žEdna voda, guste godine i kuke za nebo željko kalinić

Žedna voda, guste godine i

kuke za nebo

Željko Kalinić Smashwords Edition

Copyright 2016

Korektura Velinka Lučić

Korice Željko Kalinić

O Autoru

Željko Kalinić je rođen 1967. godine u Zadru. Do sada napisao više romana: Osvetnik - Greška gospodina S; Dobar čovjek za deset sekundi; Morlak; Servon; Hologramske priče; te knjige teološkog sadržaja: Kako je nastao svijet; Faraonov san – Komunikacijski kanali i hologramski tekstovi (Knjiga postanja I); Noje – Projektna dokumentacija Čovjek (Knjiga postanja II)...

O knjizi

Ovdje se nalaze izdvojeni dijelovi iz mojih knjiga te su kao zasebne cjeline privremeno pretvoreni u nezavisne priče. Priče mogu biti veoma interesantne.

amazon.com/author/zeljkokalinicmorlak67

https://www.smashwords.com/profile/view/Zeljko

GRIJEH I HLADNA VODA (Hologramske priče)

Šetali otac i sin obalom rijeke. Zima se razmahala pa je bilo veoma hladno. Rijeka samo što nije zamrzla. Najednom, sin se oklizne i upadne u rijeku. Odmah je stao mlatiti rukama i nogama što je mogao jače samo da bi što prije izašao iz te hladne vode. Dok je glavu držao iznad vode, od silnog šoka i hladnoće neprekidno je uzvikivao:

- uh, uh, uh! I otac je reagovao najbrže što se moglo. Odmah je sišao do same vode i pružio ruku ne bi li sina što prije izvukao iz nevolje u koju je upao. Na svu sreću, sve je kratko trajalo. Otac je dohvatio sina i izvukao ga iz rijeke. Odmah je sa njega skinuo mokru odjeću i ogrnuo ga suhom koju je skinuo sa sebe. Čim se sin malo utoplio, iz njega se začuše uzdasi zadovoljstva:

- aaaa, aaaa! Kakva je razlika između hladne vode i grijeha? Kad čovjek upadne u hladnu vodu, čuje se:

- uh! Kada ga izvade i utople, čuje se:

- aaaaa! A kakve veze ima grijeh s tim? Pa evo kakve: Kad je čovjek u grijehu, iz njega se čuje:

- aaaa! A jednom kad vas iz grijeha izvade činićete:

- uh, uh! Samo ne znam koliko će to trajati.

DJEČAK (Hologramske priče)

Dogodilo se to davno u dalekom kraljevstvu koje je imalo svoju državnu, kraljevu religiju. U tom kraljevstvu živjela je jedna jedina pravoslavna porodica koja i pored svih pritisaka nikako nije htjela da pređe u kraljevu religiju. Šta god vlasti te zemlje pokušavale, nije im polazilo za rukom. Jedino što kralj u ovom slučaju nije odobravao, bilo je neposredno nasilno primoravanje. I da kraljev problem bude još veći, u toj porodici rodilo se muško dijete koje već sa tri godine poče da čita, piše, i govori kao kakav mudar čovjek pun životnog iskustva. Pamet i mudrost tog djeteta ubrzo se proču nadaleko. I naravno, za neobično dijete i njegovu mudrost čuo je i sam kralj koji je zbog svoje znatiželje htio da vidi to dijete, i da se sam uvjeri u to čudo o kojem cijelo kraljevstvo priča. No, s obzirom da se radilo o djetetu iz pravoslavne, dakle jeretičke porodice, susret je trebalo udesiti na nekakav poseban način. Tako kralj naloži ocu djeteta da dijete pošalje k njemu u dvorac, ali tako da dijete, put od svoje kuće do dvorca mora pronaći i proći samo.

Već sutradan obukoše dijete u najbolju odjeću koju su imali, te ga otac blagoslovi, i posla samog na put nadajući se najboljem. Vidjeti tako malo dijete kako samo, bez igdje ikoga, korača sigurnim koracima kroz zamršene gradske ulice, za svakoga je bio jedinstven, neobičan i zanimljiv prizor. Činilo se kao da hoda ulicama kojima je prošao već stotinu puta, a ne prvi put. I tako, nakon nekoliko sati hoda, dječak stiže u dvorac. Stražari nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima kad dječak ponosno stade pred njih i predstavi im se, govoreći da je došao da vidi kralja. Nekoliko minuta kasnije, cijeli dvor se okupi u prijemnoj dvorani. Sve je brujalo od divljenja prema dječaku koji je bez ičije pomoći stigao u dvor. Kralj pozva na tišinu, i naredi da dovedu dječaka pred njega. Dječak se pokloni pred kraljem, a kralj ga upita: „Reci mi dječače, kako si pronašao put do palate?“ „Vaše veličanstvo“, - poče dječak – „kad god sam bio u sumnji za ispravan put, pitao sam prvog čovjeka koji se zatekao u blizini. I pošto sam evo pred Vama, čini se da je Bog oko mene držao ljude koji su me ispravno uputili.“ Dvorjani se zakikotaše, a kralj na to podiže ruku u znak za tišinu, pa nastavi: „Ali, da li ti je palo na pamet da bi dva čovjeka mogla pokazati na različit pravac? Šta bi se desilo da ti je jedan čovjek rekao da ideš desno, a drugi da ideš lijevo? Šta bi tada učinio?“ Dječak na ovo kao da se zamisli, te je nekoliko trenutaka ćutao, a potom odgovori: „Vaše veličanstvo, čitao sam Sveto pismo, i tamo piše da kada se čovjek suoči sa dva svjedoka koja o istoj stvari tvrde različito, on treba utvrditi na kojoj je strani većina, jer što tvrdi i svjedoči većina, tamo je ispravan put. Da su me kojim slučajem dva čovjeka uputila na različit pravac, ja bih upitao trećeg čovjeka za put, i krenuo bih pravcem koji bi mi on pokazao, jer bi njegov pravac bio u većini.“ Na to dvorana stade odjekivati od smijeha. Usne se razvukoše u osmjeh i na kraljevom licu. Ali samo na kratko, jer

ubrzo kralj posta neobično ozbiljan, te od toga i dvorjani prestadoše sa smijehom. Najedanput kralj ustade i stavi ruke na leđa, te napravi nekoliko koraka ispred prestola. Potom ozbiljno i prodorno pogleda dječaka, te će mu: „Veoma mi je drago da u mom kraljevstvu živi jedan tako pametan dječak. Ali, ti tako mudar, trebao bi i činiti ono što tako mudro zboriš. Ako u Svetom pismu piše da je ispravno pratiti većinu, onda bi i ti tako trebao ostaviti pravoslavnu jeres, i doći k nama u našu vjeru, jer mi smo u većini.“ U dvorani se začu veseo žamor odobravanja, a zatim i gromoglasan pljesak kojim dvorjani iskazaše počast kraljevoj mudrosti. Nije bilo nikakve sumnje, i kralj je bio mudar, te je u dječakovom odgovoru uvidio priliku koja nije smjela piti propuštena. Napokon su pravoslavni jeretici upali u vlastitu zamku iz koje nema izlaza. Epilog: Da li su dječak i njegova porodica napokon pristali na kraljevu vjeru i pošli za većinom? Ili je dječak kralju rekao nešto što je kralja zanijemilo? Kad se žamor, smijeh i pljeskanje utiša, dječak podiže glavu i reče: „Oprostite, vaše veličanstvo, kada sam rekao da je ispravno pratiti većinu, mislio sam na mjesto kada sam bio daleko od vašeg dvorca, i kada nisam bio siguran ni u jedan pravac. Ali sada, kad sam u vašem dvorcu, i kad stojim pred vama, da mi svi vaši ministri kažu da nisam u vašem dvorcu, i da vi niste kralj, ja im ne bih povjerovao.“

PRINC KOKOŠ (Hologramske priče)

