GLASILO HRVATA CRNE GOREGodina IX Broj 69/70 Prosinac 2010/ Siječanj 2011. Cijena 1 € ISSN 1800-5179

U slavu zaštitnika

3

Adresa: Zatvoreni bazen, Škaljari 85330 KotorTelefon: +382 (0) 32 304 232 Faks: +382 (0) 32 304 233E-mail: hgd-kotor@t-com.meŽiro-račun: 510-4741-76Osnivač: Hrvatsko građansko društvo Crne Gore – KotorWEB: www.hrvati.me

Predsjednik: dr Ivan Ilić Glavni urednik: Tamara PopovićUređivački odbor: Tripo Schubert, Marija Mihaliček, Joško

Katelan, Željko Filičić Fotografije: Foto Parteli, R. Milić, S.Kordić, N. Dabanović

Dizajn&priprema: Radionica LCG Tisak: Grafo-Bale –Podgorica Naklada: 800 primjeraka Cijena: 1,00 euro

“Hrvatski glasnik”, Kotor, je upisan u evidenciju javnih glasila kod Republičkog sekretarijata za informisanje RCGpod rednim brojem 04/01-1828 od 31.12.2002. godine. Časopisu je dodijeljen međunarodni standardni broj za ser-ijske publikacije ISSN 1800-5179, koji je otisnut u gornjem desnom uglu korica. Časopis izlazi mjesečno.

Poštovani čitateljizbog prelaska na radno mjesto portparola Ministarstva od-

brane u Vladi Crne Gore, ovaj moj uvodnik na neki način jeoproštajni. Iako većinu nikada nisam srela, veoma često ima-la sam dojam da vas na neki način poznajem. Povremeni su-sreti, e-mailovi, poruke potpore i ohrabrenja... doprinosili sutom uvjerenju i davali poticaj da ponekad i iznad objektivnihmogućnosti naše male redakcije opstajemo i izlazimo, pratećivaše sugestije, iz broja u broj sve kvalitetniji.

Hrvatski glasnik opstaće, u to sam uvjerena, zbog vas dragičitatelji, zbog dobre energije koja pokreće sve članove Hrvat-skog građanskog društva, unatoč povremenim prije svega fi-nancijskim teškoćama i neprimjerenim i neutemeljenim kriti-zerskim osvrtima. Jer, članovi Društva i časopis koji prati svenjihove aktivnosti kao dokument jednog vremena - uz brojnepovijesne i životne teme, nositelji su poruke mira, tolerancije,suradnje i uvažavanja, očuvanja identiteta i obstojnosti, po-nosno ističući svoje ali ne umanjujući tuđe. Dapače, trudećise da ga što bolje upozna.

Nekoliko godina na mjestu urednika Hrvatskog glasnikaproletjele su, nije fraza, kao tren. Uz drage suradnike s koji-ma sam skupa organizirala bezbroj aktivnosti s puno entuzi-jazma i dobre volje i koji su vremenom postali iskreni prijate-lji, putovanja diljem Republike Hrvatske, upoznavanje grado-va, predivnog krajolika, fascinantnih povijesnih građevinakoje na koncu opet pamtimo po dragim ljudima...

Uz zahvalnost svim svojim suradnicima – neću im spominja-ti imena, u strahu da nekoga u ovom trenu ne zaboravim - uHrvatskom građanskom društvu, ali i šire, diljem Crne Gore,Hrvatske, Europe, svijeta... svima koji su pomagali, ali i oni-ma koji nisu jer i oni čine naše živote potpunim, želim vam jošpuno ugodnih trenutaka uz Hrvatski glasnik, dobro zdravlje ipuno sreće

Vaša urednicaTamara Popović

PPRREEDDSSJJEEDDNNIIKK HHGGDDCCGG PPRRIIMM.. DDRR.. IIVVAANN IILLIIĆĆ

Vrijeme za nove ljudeSTR. 4

UU SSLLAAVVUU ZZAAŠŠTTIITTNNIIKKAA GGRRAADDAA KKOOTTOORRAA

Tripundanske svečanostiSTR. 8

ŽŽUUPPAANN DDNNŽŽ NNIIKKOOLLAA DDOOBBRROOSSLLAAVVIIĆĆ

Suradnja je procesSTR. 12

HHRRVVAATTII UU ČČIILLEEUU

Obećana zemljaSTR. 14

IIZZ SSTTAATTUUTTAA GGRRAADDAA KKOOTTOORRAA

Perperi ili stub sramaSTR. 20

KKOOTTOORRUU UU PPRRVVOOJJ PPOOLLOOVVIICCII XXIIVV.. SSTTOOLLJJEEĆĆAA

Plemići i pučaniSTR. 24

SSKKAADDAARRSSKKOO JJEEZZEERROO II BBOOJJAANNAA

Jedinstven plovni putSTR. 46

4

Ilić: Ova godina je zamišlje-na da bude godina dostojnogobilježavanja 10 godina nada-sve uspješnog rada Hrvatskoggrađanskog društva. U tomcilju pokušat ćemo realiziratidosta ambiciozan plan aktiv-nosti. Osnovna zadaća Dru-štva je, što stoji i u prvomčlanku Statuta, puna afirma-cija hrvatske nacionalne za-jednice u Crnoj Gori, njegova-nje hrvatskog jezika i kulture,obnova tradicionalnih običajai kulturne baštine. Isto takorazgranata i plodna suradnjas nama sličnim udrugama,političkim subjektima, lokal-nom upravom, državom Cr-nom Gorom i uspješna obno-va veza sa subjektima u Re-publici Hrvatskoj. To su bile i

ključne smjernice u radu. Te-ško je sada izdvojiti međumnoštvom realiziranih proje-kata one ključne. Mislim dasmo na svim gore navedenimpoljima postigli odlične rezul-tate i prepoznati u obje drža-ve. Priznanja Društvu i poje-dincima su dokaz tomu.

Hrvatski glasnik: Ova godi-na je i izborna, obnoviti će-te rukovodeća tijela Dru-štva?

Ilić: Desetgodišnji rad jeostavio dosta traga na poje-dincima koji su se maksimal-no posvetili radu u udruzi ired je da dođu novi, s novimpoletom i idejama. Svakakoda će bogato iskustvo pojedi-

naca i dalje biti vrlo bitno uradu Društva. Mi već godina-ma imamo ustaljene godišnjeplanove rada. Poznate su re-dovne aktivnosti. Prije svega,želja nam je obezbijediti redo-vito izlaženje ovog časopisa,što smatram za jedan od naj-važnijih projekata, zatim na-staviti plodnu izdavačku dje-latnost, obilježavanje tradicio-nalnih svečanosti i praznika,rad čitaonice i knjižnice, webprezentaciju, pokretanje man-dolinskog orkestra... Pretho-dne godine bile su različite, umaterijalnom pogledu, alismo uvijek uspijevali realizi-rati većinu zacrtanih aktivno-sti na redovnim godisnjimskupštinama. Nema razlogada tako ne bude i dalje.

IINNTTEERRVVJJUU:: PPRREEDDSSJJEEDDNNIIKK HHRRVVAATTSSKKOOGGGGRRAAĐĐAANNSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA CCRRNNEE GGOORREE

PPRRIIMM..DDRR IIVVAANN IILLIIĆĆ

Vrijeme za nove ljudeU povodu Jubileja 10 godina odosnutka HGDCG, tijekom kojih sustrpljivo građeni mostovi povjerenja,suradnje i prijateljstva dvaju naroda idržava, Hrvatske i Crne Gore,razgovarali smo sa predsjednikomdruštva prim. dr. Ivanom Ilićem oplanovima, aktualnim događanjima iaktivnostima

5

Hrvatski glasnik: Uskoroslijedi popis o kojem se svevise priča. Kakav je Vašstav?

Ilić: Istina je da se to pitanjedosta politizira, a vjerojatnoće i više kako se približava da-tum. Mislim, a taj sam stav iz-nio i na sastanku našeg Na-cionalnog savjeta, da su Hrva-ti u Crnoj Gori dosta svjesnisvoje nacionalne pripadnosti ida neće biti većih odstupanjau rezultatima. Problem je štosmo mi vjerojatno biološkinajstariji narod u Crnoj Gori smalim priraštajem. Primijeće-no je da se na posljednjim iz-borima značajan broj pojedi-naca, posebno u Boki, izja-

snio kao nacionalno neopredi-jeljen ili je svoj nacion vezaoza teritorijalnu pripadnostkao Bokeljka ili Bokelj. Sigur-no je među njima i značajanbroj nekad Hrvata koji zbograznoraznih razloga žele izbje-ći nacionalno opredijeljenje.Razlog tomu je možda strah,često imaginaran, briga za za-poslenje, obzir prema ostalimčlanovima obitelji… Mislim daje nacionalno opredjeljenjeisključiva stvar pojedinca i danema mjesta nekoga prisilja-vati da mijenja svoj status.Ono što je bila jedna od osno-vnih i čini mi se dobro obser-viranih zadaća našeg Dru-štva, a nadam se i drugihudruga s nacionalnim pred-znakom i političke stranke, je

da se pokaže da je danas dru-štvenopolitička situacija u na-šoj zemlji takva da je naciona-lno izjašnjavanje slobodno,ponekad čak i afirmativno, dasmo uradili mnogo dobrihstvari za našu nacionalnu za-jednicu, za naše prijatelje bezobzira na nacionalnu pripad-nost, za lokalnu sredinu u ko-joj živimo, za Crnu Goru. Akosmo svojim radom probudili ijednog našeg sugrađanina dase sada slobodno opredijelikao Hrvat - napravili smo do-bru stvar. Na kraju, svih ovih10 godina rada našeg Društvavjerojatno će biti afirmativno ipoticajno za neodlučne poje-dince.

Isto je tako važno naglasitiopstanak hrvatskog jezika ko-ji je po novom Ustavu CrneGore službeni jezik u zemlji.Ovaj Glasnik od početka pišena hrvatskom jeziku i to je zasada jedini medij gdje se moženaći službeni, književni hrvat-ski jezik. To je nedovoljno. Imeđu samim Hrvatima u Cr-noj Gori je mali broj onih kojisu na popisu prije 10-tak go-dina odgovorili da govore svo-jim jezikom. Mislim da će du-gogodišnje uspješno izlaženjenašeg časopisa i njegova čita-nost, kao i rad dopunske na-stave hrvatskog jezika, utjeca-ti da se taj postotak poboljša.

Hrvatski glasnik: Pomenu-li ste Hrvatsko nacionalnovijeće. Kakav je trenutnonjegov odnos prema Dru-štvu?

Ilić: U našem vijeću imamoproblem što se želi marginali-zirati rad našeg Društva. Po-stoji jasan scenarij, a bit je dase prema nama zatvori prilivredovitog financiranja proje-kata iz Fonda za manjine, izonoga što građani Crne Goreizdvajaju iz svojih džepova.

Već drugu godinu sredstvase dijele na skandalozan na-čin, na samo pojedincima

Prim. dr. Ivan Ilić na Skupštini HGDCG

6

znanim kriterijima, a tako dasredstva dobiju samo podo-bni i probrani. Naša udrugaje najveca i najaktivnijaudruga Hrvata u Crnoj Gori,ali ne može zadovoljiti “famo-zne” uvjete i ravnopravnokonkurirati. Nevjerojatno jeali točno da je npr. prošle go-dine jedna inače potpuno mi-norna i neaktivna udrugadobila ogromna sredstva zaprojekt koji uopće nije reali-ziran, a ove godine ponovo zaisti, koji će se navodno reali-

zirati ove godine. No com-ment, rekli bi Englezi. Ipak,ove godine smo u suradnji srespektabilnim dijelom ne-vladinog sektora u Crnoj Go-ri “uzburkali” javnost, mje-rodavne političke structure, inadamo se da će se u načinuraspodjele ne malih sredsta-va i kontroli njihovog troše-nja nešto bitno promijeniti,naravno nabolje. Na naše ar-gumentirane tekstove o nači-nu raspodjele sredstava, su-kobima interesa, čudnim kri-

terijima, objavljenim i uovom listu, prema vijeću ipojedincima, odgovara namse nepotpisanim političkimpamfletima i prizemnim dis-kvalifikacijama na sajtu poli-tičke stranke.

Hrvatski glasnik: Neda-vno ste postali načelnik ki-rurgije u Općoj bolnici Ko-tor. Vaši su profesionalniuspjesi manje poznati ja-vnosti.

Odličja i dobivali i inicirali iz HGD: Kotor 2008.

7

Ilić: Radim posao koji volim,koji je iznimno naporan i stre-san. U tome me relaksira us-pješno obavljena operacija,dobar ishod liječenja, zadovo-ljan pacijent. Naravno, ima itužnih trenutaka kad se dođepred zid bez izlaza. Cilj mi jeda dokažem da se i u malojbolnici može raditi najmoder-nija kirurgija i biti uspješan ipriznat. Kotor je grad s iznim-no dugom kirurškom tradici-jom, među nastarijom na Ja-dranu.

SSTTAAVV

Pred osmi popisOve godine će se održati osmi popis stanovništva ( Za-

kon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u2011. godini ), otkako je Crna Gora proglašena jednom

od republika bivše zajedničke države. Prvi otkako je Crna Go-ra postala samostalna država 2006. godine. Popis stanovni-štva nije samo puko registriranje stanovnika, njihovih osob-nih karakteristika i osjećanja nacionalne i religiozne pripad-nosti, kao dijela kulturne osobenosti. Nije ni prebrojavanje potim osobenostima. Popis treba doživljavati kao civilizacijsku,demokratsku tvorevinu, čiji rezultati treba da posluže uostvarivanju socijalne, ekonomske i kulturne politike, kao iafirmativne politike manjinskih naroda i etničkih grupa. Ovajpopis se radi u skladu sa standardima i zahtjevima međuna-rodne zajednice, kako bi se dobiveni podaci mogli upoređiva-ti sa drugim zemljama.

Popisom, manjinski narodi odlučuju o sopstvenom sta-tusu, manjinski narod ili etnička grupa. Nije sve isto. Ne,kada je riječ o zastupljenosti u predstavničkim organima,ali i upotrebi pisma i jezika. Upravo se Hrvati u Crnoj Go-ri nalaze na granici koja dijeli manjinski narod od statusaetničke grupe. O tome odlučuju oni sami. Zapravo, ono štoosjećaju, po korjenima čiji su izdanci. Prošla su vremenastraha od izjašnjavanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadno-sti. Za djecu mlađu od 15 godina podatke daju roditelj,usvojitelj ili staratelj, tako je regulirano Čl. 21 citiranogZakona. Prošlo je vrijeme odricanja uže nacionalne u ko-rist šire nacionalne pripadnosti. I u jednom i u drugomslučaju „žrtve“ su bili Hrvati, srazmjerno više od ostalih.To potvrđuju usporedni rezultati dosadašnjih popisa sta-novništva. Od 10 644 Hrvata u Crnoj Gori (1961. ) do 6811 registriranih na posljednjem popisu stanovništva,prosječno 93 manje godišnje. Istina, navedeni razlozi nije-su isključivi uzrok negativne demografske tendencije kre-tanja stanovništva hrvatske nacionalne pripadnosti.

Ukoliko Vas popisivač ne zatekne u stanu, postupite uskladu sa Čl.22. citiranog Zakona, tj. dužni ste da se do15. travnja 2011. godine javite popisnoj komisiji za dava-nje podataka.

Predstojeći popis stanovništva u Crnoj Gori je prilikada svaki od njenih stanovnika odlučuje o svom i o kolek-tivnom statusu naroda kojem pripada. Toga treba bitisvjestan. Treba da bude svjestan i činjenice da tim po-tvrđuje multinacionalnu, multikonfesionalnu i multi-kulturalnu stvarnost države čiji je pripadnik. Istina, mo-že da se i ne izjasni ili da se izjasni prema regionalnojpripadnosti, ali će i tu biti manjina, na štetu onih koji-ma stvarno pripadaju.

Ime i adresa autora poznati Redakciji

8

Prošli su ulicama gradado trga ispred katedraleSvetog Tripuna. Admira-

lu Bokeljske mornarice dr.Milošu Miloševiću raport jepodnio major Josip Ribica uzpozdravni plotun, nakon čegaje Bokeljska mornarica odi-grala tradicionalno kolo učast Svetog Tripuna.

