najjednostavniji i

najučinkovitiji način da se Vannecka uvjeri kako ja doista posjedujem pravi zemljovid za kraljičin pečat je taj da vi kažete kako vjerujete da je to istina.

U knjižnici je zavladala kratka, napeta tišina. - Prokletstvo. - U Matthiasovu se glasu osjećalo nešto nalik divljenju. -

Želite da uvjerim Vannecka i ostatak visokoga društva kako vjerujem da vam je stric ostavio zemljovid drevnoga Zamara koji ukazuje na mjesto gdje je skriven pečat?

- Da, milorde. - Imogen je laknulo kad je napokon shvatio bit njezina plana. - Vaša zainteresiranost za zemljovid dat će nužni kredibilitet mojoj priči.

- Kako bih točno trebao pokazati tu zainteresiranost? - To je najlakši dio, milorde. Pretvarat ćete se da mi udvarate i želite me

zavesti. Matthias ništa nije rekao. - O, Bože - šapne Horatia. - Mislim da će mi pozliti. Matthias je bezizražajnim pogledom promatrao Imogen. - Trebao bih vas

zavesti? - To će biti pretvaranje, naravno - uvjeravala ga je. - Svi u visokom

društvu opazit će da me nastojite osvojiti. Vanneck će zaključiti da postoji samo jedan razlog za to.

- Mislit će da se želim dokopati kraljičina pečata - reče Matthias. - Upravo tako. Horatia je još jednom izmučeno uzdahnula. -Osuđene smo na propast. Matthias je prstom lagano lupkao po rubu svoje šalice za čaj. - Zašto bi

Vanneck ili bilo tko drugi zaključio da sam vas odlučio zavesti? Svi znaju da sam se nedavno vratio u Englesku kako bih preuzeo odgovornosti što ih iziskuje moja titula. Visoko će društvo očekivati da ću ove sezone tražiti suprugu, a ne ljubavnicu.

Imogen se zagrcnula gutljajem čaja. - Nemojte se zabrinjavati, milorde. Ne prijeti vam nikakva opasnost da ćete se odjednom naći u klopci zaruka sa mnom. Nitko neće očekivati da ćete me zaprositi.

Matthias joj je proučavao lice. - Što je s vašim dobrim glasom? Imogen je polako i oprezno spustila šalicu. -Vidim da ne znate tko sam ja.

To zacijelo nije nikakvo čudo. Tijekom proteklih nekoliko godina često ste izbivali iz zemlje.

- Možda ćete biti tako dobri i upoznati me s vašim pravim identitetom? - zareži Matthias.

- Kad sam prije tri godine boravila u duljem posjetu kod svoje prijateljice Lucy, dobila sam nadimak Nemoralna Imogen. - Oklijevala je. - Moj je dobar glas nepopravljivo uništen.

Matthiasove su se obrve skupile u tamnu crtu. Pogledao je Horatiju. - To je istina, milorde - tiho će Horatia. Matthias pogleda Imogen. - Tko

je bio muškarac? - Lord Vanneck - reče Imogen. - Grom i pakao - tiho je izustio. - Nije ni čudo da želite osvetu. Imogen se uspravila. - Taj incident nema nikakve veze s ovim. Nimalo

me nije briga za moj vlastiti dobar glas. Umorstvo Lucy mora biti osvećeno. Povjerila sam vam tu priču jer želim da shvatite da me visoko društvo ne smatra prikladnom kandidatkinjom za brak. Nitko ne bi očekivao od čovjeka vašeg položaja da mi udvara iz bilo kojeg razloga, osim radi kratke ljubavne veze ili prilike da se domogne nečeg vrijednog.

- Kao što je kraljičin pečat. - Matthias odmahne glavom. - Grom i pakao. Imogen je žustro ustala i dobacila mu ohrabrujući smiješak. - Vjerujem da

ste sad shvatili bit stvari, milorde. Tijekom večere možemo proučiti pojedinosti mojega plana. U međuvremenu, moramo dovršiti inventuru. Budući da ste ovdje i zapravo nemate što drugo raditi, možda biste nam pomogli?

Horatia se primaknula Matthiasu čim su ostali sami u knjižnici. - Milorde, morate nešto učiniti.

- Moram li?

Horatijin se zabrinut izraz lica pretvorio u strogo neodobravanje. - Gospodine, itekako sam svjesna tko i što ste vi. Slučajno sam prije deset godina živjela u Londonu.

- Doista? - Nisam se kretala u vašim krugovima, milorde. No s druge strane, malo

se uglednih ljudi kretalo u vašim krugovima. Međutim, znam kako ste i zašto zaslužili nadimak Hladnokrvni Colchester. Moja vas nećakinja poznaje jedino kao Colchestera od Zamara. Već vam se godinama divi. Nisu joj poznate vaše zloglasnije aktivnosti.

- Zašto je ne upoznate s njima, gospođo Elibank? - veoma tiho upita Matthias.

Horatia je brzo koraknula unatrag, kao da očekuje da će skočiti na nju s iskešenim zubima. - To ne bi nimalo koristilo. Odbacila bi te priče kao zlobne tračeve. Poznajem je. Zaključila bi da je vaš ugled nepravedno uništen, baš kao i njezin. Nesumnjivo bi postala vaš odani saveznik i nepokolebljivi pristalica.

- Doista tako mislite? - Matthias se zamišljeno zagledao prema vratima. - Nikad nisam imao baš mnogo takvih.

Horatia ga je ljutito pogledala. - Mnogo kakvih? - Odanih saveznika i nepokolebljivih pristalica. - Mislim da oboje znamo kako za to postoji nekoliko veoma dobrih

razloga, milorde - prasne Horatia. - Kako god vi kažete. - Colchester, jasno mi je da se ne mogu obratiti vašoj obzirnosti, ali

očajna sam. Moja je nećakinja čvrsto odlučila provesti taj lakoumni plan. Vi ste moja jedina nada.

- Što, dovraga, očekujete od mene? - Matthias se osvrnuo preko ramena kako bi bio siguran da se Imogen nije vratila. - Bez uvrede, gospođo, ali nikad nisam upoznao ženu kakva je gospođica Waterstone. Kod čovjeka ostavlja osjećaj da ga je upravo pregazilo podivljalo krdo.

- Znam što želite reći, gospodine, ali morate nešto učiniti ili ćemo se svi naći zapleteni u tu mrežu osvete što ju je smislila.

- Mi? - Matthias je s obližnje police uzeo knjigu u kožnom uvezu. - Vjerujte mi, Imogen neće odustati od svojeg plana ako vi odbijete

surađivati. Jednostavno će naći neki drugi način. - Strogo govoreći, to nije moj problem. - Kako to možete reći? - Horatia je izgledala očajno. - Ipak ste dali ono

obećanje mojem bratu, gospodine. Tako piše u Selwynovoj oporuci. Priča se da vi uvijek ispunjavate svoja obećanja. Čak ni vaši najgori neprijatelji, a koliko mi je poznato, ima ih poprilično, to ne opovrgavaju.

- Istina je, gospođo, uvijek ispunjavam svoja obećanja. Ali to činim na svoj vlastiti način. U svakom slučaju, ostao sam dužan Selwynu Waterstoneu, a ne njegovoj nećakinji.

- Gospodine, kako biste vratili taj dug mojem dragom, pokojnom bratu,

morate spriječiti Imogen da se uvali u nevolje. - Imogen od mene očekuje posve drukčiju vrstu pomoći, gospođo. Čini se

da je čvrsto odlučila uvaliti se u nevolje, a s obzirom na njezinu unutarnju snagu i odlučnost, vjerujem da će ostvariti svoj cilj.

- Nevjerojatno je tvrdoglava - prizna Horatia. - Mogla bi posramiti i Napoleona i Wellingtona. - Glavom je pokazao police pune knjiga. - Uzmimo moju trenutnu

situaciju kao primjer. Nije mi jasno kako se dogodilo da odjednom pomažem gospođici Waterstone u inventuri zbirke njezina strica.

- Takve se stvari često događaju kad je riječ o njoj - skrušeno će Horatia. - Sklona je preuzimanju kontrole nad situacijom.

- Shvaćam. - Matthias pogleda naslov knjige u svojoj ruci. Prikaz čudnih i neobičnih predmeta pronađenih u grobnicama otkrivenim na otocima južnih mora.

- Vjerujem da ovo ide na vaš popis. - Knjige o artefaktima iz grobnica, mislite? -Horatia je požurila do

pisaćeg stola i namršteno pogledala stranicu otvorena dnevnika. Umočila je pero u tintu i nešto upisala u knjigu. - Vrlo dobro, možete je staviti s ostalima.

Matthias je spustio knjigu na vrh sve veće hrpe sličnih naslova. Odsutno je pregledavao preostale knjige, ali je razmišljao o važnijem problemu u liku Imogen Waterstone. Rekao je sebi da mu trebaju informacije prije nego odluči kako će postupiti.

- Kako je Vanneck kompromitirao vašu nećakinju, gospođo? Horatia stisne usta. - To je veoma neugodna priča. - Ako ću bilo što poduzeti, moram znati činjenice. Horatia ga je

promatrala s malo nade u očima. - Zacijelo je bolje da pojedinosti čujete od mene, a ne iz nekih glasina u

Londonu. Osim toga, i vi nosite teret pomalo narušenog ugleda, nije li tako, milorde?

Matthias ju je pogledao u oči. - To je posve točno, gospođo Elibank. Vaša nećakinja i ja imamo barem to zajedničko.

Horatia se odjednom silno zainteresirala za drevnu etruščansku posmrtnu masku. - Da, pa, prije tri godine Lucy je pozvala Imogen k sebi u London. Lady Vanneck je tada bila u braku više od godinu dana, ali je tada prvi put pozvala Imogen u posjet.

- Je li Imogen boravila kod lorda i lady Vanneck? - Ne. Lucy je tvrdila da joj ne može ponuditi smještaj u zdanju jer lord

Vanneck ne želi goste pod svojim krovom. Predložila je da Imogen na nekoliko tjedana unajmi malenu kuću. Lucy je sve organizirala.

Matthias se namrštio. - Imogen je sama otišla u London? - Da. Ja joj se nisam mogla pridružiti jer je u to vrijeme moj muž bio

veoma bolestan. Mada Imogen nije smatrala da joj treba pratilja, naravno. Ona ima veoma neovisnu narav.

- Primijetio sam. - Za to okrivljujem isključivo njezine roditelje, pokoj im duši. - Horatia

uzdahne. - Veoma su je voljeli i željeli dati sve od sebe, ali se bojim da su je odgojili veoma nekonvencionalno.

- Kako to? - upita Matthias. - Moj brat i njegova žena bili su već u poodmaklim godinama kad se

Imogen rodila. Zapravo, već su izgubili svaku nadu da će imati djecu. Bili su ushićeni kad se Imogen rodila.

- Nije imala braće ni sestara? - Ne. Njezin otac John, moj najstariji brat, bio je filozof koji je imao

radikalne zamisli po pitanju obrazovanja mladih ljudi. Imogen je smatrao zlat-nom prilikom za testiranje svojih teorija.

- A njezina majka? Horatia je iskrivila lice u grimasu. - Alethea je bila veoma neobična

dama. U svojim je mladim danima izazvala popriličnu pomutnju. Napisala je knjigu koja je dovodila u pitanje vrijednost braka za žene. Moj se brat zaljubio u nju čim je pročitao tu knjigu. Odmah su se vjenčali.

- Bez obzira na damine stavove o braku? - Alethea je uvijek govorila da je John jedini muškarac koji joj je mogao

odgovarati kao suprug. - Horatia je oklijevala. - Imala je pravo. U svakom slučaju, Alethea je također razvila niz čudnih ideja o obrazovanju djevojaka. Zapravo, napisala je još jednu knjigu u kojoj je opisala svoje zamisli.

Matthiasa je to zabavljalo. - Drugim riječima, Imogen je rezultat radikalnog filozofskog eksperimenta?

- Bojim se da je upravo tako. - Što se dogodilo vašem bratu i njegovoj ženi? - Oboje su umrli od plućnih bolesti kad je Imogen navršila osamnaest

godina. - Horatia odmahne glavom. - Često sam ih upozoravala da je veoma nezdrava njihova navika pušenja onog odvratnog američkog duhana. Srećom, Imogen to nije preuzela od njih.

- Namjeravali ste mi ispričati što se dogodilo prije tri godine kad je Imogen otišla u London. - Matthias je zastao kad je iz hodnika začuo žustre korake.

Imogen je promolila glavu oko dovratka i upitno pogledala Matthiasa i Horatiju. - Kako ovdje napreduje inventura?

Matthias je podigao knjigu Tromjesečni pregled antikviteta na koju je upravo naišao. - Vjerujem da sasvim dobro napredujemo, gospođice Waterstone.

- Izvrsno. - Imogen je spustila pogled na popis u svojoj ruci. - Osmislila sam raspored koji bi nam trebao omogućiti, budemo li ga se pridržavali, da završimo inventuru prvoga kata prije odlaska u London u četvrtak. Teta Horatia i ja bez žurbe ćemo pregledati ostatak kuće kad se za nekoliko tjedana vratimo ovamo. Samo tako nastavite. -Podigla je ruku i veselo im mahnula, a potom

požurila dalje hodnikom. Matthias je zamišljeno gledao za njom. - Kakvo čudesno stvorenje. - Bojim se da je ništa neće navesti da se predomisli, milorde -

bespomoćno će Horatia. Matthias je Tromjesečni pregled antikviteta spustio na stol. - Počeli ste mi

pričati kako je prije tri godine bila kompromitirana. - Da sam joj se barem mogla pridružiti u Londonu. Imogen sebe smatra

iskusnom ženom, ali znate jednako dobro kao i ja, gospodine, da je nakon života u Upper Sticklefordu bila žalosno nepripravna za londonsko društvo. Povrh toga, oba njezina roditelja prezirala su visoko društvo. Učili su je mnogim beskorisnim stvarima, kao što su grčki, latinski i logika, ali je nisu naučili ničem korisnom, primjerice, kako preživjeti u visokom društvu.

- Janje među vukovima - promrmlja Matthias. - Ali janje s oštrim zubima, rekao bih.

- Njezina prijateljica Lucy sigurno nije bila ni od kakve pomoći - gorko će Horatia. - Lady Vanneck je definitivno snosila dio odgovornosti za ono što se dogodilo. Ali takva je bila Lucy. Znam da ju je Imogen smatrala dragom prijateljicom, ali istina je da je Lucy bilo stalo jedino do nje same.

- Poznavali ste Lucy? - Srela sam je nekoliko puta prilikom posjeta bratu i njegovoj obitelji.

Bila je veoma lijepa i znala je biti šarmantna. Ali se svojom ljepotom i šarmom koristila za manipuliranje drugima. Slomila je srca nekolicine mladih farmera u Upper Sticklefordu. Što se mene tiče, sprijateljila se s Imogen samo zato što u blizini nije bilo drugih mladih dama. Nije se potrudila čak ni dopisivati s Imogen kad se preselila u London sve dok nije prošla cijela godina dana. A tada je, kao grom iz vedra neba, poslala poziv Imogen.

- Što se dogodilo u Londonu? - Neko je vrijeme sve bilo u redu. Imogen se uključila u rad Zamarskoga

društva. Strastveno se zanimala za Zamar od svoje sedamnaeste godine. Te ste se godine vi i Rutledge vratili sa svoje prve ekspedicije. Učlanila se u Zamarsko društvo brzo nakon njegova osnivanja, ali nije imala priliku upoznati druge članove prije nego je otišla u London.

- Žao mi je što moram reći da se Zamarsko društvo uglavnom sastoji od amatera i diletanata. -Matthiasova se čeljust ukočila. - Nažalost, Zamar je postao modni hir.

- Možda. Ali Imogen se prvi put mogla družiti s ljudima koji su dijelili njezine interese. Bila je veoma uzbuđena. Morate imati na umu da je bila posve sama nakon smrti svojih roditelja. Lucy je bila njezina jedina prijateljica, a nakon što je otišla u London i udala se za Vannecka, Imogen je bila veoma usamljena. Bojim se da je proučavanje Zamara postalo njezina jedina preokupacija. Za nju je bilo veoma uzbudljivo upoznati druge ljude sličnih interesa.

- Koga je točno upoznala? - oprezno upita Matthias. Fasciniranost je

Zamarom u Zamarsko društvo dovelo niz opasnih mladih ljudi kojima je dosadno, pokvarenih raskalašenika i drugih koji su tražili uzbuđenja.

- Lucy je Imogen upoznala s ugodnim mladim čovjekom po imenu Alastair Drake. - Horatia je oklijevala. - To je bilo jedino doista lijepo što je Lucy ikad učinila za Imogen. Gospodin Drake je dijelio Imogenin entuzijazam za drevni Zamar.

- Zar doista? - Njih su se dvoje, prema svim pričama, izvrsno slagali. Od prijatelja sam

čula da se gospodin Drake veoma zainteresirao za Imogen. Čak je bilo govora o prosidbi. Tada je došlo do katastrofe.

Matthias se prestao pretvarati da nastavlja s inventurom. Jednim se ramenom naslonio na policu za knjige i prekrižio ruke na prsima. -Katastrofa u liku lorda Vannecka, zacijelo?

Horatijine su oči bile tmurne iza leća njezinih naočala. - Da. Imogen nije imala pojma kako se treba nositi s okorjelim razvratnikom koji ju je odlučio zavesti. Nije bilo nikoga tko bi je vodio ili savjetovao. - Naglo je prestala govoriti, izvukla rupčić iz džepa na pregači i obrisala oči. - Teško je čak i govoriti o tom incidentu.

- Moram vas zamoliti da dovršite priču, gospođo - nemilosrdno će Matthias. - Ne mogu odlučiti kako ću postupiti prije nego saznam sve o ovoj situaciji.

Horatia mu je dobacila nesiguran pogled, a potom se činilo da je donijela odluku. Gurnula je rupčić natrag u džep. - Vrlo dobro, gospodine. To nije nikakva tajna. Svi u gradu znali su za incident, a kad se Imogen vrati onamo, ogovaranja će nesumnjivo opet početi. Ukratko rečeno, Imogen je pronađena u spavaćoj sobi s Vanneckom.

Iz nekog se razloga Matthias osjetio kao da je dobio udarac nogom u trbuh. Zbunila ga je žestoka reakcija. Potrajalo je trenutak dok nije shvatio da nije očekivao baš tako dramatičan završetak priče.

Zamišljao je nešto daleko nedužnije. Na kraju krajeva, potrebno je veoma malo da se u visokom društvu uništi dobar glas mlade žene. Indiskretan poljubac, odlazak u kupovinu ili na jahanje bez pratnje sluškinje, previše valcera s pogrešnim čovjekom, bilo što od tih bezazlenih propusta ženu može dovesti na loš glas. Vanjska forma je najvažnija.

Ali biti zatečena u spavaćoj sobi s muškarcem, bilo kojim muškarcem, a kamoli s nekim poput Vannecka, nije tek manja indiskrecija, mislio je Matthias. Nemoralna Imogen je očito zavrijedila svoj nadimak. Imala je sreće da joj nisu smislili neki još gori.

- Je li to bila Vanneckova spavaća soba? -Matthias se morao prisiliti da postavi to pitanje. -Ili je ona njega pozvala k svojoj kući?

- Ne, naravno. - Horatia je pogledala u stranu. - No na koncu bi možda bilo bolje da je do incidenta došlo na nekom tako privatnom mjestu. Nažalost, Imogen i Vanneck su zatečeni zajedno u spavaćoj sobi na katu, tijekom bala što

su ga priredili lord i lady Sandown. - Shvaćam. - Matthias se morao silno potruditi kako bi obuzdao gnjev

koji se razvio u njemu. Koji mu je vrag? Jedva poznaje tu damu. - Vaša neća-kinja sigurno ništa ne čini polovično, zar ne?

- Nije ona bila kriva - Horatia reče s dirljivom lojalnošću. Vanneck ju je namamio u tu spavaću sobu.

- Tko ih je otkrio? Horatia je još jednom žalosno uzdahnula. -Gospodin Drake, dragi mladi

čovjek koji se spremao zaprositi je. Nije bio sam. Prirodno, nakon incidenta više nitko nije ni razmišljao o sklapanju braka. Teško bi se moglo zamjeriti gospodinu Drakeu da je izgubio zanimanje.

- Drake je barem mogao šutjeti o onome što je vidio. - Vjerujem da jest - reče Horatia. - No kao što sam rekla, nije bio sam.

Drugi čovjek očito nije bio takav džentlmen. Matthias je ispustio dah za koji nije bio ni svjestan da ga je zadržavao. -

Mogu li zaključiti da je incident, kako vi to nazivate, značio kraj prijateljstva između gospođice Waterstone i lady Vanneck?

- Lucy si je oduzela život dan nakon što je Vanneck zatečen s Imogen. Ostavila je poruku u kojoj je napisala kako ne može podnijeti da ju je najbolja prijateljica izdala s njezinim mužem.

Matthias je kratko razmislio o tome. - Kako se ubila? - Uzela je veliku količinu tinkture opija. - Znači, nema nikakve dvojbe da je počinila samoubojstvo? - Nema, što se tiče ostatka svijeta. Imogen je jedina koja misli da je

Vanneck ubio Lucy. Bojim se da je mišljenje moje nećakinje o tome pod utje-cajem njezina vlastitog užasnog iskustva u njegovim rukama. Možda osjeća i dio krivnje. Ali za ono što se dogodilo u onoj spavaćoj sobi kriv je isključivo Vanneck. Nimalo ne sumnjam u to.

Matthias pogleda prema vratima knjižnice. - A sada, tri godine kasnije, gospođica Waterstone je došla na tu šašavu ideju da osveti svoju prijateljicu.

- Mislila sam da je sve to ostavila za sobom -povjerila mu je Horatia - Međutim, zahvaljujući svojem članstvu u Zamarskom društvu, dopisuje se s mnogim ljudima. Jedna joj je osoba prije nekoliko tjedana javila da lord Vanneck traži nasljednicu. Moj je brat nedavno umro i ostavio Imogen ovu kuću, sve u njoj i vaše, ovaj, obećanje njemu. Imogen je odjednom dobila nadahnuće.

- Nadahnuće nije baš riječ koju bih ja izabrao. -Matthias se odmaknuo od police za knjige. Zastao je kad je opazio nedavno izdanje Zamarian Reviewa. Namrštio se kad je vidio datum. - Prokletstvo.

- Zar nešto nije u redu, milorde? - Ne. - Podigao je primjerak časopisa i prelistao ga. - Ovo je slučajno broj

u kojem su nakladnici objavili dva članka o tumačenju zamarskih napisa. Jedan sam napisao ja, a drugi I. A. Stone. Taj me čovjek proganja.

- Shvaćam. - Horatia se počela užurbano baviti jednom urnom. - Urednici su iz nekog razloga posvetili znatnu pozornost Stoneovu

članku, mada svaki tupan može vidjeti da je došao do posve pogrešnih zaključaka. Razgovarat ću s njima o tome.

- Razgovarat ćete s urednicima o objavljivanju ispravaka I. A. Stonea? - Zašto ne? Ja sam utemeljio taj prokleti čašopis. Odgovoran sam prema

čitateljima i moram se pobrinuti da se tiskaju samo provjereni podaci. - Znači, zaključci I. A. Stonea o zamarskim napisima ne poklapaju se s

vašima, milorde? - suho će Horatia. - Ne, ne poklapaju se. To je osobito iritantno jer Stone, kao i obično,

svoje zaključke temelji na rezultatima mojih vlastitih istraživanja, koje sam objavio. - Matthias je obuzdao gnjev. Obično je na radove drugih koji su se bavili Zamarom gledao posve nezainteresirano i s prezirom. On je sam najbolje znao da nakon Rutledgeova nestanka nema nikoga tko bi mu bio ravan na tom polju.

Zapravo nije postojao nikakav stvarni izazov za Matthiasov autoritet sve dok se prije osamnaest mjeseci nije pojavio I. A. Stone, kao grom iz vedra neba, i počeo pisati članke za Zamarian Review. Na Matthiasovo nezadovoljstvo i posvemašnju zbunjenost, pokazalo se da je I. A. Stone prva osoba koja je nakon niza godina uspjela izazvati njegovu snažnu reakciju. Nije to razumio. Nikad nije čak ni upoznao Stonea. Zasad je Matthias svojeg novog rivala poznavao jedino po njegovim raspravama. Uskoro će, obećao je sebi, potražiti Stonea i malo popričati s tim skorojevićem.

- Milorde? - oprezno će Horatia. - Što se tiče našeg malenog problema? - Oprostite mi, gospođo, Stone je moja bolna točka. - To vidim, gospodine. - Otkako sam se prije nekoliko mjeseci vratio u Englesku, sve mi više

smetaju njegovi članci u Zamarian Reviewu. Članovi Zamarskoga društva sad biraju na čijoj su strani kad se Stone i ja u nečemu ne slažemo.

- Doista mogu razumjeti vaše osjećaje po tom pitanju, gospodine, s obzirom na vaš neupitni autoritet u tom području - diplomatski će Horatia.

- Neupitni autoritet? I. A. Stone u svakoj prigodi dovodi u pitanje moj autoritet. Ali to je druga tema. Ovdje raspravljamo o Imogen i njezinu šašavom planu.

Horatia mu je proučavala lice. - Da, tako je. - Zacijelo nije baš vjerojatno da će joj incident od prije tri godine

onemogućiti povratak u visoko društvo? - Nemojte se previše nadati da neće dobivati odgovarajuće pozivnice -

reče Horatia. - Bojim se da će je visoko društvo smatrati veoma zabavnom. Kombinacija moje veze s Blanchfordom, njezina nasljedstva od Selwyna i priče o zemljovidu koji će nekoga odvesti do zamarskoga blaga, sve će to privući zasićen interes visokoga društva.

- Nitko je neće smatrati prikladnom za udaju, ali će svakako biti zabavna

- tiho će Matthias. - Bojim se da je to prilično točno. - To je recept za katastrofu. - Da, milorde. Vi ste moja jedina nada. Ako ne nađete neki način da

promijenite njezine planove, Imogen će zasigurno uletjeti ravno u katastrofu. -Horatia je zastala tek toliko da posebno naglasi svoje sljedeće riječi. - Ako doista želite vratiti dug mojem bratu, čini mi se da morate spasiti Imogen. To bi Selwyn sigurno želio.

Matthias uzdigne obrve. - I vi imate prilično koncizan način sažimanja situacije, gospođo Elibank.

- Očajna sam, gospodine. - Sigurno jeste, ako mislite da ćete manipulirati mnome na temelju onog

obećanja što sam ga dao vašem bratu. Horatia se iznenadila, ali nije ustuknula. -Milorde, preklinjem vas da

spriječite moju nećakinju da počini tu ludost. Matthias se zagledao u njezine oči. - Tvrdite da vam je poznato kakav me

glas bije, gospođo Elibank. Ako je tako, onda sigurno znate da radije uništavam nekoga nego spašavam.

- Svjesna sam toga, gospodine. - Horatia je raširila ruke. - Ali nema nikoga drugoga. Mene ne sluša. Ipak ste dali obećanje mojem bratu. Cijeli svijet zna da Hladnokrvni Colchester uvijek ispunjava svoja obećanja.

Matthias se bez riječi okrenuo. Izišao je iz prostorije i pošao hodnikom do stubišta. Preskakao je po dvije stube odjednom.

Kad je stigao do odmorišta, zastao je i oslušnuo. Glasan tresak i nekoliko prigušenih udaraca rekli su mu da osoba koju traži radi u istočnom krilu. Krenuo je niz hodnik dugim, odlučnim koracima.

Imogen Waterstone je već izazvala dovoljno zbrke u njegovu životu, zaključio je. Vrijeme je da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom. Uvijek je ispunjavao svoja obećanja, ali, kako je rekao Horatiji, to čini pod vlastitim uvjetima.

Niz udaraca vodio ga je do otvorenih vrata spavaće sobe na lijevoj strani hodnika. Matthias se zaustavio na vratima i pogledom preletio unutrašnjost.

Odaja je bila mračna soba puna sjenki, uređena u istom pogrebnom stilu kao i ostatak kuće. Teške crne draperije odmaknute su i vezane kraj prozora, ali svjetlost koja je dopirala unutra imala je slab učinak na sveopću turobnost. Krevet je bio prekriven bojama prikladnim za žalovanje. Crni i smeđi ukrasi visjeli su sa stropa.

Daleko najzanimljiviji prizor u odaji bila je Imogenina lijepo zaobljena stražnjica. Matthias je osjetio oštar trzaj u blizini svojih prepona. Raskošne obline Imogenine pozadine doimale su se pomalo provokativno zbog neobičnog položaja u kojem se nalazila. Presavila se u struku i pokušavala izvući veliku, željezom okovanu škrinju ispod kreveta prekrivenog crnim prekrivačem. Skuti njezine haljine podigli su se desetak centimetara na stražnjoj strani i razotkrili

elegantno oblikovane listove u bijelim čarapama. Matthias je odjednom osjetio silnu želju da istraži područje iznad vrha čarapa.

Iznenadio ga je snažan val žudnje koji ga je tako naglo zahvatio. Duboko je udahnuo i silom se usredotočio na trenutni problem.

- Gospođice Waterstone? - Što, za ime svijeta? - Imogen se naglo iznenađeno uspravila. Okrenula

se, a lice joj se zajapurilo od nedavnih naprezanja. Zamahnula je rukom i udarila o malen ružan kip nekog božanstva koji je stajao na obližnjem stolu. Ružna je figura od gline tresnula na pod i smrskala se.

- O, Bože. - Imogen je namršteno gledala razbijeni kipić. - Ne morate žaliti zbog toga - rekao je Matthias nakon što je ovlaš

pogledao ostatke kipića. - Nije iz Zamara. - Ne, nije, zar ne? - Imogen je podigla ruke kako bi namjestila svoju

malenu kapu koja se naherila u stranu. - Nisam čula kako se približavate hodni-kom, milorde. Niste valjda već završili u knjižnici?

- Ne, gospođo, jedva sam počeo. Došao sam ovamo kako bismo razgovarali o nečemu važnijemu.

Razvedrila se. - O našim planovima da sredimo Varmecka? - To su vaši planovi, a ne moji, gospođice Waterstone. Gospođa Elibank i

ja smo malo podrobnije razgovarali o tome i oboje smo istog mišljenja. Vaš je plan nerazborit, lakouman, a možda i veoma opasan.

Imogen je zurila u njega, a oči su joj potamnjele od ozlojeđenosti. - Gospodine, ne možete me spriječiti.

- Bio sam gotovo siguran da ćete to reći. -Trenutak ju je proučavao. - Što ćete učiniti ako ja odbijem igrati ulogu koju ste mi namijenili i ne pomognem vam?

Nesigurno ga je promatrala. - Odbijate ispuniti obećanje što ste ga dali mojem stricu?

- Gospođice Waterstone, obećanje što sam ga dao Selwynu bilo je prilično neodređene naravi. Može ga se različito tumačiti, a kako sam ja dao obećanje, ja ću ga protumačiti.

- Hmm: - Stavila je ruke na bokove i počela lupkati vrhom cipele. - Nameravate prekršiti obećanje, zar ne?

- Ne. Uvijek ispunjavam svoja obećanja, gospođice Waterstone, a ovo neće biti nikakav izuzetak. - Matthias je shvatio da ga obuzima gnjev. -Međutim, zaključio sam da je najbolji način na koji mogu vratiti dug vašem stricu taj da vas držim podalje od opasnih neprilika.

- Upozoravam vas, gospodine, vi možete odbiti pomoći mi, ali me ne možete spriječiti u namjeri da ostvarim svoj plan. Priznajem da bi mi vaša pomoć bila neprocjenjiva, ali sam sigurna da i bez vas mogu privući Vanneckovu pozornost.

- Je li? - Matthias korakne u sobu. - I kako ćete to učiniti, gospođice Waterstone? Hoćete li se opet s njim sastati u privatnoj spavaćoj sobi kao što ste

učinili prije tri godine? Moram priznati da će takva ponuda nesumnjivo pobuditi njegovo zanimanje.

Imogen je na trenutak izgledala zaprepašteno. Zatim su joj oči bljesnule gnjevom. - Kako se usuđujete, gospodine?

Matthias je požalio zbog svojih riječi. No, potisnuo je taj osjećaj. Cilj opravdava sredstva u ovom slučaju, uvjeravao je sebe. Stisnuo je zube. -Ispričavam se što sam spomenuo incident, gospođice Waterstone. - I trebate se ispričati. - Ali - neumoljivo je nastavio - ne vidim kako bi bilo tko od nas mogao

ignorirati prošlost. Činjenice su činjenice. Ako vas je Vanneck jednom zaveo, sigurno će to opet pokušati. Ukoliko ne kanite iskoristiti svoj šarm kako biste ga namamili u svoju klopku -

- Grom i pakao. Vanneck me prije tri godine nije zaveo, gospodine. Kompromitirao me. Postoji golema razlika.

- Doista? - Jedno je stvarnost, a drugo samo vanjski dojam. - Imogen prezirno

puhne kroz nos. -Očekivala bih da će čovjek vaše inteligencije to moći razlikovati.

Matthias se odjednom razbjesnio. - Vrlo dobro, možete cjepidlačiti ako baš želite. To ništa ne mijenja. Problem ostaje. Neće vam biti lako nositi se s čovjekom Vanneckove naravi.

- Uvjeravam vas, mogu se nositi s njim. Ali počinjem misliti da u jednom smislu imate pravo, gospodine. Možda mi nije potrebna vaša pomoć. Kad sam u početku razrađivala svoj plan, mislila sam da ćete mi biti veoma korisni, ali sad se počinjem pitati ne biste li bili više smetnja nego pomoć.

Iz nekog razloga koji Matthias nije mogao shvatiti, Imogenin oštar odgovor samo je dodatno raspirio njegov gnjev. - Doista?

- Očito niste onakav čovjek kakvim sam vas smatrala, milorde. - Pakao i prokletstvo. Kakvim ste me točno čovjekom smatrali? - Pretpostavila sam, čini se netočno, da ste vi čovjek od akcije, vrsta

čovjeka koji neće ustuknuti pred opasnošću. Čovjek sposoban poći u pustolo-vinu bez ikakva oklijevanja.

- Odakle vam ta čudna ideja? - Iz vaših članaka o drevnom Zamaru. Uzbudljive priče o vašim

putovanjima i istraživanjima navele su me na pomisao da ste doista proživjeli sve te pustolovine. - Dobacila mu je preziran osmijeh. - Zacijelo sam pogriješila.

- Gospođice Waterstone, zar pokušavate reći da svoje članke temeljim na tuđim istraživanjima, kao što čini onaj prokleti I. A. Stone?

- I. A. Stone je posve iskren po pitanju izvora svojih informacija, gospodine. Ne tvrdi da je iz prve ruke vidio sve o čemu piše. Vi tvrdite. Prikazujete se kao čovjek od akcije, ali sad se čini da uopće niste takvi.

- Ne prikazujem se ni na koji način, osim onakvim kakav jesam, vi

nemoguća mala - - Očito pišete fikciju, a ne činjenice, gospodine. Dovoljno je loše da sam

vas smatrala pametnim, domišljatim džentlmenom koji može biti smion kad je to potrebno. Također sam jednako pogrešno zaključila da ste vi muškarac koji bi pitanjima časti dao prednost u odnosu na sitne probleme nečega sto mu ne konvenira.

- Zar dovodite u pitanje i moju čast, povrh moje muževnosti? - Zašto ne bih? Jasno je da ste mi dužni, gospodine, a ipak očito želite

izbjeći plaćanje toga duga. - Bio sam dužan vašem stricu, a ne vama. - Objasnila sam vam da sam

naslijedila taj dug - odbrusila je. Matthias je napravio još jedan korak unutra. -spođice Waterstone,

iskušavate moje strpljenje. - Ni u snu to ne bih činila - rekla je opasno medenim glasom. - Zaključila sam da uopće ne biste odgovarali kao moj suradnik u tom planu. Ovime vas oslobađam vašega obećanja. Možete ići, gospodine.

- Grom i pakao, ženo. Nećete me se tako lako riješiti. - Matthias je u dva duga koraka prešao preostalu razdaljinu među njima i uhvatio je za ramena. Pogriješio je kad ju je dotaknuo. Gnjev se u trenu pretvorio u žudnju.

Trenutak se nije mogao pomaknuti. Činilo mu se da mu je snažna šaka stegnula utrobu. Pokušao je disati, ali mu je Imogenin miris ispunio glavu i unio pomutnju u njegov mozak. Zagledao se u dubine njezinih plavozelenih očiju, pitajući se hoće li se utopiti. Otvorio je usta kako bi prepirku završio odgovarajuće oštrom primjedbom, ali su mu riječi zamrle u grlu.

Bijes je nestao iz Imogeninih očiju. Zamijenila ga je iznenadna zabrinutost. - Milorde? Zar nešto nije u redu?

- Da. - Jedva je kroza zube procijedio tu jednu riječ. - Što vam je? - Počela se doimati prestrašenom. - Jeste li bolesni? - Sasvim moguće. - Nebesa. Nisam znala. To nesumnjivo objašnjava vaše čudno ponašanje. - Nesumnjivo. - Želite li se nekoliko minuta ispružiti na krevetu? - Ne vjerujem da bi to u ovom času bio mudar potez. - Bila je tako

mekana. Osjećao je toplinu njezine kože kroz rukave praktične haljine. Shvatio je da bi silno želio saznati vodi li ljubav na isti strastveni način kao što se prepire. Morao je uložiti silan napor kako bi maknuo ruke s njezinih ramena. - Najbolje da ovu raspravu dovršimo nekom drugom prigodom.

- Besmislice - žustro je rekla. - Nemam običaj odgađati stvari, milorde. Matthias je na dvije ili tri sekunde zatvorio oči i duboko udahnuo. Kad je

podigao kapke, vidio je da ga Imogen promatra s fasciniranim izrazom lica. - Gospođice Waterstone - počeo je mrko i odlučno - pokušavam biti

razuman. - Pomoći ćete mi, zar ne? - Počela se smiješiti. - Kako molim?

- Predomislili ste se, niste li? Pobijedio je vaš osjećaj časti. - Oči su joj blistale. - Hvala vam, milorde. Znala sam da ćete mi pomoći u mojim planovima. - S odobravanjem ga je potapšala po ruci. - I ne smijete se opterećivati zbog one druge stvari.

- Koje druge stvari? - Pa, vašeg pomanjkanja izravnog iskustva u smionim i odvažnim

pustolovinama. Posve razumijem. Ne mora vam biti neugodno zbog činjenice da niste čovjek od akcije, gospodine.

- Gospođice Waterstone - - Na kraju krajeva, ne mogu svi biti neustrašivi - bezbrižno je nastavila. -

Ne morate se zabrinjavati. Ako se tijekom mojega plana dogodi nešto opasno, ja ću se time pozabaviti.

- Od same pomisli da biste vi preuzeli glavnu riječ u opasnoj situaciji ledi mi se krv u žilama.

- Očito patite od određene slabosti živaca. Ali nastojat ćemo to prevladati. Ne smijete se prepustiti užasima mašte milorde. Znam da ste zacijelo silno zabrinuti zbog onoga što nas očekuje, ali uvjeravam vas, bit ću uz vas tijekom cijelog puta.

- Hoćete li, doista? - Osjećao se omamljeno. - Ja ću vas štititi. - Imogen ga je odjednom obujmila rukama i kratko ga

stisnula u onome što je zacijelo trebao biti brzi, umirujući zagrljaj. Slabašna je uzica kojom je Matthias zadržavao svoju samokontrolu

odjednom pukla. Prije nego se Imogen uspjela povući, privinuo ju je uza se. - Gospodine? - Oči su joj se raširile od iznenađenja. - Jedini aspekt ove situacije koji me doista zabrinjava, gospođice

Waterstone - rekao je hrapavim glasom - pitanje je tko će me zaštititi od vas. Prije nego je uspjela odgovoriti, spustio je usta na njezina.

Imogen se ukočila. Trenutak se činilo da su se sva njezina osjetila sudarila, stvarajući omamljujući kaos. Uvijek se ponosila snagom svojih živaca. Nikad nije dobila histerični napadaj, nikad osjetila slabost, nikad nije osjetila vrtoglavicu. Ali u tom se trenutku osjećala posve omamljenom. Dah joj je zastao u grlu. Dlanovi su joj se odjednom ovlažili. Njezine misli, samo sekundu ranije posve lucidne, posve su se smutile. Činilo se da se sve oko nje nekako nakrivilo. Zadrhtala je, a potom osjetila kako se njome širi predivna, gotovo grozničava toplina. Pomislila bi da je bolesna, ali je znala da je izvrsna zdravlja.

Matthias je zastenjao i produbio poljubac, stegnuvši je čvršće uza svoje tvrdo, nepomično tijelo. Osjećala je kako njegov jezik prelazi po njezinim usnama i šokirano shvatila da on želi da ona otvori usta za njega. Obuzela ju je silna radoznalost. Oprezno je rastvorila usne. Matthiaspv je jezjk prodro između njih.

Šokirana intimnim poljupcem, Imogen je osjetila malaksalost u koljenima. Svijet se vrtio oko nje. Veoma je čvrsto stegnula Matthiasova ramena, bojeći se da će pasti ako je on pusti.

Ali Matthias nije pokazivao nikakvu namjeru da je pusti. Umjesto toga, još je čvršće stegnuo ruke oko nje, privukavši je uza se tako da je osjetila alarmantnu izbočinu u njegovim uskim hlačama. Znala je da on sigurno osjeća njezine dojke stisnute uz svoja široka prsa. Malo se pomaknuo i neznatno je savio unatrag. Jedna je njegova noga kliznula između njezinih. Osjećala je sirovu snagu njegova bedra.

Osjeti su strujali kroz Imogen, divlji, turbule-tni osjećaji kakve nikad ranije nije upoznala. Nije baš posve neiskusna, podsjetila se u očajničkom nastojanju da zadrži prisebnost. Ali nije se moglo zanijekati da čak ni vješti poljupci Philippea D'Artoisa ili čedni zagrljaji Alastaira Drakea nisu tako silno uzburkali njezina osjetila.

Strast. Ovo je napokon prava strast. Imogen je obuzelo vatreno uzbuđenje. Uz tihi uzvik ushićenja, pomalo prigušen pritiskom Matthiasovih zahtjevnih usta, čvrsto mu je stisnula ruke oko vrata.

- Imogen. - Matthias je podigao glavu. Njegovo je mrko lice bilo napeto. Njegove oči više nisu bile sablasno sivilo bez emocija. Plamtjele su. Kao da je u proročanskom zrcalu tražio odgovore na neka nepoznata pitanja. - Što ja to, dovraga, radim?

Stvarnost se vratila uz otrežnjavajući učinak. Imogen je gledala Matthiasa, svjesna da je požalio zbog nepromišljenog nagona koji ga je naveo da je poljubi. Imogen je nemilosrdno potisnula snažan osjećaj gubitka koji ju je obuzeo. Svim se silama nastojala pribrati i istodobno tražila prikladne riječi za krajnje neprikladnu situaciju.

- Smirite se, milorde. - Pokušavala je namjestiti svoju kapu. - Niste vi krivi za ovo.

- Nisam? - Ne, nikako - zadihano ga je uvjeravala. -Ovakva se stvar može dogoditi

kad se razbude mračnije strasti. Moji su roditelji imali isti problem. Svaka prepirka koja bi izbila među njima uvijek je završavala na ovaj način.

- Shvaćam. - Vi i ja smo se maločas prepirali, te vjerujem da su emocije trenutka

privremeno nadjačale vašu samokontrolu. - Znao sam da od vas mogu očekivati inteligentno objašnjenje, gospođice

Waterstone. -Matthiasove su oči blistale. - Ostanete li ikada bez riječi? Duboko u sebi osjetila je treptaj nesigurnosti. Nije moguće da je

zadirkuje. - Vjerujem da postoje prigode u kojima čak ni najpribranija osoba možda ne bi našla pravu riječ, milorde.

-I druge prigode u kojima je dovoljno samo djelovanje. - Snažnom je rukom obujmio stražnji dio njezine glave, držao je u tom položaju i polako sagnuo glavu kako bi je opet poljubio.

Ovoga je puta poljubac bio spor, proračunat i frapantan. Imogen je malaksala u Matthiasovim rukama. Čula je kako njezina kapa pada na pod. Kosa joj se rasula po ramenima. Matthias je zavukao ruku u nju.

Imogen se zanjihala. Svijet oko nje postao je fluidan i počeo se rasplinjavati. Jedino čvrsto u njemu ostao je Matthias. A on je doista bio veoma čvrst. Snaga u njemu istodobno ju je plašila i ushićivala. Njome je prostrujala slatka glad. Opet je obavila ruke oko Matthiasova vrata i stezala ga svom snagom.

- Nudite jedno iznenađenje za drugim -Matthias je šapnuo uz njezina usta. - Pomalo kao i Zamar.

- Milorde. - Omamile su je njegove riječi. Ništa joj nije moglo tako goditi kao usporedba s drevnim Zamarom. Nitko joj nikad nije dao ljepši kompliment.

Matthias ju je polako pomaknuo korak unatrag, a potom još jedan. Odjednom se našla leđima uz ormar. Obuhvatio joj je zapešća i pritisnuo ih o izrezbareni mahagonij iza njezine glave. Držeći je tako, oslobodio je njezina usta i vrelim joj poljupcima obasuo vrat. Istodobno je podigao bedro između njezinih nogu. Skuti njezine haljine obavijali su njegove hlače.

- Nebesa. - Imogen je naglo uvukla dah. Matthiasova se noga pomicala prema gore između njezinih bedara. - Ne mogu misliti -

- Trenutno ne mogu ni ja. - Pustio joj je zapešća. Svojim je snažnim, elegantnim prstima obavio njezin vrat. Nagnuo joj je glavu unatrag.

Imogen je naslijepo hvatala ručku na vratima ormara kako ne bi pala. Ali baš ju je u tom trenutku Matthias okrenuo prema krevetu.

Imogen je zaboravila pustiti ručku. Vrata ormara su se uz glasan tresak otvorila. Veliki predmet koji se nalazio na srednjoj polici stresao se od udarca i počeo padati prema naprijed.

Matthias je otrgnuo usta s Imogenina vrata. -Koji vrag... ? Imogen je užasnuto gledala kako je zdjela kliznula preko ruba police i

poletjela prema dolje. - O, ne. Matthias se pokrenuo zapanjujućom brzinom. Pustio je Imogen, obišao je

i uhvatio zdjelu, sve u jednom vještom potezu. - Grom i pakao. - Matthias je zurio u zdjelu što ju je držao u rukama. Imogen je odahnula od olakšanja. - Jako je malo nedostajalo, milorde.

Veoma se brzo krećete. - Kad za to postoji dobar razlog. - Osmjehnuo se dok je proučavao zdjelu.

Oči su mu i dalje blistale, opazila je Imogen, ali ne baš na isti način kao trenutak ranije. Pozornije je pogledala zdjelu. Bila je fino izrađena od prozirnog plavozelenog kamena. Kamen je bio jedinstven za zamarske artefakte. Imogen je jedan od onih s kojima se dopisivala rekao da su boju nazvali zamarskozelenom. Zdjela je na sebi imala ugravirane riječi uklesane na jednako elegantan način.Takva je bila i sama posuda. Odmah je prepoznala jezik. Zarnarski. - Zadivljeno je promatrala zdjelu.

- Stric Selwyn mi je rekao da ima neke zamarske artefakte, ali nisam znala da posjeduje nešto tako lijepo.

- Vjerojatno potječe iz neke zamarske grobnice. - Da. - Nagnula se bliže kako bi proučila zdjelu.

- Ovo je veoma lijep komad, nije li? Pogledajte riječi. Osobna poruka, a ne formalna. Dar ostavljen u pogrebnoj odaji voljene osobe, ako se ne varam.

Matthias je okrenuo glavu i pogledao je. -Prepoznajete pismo? - Da, naravno. - Oprezno je uzela morskozelenu zdjelu iz njegovih ruku i

polako je okretala, diveći se prekrasnoj izradi. - Kad Zamaris grli Anizamaru na kraju dana, naše će se duše spojiti za sva vremena. Nije li to krasna poruka, milorde?

- Dovraga. - Matthias je zurio u nju s mračnom žestinom, još naglašenijom od one kojom je promatrao zdjelu. - U cijeloj Engleskoj postoji još samo jedna osoba koja bi, osim mene, mogla tako brzo i bez greške prevesti rečenicu neformalnog zamarskog pisma.

Imogen je prekasno shvatila što je upravo učinila. - O, Bože. - Pretpostavljam da sam upravo imao zadovoljstvo poljubiti I. A. Stonea? - Milorde, uvjeravam vas, nikad mi nije bilo ni u primisli prevariti vas. - Nije? - Pa, možda malo. Kanila sam sve objasniti. - Na koncu? - Da. Na koncu. U prikladnom trenutku. -Nastojala je na licu namjestiti

pomirljiv osmijeh. - Bili smo tako zauzeti otkako ste stigli, malo s ovim, malo s onim, da

jednostavno nije bilo prilike. Matthias je ignorirao slabašnu ispriku. - Prvi je inicijal sasvim jasan. I

očito je odakle potječe Stone, gospođice Waterstone. Ali što znači srednji inicijal?

- Augusta - priznala je Imogen uz tihi uzdah. -Gospodine, molim vas, shvatite. Držala sam svoj identitet u tajnosti jer sam znala da urednici Zamarian Reviewa nikad ne bi objavili moje članke da su znali da ih je napisala žena.

- Doista. - Kanila sam vam otkriti istinu čim bismo se propisno upoznali. Ali vi ste

odmah jasno pokazali da I. A. Stonea smatrate suparnikom. Nisam željela da taj stav zamagli vašu percepciju mene ili mojega plana.

- Suparnikom? - Matthias uzdigne obrve. -Besmislice. I. A. Stonea ne smatram suparnikom. Riječ suparnik ukazuje na nekoga tko bi mi bio ravan. I. A. Stone je uobraženo malo piskaralo koje svoje smiješne zaključke temelji na mojim člancima.

Imogen je to povrijedilo. - Smijem li vas podsjetiti, gospodine, da je dobra, kvalitetna interpretacija činjenica jednako važna kao i osobno iskustvo.

- Ništa ne može zamijeniti osobno iskustvo u poznavanju neke teme. - Gluposti. U prošlosti ste naprečac došli do niza zaključaka o zamarskim

antikvitetima koje nisu potvrđivali artefakti što ste ih vi sami našli. - Kao na primjer? Imogen podigne bradu. - Kao što su one posve neutemeljene pretpostavke

o zamarskim obredima vjenčanja koje ste potanko opisali u vašem najnovijem članku u Zamarian Reviewu.

- Nikad ne iznosim pretpostavke koje neko otkriće ne potvrđuje. Dolazim do logičnih zaključaka na temelju otkrića i istraživanja iz prve ruke.

- Doista? - Imogen ga je fiksirala izazovnim pogledom. - Tvrdili ste da mladenka nije imala pravo glasa u bračnom ugovoru, a čak je i amateru jasno da su zamarske udavače imale veoma mnogo prava i privilegija. Zamarska je dama čak mogla razvrgnuti svoj brak ako je to željela.

- Samo u krajnje limitiranim uvjetima. Imogen se hladno nasmiješila. - Mogla je to učiniti ako bi se pokazalo da

je njezin muž okrutan ili impotentan. To pokriva veliko područje, milorde. Nadalje, zadržavala je kontrolu nad vlastitom imovinom i prihodom nakon udaje. To svakako drevni zamarski zakon čini daleko naprednijim od suvremenog engleskog zakona.

- Nemojte biti previše sigurni u to - reče Matthias. - Kad je riječ o brakovima, Zamarci se nisu baš previše razlikovali od Engleza. Muškarac je bio gospodar u vlastitoj kući. Od njegove se žene očekivalo da bude poslušna, susretljiva družica koja se brinula za vođenje kućanstva i udobnost svojega muža. On je pak bio odgovoran za zaštitu svoje žene i djece.

- Eto, opet iznosite neutemeljene pretpostavke. Nakon podrobnog proučavanja vaših napisa, zaključila sam da su se zamarski brakovi temeljili na uzajamnoj ljubavi i intelektualnom poštovanju.

- Samo bi vas grozničava mašta i potpuno pomanjkanje osobnog poznavanja teme mogli navesti na tako nevjerojatnu tvrdnju. Zamarski su se brakovi temeljili na imovini, društvenom statusu i poslovnim interesima, baš kao i većina engleskih brakova.

- O nije točno - odbrusila je Imogen. -Uzajamna ljubav bila je najvažniji element u zamarskim brakovima. Što je s poezijom koju ste otkrili u ruševinama zamarske knjižnice?

- Vrlo dobro, nekoliko je zamarskih pjesnika napisalo nekoliko budalastih romantičnih stihova. - Matthias je kretnjom ozlojeđenog gnušanja prošao rukom kroz kosu. - To ništa ne dokazuje. Brak je bio poslovna stvar u drevnom Zamaru, jednako kao u Engleskoj.

- Zar tvrdite da Zamarci nisu vjerovali u moć ljubavi, milorde? - Ljubav je fina riječ za požudu, a kladim se da je to bilo dobro poznato

Zamarcima. Oni su ipak bili veoma inteligentan narod. - Ljubav nije isto što i požuda. - Ali jest, gospođice Waterstone. - Matthiasova se čeljust stegnula. -

Uvjeravam vas, do tog sam zaključka došao iz osobnog iskustva, baš kao što dolazim do svih zaključaka. Za razliku od nekih drugih ljudi.

Imogen se razbjesnjela. - Nisam baš posve bez osobnog iskustva kad je riječ o toj temi, gospodine, a ja sam došla do drukčijeg zaključka.

Matthiasov je osmijeh bio hladan. - Imate osobnog iskustva s požudom?

Biste li to željeli malo pojasniti, gospođice Waterstone? - Ne, ne bih. Takve su stvari privatne naravi. - Doista. Pa, dopustite da vam iznesem nekoliko vlastitih zapažanja iz

prve ruke o temi ljubavi i požude. Ja sam plod sjedinjavanja koje je započelo u vatri velike, požudne strasti. Ali kad se ta požuda ohladila, za sobom je ostavila samo gorčinu, gnjev i kajanje.

Šokirano suosjećanje ugasilo je plamen Imogenina gnjeva. Hitro je koraknula prema Matthiasu, a potom se nesigurno zaustavila. -Oprostite mi, milorde, nisam shvatila da je to tako osobno pitanje za vas.

- Nažalost, bilo je prekasno da itko od dvoje upletenih pobjegne. - Matthiasov je glas bio posve bezizražajan. - Moja je majka ostala trudna. Njezina je obitelj zahtijevala sklapanje braka. Obitelj mojeg oca željela je nasljedstvo moje majke. To je bila nagodba sklopljena u paklu. Moj otac nikad nije oprostio mojoj majci. Tvrdio je da ga je na prijevaru uvukla u brak. Što se nje tiče, majka nikad nije oprostila ocu što ju je zaveo, a potom se okrenuo protiv nje.

- Kako je užasno moralo biti vaše djetinjstvo. U očima mu se pojavio ledeni cinizam. – Upravo suprotno, to iskustvo smatram korisnim, gospođice Waterstone. Iz toga sam veoma mnogo naučio.

- Nema sumnje da osjećate da ste naučili strašnu lekciju. - Imogen je potisnula tugu. Tada joj je nešto palo na pamet. - Spomenuli ste kako će se sad kad ste naslijedili titulu od vas očekivati da se oženite. Zasigurno ćete za sebe ipak potražiti sreću u braku?

Možete biti sigurni u to - mrko će Matthias. Kanim sklopiti brak koji će stajati na daleko čvrćim temeljima od onog izgrađenog na budalastim romantičnim strastima i požudi.

- Da, naravno - promrmlja Imogen. Matthias je uzeo blistavu plavozelenu zdjelu iz njezinih ruku i zamišljeno je proučavao. - Tražim ženu obdarenu zdravim razumom, a ne onu čiji je um smutila romantična poezija. Inteligentnu ženu kojom upravlja obrazovan um. Ženu čiji će osjećaj za čast jamčiti da joj neće zavrtjeti glavom svaki tamnooki pjesnik na kojeg naiđe.

- Shvaćam. - Teško je razumjeti kako je mogla tako pogrešno procijeniti toga čovjeka, mislila je. Colchester od Zamara kakvog je zamišljala bio je ispunjen samom biti romantike. Pravi je Colchester očito prilično konzervativan čovjek. - To je veoma neobično, gospodine, ali kad sam poslala po vas, uvjerila sam sebe da imamo mnogo zajedničkog.

- Je li? - Da. Ali sad vidim da sam posve pogriješila. Razlikujemo se u svakom

pogledu, nije li tako. Iznenada mu se na licu pojavio izraz opreza. - U nekim aspektima,

možda. - U svim važnim aspektima, barem koliko ja vidim - Imogen mu se

osmjehnula. - Ovime vas oslobađarn vašega obećanja, milorde.

Namrštio se. - Kako molim? - Pogriješila sam kad sam očekivala da ćete mi pomoći u mojem planu. -

Imogen je proučavala na koji su njegove elegantne šake dugih prstiju držale zamarsku zdjelu. - Posve ste me uvjerili da vi niste stvoreni za ovu vrstu pustolovine i da nemam pravo zahtijevati vaše usluge.

- Mislio sam da sam vam jasno stavio do znanja da me se nećete baš tako lako riješiti, gospođice Waterstone.

- Gospodine? - Pomoći ću vam u vašoj zavjeri. Možda nisam onakav čovjek kakvim ste

me zamišljali, gospođice Waterstone, ali izjeda me želja da dokažem da sam ipak nešto više od slabića.

Imogen se užasnula. - Gospodine, nije mi bilo ni na kraj pameti reći da vas smatram slab -

Podigao je ruku i prekinuo je usred riječi. - Bili ste sasvim jasni. Mislite da imam pretjerano tjeskoban, nesiguran i slab temperament. Ne kanim tvrditi da u toj percepciji nema malo istine, ali neka sam proklet ako dopustim da me proglasite najobičnijom kukavicom.

- Gospodine, ni u snu vas ne bih proglasila kukavicom. Određena sklonost živčanoj slabosti nije nešto čega se treba sramiti. To je nesumnjivo obiteljska osobina, slično tom bijelom pramenu u vašoj kosi. Nad time nemate nikakvu kontrolu, milorde.

- Prekasno je, gospođice Waterstone. Zaključio sam da moram ispuniti obećanje što sam ga dao vašem stricu. Samo ću tako uspjeti zadržati barem dio svojeg ponosa.

- Bila sam zaprepaštena, ako baš želiš znati istinu - Imogen se povjerila Horatiji dok su se dva dana kasnije poštanskom kočijom vozile u London. Bile su same u kočiji jer je Matthias otputovao prethodnoga dana s popisom uputa što mu ih je dala. - Čini to kako bi dokazao da mu ne manjka hrabrosti. Bojim se da sam povrijedila njegov ponos. Nisam to željela, ali znaš kako se katkad zanesem kad imam čvrste stavove o nečemu.

- Ne bih se previše zabrinjavala za Colchesterov ponos - žustro će Horatia. - ma više nego dovoljno arogancije za cijeli život.

- Voljela bih da to mogu vjerovati, ali uvjerena sam da posjeduje prilično delikatan senzibilitet.

- Delikatan senzibilitet? Colchester? - Svim sam se silama trudila kako bih ga navela da odustane od

pomaganja u mojem planu, ali kao što si vidjela, bez uspjeha. - Doista se čini da je Colchester čvrsto odlučio pomoći ti u tom ludom

planu. Pitam se zašto to čini. - Upravo sam ti rekla zašto. Pokušava se dokazati kao čovjek od akcije.

Svatko može vidjeti da on to nije. - Hmm. - Horatia je namjestila skute svoje putne haljine i naslonila se na

jastuke. Zamišljenim je pogledom fiksirala Imogen. - U početku sam ti govorila

da je tvoj plan krajnje opasan jer sam se bojala reakcije lorda Vannecka. Ali sad sam uvjerena da je uplitanje Colchestera još nepromisljeniji potez.

- Colchester nije opasan. - Imogen je nabrala nos. - Zapravo, voljela bih da jest. Ne bih bila tako zabrinuta. Ovako, osim što ću biti zauzeta pojedi-nostima svojega plana, morat ću pripaziti i na njega. Moram paziti da se ne uvali u nevolje dok se bude nastojao dokazati.

Horatia je iskosa zurila u svoju nećakinju. -Pazit ćeš na Colchestera? - To je najmanje što mogu učiniti u danim okolnostima. - Imogen je

mrzovoljno zurila kroz prozor. - Uopće nije ono što sam očekivala, teta Horatia. - Neprestano to govoriš. Budi iskrena, Imogen, tvoja su očekivanja

nastala na temelju maštarije koju si izvukla ni iz čega. - Nije istina. Svoje sam poimanje temperamenta njegova gospodstva

razvila na temelju članaka što ih je napisao za Zamarian Review. To samo doka-zuje da čovjek ne može vjerovati svemu što pročita.

Horatia je kroz naočale virila u Imogen. - Draga moja, ne razumiješ ono o Colchesteru. Pokušala sam ti reći da je prije gotovo cijelog desetljeća stekao glas koji ga i danas bije, a tada je bio u ranim dvadesetim godinama. Znam da mi nećeš vjerovati, ali istina je da su ga smatrali izrazito opasnim i krajnje hladnokrvnim.

Imogen je napravila grimasu. - Besmislice. Čovjek ga ne može poznavati čak ni pet minuta a da ne shvati kako takav glas uopće nije u skladu s njegovom pravom naravi. Očito je žrtva zlobnih ogovaranja, baš kao što sam i ja bila prije tri godine

- Svakako se čini da te uspio uvjeriti u to progunđa Horatia. - Pitani se zašto

- Čini se da ne mogu odbiti njegovu pomoć -reče Imogen, pomirivši se sa situacijom. -Nesumnjivo će se pokazati da će biti veći problem nego korist.

- Ne bih se iznenadila da on u ovom trenutku govori isto o tebi, draga moja.

Imogen nije odgovorila. Opet je svoju pozornost posvetila krajoliku što ga je vidjela kroz prozor kočije. Sjetila se dijelova sna koji ju je usred noći probudio. Proteklih je nekoliko tjedana imala slične snove, ali noćas je san bio uznemirujuće jasan.

Stajala je u knjižnici kuće strica Selwyna. Bila je ponoć. Blijeda je mjesečina prodirala kroz prozore. Sjenke su obavijale odaju i grobni namještaj. Polako se okretala, tražeći čovjeka za kojeg je znala da je ondje. Nije ga vidjela. Nikad ga nije vidjela. Ali je osjećala njegovu nazočnost. Čekao je, obavijen mrklim mrakom.

Nešto ili netko pomaknulo se u najtamnijem kutu odaje. Sa strepnjom je gledala kako se neki lik odvojio od okolnih sjenki i polako pošao prema njoj. Tmina mu je skrivala lice, ali kad je prošao kroz snop mjesečine, vidjela je bljesak hladnog srebra u njegovoj kosi.

Zamaris, gospodar noći. Moćan, zavodljiv. I veoma opasan. Prišao je

bliže, ispružene ruke. Nije Zamaris, shvatila je. Colchester. Nemoguće. Ali iz nekog se razloga činilo da ih ne može razlikovati. Colchester i Zamaris su se stopili u jedno jedinstveno stvorenje noći.

Pogledala je ruku koju je ispružio prema njoj i vidjela kako krv kaplje s njegovih dugih, elegantnih prstiju.

Požalit će zato što se spetljao s gospođicom Imogen Waterstone, rekao si je Matthias zasigurno po tisućiti put otkako je stigao u London. Već je počela štetno djelovati na njegovu moć koncentracije.

Odložio je pero i tupo se zagledao u bilješke što ih je pisao za svoj sljedeći članak u Zamarian Reviewu. Zasad je svojim pretpostavkama o zamarskim ritualima ispunio manje od pola stranice papira. Neprestano su ga ometale misli o skorom Imogeninu dolasku u grad.

Ona i Horatia trebale bi danas stići. Njezin će šašavi, nepromišljeni plan nesumnjivo biti pokrenut uskoro nakon toga. Trebalo joj je samo nekoliko pozivnica za prava primanja i balove. Činilo se da je Horatia uvjerena kako će se to moći dobiti-

Matthias je ustao i zaobišao svoj veliki pisaći stol od ebanovine. Stao je ispred kamina, svjestan dubokog, neprestanog nemira. Mučio ga je otkako se vratio u London.

Bio je budala kad je pristao sudjelovati u Imogeninu šašavom planu. Jedina pozitivna stvar što ju je vidio u cijeloj besmislenoj zavjeri bila je da vjerojatno neće upaliti. Nažalost, nesumnjivo,-imaće nekih krajnje mučnih trenutaka prije nego uspije uvjeriti Imogen da odustane od svoje osvete.

Matthias je mračno razmišljao o činjenici da će je morati držati podalje od nevolja sve dok ne prihvati poraz.

Čvrsto je odlučila poći stazom ispunjenom prijetnjama skandala i opasnosti. Matthias je još jednom razmislio o njezinu planu, nastojeći biti objek-tivan. Nije vjerovao da je Vanneck doista ubio svoju ženu. Vanneck je prepredeni, neprincipijelni rasipnik i raskalašenik koji je poznat po zlu glasu u bordelima i igračnicama, ali Matthias ga nije doživljavao kao ubojicu. Bezobzirno zavođenje nedužne, naivne mlade dame kakva je Imogen više je Vanneckov stil. Matthiasova se šaka čvrsto stisnula uz njegovo bedro.

Zatvorio je oči i razmišljao o načinu na koji je Imogen reagirala na njega kad ju je uzeo u zagrljaj. Njime je prostrujao val slatke vreline, raspirivši vatru koja je tinjala u njemu otkako je otišao iz Upper Stickleforda. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put poljubac neke žene tako djelovao na njegova osjetila. Pokušao je snagom volje odagnati žudnju koja se rasplamsala u njemu. Kad mu to nije uspjelo, zamislio je Imogen s Vanneckom u spavaćoj sobi iznad plesne dvorane obitelji andowns. Njegova se utroba pretvorila u led. Matthias je znao što se događa, a to ga je zabrinulo kao što ga ništa drugo nije mučilo već dosta vremena. Želio je Imogen za sebe. Vizija nje u Vanneckovom raskalašenom zagrljaju bila je dovoljna da počne razmišljati o umorstvu.

Duboko je udahnuo, zagledao se u središte vatre i potražio duhove. Bili

su ondje, kao i uvijek, posežući za njim kao da ga žele povući u plamen sa sobom. Tako ih je prokleto mnogo.

Matthias je imao deset godina kad je njegov otac Thomas posljednji put mahnitao kroz kuću, derao se na Elizabeth koja je, kao i obično, bila oblivena suzama.

Matthias je gledao posljednju bitku između stupova ograde na katu. Svijest o vlastitoj nesposobnosti da zaustavi strašne riječi ili poplavu majčinih suza izazvala je drhtanje njegovih ruku. Želio je pobjeći i sakriti se. Međutim, natjerao se da gleda kako se otac kojemu nikad nije uspijevao udovoljiti svađa s majkom koju nikad nije uspio utješiti.

Mnogo je puta čuo kako njegovi roditelji jedno drugomu dobacuju iste užasne optužbe, ali to je bio prvi put da ih je razumio.

Riječi su i nakon svih tih godina još uvijek gorjele u njegovu mozgu. - Uhvatila si me u klopku, prepredena kučko hladnog srca - vikao je

Thomas na svoju ženu u predvorju. - Iskoristila si svoje tijelo da bi me zavela, a tada si namjerno zatrudnjela.

- Rekao si mi da me voliš - odbrusila je Elizabeth. - Bila sam nevina, ali ti se nisi libio odvući me u krevet, zar ne?

- Lagala si mi. Rekla si mi da znaš kako ćeš spriječiti trudnoću. Prokleta bila, nikad te nisam kanio oženiti. Nikad nisam za tebe osjećao ništa osim prolazne požude. Ništa više od onoga što bih osjećao za kurvu,

- Govorio si o ljubavi - cviljela je Elizabeth. - Ha. Dosta mi je ovoga braka bez ljubavi. Željela si titulu, pa, imaš je, ali

tako mi Boga, Elizabeth, to je sve što ćeš dobiti od mene. - Ne možeš me ostaviti, Thomase. - Ne mogu te se riješiti na neki legalni način. Razvod ne dolazi u obzir.

Ali odbijam se osuditi na nesretan život. Uživaj u tituli koju si dobila iskorištavanjem svojega tijela. Imat ćeš ovu kuću i dovoljno sredstava za život, ali ja više nikad neću nogom kročiti u ovo predvorje. Živjet ću u Londonu. Ako moraš uspostaviti kontakt sa mnom zbog nečeg izrazito važnog, učinit ćeš to preko mojih odvjetnika.

- Što će biti s Matthiasom? - očajnički je pitala Elizabeth. - On je tvoj sin i nasljednik.

- Za to imam samo tvoju riječ - grubo je rekao Thomas. - Koliko je meni poznato, mogla si spavati s pola članova mojega kluba.

- On je tvoj sin, prokleti gade. Zakon ti neće dopustiti da to zaniječeš. - Itekako sam svjestan toga, gospođo - rekao je Thomas. - Ali jednoga ću

dana saznati istinu o tome do koje si me mjere prevarila. Svaki muškarac u mojoj obitelji dobije bijeli pramen u kosi do svoje dvadesete godine.

- Dobit će ga i Matthias. Vidjet ćeš. U međuvremenu ga ne smiješ ignorirati.

- Ispunit ću svoje obveze prema njemu - obećao je Thomas. - Krajnje je vrijeme da se Matthiasa pošalje na školovanje. Ako još trenutak ostane u ovoj

kući, nema sumnje da ćeš ga svojim suzama i jadikovkama tako čvrsto vezati uza se da nikad neće postati muškarac.

- Ne smiješ ga poslati odavde. On je sve što imam. Neću to dopustiti. - Nemaš izbora - odbrusio je Thomas. - Već sam sve organizirao. Njegov

je tutor otpušten. Uz malo sreće Eton i Oxford će popraviti štetu što si je pokušala nanijeti.

Škola nije bila posve neugodna. Nakon što je prvih deset godina proveo u nastojanju da zadovolji svojeg oca, Matthias je nastavio s uzaludnim trudom. Svim se silama posvetio učenju.

Thomas je dječakovim školskim uspjesima posvećivao malo pozornosti, ali nešto se neobično ipak dogodilo tijekom tih godina. Za razliku od većine njegovih suučenika, Matthias se doista zagrijao za klasične tekstove koji su činili veći dio kurikuluma. Kako je postajao stariji, i dalje su ga privlačili nekakvom neobjašnjivom moći. Naslutio je tajne skrivene duboko u njima.

Duga, melankolična Elizabethina pisma obavještavala su ga o njezinim beskonačnim pritužbama na očevu sebičnost i škrtost, kućnim zabavama što ih je planirala i njezinim bolestima. Matthias je strepio od odlazaka kući između semestara, ali je to ipak činio jer mu je nešto u njemu govorilo da je to njegova dužnost. Kako su godine prolazile, opazio je da je njegova majka, između kućnih zabava, svoju depresiju počela liječiti vinom i opijumom.

Otac mu je pisao rijetko i malo. Uglavnom se žalio na visoke troškove Matthiasova školovanja I ljutio zbog stalnih financijskih zahtjeva što ih je Elizabeth dostavljala preko odvjetnika.

Elizabeth se utopila u ribnjaku na imanju one zime kad je Matthias navršio četrnaest godina. Sluge su rekle da je toga dana za večerom popila mnogo vina i nekoliko konjaka nakon toga. Rekla je osoblju da želi sama poći u večernju šetnju.

Njezina je smrt proglašena nesretnim slučajem, ali se Matthias katkad pitao nije li njegova majka počinila samoubojstvo. Ovako ili onako, bilo mu je suđeno da do kraja života snosi dio krivnje jer nije bio ondje da je spasi. Njegova bi majka željela da bude tako, kiselo je pomislio.

Još uvijek je vidio svojeg oca kako stoji s druge strane Elizabethina groba. To je bio nezaboravni događaj iz više razloga, a jedan od njih bio je taj da je Matthias toga dana dao svoje prvo ozbiljno obećanje sebi. Pogledao je očevo lice i u sebi se zarekao da ga više nikad neće nastojati zadovoljiti. Toga se dana negdje duboko u njemu smjestila nekakva hladnoća. Nikad nije nestala. Thomas je bio bezbrižno nesvjestan Matthiasova raspoloženja. Poveo ga je u stranu odmah nakon sprovoda i veselo objavio da se opet kani oženiti. Thomasovo olakšanje da se riješio Elizabeth i njegovo sretno iščekivanje predstojećeg braka bili su u oštroj suprotnosti s bojama žalovanja koje su ih okruživale.

- Zove se Charlotte Poole, Matthiase. Ljupka je, dražesna i čista. Plemeniti uzor ženstvenosti. Pružit ce mi sreću kakvu nikad nisam upoznao.

- Kako lijepo za vas, gospodine. Matthias se okrenuo na peti i udaljio od majčina groba. Tada je znao da

će ga njezin duh slijediti. Thomasovo pismo u kojem ga je obavijestio o rođenju kćeri Patricije

stiglo je godinu dana nakon grofove ženidbe sa Charlotte. Matthias je pozorno pročitao vedre, radosne riječi kojima je njegov otac opisivao svoju »duboku ljubav« prema novorođenoj kćeri i njezinoj majci. Kad je završio, Matthias je pismo bacio u kamin. Dok je gledao kako gori, učinilo mu se da u plamenu vidi duh svoje majke. Pokazalo se da je njezin bio prvi od mnogih.

Srebrni se pramen gotovo preko noći pojavio u Matthiasovoj kosi. Thomas je svojem sinu počeo slati sve usrdnija pisma, pozivajući ga da posjeti svoju novu obitelj. Matthias ih je ignorirao.

Kad je završio školovanje, Matthias je dobro poznavao grčki, latinski, te igre kockicama i kartama. Redoviti odlasci u London s prijateljima omogućili su mu da dobro upozna najgore igračnice, ali i sadržaj Britanskog muzeja.

Upravo je u muzeju naišao na prve tragove izgubljenog Zamara. Ondje je također upoznao Georgea Rutledgea, veoma cijenjenog učenjaka i stručnjaka za antikvitete. Rutledge je pozvao Matthiasa da se posluži njegovom privatnom knjižnicom. Rutledgeova impresivna knjižnica sadržavala je još dokaza o postojanju izgubljenog otočnog kraljevstva. Rutledge je bio jednako entuzijastičan kao i Matthias kad se radilo o mogućnosti otkrivanja Zamara. Jedini problem koji se pojavio na obzoru bio je osiguravanje novca za ekspediciju. Matthias je taj problem riješio na jedinstven način, onaj kojim je sablaznio visoko društvo i razbjesnio svojega oca.

Otvorio je kockarnicu. U godinama nakon što je Matthias otkrio Zamar, primio je nekoliko

poruka od lorda Colchestera kojima ga je pozivao da posjeti svoju malenu obi-telj u njihovu domu na selu. Matthias je uljudno odbijao. Uspio je izbjeći upoznavanje sa svojom maćehom i polusestrom.

Prije nekoliko mjeseci vraćao se kući iz Zamara kad su Thomas i Charlotte poginuli u nesreći s kočijom. Sprovod je održan nekoliko tjedana prije nego je stigao u Englesku. Patricia je otišla živjeti s ujakom odmah nakon što su njezini roditelji pokopani.

Matthias je stigao u London i otkrio da je naslijedio titulu grofa i još nekoliko duhova. ,

Ako situacija izmakne kontroli, odigrat će jedinu kartu koju ima, Matthias je obećao sebi u utorak uvečer dok je ulazio u blještavu plesnu dvoranu. Postoji mogućnost da će, nakon što Imogen započne s ostvarivanjem svojega plana, moći sve sabotirati ako Vannecku i ostalima jasno stavi do znanja kako je zaključio da je zemljovid njezina strica lažan.

Bilo bi riskantno. Ništa ne jamči da bi takva taktika djelovala. Imogen je ipak I. A. Stone. Čvrsto je odlučila svoj identitet zadržati u tajnosti, ali može

posve slobodno naveliko citirati mišljenja I. A. Stonea. Kad bi I. A. Stone, koji je privukao entuzijastične i odane sljedbenike, ustvrdio da zemljovid smatra autentičnim, Vanneck bi lako mogao progutati mamac, bez obzira na Matthiasovo mišljenje. Ima ih mnogo u Društvu koji bi uživali kad bi netko dokazao da Matthias nije u pravu.

Nije se obazirao na znatiželjne poglede i prikriveno zurenje dok se kretao velikom prostorijom.Pretvarao se da ne čuje šaptom izgovorene primjedbe koje su dopirale sa svih strana.

Hladnokrvni Colchester. Nikad nije opovrgnuo loš glas što ga je stekao prije desetak godina. S

druge strane, to nikad nije ni pokušao. U proteklim je godinama imao važnijeg posla. Izgubljeni mu je Zamar zaokupljao dušu i tijelo. Odnosno, tako je bilo sve dok ga Imogen Waterstone nije uvukla u ovaj neobičan plan.

Matthias je uglavnom ignorirao visoko društvo. Nije skrivao svoj prezir spram lakoumnog ponašanja i pakosnih tračeva koji čine njegovu žilu kucavicu. Slijedom toga, visoko ga je društvo smatralo fascinantnim.

Matthias je razmijenio hladan pozdrav s nekim poznanikom i poslužio se čašom šampanjca s pladnja što ga je nosio lakaj. Naslonio se na jedan od prekomjerno ukrašenih i pozlaćenih stupova koji ukrašavaju plesnu dvoranu i izvadio sat iz džepa. Gotovo jedanaest sati. Vrijeme za dizanje zastora.

U poruci koja je jutros veoma rano stigla u njegovu kuću Imogen je podrobno objasnila kakva će biti njegova uloga u večernjoj predstavi. Pošla je čak tako daleko da mu je poslala kratak scenarij koji ga je trebao voditi kroz njihov prvi razgovor Pred očima visokoga društva. Trebao se ponašati kao da ju je tek tada upoznao.

Nakon što je pogledom preletio smiješne rečenice dijaloga što ih je trebao naučiti napamet, Matthias je list papira bacio u vatru. On nije nikakav Edmund Kean, a plesna dvorana lady Blunt nije Drury Lane. Unatoč tomu, sada je ovdje. Bio je zaintrigiran, mada mimo svoje volje.

Imogenina malena šarada je neobična, nevjerojatna i posve šašava. Nema nikakve sumnje da će se pokajati zbog svoje uloge u tome. Ali nije mogao zanijekati osjećaj iščekivanja koji ga je obuzeo.