U jednom kraljevstvu desilo se da je mladi princ upao u krizu identiteta. Na nesreću njegovih roditelja i cijele kraljevske porodice, princ je došao do zaključka da on nije ljudsko biće, već da je kokoš. U početku, kralj i kraljica su mislili da se princ šali. Međutim, nakon što se skinuo go i prestao da sjedi s njima za kraljevskim stolom, kralj i kraljica su shvatili da princ ima ozbiljan problem. Većinu vremena, a posebno za vrijeme ručka, princ bi se podvlačio pod sto gdje bi kokodakao i kupio mrvice koje su padale sa stola. Nepotrebno je reći da je čudno ponašanje princa izazvalo veliku bol za njegove roditelje, kao i velike neprijatnosti za čitavu kraljevsku porodicu. Kralj je bio spreman da poduzme sve što je bilo moguće bez obzira na troškove, samo da se njegov sin izliječi. Na dvor su počeli dolaziti najskuplji, najpoznatiji i najstručniji ljekari i psihijatri ne bi li nekako izliječili princa, ali sve se pokazalo uzaludnim. Princ se i dalje ponašao kao kokoš. Kralj je tako na liječenje potrošio ogromno bogatstvo, i kad je već počeo gubiti nadu, u palati se pojavio nepoznat čovjek koji je tvrdio da zna kao će izliječiti princa, i da će to učiniti potpuno besplatno. Njegov jedini uslov je bio da niko ne ometa njegov pristup liječenju. Pošto je kralj već bio očajan, i nije imao što izgubiti, dopustio je tom nepoznatom čovjeku da primjeni svoje metode liječenja uz obećanje da neće biti ometan. Još istog dana, nepoznati čovjek se skinu go te se podvuče pod stol kod princa. „Što ti radiš ovdje?“ – upita ga princ. „Ja sam kokoš.“ – odgovori nepoznati čovjek, te sad on upita princa – „A zašto si ti ovdje?“ „Pa, i ja sam kokoš.“ – odgovori princ.

Nekoliko narednih dana, dva gola čovjeka su bila pod stolom tvrdeći da su kokoši. Princ je bio siguran da je biće koje je sada s njim pod stolom, kokoš baš kao i on. Jednog jutra, nepoznati čovjek je signalizirao kralju da mu donese košulju. I pošto je obukao košulju, on reče princu da ne vidi nikakav razlog zbog kojeg kokoši ne bi nosile košulju. Princ je o tome na trenutak razmislio, i ubrzo se složio sa nepoznatim čovjekom ne videći nikakav razlog koji bi ga sprečavao da nosi košulju. Sutradan je nepoznati čovjek zatražio da im se donese par pantalona. Princu je rekao da misli kako kokošima nije zabranjeno da nose pantalone. Princ se nakon kraćeg razmišljanja složio sa konstatacijom, te su uskoro nosili i pantalone. Ubrzo nakon toga, nepoznati čovjek je ubijedio princa da kokošima nije zabranjeno da jedu ljudsku hranu. Potom je na red došlo sjedenje za stolom, korištenje pribora za jelo, razgovor sa ljudima, i uopšte sve ono što ljudi čine. Tako je princ u veoma kratkom vremenu počeo da se ponaša kao normalno ljudsko biće nimalo ne odskačući od ponašanja ostalih članova kraljevske porodice. Ipak, pric je i dalje tvrdio da je on kokoš.

# A ko ste vi? Da li ste vi ograničili svoje potencijale, zbog vlastite percepcije o samom sebi? Dakle, i dalje stoji pitanje, ko ste vi?

MORLAK


https://www.smashwords.com/books/view/622325

Ova knjiga je istorijski roman nastao kao plod mašte zasnovane na podlozi od stvarnih istorijskih događaja i ličnosti koje su živjele u 17. vijeku, u tadašnjoj turskoj i mletačkoj sjevernoj Dalmaciji. Danas, četiri stotine godina poslije vremena u kojem je živio mletački vitez Stojan Janković, ko uopšte može precizno i tačno reći što se tada dešavalo? Kad sam pokušao rekonstruisati istorijski poznate događaje, uvijek mi je ostajalo više pitanja nego odgovora. Dakle, najviše se pojavilo nepoznatih praznina. Te praznine nepoznatog između poznatih događaja odlučio sam popuniti ’na svoj način’. Tako su životi ovih likova i događaji koji ih prate, postali zaista zanimljivi pa i stranice ove knjige sadrže

mnogo akcije i uzbuđenja. Zato ovo nije običan roman, već svojevrsno putovanje u istoriju.

SOKO (Morlak)

Sa njegove šake preko koje je bila navučena rukavica od osušene teleće kože, soko se kroz pjesmu hučeće bure vinu u prostrano nebo. U Stojanovom srcu je treperila jeza još od jutros, od kad je odlučio isprobati hoće li mu se soko vratiti nakon prvog slobodnog leta. A sada, nakon što ga je pustio da poleti, srce mu je lupalo kao da će svakog časa iskočiti iz njega. U drugoj ruci je imao pištaljku od jasenovog drveta u koju je duvao posljednjih mjeseci svaki put kad bi sokolu donosio svježe i mekane komade zeca ili kuvane ovčetine koju je krišom iznosio iz kuće kad nije bilo zečevine. Sada je pištaljku vrtio u ruci želeći što prije u nju dunuti i vidjeti hoće li mu se soko vratiti. Ipak, znao je, trebalo je sačekati da soko uplovi u vazdušnu struju i napravi bar dva-tri kruga, pa ga tek onda pozvati nazad. Strah od gubitka sokola kojeg je jako zavolio, razdirala ga je iznutra, pa je u sebi vodio bitku sam protiv sebe. Onog trenutka kad se soko odvojio od Stojanove ruke, u prvi mah ga zgrabi bura i zanese pa se on zakrivi tako da se učini da će ga otresti na zemlju i prije nego dostigne visine. Ali on se spretno izvi i ispravi, i kao da pusti da ga bura sobom vuče. Tako nošen poput kakvog hrabrog jahača prirodnih sila stade se brzo propinjati u nebo pod oblake koji su daleko u visinama tim istim silama nekud gonjeni. U Stojanu se od sokolove vještine javi srećan ushit od čega ga kroz čitavo tijelo prođoše prijatni žmarci. I već samo nakon nekoliko minuta propinjanja, potpuno raširenih krila i bez značajnih pokreta, soko poče kružiti nebom iznad Stojanove glave. A Stojan odozdo, sa krševite obale koja se blago spuštala u

more, i dalje nestrpljivo, ali sada pun ponosa, posmatrao ga je čekajući vlastitu odluku kad će ga pozvati nazad. Ali kad vidje kako njegov soko uprkos buri, ravnomjerno i sigurno kruži gore iznad njegove glave, i pored straha da će ga izgubiti, pobijedi sebe i odluči pričekati nešto više vremena nego što je to u početku planirao. „Pa ovo mu je prvi dan slobode, njegov prvi pravi let.“ – prolazilo mu je kroz glavu dajući mu snage da pobijedi vlastiti strah koji ga nije napuštao ni trenutka. Zakovanog pogleda u nebo, sloboda sokola mu je postala značajnija od vlastite želje. U isti mah i on poželi da odozgo vidi kako dolje izgledaju stabla i vinogradi koji su se upravo obukli u boje rđe, crveno-žutu i boju izlizanog zlata. Vrijeme je da upotrijebi pištaljku. Drhtavom rukom je prinese ustima i dunu. Iz nje izleti piskutav zvuk kojeg bura odmah odnese. Soko se na to i ne pomjeri. Stojanu od toga na trenutak zaklecaše koljena, ali se brzo sabra i što je mogao snažnije ponovo dunu. A ovaj put, soko sklopi krila i poče se obrušavati prema Stojanu svakim trenutkom se čineći većim. Stojan brzo iz džepa izvuče komadić kuvane ovčetine i stavi na rukavicu, pa ispruži ruku. I čim je pruži, soko raširi krila, uspori i blago se spusti na nju. Potom nekoliko puta zakrenu glavom lijevo i desno kao da je provjeravao gdje je, a na kraju pogleda u Stojana. Od tog pogleda se Stojanove oči zacakliše, utroba sva radosno zaigra i duša mu od radosti stade poskakivati. „Soko se vratio i mora da me poznaje kad me tako gleda.“ – skakutale su misli u njegovoj glavi. A soko kao da ga se to ne tiče, navali na ovčetinu razdirući je svojim oštrim kljunom.