U porti katedrale svečanostisu, među ostalim, prisustvo-vali izaslanik države Crne Go-re, veleposlanik pri Svetoj sto-lici Antun Sbutega, biskupkotorski mons. Ilija Janjić sa

UU SSLLAAVVUU SSVV.. TTRRIIPPUUNNAA,, ZZAAŠŠTTIITTNNIIKKAA GGRRAADDAA KKOOTTOORRAA

Centralnasvečanost vanjskeproslave SvetogTripuna 6. veljačeotpočela jeokupljanjemodreda Bokeljskemornarice ispredglavnih gradskihvrata, kotorske itivatske Gradskeglazbe, tegostujućeŠibenske narodneglazbe

Tripundanskesvečanosti

9

svećenstvom, gradonačelnicaKotora Marija Ćatović, gene-ralni konzul Republike Hrvat-ske u Kotoru Božo Vodopija.Svečanu Pontifikalnu SvetuMisu služio je nadbiskupmons. Nikola Eterović, gene-ralni tajnik Sinode biskupa izRima. Nakon svečane svetemise, uslijedila je procesijaulicama kotorskog starog gra-da u kojoj su se nosili relikvi-je Svetog Tripuna u pratnjiBokeljske mornarice i grad-skih glazbi. U procesiji je su-djelovalo mnoštvo vjernika,redovnica, redovnika, brojnihhodočasnika iz regiona, gra-đana Kotora i Boke kotorskekoji su došli odati počast Sve-tom Tripunu, među kojima iBožo Usanović sa stijegom Hr-vatskog građanskog društva.

Prema pisanju don PavaaMedača, u predvečerje uočisame svetkovine, katedrala jeSvetogTripuna ispunjena na-rodom koji se je okupio nasvečanu Večernju u čast svo-me zaštitniku, središte fasci-nantnog obreda u kojem se,dok traje čitanje životopisaSvetog Tripuna, iskazuje po-

čast njegovim moćima na ol-taru usred renesansnog cibo-rija. Moći po tradiciji kađe-njem časte jednako odabranivjernici iz katoličke i pravosla-vne Crkve. To je uistinu upe-čatljiv doživljaj koji svjedočiekumenizam na ovim prosto-rima, duboko utisnut u dušebokeljskog puka.

U predvečerje vanjske pro-slave u katedrali sv. Tripunaupriličen je prigodan koncertkatedralnog oratorijskog zbo-ra mladih iz Mostara pod ra-vnanjem don Dragana Filipo-vića. Ovaj katedralni zbor ima65 članova, uglavnom mo-starskih studenata a u Kotoruje nastupilo njih pedesetak isvojim nastupom zagrijalo sr-ca prisutnih Kotorana predsutrašnju svečanost.

„Na početku euharistijskogslavlja domaći je biskup IlijaJanjić pozdravio prisutne na-dbiskupe i biskupe te pred-stavnike državnih i građan-skih vlasti. S nama su unašojproslavi bili nadbiskup i me-tropolita splitsko-makarskiMarin Barišić, biskup šiben-ski Ante Ivas, biskup celjskiStanislav Lipovšek te biskupskopski Kiro Stojanov. Međupredstavnicima biskupa pose-bno je pozdravljen novoime-novani vojni ordinarij za BiHmons. Tomo Vukšić. Iz Rimanas je pohodio generalni taj-nik Sinode biskupa nadbi-skup Nikola Eterović koji je

10

predslavio ovogodišnje slavljena čast Svetom Tripunu“, pišedon Pavao Medač..

Prepoznavši u Boki kotor-skoj malu, ali dinamičnu Cr-kvu, Eterović je okupljeni na-rod svojim riječima ohrabrio ipotaknuo na nasljedovanjevjernih Kristovih svjedoka

koje častimo „jer i danas, i unašoj Europi pred naletomsekularizma, hedonizma i re-lativizma, kršćanin je pozvannositi križ, tj. živjeti i navije-stiti blagu Vijest evanđeljakoje je često u suprotnosti slažnim vrijednostima svijeta.Bez križa ništa se plemenita

nepostiže na polju ljudskedjelatnosti bez truda, kojiuključuje križ nema uspjehau učenju, sportu, znanosti, ubilo kojoj profesiji. Isto sezahtjeva i na duhovnome po-lju. Stoga je nova evangeliza-cija izazov za sve nas. Samismo slabi i nemoćni, ali jeBog jak i svemoguć. On je do-bro u ovom svijetu ostvario usvojim svecima, posebno usvojoj i našoj majci BDM,veoma čašćenoj u Kotorskojbiskupiji. Neka nam ona sku-pa sa zagovorom Svetoga Tri-puna mučenika kao i svihsvetaca i blaženika ove blago-slovljene zemlje, posebno bo-keljske uvale svetaca omogu-ći da kročimo tim putem nadobro ne samo katolika, negoibraće i sestara pravoslavaca,pripadnika vjerskih zajednicate svih ljudi dobre volje“ re-kao je između ostaloga na-dbiskup Eterović.

11

12

Piše: Tamara POPOVIĆ

Hrvatski glasnik: Crnogor-skoj javnosti, napose Hrvati-ma Boke, malo je poznataVaš životopis i aktivnosti udomeni prekogranične sura-dnje.

Dobroslavić: Rođen sam uSlanomu. Diplomirao sam filo-zofiju i engleski jezik, ali samgotovo cijeli radni vijek proveou hoteljerstvu, naime, bio samdugi niz godina direktor hostel-skog poduzeća Osmine u Sla-nomu. Također sam bio u trimandata načelnik općine Du-brovačko primorje, a na lanj-skim izborima izabran sam zažupana Dubrovačko-neretvan-ske županije, kao kandidatkoalicije HDZ-HSS-HSLS-HSU.Ova županija pomaže normali-zaciju i razvijanje odnosa s Cr-nom Gorom, a suradnja seogleda posebno kroz suradnjugospodarstvenika, suradnjugospodarskih komora, sura-dnju na IPA prekograničnimprogramima korištenja sred-stava EU fondova. Projekti pre-kogranične suradnje, kojupomažu EU fondovi, zanašu županiju su vrije-dni oko 900.000 EUR,sličan iznos je i za pro-jekte partnera iz CG.

Hrvatski glasnik: Va-še je djelovanje uuspostavljanju sura-dnje time značajniješto ste neposredno,kao predsjednikKriznog stožera u

Slanome 1991. osjetili svestrahote rata.

Dobroslavić: Taj dio povijestije za nas veoma težak i tragi-čan jer smo bili žrtve velikosrp-ske agresije, doživjeli okupaci-ju, pretrpjeli goleme ljudskegubitke, torture u logorima igolema materijalna razaranja.U mom Slanomu i okolnim na-seljima bilo je sve opljačkano ispaljeno 95% zgrada. Slično jebilo i na ostalom dubrovačkompodručju. Stara jezgra Dubro-vnika, na listi UNESCO-a, po-gođena je tisućama granata.Pokradeno je umjetni-čkog blaga iz crka-va koje još nijevraćeno, odne-sena je opre-ma zračne lu-ke, kameno-loma i sl.

Ta je epizo-da svakakotragična i zaCrnu Goru iostavila joj jejednu ve-l i -

ku mrlju i sramotu zbog aktiv-nog sudjelovanja u tom veliko-srpskom projektu i zbog poho-da na Dubrovnik. Na našempodručju bile su, nažalost,upravo postrojbe iz Crne Gore(Kolašina, Bijelog Polja, Nikši-ća, sudeći po ostavljenim grafi-tima).

Domovinski rat bio je za nasosim stradanja i vrijeme pono-sa i hrabrosti, jer smo uspjelipobijediti u neravnopravnom,nametnutom ratu tzv. JNA idobrovoljce koji su bili više-struko nadmoćniji, brojčano, apogotovo u tehnici. I sam sambio aktivni sudionik tih doga-

đanja, uz ostalo kao pred-sjednik Kriznog stožera

u Slanomu, u časukad je Slano bilo ne-milosrdno granatira-no i ljudi otjerani uprognaništvo. Nakon7,5 mjeseci okupaci-je oslobodili smo na-še područje i počelimukotrpnu obnovu.Na žalost ratne šteteljudima nije, osim po-

moći hrvatske dr-žave, ni-

tko na-d o k -n a -dio.N e -k e

ŽŽUUPPAANN DDUUBBRROOVVAAČČKKOO-- NNEERREETTVVAANNSSKKEE ŽŽUUPPAANNIIJJEE NNIIKKOOLLAA DDOOBBRROOSSLLAAVVIIĆĆIINNTTEERRVVJJUU::

Suradnja je proces

13

najave iz Crne Gore bile su teknaznaka toga.

Hrvatski glasnik: PrigodomVašeg prvog dolaska u Kotor,izjavili ste kako Vam je bilojako teško prijeći granicu. Očemu ste točno razmišljali utim trenucima?

Dobroslavić: Imao sam, zbogsvega gore rečenog, doista ne-ugodne osjećaje prilikom prvogprelaska granice, jer smo CrnuGoru nužno povezivali sa sje-ćanjima na ratno vrijeme.Odlučio sam se otići isključivozbog službenog karaktera mo-ga putovanja.

Hrvatski glasnik: Koja vasideja vodi i daje Vam snageda nadiđete traume prošlo-sti?

Dobroslavić: Tome je nekoli-ko razloga. Ponajprije je to či-njenica da autohtona hrvatskazajednica živi u Crnoj Gori, po-glavito u Boki i da su pozivi zaposjete koje sam od njih dobi-vao pokazivali da im je do tihposjeta veoma stalo.

Nadalje, premda postoje kriv-ci za rat i stradanja, ne postojikolektivna krivnja i jedan na-rod ne može snositi odgovor-nost za djelovanje pojedinaca,skupina ili političkih garnitura.Mi dobro znamo da je u CrnojGori bilo brojnih i glasnih pro-tivnika rata i agresije na Hrvat-sku i da poglavito oni ne mogubiti taoci nečijih nečasnih dje-la. Ohrabruje nas činjenica dasu u Crnoj Gori provedeni po-stupci za stradanja Hrvata ulogoru Morinj na primjer. Hr-vatska kao skora članica EUvodi politiku pomoći svojim su-sjedima za što brži ulazak uNATO i EU, svjesna da su dobriodnosi u regiji u interesu sviju,

Hrvatske, susjednih država iukupne EU.

Napokon je to činjenica daobnašam javnu dužnost i danemam pravo propustiti učini-ti nešto što može biti važno ikorisno za moju županiju i dr-žavu. A dobrosusjedski odnosijesu interes i naše županije idržave Hrvatske.

Hrvatski glasnik: Poznatiste po uspješnom modelu pri-vatizacije hotela Osmine poprincipu radničkog dioničar-stva. Kako to danas funkcio-nira?

Dobroslavić: Mi smo u hote-lu Osmine uspjeli privatiziratidruštvo na takav način da suse svi stalni zaposlenici kredi-tno zadužili i kupili odgovara-juće udjele sukladno svojimprimanjima. Model funkcioniradobro, hotel posluje pozitivno,nije bilo prodaje udjela, štetada takav model nije uspio i unekim drugim slučajevima pri-vatizacije.

Hrvatski glasnik:U kom ćese smjeru dalje odvijati sura-dnja i kako u tom kontekstuvidite ulogu Hrvata Boke?

Dobroslavić: Suradnja Du-

brovačko-neretvanske županijes Crnom Gorom će zasigurnodalje napredovati. Mi smo dvasusjedna područja, imamo sli-čne, ponekad zajedničke pro-bleme, Hrvatska je u NATO,uskoro i u EU, to isto želi i Cr-na Gora. Jedino moramo voditiračuna da taj proces suradnje,zbog trauma prošlosti, zahtjevastrpljivost i postupnost. Mora-mo uvažavati dostojanstvo žr-tve i njoj prilagoditi tempo. Hr-vati u Crnoj Gori jesu most zadobru suradnju, oni puno po-mažu da ta suradnja napredu-je.

Hrvatski glasnik:Vaša poru-ka Hrvatima koji žive u Bokii dalje, Baru, Podgorici...

Dobroslavić: Hrvati u CrnojGori mogu biti ponosni na svo-ju povijest, svoj materijalni ikulturni doprinos kraju u ko-jem žive. Dobro je da je državaCrna Gora priznala prava Hr-vatima kao autohtonoj zajedni-ci i da se Hrvati organiziraju iaktivno rade na očuvanju svogidentiteta, kulture, jezika, po-sebno crkvene baštine koja je,naročito u Boki, prebogata. Na-ša županija će im u tome dava-ti moralnu potporu, a u okvirusvojih mogućnosti i pomoć.

Prvi dolazak u Kotor: Župan Dobroslavić na prijemuu povodu Dana državnosti Republike Hrvatske

14

Profesor Dane Mataić Pavičićod 1988. bio je šef Konzulatabivše Jugoslavije u Čileu, gdje

ostao do 15. 1. 1992. Nakon što jeizrazio lojalnost novoj hrvatskojvlasti, postaje savjetnik u Mini-starstvu vanjskih poslova Repu-blike Hrvatske (1992-1995).Istraživač povijesti hrvatskih do-seljenika i njihovih potomaka uČileu, u Nacionalnoj knjižnici tezemlje otkrio je i klasificirao hrvat-ski iseljenički tisak i organiziraonjegovo mikrofilmiranje (14.000stranica).

“ U Boku kotorsku sam prviputa došao na biciklu, s jed-nom brzinom, crne otužne bo-je. Proizveden u Subotici, utvornici bicikla Partizan, bio jedar moga oca za sretan povra-tak s odsluženja vojnog roka.Njime sam godinu dana odla-zio u školu u obližnje mjestoGarčin u Slavoniji gdje samslužbovao kao učitelj razrednenastave. Uskoro sam otišao na

studij u Zagreb s mislima namoj bicikl.

Po završetku prve godine stu-dija hrvatskog i francuskog je-zika i književnosti, krenuo samkrajem lipnja 1960. zajedno sAntom Sorićem iz Bihaća,jednim od cimera četverokre-vente studentske sobe kod“Džamije”, na put u nepozna-to. Nismo se niti nadali da ćenaši bicikli stići sve do Kotora.Tim prije što je Antin bicikl biobez neke marke, sklepan tkozna u čijoj improviziranoj ra-dionici i ponuđen na prodajuna poznatom gradskom sajmi-štu Hreliću. Na put nismo vo-zili mnogo stvari, tek bocu vo-de, priručni zavežljaj hrane, udžepovima kocke šećera i ja-buka za okrijepu. Jedan kono-pac i svako po deku za svakueventualnost. Putovali smo uetapama. Učlanili smo se u Fe-rijalni savez, organizaciju mla-dih koja je imala svoja odma-

rališta od Zagreba pa do Her-ceg Novog. Bilo je lako vozitiasvaltiranim cestama do Plitvi-ca, potom do Bihaća, a manjeromantično makadamskim,istrošenim cestama Bosne i Li-ke. Najteže je bilo na maka-damskim izbrazdanim auto-stradama na kojima su ka-mionske gume napravile tra-gove teških tereta. Najteža dio-nica je bila od Splita do Dubro-vnika gdje su nam neprestanotrubile kamiondžije i pokojacrna limuzina nekog “druga izkotara”, jer nam je najlakše bi-lo voziti posred ceste gdje jekamenje najtvrđe. Za čudo,imali smo samo jedan “gumidefekt” i to pred Herceg Novimgdje su u prašnjavoj cesti konjiostavljali po koji čavao.

Ante je studirao geodeziju, alinajbolji je bio u ping-pongu,kako smo najčešće nazivalistolni tenis. Kada kažem naj-bolji, moram reći da u nijed-

HHRRVVAATTII UUČČIILLEEUU

Obećana zemlJa

Biografski leksikon “Hrvati u Čileu,životopisi“ Dane Mataića Pavičića kojiizdvaja iz četrnaest milijunske čileanskepopulacije najznačajnije među 130.000Hrvata i građana hrvatskoga podrijetlana čileanskom tlu, tiskan je u vlastitojnakladi i pod pokroviteljstvom Hrvatskematice iseljenika. Autor je za Hrvatskiglasnik priredio životopise koji imajuvezu sa Bokom kotorskom. Kao prvepojedinačne doseljenike koji su došli napodručje tjesnaca Magallanes spominjese pomorskoga kapetana PetraZambelića, koji je došao 1872.

11..

15

nom odmaralištu Ferijalnogsaveza od Zagreba do Kotoranije bilo boljeg o njega. Skro-man, još k tomu onizak, grba-vih nogometaških nogu, izazi-vao je sažaljenje i podsmjehšminkera, kojih je oduvijek bi-lo i oduvjek su naduveni. Gdjegod bismo stigli, održavao seturnir. Antina pobjeda je bilagarancija za mjesto za spava-nje, pa makar u kancelariji še-fa odmarališta što nam se i do-godilo na Plitvicama. BarakeFerijalca su bile krcate, niti po-la kreveta se nije moglo naći.Ante je skromno uz osmjeh za-počeo nizati pobjede. Na krajumu je ostao šef.

“Ante, nemoj šefa baciti uočaj”, došapnuo sam mu. “Sa-mo nam on može osiguratimjesto u barakama, inače

ostat ćemo pod nekom bu-kvom”.