Palo mu je na pamet da je za kratko vrijeme koliko je poznaje doživio cijeli niz nepoznatih osjećaja, sve od nevjerice do uznemirujućeg stupnja žudnje. Između toga patio je od razdraženosti, zapanjenosti i smućenosti, ukratko rečeno, više osjećaja od svega s čime se morao nositi tijekom proteklog desetljeća. Dama je opasna.

- Dobra večer, Colchester. Ovo je svakako iznenađenje. Večeras će se u plesnoj dvorani lady Blunt zasigurno dogoditi nešto zanimljivo. Ne mogu zamisliti niti jedan drugi razlog iz kojega biste vi prihvatili poziv.

Na zvuk poznatoga, grlenoga glasa Matthias se okrenuo i pogledao ženu koja se zaustavila kraj njega. Lagano je sagnuo glavu u naklonu. - Selena. - Podigao je čašu i nazdravio joj. - Iskreni komplimenti. Spektakularno, kao i

uvijek, gospođo. - Hvala vam, gospodine. Čovjek daje sve od sebe. - A u vašem slučaju, to uvijek jamči uspjeh. Ako je Selena, lady

Lyndhurst, bila svjesna lagane podrugljivosti u njegovim riječima, nije dopustila da se to vidi. Samo se nasmiješila i mirno prihvatila ono što je očito. Doista jest spektakularna. Svi u gradu priznaju tu činjenicu.

Selena je bila kasnih dvadesetih godina. Nastanila se u Londonu prije četiri godine, nakon smrti svojeg postarijeg muža. Nije pokazivala nikakvu sklonost ponovnoj udaji, ali se njezino ime katkad povezivalo, premda diskretno, s određenim džentlmenima iz visokoga društva. Lijepa, otmjena i pametna, iskorištavala je sve prednosti jedinstvene slobode u kojoj je uživala kao imućna udovica.

Selena se učlanila u Zamarsko društvo, ali je Matthias smatrao da će njezino zanimanje za antikvitete biti kratkoga vijeka. Svakako je bila dovoljno inteligentna da bi mogla proučavati tu temu, ali je njezino bavljenje drevnim Zamarom, kao i u većine ostalih članova, bilo više pitanje mode nego znanstvene fasciniranosti. Kad Zamar prestane biti zabavan, potražit će neki drugi interes.

Selenina zlatna kosa, nebeskoplave oči i sklonost biranju nebeskoplave boje za haljine osigurali su joj nadimak Anđeo. Mladi zanesenjaci iz visokoga društva pisali su ode njezinu »božanstvenom licu« i »eteričnoj auri«. Stariji, blaziraniji džentlmeni koncentrirali su se na nastojanja da je šarmiraju i odvuku u svoj krevet. Prema onome što je čuo, Matthias je znao da je malo tko bio uspješan. Selena je krajnje izbirljiva kad je riječ o biranju ljubavnika.

Njegovi su mu instinkti govorili da je ona od one vrste žena čiji šarm i ljepota bude strast u druguma, ali ona sama nije pod njezinim snažnim utje-cajem.

Večeras je odjenula svoju uobičajenu nijansu plave boje. Haljinu, koja je razotkrivala veliki dio snježnobijelih grudi, ukrašavala je mreža od svjetlucava zlata. Fine su niti blistale na svjetlosti svijećnjaka. Zlatna pera poigravala su u njezinoj kosi. Na rukama je imala duge plave rukavice. Plave satenske cipelice dopunjavale su prizor. Slika i prilika anđela, pomislio je Matthias. Pitao se što se dogodilo s krilima.

U glavi mu se pojavila vizija Imogenine svijetlosmeđe kose i njezinih živahnih očiju boje mora. U Imogen Waterstone nije bilo ničeg eteričnog. Ona je oličenje života, oštra i pametna. Prava suprotnost duhovima koje vidi u vatri. Svaka strast kojoj se prepusti bila bi posve stvarna, a ne uvježbana imitacija emocija. Kroz Matthiasovu je glavu proletjele sjećanje na njihov poljubac. Usta su mu se izvila u osmijeh kad je popio gutljaj šampanjca. Anđeli ga nisu osobito privlačili, ali se čini da mu se poprilično sviđa određena dama koja u sebi ima nečeg vražjeg.

- Hajde, Colchester, recite mi što vas večeras dovodi ovamo. - Selena je pogledom preletjela prostoriju. - Je li istina da ste odlučili ispuniti svoju dužnost

prema novoj tituli? Jeste li se ove sezone pojavili u visokom društvu kako biste potražili buduću ženu?

- Zar se to priča? - To je trenutno glavna teorija - priznala je. -Recite mi, jeste li bacili oko

na jednu od mladih dama u ovom mnoštvu? - Što ako jesam? Selena se nasmijala zvonkim smijehom koji je podsjećao na udaranje

kristala o kristal. - Ako doista tražite odgovarajuću mladu damu; gospođine, možda bih vam mogla pomoći.

- Na koji način? - Upoznavanjima, naravno. Možda ste čuli da sam okupila maleno

društvo radi vlastite zabave. Dva se puta tjedno sastajemo u mojem salonu kako bismo proučavale drevni Zamar. Onamo pozivam samo mlade dame iz najboljih obitelji. Recite mi što tražite po pitanju izgleda, držanja, dobi i nasljedstva, a ja ću izabrati jednu ili dvije za vaše razmatranje.

Matthias se hladno osmjehnuo. - Zvučite kao da ste radili na licitacijama u Tattersall'su, Selena.

- Biranje žene se ne razlikuje baš previše od biranja dobroga konja, zar ne, milorde?

- Ne bih znao. - Matthias je uzeo drugu čašu šampanjca s pladnja i pružio je njoj. - Nikad to još nisam radio. Pričajte mi o vašem zamarskom salonu, Selena. To mi se ne čini kao vaš stil. Što vam može biti zabavno u druženju sa skupinom mladih dama dva puta tjedno?

Selenine su oči svjetlucale iznad ruba čaše. -Nije li vam palo na pamet da možda jednostavno volim ostalima otkrivati zagonetke drevnog Zamara?

- Ne - otvoreno je rekao. - Mislim da je daleko vjerojatnije da ste otkrili kako su naivne mlade dame izvrstan izvor novih tračeva o najuglednijim obiteljima iz visokoga društva.

- Vaše loše mišljenje, naravno, poražavajuće djeluje na mene. - Nemojte to osobno shvaćati, Selena. Ja imam loše mišljenje o većini igrica koje se igraju u ovom društvu.

- Niste baš u položaju da možete kritizirati Colchester. S obzirom na činjenicu da ste prije samo nekoliko godina otvorili kockarnicu čiji je jedini cilj bio džentlmene iz visokoga društva lišiti njihovih nasljedstva. - Selena se tiho nasmijala. -A vi mene optužujete da sudjelujem u igrama, gospodine. Vaše poimanje zabave čovjeku oduzima dah.

Nitko nikad nije izgubio cijelo svoje nasljedstvo za igraćim stolovima u kockarnici The Lost Soul, mislio je Matthias. Pomno je pazio da se to ne dogodi. Ali nije vidio razloga da to objašnjava Seleni. U svakom slučaju, malo je vjerojatno da bi mu vjerovala. Sigurno je da nitko drugi u visokom društvu to ne vjeruje. Čak i nakon svih tih godina, tračevi tvrde da je uništio niz imetaka dok je bio vlasnik kockarnice.

- Ovih dana radije tražim drukčiju vrstu zabave. - Matthias je promatrao

mnoštvo tražeći Imogen. Već je trebala stići. - Tražite nekog određenog? - upita Selena. Možda bih vas trebala

upozoriti da sam među večerašnjim gostima opazila Theodosiju Slott. Matthias je potisnuo uzdah i zadržao posve bezizražajan glas. - Doista. - Jednoga mi dana morate ispričati što se zapravo dogodilo kad ste

ustrijelili njezina ljubavnika na onom sastanku u zoru. - Nemam pojma o čemu govorite - mirno Matthias. Dat će Imogen još

petnaest minuta, odluči. Ako se dotad ne pojavi, pustit će je da se sama snalazi u svojim šaradama.

No tek što je stvorio tu odluku, žurno se predomislio. Pomisao da bi Imogen bila puštena da se sama snalazi bila je dovoljna da mu se rashladi krv u žilama.

Selena ga je znatiželjno pogledala. - Znači i dalje odbijate razgovarati o dvoboju, mada se to dogodilo prije nekoliko godina? Kako veoma razočaravajuće. Ipak, ne mogu reći da sam iznenađena. Poznati ste po tome da odbijate razgovarati o bilo čemu osim o Zamaru.

- Malo što drugo u visokom društvu zaslužuje dulji razgovor. - Bojim se da ste pomalo cinični, milorde. -Selena je zastala kad je na

drugom kraju plesne dvorane došlo do komešanja. - No, no, čini se da je stigao još netko zanimljiv.

Matthias je slijedio Selenin pogled. Podmuklo mrmljanje u kojem se osjećala želja za skandalom proširilo se mnoštvom. Iščekivanje ga je podsjetilo na ugođaj koji je vladao u čoporu lovačkih pasa malo prije početka lova. U zraku se osjećao miris krvi.

Jedno je ime lebdjelo na krijesti konverzacijskog koji je zapljusnuo plesnu dvoranu. Matthias ga je čuo kad je val prošao kraj njega.

- Nemoralna Imogen. Cura Waterstone. Zar se ne siećaš, draga moja? Nisu mi poznate pojedinosti. Dogodilo se prije tri godine. Sve je

zataškano zbog obiteljske veze s markizom.od Blanchforda. Čini mi se da je dobila nasljedstvo kad je njezin stric umro.

- Njezino se ime povezivalo s Vanneckovim na veoma neugodan način. Zatečeni su zajedno u spavaćoj sobi kod Sandownsa, znate. Lady Vanneck se ubila zbog tog incidenta.

- Doista. I još uvijek je primaju u uglednim krugovima? - Nemoralna Imogen je uistinu veoma zabavna, draga moja. A njezina je

teta u rodu s Blanchfordom. Selena je mahala svojom plavom pozlaćenom lepezom. - Nemoralna

Imogen. Gotovo sam zaboravila na nju. Pa, ovo bi se doista trebalo pokazati zanimljivim, milorde.

- Mislite? - Da, svakako. Niste bili u gradu prije tri godine kad je izazvala onakav

skandal. Čudakinja, najblaže rečeno. Žena s intelektualnim pretenzijama. - Selena se nasmiješila. - Ovo će vam se svidjeti, Colchester. Strastveno se

zanimala za drevni Zamar. - Je li? - Koliko se sjećam, nije imala nimalo ukusa i baš nikakva poimanja stila.

Pitam se je li ikad naučila pravilno plesati valcer. Matthias ju je iskosa pogledao. - Jeste li je dobro poznavali? - Svi su znali za nju nakon incidenta s Vanneckom. To je bila glavna

priča sezone. Ne vidim je s mjesta na kojem stojim, gospodine. Vi ste dovoljno visoki. Možete li je vidjeti iznad mnoštva?

- Da - tiho će Matthias. - Posve je dobro vidim. Promatrao je kako Imogen napreduje osjećajući fasciniranosti i poštovanja. Bez obzira da li je to namjeravala ili ne, doista je stvarala brazdu kroz plesnu dvoranu.

Na sebi je imala haljinu visoka struka i zamarskozelene boje. Sama je boja nije činila osebujnom, mislio je Matthias. Na kraju krajeva, zamarsko zelena je popularna ove sezone. Isticao ju je ukras od dupina i školjkica oko duboka izreza i tri reda volana na skutima. Osmjehnuo se. Motivi su svakako karakteristični za zamarsku umjetnost, ali su se dupini i školjke doimali prilično neobično na plesnoj haljini.

Imogen je na glavi imala poveći turban, također zamarskozelene boje, koji je skrivao sve osim nekoliko odbjeglih uvojaka. Sve bi to više odgovaralo postarijoj dami. Zlatni broš u obliku dupina ukrašavao je prednju stranu impozantnog pokrivala za glavu.

Horatia, veličanstvena u haljini od srebrna damasta, hodala je uz Imogen. Elegantnim je lornjonom zamijenila svoje uobičajene naočale.

Matthias je obuzdao smiješak dok je promatrao kako Imogen napreduje kroz mnoštvo. Nije hodala sitnim, laganim koracima koje većina drugih žena tako marljivo vježba. Zapravo se kretala dugim koracima, pokazujući energični entuzijazam.

Dok ju je promatrao, Matthiasu se učinilo da su se njegova osjetila odjednom izoštrila. Postao je svjestan cvjetnih mirisa koji su iz vrta dopirali kroz otvorena francuska vrata iza njega. Svijeće u golemim svijećnjacima jače su zasvijetlile. Žamor razgovora postao je glasniji nego nekoliko minuta ranije. I svaki drugi muškarac u mnoštvu odjednom se doimao poput grabežljivca. Matthias i znao da posljednje zapažanje nije samo plod njegove pregrijane mašte.

- Pitam se namjerava li naći muža - glasno je razmišljala Selena. - Možda ju je teta uvjerila da će nasljedstvo što ga je nedavno dobila biti dovoljan poticaj za nekog očajnog džentlmena. Što je sasvim moguće.

Matthias je zaškrgutao zubima. Imogen je morala znati da je skandal od prije tri godine oživljen za samo nekoliko minuta. Daljnja rodbinska veza obitelji Waterstone s markizom od Blanchforda može je vratiti u visoko društvo, ali ne može spriječiti ogovaranje. Šapat je zasigurno stigao do nje, jednako kao i do njega.

Pozorno ju je proučavao. S mjesta na kojem je stajao činilo mu se da na

nju uopće ne djeluju tihi razgovori oko nje. To je samo dokazivalo da malo što može obeshrabriti Imogen.

Promatrao ju je sa sve većim divljenjem dok su se ona i Horatia probijale kroz mnoštvo. Sasvim je dobro znao kakav je osjećaj ući u plesnu dvoranu i čuti neugodan epitet pridodan vlastitom imenu. Treba imati hrabrosti da se prođe kroz ovu gužvu. Kako će je, dovraga, nagovoriti da odustane od svojeg lakomislenog plana kad posjeduje takav stupanj smionosti, pitao se.

- Colchester? Matthias je vratio svoju pozornost na Selenu koja ga je promatrala s

neobičnim izrazom lica. Oprostite, nisam čuo. Što ste rekli? - Pitala sam zar nešto nije u redu. - Nije u redu? Ni slučajno. - Matthias je napola ispijenu času šampanjca

odložio na obližnji pladanj. Molim vas, ispričajte me, silno želim otkriti traži li gospođica Waterstone

doista muža. Selenina su se ljupka usta zabezeknuto otvorila od šoka. Matthias je

pomislio kako na njezinu licu nikad nije vidio tako iznenađen izraz. Umalo se glasno nasmijao.

- Colchester, sigurno se šalite! - Selena se uz malo poteškoća uspjela pribrati. - Što to govorite, za ime svijeta? Nemojte mi reći da vas Imogen Waterstone zanima kao potencijalna supruga. Milorde, upravo sam vam rekla, o njoj se šire veoma neugodni tračevi.

- Rijetko kad slušam tračeve, Selena. Čuo sam ih previše o sebi da bih im vjerovao.

- Ali, Colchester, zatečena je u spavaćoj sobi s Vanneckom, za Boga miloga. Niti jedan muškarac vašega statusa nikad ne bi ni pomislio zaprositi Nemoralnu Imogen. Nije riječ o tome da vam je potreban njezin novac. Svi znaju da ste ovih dana bogati poput Kreza.

- Ako biste me ispričali, Selena, moram se pobrinuti da me predstave mladoj dami. Matthias se zaputio ravno u prvo od gustih jata ljudi u prostoriji. Gužva se najednom kao nekom čarolijom rasplinjavala Dok je prilazio. Matthias je osjećao kako ga slijede oni u kojima se vidjelo zlobno nagađanje - Kretao se ravno prema Imogen i Horatiji. Stigao je do ruba sve većeg kruga koji se stvarao oko njih dviju istodobno kad i Fletcher, lord Vanneck.

Vanneck je bio tako zaokupljen Imogen da nije ni vidio Matthiasa sve dok umalo nije stao na jednu od Matthiasovih blještavo ulaštenih čizama.

- Ispričavam se - progunđao je Vanneck dok je pokušavao zauzeti bolji položaj. Tada je prepoznao Matthiasa. Iznenađena se pojavilo u njegovim podbuhlim očima. - Colchester. - Oprezna je radoznalost zamijenila prvobitni izraz iznenađenja na njegovu licu. - Čuo sam da ste u gradu. Što vas, dovraga, dovodi ovamc? Mislio sam da ne podnosite ovakva zbivanja.

- Čini se da mi večeras svi postavljaju isto pitanje. Već mi postaje

monotono. Vanneck je porumeneo. Njegova su se tanka usta ljutito stisnula. -

Oprosite. - Ne obraćajte pozornost na mene, Vanneck. Večeras me zaokuplja nešto

drugo. - Doista. Matthias je ignorirao sve izraženiju radoznalost u Vanneckovim očima.

Taj mu se čovjek nikad nije sviđao. Njihovi su se putovi katkad križali ne samo zato što je Vanneck bič član Zamarskoga društva, već i zato što je također bio član jednog ili dvaju Matthiasovih klubova. Matthias je znao da su dame iz visokoga društva Vannecka nekoć smatrale naočitim muškarcem. No sad je bio u srednjim četrdesetima, a godine pijančevanja i raskalašenog života uzele su svoj danak. Udebljao se oko struka, a nekoć čvrsta čeljust omekšala je i ovjesila se.

Matthias je gledao kako Imogen biva predstavljena njihovoj domaćici, punašnoj, vedroj Letitiji, lady Blunt. Bilo je očito da su Horatia i Letty stare prijateljice. Dvije su žene vedro čavrljale. Letty je očito bila ushićena uzbuđenjem što ga je izazvala neočekivanim gošćama. Sutradan ujutro svi će pričati o njezinu balu. Horatia je dobro izabrala prvu pozivnicu.

- Imogen Waterstone - reče Vanneck. - Već oko tri godine nije bila u gradu. Bila je prijateljica moje pokojne žene.

Matthias ga iskosa pogleda. - Čuo sam. Vanneck se namrštio. - Poznajete je? - Recimo samo da znam dovoljno o njoj da bih joj želio biti predstavljen. - Ne mogu zamisliti zašto - progunđa Vanneck. - Žena je čudakinja. Matthiasu se pred očima pojavila slika ovog raskalašenog, sebičnog

nitkova koji je namamio Imogen u spavaću sobu, te je morao svim snagama potisnuti želju da ga tresne šakom u debelo lice. Natjerao se da pogleda u stranu i progura kroz posljednji krug znatiželjnika. Imogen je uljudno slušala kako Horatia i Letty razmjenjuju vijesti, te se razvedrila kad ga je opazila. Matthias se osmjehnuo.

- Colchester. - Letty mu se ozareno smiješila. Njegova je nazočnost ondje značila veliki uspjeh, a ona je bila itekako svjesna činjenice da mu duguje zahvalnost za to. Jednim ju je potezom učinio domaćicom na koju treba računati. - Letty. - Matthias se sagnuo nad njezinom punašnom rukom u rukavici. - Iskrene čestitke na veoma uspješnom primanju. Smijem li vas zamoliti da me predstavite svojim novim gošćama?

Lettyno je okruglo lice blistalo od zadovoljstva. - Ali naravno, milorde. Dopustite da vam predstavim svoju veoma dragu prijateljicu, gospođu Horatiju Elibank, i njezinu nećakinju, Imogen Waterstone. Moje dame, grof od Colchestera.

Matthias se ohrabrujuće nasmiješio Horatijinim tjeskobnim očima dok se

saginjao nad njezinom rukom. - Drago mi je, gospođo Elibank. - Pogledom je prešao po Imogeninu nestrpljivom licu.

- Milorde. - Horatia je pročistila grlo. - Zacijelo će vas zanimati činjenica da moja nećakinja proučava drevni Zamar.

- Doista. - Matthias je uzeo Imogeninu ruku pokrivenu rukavicom. Sjetio se scenarija što mu ga je Imogen poslala u pismu. - Kakva slučajnost. Ja također.

Imogenine su oči poigravale od pobjedničkog odobravanja dok je izgovarao pravilne uvodne rečenice. - Gospodine, jeste li vi, kojim slučajem, lord Colchester koji je otkrio izgubljeni Zamar i učinio ga zanimljivijim od drevnog Egipta?

- Ja sam doista Colchester. - Matthias je zaključio kako je vrijeme da se odmakne od scenarija. -Što se tiče Zamara, jedino mogu reći da je postao zanimljiv jednostavno zato što je Zamar.

Imogen je neznatno stisnula oči na njegovu improvizaciju, ali se odlučno držala svoje uloge. -Silno mi je drago da smo se upoznali, milorde. Vjerujem da imamo o mnogočemu raspraviti.

- Za početak rasprave nema boljeg trenutka od sadašnjeg. Hoćete li mi ukazati čast i plesati sa mnom?

Iznenađeno je trepnula. - O, da, naravno, gospodine. Kimnuvši Horatiji, Matthias je ispružio ruku kako bi uzeo Imogeninu.

Promašio je za desetak centimetara jer je ona već krenula kroz mnoštvo. Uspio ju je sustići baš kad je stigla do pretrpanog plesnog podija.

Imogen se okrenula, zakoračila u njegovo naručje i odmah ga povela u energičan valcer.

- Počelo je. - Uzbuđenje joj je svjetlucalo u očima. - Silno mi je laknulo kad sam vas večeras ugledala ovdje, gospodine.

- Samo sam se pridržavao uputa. - Da, znam, ali priznajem da sam bila mrvicu zabrinuta da ste možda

popustili pred svojim sumnjama po pitanju mojega plana. - Nekako sam se nadao da ćete vi i sami doći do nekih zaključaka i

možda odustati, Imogen. - Ni slučajno. - Hitro je pogledala s jedne na drugu stranu, a potom ga

povela u mirniji dio plesnog podija. - Jeste li vidjeli Vannecka? - Ovdje je. - Matthias je pomislio kako je za niega nešto sasvim novo da

ga partnerica vodi plesnim podijem. - Izvrsno. - Imogenina se šaka stisnula oko Matthiasovih prstiju. - Znači

da je zacijelo opazio vase iznenadno zanimanje za mene? - On i svi ostali u prostoriji. Inače nemam biti viđen na ovakvim

zbivanjima. - Tim bolje. Teta Horatia već sada priča lady Blunt priču o kraljičinu

pečatu. Reći će joj da je stric Selwyn meni ostavio zemljovid. Glasine će se brzo proširiti. Vjerujem da će Vanneck već večeras čuti o tome, ili najkasnije sutra.

- Nema sumnje, s obzirom na način na koji se tračevi šire visokim društvom - mrko će Matthias.

- Čim sazna da ja posjedujem ključ za kraljičin pečat, sjetit će se kako ste vi iskoristili priliku da se što prije upoznate sa mnom. - Imogen se zadovoljno nasmiješila. - Odmah će se početi pitati zašto ste to učinili. Potom će zaključiti da postoji samo jedan očiti razlog koji bi vas natjerao da se potrudite tako me brzo upoznati.

- Kraljičin pečat. - Tako je. Matthias ju je krišom proučavao. - Postoji još jedan razlog iz kojeg sam

vas večeras želio upoznati, znate. Zbunjeno ga je pogledala. - Koji razlog, milorde? - Rekao sam vam, visoko društvo vjeruje da tražim suprugu. Lice joj se razvedrilo. - O, da. Spomenuli ste nešto u tom smislu. Ali

nitko neće pomisliti da ste iz tog razloga zainteresirani za mene. - Zašto ne? Namrštila se. - Nemojte biti tupi, Colchester. Nitko ne bi očekivao da ste

ozbiljno zainteresirani za mene kao buduću suprugu. Ne zabrinjavajte se, gospodine. Visoko će društvo zaključiti točno ono što želimo da zaključi. Vas zanima moj zemljovid.

Nije krio svoju razdraženost. - Zacijelo nema nikakve nade da ćete se predomisliti i odustati od tog šašavog plana?

- Baš nikakve, milorde. Zapravo, veoma sam zadovoljna načinom na koji je sve počelo. Nastojte ne brinuti. Pobrinut ću se da vam ne zaprijeti nikakva opasnost.

- Ako nema nikakve mogućnosti da utječem na vas kako biste odustali od plana, ima li kakvih izgleda da vas nagovorim da meni prepustite vodstvo?

- Kako molim? - Znam da je to pomalo dosadno i konvencionalno, ali mene su učili da

moram voditi dok plešem valcer s nekom damom. - Oh. - Imogen je porumenjela do korijena kose. - Oprostite mi, milorde.

Malo sam izišla iz prakse. Angažirala sam instruktora prije tri godine. Bio je Francuz. Francuzi su veoma vješti u takvim stvarima.

- Čuo sam. - Matthias je krajičkom oka vidio kako Vanneck zastajkuje i čeka na rubu mnoštva. Promatrao je Imogen s očitim zanimanjem.

- Philippe je rekao da sam po naravi sklona preuzimati vodstvo na plesnom podiju.

- Philippe? - Philippe D'Artois, moj francuski učitelj plesa - objasnila je Imogen. -

Ah, da. Učitelj plesa. Imogen je čedno spustila trepavice. - Philippe je rekao da smatra veoma uzbudljivim kad dama preuzima vodstvo.

- Doista? Diskretno je pročistila grlo. - Rekao je da to zagrijava krv u njegovim

žilama. Francuzi su skloni romantici, znate. - Doista. Matthiasa je odjednom obuzela silna želja da sazna mnogo više o Imogen.

Zaključio je da mora naći neko mjesto gdje će moći u miru razgovarati. Možda u vrtu.

Uloživši sirovu snagu, zaustavio ju je na rubu plesnoga podija. - Mogu li vas zainteresirati za malo svježeg zraka, gospođice Waterstone?

- Hvala vam, ali ne osjećam potrebu za svježim zrakom. - Besmislice. - Čvrsto joj je prstima obuhvatio lakat i silom je poveo

prema vratima koja su vodila u vrtove. - Ovdje je veoma toplo. - Stvarno, gospodine, uopće se nisam pregrijala. - Ja jesam. - Kako molim? - Zacijelo je to od uzbuđenja jer ste vi vodili na plesnome podiju. Rekli

ste mi da to može zagrijati krv. - O. - Na licu joj se pojavio izraz razumijevanja. - Da, svakako. Posve

razumijem. Svježi zrak je točno ono što vam je potrebno, gospodine. Matthias se probijao kroz gužvu, vukući Imogen za sobom. Trenutak prije nego je stigao do vrata, morao je skrenuti lijevo kako bi izbjegao sudar sa skupinom znatiželjnika.

Očito je iznenadna promjena smjera izazvala malenu katastrofu. Imogen nije bila spremna. Sudarila se s lakajem koji je nosio pladanj pun čaša Šampanjca.

Lakaj je oštro uzviknuo. Pladanj mu je kliznuo iz ruku i pao na pod. Čaše su se smrskale. Šampanjac je poprskao haljine dama koje su stajale najbliže mjestu događaja.

Jedna od dama, opazio je Matthias, bila je Theodosia Slott. Oči su joj se raširile kad ga je ugledala. Rastvorila je usta od šoka. Stavila je ruku na svoja bujna prsa.

- Colchester. - Theodosia je prigušeno uzviknula, problijedjela i kliznula na pod u otmjenoj nesvjestici.

- Grom i pakao - reče Matthias. Uslijedio je opći kaos. Gospoda su izgledala smeteno. Zbunjeno su

pogledavala od Theodosije na podu do Matthiasa i natrag. Nekoliko je dama hitro priskočilo u pomoć. Posegnule su za svojim bočicama mirišljavih soli i istodobno užasnutim očima promatrale Matthiasa.

- Kad bolje promislim, gospođice Waterstone -Matthias je zastao kad je vidio da se Imogen spustila na koljena kako bi lakaju pomogla pokupiti razbijene čaše. S lakoćom ju je podigao na noge. -vjerujem da je vrijeme za odlazak. Sve će ovo uskoro postati krajnje dosadno. Potražimo vašu tetu, pa ćemo pozvati kočiju za vas.

- Ali tek sam stigla. - Imogen se osvrtala preko rarnena dok ju je Matthias žustro vodio dalje od razbijenog stakla i žene na podu. - Tko je ona neobična

dama? Doista vjerujem da se onesvijestila kad je ugledala vas, gospodine. - Moj nesretni zao glas katkad ima takav učinak na ljude. Matthias se nagnuo u kočiju trenutak prije no što je lakaj zatvorio vrata.

Fiksirao je Imogen pogledom mrkim od frustriranosti. - Želio bih razgovarati s vama, gospođice Waterstone. To večeras očito nije moguće. - Dobacio je kratak, razdražen pogled preko ramena, prema krcatim stubama pred ulazom u zdanje lady Blunt gdje su gosti dolazili i odlazili stvarajući prilično kaotičan prizor. -Posjetit ću vas sutra u jedanaest. Pobrinite se da budete kod kuće.

Imogen je uzdigla obrve na njegovu hladnu drskost, ali je rekla sebi da mu to ne smije zamjeriti. Ovo je očito bila naporna večer za njega, mada je ona smatrala da je sve prošlo prilično dobro. -Radujem se vašem posjetu, milorde. Ohrabrujuće mu se nasmiješila, nadajući se da će suzbiti njegovu malodušnost, ali se izraz u njegovim očima samo još više smračio. Kimnuo je glavom u otresito uljudnom pozdravu. Svjetlost fenjera pretvorila je njegov srebrni pramen kose u led.

- Želim vam objema ugodnu večer. - Koraknuo je unatrag i okrenuo se. Lakaj je zatvorio vrata.

Imogen je gledala kako Matthias nestaje u sjenkama na ulici. Potom je pogledala ulazna vrata velike kuće. Vanneck je izišao pred vrata. Njegov je pogled na trenutak susreo njezin, a tada je kočija krenula.

Imogen je posve nepomično sjedila na jastucima. Sad je prvi put vidjela Vannecka nakon sprovoda. Tri dodatne godine neumjerenog življenja ostavile su trag na njemu. Činilo se da je postao još pakosniji.

- Moram reći, nikad ništa nije dosadno kad je Colchester u blizini. - Horatia je podigla svoj lornjon i pogledala Imogen. - A kako se isto može reći i za tebe, draga moja, vjerujem da nas očekuje poprilično uzbuđenja. - Nije se činilo da je time zadovoljna.

Imogen je skrenula misli s problema po imenu Vanneck. - Tko je ona dama koja se onesvijestila kad je ugledala Colchestera?

- Doista ima čudan učinak na neke žene, nije li tako? Najprije Bess, a sad Theodosia Slott.

- Bessina je reakcija bila razumljiva u danim okolnostima. Mislila je da je on duh ili vampir. Ali što je s tom Theodosijom Slott? Koja je njezina isprika?

Horatia se zagledala kroz prozor kočije. - To je stara priča, a kao što je slučaj s mnogim starim pričama o Colchesteru, nemam pojma koliko u tome ima istine, a koliko izmišljotina.

- Ispričaj mi ono što znaš, teta Horatia. Horatia ju je pogledala. - Mislila sam da ne želiš slušati tračeve o njegovu gospodstvu.

- Počela sam se pitati ne bi li možda bilo mudrije bolje se informirati. Teško je znati kako treba reagirati u nekoj situaciji ako čovjek ne zna što se događa.

- Shvaćam. - Horatia se udobnije smjestila, a na licu joj se pojavio zamišljen izraz. - Theodosia Slott je bila kraljica svoje sezone. Dogovorila je

izvrstan brak s gospodinom Haroldom Slottom. Mislim da se njegova obitelj bavila brodarstvom. Gospodin Slott je bio poodmakle dobi, koliko se sjećam.

Imogen je postala nestrpljiva. - Da, da. Molim te, nastavi. Što se dogodilo?

- Ništa posebno neobično. Theodosia je obavila svoju dužnost prema mužu. Podarila mu je nasljednika. A zatim je odmah započela vezu s privlačnim mladim čovjekom po imenu Jonathan Exelby.

- Zar mi govoriš da su Theodosia i Exelby bili ljubavnici? - Da. Exelby je zalazio u najzloglasnije kockarnice. Za jednu se govorilo

da mu je najdraža, The Lost Soul. Bila je veoma popularna kod mladih kicoša iz visokoga društva. Još uvijek jest, kad smo već kod toga. U svakom slučaju, jedne je večeri ondje sreo Colchestera i njih su se dvojica žestoko posvađala. Dogovoren je sastanak u zoru.

Imogen se užasnula. - Colchester je sudjelovao u dvoboju? - Tako glasi priča. - Horatia je kratko odmahnula rukom. - Nitko je nikad

neće potvrditi, naravno. Dvoboji su zabranjeni. Oni koji u njima sudjeluju rijetko kad raspravljaju o tome.

- Ali mogao je poginuti. - Prema onome što se priča, poginuo je Exelby. - Ne vjerujem. - Imogenina su se usta osušila. Horatia je slegnula

ramenima. - Koliko mi je poznato, Exelby više nikad nije viđen nakon onoga što se te zore dogodilo. Jednostavno je nestao. Mrtav i pokopan u nekom neobilježenom grobu, kažu ljudi. Nije imao nikoga od obitelji tko bi mogao postavljati pitanja.

- Mora biti još nečega u toj priči. - Zapravo, ima još nečega. - Horatia se zagrijala za priču. - Theodosia

tvrdi da ju je Colchester još dodatno povrijedio jer se kasnije tog istog jutra pojavio na njezinu pragu i zatražio njezine usluge.

- Što? - Colchester joj je navodno rekao da su se svađali zbog nje, a kako je on

pobijedio u dvoboju, prirodno je očekivao da će u krevetu zauzeti mjesto njezina ljubavnika. Ona tvrdi da ga je dala izbaciti na ulicu.

Imogen je ostala bez riječi. Kad se uspjela pribrati, ozlojeđeno je prasnula: - Gluposti.

- Vjeruj mi, te je sezone to bila glavna tema razgovora. Dobro se toga sjećam jer je skandal istisnuo čak i onu užasnu priču o demonskim blizancima iz dvorca Dunstoke o kojoj su te godine svi razglabali.

Imogenina je pozornost nakratko odvučena na drugu stranu. - Demonski blizanci?

- Brat i sestra koji su skovali zavjeru o spaljivanju kuće na sjeveru. To se dogodilo malo prije početka sezone - objasnila je Horatia. - Navodno je postariji muž sestre u to vrijeme bio u svojem krevetu. Pretvorili su ga u pepeo. Demonski su blizanci navodno pobjegli s gomilom dragulja staroga muža.

- Jesu li blizanci ikad uhvaćeni? - Ne. Nestali su zajedno s bogatstvom. Neko su se vrijeme svi pitali hoće

li se pojaviti u Londonu, te pokušati zavesti i ubiti još nekog bogatog starca, ali nisu došli ovamo. Vjerojatno su otišli na kontinent. U svakom slučaju, kao što sam rekla, ljudi su prestali pričati o demonskim blizancima kad je došlo do afere Colchester.

Imogen se namrštila. - Colchester se nikad ne bi uplitao u tako nešto. - Pa, kako se nikad nije potrudio opovrgnuti ili potvrditi priču, ljudi i

danas vjeruju u to. A Theodosia još uvijek uživa u svojoj ulozi. Kao što si vidjela, silno se trudi održavati dramu na životu.

Imogen je nabrala nos. - To svakako. Ono je bilo dobro odglumljeno. Ali je previše smiješno da bi bilo istinito. Colchester nikad ne bi sudjelovao u dvoboju, a kamoli ubio svojega protivnika i potom pokušao zavesti ljubavnicu sirotog čovjeka.

- Nisi poznavala Colchestera u tim danima, draga moja. - Horatia je zastala. - Zapravo, ni danas ga baš dobro ne poznaješ.

- Upravo suprotno, počinjem misliti da njega Poznajem ga bolje nego bilo koga drugoga u gradu.

Horatia se zapanjila. - Što te navodi na tu pomisao? - Imamo tako mnogo zajedničkog - reče Imogen. - I uvjeravam te da je on

previše razuman da bi dopustio da ga netko uvuče u budalastu svađu zbog žene kakva je Theodosia Slott. Njegovi živci nikad ne bi izdržali nasilni sukob. Štoviše, ni u jednom trenutku ne mogu zamisliti Colchestera u nekoj od onih zloglasnih kockarnica.

- Ne možeš? - Ne, naravno - reče Imogen. - On je čovjek delikatna senzibiliteta i

profinjena ukusa. On jednostavno nije od one vrste ljudi koji traže zabavu u kockarnicama.

- Draga moja, Colchester je bio vlasnik kockarnice o kojoj je riječ. Imogen se sljedeći put neće tako lako izvući, obećao si je Matthias dok je

izlazio iz svoje kočije. Penjao se stubama do ulaznih vrata svoje kuće, obuzet osjećajem odlučnosti. Kad je sutra bude posjetio, dobit će odgovore na svoja pitanja. Ovako ili onako, naumio je saznati što se prije tri godine točno dogodilo između Vannecka i Imogen. Trenutno je bio sklon vjerovati da verzija koja se širi tračevima nije posve točna. Rijetko kad jest.

Ufton je u pravom trenutku otvorio vrata. Njegova je posve ćelava glava svjetlucala na svjetlosti zidnih svijećnjaka. Promatrao je Matthiasa na svoj uobičajeno pribrani način. - Nadam se da ste proveli ugodnu večer, gospodine.

Matthias je skinuo rukavice i dobacio ih batleru. - Proveo sam zanimljivu večer.

- Doista. Bojim se da će uskoro postati još zanimljivija, milorde. Matthias je zastao na pola puta preko predvorja j osvrnuo se preko

ramena. On i Ufton se već veoma dugo poznaju. - Što to znači, dovraga?

- Imate goste, milorde. - U ovo doba? Tko je tu? Felix? Plummer? - Vaša, ovaj, sestra, milorde. I njezina družbenica. - Ako ti tako zamišljaš šalu, Uftone, dopusti da te obavijestim da postaješ

senilan. Ufton se uspravio i nastojao izgledati smrtno uvrijeđen. - Uvjeravam vas,

gispodine, da se ne šalim. Zapravo, ja se nikad ne šalim. Trebali biste to znati. Dovoljno ste mi često govorili da uopće nemam smisla za humor.

- Prokletstvo, čovječe, ja nemam sestru -Matthias se naglo prekinuo. Zurio je u Uftona. -Grom i pakao. Ne misliš valjda na moju polusestru?

- Lady Patricia Marshall, gospodine. - U Uftonovim se očima pojavio tračak suosjećanja. - I njezina družbenica, gospođica Grice. - Ispruživši ruku oko Matthiasa, tiho je otvorio vrata knjižnice.

Matthias je osjetio hladnoću dok je zurio u prostoriju u kojoj je pucketala vatra u kaminu. Knjižnica je njegovo svetište, njegovo utočište, njegov brlog. Nitko ne bi smio ući u tu prostoriju bez njegova osobnog poziva. Mnogi tu odaju smatraju čudnom i deprimirajućom uza sve one zamarske

ukrase i egzotične nijanse. Drugi je drže fascinantnom, mada neki kažu da u njima izaziva nelagodu. Matthiasa nije opterećivala mišljenja njegovih posjetitelja. Knjižnica je osmišljena tako da ga podsjeća na drevni Zamar. Svaki put kad uđe u ovu prostoriju, ulazi u drugi svijet, mjesto gdje ga obavija davno izgubljena prošlost, isključujući sadašnjost i budućnost Ondje je, okružen duhovima drevnog naroda, katkad uspijevao zaboraviti duhove iz vlastite prošlosti. U toj je prostoriji običavao provoditi sate i sate, zaokupljen odgonetavanjem tragova što su ih ostavili oni koji su živjeli u zagonetnom Zamaru.

Matthias je prije dosta godina otkrio da može, ako se u dovoljnoj mjeri koncentrira na nastojanje da shvati drevni Zamar, ignorirati nepobitnu potrebu koja kipti duboko ispod leda u njemu.

Ova je odaja savršena replika njegova najnevjerojatnijeg otkrića, velike knjižnice koju je našao skrivenu u labirintu ispod ruševina izgubljenoga grada. Sa stropa su visjele raskošne, bogato ukrašene draperije zamarskozelene i zlatne boje. Odgovarajući je sag pokrivao pod. Vješto izrezbareni i pozlaćeni stupovi stvarali su dojam drevne kolonade.

Police za knjige bile su krcate knjiga svih oblika i veličina. Grčki, latinski i drugi, daleko tajanstveniji tekstovi ispunjavali su njihove stranice, na nekoliko su se polica nalazile glinene pločice s napisima, kao i dokumenti napisani na svicima materijala koji je sličio papirusu, ali se poazao trajnijim tijekom stoljeća. Matthias je iznio svitke iz tajne knjižnice kao da su izrađeni od čistog zlata i neprocjenjivih dragulja. Zapravo, njihova je prava vrijednost za njega bila daleko veća od vrijednosti blještavog blaga za kojim je Rutledge žudio.

Naslikani prizori ruševina Zamara ukrašavali su zidove između stupova. Kameni kipovi Zamarisa i Anizamare stajali su u nasuprotnim kutovima.

Namještaj je bio ukrašen dupinima i školjkama, prevladavajućim motivima u zamarskoj umjetnosti.

Matthias polako uđe u vatrom osvijetljenu odaju. Dvije žene, jedna mlada i druga srednjih godina, ukočeno su sjedile na

sofi ispred kamina. Držale su se jedna uz drugu, očito se ne osjećajući ugodno u neobičnom okruženju.

Obje su na sebi imale prašnjave putne haljine. Doimale su se umornima i zabrinutima. Obje su se trgnule kad je Matthias ušao u knjižnicu, kao da ih je ostavila hrabrost dok su ga čekale. Mlađa je svoje lice okrenula prema njemu.

Shvatio je da gleda u srebrnosive oči koje su bile jednake njegovima. Bila bi sasvim zgodna da nije izgledala očajno, nepristrano je pomislio. Odlučan nos i elegantna brada ukazivali su na osobnost skrivenu ispod nervoznog izraza lica. Kosa joj je bila malo svjetlija od njegove, tamno-siva nijansa koju je nesumnjivo naslijedila od oca.Figura joj je bila gipka i graciozna.. Iznenadio se njezina haljina izgleda pomalo staro i otrcano.

To je Patricia, polusestra koju nikad nije upoznao, nikad je nije želio upoznati. To je drugi potomak njegova oca, voljena kći koja je bila željena, obožavana, čuvana i zaštićena; dijete čija majka svojeg zavodnika nije morala prisiliti na brak.

Ovo je kći žene koja je svoje karte odigrala daleko opreznije od njegove majke, mislio je Matthias. Kći uzorne supruge.

Zaustavio se u sredini knjižnice. - Dobra večer. Ja sam Colchester. Prilično je kasno. Smijem li pitati što vas dovodi ovamo? - Matthias je govorio posve bezizražajnim glasom. To je bio stari trik, onaj što ga je razvio prije svoje dvadesete godine i koji mu je tijekom godina prešao u naviku. Učinkovito je skrivao sve emocije, sve sumnje, sve nade. Ništa nije tražio i ništa nije obećavao.

Patricia je očito ostala bez riječi nakon njegova ledenog pozdrava. Promatrala ga je krupnim, mahnitim očima, a činilo se da će briznuti u plač.

Starija se žena, ona na čijem su se licu vidjeli tragovi godina ispunjenih gorčinom i rezigniranošću, uspravila i promatrala ga s određenim stupnjem odlučnosti. - Milorde, ja sam gospođica Grice - rekla je. - Pratila sam vašu sestru na njezinu putovanju u London. Rekla mi je da ćete mi vi nadoknaditi tro-škove i platiti za moje usluge družbenice.

- Je li? - Matthias je prišao stoliću na kojem se nalazila boca konjaka i čaše. Skinuo je čep s kristalne boce i polako ulio poveću količinu konjaka u čašu. - A zašto vam ona sama ne plati? Moj mi odvjetnik kaže da je dobro zbrinuta, u skladu s uvjetima oporuke mojega oca.

- Ne mogu joj platiti jer nemam novca - izlane Patricia. - Svaki put kad stigne moja tromjesečna naknada, moj ujak sve uzme i potroši na svoje lovačke pse, konje i lov. Morala sam založiti majčinu ogrlicu kako bih kupila kartu za putovanje kočijom.

Matthias je zastao s čašom na pola puta do usta.

- Vaš ujak? - Sjetio se imena koje je odvjetnik spomenuo. Netko sa strane njezine majke. - To je zacijelo Poole?

- Da. On upravlja mojim nasljedstvom i krade ga. Prošle su mi godine mama i tata priredili moju prvu sezonu. Mama je rekla da ću ove godine imati drugu, ali moj ujak odbija platiti za to. Jasno mi je da ne želi da se udam i tako pobjegnem iz njegova kućanstva. Sve dok sam primorana živjeti u njegovoj kući, imat će kontrolu nad mojim novcem. Živim u Devonu kao u klopci otkako su moji roditelji umrli.

- U klopci? To mi zvuči malo pretjerano - progunđa Matthias. - To je istina. - Patricia je izvukla rupčić iz svoje torbice i počela jecati u

maleni pravokutnik. - Kad se pobunim zbog ujakova ophođenja prema meni, on se smije. Kaže mi da je zavrijedio taj novac jer je bio jedini koji je bio voljan pružiti mi dom nakon smrti mame i tate. Podsjeća me da vi ne želite imati nikakve veze sa mnom, milorde. Znam da je to istina, ali sad se moram prepustiti vama na milost i nemilost. Pri pogledu na njezine suze Matthiasovom su tijelom proletjele mračne uspomene. Mrzio je ženske suze. Uvijek su ga podsjećale na one prigode kad se od njega očekivalo da se bavi majčinim periodičnim napadajima plača. Uvijek se osjećao bespomoćnim jer je nije mogao utješiti, a istodobno ga je izjedao bijes jer je njegov otac otišao i ostavio ga da se sam nosi s takvim situacijama.

- Pobrinut ću se da moj odvjetnik provjeri stanje vaših financija. - Matthias je popio veliki gutljaj konjaka i čekao da ga zagrije. - Nešto će se moći napraviti.

- To neće nimalo koristiti. Milorde, preklinjem vas, nemojte me slati natrag u kuću mojeg ujaka.

- Patricia je stezala šake u krilu. - Ne znate kako je ondje. Ne mogu se vratiti. Bojim se, milorde.

- Čega, za Boga miloga? - Matthias je stisnuo oči kad mu je pala na pamet nepodnošljiva misao.

- Vašeg ujaka? Patricia je brzo odmahnula glavom. - Ne, milorde. On me uglavnom

ignorira. Zanima ga jedino moje nasljedstvo. Ali prije dva mjeseca došao je moj bratić Nevil nakon što su ga poslali iz Oxforda. - Spustila je pogled na svoje čvrsto stisnute ruke. - Njega se bojim, gospodine. Neprestano me promatra.

Matthias se namrštio. - Promatra vas? O čemu, dovraga, govorite? Gospođica Grice je pročistila grlo i fiksirala ga čeličnim pogledom. -

Vjerujem da možete pogoditi, milorde. Vi ste iskusan čovjek. Razmislite o tome. Mlad čovjek na veoma lošem glasu dolazi živjeti u kućanstvo. Mlada dama iz te kuće ne osjeća se zaštićenom od neželjenih nastojanja. Sigurna sam da nije potrebno zalaziti u detalje. I sama sam u svojim mlađim danima jednom bila u sličnoj situaciji. Veoma teško.

- Shvaćam. - Matthias se jednom rukom oslonio na policu iznad kamina od crna mramora i pokušao srediti svoje misli. - Zasigurno imate i drugih

rođaka, Patricia? Nekog drugog po majčinoj strani? - Nema nikog drugog tko bi me primio, gospodine. Matthias je lupkao prstima po hladnom mramoru. - Nešto će se moći

srediti. - Pogledao je gospođicu Grice, tražeći nadahnuće. - Lady Patricia mi je povjerila da ste vi njezin brat, milorde - rekla je

gospođica Grice kao da to sažima cijelu situaciju. - Sigurno ćete joj željeti pru-žiti doličan dom. - Sumnjičavo se osvrnula oko sebe.

Matthias je pročitao ženine misli jednako jasno kao da ih je glasno izgovorila. Gospođica Grice nije bila nimalo sigurna da ova kuća čini doličan dom. Patricia je ignorirala neobično uređenu prostoriju. Promatrala je Matthiasa s onom vrstom nade kakvu mogu gajiti samo mladi i naivni. - Molim Vas, milorde, prepuštam se vama na milost i nemilost. Preklinjem vas da me ne izbacite na ulicu. Tata je rekao kako ste mu obećali da ćete mi pružiti dom ako se to pokaže potrebnim. Grom i pakao - izusti Matthias.

- Neki vas džentlmen želi vidjeti, gospođice Waterstone. Imogen je brzo podigla pogled s primjerka Zamarian Reviewa što ga je

čitala. Gospođa Vine, domaćica, koja je slučajno također bila i kućevlasnica, stajala je na vratima salona. Džentlmen kojeg je spomenula zasigurno je Vanneck. Glasine su zacijelo brzo stigle do njega, baš kako se nadala. No sad kad je stigao taj trenutak, osjetila je kako njome struji strah. Odjednom je poželjela da je Matthias s njom.

Gluposti, rekla je samoj sebi u narednom trenutku. Ovo je njezin plan. Ona vodi glavnu riječ i ona je odgovorna za uspjeh ili neuspjeh plana. Matthias ju je upozorio da on nije čovjek od akcije.

Polako je odložila časopis. - Uvedite ga, gospođo Vine. A zatim, molim vas, obavijestite moju tetu da imamo društvo.

- Da, gospođo. - Gospođa Vine, visoka, mrka žena neodređene dobi, patnički je kimnula, kao da je uvođenje gosta u salon strašno težak zadatak.

Imogen se činilo da je status gospođe Vine kao kućevlasnice i domaćice donekle pobrkao njezino mišljenje o pravilnom odnosu između nje i njezinih stanara.

U hodniku su se začuli koraci. Imogen se pripremila. Prvi susret s Vanneckom bit će izrazito važan za uspjeh njezina plana. Mora ostati pribrana. Još je jednom čeznutljivo pomislila na Matthiasa. Možda nije od onih ljudi koji su skloni avanturi, ali je veoma pametan. Pokazao bi se korisnim saveznikom u ovakvoj situaciji.

Gospođa Vine se opet pojavila na vratima, doimajući se još izmučenijom. - Gospodin Alastair Drake vas želi vidjeti, gospojo.

- Alastair. - Imogen je skočila na noge tako brzo da je prevrnula svoju šalicu za čaj. Srećom, bila je prazna. Pala je na sag i nije se razbila. - Nisam vas očekivala - rekla je kad se sagnula kako bi podigla šalicu. - Molim vas, sjednite. - Brzo se uspravila, vratila šalicu na tanjurić i nasmiješila se naočitom muškarcu na vratima. Stare, sentimentalne uspomene vrtjele su se njezinom glavom.

- Dobar dan, Imogen. - Spori je smiješak izvio Alastairova senzualna usta. - Prošlo je dosta vremena, nije li?

- Da, jest. - Zurila je u njega, tražeći promjene do kojih je došlo tijekom protekle tri godine.

Zapravo, Alastair je bio privlačniji no što se sjećala. Sad mu je gotovo trideset godina, shvatila je. Iskustvo je njegovo lice učinilo zanimljivijim. Svijetlosmeđa kosa bila mu je kratko ošišana i nakovrčana po najnovijoj modi. Njegove plave oči još uvijek su imale onaj očaravajući izraz koji je bio kombinacija izgubljenog dječaka i iskusnog muškarca. Lucy mu je jednom rekla da je to njegova najšarmantnija osobina.

Alastair je dugim koracima ušao u sobu. - ispričavam se što sam vas iznenadio. Jeste li možda očekivali posjet nekog zanimljivijeg? Colchester, na primjer? Čuo sam da se prilijepio uz vas na sinonjem balu kod Bluntovih.

- Nemojte biti smiješni. - Imogen mu je uputila smiješak za koji se nadala da je vedar i uvjerljiv. -Iznenadila sam se kad sam vas vidjela jer moja domaćica nije spomenula identitet posjetitelja. Jeste li za čaj?

- Hvala vam. - Alastair ju je proučavao ispod trepavica. - Posve mi je jasno da nakon zlosretnog načina na koji smo se prije tri godine rastali nemate nikakva razloga danas me toplo dočekati.

- Besmislice, gospodine. Veoma mi je drago da vas ponovno vidim. - Nakon što se oporavila od početnog šoka, Imogen je zadovoljno osjetila kako joj se otkucaji pulsa vraćaju u normalu.

Lucy je jednom primijetila da je Alastair dobrodušni stariji brat kakvog želi imati svaka žena. Međutim, Imogen ga nikad nije doživljavala kao brata. Ušao je u Lucyn društveni krug prije tri godine kad su se upoznali na sastanku Zamarskoga društva. Kad je Imogen stigla u grad u posjet, Lucy ju je upoznala s Alastairom. Njih su troje postali nerazdvojni.

Alastair je u početku bio dobrodošao jer je mogao služiti kao pratnja. Vanneck je rijetko kad bio na raspolaganju da bi uvečer nekamo vodio Lucy i Imogen. Radije je vrijeme provodio u svojem klubu ili s ljubavnicom. Lucy je povjerila Imogen da joj je drago da njezin muž provodi vrijeme s drugom ženom. Strepjela je od onih noći kad je dolazio u njezinu spavaću sobu.

Još je uspomena preplavilo Imogen. U jednom je razdoblju mislila da se Alastair zaljubljuje u nju. Ljubio ju je kao da je sazdana od krhkog porculana. Bilo je samo nekoliko takvih zagrljaja, uglavnom ukradenih u mračnim vrtovima ili na sjenovitim terasama tijekom neke soareje ili bala. Imogen je uživala u njima. Alastair nije bio tako dobar u tim stvarima kao Philippe D'Artois, njezin plesni instruktor, ali s druge strane, Philippe je bio Francuz. Premda ta usporedba sad nije nimalo važna, pomislila je. Slabašni duhovi poljubaca što ih je primila od obojice posve su nestali prije nekoliko dana u plamenu Matthiasova vatrenog zagrljaja.

Premda nije mogla prizvati više od jadnih ostataka toplih osjećaja što ih je nekoć gajila spram Alastaira, morala je priznati da veoma dobro izgleda.

Njegov kaputić i hlače bili su vješto krojeni, a kravata vezana po najnovijoj modi. Plavi se prsluk slagao s njegovim očima. Alastair je uvijek pomno pratio modu.

- Jedva sam povjerovao vlastitim ušima kad sam čuo da ste u gradu, Imogen. - Alastair je prihvatio šalicu i tanjurić što mu ih je pružila. Oči su mu bile rječite. - Lijepo je opet vas vidjeti, draga moja. Moj Bože, kako ste mi nedostajali.

- Doista. - Imogen se odjednom jasno sjetila šoka i bijesa na njegovu licu one večeri kad ju je zatekao s Vanneckom. Alastair joj nikad nije pružio priliku da objasni. - Meni je svakako nedostajala Lucy.

- Ah, da. Sirota Lucy. - Alastair odmahne glavom. - Tako žalosna situacija. Često mislim na divne trenutke što smo ih nas troje proveli zajedno. - Značajno je zastao. - Ali moram priznati, moje najljepše uspomene odnose se na vas Imogen.

- Doista? - Duboko je udahnula. - Zašto mi onda nikad niste pisali, gospodine? Nekako sam se nadala da ćete mi se javiti nakon Lucyna sprovoda. Mislila sam da smo barem prijatelji.

- Prijatelji? - Glas mu je odjednom postao tvrd. - Bili smo više od prijatelja. Bit ću posve iskren prema vama, Imogen.

Nakon incidenta nisam mogao podnijeti pomisao na ponovno otvaranje rana. - Rana? Kakvih rana? - Bio sam... povrijeđen. - Stisnuo je usta. -Poražen, ako želite znati istinu.

Trebalo mi je jako mnogo vremena da prebolim prizor vas u Varmeckovu naručju.

- Nisam bila u njegovu naručju - gorko je rekla. - Ja, ovaj, nije važno. Sad je sve to prošlost i nesumnjivo je najbolje

pustiti da tako i ostane. Smijem li pitati zašto ste me danas odlučili posjetiti? - Nije li to očito? - Alastair je odložio svoju šalicu i ustao. - Posjetio sam

vas jer sam, kad sam saznao da ste u gradu, shvatio da ono što sam nekoć osjećao za vas nije posve nestalo. - Uzeo je njezinu ruku i povukao je na noge.

- Alastair, molim vas. - Imogen je tako potresla njegova izjava da nije uspijevala smisliti uljudni način za povlačenje ruke iz njegove.

- Ima nešto što vam moram reći. Nešto što me mučilo tri duge godine. Želim da znate da vam opraštam zbog onoga što se dogodilo one strašne noći.

- Opraštate mi? - Ljutito ga je gledala. - Pa, to je veoma ljubazno od vas, gospodine, ali uvjeravam vas dа mi nije potreban vaš oproštaj.

- Ne morate objašnjavati, draga moja. Više nije važno. Cijeli svijet zna kakav je Vanneck. Iskoristio je vašu nedužnost i naivnost. I ja sam tada bio mnogo mlađi. Dopustio sam da na mene utječe mišljenje visokoga društva.

- Ne opterećujte se time. - Imogen je stavila ruke na njegova ramena, zadržavajući ga na određenoj udaljenosti. - Savršeno dobro razumijem zašto ste tako naprečac stvorili zaključak da sam ja Vanneckova ljubavnica. Zapravo, svaki bi džentlmen na vašemu mjestu povjerovao najgore.

- Bio sam tako šokiran da nisam mogao jasno razmišljati. A kad sam se pribrao, bilo je prekasno. Lucy je bila mrtva. Vi ste otišli.

- Da, da, razumijem. - Imogen je gurala njegova ramena. - Sad smo oboje stariji i mudriji, draga moja. Zrele odrasle osobe koje znaju kakav je život. - Sagnuo je glavu kako bi je poljubio.

Imogen je izbjegavala njegova usta i jače ga gurnula. - Molim vas, pustite me, gospodine.

- Zacijelo niste zaboravili kako je bilo među nama? One tople zagrljaje? One intimne razgovore o izgubljenom Zamaru. Vaše su oči tako strastveno plamtjele kad god ste govorili o izgubljenom Zamaru, draga moja.

Velika, tamna sjenka pojavila se na vratima. -Prekidam li nešto? - Matthias je pitao glasom koji je mogao zalediti vatre drugog zamarskog pakla.

- Koji vrag? - Alastair je pustio Imogen i žurno koraknuo unatrag. - Colchester.

Imogen se naglo okrenula, uzrujana i zadihana od laganog hrvanja. - Molim vas, uđite, milorde -rekla je glasnim, odlučnim tonom. - Gospodin Drake upravo odlazi.

- Što je Drake ovdje radio? - previše je blago pitao Matthias dok se spuštao na stolicu koju je Alastair maločas oslobodio.

- On je stari poznanik. - Imogen posegne za čajnikom. Silno joj je laknulo kad je Alastair otišao, ali nije bila sigurna da će se Matthias pokazati kao znatno poboljšanje. Nije se činilo da je dobro raspoložen. - Prijatelj od prije tri godine.

- Bliski prijatelj. - Matthias ju je promatrao ispod napola spuštenih kapaka.

- Moj i Lucyn - naglasila je. - Vjerujem da ga je vaša teta spomenula. - Vanneck nikad nije imao volje pratiti svoju ženu u kazalište ili na

soareje i zabave, a Lucy je silno voljela takva zbivanja. - Nakon što ju je dobio, ignorirao ju je, je li tako bilo? - Vjerujem da bi je zaključao u spremište zajedno s ostatkom svoje zbirke

da je mogao. Lucy se pridružila Zamarskom društvu u pokušaju da mu udovolji, ali on je ismijavao njezino zanimanje Međutim, ondje je upoznala Alastaira.

- I upoznala ga s vama, vjerujem da je rekla gospođa Elibank - promrmlja Matthias.

- Da. Kao što sam rekla, nas troje smo zajedno izlazili. Alastair je bio veoma galantan. Bilo mu je drago da nas može pratiti.

- Shvaćam. - Matthias je uzeo šalicu i tanjurić svojim elegantnim rukama i naslonio se unatrag na stolici. Ispružio je noge ispred sebe i zamišljeno promatrao Imogen zagonetnim očima. - Molim vas, nastavite.

Zbunjeno ga je pogledala. - Što da nastavim? - Ostatak priče. - Nema više ničeg zanimljivog za pričanje, milorde. Alastair je sinoć

saznao da sam u gradu ove sezone. Maločas me posjetio kako bi obnovio naše

poznanstvo. To je sve. - Imogen, točno je da sam veći dio proteklih nekoliko godina proveo u

Zamaru, a kad sam bio u Londonu, trudio sam se izbjegavati kretanje u visokom društvu. - Matthias joj se osmjehne. - Ali nisam potpuni idiot. Kad sam maločas ušao ovamo, vi ste bili u Drakeovu zagrljaju. Stoga sam veoma pametno zaključio da u toj priči ima još nečega.

- Što s tim? Rekla sam vam, mi smo stari prijatelji. - Iz onoga što mi je vaša teta ispričala shvatio sam da imate izrazito

liberalne stavove o odnosima između dvaju spolova. No čini mi se da je tako strastveni pozdrav malo pretjeran, čak i za stare prijatelje. Kako sam igrom slučaja bio svjedokom toga osjećam da imam pravo na objašnjenje.

Imogen se narogušila. - Moja veza s Alastairom se vas nimalo ne tiče, milorde. To nema nikakva utjecaja na moj plan.

- Ne slažem se. Ako ću vam pomoći, moram biti potpuno informiran. - Smirite se, milorde. Obavještavat ću vas o svemu što trebate znati. - Vi očito nemate pojma kako bi ovakva stvar mogla postati kompleksna -

reče Matthias. - Što ako Drakeu padne na pamet da se umiješa u ovu situaciju? Zapanjeno je zurila u njega. - Zašto bi to učinio, za ime svijeta? - Mogao bi odlučiti da se sam želi dokopati kraljičina pečata. Imogen je delikatno šmrcnula. - Veoma malo vjerojatno. Uvjeravam vas

da je Alastairovo zanimanje za zamarske antikvitete u najboljem slučaju površno. On je pomodni diletant, a ne pravi učenjak. Uopće ne skuplja artefakte. Alastair neće biti nikakav problem u tom smislu.

Matthias stisne oči. - Onda će možda zaključiti da bi, nakon što je prije tri godine uživao u prisnoj vezi s vama, bilo ugodno, recimo to tako, obnoviti tu vezu?

- Ne kanim dopustiti da se to dogodi - mrko će Imogen. - Doista? - Što pokušavate reći, Colchester? - Kako bi bilo bolje da budete uvjerljiviji u odbijanju Drakea, a ne onako

mlaki kao prije nekoliko minuta. - Zašto vas toliko opterećuje ta tema? - upita Imogen. - To se vas uopće

ne tiče, uvjeravam vas. Ja ću se pobrinuti za Alastaira. Matthias je lupkao prstima po naslonu za ruke svoje stolice. Činilo se da

traži drugi pristup istoj temi. - Imogen, moram inzistirati na posvemašnjoj iskrenosti među nama kad je riječ o bilo čemu što bi moglo utjecati na taj vaš plan vrijedan svake osude.

- Moj plan nije vrijedan svake osude. To je veoma pametna zavjera. - To je šašava ideja, a budem li ja sudjelovao u tome, želim vašu potpunu

iskrenost. Barem mi toliko dugujete u zamjenu za moju pomoć. U tome ima opasnosti. Ozbiljnih opasnosti.

Napokon je shvatila. Imogen je nezadovoljno uzdahnula i naslonila se u kutu sofe. - Dakle, sad smo stigli do biti problema. Opet postajete zabrinuti.

- Moglo bi se tako reći. - Bez uvrede, milorde, ali šteta je da niste malo smioniji. - Tješim se spoznajom da svi imamo svoje jake i slabe strane. Možda ću

se na koncu pokazati korisnim. - Hmm. - Zamišljeno ga je promatrala ispod napola spuštenih kapaka.

Bilo je trenutaka kad ju je uznemiravala ružna sumnja da je Matthias smatra zabavnom. - Vrlo dobro, ako će to smiriti vaše živce, ispričat ću vam sve o svojoj vezi s Alastairorn Drakeom.

- Surnnjam da će vaše objašnjenje umirujuće djelovati na moje živce, ali mislim da bih ga trebao čuti-

- Ukratko rečeno, Alastair je džentlmen koji me prije tri godine zatekao u spavaćoj sobi s Vanneckom.

- Vaša mi je teta to već rekla. - Zašto mi onda postavljate sva ta glupa pitanja, dovraga? - prasne

Imogen. - Želim čuti vašu verziju priče. Imogen ga je ljutito gledala. - Alastair me vidio u kompromitirajućem

položaju i pretpostavio najgore. To je sve. Matthias je proučavao svoju šalicu kao da je riječ o zanimljivoj

zamarskoj relikviji. - Čovjeku se mogu oprostiti određene pretpostavke kad zatekne dvoje ljudi zajedno u krevetu.

- Grom i pakao, nisam bila u krevetu s Vanneckom! - prasne Imogen. - Bila sam u spavaćoj sobi s njim. Postoji razlika, gospodine.

Matthias podigne pogled sa šalice. - Zar? - Naravno da postoji. Sve je to bio strašan nesporazum. Ili sam tada tako

mislila. - Imogen je grickala donju usnu dok su joj se vraćala sjećanja. - Tada je Lucy umrla. Govorilo se o poruci što ju je napisala. Ljudi su pričali da si je oduzela život jer su je izdali muž i najbolja prijateljica. Neko je Vrijeme sve bilo zbrkano i nejasno.

- Nema sumnje. Imogen je skočila na noge, spojila ruke na leđima i počela hodati

amo-tamo. - Kad sam opet uspjela jasno razmišljati, palo mi je na pamet da me Vanneck te večeri možda namjerno namamio u spavaću sobu, svjestan da će netko naići.

- Kako bi glasine o izdaji i samoubojstvu prikrile istinu o Lucynoj smrti? To mi se čini pomalo neuvjerljivo, Imogen.

- Morate priznati da u tome ima određene logike. Vanneck je veoma lukav čovjek. Nije želio da ga netko optuži za umorstvo. Želio je da Lucyna smrt izgleda kao samoubojstvo. To je značilo da mora priskrbiti uvjerljiv povod za to.

- Zašto ste otišli u tu spavaću sobu na sastanak s njim? - upita Matthias. - Nisam se kanila sastati s njim. Otišla sam onamo jer sam primila hitnu

poruku u kojoj se od mene traži da pođem u tu spavaću sobu.

- Tko je poslao poruku? - Lucy. Ili sam tada tako mislila. Sad vjerujem da je Vanneck sam

napisao poruku i potpisao njezino ime. Kad sam ušla u spavaću sobu, ondje sam našla njega. Bio je - Imogen se prekinula, poru-menjevši do korijena kose.

- Bio je, što? Pročistila je grlo. - Bio je djelomice razodjeven, ako baš morate znati.

Skinuo je košulju i čizme, a kad sam ja stigla, skidao je hlače. Matthias je veoma oprezno spustio šalicu i tanjurić. - Shvaćam. - Vanneck se pretvarao da je jednako zapanjen što vidi mene kao što sam

ja bila zapanjena kad sam ugledala njega. Smjesta sam se okrenula da iziđem iz spavaće sobe, naravno. Ali upravo su u tom trenutku Alastair i njegov prijatelj naišli hodnikom- Prošli su kraj otvorenih vrata spavaće sobe i vidjeli Vannecka i mene unutra.

-I smjesta odjurili u svoj klub kako bi svoje pajdaše obavijestili da vas je Varmeck zaveo? - suho upita Matthias.

- Alastair nije učinio ništa tomu slično. - Imogen ga je ljutito pogledala. - On je džentlmen. Ali njegov prijatelj nije bio tako diskretan. Prirodno, Alastair je dao sve od sebe kako bi zaštitio moj dobar glas.

- Prirodno. Imogen mu je dobacila brz upitan pogled, nesigurna u njegov ton. Zar je

opet zadirkuje? Odlučila je to ignorirati. - No bilo je nemoguće zaustaviti ogovaranja, osobito nakon Lucyne smrti.

- Recite mi, Imogen, jeste li Drakeu objasnili situaciju? Imogen je zastala kraj prozora i zagledala se van, na ulicu. - Alastair je

tada bio uzrujan. Posve smućen onim što je mislio da je vidio. Žurno se udaljio prije nego sam mu dospjela reći istinu. Kasnije nije bilo prilike za to.

- Shvaćam. Znači, Drake nije izazvao Vannecka? Imogen je porumenjela. - Naravno da nije.

Dvoboj nije dolazio u obzir. Nikad ne bih dopustila tako nešto. Matthias ništa nije rekao.

- Niti bi to nečemu koristilo - tiho će Imogen. Točno je onako kako su moji roditelji govorili, visokim je krugovima stalo samo do vanjskog dojma, a ne do istine. Upravo je zato Vannecku bilo tako lako prevariti sve njih kad je ubio Lucy. Pružio im je dojam samoubojstva i oni su mu vjerovali.

Matthias je oklijevao. - Možda je vrijeme da prijeđemo na korisnije teme. - Svakako, gospodine. - Taj joj je prijedlog donio veliko olakšanje, pa se

okrenula od prozora i žustrim se koracima vratila do sofe. Na vratima se pojavila Horatia. Iznenađeno je gledala Matthiasa. - Što je

ovo? Nisam znala da imamo gosta. Doista moram porazgovarati s našom domaćicom. Nije me obavijestila da je netko stigao.

- Imogen i ja smo samo raspravljali o njezinim planovima. - Matthias je ustao kako bi pozdravio Horatiju.

- Shvaćam. - Horatia je pošla prema njemu i pružila mu ruku. - Taj

Imogenin plan čini me izrazito tjeskobnom. - Drago mi je da nisam jedini kojega muče sumnje. - Matthias je iskosa

pogledao Imogen. - Oni među nama koji ne posjeduju čvrste živce moraju se udružiti.

Imogen ih je oboje fiksirala prijekornim pogledom. - Sve će biti u redu. Imam sve pod kontrolom.

- Tomu se možemo jedino nadati. - Matthias je ponovno sjeo. - No slučajno imam još jedan problem.

Imogen se namrštila. - Koji problem? - Moja je polusestra sinoć stigla u moju kuću. Ustvrdila je da nema kamo

poći i mora se nastaniti kod mene. Imogen je trepnula. - Nisam znala da imate sestru.

Matthiasove su oči bile bezizražajne. - Moj se otac nakon majčine smrti ponovno oženio. Patricia je njegova kći koju mu je rodila druga žena. Iskreno rečeno, ne znam što ću s njom. Stigla je s družicom, ali ta žena nije mogla ostati.

- Koliko godina ima Patricia? - upita Imogen. - Devetnaest. - Onda je u dobi prikladnoj za sezonu - primijeti Horatia. - Kako bih se, dovraga, ja trebao pobrinuti da ona sudjeluje u sezoni? -

progunđa Matthias. -Uvođenje mlade dame u visoko društvo iziskuje haljine, prikladne pozivnice, pratilju i Bog zna što još.

- Ne morate se zabrinjavati, Colchester - reče Imogen. - Teta Horatia je stručnjakinja za društvena pitanja. Patriciju ćemo prepustiti njoj.

Horatijine su se oči raširile iza leća njezinih naočala. Matthias je pogledao od Imogen do Horatije i opet natrag. Njegovo je

olakšanje bilo očito. - Bilo bi previše to očekivati od vas. - Besmislice. - Imogen pogleda Horatiju. -Dakle, teta? Jesi li voljna voditi

mladu damu kroz sezonu? - Bit će veoma zabavno - vedro će Horatia. -Ni u čemu ne uživam tako

kao u naručivanju gole-mih količina prekrasne odjeće i slanju računa nekome drugome.

Doista se može reći mnogo lijepoga za ženu koja je sklona preuzimati kontrolu u svoje ruke, Matthias je mislio dok je ulazio u svoj klub tri dana kasnije. Imogen je u trenu preuzela glavnu riječ u rješavanju hitnog Patricijina problema. Uz malo sreće, njegova će sestra tijekom sezone pronaći prikladnoga muža, a on će time ispuniti obećanje što ga je dao ocu.

To je obećanje dao ovdje, baš u ovom klubu, prisjećao se dok je postarijem vrataru davao šešir i rukavice. Thomas ga je prije dvije godine stjerao u kut kavane. Možda je predosjećao da će uskoro umrijeti, mislio je Matthias.

- Želim razgovarati s tobom - rekao je Thomas kad je sjeo prekoputa Matthiasu.

- Svakako, gospodine. - Matthias je uvijek pazio da njegov ton bude hladan i uljudan kad god je razgovarao sa svojim ocem. - Zar nešto nije u redu?

- Zabrinut sam za budućnost. - Nismo li svi? Ja sam osobno otkrio da je najbolje ignorirati je. - Opazio sam. Prokletstvo, tvoje ti neodgovorno ponašanje ne služi na

čast. Otkako si stigao sa sveučilišta, samo si izazivao skandale. - Thomas se laktovima oslonio na naslone za ruke i uložio vidljiv napor kako bi uspostavio kontrolu nad svojim gnjevom. - Međutim, danas nisam želio o tome razgovarati s tobom. Želio bih zbrinuti Patriciju za slučaj da se nešto dogodi meni i mojoj ženi.

- Odvjetnici se najčešće bave takvim stvarima čini mi se. Već sam se pobrinuo za financijsku stranu situacije- Palicija je dobro

zbrinuta mojom oporukom- Ali njezinu majku i mene zabrinjava njezina sreća.

- Ah, da. Sreća. Thomas se namrštio. - To je nešto što nije tako lako osigurati. - Opazio sam to, gospodine. Thomasova su se usta stisnula u tanku crtu. -Ako se nešto dogodi

Charlotte i meni, sređeno je da Patricia živi u domu rođaka sa Charlotteine strane obitelji.

-Pa? Thomas ga je pogledao u oči. - Ako to iz bilo kojeg razloga ne bi

funkcioniralo, želim tvoju riječ da ćeš se pobrinuti za Patriciju. Matthias se ukočio. - Što tražite od mene? - Tražim da izvršiš svoju dužnost. - Thomas je umorno zatvorio oči, a

potom ih opet otvorio i pogledom fiksirao Matthiasa. - Sam Bog zna da si se, otkako si odrastao, rugao svojim odgovornostima što ih donosi status mojeg nasljednika, ali ovu nećeš izbjeći. Patricia je tvoja sestra. Skrbit ćeš sve za nju ako se meni nešto dogodi. Je li to jasno? Želim da mi prisegneš.

- Zašto mislite da se možete pouzdati u mene ću ispuniti takvo obećanje? - Osramotio si svoje porijeklo kad si otvorio onu prokletu kockarnicu.

Otišao si u potragu za drevnim Zamarom umjesto da sklopiš dobar brak i podariš mi unuka koji bi osigurao nastavak loze. Neki sumnjaju da si odgovoran za Rutledgeovu smrt. Priča se da si ubio čovjeka u dvoboju radi udane žene. - Thomas je stegnuo šake na naslonima za ruke svoje stolice. - Ali se također priča da nikad nisi prekršio obećanje. Želim tvoje obećanje za Patriciju.

Matthias ga je trenutak zamišljeno promatrao. -Znam kako je teško ovo moralo biti za vas, gospodine. Sigurno silno volite Patriciju.

- Ona i njezina majka svjetlost su mojega života. - A svaki put kad pogledate mene, vidite jedino mrak što vam ga je donio

brak s mojom majkom - tiho je zaključio Matthias. Thomas se ukočio. Pogled mu se zaustavio na srebrnom pramenu u

Matthiasovoj crnoj kosi, posve istom kakav je i sam imao. - Neka mi Bog

pomogne, svaki put kad pogledam tebe, vidim svojeg sina i nasljednika. Matthias se neveselo osmjehnuo. - Kako to mora biti neugodno za vas,

gospodine. - Nisi učinio ništa da mi bude ugodnije, proklet bio. - Thomasov se gnjev

pretvorio u umor. -Nećeš to vjerovati nakon svega što se zbivalo medu nama, ali žao mi je da ti i ja nismo više vremena provodili zajedno dok si bio mlađi. Možda bih ti uspio usaditi snažniji osjećaj dužnosti. Matthias ništa nije rekao.

Thomas ga je promatrao s opipljivom napetošću. - Imam li tvoju riječ da ćeš se skrbiti za Patriciju ako se meni nešto dogodi?

- Da. - Matthias podigne novine koje je ranije čitao. Thomas se namrštio. - Zar samo to imaš reći? - Dao sam vam riječ po pitanju Patricije. -Matthias ga je ovlaš pogledao. -

Jeste li još nešto željeli od mene, gospodine? - Ne. - Thomas je polako i s mukom ustao. -Ne. Ništa više. - Oklijevao je. - To nije istina. Ima još nešto. - Što to, gospodine? - Kaniš li se ikad oženiti? Ili ćeš mi se osvetiti tako da dopustiš

izumiranje naše loze? - Zašto bih se želio tako osvetiti, gospodine? - Grom i pakao. Obojica znamo da mene okrivljuješ za činjenicu da tvoja

majka nije bila sretna. Ali sad si dovoljno star da bi shvatio kako svaka medalja ima dvije strane. Ako se ikad nađeš u mojoj situaciji, shvatit ćeš zašto sam onako postupio.

- Onda moram pomno paziti da se nikad ne nađem u vašoj situaciji - blago je rekao Matthias.

- Želim vam ugodan dan, gospodine. Thomas je oklijevao kao da je još nešto želio reći. Kad nije uspio naći

prave riječi, okrenuo se i počeo udaljavati. Matthias je gledao za njim. Iznenadio se kad je vidio kako njegov otac

izgleda staro. Niotkuda je na površinu isplivala dugo potiskivana želja da stekne Thomasovo odobravanje.

- Gospodine? Thomas se okrenuo. - Što je? Matthias je oklijevao. - Jednog od ovih dana kanim ispuniti svoju dužnost

prema tituli. Neću dopustiti da loza izumre sa mnom, ako to ikako mogao spriječiti.

Na Thomasovu se licu pojavilo nešto što je moglo biti olakšanje, čak zahvalnost. - Hvala ti. Žalim što nisam... Nije važno. To više nije važno.