ISTORIJSKO MUVANJE (Morlak)

Na zabavi se pojavio Lorenco Farlati, mladi dvadesetosmogodišnji advokat porijeklom iz poznate i bogate trgovačke porodice. Na sebi je nosio gospodsku i, društveno važnu fasadu. Bio je zgodan, atletski građen muškarac s obješenjačkim pogledom. Na prvi dojam ljepuškast, ali krajnje nesimpatičnog ponašanja. Odmah po dolasku je izveo performans pravljenja prevelike važnosti što je imalo za cilj ostavljanje dojma kako su visine u kojima se on nalazi za većinu nedostižne. Čim je stigao onako uparađen, gotovo sve žene su ga potajno gutale pogledima ispod oka. Ko zna šta su one vidjele u takvim tipovima? Često je vadio i gledao na svoj skupocjeni sat na lancu, a usta su mu bila puna putovanja po egzotičnim zemljama. Bio je sklon prepričavanju tuđih događaja kao svojih, pa njegovim pričama o dogodovštinama nije bilo kraja. Očigledno da je to, uz njegovu zavodničku nastrojenost, ženama bilo zabavno pa su rado bile u njegovom društvu. Sigurno su se mnoge uz njega osjećale važnije nego što to zaista jesu. On je navodno, a po njegovoj priči, bio povezan sa mnogim važnim ljudima, a o njegovim advokatskim poslovnim uspjesima da i ne govorimo. Kad bi o njima pričao, pokušavao je biti ozbiljan kao kamen međaš na državnoj granici. Vinka je u posljednje vrijeme postala neizmjerno pričljiva, ali to za muškarce nije bila ona zamorna brbljivost, već zgodna osobina koja im je omogućavala da pod zaštitom njenih riječi neopaženo uđu u predaju mislima i maštarijama koje su se sve odreda odnosile na njene neodoljive obline. U kuloarima je postala živi odraz žudnje. Slobodoumna žena koju je svaka novost uzbuđivala. Ta spodoba od Lorenca je tu veče zainteresovala Vinkine misli, pa je dopustila da se zadrži pored nje. Nakon što se

predstavio i sačekao da ostanu sami, brzo promijeni temu svoje priče: „Vi ste gospođo sletjeli direktno s neba ovdje među nas.“ „Što ste htjeli time reći?“ – pomalo zatečeno će Vinka. „Pa cijeli grad priča o vašoj ljepoti. Kad vi šetate gradom, u našim muškim srcima kao da prolazi razdragani ples.“ „Oh, pretjerujete gospodine.“ – na to će Vinka dok joj preko usana pređe lak smiješak. „Nikako gospođo. Cijeli grad bruji kako vaše noge u hodu govore ono od čega bi svaki svetac pocrvenio.“ A zaista, Vinka je bila visoka crnka sa zelenim očima i nogama od kojih se muškarcima vrištalo. Ovom prilikom na sebi je imala raskošnu tamnu haljinu sa kapuljačom ukrašenom zlatovezom. Stajala joj je savršeno kao da je po njoj salivena. Na Lorencove riječi, Vinkine obraze zahvati blago rumenilo, ali i unutrašnje zadovoljstvo od kojeg su joj se grudi vidljivo dizale i spuštale pod odjećom. „Molim vas gospodine, budite malo obazrivi. Ako me već tako dobro poznajete, onda znate i da sam udata.“ – Vinka će kad se malo pribrala. „Da, svakako da znam, ali postoje stvari koje su jače od nas i, protiv kojih se ne može niko izboriti. Znate li koliko bi mojih prijatelja dalo sav svoj imetak samo da s vama provedu jednu noć?“ – dalje je šaputao Lorenco povećavajući svoju nepristojnost. „Pa nemojte molim vas. Vi zaista pretjerujete.“ – smješkajući se i kolutajući očima kao da je koketirala Vinka. Sa strane se mogao steći dojam da zmija traži svog zmijskog parnjaka. „Takav damski struk sve i jedan muškarac na ovom svijetu sanja. Vi ste čista umjetnost.“ „Ha, pa nemojte me zasmijavati molim vas.“ „Vi imate nepojmljiv osmijeh od kojeg je moguće rastopiti se od miline. Kad bi ste bili moji, činio bih sve da se neprestano smijete.“ Vinki su godili komplimenti muškarca koji je bio nešto mlađi od njenih trideset, pa se i dalje zadovoljno smješkala, a

Lorenco ne obazirući se ni na kakve skrupule ili vjerska i društvena ograničenja, još otvorenije nastavi: „Gospo, stavljam svoje srce u vaše ruke pa činite njime što vam je volja. Meni bez vas života nema.“ Na ove riječi, zatečena drskom direktnošću, Vinka se uozbilji. „Ali gospodine, molim vas da se kontrolišete.“ „Kako da se kontrolišem kad moje usne nikada nisu osjetile poljubac, onaj vreo i pun želje nastale iz ljubavi. Gospo Vinka, taj poljubac sam vidio na vašim usnama čim sam vas ugledao.“ – dalje je bez imalo stida navaljivao Lorenco. U Vinki je utroba počela drhtati pa se trudila ostati mirna i pribrana, a Lorenco je uporno kao da je opčinjen i u nekakvom transu šaputajući nastavljao: „Vaše ruke su kao baršun, kao svila. Kad bih ih samo mogao dodirnuti.“ ...

DOBAR ČOVJEK ZA DESET SEKUNDI



Roman, pun kretanja, akcije i vjernih opisa ljudi, njihovih psiholoških profila, ponašanja i događaja, slika život u postratnom periodu na Balkanu. Aldo kao glavni lik je kockar koji se bori sa svojim porokom, a oko njega su nemoral, laž, prevare i kriminal u koji i sam neplanirano upada. Izgleda da je sve u potpunosti spremno da bez odlaganja s đavolom krene u pakao. Neko je pogasio svjetla po čitavom svijetu pa su sile mraka bestidno pokuljale kao što bi, i sile dobra da je kojim slučajem njihovo vrijeme. Da bi se izvukao iz svega, Aldo bježi od strašne opasnosti koja se nadvila nad njega čvrsto odlučan da će postati dobar čovjek. Život u bijegu iz jave prelazi u sferu nadnaravnog gdje Aldo za deset sekundi postaje dobar. (?)

Život je vječno ispravljanje i preusmjeravanje kako bi smo postali bolji ljudi. Jer poznato je ono što nikad dovoljno ne može biti naglašeno – tamo gdje su dobri ljudi, dobro je svakome! A to, što je malo dobrih ljudi, priča je za sebe. Ima li nade za ovaj svijet, za vas, i za mene u njemu? Hoće li se odnekud naduti vjetar kao onaj što raznosi opalo lišće, pa da rastjera ovu maglu koja se nadvila nad ovu pustu dolinu našeg uma? Možda bi bilo dobro da za svaki slučaj budemo spremni i ne dozvolimo da nas iznenadi neki cunami radosti. Ne bih rado da se jednog dana probudimo čudeći se rascvalom proljeću koje nagoni život na veselje. Nikad se ne zna!?

DA LI JE OVO SMRT (Dobar čovjek za deset sekundi)

Negdje duboko iza pola noći, probudio me nekakav zvuk, ili nešto drugo, ni sam nisam znao što. Odjednom sam bio neplanirano budan, i u mraku svog iznajmljenog stana na dvanaestom spratu sedamnaestospratnice. Bolje reći, bio sam izgubljen zbog straha koji me obuzeo. Ništa mi nije bilo jasno, i nisam razumio stanje u kojem sam se našao. Ogledao sam se oko sebe pažljivo posmatrajući sjene, i svjetla koja su dopirala kroz prozore stana iz noći zaspalog grada. Nešto nerazumljivo me je steglo oko srca. Osjećao sam da je vani u tamnoj noći bilo tmurno i hladno. Što je to!? Zašto sam se probudio? Je li to što sam osjetio ili čuo, bio san, ili me je ipak probudilo nešto što nije bilo uobičajeno? Jesu li to samo uobičajeni zvuci grada u noći? Ili, ili je, ipak neko u stanu!? Što taj hoće? Pa ja nemam ništa za opljačkati! A onda me u mozgu zaboli od strašne misli koja se pojavi. Ili su me našli!?