Šef je bio sretan, s obje rukeu zraku, ljubio je mali zelenireket. Ja sam pospremio mre-žicu, prekrio stol da ga noćnarosa ne ošteti.

“Dečki, idete na spavanje umoju kancelariju, a prije togaodite u kuhinju. Recite da Vasja šaljem”. Ostali smo tri dana.Tko ne bi.

Iz Bihaća, gdje su nas ugosti-li Antini roditelji krenuli smona jug cestom prema Vrtoči, apotom skrenuli na Donji Lapaci Mazin, sve do Lovinca u Lici,gdje je još živjela očeva i maj-čina rodbina. Bio je to moj pr-vi dolazak u zavičaj otaca. Odpustih majčinih priča iz dje-tinjstva ostala su svježa sjeća-nja, osjećao sam se kao da

sam tu rođen.U Lovincu smo bicikle utova-

rili u poštanski vagon i takosmo stigli do Splita, a od Spli-ta makadamom do Dubrovni-ka. Danima smo putovali, zau-stavljajući se u mjestima gdjeje bilo smješteno odmarališteFerijalnog saveza Hrvatske.

U Dubrovniku je odmarališteFerijalca bilo na kraju dugeulice kojom je vozio tramvaj.Tim tramvajem bez vrata i zi-dova, s natkrivenim klupamaodlazili smo u Grad, obilazilizidine i podrume, šetali dugo unoć Stradunom.

U susjednoj Crnoj Gori bilismo već na izmaku snagaumorni od loših putova. Užekoje smo ponijeli upotrijebilismo samo jednom: na strmojuzbrdici puta koji nas je vodio

Prvi Hrvati u Čile doseljavaju sredinom 19. St

16

prema Herceg Novom. Nara-vno, Ante je drugi dan opet bri-ljirao na turniru stolnog teni-sa. Odmaralište je imalo dobarpoložaj i pružalo udoban smje-štaj. Zato smo se iz Kotora vra-tili u Herceg Novi na spavanje.

Ljepota Bokokotorskog zalje-va nas je opčarala. Potvrdile suse vojničke priče mog namla-đeg strica Stipe, koji je upravotu služio vojni rok u mornarici.Sjetio sam se svojih profesori-ca iz zemljopisa i povijesti kojesu nam s toliko nostalgije go-vorili o Boki.

Crkva Sv. Tripuna bila je za-ključana. Odvozili smo cestomkroz zaljevska mjesta i htjeli ićina otok usred uvale. Rekli sunam da se tamo ne ide. U ka-sno poslije podne vratili smose u Herceg Novi. Boka je osta-la u sjećanjima.

Sutradan smo se s biciklimaukrcali na lokalnu brodsku li-niju i s njom uz neko presjeda-nje otplovili put Splita. U Biha-ću sam ostavio Antu, a ja sams mojim biciklom nastavio vozi-ti sjevernom Bosnom sve doBrčkog gdje sam već bio nado-mak roditeljske kuće u StaromTopolju, u Slavoniji. Mama nijevjerovala da sam biciklom do-šao u Lovinac i njezin Smokrić.A bio sam. Moja dvomjesečnaavantura je bila završena.

Predamnom su bili novi iza-zovi na studiju u Zagrebu, no-ve proživljene avanture poFrancuskoj, a kasnije po Juž-noj Americi.

Moj drugi susret s Kotorani-ma je bio u Arozi, Švicarska,1978. Tada sam bio konzul zakulturu i tisak u Zurichu i su-djelovao u pripremama za na-stup Kotorana na Igrama bezgranica. Kotorane sam susreona brodu Smederevo koji je1989. imao havariju u južnimmorima. Organizirao sam imkontakt s društvima Hrvata uPunta Arenasu, a posjetio samih zajedno sa suprugom u sre-dišnjem Čileu, 800 km od San-

tiaga na pučini Tihog ocenakod Concepciona. Donio samim Slobodnu Dalmaciju i naše-ga vina. Tada sam bio šef pred-stavništva (konzulat za vrijemePinocheta) “, prisjeća se Ma-taić.

Dva prezimenaZa uspomenu na Čile prof.

Dane piše dva prezimena kao isvi Čileanci. “ Prvo je prezime oca, a drugomajke. Kako sam imao stricapo kojem sam dobio ime naovaj sam način izbjegao zabu-ne. On je drugo, majčino prezi-me imao Sekulić. Moja kći imaprvo tatino a drugo maminoprezime. Smatrao sam ovako-vo pisanje prezimena praved-nim, tim prije što je majčinimprezimenom na taj način oda-na počast majci koja nas je ro-dila. Oba prezimena imaju i že-ne. Zakonom je naloženo da ci-jelog života ne smiju mjenjatisvoja prezimena pod kojima surođene. Udajom također nesmiju mjenjati prezimena.

Ovoga nisu bile svjesne vlastini Austro-Ugarske, ni svih Ju-goslavija i u svoje su registredržavljana upisivale samo oče-vo prezime, što i dandanaspredstavlja veliki problem. Jer,kako su nadimci, posebno na-ših otočana bili van upotrebe,pojavili su se problemi u iden-tifikaciji što osjete naši istraži-vači migracija.

Kada već nabrajam, valjaistaknuti nekoliko stvari kojesu u Čileu vrlo različite od na-ših: Iznenadi vas najprije sun-ce koje sja sa sjevera. Godišnjadoba su obrnuta. Dolaze naisti datum, ali jesen u ožujku,zima u lipnju. Sada je tamovruće ljeto, ali suho, tako dana 36 stupnjeva nosite krava-tu. Inače se kravata ne nosi vi-kendom, od predsjednika re-publike pa dalje. Muškarci semeđusobno ne ljube. Oni sezagrle i potapšu po leđima. Za-

to muškarci ljube žene, čak ikada ih pozdravljaju po prviputa. Žene se međusobno ta-kođer ljube.

Sve je podređeno održavanjuobiteljskih odnosa, tradicija,čvrstih veza i redovnih konta-kata.

Čileanci govore španjolski,malo iskrivljen, ali zadovolja-vajući. Drugi jezici se govorevrlo, vrlo malo. Veoma su vese-li i nasmijani ljudi, srdačni ispremni za pomoći. Autohtoninarod su Mapuche, potomciInka koji žive oko 900 km odSantiaga. Njeguju svoj jezik,kulturu i običaje”.

Doseljevanje u ČileTjerani neimaštinom i njima

17

nesklonom politikom Hrvati suse oduvijek upućivali u svijet uželji za boljim i mirnijim živo-tom. Prvi Hrvati u Čile doselja-vaju sredinom 19. st. Premdasu pojedinci, među kojima naj-više mornari, doseljavali i pri-je. Najčešće odredište našihsunarodnjaka bila je Kaliforni-ja u Sjevernoj Americi. Kakotada još nije bio prokopan Pa-namski kanal, brodovi suoplovljavali Južnu Ameriku iprolazili Magellanovim tjesna-cem zaustavljajući se i u či-leanskim lukama gdje se osni-vaju prve naseobine Hrvata:Punta Arenas, Porvenir naOgnjenoj zemlji, sve do pacifi-čkih čilenaskih luka: Valparaí-so, Coquimbo, AntofagastaIquique.

Broj doseljenika i učestalostmasovnijeg doseljavanja ovisilisu o političkim i gospodarskimprilikama u domovini, ali istotako i o prilikama u zemlji use-ljenja. Prvo masovnije doselja-vanje u Čile dogodilo se se-damdesetih godina XIX. stolje-ća, zbog čega su Hrvati i njiho-vi potomci i uzeli godinu 1878.kao godinu doseljavanja, a nastotu obljetnicu podigli veli-čanstveni spomenik u znaksjećanja na svoje pretke. Drugidoseljenički val događa se udesetljeću pred Prvi svjetskirat, a treći između dva rata.Nakon Drugog svjetskog rataČile je bio svojevrsna međusta-nica na putu prema atraktivni-jim područjima Sjeverne Ame-rike, tako da se tu zadržao ma-

nji broj Hrvata. Plovili su u glavnom od Ge-

nove do Buenos Airesa, najjev-tinijom prugom, a potom pre-sjedali na lokalne linije premajugu ili pak preko Andskih pri-jevoja na mulama prema sjeve-ru Čilea, “u salitru”.

Fenomen BračanaHrvati u Čileu su podrijetlom

iz Dalmacije i to uglavnom sotoka Brača (80%) i u ma-njem broju s drugih srednjo-dalmatinskih otoka, potom izdubrovačkog i omiškog kraja,Hrvatskog Primorja i Boke ko-torske. Prisutnost drugih do-seljenika iz bivše države je za-nemariva i sa sigurnošću semože zaključiti da su tamo do-selili Hrvati koji su živjeli uzmore i od mora, koji su plovilii svakodnevno slušali dogo-dovštine s oceanskih prostran-stava.

Prisutnost Bračana u Čileumože se smatrati svjetskim mi-gracijskim fenomenom. Naime,otok Brač koji danas ima13.000 stanovnika ima više odsto tisuća potomaka svojihotočana u ovoj dalekoj zemlji!Najčešće susrećemo Martiniće,Zlatare, Marinoviće, Eteroviće,Bonačiće, Domiće, Čekaloviće,Sapunare, Lukšiće, Garafuli-će, Kusanoviće, Šimunoviće.

Doseljenici iz Hrvatskog pri-morja i Kvarnera došli su nakrajnji jug Čilea (Punta Are-nas), bili su zanatlije, ali i vrloosvješteni Hrvati kroz aktivno-sti Ilirskog pokreta u domovi-ni. Oni su bili jedni od inicija-tora osnivanja raznih društavas hrvatskim predznakom (Hr-vatska čitaonica 1899; Hrvat-sko vatrogasno društvo 1904,Hrvatsko dobrotvorno društvo1900, Hrvatsko tamburaškodruštvo “Tomislav” 1904, Hr-vatski Sokol 1912, itd). Najče-šća njihova prezimena su: Pa-ravić, Turina, Juričić, Smojver,Brnčić, Polić, itd. Pomorci,

Hrvatske novine

18

uglavnom sa završenom po-morskom školom u Malom Lo-šinju ili Bakru ostajali su nasjeveru Čilea u područjima ko-ja gravitiraju luci Iquique, gdjesu napuštali austro - ugarskebrodove i zapošljavali se u in-dustriji salitre. Evo nekih odtih prezimena: Kopajtić, Budi-nić, Raguzin, Petrina, Marin-zulic, Catarrinic Cuculic i dr.Značajna je koncentracija hr-vatskog življa iz Dubrovačkogkraja i dali su veliki doprinosrazvoju naseobine. Evo nekihimena: Pasko Baburica Šoletićs Koločepa, nazivan “Kralj sali-tre; Pedro Gašić Lopižić, učiteljiz Orašca, utemeljitelj Hrvat-skog tamburaškog dru-štva “Tomislav” i vrloznačajnih “Malih no-vina”, 1906. koje iz-laze i danas; obi-telj Stjepović iztakođer iz Ora-šca, Pedro Hr-dalo Marić izČ e p i k u ć avlasnik lista“El Magalla-nes”, ObiteljGlavić sa Ši-pana , Litrica,Lonza. Na ju-gu Čilea je vrlopoznata dose-ljenička skupinaiz Omiškog krajakoja se uglavnomposvetila traganju zazlatom i kasnije uzgojuovaca. Mimičani su daličileanskog ambasadora Ser-gija Mimicu Bezmalinovića, ri-jetkog potomka koji govori hr-vatski.

Malobrojni Kotorani Kotorani, iako malobrojni,

doseljavali su se u Punta Are-nas ili na sjever u luku Iqui-que. Uglavnom su pomorci izGornje Lastve, Kotora, Dobro-te. Prezimena su: Ivović, Ko-ljović, Dabovich, Luksic, Bati-

stić, Biskupović, Zambelić... Računa se da danas u Čileu

živi oko 200.000 potomakahrvatskih doseljenika. U či-leanskom slučaju, o iseljeni-cima, odnosno doseljenicima,osobama koje su rođene uHrvatskoj skoro da se ne mo-že govoriti. Prema istraživa-njima provedenim u graduAntofagasti u travnju 1990.bilo je na životu samo pedeseti dvoje Hrvata rođenih u Hr-vatskoj, dok Čileanaca hrvat-skog podrijetla ima oko25.000. Slično je i u Punta

A r e n a s u

gdje živi40.000 potomaka Hrvata, ana Ognjenoj zemlji živjelo ih1991. samo dvanaestoro ro-đenih u Hrvatskoj. Umrla su ibraća Jurjević iz Sviništa kodOmiša, posljednji naši kopačizlata. Nalazišta zlata, zbogkojeg su mnogi došli na kraj-nji jug ove 6000 km dugezemlje, osiromašena su i Hr-vati se već odavno bave uzgo-

jem ovaca i proizvodnjom vu-ne. Nitko se od naših ljudi vi-še ne bavi ni salitrom zbogkoje su tisuće Hrvata krajem19. i početkom 20. st. stizalena sjever Čilea.

Nisu oni bili samo vrijedniradnici, već i vrlo poznati bo-gati vlasnici tvornica za proiz-vodnju salitre, tog nekadatraženog prirodnog gnojiva.Paska Baburicu Šoletića sKoločepa kraj Dubrovnikazvali su «kralj salitre». Svojimtvornicama je davao našaimena.

Razvojem središnjeg Čilea, aposebno glavnoga grada San-tijaga koji je pružao veće šan-

se za školovanje i zaposle-nje, mnogi naši doselje-

nici i njihovi sinovi sjuga i sjevera zemlje

nastanjuju se uSantiagu, Valpa-raísu, Viñi delMar tvoreći nataj način novuhrvatsku na-seobinu koja jepo brojnosti io b r a z o v n o mpotencijalu na-dmašila starenaseobine najugu i sjeveru.

Ovamo su se pre-selile brojne naše

obitelji sa sjeverazemlje nakon zatva-

ranja tvornice salitredvadesetih godina kada

je pronađeno umjetno gno-jivo. Riječ je o najvećem valuunutarnjih migracija. VećinaHrvata došla je u Čile s na-mjerom da se s ušteđevinomvrati u rodni kraj gdje sumnogi ostavili obitelj, posjed,roditelje. Međutim, većinanjih je ostala zauvijek zbognemogućnosti povratka bilozbog gospodarskih, društve-nih i političkih prilika u rod-nom kraju ili u Čileu, zasno-vanih obitelji, ili pak zbog ne-ostvarene planirane uštede.

Pasko Baburica Šoletić

DDOOPPUUNNSSKKAA ŠŠKKOOLLAA HHRRVVAATTSSKKOOGGAA JJEEZZIIKKAA

19

U crkvi sv. Roka 19. prosinca2010. održana je božićna pri-redba Dopunske škole hrvat-skoga jezika. Već tradiciona-lno, treću godinu zaredom,učenici su pripremili božićniprogram za širu javnost.

Igrokazom, kojeg su samiosmislili, božićnim pjesmama iprigodnom svirkom na flauti terecitacijama učenici su zao-

kružili prvo polugodište. Ovesu godine u pripremi priredbesudjelovali i polaznici vjero-nauka župe Donja Lastva te suna kraju božićnog programazajedno s učenicima Hrvatskedopunske škole izveli dvije pje-sme, što još jednom potvrđujeizvanrednu suradnju Škole ižupe Donja Lastva, na čelu sažupnikom don Dejanom Tur-

zom. Po završetku priredbe,učenicima je organiziran prigo-dni domjenak u konobi sv. Ro-ka, koje je svojom donacijomomogućilo Hrvatsko naciona-lno vijeće Crne Gore, čijim sečlanovima, osobito predsjedni-ku Miroslavu Franoviću, zah-valjujem. Također se ovim pu-tem zahvaljujem i MiroslavuMarušiću, koji je u ime radijaDUX medijski popratio ovo do-gađanje. Iznimna mi je čast izadovoljstvo spomenuti kakosu ovoj priredbi nazočili gene-ralni konzul Republike Hrvat-ske u Kotoru Božo Vodopija,konzul prvoga reda pri Gene-ralnome konzulatu RepublikeHrvatske u Kotoru Andre San-tini, dogradonačelnik Tivta Ili-ja Janović, predsjednica HGI-a Marija Vučinović, te mnogidrugi, što pridodaje iznimnuvažnost nastavi hrvatskoga je-zika na ovim prostorima.