- Što žalite, gospodine? - Žalim što ti nisam dao novac koji ti je bio potreban za financiranje

ekspedicije u Zamar. - Thomas je zastao. - Znam koliko ti je značio taj pothvat. Matthias je znao da su on i njegov otac onoga dana u klubu bili najbliže

pomirenju. Zatvorio je vrata pred starim uspomenama i ušao u kavanu.

Kimnuo je jednom ili dvojici poznanika, uzeo primjerak The Timesa i smjestio se u veliki naslonjač kraj kamina. Novine su bile kamuflaža. Nije ih želio čitati. Želio je razmišljati bez ičijega prekidanja. Njegov je miran, sređen život u proteklih nekoliko dana pretvoren u kaos.

Zurio je u naslovnicu novina i razmišljao o Imogeninoj priči o tome kako ju je Vanneck kompromitirao. Potom se prisilio da se sjeti oštrog, neugodnog osjećaja koji ga je obuzeo kad je ugledao Imogen u Drakeovu naručju. Nije to bila ljubomora, uvjeravao je sebe, već samo razdraženost. Imao je posve pravo biti razdražen u danim okolnostima.

Imogen, Vanneck i Alastair Drake. Njih su troje međusobno povezani, a veza među njima uznemirivala je Matthiasa kao što ga već dugo ništa nije uznemirilo. Do vraga sve to, mislio je. Možda ipak imam problema sa slabim živcima.

Primorao se da zamisli nepodnošljivi prizor u kojem se Imogen nalazi u spavaćoj sobi s napola odjevenim Vanneckom, a zatim nailazi uzrujani Alastair Drake. Podsjetio se da je Imogen kći nekonvencionalnih roditelja. Prsti su mu se stegnuli oko ruba novina, gužvajući ih.

- Colchester. Učinilo mi se da sam vas prije nekoliko minuta vidio kako ulazite.

Matthias je polako spustio novine i pogledao odlučnog mladog čovjeka koji je stajao pred njim. - Jesmo li se upoznali?

- Hugo Bagshaw. - Prkosni se sjaj pojavio u Hugovim očima. - Sin Arthura Bagshawa.

- Shvaćam. Kako vi očito znate moj identitet, možda bismo mogli završiti ovaj razgovor. Želio bih dovršiti čitanje novina. - Matthias je počeo podizati The Times.

- Da sam znao da ste vi član ovoga kluba, gospodine, učlanio bih se u neki drugi.

- Nemojte dopustiti da vas ja ometam u otkazivanju vašeg članstva ovdje. - Prokletstvo, gospodine. Znate li tko sam ja? Matthias je nevoljko

presavio novine i pogledao Hugovo od gnjeva rumeno lice. Bagshaw je bio ozbiljan mlad čovjek čvrstih crta lica i snažne, atletske građe. Nakovrčana smeđa kosa, ekstravagantno vezana kravata i tijesno priljubljen kaputić Pokazivali su da prati modu. Međutim, bijesni izraz u njegovim ozbiljnim smeđim očima nije bio poetski gnjev kakav nastoje prikazati mnogi mladi kicoši iz visokoga društva. Bio je posve iskren.

- Hugo Bagshaw, čini mi se da ste rekli - promrmlja Matthias. - Sin Arthura Bagshawa. - Već ste spomenuli tu vezu. - Ubili ste mojeg oca, Colchester. Jednako kao da ste mu prislonili pištolj

uz glavu. U kavani je zavladala grobna tišina. - Imao sam dojam da je vaš otac sam bio odgovoran za vlastitu smrt.

- Kako se usuđujete, gospodine. - Hugo je stisnuo šake uz tijelo. Lice mu se grčilo. - Ustrijelio se nakon što je sve izgubio na kartama u onoj prokletoj kockarnici koju ste otvorili prije deset godina.

- To nije baš onako kako se ja sjećam. Hugo ga je ignorirao. - Tada sam imao samo četrnaest godina. Bio sam

previše mlad da bih ga mogao osvetiti. Ali jednog od ovih dana naći ću načina da to učinim, Colchester. Jednog od ovih dana platit ćete za ono što ste učinili mojoj obitelji.

Hugo se okrenuo na peti i dugim koracima krenuo prema vratima. Nitko od ostalih muškaraca u kavani nije podigao pogled s novina, ali je Matthias znao da su svi čuli Bagshawljevu optužbu. Polako je ispustio zrak. Toliko o pronalaženju mirnog kutka za razmišljanje.

Zagledao se u plamen u kaminu i razmišljao o duhu Arthura Bagshawa. - Mladi je Bagshaw tek nedavno stigao u grad - otegnuto je rekao Vanneck iza Matthiasove stolice. - Umro je neki daljnji rođak i ostavio mu nešto novca. Mislite li da smo i mi bili tako emotivni u našim mlađim danima, Colchester? Ili pod utjecajem novih pjesnika ova generacija mladih ljudi postaje tako prokleto melodramatična?

- Osobno se jedva mogu sjetiti vremena kad sam bio tako mlad, a ono čega se ipak sjećam nije nimalo nadahnjujuće.

- Ja imam slično mišljenje o svojoj mladosti. -Vanneck je zaobišao naslonjač i zaustavio se ispred vatre. - Riječ upozorenja, Colchester. Bagshaw vam mnogo toga zamjera i mogao bi biti opasan. Čuo sam da uči boks kod Shrimptona i vježba gađanje kod Mantona. Smatraju ga dobrim strijelcem.

- Ne zabrinjavaju me vještine mladog Bagshawa u takvim stvarima. Trenutno me zaokuplja nešto drugo, daleko važnije.

- Shvaćam. - Vanneck je napravio pravu predstavu od grijanja ruku na vatri. - Je li možda riječ o nečemu što ima veze s gospođicom Waterstone i određenim zamarskim artefaktom?

Matthias je upitno pogledao Vannecka. - Odakle vam ta ideja? Trenutno ne kanim kupovati antikvitete. Imam druge planove. Bojim se da si ove sezone moram naći suprugu.

- Svjestan sam činjenice da ste naslijedili titulu, gospodine. Morate ispunjavati svoje obveze, jednako kao i ja, do vraga.

- Čuo sam da i vi tražite suprugu. Vanneck puhne kroz nos. - Moja se prva žena nije potrudila dati mi

nasljednika. Bilo joj je stalo jedino do zabava, balova i odjeće. Medu nama rečeno, bila je posve hladna u krevetu. Udala se za mеnе radi titule. A ja sam bio dovoljno glup da to dopustim.

- Iznenađujete me, Vanneck. Ne bih očekivao da ste vi od onih ljudi koje može očarati zgodno lice

- Niste vidjeli Lucy. - Vanneck je zastao. -Doista je bila ljepotica. Ali nije imala ni novčića. Ništa nisam dobio iz te proklete nagodbe. Pretvorila mi je

život u pakao. Vjerujte mi, neću ponovno napraviti istu grešku. - Doista. Vanneck ga je iskosa pogledao.. - Razgovarali smo o vama, gospodine. - Jesmo li? - Ne možete me uvjeriti da gospođicu Waterstone ozbiljno smatrate

kandidatkinjom za suprugu. - Zašto vam je to tako teško vjerovati? - Ma hajde, gospodine, kakvim me smatrate? -Vanneck ga je pogledao

kao muškarac muškarca. - Gospođica Waterstone ima dvadeset pet godina. Sjedi prilično visoko na polici, ne mislite li? Čovjek je teško može zamisliti kao rumenu nevjestu.

- Osobno više volim zrelije žene. - Matthias okrene stranicu novina. - Obično vode zanimljivije razgovore.

Vanneck se namrštio. - Čak i ako je njezina dob vrlina u vašim očima, postoje glasine da joj nedostaju vrline druge vrste. Zovu je Nemoralna Imogen, znate.

Matthias odloži svoje novine i pogleda ravno u Vannecka. - Svatko tko u mojoj nazočnosti tako govori o njoj mora biti pripravan raspravu dovršiti pištoljima.

Vanneck se lecnuo. - Slušajte, Colchester očekivati da ću povjerovati kako doista kanite zaprositi Imogen Waterstone. Ako joj udvarate, za to mora postojati neki drugi razlog. A meni pada na pamet samo jedna mogućnost.

Matthias ustane. - Možete vjerovati što god želite, Vanneck. - Hladno se osmjehnuo. - Ali vam savjetujem da budete krajnje oprezni s onim što govorite.

Patricia se nelagodno osvrnula po unutrašnjosti knjižare. - Jeste li posve sigurni da se moj brat neće ljutiti ako nešto kupim?

- Colchestera prepustite meni - odlučno će Imogen. - Ja ću se pozabaviti njime ako bude prigovarao. Ali ne vjerujem da hoće. Cijena jedne ili dviju knjiga bit će prava sitnica u usporedbi s računom za vaše haljine, pa se usuđujem reći da je neće ni opaziti.

Patricia problijedi. - Znala sam da je vaša teta pretjerala kod modistice. Tako mnogo haljina. i tako skupe tkanine. Colchester će biti bijesan kad sazna koliko smo potrošile.

- Besmislice. Ja ću mu sve objasniti bude li Potrebno. - Imogen se umirujuće nasmiješila Patriciji. - Sad pođite i malo razgledajte. Želim se raspitati je li stigla Garrisonova nova knjiga o antikvitetima. Dok to obavimo, teta Horatia će zacijelo završiti svoj razgovor s gospođom Horton. Čekat će nas u kočiji.

Patricia je izgledala nesigurno, ali je poslušno krenula proučavati naslove na obližnjoj polici.

- Postoji nešto što mi nikad nije bilo jasno u tom incidentu, gospodine.

Što ste zapravo radili u onoi spavaćoj sobi? - Ako baš morate znati, čekao sam nekoga Ljupku udovicu čije ime neću

spomenuti iz očitih razloga. Sigurno nisam očekivao vas. Sve je to bila strašna pogreška.

- Pogreška koja je sirotu Lucy stajala života. Vanneck se doimao zbunjeno. - Lucy?

- Sjećate se nje, milorde? Bila je vaša supruga. - Nemojte biti smiješni. - Vanneck je prošao prstom između nabora svoje

kravate i vrata. -Naravno da se sjećam. Ali mrtva je već tri godine, a čovjek mora nastaviti sa svojim životom.

- Jasno. - Imogen čvršće stisne knjigu koju je držala. Prisilila se da ostane mirna. Ugrozit će cijeli plan ako popusti svojem gnjevu.

Vanneck se mrštio. - Vi i Lucy ste bile prijateljice, gospođice Waterstone. Zasigurno ste opazili da je moja žena često pokazivala znakove nestabilnosti? Trebalo je veoma malo da postane potištena. Ne smijete sebe okrivljavati za njezinu smrt.

Imogen je naglo udahnula. Okrivljujem vas, pomislila je. Ne sebe. No je li to istina, odjednom se zapitala. Je li moguće da njezino nastojanje da kazni Vannecka proizlazi iz vlastitog osjećaja krivnje zbog onoga što se one večeri dogodilo? Zadrhtala je.

- Nema nikakva smisla opterećivati se prošlošću - nastavio je Vanneck. - Kako smo se vi i ja nekoć poznavali zahvaljujući vašem prijateljstvu s mojom ženom, osjećam potrebu savjetovati vas.

Imogen se nasmiješila. - Savjetovati me? - Moram vas upozoriti da nije pametno stvarati bilo kakvu vezu s

Colchesterom. Znači, ipak je progutao mamac. Imogen mu je dobacila krhki osmijeh. -

Ali silno želim pronaći kraljičin pečat, gospodine. Colchester može pomoći u financiranju ekspedicije.

- Formiranje poslovnog saveza s Colchesterom bilo bi ravno udruživanju sa samim vragom.

- Besmislice. Sigurno pretjerujete, gospodine. - Govorim vam istinu - obrecne se Vanneck. -Čovjeka zovu Hladnokrvni

Colchester s dobrim razlogom. Ako je pristao financirati ekspediciju čiji će cilj biti traženje pečata, to čini samo zato što očekuje da će pripasti njemu kad se pronađe.

- Sigurna sam da nas dvoje možemo doći do nagodbe koja će nam oboma odgovarati.

- Ha. To je nesumnjivo mislio i siroti Rutledge. Svi znamo što se njemu dogodilo.

- Znamo li? - Nikad se nije vratio iz izgubljenog Zamara -prasne Vanneck. - Ima onih

koji misle da Colchester točno zna kako je umro.

- Ni u jednom trenutku neću povjerovati u te smiješne tračeve. Colchester je džentlmen od glave do pete. Nije imao nikakve veze s Rutledgeovom smrću.

- Džentlmen? Colchester? - Vanneckove su se oči raširile, a potom stisnule od iznenadnog shvaćanja. - Dobri Bože. Valjda mu niste dopustili da vas uvjeri kako mu je istinski stalo do vas, gospođice Waterstone. Ne možete biti tako naivni. Ne u vašim godinama.

Ne postoji nikakav razlog da Vanneck izgleda tako zapanjeno pri pomisli da se Matthias zaljubio u nju, pomisli Imogen. - Moj odnos s Colchesterorn je privatna stvar.

- Oprostite mi, ali ogriješio bih se o svoju odgovornost staroga prijatelja kad vas ne bih upozorio da bi vas Colchester mogao pokušati zavesti kako bi se dočepao zemljovida.

- Gluposti. Ne sviđa mi se to što govorite, gospodine. S nevjericom je zurio u nju. - Valjda ne mislite da bi čovjek

Colchesterova položaja dao časnu ponudu ženi vaših godina i, ovaj, na ne baš dobrom glasu?

Imogen se podbočila i počela lupkati vrhom cipele. - Da budem posve iskrena, gospodine, brak me ni izbliza ne zanima toliko koliko me zanima pronalaženje nekoga tko će mi pomoći financirati ekspediciju. Trenutno ne vidim baš mnogo alternativa lordu Colchesteru. On je jedini džentlmen kojega poznajem, a može si priuštiti financiranje ekspedicije i želi to učiniti.

- Postoje drugi načini financiranja ekspedicije -brzo će Vanneck. - Načini koji bi bili daleko manje opasni od suradnje s Hladnokrvnim Colchesterorn.

Imogen skupi usne. - Mislite? Neko sam vrijeme razmišljala o osnivanju konzorcija, ali nemam dovoljno znanja ni veza da bih pokrenula tako kompliciran poslovni pothvat.

Vanneck trepne. U očima mu je bljesnulo uzbuđenje. - Formiranje konzorcija bila bi dječja igra za mene, gospođice Waterstone. Imam mnogo iskustva u poslovnim stvarima.

- Doista? Kako zanimljivo. - Dobri Bože, zar će morati voditi kroz svaki korak ovoga kompliciranog plesa, pitala se Imogen. Napravila je predstavu od gledanja na maleni sat pričvršćen na svoj krznom obrubljen ogrtač. - Već je kasno. Ako biste me ispričali, gospodine, žuri mi se. Moja me teta čeka.

Vanneck se namrštio. - Nadam se da ću vas vidjeti večeras? - Možda. Imamo više pozivnica. Još nisam sigurna koje ćemo prihvatiti. -

Imogen se osmjehnula i odmaknula od pulta. - Želim vam ugodan dan, gospodine.

- Do večeras. - Vanneck kratko kimne. Okrenuo se i dugim koracima pošao prema vratima, odlučna izraza lica.

- Gospođice Waterstone? - Prišla joj je Patricia s knjigom u ruci. - Izabrala sam.

- Izvrsno. - Imogen je gledala kako se vrata zatvaraju za Vanneckom. Zatim je pogledala kroz prozor. - Čini mi se da teta Horatia ulazi u kočiju.

Pođimo. Moramo vas odvesti kući kako biste raspakirali sve što ste kupili. Haljina koju ćete večeras odjenuti trebala bi biti dostavljena u pet sati. Treba mnogo toga učiniti prije nego stigne.

- Zar doista mislite da će haljina biti na vrijeme gotova? - upita Patricia. - Modistici smo dale tako malo vremena.

Imogen se nasmiješila. - Teta Horatia je gospođi obećala kraljevsku otkupninu. Možete biti sigurni da će stići na vrijeme. Patricia se nije doimala umirenom. Zapravo, izgledala je zabrinutije nego ikad. - Jeste li posve sigurni da moj brat neće biti bijesan kad sazna koliko smo danas novca potrošile?

- Čini se da ste previše zabrinuti zbog Colchesterove reakcije na vaše troškove. Zašto mislite da će se ljutiti?

- Jer me mrzi - šapne Patricia. Imogen je zurila u nju. - Nemoguće. - Istina je, gospođice Waterstone. Ne može me podnijeti jer sam ja kći

druge žene našega oca. - Sigurno nije tako. - Mama mi je sve objasnila onoga dana kad mi je rekla da imam starijeg

brata. Rekla je da nikad ništa ne smijem očekivati od Colchestera. Rekla mi je da je on veoma opasan i da ne posjeduje nikakve profinjenije emocije.

- Gluposti. Za ime svijeta, Patricia, to je apsurdno. - Rekla mi je da su ga prozvali Hladnokrvni Colchester kad su mu bile tek

dvadeset četiri godine. - Uvjeravam vas, Colchester je žrtva zlobnih ogovaranja. Patricia se mučila s rupčićem. - Tata mi je prije dvije godine rekao da se

moram obratiti Colchesteru ako se njemu i mami nešto dogodi i ako ne budem zadovoljna u kući mojega ujaka. Tata je rekao da je obećao skrbiti se za mene.

- Što će i učiniti. - Tata je rekao kako je jedino dobro u vezi s Matthiasom to što ga bije

glas da uvijek ispunjava svoja obećanja. - Sasvim točno. - Ali znam da me ne želi u svojoj kući, gospođice Waterstone. Nastojat će

naći neki način da me se riješi. Kad primi račune za moje haljine, lako bi mogao zaključiti da sam previše skupa. A kamo ću tada poći? Ne usuđujem se vratiti u ujakovu kuću. Sigurno ću završiti u ubožnici ili još gore. Možda ću biti primorana prodavati sebe na ulicama.

- Nekako ne vjerujem da će doći do toga - progunđa Imogen. - O, gospođice Waterstone, tako mi silno nedostaju mama i tata. Imogen je iskreno suosjećala s njom. Bila je Patricijine dobi kad je ostala

bez svojih voljenih roditelja. Previše se dobro sjećala usamljenosti i osjećaja gubitka. Nitko joj nije pružao osobitu utjehu, osim Lucy. Horatia je nije mogla često posjećivati jer je morala njegovati bolesnog muža u Yorkshireu. Njezin stric Selwyn bio je zaokupljen svojim interesima. Da, mislila je Imogen, točno je znala kako se Patricia osjeća.

Ignorirajući poglede neodobravanja mušterija u knjižari, Imogen je brzo i

toplo zagrlila Patriciju. -Sad će sve biti drukčije, Patricia. Više niste sami. Komešanje u hodniku odvuklo je Matthiasa do vrata knjižnice. Stajao je

ondje i zamišljeno gledao kako se neustrašive dame vraćaju iz vrtoglave turneje po Pall Mallu i Oxford Streetu.

Iz kočije su se iskrcavale kutije i paketi svih mogućih oblika i veličina. Ufton je stajao sa strane, a na njegovu se licu vidio stoički izraz dok je Imogen sve držala pod kontrolom. Stajala je na pragu, doimajući se vedro u haljini za šetnju zamarskozelene boje i šeširiću ukrašenom školjkama.

Jasnom preciznošću vojnog časnika davala je upute lakajima. Horatia je lepršala naokolo, provjeravajući pakete kad bi ih unijeli u predvorje. Patricia je ondje nesigurno stajala, tjeskobna izraza lica, kao i obično. Neprestano je s nelagodom pogledavala prema Matthiasu.

Njegova je sestra u kući tek nekoliko dana, a već se umorio od njezina nervoznog ponašanja i sklonosti da zaplače na najmanji povod. Podsjećala ga je na prestrašenog zečića.

- Da, da, sve unesite unutra - Imogen je žustro mahala svojim suncobranom koji je imao držak u obliku dupina. - A zatim sve odnesite na kat, u spavaću sobu lady Patricije. Moja će teta poći s vama i nadzirati vađenje stvari iz paketa. Ona zna kako se pravilno čuva i gdje treba držati fine materijale i takve stvari. - Pogledala je Horatiju. -Pobrinut ćeš se za to, zar ne? Željela bih razgovarati s Colchesterom.

- Da, svakako. - Horatia se zadovoljno nasmiješila. - Također moramo pripremiti sve ono što će biti potrebno za Patricijino prvo pojavljivanje večeras. - Kretnjom je pozvala Patriciju. - Dođite, draga moja. Imamo još mnogo posla. Horatia je krenula prema stubama. Patricia je još jednom plaho pogledala Matthiasa, a zatim požurila za njom.

Imogen se odlučno okrenula prema Colchesteru. - Smijem li trenutak nasamo razgovarati s vama, rnilorde? Željela bih o nečemu raspraviti.

- Stojim vam na usluzi, gospođice Waterstone. - Matthias se uljudno maknuo s vrata. - Kao i uvijek.

- Hvala vam, gospodine. - Imogen je odvezala Vrpce svojeg šeširića dok je kraj njega ulazila u knjižnicu. - Ovo neće dugo trajati. Maleni nesporazum koji bih željela ispraviti.

- Još jedan? - Ovaj ima veze s vašom sestrom. - Imogen se Prekinula i oštro udahnula

od ushićenog čuđenja. Fascinirano je promatrala unutrašnjost knjižnice. -Nebesa. Ovo je čudesno.

Matthias je gledao kako se naglo zaustavila čim je prešla prag. Shvatio je da je čekao njezinu reakciju. Ovo je, na kraju krajeva, I. A. Stone, jedina druga osoba u cijeloj Engleskoj koja može znati cijeniti ono što je stvorio u ovoj prostoriji. Silno mu je godio njezin izraz neskrivenog divljenja.

- Sviđa vam se? - ležerno je pitao kad je Ufton tiho zatvorio vrata iza njega.

- Doista je predivno - šapne Imogen. Nagnula je glavu unatrag kako bi proučila zelene i zlatne draperije. - Nevjerojatno.

Polako je počela hodati prostorijom, zastajkujući tu i tamo kako bi bolje pogledala prizore krajolika na zidovima, te vaze na izrezbarenim postoljima.

- Uhvatili ste samu bit drevnog Zamara. Tako mi svega, njegov duh živi i diše u ovoj prostoriji. - Zaustavila se ispred visokoga kipa Anizamare, božice dana. - Veličanstveno.

- Donio sam ga s mojeg posljednjeg putovanja. Taj i kip Zamarisa našao sam u grobnici jednog princa.

- Fantastično je, milorde. - Rukom u rukavici nježno je prešla duž leđa jednog od dvaju dupina koji su držali sofu. - Apsolutno fantastično. Kako vam zavidim.

- Ne bih pošao tako daleko i tvrdio da je ovo vjerna kopija zamarske knjižnice. - Matthias je nastojao zadržati skromno držanje, ali to nije bilo lako. Naslonio se na rub pisaćeg stola, prekrižio gležnjeve i ruke na prsima. - Ali priznajem da sam zadovoljan kako je ispalo.

- Nevjerojatno - mrmljala je Imogen. - Posve nevjerojatno. Matthiasu se pred očima odjednom pojavila vizija nage Imogen ispružene

na sofi. Vizija je bila nevjerojatno jasna. Vidio je njezinu smeđu kosu rasutu po ramenima, njezine nježne obline okupane svjetlošću vatre, jedno koljeno graciozno uzdignuto. Osjetio je kako mu se donji dio tijela ukrutio od žudnje koja je bila gotovo bolna.

- Sretni ste što ste mogli za sebe stvoriti ovakvo okruženje, milorde. - Imogen se sagnula kako bi proučila natpis na jednoj glinenoj pločici. -Nekoliko stihova. Kako neobično.

- Pronašao sam to u grobnici. Većina zamarskih glinenih pločica koje ovih dana kruže Londonom prilično su dosadni zapisi poslovnih transakcija. Rutledge je poslao stotine takvih pločica u Englesku. Mislio je da će se lijepo obogatiti prodajom toga. I doista se obogatio.

- Kad već govorimo o financijskim pitanjima, imam jedno pitanje za vas. - Imogen ga je pogledala pronicavim očima. - Recite mi, Colchester, Jeste li otvorili kockarnicu The Lost Soul kako biste platili svoje istraživanje Zamara?

Uzdigao je obrve. - Zapravo, jesam. Kimnula je, očito zadovoljna. - Mislila sam da bi to mogao biti razlog.

Pa, to sve objašnjava, naravno. - Zamolio sam oca za financijska sredstva -polako će Matthias. To je bilo

jedino što je tražio od oca otkako je odrastao. - Odbio je. Stoga sam otvorio kockarnicu.

- Sasvim prirodno. Morali ste naći način da dođete do novca. Zamar je jednostavno bio previše važan.

-Da. Imogen je nježnim prstima dotaknula jednu vazu. - Što se tiče gospođe

Slott.

Matthias je iskrivio lice u grimasu. - Jedne sam večeri u kockarnici uhvatio njezina ljubavnika, Jonathana Exelbyja, kako vara na kartama. Rekao sam mu da će morati otići. Razbjesnio se. Rekao je da sam povrijedio njegovu čast, što doista jesam. Izazvao me na dvoboj, ali se predomislio kad se otrijeznio. Odlučio je sreću potražiti u Americi. Više se nikad nije pojavio u Londonu, ali se zato pojavilo obilje tračeva o njegovoj smrti.

Imogen mu se spokojno nasmiješila. - Mislila sam da se tako nešto dogodilo. No, dakle, prijeđimo na druge stvari. Željela bih razgovarati o vašoj sestri, gospodine.

Matthias se namrštio. - Što je s njom? - Iz nekog neobičnog razloga, čini se da se ona osjeća neželjenom u

vašem kućanstvu. Zapravo, živi gotovo u stanju užasa. - Nemojte biti smiješni. Zašto bi se bojala? - Možda je slabost živaca obiteljska karakteristika, gospodine. Nije

rijetkost vidjeti obitelji u kojima svaka generacija odražava određeni temperament, baš kao što često imaju istu bradu ili nos ili - Pogledala je srebrni pramen u njegovoj kosi - druga fizička svojstva naslijeđena od roditelja-

- Slabost živaca? - Matthias je zaključio da mu je dosta slušanja Imogeninih teorija o njegovu temperamentu. - Odakle vam, dovraga, tako idiotska ideja?

- Svakako se čini da je lady Patricia naslijedila vašu sklonost tjeskobnim slutnjama i nesigurnostima.

- To je sasvim dovoljno o mojoj sestri - hladno je rekao. - Ne trebate se opterećivati ničim drugim, osim njezinim sudjelovanjem u drugoj sezoni.

Imogen ga je ignorirala. Spojila je ruke iza leđa i počela zamišljeno hodati amo-tamo po zelenom i zlatnom sagu. - Mišljenja sam da biste se više trebali potruditi kako bi se ona osjećala dobrodošlom u ovoj kući. Sirota djevojka misli da je ovdje iz milosti. Kao da nema legitimno pravo na vašu pomoć.

Odjednom se duboko u Matthiasu rasplamsao gnjev. Poharao ga je silinom oluje, poništavajući njegovu samokontrolu prije nego je shvatio što se događa. Spustio je ruke i odmaknuo se od pisaćeg stola. - Ne želim vaše savjete po tom pitanju.

Ovoga je puta ton njegova glasa ipak djelovao na Imogen. Zaustavila se i okrenula prema njemu. - Ali, milorde, čini se da ne razumijete Patricijinu tjeskobnu narav. Samo pokušavam objasniti da i ona posjeduje krajnje delikatan senzibilitet, baš kao i vi, te da ona -

- Nije me nimalo briga za njezine živce - Matthias je procijedio kroza zube. - Obavio sam svoju dužnost prema polusestri. Pružio sam joj krov nad glavom. Prema onome što sam maločas vidio u predvorju, uskoro ću plaćati nekoliko veoma velikih računa. Pripravan sam dati joj odgovarajući miraz kad se uda. Ne možete ništa više tražiti od mene.

- Ali, gospodine, govorite samo o svojim financijskim obvezama.

Priznajem da su važne, ali ni izbliza onako kao ljubaznost i bratska ljubav. Trenutno je vašoj sestri to najpotrebnije.

- Onda se nije smjela prepustiti meni na milost i nemilost. - Ali zacijelo osjećate barem malo topline prema njoj. - Prvi put sam je vidio prije nekoliko dana -reče Matthias. - Jedva je

poznajem. - Pa, ona zna previše o vama, gospodine, a čini se da je sve što je čula o

vama posve pogrešno. -Imogen s gnušanjem puhne kroz nos. - Ona doista vjeruje da postoje određeni temelji za onaj nevjerojatni nadimak što ste ga dobili. Možete li to zamisliti? Na vama je da ispravite njezin pogrešan dojam.

Matthias se morao kretati. Prisilio se da hoda polako, umjereno, do prozora. Kad je stigao onamo, zaustavio se i zurio u vrt, premda ništa nije vidio. - Zašto ste tako prokleto sigurni da je to pogrešan dojam?

- Nemojte biti smiješni, milorde. Vi ste Colchester od Zamara. - Mahnula je rukom pokazujući knjižnicu i njezina blaga. - Svaki čovjek koji posjeduje vaš uzvišeni ukus za artefakte, vašu pronicavu percepciju povijesti drevnog Zamara, vašu strast za njegovim čudesima... pa, takav čovjek nikako ne može biti lišen toplijih emocija i delikatnog senzibiliteta.

Okrenuo se prema njoj. - Pošteno vas upozoravam. Ne poznajete me ni izbliza onako dobro kako, čini se, mislite da me poznajete. Pomanjkanje znanja može biti krajnje opasno.

Imogen je izgledala zbunjeno, a ne obeshrabreno njegovim oštrim riječima. Tada su joj se oči smekšale. - Vidim da je to bolna tema za vas, gospodine.

- Ne bolna. Dosadna. Osmjehnula se. - Kako želite. Ali vas preklinjem da imate na umu da je

vaša sestra veoma nesretna. Iz našeg sam današnjeg razgovora zaključila da je posve sama na svijetu. Vi ste jedina osoba kojoj se može obratiti. Željela bih da zapamtite dvije stvari, milorde.

- Imam osjećaj da neću izbjeći ovaj žaljenja vrijedan razgovor prije nego mi podrobno objasnite koje su to dvije stvari. Slušam vas.

- Prvo, željela bih da se sjetite da je Patricia, bez obzira na sve što se dogodilo, nedužna. Jednako kao i vi. Drugo, imajte na umu da je ona jedina koju imate od obitelji, jednako kao što ona ima samo vas, milorde. Vas se dvoje morate držati zajedno.

- Grom i pakao. Tko vam je ispričao povijest moje obitelji? - Ne znam mnogo o tome - reče Imogen. - Ali sam iz onoga što mi je

Patricia danas poslijepodne rekla zaključila da je došlo do raskola između vas i vašeg oca nakon smrti vaše majke.

- Imate pravo, Imogen. Ne znate baš ništa o tome. Savjetovao bih vam da se ne uplićete. Ispunio sam obećanje što sam ga dao ocu, i tu je kraj priče.

- Oboje ste veoma sretni što imate jedno drugo, znate - tiho će Imogen. - U mjesecima nakon smrti mojih roditelja bila bih prodala dušu za brata ili

sestru. - Imogen - Okrenula se i pošla prema vratima, a ondje je opet kratko zastala, s rukom

na kvaki. - Gotovo sam zaboravila. Ima još nešto što sam vam kanila reći. Matthias ju je promatrao, protiv volje fasciniran. - Molim vas, nemojte se

više ni sekunde suzdržavati, gospođice Waterstone. - Danas sam u knjižari srela Vannecka. Mogu vas mirne duše izvijestiti

da je progutao mamac. Već planira osnivanje konzorcija. Moj je plan aktiviran. Izišla je. Ufton je zatvorio vrata za njom. Matthias je zatvorio oči i zastenjao. Njegovi delikatni živci neće

neoštećeni preživjeti cijeli taj slučaj. Imat će sreće ako ga ne zatvore u umobolnicu prije nego sve to završi.

Matthias je prišao ogradi balkona i zagledao se u krcatu plesnu dvoranu. Bila je gotovo ponoć i zabava je stigla do vrhunca. Svijećnjaci su bacah blještavu svjetlost po elegantno odjevenim muškarcima i ženama. Usta su mu se prezirno izvila.-Visoko mu se društvo nikad nije sviđalo.

Trebao mu je samo trenutak da pronađe Imogen među plesačima. Njegov je pogled pošao do nje kao da je jedina žena u dvorani. Na trenutak si je dopustio uživanje u prizoru. Zeleni svileni skuti njezine haljine obavijali su joj se oko gležnjeva. Nosila je odgovarajuće plesne cipelice i duge zelene rukavice. Uvojci svijetlosmeđe kose virili su ispod visokog večernjeg turbana.

Činila bi opčinjavajući prizor, mislio je Matthias, da se ne nalazi u rukama Alastaira Drakea. Jedina mu je utjeha bila činjenica da je Drake očito imao poteškoća s održavanjem ravnoteže. Čak i s mjesta na kojem je stajao, Matthias je vidio da Imogen određuje put na plesnom podiju. Osmjehnuo se i osjetio kako mu se raspoloženje popravlja.

Skrenuo je pozornost s Imogen i potražio svoju sestru. Iznenadio se kad je ugledao Patriciju u sredini skupine obožavatelja. Izgledala je rumeno i uzbuđeno. Njezina je ružičasta i bijela haljina bila savršen izbor za dobro odgojenu mladu damu koja ima stila.

Horatia je stajala u blizini, smiješeći se poput ponosne majke koja predstavlja svoje jedino dijete. Čavrljala je sa Selenom, lady Lyndhurst, koja je bila u uobičajenoj nebeskoplavoj boji.

Pa, to rješava jedan problem, pomislio je Matthias. Zahvaljujući Imogen i Horatiji, njegova je sestra postigla uspjeh. Uz malo sreće njegov će odvjetnik do lipnja sastavljati dokumente o bračnoj nagodbi.

Njegov je osjećaj zadovoljstva nestao kad je opazio da se Hugo Bagshaw probija kroz gužvu prema Patriciji. Čvršće je stegnuo ogradu balkona. Odlučio je upozoriti svoju sestru da ne treba ohrabrivati Bagshawa.

Matthias je opet pogledao Imogen koja je upravo završila valcer s Drakeom. Vidio je da entuzijastično priča o nekoj temi, najvjerojatnije o Zamaru. Energično je gestikulirala svojom lepezom dok je nešto govorila. Bila je tako zaokupljena svojom temom da nije opazila lakaja koji je nosio pladanj

pun čaša. Nažalost, ni Drake nije opazio lakaja sve dok nije bilo prekasno. Matthias se lecnuo kad je Imogen zamahnula lepezom u širokom luku i

srušila nekoliko čaša šampanjca na pod. Potom se nagnuo naprijed kako bi promatrao živahni spektakl koji je uslijedio. Nesretni gosti u neposrednoj blizini brzo su skočili u stranu.

Lakaj je prijekorno pogledao Imogen, a zatim se spustio na koljena kako bi pokupio komadiće razbijenog stakla. Imogen se doimala krajnje nesretnom, te se sagnula kako bi mu pomogla. U tome ju je spriječio Drake koji ju je žurno odveo s mjesta događaja.

Sve je završilo za nekoliko trenutaka. Matthias se smiješio kad se okrenuo i pošao prema stubištu. Trebalo mu je nekoliko minuta da stigne do Imogen koja je sad stajala u društvu Patricije, Horatije i Selene. Kad je stigao, mladi ljudi okupljeni u blizini žurno su se maknuli u stranu kako bi mogao doprijeti do sredine kruga. Vidio je da ga Hugo promatra s vanjskog ruba kruga.

Imogen je prva opazila Matthiasa. - Ah, tu ste, Colchester. Čekale smo vas. Patricia je golem ispieh. Horatia i ja smo morale velikim štapom tjerati njezine obožavatelje.

Nekoliko se mladih džentlmena s nelagodom nasmijalo oprezno promatrajući Matthiasa.

- Doista. - Matthias je pogledom odmjerio Patriciju, a ona mu se pomalo tjeskobno nasmiješila, kao da očekuje njegovu presudu. Imogen je vrhom cipele udarila Matthiasov gležanj. Pogledao ju je i po njezinu izrazu lica zaključio da bi još nešto trebao reći. - Svakako mogu razumjeti zašto su vas gospođica Waterstone i njezina teta večeras morale štititi. Čestitam, Patricia. Večeras ste dijamant najbolje kvalitete.

Patricia je trepnula od iznenađenja. Obrazi su joj porumenjeli, a u očima joj se pojavilo olakšanje. Naočigled je stekla više samopouzdanja. - Hvala vam, gospodine.

Selena se promuklo nasmijala. - Priča se da je vaša šarmantna sestra obećala sve plesove, Colchester.

- Izvrsno. - Matthias pogleda Imogen. - No, dakle, to je to. Smijem li vas zamoliti za ovaj ples, gospođice Waterstone?

- Naravno, milorde. Vrlo rado. - Imogen se okrenula i povela ga prema plesnom podiju. Matthias je uzdahnuo, ispružio ruku, uhvatio njezin lakat i zaustavio je. Iznenađeno ga je pogledala.

- Zar nešto nije u redu, milorde? Jeste li se predomislili slučajno. Samo sam mislio da bi bilo ugodno hodati do plesnog podija uz vas, a ne slijediti vas kao da sam pas na uzici.

- O. Oprostite. Samo polako, gospodine, nisam vas kanila požurivati. Katkad zaboravim da vi niste atletski tip.

- Zahvalan sam na vašem razumijevanju. -Matthias ju je vodio do plesnog podija čvrsto je držeći, a potom ju je uzeo u naručje. - Čini se da ste večeras u dobroj formi.

- Izvrsna sam zdravlja, gospodine. Uvijek sam bila. - Oduševljen sam da to čujem. - Matthias je primijenio dovoljno sile da

preuzme kontrolu nad valcerom. To je bio pravi izazov. - Međutim, govorio sam o vašem izgledu, a ne o vašem zdravlju. Ta vam haljina izvrsno stoji.

Imogen je spustila pogled na haljinu kao da je zaboravila što je odjenula. - Veoma je ljupka, nije li? Madame Maud ju je sašila. Horatia mi kaže da je ona veoma ekskluzivna. - Podigla je pogled. -Sigurna sam da će vam biti drago čuti kako Horatia misli da je Patricia večeras izvrsno primljena. Nema sumnje da će sutra hrpimice stizati pozivnice.

- Dugujem zahvalnost vama i vašoj teti jer ste preuzele kontrolu nad Patricijinim društvenim životom.

- To nije bio baš nikakav problem, gospodine-Horatia mi je rekla da je lady Lyndhurst pozvala Patriciju na svoj zamarski skup koji se sutra sastaje-To je veliki uspjeh. Ondje će upoznati mnoge mlade dame svoje dobi.

Međutim, sumnjam da će naučiti mnogo o drevnom Zamaru - suho će Matthias. – Selenin klub nije ništa više od pomodarske zabave.

- Shvaćam. - Imogen je skupila obrve, mršteći se od koncentracije dok ga je pokušavala povesti u drugom smjeru. - Pa, u tome nema nikakva velikog zla, milorde. - Zvučala je pomalo zadihano, zacijelo od nastojanja da preuzme kontrolu nad plesom.

- Možda nema. - Matthias je pogledao preko njezina ramena i vidio da je Hugo poveo Patriciju na plesni podij. - Ali moglo bi se problematičnim pokazati udvaranje mladog Bagshawa. Sutra ću s Patricij om razgovarati o njemu.

Imogen je raširila oči. - Što nije u redu s gospodinom Bagshawom, za ime svijeta? Doima se kao veoma pristojan džentlmen.

- Mislim da je njegovo zanimanje za Patriciju više motivirano željom da se osveti meni nego divljenjem spram moje sestre.

- O čemu to govorite, gospodine, za Boga miloga? - To je duga priča. - Matthias ju je vrtio u širokom krugu koji ih je doveo

blizu francuskih vrata. - Dovoljno je reći da me mladi Bagshaw smatra odgovornim za odluku svojega oca da si u radnoj sobi raznese mozak.

- Sigurno se šalite. Što se dogodilo? - Arthur Bagshaw je veći dio imetka izgubio u neuspjelom brodarskom

pothvatu. One večeri kad je saznao za gubitak došao je u moju kockarnicu. Bio je veoma pijan i utonuo u melankoliju. Valjda je nekako došao na ideju da će za mojim kartaškim stolovima nadoknaditi svoj gubitak. Nisam mu dopustio da igra.

- To je bilo veoma lijepo od vas, gospodine. Bagshaw si očito nije mogao priuštiti gubitak ono malo novca koliko mu je ostalo.

- Ne znam koliko je lijep bio moj postupak -suho će Matthias. - Bagshaw i ja smo se posvađali. Otišao je kući i izvadio svoj pištolj. To je cijela priča.

- Dragi Bože - šapne Imogen. - Jadni Hugo. Matthias ju je zaustavio. - Hugo mene okrivljuje za ono što se dogodilo. Vjeruje da je njegov otac svoj

imetak izgubio u mojoj kockarnici. - Smjesta mu morate objasniti kako je bilo, gospodine. - Nekom drugom prilikom. - Ali, Matthiase, to je doista previše - - Rekao sam da ću to riješiti nekom drugom prilikom. Trenutno želim

razgovarati s vama. - Svakako, milorde. - Imogen je raširila svoju lepezu. Počela je žustro

mahati njome. - Ovdje je malo vruće, nije li? - Pazite s tim oružjem. - Matthias ju je poveo na terasu. - Nedavno sam

vidio kako destruktivno može biti. - Što? - Namršteno je pogledala lepezu, a zatim shvatila. - O, zacijelo ste

vidjeli onu nezgodu što sam je imala prije nekoliko minuta. Nisam ja bila kriva, gospodine. Lakaj je stajao točno iza mene. - Nismo vidjeli jedno drugo sve dok nije bilo prekasno. To je samo jedna od onih situacija. Zato ih zovu nezgodama.

- Doista. - Matthias je pogledao šarene lampione koji su ukrašavali terasu, a potom odlučio odvesti Imogen niza stube i duboko u mrakom obavljene vrtove. - Upravo sam stigao iz svojega kluba. Imali ste pravo za Varmecka. Doista je progutao vaš mamac. Priča se o formiranju konzorcija koji će financirati potragu za kraljičinim pečatom.

- Ali to je sjajno, gospodine. Zašto ste tako zabrinuti? - Imogen, ne sviđa mi se to. Vanneck je vrlo tajnovit. - Pa, prirodno. Baš kao što se moglo očekivati. Ne želi da se o takvom

projektu priča po cijelom gradu. - Za njegov sam plan saznao jedino zato što se obratio jednom mojem

poznaniku, a on mi je rekao što se događa. Mislim da me Vanneck namjerno pokušava držati u neznanju.

- Smirite se, Colchester. - Imogen je skupljenom lepezom lupnula po rukavu njegova kaputića gestom koja ga je nesumnjivo trebala umiriti i ohra-briti. - Sve je pod kontrolom.

- Neprestano to govorite. - Jer je istina. Moj se plan razvija točno onako kako sam zamislila. - Oči

su joj zadovoljno svjetlele. Matthias je proučavao njezino lice na mjesečini i osjetio kako se u njemu

javlja glad. - Imogen, ima i ikakvih izgleda da vas natjeram da shvatite koliko je taj plan opasan? Ima li ikakve mogućno da vas navedem da odustanete?

- Zao mi je, Colchester - blago je rekla. - Znam koliko ste nervozni, ali stigla sam predaleko. Zbog Lucy ne mogu odustati od svoje potrage za prav-dom.

- Lucy vam je mnogo značila, nije li? - Bila je moja najbolja prijateljica - jednostavno će Imogen. - Zapravo,

nakon smrti mojih roditelja bila je moja jedina prijateljica. - Što je s Drakeom? - natjerao se da pita. Trepnula je. - Kako molim? Obujmio joj je lice rukama. - On je također bio vaš prijatelj. Sanjate li

katkad o njemu? Pitate li se što je moglo biti s vama dvoma da vas nije vidio u spavaćoj sobi s Vanneckom?

Ukočila se. - Ne. Nikad. - Jeste li sigurni? - Svaki osjećaj što sam ga imala za Alastaira umro je one večeri kad se s

gnušanjem okrenuo od mene zbog onoga što je mislio da je vidio. - Suzila je oči. - Nije mi pružio priliku da objasnim. Nikad nije posumnjao u vlastite zaključke. Nikad ne bih mogla gajiti tople osjećaje prema čovjeku koji je imao tako malo povjerenja u mene.

Matthias joj je nagnuo glavu unatrag kako bi vidio njezine mjesečinom obasjane oči. - Mislite li da biste ikad mogli naučiti osjećati neke tople emoije prema meni?

Zapanjeno je rastvorila usne. - Matthiase? Što to govorite? - Previše, čini se. Možda je prošlo vrijeme za razgovor. - Sagnuo je glavu

i pokrio njezina usta svojima. Potreba koja je tinjala u njemu naglo se rasplam-sala.Njezina su usta imala egzotičan i sladak okus, zacijelo kao pjenušavi izvori Zamara. Matthias ju je priljubio uza se, odjednom osjetivši silnu želju za dodirom nježnih, čvrstih oblina njezinih bedara. Imogen je prigušeno uzviknula. - Matthiase.

Na trenutak se pobojao da će se odgurnuti od njega. Obuzela ga je očajnička potreba koja je zračila iz najtamnijih, najhladnijih kutaka u njemu. Matthiasu se činilo da u tom napetom trenutku njegova sudbina visi o niti. A tada su mu njezine ruke obavile vrat. Preplavilo ga je olakšanje. Oslobodio joj je usta kako bi se zagledao u njezine oči. Njime je prostrujao poznati osjećaj. Ovako se osjećao kad je otkrio velike stupove koji su obilježavali ulaz u drevne ruševine izgubljenog Zamara.

- Imogen? Nasmiješila mu se čeznutljivo i sa ženstvenim obećanjem. Usnama je

dotaknuo njezine. Zadrhtala je i uzvratila poljubac entuzijazmom koji mu je oduzeo dah. Glazba i smijeh iz plesne dvorane izgubili su se u daljini. Matthiasova se koncentracija sužavala sve dok Imogen nije postala jedino važno u njegovu životu. Ne oslobodivši njezine usne, skinuo je rukavice i nemarno ih bacio na tlo. Potom je spustio ruke nа njezina ramena i polako odmaknuo sićušne rukave haljine. Zadrhtala je kad je gornji dio haljine visoka ruka kliznuo prema dolje, oslobađajući njezine dojke.

- Matthiase? - Prelijepi ste - šapnuo je. - Podsjećate me na slike Anizamare naslikane

na zidovima u knjižnici Zamara. Puna života i topline. Drhtavo se nasmijala i zagnjurila lice uz njegovo rame. - Nećete mi

vjerovati, gospodine, ali u posljednje vrijeme imam veoma neobične snove. U njima se čini da vi postajete Zamaris ili se on pretvara u vas. Nisam sigurna.

- Čini se da svoj interes za Zamar dijelimo čak i u snovima. - Rukama je obuhvatio njezin struk i podigao je uvis. Tako je doveo njezine dojke točno do

razine svojih usta. Zubima je obuhvatio jednu čvrstu bradavicu i nježno sisao. - Matthiase. - Grčevito je stezala njegova ramena. - Što to radite? - Glas

joj se povisio dok je vrhom jezika kružio oko njezine bradavice i potom je nježno gricnuo. - Ovo je... zasigurno, ovo je... - Ostala je bez daha i ušutjela. Podigao je glavu i okrenuo se drugoj bradavici. Osjetio je kako mu je zarila prste u ramena. Zvuk zadovoljstva koji je prostrujao njome uzbudio ga je kao što ga ništa drugo nikad nije uzbudilo. Imogen mu je počela mahnito ljubiti kosu.

Matthias je pogledao naokolo i opazio vrtno sjedalo. Odnio je Imogen do kamene klupe i sjeo s njom u naručju. Skuti njezine haljine pokrili su mu hlače. Povukao je rub haljine do iznad njezinih koljena.

- Što ste naumili, gospodine? - pitala je Imogen kad joj je zavukao ruku između toplih bedara. - Je li ovo neka neobična zamarska tehnika vođenja ljubavi?

- Što? - Njezin mu je miris ispunio glavu, činilo se da se ne može koncentrirati na njezine riječi.

- U jednom od svojih članaka u Zamarian Reviewu aludirali ste na svitak koji ste otkrili, a opisivao je određene običaje u zamarskoj bračnoj spavaćoj odaji.

- Možemo li kasnije o tome raspravljati, slatka moja? - Poljubio joj je vrat.

- Da, naravno. - Imogen je okrenula lice prema njegovu kaputiću i grčevito se uhvatila za revere. - Samo što je sve ovo tako čudno.

- Upravo suprotno. - Grickao joj je uho. -Predivno je. - Često sam poželjela da ste objavili više podrobnijih informacija o

svojim otkrićima po pitanju zamarskih bračnih odnosa. Nekoliko sam puta pročitala onaj jedini članak što ste ga napisali, ali sam se uvijek pitala što ste točno mislili kad ste napisali da su Zamarci bili bez inhibicija.

- Poljubite me, Imogen. - Oh. Da, naravno. - Podigla je glavu i rastvorila usne. Opet je zarobio

njezina usta i istodobno dlanom pokrio vruće, vlažno mjesto između njezinih nogu.

Imogen je tiho vrisnula od iznenađenja. Matthias je progutao zvuk. Nespretno je pokušala stisnuti noge, ali je uspjela jedino stegnuti njegovu ruku. Oprezno je istraživao, a ona se opustila uz njega u naletu pulsirajućeg uzbuđenja. Zavukao je prst u njezinu mekoću. - Tako si topla i uska. Drhtala je u njegovu naručju. Sićušni su mišići nježno stezali njegov prst. Pomislio je da će izgubiti i ono malo samokontrole koliko mu je preostalo.

- Matthiase, ovo je tako... tako... - Hvatala je zrak i stegnula se. Glava joj je pala unatrag. Turban joj je kliznuo s glave i pao na travu.

Matthias je uvijek iznova uvlačio prst, gurajući se kroz uski prolaz. Istodobno je palcem milovao maleni, skriveni dragulj.

Uz iznenađeni uzvik Imogen se zgrčila i obeznanila u njegovim rukama.

Čvrsto ju je stisnuo uza se, uživajući u njezinoj reakciji. Bio je na rubu orgazma, ali se uspio obuzdati. Kasnije, obećao je sebi dok ju je privijao uza se. Kasnije će doći red na njega. Trenutno je jedino važno da je našla zadovoljstvo u njegovim rukama.

Trenutak kasnije Imogen je prestala drhtati, premda je i dalje snažno stezala rubove njegova kaputića. Odsutno je opazio da se njegova kravata nekako odvezala. Imogen se kosa rasula po ramenima. Matthias je shvatio da se osjeća mladim i slobodnim, mada je žudio za spolnim užitkom, a tako se već godinama nije osjećao.

Imogen je polako podigla glavu i pogledala ga krupnim očima punim senzualnog čuđenja. Nasmiješila mu se. - Ovo je najnevjerojatnije od svega što sam ikad -

Glasovi muškarca i žene prekinuli su ono što je Imogen kanila reći. Stvarnost njihove nezgodne situacije pogodila je Matthiasa silinom ledene kiše-Shvatio je da se drugi par nalazi samo nekoliko metara dalje. Sve što je stajalo između Imogen i razotkrivanja bila je visoka živica.

- Pakao i prokletstvo - šapnuo je. Ustao je s Imogen u naručju i žurno je postavio na noge. Nije ju trebao

upozoravati. Vidio je da je i ona čula glasove. Mahnito je grabila gornji dio svoje haljine.

Glasovi su se približili. Tihi smijeh žene. Promrmljana primjedba muškarca.

Matthias se počeo saginjati kako bi dohvatio svoje rukavice, ali je tada shvatio da Imogen ima problema s namještanjem haljine.

- Čekajte, dopustite da ja to učinim. - Uspio je povući sićušne rukave natrag do njezinih ramena. Njezine su dojke nestale. Međutim, ništa nije mogao učiniti s njezinom rasutom kosom, kao ni s turbanom koji je pao na travu. Bila je slika i prilika žene koja je upravo uživala u senzualnom zagrljaju.

- Dođite. - Uzeo ju je za ruku kako bi je maknuo odande prije nego drugi par obiđe živicu. Imogen je teturala dok je stezala njegovu ruku.

- Colchester. - U tom se trenutku iza živice pojavila Selena u pratnji Alastaira Drakea. - I gospođica Waterstone. Što vas dvoje radite... ? O, Bože. - Usne su joj se polako izvile u osmijeh razumijevanja. - Nije važno. Savršeno dobro vidim što radite.

- Imogen. - Alastair je zurio u nju šokirana izraza lica. Matthias je stao ispred Imogen u uzaludnom pokušaju da je sakrije, ali je

znao da je šteta počinjena. Vidio je kako Alastairov pogled prelazi na elegantnu plesnu cipelu i turban koji su se nalazili kraj njegovih odbačenih rukavica.

Selena je pogledala Matthiasovu olabavljenu kravatu i tiho se nasmijala. - Dakle, dakle, dakle. Doista vjerujem da smo prekinuli neka veoma zanimljiva istraživanja o drevnom Zamaru, gospodine Drake.

Alastair je jedva otvorio usta. - Čini se. - Uistinu ste prekinuli nešto veoma zanimljivo - reče Matthias. - Ali nije

riječ o znanstvenom istraživanju. Gospođica Waterstone je upravo pristala zaručiti se sa mnom. Vi nam možete prvi čestitati.

Stajala je u knjižnici svojega strica. Ovoga je puta osjećala hladan vjetar.

Vidjela je da je prozor otvoren, dopuštajući noći da uđe u odaju. Kameni se sarkofag nazirao u sjenkama. Bila je sigurna da prošli put nije bio ondje. Poklopac je skinut. Nešto je unutra. Nešto opasno.

Zaputila se prema sarkofagu, a potom zastala kad je osjetila kako joj se dižu vlasi na zatiljku. Znala je da je on opet u sobi s njom. Polako se okrenula i ugledala Matthiasa/Zamarisa. Mjesečina je svjetlucala na srebrnom pramenu u njegovoj kosi. Njegove su mrke crte lica bile u dubokim sjenkama.

Ispružio je jednu elegantnu ruku. Krv je svjetlucala na njegovim prstima. - Laži - šapnuo je mračno senzualnim-glasom. - Nemoj vjerovati lažima. Dođi k meni.

- To je katastrofa. - Imogen je potisnula sjećanjа na svoj posljednji uznemirujući san i silom se koncentrirala na krizu. - Sve je uništio. Cijeli se moj plan raspao.

- Smiri se, draga. - Horatia je sjedila u naslonjaču i vezla, a sad ju je pogledala preko ruba naočala. - Sigurna sam da Colchester zna što radi.

- Gluposti. - Imogen je Ijutito podigla ruke, a potom Ijutito hodala amo-tamo radnom sobom. -To je prokleta katastrofa, kažem ti. Jutros svi u visokom društvu vjeruju da smo Colchester i ja zaručeni.

- Jeste zaručeni, draga. Sinoćnja je objava to učinila posve službenim. Imogen je zamahnula rukom i slučajno srušila staklenku mirisnog bilja s

postolja. Pala je na sag i otkotrljala se ispod pisaćeg stola. Suho bilje i cvijeće iz staklenke rasulo se po podu. Kratko je zastala i ljutito se zagledala u malenu hrpicu izblijedjelih latica ruža i listova lovora.

- Kako mi je to mogao učiniti? - pitala je, ali nikoga posebno. Horatia je razmislila o tome. - Očito je osjećao da nema drugog izbora.

Situacija je bila izrazito kompromitirajuća za tebe. Daleko gore nego zadnji put jer joj je svjedočila i lady Lyndhurst, a ne samo onaj dragi gospodin Drake. Selena uživa u takvim ogovaranjima. Nije postojala nikakva mogućnost zataškavanja.

Imogen se lecnula. - Valjda nije. Bila je prilično sigurna da se Alastaira moglo nagovoriti da drži jezik za

zubima. On je stari znanac koji je nekoć bio nešto više od prijatelja. Ali nije postojao nikakav razlog za vjerovanje da bi lady Lyndhurst bila diskretna.

- Colchester je učinio jedino što bi pravi džentlmen mogao učiniti u danim okolnostima. - Horatia se namrštila. - Moram priznati da sam prilično iznenađena. Ne bije ga takav glas da bi čovjek očekivao plemenito ponašanje.

- Griješiš, teta Horatia. Colchester je točno ona vrsta džentlmena koja bi pokušala spasiti moj dobar glas. No bojim se da nije razmislio o posljedicama

svojih postupaka. - Imogen je nastavila hodati amo-tamo. - Veoma si oštra prema njemu, draga moja. -Horatia je zabola iglu u svoj

vez. - Ovo sigurno nije nimalo lakše Colchesteru nego tebi. - Ali moji su planovi uništeni. Razvrgnute zaruke će me dokrajčiti u

visokom društvu. Znaš da dama uvijek preuzima krivnju u takvim situacijama. - Znam, draga. - Ako razvrgnem zaruke, izopćit ću samu sebe iz društva. Više neću

dobiti ni jednu pozivnicu. - Da, draga. - A kako ću onda provesti u djelo svoj plan o kažnjavanju Vannecka? - Nemam pojma, draga. - Upravo tako, u klopci sam. - Imogen je dlanom tresnula po pisaćem

stolu dok je onuda prolazila. Stalak za tintu je zadrhtao. - Čovjek bi gotovo mogao pomisliti da je Colchester to namjerno učinio.

Horatiaina je je igla zastala u zraku. - Namjerno? - Sasvim dobro znaš da se od samog početka protivio mojem planu. - Pa, u početku je priznao da ga sve to veoma zabrinjava - složila se

Horatia. - Točno. - Imogen se namrštila. - Možda su njegovi živci bili pod tako

jakim pritiskom njegove uloge u svemu tome da je odlučio osujetiti moj plan na tako nepošteni način.

- Kao što ti neprestano govorim, Imogen, Colchester nije od onih koji imaju problema sa slabim živcima.

- A kao što ja tebi neprestano objašnjavam, on posjeduje veoma delikatan senzibilitet. Takva vrsta ljudi često pati od slabih živaca. - Imogen je stisnula oči dok je u njoj rasla sumnja. - Sinoć mi je, malo prije katastrofe, rekao da Vanneck pokušava oformiti tajni konzorcij. Moj je plan donosio ploda. Vidjela sam da je ta vijest očito potresla Colchestera. Očito nisam shvatila koliko je zapravo uzrujan.

- Doista. - Zasigurno ga je obuzela panika. - Panika? Colchestera? - Možda je bio tako uzrujan i zabrinut da je poduzeo drastične korake

kako bi uništio moj plan prije nego prijeđe u narednu fazu. Horatia je razmislila o tome. - Čini se da ove zaruke doista kompliciraju

tvoje planove. - Posve su ih zbrkale - prasne Imogen. - Ideja je bila navesti Vannecka da

povjeruje da mu je Colchester suparnik. - Znam. - Željela sam da misli kako sam voljna formirati partnerstvo sa svakim

tko bi financirao ekspediciju Zamar. Željela sam da Vanneck povjeruje kako ima sve izglede nagovoriti me da ga prihvatim kao partnera. - Imogen je zamahnula rukom i za nekoliko centimetara promašila vazu punu cvijeća. -Sad

će vjerojatno odustati od svake ideje o formiranju konzorcija. - Istina. U danim okolnostima, Vanneck će prirodno zaključiti da više

nema nikakvih izgleda domoći se kraljičina pečata. Colchester ga je veoma lijepo isključio, nije li? Niti jedna dama ne može poslovno surađivati na način na koji si ti to zamislila s jednim muškarcem ako je zaručena s drugim. To se ne radi.

- Upravo tako. - Imogen se zaustavila kraj svojeg pisaćeg stola i lupkala prstima po uglancanoj površini. - To se ne radi. Dama mora biti odana svojem budućem mužu koji će kontrolirati njezine poslove. Colchester to zna. Iz tog razloga sumnjam da je to očajnički pokušaj s njegove strane. Bojim se da je uspio. Učinkovito je uništio moj plan.

Horatia je pogledala Imogen preko okvira svojih naočala. - Prikazuješ to kao da je Colchester za sve kriv. Pokvarena zavjera kako bi se uništili tvoji planovi.

- Mislim da je upravo o tome riječ. - Smijem li pitati kako te sam uspio kompromiirati? Je li te odvukao u

skroviti dio vrta i silom ti se nametnuo? Imogen je porumenjela do korijena kose. – Ne Sjećanja na Matthiasova milovanja držala su je budnom veći dio noći.

Emocije koje su je preplavile u njegovu naručju uznemirile su je i omamile Mješavina uzbuđenja i nepoznatih osjeta bila je gotovo previše čak i za njezine jake živce.

Satima je zurila u strop, pitajući se kakav su učinak te neobičnosti imale na Matthiasa. Nije bila posve sigurna da je on uopće osjetio nešto posebno neobično. Činilo se da ima potpunu kontrolu nad sobom kad su se pojavili lady Lyndhurst i Alastair.

Imogen je potisnula uzdah. Bojala se da emocije što ih je Matthias sinoć osjećao nisu bile duboke kao njezine. San malo prije zore nije pridonio smi-rivanju njezinih nelagodnih emocija.

Međutim, zora joj je razbistrila glavu, te je shvatila što je zapravo izgubljeno. A Horatijine blage optužbe o sukrivnji samo su sve pogoršale. Vrlo dobro, svojevoljno je poljubila Matthiasa, mislila je Imogen. Ali sve bi završilo na tome da on nije primijenio egzotične zamarske tehnike vođenja ljubavi kako bi zaveo njezina osjetila.

- No, draga? - potaknula ju je Horatia. Imogen je pročistila grlo i uspravila ramena. -

Rekla sam ti, izišli smo u vrt kako bismo razgovarali o napredovanju mojega plana. Zajedno su nas zatekli lady Lyndhurst i Alastair Drake.

- Da su vas samo zatekli u vrtu, ne bi bilo potrebno objaviti zaruke. Ne u tvojim godinama, draga moja.

- Svjesna sam toga. - Imogen je tražila neki način da promijeni temu. Nije željela zalaziti u pojedinosti sinoćnjih zbivanja. - Bojim se da su lady Lyndhurst i Alastair pretpostavili najgore.

- Glasine koje su se proširile plesnom dvoranom davale su naslutiti da su vas zatekli u gotovo razodjevenom stanju - nemilosrdno reče Horatia, što je za nju bila prava rijetkost. - Čula sam da ti je kosa bila rasuta po ramenima. Haljina ti je bila zgužvana i jedna ti je cipela pala. Činilo se da se gornji dio tvoje haljine djelomice raskopčao. Prema jednom izvještaju, Colchesterove rukavice i tvoj turban ležali su na travi.

Imogen se užasnula. - Čula si sve te grozne pojedinosti? - I više. - Horatia uzdahne. - Mnogo više. Opet te zovu Nemoralna

Imogen, draga moja. Jutros bi bila uništena da Colchester nije mahnuo čarobnim štapićem i objavio da ste vas dvoje zaručeni.

Imogen se srušila na stolicu iza pisaćeg stola i rukama pokrila lice. Nastojala je srediti svoje misli kako bi razmišljala logično i suvislo. Ali mozak joj je otkazao poslušnost.

- Prokleti pakao - progunđala je. - Što bih sada trebala učiniti? - Doista moraš pripaziti na izražavanje dok smo u gradu, draga - ukorila

ju je Horatia. - Jasno mi je da si naviku psovanja naučila od svoje majke, ali moram te podsjetiti da su nju smatrali nekonvencionalnom.

Imogen je između prstiju Ijutito pogledala Horatiju. - Oprosti mi, teta Horatia. Ali prokleti Pakao je jedini adekvatni izraz koji mi trenutno pada na pamet.

- Besmislice. Jedna dama uvijek može naći rijeci koje odgovaraju nekoj prigodi.

Kratko površno kucanje prekinulo je Imogen prije nego je uspjela smisliti prikladan odgovor Gospođa Vine je otvorila vrata radne sobe. Njezino se krupno lice doimalo uobičajeno mrzovoljno.

- Poruka za vas gospođice Waterstone. - U jednoj je, od rada ogrubjeloj šaci, držala presavijeni list papira. -- Neki ju je deran donio u kuhinju prije nekoliko minuta.

Imogen je brzo spustila ruke i sklopila ih na stolu. - Dajte mi je, molim vas, gospođo Vine.

Domaćici je teškim koracima ušla u sobu i stavila pisamce na pisaći stol. Potom se okrenula i vratila prenia vratima.

- Pričekajte malo, gospođo Vine. - Imogen je uzela papir i razmotala ga. - Možda ću željeti poslati odgovor.

- Kako želite, gospojo. - Gospođa Vine je stoički čekala na vratima. Imogen je pogledala kratku poruku.

Moja draga Imogen, u pet polije podne doći ću po vas kako bismo pošli na vožnju parkom. Radujem se što ću vas vidjeti.

Nemojte se previše uzrujavati zbog nedavnih događaja- Naći ćemo zadovoljavajući način za

rješavale situacije.

Vaš Colchester

To je bilo previše. - Uzrujavati? - zareži Imogen-- Ja? Nisam ja ona sa slabim živcima.

Horatia ju je upitno pogledala. - Kako molim? - Nije važno. - Imogen je zgužvala pisamce. -Pа, gospodo Vine,

definitivno želim poslati odgovor. Imogen je zgrabila list papira iz ladice, umočila pero u tintu i na brzinu

napisala poruku.

Colchester, primila sam vašu poruku. Žao mije što

vam se danas neću moći pridružiti u vožnji parkom. Imam drugih obveza.

Vaša I. A. Waterstone P.S. Za razliku od nekih ljudi koji imaju

problema sa slabim živcima, moj temperament nije od onih koji se previše uzrujavaju zbog zlosretnih zbivanja.

Imogen je pomno presavila i zapečatila pisamce, a zatim ga je pružila

gospođi Vine. - Molim vas, pobrinite se da se ovo odmah dostavi. - Je. - Gospođa Vine je odmahnula glavom dok je uzimala pismo. -

Poruke dolaze i odlaze, odlaze i dolaze. To me podsjeća na jednu drugu stanarku koju sam imala prije nekoliko godina. Mala iz polusvijeta. Netko iz visokog društva joj je ovdje plaćao najam nekoliko mjeseci. Njih dvije su uvijek slale poruke jedna drugoj. To jest, kad se nisu valjale u krevetu.

To je privuklo Imogeninu pozornost. - Nečija je ljubavnica živjela u ovoj kući, gospođo Vine?

- Dražesna cura je to bila. Ali bila je Francuskinja, znate. Uzela je ljubavnicu sa strane. Još jednu iz visokog društva. - Gospođa Vine uzdahne. - Imala je dobar ukus, to mogu reći za nju. Ali njezina prva ljubavnica, ona koja je plaćala najam zatekla ju je u krevetu s onom drugom. Pobješnjela je. izvadila je pištolj iz svoje torbice i nastrijelila je u rame. Strašan nered na plahtama. I tada, njezina druga ljubavnica -

- Samo trenutak, gospođo Vine. - Horatia ju je napeto promatrala. - Zar tvrdite da je taj netko iz visokog društva koji je plaćao najam za curu iz polusvijeta bila dama?

- Je. Lady Petry. Uvijek je plaćala najam na vrijeme, je. - Što se dogodilo? - fascinirano upita Imogen. - Pa, mala iz polusvijeta nije bila teško ozlijeđena. Pobrinula sam se za

njezinu ranu, a tada su sve tri počele plakati, ispričavati se i tako to. Uskoro su

me zamolile da donesem pladanj s čajem u salon. Kad sam se vratila iz kuhinje, sve je bilo sređeno.

- Sređeno? - upita Horatia. - Pokazalo se da su lady Petry i lady Arlon, to je dama koja je bila u

krevetu s ljubavnicom lady Petry, već godinama potajno zaljubljene jedna u drugu.

- Nebesa - dahne Horatia. - Lady Petry i lady Arlon? - Nikad se nisu povjerile jedna drugoj - objasnila je gospođa Vine. - Pa,

na koncu curi dale lijep iznos novca i poslale je odande. Bila je sasvim zadovoljna onim što je iz svega toga dobila, pokrenula je posao modistice. Madame Maud, tako se prozvala. Veoma ekskluzivno.

Druga je Colchesterova poruka stigla za manje od sat vremena. Kad ju je gospođa Vine donijela u radnu sobu, Imogen ju je iskosa pogledala. Nešto joj je govorilo da je ne želi pročitati. Polako je razmotala papir.

Draga Imogen,

savjetujem vam da otkažete poslijepodnevni dogovor što ste ga spomenuli u svojoj poruci. Ako ne budete kod kuće kad u pet sati dođem po vas, pretpostavit ću da vas je zadesila neka strašna nesreća. Oni među nama koji pate od slabih živaca i zlih slutnji uvijek očekuju najgore. Zapravo, neću se moći smiriti sve dok vas ne pro-nađem i uvjerim se da je s vama sve u redu. Vjerujte mi, naći ću vas, čak i ako budem morao pretražiti cijeli London.

Vaš Colchester

Horatia je s iščekivanjem podigla glavu. - Od njegovoga gospodstva? - Da. - Imogen je zgužvala i drugo pisamce. - Tko bi očekivao da će

čovjek koji pati od slabosti živaca biti tako dobar u zastrašivanju? Patricia se vratila iz svoje prve runde društvenih posjeta u četiri i trideset

tog poslijepodneva Matthias se nalazio u svojoj knjižnici. Upravo je završavao neke bilješke za predavanje što ga je trebao održati pred publikom u Zamarskom društvu. Čuo je kako Ufton otvara ulazna vrata i pozdravlja njegovu sestru.

Ufton je trenutak kasnije pokucao na vratima knjižnice. Matthias je odložio svoje pero. - Uđite.

Ufton je otvorio vrata. U prostoriju je žurno ušla Patricia, odjevena u jednu od svojih novih poslijepodnevnih haljina. Izgledala je uzrujano.

- Matthiase, moram razgovarati s vama. - Može li to pričekati? Upravo se spremam otići. Gospođica Waterstone i

ja poći ćemo se voziti kočijom u parku danas poslije podne.

- Upravo o gospođici Waterstone bih željela razgovarati - Patricia reče iznenađujuće odlučno.

Matthias se nagnuo unatrag na stolici i promatrao svoju sestru. - Nesumnjivo imate nekih pitanja u vezi s mojim zarukama.

- Na neki način. - Patricia je skinula šeširić i objema ga rukama čvrsto stezala pred sobom. -Upravo sam stigla od lady Lyndhurst. Bila je tako ljubazna i pozvala me da je danas poslije podne posjetim.

- Znam. Nadam se da ste se lijepo proveli. - Veoma lijepo. Ona vodi salon, znate. Članovi proučavaju Zamar.

Doista je veoma zanimljivo-Pitali su me hoću li im se pridružiti. - Doista. - Ali to nije ono o čemu bih željela s vama razgovarati. - Patricia je

duboko udahnula, očito se pripremajući na ono što je trebala reći. - Moram vam reći, gospodine, da sam danas čula neke veoma uznemirujuće vijesti o gospođici Waterstone.

Matthias se ukočio. - Kako molim? - Žao mi je što vam to moram reći, Colchester, ali gospođica Waterstone

je bila glavna tema razgovora u salonu. Smatrala sam da biste to trebali znati. - Glavna tema razgovora. - Matthias je prstima obavio izrezbarene

naslone za ruke svoje stolice. -Želite li reći da ste slušali tračeve o mojoj zaruč-nici?

Patricia je problijedjela na njegov ton. - Mislila sam da biste trebali znati da je njezino ime na svačijim usnama. Navodno ima određenu prošlost. Nećete povjerovati, ali oni je zapravo zovu Nemoralna Imogen.

- Nitko je tako ne zove u mojoj nazočnosti. - Matthiase, svi govore da ste osjećali obvezu objaviti zaruke jer se

gospođica Waterstone sinoć kompromitirala s vama. - Ono što se sinoć dogodilo između gospođice Waterstone i mene ne tiče

se nikoga osim nas -veoma tiho reče Matthias. - Ne razumijem. - Patricia se doimala istinski zbunjenom. - Mislila sam

da ćete biti jednako šokirani kao i ja kad sam čula da gospođica Waterstone ima okaljan ugled.

- Što se mene tiče, njezina je čast neokaljana, a tko kaže drukčije, odgovarat će meni. Je li to posve jasno?

Patricia je nesigurno koraknula unatrag, ali je uzdigla bradu. - Vrlo dobro, morate postupiti onako kako smatrate prikladnim.

- Upravo tako. - Matthias je ustao i obišao pisaći stol. - Ako želite biti zaručeni sa ženom upitne kreposti, to je vaša stvar -

prkosno će Patricia. - Ali ne možete očekivati od mene da i dalje hodam naokolo u društvu gospođice Waterstone i njezine tete. Moram misliti na vlastiti dobar glas.

Matthiasa je obuzeo gnjev. - Sve dok boravite pod mojim krovom, iskazivat ćete poštovanje gospođici Waterstone i njezinoj teti.

- Ali, Matthiase - - Usput rečeno, kad već govorimo o prikladnim vezama, mogu vam reći

da ne želim da se sprijateljite s Hugom Bagshavvom. Nemojte ga ohrabrivati. Patricia se zaprepastila. - Gospodin Bagshaw je savršeni džentlmen. Baš

mu se ništa ne može zamjeriti. - Hugo Bagshaw me mrzi. Lako bi mogao pokušati iskoristiti vas kako bi

se osvetio meni zbog nečega što vjeruje da sam učinio prije nekoliko godina. Klonite ga se, Patricia.

-Ali- Matthias je već bio na vratima. – Morate me ispričati. Imam sastanak. Imogen je bjesnjela. Matthias se čudio da nije zapalila njegov kaput dok

je plamtjela od gnjeva kraj njega u kočiji. Osmjehnuo se sebi u bradu dok je lijepi par sivaca usmjeravao između kamenih stupova koji označavaju ulaz u park.

Staze su već bile pune elegantnih zaprega. Pet sati je pravo vrijeme da vidiš i budeš viđen. Matthias se nije volio kretati u visokom društvu, ali je znao sve običaje. Razumio je, premda Imogen nije, da je izrazito važno da se njih dvoje tog poslijepodneva pojave zajedno. Svi će ih promatrati.

- Nadam se da vam je posve jasno što je vaša zabrinuta narav učinila mojim planovima - otresito će Imogen.

- Žalim zbog svih neprilika koje su vam izazvale naše zaruke. Dobacila mu je gnjevni pogled. - Doista, gospodine? Pitam se. Palo mi je

na pamet da ste sinoćnji debakl lako mogli namjerno izvesti. Drski pokušaj da se moji planovi sasijeku u korijenu.

- Što vas navodi na tu pomisao? - Matthias je neznatno kimnuo glavom poznaniku u kočiji s kojom su se mimoišli.

- Veoma je jednostavno. Došla sam do tog zaključka kad sam shvatila da ste na meni prakticirali tajne zamarske metode vođenja ljubavi.

Matthias je umalo ispustio uzde. - O čemu to, dovraga, govorite? - Ne pokušavajte me obmanuti, milorde. Nećete uspjeti. - Imogen je

snažno stisnula svoju skupljenu lepezu. Zurila je ravno naprijed. - Nisam glupa. Itekako sam svjesna činjenice da ste iskoristili određene zagonetne tehnike kako biste izazvali potpuni kaos u mojim osjetilima.

- Shvaćam. Vjerujete da sam naučio te, ovaj egzotične tehnike tijekom mojeg proučavanja drevnog Zamara?

- Gdje drugdje? To sigurno nisu bile normalne metode vođenja ljubavi. Tu sam činjenicu odmah shvatila.

Matthias je protiv volje bio fasciniran. - Ma je li? Zašto ste tako sigurni? Dobacila mu je nezadovoljan pogled. - Nisam posve bez iskustva,

milorde. - Doista. - Više puta su me poljubili i znam da vaši poljupci nisu normalne vrste. - Kako se točno moji poljupci razlikuju od drugih koje ste iskusili?

- Sasvim dobro znate kako se razlikuju, gospodine. - Imogenin je ton postao naglašeno hladan. - Djelovali su na moja koljena tako da sam jedva stajala. I natjerali su moj puls da kuca na veoma neprirodan način. Nadalje, sigurna sam da su izazvali privremenu vrućicu.

- Vrućicu? - Matthias je čeznutljivo pomislio kako je drhtala u njegovu naručju.

- Bilo mi je previše vruće. - Gnjevno se mrštila na njega. - Ali glavni je dokaz taj da su vaši poljupci posve uništili moju sposobnost logičnog razmišljanja. U jednom sam trenutku bila posve racionalna i koncentrirala se na svoje planove za hvatanje Vannecka, a u idućem je u mojemu mozgu zavladao kaos.

Matthias je zurio u vrhove konjskih ušiju. -kažete da niste doživjeli iste reakcije kad su vas ljubili drugi muškarci?

- Nisam, nikako. - Koliko vas je muškaraca poljubilo, Imogen? - To je osobna stvar, gospodine. Ni u snu vam ne bih dala broj. Dama ne

raspravlja o takvim stvarima. - Oprostite mi. Poštujem činjenicu da vi niste od onih koji se ljube i onda

o tome pričaju. Ali ako se koristite Alastairom Drakeom za usporedbu, osjećam da vam moram reći -

- Gospodin Drake nije jedini s kojim mogu uspoređivati. - Imogen se okrenula na sjedalu. -Za vašu informaciju, milorde, poljubio me još jedan muškarac.

- Doista? - I on je bio Francuz - pobjednički je dodala. - Shvaćam. - Cijeli svijet zna da su Francuzi veoma vješti u vođenju ljubavi. - Kako ste upoznali tog Francuza? - upita Matthias. - Ako baš morate znati, to je bio Philippe D'Artois, moj učitelj plesa. - Ah, da, učitelj plesa. To situaciju doista čini donekle drukčijom. Valjda

ću morati priznati da ipak imate s čime uspoređivati. - Jasno da imam - odbrusi Imogen. - I savršeno dobro znam da snažni

osjećaji što sam ih sinoć iskusila nisu rezultat običnih metoda vođenja ljubavi. Priznajte, gospodine. Koristili ste se egzotičnim zamarskim tehnikama kako biste unijeli kaos u moja osjetila.

- Imogen - Začuo se oštar zvuk pucanja. Matthias se prekinuo i pogledao njezinu lepezu. Vidio je da ju je tako čvrsto stezala da su pukli tanki štapići. - Upravo sam želio reći da postoji još jedno objašnjenje snažnih osjećaja za koje kažete da ste ih sinoć iskusili.