Ali kako!? Umirio sam se kao mrtvac ne bih li čuo bilo kakav neobičan šum ili kretanje, ali ga nije bilo. Onda sam iza zida koji je odjeljivao malu kuhinju, primijetio titranje svjetlosti. Jesu li ove nemirne sjene u tamnoj noći moje posljednje viđenje? Neko je tamo! Odmah sam pomislio od čega se u meni sve sledilo. Jeza me je nenajavljeno, i oštro potresla čitavim tijelom. Srce mi je počelo lupati kao ludo. Gotovo sam se ukočio od straha zbog kojeg sam, čini mi se, na trenutak zaboravio i disati. Moja ćelava glava je od unutrašnje vrućine vjerovatno pocrvenila. Lice mi je ima već neko vrijeme bilo ispijeno, a mogu misliti kako su se sada kosti na njemu izbočile. U trenutku me je oblio znoj kao da idem sa maratona. U dosadašnjem životu sam preko glave svašta preturio. Preživio sam brojne nedaće, a sad mi se evo čini da ovu neću. Mučio sam se s vlastitim mislima jer mi nije jasno što su takve, i uporno sam kroz svoju unutrašnjost pitao sam sebe, da li je moguće da od jedne prilično mi još uvijek nepoznate situacije, pravim ili osjećam vlastiti kraj. Čudno. Nemam pojma šta je tamo iza zida, a već predviđam najcrnje. To mi se ranije nije događalo. Zbog toga sam još više bio zabrinut. Tamo neko drži baterijsku lampu, ili upaljen upaljač čiji plamen poigrava zbog kretanja njegove ruke. Trebalo je odmah nešto učiniti! Samo brzo! Ali šta? Moj položaj je nezavidan. Nalazio sam se u krevetu, naglo probuđen, samo u gaćama, uplašen, i, potpuno nezaštićen. Šta da radim!? Oči su mi se već bile privikle na mrak kao da sam život proveo u tami neke pećine. Nimalo mi nije smetao, i sve sam vidio kao da je dan. Zaista je izuzetno interesantno kako strah izoštri, i pojača ljudska čula.

Na stoliću koji je bio pored kreveta, ugledao sam nož koji mi je poslužio kod sinoćne večere, i kojeg zbog svoje sinoćne lijenosti, nisam spremio. Oduvijek sam se na sebe ljutio zbog takvih propusta, a sad sam bio srećan zbog jednog takvog. Nije mi bilo druge nego da se pridignem, i polako zgrabim nož. Tako sam zahvaljujući trenutku svoje nemarnosti iz prethodne večeri, bio naoružan. Čekao sam nekoliko trenutaka kao ukočen, sav pretvoren u uho, s nožem čvrsto stisnutim u ruci, ali se iza kuhinjskog zida niko nije pojavljivao. Svjetlost plamena upaljača je i dalje titrala, i ja sam morao krenuti u akciju. To je bilo jedino rješenje koje mi je preostalo. Krenuti prema uljezu pa što bude. Strah, i nestrpljenje da izađem iz situacije u kojoj sam bio, tjerali su me na akciju. Bio sam isprepadan toliko da mi više ni trun nove isprepadanosti nije imala gdje stati. Čudilo me je kako to osjećanje straha, već nisam u potpunosti potrošio za vrijeme svog strašnog života. Da sam mogao gdje pobjeći, možda bih pobjegao, ali uljez je bio između mene i ulaznih vrata u stan. Skočiti kroz prozor koji je bio pored moje glave nije imalo nikakvog smisla. Jedino što je preostalo, bilo je napasti svom snagom. Ubosti! Isjeći! Direktno u glavu kako bi provalnik odmah, i trajno bio onesposobljen, a poslije gledati hoće li, ili neće preživjeti. Ustao sam s kreveta na kojem sam do tada sjedio, kao mačka pažljivo, i najtiše što je to bilo moguće. Kao da mi život o tome zavisi. Trebala su mi samo četiri mala koraka po parketu sobe, pa da već budem priljubljen uz zid koji je odjeljivao kuhinju. I kad sam već bio spreman skočiti na uljeza, odjednom, i potpuno iznenada, pred oči mi izbi najcrnji mrak kojeg do tad ni u najmračnijoj noći nikad nisam vidio, niti sam od koga čuo da takav postoji. U tami prohuja nešto nadtamno i jezovito. Iznutra, iz sebe sam osjetio nekakvo grebanje, nejasno i nepoznato kao nekakav šum kojem niti sam znao porijeklo, niti šta predstavlja. U isti čas drhtavica mi protutnja tijelom. U ušima mi zatutnja kao

kad bi đavoli u paklu stali udarati po svojim paklenim kotlovima u kojima kuvaju nevaljale ljude. Svijest mi se pjenila okružena izmaglicama nesmisla i zbunjenosti. U glavi mi se zavrti, a pod i zidovi se stadoše okretati kao da plešu vlacer. Usta su mi se borila da kažu nešto što nisu mogla reći. Tijelo mi u isti mah obuze nepoznat i nedefinisan bol, što me zajedno s onom najcrnjom tamom koja se ne može ni zamisliti, obori na pod. Između početnog bola i bezživotne opruženosti na podu prošla je čitava vječnost u čijoj praznini sam se izgubio dok je iz nje nešto urlalo i brujalo. Dok sam padao, bol je iz nekog razloga nestala, a ja sam svojom posljednjom misli zaključio kako sam, i pored opreza, jednim iznenadnim, i nemajući pojma odkud dospjelim udarcem, upravo savladan. Ušao sam u nekakve tunele da bih odmah izašao iz njih, pa ponovo prolazio kroz njih i njihove tamne hodnike delirija koje su prekidali periodi blještave i bistre svjetlosti. Odjednom me spopalo da sam pred prvim tunelom ostavio nešto veliko. Poželio sam se vratiti i ponijeti to iako nisam znao šta je. Kad sam se osvrnuo, rupa kroz koje sam prošao, više nije bilo. U isti mah sam shvatio što je to bilo što sam tamo na početku ostavio. Bio je to moj život! Pao sam, a ni glasa nisam ispustio. Za onaj posljednji dah, hropac ili krik, o čemu ljudi pričaju da se desi, nisam imao pojma gdje se izgubio u mom slučaju. Možda je istina da ljudi često pričaju gluposti, ili ja, možda za krikove nisam imao vremena? Je li ovo smrt?

OSVETNIK Greška gospodina S



Roman se bavi mogućim, ali ipak izmišljenim uzrokom ratova na Balkanu. Ovaj uzrok je uvijen u misteriju koja nameće neminovna pitanja o stvarnosti u kojoj živimo. Koliko uopšte znamo o našoj realnosti? O načinu na koji je prikazan uzrok u ovom romanu neka svjedoči činjenica da me je više ljudi pitalo, a nakon što su pročitali roman, da li je opisani uzrok istina zbog koje je ogroman broj ljudi propatio, i na žalost još pati. Likovi ovog romana pod oreolom misterije natjerani su na neprekidno kretanje i akciju punu neizvjesnosti što je sve upotpunjeno vjernim opisima ljudi, njihovih psiholoških profila, i ponašanja.

NUŽDA NA LAKAT

(Osvetnik) „Ti bi mogao uskoro i klečati i cviliti za milost.“ – govorio je posprdno jedan mladić onom drugom, a ovaj se kao pravdao: „Nisam te ničim povrijedio. Bio sam unutra miran i samo sam mislio na svoje nevolje.“ Bilo je očigledno da se ovaj ne želi tući ni svađati. Bio je visok i mršav, reklo bi se žilav. Nosio je smeđu kratko ošišanu kosu na koščatoj glavi sa mršavim vilicama. Oči su mu bile tamne i kao da su nedavno vidjele utvaru pa se još okreću za njom. Čovjek kao da je bježao od pustoši vlastitog života. Sa druge strane, izazivač je imao svijetlo dugu kosu na potiljku vezanu u rep. Sa prednje strane je bilo primjetno da mu se čelo već neko vrijeme povećavalo. Glavu je držao nekako visoko uzdignutu kao čovjek koji neprestano nešto osluškuje u gluvo doba noći. Svoje dugačko i četvrtasto lice je namjestio da bude ljuto, a na njemu su sijale nečim zapanjene zelene oči. Bio je krupan i sa širokim ramenima, ali pomalo zdepast. On je bio uporan u svojoj nakani, pa je nastavio vrijeđati: „Ti si običan guslaš u kurvinom selu. Vi seljaci mi idete na kurac. Mamu vam jebem, svi navalili u grad. E pa neće moći! Bilo mi je sasvim dobro dok tebe nisam ugledao.“ – pjenio je izazivač sav napuvan i nadrkan do zla boga kako se govorilo u to vrijeme. Kao da mu je nešto vatrom bilo zagrijalo srce, pa je krv postala vrela. Od te vreline se uznemirio toliko da je sve više izlazio iz okvira bilo kakve razumnosti. Na njegovom licu se jasno vidjelo da sam sebe nije imao pod kontrolom. Kao da se sav bio pretvorio u đavolovu peć što se loži vatrom paklenom. Ta vatra paklena je oduvijek nastajala, prije svega iz oholosti, a bijes joj je vazda bila dadilja. Nju psovke i ružne riječi stalno rasplamsavaju i bude ono najgore u čovjeku. Ono što ne bi trebalo ni da postoji, a kad već postoji, što bi trebalo zauvijek neprobuđeno ostati sve dok ljudski rod ne pronađe kakav operativni zahvat kojim bi bilo zauvijek odstranjeno.