Prof. Marina Bastašić

20

Piše: Anita Mažibradić

Uporište za razvoj zna-čajne civilizacijske ka-tegorije u načinu življe-

nja i ponašanja, a koju je kodgrađana staroga Kotora činilasvijest o očuvanju životne sre-dine, može se naći u Statutugrada Kotora, tiskanom 1616.godine u Veneciji. Međutim,stroge poruke gradskih vlastiupućene građanima i kona-čno, pisane odredbe o čistoćigrada i njegovoj zaštiti, zaži-vjele su i dva stoljeća prije ti-skanja istoga Statuta. Veomaje važno istaći da je knjigaStatuta sklopljena najvjero-jatnije u prvom desetljećuXIV. stoljeća, a dopunjena ka-

IIZZ SSTTAATTUUTTAA GGRRAADDAA KKOOTTOORRAA II PPRROOPPIISSAA SSRREEDDNNJJEEGGAA VVIIJJEEKKAA

Perperi ilistub srama

Domaće zakoneKotora mletačkevrhovne vlasti suuvažavale kaoveoma pravedne imudre, crpljeneiz dubine pravnihnačela i skoro odAtinjana preuzete

U Kotoru, koncem 19. stoljeća (arhiva D. Mataić)

21

snijim odlukama koje se pri-pisuju vremenu kotorske sa-mostalnosti (1384-1420). PodVenecijom, od 1420. (skoročetiri stoljeća), pa od 1797.pod drugim stranim vlastimakoje su za zelenim stolom eu-ropskih sila dobivale Boku idržale je do 1918. godine, tra-dicija zaštite grada bila jeočuvana i raznovrsnim komu-nalnim uredbama nadograđi-vana. Domaće zakone Kotoramletačke vrhovne vlasti suuvažavale “kao veoma prave-dne i mudre, crpljene iz dubi-ne pravnih načela i skoro odAtinjana preuzete.“

“Želeći da se postaramo o či-stoći Grada, utvrđujemo dasu od Duhova do svečanostiSv. Marije u kolovozu, sudijekoje tada budu, pod zaklet-vom dužne da narede i dajuoglasiti svake subote: da sva-ko treba da očisti ulicu ispred

svoje kuće i izmet ili nečistoćuodnese do mora. Ako netko nebi očistio, neka plati 1 groškoji pripada vikaru, a ako vi-kar ne uzme zalog za to, nekasam plati od svojega i to pri-pada Komuni.“ (“određuje se inaređuje se“ u 405. poglavljuStatuta).

“Da se nitko ne usudi bacatineko smeće na ulicu niti smi-je vodu prolivati, jer će platiti1 perperu“ - propisivalo je po-glavlje 406. Statuta. Voskarikoji su stoljećima u Kotoruprozvodili svijeće za kojima jebila velika potražnja nisusmjeli nikako, po cijenu kazneod 1 perpere, bacati vodu odvarenja na ulicu. Bačvari kojisu praznili bačve od taloga,drop su morali odnositi domora i tamo ga bacati; ako sudrop iz bačve izbacili na ulicu,plaćali su kaznu od 1 perpere:polovica globe išla je tužitelju,

a druga polovica Komuni. Ni-tko nije smio posjeći stablo naKrepisu od Rijeke do Šuranja.Jednu perperu globe platio bičovjek koji bi na čuvanje usvojoj kući primio kolce za vi-nograd, motke gredice, vilešindru i druge stvari koje ne-tko prodaje na trgu.

“Ako netko gradi od kamenai drveta može graditi na svomzemljištu poštujući ipak pravoKomune … da građenjem nemože sužavati ulicu.“ Tako-đer, bez zvaničnog ovlaštenjaKomune nitko nije smio gradi-ti svod ili arhivolt nad nekomulicom u Gradu, niti terasukoja bi nadilazila krov tuđekuće, pa ni krov iznad krovasvoga susjeda sa kojega bi sekiša slivala na niži krov. Agradnja zida uz nečiji zid po-drazumijevala je isplatu polo-vice troškova za postojeći zid.Vrata naspram drugih vrata,

22

prozor naspram postojećegprozora, balkon preko uliceKomune - nisu se smjeli gra-diti. Svaku ruševinu u Graduvlasnik je morao u propisa-nom roku da skloni zbog opa-snosti po život.

Kad je riječ o trgovini i trgo-vačkim radnjama postojale sustroge odredbe. Klanje stoke ukući ili van kuće strogo se za-branjivalo, i za to su bila odre-đena mjesta. Postojale sumjere za zaštitu zdravlja priprodaji mesa, voća i povrća, avino se nije smjelo miješati smedom.

Sudije su određivale mjere iradi očuvanja čistote javnogmorala pa istaknimo i 97. po-glavlje kotorskog Statuta:“Ako neko opsuje Boga ili nje-gove svece platiti će kaznu 10perpera, a ako ne bude mogaoplatiti biće vezan za stub (sra-ma). Polovica kazne pripašćeKomuni, druga polovica tuži-telju. Za izgovaranje ružnih ri-ječi i uvreda plaćala se kaznaod 3 perpere. Tu su mjere zaspriječavanje krađe, tuče,prosjačenja, nasilja u kući,spravljanja kakvog otrova itd.Za silovanje žena, odnosnosluškinja, propisana je dra-konska kazna i u materijal-nom i fizičkom smislu, ali tozalazi u drugu temu kojom seStatut također bavi.

Osim čistoće Grada štitilo sei selo, odnosno poljska ima-nja. Naime, poljska imanja bi-la su u domenu vlasništvaGrada, odnosno građana (ple-mića prije svega). Sudije ko-torske bile su dužne da izabe-ru 10 ljudi koji će “dobromvjerom i bez prevare“ od listo-pada do svibnja obilaziti, na-dzirati i hvatati sve vrste živo-tinja koje pasu po vrtovima,zasijanim poljima, voćnjacimai vinogradima. Njima je pripa-dala trećina pronađene stoke inovčane kazne, a dvije trećinepripadalo je Komuni. U sluča-ju neizvršenja zadatka bili sudužni plaćati kaznu 10 perpe-

ra; sudije – 5 perpera. “Ako bi neki od naših građa-

na – propisivalo je 82. poglav-lje Statuta – posjekao vino-grad nekog našeg građanina,ili iščupao, ako bude razložnodokazano, kažnjavao se sa 25perpera i da nadoknadi štetupo procjeni suda.“ Kažnjavalose globom od 12 perpera uni-štavanje rasadnika ili plodo-nosnih stabala. Ako drvo nijedonosilo ploda kazna je izno-sila 6 perpera.

Sve mjere zaštite životnesredine koje su propisivane ukasnijim stoljećima imale su

svoje uporište u Statutu Koto-ra, čije odredbe postoje i u XII.stoljeću. Bile su izricane i po-štovane za vrijeme svih stra-nih vladavina u Kotoru. Oprovođenju tih mjera brinulase, ipak, kotorska općina –njeni činovnici, rondari i reda-ri.

U prošlosti su se obaveznočistili potoci i rijeke, kao, na-primjer “bujica Mala Škurda“.Precizne odredbe su važile zapse u Gradu, njihovu zaštitu,kao i za uništavanje pasa lu-talica. Lov na ptice bio je nor-miran, krivolovci su strogo

23

kažnjavani; bilo je zabranjenoloviti, ubijati i prodavati pticekorisne za poljoprivredu, ski-dati njihova gnijezda, tamani-ti i prodavati jaja određenihvrsta ptica, loviti ptice mre-žom, “pod ploču“, a zlostavlja-nje životinja i ptica strogo sekažnjavalo. Posebno se vodiloračuna o poštanskim golubo-vima (“gnjigonoše“). Danas jesasvim neobično pročitatistaru tužbu kotorskog redaraprotiv dva kotorska dječakakoji su ranili galeba kame-nom iz “fjondre“. Posebno jeneobičan opis osupnute gru-

pe ljudi činom ranjavanja tihptica. Bila je zaštićena svile-na buba (dudova stabla –murve) radi proizvodnje svileu starom Kotoru, odnosnonjegovom bližem okružju. Ri-bolov omamljivanjem ribe so-kom “euforbiacene“ (?) strogoje bio zabranjen; objašnjenjeovoga možda leži u općin-skom proglasu iz 1903. godi-ne da se “utamani biljka mli-ječika, jer je od velike štete zaribolov.“ Ribari su bili dužniočistiti dio obale od morskihtrava, nakon izvlačenja mre-ža.

Lonce sa cvijećem na prozo-rima i balkonima bilo je za-branjeno držati. Stoga se pozi-valo na sadnju divljih ruža,zaštitu i gajenje lovorike, la-vande i drugih korisnih bilja-ka, posebno na sadnju masli-na i vinove loze; na zabranuuništavanja buhača i zabranusječe borovih grana. Godine1910. započela je gradnja ba-šte pred gradskim vratima naobali. S tim u vezi, zabranjenoje bilo kidati mladice stable,sjeći šumu osim u dozvoljenodoba godine i u dozvoljenimšumskim prostorima, branjetrave na lokalitetima okogradskih zona; o tome su bri-nuli posebno obučeni šumarii poljari.

I još malo propisa: bilo jeodređeno da se životinje kojese dovode u Grad vezuju i dr-va istovaraju samo na određe-nim mjestima; da se voće i po-vrće ne izlaže na zemlji, već nagradskoj pijaci i kamenimklupama; da se iz kuća, čimse pometači zvonom oglase,iznese smeće (i pepeo) i ubaciu njihova kolica, a ne u moreili u rijeku; da kola i kočije neulaze u grad osim za zdrav-stvene potrebe; da se gostioni-ce drže noću otvorene do pro-pisanog sata i da se ne viče ine pjeva; da “fakini“ na obali,pri istovaru ili utovaru nabrod, ne stvaraju veliku bu-ku.

Dakle, Općina se i u prošlo-sti trudila da uljepša grad paje početkom prošlog stoljećazamijenila stare, “nespretne“kamene klupe gvozdenim i dr-venim i postavila “glorijet“ nanekadašnjoj staroj Luži.

Tako je bilo do prije stoti-njak godina. Danas je klupapo parkovima sve manje. Nezbog toga što ih nema, već štose u trenucima “duhovne eg-zaltacije“ bacaju u more. Neznamo čemu služe na dnumora – napokon, čovjek nediše na škrge da bi se na tojklupi odmarao.

24

Piše: Mr. Jovica MARTINOVIĆ

Za istoriju grada Kotora tokomprve polovine XIV vijeka po-stoji bogato i neicrpno vrelo

podataka sadržanih u najstarijojsačuvanoj knjizi sa nepotpunimsveščićima isprava kotorske notar-ske kancelarije od 1326 –1335.godine, koju je još 1951.go-dine uredio i izdao sa kratkim re-gestama nekadašnji profesor ko-torske Više gimnazije, uvaženilingvista dr Antun Mayer, što jetakođe priredio ali nije dočekao iz-laženje druge knjige isprava ko-torskih notara za godine 1329. i1332 -1337, kao zajedničko izdanje ne-

kadašnje Jugoslavenske akade-mije znanosti i umjetnosti (JAZU) izZagreba i Crnogorske akademijenauka i umjetnosti (CANU) iz Tito-grada, 1981.godine.

Ove dvije knjige, preklapajućise djelimično i nepotpuno, po-krivaju razdoblje od 1326. do1337.godine na sljedeći način:

Dvije najstarije sačuvane no-tarske knjige sadrže svaka poosam sveščića razne debljine,koje su ispisivali zakleti gradskinotari ili, kako ponekad samisebe nazivaju, »pokraćivači«(abreviator): Filip Matejev izOsima u Italiji (Phylippus Mat-hei de Auximo, notarius), PetarVitin i njegov sin Marko PetraVitinog iz Kotora (Petrus Viti,notarius, et filius eius MarcusPetri Viti, clericus, notarius),zatim Petar Jakovov Savinjaniiz Milana (Petrus Jacobi de Sa-vignanis de Mediolano, abrevia-tor), te Gentilis Gentelucija Ma-

tejeva iz Osima (Gentilis Gente-lutii Mathei de Auximo, nota-rius). Gradski notari su osimzvaničnog latinskog jezika mo-rali da dobro poznaju i onajspecifični romansko-slovenskidijalekt, kakvim se govorilo uKotoru toga doba, pa čak i dačitaju i prevode na latinskiodređena dokumenta pisananekom vrstom slovenskog pi-sma (scripta cum alfabeto). Onise nisu pridržavali tačnog redo-slijeda tokom unošenja pojedi-nih isprava, ili kako se to obi-čno navodi, tokom njihovogsvođenja u javni oblik, tako daje često dolazilo do preskakanjadatuma, do preklapanja odno-sno paralelnog unošenja ispra-va ili sudskih odluka u svešči-će, što je priređivač obije štam-pane knjige pokušao da ispraviu regestama na kraju knjiga.

Trinaest grupaSadržaj notarskih isprava je

izuzetno raznovrstan i zahvatasve oblasti života i društva sre-dnjevjekovnog Kotora. Pojediniistraživači diplomatičkih eleme-nata u prvoj knjizi notarskekancelarije izdvojili su ispravete prve knjige u trinaest grupa,kako slijedi: zadužnice, potvr-de, iznajmljivanja, založnice,

kupoprodaje, prenosi prava po-traživanja, zavještanja, diobe,obligacije, imenovanja puno-moćnika (procuratores), testa-mente, ugovore i presude. Dru-gi pak su izvršili podjelu svihpreko 3.000 notarskih unesaka

SSOOCCIIJJAALLNNOO --EEKKOONNOOMMSSKKAA SSTTRRUUKKTTUURRAA DDRRUUŠŠTTVVAA UU KKOOTTOORRUU UUPPRRVVOOJJ PPOOLLOOVVIICCII XXIIVV.. SSTTOOLLJJEEĆĆAA

Plemići i pučaniPažljivim iščitavanjem originalnihlatinskih tekstova notarskih unesakamogu se otkriti brojni, do sadaobično neprimjećivani ilizanemarivani podaci

25

u dvije osnovne grupe, u notar-ska akta i u sudske isprave, pasu u grupu notarskih akatauvrstili sljedeće kategorijeisprava: davanje u zakup, za-mjenu, ustupanje i darivanje,ugovore, zaduživanja, zaduži-vanja i društva, dobrovoljnovraćanje duga, miraze, podjeluimanja, kupoprodaju, iznaj-mljivanje broda, obligacije, za-loge, odricanja i potvrde, doksu među sudskim ispravamaizdvojili sljedeće kategorije: tuž-be, ustupanja i darivanja saoglašavanjem, sporazume, jem-stva ili garancije, procjene ima-nja i uvođenje u posjed, javneprodaje, popise stvari, umire,presude zbog nedolaska na ro-čište, parnice, punomoći, uvo-đenje u knjigu, vansudska po-ravnanja, primanja obavezapred sudom, testamente i pro-daje putem oglašavanja.

Kada se pročita ovakvo suvo-parno nabrajanje raznih tipovaisprava, teško je zamisliti da su

ti unesci ustvari minijaturniisječci svakodnevnog života vi-soko razvijene gradske komuneKotora u jednom relativnoograničenom periodu, neštopoput razasutih kockica mozai-ka koje bi bilo potrebno složiti usuštinski suvisle cjeline, da bise dobila jedinstvena zaokru-gljena i višeslojna slika životasvih staleža kotorskog društva,odnosno, ukupna pulsirajućaslika svih vidova i manifestacijaživota u njihovoj ukupnosti.

Presude i testamentiKada je konačno 1981.godine

izdata i druga knjiga kotorskihnotara, čiji unesci dopunjuju iproširuju isprave prve knjige,otvorile su se nove mogućnosticjelovitijeg sagledavanja svihaspekata komunalnog života,od odluka Vijeća, koje je sve do1367.godine bilo sastavljenopodjednako i od plemića i odpučana, od kojih su neke mogle

biti pretočene u odredbe grad-skog Statuta, koji se upravoformirao i kodifikovao tokomprve polovine XIV vijeka, papreko presuda u raznim sporo-vima najčešće tročlanog sud-skog vijeća, a ponekad sastav-ljenog samo od jednog sudije(iudex), sudskog prisjednika(auditor) i svjedoka (testis), papreko kupoprodajnih ugovora oraznim vrstama roba i njiho-vom prometu preko kotorskeluke, zatim kupoprodajnih ugo-vora o raznim vrstama prometazemljišnih posjeda, najčešće vi-nograda (vinea) zatim čitavihzaselaka (villa) sa tamo naselje-nim kmetovima (homines, po-sanici, villani) ili terena za gra-dnju drvenih ili kamenih kuća(terrenum), onda ugovora sadomaćim ili stranim majstori-ma za gradnju, pregradnju iliproširenje plemićkih palata,pučanskih kuća, mostova ili cr-kava, pa testamenata sa odred-bama koje često sadrže bogatepriloge crkvama ili bračnihugovora sa dragocjenim etno-grafskim podacima, sve do tuž-bi za smetanje posjeda, ometa-nje pristupa u kuće ili na ima-nja, tuče posluge, ili naizgledbeznačajnih priznanica o pri-manju na ispašu određenogbroja krupne ili sitne stoke odstrane poluzavisnih kmetova izokolice.