- Gluposti. Kakvo bi bilo to drugo objašnjenje? - Moguće je da ste onako reagirali jer prema meni osjećate određenu

nježnost - blago je sugerirao. - Drugim riječima, među nama se razvila određena strast.

- Besmislice. - Odjednom ju je silno zainteresirala kočija koja je prolazila kraj njih. - Kako bi mogao postojati tako... tako snažan stupanj strasti ako nema ljubavi?

- Krajnje je naivno to što ste rekli, Imogen. Na stazi se začuo topot kopita. Vanneck je prišao njihovoj lakoj kočiji. Matthias je krajičkom oka vidio kako je Imogen na licu namjestila napet osmijeh.

- Želim vam dobar dan, oboma - mrko je rekao Vanneck. Zategnuo je uzde svojeg razigranog riđana. Konj je priljubio uši uz glavu kad su mu žvale povrijedile usta. - Koliko sam shvatio, treba vam čestitati.

- Tako je - reče Matthias. - Hvala vam, lorde Vanneck - ukočeno promrmlja Imogen. Počela je

slomljenom lepezom lupkati po koljenu. Vanneck se kiselo smiješio. Smiješak nije dopirao do njegovih očiju koje

su hitro prelazile s Mtatthiasa na Imogen i natrag. U tom se pogledu nazirao neki prepredeni, lakomi oprez. Podsjećao je Matthiasa na tvora.

- Neki kažu da vaša buduća supruga donosi veoma zanimljiv miraz, Colchester - primijeti Vanneck.

- Gospođici Waterstone nije potreban miraz da bi bila zanimljiva - reče Matthias. - Posve je neodoljiva sama po sebi.

- Nimalo ne sumnjam u to. Vidimo se kasnije, gospodine. - Vanneck je kratko kimnuo i otkasao stazom.

- Dovraga - šapne Imogen. - Bila sam tako blizu. Upao je u moju klopku. Trebalo je još samo zatvoriti vrata za njim.

Matthias se namrštio. - Odustanite, Imogen. Gotovo je. - Ne mora biti - polako je rekla. Matthias se odjednom zabrinuo zbog novog izraza u njezinim očima. -

Imogen - - Upravo mi je palo na pamet, Colchester. Možda postoji način da se

spasi nešto od mojeg prvobitnog plana. - Nemoguće. Ne možete osnovati partnerstvo s Vanneckom sad kad ste

zaručeni sa mnom. Takve se stvari ne rade. - Istina je da ste uništili moj prvi plan. - Žao mi je, Imogen, ali osjećam da je tako najbolje. - Nije sve izgubljeno - rekla je kao da ga nije čula. - U ovome mi je

trenutku pao na pamet drugi plan. - Grom i pakao. - Istina je da više ne mogu osnovati partnerstvo s Vanneckom, ali vi kao

moj zaručnik to svakako možete učiniti. - O čemu, dovraga, sad govorite? - Posve je jednostavno, milorde. - Uputila mu je blistavi smiješak. - Reći

ćete Vannecku da ne želite riskirati veliki dio vlastitih sredstava za financiranje ekspedicije. Međutim, dopustit ćete mu da postane vaš partner. Ako uspije osigurati novac za svoj dio nagodbe.

- Dobri Bože. - Matthias je protiv volje bio zadivljen. - Zar ne shvaćate? Učinak će biti isti onomu kakav sam u početku željela.

Vanneck će i dalje morati osnovati konzorcij kako bi se dokopao potrebnih sredstava. Također će biti uništen kad ekspedicija bude neuspješna.

Matthias ju je zadivljeno i začuđeno promatrao. - Odustajete li vi ikad, Imogen?

- Nikad, milorde. Moji su me roditelji učili da budem ustrajna. - Neću okolišati, milorde. - Svjetlost se prijeteći odbijala od leća

Horatijinih naočala dok je promatrala Matthiasa s druge strane pisaćeg stola. -Danas sam došla ovamo kako bih saznala kakvu točno igru igrate s mojom nećakinjom.

Matthias je spojio vrhove prstiju i upitno joj se nasmiješio. - Igru? - Kako biste vi nazvali tu objavu zaruka? - Mislio sam da će vam biti drago, gospođo. Zaruke će obustaviti njezin

opasan plan. Niste li to željeli? - Nemojte biti tako sigurni da će to obustaviti njezine planove - odbrusi

Horatia. - Sasvim dobro znate da već smišlja način na koji će nastaviti sa svojom nakanom da uništi Vannecka.

- Da, ali njezin najnoviji plan iziskuje više, a ne samo moju pomoć. Iziskuje moju potpunu suradnju u lažnom poslovnom pothvatu. To joj ne kanim dati.

Horatia se namrštila. - Kako to mislite? - Nemam namjeru namamiti Vannecka u partnerstvo. Sumnjam da bi

uopće raazmišljao o takvom savezu, čak i kad bih ga ja bio voljan ponuditi. Čak ni radi kraljičina pečata. Mi smo prirodni neprijatelji, Vanneck i ja, a ne saveznici. Smirite se. Sve će biti u redu.

- Nemojte mi govoriti da se srmirim. Zvučite baš kao Imogen kada to kažete.

Matthias slegne ramenima. - Sve to ovdje završava, Horatia. - Završava? Za Boga miloga, objavili ste formalne zaruke, Colchester.

Znate što to znači. Kakvom to čini Imogen? - Zaručenom. Zurila je u njega sa sve većim bijesom.. -Nemojte se šaliti sa mnom,

gospoodine. Govorimo o mladoj ženi čiji je ugled ionako • dovoljno okaljan. Što mislite, kako će joj biti kad vi objavite razvrgnuće zaruka?

- Nešto mi govori da bi Imoggen bez problema preživjela razvrgnuće naših zaruika. Njoj nikad ne ponestane ideja, zar ne? Međutirm, ja ne kanim razvrgnuti naše zaruke. Niti kanim njoj dopustiti da to učini.

Horatijina su se usta otvorila i zatvorila. Zatim su se stisnula u ravnu crtu. - Žalite li reći da su vaše namjere... da su -

- Časne? - Dakle? - izazovno je pitala. - Jesu li? - Ne morate izgledati tako zaprepašteno-Odgovor je potvrdan. - Matthias

je ovlaš pogledao zamarski svitak što ga je proučavrao kad je Horatia prije nekoliko minuta ušla u knjižnicu. – Vjerujem da jesu.

- Namjeravate oženiti Imogen? - Zašto vas to čudi? - Gospodine, bez obzira na vašu nesretnu prošlost i još neugodniji glas

koji vas bije, vi ste ipak grof od Colchestera. Svi znaju da posjedujete golem imetak i besprijekorno podrijetlo. Iskreno rečeno, možete naći suprugu u daleko višim krugovima, po pitanju imetka i podrijetla, no što je Imogen.

- Uvjeravali ste me da je preko vas u rodbinskoj vezi s markizom od Blanchforda.

- Nemojte biti smiješni. - Horatia puhne kroz nos. - To je veoma daljnji rod, i vi to dobro znate. Neće dobiti ni novčića od njegova imetka. Nadalje, zahvaljujući njezinim ekscentričnim roditeljima, nedostaju joj društvene vještine kakve se očekuju od grofice. I povrh svega ostaloga, temeljito je kompromitirana, najprije od strane Vannecka, a sada od vas. Kako možete očekivati da ću povjerovati da mislite ozbiljno?

- Mislim da će mi biti izvrsna supruga. Jedinu poteškoću vidim u pitanju kako ću nju uvjeriti u tu činjenicu.

Horatia je zurila u njega, očito zbunjena. - Ne razumijem vas, gospodine. - Onda morate imati povjerenja u mene. Dajem vam riječ da kanim

oženiti Imogen. Zaruke nisu šarada. Barem ne s moje strane. - Je li to još jedno od vaših slavnih obećanja, gospodine? - veoma je

sumnjičavo pitala Horatia. - Od onih za koje se kaže da ih ispunjavate ро svaku cijenu? - Da. Jest. - Matthias je u kostima osjećao čvrstoću uvjerenja. Čekao je da se vrata knjižnice zatvore za Horatijom, a tada je ustao.

Oprezno je ponovno savio svitak i spremio ga. Potom je obišao pisaći stol i zaputio se do malenog stola s intarzijama na kojem se nalazio konjak.

Ulio je konjak u čašu i podigao je, podrugljivo nazdravljajući kipu Zamarisa. - Neće biti lako, znaš. Trenutno uopće nema namjeru udati se za mene. Ali imam jednu veliku prednost u odnosu na nju. Imam veoma malo skrupula koje bi me ometale i gotovo uopće nemam džentlmenskih nagona. Pitaj bilo koga.

Zamaris ga je promatrao odozgo s posvemašnjim razumijevanjem kakvo samo jedan muškarac koji živi u sjenkama, okružen duhovima, može ponuditi drugomu.

Matthias je prišao kaminu. Nije točno znao kad se u njegovu umu ukorijenila ideja o sklapanju braka s Imogen. Samo je znao da je želi sa strašću koja je ravna jedino njegovim osjećajima prema izgubljenom Zamaru.

Imogen je njegova Anizamara, njegova dama sunčeve svjetlosti, života i topline. Ona je ta koja može duhove držati podalje od njega.

- Stoga su moja istraživanja pokazala da je veći književnosti i arhitekture

naroda na tom otoku posve jedinstven, premda je svakako bilo nešto malo

grčkih i rimskih utjecaja na ponašanje i običaje u drevnom Zamaru. Matthias je s osjećajem olakšanja odbacio u stranu svoje posljednje

bilješke. Uhvatio se za rubove govornice i pogledao okupljene ljude koji su ga došli slušati. - Time završavam svoje predavanje o izgubljenom Zamaru. - Morao se prisiliti da uljudno doda: - Rado ću odgovoriti na nekoliko pitanja.

Pristojni je pljesak odjeknuo krcatom predavaonicom. Uz izuzetak Imogen, koja je sjedila u prvome redu, nitko nije pljeskao s osobitim entuzijazmom. Matthiasa to nije iznenadilo. Nije došao ovamo kako bi ih zabavljao. Želio je samo impresionirati jedinu osobu u mnoštvu koja je mogla cijeniti njegova istraživanja i zaključke: I. A. Stone.

Opazio je da Imogen plješće izrazito energično. Matthias je u pravilu strepio od ovakvih zbivanja. Otkako je Zamar

postao otmjen, medu ljudima koji su ga dolazili slušati bilo je sve više amatera i diletanata koje je prezirao. Bio je itekako svjestan činjenice da je zanimanje goleme većine ljudi koji sjedili pred njim u najboljem slučaju površno. Toga je dana držao predavanje dostojnom suparniku, a Matthias je već iščekivao Imogenino protivljenje.

Pogledao ju je kad je pljesak utihnuo. Blistala je nа svojem sjedalu, vedar, živahan krijes u odaji ispunjenoj prigušenim, treperavim svijećama Žudnja je obuzela Matthiasa silinom munje. Bit će njegova. Samo mora oprezno odigrati svoje karte U svojoj nedužnosti i naivnosti nema nimalo veće izglede da mu izmakne iz ruku od Anizamare u odnosu na Zamarisa. Duboko je udahnuo. Stajao je kraj plesnog podija, opuštajući i stežući šake. Preuzet će vodstvo u ovome valceru. O tome ovisi sva sreća koja mu je suđena u životu.

Imogen je na sebi imala još jednu od svojih zamarskozelenih haljina i odgovarajući zeleni ogrtač ukrašen dupinima i školjkama. Svoju je gustu kosu učvrstila ispod velikog zelenog šešira.

Matthias si je dopustio uživanje u divljenju što ga je vidio u njezinim krupnim, inteligentnim očima. Inteligentna, ali tako nevina. Sjetio se fascinantnih optužbi što ih je iznijela tijekom jučerašnje vožnje u parku. Umjesto da prizna postojanje strasti među njima koja se rasplamsa kad god se ljube, Imogen je samu sebe uvjerila da se on koristi tajnama zamarske tehnike vođenja ljubavi.

Pljesak je na koncu posve zamro. Imogen se lagano nagnula naprijed na stolici, sklopila ruke u krilu i pozorno promatrala Matthiasa dok se pripremao za odgovaranje na pitanja publike. Načas mu se pred očima pojavila veoma maštovita vizija nje kako ga sa sličnim izrazom lica promatra sa zamarske sofe u njegovoj knjižnici. Odmah je osjetio duboku zahvalnost zbog činjenice da mu velika drvena govornica štiti donji dio tijela od pogleda publike. Krupan muškarac koji je sjedio u stražnjem dijelu dvorane ustane i veoma glasno pročisti grlo. - Lorde Colchester, ja imam pitanje. Matthias je potisnuo uzdah. - Da?

- Tijekom vašega predavanja ništa niste rekli o mogućem utjecaju

kineskoga društva na način života i običaje u drevnome Zamaru. Matthias je vidio kako je Imogen zakolutala očima. Točno je znao kako

se osjeća. Malo je toga što može tako iritirati kao glupa pitanja. - Razlog tomu je činjenica da nema nikakva vidljiva utjecaja - odlučno je

rekao. - Ali ne biste li rekli, gospodine, da značajke zamarskoga pisma

nevjerojatno sliče kineskima? - Nema baš nikakve sličnosti. Čovjek je nešto progunđao i sjeo. Ustao je drugi muškarac. Namršteno je promatrao Matthiasa. - Lorde

Colchester, nije mi promaknulo da niste spomenuli ideju koju je iznio Watley da je Zamar zapravo bio drevna engleska kolonija.

Matthias je nastojao zadržati strpljenje. To nije bilo lako. - Gospodine, teorija da je Zamar bio izgubljena engleska kolonija jednako je pogrešna, neuvjerljiva i idiotska kao i ideja da je Egipat bio drevni dio ove nacije. Niti jedan ugledni znanstvenik ne podržava niti jedno od tih dvaju mišljenja.

Imogen je skočila na noge. Laktom je zahvatila veliku torbu dame koja je sjedila kraj nje tako da je odletjela na pod. Matthias je sa zanimanjem promatrao kratko komešanje koje je uslijedilo u prvome redu.

- O, Bože - gunđala je Imogen. Sagnula se kako bi podigla torbu. - Molim vas, oprostite mi gospođo.

- Sve je u redu - rekla je dama. - Sve je u redu. Imogen se uspravila i vratila pozornost na Matthiasa. Oči su joj odlučno blistale. - Lorde Colchester, željela bih postaviti pitanje.

- Naravno, gospođice Waterstone. - Matthias se nemarno naslonio na govornicu i s iščekivanjem joj se smiješio. - Što želite pitati?

- U vašoj knjizi o načinu života i običajima u drevnome Zamaru uključeno je nekoliko crteža koje ste kopirali sa zidova zamarske knjižnice.

- Istina. - Jedan od tih crteža jasno pokazuje bračni obred. Ondje se čini da mladi

bračni par dobiva pločice na kojima je zapisana poezija. Biste li rekli da prizor ukazuje na činjenicu o istinskoj ravnopravnosti spolova, te da je između muževa i žena postojala snažna metafizička veza?

- Ne, gospođice Waterstone, ne bih izvukao takav zaključak - reče Matthias. - Prizor na zidu zamarske knjižnice je metaforična slika zamarske božice mudrosti koja drevnim Zamarcima daje dar pismenosti.

- Jeste li posve sigurni da to nije bračni obred? Meni se čini da zapis na pločicama u ženinoj ruci čini neku vrstu bračnoga ugovora.

- Slučajno sam, gospođice Waterstone, imao sreće pronaći stvarni zamarski bračni svitak.

U mnoštvu se začuo zainteresirani žamor. Imogenine su se oči raširile od uzbuđenja. - Što je sadržavao taj svitak,

gospodine? Matthias se nasmiješio. - Zapravo se više radilo o uputama. Ondje su

također izrazito podrobni crteži. Imogenine su se obrve upitno skupile. - Upute? O pravima i obvezama

muževa i žena, želite reći? - Ne baš - reče Matthias. - Tekst daje upute i praktične savjete o

određenim delikatnim stvarima koje se odnose na intimnu stranu bračnoga stanja. Osobne stvari, ako me razumijete, gospođo.

U mnoštvu se začulo smijuljenje, hihotanje i nekoliko nelagodnih zvukova. Nekoliko se starijih dama namrštilo. Niz mlađih je pokazalo novo zanimanje za raspravu.

Imogen se podbočila i počela lupkati vrhom kožnate polučizmice. Ljutito je pogledala one oko sebe, a potom Matthiasa. - Ne, milorde, ne razumijem vas. Kakvi se točno savjeti nalaze na tom svitku?

- Tekst savjetuje bračnim parovima određene tehnike koje osiguravaju da i muž i žena nađu sreću i zadovoljstvo u bračnoj spavaćoj sobi. I više ništa ne kanim reći o toj temi, gospođice Waterstone.

Začulo se nekoliko šokiranih uzvika. Hihotanje i smijuljenje u stražnjem redu postalo je glasnije. Imogen je spustila obrve i izgledala kao da se sprema ispaliti još jedno pitanje. Matthias se požurio spriječiti je u namjeri.

Izvadio je sat iz džepa na prsluku i glumeći iznenađenje pogledao koliko je sati. - Ah, vidim da je prošao sat vremena. Svima zahvaljujem na ljubaznoj pozornosti. - Pokupio je svoje bilješke i počeo silaziti s pozornice.

Imogen ga je dočekala kad je stigao do posijednje stube. U očima joj je svjetlucala odlučnost. Veoma uzbudljivo predavanje, milorde.

- Hvala vam. Drago mi je da vam se sviđalo. - O, jest. Silno. Posebno su me zaintrigirale vaše primjedbe o slikama na

zidovima zamarske knjižnice. Tako mi je žao da nisam bila s vama kad ste je otkrili.

- Bilo bi mi drago da sam mogao čuti vaše mišljenje - iskreno je rekao. - Što se tiče onoga bračnog svitka što ste ga spomenuli, veoma bih ga

rado vidjela ako smijem. - Nikad ga nisam pokazao drugim učenjacima - polako je rekao. - Ali

možda bih bio voljan učiniti iznimku kad je riječ o vama. Imogen se razvedrila. - Biste li, Matthiase? To bi bilo divno. Kad ga

mogu vidjeti? - Obavijestit ću vas kad će to biti prikladno. Lice joj se snuždilo. - Nadam se da nećete previše odugovlačiti,

gospodine. Jedva čekam da ga proučim. - Dražesna misao. - Kako molim? - Nije važno. - Matthias se nasmiješio. - U međuvremenu, možda bi vam

bio zanimljiv privatni obilazak muzeja Zamarskoga društva. - Veoma zanimljiv - reče Imogen. - Ali zatvoren je za javnost otkako sam

stigla u London.

- Zato što se kuratori Zamarskoga društva pripremaju preseliti zbirku u veću prostoriju. Sada je muzej zapravo više spremište. Ali ja imam ključ. Rado ću vam biti vodič.

Imogenino se lice opet razvedrilo. - To bi bilo uzbudljivo. Osvrnuo se po dvorani koja se brzo praznila. Ostalo je još samo nekoliko

ljudi, a i oni će uskoro otići. Izvadio je ključ iz džepa. - Ne vidim zašto ne bismo sad mogli obići muzej. - Zastao je. - To jest,

ako ste slobodni. - Da, svakako. Slobodna sam, gospodine. - Vrata muzeja su odmah iza ugla. - Matthias je glavom pokazao smjer. -

Ispod stubišta. - Kako uzbudljivo. - Imogen je tako žustrim koracima krenula prema

ulazu u muzej da su joj skuti haljine vijorili oko gležnjeva. Matthias ju je jedva uspio uhvatiti za ruku prije nego je nestala iza ugla. -

Bojim se da morate mene čekati, draga moja. Ja imam ključ. - Nadam se da nećete tratiti vrijeme, gospodine. - Neću, ali isto tako ne kanim galopirati dvoranom. Uzdahnula je. - Neprestano zaboravljam da niste skloni atletskim

aktivnostima. - Nastojim to kompenzirati u drugim područjima. - Matthias ju je poveo

iza ugla i ispod širokoga stubišta koje vode na gornje katove Zamarskoga instituta.

Kad su stigli do vrata muzeja, zaustavio ju je i uvukao ključ u bravu. Potom je otvorio vrata i koraknuo unatrag.

Promatrao je Imogenino izražajno lice dok je zurila u mračnu unutrašnjost. Nije se razočarao. Oči su joj se ispunile divljenjem, a usne se rastvorile kao da očekuju poljubac ljubavnika Samo se od Imogen mogla očekivati takva reakcija na prostoriju pretrpanu prašnjavim artefaktima i duhovima davno nestaloga naroda.

- Ovo je predivno. - Imogen je ušla u prostoriiu i zagledala se u niz predmeta koji su se nazirali u sjenkama. - Jeste li osobno donijeli većinu tih antikviteta iz Zamara?

- Ne. Priznajem da sam zadržao predmete koje sam donio. Nalaze se u mojoj knjižnici. - Matthias je upalio zidni svijećnjak. - Predmeti koje ovdje vidite jesu oni što ih je Rutledge odlučio prebaciti natrag u Englesku nakon našega prvog putovanja u Zamar. Kao što vidite, davao je prednost veličini, a ne profinjenosti.

Imogen je povukla platno s kipa Zamarisa visokoga tri metra i trepnula kad se našla točno ispred prekomjerno velikih genitalija zamarskoga boga. -Shvaćam što želite reći. - Žurno je skrenula pogled. - O, Bože, čini se da je ruka razbijena u ramenu i potom popravljena.

- Nažalost, mnogo artefakata koje je Rutledge pronašao bilo je oštećeno uslijed njegovih loših tehnika iskopavanja. Nije posjedovao nikakve tehničko

vještine. - Matthias je rukom prešao po oštrim rubovima razbijenoga stupa. - Kao ni osobitog interesa za suptilne pojedinosti artefakata što smo ih pronašli. Tražio je samo blago ili predmete koje je mogao prodati kolekcionarima.

- Siroti Rutledge. - Imogen je obišla vazu koja je bila njezine visine. - Tako tragičan kraj, i tako veoma zagonetan.

- Nadam se da mi nećete reći da vjerujete u one gluposti o Rutledgeovu prokletstvu.

- Ne, naravno. Ali ne može se zaobići činjenica da Rutledge nije preživio svoje posljednje putovanje u Zamar.

Matthias je raširio šaku na stupu. - Nema ničeg zagonetnog u njegovoj smrti, Imogen. Postao je neoprezan tijekom istraživanja labirinta. Slomio je vrat kad je pao niz kamene stube koje očito nije opazio u mraku. Ja sam ga našao.

Pozorno ga je pogledala. - Kako je to moralo biti strašno za vas. Matthias je osjetio žmarce. Tada je posve sigurno znao da ona osjeća

kako u toj priči ima još nečega. - Da. Bilo je. Upitan izraz u Imogeninim očima trenutno je zamijenilo suosjećanje.

Matthias je odahnuo od olakšanja kad je pošla dalje, do velikog sarkofaga. - Jesu li predmeti iz ove zbirke propisno katalogizirani? - pitala je Imogen

dok je proučavala natpis na poklopcu sarkofaga. - Ne. Ja sam jedini koji posjeduje znanje i vještinu da to propisno obavi, a

nisam imao vremena time se pozabaviti. - Kao ni volje, dodao je u sebi. Sve u ovoj odaji povezano je s Rutledgeom.

Imogen se uspravila i pogledala ga očima u kojima se vidjelo uzbuđenje. - Ja bih to mogla učiniti, Matthiase.

- Katalogizirati zbirku? - Oklijevao je. - Da, mogli biste. Moglo bi biti zanimljivo čuti mišljenje I A. Stone o tim artefaktima.

- Mislite li da bi mi kuratori dopustili proučavanje i bilježenje artefakata u ovoj odaji?

- Ja nadzirem kuratore - reče Matthias. Postupit će onako kako im kažem. Ali to bi značilo da bi se otkrilo da ste vi I. A. Stone.

Razmislila je o tome. - Možda je došlo vrijeme za to. - Tada je uzdahnula. - Ali idemo redom. Došla sam u London kako bih se pozabavila Vanneckom. Moram to dovršiti. Jeste li razmislili o mojem novom planu da ga namamite u partnerstvo, Matthiase?

-Ne. - Ne smijem više tratiti vrijeme, gospodine. -Imogen je čučnula kako bi

pogledala veliku glinenu masku prislonjenu na lijes. - Želim što prije primijeniti novi plan. Prije nego svi saznaju da su naše zaruke lažne.

Matthias joj je prišao bliže i zagledao se u vrh njezina šešira. - Imogen, je li vam palo na pamet da naše zaruke ne moraju biti lažne?

- Kako molim? - Imogen se naglo uspravila, trgnuvši se od iznenađenja. Matthias je brzo koraknuo unatrag i za dlaku izbjegao udarac oboda

njezina šešira. Izgubivši ravnotežu, Imogen je zamahnula rukom u očitoj

namjeri da se uhvati za rub sarkofaga. Nažalost, uhvatila se za vrh visoke vaze. Počela je padati.

- O, ne - nesretno će Imogen. Matthias je uhvatio vazu prije nego se razbila na podu. Oprezno ju je

namjestio. Potom se opet okrenuo Imogen. Promatrala ga je zapanjena izraza lica.

- Mislim da vas nisam dobro čula, milorde - slabašno je rekla. - Mislim da bismo bili sjajan par. - Ispružio je ruke i privukao je u

zagrljaj. Uhvatila se za revere njegova kaputa. -Matthiase, što to radite? Nije bilo

nikakvoga govora o ljubavi među nama. - Ono što mi imamo zajedničko je snažnije i trajnije od takvih

metafizičkih besmislica. - Odvezao je vrpce njezina šešira i bacio ga u stranu. Proučavala je njegovo lice s očajničkim izrazom u očima koji je prijetio da će rastrgati nešto duboko u njemu. Imao je užasan osjećaj da lebdi na rubu jednoga od pet zamarskih pakala.

- Što... što imamo zajedničko? - pitala je. - Strast i Zamar. - Sagnuo je glavu i prisvojio njezina usta sa svom silnom

čežnjom koja je u njemu danima bujala. Imogen je prigušeno kriknula i obavila mu ruke oko struka. Priljubila se

uz njega i rastvorila usne pod njegovima. Osjećao je kako se u njoj podiže oluja dok je njegovim vlastitim žilama tutnjala grmljavina.

Vratolomno se bacio u vrtlog. Imogen ga je čvršće stegnula. Njezini su se mekani bokovi intimno stisnuli uz njegov ukrućeni ud. Kad je prekinuo grozničavi poljubac kako bi istražio tajno, mirisno mjesto na njezinu zatiljku, zadrhtala je.

- Matthiase, ne razumijem što mi činite - zadihano je rekla. - Tako mi svega, to je krajnje nevjerojatan osjećaj.

Iz oluje se prosula hladna kiša i rashladila mu krv u žilama. Matthias je silom odmaknuo usta s svilenkaste kože njezina vrata. - Ne. Neću vas ovako uzeti.

- Što je bilo? Što se dogodilo? Obuhvatio joj je lice rukama i prisilio je da ga pogleda u oči. - Kad ovo

završi, nećete me optužiti da sam iskoristio tajne zamarske tehnike vođenja ljubavi kako bih vas zaveo.

- Ali, Matthiase - - Želim vas više od svega što sam želio otkako sam pošao u potragu za

Zamarom. Ali ukoliko vi ne osjećate jednaku strast za mene, ovaj zagrljaj ne ide dalje.

- O, Matthiase. Osjećate za mene ono što ste osjećali za Zamar? -Da. Ukočila se u njegovim rukama. Njezine su se duge trepavice spustile i

sakrile joj oči. Jedan je tjeskobni trenutak Matthias mislio da ju je izgubio. Tada

je znao koji od zamarskih pakala zjapi kod njegovih nogu. Treći pakao, onaj u kojem je čovjek suočen s tisuću godina samotnog života, a za društvo će imati jedino fantome.

Imogen je podigla pogled do njegovih očiju. Drhtavo se nasmiješila. - Bilo je veoma nepravedno s moje strane optužiti vas za primjenu zamarskih tajni vođenja ljubavi kako biste me zaveli-Ispričavam se. Ljutila sam se jer ste svojom objavom zaruka uništili moje planove.

- Znam. - Zapravo, mogu jedino sebe okriviti za ono što se neku večer dogodilo u

vrtu. - Oklijevala je - Već sam tada željela da vodite ljubav sa mnom, a to želim i sada.

Matthias je shvatio da opet može disati. - Jeste li sigurni? Podigla se na prste i obavila mu ruke oko vrata. - Nikad u životu ni u što

nisam bila tako sigurna.- reče Imogen. - Čvrsto je stegnuo ruke oko nje. Počeo je spuštati glavu.

Imogen ga je zaustavila stavivši mu vrhove prstiju na usne. - Milorde, dopustite da to pojasnim.

- Pojasnite? - Složili smo se da se upustimo u ovaj čin s potpunim razumijevanjem

među nama. -Da. - Više ne strahujete da ću vam kasnije dobacivati optužbe? - Nikako. - Počeo joj je grickati vrhove prstiju. Oči su joj blistale. - Onda,

u danim okolnostima, ne vidim zašto me ne možete naučiti ponekoj tajnoj tehnici vođenja ljubavi kakve su primjenjivali u drevnome Zamaru, zar ne?

Preplavili su ga olakšanje i vedrina. - Nema baš nikakva razloga protiv toga. - Uhvatio joj je ruku prije nego ju je dospjela maknuti s njegovih usana i poljubio joj dlan.

Imogen je uzdahnula i priljubila se uz njega. Njezini su prsti stisnuli njegove. Matthias je spustio usta do njezina osjetljivog zapešća i uživao u laganom drhtaju žudnje koji je njome prostrujao. Podigla se na prste i uzvratila mu poljubac neskrivenim entuzijazmom. Ustima je milovao rub njezina obraza do uha. Zavukla mu je prste u kosu Zadrhtao je.

- Ići ćemo polako - obećao je. - Ako tako želite. - Odvezala mu je kravatu. - Uživat ćemo u svakom trenutku. Iz svega ćemo izvući sve što možemo

prije nego pođemo dalje. - Podsjećate me na jednog od novih pjesnika, gospodine. - Počela mu je

otkopčavati košulju. - • Ili ste to izvukli iz zamarskih stihova? - Želio bih da se ovoga sjećate do kraja života - ozbiljno je rekao. - Teško bih to mogla zaboraviti. - Imogen je nestrpljivo povukla krajeve

njegove košulje. Zvuk paranja finoga materijala bio je veoma glasan u prašnjavoj odaji. - O, Bože.

Matthias se nasmiješio u njezinu kosu. - Čini se da sam poderala vašu košulju, gospodine. Silno mi je žao.

Obuzeo ga je vrtoglavi osjećaj. - Zaboravite na košulju, gospođo. Imam ih mnogo.

- Prava sreća. Matthias joj je opet podigao lice i zagledao se u njezina mekana, puna

usta. U tom je trenutku odbacio svoj plan da polako vodi ljubav s njom-Obuzela ga je vrućica. Gorio je, a po onome što se dogodilo njegovoj košulji, zaključio je da se ona jednako osjeća.

Podigao ju je u naručje i odnio kroz sablasne ostatke drevnoga Zamara do klupe koja se nalazila uza suprotni zid. Kad ju je spustio na platom prekrivene jastuke, podigao se oblak prašine. Matthias se lecnuo, ali se činilo da ona to nije opazila. Gledala ga je blistavim očima. Ljubavnica koja dijeli njegove intelektualne interese ima mnogo prednosti, rekao si je Matthias. Sasvim je vjerojatno da je pronašao jedinu ženu u Engleskoj koja se neće buniti što je zavodi u prašnjavom, prljavom muzeju.

Poljubio joj je vrh nosa, a zatim se uspravio kako bi se riješio kravate. Bacio ju je preko sarkofaga, a potom se žurno oslobodio kaputića, prsluka i poderane košulje. Osmjehnuo se kad je vidio poderotinu u skupom materijalu. Bacio je odjevni predmet u stranu i pogledao dolje, shvativši da ga Imogen napeto promatra. U njezinu je izrazu lica bilo slatke čežnje od koje mu je zastao dah u grlu.

- Veoma ste lijepi, milorde - šapnula je tihim, promuklim glasom. - Zapravo, ja... nikad nisam vidjela tako nešto.

Matthias se hrapavo nasmijao. - Vi ste jedino istinski lijepo stvorenje u ovoj prostoriji. - Spustio se u more zelenih skuta od muselina. U glavi mu se zavrtjelo kad je zaronio ispod valova.

- Matthiase. - Imogen je grčevito stezala njegova naga ramena. Privinuo ju je uza se i ljubio sve dok joj glava nije pala unatrag preko

njegove podlaktice. Tada joj je nevoljko oslobodio usta i usnama slijedio zamamnu liniju njezina vrata. Vrpoljila se pod njim, podigavši se tako da su joj se dojke priljubile uz njegova prsa. Kad su njegove usne stigle do izreza njezine haljine, posegnuo je iza nje kako bi otkopčao gornji dio. Odmaknuo je haljinu i ugledao potkošulju koja je bila tako tanka da je ispod nje vidio obrise dviju ružičastih bradavica. Cijelo mu se tijelo napelo.

Sagnuo je glavu i ljubio joj dojke sve dok nije ovlažio tkaninu koja ih je pokrivala. Imogen je kriknula i počela mu mahnito ljubiti ramena.

Matthias je ispružio ruku prema dolje i dohvatio rub njezine haljine i podsuknje. Sve je to podigao do Imogenina struka, razotkrivajući trokut svijetlosmeđih kovrča koje skrivaju njezine tajne.

Promuklo zastenjavši, sagnuo je glavu i spustio poljubac s unutrašnje strane jednog svilenkastog bedra. Miris sunčeve svjetlosti na zamarskomu moru ispunio mu je glavu. Polako je spustio ruku na nju, pokrivajući njezinu toplinu.

Imogenin ga je tihi uzdah opio. Osjećao je kako se topi pod njegovim dlanom i pomislio da ga nikad ništa u životu nije tako ushitilo.

- Ovo je neopisivo. - Imogen mu je zarila nokte u ramena. Njome su strujali drhtaj za drhtajem. -Milorde, nije me nimalo briga ako primijenite sve tajne zamarske tehnike vođenja ljubavi. Danas poslijepodne želim ih sve naučiti.

- Nažalost, nemam dovoljno strpljenja da prijeđem cijeli repertoar. - Matthias je prtljao oko svojih hlača, oslobodivši se. - Ali obećajem da ćemo s vremenom sve iskušati. Omotajte noge oko mene, slatka moja.

- Moje noge? - Moram ući u vas. - Podigao je jedno koljeno u svilenoj čarapi i

namjestio ga oko svojeg struka. - poludjet ću budem li još čekao. Imogen ga je poslušno obujmila bedrima. -Matthiase, ovo je veoma čudan

osjećaj. Jeste li ovaj položaj naučili iz drevnog zamarskog bračnog svitka što ste ga spomenuli?

Nježno ju je milovao. - Neke su stvari univerzalne. Osjetio je kako se smekšala i otvorila za njega. Ruka mu je bila skliska od vlage što ju je izvukao iz njezina uskog prolaza. Time je navlažio sićušan biser koji je pulsirao iznad ulaza. Imogen je stenjala.

- Nebesa, ja ne znam... ne mogu... - Imogen je progutala ostatak onoga što je pokušala reći.

Matthias je podigao glavu kako bi pogledao njezino od strasti omamljeno lice. - Pogledaj me, Imogen. Otvori oči i pogledaj me.

Njezine su trepavice zatreptale i podigle se. Polako mu se nasmiješila, a njezin je smiješak sadržavao više zagonetki od ruševina izgubljenog Zamara.

Matthias se prepustio silnoj potrebi. Oprezno je razmaknuvši, namjestio se na ulazu i polako gurnuo u njezin vreli, tijesni prolaz.

Imogen se ukočila u njegovim rukama. - Možda to niste dobro shvatili, gospodine. Možda ste nešto pogrešno preveli.

Svim je silama nastojao zadržati zdrav razum i sarnokontrolu. - O čemu to govorite?

- Ova posebna zamarska tehnika vođenja ljubavi očito nije prikladna za čovjeka vaših proporcija, Matthiase. Moramo iskušati neku drugu.

- Ti si djevica - šapnuo je uz njezin nos. - Kakve to, dovraga, ima veze s vašim pogrešnim prijevodom zamarskih

uputa za ovu metodu? - Nikakve - priznao je. - Ne predlažem da prestanemo. Samo bih željela da iskušamo drugu

tehniku. - Moramo svladati ovu prije nego nastavimo. -Ustima je dotaknuo

njezina. - Sjećaš li se kako ti je bilo neku večer u vrtu? Promatrala ga je tjeskobnim očima. - Da. Ali ovo je posve drukčije. - Čekaj i vidjet ćeš. - Počeo se polako izvlačiti iz njezina uskog kanala.

Osjećaj je bio neopisivo, predivno mučenje. - Duboko udahni. - Zavukao je ruku između njihovih tijela i počeo milovati njezin čvrsti maleni dragulj. Bio je nagrađen laganim drhtajem.

Imogen je naglo udahnula. Tada se počela opuštati oko njega. Bila je jednako uska kao i trenutak ranije, ali se napetost u njezinu tijelu smanjivala. Matthias je polako i oprezno uronio natrag u nju.

Imogen je uzdahnula i zarila mu nokte u leđa. Opet se djelomice povukao i poljubio joj bradavice. - Bolje? - šapnuo je. - Da. Da, ja... vjerujem da bi ova tehnika ipak mogla biti uspješna. Jesam

li dobro shvatila? - Savršeno. - Matthias je stiskao zube i borio se kako bi zadržao kontrolu

nad sobom dok je polako ponovno uranjao u njezinu toplinu. - Apsolutno savršeno.

- Matthiase. - Odjednom je zadrhtala i počela se grčiti pod njim. Matthiasa je preplavio predivan osjećaj. Bio je živ i okupan sunčevom

svjetlošću. U tom ga trenutku nikakav duh nije mogao dotaknuti. Iduće je večeri Matthias stigao u kazalište malo prije posljednjeg čina

Otela. Imogen je sjedila s Horatijom i mrzovoljnom Patricijom u raskošnoj loži, te mu dobacila prijekoran pogled kad je ušao. Sad ga je prvi put vidjela nakon što su vodili ljubav u Zamarskom institutu.

- Milorde, gotovo smo odustali od vas - šapnula je Imogen kad je prihvatio njezinu ruku. -Propustili ste veći dio predstave.

Matthias se ovlaš osmjehnuo. U njegovim je sivim očima vidjela jučerašnje intimne uspomene. - Nadam se da nikad nećete odustati od mene, draga moja. - Poljubio je njezinu ruku u rukavici, a potom se okrenuo kako bi pozdravio Horatiju i Patriciju. - Dobra večer, moje dame. Večeras obje izgledate veoma ljupko.

Horatia mu je kimnula. - Milorde. Patricia ga je gnjevno pogledala. - Rekli ste da ćemo se ovdje naći,

Matthiase. - Istina. Ovdje sam. Patricia je brzom kretnjom otvorila lepezu. -predstava je gotovo završila. - Otkrio sam da malena doza teatralnosti može mnogo pokazati. -

Matthias je sjeo na stolicu kraj Imogen. - Nadam se da večeras nećete pokušati nadmašiti Keana, Patricia. Nemate nikakvih izgleda u nadmetanju s njim. Čak i pijan, on je bolji glumac.

Patricia se lecnula, a potom okrenula kratko i ljutito odmahnuvši rukom. Mrko je zurila u blještavo mnoštvo u ložama na drugoj strani.

Imogen je progutala maleni uzdah, svjesna da je ona uzrok novoga neprijateljstva između Matthiasa i Patricije. Odnos između Patricije i Imogen tijekom nekoliko proteklih dana iz nekog se neshvatljivog razloga naglo pogoršao. Te je večeri postalo jasno da je Patricia mrzila činjenicu da je bila primorana sjediti s Imogen i Horatijom u loži svojega brata.

Imogen nije shvaćala što je izazvalo promjenu u Patricijinu držanju, ali to ju je zabrinjavalo. Naumila je o tome prvom prigodom razgovarati s Matthiasom. Ali najprije je na dnevnome redu imala nešto drugo, važnije. Počela je sumnjati da je Matthias namjerno izbjegava. I bila je prilično sigurna da zna što je tomu razlog.

Imogen se nagnula prema Matthiasu i počela žustro hladiti lepezom kako bi izgledalo da je njezin razgovor obično čavrljanje. Pouzdala se u žamor mnoštva i povike iz partera, vjerujući da je nitko u blizini neće čuti.

- Gospodine, oduševljena sam činjenicom da ste se napokon odlučili pojaviti. Već je bilo krajnje vrijeme.

- I vi ste meni nedostajali - promrmlja Matthias. - Čini se da je prošla cijela vječnost otkako ste imali onako uzvišen učinak na moje raspoloženje.

- Matthiase, za ime svijeta, tiše. - Imogen je porumenjela do korijena kose i mahnito se osvrnula naokolo kako bi bila sigurna da ga nitko nije čuo. - Nisam o tome željela razgovarati s vama, i vi to dobro znate.

- Strašno ste me pogodili. - Oči su mu svjetlucale. Uzeo je njezinu ruku i poljubio joj vrhove prstiju. - Uvjeravam vas, naš je sastanak usred ruševina drevnoga Zamara jedino o čemu sam razmišljao protekli dan i noć. Zapravo, od onih čarobnih trenutaka više uopće ne mogu racionalno razmišljati.

Ljutito ga je pogledala. - Što je vama, milorde, za ime svijeta? - Nadahnuli ste me, slatka moja. Razmišljam o napuštanju svojih

znanstvenih proučavanja kako bih postao romantični pjesnik. Što mislite, kako bih izgledao s nakovrčanom kosom?

Imogen je suzila oči. - Pokušavate izbjeći temu, nije li tako, gospodine? - Koju temu? - Temu mojega novog plana za hvatanje Vannecka u klopku - siknula je

iza lepeze. - Volio bih da završimo s tom temom. - Da, znam da biste voljeli, ali nemam namjeru odustati od svojih planova

samo zato što smo zaručeni. Matthias uzdigne obrve. - Znači, naše zaruke smatrate posve nevažnom

sitnicom? Poražen sam. Zahvatio ju je još jedan val vrućine. Imogen je ubrzala mahanje lepezom.

- Sasvim dobro znate da nisam to željela reći, gospodine. - Pripazite malo s tom lepezom, gospođo. Stvarate propuh. Mi romantični

pjesnici podložni smo prehladama. Ignorirala ga je. - Matthiase, veoma sam ozbiljna kad je riječ o

tome. Želim vašu riječ da ćete mi pomoći uhvatiti Vannecka u klopku. - Ovo nije trenutak za raspravljanje o tome. - Ali - Zamor mnoštva nadjačalo je nekakvo komešanje. Imogen se

prekinula, okrenula i pogledala što se događa. - Što je bilo? Zar se nešto dogo-dilo?

- Možda je Kean toliko popio da ne može izići na pozornicu - reče

Horatia. Nagnula se naprijed s izrazom velike radoznalosti na licu i podigla kazališni dalekozor do očiju.

Patricia je opazila uzrok novoga vala uzbuđenja koji je strujao mnoštvom. - To je gospođa Slott. Vjerujem da se onesvijestila.

Horatia je okrenula dalekozor prema loži Theodosije Slott koja se nalazila točno nasuprot Matthiasovoj. - Da, doista. Čini se da se Theodosia skljokala na stolici. Lady Carlsback maše mirišljivim solima ispod njezina nosa.

Imogen je spustila lepezu kako bi pogledala rnalenu skupinu koja se motala po Theodosijinoj loži. - Što li je s tom ženom?

Patricia je Matthiasu dobacila optužujući pogled. - Lady Lyndhurst kaže da gospođa Slott često gubi svijest kad god se pojavi Matthias. Kaže da se nešto strašno dogodilo u prošlosti, a gospođa Slott se nikad nije oporavila od šoka.

- Grom i pakao - umorno će Matthias. Imogen se namrštila. - Kakve besmislice. - Shvatila je da se glave na drugoj strani okreću prema Colchesterovoj loži. Kazalištem je strujao žamor nagađanja.

Oštro je skupila lepezu. Čvrsto odlučivši svima pokazati da se Matthias ne mora sam nositi sa zlobnim jezicima visokoga društva, skočila je na noge. Uhvativši naslon za ruke svoje stolice, počela ju je gurati bliže Matthiasovoj.

Pogledao ju je, shvatio što namjerava i prekasno počeo ustajati. - Imogen, dopustite da se ja pozabavim vašom stolicom.

- Sve je u redu. - Imogen je stezala zube i gurala naslon za ruke. - Čini se da je zapela, ali snaći ću se, milorde.

- Imogen, čekajte - Stolica je bila teža no što se činilo. Razdražena, Imogen je gurnula jače.

Jedna je elegantna drvena noga popustila i slomila se. Malena se stolica srušila na crveni sag. Imogen je izgubila ravnotežu i

poletjela prema naprijed. Završila je u Matthiasovu krilu. Lako ju je uhvatio i vedro se smiješio dok se ona mahnito hvatala za njegova ramena.

Njezin večernji turban od satena ukrašen dupinima pao joj je s glave i odletio preko ograde lože. Odlepršao je do jeftinih mjesta daleko dolje- Odozdo su se prolomili veseli povici, a vikali su razuzdani mladi ljudi koji su zauzimali mjesta u parteru.

- Uhvatio sam ga. - Moj je. Prvi sam ga vidio. - Hej, gle, čini se da sam ulovio dupina. - Daj ga ovamo. Moj je jer sam ga prvi ugledao. Horatia je pogledala

preko ograde lože. – Čini mi se da se svađaju oko tvojeg turbana, Imogen. Kazalištem se prolomio smijeh. Patricia je izgledala kao da će briznuti u plač. -Osramoćena sam. Strašno

osramoćena. Mogla bih umrijeti u ovoj užasnoj loži. Kako ću se sutra suočiti s prijateljicama u salonu lady Lyndhurst?

- Siguran sam da to neće biti problem - bezosjećajno će Matthias. Ustao je i postavio Imogen na noge.

- Ispričavam se svima vama - progunđala je Imogen dok je popravljala skute svoje haljine. -Nisam željela izazvati tako smiješnu scenu.

- Nije potrebna nikakva isprika. - Matthias se smiješio od uha do uha. - Vjerujte mi, već godinama nisam proveo tako zabavnu večer u kazalištu. A budući da izvedba na pozornici zacijelo neće biti ni sjena ovoj, predlažem da svi odemo.

Nešto kasnije Imogen je stajala s Patricijom Usred gužve u kazališnom predvorju. Matthias je izišao kako bi pozvao svoju kočiju, jednu od mnogih u dugome redu na ulici. Horatia se okrenula na drugu stranu kako bi popričala s poznanicom.

Imogen je pogledala šutljivu, mrzovoljnu Patriciju i odlučila iskoristiti prigodu. Koraknula joj je bliže.

- Zar nešto nije u redu, Patricia? Iskreno žalim zbog one nesretne scene prije nekoliko minuta Međutim, moram naglasiti kako se i prije toga činilo da se zbog nečega ljutite na mene.

Patricijino je lice porumenjelo. Nije pogledala Imogen u oči. - Ne znam o čemu govorite.

- Gluposti. Mislila sam da se vi i ja prilično dobro slažemo. Činilo se da uživate u našim odlascima u kupovinu. Izgledalo je da ste oduševljeni svojim uspjehom u visokom društvu. Ali tijekom protekla dva dana došli ste veoma blizu toga da me odbacujete.

Patricia se odmaknula korak unatrag i pogledom fiksirala vrata predvorja. - Ne mogu zamisliti što želite reći, gospođice Waterstone. - Znači, opet sam gospođica Waterstone, je li? -Imogen je stavila ruke na

bokove i počela lupkati vrhom cipele. - Mislila sam da smo se složile da ćete me zvati po imenu.

- Zar baš morate na tako uvredljiv način lupkati nogom? - Patricia upita kroza stisnute zube.

- Kako molim? - Svi zure u vas. - Besmislice. - Imogen se osvrnula naokolo. -Nitko me ne gleda. - Kako bi mogli ne zuriti? - odbrusi Patricia. -Ponašate se poput seoske

divljakuše. Pogledajte svoje prosto držanje. Doista, neugodno je biti viđen s vama kad stojite s rukama u tom nepristojnom položaju i tako prosto lupkate nogom. Nedostaje vam sva profinjenost i gracioznost jedne dame.

- Oh. - Imogen je porumenjela i brzo maknula ruke s bokova. - Žao mi je. Prije nekoliko sam godina uzimala satove plesa, ali osim toga nisam se nimalo potrudila usvojiti propisno ponašanje jedne dame.

- To je - ukočeno će Patricia - posve očito. - Moji su roditelji smatrali da su takve stvari nevažne. - Imogen slegne

ramenima. - A iskreno rečeno, bilo je mnogo drugih, zanimljivijih stvari o kojima sam učila.

- Očito. - Patricia se okrenula kako bi pogledala ravno u Imogen. U očima

su joj svjetlucale suze poniženja i gnjeva. - Tako mi svega, ne razumijem što moj brat vidi u vama. Ne mogu shvatiti zašto vas je zaprosio. Zacijelo ste svjesni činjenice da vas ljudi zovu Nemoralna Imogen?

- Znam to. Mogu objasniti kako je došlo do toga. - Ne morate ništa objašnjavati. Čula sam sve prljave pojedinosti iz vaše

prošlosti. Imogen ju je pozorno promatrala. - Jeste li? - Zatečeni ste u spavaćoj sobi s lordom Vanneckom. - Tko vam je to rekao? - Prijateljica. - Patricia se ugrizla za usnu. -Netko koga sam upoznala u

salonu lady Lyndhurst. Ondje svi pričaju o vama. Kažu da se Matthias morao zaručiti s vama jer ste se neku večer kompromitirali s njim.

- Hmm. - Kažu da ste vi njemu učinili ono što je njegova grozna majka prije

mnogo godina učinila mojemu jadnom ocu. Uhvatili ste ga u klopku. - O čemu to govorite, za ime svijeta? Patricia je smušeno trepnula i koraknula unatrag. Činilo se da je shvatila

da je pretjerala. -Sigurna sam da to savršeno dobro znate, gospođice Waterstone. Čini se da u ovome gradu nije nikakva velika tajna činjenica da je moj otac bio prisiljen oženiti Matthiasovu majku nakon što se ona namjerno kompromitirala s njim.

Imogen se namrštila. - A vi vjerujete da je Matthias uvučen u istu vrstu mreže?

- Ne mogu zamisliti nikakav drugi razlog iz kojega bi vas izabrao za svoju groficu - šapne Patricia. - Svi u salonu lady Lyndhurst kažu da je Matthias mogao birati među mladim damama koje su ove sezone za udaju. Mogao je izabrati ženu neokrnjena ugleda. Nekoga tko nije svima poznat kao Nemoralna Imogen. Dragi Bože, to je tako ponižavajuće.

- Vidim da je sve to veoma teško za vas - suho će Imogen. Ulazna su se vrata otvorila i Matthias je ušao u toplo predvorje. Opazio je

Imogen i krenuo prema njoj. Patricia je odjednom izgledala veoma tjeskobno. Iskosa je s nelagodom pogledala Imogen.

Matthias je namršteno pogledao svoju sestru. -Zar se ne osjećate dobro, Patricia? Pomalo čudno izgledate.

- Sasvim sam dobro - progunđala je. - Molim vas. Samo želim poći kući. Imogen se bezizražajno osmjehnula. - Bojim se da je lady Patricia malo uzrujana zbog večerašnjih događaja, milorde. Pati od slabosti živaca koja je obiteljska karakteristika.

Imogen je ljutitim koracima ušla u svoju radnu sobu čim su ona i Horatia stigle kući. Bacila je večernji ogrtač preko stolice, skinula duge rukavice i izula cipele. Zatim se srušila na sofu i ljutito promatrala svoju tetu ispod namrštenog čela.

- Ispričaj mi sve što znaš o braku njegovih roditelja, teta Horatia. Ne

mogu rješavati problem ako ne znam sve činjenice. - Nema se što osobito pričati. - Horatia si je natočila malo šerija iz

staklene boce koja je stajala na malenom stoliću. - To su sve stare priče. Nekih trideset pet godina stare, točnije rečeno. I ja sam tada bila mlada žena.

- Jesi li poznavala Colchesterovu majku? - Upoznala sam Elizabeth Dabney, ali se nismo kretale u istim

krugovima. - Horatia je sjela kraj vatre i popila gutljaj serija. - Elizabeth su smatrali donekle lakom, ako baš moraš znati istinu. Prolazila je nekažnjeno jer je bila lijepa i dražesna, a njezin je otac bio izrazito bogat i moćan čovjek. Roditelji su joj udovoljavali otkako se rodila. Dobivala je sve što je poželjela.

- I odlučila je da želi Matthiasova oca? - Tako su svi govorili. - Horatia se kiselo osmjehnula. - Ali kao što ja

uvijek kažem, potrebno je dvoje. Zvao se Thomas i tada je bio vikont. Još nije dobio titulu jer mu je otac bio živ. Bio je jednako razmažen kao i Elizabeth. Također je bio veoma arogantan i veoma naočit. Pravi raskalašnik te sezone. Sigurna sam da nije pomislio da će morati platiti za svoje ljubakanje s Elizabeth Sumnjam da je Thomas ikad išta platio u svojem mladom životu.

Imogen se namrštila. - To nas dovodi do zanimljivog pitanja. Zašto je morao platiti? Thomas je bio nasljednik grofa. Zasigurno je mogao pobjeći iz Elizabethine mreže da je to istinski želio.

- Uz titulu nije išlo nimalo novca. - Horatia je zamišljeno zurila u vatru. - Tada to nitko nije znao. Prema svim pričama, stari je grof bio oduševljen kad je njegov sin zatečen u kompromitirajućem položaju s Elizabeth. Hitno mu je trebalo njezino nasljedstvo kako bi izbjegao stečaj. A Dabney je očajnički želio titulu za svoju kćer jedinicu. Gotovo su svi smatrali da je to zapravo bila dobra prilika za oboje.

- Samo mladi Thomas nije tako mislio? - Da. Ali se nije usudio prkositi svojem ocu od straha da ga posve ne

razbaštini. Oženio je Elizabeth. To nije bio sretan brak, kao što si zacijelo pogodila. No s druge strane, koliko brakova jest?

- Moji su roditelji bili sretni - tiho će Imogen. - Istina. Bojim se da si odrasla uz veoma iskrivljenu sliku stvarnosti,

draga moja. U svakom slučaju, nakon što se Matthias rodio više nisu imali djece. Thomas i Elizabeth su uglavnom živjeli odvojeno. Thomas je nekoliko godina ovdje u gradu imao niz ljubavnica. Elizabeth se zadovoljila priređivanjem raskošnih zabava na Colchesterovu seoskom imanju. One godine kad je umrla Thomas se navodno zaljubio u mladu udovicu po imenu Charlotte Poole. Vjenčali su se brzo nakon Elizabethine smrti.

Imogen je spustila ruke duž naslona sofe i zagledala se u vatru. - I rodila se Patricia.

-Da. - Patricia mi je večeras rekla kako svi govore da je Matthias osuđen na

istu sudbinu kao i njegov otac - tiho će Imogen.

Horatia ju je pogledala. - Patricia je veoma mlada dama koja ima malo životnog iskustva.

- S druge strane, ja sam zrela žena koja točno zna što radi. - A to znači? Imogen susretne Horatijin pogled. - Znači da ne mogu dopustiti

Matthiasu da me oženi ako me istinski ne voli. Ne bih mogla podnijeti spoznaju da sam ga primorala na ponavljanje očeve greške.

Žalostan izraz razumijevanja pojavio se u Horatijinim očima. - Koliko si dugo zaljubljena u Colchestera, draga moja?

Imogen se skrušeno nasmiješila. - Otkako sam pročitala njegov prvi članak u časopisu Zamarian Review, rekla bih.

- U kakvu se zbrku sve to pretvorilo. - Da. - Imogen duboko udahne. - A kako sam ja ta koja je stvorila ovaj

gordijski čvor, ja ga moram i razmrsiti. Dvije večeri kasnije Imogen je neprimijećena stajala iza velike paprati u

plesnoj dvorani lorda i lady Wellstead i gledala kako se Patricia iskrada u predvorje.

Imogen se namrštila, poželjevši da je Matthias ondje kako bi se pozabavio tim novim problemom. Nažalost, opet je uspio izbjeći pojavljivanje na balu. Njegova antipatija prema društvenim događajima brzo se pretvarala u problem jer su Patriciji mrske pratilje koje joj je dodijelio.

Patricia je nevoljko pristala da je Imogen i Horatia prate do i od raznih društvenih zbivanja jer joj Matthias nije pružio mogućnost izbora. No čim bi stigle na neku soareju ili bal, pobrinula se da bude što dalje od svojih pratilja. Bilo je očito da se neugodno osjeća u društvu zaručnice svojega brata, a dio tih osjećaja prebacio se i na Horatiju.

Imogen je uzdahnula dok je gledala kako njezina štićenica izlazi iz plesne dvorane. Morat će poći za Patricijom, nema druge.

Imogen je odložila čašu limunade koju je upravo uzela s pladnja u prolazu. Nema nikakva razloga za prekomjernu zabrinutost, rekla je sebi. Nije riječ o tome da je Patricia izišla u Wellsteadove prostrane vrtove gdje bi se mlada, nedužna dama mogla uvaliti u velike nevolje. Nekoliko je parova već nestalo u sjenovitom svijetu visokih živica i mračnih staza.

Imogen se zaputila duž zida prema vratima kroz koja je Matthiasova sestra pobjegla. Moguće je da Patricia samo traži malo predaha od gužve i pregrijane atmosfere. No bilo je nečega izrazito potajnog u načinu na koji se oprezno osvrnula naokolo prije nego je nestala. Kao da se bojala da će je netko slijediti.

Sigurno neće biti zahvalna Imogen na tome što je pošla za njom. Nažalost, Imogenin osjećaj dužnosti nije joj dopustio da ignorira situaciju. Zdanja pripadnika visokog društva opasna su mjesta za mlade dame koje bi se odvojile od zaštite mnoštva. Imogen je prije tri godine naučila tu lekciju.

Prošla je kroz vrata i našla se u uskom hodniku za poslugu. Bio je prazan,

ako se izuzmu kolica puna pita od jastoga. Prošla je kraj njih, skrenula iza ugla i zaputila se drugim hodnikom. Na kraju hodnika našla je usko spiralno stubište. Imogen je zastala kako bi potražila drugi izlaz, ali nije ga bilo. Shvatila je da se Patricia zacijelo popela spiralnim stubama na sljedeći kat. Imogen je osjetila treptaj prave panike.

Bilo je očito da je Patricia znala kamo ide. Da je samo izišla iz plesne dvorane kako bi udahnula malo svježeg zraka, odmah bi se vratila kad bi shvatila da je zalutala u hodnik za poslugu. Ovaj je odlazak imao sve znakove planiranog podviga.

Imogen je podigla skute i hitro se popela uskim stubištem. Njezine mekane plesne cipele nisu stvarale nikakve zvukove po drvenim stubama.Zidni je svijećnjak davao tek toliko svjetlosti da se razaberu vrata na vrhu stubišta. Imogen ih je oprezno otvorila i virnula iza ugla. Nije vidjela ništa osim gustih sjenki što ih je u pravilnim razmacima prekidala mjesečina koja je dopirala visoke prozore.

Ušla je onamo i tiho zatvorila vrata za sobom Potrajalo je nekoliko sekunda dok joj se oči nisu privikle na tminu. Tada je jedva uspijevala razabrati teške pozlaćene okvire obješene na zidovima. Desetke takvih okvira. Shvatila je da se nalazi u galeriji slika koja se proteže cijelom dužinom velike kuće.

Imogen se osvrtala naokolo, u sjenkama tražeći Patriciju. Naglo se okrenula na tihi zvuk koji je dopirao s drugog kraja duge galerije. Opazila je tračak svijetlih skuta trenutak prije nego su nestali u jednome udubljenju.

- Patricia? Jeste li to vi? - Imogen je žustro pošla naprijed. I odmah udarila nožnim palcem u nogu stolice koju u mraku nije opazila.- Grom i pakao. - Lecnula se i sagnula kako bi protrljala svoj ozlijeđeni prst.

Neki je muškarac izišao iz sjenki. - Gospođice Waterstone? - Tko za ime svijeta - Iznenađena, Imogen je brzo koraknula unatrag i

zagledala se u čovjeka koji joj se približavao. Prepoznala ga je kad je prošao kroz snop mjesečine. - Lord Vanneck.

- Žao mi je zbog ovog melodramatičnog sastanka. - Vanneck se zaustavio i promatrao je s neugodnom napetošću. - Ali morao sam nasamo razgovarati s vama. Dobro sam se namučio kako bih ovo organizirao.

- Gdje je lady Patricia? - Već se vraća u plesnu dvoranu u pratnji ugledne osobe. Patricia je posve

sigurna, uvjeravam vas. Njen dobar glas nije ugrožen. Onda nema nikakve potrebe da ja ostanem. - Imogen je podigla svoje skute i pokušala zaobići Vannecka.

- Čekajte. - Vanneck ju je zgrabio za nadlakticu dok je prolazila kraj njega, prisiljavajući je da stane. - prilično sam se namučio da ovo organiziram i namjeravam razgovarati s vama. - Pustite me.

- Ne prije nego me saslušate. - Vanneck je zastao. - Zbog Lucy me morate saslušati.

- Zbog Lucy. - Imogen se ukočila. - Kakve to veze ima sa sirotom Lucy?

- Bili ste njezina prijateljica. - Pa što s tim? - Prokletstvo, gospođice Waterstone, saslušajte me- Lucy bi željela da vas

štitim. Vi se nikad niste znali braniti u visokom društvu. - Nije mi potrebna vaša zaštita, gospodine. Vaimeck joj je čvršće stisnuo nadlakticu. -Postalo vam je jasno da vas je

Colchester namjerno kompromitirao kako bi mogao objaviti zaruke. - Nlije učinio ništa tomu slično. - On želi kraljičin pečat. Jeste li mu dali zemljovid? - Ne, nisam. - To sam i mislio - s mračnim zadovoljstvom reče Vanneck. - Razvrgnuo

bi zaruke da ste mu ga dali zar ne shvaćate što on radi? Odbacit će vas čim se dočepa zemljovida.

Imogen se hladno nasmiješila. - Došli ste do pogrešnih zaključaka, gospodine.

Bijes i očajanje vidjeli su se na Vanneckovu licu Još je jače stegnuo prste oko njezine nadlaktice. - Želim taj prokleti pečat, gospođice Waterstone Rutledge je napisao da vrijedi cijelo bogatstvo. Praktički je neprocenjiv.

- Boli me ruka. Nije obraćao pozornost na to. - Prije nekoliko dana počeo sam formirati

konzorcij za financiranje ekspedicije u Zamar. Nažalost, potencijalni su članovi izgubili zanimanje kad su saznali za vaše zaruke s Colchesterom. Tim je jednim jedinim potezom uništio moje planove.

Nešto u njegovu tonu izazvalo je žmarce duž Imogeninih leđa. - Doista ne mogu ovdje stajati i večeras raspravljati s vama o tome. Moram se vratiti u plesnu dvoranu.

- Razvrgnite zaruke - žestoko će Vanneck. -Brzo ih razvrgnite. To je jedini način. Ako se riješite Colchestera, osnovat ću konzorcij. Vi i ja ćemo postati partneri. Bit ćemo bogati kad nađemo kraljičin pečat.

To je bilo upravo ono što je željela, ali je u tom trenutku Imogen vidjela vrelu, nezdravu napetost u njemu i odjednom se prestrašila.

- Moram ići - brzo je rekla. - Možda o tome možemo razgovarati nekom drugom prigodom-Moglo bi biti moguće da sklopite poslovnu nagodbu s Colchesterom.

- S Colchesterom? Prekasno je shvatila da je rekla nešto pogrešno. - Možda - - Nemoguće - prodere se Vanneck. – Colchester nikad ne bi pristao na

takvu nagodbu. Cijeli svijet zna da je on ubio Rutledgea. Vjerojatno bi meni učinio isto kad bih ušao u partnerski odnos s njim. Morate razvrgnuti zaruke prije nego mu predate zemljovid. To je jedini način.

Ljutnja je zamijenila oprez. Imogen se uspravila do svoje pune visine. - Postupit ću onako kako želim, gospodine. Molim vas, pustite me.

- Neće me ženski hir ostaviti bez kraljičina pečata. Ako nećete razvrgnuti

zaruke, ja ću to učiniti umjesto vas. Kao da je nešto puklo u njemu. Imogen je shvatila u kakvoj se opasnosti

nalazi i očajnički se nastojala osloboditi. Nije mu mogla pobjeći. Vanneck ju je i dalje čvrsto držao za nadlakticu, te je gurnuo na obližnju

sofu. Takvom se silinom bacio na nju da je ostala bez daha. Imogen je na trenutak bila omamljena. Nije mogla vjerovati da se to događa. Obuzeo ju je strah. Napala ga je noktima.

- Prokleta bila, ti mala kučko. - Vanneck je grabio njezine skute. - Kad završim, preklinjat ćeš me da financiram tvoju ekspediciju.

- Jeste li se ovako odnosili prema Lucy? - pitala je Imogen dok se otimala. - Jeste li je silovali prije nego ste joj dali tinkturu opija?

- Lucy? Jesi li luda? Nisam joj ja dao tinkturu opija. - Vanneckove su oči bile tvrde poput kamena u sjenkama. - Sama ga je uzela. Prokleta se žena uvijek žalila na svoje živce.

- Zašto se trudite lagati mi? Sve sam odgonetnula. Znam da ste se pobrinuli da me zateknu u kornpromitirajućoj situaciji s vama kako bi ljudi povjerovali da je Lucy počinila samoubojstvo jer s osjećala izdanom. Znam da ste je vi ubili. Sve znam.

- Ništa ne znate. - Vanneck se podigao na laktove. - Što se ovdje događa? Zar me optužujete za umorstvo?

- Da, optužujem vas. - Vi ste ludi. Nisam ubio Lucy. - Vanneck je stisnuo oči u uske proreze. -

Premda sam Bog zna da sam često o tome razmišljao. Možda bih na koncu to i učinio. Ali slučajno nije umrla od moje ruke.

- Ne vjerujem vam. - Svejedno mi je što vi vjerujete. Jedino što od vas želim je onaj

zemljovid. I dobit ću ga, makar mi to bilo posljednje što ću u životu učiniti. Imogen je shvatila da ga proždire bijes i očaj. Naumio je silom je uzeti i

tako uspostaviti kontrolu nad njom. Zagrcnula se vriskom kad je na svojoj goloj nozi osjetila njegovu ljepljivu šaku. Vlažnim joj je dlanom pokrio usta. Svakog bi je trenutka mogla obuzeti panika. Pogledala je prema zidu iza Vannecka i ugledala sjaj pozlaćenog okvira.

Dok se Vanneck mučio s njezinim skutima, nastojeći ih podići iznad njezinih bedara, zamahnula je rukom i uspjela dohvatiti rub okvira.

U jednom se užasnom trenutku prestrašila da neće uspjeti strgnuti sliku sa zida. Povukla ju je dok joj je Vanneck potezao haljinu.

Slika je pala sa zida. Bila je tako teška da Imogen nije mogla kontrolirati njezin pad. Pokušala ju je usmjeriti dok je padala. Tresnula je Vannecka po glavi i ramenima tako snažno da je i ona to osjetila.

Vanneck je zadrhtao, zastenjao, a potom se nernoćno srušio na Imogen. Gurala ga je, mahnito ga nastojeći srušiti na pod. Prije nego se uspjela riješiti njegove silne težine, druge su ruke dohvatile Vannecka.

- Gad. - Matthias se pojavio kao osvetnički demon iz sjenki. Podigao je

Vannecka sa sofe i bacio ga do svojih nogu. Vanneck se ispružio na podu. Otvorio je oči i mutnim se pogledom zagledao u Matthiasa. -Colchester? Kriste, što radite ovdje?

Matthias je skinuo jednu rukavicu i bacio je na Vanneckova prsa. - Moji će sekundanti sutra posjetiti vaše. Siguran sam da se susret može dogovoriti za dan iza toga.

- Sekundanti? Sekundanti? - Vanneck se pokušao podići na lakat. Protresao je glavom kao da je pokušava razbistriti. - Sigurno ne mislite ozbiljno.

Matthias je podigao Imogen sa sofe i privinuo je uza se. - Uvjeravam vas, nikad u životu nisam bio ozbiljniji. - Okrenuo se i zaputio galerijom.

- Ali nikad je niste kanili oženiti. - Vanneckov očajnički uzvik odjekivao je u dugoj prostoriji. –svi znaju da su zaruke lažne. Stalo vam je jedino do zemljovida. Proklet bio, Colchester, ne isplati se upuštati u dvoboj radi nje. Ovo je poslovna stvar. Matthias ništa nije rekao. Imogen je pogledala njegovo lice dok ju je nosio kroz mračnu galeriju. Njome je prostrujao drhtaj koji nije imao veze s njezinom maloprijašnjom bitkom. U tom ga je trenutku prepoznala kao mračnu zagonetnu figuru iz svojih snova. Nalazila se u naručju Zamarisa, gospodara noći.

Imogen nije mogla prestati drhtati. Priljubila se uz Matthiasa, tražeći njegovu snagu i toplinu dok ju je nosio niza stube i duž nekog hodnika. Stisnula je lice uz njegovo rame i čvrsto zatvorila oči u uzaludnom pokušaju da zaustavi suze. Glasovi, neki ispunjeni iskrenom zabrinutošću, a drugi dosadom i znatiželjom, lebdjeli su kraj nje dok je Matthias dugim koracima hodao prema izlazu iz velike kuće.

- Hej, Colchester, zar nešto nije u redu s gospođicom Waterstone? - pitao je neki muškarac.

- Ne osjeća se dobro - bezizražajnim tonom reče Matthias. - Živci su joj prenapeti. Uzbuđenje zbog zaruka, znate.

Čovjek se tiho nasmijao. - Naravno. Zacijelo ćete uspjeti pronaći neki način da joj ublažite strahove. Imogen je poželjela ustvrditi da su njezini živci Previše jaki da bi ih uzrujalo nešto tako svakidašnje kao što su zaruke, ali se nije usudila podići lice s Matthiasova ramena. Čovjek bi vidio njezin suze.

- Hoću li pozvati liječnika, gospodine? – pito je jedan od lakaja. - Ne, otpratit ću je kući. Treba joj samo odmor - Pobrinut ću se za vašu kočiju, milorde. - Hvala vam. Imogen je na koži osjetila hladan zrak. Napokon su izišli. Još trenutak i

naći će se na sigurnom u Matthiasovoj kočiji. Na ulici se začuo topot kopita i štropot kotača. Potom je uslijedio zvuk

otvaranja vrata kočije. Matthias se popeo u kočiju s Imogen u naručju. Sjeo je na mekano sjedalo i privinuo je uza se.

- Smiri se. - Čvrsto ju je držao dok je kočija vozila kroz noć. - Sve je u redu, draga moja. Gotovo je. Sigurna si.

- Ali ti nisi. - Napokon zaštićena od radoznalih pogleda, Imogen se oslobodila njegovih ruku. Uhvatila ga je za ramena i pokušala ga stresti. -Što si, za ime Božje, učinio, Matthiase?

Matthias se nije pomaknuo. Činilo se da čak i ne primjećuje kako njezini prsti stežu finu tkaninu njegova ogrtača. Promatrao ju je blistavim, nedokučivim očima. - Upravo sam ja tebi želio postaviti isto pitanje.

Ignorirala je to, usredotočivši se na opasnu situaciju u kojoj su se našli. - Izazvao si Vannecka na dvoboj. Dragi Bože, Matthiase, kako si mogao učiniti tako nešto?

- U danim okolnostima, to mi se činilo kao jedina prikladna reakcija. - Ali ja nisam stradala. Matthias joj je uhvatio bradu. - Na čemu jedino mogu zahvaliti Bogu i

tvojem hrabrom srcu. Doista si nevjerojatna, draga moja. Vjerujem da si gotovo ubila Vannecka onim okvirom slike.

- Onda sigurno nije postojala nikakva potreba da ga izazoveš na dvoboj - očajnički je rekla.

Matthias joj je palcem milovao kut usta. Oči su mu blistale u sjenkama. - Činjenica da si se uspjela spasiti ne znači da mogu Vannecka ostaviti nekažnjenog. Zapravo, nemam drugog izbora.

- To nije istina. - U Imogeninim su se očima pojavile nove suze. Nestrpljivo ih je obrisala nadlanicom. - On nije toga vrijedan, milorde. Ne mogu ti dopustiti da riskiraš život u dvoboju. Odbijam ti dopustiti taj susret.

Matthias joj je lagano podigao bradu i proučavao njezino mokro lice s neobično zamišljenim izrazom lica. - Doista vjerujem da su te suze zbog mene.

- Zašto bih inače plakala? - ljutito je pitala. - Bilo bi razumljivo da places zbog onoga što ti se večeras dogodilo. Čak

bi i dama s tvojim jakim živcima imala razloga prepustiti se - - Gluposti. Daleko me više zabrinjava što bi se moglo tebi dogoditi zbog

tog idiotskog izazova. -Podigla je ruke i obujmila mu lice. - Matthiase, ne smiješ to učiniti, čuješ li me? Ne mogu to dopustiti.

Obavio joj je prste oko zapešća i nježno ga stiskao - u redu je, Imogen. Sve će biti dobro. - Mogao bi poginuti. Osmjehnuo se. - Ta te pomisao očito uzrujava.

- Pakao i prokletstvo, Matthiase, ta će me pomisao izludjeti. - Zašto? Frustriranost i strah bili su jači od nje. - Jer te volim. U unutrašnjosti kočije zavladao je muk. Kao da je neki čarobnjak sve

začarao, zamrznuvši taj trenutak. Imogen je bila neodređeno svjesna udaljenih glasova i buke kotača kočije i konjskih kopita. Fenjeri kočija s kojima su se mimoilazili povremeno su razbili tminu. Izvan kočije svijet je bio u pokretu. Ali unutra se ništa nije micalo.

- Voliš me? - veoma je tiho ponovio Matthias. - Da.

- Onda se sutra udaj za mene na temelju posebne dozvole. Imogen je zabezeknuto otvorila usta. - Kako možeš govoriti o braku kad

ti je život na kocki? - Nekako mi se čini - rekao je Matthias kad ju je ponovno uzeo u zagrljaj

- da je brak jedino što je dovoljno važno da bi se trenutno o tome govorilo. - Ali, Matthiase - - Reci da ćeš se udati za mene prije nego pođem na sastanak sa svojom

sudbinom. - Poljubio joj je vlažne oči, a potom razbarušenu kosu. - Samo bih to želio, slatka moja.

- Dat ću ti sve što želiš ako otkažeš onaj sastanak u zoru. - Ne mogu to učiniti, Imogen. Samo te mogu uvjeravati kako očekujem

da ću to preživjeti i pri družiti ti se na doručku. Imogen je čula nepokolebljivi ton njegova glasa i znala da je beskorisno

dalje se buniti. Malenim je šakama udarala po njegovim ramenima. - Matthiase, preklinjem te -

- Udaj se za mene. Sutra. Opustila se uz njega, iscrpljena vlastitim bespomoćnim ogorčenjem.

Okrenula je lice prema njegovu ogrtaču kako bi zaustavila novu navalu suza. - Ako to doista želiš. - To je moja jedina želja. Samo to tražim. U tom mu trenutku ništa nije mogla odbiti. -Vrlo dobro. - Glas joj je bio

prigušen. - Sutra ću se udati za tebe. - Ne moraš zvučati kao da će te uskoro poslati u kolonije, - O, Matthiase. - Znam. - Milovao joj je raspuštenu kosu. -Razumijem. Zavladala je još jedna tišina. Imogen si je dopustila još samo trenutak

očaja. Neobično smirena osjećajem njegovih snažnih ruku u svojoj kosi, pribrala se i skrenula pozornost u produktivnijem smjeru. Morala je smisliti plan za sprečavanje dvoboja.

No prije no što je uspjela smisliti nešto dovoljno pametno da bude učinkovito, misli joj je zaokupilo nešto još važnije.

- Nebesa, umalo sam zaboravila. - Tako se brzo ispravila da je vrhom glave udarila u Matthiasovu čeljust. - Jao.

- Vanneck zapravo nije imao nikakvih izgleda, zar ne? - Matthias se lecnuo i protrljao čeljust.

- Da ga nisi tresnula po glavi okvirom slike, siguran sam da bi našla neki drugi način da se spasiš

- Tako mi je žao, nisam te željela udariti. - Znam. - Zubi su mu bljesnuli u kratkom, iznenađujuće obijesnom

smiješku. - No dakle, čega si se odjednom sjetila? - Patricije. Gdje je ona? - Patricia je na sigurnom s Horatijom. Vidio sam ih obje malo prije nego

sam se popeo na galeriju kako bih tebe potražio. Poslat ću kočiju po njih nakon

što tebe odvedem kući. - Tvoja je sestra s mojom tetom? -Da. Imogen je došla do mračne spoznaje. - Kako si znao da me treba potražiti

u galeriji? - Patricia mi je rekla da je opazila kako ideš gore pogledati slike. - Shvaćam - šapne Imogen. Razmišljala je o tome dok je kočija štropotala ulicama. Ništa ne bi

postigla ako bi svoje nove sumnje povjerila Matthiasu. Trenutno ima dovoljno briga. Kad bi znao da je njegova sestra najvjerojatnije skovala zavjeru s Varmeckom kako bi je namamili u galeriju, to bi samo dodatno uznemirilo njegove ionako previše napete živce.

Imogen se privinula uz Matthiasa i zurila kroz prozor kočije, a glavom su joj se vrtjele misli.-Odlučila je još jednom pokušati nagovoriti Matthiasa da odustane od dvoboja.

- Obećaj mi da ćeš još jednom razmisliti o toj lošoj ideji sastanka u zoru s lordom Vanneckom-Razumijem da neki džentlmeni osjećaju kako je jedini način rješavanja nekog pitanja časti, ali ja vjerujem da je to vrhunac idiotizma. A ti sigurno nisi idiot. Stoga -

- Dosta je, Imogen - veoma je tiho rekao. – To je gotova stvar. Štoviše, nikomu ne smiješ govoriti o tome, razumiješ li? -Ali-

- To je muška stvar. Džentlmeni koji u tome sudjeluju obvezni su sve zadržati u tajnosti. Ne smiješ to pretvoriti u materijal za tračeve u visokom društvu.