Nekoliko posjetilaca koji su bili u kaffeu ispred kojeg se sve dešavalo, već su bili izašli sa svojim pićima u rukama i bezveznim osmjesima na ispraznim licima, kako bi mogli pratiti daljnje događanje koje je bilo česta slika tih dana. Prema načinu vrijeđanja i obraćanja napadača, vidjelo se da mu to nije prvi put i da bi to mogao biti jedan u nizu njegovih uobičajenih performansa sa onima koje je identifikovao kao seljake i strance, odnosno one koji su učinili svojim pojavama da mu iz nekog razloga, samo njemu znanog, ne ide baš najbolje u životu. Prema tom istom načinu obraćanja i nadmenosti koju je nesebično pokazivao, moglo se zaključiti da su mu takve stvari i ranije prolazile, ali očigledno njegove probleme nisu rješavale jer je i dalje nasrtao. A kad je neko toliko bezrazložno i često nadmen, i kad zbog toga ili sličnih razloga u svom životu često upada u nevolje iz kojih se vadi pukim slučajem i srećom, dođe dan kada i ta sreća i njeni krediti budu potrošeni, a nevolje ne prolaze već se samo pojačavaju i gomilaju. Odjednom, onaj mirniji mladić, kao da ga je neko opario ključalom vodom. Brzo načini dva koraka naprijed i snažno udari nogom izazivača u koljeno, a potom odmah i stisnutom desnicom pravo u lijevu sljepoočnicu. Izazivač se zatetura od jakog udarca i savi te uhvati rukama za koljeno. Izgledalo je kao da ga koljeno više boli od glave. Potom se uspravi i poleti prema napadaču sa nekakvim mumljanjem i groznim psovanjem, zamahnu svojom šakom u pravcu glave, ali se mladić vješto izmaknu, te ga dočeka sa još jednim udarcem u vilicu. Izazivač se po drugi put zatetura, ali ovaj put ne ostade na nogama, već kao pijana kokoš, njegovo tijelo se smiješno zakrenu i pade na prljavi pločnik. Njegove bijesne oči izgledale su zarobljene sljepoočnicama i vilicama koje su omeđavale četvrtastu glavu. Vidjelo se da mu krv teče iz usana, a on je nekako promuklo ječao. Ono nekoliko gledalaca se razočarani vratiše u kaffe, a da nisu ni pokušali pomoći povrijeđenom čovjeku. A pobjednik, kad vidje da je opasnost prošla, mirno dobaci pretučenom: „Negdje sam čuo kad je neko pametno rekao – većina ljudi zna razliku između dupeta i lakta, ali uvijek će biti onih što će

pokušavati da seru na lakat.” – potom laganim korakom ode sa ko zna kakvim mislima u svojoj glavi.

SERVON II



Roman toka svijesti gdje misli slobodno plove da bi na njima bila sagrađena poglavlja knjige. Povremeno se čini da poglavlja međusobno nisu povezana, ili čak da tematski nemaju veze jedno s drugim. Ipak, knjiga u cjelini, kada se posmatra izvan konteksta bilo kojeg izdvojenog dijela knjige, pored priča sa kojima se bavi, čak i sa svojom strukturom dijelova ili poglavlja, šalje jedinstvenu

i kompaktnu poruku o posebnom istorijskom trenutku u kojem se likovi kreću. Priča pokazuje ekstremne slučajeve i ljude koji su uspjeli preživjeti rat, ali ne uspijevaju preživjeti mir. Volio bih da se u ovoj knjizi niko ne prepozna, da niko ne prepozna niti jedan trenutak sličan sa svojim vlastitim iskustvom, ali na žalost...

ŽEDNA VODA, GUSTE GODINE I KUKE ZA NEBO (Servon)

Ujutro me probudi nekakva graja, cika, nekakvo nadmetanje, nešto se živo odvijalo u toj kući. Na brzinu ustanem i tek tada vidim da sam prespavao u prodavnici koja je već zorom bila prepuna lijepih kupaca koji su se tiskali oko tezge nemilice kupujući. A kako i ne bi kad je radnja bila i te kako snabdjevena raznovrsnim robama. Moglo se tu pazariti pustinjska magla, džepne pepeljare za nepušače, duše radnika i seljaka, lijeva jaja muških komaraca, sprave za mučenje moljaca, sredstava za kontracepciju kućnih muha, nehotično zasrani prsti, neizvučene srećke iz prošlog kola, žedna voda i guste godine, budilnici koji bude ispuštanjem smrada kravlje balege, bušilice i noževi za vjetar, kuke za nebo pogodne za samoubice vješanjem, mast protiv tuge i nesreće, mast protiv gnojnih čireva na kosi, klopke za hvatanje morskih talasa, ključevi od ludnice, katanci za zaključavanje mrtvačkih sanduka, ispišana prošlost u refuzi, razna gotova jela kao što su lešo kamenje, supa od planinskog vazduha, gulaš od morskih struja, čorba od pustinjske žege, zatim kvasac od kojeg se nadiže mjesec i razna druga, očigledno kvalitetna i tražena roba. Javim se gazdi za onaj obećani posao, i on mi brzo dade sjekiru te reče: „Evo ti pa nacijepaj snijega i peć založi.“ Ništa lakše, pomislim. Odmah se prihvatim posla i za tili čas nacijepam snijega te cjepanice unesem u radnju. Zatim ih

natrpam u peć od papira i založim. Snijeg odmah stade veselo pucketati, te se kroz prostoriju razli toplina od koje svi oni lijepi kupci poružniše kao da su cijelu noć gazili đavolja govna cijedeći iz njih vino. Zatim još počistim spavaću sobu, uredim krevete i prekrijem ih prekrivačima od ustajalog vazduha. Za to vrijeme, ružni kupci su već bili sve pokupovali i nestali, a mladić onako umoran od posla, uze nož i stade se brijati. Ja htjedoh poći dalje svojom kolotečinom, te dođem da se pozdravim. Uhvatim mladića za nogavicu i, taman kad htjedoh da je dobro zapišam, on me zaustavi i reče da sačekam još malo jer hoće da mi nešto pokloni. Na brzinu se obrija i od one svoje sijede brade isplete lovačku pušku, te mi je pokloni kako bi mi se našla u nevolji. Ja se tad sjetim da u torbi imam usoljenih šljiva, te zagrabim šakom koliko sam mogao. Dadoh mu, a on odmah halapljivo strpa jednu u usta. U isti čas je i ispljunu, a nakon čega stade povraćati držeći se za stomak. U prekidima povraćanja mi reče: „Odlične su! Ne pamtim kad sam ovako dobro povraćao.“ Pošto više nije mogao sjediti, a suzdržavao se i od komentara zbog Obozovog prijekornog pogleda, Paret je bio ustao i stao pored stola, te samo vrtio glavom lijevo desno, ali i dalje besprijekorno pažljivo prateći tok događanja u Servonovom snu. „Nakon toga izađem kroz ulazni prozor, te odoh u svijet. Česmeći tako svijetom, dođem do jednog proplanka na vrh koga je stajao buljook čovjek sa rukama kao praćkama iz kojih je nešto odapinjao u vazduh. Priđem mu bliže da vidim o čemu se radi, te utvrdim da on to izbacuje žabe krastače. „Što to radite.“ – upitam ga. „Pokušavam naučiti žabe da lete.“ – odgovori mi on, a vidjevši pušku o mom sudoperskom ramenu, još doda: „Hoćeš li da se zabaviš malo gađajući ih tom tvojom puškom. Volim kad me se putnici prolaznici po nečemu posebnom sjećaju.“ Odmah na to pristanem, jer sam htio isprobati svoju novu pušku.