Podaci za članove plemićkihporodica Kotora mogu se dobitipažljivim iščitavanjem origina-lnih latinskih tekstova notar-skih unesaka u kojima se krijubrojni, dosada obično nepri-mjećivani ili zanemarivani po-daci o rodbinskim odnosima istepenu srodstva među člano-vima pojedinih porodica, o svimvidovima aktivnosti za svakogpojedinog člana roda, pretežnopripadnika muškog pola, madasu se počešće i ženske pripad-nice pojedinih rodova isticale uodređenim oblicima djelatnosti,bilo kao neudate djevojke iliudovice, koje su obično na su-du istupale preko svojih advo-

26

kata (advocatus) ili zastupnika(procurator). Ti podaci se mogucrpiti kako iz prve i druge knji-ge kotorske notarske kancelari-je perioda 1326 – 1337.godine,tako i iz drugih rasprava i kom-pendija sa ispravama.

Pučanski staležMeđutim, društvo u Kotoru

nije činila samo vlastela i pred-stavnici pomenutih rodova ilipredstavnici sakralnih institu-cija, odnosno, staleža ili redova,već i onaj drugi, vrlo brojan iprisutan pučanski stalež sasvojim porodicama, iz koga supoticali prije svega izuzetnoznačajni predstavnici zanatlij-skog i trgovačkog staleža, kojisu se u pojedinim vrstama dje-latnosti približavali predstavni-cima vlastele ili ih čak i preva-zilazili, budući da su na svojimnadgrobnim pločama isticaliambleme svoga zanata, a neplemićke grbove, kako se to do-bro vidi na najstarijem kotor-skom sačuvanom groblju oko iu crkvi samostana Sv. Franjana Šuranju iz 1288.godine. Naosnovu podataka iz notarskihknjiga mogu se obraditi pripad-nici nekih 70 pučanskih poro-dica, od onih najmanjih sa dvaili tri člana, pa do onih značaj-nijih trgovačkih ili zanatlijskihobitelji, sa njihovim genealo-škim stablima i stepenimasrodstva, uvijek uz navođenjeliterature u bilješkama nakonsvakog poglavlja o pojedinoj po-rodici

Kroz njihove ruke prolazile suvelike sume novca ili različitihroba, oni su bili zakupnici rud-nih okana u srednjevjekovnimrudnicima Srbije i organizovalikaravansku trgovinu sa konj-skim tovarima duž tzv. Zetskogputa, čiji je jedan krak prelaziopreko tada izgleda nenaselje-nog Cetinjskog polja pa prekoNjeguške doline, čiji je jedandio pod nazivom Ledinac pripa-

dao kotorskoj vlasteli i pučani-ma, do prevoja Krstac odakle sestrmim serpentinama spuštaou klanac zaseoka Špiljari izakotorske tvrđave Sveti Ivan i ukanjon rijeke Škurde, na pro-strani plato između dva krakate rječice, kasnije poznat kaoCrnogorski pazar, da bi dio tihroba, posebno željeza i pleme-nitih metala, ostajao u gradu ucilju prerade u radionicama(statio) na daleko čuvenih ko-torskih zanatlija, naročito ko-vača i zlatara, a dio ukrcavan ugradskoj luci na brodove bilokotorskih bilo stranih brodovla-snika.

Zanatlije i šegrtiU toku posmatranog perioda

u Kotoru su radili sljedeći za-natlije: 31 (tačnije: 28) zlatara(aurifices, auresi), koji za čudonisu imali svoju bratovštinu(ceh, esnaf), zatim 25 obućara(calegarii), organizovanih u bra-tovštinu (fratilia, fraternitas ca-legariorum) sa predsjednikom(castaldus) na čelu, kojima tre-ba pridružiti po jednog papuča-ra (çavatarius), opančara(opençarius) i kožara (cerdo),zatim grupu od 24 zidara (mu-ratores, petrarii, camenarii),onda 12 kovača (fabri, ferrarii),7 stolara (marangonii), 8 krzna-ra (peliparii, piliçarii) i 1 kožu-

šar (coçuçarius), koji su odje-vne predmete radili čak i od kr-zna kune zlazice (cona slatec-he), onda 5 krojača (sartores) i1 šeširdžija (clobuçarius, capel-larius), pa 1 pojasar ili remenar(çonarius), 2 bravara ili kjučara(clavarii), zatim 2 štitara (scu-tularii) i 1 mačar (spatarius)kao i 2 koričara – majstora zakorice mačeva (coriçarii, vagi-narii), pa 1 suknar (cimator), 1mlinar (molendinarius) i 2 pe-karice (pecchariçe).

Svi ovi majstori su tokom po-smatranog perioda primali naobuku u svome zanatu ili čakumjetnosti (ars) šegrte i kalfe, ito šegrte na vrijeme od 6 do 15godina, a kalfe na 1 do 4 godi-ne, s tim što su bili dužni da ihhrane i odijevaju te da na krajuobuke daju učenicima po jedankomplet alata te struke, a uslučaju da pobjegnu od majsto-ra uslijed teških uslova šegrto-vanja, njihovi srodnici su mora-li garantovati da će ih po svakucijenu vratiti na dalju obuku..Od zabilježenih 28 zlatara, njih13 je primilo na naukovanjeukupno 29 kalfi i šegrta, grupaod ukupno 28 obućara primilaje samo 16 šegrta, dok su 24 zi-dara primili na obuku 14 kalfi išegrta, pa od 12 pomenutih ko-vača samo 2 primaju na nauk 3šegrta, od 7 stolara samo njih 2primaju na nauk po 2 šegrta,dok 8 krznara primaju 6 kalfi i

27

šegrta, a kod 5 krojača primljenje samo 1 šegrt, a svi ostalimajstori primaju na obuku sa-mo po 1 šegrta i čak se jedinopominju u ispravama prilikomtoga prijema.

Pored šegrta, postojala je uKotoru još jedna kategorija sta-novništva na najnižoj društve-noj ljestvici, a to su bili sluge isluškinje (famulus, fante, fa-mula, serva) u dosta nezavid-nom zavisnom odnosu, koji suobično služili gospodare, biloplemiće bilo građane, kod kojihsu stupali na službu samo zahranu i odjeću, a samo pone-kad dobijali nešto srebrnih gro-ševa ili koji komad odjeće. Me-đutim, u većem broju notarskihunesaka pominju se robinje(ancilla, sclaua), koje su bileprodavane i kupovane kao sva-ka druga roba, mada se deša-valo da im ponekad njihov go-spodar podari slobodu, dok sevrlo često prilikom sklapanjabračnih ugovora, po običajuvlastelinskih žena (more nobi-lium mulierum), uz preciznonavedenu nevjestinsku spremudavala i po jedna robinjica (an-cilla), ali je ovaj termin mogaoda označava i sluškinjicu..

Zemljišni posjediSvi staleži stanovništva, vla-

stela, crkve i slobodni građaniimali su znatne zemljišne po-sjede u kotorskom gradskomDistriktu, koji je u posmatra-nom periodu zahvatao čitavbazen Kotorsko-risanskog zali-va, zatim zapadne padine po-luostrva Vrmac, od tjesnacaVerige do raskrsnice Trojica ipotoka Odoljen, onda jedandio metohije crkve Sv. Arhan-gela Mihaila na poluostrvuPrevlaka (Tumba), pa oblastGrblja (Gherbilli, Çopa deGherbili), plodne župne dolineod Tivta do Budve, koju je graddobio na poklon od srpskihvladara na samom početkuXIV vijeka, te oblast Krtole(Chertolle) i Lušticu (Lustiça,

Glustiça) na zapadnom dijeluTivatskog zaliva, kao i podru-čje Bijele (Bela, Biela, Belia) iKruševica (Crosouice, Cro-sceuice) na sjevernoj strani Ti-vatskog zaliva, i konačno selaZalaze (Çalasti), zapadni dioNjeguškog polja zvani Ledinac(Ledineçe, Ledinçe) sa Njegu-škim potokom (potoc Nelgost),kao i zaselak Žanjev Do (Ça-gnodol), odnosno, planinu iprijevor (planina cum preuor).

U ovoj prostranoj oblasti, to-kom pažljivog iščitavanja origi-nalnih notarskih unesaka oraznim vrstama prometa ne-kretninama, odnosno, zemlji-

šnim posjedima, javlja se čitavniz mikrolokaliteta sa nazivi-ma koji su najvećim dijelomdanas nestali, ali su se neki ido sada održali. Na osnovu po-dataka notarskih knjiga možese formirati neka vrsta katasti-ka zemljišnih posjeda građanaKotora u gradskom Distriktu iizvršiti najprije ubikacija po-menutih mikrolokaliteta i nji-hovo povezivanje sa sigurnimlokalitetima, kao i povezivanjepomena svakog zemljišnog po-sjeda uz već ubicirani mikrolo-kalitet, odnosno, lokalitet uDistriktu, uz pokušaj povezi-vanja granica svakog pojedi-nog posjeda među susjedimapomenutim u unescima. Na taj

način su povezane veće zemlji-šne cjeline, odnosno, čitaviseoski atari ili potesi, i omogu-ćeno da se nešto potpunije sa-gleda ekonomska moć i snagapojedinih porodica, izraženakroz posjedovanje znatnih ne-kretnina.

S druge strane, Kotor je kaorazvijeni trgovački grad i izvo-zno-uvozna luka širokog konti-nentalnog zaleđa još od veomaranih vremena uživao određe-ne povlastice u italijanskimjužnojadranskim lukama obla-sti Pulja (Puglia), kao što suBari, Trani, Molfeta i drugi, ukojima kotorski pomorci i tr-

govci nisu bili obavezni da pla-ćaju taksu za sidrenje broda(ancoraticum), odnosno, za-kupninu za tržišni prostor (pla-teaticum). Kroz kotorsku lukuišao je znatan protok roba, te jena osnovu podataka iz notar-skih knjiga moguće obraditimjerne i novčane jedinice uupotrebi na kotorskom tržištu,kao i vrste roba i plovnih sred-stava kojima su robe bile tran-sportovane iz kotorske u stra-ne luke ili pak dopremane ukotorsku luku, u onolikoj mje-ri koliko se to može zaključiti izisprava najstarijih notarskihknjiga.

(Tekst je u originalnoj verzi-ji autora, bez lektoriranja)

28

PPRRVVII VVEELLIIKKII DDOOGGAAĐĐAAJJ UU PPOOVVOODDUU JJUUBBIILEJA 10 GODINA OD OSNUTKA HGDCG

Tripundanski bal

29

PRVI VELIKI DOGAĐAJ U POVODU JUBBIILLEEJJAA 1100 GGOODDIINNAA OODD OOSSNNUUTTKKAA HHGGDDCCGG

Tripundanski bal

30

U hotelu Splendid u Bečićima 5. veljačeodržan je Tripundanski bal, prvi veliki doga-đaj organiziran u povodu Jubileja 10 godinaod osnutka HGDCG. U programu ove tradi-cionalne manifestacije sudjelovao je VISAmadeus iz Dubrovnika, a gost večeri bio jePetar Grašo. Balu su nazočili visoki uzvanicii brojni gosti i prijatelji društva. Program jevodila Nila Miličić -Vukosavić. Nagrada pob-jedniku lutrijskog plesa bio je vikend za dvi-je osobe u Splendidu, najelitnom crnogor-skom hotelu. Opći je dojam svih nazočnih,njih više od tri stotine, da je večer organizira-na na visokoj razini.

U prošlom stoljeću, prilikom održavanja Tri-pundanskih svečanosti, kotorski puk je prire-đivao Tripundansku večer ili Tripundanski bal.Ta zabava se održavala u legendarnoj kavani„Dojmi“ izvan gradskih zidina, uz bogat zaba-vni program, lutriju i igranje tombole. Goste jezabavljao poznati glazbeni sastav: Antun Ho-men na klaviru, Đorđe Usmiani na violini, Pe-ro Cuca na trubi i Tripo Đurašević, kontrabas.

Drugi svjetski rat je prekinuo ovu lijepu tra-diciju, a nakon rata komunistički režim nijedozvoljavao održavanje ovakvih i sličnih zaba-

va, koje su bile vezane za crkvene svetkovine.Trebalo je preko pola stoljeća da se ova zaba-

va obnovi. Hrvatsko građansko društvo je 8.ve-ljače 2003. godine organiziralo prvu Tripun-dansku večer u restorani „Elass“ u Dobroti, uzmedijsku i financijsku podršku HRT i Hrvatskegospodarske komore. Goste je zabavljao VIS„Vela Luka“, a od domaćih glazbenika trebapomenuti mladu pjevačicu Ninu Petković, izTivta i rok grupu „Incident“ iz Herceg Novog, avoditelj je bio Branko Uvodić.

Naredne godine ova svetkovina se održala uhotelu „Fjord“ u Kotoru, 6. veljače. Goste je za-bavljao Ćiro Gašparac i Željko Puntijar i grupa„Tri kvarta“, uz voditeljstvo Branka Uvodića. U2005. godini zabava je održana ponovo u resto-ranu „Ellas“, uz sudjelovanje VIS „Kumpanji“iz Blata na Korčuli i Branka Uvodića.

2006. godine Tripundanski bal je održan uhotelu „Fjord“. Goste su zabavljali Vinko Cocei VIS Tri kvarta, voditelj je bio Branko Uvodić.

2007. godine hotel Fjord nije mogao udovoljitizahtjevima organizatora, pa je Tripundanski balodržan u institutu „Vrmac“ na Prčanju. Gosto-vala je klapa iz Dubrovnika „Ragusa“, pa je, uzsudjelovanje VIS Tri kvarta i gostiju Marine Cu-

31

ce i Poly Gjurgjevića, stvorena lijepa atmosfera.2008. godine Tripundanski bal održan je u ho-

telu „Teuta“ u Risnu. Sala je bila mala da primisve zainteresirane, a za dobar štimung pobrinuose Slavonija bend, VIS Tri kvarta, klape „Bokelj-ski Mornari“ i „Bisernice Boke“. Voditeljica pro-grama je bila Dolores Fabijan.

2009. godine Tripundanski bal se organiziraona Valentinovo, 14. veljače, ponovo u hoteluTeuta u Risnu. Goste je zabavljao kvartet „Krat-ki spoj“ iz Pupnata na Korčuli, a gosti su bili pu-hački kvintet „Simply brass“ iz Zagreba i VIS„Lungo mare“ iz Kotora. Voditeljica programa bi-la je Dubravka Jovanović. Turistička Zajednicagrada Zagreba je za svaku damu osigurala lici-tarsko srce, a mnogi sponzori su svima priuštilibogatu lutriju.

2010. ovu tradicionalnu manifestaciju održalismo u hotelu Splendid. U programu su tada su-djelovali šibenska klapa Maslina i VIS Amadeusiz Dubrovnika. Program je vodila Nila Miličić -Vukosavić. Direktor hotela Žarko Radulović,inače Kotoranin, osim povoljnog aranžmana ibesprijekornog prijama za sve goste večeri, osi-gurao je i nagradu pobjedniku lutrijskog plesa –vikend za dvije osobe.

32

Priredio:Dario MUSIĆ

Bože, nikada neću zaboraviti osjećaj toga polas-ka na dalek put, na put u prošlost, ususretčudima minula vremena njegova djetinjstva

koje se meni uvijek činilo kao da je bilo u doba prijenekoliko stoljeća. Bio je to ushit i drhtaj one lutalačkei pustolovne duše što sam ju od njega naslijedila. Dušespremne za divljenje, opijanje daljinama.

Na put do Rijeke krenuli smo željeznicom jersmo imali besplatne karte. Putem u vlaku otacje čitao novine, ja sam razgledavala okolicu ipisala ponešto u malu bilježnicu. Na žalost onaje odavna izgubljena. Nosila sam i dvije knjige:Posljednji dani Konstantinopolisa i Ex ponto.Škola je bila gotova, počinjalo je dugo i

bezbrižno ljeto. Ne sjećam se dijela toga danaprovedenoga u Rijeci, jer smo relativno brzoukrcani na brod “Vladimir Nazor” krenuli putKotora.

U Rijeci je otac razgovarao s obitelji Talijana ija sam ga prvi puta čula kako tečno govori svojdrugi materinski jezik. Do tada je uvijek samočitao i ponekad mi naglas govorio stihove izDanteove “Božanstvene komedije”, u vrijemekad smo to učili u školi. Također je čitao nagrčkom “Ilijadu” i prevodio mi. Volio je da gamolim neka mi pročita štogod iz Leopardija. Tomu je bio posebno drag pjesnik. Kasnije, nakonmnogo godina, stavit ću Leopardijeve stihove usvoju knjigu “Moja mala suputnica iz Pregrade”.