Imogen se zaprepastila. - Ni u snu ne bih širila tračeve o tako... nepromišljenoj, smušenoj, besmislenoj muškoj gluposti.

- Izvrsno. - Omotao je njezinu kosu oko svoje šake. - Znao sam da se mogu pouzdati u tvoju šutnju, draga moja.

- Imogen, zar baš moraš tako hodati amo-tamo? - Horatia je ulila čaj u dvije šalice. - Tako mi svega, već mi se vrti u glavi od tebe.

- Što bih drugo trebala raditi? - Imogen je stigla do prozora svoje radne sobe, zastala i mrzovoljno se zagledala u maleni, kišom okupani vrt. -Osjećam se kao da sam svežanj raketa koji će svakog trenutka eksplodirati nad vrtovima Vauxhall. Grozan osjećaj.

- Živci, draga moja. Mislim da je riječ o tvojem prvom pravom slučaju prenapetih živaca.

- Gluposti. Sasvim dobro znaš da ja nisam podložna slabosti živaca. - Nikad se ranije nisi suočila s mogućnošću sklapanja braka. - Horatia je

pucnula jezikom. - Ne znam zašto njegovo gospodstvo inzistira na tako žurnom obavljanju vjenčanja, ali zacijelo, s obzirom na situaciju, smatra da je tako najbolje.

- Situaciju? - jedva je izustila Imogen. Na trenutak se pitala zna li Horatia za dvoboj. - Što želiš reći?

- Bez uvrede, draga moja, ali čovjek ne planira veliko, raskošno vjenčanje

u ovim okolnostima. U svakom slučaju, njegovo gospodstvo ionako nije zainteresirano za društvene događaje.

Imogen se malo opustila. - Ne, nije. Nastavila je zuriti u vrt. Činilo se da je cijeli svijet preko noći postao siv.

Gusta je magla u zoru prekrila ulice. Njezin je nemiran san prekinula još jedna uznemirujuća noćna mora kakve je u posljednje vrijeme muče. U njoj je pokušavala spasiti Matthiasa od neke nevidljive opasnosti, ali vrijeme joj je isteklo. Našla ga je u kamenom sarkofagu. Svuda je bilo krvi. Panika je nagrizala rubove njezina mozga dok je promatrala maglom obavijen vrt. Preostalo joj je manje od jednoga dana za pronalaženje načina na koji bi spriječila to ludilo.

- Imogen? - Kako molim? - Imogen je preko ramena pogledala tetu. - Što si rekla? - Pitala sam jesi li svojoj sluškinji rekla da se pobrine za pakiranje. - Zacijelo sam joj nešto rekla. Sigurna sam da jesam. - Imogen se

namrštila. - Ali zapravo sam razmišljala o drugim stvarima. Sad kad si to spo-menula, nisam sigurna jesam li joj rekla da ću se večeras preseliti u Colchesterovu kuću.

Horatia je ustala i dobacila joj umirujući smiješak. - Sjedni i popij čaj, draga. Ja ću poći gore i obavijestiti sluškinju.

- Hvala ti. - Imogen se zaputila prema malenom stolu na kojem ju je čekao čaj. Podigla je šalicu i popila veliki gutljaj.

Vrata su se zatvorila za Horatijom i Imogen je ostala sama u radnoj sobi. Kucanje velike ure bilo je veoma glasno u tihoj prostoriji. Kad više nije mogla podnijeti taj zvuk, počela je opet hodati amo-tamo.

Tijekom godina katkad je čula glasine o dvobojima. Nije na to obraćala osobitu pozornost jer nije imala razloga time se opterećivati. Bila je prilično sigurna da je, osim dvojice koji sudjeluju u dvoboju, uključeno još nekoliko ljudi. Katkad su nazočni sekundanti džentlmena i liječnik, kako je Imogen jednom čula. A moralo je biti i drugih, mislila je. Ljudi koji upravljaju kočijama. Možda konjušar ili dva. Džentlmeni rijetko kad nešto čine sami. Uvijek ih prate kočijaši, konjušari, te jedan ili dva bliska prijatelja.

Gospođa Vine je jednom pokucala i otvorila vrata. - Jedna vas dama želi vidjeti, gospođice Waterstone.

Imogen se tako brzo okrenula da se čaj prelio Preko ruba šalice na tanjurić. - Tko je to?

- Lady Patricia Marshall, tako se predstavila, Imogen je uz tresak spustila šalicu. - Odmah je uvedite, gospođo Vine. - Da, gospojo. - Gospoda Vine je uzdahnula i otišla. Trenutak kasnije pojavila se Patricia. Nesigurno je zastala na vratima, a

izgledala je posve drukčije od živahne mlade dame kakva je bila sinoć. Njezino je zgodno lice bilo napeto. Sive je oči ispunjavala tjeskoba. Očito je bila na rubu suza.

- Moram razgovarati s vama - šapnula je Patricia kad je gospođa Vine zatvorila vrata.

- Sjednite - kratko će Imogen. Obišla je pisaći stol i sjela na svoju stolicu. Prekrižila je ruke na poliranu mahagoniju i pozorno promatrala Patriciju. - Što mi želite reći?

- Matthias mi je za doručkom rekao da će vas danas oženiti. -Je li? - Da. A sutra ujutro kani riskirati život u dvoboju. - Patricijin se glas

slomio u jecaju. Potražila je rupčić u malenoj torbici. - To se nije trebalo tako dogoditi.

Imogen se zaprepastila. - Kako ste saznali za dvoboj? - Upravo dolazim iz kuće lady Lyndhurst. -Patricia je šmrcala u svoj

rupčić. - Rekla mi je da cijeli grad bruji o tome. Toliko o navodnoj sposobnosti upletenih džentlmena da čuvaju svoje

apsurdne tajne, mislila je Imogen. Netko se očito izbrbljao. Možda jedan od sekundanata čiji je zadatak organizirati pojedinosti sastanka u zoru.

- A imaju smjelosti žaliti se da su žene sklone ogovaranju - progunđa Imogen.

Patricia ju je upitno pogledala. - Kako molim? - Nije važno. Patricia, kako se čini da točno znate u kakvoj se nevolji

trenutno nalazimo, možda ćete biti tako dobri i reći mi što ste, dovraga, sinoć učinili?

Patricia se lecnula. Tada su joj se usta stisnula od kivnoga gnjeva. - Samo sam pokušavala svojega brata spasiti iz vaših kandži. Ali sve je nekako pošlo po zlu.

- Ah. - Imogen je zatvorila oči i nagnula se unatrag. - Pitala sam se je li to bio vaš cilj. Sad sve počinje dolaziti na svoje mjesto.

- Lady Lyndhurst je rekla da će Colchester, ako vas zatekne u kompromitirajućem položaju s drugim muškarcem, imati na temelju čega razvrgnuti zaruke. Rekla je da će to biti jednostavno organizirati.

- Doista. Znači, to je bila zamisao lady Lyndhurst? Patricia je ispuhala nos, a potom pogledala Imogen bijesnim očima. -

Učinila sam točno ono što su mi rekli. Znala sam da ćete me slijediti iz plesne dvorane na galeriju. Uvijek pokušavate glumiti pratilju, mada vi sami o čestitom ponašanju ne znate ništa više od... buhe.

- Buhe? - Vodila sam vas do galerije, a zatim sam se vratila u plesnu dvoranu s

lady Lyndhurst. Kad je stigao Matthias i pitao za vas, rekla sam mu da gledate slike. Pošao vas je potražiti. Lady Lyndhurst je rekla da se sve odvijalo prema planu. - Patriciji se glas povisio. - Ali Matthias nije razvrgnuo zaruke onako kako je rekla da hoće.

- Mala glupačo. - Imogen je skočila na noge i dlanovima tresnula po stolu. - Znate li uopće kakvo ste zlo izazvali?

- Ali samo sam ga pokušavala spasiti. - Nove su suze potekle niz Patricijine obraze. - Nisam željela da doživi istu sudbinu kao i tata. Nisam željela da uništi svoj život.

- Nadam se da ste zadovoljni štetom što ste je počinili. - Imogen je obišla pisaći stol. - Čini se da vaša dobra prijateljica lady Lyndhurst mora snositi veliki dio krivnje.

- Samo mi je nastojala pomoći. - Gluposti. Nešto mi govori da lady Lyndhurst nije od onih koji će dati

sve od sebe kako bi pomogli bilo komu, osim sebi. Igra nekakvu igru. - To nije istina. Bila je veoma ljubazna prema meni. Smatram je pravom

prijateljicom. - Svakako se pokazala kao veoma neobična vrsta prijateljice. - Imogen je

razmišljala o implikacijama. - Pitam se što u svemu tome nju zanima. Možda i ona želi pečat.

- Nemam pojma o čemu to gunđate - razdražljivo će Patricia. - Ali morate nešto učiniti. Što ako Matthias pogine u dvoboju s lordom Vanneckom?

- Smirite se, Patricia. Smislit ću nešto. Patricia je oklijevala. - Mogli biste odbiti udaju za mojega brata. Jasno mi je da bi ljudi pričali, al1 ne vidim kako bi to što biste ga ostavili moglo nauditi ugledu dame koja je već poznata kao nemoralna Imogen.

- Možda imate pravo, ali uvjeravam vas da takvim odbijanjem sklapanja braka ne bih spriječila Colchestera da se sastane s Vanneckom.

- Zašto bi se borio u dvoboju radi dame koja odbija udati se za njega? - Ne poznajete svojega brata osobito dobro, zar ne? - reče Imogen. -

Vjerujte mi, namjerava sudjelovati u tom dvoboju bez obzira na okolnosti. Obvezao se. Njegov će se osjećaj časti pobrinuti da se sastane s Vanneckom. U svakom slučaju, dala sam mu riječ da ću se danas udati za njega. To je bila Colchesterova jedina molba. Nisam je mogla odbiti.

- Lady Lyndhurst je rekla da biste učinili sve kako biste se domogli titule - izlane Patricia.

Imogen joj je dobacila gnjevan pogled. - Kad sljedeći put dođete u iskušenje citirati mišljenja lady Lyndhurst, mogli biste se sjetiti da nas je upravo ona uvalila u ovu zbrku.

Patricia je zurila u nju, nakratko ostavši bez riječi. Našla je svoj glas kad je ponovno zajecala. -Ne, to nije istina. Nikad nije željela ovakav rezulat. Samo mi je željela pomoći.

- Nemam vremena za prepirku o tome. Lady Lyndhurst će morati pričekati. Trenutno se moram pozabaviti važnijim stvarima. - Imogen je prišla vratima, otvorila ih i viknula u hodnik. - Gospođo Vine? Hoćete li, molim vas, odmah doći ovamo?

Patricia ju je zbunjeno promatrala. - Što ste naumili? - Ne opterećujte se time - obrecnula se Imogen ljutita i ispunjena

gnušanjem. - Izazvali ste dovoljno nevolja. Predlažem da se vratite kući i

nastojte se kloniti neprilika dok sve ovo ne završi. - Što kanite učiniti? - Idite, Patricia. Moram mnogo toga obaviti prije nego se danas poslije

podne udam za vašega brata. Patricia se prepustila još jednoj provali suza. -Ako Matthias sutra ujutro

umre, vi ćete biti veoma bogata udovica. To nije pošteno. Imogen se naglo okrenula i pošla natrag do nje. Zgrabila je Patriciju za

laktove i povukla je na noge. - Zar je ovdje o tome riječ? Jeste li zabrinuti za svojega brata samo zato što se bojite da ću ja naslijediti njegovo bogatstvo ako on sutra ujutro pogine, a vi ćete ostati bez ičega?

Patricia je izgledala zapanjeno. Oči su joj se raširile. - Ne, nisam tako mislila. Ne želim da se nešto loše dogodi mojem bratu jer još jedino njega imam na ovome svijetu. Užasno se bojim da će poginuti u dvoboju.

- Doista? - Imogen je pozorno proučavala njezino lice. - Je li vam istinski stalo do njega?

- Ako me pitate volim li ga onako kako bi sestra trebala voljeti brata, onda moram priznati da nije tako. - Patricia je prstima gnječila rupčić. Usta su joj se gorko izvila. - Kako mogu voljeti Matthiasa kad znam da on vidi vlastitu nesretnu prošlost kad god me pogleda?

- Sigurna sam da to nije istina, Patricia. Možda se, kad ste prvi put stigli u njegovu kuću, pomalo neugodno iznenadio, ali -

- Savršeno dobro znate da me primio u svoju kuću samo zato što je smatrao da mora ispuniti obećanje koje je dao mojem ocu. Kako ga mogu iskreno voljeti kad znam da je njegov cilj što prije me udati?

- Neće vas primorati na brak. - Tata mi je uvijek govorio da će se Matthias skrbiti za mene ako dođe do

najgorega. Ali ako on umre u dvoboju, ja ću se morati vratiti u kuću mojeg ujaka. A ondje... ondje će biti moj odvratni rođak. Pokušat će me dirati i, o, dragi Bože, ne mogu ni razmišljati o onome što bi se moglo dogoditi.

- Hmm. - Imogen je odsutno tapšala Patricijino rame i istodobno lupkala vrhom cipele po sagu.

Patricia je obrisala oči. - Što nam je činiti? - Vi ništa nećete učiniti. Ja ću se time pozabaviti. Želim vam ugodan dan,

Patricia. - Imogen ju je lagano gurnula prema vratima. Patricia je obrisala oči i bezvoljno izišla u hodnik. Usprkos problemima što ih je izazvala, Imogen je odjednom osjetila suosjećanje prema njoj. -Patricia?

- Da? - Patricia je zastala i pogledala natrag. Izgledala je veoma nesretno. - Kad sve ovo završi, vi i ja ćemo obaviti jedan dugi razgovor. U

međuvremenu, nemojte dopustiti da vam živci popuste. Imam dovoljno problema i bez toga.

Na vidiku se pojavila gospođa Vine. Obrisala je ruke o pregaču i mrzovoljno povela Patriciju do predvorja i ispratila je iz kuće. Potom se nevoljko okrenula prema Imogen.

- Trebali ste me, gospojo? - Da, gospođo Vine. Želim da pošaljete poruku u najbližu javnu

konjušnicu. Obavijestite vlasnika da želim kupiti odjeću prikladnu za konjušara Pobrinite se da odjevni predmeti odgovaraju osobi moje veličine.

Gospođa Vine je zurila u Imogen kao da je poludjela. - Želite kupiti odjeću za konjušara? Ali mi nemamo konjusnicu. Niti konjušare, kad smo već kod toga.

Imogen se uspjela mirno nasmiješiti. - Planiram poći na bal pod maskama, gospođo Vine. Mislila sam da bi bilo zabavno odjenuti se poput konjušara.

- Pa, to nije ništa gore od uputa što sam ih prije nekoliko godina dobila od jednog stanara. -Gospođa Vine je zvučala iznenađujuće filozofski. -Običavao me slati van kako bih mu donijela ženske haljine. Želio je cijeli komplet, fine cipele, šešir, periku. Sve što bi nosila prava dama.

Imogen je to nakratko zaintrigiralo. - Iznajmili ste kuću džentlmenu koji je na balove pod maskama odlazio odjeven kao dama?

- O, nije odlazio na balove pod maskama tako odjeven. Volio je to nositi ovdje, dok je uvečer zabavljao svoje džentlmenske prijatelje. Govorio je da se u toj odjeći osjeća udobnije. Osobito je volio pera i fine čarape, jest. Njegovi su prijatelji također dolazili odjeveni u haljine i lijepe šešire. Lijepo su se zabavljali, stvarno. A moj je stanar uvijek na vrijeme plaćao najam.

- Doista. - Imogen je trenutak razmišljala o tome. - O ukusima se ne raspravlja, valjda.

- To i ja uvijek kažem. Sve dok dobivam svoj najam, meni je svejedno kako se tko odijeva. - Gospođa Vine se, vukući noge, udaljila prema kuhinji.-

Matthias je čuo kako se veoma tiho otvaraju vrata knjižnice. Potpisao je posljednji dokument od onih što ih je njegov odvjetnik pripremio ranije tijekom dana i stavio ga na snop papira na sredini pisaćeg stola. - Da, Uftone? Što je?

- Ja sam - tiho će Imogen. - Nije Ufton. Matthias je odložio pero. Podigao je pogled i vidio Imogen naslonjenu na

vrata, a ruke su joj bile iza leđa i stezale kvaku. Na sebi je imala kućni ogrtač i mekane papuče. Kosu je učvrstila ispod malene bijele kape. Izgledala je kao da bi trebala biti u krevetu.

Iščekivanje koje je tinjalo u njemu cijeloga dana naglo se rasplamsalo. Njegova žena. Njegova Anizamara. Postala je njegovom suprugom prije gotovo četiri sata, ali sad su prvi put bili sami zajedno nakon skromnog obreda. Kad se čovjek mora istodobno pripremiti za vjenčanje i dvoboj, oboje unutar dvadeset četiri sata, shvatio bi da ima nevjerojatno mnogo posla.

Matthias joj se nasmiješio. - Vrati se gore, Imogen. Ovdje ću brzo završiti. Uskoro ću ti se pridružiti.

Ignorirala je njegove upute. - Što to radiš? - Rješavam jednu ili dvije sitnice.

Imogen je prišla pisaćem stolu i spustila se na papire pred njim. - Kakve

sitnice? - Uobičajene. Napisao sam neke upute upraviteljima mojih imanja. Unio

nekoliko zabilježaka u svoj dnevnik. Sredio svoju oporuku. Ništa osobito važno. - Svoju oporuku? - U Imogeninim se očima pojavila nova panika. Čvrsto

je stegnula revere svojeg kućnog ogrtača. - Dragi Bože, Matthiase, valjda ne očekuješ da... da...

- Ne. Doista očekujem da ću biti kod kuće prije nego ti ustaneš iz kreveta. Tvoja je zabrinutost dirljiva, slatka moja, ali posve nepotrebna.

- Nije nepotrebna. Matthiase, mnogo si mi puta rekao da nisi sklon opasnim ili pustolovnim aktivnostima. Ti si čovjek delikatna senzibiliteta. Sasvim dobro znaš da tvoji živci nisu jaki.

Nasmiješio se, osjećajući se nevjerojatno veselo. - Ako te to tješi, priča se da su Vanneckovi živci slabiji od mojih.

- Što bi to trebalo značiti? - Da je veoma malo vjerojatno da će se on uopće pojaviti u dogovoreno

vrijeme. On je kukavica, Imogen. - Ali ne možeš se osloniti na njegov kukavičluk. - Mislim da mogu. - Matthias je zastao. - Glas koji me bije katkad zna biti

koristan. - Ali, Matthiase, što ako on zna da se to što su te prozvali Hladnokrvni

Colchester temelji na netočnim glasinama i lažnim tračevima? Što ako on zna da ti nisi onakav čovjek kakvim te smatraju u visokom društvu?

- Onda ću se morati pouzdati u to da će moji jadni živci biti dovoljno jaki da me provedu kroz taj događaj.

- Prokletstvo, milorde, ovo nije zabavno. Ustao je i obišao široki pisaći stol. - Posve si u pravu. Ovo je naša prva bračna noć. Nema sumnje da bismo je trebali barem donekle ozbiljno shvatiti.

- Matthiase - - Dosta je, moja gospo. - Podigao ju je u naručje. - Više neće biti govora

o dvobojima. Moramo raspraviti o daleko važnijim stvarima. - Što bi moglo biti važnije? - oštro je pitala. - Vjerujem da bih ponovno želio čuti da me voliš. Oči su joj se raširile. - Znaš da te volim. - Doista? - Nosio ju je do zatvorenih vrata. - Naravno da te volim. Za ime svijeta, nikad se ne bih udala za tebe da

nije tako. Osmjehnuo se. - Hoćeš li, molim te, otvoriti vrata? - Što? O, u redu. - Ispružila je ruku kako bi pritisnula kvaku. - Ali,

Matthiase, moramo razgovarati. Ima mnogo toga što ti želim reći, milorde. - Nema sumnje. Ali radije bih to slušao u krevetu. Nosio ju je kroz

predvorje do širokog stubišta. Obuzeo ga je osjećaj krivnje dok se penjao sagom pokrivenim stubama. Bio je itekako svjestan činjenice da je iskoristio uzavrele strasti trenutka kako bi nagovorio Imogen nа sklapanje braka. Užasavala se

opasnosti za koju je vjerovala da ga očekuje u zoru. Prethodne je večeri bila uzrujana zbog Vanneckova napad Njezine su emocije bile u kaosu. Bila bi pristala na sve što je od nje mogao zatražiti. Jer ga voli.

Nemilosrdno je iskoristio situaciju. Sad je njegova. No Matthias je znao da će se Imogenine emocije vratiti u normalu kad prođe uzbuđenje oko dvoboja i život se vrati u običnu svakidašnjicu. Bojao se da mu neće biti zahvalna na činjenici da ju je manipuliranjem odvukao u brak. Sjećao se što joj je rekao u muzeju. Strast i Zamar. To će biti dovoljno, zarekao se. Mora biti dovoljno.

Matthias se suzdržavao sve dok ga nije grčevito stegnula, preklinjala ga, zahtijevala da ispuni obećanja što ih je dao svojim rukama i ustima. Ležao je između njezinih slatko zaobljenih nogu i ljubio unutrašnju stranu Imogeninih drhtavih bedara. Omamio ga je raskošan miris njezine žudnje. Vrelina njezina vlažnog prolaza pekla mu je prste. Ako u zoru nešto pođe po zlu, želio je da se Imogen do kraja života sjeća ove noći.

- Matthiase. Ne. Da. Nebesa, ne bi trebao, ne smiješ. Ovo je sigurno još jedna od tvojih tajnih zarnarskih tehnika vođenja ljubavi. Ne mogu to podnijeti. Njezine zadihane riječi i tihi uzdasi činili su najerotičniju glazbu što ju je Matthias ikad čuo. Nikako mu nije bilo dosta omamljujuće glazbe. Nizao je poljupce duž unutrašnje strane njezina bedra do punih latica koje čuvaju njezine tajne. Nezno ih je razmaknuo i usnama obuhvatio čvrsti maleni pupoljak.

- Nebesa, Matthiase. - Imogen mu je stegnuja prste u kosi i izvila se. - Molim te. Molim. Da. -Zadrhtala je i kriknula.

Matthias je čuo kako mu krv šumi u žilama Podigao je glavu kako bi gledao Imogenino lice dok je doživljavala orgazam u njegovim rukama. U zoru ništa neće poći po zlu, zarekao se u sebi dok se podizao uz njezino tijelo. Mora se vratiti k Imogen. Ništa drugo, čak ni blaga drevnog Zamara, nije mu bilo tako važno.

Tako se vrpoljila pod njim da joj je rukom vlažnom od njezine vreline morao smiriti bokove. Držao ju je dok je polako uranjao između napetih mišića koji čuvaju njezin vreli prolaz. Stegnula se oko njega. Nestao je i posljednji tračak njegove samokontrole.

- Reci mi opet da me voliš - promuklo je šapnuo dok je uranjao u nju. - Volim te. Volim te. - Grčevito se držala za njega u mraku. Izgubljen u njezinoj senzualnoj toplini, Matthias si je dopustio radost

plivanja u suncem obasjanom moru. Uronio je dublje u Imogenino tijelo. Njezini maleni grčevi još nisu prestali. Na koncu su drhtaji koji su ga potresali izazvali osjećaj da hoda po finoj liniji između bola i euforije. Oduzeli su mu dah i ostavili ga vlažnog, umornog i ispunjenog. I živog. Ponovno je izbjegao kandže neuhvatljivih fantoma iz svoje prošlosti.

Matthias je čekao dok Imogen napokon nije utonula u dubok san, a tada se polako izvukao iz kreveta. Prva sablasna svjetlost maglom obavijene zore čučala je pred prozorom. Nestvarno je svjetlo otkrivalo Imogen sklupčanu ispod

pokrivača. Kosa joj se rasula po jastuku. Malena bijela kapa pala je na pod tijekom noći. Duge, tamne trepavice nježno su počivale iznad njezinih visokih jagodičnih kostiju.

Iznova su ga snažno pogodili osjećaji spram Imogen. Sasvim je moguće da već nosi njegovo dijete.

Zahvatio ga je još jedan val snažnih emocija. Ovoga je puta to bio žestok zaštitnički osjećaj. Trenutak je stajao i promatrao Imogen, raspirujući nove vatre koje su plamsale u njemu sjećanjima na proteklu noć i snovima o budućnosti. Palo mu je na pamet da je više počeo razmišljati o budućnosti, a manje o prošlosti otkako je upoznao Imogen.

Matthias se nevoljko okrenuo od kreveta i ušao u garderobu. Osmjehnuo se sebi u bradu kad se sjetio beskonačnih prepirki, molbi i prijetnji što ih je trpio tijekom noći. Svakako je ugodno znati da Imogen ne želi da se on izlaže opasnosti, čak ni radi osvete koju je tako dugo planirala.

Došao je u iskušenje uvjeriti je kako su njegovi živci sposobni nositi se s čovjekom kakav je Vanneck, ali je odolio. Prije svega, zacijelo mu ne bi vjerovala. Imogen je bila uvjerena da je on čovjek delikatna senzibiliteta. Nije ju želio razuvjeriti.

Njegov najveći izvor nelagode bila je zabrinutost da će Imogen jednoga dana shvatiti da se glas koji ga bije temelji na činjenicama, a ne na fikciji Matthias je strepio od zore toga dana daleko više nego od ovoga.

U garderobi je upalio svijeću i posegnuo za svojim hlačama. Nema nikakve potrebe buditi sobara. Čovjeku u takvoj prigodi nije potrebna komplici-rano vezana kravata ili najbolja košulja.

Hitro se odjenuo i navukao čizme. Uzeo je svijeću i izišao iz garderobe. Laknulo mu je kad je vidio da Imogen i dalje spava u njegovom velikom krevetu. Povukla je pokrivač preko glave, ali je ispod toga razabrao obrise njezina tijela.

Kanio se vratiti kući prije nego se ona probudi. U kući je vladala tišina kao u nekoj zamarskoj grobnici. Matthias je tiho

sišao u prizemlje. Zvuk kotača i kopita na ulici rekao mu je da je njegov kočijaš slijedio upute što ih je sinoć dobio.

Matthias je spustio svijeću na stol u predvorju. Uzeo je ogrtač iz malene prostorije u podnožju stubišta, prebacio ga preko ruke i otvorio ulazna vrata. Sivi plašt magle obavijao je ulice. Kočija se jedva nazirala u dnu stuba. Konji su bili prikaze u magli.

Ako se magla ne raščisti kad stigne na odredište, njemu i Vannecku bit će teško razabrati jedan drugoga s udaljenosti od dvadeset koraka. Pod pret-postavkom da se Vanneck uopće pojavi, što je veoma malo vjerojatno. Matthias se pomalo čudio da nije primio poruku od njegovih sekundanata da se dvoboj otkazuje. Njegovi su prijatelji mislili da će Vanneck radije napustiti London nego doći na sastanak u zoru. Čovjek nije poznat po svojoj hrabrosti. Ali nije stigla nikakva poruka. Matthias

je pogledao svojeg kočijaša dok je silazio stubama pred kućom. - Cabotova farma, Shorbolte.

- Da, milorde. - Shorbolt, zaštićen od hladnoće višeslojnim ogrtačem i šeširom navučenim na oči, dao je znak mladom konjušaru koji je držao glave konja. - Pusti ih, momče. Njegovu se gospodstvu žuri.

- Je. - Momak, čije je lice skrivao prljav šal i prevelika kapa, odskočio je od konja i uspentrao se na kočijaško sjedalo kraj Shorbolta.

Matthias se popeo u kočiju i udobno smjestio na sjedalu. Shorbolt je pucnuo bičem i poveo konje u kas. Ulice Londona nikad nisu bile posve tihe, čak ni u zoru. Otmjene kočije pune pijanih džentlmena koji se vraćaju iz zloglasnih dijelova grada i kockarnica prolazile su kraj Matthiasove. Prva seoska kola već su se kretala prema gradskim tržnicama.Posljednji pripadnici noćnih službi, s kolima punim tovara izvučenog iz zahodskih jama, vozili su se prema predgrađima. Povremeno se smrad njihova tovara širio zrakom.

Uskoro su nestale pretrpane ulice pune vreve a pojavila su se polja i ravnice obavljene maglom. Cabotova farma nije bila daleko izvan grada. Tokom godina došla je na zao glas kao prikladno i za sastanke u zoru. .

Matthias je pogledao kroz prozor kad je Shorbolt zaustavio konje na rubu jedne livade. Pramenovi magle lebdjeli su naokolo, pretvarajući gola stabla u sablasne duhove. Na drugoj se strani livade vidjela manja kočija. U nju su bila upregnuta dva sivca.

Vanneck je ipak stigao. Hladno iščekivanje obuzelo je Matthiasa. Konjušar se spustio s kočijaškog sjedala kako bi preuzeo brigu o konjima. Nešto je palo na tlo uz mukli udarac.

- Hej, pazi malo, nespretno momče - gunđao je Shorbolt. - To je moja kutija za alat.

- Oprostite - momak je rekao veoma tihim glasom. - Ne moraš biti tako nervozan - nastavio je Shorbolt grubim, ali ipak

ljubaznim glasom. -Nećeš se ti jutros suočiti s metkom. - Da, gospodine. Znam to. - Dječakov se glas jedva čuo. - Njegovo gospodstvo zna voditi računa o sebi. Ne moraš se bojati da ćeš

kasnije danas morati tražiti novi posao. Sad mi dodaj tu kutiju i pođi držati glave konja kao dobar momak. Sirota stvorenja bas i ne vole zvuk pucnjeva.

- Ne zamjeram im - progunđa momak. Matthias je ignorirao Shorbolta i konjušara.

Otvorio je vrata kočije i izišao. Nitko nije izišao iz manje kočije. Krov malene kočije na dva kotača bio je podignut zbog hladnoće. Matthias nije vidio lice čovjeka u njoj. Nigdje nije bilo Vanneckovih sekun-danata. Konji su mirno stajali i žvakali travu kao da su već neko vrijeme ondje.

Matthias je posegnuo za svojim satom kad je čuo zvuk približavanja kočije. Podigao je pogled kad se pojavila iz magle. Kočijaš je zaustavio konje u blizini. Poznata je figura otvorila vrata i skočila na vlažnu travu.

- Colchester. - Fairfax, visok, mršav i odjeven po najnovijoj modi,

nasmiješio se i pošao pozdraviti Matthiasa. - Malo si uranio, čovječe. Zacijelo se želiš što prije vratiti kući svojoj ženi, je li?

- Što prije. - Matthias je pogledao lijepo izrezbarenu drvenu kutiju što ju je Fairfax nosio. -Nadam se da si provjerio je li barut suh?

- Ne zabrinjavaj se. Dobro sam pazio na tvoje pištolje. - Fairfax glavom pokaže kočiju. - Jeremy i ja smo doveli liječnika za slučaj da bude potreban.

- Gdje je Jeremy? - Ovdje sam. - Jeremy Garfield, nizak muškarac veselih očiju i bujne

plave kose, mirno je sišao iz kočije. - Dobro jutro, Colchester. Nadam se da ćeš to brzo obaviti kako bih se mogao vratiti kući u krevet. Cijelu sam noć na nogama. Zašto se ovakve stvari uvijek moraju obavljati u zoru? Bezbožno doba dana za tako nešto.

- To je bezbožni čin - vedro će Fairfax. - Pa, barem se magla dovoljno podigla da Colchester rnože dobro naciljati Vannecka. Pod pretpostavkom da se pojavi, što nije baš vjerojatno.

Matthias je glavom pokazao malenu kočiju u daljini. - Čini se da se Vannecku još više žuri da to okonča nego meni.

Jeremy je puhnuo kroz nos kad je opazio malenu kočiju. - Znači, ipak se pojavio. To je pomalo iznenađenje. Gdje su njegovi sekundanti?

Fairfax je promatrao malenu kočiju. - Njegovi su mi sekundanti dali naslutiti da će Vanneck radije otići iz grada nego se suočiti s tobom. Matthias pođe prema malenoj kočiji. - Pogledajmo što ga zadržava.

- Strah, najvjerojatnije. - Jeremy je potrčao kako bi sustigao Matthiasa. - Cijeli svijet zna da čovjeku nedostaje smjelosti. Kukavica je od glave do pete. Zacijelo je cijelu noć tražio hrabrost u boci.

Matthias nije odgovorio. Odsutno je pogledao konjušara dok je prolazio kraj svoje kočije. Momak ga je napeto promatrao ispod svoje prevelike kape. Šal mu je i dalje bio omotan oko lica kako bi se zaštitio od jutarnje hladnoće.

Matthiasa je obuzeo neobičan osjećaj. Namrštio se od hladnoće koja nije imala nikakve veze s maglom. Pokušao je nekamo smjestiti konjušara. Odjednom je postao jako siguran da tog momka nikad ranije nije vidio u svojoj konjušnici. Ipak, u njemu je bilo nečeg uznemirujuće poznatog. To je moralo imati veze s njegovim držanjem i načinom na koji je držao glavu.

- Veoma čudno, ako mene pitate - reče Fairfax. Matthiasu je to nakratko odvuklo pozornost s malene, uporne zagonetke konjušara. Pogledao je prijatelja. - Što je čudno?

- Sve to. - Fairfax se osvrnuo naokolo. - Jeremy i ja sinoć smo se sastali s Vanneckovim sekundantima. Obojica su rekla da će biti ovdje kako bi pregledali pištolje ako Vanneck ne ode iz grada.

Matthias je iza sebe začuo tihe, nesigurne korake. Pogledao je preko ramena i vidio da je konjušar ostavio konje kako bi slijedio njih trojicu dok su hodali prema Vanneckovoj malenoj kočiji.

- Hej, ti, kamo si krenuo, momče? - viknuo je Shorbolt. - Vrati se ovamo.

To se tebe ne tiče. Momak je zastao i nesigurno pogledao Shorbolta. Matthiasov osjećaj da

mu je poznat dodatno se pojačao. Opazio je elegantnu liniju dječakove kralježnice koju čak ni stari kaput nije mogao sakriti. Trenutak nije želio vjerovati u ono što su mu vlastite oči govorile. A tada se nevjerica naglo pretvorila u bijes.

- Grom i pakao - šapne Matthias. Fairfax ga je namršteno pogledao. - Zar nešto nije u redu, Colchester? Duboko je udahnuo. - Ne. Sve je u redu. -Kratko je prostrijelio pogledom

Imogen, dopuštajući joj da vidi kakav gnjev ključa u njemu. Oči su joj se raširile kad je shvatila da ju je prepoznao.

- Ti i Jeremy pođite razgovarati s Vanneckom -Matthias tiho reče prijatelju. - Pogledajte što ga je zadržalo. Želim popričati s jednim od mojih ljudi u vezi s konjima.

- Odmah ćemo se vratiti - reče Fairfax. - Hajde, Jeremy. Pogledajmo je li Vanneckova hrabrost već isparila.

Matthias je pričekao da se njih dvojica udalje, pa se naglo okrenuo i ugledao Imogen malo iza sebe. Polako je krenuo prema njoj, sa svakim kora-kom govoreći sebi da njezin identitet ne smije otkriti pred Vanneckom i ostalima.

Plamen bijesa u njemu nije raspirivala sarno spoznaja da je Imogen ponovno ugrozila svoj dobar glas. Matthias je znao da se njegov gnjev temelji na sve većem osjećaju tjeskobe. Imogen će saznati istinu o njemu ako ga vidi kako puca u Vannecka. Sve njezine lijepe iluzije o njegovu delikatnom senzibilitetu i slabim živcima bile bi zauvijek uništene.

Imogen je napravila korak unatrag kad je Matthias stigao do nje. Tada je skupila hrabrost. Podigla je bradu. - Matthiase, molim te, morala sam poći s tobom.

- Kako ti tako nešto uopće može pasti na pamet, dovraga? - Želio ju je prodrmati. - Jesi li poludjela? Imaš li uopće pojma što bi se dogodilo s tvojim ugledom kad bi se pročulo o ovome?

- Moj mi ugled nikad nije bio osobito važan, milorde. - Pa, meni je važan. - To je bio jedini logičan argument koji mu je u tom

trenutku pao na pamet. - Sad si grofica od Colchestera, a tako ćeš se i ponašati, dovraga. Uđi u kočiju.

- Ali, Matthiase - - Rekoh, uđi u kočiju i ondje ostani dok ovo ne završi, čuješ li me?

Kasnije ću se pozabaviti tobom. Imogen se uspravila na način koji je Matthias već itekako dobro

poznavao. - Neću ti dopustiti da sudjeluješ u tom glupom dvoboju. - Kako ga točno kaniš spriječiti? Ljuti to ga je gledala. - Nagovorit ću Vannecka da se ispriča. Ako to

učini, morat ćeš otkazati dvoboj. Proučila sam pravila za takve stvari i vrlo

dobro znam da isprika poništava potrebu za dvobojem. - Ne postoji ništa što bi Vanneck mogao reći, a što bi mene uvjerilo da ga

pustim da se nekažnjeno izvuče za ono što ti je pokušao učiniti - veoma tiho reče Matthias. - Baš ništa.

- Ali, Matthiase - - Uđi u kočiju. - Ne mogu ti to dopustiti. - Ne možeš me spriječiti. - Colchester! - Fairfax je doviknuo preko livade. - Bolje da dođeš ovamo i

sam pogledaš. Matthias je nestrpljivo pogledao prijatelja. - U čemu je problem, za ime

svijeta? - Ovdje ima nečeg čudnog, Colchester - dovikne Jeremy. - To sve

mijenja. - Prokletstvo. - Matthias se nakratko okrenuo k Imogen. - Čekaj me u

kočiji. - Udaljio se ne čekajući da vidi hoće li ga poslušati. Dva sivca upregnuta u malenu kočiju i dalje su pasla travu kad se okupilo

maleno društvo. Matthi.as je vidio da su uzde konja učvršćene za otpalu granu. Jeremyjevo je lice bilo zabrinuto. Čak se i Fairfax doimao ozbiljnijim nego inače.

- Gdje je Vanneck? - pitao je Matthias kad je stigao do kočije. Jeremy je pročistio grlo. - Unutra. - Kojeg vraga radi? Piše oporuku? - Ne baš - reče Fairfax. Matthias je pogledao u kočiju i vidio tijelo ispruženo u sjedalu.

Vanneckova je glava pala u stranu. Oči su mu bile otvorene i zurile u prazno. Nosio je plašt, ali više mu nije trebala zaštita od hladnoće Velika količina krvi natopila je prednju stranu njegove košulje.

- Trebalo bi se nadati - reče Matthias - da se već pobrinuo za svoju oporuku.

- Ali tko ga je ustrijelio? - pitala je Imogen kad je kočija obitelji Colchester krenula s Cabotove farme. Ponosila se činjenicom da ima čvrste živce, ali je morala priznati da su je potresli vrtoglavi događaji i emocije što ih je proživjela tijekom proteklih nekoliko sati.

- Odakle bih, dovraga, to ja mogao znati? -Matthias se opustio u kutu sjedala i mračna, zlovoljna izraza lica zamišljeno proučavao Imogen. -S obzirom na njegovu neugodnu narav, vjerujem da ima niz kandidata. Poslao bih buket cvijeća počinitelju, ali ne znam o kome je riječ.

- Tko god to bio, morao je znati za dvoboj. Ubojica se potrudio dovesti Vanneckovu kočiju sve do Cabotove farme i ovdje ostaviti tijelo kako bi ga ti našao.

- Na popisu ljudi koji su znali za dvoboj zacijelo bi bilo pola pripadnika visokog društva.

- Ali zašto bi netko ostavio Vanneckovo tijelo na mjestu dogovorenog sastanka?

Matthias slegne ramenima. - Fairfax je zacijelo iznio točnu teoriju. On misli da je Vannecka napao neki drumski razbojnik uskoro nakon što je stigao na Cabotovu farmu. Jeremy se slaže s njim. To je jednako dobra teorija kao i bilo koja druga.

- Drumski razbojnik.. Valjda je i to jedna od mogućnosti. - Vjerojatna mogućnost. Imogen je malo razmislila o tome. - Sve se to čini veoma čudnim. - Doista. Gotovo je jednako čudno kao i otkriće da je nečija

novovjenčama supruga sklona maskirati se kao konjušar. Trepnula je. - Stvarno, Matthiase, to je prava sitnica u usporedbi s

Vanneckovim umorstvom. - Za mene nije. - Ne shvaćam kako se možeš baviti tako nevažnim incidentom kad smo

suočeni s nečim tako krajnje ozbiljnim i zbunjujutćim. - Zapanjila bi se kad bi znala kako se ja mogu usredotočiti na sitnice. - U

Matthiasovu se glasu osjećala prikrivena prijetnja. - Nadaren sam za to. Imogen je ispunilo suosjećanje. - Jasno mi je da si jutros mnogo toga

proživio. Oboje smo mnogo preživjeli. Moram priznati da su čak i moji živci malo potreseni. Posve je razumljivo da si ti, s tvojim osjetljivijim temperamentom, veoma uzrujan zbog svega što se dogodilo. Unatoč tomu -

- Uzrujan? - Matthiiasova se ruka u rukavici pomaknula u suptilnoj kretnji koja je podsjećala na pokret šape divlje mačk.e. - To ni izbliza ne opisuje trenutno raspoloženje, draga moja. Za slučaj to nisi opazila, prokleto sam bijesan. Imogen trepne. - Bijesan?

- Čini se da nemaše pojma o šteti do koje je lo doći. Srećom, jedino je moj kočijaš shvatio da ti nisi konjušar, a budući da želi zadržati svoj posao, držat će jezik za zubima. Ali puka je sreća da su Fairfax i Jeremy Garfield bili tako zaprepašteni kad su ugledali Vanneckovo tijelo pa nisu opazili da si ti odjevena za bal pod maskama.

- Matthiase, molim te - - Još je veća sreća da je Varmeck već bio mrtav i njegovi sekundanti nisu

stigli na mjesto događaja. Mogu jedino zamisliti ogovaranja da su te otkrili. Imogen je napokon shvatila. - Znači u tome je problem. Oštro ju je pogledao. - Ti svoju spremnost da se tako kockaš svojim

ugledom ne smatraš problemom? Imogen se okrenula i zagledala kroz prozor. Pokušala je potisnuti bol

koju su te riječi izazvale, ali nije uspjela. - Kad si me oženio, znao si da meni nije stalo do društvenog statusa ili položaja. Štoviše, mislila sam da ni tebi nije stalo do mišljenja pripadnika visokoga društva.

- Prokletstvo, Imogen, ovo je otišlo predaleko. Povrijeđena i ljutita, naglo se okrenula prema njemu. - Ako si doista želio ženu koja će se prilagoditi

poimanju visokog društva o tome kakva bi trebala biti prava grofica, nisi trebao oženiti Nemoralnu Imogen.

- Grom i pakao. Jedina žena koju želim si ti. -Matthias se tako brzo pomaknuo da Imogen nije ni shvatila što kani i već joj je prstima obuhvatio zapešće. Povukao ju je sa sjedala i privinuo na svoja prsa.

- Matthiase. Njegove su je ruke stegnule snagom željeznih spona. - Ono što si ti jutros

učinila daleko je više uzrujalo moje živce nego mogućnost susreta s Vanneckom. Razumiješ li me?

- Čini se da je tebi stalo samo do mojeg ugleda, milorde. - Zar smatraš tako neobičnim da muškarac ne želi da njegova žena bude

nazočna tijekom dvoboja? - Znala sam. - Imogen je osjetila kako joj suze naviru na oči. - Trebao si

oženiti prikladniju damu. Osuđeni smo na propast, ti i ja, a za sve si ti kriv. Pokušala sam te upozoriti.

- Osuđeni smo na propast? - O, prestani me prekidati, Colchester. Već mi je stvarno dosta tvojih

jezgrovitih malenih lekcija. -Prtljala je po džepovima nepoznatih hlača, bezus-pješno tražeći rupčić. - Zauvijek si se vezao sa ženom koja će ti donositi samo skandale i poniženja. Izvukao je bijeli rupčić iz jednog od svojih džepova i gurnuo joj ga u ruke. - Ne bojim se skandala i poniženja.

- Da, bojiš se. Upravo si to rekao. Rekao si mi da su nam zajednički strast i Zamar, ali to očito nije dovoljno. - Imogen puhne u rupčić. - Ni izbliza nije dovoljno.

- Imogen, ne razumiješ. - Itekako sam svjesna činjenice da moram preuzeti dio krivnje za ovu

katastrofu. Trebala sam imati hrabrosti i zdravog razuma da odbijem tvoju ponudu. Ali dopustila sam srcu da upravlja mojom odlukom, a sad moram platiti cijenu.

Matthiasove su se oči stvrdnule. - Znači, žališ zbog našega braka? - Kao što sam rekla, milorde, osuđeni smo na propast. Jednako kao i

drevni Zamar. - Dosta. - Matthias ju je uhvatio za nadlaktice. -Lagao sam kad sam rekao

da se bojim za tvoj ugled. Oprezno ga je pogledala. - Što želiš reći? Njegova čeljust kao da je bila sazdana od kamena. - Slušaj me, Imogen,

jer ću ti to objasniti samo jednom. Bio sam prisiljen izazvati Vannecka nakon onoga što ti je učinio. Nisam imao drugog izbora. Ali zapravo sam vjerovao da će biti prevelika kukavica da bi se jutros pojavio. Istinski sam očekivao da ću se moći vratiti i obavijestiti te da nije bilo dvoboja.

Namrštila se. - Shvaćam. - Smatrao sam se prilično lukavim, ako baš moraš znati. Pretpostavio sam

da će Vanneck biti primoran napustiti London zbog današnjih događaja. Bio bi uništen u očima visokoga društva, baš kako si od samog početka željela. A sve bi se to postiglo bez ikakve opasnosti za tebe.

- Nebesa - zadivljeno će Imogen. - To je doista bilo veoma lukavo od tebe, Matthiase.

- No kad sam vidio Varmeckovu kočiju, zaključio sam da je moj plan propao. Znao sam da ću morati sudjelovati u dvoboju. A tada sam shvatio da si ti nazočna, maskirana u konjušara. Istodobno sam se suočio sa smrću i mogućnošću velikog skandala i, pa, bojim se da si imala pravo. Sve je to bilo previše za moje osjetljive živce. Izgubio sam kontrolu nad sobom.

- Smrt i skandal. - Odmah se smekšala. - O, Matthiase, uistinu razumijem. Trebala sam shvatiti koliko te toga mučilo. - Uspjela se slabašno osmjehnuti. - Moram priznati da sam i ja proteklih dan ili dva bila poprilično tjeskobna. Matthias joj dotakne obraz. - Ako je Vanneck doista ubio Lucy, sad je osvećena. Gotovo je, Imogen.

- Da. Jest, nije li? - Spoznaja se činila čudnom, gotovo nestvarnom. Tako je dugo u sebi nosila želju da osveti Lucy da je bilo teško povjerovati da je osveta, u obliku drumskog razbojnika, napokon izvršena. - Međutim, nikad ne bih poželjela da ti riskiraš svoj život kako bi mi pomogao kazniti Vannecka.

- Znam. - Matthias ju je zagrlio i privinuo uza se. - Željela sam te zaštititi. - Posve sam siguran, draga moja. - Ali bilo je veoma blizu, milorde. - Zapravo nije. - Da, bilo je - inzistirala je. - Koliko mi znamo, Vanneck se kanio pojaviti

na sastanku u zoru. Njegova je kočija ipak bila na Cabotovoj farmi. Sigurno je namjeravao -

- Tiho. - Matthias joj je dotaknuo usta svojima. - Nikad nećemo znati što je namjeravao, a to više nije ni važno. Kao što sam rekao, gotovo je. Imogen je zaustila da će mu proturječiti, ali se kočija u tom trenutku zaustavila ispred njihove kuće. - Stigli smo.

- Uz malo sreće, svi će još spavati i mi ćemo se moći neopazice vratiti u krevet - reče Matthias Meni bi svakako dobro došlo malo sna za oporavak mojih potresenih živaca.

- Možda bi te smirila šalica čaja. - Imogen je pogledala kroz prozor kočije i vidjela da su otvorena ulazna vrata kuće. Pojavio se Ufton. - O, Bože! Ufton nije bio sam. Dva lakaja, kuharica, domaćica i jedna sluškinja okupili su se iza njega. Svi su na licima imali izraze tjeskobnih slutnji dok su čekali da se iskrcaju oni iz kočije.

- Grom i pakao - rekao je Matthias kad je jedan od lakaja jurnuo niza stube kako bi otvorio vrata kočije. - Svi su budni, dovraga.

Patricia se pojavila usred skupine služinčadi. Imogen je na njezinu licu vidjela izraz prestrašenog iščekivanja dok je čekala da se otvore vrata kočije.

- Tvoja je sestra očito veoma zabrinuta za tvoju dobrobit, milorde - rekla je Imogen osjećajući toplo zadovoljstvo. - Znala sam da će biti.

- Vjerojatnije je zabrinuta za budućnost svojeg tromjesečnog džeparca i krova nad glavom. Nema sumnje da se bojala da će biti primorana vratiti se u ujakovu kuću ako ja danas otegnem papke na Cabotovoj farmi.

Imogen ga je namršteno pogledala. – Dakle Matthiase, to nije pošteno. Ti si njezin brat i prirodno je da bude zabrinuta.

Matthias joj je preko ramena dobacio posprdni pogled dok je izlazio iz kočije.

- Matthiase. - Patricia je počela silaziti stubama-- Jeste li dobro? - Jasno da sam dobro. Zar ne izgleda da sam dobro? - Pa, da. - Patricia se nelagodno zaustavila. Skrenula je pogled s

Matthiasa na Imogen koja je još uvijek sjedila u kočiji. Ugrizla se za usnu i okrenula leđa bratu. - Ja... čula sam glasine. Bila sam veoma zabrinuta.

- Jeste li? - uljudno upita Matthias. Patricijino lice doimalo se kao da će svakog trenutka briznuti u plač.

Imogen joj se umirujuće nasmiješila kroz prozor kočije. - Sigurna sam da bi moja teta, kad bi bila ovdje, rekla da je u danim okolnostima sasvim u redu zagrliti brata, Patricia. Neće mu smetati maleno pokazivanje sestrinske ljubavi, mada služinčad gleda. Zar ne, Matthiase?

- O čemu to, dovraga, govoriš? Uh. - Matthias se naglo prekinuo kad ga je Patricia zagrlila i na brzinu ga stisnula.

- Veoma mi je drago da niste poginuli, gospodine. - Patricijine je riječi prigušio Matthiasov ogrtač. Pustila ga je prije nego je uspio bilo što reći. Nekoliko je puta trepnula, kao da joj je neugodno.

Što se njega tiče, Matthias je izgledao posve smućeno. No brzo se pribrao i ljutite pogledao okupljenu služinčad. - Zar nitko od vas nema nikakvog posla?

- Naravno, milorde - promrmlja Ufton. – Ali najprije, u ime osoblja, smijem li reći da nam je izrazito drago da vas vidimo u tako, ovaj...

- Tako izvrsnom zdravlju? - suho mu pomogne Matthias. - Hvala vam. Ali ne shvaćam čemu sva ta strka. Čovjek valjda smije povesti svoju mladu ženu na ranu jutarnju vožnju kočijom bez izazivanja takve zabrinutosti među onima koji rade za njega.

Ufton je pročistio grlo. - Da, milorde. Nismo znali da je lady Colchester pošla s vama.

- Naravno da sam pošla s njim, Uftone - rekla je Imogen dok ju je Matthias spuštao iz kočije. -Uvijek rano ustajem.

Ufton i ostali zapanjeno su zurili u bizaran prizor što ga je činila njihova mlada gospodarica odjevena kao konjušar.

Imogen se ozareno smiješila svima okupljenima na vrhu stuba. - Tako mi svega, ove žustre jutarnje vožnje svakako otvaraju apetit. Je li doručak spreman?

- Danas naokolo kruži zabavni trač, Colchester. - Alastair Drake se

spustio na stolicu nasuprot onoj što ju je zauzimao Matthias. Drake je morao biti taj koji donosi prvi val tračeva, pomislio je Matthias.

Alastair je član Zamarskoga društva, ali ga je Matthias sve donedavno smatrao jednim od mnogih diletanata koji se površno bave drevnim Zamarom isključivo iz pomodarskih razloga.

Međutim, kad je otkrio Alastairovu vezu s Imogen, Matthiasov stav se promijenio od posvemašnje nezainteresiranosti u potpuno gnušanje. To samo po sebi nije mnogo značilo. Matthias je osjećao duboko gnušanje prema većini onih koji uživaju u okrutnim i nemilosrdnim igrama kakve se igraju u visokom društvu.

- Rijetko kad slušam tračeve. - Matthias nije podigao pogled s jutarnjih novina. - Smatram da su netočni i dosadni.

Prema gradskim je mjerilima bilo rano, jedva jedanaest sati. U klubu je još uvijek bilo tiho. Sve dok Alastair nije stigao, jedini zvukovi bili su povremeno zveckanje srebra i porculana dok su se posluživali kava i čaj nekolicini pojedinaca koji su se u to doba ondje našli. Većina džentlmena iz kluba vraća se kući tek u zoru, nakon noći provedene u kurvanju, kockanju i pijančevanju. Još uvijek spavaju kako bi izliječili glavobolju izazvanu prekomjernim prepuštanjem užicima. Drugi su otvarali oči i neodređeno se prisjećali koliko su izgubili na kartama.

- Zapravo, jutros se šire dva trača - nastavio je Alastair. - Prvi je da ste vi kasno jučer oženili gospođicu Waterstone na temelju posebne dozvole.

- To nije trač. - Matthias nakratko podigne pogled. - Objavljeno je u Morning Postu.

- Shvaćam. - Alastairov je pogled bio bezizražajan. - Čestitam. - Hvala. - Matthias se vratio svojim novinama. - Drugi je trač gotovo jednako nevjerojatan kao i prvi. Matthias nije pitao o drugom traču. Znao je da Alastair neće moći odoljeti

želji da mu ga prepriča. - Priča se da je Vanneck danas imao sastanak u zoru - reče Alastair. - Doista. - Matthias okrene stranicu. Mogao se jedino nadati da

Imogenino ime nije povezano s tim. - Kažu da je Vanneck došao na sastanak. - Nevjerojatno. - Možda, ali još je nevjerojatnija činjenica da je dvoboj obavljen prije

dolaska sekundanata. Krajnje neobično. - Alastair zastane. - Vanneck očito nije preživio.

Grom i pakao, mislio je Matthias. Znači u tom smjeru idu glasine. Barem se ne spominje Imogenina nazočnost. - Takva se stvar može dogoditi tijekom dvoboja.

- Da, doista. Osobito ako nema svjedoka koji bi potvrdili da je sve bilo u skladu s pravilima. Kažu da je siroti Vanneck ustrijeljen prije nego je uopće i izišao iz svoje kočije. Njegov protivnik očito nije želio riskirati.

Matthias je neizbježne zaključke prihvatio s osjećajem veoma sličnim olakšanju. Bio je tako zabrinut za Imogenin ugled da je zaboravio na svoj. Hladnokrvni je Colchester opet napao, barem što se tiče visokoga društva. Glasine da je hladnokrvno ustrijelio Vannecka nesumnjivo će nekoliko dana biti materijal za skandal, ali uskoro će zanimanje za to splasnuti. Nikakvi ih dokazi ne potvrđuju, a zacijelo nitko neće biti toliko zabrinut zbog Vanneckove smrti da bi dugo održavao na životu te priče. Zadesit će ih sudbina svih drugih priča o Hladnokrvnom Colchesteru. Matthias je u prošlosti preživio takve tračeve. Opet će ih preživjeti. Najvažnije je spriječiti nova zlobna govorkanja o Imogen. On je sad njezin muž. Njegovo je pravo i dužnost štititi je.

Alastair je trenutak pričekao, s pohlepnim pogledom od nagađanja. Na koncu je uzdahnuo i ustao. - Vidim da niste zainteresirani za moje vijesti Colchester, pa ću vas ostaviti s vašim jutarnjim novinama. Budite tako ljubazni i izručite moje pozdrave novoj lady Colchester.

- Prenijet ću joj vaše dobre želje, Drake. Matthias okrene još jednu stranicu i u mislima Alastairove pozdrave pošalje u Had.

Nije mu bilo ni nakraj pameti spominjati Drakea pred Imogen. Još uvijek nije bio siguran kakvi su njezini osjećaji prema Alastairu. Nije pokazivala nikakve znakove da joj je on tiha patnja, ali nema smisla izazivati nevolje.

Matthias nije savio svoje novine prije nego je Alastair izišao iz kavane. Kad je osjetio da je opet sam ispred kamina, bacio je novine na sporedni stolić. Oslonio je laktove na naslone za ruke, isprepleo prste i zagledao se u plamen.

Imogen mu je obećala ljubav, ali je Matthias znao da se ne može posve pouzdati u to. Na kraju krajeva, gotovo ju je ucjenom natjerao na brak u trenutku kad je strepjela za njegov život. Ima dovoljno životnog iskustva. Sasvim dobro zna da snažne emocije potiču ljude na svakojake nepromišljene izjave. Ako, ili bi možda trebao reći kad Imogen otkrije istinu o njemu, mogla bi se okrenuti protiv njega.

Zurio je u dubinu vatre i vidio stare duhove kako mu se cere svojim sablasnim ustima. Znaju kako je nesigurna njegova novootkrivena sreća, kako bi lako mogla biti uništena. A kad se sve sruši oko njega, kad bude primoran vratiti se u sjenke, oni će ga čekati.

Stisnuo je šaku na naslonu za ruke. Tu je još uvijek strast, rekao je sebi. I tu je Zamar. Možda će se to pokazati dovoljnim.

Možda i neće. Još uvijek je zurio u vatru kad ga je mnogo kasnije Fairfax zazvao s

drugoga kraja prostorije. - Colchester. Mislio sam da bih te mogao naći ovdje. - Fairfaxovo vječito

veselo lice pokazivalo je znakove zabrinutosti. Prišao mu je i stao ispred kamina. - Slušaj, zar nešto nije u redu?

- Ne. - Matthias ga je pogledao. - Zašto pitaš? - Imao si čudan izraz lica, to je sve. - Fairfax je zagrijao ruke iznad vatre.

- Nije važno. Došao sam ti reći da cijelim gradom kolaju glasine o Vanneckovoj

smrti. - Ne moraš se truditi. Već sam ih čuo. Brzo će utihnuti. Fairfax pročisti grlo. - To bi možda bilo točno. U normalnim

okolnostima. - Što trenutne okolnosti ne čini normalnima? - Nova lady Colchester - kratko će Fairfax. Sagnuo se i utišao glas mada

nikoga nije bilo u blizini. - Ne pada mi na pamet govoriti ti kako ćeš se ponašati u svojim osobnim stvarima, no jesi li razmislio kako će ona reagirati ako čuje tu priču?

Matthiasu je s velikim zakašnjenjem bljesnula lampica u mozgu. Upozorio je Imogen da nikomu ne prizna da je čula glasine o sastanku u zoru, a kamoli da ga je pratila na Cabotovu farmu. Ali nije joj rekao kako bi trebala reagirati ako čuje druge da raspravljaju o dvoboju.

Problem s Imogen bio je u tome što čovjek mora biti veoma određen u svojim uputama. Sklona je neočekivanim postupcima. Matthias se oslonio na naslone za ruke i ustao.

- Ispričaj me, Fairfax. Moram poći kući. Želim razgovarati sa svojom ženom.

- Bojim se da je malo prekasno za bračno čavrljanje uz doručak. - O čemu to govoriš? Fairfaxov je izraz lica istodobno bio suosjećajan i pomalo ironičan. - Prije

nego sam došao ovamo, svratio sam do tvoje kuće. Tvoj čovjek Ufton rekao je nešto o tome da je lady Colchester upravo krenula u kupovinu.

- Dobri Bože. - Zastrašujuće su mogućnosti iskrsnule pred Matthiasom i na trenutak ga posve smutile.

- Čovjek se jedino može nadati da glasine još nisu stigle do dama iz visokoga društva. - Fairfax je izvadio sat i pogledao koje je vrijeme. - Već silaze u Oxford Street i Pali Mali.

- Nisu stigle do dama? Jesi li poludio? -Matthias je dugim koracima krenuo prema vratima. - Glasine su sigurno stigle do njih zajedno s njihovom jutarnjom čokoladom.

- Bila sam tako zabrinuta kad sam shvatila da je Matthias otišao iz kuće prije nego je itko ustao - povjerila je Patricia dok je hodala uz Imogen. -Bila sam sigurna da će poginuti. Tako mi svega tjednima ću imati noćne more o svemu ovome.

- Besmislice. Sve je prošlo i bolje je što manje pričati o tome. - Jutarnji su događaji uspostavili nesigurnu novu vezu između nje i Patricije, shvatila je Imogen. To nije nimalo čudno, pomislila je. Na kraju krajeva, objema je stalo do Matthiasa. - Seti se što je Colchester rekao. Moramo se ponašati kao da se nije dogodilo ništa neobično.

- Razumijem. Ali još uvijek mi nije jasno zašto si ti bila s njim kad se vratio. I zašto si, za ime svijeta, bila odjevena kao konjušar?

- Pošla sam s njim kako bih se pobrinula da ne bude dvoboja, naravno -

objasni Imogen. - Nisam mogla dopustiti Colchesteru da zbog mene riskira svoj život.

- Ali što si mislila, na koji bi način mogla spriječiti dvoboj? - Smislila sam nekoliko planova - uvjeravala ju je Imogen. - No slučajnost je htjela da niti jedan ne moram provesti u djelo.

- Samo zato što je Vannecka ustrijelio neki drumski razbojnik ili lopov. - Patricia zadrhti. -Kakva bizarna situacija.

- Veoma bizarna. Ali ja sigurno neću žaliti za njim. - Imogen? -Da? - Hvala ti - šapne Patricia. Oxford Street je činio živahan prizor. Bilo je gotovo podne, najbolje

vrijeme za ozbiljan posao kupovanja. Elegantno odjevene dame paradirale su od jednog do drugog izloga u potrazi za najnovijom modom. Slijedile su ih sluškinje i lakaji koji su nosili pakete i kutije.

- Lady Colchester. - Sredovječna žena odjevena u skupu haljinu i s modernim šeširom na glavi hladno se nasmiješila Imogen. Njezine su sitne oči bile ispunjene pohlepnim nagađanjima. - Čestitam vam na sklapanju braka, gospođo. Vidjela sam obavijes u jutarnjim novinama.

- Hvala vam, lady Benson. - Imogen ju je pokušala zaobići i poći dalje. - Također sam čula da se nešto veoma neobično dogodilo našem

zajedničkom poznaniku - brzo je nastavila lady Benson. - Lord Varmeck je baš danas pronađen ustrijeljen. Veoma rano jutros, čini mi se. Jeste li to čuli?

- Žalim. Ne znam baš ništa o tome. Bojim se da nemam vremena za čavrljanje. Morate me ispričati, lady Benson. - Imogen je povela Patriciju prema vratima najbliže prodavaonice. - Imamo dogovoreno kod... ovaj. - Pogledala je maleni drveni natpis iznad vrata. - Kod madame Maud. Izvrsna modistica, znate. Nadam se da ću vas večeras vidjeti.

- Naravno. - Oči lady Benson su se suzile. - Vi i Colchester ćete svakako biti glavna atrakcija na najboljim zabavama večeras. Možda ćemo moći kasnije razgovarati.

- Možda. - Imogen povuče Patriciju kroz vrata prodavaonice. Laknulo joj je kad je vidjela da nema mušterija u prednjem dijelu malene radnje.

- Nemamo dogovoreno kod madame Maud -šapne Patricia. - Svjesna sam toga. - Imogen se okrenula i pogledala van. - Ali nisam se

željela upuštati u podulju raspravu s lady Benson. Ona je poznata kao tračerica. Upravo od one vrste koja je mrska Colchesteru.

- Da, znam - veoma tihim glasom reče Patriciija. Lady Lyndhurst ju je spomenula. Imogen, gdje je vlasnica ove prodavaonice? Ovdje nema nikoga.

- Madame Maud je zacijelo u sobi za probe s nekom klijenticom. - Imogen je odahnula od olakšanja kad se lady Benson udaljila niz ulicu. -Dobro. Otišla je. Sad možemo poći do prodavaonice rukavica. Pođimo. Želim svratiti u knjižaru prije nego se vratimo kući.

U tom se trenutku iz stražnje prostorije začuo prodoran uzvik. - Nemoj mi

reći da je Colchester hladnokrvno ubio Vannecka, Theodosia. Ne vjerujem. - Ne zovu ga Hladnokrvni Colchester bez razloga, Emily - odbrusila je

Theodosia tonom morbidnog uzbuđenja. - Osobno sam itekako svjesna činjenice da je on savršeno sposoban ubiti čovjeka. Lord Varmeck je jedan od mnogih. Tu je bio i moj dragi Jonathan. I sigurno si čula glasine o Rutledgeovoj zagonetnoj smrti.

- Pa, da, naravno da jesam. Rutledgeovo prokletstvo i sve to. Ali, Theodosia, Jonathan Exelby je ubijen prije mnogo godina, a Rutledge je umro u udaljenom Zamaru. Ovo s Vanneckom dogodilo se jutros malo izvan grada.

- Bolje od ikoga poznajem Colchesterovu pravu narav i uvjeravam te... jao. Pazite malo s tim pri-badačama, Maud. Uboli ste me.

- Oprostite, gospodo - promrmlja modistica. - Za Colchestera se kaže da je izvrstan strijelac - zamišljeno primijeti

Emily. - Zašto bi ubio Vannecka prije dvoboja? Zašto jednostavno ne bi čekao i ustrijelio ga pred svjedocima?

- Tko zna? Možda je došlo do svađe prije nego su stigli sekundanti - reče Theodosia. - Jedno je sigurno, Colchester nikad neće završiti na vješalima zbog svojih zločina. Prepreden je i previše pametan.

- I on je grof - pragmatično će Emily. - Kad već govorimo o prepredenosti, pitam se kakvu igru igra s Nemoralnom Imogen. Zaruke su imale nekog smisla. Svi znaju da je spreman na sve kako bi se domogao nekog dragocjenog zamarskog artefakta. Ali brak?

- Brak ne mora vječno trajati - mrko će Theodosia. - Nije baš tako teško ubiti ženu.

To je bilo previše. Imogen je zahvatio usijani bijes. - Kako se usuđuju na taj način govoriti o njemu?

Patricia je s nelagodom pogledala zastor koji je dijelio sobu za probe od prednjega dijela. - Možda bismo trebale otići.

- Ne prije nego malo popričam s Theodosijom Slott. - Imogen obiđe pult i ljutitim koracima pođe prema sobi za probe.

Patricia je požurila za njom. - Imogen, čekaj. Nisam sigurna da bi moj brat to odobravao. Dobro znaš da nas je upozorio neka ne govorimo o tome.

- Ovo je bilo previše. - Imogen dohvati teški zastor i povuče ga u stranu. Dočekala su je tri iznenađena uzvika.

Theodosia je stajala ispred zrcala. Njezina je prijateljica Emily sjedila na stolici i gledala kako Theodosia isprobava plesnu haljinu. Madame Maud, koja se doimala krajnje uznemireno, klečala je na podu kako bi označila rub klijentičine haljine.

- Samo trenutak, s'il vous plait, gospođo -modistica je promrmljala s ustima punim pribadača.

- Nema nikakve žurbe. - Imogen je u zrcalu susrela Theodosijin iznenađeni pogled. - Samo sam željela ispraviti gospođu Slott. Naokolo širi netočne informacije.

- Gospođice Waterstone. - Theodosijina su se usta uzrujano otvarala i zatvarala. - Želim reći, lady Colchester. Nisam vas čula kad ste ušli.

- Očito - prasne Imogen. - Bili ste previše zauzeti širenjem laži i izmišljotina o mojemu mužu.

Patricia je potezala Imogenin rukav. - Mislim da bismo trebale otići. Imogen ju je ignorirala. Okrenula se Theodosijinoj prijateljici. - Želim

vam dobar dan, gospođo Hartwell. - Dobar dan, gospođice... ovaj, lady Colchester. - Emily Hartwell se

slabašno osmjehnula. - Čestitam na vašem braku. - Hvala vam. - Imogen je ponovno pogledom prostrijelila Theodosiju u

zrcalu. - A sada, što se tiče onih laži o Colchesteru. - To nisu laži. - Theodosia se oporavila od početnog šoka. Prkosno je

podigla bradu. - Nitko nikad ništa neće dokazati, ali svi koji poznaju Colchesterov karakter znaju da je vrlo vjerojatno da je ustrijelio Vannecka prije nego se dvoboj mogao propisno obaviti.

- To su krajnje besmislice, gospođo Slott – reče Imogen. - Slučajno postoje svjedoci svega toga oni će rado svjedočiti o nedužnosti mojega muža ako se to pokaže potrebnim.

Emily je zaprepašteno dahnula. Podigla je ruku do vrata. - Nisam znala da je bilo svjedoka.

- Imogen, molim te, moramo poći. - Patricia je zvučala mahnito. - Imamo dogovoreno, znaš.

- Samo trenutak, Patricia. - Imogen je ljutito zurila u Theodosiju. - Neće biti potrebno da bilo tko svjedoči u Colchesterovu korist jer je pomisao da bi on mogao biti kriv posve apsurdna.

- Nemojte biti previše sigurni u to, lady Colchester - odbrusi Theodosia. - Cijeli svijet zna da vašega muža bije glas veoma opasnog čovjeka.

Emily se užasnula. - Theodosia, molim te, što to govoriš? Colchester će biti bijesan ako čuje da ga optužuješ za umorstvo. Moraš biti oprezna.

- Da, gospođo Slott - mirno će Imogen - savjetovala bih vam da budete veoma oprezni sa svojim optužbama.

Theodosia je nekoliko puta trepnula. Tračak nesigurnosti zamijenio je dio pravedničkoga gnjeva u njezinim očima. Dobacila je brz, nelagodan pogled svojoj prijateljici. - Ne iznosim nikakve optužbe. Samo komentiram očito.

- Doista? - Imogen se podbočila i počela lupkati vrhom cipele. - Ja nikako ne vidim ništa očito, osim, naravno, da ste vi imali jednako mnogo razloga ustrijeliti Vannecka kao i bilo tko drugi-Zapravo, više od većine.

- Što? - Theodosijina su se usta zabezeknuto otvorila od gnjeva. - Sigurno ne govorite ozbiljno. - Emily je užasnuto zurila u Imogen. Modistica se ukočila, a usta su joj i dalje bila puna pribadača. - Imogen - očajnički šapne Patricia. - Molim te. Moramo ići. Prije nego se itko uspio pomaknuti, poznati se glas začuo iz prednje

prostorije.

- Molim vas, nastavite, lady Colchester - promrmljala je Selena dok je ulazila u sobu za probu. - Jedva čekam da čujem zašto je Theodosija ubila Vannecka prije dvoboja.

- Lady Lyndhurst. - Modisticu je počela obuzimati panika. - Samo trenutak.

Svi u malenoj prostoriji okrenuli su se i pogledali Selenu. - Ja nikoga nisam ubila - cviljela je Theodosia. Imogen se namrštila. -

Nisam rekla da je Theodosia ustrijelila Vannecka. Samo sam naglasila da je imala jednako mnogo razloga za to kao i mnogi drugi ljudi. S obzirom na tu činjenicu, trebala bi biti oprezna kad iznosi optužbe.

- Nikad nisam rekla da je Colchester ubio Vannecka - uzviknula je Theodosia. - Rekla sam da je to možda učinio. To je sve.

Selena se osmjehnula Imogen. - Zašto bi ga Theodosia ustrijelila malo prije dvoboja?

- Kako bi izgledalo da ga je Colchester hladnokrvno ubio - mirno će Imogen.

Theodosijino se lice iskrivilo od bijesa. - Ali zasto bih tako nešto učinila? Imogen je skupila usne i razmislila o pitanju. - Možda ste se nadali da će

ogovaranja koja će jediti natjerati Colchestera da napusti London. - Što time želite reći? - oštro upita Theodosia. - Za vas je pomalo nezgodno da se on pojavljuje u društvu, nije li tako,

Theodosia? Na kraju krajeva, kad god se pojavi, postoji opasnost da će ljudima reći istinu.

Selena uzdigne obrve. - Koja bi to istina bila, Imogen? - Ona da Theodosia već godinama privlači pozornost izmišljotinama -

reče Imogen. - Nitko se nikad nije borio u dvoboju radi nje. Njezin prijatelj, gospodin Exelby, otišao je iz grada kako bi potražio sreću u Americi nakon što je uhvaćen kako vara na kartama u kockarnici The Lost Soul. A što se tiče one besmislice da je Colchester pokušao zauzeti Exelbyjevo mjesto u vašem krevetu, pa, to je apsurdno.

Theodosia ju je bijesno pogledala. - Kako se usuđujete implicirati da sam lagala svojim prijateljima?

- Jedina osoba koja bi mogla poželjeti da se sazna istina je sam Colchester - nastavi Imogen. -Niste to mogli riskirati, zar ne, Theodosia?

- Sto želite reći? - pitala je. - Sve dok se on držao podalje od visokoga društva, vaša je tajna bila

sigurna. No Colchester je u posljednje vrijeme opet ušao u društveni vrtlog. Samo pomislite što bi mogao učiniti vašem položaju u društvu kad bi počeo razgovarati o stvarnim događajima povezanima s Exelbyjevim odlaskom iz Londona. Ispali biste smiješni.

- Ovo je nečuveno! - vikne Theodosia. –Neću to trpjeti. - A ja više neću trpjeti vaše glupave optužbe protiv mojega muža - hladno

će Imogen. - Kad sljedeći put dođete u iskušenje aludirati na mogućnost da je on

ubio Vannecka, stanite i promislite da bi se i vas moglo prikazati krivom. - Ne možete mi to činiti - sikne Theodosia. Imogen ju je prezirno pogledala, a potom se obratila zaprepaštenoj

Patriciji. - Idemo. Moramo svratiti u prodavaonicu rukavica, a zatim želim poći do knjižare.

Žustro se okrenula. I naletjela ravno na Matthiasa koji je stajao na ulazu u sobu za probu.

- Uh. - Imogen je zateturala. Trenutak nije vidjela ništa osim zelene slame. Shvatila je da se njezin šešir široka oboda nakrivio od sudara i pao joj na oči. Dohvatila je obod i gurnula ga unatrag.

Matthias se osmjehnuo i ispružio ruke kako bi namjestio šešir. - Dopusti meni.

- Nebesa, Colchester. - Imogen je žurno ponovno vezala vrpce šešira. - Nisam te vidjela. Što radiš u radnji madame Maud, za ime svijeta?

Matthias je blistavim očima promatrao zaleđeni prizor. - Možda me počela zanimati moda.

Činilo se da se Selena sjajno zabavlja. Emilyn je pogled zvjerao na sve strane, kao da traži put za bijeg.

Theodosia je ispustila veoma neobičan, prigušen zvuk i nespretno se srušila na pod.

-ž~ Hmm. - Imogen je pogledala ženu na podu. - Doista vjerujem da je njezina nesvjestica ovoga puta posve stvarna. Možda biste trebali izvaditi svoje mirišljave soli, gospođo Hartwell.

Zidna je ura kucala u kutu knjižnice. Matthias je iz nekog razloga bio naglašeno svjestan tog zvuka dok je sjedio za pisaćim stolom i promatrao svoju ženu i sestru na drugoj strani. Proučavao ih je i nastojao smisliti najbolji način za početak lekcije.

Patricia neće biti problem, zaključio je. Već ionako izgleda veoma zabrinuto zbog ovog razgovora. Matthias je pretpostavljao da je njezin glavni strah da će je on izbaciti iz kuće jer se nehotice oglušila o njegove upute da se ne raspravlja o dvoboju.

Imogen je nešto sasvim drugo. Promatrala ga je s nezadovoljnim izrazom lica koji nije slutio na dobro. Svaka bojazan što ju je možda osjećala bila je zakopana ispod njezina osjećaja pravedničkoga gnjeva.

Matthias je prekrižio ruke na stolu. Pogledao je Imogen. - Možda jutros nisam bio dovoljno jasan.

- Bio si posve jasan - uvjeravala ga je Imogen. - Rekao si mi da ni s kim ne smijem raspravljati o događajima povezanima s Vanneckovom smrću.

- Smijem li pitati zašto si se odlučila oglušiti na to? Patricia se lecnula na ton njegova glasa. Matthias ju je ignorirao. Imogen ga je hladno pogledala. - Nisam se oglušila. - U tom slučaju, hoćeš li biti tako ljubazna i objasniti o čemu se

raspravljalo u onoj prokletoj sobi za probe?

Patricia je gužvala rupčić što ga je držala. Imogen se narogušila. - Nisam ja kriva što sam slučajno naletjela na

Theodosiju Slott i čula kako širi laži i izmišljotine. Samo sam to zaustavila naglasivši kako postoji niz ljudi na koje bi se mogla svaliti krivnja za Vanneckovo umorstvo.

- Gotovo si je optužila da je ubila Vannecka. - Ne baš - oprezno će Imogen. - Da. Baš. - Pa, čak i kad bi netko na taj način mogao protumačiti moje riječi, dobila

je samo ono što je zaslužila. - Imogen se Ijutito mrštila. - Teta Horatia mi je rekla da gospoda Slott već godinama širi svakojake zlobne tračeve o tebi. Zapravo je u onoj sobi za probe ona tebe optužila za Vanneckovo umorstvo. Nije li tako, Patricia?

Patricia se trgnula kad je začula svoje ime. Međutim, Matthias se pomalo iznenadio kad je uspjela odgovoriti na Imogenino pitanje.

- Da - veoma je tiho rekla. - Tako je. - Eto, vidiš? - Imogen mu je dobacila pobjednički pogled. - Tračevi bi se

do večeras proširili po cijelom gradu da ja nisam intervenirala. - Tračevi su se već proširili po cijelom gradu. Draga moja, možda jesi

briljantna kad je riječ o dešifriranju pisma drevnoga Zamara, ali si beznadno naivna kad se radi o visokome društvu.

To je nakratko odvuklo Imogeninu pozornost. -Briljantna? Matthias je raširio šake na stolu i ustao. Nije bilo lako grditi je jer je

ustala u njegovu obranu, ali to se moralo učiniti. - Dovraga, Imogen, rekao sam ti da ignoriraš sve što čuješ o Vanneckovoj smrti.

- Nisam mogla ignorirati optužbe Theodosije Slott. Nisam željela da to pođe dalje.

- Nitko, pa tako ni ja, nimalo ne drži do mišljenja Theodosije Slott - kroza zube procijedi Matthias. - Zar ne razumiješ? Daleko me više zabrinjava tvoj ugled.