Buljooki čovjek je odapinjao iz svojih praćkastih ruku žabe, a ja sam ih skidao jednu za drugom kao što su se skidale striptizete u noćnim barovima. Pošto sam istrošio svu municiju, jedan drugom dohvatismo nogavice, te ih dobro zapišasmo, nakon čega ja odčesmih dalje. Ne prođe dugo, i ja ti stignem u nekakav grad usluga. Sve kuće u tom gradu su bile obojene u različite boje, a na njihovim fasadama se moglo pročitati što ti unutra nude, i kakve sve sposobnosti imaju. Česmeći kroz grad okretao sam glavom kao radarom čitajući redom: „Izrađujem poslušan namještaj“; „Čupam nokte iz korijena uz obilno krvarenje“; „Vaše najmilije koljem kafenom kašičicom, sporo i dugo“; „Iznajmljujem lampe za osvjetljavanje mračnih snova“; „Fotografišem očne treptaje zaspalih riba“; „Kopam grobove na tamnoj strani Mjeseca“; „Jeftino i profesionalno naričem na sahranama i pomenima“; „Izrađujem mreže za misli pobjegulje“; „Kvalitetno sušim vaše lanjske poljupce“; „Krotim i dresiram divlje ribe u goniče i ptičarke“, i tako redom u nedogled. Umorio sam se od tako teškog čitanja te sjednem u svoju kolotečinu da odmorim i saberem svoje misli. U isti tren, odnekud se pojavi žena u kućnoj haljini boje kiše. Bila je tako lijepo i savršeno ružna kako se samo može zamisliti. Jednom rukom je prinosila jabuku ustima, bjesomučno je ugrizajući kao da joj pjeva, a zatim je ugrize posipala crvenom mljevenom paprikom. Iz lijevog džepa joj je curila so, kako bi mogla kasnije da se vrati kući, a u desnoj ruci je držala grčevito stisnut konop na kojem je bila vezana fotelja. Izgledalo je kao da je izvela fotelju u šetnju, i da piški. Okrenem glavu da je ne gledam, i pokušam ponovo razmišljati. Taj put o tome, gdje bi me sve to moglo odvesti, i koliko dugo tako mogu izdržati na tom svijetu? Postadoh tužan od briga ponajviše se plašeći da negdje uz put ne zarđam.

VRISAK DUŠE (Servon)

Kako riješiti nešto što je, mislim nerješivo. Nešto što kao da hoće samo za sebe u meni da živi i da me razdire, da me boli dok me u potpunosti ne rastoči i ne pojede kao krušne mrvice koje nestaju u jatu gladnih vrabaca. U mojoj glavi nema nikakve mogućnosti za izlaz iz užasa u kojem sam se našao. Za moja osjećanja, smrt je prava sitnica. Već danima, noćima i mjesecima, moje stanje se samo pogoršava. Neprestano osjećam zastrašujući nemir koji me uporno savladava. Mislim da sam već dosegao najdublje postojeće dno. Stalno sam neraspoložen, usamljen i sa osjećanjem odbačenosti. Mrzim svako jutro kada moram ustati iz kreveta. Duhovno, fizički i materijalno, u svakom pogledu sam propao. Uništen! Usamljenost koja me obuzela, užasna je. Nevolja živi u meni, a izlaz nije na vidiku. Svakom sekundom postajem sve ogorčeniji. Prezirem dan kada sam se rodio. Očaj mi jede posljednje atome snage. Smatram sebe bezvrijednim i zaboravljenim od svakoga. Sve manje spavam, a sve više sjedim kao usamljen ćuk na grani bez ikoga svoga. Sušim se kao sijeno na suncu dok mi dani prolaze kao sjenke. Nade mi svakim danom sve više ponestaje. Ostao sam prazan i ponižen. Htio bih reći ono što mislim i kako se osjećam, ali se jednostavno bojim svog vlastitog vriska. Već dugo se nalazim na granici između života i smrti. Na tom mjestu mi je nepodnošljivo loše i ne mogu više da izdržim. Smrtna zvona mi u glavi odzvanjaju i neprekidno čujem plač očajnika. Želim izaći iz ovog odvratno ružnog mjesta, ali sam bez snage. Iscrpljen sam toliko da sam ne mogu ni da se pokrenem. Jedino što snažno je ostalo, jeste vrisak očajanja koji iz moje izmučene duše izlazi i propinje se do najvećih visina. Želim kročiti na bilo koju stranu i nije me briga da li će to biti život ili smrt. Želim i moram izaći. Pristajem i na pakao jer zaista ne mogu više izdržati. U sebi osjećam tri bića. Sva tri su neprijateljski nastrojena jedano prema drugom i samo se neprekidno svađaju, tuku, kinje,

muče, psuju, pljuju, glože i dave kao da im nikada snage ponestati neće. Jedan hoće da oprosti iako zna da oprost nema ko da prihvati, da zaboravi i da nastavi život kao da ništa bilo nije. Drugi hoće da ubije, da muči, da bude zao i da nikad ne zaboravi i nikad ne oprosti. Treći hoće da pobjegne što dalje. Da ništa čak i ne kaže, samo da pobjegne. A ja, bespomoćan da ih prekinem, samo ih gledam, kao da moram, i umjesto svakog od njih proživljavam patnju koja trebalo bi da je njihova. Sad mi je sinulo! Možda je to rješenje. Kad bih znao kako da postanem lud, to bih uradio. Postao bih pitoma poremećena duša. Prazna duša, bez osjećanja i bez dodira sa vanjskim svijetom.

KORNJAČA SA METALNIM KRILIMA (Servon)

Odjednom i odnekud, nada mnom zakuka tišina kao u konzervi uprženog, blago ljutog ajvara. Kroz tišinu se začu klepet metalnih krila kroz gusti vazduh. Podignem obrve da vidim zemlju, kad tamo ništa. Tad spustim obrve da vidim nebo, kad tamo leti kornjača sa metalnim krilima, te klepće li klepće, kao cvrčak dok cvrči u hladnim ljetnim danima. Onda poče pjevati i zlo misliti, a kad doleti do mene, još reče: „Laćam se mača, a od mača ne ginem!“ Proizvodila je mačeve u slobodno vrijeme da bi ih se drugi laćali. Znala je lagati više nego što je mogla vjerovati, a kod nje u kući, laž je i ručala, i večerala. S mudrim je pjevala, a sa ludim plakala. Gušteri su je izujedali pa se od tada i zmija plašila. Kad je htjela skočiti, vikala je hop, a zatim skakala. U džepu je nosila dim bez vatre, a veče joj je bila starija od jutra. Živjela je sramotno da bi mogla pošteno umrijeti, i nije se bojala prazne puške. Koze joj nikada nisu bile na broju, a vuk joj je pojeo