Talijani su se raspitivali za odlazak na otokKrk, za neke spomenike i prometne veze. Preveo

NNEEVVEENNKKAA NNEEKKIIĆĆ:: PPOOSSVVEEĆĆEENNOO MMOOJJEEMM OOCCUU IIVVAANNUU 66..

“Ja sam sve ovo saznala popripovijedanju roditelja pa se kaopisac javljam u trećem licu. Stogasu mi spoznaje kao ljuljačkaizmeđu vode i zraka, njihovedoživljaje zapisujem zapljusnutanjihovim osjećajima, sjećanjima,koja bi posve iščeznula kao što sui oni već odavno, da nema ovihzapisa. Možda se negdje izgubimu nitima jer miješam svoja injihova sjećanja, ali drhtavomrukom želim svjedočiti postojanjemoga prošloga sadržano i ukotorskoj dionici. Tako lebdimnad davnim čarobnim zaljevom ukome je odsanjan jedan san kojije postao i moj”

Kotorska trilogija

33

im je slabašni vozni red i protumačio što bimogli vidjeti na otoku. Bili su dobro odjeveni, adjevojčica je imala haljinicu od blijedomodroga“šantunga“ s vrpcama na ramenima. Bila je kaolutka. Majka se pokrila elegantnim šeširom kojimi je ostao u sjećanju. Zarekla sam se da ću i jajednom nositi takve šešire. Uspoređivala samnašu i njihovu garderobu i kovčege, osjećala svubijedu i napor naše obiteljske situacije da seodrži dostojanstvo i kakva-takva vanjska formapristojnoga odijevanja.

�Na brodu nismo imali kabine - iznajmili smo

“ligilštule“ i proveli cijeli put na palubi. Dobili

smo deke da nam noćna vlaga i svježina ne binaškodile. Za mene je to bilo najčarobnije puto-vanje u životu.

Brod je doticao velika mjesta uz obalu, a noćusu zvijezde i mjesec bili posve niski i na dohvatruke. More se crnilo nastanjeno čudnim i ta-janstvenim bićima, prepuno potonulih lađa ilegendi. Otac je ponekad zakašljao, a jednom gaje uhvatio jak kašalj, jer je već bio bolestan.

Izdavalo ga je srce, pluća, ali on se radovaokao dijete ovom putu u djetinjstvo. Baka Lizaumrla je prije sedam godina, a da nije nikadaposlije 1918. godine vidjela Kotor.

Meni se činilo da je ona cijelo vrijeme bila s na-ma na putu. Stajala je na palubi broda i onakovisoka i tamno odjevena gledala u daljinu – kadće se pojaviti grad koji je toliko voljela i provela

Kotor 1959.

34

svoje najbolje godine u njegovim zidinama. Odmah istu večer početkom plovidbe, došao je

konobar i ponudio kamenice s limunom. Otac jeradosno uzeo tri, meni je rekao neka pokušamjesti. Hitro i vješto konobar je otvorio školjke idao nam limun da sami dodamo sok po želji.Meni se nije svidjelo- nešto ljigavo i napol tečnokliznulo mi je niz grlo, i činilo se da hoće natrag.Savladala sam gadljivost, a otac je slasnosmazao sve tri kamenice i naručio čašu bijelo-ga vina. To je bila najveća raskoš koju smo sipriuštili na putovanju. Nosili smo tvrdoga sira,kobase, dvopeka, kolača koji mogu dugo stajati.Mama je sve to dobro spakirala i nekako podi-jelila na dane tako da imamo i za povratak.

Neobuzdano sanjarenje nastavljala sam i dan-ju gledajući pučinu ili blistave kamene gradovekako se približavaju i udaljavaju. Otac je osvakome znao podosta podataka i tumačio jeputem od najstarije povijesti do novijih dana.Izranjali smo iz sjena prošlosti i obasjani blis-tavom svjetlošću sunca stajali na pramcu bro-da. Moja strast za grčku mitologiju probudila senaglim trzajem i provrela u mladom tijelu: bilasam u tim trenucima i Odisej i Kirka i Euridika,moja kosa nije bila kratka i svijetla, nego dugač-ka u viticama koje su lepršale na vjetru. Plovilose kao u snu i svijet je bio pun tajanstva, ne-dokučive ljepote, halucinantan i tragičan u istimah. Kad bi otac zakašljao iz dubine prsiju,stiskalo mi se srce, da se ubrzo iza toga, zabo-ravivši sve to, raspline u misteriju stihova kojisu navirali ocu. Tiho je izrekao riječi omiljelogaLeopardija:

“Ma nebuloso e tremulo , dal piantoche mi sorgea sul ciglio, alle mie luciil tuo volto apparia…“(Al nejasno i drhtavo, od suza mina trepavici, očima se mojimtvoje lice prikazivalo…)Nisam slutila da ću na tom putu sresti jedno-

ga novog pjesnika koji će za čitav život ostatinajbliži onoj fluidnoj dionici juga koja treperi umom biću. Mnogo godina kasnije do mene ćedoprijeti njegovi stihovi i proze, ali prvi spomeni nešto stihova čula sam tada, te davne 1959. uKotoru.Taj pjesnik otišao je iz Zagreba u godinimoga rođenja, a tragično preminuo u Argentini1960., dakle samo godinu poslije našega puto-vanja. Rođen je u Kotoru 1913., godinu danaprije početka Prvoga svjetskoga rata. Ma kolikose čine udaljeni kao generacije, otac i on imalisu zajedništvo u onom neizrecivom, čime djet-injstvo i rodni grad prikuju zanavijek. To je pjes-nik Viktor Vida.

Kada godine 1971. Mirko Rogošić objavi nje-gove stihove u zbirci Otrovane lokve, a kasnije

Božidar Petrač Kruh samoće, postat će mojduhovni dodir s Vidom i most s Kotoromneizbrisiv.

Viktor Vida zapisao je: “Rođen sam u Kotoru,velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za za-vičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvi-jet, moja duša odabire Perast. On je grad duše,tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama,koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duhvedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamajuzrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreonužni red sklada, odzive geometrije međustvarima. Mi Hrvati s mora poput ostalih Medit-eranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih

stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjet-losti, koja oblikuje stvari… Slava Perastu!...Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje iarhitektonske mjere. Misao, poneki put provid-nu kao tajanstveni život u zelenim dubinama,koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uh-vatiti… Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznadkuća na surom brdu ima pojas zelenih baština;iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena,okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Predgradom je more plavetno, nebo izjutra ima bojugolubljeg vrata s mliječnim preljevima glatkeškoljke… Sjećam se mnoge smrti u Perastu, sm-rti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akaci-je. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji seje miješao s mirisom starine u sobama… U tomkraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast jeslatkim umorom mrtvi grad…“

U nizu Vidinih zapisa i eseja postoji i jedna odahrvatskoj mladosti kojoj je po idejama pripadala

35

i generacija moga oca. Stoga ona ima posebanznačaj za ovaj uspomenički tekst: Sve se možereći za hrvatsku mladež, samo se ne može reći,da nije bila idealistička, ili da su je privlačileivanjske krijesnice režima. Ta mladež, žrtvanaših paradoksalnih neprilika, bila je uvijekbuntovna i neukrotiva, četrdesetosmaška upolitičkim i socijalnim zahtjevima i istodobno,anticentralistička i antišovinistička pred Kos-suthovim zavojevačima. Ona je padala bajrons-ki u borbi protiv Beča i Pešte, njoj se, izranja-vanoj bajunetama i kundacima velikosrpskihdiktatura, izdišući u krvi i suzama, kojima jekvasila svoj tvrdi kruh, ukazivala Hrvatska pop-

ut blijeda Lazara, koji ustaje iz groba. Pa kada jebila i socijalistička, pa kada je bila i uvjereno ju-goslavenska i nebulozno panslavenska, sanja-jući Preradovićevu lipu, budimo iskreni, ona bi-jaše instinktivno kršćanska i strastveno hrvats-ka. Svi su se njeni sinovi rasplinuli u sukobimas krvavom stvarnošću, u oportunizmu i izdajivođa, diktatima Realpolitik. Njena se tamnocr-vena, zdrava, gusta krv razlijevala pločnicima, apreko te krvi prelazile su kočije, automobili icrne sjajne kaljače… U srcu hrvatskog čovjeka ikada je star i poražen od života, uvijek cvjetaonih dvadeset lijepih godina prve mladosti …Hrvatska mladež, kad ustreba, umire dosto-janstveno i mirno bez mnogo “kerefeka“, nosećidomovinu u srcu, koje je tesalo tisuću kladiva-ca.“

Sve ovo dopire do mene mnogo godina kasni-je, ali prepoznato one davne 1959. godine naputu u Itaku, na putu u orfejsku domaju prvih

osjećaja, zgrušanih u suznim očima moga ocakoje slute da je to oproštaj.

Kad je Homer napisao Odiseju, našla se u njoji ova misao: Kad je val visoko uzdigao Odiseja,ugledao je cijeli svijet.

S takvim drhtavim uzbuđenjem stajao je otacna pramcu broda kad smo uplovili u kotorskizaljev i kad se pred njegovim očima otkrio Kotor.

Do te posljednje i najdublje točke fjorda dolazise pogledom preko Herceg Novog, Tivta, Lastva,Bijele, Svete Nedelje, Risna, Perasta, Stoliva,Prčanja, Dobrote, Mua…

Otac se uzbudio kad smo prolazili poredotočića Gospe od Škrpjela i pripovijedao, kako jeto umjetni otok koji su načinili Peraštanidovozeći kamenje s kopna, da bi na koncusagradili crkvu, uresili je skupocjenim pločama,prozorima, stropom, oslikali freskama. Tajslikar bio je iz Perasta, Tripo Kokolja i živio je uosamnaestom stoljeću.

- Njegove ćeš slike vidjeti, obeća otac. Vidjetćeš kako je darovito spojio gracioznost i rafinira-nost Venecije i muževnost bokeljskoga pejzaža.

Uz taj otočić lebdi na modroj površini otočićSv. Jurja, romantični krajolik, mističan i tih-posljednje počivalište, otok mrtvih. Taj doživljajkasnije mi je u životu dolazio kao boecklinovskopomalo sablasno, hadovsko slikarstvo: usredotoka crkvica opkoljena tamnim vjekovnimčempresima. Tu su na Sv. Jurju grobnice per-aških patricija, rekne otac.

Kad smo jednoga od tih dana u Kotoru pos-jetili otočić Sv. Jurja, bio je to jedan od najrani-jih mojih susreta sa smrću: na grobnicama jenikla divlja trava, mirisna, gorka kao iz biblijskeposljednje večere; sunčale su se gušterice, apred večer su se raspršile lastavice vrtoglavimbjelkasto - modrim letom, dizale su se uvis pavještim spiralama padale k moru i ulijetale krozprozor u starinsku crkvicu. One su bile najživl-je i najljepše stanovnice otoka mrtvih.

Prodirući u kopno veličanstveni modri utormora sudario se s masivnim zidinama, a fjord seuspinjao po planini i obasjan suncem na za-lasku, pokriven žukinim kasnim cvijetom, po-zlatio bokove visova. Bila je to božanska kulisa,lijepa do bizarne romantične slike obasjanezrakama kao sa starinskih razglednica.

Opasan četiri kilometra dugim zidinama krozkoje se na troja vrata ulazi u grad, ostavljao jeKotor dojam prezrele oskoruše uglatih oblika,zaštićenosti i tajanstva koje se gnijezdilo u zidi-nama. Otac je obrisao suzu i laganim glasomrekao: Bože, konačno! Znaš li da tu počivajusvete moći mučenika Tripuna? Vidjet ćeš gakako stoji odjeven u kratku togu, u jednoj rucidrži palmin list, znak svoga mučeništva, a u

Brod “Vladimir Nazor“

36

drugoj svoj grad opkoljen čipkastim zidinama isurim gorama. Imali smo i svoju zastavu koja jenosila njegov lik. On je bio nebeski zaštitnik izagovornik. Moći ovoga sveca dopremljene su izKapadokije u Maloj Aziji, gdje je umromučeničkom smrću oko 809. Godine i kasnijedošle u Kotor. Legenda kaže da su pomorcispasili njegove zemne ostatke i s njima doploviliu Jadransko more, ali ih je nagli vjetar skrenuou Kotorski zaljev.

- A znaš li da je Kotor u davnini imao i svoj ar-senal i svoju riznicu? Gradili su se brzi brodovi,vrvjelo je mnoštvom mornara, graditelja ikalafata, a grad je mirisao na katran,dok su lađe čekale na dalekasmiona putovanja. Sjećam sekako su lijepe uniforme imalioni iz Bokeljske mornarice!Eh… ma mnogi danas “ve-liki“ nisu imali ništa, a ovoje najstarija pomorskabratovština na svijetu!!“

Možda nisam sve do-bro čula, zadivljeno samprilazila gradu kaobiću, a otac je i daljepripovijedao, da bi nakoncu povikao: - Enoga!

Na rivi je stajao njegovškolski drug s kojim jeprije dobrih pola stoljećapohađao isti razred. TončiHomen. Dojmovi su setako zgusnuli i brzo mijen-jali iz slike u sliku, da se nemogu sjetiti kako je izgledao.Još uvijek mi je pogled vrludaouz planinu i krivudave zidine štosu se penjale do najviše utvrde, iza ko-je se uzdizala još viša gromada moćne gore.

Zagrljaji i pozdravi, polazak kroz gradska vra-ta. Sjećam se da je otac zastao i nekako zagrc-nuto pokazao Homenu na mjesto gdje je nekadana kamenim vratima stajao grb grada Kotora.Sada je to mjesto bilo nagrđeno obijenim ka-menom i postavljenom zvijezdom. To je ocu bilaprva rana koja je kazivala o novom dobu. Otacje gotovo zaplakao. Nije puno pitao, odavno muje sve bilo jasno, ali je mahao glavom i onda naglavnom trgu spustio kovčeg te skinuvši šešir,obrisao znojno čelo. Disao je teško i Homen jevidio kako se muči. Uzbuđenje je bilo veliko,sjećanja tako nagla.

Pred nama se dizao četvrtast zdepast toranj sasatom. Bilo je kasno popodne i sjene su se

pružile prema istoku. Pomalo se hladio ugrijanikamen na trgu koji je sabirao slike prošlosti ujedno nerazmrsivo klupko, bolno i lijepo u istimah.

Kolikogod je vremena prošlo od toga rastankas Kotorom, otac se uvijek osjećao Bokeljom, Ko-toraninom koji je kao dijete primio u dušu svesuprotnosti koje taj kraj čuva u sebi.

Svakoga dana, gotovo svakoga trenutka morei atmosfera postaju drugačiji, a nagli prijelazidonose sve nijanse najljepšega zaljeva: od sivoćei tmaste sjenovite gromade silnih vrleti kad sve

utone u zatvorenu kutiju i umiru boje, pado splina svjetlosti kad i najmanji

broš, ukras na nekoj kući zapjeva.Snažni su kontrasti modrine ne-

ba i mora i onih bastiona, kulai tornjeva iz kojih provirujuzvonici starih crkava, us-porednih okomitih rezova,gusto zbijenoga masivagrada, teške arhitektonskemase. Dojmljiva je moćnatvrđava Svetoga Ivana,kao stari kotorskiAlkatraz, rekao bi ViktorVida.

Boravili smo kodobitelji Homen tih sedamdana, koje sam provela unekom snu, što se vre-menom, bez oštrine obrisa,

pretvorio u čarobnu svjet-lost dana i ljubičaste sjene

noći. Vrijeme je bilo ljetno,žarko, a vjetrovi su ulazili s

mora i kopna, mirisni i spa-sonosni, šuljali se ulicama, lep-

ršali mojom ljetnom haljinom,ublažavali jarku svjetlost i žar sunca.

Mlazevi vreline silazili su s kamena ponadgrada, treperili na obali gdje smo se svakogadana polazili kupati, splinovi raskošne svjetlostilutali su uskim kaletama, spuštali se nizzvonike, a snažni maestrali udarali kao u dnovelika vrča, ili zdenca, spasonosni i rashlađu-jući. Vonjali su na sol, jod i alge, na čisti mirismora i miješali se s mirisima cvijeća, penjačica-ma sredozemnih jakih boja i mirisa.

Svakoga jutra i kasnijega poslijepodneva išlibismo na kupanje. Na plaži je bilo bistro more ičarobna atmosfera koja je čovjeka prisiljavalada neobuzdano sanjari. Modro stakleno zvono,toplo more i tišine imali su mitsku dubinu. Otacje u moru ležao na leđima i lagano micao ruka-ma i nogama da se nagleda sunca i uživa umaštanjima.

Otac Ivan 1959.