- Rekla sam ti da mi je posve svejedno kakav će biti moj ugled. - Pa, meni nije. Koliko te puta moram podsjetiti da si sada moja žena?

Ponašat ćeš se u skladu s tim. - Zar samo o tome možeš razmišljati? - odbrusila je. - Kako bi se trebala

ponašati nova lady Colchester? - Grom i pakao, neću dopustiti da se tvoje ime povezuje s Vanneckovom

smrću. - A ja neću dopustiti ni da se tvoje ime povezuje s tim, milorde. - Jedini način na koji se čovjek može nositi s neizbježnim ogovaranjima

je ignorirati ih - reče Matthias. - Vjeruj mi, ja sam stručnjak za to. - Ne slažem se s tobom. Moje je mišljenje da se protiv vatre treba boriti

vatrom. - Protiv te ćemo se vatre boriti na moj način -bez uvijanja reče Matthias. -

Priče će s vremenom zamrijeti. Uvijek je tako. Odsad nadalje pridržavat ćeš se mojih uputa. Ne smiješ više izustiti niti jednu riječ o Vannecku ili njegovoj smrti bilo komu izvan ove kuće. Razumiješ li me?

Patricia je skočila na noge. - Molim te, prestani vikati na nju, Matthiase. Matthias je zapanjeno zurio u nju. Jednako kao i Imogen.

Patricijin je izraz lica bio mješavina straha i odlučnosti. Čvrsto je stezala šake. - Mislim da je krajnje nepravedno od tebe da na ovaj način razgovaraš s Imogen, Colchester. Doista, samo te nastojala braniti kad se sukobila s gospođom Slott.

- Ovo se tebe ne tiče, Patricia - reče Matthias. -Sjedni. - Patricia. Kako ljubazno od tebe. - Imogen je skočila na noge. Zagrlila je

Patriciju. - Nitko me nikad nije na taj način branio. Kako ti mogu zahvaliti što si se založila za mene?

Patricia se doimala iznenađenom. Pomalo je nezgrapno potapšala Imogen po ramenu. - U redu je, Imogen. Bila sam prisiljena progovoriti. Colchester je veoma nepravedan.

- Prokletstvo. - Matthias se umorno ponovno spustio na svoju stolicu. Imogen se odmaknula od Patricije i izvadila rupčić iz svoje torbice. -

Morate me ispričati. -Obrisala je oči. - Svladale su me emocije. Jurnula je prema vratima, otvorila ih i nestala u hodniku.

Matthias je lupkao prstima po pisaćem stolu kad su se za Imogen zatvorila vrata. - Doista zna kako treba okončati razgovor koji joj nije po volji.

- Stvarno joj nisi trebao držati lekciju na tako ružan način - progunđa Patricia. - Samo te pokušavala braniti.

Matthias ju je zamišljeno i zainteresirano promatrao. - Kad si postala jedna od Imogeninih pristalica? Mislio sam da ti se ne sviđa.

- Promijenila sam mišljenje o njoj - ukočeno će Patricia. - Shvaćam. U tom slučaju, čini se da imamo zajednički cilj. Patricia se doimala opreznom. - Koji to? - Oboje se moramo silno truditi kako bismo je spriječili da se uvali u

nevolje. - Mislim da to neće biti lako - polako će Patricia. - Nikad ništa nije jednostavno kad je riječ o Imogen. Te je večeri, usred bala kod Reedmoreovih, Imogen došla do zaključka da

s Patricijem nešto definitivno nije u redu. Alastair se galantno smiješio Imogen i odustao od svakog pokušaja da je

vodi u širokom krugu oko plesnog podija. - Zacijelo ste zemljovid koji otkriva položaj kraljičina pečata dali Colchesteru kao vjenčani dar. Recite mi, je li bio prikladno zahvalan?

- Zapravo, uopće nismo razgovarali o zemljovidu. - Imogen se neodređeno osmjehnula Alastairu i pogledala u stranu kako bi vidjela s kim Patricia ovoga puta pleše.

Hugo Bagshaw. Opet.

Imogen je grickala donju usnu. Ovo je drugi put večeras da je Hugo poveo Patriciju na plesni podij. Matthias neće biti nimalo zadovoljan.

Zvuči valcera dopirali su s balkona plesne dvorane gdje su se glazbenici hrabro borili protiv vrućine što su je stvarale stotine svijeća u svijećnjacima i gotovo jednako toliko ljudi. Događaj je već proglašen gužvom, što je najveća pohvala koja se može dati u visokom društvu.

Imogen je znala da Horatia Patriciju smatra još većim uspjehom. Ranije je rekla Imogen da joj je silno laknulo što najnoviji tračevi o Colchesteru nisu naškodili njezinoj štićenici. Zapravo, nove glasine o dvoboju i žurnom sklapanju braka samo su pripadnice obitelji Colchester učinile intrigantnijima u očima blaziranih pripadnika visokoga društva.

- Imogen? - Alastair je zvučao nestrpljivo. - Ispričavam se. Nešto ste rekli? - Imogen mu se silom osmjehnula.

Plesanje s Alastairom pomalo je dosadno, ali barem nema nikakve borbe. S druge strane, plesanje s Matthiasom uvijek je neka vrsta okršaja.

Imogen je prihvatila Alastairov poziv na ples baš kao što je prihvatila ples s nizom drugih džentlmena samo zato što je to bio najbolji način na koji je mogla pripaziti na Patriciju. Horatia je ranije iznijela neke svoje bojazni jer je opazila da su određeni poznati razvratnici pokušavali namamiti Patriciju u vrtove.

Imogen ništa nije rekla ni Horatiji ni Matthiasu, ali Patricia ju je, nakon dvoboja, sve više zabrinjavala. Postala je nekako mrzovoljna, a to je zabrinjavalo Imogen. Znala je da su pripadnici Colchesterove krvne loze skloni mračnim predviđanjima, ali Patricijino sadašnje ponašanje čini se tjeskobnijim nego inače.

Imogen se počela pitati treba li o tome razgovarati s Matthiasom. Jedini razlog iz kojega je dosad oklijevala bila je spoznaja da on ne voli razgovore o obiteljskoj sklonosti zloslutnim predviđanjima i slabim živcima.

Alastair je zacijelo shvatio da je opet izgubio Imogeninu pozornost. U očima mu je načas bljesnula razdraženost. Međutim, brzo je nestala, a zamijenio ju je cinizam. - Čudi me da Colchester već nije razradio planove za ekspediciju koja će za cilj imati pronalaženje kraljičina pečata.

- Očekujem da ćemo jednog od ovih dana doći do toga - nemarno će Imogen. Pokušala je pogledom opet pronaći Patriciju i Huga. Par je nestao u mnoštvu na plesnom podiju. - Grom i pakao. -Povela je Alastaira natrag preko plesnoga podija.

Alastairova su se usta razdraženo stisnula. - Što ste rekli? - Vi ste visi od mene, gospodine Drake. Možete li vidjeti Colchesterovu

sestru? Alastair je površno pogledao mnoštvo. - Ne. - Iskreno se nadam da je mladi Bagshaw dovoljno pametan i neće je

povesti u vrtove. -Imogen se zaustavila nasred plesnog podija i podigla se na prste kako bi vidjela preko glava najbližih plesača. - Aha. Eno ih. Morate me

ispričati, Alastair. - Dovraga - progunđao je Alastair, bijesan jer je napušten usred plesnoga

podija. - Uopće nemate pojma kako se treba prikladno ponašati u društvu. Lucy je imala pravo. Vi ste hodajuća šala, lady Colchester. Lucyno je ime zaustavilo Imogen onako kako je ništa drugo ne bi moglo

zaustaviti. Okrenula se. - Što ste rekli? - Ništa. - Kratkotrajni bljesak bijesa brzo je nestao iz Alastairovih očiju.

Nelagodno se osvrnuo naokolo, očito se osjećajući veoma neugodno. -Pođite i izvršite svoju dužnost pratilje.

- Što ste rekli za Lucy? - Imogen je lagano zateturala kad je u nju udario drugi par koji nije uspio na vrijeme promijeniti smjer. Namršteno ih je pogledala. - Pokušavam voditi razgovor ovdje.

- Da, to vidimo, lady Colchester - suho će džentlmen. - Možda bi bilo lakše obaviti razgovor izvan plesnoga podija. - Dama u njegovim rukama prilično se dobro zabavljala.

Imogen je porumenjela. - Da, naravno. -Okrenula se i otkrila da je Alastair nestao u gužvi. - Prokletstvo. Kamo je otišao? Matthiasovi snažni, elegantni prsti čvrsto su stisnuli njezino zapešće. - Možda ja mogu biti od pomoći.

- Matthiase. - Imogen se s olakšanjem nasmiješila kad ju je privukao k sebi. - Što radiš ovdje? Mislila sam da ćeš večer provesti u svojem klubu.

- Poželio sam plesati sa svojom ženom. -Matthias je iznad njezine glave pogledom preletio dvoranu. - Što se maločas dogodilo između tebe i Drakea?

- Što? O, ništa važno. Rekao je nešto o Lucy. Pokušala sam ga natjerati da to ponovi, ali je nestao kad sam se okrenula kako bih razmijenila nekoliko riječi s onim ljudima koji su naletjeli na mene.

- Shvaćam. - Vjerujem da se ljutio na mene jer sam ga ostavila da stoji nasred

plesnog podija - prizna Imogen. - To mi nije nimalo teško zamisliti - reče Matthias. - Ali zanima me zašto

si ga ostavila. Je li pokušao voditi? - Ne, nije riječ o tome. Željela sam naći Patriciju. Izgubila sam je iz vida

u gužvi. - Ona je u dvorani gdje je posluženo jelo, s Hugom Bagshawom. Maločas

sam je vidio. - Oh. - Imogen mu je proučavala lice. - Zacijelo nisi zadovoljan. - Ne, nisam. - Znam da si uvjeren da gospodin Bagshaw traži neki način da se osveti

tebi, ali nadam se da večeras nećeš stvarati scenu. Patricia bi se užasno osjećala. Mislim da gaji neke veoma nježne emocije prema njemu.

- U tom slučaju, bolje da brže nešto poduzmem. - Dakle, Matthiase, ne smiješ brzati. Matthias uzdigne obrve. - Što bi ti

predložila daučinim? - Mislim da bi trebao nasamo razgovarati s gospodinom Bagshawom. - Izvrsna zamisao. Odvest ću ga u stranu i upozoriti neka se drži podalje

od Patricije. - Ne ta vrsta razgovora. Za ime svijeta, Matthiase, takvo upozorenje ne bi

nimalo koristilo. - Možda imaš pravo. - Matthias se zamislio. -Doista mi se čini da postaje

sve nepromišljeniji u svojem udvaranju Patriciji. - Važno je da Patricia ne bude povrijeđena onime što se događa. Mislim

da bi gospodinu trebao reći cijelu istinu o smrti njegova oca. - Sumnjam da mu je imalo stalo do istine. Odgojen je na hrpi laži. - Mislim da bi ga ti mogao natjerati da se suoči s istinom, Matthiase.

Jednoga je dana mora prihvatiti, inače će samo rasti njegova mržnja prema tebi, a to će na koncu uništiti njegovu vlastitu dušu.

Matthiasova se ruka čvršće stegnula oko nje. Oči su mu bile ozbiljne. - Što te navodi na pomisao da mladog Bagshawa mogu prisiliti da se suoči s istinom o svojem ocu?

- Jer si ti proživio sličnu situaciju s vlastitim ocem - blago će Imogen. - Ti bi bar trebao razumjeti dio onoga što kuha u njemu. Znaš kakav je osjećaj biti odbačen od vlastitog oca.

- Bagshawa njegov otac nije odbacio. Počinio je samoubojstvo zbog svojih financijskih problema.

- Vjerujem da je za Huga rezultat uglavnom bio isti. Odbacivanje može poprimiti mnogo oblika, milorde. Ti i Hugo ste ostali sami kad ste bili veoma mladi i morali ste se nositi s posljedicama postupaka svojih očeva.

Matthias ništa nije rekao. Imogen ga je pogledala u oči. - Ti si pronašao svoj spas u potrazi za Zamarom. Bojim se da Hugo neće biti te sreće. Moraš ga usmjeriti, Matthiase-

- Imam pametnijeg posla no što je nastojanje da urazumim mladog Bagshawa.

Imogen je ugledala Patriciju i Huga na rubu mnoštva. Vidjela je plah, čeznutljiv izraz na Patricijinu licu, a potom opazila kako je Hugo pogledao preko prostorije prema Matthiasu. Pritajeni gnjev u očima mladog čovjeka nije se mogao pogrešno protumačiti.

- Ne, Matthiase - blago će Imogen. - Mislim da nemaš pametnijeg posla. Matthias je prekrižio ruke, naslonio se na dovratak na ulazu u kockarnicu The Lost Soul i gledao kako Hugo baca kockice. Prolomio se promukli uzvik kad je drugi igrač osvojio polog. Hugo je stisnuo šaku. Njegovo je lice bilo maska bijesa i bezobzirnosti. Gubio je.

U to kasno doba noći igračnica je bila puna bekrija, kicoša i okorjelih razvratnika. Nad stolovima je lebdjela zadimljena izmaglica pohlepe i nezdravog uzbuđenja. Prostorija je zaudarala po znoju, pivu i parfemu. Malo se što promijenilo otkako je on bio vlasnik ovoga mjesta, razmišljao je Matthias.

Možda je narav kockarnica nepromjenjiva. - Dobra večer, Matthiase. Došao si igrati ili samo u posjet? Matthias je pogledao niskog, okruglog čovjeka koji mu se pridružio na

vratima. - Zdravo, Felixe. Večeras si zasigurno dobro raspoložen. Živahna gomila.

- Doista. - Felix je savio prste oko kićeno izrezbarena drška svojeg štapa. Anđeoski je smiješak izazvao pojavu jamica na njegovim obrazima i stvorio bore u kutovima njegovih pronicavih očiju. - Noćašnji će posao donijeti lijep dobitak.

Matthias je prije deset godina angažirao Felixa Glastona kao upravitelja kockarnice. Felix je bio posebno nadaren za brojeve. Također je znao prikupljati informacije. Ta ga je kombinacija vještina učinila veoma vrijednim Matthiasu. Zajedno su stvorili jednu od najzloglasnijih i najpopularnijih kockarnica u Londonu. Njihov ih je uspjeh obojicu učinio veoma bogatima.

Kad je Matthias skupio dovoljno sredstava za financiranje prve ekspedicije čiji je cilj bio pronaći izgubljeni Zamar, prodao je kockarnicu Felixu. Otad Glaston prosperira u ulozi vlasnika. Sad živi životom imućnog trgovca.

Dva su muškarca iz izrazito drukčijih društvenih slojeva stvorila prijateljsku vezu koja još uvijek traje. Vezu koja i dalje šokira visoko društvo. Džentlmen može izgubiti svoje bogatstvo u kockarnici, ali ni u snu se ne bi družio s vlasnikom takvog objekta. Još se jedan povik začuo od stola za kojim je Hugo stajao. Hugovo je lice postalo još ukočenije.

- Izgleda da će se mladi Bagshaw do jutra naći u nebranom grožđu - primijeti Felix.

- Hoćeš li intervenirati? - Prirodno. - Felix se tiho nasmijao. - Zadržao sam tvoj mudar običaj da

nikad ne dopustim da neka mušterija izgubi svoja imanja ili cijeli svoj imetak za mojim stolovima. To je dobro za posao.

- Zar mladi Bagshaw uvijek igra tako nepromišljeno? - Ne. Zapravo, koliko čujem, rijetko kad uopće igra. I sigurno ne u ovoj

kući. Znaš da za smrt svojeg oca još uvijek okrivljuje ovu kockarnicu. - Svjestan sam toga. - Da, naravno, ti to znaš bolje od ikoga - promrmlja Felix. - Čujem da si

imao buran tjedan, Colchester. Usput rečeno, želim ti sve najbolje ubraku. - Hvala.- I čestitam ti što si preživio još jedan dvoboj. Matthias se mrko osmjehnuo. - Ovoga puta nije bilo teško.

- Koliko sam shvatio, Vanneck nije čak ni pucao iz svojeg pištolja. Čuo sam da je bio mrtav kad si stigao na Cabotovu farmu.

- Tvoje su informacije, kao i uvijek, zapanjujuće točne, Felix. - Dovoljno plaćam za to. - Felix je odmahnuo svojom punašnom rukom

punom prstenja. - No malo je neobično.

-Što? - To da se Vanneck uopće pojavio ondje. Prema mojim izvorima, jučer

poslijepodne je otpustio svoje osoblje. Navodno je kanio poći na poduže putovanje kontinentom.

- Zanimljivo. - Zacijelo je neki lopov ili drumski razbojnik odgovoran za uklanjanje

Vannecka s ovoga svijeta? - Nisam baš posve siguran u to. Felix ga pogleda. - Zašto misliš da nije tako? - Jer je još uvijek na rukama imao prstenje kad smo ga našli u njegovoj

kočiji. - Neobično. - Veoma. Felix se namrštio kad je Hugo uzeo kockice. - Mislim da se doista moram pobrinuti za mlado Bagshawa. Ne vjerujem

da posjeduje žilavost i temperament za ovu vrstu igre. Pitam se što ga večeras tjera na tako lakomisleno ponašanje.

- Vjerujem da je danas godišnjica samoubojstva njegova oca. - Ah, da. To bi moglo biti objašnjenje. Matthias je gledao kako Hugo

baca kockice grozničavom brzinom. Gotovo je čuo kako mu Imogen šapće u uho. Ti si svoj spas našao u potrazi za Zamaram. Bojim se da Hugo neće biti te sreće.

Matthias je pomislio na izraz Patricijina lica dok je s Hugom stajala kraj stola s hranom. Nema nikakve sumnje da joj je Bagshaw prirastao srcu. Ovako ili onako, Huga treba dovesti u red. Matthias je donio odluku. - Ja ću se večeras pobrinuti za Bagshawa umjesto tebe, Felix. Felix je slegnuo svojim krupnim ramenima. -Samo izvoli.

Matthias se zaputio kroz gužvu do mjesta gdje je Hugo stajao za stolom, spreman za još jedno bacanje kockica.

- Ako nemate ništa protiv, želio bih popričati s vama, Bagshaw - tiho će Matthias.

Hugo se ukočio. - Colchester. Što želite, dovraga? Matthias je pogledao u Hugove bijesne oči i vidio još jednog duha. Ovaj

se razlikovao od onih koje redovito vida u plamenu. Ta je prikaza jednaka onoj koju katkad vidi u svojem zrcalu.

- Rečeno mi je da vi i ja imamo nešto zajedničko - reče Matthias. - Ostavite me na miru, Colchester. S vama nemam o čemu raspravljati. -

Hugo se naumio okrenuti natrag prema stolu za igru. Tada je zastao, a usta su mu se izvila u podrugljiv osmijeh. -Osim/naravno, ako niste došli izazvati me na dvoboj. Koliko sam shvatio, vi imate pomalo neuobičajen način obavljanja svojih sastanaka u zoru.

Za stolom je odjednom zavladala tišina. Ostali su igrači sa zanimanjem promatrali Matthiasa i Huga.

- Poći ćete sa mnom - Matthias veoma blago reče Hugu. - Inače ćemo ovaj razgovor obaviti ovdje, pred vašim društvom.

Hugo mu se posprdno osmjehne. - Kladim se da to ima veze s mojim udvaranjem vašoj sestri. No, dakle, pitao sam se kad ćete opaziti da smo ona i ja postali veoma dobri prijatelji.

- Riječ je o vašem ocu. - Mojem ocu? - Hugo je ispustio kockice iz ruke. Poskakivale su po

zelenom pustu. - O čemu, dovraga, govorite? Matthias je iskoristio Hugov šok i uhvatio ga za nadlakticu. Poveo je

mlađeg čovjeka iz vruće, zadimljene igračnice i izveo ga na svježi noćni zrak gdje je čekala unajmljena kočija.

- Matthias će izazvati na dvoboj sirotog Huga -cviljela je Patricia dok se Colchesterova kočija probijala zakrčenim ulicama. - Kako može tako nešto učiniti? To je tako nepošteno. Hugo neće imati nikakvih izgleda protiv njega. Matthias će ga ubiti.

- Besmislice - odlučno će Horatia. - Sigurna sam da Colchester nema namjeru nikoga ustrijeliti najmanje mladog gospodina Bagshawa.

- Sasvim točno, teta Horatia. - Imogen se nagnula naprijed na sjedalu. - Patricia, slušaj me Već sam ti nekoliko puta rekla da Matthias neće izazvati gospodina Bagshawa. Samo će razgovarati s njim.

- Zaprijetit će mu, najvjerojatnije. - Suze su blistale u Patricijinim očima. - Reći će Hugu da više nikad ne smije sa mnom plesati ili mi se obratiti. - Ne, ne bih rekla. - Kako možeš znati što će Colchester učiniti? On ne odobrava Huga.

Upozorio me neka se držim podalje od njega. - Prijateljstvo koje se razvilo između tebe i gospodina Bagshawa

zabrinjava Colchestera jer nije siguran koji su motivi gospodina Bagshawa -reče Horatia. - Ne zabrinjava se bez razloga, ako smijem reći. Tvoj brat ima pravo biti zabrinut.

- Hugu je stalo do mene - reče Patricia. - To je njegov jedini motiv. I on je besprijekorna ugleda. Matthias nema pravo stavljati prigovore.

Imogen zakoluta očima. - Objasnila sam ti da Hugo okrivljuje Matthiasa za ono što se prije nekoliko godina dogodilo njegovu ocu. Matthias ce večeras Hugu pokušati reći istinu.

- Što ako mu Hugo ne povjeruje? - šapne Patricia- - Posvađat će se. Znate kakvi su muškarci. Jedan od njih izazvat će

drugoga i doći će do dvoboja. - Neće biti nikakvog dvoboja - ustvrdi Imogen - Ja to neću dopustiti.

Činilo se da je Patricia nije čula. - To je prokletstvo. - Prokletstvo? - Horatia se namrštila. - O čemu to govoriš, za ime svijeta?

- Rutledgeovo prokletstvo - reče Patricia. -Raspravljali smo o tome u salonu lady Lyndhurst.

- Rutledgeovo prokletstvo je najobičnija glupost - veoma odlučno reče

Imogen. - U ovoj situaciji nema nikakva prokletstva. Patricia okrene glavu i pogleda je. - Bojim se da griješiš, Imogen. Matthias je proučavao Hugovo gnjevno, prkosno lice na treperavoj

svjetlosti fenjera u kočiji. Pokušao je odlučiti odakle da počne razgovor što ga je u sebi smatrao besmislenim.

- Tijekom godina sam otkrio da je često lakše nekoga okriviti za nepravdu nego prihvatiti istinu - rekao je.

Hugova su se usta stisnula. - Ako mi namjeravate reći da niste imali nikakve veze sa smrću rnojeg oca, ne morate se truditi. Neću povjerovati niti u jednu vašu riječ.

- Unatoč tomu, budući da smo ovdje zajedno, Ipak mogu reći te riječi. Dakle, ovo su činjenice povezane sa smrću vašega oca. S njima možete činiti što vas volja. Nije izgubio svoj imetak na kartanju. Izgubio ga je u lošoj poslovnoj investiciji. Bio je jedan od mnogih.

- To je laž. Moja mi je majka rekla istinu. Moj je otac igrao karte u kockarnici The Lost Soul one noći kad je umro. Vi ste se svađali s njim. Nemojte to opovrgavati.

- Ne opovrgavam. - Nakon te igre je otišao kući i prosvirao si glavu. Matthias ga pogleda. - Vaš je otac te večeri mnogo pio. Sjeo je za stol s

nekoliko drugih džentlmena. Želio je ući u igru. Zamolio sam ga da ode iz kockarnice jer sam znao da je tako mnogo popio da ni proklete karte ne bi mogao držati.

- To nije istina. - Istina je. Također sam znao da je baš toga dana dobio obavijest o velikom financijskom gubitku. Osim što je bio pijan, bio je i veoma deprimiran. Te večeri se nikako nije smio okušati u igrama na sreću.

- Iskoristili ste njegovu situaciju - bijesno će Hugo. - Rekao je ostalima. - Vaš je otac bio bijesan na mene kad je otišao iz kluba jer je kanio vratiti

svoj imetak za mojim stolovima. Ali da je igrao, možete biti sigurni da bi izgubio još više od onoga što je propalo u brodarskom pothvatu.

- Ne vjerujem vam. - Znam. - Matthias slegne ramenima. - Rekao sam svojoj ženi da nećete

prihvatiti moju riječ o tome. Ali ona je uporno inzistirala da vam pokušam objasniti što se dogodilo.

- Zašto? - Brine se da će Patricia biti povrijeđena ako je pokušate iskoristiti kako

biste se meni osvetili. Hugo je stegnuo ručku svojeg štapa za šetnju. Zurio je kroz prozor. -

Nemam namjeru povrijediti lady Patriciju. - Drago mi je da to čujem, naravno. - Matthias je odsutno stezao i opuštao

prste. - Jer bih morao nešto poduzeti kad bi se mojoj sestri nešto dogodilo. Ja sam odgovoran za nju.

Hugo je brzo okrenuo glavu i zagledao se u Matthiasa. - Zar me upozoravate da se držim podalje od lady Patricije?

- Ne. Priznajem da sam namjeravao baš to učiniti, ali lady Colchester mi je savjetovala suprotno. Međutim, upozoravam vas da se ne koristite mojom sestrom u nekakvu planu osvete što ste ga možda smislili. Ako smatrate da krivnju za samoubojstvo svojega oca morate svaliti na mene, onda se suočite sa mnom. Kao muškarac s muškarcem. Nemojte se skrivati iza ženskih skuta.

Hugo je porumenio. - Ne skrivam se iza Patricijinih skuta. Matthias se osmjehnuo. - Onda više nemamo o čemu raspravljati.

Obavijestit ću svoju ženu da smo obavili ovaj ugodni kratki razgovor pa će mi možda dati malo mira.

- Nemojte mi reći da ste ovo učinili samo kako biste udovoljili svojoj ženi. To vam nimalo ne nalikuje, Colchester.

- Što biste vi mogli znati o meni? - blago upita Matthias. - Znam ono što mi je moja majka ispričala nakon smrti mojeg oca. Znam

za glasine povezane s vama i Rutledgeom. Znam da su vas smatrali divljim i bezobzirnim. Da ste prije nekoliko godina ustrijelili čovjeka po imenu Exelby. Neki kažu da ste jutros hladnokrvno ubili Vannecka. Znam mnogo o vama, gospodine.

- Zna i moja žena - zamišljeno će Matthias. - Čula je sve priče koje ste i vi čuli, ali se bez obzira na to udala za mene. Što mislite, što ju je navelo na to?

Hugo se doimao iznenađenim. - Odakle bih ja to znao? - Pročistio je grlo. - Za lady Colchester se kaže da je osebujna.

- To jest. Svakako je jedinstvena. Zacijelo se ukus ne može objasniti. - Matthias se trgnuo iz kratkog razmišljanja. - Rekla mi je da vi i ja imamo nešto zajedničko.

- Što bismo mi mogli imati zajedničko? - prezirno će Hugo. - Očeve koji su odlučili da neće preuzeti odgovornost za svoje sinove. Hugo je zurio u njega. - To je nečuveno. Nikad u životu nisam čuo nešto

tako nevjerojatno. - Prije sat vremena svojoj sam ženi rekao da govori besmislice. No nakon

što sam malo podrobnije razmislio o tome, vjerujem da ima pravo. - U čemu? - Je li vam ikad palo na pamet, Bagshaw, da su vaš i moj otac prepustili

svojim sinovima da sređuju nered što su ga oni sami stvorili? - Moj otac nije stvorio nered - strastveno je odbrusio Hugo. - Vi ste ga

uništili na kartanju. - Kao što sam rekao Imogen, ovo je potpuni gubitak vremena. - Matthias

je pogledao kroz prozor i prepoznao područje. Kočijaš je poslušao njegove upute.

- Tako je - mrzovoljno će Hugo. Matthias je udario po stropu kočije kako bi kocijašu dao znak da stane. -

Vjerujem da ću odavde nastaviti pješice. Treba mi malo svježeg zraka.

Hugo je zbunjeno pogledao kroz prozor. - Ovo nije vaša adresa. - Svjestan sam toga. - Kočija se zaustavila. Matthias je otvorio vrata i izišao. Potom se

okrenuo i opet pogledao Huga. -Zapamtite što sam rekao, Bagshaw. Pokušajte se osvetiti ako osjećate da to morate učiniti. Ali nemojte moju sestru iskoristiti kao štit. Vi niste vaš otac. Nešto mi govori da ste sazdani od čvršćeg materijala nego on. Možete se suočiti sa svojim problemima kao muškarac.

- Prokleti bili, Colchester - šapne Hugo. - Možete početi tako da se malo raspitate kod starog odvjetnika vašeg

oca. On vam može reći što se doista dogodilo s obiteljskim financijama. - Matthias je počeo zatvarati vrata kočije.

- Colchester, čekajte. Matthias zastane. - Što je? - Zaboravili ste me upozoriti da ne smijem udvarati vašoj sestri. - Jesam li? Hugo se namrštio. - Dakle? - Što dakle? Večeras se moram pozabaviti drugim stvarima, Bagshaw.

Morate me ispričati. - Zar mi govorite da ću biti dobrodošao u vašoj kući? Matthias se osmjehnuo. - Zašto nas ne posjetite i sami se uvjerite? -

Tresnuo je vratima i udaljio se ulicom a da se nije osvrnuo. Nalazio se u tihom, pristojnom dijelu grada. Mračno prostranstvo duga,

uska parka naziralo se između dvaju redova skromnih obiteljskih kuća. Nekoliko je rezidencija bilo u mraku, ali u većini su prozori još bili osvijetljeni. Glasine su točne u jednome smislu, mislio je Matthias. Vanneck doista nije imao sreće u posljednje vrijeme. Do prije nekoliko mjeseci živio je u mnogo većoj kući u otmjenijem dijelu grada.

Ideja da kasno noću obiđe Vanneckovu kuću pala mu je na pamet tog poslijepodneva kad je ponovno razmišljao o jutrošnjim događajima. Matthias ništa nije rekao Imogen o svojim planovima jer je pretpostavio da bi inzistirala na tome da pođe s njim.

Zaustavio se i proučavao dva reda obiteljskih kuća. Ona u kojoj je Vanneck živio bila je u mraku.

Matthias je dugo stajao na ulici i razmišljao o raznim mogućnostima koje su mu stajale na raspolaganju. Na koncu je zašao iza ugla i našao mračnu uličicu koja će ga dovesti do stražnje strane Vanneckove kuće. Bilo je dovoljno mjesečine da bi Matthias mogao naći put do vrata u ogradi iza koje se nalazio maleni vrt. Šarke su zaškripale u mraku. Zatvorio je vrtna vrata što je tiše mogao i zaputio se kroz vrt do kuhinjskih vrata. Srećom, jako je dobro vidio noću. Ta mu je sposobnost često dobro poslužila tijekom godina.

Iznenadio se kad je vidio da su kuhinjska vrata otvorena. Služinčad je očito zaboravila zaključati vrata prije nego su svi otišli vlastitim domovima. Matthias je ušao u kuhinju i zastao kako bi mu se oči priviknule na dublje sjenke. Tada je iz džepa ogrtača izvadio svijeću što ju je ponio sa sobom. Upalio

ju je. Jednom je rukom zaštitio slabašan plamen i zaputio se dugim hodnikom

koji je dijelio prizemlje kuće. Nije bio siguran što traži, ali je svoju potragu kanio započeti u Vanneckovoj radnoj sobi. To je najlogičnije mjesto za početak.

Našao je pretrpanu odaju na lijevoj strani hodnika. Vanneckov je pisaći stol bio zatrpan hrpom papira. Matthias je pogledao tintarnicu i vidio da je poklopac podignut i unutra se nalazi malena bočica tinte. U blizini je ležalo pero. Kao da je netko Vannecka prekinuo usred pisanja pisma ili poruke. Matthias je odložio svijeću i podigao prvi list papira. Zastao je kad je na jednom papiru opazio nekoliko malenih tamnih mrlja. Primaknuo je papir svjetlu. To nisu bile mrlje od tinte. Moguće je da su osušene mrlje nastale od prolivenog čaja ili klareta, ali Matthias nije vjerovao da je riječ o tome. Bio je gotovo siguran da su mrlje osušena krv.

Spustivši pogled, opazio je mnogo veću, zlokobniju mrlju na sagu kraj vrha svoje čizme. Nešto mu je podiglo vlasi na zatiljku baš kad se sagnuo kako bi izbliza pogledao tamnu mrlju. Nije mu trebao gotovo nečujni zvuk struganja cipele po sagu da bi ga upozorio kako nije sam u radnoj sobi.

Bacio se u stranu baš kad se nešto veoma veliko i veoma teško sručilo prema njegovoj glavi. Začuo se glasan tresak kad je teški svijećnjak udario po rubu pisaćeg stola.

Matthias se izvio i ustao iz čučnja baš kad je napadač podigao svijećnjak za još jedan udarac.

Matthias je izbjegao drugi zamah svijećnjaka za samo nekoliko centimetara. Napadaču nije dao vremena za treći pokušaj. Kliznuo je u stranu, koristeći se jednim od pokreta što ih je naučio iz jedne drevne rasprave o zamarskim borilačkim metodama.

Prije nego je njegov protivnik uspio promijeniti smjer, Matthias je snažno zamahnuo nogom. Udarac je bacio njegova napadača na pisaći stol. Pero, papiri i tintarnica pali su na pod.

Napadač je zastenjao i nekako uspio ustati sa stola. Ometao ga je plašt i debeo vuneni šal omotan oko donje polovice njegova lica. Kosu mu je pokrivala kapa koju je čvrsto nabio na glavu.

Zvuk iz hodnika upozorio je Matthiasa baš kad se htio baciti preko pisaćeg stola. U kući s njim nije samo jedna osoba, već dvije. Lice druge osobe nije se vidjelo ispod kapuljače i šala.

Dok je Matthias gledao, osoba je podigla ruku. Svjetlost svijeće bljesnula je na cijevi malena pištolja u ruci u debeloj rukavici. Matthias je zgrabio svijećnjak koji mu je umalo smrskao glavu i bacio ga prema figuri na vratima.

Pištolj je opalio baš kad je teški svijećnjak pogodio drugog napadača u prsa. Matthias je čuo kako se zrno zabilo u hrastovu oplatu iza njega i znao da sad ima malo vremena. Potrajat će nekoliko minuta da drugi napadač ponovno napuni maleni pištolj.

Matthias je skočio preko pisaćeg stola i bacio se na prvog čovjeka koji je

s mukom ustajao. Sudar je obojicu oborio na sag. Divlje su se kotrljali prema jednoj stolici,

a potom natrag do pisaćeg stola. Matthias je izbjegao udarac šake, a potom podigao ruku. U posljednjem je trenutku osjetio da mu se približava drugi zlikovac.

Ponovno se posluživši jednom od zamarskih tehnika što ih je godinama uvježbavao, izvio se u stranu i skočio na noge. Hladna vatra proparala mu je nadlakticu.

Ignorirao je bol i zamahnuo nogom u brzom, oštrom luku koji je zahvatio prvog čovjeka baš kad je ustao s poda. Čovjek je opet poletio prema stolu.

Matthias se pripremio za sljedeći napad, ali se iznenadio kad su se oba napadača okrenula i pobjegla iz radne sobe. Njihovi su koraci odzvanjali po pločicama u hodniku dok su trčali prema stražnjem dijelu kuće. Pripravna na novi napad, Matthiasa je na trenutak zbunio bijeg napadača.

Potrčao je iz radne sobe na hodnik, ali je znao da je zakasnio. Čuo je kako se kuhinjska vrata uz tresak zatvaraju za njegovim protivnicima.

- Grom i pakao. Ispružio je ruku i oslonio se na zid kako bi se smirio i nekoliko puta

duboko udahnuo. Osjećao se neobično omamljenim. Matthias se namrštio. Koji mu je vrag, pitao se. Borba nije trajala više od

nekoliko minuta, a on je mislio da je u izvrsnoj fizičkoj kondiciji. Shvatio je da bol u njegovoj nadlaktici više nije ledeni plamen. Sad je postao paklena vatra. Spustio je pogled i vidio da je rukav njegova ogrtača rasječen. Jedina svijeća koja je i dalje gorjela u radnoj sobi davala je dovoljno svjetlosti da vidi boju vla-stite krvi koja je natopila skupu tkaninu.

Njegovi su protivnici bili dobro naoružani. Jedan je nosio pištolj. Drugi je mahao nožem. Ono što su tražili u Varmeckovoj kući za njih je bilo veoma važno. Matthias se pitao jesu li to našli.

Strgnuo je šal što ga je nosio oko vrata i njime brzo omotao okrvavljenu ruku. Potom se okrenuo kako bi pregledao Vanneckovu radnu sobu. Natjerao se da razmišlja na onaj način na koji je naučio razmišljati dok je tražio sablasne ruševine drevnog Zamara.

Matthias je sat vremena kasnije počivao na sofi ukrašenoj dupinima u udobnosti vlastite knjižnice i slušao kako Imogen juri niza stube. Nasmiješio se unatoč bolovima što ih je osjećao dok je Ufton dovršavao šivanje rane od noža.

- Ozlijeđen? - Imogenin je glas bez ikakvih problema dopirao kroz zatvorena vrata knjižnice Matthias se ne bi začudio ni kad bi čuo da su je čuli prolaznici na ulici. - Kako to, dovraga, misliš ozlijeđen je? Gdje je? Koliko je teško ranjen? Je li Ufton poslao po liječnika?

Imogenin brzi niz pitanja naglašavali su njezini hitri koraci na stubištu. - Ufton se bavi njime? Ufton? Ufton? Ufton je batler, za ime svijeta, a ne liječnik.

- Gospođa je zabrinuta - primijetio je Ufton dok je oprezno učvršćivao bijeli zavoj oko Matthiasove nadlaktice.

- Očito. - Matthias je zatvorio oči i naslonio glavu na sofu. Nasmiješio se. - Čudno je imati ženu u kući.

- Bez uvrede, milorde, ali lady Colchester je malo čudnija od većine drugih žena.

- Da, zacijelo jest - reče Matthias. Zadovoljno je slušao dok je Imogen nastavila izdavati naredbe i zahtijevati više informacija.

- Pobrinite se da njegov krevet smjesta bude pripremljen - rekla je nekomu. - Vi. Charles, da, vi. Pripremite neku vrstu nosila tako da njegovo gospodstvo možemo odnijeti gore.

Matthias se pomaknuo i nevoljko otvorio oči. -Mislim da bi je jedan od nas dvojice trebao zaustaviti prije nego cijelu kuću pretvori u bolnicu.

Ufton je problijedio. - Molim vas, ne gledajte mene kad predlažete da bi netko trebao pokušati zaustaviti ono što je lady Colchester odlučila napraviti, gospodine.

- Nikad ranije nije mi se činilo da ti nedostaje smjelosti i snage, Uftone. - Nikad ranije nisam bio suočen s damom tako osebujna temperamenta. - U tome smo jednaki. Vani na hodniku Imogenin se glas povisio. - To je krv na pločicama, nije

li? Colchesterova krv. Dragi Bože. Donesite zavoje. Vode. Iglu i konac, požurite, za Boga miloga.

- Pripremi se, Uf tone. - Matthias pogleda prema vratima. - Gotovo je ovdje.

Ufton je uzdahnuo dok je dovršavao učvršćivanje zavoja. Vrata knjižnice su se naglo otvorila i Imogen, odjevena u kućni ogrtač i s

malenom bijelom kapicom na glavi, žurno uđe. Pogled njezinih krupnih, prestrašenih očiju odmah je pošao do sofe. Matthias je nastojao izgledati istodobno herojski i tragično.

- Matthiase, što se dogodilo, za ime svijeta? -Zaustavila se kraj sofe. Pogled joj je poletio do bijelog zavoja na njegovoj lijevoj nadlaktici, a potom do poderane, okrvavljene košulje koja je ležala zgužvana na pladnju. Matthias bi mogao prisegnuti da je problijedjela.

- U redu je, Imogen - rekao je. - Smiri se, draga moja. - Nebesa, za ovo sam ja kriva. Nisam te smjela pustiti da sam odeš

unajmljenom kočijom. Ulice su tako opasne. Da si se barem vratio kući s nama ostalima. Što mi je bilo kad sam ti rekla da razgovaraš s gospodinom Bagshawom?

Matthias je podigao ruku s dlanom okrenutim prema van. - Ne smiješ sebe okrivljavati za ovo, draga moja. Kao što vidiš, nisam na samrti. Ufton ima nešto iskustva s ovakvim stvarima. Daleko je kompetentniji od prosječnog londonskog liječnika, vjeruj mi.

Imogen je sumnjičavo pogledala Uftona. -Kakvog iskustva? Ufton ju je pogledao. - Pratio sam njegovo gospodstvo na putovanjima

čiji je cilj bio potraga za drevnim Zamarom. Nesreće i pustolovine različitih

vrsta bile su posve uobičajene. Postao sam prilično vješt u liječenju rana, slomljenih kosti i slično, dok smo plovili i tijekom iskopavanja.

- O. - Imogen se na trenutak doimala zbunjenom. Zatim je kimnula, naoko zadovoljna. - Pa, ako ste sigurni da znate što radite, Uftone, zacijelo se možemo osloniti na vas.

- Da, možemo - uvjeravao ju je Matthias. -Ufton je oduvijek nadaren za medicinska pitanja. Tijekom naših putovanja naučio je svakojake zanimljive tehnike i recepte za lijekove.

- Kakvu vrstu tehnika i recepata? - upita Imogen. Ufton pročisti grlo. - Na primjer, ranu njegova gospodstva zalio sam

konjakom prije nego sam je zatvorio. Mnogi pomorci i vojnici vjeruju da žestoka pića sprečavaju infekciju.

- Kako veoma zanimljivo. - Imogen je delikatno onjušila zrak. - Čini mi se da ste malo konjaka ulili i u grlo njegova gospodstva. Je li to dio liječenja?

- Apsolutno neophodan - promrmlja Matthias-Ufton se diskretno nakašljao. - Također sam iglu držao u plamenu prije šivanja. To je tehnika koja se primjenjuje na Istoku.

- Čula sam o tome. - Imogen je čučnula kako bi proučila bijeli zavoj na Matthiasovoj nadlaktici. - Čini se da je krvarenje prestalo.

- Posjekotina nije bila osobito duboka - reče Ufton. Njegov se glas malo smekšao dok ju je nastojao smiriti. - Njegovo će se gospodstvo za dan ili dva sasvim dobro osjećati.

- To je divna vijest. Tako mi je laknulo. - Imogen je skočila na noge i zagrlila Uftona. - Kako ću vam ikad moći zahvaliti na tome da ste spasili Colchesterov život?

Ufton se ukočio, a na licu mu se pojavio izraz čistog užasa. - Ovaj, gospođo. Ako bi gospođa bila tako ljubazna, ovo je krajnje... krajnje neobično. -Prekinuo se i očajničkim pogledom preklinjao Matthiasa.

- Mislim da bi ga trebala pustiti, Imogen. -Matthias je jedva obuzdao smijeh. - Ufton nije navikao na takve izljeve zahvalnosti. Uvijek sam ga nagrađivao novcem, znaš. Vjerujem da mu se to više sviđa.

- O, da. Naravno. - Imogen je povukla ruke i koraknula unatrag. - Oprostite mi, Uftone. Nisam Vas željela dovesti u neugodnu situaciju. - Blistavo mu se nasmiješila. - Ali želim da znate da vam dugujem zahvalnost za ono što ste večeras ovdje učinili. Ako ikad išta mogu učiniti za vas, morate mi reći.

Uftonovo je lice poprimilo neobičnu nijansu crvene boje i on je s mukom progutao slinu. -Hvala vam, gospođo, ali uvjeravam vas da moja dugogodišnja veza s njegovim gospodstvom takvu ponudu čini posve nepotrebnom. On bi isto učinio za mene da je situacija obrnuta, što se doista i dogodilo u jednoj ili dvije prilike.

Imogen je to očito zaintrigiralo. - Sašio vam je ranu? - To je bilo prije dosta godina. Nesretni incident u jednoj grobnici. -

Ufton se žurno primicao vratima, hodajući unatrag. - No, dakle, bolje da sad

odem. Siguran sam da vi i njegovo gospodstvo imate o mnogočemu raspraviti. Ufton se okrenuo i pobjegao.

Imogen je čekala da se vrata zatvore za njim, a tada se spustila na sofu kraj Matthiasa. - Sve mi ispričaj. Je li te napao neki lopov?

- Ne vjerujem da je lopov prava riječ. Imogenine su se oči raširile od iznenadnog užasa. - Nemoj mi reći da je mladi gospodin Bagshaw izgubio živce i napao te? -Ne.

- Hvala nebesima. Na trenutak sam pomislila da je pomahnitao kad si razgovarao s njim.

- Bagshaw je bio sasvim razuman koliko ja znam. Međutim, nije ga nimalo zanimalo ono što sam mu rekao.

- O, Bože. - Imogen uzdahne. - Tako sam se nadala da će shvatiti... Pa, nije važno. To je drugi problem. Ispričaj mi što se dogodilo, Matthiase.

- To je duga priča. - Malo se pomaknuo, lecnuvši se kad se njegova rana pobunila.

Imogenine su oči bile pune zabrinutosti. - Boli li te jako? - Vjerujem da bi mi dobro došla još jedna doza konjaka. Za moje živce,

znaš. Hoćeš li mi dodati čašu? - Da, svakako. - Imogen je skočila sa sofe i požurila do stolića s pićem.

Tako je naglo zgrabila bocu da je kristalni čep odletio i pao na sag. Ignorirala je to i ulila konjak u dvije čaše, a ne u jednu.

Odnijela je čaše do sofe, jednu pružila Matthiasu i sjela kraj njega. - Tako mi svega, ovo me prilično uzrujalo. - Popila je veliki gutljaj konjaka i odmah počela kašljati.

- Polako, draga moja. - Matthias ju je lagano udario između lopatica. - Konjak će smiriti tvoje uzrujane živce.

Ljutito ga je promatrala preko ruba čaše. - Moji živci nisu uzrujani. Imam izrazito jake živce. To sam ti već nekoliko puta objasnila.

- Pa, onda će možda pomoći mojima. - Matthias popije gutljaj. - Gdje bih trebao početi? Ah, da. Popričao sam s Bagshawom, kao što sam ti rekao. Kad sam to obavio, izišao sam iz kočije i, na svoje iznenađenje, našao se na ulici ispred Vanneckove rezidencije. Njegove bivše rezidencije, valjda bih trebao reći.

- Slučajno si se iskrcao u tom dijelu grada? Kako veoma neobično. - Istinski sam se iznenadio. U svakom slučaju, budući da sam se našao u

blizini, odlučio sam malo pogledati njegovu radnu sobu. Imogen je umalo ispustila čašu iz ruke. - Što si učinio? - Nema nikakva razloga da tako vičeš na mene draga moja. Zasigurno

shvaćaš da su me nedavni doživljaji doveli u veoma delikatno stanje. - Nisam željela povisiti glas. Samo sam se iznenadila. Matthiase, možda

ne bi smio tako sjediti. To će ti sigurno izazvati slabost. Zašto ne spustiš glavu u moje krilo?

- Izvrsna zamisao.

Imogen mu je obavila ruku oko ramena i spustila njegovu glavu na svoje bedro. - Evo. Tako je bolje.

- Neusporedivo. - Matthias je zatvorio oči i uživao u toplini i mekoći njezine noge ispod svoje glave. Krišom je udahnuo njezin miris. Tijelo mu je odmah reagiralo i napelo se. - Gdje sam stao?

- Vanneckova radna soba. - Imogen ga je namršteno gledala. - Zašto si išao onamo za ime svijeta?

- Samo sam želio malo pogledati naokolo. Malo me zabrinjavaju okolnosti njegove smrti. Znaš kako se ja lako uzrujavam.

Imogen mu je nježno masirala čelo. - Trebao si sa mnom razgovarati o svojim strepnjama prije nego si učinio nešto tako nepromišljeno.

- Nisam znao ima li uopće razloga za zabrinutost. Zato sam, kao što sam rekao, ušao u Vanneckovu radnu sobu.

- Jesi li našao štogod neobično? - Mrlje od krvi. Imogenina je ruka zastala na njegovu čelu. -Mrlje od krvi? Jesi li siguran? - Posve siguran. Nedavno je u Varmeckovoj radnoj sobi prolivena

poprilična količina krvi. Na sagu se nalazila velika mrlja. Nitko se nije potrudio očistiti je, što pokazuje da je nastala malo prije njegove smrti. - Matthias zastane. -I vjerojatno nakon što je otpustio služinčad.

- Otpustio je služinčad? Kada? - Jučer poslijepodne. Tako mi je rečeno. - Ali, Matthiase, to znači da je nesumnjivo kanio napustiti grad, radije

nego da se suoči s tobom u dvoboju. - Da. Ali da nastavim. Jedan je papir na njegovu pisaćem stolu bio

zamrljan s nekoliko kapi krvi. Na papiru je slučajno bio napisan datum. Čini se da je Vanneck upravo počeo pisati pismo kad ga je netko prekinuo.

- Koji je datum bio na papiru? - Jučerašnji, dan prije dvoboja. - Nevjerojatno. - Imogen je nepomično sjedila i zurila u vatru. - Misliš li

da ga je netko ustrijelio baš ondje, u njegovoj radnoj sobi, sinoć prije nego se trebao sastati s tobom na Cabotovoj farmi?

- Rekao bih da je to vjerojatna mogućnost. -Matthias je slijedio njezin pogled. Odsutno se pitao hoće li se Vanneckov duh pojaviti u plamenu, a potom je zaključio da neće. Ta ga prikaza neće proganjati, mislio je.

- Ali to bi značilo da ga nije ubio ulični lopov ili drumski razbojnik. Možda provalnik?

- Sigurno se nikakav običan lopov ili pljačkaš ne bi potrudio odvući svoju žrtvu do mjesta dvoboja - reče Matthias. - Ne bi čak ni znao za Vanneckov sastanak u zoru.

- Sasvim točno. - Imogen se zamišljeno mrštila. - Ali to bi značilo - - Upravo tako. - Matthias se bolje namjestio na njezinu bedru, nadajući se

da će vratiti njezinu pozornost na svoje čelo. - Mislim da se slobodno može zaključiti da je Vannecka ubio netko tko ga je poznavao dovoljno dobro da bi znao za dvoboj Ubojica se zacijelo nadao da će prebacivanjem Vanneckova tijela na Cabotovu farmu prst sumnje uprijeti u mene.

Imogen je jednim prstom lupkala po ramenu Matthiasove neozlijeđene ruke. - Ali to znači da ubojica mora biti netko iz Vanneckova kruga poznanika. Matthias je oklijevao. - Vjerujem da su umiješane dvije osobe.

- Dvije? Ali kako to znaš? - Jer kad sam večeras ušao u Vanneckovu kuću - reče Matthias - omeo

sam dvije osobe koje su pretraživale kuću. Stigli su onamo prije mene i nije im se nimalo sviđala činjenica da sam se i ja pojavio.

Imogenini su se prsti odjednom stisnuli oko njegove ozlijeđene nadlaktice. - Tako si ozlijeđen-Jedna od tih dviju osoba te napala nožem?

Matthias naglo uvuče zrak. - Zahvalan sam ti na brizi, slatka moja, ali to je moja ozlijeđena ruka.

- O, moj Bože. - Trenutno ga je pustila, a oči joj se raširile od žaljenja i isprike. - Zaboravila sam se. Zanijele su me tvoje vijesti.

- Razumijem. Uzdrmani živci mogu imati ta učinak. - S mojim je živcima sve u redu. Dakle, nastavi sa svojom pričom. - Dovoljno je reći da je došlo do krajnje nedostojanstvenog okršaja

tijekom kojega je jedna od drugih dviju osoba u kući upotrijebila nož protiv mene. Nisam mogao prepoznati niti jednog zlikovca jer su obojica nosila plašteve i šalovima su omotala svoja lica. Žao mi je što moram reći da su obojica pobjegla.

- Matthiase, mogao si poginuti. - Ali nisam. No dakle, to je dosadan dio priče. Zanimljiviji dio ima veze s

onim što sam pronašao nakon što su moja dva protivnika pobjegla u noć. Nije mu trebao konjak zbog bolova izazvanih ozljedom, pomislio je

Matthias. Trebao mu je kako bi mu dao snage da riskira svoju budućnost bacanjem kocke. Znao je da je budala. Kao da je neki moljac bez mozga koji ne može odoljeti plamenu.

- Ostao si kako bi pretražio kuću nakon što su te ozlijedili? Colchester, kako si mogao učiniti nešto tako glupo? Trebao si odmah poći kući.

Pretraživanje radne sobe nije bio glupi dio, mislio je Matthias. Glupi dio sada slijedi.

- Nisam se zadržao u Vanneckovoj radnoj sobi više od nekoliko minuta - rekao je. - Samo dok nisam našao onaj dnevnik.

Imogenine su se obrve skupile u strogu liniju. -Koji dnevnik? - Onaj na stoliću kraj tebe. Imogen je pogledala tanku knjigu u kožnom povezu- - Je li Vanneckov? - Ne- Pripadao je tvojoj prijateljici Lucy. - Lucy? - Imogen je zbunjeno proučavala dnevnik. - Ne razumijem. - Vanneck ga je lukavo sakrio u tajnom pretincu svojeg pisaćeg stola.

- Ali zašto se trudio sakriti ga? - Nemam pojma. - Matthias ju je zamišljeno pogledao. - No palo mi je na

pamet da su dvije osobe koje sam iznenadio u Vanneckovoj kući možda upravo to tražile.

- Zašto? - Nećemo znati odgovor na to pitanje prije nego ga jedno od nas dvoje

pročita. - Matthias je stisnuo zube. - Budući da je Lucy bila tvoja prijateljica, predlažem da ti to učiniš.

Imogen se doimala nesigurno. - Misliš li da je u redu pročitati njezin dnevnik?

- Nje više nema, Imogen. Kako je to može povrijediti? - Pa - - Ti i ja smo stvorili karijere proučavanjem poruka što su ih u svojim

grobovima ostavili oni koji su odavno umrli. - Govoriš o zapisima što su ih ostavili drevni Zamarci. Lucy nije bila iz

Zamara. - U čemu je razlika? Mrtvi su mrtvi. Nije važno koliko su dugo pokojni. -

Njihovi duhovi mogu se dugo zadržati. Imogen je ispružila ruku i dotaknula dnevnik. - Čini mi se da bismo

nekako narušili Lucynu privatnost kad bismo pročitali njezin dnevnik. - Posve je sigurno da ćemo je narušiti. Ali želim znati zašto je Vanneck to

smatrao dovoljno važnim da se sakrije, te zašto su još dvije osobe večeras pretražile njegovu kuću radi toga.

- Ali, Matthiase - - Dopusti da budem otvoren, Imogen. Ako ti ne želiš pročitati prijateljičin

dnevnik, ja ću to učiniti umjesto tebe. Vrata knjižnice su se otvorila prije nego je Imogen dospjela odgovoriti.

Matthias je okrenuo glavu i ondje ugledao Patriciju. Zurila je u njega šokirana izraza lica.

Tada je vrisnula. Prodoran, visok vrisak od kojeg se ledila krv u žilama, a Matthias je pomislio da je zvuk sigurno dopirao do potkrovlja. Lecnuo se i rukama pokrio uši.

- U redu je, Patricia - žustro će Imogen. -Matthias će se sasvim lijepo oporaviti.

- To je prokletstvo. - Patricia je prinijela ruku vratu. - Krv je prolivena. Baš kako je kletva predvidjela.

Okrenula se i pobjegla preko predvorja. Matthias je kroz otvorena vrata gledao kako juri uza stube kao da je gone svi demoni Zamara.

- Palo mi je na pamet da je moja sestra rođena za karijeru na pozornici - progunđa Matthias. - O čemu je trabunjala, do vraga? Kakve su to bile gluposti o nekakvom prokletstvu?

- Ranije večeras je rekla nešto o tome. - Imogen narnrštila. - Navodno su ona i druge mlade dame koje odlaze u salon lady Lyndhurst proučavale

Rutledgeovo prokletstvo. - Grom i pakao. Mislio sam da Selena ima više pameti. - Sumnjam da lady Lyndhurst sama vjeruje u to - reče Imogen. - Sigurna

sam da je to za nju sam zabavna igra. Ali mlade dame Patricijine dobi delikatna senzibiliteta katkad takve stvari uzimai previše ozbiljno.

- Ti su delikatni senzibiliteti za svaku osudu -reče Matthias i uzdahne. - Uvijek stvaraju probleme za one među nama koji ih posjeduju.

Imogen je ležala budna još dugo nakon što je Matthias usnuo. Nemirno se okretala, tražeći udobniji položaj u masivnom krevetu. Minute su postale eoni. Snop ledene mjesečine polako se pomicao preko saga. Bila je naglašeno svjesna Matthiasa kraj sebe, ali se osjećala izrazito samom dok je razmišljala o čitanju Lucyna dnevnika. Iz nekog razloga, jačeg od pitanja privatnosti, nije ga željela otvoriti.

No također je znala da uopće neće usnuti ako se ne suoči s dnevnikom. Matthias će pročitati dnevnik ako to ona ne učini. Nema nikakva smisla izbjegavati neizbježno.

Imogen je kliznula iz toplog kreveta. Navukla je ogrtač, uvukla prste u papuče i okrenula se kako bi pogledala Matthiasa. Ležao je na trbuhu, lica okrenuta na drugu stranu. Njegova su naga ramena izgledala glatko i snažno na bijelim plahtama. Mjesečina je svjetlucala na srebrnoj vatri u njegovoj crnoj kosi. Imogen je pomislila kako čini da je nešto u Matthiasu izvrsno prilagođen noći.

Obuzeo ju je neugodan predosjećaj Sjetila se mračne figure iz svojih snova, onoga koji je istodobno bio

Matthias i Zamaris. Čovjek uhvaćen u sjenkama. Brzo se okrenula od kreveta i prošla kroz hladnu mjesečinu do vlastite spavaće sobe. Zatvorila je vrata za sobom.

Lucyn je dnevnik ležao na stolu kraj prozora. Imogen ga je podigla i neko ga vrijeme zamišljeno promatrala. Činilo se da se njezina nevoljkost da ga otvori pojačava iz trenutka u trenutak. Kao da ju je neka nevidljiva sila pokušavala zaustaviti. Razdražena zbog vlastitih mračnih zamišljanja, sjela je u naslonjač za čitanje i upalila lampu.

Matthias je čekao dok nije čuo kako se tiho zatvaraju vrata između njihovih soba. Tada se okrenuo na leđa, neozlijeđenu ruku stavio ispod glave i zagledao se u strop.

Znao je da je Imogen otišla u svoju spavaću sobu kako bi pročitala Lucyn dnevnik. Ako se ondje mogu naći neki odgovori, ona će ih otkriti.

Prema onome što je Horatia rekla, Matthias je zaključio da Lucy baš i nije bila tako dobra prijateljica. Bilo je očito da je ljubaznost lady Vanneck imala i mračnu stranu. Rekao je sebi da je najgore što se može dogoditi to da će se Imogen morati suočiti s nekim neugodnim istinama o Lucy. Znao je da laže samom sebi. Spoznaja istine Lucy nije najgore što iz ovoga može proizići. Najgore što bi se moglo dogoditi je da Imogen sаznа istinu o njemu.

Matthias je oklijevao dok više nije mogao da čeka. Zastrašujuća tišina iz susjedne sobe mogla bi ga izludjeti. Odgurnuo je pokrivače i ustao iz kreveta Snažan osjećaj hitnoće pogodio ga je silinom udarca. Bio je budala. Možda nije prekasno da se spasi.

Našao je svoj crni kućni ogrtač, malo se pomučio da uvuče ozlijeđenu ruku u rukav, a potom odustao od toga. Samo se zaogrnuo kao da je to plašt i pošao prema vratima između dviju soba.

Zastao je, duboko udahnuo i otvorio vrata. Preplavilo ga je silno žaljenje kad je ugledao Imogen kako sjedi u naslonjaču kraj prozora. Lucyn je dnevnik ležao u njezinu krilu, okrenut naopako. Matthias je znao, a da mu to nitko nije trebao reći, da su točne njegove sumnje po pitanju dnevnika. Stajao je i držao kvaku, neodređeno svjetan užasna osjećaja da će doći do propasti.

- Imogen? Okrenula se i pogledala ga. Obrazi su joj bili mokri od suza. - Što je bilo? - šapnuo je. - Lucy je imala ljubavnu vezu. - Imogenin se glas slomio u jecaju. -

Valjda, s obzirom na njezin nesretan brak, to nije nimalo čudno. I ne zamjeram joj što je drugdje potražila sreću. Doista joj ne zamjeram. Ali, o, Matthiase, zašto je iskoristila mene? Mislila sam da mi je prijateljica.

Osjetio je kako ga je nešto stegnulo u utrobi Znao je da će biti nešto tako. - Lucy te iskoristila? - Zato me pozvala da je posjetim prije tri godine - Imogen je rupčićem

obrisala oči. - Zapravo, to je bio jedini razlog iz: kojega me željela u Londonu. Nadala se da će tako uspjeti zadržati svoju vezu u tajnosti. Bojala se da će joj Vanneck ukinuti prihode ako sazna da ima ljubavnika. Možda je poslati na selo. Već je ionako bio bijesan na nju jer mu nije podarila nasljednika.

Matthias se polako zaputio prema Imogen. -Shvaćam. - Lucy piše da nije mogla podnijeti Vanneckov dodir. Udala se za njega

radi njegova novca i titule. - Imogen je odmahnula glavom kao da nije mogla u potpunosti shvatiti ono što je saznala. - Posve otvoreno piše o svemu tome.

Matthias se zaustavio ispred Imogen. Ništa nije rekao. - Mislila je da će Vanneck, ako ja budem njezina stalna družica ovdje u

gradu, zaključiti da sam ja ta koja zanima nje zina ljubavnika. Matthias je u mislima složio djeliće malene slagalice. - Alastair Drake. - Što? - Imogen ga je iskosa pogledala dok je ispuhivala nos. - O, da. To

je bio Alastair, naravno, on je bio njezin liubavnik. Čini se da ga je strastveno voljela. Piše da je kanila pobjeći s njim, ali dok ne dođe vrijeme za to, željela je što više vremena provoditi u njegovu društvu.

- A ti si joj omogućila boravak u Drakeovu društvu a da to ne pobudi Vanneckove sumnje.

- Da. - Imogen je rubom dlana obrisala oči. -Alastair se udružio s njom kako bi sve izgledalo kao da sam ja bila dama koja je osvojila njegovo srce. - Vanneck i svi ostali, uključujući i mene, to su mu povjerovali. Svakako je

izveo... uvjerljivu predstavu. Neko sam vrijeme čak razmišljala... Pa, to sad nije važno.

- Žao mi je da si na ovaj način morala saznati istinu. - Nemoj okrivljavati sebe, Matthiase. Nisi mogao znati što ću naći u

Lucynu dnevniku. -Uputila mu je žalostan osmijeh. - Primorana sam zaključiti da si imao pravo. Čini se da sam u određenim aspektima prilično naivna. I lakovjerna.

- Imogen - - Zapanjujuće je, kad bolje promislim. Toliko sam vremena provela u

Alastairovu društvu, a niti jednom nisam naslutila da je on zaljubljen u Lucy. Nikad mi nije palo na pamet da me iskorištava kako bi se otvoreno i potajno sastajao s njom. Nije ni čudo da je bila onako dobro raspoložena kad smo nas troje zajedno izlazili.

- Žao mi je - šapne Matthias. Ništa mu drugo nije padalo na pamet. Ispružio je ruku kako bi je nježno podigao iz naslonjača.

- Matthiase, kako sam mogla biti tako glupa? -Imogen mu je spustila glavu na prsa. - Napisala je tako neljubazne riječi o meni. Rugala mi se. Kao da nikad uopće nisam poznavala Lucy.

Matthias nije pronalazio riječi kojima bi utješio Imogen ili sebe. Privinuo ju je uza se i zagledao se kroz prozor u noć. Pitao se nije li možda ipak točno da ima slabe živce. S druge strane, možda je mučni osjećaj očaja koji mu je nutrinu pretvorio u led cijena koju čovjek plaća kad gazi krhki cvijet nedužnosti.

Dva dana kasnije Imogen je sa šalicom čaja u ruci hodala amo-tamo Horatijinim salonom. - Još uvijek ne mogu vjerovati da sam je mogla tako posve pogrešno procijeniti.

- Znam da ne želiš loše misliti o Lucy. - Horatia je sjedila na sofi i duboko zabrinutim očima promatrala Imogen. - Smatrala si je prijateljicom, a tebi je svojstveno da budeš strastveno odana onima do kojih ti je stalo.

- Bila mi je prijateljica. Nisam to umislila. -Imogen je zastala kraj prozora i zagledala se na ulicu. - Bila je ljubazna prema meni kad smo bile susjede u Upper Sticklefordu.

- Ti si bila ljubazna prema njoj. Vječito si je pozivala da prenoći kod tebe. - Davala mi je svoje haljine. - Tek nakon što bi izišle iz mode - progunđa Horatia. - Moda nije bila važna u Upper Sticklefordu. - Njoj je bila važna. Imogen je ignorirala tu primjedbu. - Često me dolazila posjetiti i popiti

čaj sa mnom nakon smrti mojih roditelja. - Posjećivala te jer je neprestano umirala od dosade. Život na selu nije bio

po njezinu ukusu. - Razgovarale smo o drevnom Zamaru. - Ti si govorila - polako će Horatia. - Bojim se da je Lucy samo glumila

zanimanje za Zamar.

Imogen se tako naglo okrenula da joj se šalica stresla na tanjuriću. - Zašto to kažeš?

Horatia uzdahne. - Priznajem da nisam osobito dobro poznavala tvoju prijateljicu Lucy, ali ono što sam saznala o njezinu karakteru nije bilo previše ugodno.

- Tračevi - uporno će Imogen. - Ništa osim tračeva. - Žao mi je, draga moja, ali sve ukazuje na to da je bila sebična,

svojeglava, bezobzirna i da je posjedovala čudan, nepredvidiv temperament. - Očajnički je željela pobjeći iz kuće svojeg ujaka. George Haconby je

bio veoma neugodan čovjek. Nikad se nije sviđao mojim roditeljima. - Znam - prizna Horatia. Imogen se sjećala Lucynih očiju kad je one prve večeri pokucala na vrata

i pitala može li ondje provesti noć. - Bojala se Haconbyja, osobito kad bi popio. Mnogo me puta preklinjala da ostane kod mene radije nego da bude sama s njim.

- A ti si je primala. - Horatia lagano slegne ramenima. - Imogen, doista se ne želim svađati s tobom oko toga. Lucy je mrtva. Ništa se neće dobiti ako se sad istražuje njezina prošlost. - Ne, zacijelo neće.

Horatia ju je promatrala s izrazom neodobravanja. - Kažeš da si za tu vezu između Lucy i gospodina Drakea saznala iz Lucyna dnevnika?

- Da. Znam da nije bilo u redu pročitati ga, ali Colchester je bio uvjeren da bi mogao sadržavati neke pokazatelje o tome zašto je Vanneck ubijen. Pročitala sam dvije trećine dnevnika, ali zasad nisam našla ništa što bi objasnilo umorstvo.

Horatia se namrštila. - Mislila sam da je Vannecka ubio neki drumski razbojnik.

- Nismo posve sigurni u to. U svakom slučaju, Colchester je rekao da će on pročitati dnevnik ako ja neću. Osjećala sam da Lucy dugujem barem toliko da zaštitim njezina osobna razmišljanja od pogleda neznanca.

- Doista. Smijem li pitati kako je dnevnik dospio u Colchesterove ruke? Imogen pročisti grlo. - On ga je, ovaj, pronašao kad je posjetio

rezidenciju lorda Vannecka. - Zašto je, za ime svijeta, otišao u Vanneckovu kuću? - Zabrinjavale su ga neke pojedinosti oko Vanneckove smrti - objasni

Imogen. Brzo je razmišljala. - Vjerovao je da će saznati barem dio istine ako porazgovara s nekima od služinčadi.

- Shvaćam. Imogen se nije sviđao skeptičan ton Horatijina glasa. - Posve prirodno, s

obzirom na okolnosti -brzo je rekla. - Na kraju krajeva, glasine su povezale Colchesterovo ime s umorstvom Vannecka. No doista bih voljela da me obavijestio o svojim namjerama.

Horatia uzdigne obrve. - Priznajem da se Colchester nalazi u prilično

nezgodnoj situaciji. Ali to za njega nije ništa novo. Imogen ju je ljutito pogledala. - Želio je skinuti sumnju sa svojeg imena i

okončati ogovaranja. - Bojim se da je to nemoguć zadatak i mislim da on to zna - suho će

Horatia. - Ljudi su uvijek uživali u ogovaranju Hladnokrvnog Colchestera. Sitnica kao što je istina to zacijelo neće promijeniti.

- Nemoj za njega govoriti da je hladnokrvan. - Ispričavam se. - Horatia nije zvučala nimalo iskreno. Zvučala je

bijesno. Imogen se zabrinuto namrštila. - Teta Horatia? Što nije u redu? - Ništa važno, draga moja - mirno će Horatia. - Vratimo se na našu temu.

Kažeš da je Colchester pronašao Lucyn dnevnik i dao ga tebi da ga pročitaš? - Da. Kanim ga večeras pročitati do kraja. No sumnjam da ću saznati

nešto drugo, povrh onoga što već znam. Sirota je Lucy bila očito opsjednuta Alastairom Drakeom. Čvrsto je odlučila pobjeći s njim. Sanjarila je o odlasku u Italiju gdje bi njih dvoje mogli slobodno slaviti svoju ljubav.

- Pretpostavljam da je Lucy u Italiji željela živjeti u stilu na koji je navikla?

- U svoj je dnevnik zabilježila kako se čini da Alastair ima dobre prihode. - Doista. - Ali nije bio voljan odvesti je u Italiju. - Imogen se sjetila sve očajnijeg

tona u Lucynim zabilješkama. - Bila je uzrujana. Silno ga je voljela, znaš. - Je li? - Napisala je da je Vanneck često bjesnio jer ga je pokušavala odbiti kad

god je želio iskoristiti svoja bračna prava. Nekoliko ju je puta silom uzeo. - Imogen zadrhti. - To svakako mogu vjerovati. Jednom je čak poduzela korake kako bi se riješila Varmeckova djeteta koje nije željela roditi. U dnevniku piše nešto o obraćanju nekoj ženi u Bird Laneu koja je pružala takve usluge.

- Shvaćam. - Vjerujem da je Vanneck ili saznao za pobačaj ili otkrio njezine planove

o odlasku. - I tako se razbjesnio da ju je ubio? - Da. - To je uredan sažetak događaja, Imogen je uvjeravala sebe. No

svaki put kad bi to ponovila, sjetila bi se kako je Vanneck izričito tvrdio da nema nikakve veze s Lucynom smrću.

- Pa, ako je Vanneck ubio Lucy, platio je za svoj zločin - reče Horatia. - Da, ali tko je njega ubio? - tiho upita Imogen. - Vjerojatno nikad nećemo saznati. - Zacijelo imaš pravo. - Imogen se zagledala u niz obiteljskih kuća na

suprotnoj strani ulice. - Zar te još nešto muči, draga moja? - Već dva dana razmatram jednu teoriju o Lucynu ponašanju - polako će

Imogen.

- Kakvu teoriju? - Palo mi je na pamet da je možda bila bolesna. - Bolesna? - Neka vrsta ludila, možda. - Imogen se okrenula i pogledala Horatiju sa

sve naglašenijim osjećajem sigurnosti. - To bi mnogo toga objasnilo. Njezinu nepromišljenost. Njezin očaj. Njezina čudna raspoloženja.

- O, Imogen, doista ne mislim - - To ima smisla, teta Horatia. Mislim da je mnogo propatila u rukama

svojeg ujaka, možda više od onoga što je ikad priznala. Možda je to djelovalo na njezin um. To je nesumnjivo bilo stanje koje se tijekom godina postupno pogoršavalo. Nije ni čudo da se doimala toliko drukčijom nakon što je otišla iz Upper Stickleforda.

- Uopće nisam sigurna da je bila baš toliko drukčija - reče Horatia. Imogen nije obraćala pozornost na njezine riječi. Obuzeo je sve jači

entuzijazam za njezinu novu teoriju. - Sad razumijem zašto me iskoristila za prikrivanje svoje ljubavne veze s Alastairom Drakeom. Zar ne shvaćaš, teta Horatia? Kad sam stigla kako bih neko vrijeme provela s njom u Londonu, Lucy je već bila očajna. Više nije bila pri sebi.

Horatia ju je dugo gledala. - Možda imaš pravo, draga moja. - To je jedino razumno objašnjenje - odlučno će Imogen. - Lucy nikad

nije bila osobito jaka. Grozan odnos najprije njezina ujaka prema njoj, a potom i njezina muža sigurno su je činili nepodnošljivo tjeskobnom i uzrujanom. To ju je na koncu uništilo, jednako kao i tinktura opija. Da. Bolest mozga sve objašnjava.

Imogen je obuzeo osjećaj smirenosti. Ipak nije pogrešno procijenila svoju prijateljicu. Lucy je bila bolesna i očajno nesretna. Nije bila pri sebi kad je u svoj dnevnik upisala one okrutne stvari o njoj.

Imogen je izišla iz kočije i popela se stubama ispred kuće u mnogo vedrijem raspoloženju nego kad je krenula do svoje tete. Ništa neće vratiti Lucy, ali topla uspomena na njezino prijateljstvo ponovno počiva na sigurnom u Imogeninu srcu. Sirota Lucy. Kako je patila.

Vrata su se otvorila kad je stigla do vrha stubišta. Ondje je stajao Ufton. - Dobro došli kući, gospodo. - Hvala, Uftone. - Imogen mu se nasmiješila dok je odvezivala vrpce

svojega šešira. - Je li Colchester u knjižnici? - Ne, gospodo. Njegovo je gospodstvo izišlo. Imogen se uspaničila. -

Izišao je? Kamo? - Nije rekao, gospođo. - Ali što je s njegovom ranom? Trebao bi se odmarati kod kuće. Ufton je zatvorio vrata za njom. - Njegovo gospodstvo nerado prima

savjete u tim stvarima, gospođo. - Razgovarat ću s njim o tome čim se vrati. - Naravno, gospođo. - Ufton je oklijevao. - Hoće li vam danas

poslijepodne trebati kočija? Imogen je zastala s jednom nogom na donjoj stubi i pogledala ga. - Ne.

Nemam namjeru ponovno izlaziti. Zašto pitate? Ufton se lagano naklonio. - Samo sam želio biti siguran da vam neće

trebati prijevoz. Lady Patricia je spomenula da želi posjetiti lady Lyndhurst. Mislio sam da će nam danas možda trebati dvije kočije.

- To neće biti potrebno. - Imogen se nasmiješila i požurila uza stube. Kad je stigla na kat, zaputila se sagom pokrivenim hodnikom do svoje spavaće sobe. Odlučila je tog poslijepodneva dovršiti čitanje Lucyna dnevnika. Sad kad je shvatila da je Lucy bila bolesna, moći će proučiti dnevnik s manje osjećaja i bolje ga analizirati. Ranije je tako utonula u melankoliju zbog onoga što se činilo kao Lucyna izdaja njihova prijateljstva da uopće nije jasno razmišljala.

Otvorila je vrata svoje sobe i ušla. Bacila je šešir na krevet i tada se iznenađeno zaustavila. Nije bila sama u spavaćoj sobi. Patricia je stajala kraj prozora i stezala Lucyn dnevnik. Užasnutim je izrazom lica zurila u Imogen.

- Patricia? - Imogen je koraknula prema njoj. -Što radiš ovdje, za ime svijeta? Zašto si uzela taj dnevnik? Pripada meni.

- Imogen, molim te, oprosti mi. Znam da me sigurno smatraš užasnom osobom, ali nadam se da ćeš razumjeti kad ti kažem da nemam drugog izbora.

- O čemu to govoriš, za ime svijeta? - O Rutledgeovu prokletstvu. - Ne valjda opet o onoj smiješnoj kletvi. - Zar ne shvaćaš? Matthias je zbog toga umalo poginuo neku večer. Ja

sam jedina koja to može okončati prije nego netko umre. - Gluposti. - To je stvarno, Imogen. Svi smo obećali da o tome nećemo raspravljati,

ali ja sam bila tako zabrinuta. Više to ne mogu podnijeti. Sve se događa baš kako je predvidio napis na pločici.

- Kojoj pločici? - oštro upita Imogen. - Lady Lyndhurst ima nekoliko glinenih pločica iz drevnoga Zamara.

Prokletstvo je zapisano na jednoj od njih. - Nemoguće. Smiri se, Patricia. - Imogen je napravila još jedan korak

prema njoj, ali je zastala kad joj je nešto palo na pamet. - Kakve veze ima Rutledgeovo prokletstvo s dnevnikom moje prijateljice?

- Čula sam kako ti i Matthias razgovarate o tome. Znam da ga je uzeo iz Vanneckove kuće one večeri kad je bio ranjen. Zato je umalo umro.

- Što misliš da se dogodilo? - oprezno upita Imogen. - Zar ne shvaćaš? Vanneck je bio žrtva Rutledgeova prokletstva. Ovaj je

dnevnik povezan s njim. Matthias ga je uzeo iz njegove kuće i umalo poginuo jer je dnevnik zahvaćen kletvom. Sve što je pripadalo Rutledgeu zahvaćeno je time.

- O, za ime svijeta, Patricia - - Ne mogu dopustiti da se to nastavi. Netko to mora zaustaviti. Lady

Lyndhurst je proučavala zamarske kletve. Ona će znati što treba učiniti. - Besmislice. - Imogen je prišla krevetu i opet uzela svoj šešir. - Već sam

sasvim dovoljno čula o Rutledgeovu prokletstvu. Vrijeme je da se prekinu te budalaste glasine.

Patricia je nesigurno gledala kako Imogen ponovno vezuje vrpce šešira. - Sto namjeravaš učiniti?

- Nije li očito? - Imogen joj je uputila ohrabrujući smiješak. - Danas ću poći s tobom u salon lady Lyndhurst, Patricia. Želim sama vidjeti kletvu koja je uklesana u tu glinenu pločicu.

Matthias je stigao kući uskoro nakon što je kočija obitelji Colchester otišla. Pokušao je pobjeći od svojih mračnih misli najprije u klubu, a potom na aukciji kod Tattersalla. No čak ni vrhunski konji koji su paradirali ispred mnoštva zainteresiranih kupaca nisu mu popravili raspoloženje.