magarca, pa je zato bio sit. Iako je bila kriva, ona se smijala, i nije se krila. Više je voljela sokola na grani, nego vrapca u ruci. U crkvu je ulazila bez novca, a pas je imao za što da je ujede. Jednom kad se davila, nije se htjela za slamku uhvatiti, pa je dobila metalna krila i mlazni motor pomoću čega je izletjela kao rak iz vode. Od tada leti po svijetu, i priča priče tužnim putnicima. Kako sam ja bio i ružan i tužan, ona kao vidovita mazga sjede kraj mene i poče svoju priču. I tako je ona pričala i pričala, a u meni se onako veselom od njene priče još više stuži, te odjednom bez kontrole briznem u plač, te joj rekoh: „Dosta, dosta, molim te! Evo sam sav ozaren od tvoje priče. Pun sam sreće primljene kroz tvoju priču. Daj da se ispozdravljamo, i vrag nek te nosi!“ Onda dohvatim kornjačinu nogavicu, te je stanem tako silno zapišavati, da se ona jadna zamalo ne udavi, a sve to u znak neizmjerne zahvalnosti i pozdrava. Pošto sam se po nekoliko puta otresao, krenem tako oplemenjen znanjem česmiti dalje u svijet. Prevalim tako poduži put od nekih dvadesetak centimetara, kad ugledah neku grupu ljudi izgrebanih pogleda koji su se žurili na vjenčanje tako žustro da su stigli ne zakasnivši na razvod. Mladoženja je bio posebno dotjeran i isparan kao masno ćebe nakon svinjskog ataka. Upitaše i mene u toj njihovoj žurbi, gdje tako žurim, a ja kako sam bio tvrdog srca, odmah im rado odgovorim: „Hoću što prije da usnim jer sam prethodne noći nešto veoma važno zaboravio u snu, pa se sada plašim da ko drugi ne naiđe, i to mi odnese.“ Ali se tada nisam samo toga plašio, već i koječega drugog. No to im nisam smio reći. Mislio sam, zašto su baš sada morali bilo što da me pitaju, i da mi time kroz unutrašnjost sudoperja natjeraju navalu u redu bez reda, svega čega sam se plašio. U mom sudoperju hladnoća je nečujno odzvanjala vičući kako se plašim da budem uplašen. Osjećao sam se savršeno dobro neispavan i umoran sa tegobama mamurluka i, bolom proizvedenim nekakvom

boleštinom, a što mi je davalo dodatni podstrek za moj predstojeći životni provod. Osjećao sam se toliko dobro da sam što prije htio stići do nekog drveta, na koje ću se popeti, te odozgo lajati na mjesec i, onako malo, pišati po ljudima. Bilo mi je toliko dobro da sam odmah htio pronaći maglu u kojoj je skriveno prcalište ludih krava, te da se tamo u veselju skrasim. O kako mi je samo bilo bajno, ni pod giljotinom se ne bih bolje osjećao. I tako u divoti ljepote dobrog osjećanja, česmeći svojom kolotečinom brzo i sporo u isto vrijeme, stignem u zemlju Nosonja. Na granici me nisu ni zaustavljali, jer su mislili da nisam živo biće. Već pomalo odmoran od umora, čim stigoh u prvi grad, odlučim potražiti restoran kako bih se nahranio i, umorio od odmora. Kako mi je sve bilo novo i nepoznato, morao sam pitati nekog od prolaznika za kakav dobar restoran. Naleti mi utom nekakav nosonja pa ga upitam: „Izvinite, nosati gospodine, možete li mi reći za neki restoran u vašem gradu?“ Taj gospodin umjesto odgovora, munjevito zabi prst u svoj ogromni nos, te na njemu izvadi nakupljeni nosni sadržaj, koji jednako munjevitom brzinom strpa meni u nos. Zatim mi nonšalantno odgovori: „Odmah iza ugla.“ – da bi potom produžio dalje kao da se ništa nije desilo. Ja se sav u čudu zaprepastim. Brisao sam izbezumljeno nos ne videći ništa oko sebe. I prije nego sam se snašao i bilo što progovorio, upitani gospodin se već bio izgubio iz vida. Pribravši se od doživljenog šoka, pogledam oko sebe, i tek tada primijetim da se ljudi u toj zemlji pozdravljaju na način da međusobno izmjenjuju nosni sadržaj. Pošto mi je sve bilo jasno kao i nejasno, požurim do restorana. Po samom ulasku utvrdim da je to otmjen, topao i

ugodan restoran u koji niste nimalo dobro došli. Sjeo sam za prvi slobodan panj, i sačekao nosatog konobara. „Izvolite van ili naručite!“ – obrati mi se odmah konobar sa prstom u nosu, ali sam se ja već bio pokrio rukama po glavi, te konobar osta u onoj pozi sa kažiprstom duboko u nosnoj šupljini. „Nešto za jelo? – promrmljam. „Odmah ćete biti posluženi specijalitetom kuće.“ – odgovori konobar i ode ne vadeći prst iz nosa. Valjda se bojao da mu se njegova dragocjena sadržina ne raspe po podu. Ne prođe malo, i ponovo dođe sa tanjirom bez pribora za jelo. Na tanjiru je stajalo jelo u koje se od gadosti nije dalo gledati. „Izvolite, ovo je naše domaće.“ – reče konobar. „Pa što je ovo!?“ – začuđeno ću ja. „Domaće.“ – odgovori konobar. „Pa kako da to jedem?“ – ponovo ću, jer nisam bio navikao na takvu vrstu hrane. „Čuuuuj, kako? Pa valjda imate kljun, pa kljucajte ili platite, pa napolje!“ – ljutito će konobar koji je tada imao slobodne nosne šupljine. U međuvremenu je bio po drugi put pozdravio jednog od svojih kolega. Ja ni pet ni šest, već platim i ne okusivši, pa pobjegnem napolje. Tu upadnem nenadano u masu nosonja koja je bila okupljena ispred restorana. U sredini je stajao nekakav posebno nosat čovjek koji je držao govor. Kako nisam mogao proći, bio sam primoran da slušam što to taj govori okupljenim nosonjama: „Dosta je više fraza i floskula, kao i obećanja praznih! Dosta je jedenja zlatnim kašikama! I još nešto da znate, proljeće i ljeto su čiste laži i zablude u kojima nas drže nadolazeća jesen i zima. Zato ćemo mi kad dođemo na vlast, izboriti se našom skupštinskom većinom i donijeti Zakon kojim ćemo ukinuti jesen i zimu. Tada nam više neće biti hladno oko srca i, sreća će kucati na naša vrata. I da vam još kažem, mi nikad nismo bili onakvi kakvi smo trebali da budemo, jer se nismo rodili da budemo takvi, tamo neki kakvi bi trebalo biti, jer nećemo to da budemo i, ne vjerujemo da

takvi biti, znači da stvarno takav jesi kakvim se traži od tebe da budeš, i kao takav da pokazuješ drugima kakvi bi trebali i oni biti, iako takvi ne žele biti, niti bi htjeli da mi budemo takvi kakvi jesmo, a ne onakvi kakvi nismo!“ – završi govornik visoko podignutog nosa. „Živio govornik! Živioooo! Dolje takvi! Dolje ovakvi! Doljeee!“ – čuli su se povici iz mase koja je ujedno, govor odobravala aplauzom, a nakon čega se počeše međusobno pozdravljati. Ja uplašen da i mene neko ne bi pozdravio, pobjegoh glavom bez obzira, te požurim svojom kolotečinom kako bih što prije napustio zemlju Nosonja koja mi se posebno dopala. U silnoj toj bježaniji, i tišini mog bježanja, samo su odzvanjale česme lutalice odzvanjajući o kolotečinu. Kako sam se već bio približio Novoj godini, koja je i onako bila blizu, odlučim zanoćiti tu na otvorenom, pod zvjezdanim krovom neba, i ciničnim osmjehom mjeseca. Čim sam zaspao, ugledam fantastično jutro bez Nove godine. Nekud je bila odlutala. Mojoj snenoj sreći nije bilo kraja kad začuh poznat glas iz same blizine. Glas je svoju dokolicu upražnjavao pjevajući neku milozvučnu melodiju sa riječima uzvišene pjesme: „Dosta je sranja i gustog granja, trulih panja i propalih zvanja. Dosta je zezanja i zajebavanja, loših stanja i ljudskog klanja. Dosta je manja, treba joj banja i hoće da se ganja, prije svakog pranjaaaaaa….“ Na to otvorim svoje naspavane oči, a glas će mi: „O, koga to vidim budnog? Nadam se da me nisi zaboravio?“ – uspostavljala je kontakt kornjača sa metalnim krilima. „Otkud ti?“ – sneno ću ja. „Tražim te već neko vrijeme. Dosadilo mi je da klepćem sama po svijetu i pričam tužne priče, pa sam htjela da ti se pridružim na tvom putovanju oko svijeta. Naravno, ako mi dopustiš?“ – izdeklamova brzo kornjača. „Nemam ništa protiv. I meni će biti lakše, bar mi se tako čini.“ – pristanem ja.