37

Onaj golemi krš i neka istodobna vedrina spa-jala je začarani prostor u idealni okvir zaljubav. Moja mladost dostigla je ono beztežinskostanje kad se prolazi u laganim Euridikinimsandalama, a sve treperi u pustolovnomgradiću, punom sjena i svjetlosti, kao naTurnerovim slikama. Splin blještava mora i mojulazak svakoga dana u njegovu mlaku slanost,dodiri plavetnila i neka tajnovitost, ispunjali sume tih dana kao nikada do tada. Ili mi se samočini - sve je tako daleko i davno prošlo, ali ostaoje neki aureolski sjaj, točan miris slane pržine,glatke ljuske rakova koje sadrže slatkastomeso posebna okusa, predavanje ci-jeloga tijela neopisivu dodirupučine nad kojom lete ptice is-pod plava neba. Ljeto je strast,ono uzima sva naša čula umladosti, pamti topline,mirise, vedrinu neba, uz-drhtalost tijela i duše,stvara neke nade pre-pune praiskonske du-bine kojih nikada višene će biti. A nebo je ve-liko Božje modro oko.

Kuća Homenovih bilaje na rubu nekoga pro-laza, ne znam više kakose zvao, prozor je biookićen lončićima bosiljkai lavande, a kroz njih suse vidjeli tornjevi i bastionigrada. Oko kuće bio jeđardin u kome smo uvečersjedili i njih dvojica, otac iHomen, prebirali su po us-pomenama kao na staroj harfi.Doticali su se i novih događaja, alitada bi snizili glasove i gotovo šaptomprelazili po žicama gorčine.

Ja sam uzimala slobodu da sama prošećem vi-jugavim ulicama i popijem limunadu u nekomskromnom ljetnom restorančiću. Zavirila samnekoliko puta u Svetoga Tripuna i sjedila nastubištu u predvorju, ližući sladoled. Pričinjalomi se da moja baka Liza, upravo sada prolazipjacetom u svom crnom šeširu i dugačkoj halji-ni koja seže do gležanja, a na nogama joj cipelena visoki “šnir“. Oh, kako bi ona sada beskrajnouživala!

U neobuzdanim maštanjima prepunim ugodenisam bila svjesna da su zemaljske taštine takokrhke i da se jedino u krilu Vječnosti može usre-dotočiti prava sreća.

Eh … mladosti to nije potrebno. Takva svijestdolazi puno kasnije, pa se i sanjarenja mlade-

načke blažene opuštenosti pomalo pretvaraju uone nezaboravne odbljeske kojih ne bi ni bilo danema Vječnosti.

Posjetili smo skromni hotel “Wien“ koji, nar-avno, nije više postojao: bila je to dvokatnica utuđim rukama, pa nismo ni ulazili unutra. Po-malo zapuštena i neobojenih “škura“ samovalaje u tišini nevažne uličice, a otac je pokazivao di-jelove kuće i opisivao što se gdje nalazilo u nje-govu djetinjstvu. Sjećam se da je pogladiorukom kameni zid i vrata, potom popravio šeširod svijetle lagane slame i krenuo svojom kale-

tom da se više nikada ne vrati. Sigurnasam da je imao suzama zamagljene

oči. Starost je bila tu, a sva lutanjapočinjala su i završavala samo

ovdje: bila su besmislena, kao isvaka potraga za zemaljskimnemirima ili srećom.

Na plaži kod posljednjegakupanja našla sam kamenišaran modrim žilicama,sa čudesnom slikom kojaje mogla biti i Gospa. Či-tala sam “Ex ponto“ inalazila savršenu srod-nost s piscem. Otac jeviše šutio, a ja sam tonu-la u posljednji zalazaksunca iza moćnih plani-na. Prošli smo posljednjiput uskim ulicama, hladili

se u sjenama, a na nebu suveć sjale prve zvijezde kad

smo zatvorili vrata “đardina“.Otac je pogledao uvis i rekao:

O, zvijezde, kako ste daleko, asutra ćete nekom drugom ovdje

sjati.Disao je već teško, umarao se brzo, ali

njegovo lice nije odavalo nikakve tegobe. Os-talo je do posljednjega dana bez bora, glatko imirno, visoka čela i dubokih zalisaka. Kao da ječuvao mladenački, gotovo dječački lik nekomtajnom magijom.

�Sutradan smo napustili Kotor. Na rivi nas je

ispratio Tonči i dugo smo mahali jedni drugima.Grad je nestao u titrajima jutarnjega svjetla,otočići zaplivali iza rtova u nigdinu i plavetnilo,galebovi se oglasili krikom. Sve se pretvaralo upijesak zaborava od trena rastanka do danas.

Naš povratak i preostale dvije i pol godine oče-va života, hranili su se tim posljednjim čarom

Nevenka 1959.

38

urona u prošlost, pogleda u udaljeno djetinjstvoi ljepotu uspavana mora toga odlazećega jutra.O, da su mogli prestati glasovi ljudi na palubi,da je mogla nastati tajanstvena tišina koja je je-dina dostojna te velike ljepote i ljubavi!

�Preda mnom je “Hrvatski glasnik“ iz listopada

2007. Gledam grb grada Kotora na stranici 29.:u baroknoj kartuši štit, na njemu trodjelno pol-je – vojnik, kula i lav. Bijelo, plavo, zeleno i zlat-no. Povrh svega stoji natpis: FIDES ET HONOR.U ime te vjere i časti, a ponajviše neumrleljubavi prema rodnome Kotoru ( jer ipak je onodgojio, naučio hodati i govoriti izgubljenogaIvana ) napisah ovu malu uspomeničku trilogi-ju.

Još se nadam da ću bar jednom čuti zvonce najarbolu nekoga broda koje mi kazuje: Kotor jetu. Odisej se pretvara kao u pravom mitu u mo-ju ostarjelu dušu i mi ulazimo u grad otaca.

Svršetak

Nevenka Nekić - Bilješka o piscuNevenka Nekić rođena je u Zagrebu 8. svibnja

1942. godine. Na Pedagoškoj akademiji završilaje grupu povijest i hrvatski jezik, a na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu povijest i bib-liotekarstvo.

Službovala je kao profesor u Karlovcu, Zagre-bu i nekim manjim mjestima u Hrvatskoj. Pre-davala je povijest, hrvatski jezik, povijest umjet-nosti, tehniku znanstvenoga rada i grupu pred-meta INDOK-sistemi. Od 1978. službovala jekao profesor u Klasičnoj gimnaziji i Nadbiskup-skoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Tu jeumirovljena 2000. godine.

U književnosti se javila 1978. novelom Jedandan maloga čovjeka i od toga vremena neprekid-no surađuje u raznim časopisima kao što su:Forum, Obnovljeni život, Marulić, Svjetlo,Hrvatska revija, Fokus, Nastavni vjesnik,Hrvatska misao, Hrvatska obzorja, Nova Istra,Ognjište, Hrvatski književni list, More, Glasmuzealaca, Lička revija, Hrvatsko slovo, Repub-lika, Omanut, Klasje, Đakovački vezovi i drugi.

Piše pripovijetke, novele, eseje iz područjalikovne umjetnosti i književnosti, polemičke ipolitičke članke, pjesme, drame, putopise, ro-mane i lirsku prozu. Također se bavi povijesnimtekstovima te je do sada objavila dulje raspraveo banu Jelačiću, Eugenu Kvaterniku, RuđeruBoškoviću, Josipu Juraja Strossmayeru, Eu-genu Kumičiću, Imbri Tkalcu te slovačkim pisci-

ma i osobama povezanim uz Hrvatsku: leksiko-grafu Ivanu Branislavu Zochu, Janu JankuTomboru, Janu Vojtašaku, sv. MarkuKriževčaninu, Andreju Hlinki, Jozefu CigeruHronskom, Milanu Rastislavu Štefaniku i drugi-ma. Autorica sudjeluje kritičkim osvrtima upromicanju književnosti iseljenih Hrvata i tajni-ca je u Sekciji DHK za proučavanje književnostiu hrvatskom iseljeništvu (čileanska književnost,vojvođanski krug, gradišćanski književni krug).

Bila je jedna od urednica listova Hrvatska do-movina i Ognjište. Do sada je objavila sljedećeknjige: Život i djelo dr. Antuna Bauera, Đakovo,1992.; Moja mala suputnica iz Pregrade, lirskizapisi, Pregrada, MH, 1994.; Ruđe iz Dubrovni-ka, tri pripovijetke, Zagreb, NKG , 1995.; Brač-ka kvadrifora, pripovijetke, Zagreb, KS, 1995.;Legende, kronike i zapisi, Zagreb, HDSP, 1997.;Grad-zvijezda, pripovijetke, Karlovac, OgranakHPEU, 1998.; Vukovarske elegije, pripovijetke,Zagreb, HKD sv. Jeronima, 1999.; Croatia pe-trea, (zbirka pjesama), Mostar, Ogranak MH idrugi, 2000.; Juraj Batelja – Nevenka Nekić,Slavetićkom i svetojanskom kraju u pohode, Za-greb, 2000.; Trinaest strašnih priča i jednagroteska, Zagreb, 2001.; Uspomene iz Slovačke,Zagreb, M. Slovačka, 2002.; Ispovid Marije Mija-tove sestri Grgici, drama, 2002.; Raosovzbornik, Imotski, 2005.; Juraj Batelja – Neven-ka Nekić, Stepinčevim stopama po rodnomekraju, Zagreb, 2003.; Poljubac antike, pripovi-

Sa roditeljima u Zagrebu 1959.

39

jetke, Split, Naklada Bošković, 2003.; Tajnesfere, pripovijetke, Split, Naklada Bošković,2004.; Susret u Emausu, (roman o Stepincu),Zagreb, J. Batelja i Stepinčeva zaklada, 2004.;Anđeo tame, (zbirka poezije), Vukovar, MH,2004.; Dani u Danskoj, (putopis), Zagreb,HPEU, 2005.; Šetnja s carskom maskom,pripovijetka i slikovnica, Split, NakladaBošković, 2005. (knjiga za djecu); Hobotnica, ro-man, Split, Naklada Bošković, 2006.; Mono-grafija Kipar Mile Grgas, Zagreb, ITG, 2006.,Stotine godina visovačke samoće, zbirka pripov-jedaka, Split, Naklada Bošković, 2007.; Kardi-nalovo srce, roman, Split, Verbum, 2008.;Ruđer Bošković, biografsko-literarno djelo,Split, Naklada Bošković, 2008., Hobotnica II.,roman, Naklada Bošković, Split, 2009., Demoni Sveta Krv, roman, Verbum, Split, 2009.,Gospodična i drug, zbirka pripovijedaka, Za-greb, 2009., Burik, roman, Tovarnik, 2009.

Od tih dvadeset i sedam knjiga većina pripadalijepoj književnosti, dok se prva bavi značajemdr. Antuna Bauera, poznatoga Vukovarca, do-natora i osnivača brojnih galerija i muzeja uHrvatskoj.

Monografija o kiparu Mili Grgasu stručni jetekst iz područja likovne umjetnosti. RomanSusret u Emausu doživio je drugo izdanje uMostaru 2006., te treće i četvrto pod nazivomKardinalovo srce u izdanju splitskog Verbuma2008. U tisku se nalaze knjige: monografija oslikarici Ani Mariji Botteri Peruzović, Hrvatskeheroine, Družba Vinka Paulskoga u Hrvatskoj iknjiga književnih kritika.

Nevenka Nekić autorica je brojnih likovnihkataloga. O njenoj literaturi pisali su do sadabrojni kritičari: Petar Šegedin, Dubravko Hor-vatić, Đurđica Ivanišević, Hrvojka MihanovićSalopek, Nedjeljko Mihanović, Siniša Vuković,Agneza Szabo, Zlatko Tomičić, Svevlad Slamnig,Mislav Ježić, Božidar Petrač, Mato Marčinko,Nenad Valentin Borozan, Sanko Rabar, BogdanMalešević, Đuro Vidmarović, fra Andrija Nikić,Zdravko Nikić, prof., dr. Ilija Drmić, StjepanGalić, dr. Juraj Batelja i drugi.

Autorica surađuje na Hrvatskom radiju, Ka-toličkom radiju, Hrvatskoj televiziji. Priređujeputopisne, povijesne i literarne teme. Do sada jeostvarila kao scenaristica pedeset i pet doku-mentarnih filmova iz kulturne baštine hrvatsko-ga naroda u okviru Obrazovno-znanstvenoga iDokumentarnoga programa HRT–a, (Povijestženskim rukopisom, Legende i kronike), kao iniz emisija iz povijesti i literature na raznim ra-dio postajama. Posljednja suradnja s HRT-om jefilm Čika i Vekenega, kao i 30 filmova unizankama Hrvatsko podmorje i Ušća hrvatskih

rijeka. Film o kiparu Mili Grgasu samostalno jeautorsko djelo – scenarij i režija..

Autorica se bavi slikarstvom i do sada je imalatridesetak samostalnih i skupnih izložaba.Sama je likovno opremila neka svoja književnadjela.

Autorica je nagrađena 1998. Državnom na-gradom Republike Hrvatske Ivan Filipović zadjelatnost na polju odgoja i kulture. Primila jePosebnu nagradu za Serra priču u godini 2001.,(Društvo hrvatskih književnika). Dobitnica jeRaosove nagrade za monodramu u godini 2002.Dobitnica je Posebne nagrade za Serra priču u2003. godini. Dobitnica je prve nagrade za Ser-ra priču 2005. Primila je drugu nagradu na Pa-sionskim danima 2007. za roman Čudo uSredištu svijeta (posvećen Ludbregu i Krvi Kris-tovoj), kao i nagradu Dubravko Horvatić zaprozu 2007.

Članicom je Društva hrvatskih književnika, (jedan mandat Upravnoga odbora DHK), Društ-va hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Maticehrvatske, Društva hrvatsko-slovačkoga pri-jateljstva, Matice slovačke, Društva Napredak,dopredsjednica je Hrvatske Paneuropske unije.

Knjiga Vukovarske elegije prevedena je u SAD-u na engleski jezik, pjesme su joj prevođene naslovenski i njemački jezik. Autorica prevodi saslovenskoga i njemačkoga jezika.

Zastupljena je u antologijama: Hrvatskauskrsna lirika od Kranjčevića do danas, Zagreb,2001., Hrvatski putopis od 16. stoljeća dodanas, Zagreb, 2002., Dunav u hrvatskom pjes-ništvu, Zagreb, 2005., Seid ein Gesprach,Eisenstadt, 2004., Pobratimstvo lica usvemiru(Pjesnici Tinu Ujeviću), Split- Sarajevo,2005.,Susret riječi, Bedekovčina, 2005. Jezik ihrid, Pisana riječ članova DHK HB, Zagreb-Mostar, 2005., Vrazova Ljubica, Samobor,2006., 2007., 2008., Naša velečasna maslina,Split, 2006., Anđeo u katedrali ,Split, 2007.,Vjetar u grivi, Đakovo, 2006., Hrvatske mari-janske pjesme, Široki Brijeg- Zagreb, 2006.,Vedri Vidra, Split- Dubrovnik, 2008., i drugima,kao i u Povijesti hrvatske književnosti DubravkaJelčića, Zagreb, 2004.

Autorica sudjeluje znanstvenim prilozima nasimpozijima– pr. O J. J. Strossmayeru, ZdenkiMarković, Matku Peiću (Dani Dobriše Cesarićau Požegi), Andreju Hlinki, Mariološkom kongre-su u Rimu 2004., Danima iseljeničke kn-jiževnosti u Rovinju, Dani fra Ivana KrstiteljaBačića na Visovcu, Neretvanski susreti- IvoLendić 2008. i drugima.

Neki tekstovi Nevenke Nekić ušli su u čitanke zašesti i osmi razred osnovne škole te gimnazije.

Autorica živi i radi u Zagrebu.

Piše:Vlasta MANDIĆ

Polako, što ste navalili kaoda je rasprodaja… jedan pojedan… alamote narodebokeški! Đe češ stari sa tommotikom… a, ti tamo… bacicigar - nema pušenja. Ajtesamo naprijed... nemazadržavanja... ko se to tamogura... baba đe češ sa to-likom kofom… što je ovojutros narode…vozi kolega!

Baba Stane: Berekinu ni-jedan! Što si se nakostri-ješio kao kokot. Kukuričešli kukuričeš. I ti češ namagovorit kako ćemo ulazit uautobus!? Ma ke moto. Ajdemuči jer ću ti pripetat jedanškopacun, kada ti ga nijemater pripetala kada je tre-balo.

Sandra: Svaka vam je namjestu. Prije su stajali nasvakih 100 metara dapokupe putnike, a sada ka-da se svi vozimo autobusommaltretiraju nas.