Razočarao se, ali mu je i laknulo kad je saznao da Imogen nije kod kuće. Želio ju je držati u svojem naručju, ali jedan njegov dio strepio je od pogleda njezinih očiju. Daleko se više bojao svanuća istine nego sjenki noći. Na kraju krajeva, navikao je na duhove.

Ušao je u knjižnicu, razdražen zbog nepoznate mješavine emocija koje su njime harale. Palo mu je na pamet da je upoznao nevjerojatni niz neobičnih osjećaja i raspoloženja od dana kad je prvi put vidio Imogen.

Odvezao je kravatu, bacio je u stranu i sjeo za pisaći stol. Otvorio je debelu grčku knjigu koja je sadržavala tekstove o tajanstvenom otoku i pokušao se izgubiti u svojim istraživanjima. Bio je uvjeren da je otok o kojem je riječ zapravo drevni Zamar. Ako je u pravu, to bi potvrdilo neke od njegovih pretpostavki o trgovini i poslovanju između Grka i Zamaraca.

Činilo se da su grčke riječi, koje je čitao jednako lako kao i engleske, zbrkane na stranici. Morao se drugi i treći put vraćati na početak stranice kako bi iznova sve pročitao. Bio je rastresen i nemiran dok se nastojao usredotočiti na tekst.

Narod tog udaljenog otoka navodno je vješt u matematici. Rade izračune na temelju kojih određuju visinu građevina i planina. Predviđaju izmjenu plime i oseke.

Nije koristilo. Svaki put kad bi pogledao riječi pred sobom, vidio bi sablasnu sliku Imogeninih tužnih očiju dok mu je govorila što je pročitala u dnevniku. Gotovo je osjećao vlagu suza što ih je prolila. Matthias je dugo ležao budan tijekom proteklih dviju noći. Mučio ga je osjećaj nadolazeće katastrofe. Katastrofe koju je sam navukao na sebe.

Zašto je primorao Imogen da pročita dnevnik? Uvijek si je iznova postavljao isto mučno pitanje. Nije znao odgovor. Matthias je zatvorio knjigu na pisaćem stolu i protrljao zatiljak. Zahvatio ga je duboki osjećaj umora. On je promišljen, logičan čovjek kad je riječ o proučavanju drevnoga Zamara. No čini se da ne može razumjeti vlastite postupke. Koji mu se vrag događa, pitao se.

Kucanje na vratima knjižnice prekinulo je njegova mračna razmišljanja.

- Naprijed. Pojavio se Ufton. - Gospođa Elibank vas želi vidjeti, gospodine. - Horatia? Pitam se što želi. Uvedi je, Uftone. Horatia je ušla u knjižnicu,

a na licu joj je lebdio izraz jedva obuzdavanog bijesa. Doimala se impresivnije nego ikad. Ustao je polako i pomalo oprezno.

- Milorde. - Dobar dan, Horatia. - Proučavao ju je dok se spuštala na stolicu s druge

strane pisaćeg stola. -Je li vas Ufton obavijestio da Imogen nije kod kuće? - Došla sam posjetiti vas, Colchester. - Shvaćam. Zar nešto nije u redu? - Neću okolišati, milorde - hladno će Horatia. - Zašto ste Imogen dali

Lucyn dnevnik? - Kako molim? - Čuli ste me. Našli ste Lucyn dnevnik, niste li? -Da. - I dali ste ga Imogen - reče Horatia. - Morali ste očekivati da u njemu

neće naći nikakvu utjehu, te da bi je lako moglo povrijediti ono što ondje pro-čita. Zašto ste joj ga dali?

Samo dugogodišnja navika i praksa omogućile su Matthiasu da zadrži bezizražajno lice. Polako se naslonio unatrag na stolici. - Lucy je bila Imogenina prijateljica. Činilo mi se prirodnim da Imogen pročita dnevnik.

- Gluposti. Dali ste taj dnevnik Imogen jer ste željeli uništiti njezine iluzije o prijateljici. Ne trudite se to opovrgnuti.

Matthias ništa nije rekao. - Točno kako sam mislila. - Horatia se nagnula naprijed i fiksirala ga

bijesnim pogledom. - Što ste se nadali dobiti uništavanjem Imogenine slike o Lucy? Kakav ste okrutan cilj imali?

- Vi ste ta koja me prva upozorila da Lucy nije bila divna, plemenita prijateljica kakvom ju je Imogen smatrala. Nakon povratka u grad i ja sam se diskretno raspitao. Sve što sam saznao potvrđivalo je ono što ste rekli o Lucynu karakteru.

- Pa što s tim? Matthias se poigravao perom za pisanje. -Uvijek je mudro suočiti se s

istinom, ne mislite li? Na koncu se čovjek mora nositi s tim. - Lucy je bila jedina prijateljica koju je Imogen imala nakon smrti svojih

roditelja. Imogen bi bila posve sama u Upper Sticklefordu da nije bilo Lucy. Ima pravo na svoje iluzije o njoj.

- Lucy i onaj prokleti Alastair Drake iskorištavali su Imogen za prikrivanje svoje tajne ljubavne veze. Vi to nazivate prijateljstvom?

- Ne, ne nazivam. - Horatia je suzila oči. - Ali kakvo ste dobro vi polučili time što ste Imogen nakon toliko vremena silom suočili s istinom?

- Ima nekih pitanja o Vanneckovoj smrti na koja treba pronaći odgovore. - Matthias je proučavao vrh pera. - Mislio sam da bi se neki od tih odgovora mogli nalaziti u Lucynu dnevniku.

- Mogli ste vi sami pročitati taj dnevnik, milorde. Imogen ga uopće niste trebali spominjati, a kamoli ucijeniti je da ga pročita.

Bolni je osjećaj, koji je mogao biti tjeskoba ili gnjev, proparao Matthiasa. - Nisam je ucjenom natjerao da pročita taj prokleti dnevnik.

- Meni se čini da je to bila ucjena, gospodine. Rekla je da ste zaprijetili da ćete ga vi pročitati ako ona to ne učini. Željela je zaštititi Lucynu privatnost.

- Prokletstvo, Horatia. Učinio sam ono što sam smatrao najboljim. Imogen se morala suočiti s istinom o Lucy.

- Ha. Ovdje nije riječ o istini. Namjerno ste pokušali uništiti Imogenine dragocjene uspomene na jedinu prijateljicu. Gospodine, dopustite mi da vam kažem kako doista zaslužujete da vas zovu Hladnokrvni Colchester. Ono što ste učinili bilo je bešćutno i neljubazno. Pitala sam se kad će se pokazati vaša prava narav. Nažalost, isplivala je na površinu prekasno da spasim svoju nećakinju od onoga što će nesumnjivo biti katastrofalan brak.

Pero se slomilo napola. Matthias se trgnuo i iznenađeno pogledao slomljene dijelove što ih je držao u ruci. Oprezno ih je stavio na stol. - Vi, naravno, imate pravo na svoje mišljenje, gospođo Elibank.

- Čovjek se može jedino pitati koji su vaši motivi. - Horatia je ustala i svisoka ga pogledala. Jasno se vidjela veoma stara, veoma plava krv koja je tekla njezinim žilama. U tom trenutku nije bilo teško vidjeti da je doista u rodbinskoj vezi s jednim markizom.

Matthias je skočio na noge. Susreo je Horatijin pogled preko stola. - Nisam imao nikakvih motiva, osim onoga da se otkrije istina.

- Ni u jednom trenutku to ne mogu vjerovati. Prokletstvo, gospodine, doista sam vjerovala da vam je stalo do moje nećakinje. Kako ste joj to mogli učiniti?

Matthias je stisnuo šaku, naglo se okrenuo i udario po zidu. - Je li vam palo na pamet, gospodo, da sam se već možda umorio od življenja u prokletoj laži s mojom vlastitom suprugom?

Uslijedila je kratka, napeta tišina. - Što time želite reći, za ime svijeta? - tiho upita Horatia. Matthias se svim silama nastojao pribrati. Duboko je udahnuo i zaogrnuo

se plaštem samokontrole. - Nije važno. Zaboravite. Želim vam ugodan dan, gospođo Elibank. Ufton će vas ispratiti.

Horatia je trenutak zurila u njega, a potom se bez riječi okrenula i pošla prema vratima.

Matthias se nije pomaknuo sve dok Horatia nije izišla. Tada je pošao do prozora i ondje dugo stajao zureći u vrt. Napokon je dobio odgovor na pitanje što ga je postavljao sebi. Sad je točno znao zašto je Imogen dao Lucyn dnevnik. Nije strgnuo koprenu s Imogeninih očiju zato što je želio da se suoči s istinom o Lucy. Učinio je to jer je želio da se suoči s istinom o njemu.

Ono što je maločas rekao Horatiji u onoj provali frustriranoga gnjeva bilo je bolno iskreno. Ne može nastaviti živjeti u laži s Imogen. Morao je znati hoće

li joj i dalje biti stalo do njega nakon što se suoči sa stvarnošću njegove naravi. Želio je znati može li ona voljeti Hladnokrvnog Colchestera. Imogen je previše inteligentna da ne bi shvatila što je otkrio o sebi kad ju je primorao da pročita dnevnik. Na kraju krajeva, ona je I. A. Stone.

Imogen je promatrala druge članice zamarskoe salona dok su sjedile u polukrugu oko svoje otmjene domaćice. Prvo što je opazila bila je činjenica da se skupina sastoji isključivo od veoma mladih dama, uz izuzetak Selene i nje same. Imogen je bila spremna okladiti se da niti jedna od lijepo odjevenih dama u polukrugu nema više oe devetnaest godina. Mnoge su bile mlađe, a ovo je njihova prva sezona.

Selena, odjevena u plavu haljinu ukrašenu plavim ružama, ljubazno se smiješila svojim gošćama dok je njezina domaćica posluživala čaj.

Imogen je shvatila da je dosad uvijek viđala Selenu iz daljine ili uvečer kad se pojavljivala u svijećama osvijetljenim plesnim dvoranama visokoga društva.

Nije nikakva tajna da je svjetlost svijeća daleko povoljnija za damu nego sunčeva svjetlost. Unatoč tomu, Imogen se iznenadila da je blještavilo sunca više škodilo Seleni nego mnogim drugim damama. Svjetlost dana činila je damu koju zovu »Anđeo« nekako tvrđom i hladnijom no što bi se očekivalo. Njezine su nebeskoplave oči podsjećale Imogen na svjetlucave safire, a ne na nebo.

Gošće salona bile su opčinjene svojom otmjenom domaćicom. Uzbuđeno su brbljale, smijale se i ogovarale dok su čekale da Selena da znak za početak poslijepodnevnih aktivnosti.

Selena je vodila glavnu riječ držeći se poput kraljice iz bajke. Okruživalo ju je sve potrebno za uzvišeni filozofski salon. Nekoliko impresivnih kniga u kožnom uvezu stajalo je na obližnjem stolu. Kraj knjiga se nalazila drvena kutija koja je sadržavala komadiće lončarije, te nekoliko drevnih staklenih boca. Predmet umotan u crni baršun ležao je na stolu. Komadići i dijelovi zamarskih artefakata bili su razmješteni po salonu, ali po Imogeninu mišljenju ništa nije bilo osobito značajno. Kraj prozora se nalazila prilično loša kopija kipa Anizamare.

Patricia se primaknula Imogen i tihim glasom rekla: - Lady Lyndhurst drži pločicu na kojoj je zapisana kletva u onom baršunastom omotu. Kaže da je to najvrednija stvar u njezinoj zbirci.

- Shvaćam. - Imogen je pogledavala pločicu umotanu u baršun dok je uzimala šalicu čaja od domaćice.

Selena je lagano pljesnula rukama i malena je skupina utihnula. Mirno se nasmiješila Imogen.

- Lady Colchester, ovo je ugodno iznenađenje. Oduševljena sam činjenicom da ste nam se danas mogli pridružiti. Smijem li pitati čime je naš maleni skup privukao vašu pozornost?

- Samo sam znatiželjna - reče Imogen. - Lady Patricia mi je pričala kako uživa u vašem zamarskom salonu.

- Teško se možemo mjeriti s otkrićima i raspraama vašeg učenog muža - promrmlja Selena. - Zapravo, imala sam dojam da Colchester smatra da samo samo pomodarski diletanti i amateri dolaze u salone kakav je moj.

-Neću se dugo zadržati. - Imogen odloži šalicu čaja- - Lady Patricia mi kaže da ste proučavali prokletstvo.

- To je istina. - Selena je kratko pogledala Patriciju. U njezinim je ledenim plavim očima bljesnulo nešto što je moglo biti gnjev. Gotovo je trenutno nestalo iza maske hladnog šarma. - Ali to je trebalo biti tajno istraživanje.

Patricia se ukočila na svojoj stolici i tjeskobno pogledala Imogen. Imogen se namrštila na Selenu. - Ne smijete zamjerati Patriciji. Danas

poslije podne slučajno sam otkrila da to proučavate. Kao što znate, pomalo me zanimaju zamarske stvari.

- Govorite o kraljičinu pečatu i zemljovidu što vam ga ja stric ostavio u svojoj oporuci. - Selenin je smiješak bio podrugljiv. - Svakako. Ali sad kad sam udana za Colchestera od Zamara, moji su se interesi proširili. Željela bih pogledati pločicu na kojoj je zapisano takozvano Rutledgeovo prokletstvo. Koliko sam shvatila, nalazi se u omotu od baršuna.

Napeta je tišina zavladala u salonu. Elegantne mlade članice razmijenile su nelagodne poglede. Očito nisu navikle gledati kako netko dovodi u pitanje Selenin autoritet.

Selena je oklijevala. Potom je graciozno slegnula ramenima. - Kad ste već ovdje, slobodno je možete proučiti. Ali moram vas upozoriti da je kletva napisana na zamarskom. Samo šačica ljudi u cijeloj Engleskoj to može dešifrirati.

- Svjesna sam toga. - Imogen je ustala, učinila dva duga koraka prema stolu ispred Selene i podigla crni baršunasti omot prije nego je itko shvatio što kani.

Začulo se nekoliko šokiranih uzdaha dok je Imogen odmotavala pločicu. Selenine su se oči suzile dok je gledala kako Imogen vadi drevnu glinenu pločicu. - Glasine o vašem prilično ekscentričnom ponašanju su točne, vidim.

Imogen ju je ignorirala. Gledala je tešku pločicu. - Kako nevjerojatno. Ovo je doista prava zamarska pločica. - Što ste mislili da če biti? - prasne Selena. - Bila sam pripravna otkriti da je riječ o krivotvorini. No definitivno je

posve autentična. - Hvala vam na mišljenju - hladno će Selena. -Sad, ako ste završili - - Ali nisam završila. - Imogen podigne pogled s pločice. - Pločica je

svakako iz drevnog Zamara. To zapravo nimalo ne čudi. Koliko sam shvatila, moderno je imati jednu ili dvije u svojoj knjižnici. Ali natpis na njoj nije kletva.

- Kako molim! - prasne Selena. - Bojim se da ste posve pogrešno obaviješteni, lady Lyndhurst. Selena se zajapurila. - Kako biste vi mogli znati što tu piše?

- Znam čitati zamarsko pismo, službeno i neslužbeno. - Imogen se mirno nasmiješila. - Ovo bi bilo zabavno da neki ljudi nisu previše ozbiljno shvatili priču o prokletstvu.

- Zabavno? - Selena je bila izvan sebe od bijesa. - Što time želite reći? - Tekst na toj pločici zapravo je običan kupoprodajni ugovor - ustvrdi

Imogen. - Točnije rečeno, ovdje je zabilježena razmjena dviju mjera pšenice za jednog vola.

- To je laž. - Selena je skočila na noge. Glas joj se povisio. - Kako biste vi uopće nešto mogli znati o zamarskome pismu?

Nešto se pomaknulo na vratima. Svi u salonu okrenuli su se onamo i ugledali Matthiasa. Držao se varljivo ležerno.

- Moja žena čita drevno zamarsko pismo jednako dobro kao i ja - tiho će Matthias.

Imogen se tako brzo okrenula da je njezina torbica, koja je visjela na satenskoj vrpci, poletjela u širokom luku. Udarila je šalicu čaja tako da je poletjela na sag. Nekoliko je mladih dama, koje su sjedile na putu vrućem čaju, skočilo na noge uz povike iznenađenja.

- Colchester. - Imogen se nasmiješila. - Nisam te vidjela. Možda bi ti želio iznijeti svoje mišljenje o ovoj budalastoj pločici?

Matthias je sagnuo glavu i otmjeno kimnuo, pokazujući da se zabavlja, ali i iskazujući poštovanje. - Tvoj je prijevod točan. Ta je pločica poslovni dokument iz drevnoga Zamara. Ukratko, kupoprodajni ugovor.

Matthias se popeo u kočiju i spustio na sjedalo nasuprot Imogen i Patriciji. Kad je vozilo krenulo ulicom, zamišljeno je pogledao ulazna vrata Selenine kuće. Ova potraga za Imogen i Patricijom prvi ga je put dovela u rezidenciju Anđela. Imao je osjećaj da je upravo izvukao Imogen i Patriciju iz paukove mreže.

- Ovo je odista iznenađenje, milorde - vedro će Imogen. - Što te navelo da pođeš u potragu za nama? Zar nešto nije u redu?

- Ne. - Matthias se opustio na jastucima i pogledao je. Primorao se da je pomno proučava, tražeći znakove sjete, gnjeva ili mržnje.

Ništa od toga nije našao. Zapravo se iznenadio jer se činilo da se vratilo Imogenino izvrsno raspoloženje. Sjenke koje su joj potamnjele oči tijekom protekla dva dana nestale su kao nekim čudom. Očito se oporavila od užasnog udarca što joj ga je zadao. Nije bio siguran kako bi trebao protumačiti tu činjenicu.

Patricia je pogledala Imogen, a potom Matthiasa Oči su joj bile pune zbunjenosti i nade. - Zar onaj tekst na glinenoj pločici doista nije bio ništa više od drevnog kupoprodajnog ugovora?

Imogen je potapšala Patricijinu ruku. - Da, doista. Većina zamarskih glinenih pločica kojima otmjeni svijet ukrašava svoje radne sobe i knjižnice samo su drevni zapisi poslovnih transakcija ili drugih jednako svakodnevnih

stvari. - Pogledala je Matthiasa. - Nije li tako, Colchester? - Tako je. - Matthias pogleda Patriciju. - Vjeruj mi, Imogen je stručnjak

za čitanje zamarskoga pisma. I ja sam vidio simbole za pšenicu i vola na onoj pločici, čak s mjesta na kojemu sam stajao. Zapis definitivno nije kletva.

- Ne razumijem - šapne Patricia. - Tako se mnogo užasnih stvari dogodilo u posljednje vrijeme. Dvoboj. Smrt lorda Vannecka. A zatim, prije dvije večeri, i ti si umalo poginuo, Matthiase. Bila sam sigurna da je lady Lyndhurst imala pravo kad je rekla da je ponovno došlo vrijeme Rutledgeova prokletstva.

- Rutledgeovo prokletstvo su besmislice - reče Matthias. - Izmislila ga je skupina budalastih diletanata u Zamarskome društvu uskoro nakon što su čuli vijest da je Rutledge poginuo u labirintu. Čovjek se jedino može nadati da će otmjenim krugovima Zamar uskoro dosaditi i opet će se baviti Egiptom.

- Nije baš vjerojatno - primijeti Imogen. - Kako bi se drevni Egipat uopće mogao nadmetati s izgubljenim Zamarom? Osim toga, o Egiptu već znamo sve što se može znati.

Matthiasa je ta tvrdnja nakratko skrenula s teme. - Nisam baš tako siguran. Ako netko ikad uspije dešifrirati napise na onom komadu crnog bazalta što ga zovu Rosetta-kamen, lako bi moglo doći do obnovljenog zanimanja za drevni Egipat.

Imogen nabere nos. - Meni će uvijek biti zanimljivija čuda Zamara. - Ti si svakako izrazito lojalna, draga moja -blago će Matthias. Patricia je spustila pogled na svoje ruke. - Lady Lyndhurst je tvrdila da

zna prevesti zamarski teskt. Rekla je da može pročitati što piše na onoj glinenoj pločici. Zašto bi lagala o nečem takvom?

- Lady Lyndhurst uživa u igrama. - Matthias se nije trudio prikriti svoje gnušanje. - Odsad nadalje obje ćete se držati podalje od nje.

Patricia je zadrhtala. - Nemam ni najmanju želju poći na još jedan od njezinih sastanaka.

Imogenine su se obrve naglo skupile. - Patricia, nešto bih te željela pitati. Tvoja je bila zamisao da danas poslije podne odneseš Lucyn dnevnik u salon, nije li?

Matthias je osjetio hladnoću u sebi. - Kakve su to priče o dnevniku? Patricia se ukočila na njegov ton. - Jako mi je žao zbog dnevnika. Mislila

sam da je ono što činim najbolje. Matthias je otvorio usta kako bi ponovio svoj zahtjev za objašnjenjem, ali

ga je Imogen ušutkala brzim, jedva zamjetljivim odmahivanjem glave. Nevoljko je odustao. U jednoj ili dvijema prigodama u posljednje vrijeme činilo mu se da su Imogenine metode ophođenja s Patricijem učinkovitije od njegovih.

Imogen se nasmiješila Patriciji. - Sve je u redu Nije počinjena nikakva šteta. Samo sam se pitala jesi li komu spomenula dnevnik nakon što je, ovaj došao u naše ruke.

Matthias je uzdigao obrve na njezin taktičari opis onoga što bi netko mogao jasno i glasno nazvati krađom.

- O, ne - uvjeravala ju je Patricia. - Nikomu nisam pričala o tome. Imogen ju je napeto promatrala. - Nitko nije predložio da danas poslije

podne odneses dnevnik u salon lady Lyndhurst? Patricia je s velikom sigurnošću odmahnula glavom. - Ne, naravno. Kako

je netko drugi mogao znati da ga je Matthias uzeo iz kuće lorda Vannecka? - Doista - veoma ležerno reče Imogen. - Tko bi to mogao znati, osim nas

troje? Patricia se vidno opustila. - Zaključila sam da moram odnijeti dnevnik k

lady Lyndhurst nakon što sam primila poruku jedne od svojih prijateljica iz skupine.

Ta je vijest bila previše za Matthiasovu samokontrolu. Skočio je prije nego ga je Imogen uspjela zaustaviti. - Netko ti je poslao poruku o dnevniku. Tko je to bio?

Patricijine su se oči raširile. - Nisam sigurna. Poruka koju sam jutros primila nije bila potpisana-Ali je imala tajni pečat što ga članice skupine rabe kad god međusobno komuniciraju.

- Tajni pečat? - Matthias se lecnuo. - Kakve besmislice. Zašto mi, dovraga, nisi pokazala tu prokletu poruku? Kad je stigla? Jesi li prepoznala rukopis?

Patricia se povukla u kut sjedala. Gledala je Imogen s izrazom preklinjanja u očima.

Imogen je Matthiasa prostrijelila pogledom. -Molim te da budeš tih, milorde. Kompliciraš situaciju.

- Prokletstvo. - Matthias je želio istresti odgovore iz Patricije. Kako taj pristup očito nije dolazio u obzir, svoju je sve veću frustriranost usmjerio na Imogen. - Nemoj se zavaravati, draga moja, kanim otkriti što se točno ovdje događa.

- Znam da kaniš, i otkrit ćeš - rekla je Imogen svojim kiselo oštrim tonom. - Ali sve će to daleko brže završiti ako mi dopustiš da o svemu razgovaram s tvojom sestrom na smiren, razuman način.

Matthias je lupkao prstima po okviru prozora kočije. Imala je pravo i on je to znao. - Vrlo dobro. Onda nastavi.

Imogen se opet okrenula Patriciji. - Ne obraćaj pozornost na njega. Muškarci su poznati po tome da lako gube strpljenje. No dakle, ta poruka za koju kažeš da si je primila. Je li točno spominjala dnevnik?

- Ne, naravno da nije. - Patricia je očito bila zbunjena. - Kako je itko mogao znati da ga imamo?

- Kako, doista - suho će Matthias. - Možda si napisala nekoliko poruka svojim prijateljicama iz skupine? Propisno zapečaćenih tajnim pečatom,

Patricijine su oči blistale od suza. - Upravo sam ti rekla da to nisam spomenula ni živoj duši.

Imogen je Matthiasu dobacila još jedan prijekoran pogled. - Milorde, ako si upola onoliko inteligentan koliko ja mislim da jesi, prestat ćeš nas prekidati.

Matthias je stisnuo zube, ali je šutio. Imogen se ohrabrujuće nasmiješila Patriciji. - No dakle, pričaj nam o

poruci što si je primila. Patricia je oprezno pogledavala Matthiasa, zacijelo strahujući da će

ponovno svojim agresivnim metodama pokušati izvući informacije iz nje. Ništa nije rekao, pa je pogledala Imogen. - Poruka je bila da se svi moramo čuvati Rutledgeova prokletstva, za slučaj da padne na kućanstvo neke od članica Zamarskoga salona. Odmah sam shvatila da je Matthias bio najnovija žrtva.

- Prirodno. Savršeno logičan zaključak - reče Imogen. Matthias ju je namršteno pogledao, ali je uspio držati jezik za zubima. - Je li još nešto pisalo u poruci? - brzo upita Imogen. - Samo da je svatko tko posjeduje bilo kakav predmet koji je nekoć

pripadao Vannecku u velikoj opasnosti. - Patricia je oklijevala. - Kletva bi se odnosila na sve što je bilo u njegovu vlasništvu, znate.

- Nije baš suptilno - prezirno će Matthias. -Grom i pakao, netko zna za dnevnik.

Imogen mu je dobacila još jedan pogled upozorenja prije nego je nastavila sa svojim blagim ispitivanjem. - Shvatila si da je nešto što je pripadalo Vannecku doista pod našim krovom, nisi li, Patricia? Odnosno, dnevnik.

- Da. - Patricia se doimala zbunjenom. - Znala sam da mi ni ti ni Matthias ne biste vjerovali kad bih vam pokušala objasniti o prokletstvu. Oboje to odbacujete kao glupost. Morala sam nešto učiniti. Matthias je umalo poginuo. Tko je mogao znati kako će prokletstvo sljedeći put udariti? Mislila sam da će lady Lyndhurst imati neku ideju o tome što bi trebalo učiniti s dnevnikom budući da je ona stručnjakinja za drevni Zamar i vjeruje u Rutledgeovu kletvu.

- Prokletstvo - progunda Matthias. - Selena je stručnjakinja samo kad je riječ o modi.

Imogen je svu svoju pozornost posvetila Patriciji. - Razumijem zašto si osjećala da moraš nešto poduzeti, ali tvoj brat ima posve pravo. Rutledgeovo prokletstvo je glupost. Bojim se da je lady Lyndhurst igrala prilično neugodnu igricu s tobom i drugim članicama skupine.

Patricia uzdahne. - Ali, Imogen, ne razumijem. Ako nema nikakva prokletstva, kako se mogu objasniti svi čudni događaji u posljednje vrijeme?

- Slučajnosti - vedro će Imogen. - Stalno ih ima. - Vraga su slučajnosti - zarežao je Matthias kad je dvadeset minuta

kasnije ušao u knjižnicu iza Imogen. - Ovo je daleko više od običnih slučajnosti, i ti to dobro znaš.

- Da, Matthiase, ali ne vidim razloga zašto bi trebalo prestrašiti Patriciju. - Imogen je pogledala zatvorena vrata knjižnice dok je skidala šešir i rukavice. - Ionako je dovoljno zabrinuta. A s obzirom na obiteljsku sklonost groznim i zlogukim zamišljanjima, mislim da je ne bismo smjeli plašiti.

- Čini mi se da postoje itekako opravdani razlozi za nekoliko groznih i zlogukih zamišljanja u ovoj situaciji. - Matthias se spustio na stolicu iza pisaćeg

stola i mračnim pogledom pratio Imogenino hodanje amo-tamo. - O čemu je tu zapravo riječ?

- Nisam sigurna. Ali je očito da je Lucyn dnevnik nekomu veoma važan. Matthias je stisnuo oči dok je oslobađao svoje misli kako bi uspostavio

vezu između naoko nepovezanih događaja i ljudi. - Selena? - Ona je svakako sumnjiva. - Činilo se da Imogen bez problema slijedi

njegovu nit razmišljanja. - Na kraju krajeva, ona je ta koja se pretvarala da zna protumačiti Rutledgeovo prokletstvo.

- Zašto bi ona željela tu prokletu stvar? - Nemam pojma. Koliko je meni poznato, Lucy i Selena su se jedva

poznavale prije tri godine. Lucy nikad nije govorila o njoj, osim povremeno, onako usput.

- Doista. Imogen ga je oštro i pronicavo pogledala. - Vidiš li ti neku vezu koja je

meni promaknula? - Sjećaš li se one večeri kad smo uživali u nezaboravnome zagrljaju u

određenome vrtu? Imogen je dražesne porumenjela. - Da, naravno. Inzistirao si da se zbog

toga zaručimo. - Nisam inzistirao na zarukama samo zbog zagrljaja, bez obzira na to

koliko me oduševio. Imogen je kratko zastala nasred prostorije. -Inzistirao si na tome jer su

nas ondje vidjeli Selena i Alastair Drake. - Upravo tako. To nije mnogo, ali je zanimljiv djelić informacija, nije li? - Ali to je bila samo slučajnost da su oni te večeri šetali vrtom i zatekli

nas u tako... tako... - Imogen je pročistila grlo. - Tako kompromitirajućoj situaciji.

- Kao što sam ti upravo rekao, nisam sklon vjerovati da u svemu tome ima bilo čega slučajnog.

- Vrlo dobro, počnimo s nekim pretpostavkama. - Imogen je spojila ruke na leđima i nastavila hodati. - Netko zna da si uzeo dnevnik iz Vanneckove kuće. Ta je nepoznata osoba pokušala prijevarom navesti Patriciju da ga danas donese sa sobom u salon. Ta je osoba lako mogla biti Selena, mada nemamo nikakva razloga vjerovati da nju posebno zanima dnevnik, niti da je ona mogla znati da ga mi imamo.

- Možda iza toga stoji neka od drugih članica skupine. Imogen odmahne glavom. - Nije baš vjerojatno. Vidio si ih, Matthiase.

Sve su to mlade dame Patricijinih godina. Za većinu je ovo prva sezona u visokom društvu. Prije tri godine još su bile u školskoj učionici. Niti jedna od njih nije ni poznavala Lucy.

- Možda neki rođak jedne od mladih dama? - Moguće. - Imogen se namrštila. - Ali malo vjerojatno. Vraćamo se na

isti problem. Kako je bilo tko od njih mogao znati da si uzeo dnevnik iz

Vanneckove radne sobe? - Zaboravljaš da su u Vanneckovoj kući one večeri bile još dvije osobe

osim mene - reče Matthias. -Nisam im vidio lica jer su se silno potrudili sakriti ih. Ali oni su mene sigurno dobro vidjeli.

- Nebesa. Imaš pravo. - Možda su pretpostavili da ja tražim dnevnik samo zato što su ga oni

tražili - nastavio je Matthias. - Smatrali su ga vrijednim i vjerojatno zaključili da i ja znam za njegovu važnost.

- Ali ti nisi ništa znao o njegovoj vrijednosti. - Nisam ušao u kuću kako bih potražio nešto određeno, ali dvije osobe

koje sam ondje sreo to nisu mogle znati. Uzeo sam taj prokleti dnevnik samo zato što je bilo očito da ga je Vanneck namjerno sakrio. - Matthias je oklijevao. - I jer sam vidio da je pripadao tvojoj prijateljici Lucy.

- Doista imaš nevjerojatnu sposobnost za otkrivanje onoga što je skriveno - zamišljeno će Imogen.

- Svi imamo svoje malene talente. Ta mi je vještina dobro poslužila u izgubljenome Zamara. -Matthias se mračno pitao je li naslutila da joj ne govori istinu. Nije uzeo dnevnik samo zato što je bio skriven, kao ni zato što je pripadao Lucy. Uzeo ga je jer je znao da je uz taj dnevnik nekako povezana njegova sudbina.

No činilo se da je Imogen odlučila pozabaviti se logikom problema o kojem su raspravljali, a ne mutnim pitanjima propasti koju si je sam nametnuo.

- Dva zlikovca koja su te napala mogla su se vratiti u kuću nakon što si ti otišao kako bi nastavili svoju potragu - nagađala je. - Kad nisu uspjeli pronaći dnevnik, možda su zaključili da si ga ti našao i uzeo.

- Možda su se jednostavno skrivali izvan kuće i gledali kako odlazim s dnevnikom u ruci. Neku večer je bilo dovoljno mjesečine da se sve sasvim lijepo vidi.

- Ne znam, Matthiase. Ništa od toga nema smisla ukoliko u Lucynu dnevniku ne piše nešto od velike važnosti. Ali što bi to moglo biti? Vanneck je bio jedini komu je Lucyna ljubavna veza s Alastairom Drakeom nešto mogla značiti. To sigurno nikomu drugomu ne bi bilo važno nakon što je prošlo toliko vremena. Sve se to dogodilo prije tri godine.

Matthias je skupio hrabrosti da postavi pitanje što ga je morao postaviti. - Jesi li dovršila čitanje dnevnika?

- Gotovo. - Pogledala je kroz prozor u vrt. -Bojim se da sporo napredujem. Bilo je pomalo bolno čitati Lucyne bilješke.

Matthias je podigao maleni nožić što ga je rabio za oštrenje pera za pisanje i počeo se poigravati njime. - Imogen, sumnjam da ćeš mi to vjerovati, ali žao mi je što sam te natjerao da pročitaš onaj prokleti dnevnik.

- Besmislice. - Uputila mu je umirujući smiješak. - Učinio si ono što si smatrao najboljim i bio si posve u pravu. Moramo znati što taj dnevnik sadrži, a nekomu je tako dragocjeno.

Bacio je nožić na stol. - Nevjerojatna si, znaš li to? Apsolutno zapanjujuća. Dobri Bože, zar se ne možeš otvoreno suočiti s istinom kad naletiš na nju? Ti si ipak I. A. Stone.

Zaustavila se nasred prostorije i zabezeknuto zurila u njega. - Što je bilo? Zašto se ljutiš, milorde?

- Kako možeš biti tako prokleto inteligentna u nekim stvarima, a tako nevjerojatno naivna u drugima?

Nasmiješila mu se na neobičan način. - Jesi li pomislio da nisam baš tako naivna kako ti misliš, Matthiase? Samo neke istine gledam iz drukčije perspektive nego ti.

- U bilo kojoj situaciji može postojati samo jedna istina. - Ne slažem se, milorde. Samo se sjeti koliko smo se često ti i ja u tisku

prepirali o nekom pitanju vezanom za zamarsku povijest. U tim smo slu-čajevima oboje tumačili zapise na identičan način, ali smo im pridavali drukčija značenja. Dva gledišta o istoj istini.

- Zar ne razumiješ? - procijedio je kroza zube. - Ovo nema nikakve veze s drevnim Zamarom. Kad već raspravljamo o istini, razjasnimo jednu stvar među nama.

- Koju to? Matthias se zgražao nad onime što je radio. Trebao bi smjesta prestati,

pomislio je. Budala je ako kaže još samo jednu riječ. Očito se za dlaku izvukao s dnevnikom. Trebao bi zahvaljivati svojim sretnim zvijezdama na tome i prestati kopati bezdan za sebe.

Imogen je samu sebe uvjerila da joj je dao dnevnik na čitanje jer nije imao druge mogućnosti. Ako ima imalo zdravog razuma, ostavit će je u tom uvjerenju. Prava je ludost ovako izazivati sreću. Ali nije se mogao zaustaviti. Skočio je u mračan ponor što ga je sam iskopao.

- Zasigurno ti je jasno da sam znao što ćeš najvjerojatnije otkriti o Lucynu karakteru kad sam ti dao dnevnik - rekao je.

- Došao si do određenih pretpostavki o Lucy na temelju starih glasina. Mislio si da ću ja doći do istih zaključaka nakon što pročitam njezin dnevnik.

- To nisu bile samo pretpostavke. Povrijedilo te ono što si pročitala. Grom i pakao, vidio sam tvoje suze, Imogen.

Nakrivila je glavu u stranu i zamišljeno ga promatrala. - Teta Horatia je danas prvi put priznala da je i ona bila svjesna Lucyna neobičnog ponašanja.

- Neobičnog ponašanja? - Matthias se neveselo nasmijao. - To je krajnje blago rečeno. Ona je bila žena bez srca.

- Imala je velikih problema. Bila sam njezina prijateljica nekoliko godina prije nego je otišla u London. Neću tvrditi da nije došlo do nekih promjena nakon što je napustila Upper Stickleford.

- Promjena? - Priznajem da sam bila zabrinuta, osobito kad je prestala pisati. No

mislila sam da je do tih promjena došlo zbog njezina braka.

Nešto u njezinu glasu upozorilo je Matthiasa. - Promijenila si mišljenje? Više ne vjeruješ da je Vanneck bio kriv za činjenicu da je Lucy bila nesretna?

- Vanneck je bio odgovoran za mnogo toga -uvjeravala ga je Imogen. - Ali sad vjerujem da je Lucy imala drugih problema.

- O čemu sad govoriš, dovraga? - Razmišljala sam o onome što sam dosad pročitala-u njezinu dnevniku.

Kao što sam rekla teti Horatiji, došla sam do zaključka da je Lucy bila bolesna. Matthias se zaprepastio. - Bolesna?

- Vjerujem da stanje njezina uma nije bilo osobito zdravo. Uvijek je imala izrazito napeti temperament. Katkad je patila od napadaja melankolije. Ali njezina su raspoloženja postala daleko hirovitija nakon što se udala za Vannecka. Ton u njezinu dnevniku ukazuje na sve veću razdraženost. I nema nikakve sumnje, postala je opsjednuta Alastairom Drakeom.

Matthias je s nevjericom zurio u nju. - Želim biti siguran da sam te dobro razumio. Zaključila si da je Lucy možda bila luda?

- Ne na način što ga povezujemo s onim jadnim dušama koje završe u umobolnici. Nije vidjela stvari kojih nije bilo, niti je čula čudne glasove. Njezini su zapisi u dnevniku posve lucidni. Zapravo, kad sam je posjetila u Londonu, uvijek je bila racionalna. Ali sad shvaćam da je nešto bilo veoma pogrešno. Njezina silna strast spram gospodina Drakea ne čini mi se... - Imogen je oklijevala, očito tražeći pravu riječ. - Zdravom.

- Upustila se u preljub - posprdno ustvrdi Matthias. - Možda ju je to zabrinjavalo. Na kraju krajeva, Vannecku još nije podarila nasljednika. Bio bi bijesan da je saznao za njezinu vezu. Dobre supruge iz visokoga društva uvijek svojim muževima osiguraju nasljednika prije nego se upuste u zabranjene ljubavne veze.

- Ne, ima tu još nečega, a ne samo straha da će Vanneck saznati za preljub. Željela je Alastaira Drakea tako fanatično da mi se to ne čini prirodnim. Bila je bijesna jer nije pristao pobjeći s njom.

Matthias je ustao. - Budem li slušao još takvih brbljarija, vjerojatno ću i ja poludjeti. Imogen, danas me posjetila tvoja teta.

- Teta Horatia te posjetila? - Imogen ga je upitno pogledala. - Kako čudno. Posjetila sam je jutros. Nije mi spomenula da kani razgovarati s tobom.

- Nema sumnje da ju je tvoj posjet njoj potaknuo da ona dođe k meni. - Matthiasa je boljela čeljust od napetosti koja mu je stezala sve mišiće u tijelu. - Nakon što si ti razgovarala s njom, odmah je shvatila, mada ti nisi, što sam točno učinio kad sam ti dao Lucyn dnevnik.

- Ne razumijem. - To je očito. - Matthias je raširio šake na stolu. Lagano se nagnuo

naprijed i prisilio se da pogleda ravno u Imogenine biste oči. - Natjerao sam ti dao da pročitaš Lucyn dnevnik jer sam želio da se suočiš s određenim činjenicama o svojoj takozvanoj prijateljici. Želio sam te prisiliti da je vidiš onakvu kakva jest. Neka mi Bog pomogne, praktički sam te ucijenio da pročitaš

taj prokleti dnevnik, mada sam znao da će te istina povrijediti. To je bilo okru-tno i ružno od mene.

Imogenine se oči nisu pokolebale. - Uopće ne vjerujem u to. - Prokletstvo, to je istina - oštro će Matthias. -Pogledaj me, Imogen. Vidi

istinu. Zasigurno sam time što sam ti dao Lucyn dnevnik pokazao koliko točno mogu biti hladan.

- Matthiase - - Onoga dana kad smo se upoznali rekla si da nisam muškarac kakvim si

me smatrala. Imala si pravo. - Matthias nije skidao pogleda s nje. - Tada nisi znala koliko si zapravo imala pravo.

U knjižnici je zavladala zlokobna tišina. Odaja je odjednom bila puna duhova. Okružili su Matthiasa, rugali mu se

bezglasnim ustima, grdili ga praznim očnim dupljama. Njihov mu je nijemi smijeh odzvanjao u ušima.

Zašto uništiti njezine iluzije? Dovoljno su ti dobro poslužile, nisu li? Nisi oklijevao kad je trebalo tvoju ledenu dušu zagrijati vrelinom njezine slatke strasti. Uživao si u lažnoj slici o sebi koju si vidio u njezinim očima. Zašto to nisi mogao ostaviti na miru? Sad si sve uništio.

Matthiasu nisu trebali stari duhovi njegove prošlosti da mu kažu kakva je budala. Ali nije bilo povratka. Jutros je Horatiji rekao istinu. Ne može živjeti u laži. Ne s Imogen.

- Što pokušavaš reći, milorde? - oprezno upita Imogen. - Nemoj biti tupa. S razlogom me zovu Hladnokrvni Colchester.

Zavrijedio sam to ime, Imogen. Nisam ljubazni, plemeniti, velikodušni muškarac kakvim si me smatrala. Ne posjedujem delikatni senzibilitet ili rafinirane emocije. Dokazao sam to kad sam te primorao da pročitaš Lucyn dnevnik. Ljubazan, pažljiv muž ne bi svoju ženu ucjenom natjerao da sazna istinu o ženi koju je nekoć nazivala svojom prijateljicom.

Imogen ga je cijelu vječnost proučavala očima koje kao da su mu žarile kožu. Matthias se pripremio na beskonačnu noć koja će ga obaviti.

Tada se Imogen nasmiješila. To je bio smiješak same Anizamare. Blistao je toplinom sunca.

- Čini mi se da si sve to malo previše ozbiljno shvatio, Colchester - reče Imogen. - Valjda se to može očekivati od nekoga tko ima tako senzibilnu narav.

- Previše ozbiljno? - Matthias je brzo obišao stol i uhvatio je za nadlaktice. - Što je tebi? Kakvo je zrcalo potrebno da bi ti pokazalo što sam ja? Ispružila je ruku i drhtavim mu prstima dotaknula obraz. - Već sam objasnila da ti i ja ne vidimo istinu u istome svjetlu.

Čvršće joj je stegnuo nadlaktice. - Koju istinu vidiš kad pogledaš mene? - Vidim mnogo istina. Najvažnija medu njima je ona da smo ti i ja na

mnoge načine veoma slični. - Za Boga miloga, mi smo posve suprotni, a ne srodne duše. - Jednom si mi rekao da su nam zajednički strast i Zamar, ako se sjećaš.

Očajanje i nada prostrujali su njime silinom divlje, nekontrolirane vatre. - To nam je doista zajedničko, ali nas ne čini srodnim dušama. Ne čini nas sličnima.

- Ah, dakle, tu nemaš pravo, milorde. - Imogenine su oči bile blistave od neke nedokučive emocije. - Ti si čovjek koji se ponosi svojim reagiranjem na logiku, pa ćemo to razmotriti na logičan način. Najprije ćemo razmotriti strast. Ona govori sama za sebe, nije li tako? Ono što osjećam za tebe nikad nisam osjećala ni za jednog drugog muškarca.

- Nikad nisi bila s nekim drugim muškarcem. Kako možeš znati što bi osjećala s nekim drugim? - Jedva je izgovarao te riječi. Slika Imogen u naručju drugog muškarca nakon što se predala njemu bila je nepodnošljivo bolna.

- Tiho, milorde. - Imogen mu je stavila prste na usta. - Ne treba mi čin ljubavi s drugim da bih znala kako je ono što ti i ja dijelimo posve jedinstveno. Ali dosta o tome. Prijeđimo na temu našeg zajedničkog interesa za Zamar.

- Misliš da nas naš zajednički interes za drevni Zamar veže na neki veličanstveni, metafizički način? Gospođo, previše si čitala Coleridgea i Shelleyja. Ima stotinjak članova Zamarskoga društva koji dijele naše interese. Vjeruj mi, ne smatram se vezanim za bilo koga od njih, ni metafizički ni nekako drukčije. Posve mi je svejedno hoću li ikoga od njih ikad više vidjeti.

- Matthiase, zar ne razumiješ? Na metafizičkoj razini naše duše ne povezuje proučavanje Zamara. Povezuje nas činjenica da smo oboje istraživali tajne Zamara iz istog razloga.

- Koji je to razlog? Imogen se podigla na prste i usnama dotaknula njegove. - Pa taj da

pobjegnemo od usamljenosti, naravno. Matthias je ostao bez riječi. Poražavajuća istina njezine jednostavne

tvrdnje pogodila ga je silinom zore na izgubljenome otoku Zamaru. Sve je odjednom obasjala svjetlost koja je bila tako spektakularno jasna da se doimala neprirodnom.

Koristio se svojom misijom kao načinom za obuzdavanje duhova. Nije mu palo na pamet da se Imogen možda bori protiv vlastitih sivih prikaza.

- Zar ne shvaćaš? - blago i uporno reče Imogen. - Potraga za tajnama drevnoga Zamara ispunila je praznine u našim životima. Dala nam je strast, svrhu i ciljeve. Kako bismo živjeli bez Zamara?

- Imogen - S mukom je progutao slinu. - Znam što ti Zamar znači, Matthiase, jer meni znači isto. Zapravo,

dugujem ti više od onoga što ću ti ikad moći vratiti jer si učinio ono što ja nisam mogla. Pronašao si izgubljeni otok. Tvoja su istraživanja i tvoji radovi otvorili vrata koja ja nikako nisam mogla otvoriti. Nikad nećeš znati što su tvoja istraživanja značila meni. Donijela su veliku zagonetku u Upper Stickleford. Uživala sam u traženju rješenja za enigmu Zamara.

Matthias je napokon našao svoj glas. - To nije dovoljno. Ukočila se u njegovu zagrljaju. - Rekao si da je dovoljno, milorde. Rekao

si da je to bolja osnova za brak od one što je ima većina bračnih parova. - Želio sam reći da to nije dovoljno da bi objasnilo zašto mi tako ustrajno

pripisuješ plemenitost koju ne posjedujem. Sigurno se nisi udala za mene jer sam otkrio izgubljeni Zamar. Što bi bilo da se nakon drugog putovanja vratio Rutledge umjesto mene? Što bi bilo da ti je on otvorio ta vrata? Bi li se udala za njega?

Imogen je napravila grimasu. - Ne, naravno. Rekla sam ti zašto sam se udala za tebe, Matthiase. Volim te.

- To si rekla samo zato što si mislila da mi prijeti opasnost u dvoboju. Te si večeri bila uzrujana. Emotivna. Prestrašena. Uznemirena.

- Besmislice. -I neka mi Bog pomogne, ja sam iskoristio tvoje stanje kako bih te

uvukao u brak. - Kako se usuđuješ? Nisi učinio ništa tomu slično. Bila sam posve

prisebna i razumna kad sam pristala udati se za tebe. Koliko ti puta moram objasniti da imam izvrsne živce? Ja ne patim od slabosti živaca. Činjenica je da sam te voljela tada i volim te sada.

- Ali, Imogen - Stisnula je oči. - Ti si najtvrdoglaviji čovjek kojega sam u životu

upoznala. Ne mogu vjerovati da ovdje stojim i prepirem se s tobom o svojim osjećajima prema tebi. Čovjek bi pomislio da se svađamo o nečemu posve nejasnom u nekome zamarskom svitku.

Matthias je zurio u nju. - Meni se tvoja ljubav čini daleko manje razumljivom od bilo koje zagonetke drevnoga Zamara.

- Neke istine čovjek jednostavno mora prihvatiti jer su bjelodane, milorde. Ljubav je jedna od tih istina. Dala sam ti svoju ljubav. Hoćeš li je uzeti ili odbaciti?

Matthias se zagledao u njezine bistre plavo-zelene oči i nije vidio nikakve duhove. - Možda jesam tvrdoglav, ali nisam glup. Prihvaćam tvoj dar. Tako mi Bog pomogao, dragocjeniji je od svega što sam pronašao u knjižnici izgubljenog Zamara. Kunem ti se da ću ga cijeniti i čuvati.

Nasmiješila se zagonetnim smiješkom koji je sadržavao sve tajne njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. - Ne bih ti darovala svoju ljubav da nisam vjerovala da ćeš se izvrsno odnositi prema njoj.

Više nije tratio vrijeme na pokušaje razumijevanja ženstvenih tajni njezina smiješka. Čvrsto ju je zagrlio i spustio usta na njezina.

Imogen je čula promukao, neartikuliran zvuk i shvatila da dopire iz Matthiasove duše. Podigao ju je u naručje i odnio do sofe. Gledao ju je u oči dok ju je spuštao na svilene jastuke. Vidjela je nezamjenjivi sjaj žudnje pomiješane s gotovo nepodnošljivom čežnjom u njegovu pogledu. Istodobno je bila zapanjena i zaintrigirana. -Matthiase? Što to radiš? Valjda ne kaniš... voditi ljubav sa mnom ovdje? Sada?

- Često sam sjedio na onoj stolici za svojim pisaćim stolom i pitao se

kako bi izgledala kad bi naga ležala na ovoj sofi. To je bila neka vrsta mučenja što sam ga samomu sebi odredio.

- Nebesa. - Čekao sam priliku da svoju maštariju pretvorim u stvarnost. - Matthias

se spustio na jastuke kraj nje. - Vjerujem da je danas taj dan. - Ali sad je sredina poslijepodneva i mi smo u knjižnici. Matthias joj je

grickao uho i počeo joj otkopčavati haljinu. - Drevni su Zamarci često vodili ljubav tijekom dana.

- Jesu? - Posve sigurno. - Matthias je spustio gornji dio njezine haljine. - Znam to

iz najpouzdanijeg izvora. - To bi bio ti sam, nije li tako? Ti si najveći stručnjak za temu drevnoga

Zamara. - Oduševljen sam činjenicom da ti to priznaješ, L A. Stone. - Sagnuo je

glavu i poljubio oblinu jedne dojke. Imogen je osjetila kako u njoj raste slatko iščekivanje. - Vođenje ljubavi

tijekom poslijepodneva. Kako veoma neobično. Sjećam se da si napisao kako su Zamarci narod koji se slobodno ponašao.

- U nedostatku bolje riječi. - Ispružio je ruku i podigao Imogenine skute do njezina struka.

Predivni osjećaji procvali su u Imogen. Osjećala je vrtoglavicu, gotovo omamljenost. Darovala je Matthiasu svoju ljubav, a on je obećao da će to cijeniti i čuvati. Colchester je čovjek od riječi. On je također, rekla je sebi, čovjek koji može naučiti voljeti. Ona ga treba naučiti.

U tom je trenutku svojim snažnim rukama našao vrelo, vlažno mjesto između njezinih nogu i iz Imogenina je uma privremeno nestala svaka misao o budućnosti. Prepustila se njegovim egzotičnim zamarskim tehnikama vođenja ljubavi u radosnom zanosu. Matthias ju je milovao dok nije ostala bez daha. Dok nije počela drhtati u njegovim rukama. Dok se nije počela vrpoljiti i izvijati u njegovu naručju. Prtljala je oko njegovih hlača i oslobodila ukrućen ud. Gurnuo ga je među njezine prste i zadrhtao od užitka kad ga je počela milovati.

- Volim te - šapnula je. - O, Bože, Imogen. - Matthias se popeo na nju. Uronio je u nju,

pritisnuvši je o jastuke. Grčevito ga je držala, uživajući u njegovoj težini i snazi. Zarila je prste u mišiće njegovih ramena. Kad je našao svoje oslobađanje duboko u njoj, Imogen je čula kako šapće njezino ime. To je zasad dovoljno.

Lucyn je dnevnik završio zbunjujuće naglo. Imogen je obuzeo zloslutan osjećaj dok je čitala posljednjih nekoliko bilježaka.

Moj dragi, šarmantni Alastair je najprivlačniji muškarac, ali dijeli uobičajenu slabost svojega spola. Previše govori u krevetu, a najčešće brblja o sebi. Nesumnjivo smatra da nisam opazila njegovu malenu grešku neku večer. Možda misli da nisam razumjela implikacije onoga što je rekao kad se prepustio dosadi koja obuzima muškarce nakon ispunjene žudnje. Možda je čak samog

sebe uvjerio da to nije rekao glasno. Ali ja nisam budala. Čula sam i razumjela. Alastair je moja prava ljubav i primorat ću ga da prizna da smo suđeni jedno drugomu. Poći ćemo u Italiju i živjeti zlatnim, veličanstvenim životom ljubavnika kojima je suđeno da budu zajedno. Tako sam uzbuđena da jedva mogu disati. Ruka mi se trese dok pišem ove riječi. Privatni istražitelj kojeg sam angažirala da istraži Alastairovu malenu indiskreciju napokon se vratio sa sjevera, informacije koje mi je donio korisnije su no što sam se usudila nadati. Moj zločesti Alastair uopće nije onaj kakvim se prikazuje. Sigurna sam da će sve učiniti kako bi sakrio istinu od visokoga društva. Bilo što. Kad mu kažem koja je cijena moje šutnje, sigurno će je platiti. Možda će u početku biti ljutit, ali kad budemo na sigurnom u Italiji, shvatit će da nam je sudbina odredila da zauvijek budemo zajedno. Na koncu će mi oprostiti ono što sam morala učiniti, to je za njegovo vlastito dobro.

Imogen je osjetila žmarce na leđima dok je zatvarala dnevnik. Dugo je tiho sjedila i zurila kroz prozor svoje spavaće sobe, premda ništa nije vidjela.

Nema nikakve sumnje, mislila je. Lucy je pri kraju sve više i više živjela u neobičnom svijetu što ga je sama stvorila. Stvarnost i maštarije stopile su se do te mjere da više nije znala gdje počinje jedno i završava drugo. Njezina ju je opsjednutost Alastairom Drakeom lišila svake logike i zdravog razuma. Možda Lucy nije bila istinski luda, ali svakako nije bila posve racionalna.

Imogen je ustala iz naslonjača. Lucyn je dnevnik stavila ispod ruke i polako sišla u prizemlje kako bi potražila Matthiasa.

Bio je točno ondje gdje ga je ostavila prije manje od dva sata. Sjedio je za svojim pisaćim stolom i proučavao neki grčki tekst. Podigao je glavu kad je ušla u knjižnicu.

- Imogen. - Počeo se smiješiti, a tada je opazio dnevnik. Svaka naznaka emocija nestala je iz njegovih sivih očiju. Polako je ustao. - Pročitala si ga do kraja.

- Da. - Dakle? - Promatrao ju je kad se zaustavila na suprotnoj strani pisaćeg

stola. - Je li vrijedilo onakvog mučenja, draga moja? Imogen mu se skrušeno nasmiješila. - Mislim da si ti patio više nego ja,

Matthiase. - Ne bih rekao. Lucy je bila tvoja prijateljica, a ne moja. - Da, ali patio si jer si od mene tražio da pročitam njezin dnevnik. Pandže

grižnje savjesti veoma su oštre, nisu li, milorde? Matthias uzdigne obrve. - Priznajem da sve donedavno nisam imao

mnogo iskustva s tim. Ne mogu reći da mi se sviđaju osjećaji koje uzrokuju. Smiluj se, draga moja. Možda zaslužujem mučenje, ali nadam se da ćeš me što brže riješiti muka. Jesi li saznala štogod važno ili je sve bilo uzalud?

- Mislim da znam zašto netko želi dnevnik. Čak možda i tko ga želi. Lucy je otkrila neku mračnu tajnu o Alastairu Drakeu.

- Drakeu? - Matthias se namrštio. - Kakvu tajnu?

- Ne znam. To nije zapisala u dnevnik. Ali moralo se raditi o nečem važnom jer je angažirala privatnog istražitelja iz Bow Streeta.

- Kako veoma zanimljivo - tiho će Matthias. - Njezina posljednja bilješka govori o istražiteljevu izvještaju. Čini se da

je ono što joj je rekao potvrdilo neke njezine sumnje. Kanila je tu informaciju iskoristiti kako bi ucijenila gospodina Drakea da je odvede u Italiju.

- Kakva je jadna, zatucana budala morala biti. - Matthias odmahne glavom. - Svatko tko ga poznaje može vidjeti da je Drake stvorenje londonskog društva. Uživa u tome. Nikad ne bi svojevoljno napustio gradski život.

Imogen je veoma čvrsto stezala dnevnik. -Sumnjam da je Lucy to razumjela. Ja sigurno nisam.

Matthias je slegnuo ramenima, ali ništa nije rekao. Imogen ga je ljutito gledala. - Ako izustiš samo jednu primjedbu o temi

moje navodne naivnosti, neću biti odgovorna za svoje postupke. - Ni u snu ne bih rekao ni riječi o tome. - Veoma mudro od tebe, milorde. - Imogen je pročistila grlo. - U svakom

slučaju, kao što sam ti rekla, Lucy na kraju nije bila pri sebi. - U tome možda imaš pravo. Sigurno niti jedna razumna žena ne bi

smislila tako šašavi plan. Nije ništa spomenula o toj tajni koju je otkrila? - Ne. - Imogen je porumenjela pri pomisli na ono što je Lucy napisala. -

Samo da je riječ o nečemu što je slučajno izletjelo gospodinu Drakeu tijekom jednoga od onih čudnih razdoblja ekstremne iscrpljenosti koja kao da obuzimaju pripadnike muškoga spola nakon susreta.

- Susreta s čime? - Matthias je tada shvatio. -O, razumijem. Drake nije imao dovoljno mozga da drži jezik za zubima dok je bio bez hlača, je li o tome riječ?

- To je prilično sirov način za opisivanje situacije. - Ali točan, moraš priznati. - Valjda. - Imogen je vrhom cipele lupkala po sagu. - Jasne su ti

implikacije te informacije, zar ne, milorde? Oštra, grabežljiva inteligencija blistala je u Matthiasovim očima. -

Naravno. Tvoja je prijateljica možda doista ubijena. Ali ubojica je lako mogao biti Alastair Drake, a ne Vanneck.

- Da. - Imogen se polako spustila na stolicu. Zurila je u dnevnik u svojem krilu. - Gospodin Drake je možda zaključio da je mora ubiti kako ne bi razotkrila njegovu tajnu. Kako neobična zamisao. Tri sam godine vjerovala da je Vanneck ubio Lucy. Veoma je teško gospodina Drakea zamisliti kao ubojicu.

- Meni nije osobito teško to zamisliti - progunđa Matthias. - Ali zanima me ta prokleta tajna. Pitam se bi li bilo moguće pronaći privatnog istražitelja kojega je Lucy prije tri godine angažirala. Rado bih razgovarao s njim. Imogen podigne pogled. - To je izvrsna zamisao, Matthiase.

- Odmah ću poslati poruku u Bow Street. -Matthias je sjeo i posegnuo za perom. - Mislim da ću u međuvremenu posjetiti nekoga drugog tko bi nešto

mogao znati o tome. - Valjda se ne kaniš suočiti s gospodinom Dprakeom? Još nemamo

dovoljno informacija. - Ne s Drakeom. S onom blistavom zvijezdom zaljubljenika u Zamar,

Anđelom. - Namjeravaš razgovarati s lady Lyndhurst? -Imogen se namrštila. -

Zašto? - Uvjeren sam da je ona nekako povezana s time. - Matthias je dovršio

svoju kratku poruku i odložio pero. - Mislim da je ona bila ta koja se danas poslijepodne pokušala domoći dnevnika.

- Sasvim moguće, milorde. Možda zna nešto više nego mi. - Imogen skoči na noge. - Poći ću s tobom.

- Ne, nećeš. - Matthias ju je odlučno promatrao. - Čekat ćeš ovdje dok se ja ne vratim.

- Ne mogu ti dopustiti da sam kreneš u potragu za informacijama, Matthiase. Samo se sjeti katastrofalne situacije u koju si se uvalio kad si bez moje pomoći pretraživao Vanneckovu kuću. Tada si mogao poginuti.

- Iskreno sumnjam da će me Selena pokušati ubiti u svojem vlastitom salonu. - Matthiasa je to zabavljalo. - Ona je dama, а ne neki zlikovac iz zloglasnih četvrti. Žene njezine vrste oslanjaju se na svoje dražesti kako bi ostvarile svoje ciljeve.

- Hmm. Bez uvrede, milorde, ali nisam sigurna da se možemo pouzdati u tvoje iskustvo po tom pitanju. Majka mi je jednom rekla da muškarci često podcjenjuju žene.

- Uvijek dobro pazim da ne podcijenim tebe, draga moja. Imogen je nabrala nos. - Onda dobro. Budući da tvrdiš kako nema

nikakve opasnosti, znači da nema baš nikakva razloga da i ja ne pođem s tobom kod lady Lyndhurst, milorde.

Matthias je zastao u postupku pečaćenja poruke. - Vidim da ću u budućnosti morati više pripaziti na svoju logiku.

- Nemoj sebe okrivljavati. - Zamišljeno je pogledala sofu. - Na kraju krajeva, tek smo maločas ustali s bračnog kauča. Možda se još nisi posve oporavio od iscrpljujućeg umora koji zahvaća muške pripadnike vrste nakon ljubavnog zagrljaja.

Matthiasovi su zubi bljesnuli u zločestom smiješku. - Doista imaš uznemirujući učinak na moj delikatni senzibilitet. Vrlo dobro, možeš poći sa mnom u posjet Seleni, ali ćeš meni prepustiti vođenje razgovora. Je li to jasno? Imogen mu je uputila svoj blaženi smiješak. -Ali naravno, milorde. Ni u snu ne bih pokušala preuzeti glavnu riječ kad je tako očito da ti imaš kontrolu nad situacijom.

Matthias je izgledao izrazito skeptično. - Doista. Manje od pola sata kasnije mrzovoljna je domaćica otvorila ulazna vrata

Selenine kuće. Ljutito je promatrala Imogen i Matthiasa. - Što mogu učiniti za

vas? - Molim vas, obavijestite lady Lyndhurst da grofica i grof od Colchestera

žele razgovarati s njom o nečem hitnom - hladno će Matthias. - Lady Lyndhurst nije kod kuće - progunđaUt je domaćica. - Ne znam kad

će se vratiti. Imogen se sjetila da je gotovo pet sati. - Je li možda otišla u vožnju

parkom? Domaćica se kratko i oštro nasmijala. - Ne ukoliko otmjeni svijet ne

pakira svoje stvari prije nego krene u park. - Zar nam govorite da se lady Lyndhurst spakirala i otišla iz grada? - upita

Matthias. - Da, to vam govorim. - Ali bili smo ovdje prije samo nekoliko sati -pobuni se Imogen. - Ranije

danas održala je svoj sastanak zamarske skupine. - Sve je mlade dame poslala kući nakon što ste vi otišli - reče domaćica. -

Tada je osoblju naredila neka sve što brže spakiraju. Nikad tako nešto nisam vidjela.

- Je li lady Lyndhurst spomenula svoje odredište? - upita Matthias. - Meni nije, ne. - Domaćica je slegnula širokim ramenima. - Prokletstvo - progunđa Matthias. Nešto u tonu glasa domaćice zaokupilo je Imogeninu pozornost. Sjetila se

priča što ih je gospoda Vine pričala o svojim bivšim stanarima i njihovim tajnim životima. - Je li se lady Lyndhurst sjetila platiti tromjesečnu plaću osoblju prije nego je otišla?

- Ne, nije. - Ogorčenje je bljesnulo u očima domaćice. - Tipično za takve ljude. Nakon tri godine odane službe, ona se pokupi i ode ne potrudivši se bilo komu od nas platiti ono što smo zaradili. Imogen je iskosa pogledala Matthiasa. – Moj muž će rado odštetiti vas i ostale ako nam možete barem otprilike reći kamo je otišla lady Lyndhurst.

- Imogen, kojeg vraga radiš? - oštro upita Matthias. - Nikada nisam rekao -

- Tiho, milorde. - Imogen je zadržala pozornost na domaćici. - Dakle? Hoćemo li se nagoditi?

U očima domaćice bljesnula je nada. - Vjerujem da će njezin brat zacijelo znati kamo je otišla.

- Njezin brat? - Imogen je zapanjeno zurila u ženu. - Nisam znala da lady Lyndhurst ima brata.

- Zato jer su njih dvoje to držali u tajnosti - prepredeno će domaćica. - Ja sam slučajno to saznala odmah nakon što sam počela raditi za lady Lyndhurst. Nitko ne obraća pozornost na osoblje. Ponašaju se kao da smo nevidljivi. Ali mi imamo oči i uši jednako kao i otmjeni svijet. Čula sam ih kako razgovaraju kad je jednoga dana došao u posjet.

- Kako se zove brat lady Lyndhurst? - tiho upita Matthias.

Na licu domaćice pojavio se lukav izraz. - Rado ću vam to reći, gospodine, čim ja i osoblje dobijemo plaću.

- Nije važno - reče Matthias. - Vjerujem da možemo pogoditi identitet brata lady Lyndhurst. Postoji samo jedan vjerojatni kandidat.

Imogen je osjetila nadahnuće. - Alastair Drake? Domaćica se snuždila. - Nije li to baš nalik otmjenom svijetu? Potroše

bogatstvo na odjeću i konje, a zatim stisnu šaku i postanu škrti kad treba platiti sirotinju koja radi za njih.

- Daj joj novac za tromjesečne plaće, milorde -reče Imogen. Matthias ju je Ijutito pogledao. - Zašto bih to učinio? ' - Colchester, ovo nije trenutak za tvrdoglavost. Plati joj. Matthias rezignirano uzdahne. - Vrlo dobro. -Opet se okrene domaćici. -

Budući da sam upravo pristao platiti za informaciju koju već imam, možda ćete biti tako dobri i potvrditi je?

Na ženinu se licu vidjelo olakšanje. - Brat lady Lyndhurst doista je gospodin Alastair Drake. Nemam pojma zašto su njih dvoje željeli zadržati u tajnosti svoju obiteljsku vezu. Što bi to ikomu moglo značiti?

- Izvrsno pitanje - promrmlja Imogen. - Čini se da smo dosad skupili mnogo više pitanja nego odgovora -

primijetila je Imogen dok joj je Matthias pomagao da se popne u otvorenu kočiju. - Dakle, gospodin Drake i Selena su brat i sestra. Pitam se je li to tajna koju je Lucy otkrila.

- Možda je saznala za njihovu vezu - rekao je Matthias dok je uzimao uzde. - Ali to mi se ne čini dovoljnim razlogom za ucjenu, a kamoli za umorstvo.

- Osim ako gospodin Drake i Selena nisu skrivali svoju vezu kako bi u tajnosti zadržali nešto drugo, daleko opasnije. - Kad su konji krenuli, Imogen je pritisnula vrh svojeg širokog šešira ukrašenog školjkama. - Pitam se je li danas poslije podne i gospodin Drake otišao iz grada.

- To bi trebalo biti jednostavno provjeriti. Proći ćemo kraj njegova stana. Vjerujem da se nalazi u Ulici Hollowell.

- Odakle to znaš, Matthiase? - Pobrinuo sam se saznati ponešto o Drakeu odmah nakon što smo došli u

London - mračno je rekao. Imogen je to odjednom silno zaintrigiralo. -Zašto si se, za ime svijeta,

raspitivao o njemu? - Recimo samo da je pogled na tebe u njegovu naručju onoga dana kad

sam posjetio tebe i tvoju tetu izazvao niz zanimljivih pitanja. Imogen je začuđeno zurila u njega. - Nemoj mi reći da si bio ljubomoran

na Alastaira Drakea, Matthiase. - Naravno da nisam. - Matthias je netremice zurio u uši svojih konja. -

Ljubomora je smiješna, nezrela strast prikladna jedino za vatrene pjesnike i veoma mlade muškarce.

- Naravno, milorde. - Definitivno je bio ljubomoran, Imogen je rekla sebi. Samodopadno se nasmiješila. - Što predlažeš da učinimo ako je gospodin Drake nestao?

- Poduzet ćemo mjere opreza. - Matthiasove su se oči stisnule. - Ne sviđa mi se ova situacija, Imogen. Nešto je veoma loše.

- Slažem se. Matthias je nekoliko minuta kasnije zaustavio kočiju ispred broja 12 u Ulici Hollowell. Nitko nije reagirao na kucanje na Alastairovim ulaznim vratima. Pogled kroz prozor bez zavjesa otkrio je kaotičan prizor u sobama na broju 12. Alastair Drake se očito žurno spakirao.

- Oboje su otišli. To je nevjerojatno. - Imogen je nešto kasnije hodala natrag prema Matthiasovoj knjižnici. - Ali zašto? Što je u njima izazvalo takvu nelagodu da su smatrali da moraju otići iz grada?

- Činjenica da smo mi imali dnevnik i nije nam bilo ni nakraj pameti dopustiti da padne u Selenine ruke - reče Matthias. Nestrpljivo je povukao čvor svoje kravate. - Nakon onog današnjeg prizora u Seleninu salonu, ona je očito zaključila da smo mi otkrili istu tajnu koju je saznala Lucy, ili da će nam to uskoro poći za rukom.

- Zacijelo je obavijestila Alastaira. - Imogen se zamišljeno namrštila. - I njih je dvoje obuzela panika pa su otišli iz grada?

- Možda. Brzo je podigla pogled, prestrašivši se Matthiasova zlokobnog tona. -

Kako to misliš, možda? Matthias je prišao prozoru, a oko vrata su mu ležerno visjeli krajevi

snježnobijele kravate. - Posve je vjerojatno da je Drake ubio Lucy jer je otkrila njegovu tajnu. Iz istoga je razloga možda također ustrijelio Vannecka.

- Ali Vanneck je prije tri godine naslijedio Lucyn dnevnik. Zašto bi do ove godine čekao da ga ubije?

Matthias se jednom rukom oslonio na prozorsku dasku. - Tko zna kad je Vanneck zapravo pronašao dnevnik, ili kad ga je pročitao?

- Prije nekoliko mjeseci prodao je svoju veliku kuću i kupio novu, manju rezidenciju - podsjetila ga je Imogen. - Možda se dnevnik pojavio kad je njegovo osoblje pakiralo stvari radi selidbe.

- Sasvim moguće. Međutim, ima još nešto. Lucy u svojem dnevniku nije razotkrila tu duboku, mračnu tajnu. Samo je nagovijestila da ju je otkrila i ustvrdila da je kani upotrijebiti za ucenjivanje Drakea. Sama tajna zapravo nije zapisana u tom prokletom dnevniku.

- Istina. - Imogen je spojila ruke iza leđa i počela setkati knjižnicom. - Ali činjenica da je Vanneck sakrio dnevnik u svojoj radnoj sobi pokazuje da je znao koliko je važan.

- A činjenica da ga Selena i Drake žele pokazuje kako oni vjeruju da je Lucy ipak zapisala tajnu. Kako bi to mogli znati ako nikad nisu pročitali dnevnik?

- Izvrsno zapažanje - šapne Imogen. - Što ako je Vanneck tek nedavno pronašao dnevnik kako ti pretpostavljaš? Što ako je saznao da Selena i Alastair žele nešto sakriti, ali nije znao o čemu je riječ?

- Vanneck je lako mogao pokušati blefirati. Možda je Drakeu dopustio da misli kako zna tajnu koju je Lucy otkrila i pokušao ga ucijeniti, baš kao što je Lucy učinila. A Drake ga je ubio, jednako kao što je ubio Lucy.

- Da. Briljantno zaključivanje. To ima savršenog smisla, Colchester. - Hvala ti. Budući da to kaže I. A. Stone, doista je prava pohvala. -

Matthias se okrene od prozora i pođe prema pisaćem stolu. - U jedno smo sigurni, a to je činjenica da je dnevnik opasan. Dok ne saznamo zašto, kanim se pobrinuti da ti i Patricia budete zaštićene.

Imogen se iznenadila. - Valjda ne vjeruješ da smo tvoja sestra i ja u opasnosti? Selena i Alastair su otišli iz Londona.

- Žele da vjerujemo u to. Ne kanim riskirati. -Kucanje na vratima knjižnice prekinulo je Matthiasa. - Što je, Uftone?

- Gospodin Hugo Bagshaw vas želi vidjeti, gospodine - mirno će Ufton. - Bagshaw? - Matthias se namrštio. - Taj momak uvijek loše bira

trenutak. Reci mu da nisam kod kuće. Hugo se pojavio na vratima iza Uftona. Bio je odjeven izrazito elegantno

i u ruci je stezao maleni buket cvijeća. Ljutito je zurio u Matthiasa. - Znao sam da ste me samo pokušavali obmanuti kad ste mi rekli da smijem iskazati svoje poštovanje vašoj sestri. Zašto niste imali toliko pristojnosti i bili iskreni po tom pitanju? Zašto ste mi napunili glavu onim besmislicama o tome kako vi i ja imamo nešto zajedničko?

- Hugo. - Imogen se blistavo nasmiješila i ispružila ruke na pozdrav dok je žurila preko sobe. -Uđite, molim vas. Oduševljeni smo što vas vidimo. Nije li tako, Colchester?

- Trenutno se moram pozabaviti nekim drugim stvarima - reče Matthias. - Ili si zaboravila naš drugi maleni problem? - Nisam, naravno - uvjeravala ga je. - Ali doista osjećam da trebamo iskazati dobrodošlicu Hugu.

- Neki drugi put - zareži Matthias. - Ha. - Hugove su se obrve spojile u ravnu crtu iznad njegova nosa. - Ne

mislite to što kažete. Samo me se pokušavate riješiti, Colchester. - Hugo. - Patricijin je ushićeni glas odjeknuo s vrha stubišta. - Želim reći,

gospodine Bagshaw. Što radite ovdje? Jeste li došli u posjet? - Da, jesam - veoma glasno reče Hugo. - Ali čini se da nisam dobrodošao. - To nije istina - žustro će Imogen. - Uftone, molim vas, maknite se s puta

kako bi gospodin Bagshaw mogao ući u knjižnicu. - Kako želite, gospođo. - Nakon što je letimice pogledao Matthiasa, Ufton

je koraknuo u stranu. - O, Hugo - uzviknula je Patricia dok je lagano trčala niza stube. -

Naravno da ste dobrodošli.

Imogen se nasmiješila Uftonu. - Pobrinite se da u knjižnicu donesu pladanj s čajem, molim vas.

- Da, gospođo. - Ufton je ukočeno kimnuo glavom i počeo se povlačiti. - Ne trudite se. - Hugo se ponosno uspravio. -Čini se da se neću zadržati. - Upravo suprotno. - Imogen je prijekorno pogledala Matthiasa. - Upravo

sam objasnila da ste veoma dobrodošli. Izvolite sjesti, Hugo. - Potom je oštrijim tonom dodala: - Sada.

Činilo se da je Hugo pomalo iznenađen. Trepnuo je jednom ili dvaput, a potom oprezno ušao u knjižnicu.

Matthias se pomirio s neizbježnim. Sjeo je za svoj pisaći stol i zamišljena izraza lica promatrao malenu skupinu na vratima. - Svakako, Bagshaw, sjednite. Slučajno mi je potrebna vaša pomoć.

- Pomoć? - Hugo ga je oprezno promatrao. - O čemu, dovraga, govorite, Colchester?

Matthias se mrko osmjehnuo. - Patriciji je trenutno potrebniji tjelohranitelj nego udvarač. Rečeno mi je da ste marljivo vježbali gađanje kod Mantona, te da ste angažirali gospodina Shrimptona da vas nauči finesama boksanja.

Hugo je porumenio. - Pa što s tim? - Jasno mi je da ste svoje nove vještine nesumnjivo kanili iskoristiti protiv

mene, ali imam praktičniji prijedlog. Što kažete, Bagshaw? Želite li preuzeti ulogu viteza branitelja za moju sestru?

- O čemu to govoriš, Colchester? - upita Patricia. - Da, što želiš reći, za ime svijeta? - upita Imogen. - Veoma je jednostavno - reče Matthias. - Ne želim da ti ili Patricia

iziđete iz ove kuće ukoliko vas ne pratim ja ili Bagshaw. Ufton će također uskočiti, ali on ima niz drugih dužnosti. Volio bih da on bude slobodan kako bi mogao izvršavati svoje obveze.

Hugo je zurio u Matthiasa, očito fasciniran razvojem događaja. - Zar kažete da su dame iz ove kuće u opasnosti, Colchester?

- Da - reče Matthias. - Upravo to kažem. Još ne znam koliko je opasnost velika. To kanim utvrditi što je moguće prije. U međuvremenu, želim osigurati pomoć čovjeka u kojeg mogu imati povjerenja. Dakle, gospodine?

Hugo pogleda Patriciju koja je porumenjela. Uspravio je ramena i podigao bradu. - Bio bih počašćen ako bih mogao služiti kao branitelj lady Patricije.

Patricia ga je pogledala s izrazom obožavanja. -O, Hugo. Kako veoma hrabro i plemenito od vas.

Hugo je porumenio. Tada se očito sjetio buketa što ga je držao. Gurnuo ga je prema njoj. - Za vas.

- Hvala vam. - Patricia se nasmiješila dok je uzimala cvijeće. Imogen se primaknula pisaćem stolu i s odobravanjem se nasmiješila

Matthiasu. - Izvrsno obavljeno, milorde - promrmljala je tako da je samo on

čuje. - Veoma ste usrećili dvoje ljudi. - Hvala, draga moja, ali uvjeravam te da je to sasvim uobičajeno za

čovjeka koji posjeduje moj stupanj delikatnog senzibiliteta i krajnje dubine osjećaja.

Stajala je u crnim draperijama pokrivenoj knjižnici strica Selwyna. Crne su svijeće gotovo dogorjele. Nad glavom su joj se njihale tamne tapiserije. Oči zagrobnih maski promatrale su je sa zidova. Prizor je postao zastrašujuće poznat, ali je shvatila da je ovoga puta nešto drukčije. Okrenula se i potražila Matthiasa u sjenkama. Tada je opazila da se u odaji nalaze dva sarkofaga, a ne samo jedan. Oba obilno izrezbarena poklopca bila su maknuta. Užasnuto se ukočila kad su se u sarkofazima dvije figure uspravile u sjedeći položaj. Selena i Alastair. Bezglasno su se smijali, a njihove su oči bile okrutne i podrugljive. Tada su kostima prstiju pokazali prema čovjeku u plastu ispruženom na sagu. Imogen je s osjećajem strepnje pošla naprijed, bojeći se onoga što će vidjeti. Njegovo je lice bilo okrenuto na drugu stranu, ali je vidjela srebrni pramen u crnoj kosi.