„Ali ja ne znam ni kako se zoveš?“ – još je upitam. „Klepentina, zovem se Klepentina.“ – reče kornjača, pa brzo zaklepta svojim krilima, i uzdignu se prema nebu jer sam ja već bio izvadio svoje ogromno spolovilo od osam i po centimetara i mlatio sa njim, spreman da je zapišam u veselju. „Što pobježe?“ – na to ću ja. „Spremi taj kabal, molim te, i nemoj me više pozdravljati. Posljednji put sam se umalo udavila, a i krila mi neko vrijeme nisu baš najbolje radila.“ – odozgo će Klepentina. „Dobro, ako je tako.“ – odvratim, te mi pade na pamet zemlja Nosonja zbog čega mi dodatna objašnjenja više nisu bila potrebna. Pošto sam spremio svoje čudo, Klepentina sleti na ćošak sudopera pored moje glave, te zajedno krenusmo česmiti oko svijeta.

FARAONOV SAN Komunikacijski kanali i hologramski tekstovi



Ova knjiga obznanjuje do sada nepoznato razumijevanje biblijskog teksta i, do sada nepoznat komunikacijski kanal između Tvorca i čovjeka. Biblijski tekstovi su napisani u više nivoa, odnosno imaju više nivoa značenja. Ispod ovog osnovnog i lako vidljivog nalazi se još veoma mnogo toga na prvi pogled skrivenog. Sve zajedno se na neki način može porediti sa hologramskom strukturom gdje su svi elementi strukture na savršen način povezani u jednu cjelinu. Ova knjiga je bazirana na proučavanju hebrejskog masoretskog teksta TORA/Bereshit, a

karakteristični tekstovi su međusobno poređeni sa nekoliko prevoda teksta na engleski i srpski jezik. Ovdje obrađeni tekstovi nedvosmisleno ukazuju na inteligenciju koja je veća od ljudske, jer način na koji su struktuisani i povezani teško da je mogao doći od ograničenog ljudskog uma, pa je za očekivati, htjeli vi to ili ne, da će ovdje obznanjena spoznaja uticati na vašu buduću percepciju.

KAKO JE NASTAO SVIJET


Čovjek se oduvijek pitao i pokušavao objasniti kako je nastao svijet i ko smo mi? Interes za prvi početak nadilazi razumno,

logično ili intelektualno poimanje. Danas poznata nauka je ograničena sa nedovoljno relevantnih izvora da bi objasnila način nastanka svijeta i života. Priče, mitovi, vjerovanja ili naučne teorije o stvaranju su temelj za čovjekovu orijentaciju u svijetu. One definišu čovjekovo mjesto u univerzumu i kakve odnose čovjek treba gajiti prema drugim ljudima, prirodi i cijelom svijetu. Vjerovanje u ove ili one principe i razloge nastanka svijeta i čovjeka daje osnovni ton koji određuje sve druge geste, čine i strukture u nekoj kulturi. Bitno je za primijetiti da se većina našeg života odvija unutar nas, a ne izvan. Po svemu sudeći, više od devedeset procenata našeg života su doživljaji, a ono preostalo su događaji. Zbog toga i jeste važno biti određen prema svom postojanju i svrsi. Nepoznavanje smisla svog postojanja dovodi do toga da život postaje kao olupina koju vjetrovi okolnosti bjesomučno bacaju o stijene depresije i besmisla. U ovoj knjizi se nalaze sve poznate priče, mitovi, vjerovanja i naučne teorije podijeljene prema kontinentalnom principu.

HOLOGRAMSKE PRIČE

amazon.com/author/zeljkokalinicmorlak67 Priče iz ove knjige su veoma neobiče i nesvakidašnje jer su sastavljene iz dva ili više nivoa značenja. Prvi nivo je lako vidljiv i razumljiv, i sa sobom donosi određene poruke, a nivoi koji se nalazi ispod, nešto su teži za vidjeti i razumjeti, ali uz malu pomoć i to je lako dostižno. Kao i 'prvi nivo', tako i nivoi ispod njega sa sobom donose poruke koje su uglavnom potpuno nove u odnosu na poruke iz prvog nivoa. Nama je poznato da je čovjek kao biće, ograničeno ili limitirano biće. Ograničen je svojim sistemima kojima doživljava sebe i svoju okolinu. Ti perceptivni sistemi u koje spadaju čula sa kojima doživljavamo sebe i svijet oko nas, i na osnovu toga stvaramo sud ili sliku da je neko ili nešto ovakvo

ili onakvo, da je ono crveno, a da ono miriše, da je tamo nešto opasno, ispravno ili neispravno, dobro ili loše, itd. Naša čula vida, sluha, mirisa, dodira i okusa su ograničena pa smo tako i mi kao bića ograničeni. Zato se slobodno može postaviti pitanje, da li je to što mi doživljavamo oko nas sve što postoji, ili možda postoji još nešto što mi nismo u stanju vidjeti i doživjeti? Ovakvim pričama nam se pokazuje i dokazuje da sve ovo što možemo vidjeti i doživjeti sa naših pet čula, nije sve što postoji, već da je to samo jedan dio naše stvarnosti. Šta, i koliko je 'to iza' ...?

VATROGASAC (Hologramske priče)

Jednom davno, još prije nego što je bilo vatrogasnih vozila, vatrogasnih brigada, elektronskih protivpožarnih alarma, i kada je većina kuća bila izgrađena od drveta, požar je bio strašna stvar. Čitav grad je za tili čas mogao da nestane u plamenu i dimu. Zato su u ta vremena, u svakom gradu imali osmatračnicu koja je bila viša od ostalih objekata, i na njoj je čuvar dežurao sve vrijeme. Čim bi negdje vidio dim, ili vatru, on bi stao zvoniti zvonom. Na to su ljudi napuštali svoje kuće i poslove, te bi trčali na mjesto požara. Tamo bi formirali ljudski lanac između vatre i najbližeg bunara, te su tako u kantama dopremali vodu kojom bi gasili požar. Jednom se tako desilo da mladić iz malog sela dođe prvi put u grad. Sa divljenjem i ushićenjem je obišao grad da bi se na kraju zaustavio u krčmi na periferiji. Odjednom se odnekud začu zvuk trube čiji tonovi su se neprekidno ponavljali. Kako je mladić bio radoznao, on upita krčmara o čemu se radi? „Kad god negdje u gradu imamo požar, mi to brzo objavimo ovako trubom kako bi se vatra što prije ugasila.“ – pojasni krčmar mladiću. „Kako je to super!“ – pomisli mladić, te nastavi u glavi praviti planove – „Ovu senzaciju moram pokazati u selu. Biće to pravo iznenađenje.“ – sve se smješkajući u sebi će mladić.

Već sutradan, mladić je kupio trubu, te se tako opremljen zaputio natrag u svoje selo. Kad se vratio u selo, bio je jako uzbuđen i nestrpljiv da seljanima što prije pokaže što je vidio i naučio tamo u svijetu. Odmah je okupio sve seljane oko sebe, te će im: „Slušajte ovamo dobri ljudi! Više nema potrebe da se plašite vatre. Sad gledajte kako ću brzo ugasiti vatru!“ Rekavši to, on otrči do najbliže kolibe i zapali slamu kojom je bila pokrivena. Kako je slamnati krov bio suv, vatra poče da se širi veoma brzo. Okupljeni seljaci su kao u bunilu posmatrali šta mladić radi, a on im povika: „Ništa ne brinite! Sad me gledajte!“ Mladić uze trubu i stade da puše u nju iz sve snage. Prekidao je samo na kratko da uhvati dah, a povremeno bi seljacima doviknuo: „Samo čekajte i gledajte! Ovo će sad brzo ugasiti vatru!“ Ipak, vatru kao da baš i nije bilo nešto briga za trubu. Varnice sa krova počeše skakati, te tako preskočiše na drugi krov koji se zapali. S drugog krova na treći, i tako redom, veoma brzo cijelo selo zahvati plamen. Da se nešto spasi, bilo je kasno.

# Požar predstavlja svaki individualni, unutrašnji ili vanjski problem, ili grijeh, ali i problem porodice, ili šire zajednice.

# A šta je s vama? Da li i vi mislite da ćete duvanjem u trubu ugasiti požar?

# Danas je evo mnogo onih koju pušu da vam ne kažem u šta, ubjeđujući svoju okolinu da će baš eto oni svojim puvanjem riješiti problem, ili očekujući da će se problem sam od sebe riješiti.

Education

žEdna voda, guste godine i kuke za nebo željko kalinić