»Za sve si isključivo ti kriva, znaš«, rekao je Alastair dok je izlazio iz lijesa. »On nikad ne bi bio uvučen u ovu zabavnu malenu predstavu da mu ti nisi dodijelila ulogu u njoj.«

»Isključivo tvoja krivnja«, dometnula je Selena. Ustala je iz sarkofaga i zakoračila na sag.

Imogen se naglo probudila. Sablasni djelići zastrašujućeg sna zadržali su se u njezinim mislima. Koža joj je bila vlažna. Kao i njezine oči. Nekoliko je puta duboko udahnula u nastojanju da potisne osjećaj panike koji ju je obuzeo. Jaki živci, podsjetila se. Ona ima veoma čvrste živce. Trenutak je nepomično ležala u mračnom krevetu. Nešto nije u redu. Nešto je veoma loše. Tada je shvatila da je sama. Nije osjećala poznatu, ugodnu toplinu Matthiasova krupnog tijela ili težinu njegove mišićave ruke na svojim prsima. Obuzeo ju je strah.

- Matthiase. - Ovdje sam, Imogen. Osjetila je kako se miče. Brzo je sjela stežući plahtu uz vrat. Matthias je

stajao kraj prozora. Pošao je prema njoj kroz tminu, a lice mu je bilo skriveno u sjenkama. Bilo je tek toliko mjesečine da vidi srebrni pramen u njegovoj kosi. Izgledao je točno onako kao u snu.

- Tako mi je žao - šapnula je. Čvrsto je stisnula oči kako bi izbrisala ostatke sna i zaustavila suze. -Za sve ovo sam ja kriva. Nisam te smjela uvući u to.

- Kakve su to besmislice? - Matthias je sjeo na rub kreveta i privukao je u zagrljaj. - Smiri se, draga moja. Je li ti dobro?

- Sanjala sam. Noćna mora. - Spustila je lice na njegovo rame. Tkanina njegova crnog kućnog ogrtača bila je umirujuće hrapava pod njezinim obrazom. - Bila je slična onoj kakvu sam imala i ranije, ali su ovoga puta tu bili Selena i

Alastair. - Što u danim okolnostima nije nimalo čudno. - Matthias joj je milovao

kosu. - I ja sam noćas imao nekoliko neugodnih vizija o tom paru. Jedina je razlika u tome da sam tada ležao budan u krevetu. Ali takvi će snovi prestati kad pronađem Drakea i njegovu sestru.

- Matthiase, nikad te nisam namjeravala dovesti u opasnost. Bilo je pogrešno tražiti od tebe da mi pomogneš. Nisam imala pravo -

- Tiho. - Sagnuo je glavu i ušutkao je poljupcem. Imogen je drhtala i grčevito se držala za njega. Matthias je podigao usta s njezinih i osmjehnuo se. - Sad ću ti nešto reći, Imogen. Nešto veoma važno, zato pozorno slušaj. - Obujmio joj je lice dlanovima. - Nisi me mogla spriječiti da se umiješam u to.

- Ne razumijem. Ništa od ovoga ne bi se dogodilo da te nisam natjerala da ispuniš obećanje što si ga dao stricu Selwynu. Ne bi ti prijetila nikakva opasnost.

- Od trenutka kad sam te upoznao ništa me ne bi moglo spriječiti u namjeri da postanem dio tvojega života, razumiješ li?

- Ali, Matthiase - - Baš ništa. - Ali da te nisam pozvala u Upper Stiddeford ~ - Našao bih te uskoro nakon toga. Već sam tada odlučio da ću otkriti

identitet I. A. Stonea. Ne bi mi trebalo mnogo vremena. Dakle, vidiš? Na koncu bi sve bilo jednako.

- O, Matthiase, tako si ljubazan, ali ja - - Ne - grubo ju je prekinuo. - Nisam ljubazan. Ali želim te više od svega

što sam ikad u životu želio. Ponovno je spustio usta na njezina, zaustavljajući njezine proteste

moćnom silom svoje senzualne gladi. Imogen se kratko opirala, a potom si je, uz tihi uzdah, dopustila rijetki luksuz predaje.

Katkad je veoma ugodno dopustiti Matthiasu da preuzme kontrolu, razmišljala je. S druge strane, katkad nije imala baš previše izbora. Doista se čini da on posjeduje prirodnu sklonost preuzimanju kontrole u nizu aktivnosti, a ne samo u valceru. Kako je ona obdarena istim sklonostima, slobodno se može reći da njihov zajednički život neće biti dosadan.

Kad je Matthias podigao glavu, oči su mu bile vatrene. - Više nećeš govoriti o krivnji ili žaljenju, razumiješ me? Ja ni zbog čega ne žalim i neću dopustiti ni da ti osjećaš žaljenje.

Imogen je zadrhtala i privinula se uz njega. Obavio ju je plaštem svoje snage i topline.

- Misliš li da ćeš uspjeti pronaći privatnog istražitelja iz Bow Streeta kojega je Lucy angažirala? -pitala je nešto kasnije.

- Nadam se da ću sutra nešto saznati, ali sam odlučio da neću sva svoja očekivanja staviti na to. Bilo bi veoma korisno razgovarati s istražiteljem, ali ima i drugih načina za pribavljanje informacija. Ujutro ću se okušati u jednome

od njih. - Što kaniš učiniti? - Posjetiti Felixa Glastona. - Tvojeg bivšeg partnera? - Da. Informacije teku kroz The Lost Soul jednako kao što rijeka Stiks

teče kroz Had, a Felix je vješt ribolovac. Možda će u svoju mrežu uloviti nešto zanimljivo.

Imogen podigne glavu. - Radujem se da ću upoznati gospodina Glastona. On je zasigurno veoma zanimljiv čovjek.

- Želiš upoznati Felixa? - Matthias se iznenadio. - Nemoguće. Tvoja bi me teta zasigurno ubila kad bih te s njim upoznao. I nitko joj to ne bi zamjerio.

- Moja teta u tome nema pravo glasa. - Imogen, budi razumna. Felix vodi kockarnicu. Jedna dama ne posjećuje

ljude koji posjeduju poslovne objekte kao što je The Lost Soul. - Nekoć si ti vodio istu kockarnicu. - To je bilo prije nekoliko godina, a uvjeravam te da u ono vrijeme ne bi

ni mene mogla posjetiti. - Usta su mu se izvila. - Barem ne a da temeljito ne uništiš svoj dobar

glas. - Misliš li da bi me to zaustavilo? Matthias je zastenjao. - Poznajući tebe, ne bi. Ali nije u tome stvar.

Jednostavno nije prihvatljivo da jedna dama uđe u rezidenciju muškarca koji upravlja kockarnicom.

- Gluposti. Kad si postao takav zagovornik prikladnog ponašanja i pristojnosti, milorde?

- Imogen. - Hladnokrvni Colchester i Nemoralna Imogen moraju zadržati određeni

glas koji ih bije. Nadam se da se nećeš pretvoriti u uštogljenog, puritanskog snoba sad kad si postao suprug, Matthiase. To bi bilo strašno razočaranje.

- Zar doista? - Sasvim dobro znaš da je meni svejedno što misli ugledno društvo. Zašto

mi ne bi bilo svejedno kad su uvijek imali tako loše mišljenje o meni? Matthias se nasmijao. - Tvoja je smiona logika opet nadjačala moj zdrav razum, draga moja. Vrlo dobro, ujutro ću te povesti sa sobom kako bi upoznala Felixa. Nešto mi govori da ćete se vas dvoje sjajno slagati.

Matthiasa je silno zabavljao izraz zaprepaštenja na licu Felixova batlera. Siroti je čovjek nekoliko puta s mukom progutao slinu prije nego je uspio ponoviti imena posjetitelja.

- Jeste li rekli lord i lady Colchester, gospodine? - Čuli ste me, Dodge - suho je odgovorio Matthias. - Lady Colchester? - veoma je oprezno ponovio Dodge. - Jeste li posve

sigurni, gospodine? - Dodge, zar želite reći da ne poznajem vlastitu ženu?

- Ne, naravno, milorde - zamuckivao je Dodge. Imogen mu je uputila zasljepljujući smiješak.

- Ispričavam se. - Dodge je bio opčinjen Imogen. - Odmah ću vas oboje najaviti. Ako biste me ispričali. Dodge se klanjao dok se unatrag vraćao u pred-vorje, potom se okrenuo i tresnuo vratima pred nosom Matthiasu i Imogen.

- Čini se da je batler gospodina Glastona malo smućen - primijeti Imogen. - Dovoljno me često vidio kako stojim na pragu Felixove kuće - reče

Matthias - ali uvjeravam te da nikad ranije nije otvorio vrata jednoj grofici. Imogen se zagledala u zatvorena vrata. -Zapravo ih nije otvorio, ako

primjećuješ. Barem ne za dugo. - Bio je zbunjen. Nema sumnje da će uskoro shvatiti da nas je ostavio

pred vratima i požuriti natrag kako bi to ispravio. U tom je trenutku Dodge opet otvorio vrata. Obilno se znojio. -

Ispričavam se. Tako mi je žao. Bilo je slučajno. Propuh. Molim vas da uđete i sklonite se s hladnoće. Gospodin Glaston će vas odmah primiti.

- Hvala, Dodge. - Matthias je uzeo Imogen pod ruku i poveo je u Felixovo veličanstveno predvorje.

- Ovuda, gospođo. - Dodge je stao na vratima knjižnice koju je osvjetljavala vatra iz kamina. Glasno je pročistio grlo. - Lord i ledi Colchester žele vas vidjeti, gospodine.

- Colchester. - Felix je uz pomoć štapa ustao iz naslonjača. - Ovo je doista iznenađenje. -Zamišljeno je pogledao Imogen. - Dodge mi kaže da je s tobom tvoja mlada supruga.

- Dopusti da ti predstavim svoju ženu. -Matthias je bio svjestan snažnog osjećaja zadovoljstva dok je izgovarao te jednostavne riječi.

- Imogen, ovo je moj stari prijatelj, Felix Glaston. - Izrazito mi je drago, gospodine Glaston. -Imogen mu je pružila ruku kao

da je upravo predstavljena otmjenom džentlmenu iz visokoga društva. - Colchester mi je mnogo pričao o vama.

- Shvaćam. - U Felixovim se očima pojavilo iznenađenje. Nekoliko se sekunda činilo da ne zna što bi s Imogeninom rukom. Tada ju je brzo prihvatio i sagnuo se nad njezinim prstima u rukavici poput iskusnog dvoranina. - Počašćen sam. Molim vas, izvolite sjesti.

Matthias je poveo Imogen do naslonjača kraj kamina, a zatim sjeo njoj nasuprot. Vidio je kako se Felix lecnuo dok se oprezno spuštao u svoj naslonjač. Opazio je da je njegov prijatelj svoje kvrgave prste čvrsto savio oko drška štapa.

- Noga te muči? - tiho upita Matthias. - To je zbog vremena. - Felix je uzdahnuo kad je naslonio štap na naslon

za ruke svojega naslonjača. - Mislim da mogu sa sigurnošću predvidjeti da će za nekoliko sati padati kiša.

- Moja teta ima izvrstan pripravak za reumatizam i druge bolove u udovima - susretljivo će Imogen. - Zamolit ću je da vam napiše recept.

Felix trepne. - To je veoma ljubazno od vas, lady Colchester.

- Ništa posebno. - Imogen se nasmiješila. - To je osobni recept tete Horatije. Sama ga je smislila.

- Veoma ljubazno - ponovi Felix. Doimao se jednako omamljenim kao i Dodge prije nekoliko trenutaka.

Matthias je zaključio kako je vrijeme da preuzme kontrolu nad situacijom Ne bude li brzo djelovao, njegov bi se stari prijatelj mogao pretvoriti u smušenog idiota.

- Naišli smo na jedan prilično hitan problem -reče Matthias. Felix je silom skrenuo pozornost s Imogenina lica. - Hitan? Na koji način

hitan? - Pitanje života i smrti - ustvrdi Imogen. Matthias iskrivi lice u grimasu. - Moja žena katkad pretjeruje u svojem

načinu izražavanja, ali uvjeravam te da je stvar dosta ozbiljna. Imam pitanje za tebe, Felixe.

Felix raširi ruke. - Postavi ga, prijatelju. Ako znam odgovor, rado ću ti ga dati.

- Što znaš o Alastairu Drakeu? - Drakeu? - Felix se zamišljeno namrštio. -Pojavio se u gradu prije

otprilike tri godine, vjerujem. Katkad igra karte u mojoj kockarnici. Kad bolje promislim, u posljednje se vrijeme nije baš često pojavljivao ondje. Zašto?

- Jeste li znali da je on brat lady Lyndhurst? -upita Imogen. Felix uzdigne obrvu. - Ne. Je li to važno? - Želimo znati zašto su njih dvoje držali u tajnosti svoju rodbinsku vezu

- reče Matthias. - Za početak, želio bih saznati gdje su živjeli prije nego su se nastanili u Londonu.

Imogen se uzbuđeno nagnula naprijed. - Jeste li kojim slučajem poznavali lorda Lyndhursta, gospodine Glaston?

Felix je razmijenio poglede s Matthiasom. - Ne vjerujem - reče. Imogen pogleda Matthiasa. - Jesi li ga ti poznavao, Colchester? - Ne - zamišljeno će Matthias. - Nikad nisam upoznao tog čovjeka. - Kako veoma čudno. Očekivala bih da ste vas dvojica u ovom ili onom

razdoblju upoznali većinu džentlmena u Londonu. Rečeno mi je da se prije ili kasnije svi pojavljuju u kockarnici The Lost Soul. - Imogen zastane. - Što mislite, je li uopće ikad postojao lord Lyndhurst?

Felixove su se oči skupile u kutovima. - Izvrsno pitanje. - Da, jest - reče Matthias. - Trebao sam se i sam toga sjetiti. - Doista. - Felix je spojio prste pred sobom. -Oženio si veoma pametnu

damu, Colchester. Čestitam. Oduševljen sam činjenicom da si našao nekoga tko ti je dorastao.

- Posve je sigurno da mi neće biti dosadno -promrmlja Matthias. Imogen se toplo nasmiješila Matthiasu. -Colchester i ja imamo mnogo

zajedničkog. - Vidim da imate. - Felix se udobnije smjestio u svojem naslonjaču. - No,

dakle, ne bi trebalo biti teško saznati odgovore na vaša pitanja. Odmah ću se time pozabaviti.

Imogenine su oči bljesnule od zahvalnosti i uzbuđenja. - To bi bilo divno, gospodine Glaston. Kako ćemo vam se ikad moći odužiti?

Felix ju je zamišljeno promatrao. - Tako što ćete ostati na čaju, lady Colchester. Nikad nisam pio čaj u društvu jedne grofice.

- Sigurna sam da to neće biti ni izbliza tako zabavno kao piti čaj s vlasnikom kockarnice - reče Imogen. - Zapravo, kad me Colchester obavijestio da ćemo vas posjetiti, priznajem da sam se nekako nadala da ćemo posjetiti vaš poslovni prostor. Nikad nisam vidjela kockarnicu.

Felix je zapanjeno zurio u nju. Potom je pogledao Matthiasa. Matthias je slegnuo ramenima. Felix se opet okrenuo Imogen. - Možda nekom drugom prigodom, lady Colchester - mirno je rekao.

Imogen se razvedrila. - To bi bilo krasno. Bi li vam sutra odgovaralo? - Nemoj ni razmišljati o tome - mrko će Matthias. Imogen se nasmiješila Felixu. - Ne obraćajte pozornost na njega,

gospodine Glaston. Moj muž pati od previše tjeskobnog temperamenta. Delikatan senzibilitet, znate.

Felix joj je uputio svoj simpatični osmijeh. -Vjerujem da ćete vi povoljno djelovati na jačanje njegovih živaca, gospođo.

Poruka iz Bow Streeta je čekala kad su se Imogen i Matthias vratili kući. Ufton im je prenio vijest dok su ulazili u predvorje.

- Privatni istražitelj kojeg tražite ubijen je prije gotovo tri godine, milorde. Ustrijelio ga je drumski razbojnik kojeg je pokušao uhititi.

Matthias pogleda Imogen. - Vjerojatnije ga je ubio Alastair Drake. Imogen je osjetila žmarce. - Da. Nakon što je Lucy umrla, istražitelj je

ostao jedina osoba koja je znala njegovu tajnu. Morao ga se riješiti. Horatia je pogledala preko svojeg udobnog salona i nasmiješila se pri

pogledu na Patriciju i Huga. Njih su dvoje sjedili za malenim stolom, zaokupljeni nekom kartaškom igrom.

- Moram reći da čine lijep par - Horatia je promrmljala Imogen. - Ali čudim se da je Colchester gospodinu Bagshawu dao dopuštenje da udvara Patriciji. Cijeli je svijet bio siguran da je Hugu i Colchesteru suđeno da se prije završetka sezone susretnu u dvoboju.

- To samo pokazuje kako visoko društvo često pogrešno procjenjuje situaciju - reče Imogen.

Hugo je veoma ozbiljno shvatio svoje nove odgovornosti. Proteklih nekoliko dana bio je na raspolaganju da prati Patriciju, a u onim prigodama kad je Matthias bio zauzet, i Imogen, kamo god su željele poći. Izdržao je sate kupovine, poslijepodnevne vožnje parkom i beskonačne večeri provedene u zagušljivim plesnim dvoranama.

Patricia je povjerila Imogen da je njezin galantni branitelj uza se počeo nositi maleni pištolj. - Za svaki slučaj - objasnila je. Taj je podatak izazvao malo

nelagode kod Imogen, ali je zaključila da je ipak mudro što Hugo hoda naokolo naoružan. Pitala se čini li Matthias isto.

Sve je to trebalo biti veoma uzbudljivo, razmišljala je Imogen, ali je život zapravo brzo postao krajnje naporan i ograničen. Činilo se da je Patricia sasvim zadovoljna što je Hugo svuda prati, ali Imogen je počela pucati pod pritiskom ograničenja što ih je Matthias nametnuo. Nikad nije morala čekati da nekom džentlmenu bude zgodno prije nego razradi svoje planove. To joj se uopće nije sviđalo.

Nažalost, usprkos Felixovim predviđanjima, pokazalo se daleko težim pribaviti informacije o Alastairu Drakeu i Seleni no što je itko očekivao. Kao da se par prije tri godine jednostavno niotkuda materijalizirao na londonskoj sceni. Imali su novca da žive u stilu i društvene finoće da si osiguraju dobrodošlicu u najboljim salonima. Nitko nije posumnjao u njihovu prošlost.

Prošla su četiri dana bez ikakve pouzdane vijesti o paru. Međutim, glasina je bilo u izobilju, a Felix Glaston je poslao nekoliko poruka s djelićima informacija. Ništa od toga nije se moglo potvrditi. Napetost je počela djelovati na cijelo kućanstvo.

Matthias je postajao sve nemirniji i nervozniji. Uzrujano je hodao knjižnicom i režao na poslugu. Noću je sate i sate stajao kraj prozora spavaće sobe i zurio u mrak. Činilo se da pronalazi malo mira samo u trenucima nakon vođenja ljubavi s Imogen, a i to je zadovoljstvo bilo kratka vijeka.

Što se nje tiče, Imogen je počela strepjeti od spavanja. Njezini snovi o krvi i sarkofazima postali su sve češći i mučniji. Budila se, drhteći, dva ili tri puta noću, uvijek u čvrstom Matthiasovom zagrljaju. Sve je to postalo veoma teško, čak i za nekoga jakih živaca.

Toga je jutra Matthias za doručkom objavio da se namjerava sastati s Felixom u kockarnici The Lost Soul. Kad je Imogen spomenula da bi željela poći s njim, odlučno je odbio čak i razmisliti o tome.

Zatvorene u kući, Imogen i Patricia su odmah napravile plan o bijegu od nekoliko sati. Imogen je predložila da obje podu u muzej u Zamarskom institutu. Silno se željela na neko vrijeme izgubiti u svojim istraživanjima. Patricia se žalila da će poludjeti od dosade bude li primorana cijelo poslijepodne provesti među prašnjavim artefaktima drevnoga Zamara.

Nakon vatrene rasprave o alternativama, složile su se da će posjetiti Horatiju. Patricia je poslala poruku Hugu i obavijestila ga da su potrebne njegove usluge pratnje. On se poslušno pojavio u dogovoreno vrijeme i odveo ih k Horatiji.

- Što ćete učiniti ako Colchester ne uspije pronaći lady Lyndhurst i gospodina Drakea? - pitala je Horatia zabrinuto se mršteći.

- Ova situacija ne može vječno trajati - reče Imogen. - Ja sigurno ne kanim još dugo trpjeti takvo zatočeništvo.

- Zatočeništvo? - Horatijine su se obrve uzdigle iznad okvira naočala. - To je malo pretjerano, ne misliš li?

- Bilo bi drukčije kad bi Matthias Patriciji i meni dopustio istu slobodu kretanja kao i sebi - žalila se Imogen. - Ali nije tako.

- Ah, dobro, sigurna sam da će to uskoro završiti. - Nadam se. Colchester je tijekom protekla četiri dana dva puta obećao da

će me otpratiti do zamarskog muzeja, ali je oba puta prekršio dogovor jer mu je njegov prijatelj gospodin Glaston poslao poruku. To je veoma iritantno.

Horatia je oklijevala, a potom spustila glas. -Ako zanemarimo trenutnu situaciju, jesi li sretna u braku, draga moja?

- Kako molim? - Imogen je skrenula misli s Matthiasa. - Kakvo neobično pitanje. Zašto to pitaš?

- Ti si neobična žena, Imogen. A Colchester baš i nije tipični džentlmen iz visokoga društva. Bila sam pomalo zabrinuta, što je sasvim razumljivo.

- Sasvim sam zadovoljna svojim brakom. Jedino što je doista razlog za zabrinutost je potraga za Alastairom i Selenom. Dok se njih ne pronađe, nitko u našem kućanstvu neće mirno spavati.

- Prilično je uznemirujuća pomisao da se naokolo slobodno kreće jedan ubojica - reče Horatia.

- Jednom sam poznavala ubojicu - ustvrdila je gospođa Vine, kao da je to nešto sasvim obično, dok je unosila pladanj s čajem. - Unajmio je ovu kuću prije pet, možda šest godina. Bio je pravi džentlmen. Veoma čist u svojim navikama u usporedbi s nekim drugim stanarima koje sam ovdje imala.

Svi u salonu su se okrenuli i zurili u gospođu Vine. Imogen je prva našla svoj glas. - Bili ste domaćica jednom ubojici,

gospođo Vine? - Jesam, doista. U početku to nisam znala, naravno. - Spustila je pladanj

na stol i počela slagati šalice. - Uvijek je stanarinu plaćao na vrijeme, jest. Bilo mi je žao kad sam ga izgubila kao stanara.

- Kako ste saznali da je ubojica? - fascinirano je pitao Hugo. - Zlosretni susret u hodniku jedne noći - rekla je gospođa Vine i

uzdahnula s iskrenim žaljenjem. - To je bila moja slobodna noć i te sam večeri otišla posjetiti svoju sestru. Ali umjesto da ostanem kod nje do jutra, što sam obično činila, odlučila sam se vratiti ovamo. U hodniku sam naletjela na gospodina Leversedgea. Neočekivano, znate. Vratio se kući nekoliko minuta prije mene. Vukao je tijelo u podrum.

- Dobri Bože - opčinjeno dahne Horatia. -Skrivao je tijela u podrumu? - Obavljao je svoje onih noći kad sam odlazila u posjet sestri. Nosio je

tijela u podrum kako bi ih razrezao tako da lijepo stanu u kutije. Tada je kutije nosio izvan grada i ondje ih se rješavao.

- Moj Bože. - Patricia je rukom pokrila usta. Oči su joj se raširile od užasa. - Što ste učinili kad ste ga zatekli u hodniku s njegovom žrtvom, gospođo Vine?

- Nije se dalo ništa učiniti kad je ondje bilo to tijelo i sve tako. - Gospođa Vine je žalosno odmahnula glavom. - Nisam to mogla ignorirati, čak i ako je bio

najbolji stanar kojeg sam ikad imala. Morala sam se vratiti stubama i pozvati stražara. Međutim, nikad neću zaboraviti posljednje riječi koje mi je uputio gospodin Leversedge.

- Koje su to bile riječi? - upita Imogen. - Rekao je: »Ne brinite se zbog krvi u hodniku, gospođo Vine. Ja ću to

počistiti.« Kao što sam rekla, veoma uredan džentlmen. Idućeg je jutra Matthias stajao s Imogen u sredini zamarskog muzeja i

promatrao prašnjave antikvitete pred njima. Imogenin je smiješak zadovoljstva skrivao trijumfalni osjećaj. Matthias je znao da je tomu razlog činjenica da je pobijedila u malenu okršaju do kojeg je došlo tijekom doručka.

Protivio se tomu da potrate jutro u muzeju, ali nije uspio smisliti prikladnu izliku da to izbjegne. Felix nije poslao nikakvu vijest o novim glasinama. Nadalje, bez obzira na to koliko su joj Patricia i Hugo bili dragi, Imogen više nije kanila trpjeti još jedan dan kupovine ili odlaženja u posjete u društvu toga para. Na koncu je Matthias popustio. Pitao se hoće li ikad moći nešto odbiti Imogen kad ona jednom nešto čvrsto odluči.

- Počet ćemo na drugoj strani prostorije, Matthiase. - Imogen je oko struka vezala bijelu pregaču. - Želiš li ti voditi bilješke ili ću ja to raditi?

- Ja ću voditi bilješke dok ti pregledavaš predmete - rekao je Matthias dok je skidao svoj kaput. - Tebi prepuštam prljanje ruku. Ja sam već ionako uvjeren da nema ničeg posebno važnog u toj hrpi što ju je Rutledge poslao natrag.

- Dakle, Matthiase, u to ne možeš biti siguran prije nego se sve propisno katalogizira. - Zaputila se između razbijenih kipova i kamenih lijesova prema teškim drvenim sanducima naslaganim uza zid. - Tko zna? Možda ćemo u jednom od ovih sanduka naći kraljičin pečat.

- Nije baš vjerojatno - tiho će Matthias. Objesio je kaput na kukicu. Začuo se tihi udarac kad je džep dotaknuo zid.

- Kakav je to zvuk? - upita Imogen. - Stavio sam pištolj u džep kaputa - objasnio je Matthias dok je zavrtao

rukave svoje bijele košu-Ije. Imogen se namrštila. - I ti si počeo nositi pištolj? - To mi se čini kao razumna mjera opreza u danim okolnostima. - Matthiase, ti zapravo ne vjeruješ da će se Alastair vratiti u London, zar

ne? On i Selena će zasigurno ostati što dalje odavde. Kladila bih se da su pobjegli na kontinent.

- Ne znam što će učiniti, a ne znaš ni ti. -Matthias je susreo njezin pogled. - Čini se da su već tri puta ubili. Ne možemo biti sigurni da neće ponovno pokušati ubiti.

- Ali kakvog bi smisla imalo ubiti nas? - Ako smo mi mrtvi, nema nikoga tko ih može povezati s umorstvima

lorda i lady Vanneck, a kamoli onog privatnog istražitelja. Mogli bi slobodno nastaviti sa svojim životom u gradu. A već sam ti rekao da su Drake i njegova sestra stvoreni za život u visokom društvu. Neće se spremno odreći načina

života na koji su navikli. - Ali sigurno ne mogu jednostavno ponovno zauzeti svoja mjesta u

visokom društvu nakon svega što se dogodilo. Možda neće biti nikakvih dokaza o njihovoj krivnji, ali bit će obilje glasina.

- Mogu preživjeti malo glasina o umorstvu. -Matthias se nasmiješio kad je sjeo na rub otvorena sarkofaga. - Ja jesam.

- Imaš pravo. - Imogen je strgnula veliki komad platna s hrpe glinenih pločica. Bacila ga je u stranu i uzela prvu pločicu s hrpe. - Ipak, moram ti reći da neću još dugo moći izdržati život s tako mnogo ograničenja. Čini se da to Patriciji ne smeta, ali mene će uskoro odvesti u ludnicu. Matthiasa je to zabavljalo. - Moglo bi te zanimati da su ograničenja koja sam nametnuo tebi i Patriciji tijekom proteklog tjedna posve uobičajena ovdje u gradu, i većina ih dama spremno prihvaća.

- Pa, ja ih sigurno ne kanim dugo trpjeti. -Imogen se presavila u struku kako bi pregledala jednu pločicu. - Matthiase, nešto sam te kanila pitati.

Proučavao je zamamne obline njezine stražnjice. - Samo pitaj. Danas ti stojim na usluzi. -Razmišljao je o mogućnosti podizanja njezinih skuta dok se nalazi u tako primamljivom položaju. Uvijek bi mogao objasniti da je to još jedan egzotični zamarski položaj vođenja ljubavi.

- Znaš li što se stvarno dogodilo Rutledgeu? Pitanje ga je iznenadilo i zateklo. Potrajalo je trenutak dok se nije pribrao.

Duboko je udahnuo. -Da.- Mislila sam da je tako. - Imogen se uspravila i počela veoma precizno slagati pločice. - Dakle, milorde? Hoćeš li mi reći? Matthias se zamišljeno zagledao u bilježnicu što ju je ponio kako bi zabilježio Imogenina zapažanja.

- Rutledge me pokušao ubiti. U tom je nastojanju poginuo. - Nebesa. - Imogen se tako naglo okrenula da je laktom zahvatila složene

pločice. Brzo je ispružila ruke kako bi spriječila njihovo rušenje. Pogledom je fiksirala njegovo lice. - Ne šališ se, zar ne?

- Ne kad je riječ o ovome. Istraživali smo jedan od prolaza u labirintu. Ja sam bio na čelu. Rutledge je uvijek govorio da sam ja daleko bolji u tome nego on. Matthias je odjednom naišao na kameno stubište. U jednom se trenutku nalazio u skučenom podzemnom prolazu, a u idućem je stajao na rubu beskonačnog niza stuba uklesanih u čvrstu stijenu.

- Što je? - Rutledge je pitao iza njega. Zvučao je promuklo i zadihano. - Još jedno stubište. - Matthias je podigao fenjer, ali svjetlost nije dopirala do mraka u dnu stubišta. Kao da je stubište padalo do samoga pakla. -Izgleda opasno. Trebat će nam konopci za spuštanje.

- Idi dalje - naredio je Rutledge. - Ne trebaju nam konopci. - Nije sigurno. Čak ne mogu vidjeti gdje završavaju stube. Matthiasa je upozorio zvuk što ga je stvorio Rutledge kad je uvukao svoj

hroptavi dah. Okrenuo se kako bi vidio što nije u redu. Rutledge je jurio prema njemu s lopatom uzdignutom za udarac.

- Rutledge, ne. - Rekao sam da ti ne trebaju prokleti konopci. - Rutledgeovo je lice bilo

iskrivljeno od bijesa. Zamahnuo je lopatom prema dolje. Matthias se pomaknuo, ali je u uskom prolazu bilo veoma malo mjesta za

manevriranje. Primio je udarac u rame umjesto po glavi. Udarac je bio snažan, pa je zateturao unatrag do prve stube. Trenutak je lebdio na rubu ponora. Tada je ispustio fenjer, uspostavio ravnotežu i bacio se prema čovjeku koji mu je nekoć bio najbolji prijatelj.

- Umri, proklet bio! - vrištao je Rutledge. - Više te ne trebam. Poslužio si svrsi. Lopata se ponovno podigla. Matthias je uhvatio drveni držak. Istrgnuo je lopatu iz Rutledgeovih ruku. - Moraš umrijeti. - Rutledge se zaletio na njega, zaslijepljen bijesom.

Matthias se priljubio uz kameni zid. Rutledge ga je pokušao zgrabiti, ali je promašio. Vlastiti ga je zalet ponio do vrha stubišta. Činilo se da Rutledge nekoliko sekunda ondje lebdi, uzalud se nastojeći zaustaviti. Matthias je pošao prema njemu, namjeravajući ga uhvatiti i povući natrag u sigurnost hodnika. Ali je zakasnio. Rutledge se srušio preko ruba i pao u beskonačni mrak na dnu kamenih stuba. Njegov je vrisak dugo odjekivao između zidova labirinta.

- Ali zašto bi tako nešto učinio? - tiho je pitala Imogen i vratila Matthiasa u sadašnjost.

Matthias je proučavao iscerenu glinenu masku naslonjenu na sarkofag. - Čudno se ponašao otkako sam dva dana ranije došao do prilično vrijednog otkrića.

- Knjižnice? - Ne. Nečeg drugog. To sad nije važno. Sklopili smo nagodbu. Kad je

riječ o pojedinačnim artefaktima, svaki će zadržati ono što nađe. Ali Rutledge je bio opsjednut onime što sam našao. Bio je spreman ubiti kako bi se toga domogao. - Matthias je podigao glavu i zagledao se u Imogen. - Stvar je u tome da bih mu dao taj artefakt da ga je jednostavno zatražio.

Imogen je stavila ruke na bokove i počela lupkati vrhom svoje polučizmice. - Misliš li da je možda i Rutledge poludio, jednako kao i jadna Lucy?

- Ne - bezizražajno će Matthias. - Mislim da me od samog početka iskorištavao. Zacijelo je čak i prije mene shvatio da sam možda otkrio tragove koji će me odvesti do Zamara. Namjerno se sprijateljio sa mnom. Omogućio mi je pristup svojoj knjižnici. Pratio me na putovanju. A tada me pokušao ubiti kad mu više nisam bio od koristi.

- Ali bio je tvoj prijatelj. - Ovih dana pažljivije biram prijatelje. -Matthias je iskrivio lice u grimasu

pri pomisli na vlastitu mladenačku naivnost. - Bio sam budala da sam se smatrao počašćenim jer je Rutledge imao takvo povjerenje u moja istraživanja. Iz nekog razloga koji nikad nisam uspio razumjeti, želio sam njegovo odobravanje.

U Imogeninim se očima pojavilo nježno razumijevanje. - Možda ti je dao ono što tvoj otac -Prekinulo ju je struganje kamena po kamenu. Okrenula se i zagledala u artefakte oko sebe. - Što je to bilo, za ime svijeta?

Matthias je odložio bilježnicu i polako ustao. -Vjerujem da imamo društvo. Alastair Drake je ustao iz dubine napola pokrivena sarkofaga na suprotnoj strani prostorije. -Uvijek sam se pitao što se dogodilo Rutledgeu.

- Drake. - Matthias je gledao kako Alastair izlazi iz lijesa. - Znači, gurnuo si ga niza stube, je li, Colchester? Veoma lukavo. -

Alastair se nasmiješio smiješkom koji ga je učinio veoma popularnim u najboljim salonima i uperio pištolj u Matthiasa. -Šteta što nikad sam nećeš moći ispričati tu priču.

- Alastair. - Imogen je zabezeknuto zurila u njega. - Što radite ovdje? - Čini mi se da je to očito - reče Alastair. - Doista. - Matthias je sa žaljenjem pogledao prema svojem kaputu koji je

visio daleko izvan dohvata. U sebi se proklinjao jer je pištolj ostavio u džepu. - Gdje je tvoja šarmantna sestra?

- Ovdje sam, Colchester. - Selena je graciozno izišla iza platna koje je pokrivalo nekoliko kipova. Ona je u ruci držala malen, elegantan pištolj. -Čekali smo da nam se vas dvoje pridružite. Nekoliko smo dana motrili na vašu kuću, svjesni da će se prije ili kasnije ukazati prilika.

Alastair se nasmiješio Imogen. - Sigurno će vam biti drago čuti da ćete vi i vaš muž završiti svoje proučavanje drevnog Zamara na prikladan način. Svi će vas smatrati najnovijim žrtvama Rutledgeova prokletstva.

Imogen je silno stezalo u prsima. Shvatila je da je prestala disati. Tjeskobno je pogledala Matthiasa. On je i dalje sjedio na rubu sarkofaga kao da se ništa neobično nije dogodilo. Lice mu je bilo hladna, zagonetna maska. To je čovjek koji je dobio nadimak Hladnokrvni Colchester, pomislila je. Sad je znala zašto. Pitala se kako je ikad mogla zaključiti da Matthias pati od slabosti živaca.

Njegove su sive oči nakratko susrele pogled njezinih. Ledena odlučnost u njemu podigla joj je vlasi na zatiljku. Ako postoji mogućnost da se izvuku iz ove situacije, znala je da će se Matthias pobrinuti za to.

Ovo je Colchester od Zamara. Imogen je osjetila neku vrstu zadovoljštine. Nije pogriješila. Uvijek je znala da je on čovjek od akcije. Imogen je opet počela disati. Oni su partneri, suradnici, srodne duše. Mora biti spremna obaviti svoj dio u planu što ga Matthias smišlja.

- Zacijelo je bilo previše nadati se da ćete vas dvoje pobjeći na kontinent - rekla je tonom za koji se nadala da izražava gnušanje.

- I napustiti sve što smo uz toliko truda postigli? - Selenin je osmijeh bio veoma hladan. - Nemojte biti potpuna budala.

Moj brat i ja smo prošli previše toga da bismo stekli svoj sadašnji položaj u društvu. Ne kanimo ostati bez svojih novih uloga zbog budalaste ekscentrične žene s intelektualnim pretenzijama poput vas, lady Colchester. - Pogledala je

Matthiasa. - Ili zbog vašeg nešto opasnijeg muža. Imogen je ozbiljno kimnula, kao da su joj Selenine riječi otkrile neku

tajnu. - Shvaćam. Colchester je rekao nešto u tom smislu, ali rekla sam mu da ste previše pametni da biste se zadržavali ovdje nakon svega što se dogodilo.

- Očito si precijenila njihovu inteligenciju, draga moja - blago će Matthias.

Gnjev je bljesnuo u Alastairovim očima. Kratkim je i nervoznim pokretom podigao cijev pištolja, a to je otkrilo koliko je uzrujan. - Tišina, ti arogantni gade. Uskoro ćete ti i tvoja dama zauzimati jedan od ovih veoma prikladnih zamarskih lijesova. Mislim da ćemo vas uz malo stiskanja oboje uspjeti ugurati u isti sarkofag. Romantična zamisao, nije li?

- To je vaš plan? - Matthiasova su se usta izvila u ciničan osmijeh. - Kanite nas ugurati u jedan od ovih? - Lupnuo je po rubu kamenog sarkofaga.

Alastair se namrštio na malenu kretnju. Njegov se izraz lica opustio kad se Matthiasova ruka smirila. - Uspjet ćemo.

- Veći si idiot no što sam mislio, Drake - reče Matthias. - Imam jednog ili dva prijatelja u Londonu, znaš. Oni će uskoro shvatiti što se dogodilo i znat će tko je odgovoran.

- Nije baš vjerojatno. - Alastair je stisnuo oči. -Čak i kad bi netko, recimo tvoj dobar prijatelj Felix Glaston, shvatio što se dogodilo, ne bi mogao baš ništa dokazati. Neće čak naći ni vaša tijela.

Imogen je zurila u njega. - Kako to mislite? Alastair se nasmiješio. - Sarkofag u kojem će se nalaziti vaše i

Colchesterovo tijelo bit će kasno večeras odvezen kolima za odvoz smeća. Putovat ćete na selo zajedno sa sadržajem nekoliko septičkih jama. Angažirao sam nekoliko snažnih zlikovaca iz zloglasnih četvrti da to srede. Oni nisu od onih koji postavljaju pitanja. I sigurno neće podići poklopac zatvorenog lijesa kako bi zavirili unutra.

- Oboje ćete nestati u neobilježenom grobu na polju nekog farmera - reče Selena. - Veoma jednostavno. Veoma uredno.

- Neće biti tako lako - vatreno će Imogen. - Naš će se kočijaš za manje od dva sata vratiti po nas. Kad nas ne nađe, pobrinut će se da se pretraži cijeli Zamarski institut.

- U vašu je rezidenciju već poslana poruka koja kaže da vam danas poslijepodne više neće trebati kočija. - Alastairove su oči svjetlucale od grozničavog uzbuđenja. - Vaš je batler obaviješten da ste odlučili prošetati do kuće budući da je tako lijep dan.

Matthias se doimao lagano zainteresiranim. -Zašto mislite da će itko povjerovati u to?

Selena mu je uputila zadovoljan smiješak. -Danas poslijepodne će dvije osobe biti viđene kako izlaze iz Zamarskog instituta. Džentlmen će na sebi imati vaš crni kaput, šešir i čizme, milorde. Žena će biti odjevena u osebujnu

zamarskozelenu haljinu lady Colchester i na glavi imati njezin nimalo moderan šešir.

Imogen se namrštila. - Otići ćete odavde odjeveni u našu odjeću? - I nestati u londonskim gužvama tako da nas više nitko nikad ne vidi. -

Selena nemarno odmahne slobodnom rukom. - Nove žrtve Rutledgeova prokletstva.

- Bit će priča - ustrajno će Imogen. - Colchester ima pravo. Njegovi će prijatelji postavljati pitanja.

- Pitanja na koja se nikad neće dobiti odgovori - ustvrdi Selena. - Visoko će društvo neko vrijeme uživati u nagađanjima i tračevima, a zatim će se cijela priča polako zaboraviti. Alastair i ja ćemo se za nekoliko mjeseci vratiti u grad i nastaviti sa svojim uobičajenim životima. Nitko nas neće povezati s vašim nestankom.

- Ili sa smrću lady Vanneck? - Matthias se neznatno pomaknuo, kao da se želi malo protegnuti. Čizmom je dotaknuo glinenu masku prislonjenu uz lijes. Alastair se trgnuo na tu kretnju. Spustio je pogled na Matthiasovu čizmu. Tada se opustio. -Znači, došli ste do tog zaključka, je li? Veoma pametno.

- Nije bilo teško nakon što sam pročitala Lucyn dnevnik - reče Imogen. - Ubili ste je jer vas je ucjenom pokušala natjerati da s njom pobjegnete u Italiju. Alastair iskrivi lice u grimasu. - Lucy je prestala biti zabavna. Pokušao sam prekinuti vezu na uobičajeni način, ali ona me nikako nije ostavljala na miru. Postala je opsjednuta idejom o odlasku u Italiju, premda nikako ne mogu shvatiti zašto je mislila da bih želio poći s njom.

- Lucy mu nikako nije dala mira. - Selena je čvršće stisnula držak pištolja. - Tada ga je pokušala ucijeniti. Morali smo nešto učiniti.

- Srećom, nije otkrila da smo Selena i ja u rodu, ali je uspjela saznati nešto o onome što se dogodilo na sjeveru. - Alastair slegne ramenima. -Previše.

- Nismo imali drugog rješenja osim ukloniti je s puta - objasni Selena. - Kao i čovjeka kojeg je angažirala da istražuje.

Imogen pogleda Alastaira. - Zacijelo ste vi bili onaj drumski razbojnik koji je ubio onog jadnog privatnog istražitelja?

- Činio sam prilično uzbudljiv prizor u onom plastu i s pištoljima, mada to sam kažem - otegnuto će Alastair. - Ali Lucy je bila veći problem. Trebalo je sve pomno pripremiti za njezinu smrt kako ni Selena ni ja ne bismo bili sumnjivi. Možete biti sigurni da smo sve pomno razradili.

- A meni ste dodijelili glavnu ulogu - gorko će Imogen. Matthias prekriži ruke na prsima. - Točno je onako kako smo zaključili,

draga moja. Sve su organizirali tako da krenu ogovaranja o tome da ste ti i Vanneck odgovorni za Lucyno takozvano samoubojstvo.

- Ako vas to tješi, Vanneck je jednako nesvjesno odigrao svoju ulogu kao i vi, lady Colchester - reče Selena. - Otišao je u onu spavaću sobu očekujući da će se ondje sastati sa svojom tadašnjom ljubavnicom.

- Jeste li to, kojim slučajem, bili vi? - upita Imogen.

- Svakako. - Selena se opet nasmiješila. - Pukom srećom Lucy nije otkrila moju vezu s Alastairom, niti moju ulogu u onome što se dogodilo na sjeveru. Očito je da me uopće nije spomenula u svojem dnevniku jer je Vanneck, nakon što ga je prije nekoliko mjeseci pronašao, pokušao ucijeniti samo Alastaira. Imogen se učinilo da u Seleninu glasu osjeća lagano upitni ton, kao da očekuje potvrdu. Selena nije posve sigurna da se njezino ime ne spominje u dnevniku, shvatila je Imogen. Imogen je krajičkom oka pogledala Matthiasa. On je jedva zamjetljivo odmahnuo glavom. Nije želio da umiri Selenu. Kao da mu je mogla čitati misli, Imogen je odjednom shvatila da se uz pomoć dnevnika kani nagoditi za njihove živote.

- One večeri kad ste se vi i Vanneck našli u onoj spavaćoj sobi - nastavi Selena - Alastair se pobrinuo da onuda prođe u nečijem društvu. Moj je brat bio, kao što svi znaju, prikladno šokiran i užasnut kad vas je vidio u tako kompromitirajućem položaju.

Imogen se okrenula prema Alastairu. - Vi i vaš pratitelj odmah ste razglasili da je Vanneck zaveo najbolju prijateljicu svoje žene. Potom ste nekako uvjerili Lucy da uzme previše tinkture opija.

- Nije bilo teško - uvjeravao ju je Alastair. -Rekao sam Lucy da čaša sadrži novi tonik za njezine živce. Postala je veoma tjeskobna i prestrašena. Sve je popila bez pitanja.

- I svi su to proglasili samoubojstvom - šapne Imogen. - Čestitam. - Alastair je izveo lagani, podrugljivi naklon. - Napokon ste

shvatili. - Par prokletih glumaca - tiho će Matthias. - To je slučajno posve točno. - Selena se nasmijala. - Kako ste pogodili?

Alastair i ja smo oboje hodali po kazališnim daskama na sjeveru. Ali smo prije tri godine odlučili napisati vlastite uloge i odigrati ih u Londonu. Briljantno smo to izveli, mada to sama kažem.

Matthias je spustio ruke i uhvatio rub sarkofaga s obje strane svojih bedara. Alastair se ponovno ukočio zbog nove promjene njegova položaja. Matthias ga je promatrao s ciničnom podrugljivošču. - Kad ste pripremili svoju drugu ubojitu predstavu, opet ste glavne uloge pokušali dodijeliti Imogen i Vannecku, niste li? Također ste i mene ubacili u svoju kazališnu družinu. Ja sam trebao pogubiti Vanecka.

- Tako je prizor bio napisan - reče Selena. - Ali Varmeck je odbio igrati svoju ulogu.

- Da se jedno od vas dvoje savjetovalo sa mnom - reče Matthias - mogao sam vam reći da Vanneck nije od one vrste ljudi koja bi se na vrijeme pojavila radi dvoboja.

Bijes je svjetlucao u Seleninim nebeskoplavim očima. - Znala sam da je slabić, ali nisam shvatila da je takva kukavica sve dok nije bilo prekasno. Posjetila sam ga večer prije dvoboja kako bih odigrala ulogu uzrujane i

zabrinute bivše ljubavnice. - Željeli ste se uvjeriti da sve ide prema planu - reče Matthias. - Mogu

zamisliti vaše razočaranje kad ste vidjeli da se priprema napustiti grad umjesto da se suoči sa mnom.

- Bilo je gore no što možete zamisliti - odbrusi Selena. - Kad sam stigla, vidjela sam da je upravo sjeo kako bi napisao pismo Imogen. Saznao je da njega okrivljuje za Lucynu smrt. Kanio joj je napisati kako sumnja da je Alastair ubio Lucy. Mislio je da bi ta informacija mogla navesti Imogen da zaustavi vas, Colchester. Još uvijek zadrhtim pri pomisli što se moglo dogoditi da ga te večeri nisam posjetila.

- Vi ste ga ustrijelili, niste li? - ležerno će Matthias. - Ondje, u njegovoj radnoj sobi.

- Nisam imala drugog izbora - reče Selena. -Kanio je pobjeći na selo. Imogen je obuzeo bijes. - Nakon što ste ubili Vannecka, pozvali ste

Alastaira i vas dvoje ste uspjeli ubaciti tijelo u kočiju. Ostavili ste ga na mjestu dvoboja, nadajući se da će svi zaključiti da ga je Colchester hladnokrvno ubio.

Alastair slegne ramenima. - Ili barem da ga je ubio neki drumski razbojnik. To nije bilo osobito važno. Glavno da je Vanneck bio mrtav.

Matthias je opet promijenio položaj. Vrh njegove čizme ponovno je dotaknuo glinenu masku. Činilo se da Alastair ovoga puta nije obraćao pozornost na to.

Imogen je shvatila da je tijekom nekoliko proteklih minuta Matthias napravio niz takvih sitnih, nevažnih pokreta. Takav je nemir bio u suprotnosti s njegovom uobičajenom kontroliranom nepomičnošću.

Njegov je pogled na trenutak susreo njezin. Bez problema je pročitala upozorenje u njegovim očima. Bilo je očito da planira neki očajnički pokušaj. U tom je trenutku bezglasne komunikacije Imogen odjednom razumjela koji je razlog za niz naoko nevažnih pokreta. Matthias je pokušavao Alastaira i Selenu naviknuti na takve svoje neznatne kretnje.

- Jedno me zbunjivalo - polako će Imogen. -Zašto ste tako dugo čekali da ubijete lorda Vannecka? Lucy ste ubili prije tri godine.

Selenine su oči potamnjele. - Gad je tek nedavno pronašao Lucyn dnevnik. Nitko nije znao čak ni da postoji sve dok ga jedna sluškinja nije našla spakiranog s Lucynim stvarima. Pojavio se kad se Vanneck preselio u svoju novu kuću.

- Selena i ja smo tri godine živjeli u uvjerenju da je naša tajna sigurna. - Alastair napravi grimasu. - Tada mi se, prije dva mjeseca, Vanneck obratio i rekao da je našao Lucyn dnevnik, te da zna ono što je ona znala. Rekao je da će šutjeti o tome budem li redovito plaćao. Bio sam primoran pristati dok smo Selena i ja smišljali plan kako ćemo ga se riješiti. Selena se nasmiješila Imogen. - Tada ste se vi u pravom trenutku pojavili u visokom društvu s onom šašavom pričom o zemljovidu i drevnom zamarskom artefaktu. Štoviše, naveli ste Colchestera da vam stoji na usluzi.

Alastair pogleda Matthiasa. - Moram priznati da smo se Selena i ja veoma čudili kad ste pokazali ozbiljno zanimanje za Imogen i njezin zemljovid. Kad ste pošli tako daleko i zaveli je, a potom objavili svoje zaruke, znali smo da vjerujete da je njezin zemljovid pravi. Nije postojalo nikakvo drugo objašnjenje za tako apsurdnu vezu.

- Mislite? - blago upita Matthias. Selena nije obraćala pozornost. - Kako ste očito ozbiljno naumili dočepati

se Imogen i njezina zemljovida, uskoro smo shvatili kako ćemo iskoristiti rivalstvo između vas i Vannecka da se riješimo njega.

- Tu je još uvijek bio problem s dnevnikom -reče Matthias. - Morali ste ga se riješiti. Pretražili ste Vanneckovu kuću kako biste ga našli.

Alastair se namrštio. - I naletjeli na vas. Ali kako ste vi znali za dnevnik? - Ah - reče Imogen. - Izvrsno pitanje. -Napravila je malen korak natrag

tako da se našla uz toranj od glinenih pločica što ga je složila prije nekoliko minuta. - I koliko još ljudi zna za taj dnevnik?

- Ha. Naći ćemo način da ga se dočepamo nakon što vas dvoje nestanete. - Možda - reče Matthias. - Ne bi smjelo biti teško uvjeriti vašu ožalošćenu sestru da se riješi prokletog dnevnika - promrmlja Selena. Matthias se nasmiješio. - Nemojte biti previše sigurni u to. Pobrinuo sam se da dnevnik dospije u prave ruke ako se nešto dogodi meni ili mojoj ženi.

- Ne vjerujem vam - prasne Selena. Matthias je uzdigao obrve, ali ništa nije rekao. Alastair se namrštio. - Selena?

- On blefira, Alastair. Ne obraćaj pozornost na to. Naći ćemo dnevnik. - Možda će vas zanimati kako smo otkrili da Lucyn dnevnik postoji -

mirno će Imogen. - To nije bilo slučajno, znate. Alastair i Selena su se okrenuli prema njoj. Bilo je jasno da o tome nisu

razmišljali. - O čemu govorite, dovraga? - oštro upita Alastair. Selena ju je Ijutito promatrala. - Vanneck vam je sigurno rekao za taj

dnevnik. - Zapravo, nije - reče Imogen. - To nije bio Vanneck. - Nego tko? - vikne Alastair. Selena ga je strogo pogledala. - Smiri se, Alastair. - Prokletstvo, Selena, zar ne shvaćaš? Još netko zna za dnevnik. - Ne. Ona laže. Na trenutak su Selena i Alastair bili zaokupljeni novom brigom. Matthias

je izabrao taj trenutak da se ponovno pomakne. Ovoga puta u tome nije bilo ničeg ležernog ili nemirnog. Sagnuo se i dohvatio tešku glinenu masku oslo-njenu na sarkofag. Zamahnuo je i precizno je bacio ravno prema Alastairu.

- Što to... ? - Selena je prva reagirala, okrenuvši pištolj prema Matthiasu. - Ne. Alastair. Pazi.

Alastair se počeo okretati, ali je njegova reakcija bila previše spora.

Ispustio je neartikulirani krik i podigao ruku. Njegova je obrambena reakcija samo djelomično skrenula masku. Udarila ga je dovoljno snažno da zatetura unatrag. Pištolj je izletio iz njegove ruke. Matthias je jurnuo prema njemu.

- Gade. - Selenino se lijepo lice iskrivilo od bijesa. Pomaknula je pištolj. Imogen je zamahnula rukom i udarila naslagane glinene pločice. Srušile su se prema Seleni prije nego je uspjela povući okidač.

- Trapava kravo. - Selena se naglo okrenula prema Imogen. - Ti si izazvala sve ove probleme.

Imogen se okrenula kako bi pobjegla. Koljenom je udarila o rub sarkofaga. Spotaknula se i pala baš kad je Selena pritisnula okidač.

Imogen je osjetila kako joj je nešto hladno okrznulo nadlakticu dok je nezgrapno padala u kameni lijes. Iza sebe je čula zvukove žestoke bitke. Selena je vrištala od bijesa.

Imogen je sjela. Njezino lijevo rame iz nekog razloga nije dobro funkcioniralo. Usredotočila se na korištenje desne ruke kako bi se izvukla iz lijesa.

Užasnuto je gledala kako Alastair i Matthias oprezno kruže jedan oko drugoga. Svjetlost je bljesnula na oštrici noža što ga je Alastair držao. Selena je čučnula i nastojala dohvatiti pištolj što ga je Alastair ispustio.

- Ovoga ću te puta ubiti, Colchester! - proderao se Alastair. Mahao je nožem. Matthias je zamahnuo nogom neobično širokim pokretom i tresnuo Alastaira u bedro. Alastair je kriknuo od bola i zanio se u stranu.

Imogen je vidjela da se Selena gotovo domogla pištolja. - A ne, nećeš. - Izišla je iz lijesa i bacila se na Selenu, sudarivši se s njom u naglom zaletu. Silina Imogenina zaleta odnijela je nju i Selenu ravno do velikog kipa Zamarisa. Sudar je stresao teški kip. Njegova loše popravljena ruka napukla je u ramenu. Kamen je zlokobno strugao o kamen.

- Imogen, makni se natrag! - vikne Matthias. Imogen se zakotrljala u stranu obavijena skutima. Djelić sekunde kasnije teška je Zamarisova ruka tresnula na pod.

Selena se nije uspjela na vrijeme maknuti. Kamena je ruka tresnula po njezinim ramenima i prikliještila je na podu. Ispustila je kratak, slomljen krik, a potom ostala nepomično ležati.

Imogen je polako sjela. U glavi je čula neobičan zvuk zujanja i rame ju je boljelo. Shvatila je da ga je zacijelo ozlijedila dok je padala u sarkofag. U odaji je zavladala tišina. Okrenula se kako bi pogledala Matthiasa i vidjela ga kako ustaje kraj Alastairova nepomična tijela.

- Matthiase. - Imogen je s mukom pokušavala ustati. - Jesi li dobro? - Da. Što je s tobom? - Posve sam - Imogen je naglo udahnula kad ju je proparao bol - u redu. - Draga moja, uvijek me uspijevaš zadiviti. -Matthias pode prema njoj.

Pogled mu je pao na Selenu. - Je li mrtva? - Mislim da nije. - Imogen pogleda Selenu. -

Vjerujem da je u nesvijesti. Sto je s Alastairom? - Isto. Čini se da će oboje doživjeti suđenje za svoje zločine. - Matthias se

namrštio. - Jesi li sigurna da ti je dobro, Imogen? - Da, naravno. - Morala je uložiti golemu snagu volje kako bi stala na

noge. Morala se uhvatiti za Zamarisovu nogu kako bi zadržala ravnotežu. -Dovoljno sam ti često rekla da ne patim od živčane slabosti.

- Zavidim ti na tvojim čvrstim živcima, draga. - Matthias se skrušeno nasmiješio. - Ja se osjećam prilično uzrujano.

Imogen je s mukom progutala slinu. - Nemoj očekivati da ću ti to vjerovati. Posve si me uspješno zavaravao kad je riječ o tvojim slabim živcima.

- Upravo suprotno. Spoznaja da si maločas umalo poginula bit će dovoljna da me strpa u krevet na dva tjedna. - Matthiasove su oči odjednom potamnjele. - Imogen, tvoje rame.

- Smiri se, milorde. Samo sam ga malo ogrebla na rub sarkofaga. - Vraga je to. - Matthiasove su oči bile jezera srebrna leda dok je žurio

prema njoj. - Selena te nastrijelila. Imogen je pogledala svoje ozlijeđeno rame i vidjela krv. - O, Bože. Tako

je. - I tada je navro pravi bol. Prodoran, vatreni bol od kojega se čovjeku pomuti um.

Prvi put u životu Imogen se onesvijestila. Matthias ju je uhvatio prije nego je pala na pod. Imogen je izronila iz mraka i našla se u Matthiasovu naručju. Čula ga je kako izdaje naredbe dvojici radnika na stubama Zamarskog instituta. Nešto o pozivanju stražara i osiguravanju dvoje ljudi u muzeju. Svijet se opet zavrtio kad ju je Matthias podigao u fijaker. Okrenula je lice prema Matthiasovu ramenu i stisnula zube. Njegove su se ruke stegnule oko nje. Nakon onoga što se činilo poput stoljeća bolova, shvatila je da se kočija zaustavila. Matthias ju je nosio uza stube pred kućom. Vrata su se otvorila.

Povišeni glasovi čuli su se iz blizine salona. Imogen je shvatila da je u tijeku žestoka svađa.

- Mičite ruke s nje! - derao se Hugo. - Ili ću vam razbiti lice. - Ona je moja nećakinja! - vikao je drugi čovjek. - Činit ću s njom što me

volja. - Patricia nikamo ne ide s vama - odlučno će Hugo. - Maknite se.

Spreman sam braniti je do smrti. - Uftone! - zaurla Matthias. - Gdje si, za ime Božje? - Ovdje, gospodine - reče Ufton. - Oprostite, gospodine. Nisam vas čuo

na vratima. Imamo malo problema. - To može pričekati. Imogen je nastrijeljena. Imogen je otvorila oči i

vidjela kako je Ufton s velikom zabrinutošću promatra. - Zdravo, Uftone. - Iznenadila ju je slabost vlastitoga glasa.

- Odmah je odnesite u knjižnicu - reče Ufton. Iz salona su se opet začuli povišem glasovi.

- Ono je zacijelo Patricijin odvratni ujak, gospodin Poole - šapne Imogen.

- On je ovdje, nije li, Uftone? - Kaže da je došao odvesti lady Patriciju natrag u Devon sa sobom -

objasnio je Ufton dok je otvarao vrata knjižnice. - Gospodin Bagshaw to ne dopušta.

Imogen se nasmiješila. - Bravo za Huga. U tom se trenutku iz salona začuo još jedan prodoran uzvik. Visok, mršav

čovjek masne kose izletio je kroz otvorena vrata i ispružio se na podu u predvorju.

Čovjek je trenutak omamljeno ležao na mramornim pločicama. Tada je pretresao glavom i pakosnim očima pogledao Matthiasa. Žuti su zubi bljesnuli između njegovih zalizaka. Imogen je podsjetio na štakora.

- Dakle, vi ste zacijelo Colchester. - Čovjek je sjeo i protrljao čeljust. - Ja sam Poole, Patricijin ujak. Došao sam vas osloboditi te cure, milorde. Onaj mladi gad ondje unutra kaže da ste joj rekli da može boraviti kod vas.

Hugo se pojavio na vratima. Patricia je tjeskobno drhtala iza njega. - To je istina. - Hugo je masirao zglavke desne šake dok je promatrao

svoju žrtvu. Zatim je pogledao Matthiasa. - Dali ste Patriciji riječ da je nećete poslati natrag ovoj gnjidi, niste li, Colchester?

- Da, jesam. - Matthias je ušao u knjižnicu s Imogen u naručju. - Riješite ga se, Bagshaw.

- Sa zadovoljstvom. Imogen je nejasno vidjela kako se Hugo saginje da bi Poolea povukao na

noge. - Ne diraj me. - Poole se povukao izvan njegova dohvata. Četveronoške je

žurno krenuo prema ulaznim vratima. Hugo je pošao za njim. Patricia je požurila preko predvorja kad je Hugo tresnuo vratima iza Poolea. - Što je s Imogen?

- Lady Lyndhurst je pucala u nju. - Matthias je nježno spustio Imogen na sofu.

- Nebesa - šapne Patricia. - Hoće li... biti dobro? - Da - reče Matthias. Jedina je riječ imala težinu zavjeta zapečaćenog

njegovom krvlju. Imogen se naslonila na naslon za ruke sofe i uspjela se umirujuće

osmjehnuti. - Bit ću dobro. Nema nikakve potrebe da svi izgledate tako zabri-nuto.

- Dopustite da pogledam što imamo ovdje. -Ufton je uspio silom maknuti Matthiasa s puta kako bi pregledao ranu.

- Dakle? - upita Imogen. Svijet se više nije vrtio. Iz minute u minutu osjeća se sve bolje, mislila je.

Ufton je kimnuo, doimajući se prilično zadovoljnim. - Samo površinska rana, miledi. Brzo ćete se sasvim oporaviti. - Posegnuo je za bocom konjaka. - Ako biste popili dobar, dugi gutljaj, gospođo?

Imogen je trepnula. - Kakva izvrsna zamisao, Uftone.

Dopustila mu je da joj u grlo ulije veliku dozu jakog konjaka. Tekućina ju je pekla sve do želuca, ali je izazvala ugodnu toplinu u njezinim žilama. Kad je sve progutala, opet je trepnula i Matthiasu uputila blaženi smiješak. Nije ga uzvratio. Zapravo, njegov je izraz lica postao još mračniji.

- Ako biste je držali, gospodine? - tiho će Ufton. Matthias je sjeo na naslon za ruke sofe i uhvatio Imogen. Naslonio ju je

na svoje bedro, a njegove su ruke bile nježne, ali čvrste. - Oprosti mi, draga moja - rekao je.

- Za što? - Imogen ga je namršteno pogledala. - Nisi učinio baš ništa loše, milorde. Zapravo, danas poslijepodne ponio si se veoma junački. Bilo je veoma uzbudljivo. Uvijek sam znala da si ti zapravo čovjek od akcije.

Ufton je izlio konjak na otvorenu ranu. Imogen je kriknula i onesvijestila se po drugi put u životu.

Tri dana kasnije Imogen je opet sjedila na zamarskoj sofi i čavrljala s Horatijom kad je Patricia ušla u knjižnicu.

- Kako se osjećaš, Imogen? - pitala je dok je skidala šešir. - Vrlo dobro, hvala na pitanju - reče Imogen. -Rame me katkad zaboli, ali

uglavnom lijepo zacjeljuje zahvaljujući Uftonu i njegovu tretmanu konjakom. - Nemoj me podsjećati na to. - Patricia je iskrivila lice dok je svoj

cvijećem ukrašen šešir spuštala na obližnji stolić. - Nikad neću zaboraviti izraz Matthiasova lica dok te držao kako bi Ufton mogao izliti konjak na ranu.

Imogen se razvedrila. - Što bi rekla, kakav je to bio izraz? - Izgledao je kao da nekoga silno želi ubiti. -Patricia je sjela i posegnula

za čajnikom. - U tom sam trenutku shvatila kako je dobio nadimak Hladnokrvni Colchester.

- Valjda je bio zabrinut za mene - reče Imogen. Nadala se da će Patricia Matthiasov izraz lica opisati kao strastvenu, iskrenu tjeskobu zbog bolova za koje je znao da će ih osjetiti. Ali ubojit je sasvim dovoljno, rekla je sebi. Otkriva veliku dubinu osjećaja.

Horatia je pogledala Patriciju koja je bila rumena i nekako iskričava. - Čini se da si danas izvrsno raspoložena, draga moja. Jesi li uživala u vožnji?

- O, da. - Patricia je još jače porumenjela. -Veoma. Hugo je pravi majstor s konjima. Bili smo u središtu pozornosti u parku. Usput rečeno, Imogen, šalje ti svoje pozdrave i žali što te večeras neće vidjeti na soareji kod Sheltona.

Imogen je nabrala nos. - Matthias mi je zabranio da se dva tjedna maknem iz kuće. Bio je veoma odlučan po tom pitanju. Dosad ga nisam uspjela nagovoriti da se predomisli.

- Kaže da si ga neki dan užasno prestrašila. - Patricia je napunila šalicu čajem i odložila čajnik. - Rekao mi je da očekuje da će njegovom delikatnom senzibilitetu trebati tjedni da se oporavi.

- Hmm. - Imogen je pijuckala čaj. - U posljednje mi se vrijeme čini da se Colchester poziva na svoje slabe živce i delikatni senzibilitet jedino kad to njemu odgovara. Inače uopće nije svjestan da ih posjeduje.

Patricia se nasmijala. - Vjerujem da imaš pravo. No šteta je da ćeš ovaj tjedan propustiti zabave i balove. Ti i moj brat bit ćete glavne teme razgovora na svim zbivanjima u gradu. Danas su u parku neprestano zaustavljali Huga i mene. Svi su željeli znati o groznim događajima u zamarskom muzeju.

Horatia se tiho nasmijala. - Mislim da je to glavni razlog za Colchesterovo inzistiranje na tome da Imogen ne može prihvatiti niti jednu pozivnicu cijela dva tjedna. Uopće ne želi zadovoljiti znatiželju visokoga društva.

- Posve ste u pravu, Horatia - Matthias reče s vrata knjižnice. - Imam pametnijeg posla od uljudnih razgovora o stvarima koje su tako snažno dje-lovale na moje živce.

- Ah, tu si, Colchester. - Imogen mu se nasmiješila. - Čekale smo te. Je li tvoj prijatelj Felix imao informaciju koju si želio?

- Jest. - Matthias je prešao sobu i sagnuo se kako bi joj na usta utisnuo brz, posesivan poljubac.

- Kakvu informaciju? - upita Patricia. Imogen ju je pogledala. - Pa, odgovor na pitanje što se dogodilo na

sjeveru, naravno. Gospodin Drake i njegova sestra odbijaju bilo što priznati. Točno su pretpostavili da Lucy uopće nije zapisala mračnu tajnu koju je otkrila.

- Ali na temelju podataka što smo ih Imogen i ja imali, te plus ono što je Felix Glaston otkrio, konačno sam uspio shvatiti cijelu priču. - Matthias je sjeo na sofu kraj Imogen i pogledao Horatiju. -Ovo će vam zasigurno biti veoma zanimljivo.

- Zašto? - upita Horatia. - Sjećate se grozne priče o zloglasnim demonskim blizancima iz dvorca

Dunstoke? - Naravno. - Horatijine su se oči raširile. -Nemojte mi reći da su gospodin

Drake i lady Lyndhurst ti zli blizanci. - Upravo je o tome riječ - reče Matthias. Patricia se zbunjeno namrštila. - Ali oni nisu blizanci. - Nisu svi blizanci identični - podsjetila ju je Imogen i posegnula za

čajnikom kako bi napunila šalicu za Matthiasa. - Tako je. - Matthias se namrštio. - Čekaj, dopusti meni. Još se ne smiješ

naprezati. - Uzeo je čajnik iz Imogenine ruke. - Selena i Drake su pobjegli od požara što su ga podmetnuli kako bi ubili starog lorda Dunstokea, baš kako su glasine tvrdile. Štoviše, izvukli su se s gomilom Dunstokeovih dragulja. Protekle tri godine žive od toga.

Imogenina je mašta ispunila praznine. - Uzeli su nove identitete i preselili se u London. Imali su dovoljno novca za očuvanje vanjske forme i glumačke vještine za igranje uloga što su ih izabrali. Nikomu nije palo na pamet posumnjati u njih.

Matthias se složio dok je za sebe točio čaj, a potom se udobnije smjestio na sofi. - Ali kad su stigli u London, saznali su da svi u visokom društvu pričaju

o demonskim blizancima. Nepoznati brat i sestra koji se pojavljuju na sceni bili bi sumnjivi. Stoga su, kao dodatnu mjeru opreza, odlučili zadržati u tajnosti svoju obiteljsku vezu.

- Morali su nastaviti čuvati tajnu i kad su glasine utihnule - promrmlja Horatia. - Teško su mogli objaviti da su brat i sestra nakon što su ljude nekoliko mjeseci tako zavaravali. - Točno - reče Matthias. - No tada se Drake upustio u ljubavnu vezu s Lucy. U jednom je trenutku bio neoprezan i dopustio da mu izleti nešto što je izazvalo njezinu sumnjičavost. Vjerojatno je rekao nešto o kazalištu ili o vlastitoj nadarenosti za glumu. Bez obzira o čemu se radilo, to je bilo dovoljno da ona angažira privatnog istražitelja, a on je pak saznao nešto zanimljivo.

Imogen se zamislila. - A tri godine kasnije lord Vanneck je našao Lucyn dnevnik. Nije saznao o kakvoj je točno tajni riječ, ali je shvatio da ipak postoji nekakva tajna. To je bilo dovoljno. Trebao mu je novac, pa je odlučio pokušati ucjenjivati Alastaira.

- Uvjerio je Drakea da zna ono što je Lucy znala, a time je potpisao vlastitu smrtnu osudu - zaključi Matthias. - Otmjeni je svijet sve značio za Drakea i njegovu sestru. Bili su spremni ubiti kako bi zaštitili položaje što su ih za sebe stvorili.

Patricia zadrhti. - Što mislite, hoće li ih objesiti? - Vjerojatnije je da će ih izgnati u Australiju -reče Matthias. - To je

uobičajena sudbina takvih ljudi sad kad više osuđenike ne možemo slati u Ameriku.

Imogen je napravila grimasu. - Nešto mi govori da će se Selena i Alastair izvrsno snaći u kolonijama.

Ovoga je puta stajala u spavaćoj sobi obavljenoj crnim draperijama. Nekako je znala da je gotovo ponoć. Prozori su bili otvoreni. Hladan noćni zrak izazivao je treperenje svijeća. Nigdje nije bilo ni znaka od Matthiasa. Polako se okretala i dozivala ga. Nije bilo odgovora.

Odjednom ju je obuzeo osjećaj panike. Morala je naći Matthiasa. Požurila je iz spavaće odaje i potrčala kroz kuću strica Selwyna. Prožimali su je očajanje i strepnja. Ako ga ne nađe, oboje će zauvijek biti izgubljeni u ovom groznom mauzoleju...

Pretražila je svaku mračnu prostoriju u zdanju dok joj nije preostala samo knjižnica. Gledala je u zatvorena vrata i bojala se otvoriti ih. Ako Matthias nije unutra, nikad ga neće naći. Oboje će zauvijek ostati sami. Polako je ispružila ruku kako bi pritisnula kvaku...

- Dobro jutro, draga moja - reče Matthias. Ostaci sna nestali su u trenu. Imogen je otvorila oči i ugledala Matthiasa koji je stajao u podnožju kreveta. Ispod jedne ruke imao je malenu, lijepo izrezbarenu kutiju, a u drugoj je držao primjerak časopisa Zamarian Review. - Oprosti što te budim - rekao je. - No mislio sam da bi željela znati da je upravo stigao najnoviji broj Zamarian Reviewa. Nikad nećeš pogoditi što se

onaj arogantni, umišljeni, drski I. A. Stone usudio ovoga puta napisati. Imogen je zijevnula i podigla se na jastucima. Krišom je proučavala

Matthiasa. Izgledao je veoma čvrsto i posve stvarno. Na sebi je imao samo košulju i hlače. Sunčeva je svjetlost blistala na ledenom srebru u njegovoj kosi. Oči su mu imale bistru sivu boju rane zore.

Odjednom je shvatila da kroz prozor dopire veoma mnogo svjetla. - Nebesa, koliko je sati?

- Još nije deset. - Matthias je izgledao kao da se zabavlja. - To je nemoguće. Ja nikad ne spavam dokasna. - Ljutito je pogledala sat na komodi i vidjela da će za pet minuta doista

biti deset. - Ti si kriv. Noćas si me dugo držao budnu. Vragolasto joj se nasmiješio. - Nadahnulo me tvoje inzistiranje na tome

da iskušamo pola položaja ilustriranih u zamarskome svitku s bračnim uputama, slatka moja.

Imogen je porumenjela pri pomisli na njegovu i svoju strast. - Ne pola. Samo izabranih nekoliko koji su se doimali osobito zanimljivima.

- Svi oni položaji u kojima je dama odozgo, koliko se sjećam. - Matthiasov se smiješak proširio. - Ali bez brige, draga moja. Znaš kako mi se zagrije krv kad ti preuzmeš kontrolu. - Obišao je krevet i pružio joj Zamarian Review.

- Probudio si me kako bi mi pokazao moj vlastiti članak? - pitala je, zainteresiravši se. Otvorila je časopis.

- Pa, zapravo ne. Nisam te zato probudio. - O, gledaj, Matthiase, urednici su moj članak stavili ispred tvojega. - Da, znam - rekao je. - Ali što se tiče pitanja zašto sam te probudio,

Imogen - - Ovo je prvi put da su moj članak objavili ispred tvojega - rekla je sa sve

većim entuzijazmom. - Možda su konačno došli do zaključka da su moja zapažanja jednako promišljena i zanimljiva kao i tvoja, milorde.

- Kanim s njima porazgovarati o tome. Čini se da su zaboravili da sam ja utemeljio prokleti časopis. - Matthias je sjeo na rub kreveta. - Ali najprije ti nešto želim dati, draga moja.

- Samo trenutak. Čekaj da vidim ima li kakvih pisama u vezi s mojim posljednjim člankom o odnosu Zamarisa i Anizamare u zamarskoj mitologiji.

- Imam nešto za tebe, Imogen. - Aha. Ovdje je pismo od onog idiota Bledlowa. Znala sam da će pokušati

osporiti moje argumente. - Imogen je zastala. - Što si rekao? Osmjehnuo se. - Imam dar za tebe. - Kako lijepo. - Osjetila je da joj pokušava reći nešto veoma važno. - Je li

u toj škrinjici? - Da. - Stavio je izrezbarenu kutiju u njezine ruke. Polako je podigla poklopac i zavirila unutra. Na crnu je baršunu ležao veličanstven predmet otprilike veličine njezine

šake. Bio je izrađen od zlata, a s jedne je strane imao uklesan tekst na službenom pismu drevnog Zamara. Druga je strana bila ukrašena draguljima i kristalima jedinstvene ljepote. Blistali su tako briljantnom svjetlošću da je Imogen jedva mogla povjerovati da su stvarni.

- Kraljičin pečat - dahnula je. - Gledaš artefakt koji je naveo Rutledgea da me pokuša ubiti. Zagledala se u njegove oči. - Cijelo si ga vrijeme imao? Držao si ga

skrivenog i dopustio da se legende razvijaju? Lagano je slegnuo ramenima. - Da. Valjda je predstavljao duha. - Zašto si ga dao meni? Prstima joj je dotaknuo obraz. - Jer si me ti spasila od duhova. Ti si moja

Anizamara. ' - O, Matthiase. Tako te silno volim. - Odbacila je u stranu neprocjenjivi

pečat i posegnula za njim. - Drago mi je da to čujem. - Matthias je uspio zgrabiti pečat prije nego se

otkotrljao s kreveta i pao na pod. Oprezno ga je odložio na noćni ormarić. - Jer i ja tebe volim. Voljet ću te do kraja života i dalje.

- Je li to obećanje, milorde? - Da. Najvažnije od svih koje sam ikada dao. Imogen mu je obavila ruke oko vrata i u radosnom ga entuzijazmu

povukla na krevet. Cijeli svijet zna da Colchester uvijek ispunjava svoja obeća-nja.

AMANDA QUICK, pravim imenom Jayne Ann Krentz, jedna je od najpriznatijih i najprodavanijih autorica suvremenih i povijesnih romana. Izdano je gotovo dvadeset dva milijuna primjeraka njezinih knjiga, uključujući Zavođenje (Seduction), Predaju (Surrender), Skandal, Randevu (Rendezvous), Izgubljenu čast (Ravished), Reckless, Dangerous, Deception, Desire, Mistress \ Mystique. Živi na sjeverozapadnoj obali Pacifika sa suprugom Frankom. Njezinu web-stranicu možete posjetiti na adresi www.amandaquick.com. • i

Imogen Waterstone je trebala muškarca, ali ne bilo kojeg muškarca, već jednog nepokolebljive volje i čeličnih živaca. Zato je u svoj dom pozvalm Matthiasa Marshalla, grofa od Colchestera. Tko bi joj drugi, ako ne legendarni istraživač, mogao pomoći da nemilosrdna neprijatelja odvede u propast.

Ipak, kad Imogen nagovori Matthiasa da glumi njezina opčinjena udvarača - i razglasi da ona posjeduje neprocjenjivu kartu do skrivena blaga - ni u snu nije mogla zamisliti njegovu naelektriziranu reakciju - kao ni svoju vlastitu. Nekonvencionalna se dama odjednom nađe u zagrljaju istinske strasti... ali također postaje ranjiva na zlonamjernu prijetnju koja proizlazi iz labirinta londonskog visokog društva. 160,00 KN ISBN 978-953-218-247-7 ''789532lll82477H