Kondukter: Sinjorina, jabih vas u svakom slučaju ina svaki način maltretirao,ako bi vam se dopalo.

Sandra: Ma kako ne, bašsi mi prezenca.

PERO: Baba Stane, svakavam čast. Ovaj mali fičširićmi ne da unjet motiku. Nitida je kasetna bomba.

TOMO: Smanji na kriv-inu, skoro sam pao. Nije tiovo ruvinana Autoboka, pa

da nas voziš kao krtolu.Popričat ću ti dvije sa gaz-dom.

Kondukter: Samo izvolite,vaša volja.

Baba Stane: A, kap. Pero,đe ćete sa tom motikom?

Kap. Pero: Nevolja, nevol-ja me natjerala. Para je svemanje. Što digla banka, štospiskala žena i djeca, tanto,nema više. Nemam više živ-ota za poć na more. Odstarine imam dva dolca uRisan pa vam idem nakopanje. Zato više nebrinem za verduru i uljemaslinovo. A bogami, skupise i drva.

TOMO: E, moj kap. Pero.Prije ste burdižali po moru,a sada po dolcima. Ne mir-iše mi to na dobro. Što daradi radnička klasa?

Jozica: Što da radi?Motiku u ruke i na rabotu.Bolje bi bilo i tebi da svratišdo Zalaza i da prekopaš li-vade i poljane. Sve je poddračom. Ne bi sada kukalikako da platimo struju,telefon i televiziju. A, bome,bilo bi jagnjetine i kaštra-dine za Božić, Novu godinui za slavu.

Kondukter: Perast! Koizlazi brzo, a ko ulazi jošbrže.

Englez: Please, bus Ko-tor?

Kondukter: O, yes,upadaj boy!

Baba Stane: Svaka ti je

zlatna moja Jozica. Mi smose doma istrošili i ne znamokako ćemo pasat januar. Strpeze na trpezu od decem-bra do februara. Sve samefrajade, niko ne rabota.

Dejo: Što su dosadni ovistarci. Meštre raspalimuziku, da malo pročistimoariju.

Baba Stane: Dosadni, a?Lako ti je zaprdovat kada teotac hrani. Imaš 35godina,a još ne rabotaš. Kako ćešpenziju zaradit, jadan nebio?

Dejo: Oladi, dont vory ba-by!

Kondukter: Oravac! O li-jepih li djevuški. Prihodit,idete u diskoteku?

Djevuška: Pajdom, paj-dom!

Jozica: Ovo su tioravačke Ruskinje. Živepod brdo u rusko naselje.

Baba Stane: Ne znam ko-jega su đavola stigle doOravca. Što ne stoje doma,kao i mi.

Dejo: Kod nas je bolja kli-ma, a i mladići.

Jozica: Nemojte se fatatsa ovim malim. Nikad se neznam kako će se završit.Videte da mu je donja udar-ila u gornju.

Kondukter: Ima li ko zaDobrotu?

Tomo: Vozi, tamo je svepopunjeno.

Baba Stane: Mali, iskrcajme na rivu. Laka noć vam

KKOOTTOORRSSKKEE BBOOTTUUNNAADDEE

Strujni udar

svima… Fala Bogu da samizašla. Opet je plavilo, anisu stavili pontone. Niđenikoga preko pjace ni na trgOd oružja. Ni mačka, nibizin da pasaju. Nema nikotorskih šetača. Oprostimi Bože kao iza zemljotre-sa. Marice, otvarajte por-tun. Dodaj mi pantofule,sve sam noge skvasila.

Marica: Došla je šinjoraLaura. Majko, je si li don-jela koji solad?

Baba Stane: Nijanka ćen-tezim. Dondo Mišo, nije do-bio pensiju iz Amerike imaveć tri mjeseca. Izgleda dasu oni preko bare u goramerda nego mi. E, pa sadavidi što ćemo.

Laura: Počinje dnevnik,dođite.

Marica: Svako veće istadrama. Prvo idu vijesti izTunisa, Jemena, Albanije.Ne znaš ko koga bije, ali do-bro biju. Bože sačuvaj, bijusvoj narod, a svi su u svoj-tu.

Baba Stane: Svojta ti senajbolje bije. Mjesto dakažu – dragi narode akovam više nismo dobri hvalalijepo za ovo do sada miodosmo.

Marica: Tako je učinjelažena predsjednika Tunisa.Uzela je tonu i po zlata iodletjela.

Laura: Ne mogu od vasništa ćut. Opet o poplavl-jenom području okoSkadarskog jezera. Voda imje došla do grla. Kukuonome koga to zlo snađe.Eto, sada o aditivima uhrani. Što je to?

Marica: To ti je za čovjekaotrov.

Laura: Ko da je to vijest.Nama je više sve otrovanood neba do zemlje, od vodedo vazduha. Ma ja bi…

Marica: Čekajte šinjoraLaura. Sada govore o krim-inalu. Kaže “kod nas nemakriminala ali se dobro nosi-mo sa njim”. A, sada čudoneviđeno - ovi od strujetraže da im se plate gubicina mreži, te pokradenastruja, te nenaplaćena po-traživanja…

Baba Stane: Vidi ti njih,pa toga nema ni u raju. Svepreko naše grbače. I ja bihribe, samo ako mogu većibokuni. Skoro da im jošdamo bonus što sjede ukancelarije za duplo većeplate od dotura.

Marica: Majko, dobro sise inđenjala. Nego, kako će-mo platiti struju? Moramonekako preskočit ovaj janu-ar i februar, pa ćemo se zadrugo nekako već snaći.

Laura: Ne uzbuđujte se.Oli ne vidite da nam na

dnevniku prvo servirajuužase naše i bjelosvjetske.Pošto nas to dotiče tj. trau-matizira i mi se prepanemo,te od straha nema ni spa-vanja. Kada na kraju dođered na struju, ovako kakosmo obrađeni, problem sastrujom nam se više nepara kao problem. Bolje daodma ujutro platimo, danam se, sačuvaj Bože, nenakupi račun. To ti je našnarod.

Baba Stane: A mi kojistvarno nemamo para, štoćemo?

Laura: Danas kada vamna vrata pokuca inkasantza čitanje struje vi se lijepopotašulajte i ne puštajteglasa. Kada vidi da vas ne-ma doma poći će ča.Takoćete preskočiti januar, amožda u februaru ili martuRegulatorna agencija neštoi riješi u vezi struje, u našukorist. Zbog toga su i tamomiša mu kokota!

Baba Stane: Nikad u živo-tu nisam lagala ni pravilašemence. Ufatila me de-boleca od svega: od auto-busa, od mrtvoga Kotora,od zime, poplavljenih pjacai kanižela, Tunisa, Albanije,od svetaca i fešta i na krajustruje… ne mogu više,ufatit će me strujni udar -kolpat će me!

SKALARADIOKotor

Nezavisni radio, Stari grad,Trg od oružja, 85330 Kotor

42

Piše: Tripo SCHUBERT

Božićni domjenak 28.12. 2010. Podružnica Kotor organizirala

je Božićni domjenak u prostorijama HGD CG,kojemu je nazočio veliki broj članova. Poz-dravio ih je Ilko Marović, predsjednik Po-družnice, i poželio radosne Božične blagdane iuspješnu Novu godinu. Posebno je pozdravioBoža Vodopiju, generalnog konzula RH u Ko-toru i Fila Biskupovića, potpredsjednikaOpćine Kotor. U ime središnjice HGD CG ipredsjednika dr Ivana Ilića, Tripo Schubert,tajnik društva, je podsjetio na aktivnosti kojeje imalo Društvo u godini na odlasku i upoz-nao ih o organizaciji Jubilarne 2011. godine inekim važnijim manifestacijama.

Humanitarna akcija za obitelj Marković

1.1.2011. U ranim jutarnjim satima prvogdana nove godine u naselju Kamp u Dobroti

izgorjela je do temelja kuća obitelji MarkaMarkovića, rodom iz Stoliva, žene mu Franice,rodom Janković iz Mula i sinova Davora i Ma-rija. Mario, radnik Vatrogasne jedinice Kotor,zadobio je opekline prvog stupnja i nalazi sena liječenju u kotorskoj bolnici. Članovi suHrvatskog građanskog društva Crne Gore, inaše je društvo pomoglo sukladno svojim mo-gućnostima. Također , uputili smo apel svimaljudima dobre volje i institucijama da pomo-gnu obitelji Marković.

Sastanak podružnice Podgorica 21. 1. 2011. Upravni odbor HGDCG -Po-

družnica Podgorica održao je prvi ovogodišnjisastanak. Na dnevnom redu, među ostalim,razmatrano je financijsko izvješće za 2010.go-dinu, izvršena je analiza opremanja prostorijaPodružnice i usvojen Plan rada za 2011.godi-nu. Posebno se živo raspravljalo o aktivnosti-ma u tekućoj godini koje su nakon toga usvo-jene kao sastavni dio Plana rada. Jedan odprioritetnih zadataka je otvaranje i rad prosto-rija Podružnice za šire članstvo i sve zaintere-

Procesija

43

KRONIKA DRUŠTVAsirane građane, tako da će realizacija tog za-datka početi već od 1. veljače. Prostorije Po-družnice biti će otvorene svake srijede od17,00 do 20,00 i subotom od 10,00 do 13,00sati. Pored navedenog, Planom rada je predvi-đen prijem novih članova Društva, nastavakopremanja prostorija, formiranje potrebne evi-dencije fonda knjižnice, organizacija kulturnihmanifestacija, i niz sličnih aktivnosti. Obziromna aktivniji rad članova društva, težište će bi-ti i na prezentaciji aktivnosti Podružnice pu-tem medija u cilju popularizacije u sredinigdje djelujemo.

Emisija „U žiži“23. 1. 2011. Članovi direkcije Dubrovnik

karneval festa posjetili su Kotor i gostovali naRadio Skali u emisiji „U žiži“. Izvršni produ-cent Ante Tolj, glazbeni producent Ante Ska-ramuca i voditeljica odnosa s javnošću KarlaLabaš su predstavili program ovogodišnjegDubrovnik karneval festa skupa s gospođomRafelom Pinom Lazarević, predstavnicom kar-nevalske skupine „Karampana“ iz Kotora, ko-ja će u organizaciji Hrvatskog građanskog dru-

štva Crne Gore ove će godine gostovati na du-brovačkom karnevalu.

Poziv Biskupskog ordinarijata 23. 1.2011. iz Biskupskog ordinarijata je

došao poziv predsjedniku HGD CG prim. drIvanu Iliću da bude zvanični predstavnik Dru-štva na svim manifestacijama u povodu Tri-pundanskog blagdana - prisustvuje svečano-stima, svetom misnom slavlju, procesiji i ofici-jelnom ručku sa ostalim uzvanicama. U proce-siji će se nositi i stijeg HGD CG.

Popis stanovništva29.1. 2011. u organizaciji Hrvatskog nacio-

nalnog vijeća održan je sastanak predstavnikahrvatskih udruga i Hrvatske građanske inici-jative povodom Popisa stanovništva u CrnojGori koji će sprovesti od 1. do 15. travnja. Sa-stanku su ispred HGD CG nazočili predsjed-nik prim.dr Ivan Ilić i predsjednica PodružniceHGDCG Tivat Ljerka Sindik. Ilić je u diskusijiukazao na činjenicu da je Društvo dalo velikidoprinos očuvanju identiteta Hrvata u Crnoj

Učenici Dubrovačke gimnazije u Kotoru

44

Gori kroz svoj desetogodišnji uspješan rad.Ukazao je na značaj naše bogate izdavačkedjelatnosti, posebno časopisa Hrvatski glas-nik, koji su vjerojatno i onaj dio hrvatske po-pulacije koji su se izjašnjavali kao Bokelji iliJugoslaveni ili bili neopredijeljeni, ohrabrili ubudućem izjašnjavanju na popisu. Na sastan-ku je istaknuta važnost da u lokalnim samou-pravama naši predstavnici budu članovi popi-snih komisija zbog objektivnosti izjašnjavanja.Sastanku su nazočili Generalni konzul Repu-blike Hrvatske Božo Vodopija, savjetnik hrvat-skog veleposlanika Nebojša Kirigin, kotorskibiskup mons. Ilija Janjić, dopredsjednik Opći-ne Tivat Ilija Janović, predsjednica HGI-a Ma-rija Vučinović, predsjednik Hrvatske krovnezajednice Zvonimir Deković.

Godišnjak Muzeja

4.2.2010. predstavnici HGDCG pozvani suna promociju Godišnjaka Pomorskog muzejaCrne Gore - Kotor, posvećenog 1200- godiš-njici prijenosa relikvija sv. Tripuna u Kotor,koja se održala u palači Grgurina. O knjizi sugovorili mr. Mileva Pejaković Vujošević, prof.dr. Gracijela Čulić i Slavko Dabinović, biblio-tekar. U programu je sudjelovala i klapa Bo-keljski mornari.

Posjet učenika gimnazije iz Dubrovnika

5.2. 2011. Ravnatelj Dubrovačke privatne

gimnazije prof. Tomislav Franušić, obratio seHGD CG da im organizira posjet Kotoru i Bo-ki u sklopu njihovih uobičajenih terenskih na-stava. Na taj način upoznaju djecu s neizmjer-nim ljepotama, kulturno-povijesnim i duho-vnim vrijednostima naših krajeva, koji su imtako blizu, a istovremeno još tako daleko. Mismo se prihvatili domaćinstva i pokazali im uokviru jednodnevnog boravka značajna mjestaod Perasta do Kotora. Angažiranjem vodiča Ivi-ce Biskupovića, našeg člana, i župnika crkvesv. Nikola i svetišta Gospe od Škrpjela donSrećka Majića, učenici i profesori su se zado-voljni i sa puno dojmova vratili svojim kuća-ma.

Predstavljanje vinara5.2.2011. za vrijeme gospodarskih susreta

održanih u Dubrovniku 26. studenoga 2010,na kojima su se predstavili gospodarstvenici izCrne Gore, vinari iz Dubrovačko neretvanskeŽupanije su izrazili želju za nastupom i pre-

zentacijom svojih vina u Kotoru i Budvi. Župa-nijska komora Dubrovnik, na prijedlog gene-ralnog konzula RH Boža Vodopije, obratila senašem Društvu da bude domaćin prezentaci-je. Predstavljanje se organiziralo uz suradnjusa Hrvatskom gospodarskom komorom u Cr-noj Gori i sa Generalnim konzulatom RH u Ko-toru. Predstavili su se vinari sa Pelješca, Kor-čule i Konavala. “Povod prezentacije vina jeproslava Svetog Tripuna u Kotoru, tradicija

45

KRONIKA DRUŠTVAduga XII stoljeća, koja označava kulturno civl-izacijska stremljenja jedne zajednice u oču-vanju svih kulturnih vrijednosti”, kazao je ot-varajući prezentaciju ravnatelj Hrvatskegospodarske komore Crne Gore Damir Pin-jatić. Predsjednica Gospodarske komoreDubrovačko-neretvanske županije TerezinaOrlić ukazala je na značaj ovakvih prezentaci-ja kako bi se hrvatski proizvođači vratili natržišta koja su upoznata sa kvalitetomhrvatskih vina. Somelijer Josip Klapinić uzzvuke dubrovačkog tria “Toneto” uspješno jeprezentirao vina s juga Hrvatske brojnim gos-tima.

Tripundanski bal5.2. 2011. u hotelu Splendid u Bečićima

održan je Tripundanski bal, prvi veliki događajorganiziran u povodu Jubileja 10 godina odosnutka HGDCG. U programu ove tradiciona-lne manifestacije sudjelovao je VIS Amadeus izDubrovnika, a gost večeri bio je Petar Grašo.Balu su nazočili visoki uzvanici i brojni gosti iprijatelji društva. Program je vodila Nila Miličić-Vukosavić. I ove godine nagrada pobjednikulutrijskog plesa bio je vikend za dvije osobe u

Splendidu, najelitnom crnogorskom hotelu.

Tripundanske svečanosti6. 2.2011. održana je centralna Svečanost

vanjske proslave Svetog Tripuna. U procesiji jetradicionalno nošen stijeg HGDCG.

Dubrovnik karneval Fest11. 2.2011. u điru karnevalskih grupa Stra-

dunom do crkve Svetog Vlaha na Dubrovnikkarneval festu u organizaciji HGDCG sudjelo-vala je najstarija kotorska karnevalska grupaKarampana, koja je sa grupnom maskom podnazivom Vlastela pokazala kako se u Kotorugospotstveno živjelo kroz minula vremena. Ra-faela Lazarević iz NVO Fešta je za Skala radiokazala da je grupa okupila oko 40-ak članovai podsjetila da su prvi puta grupno sa ovommaskom uz oduševljenje publike nastupili nariječkom internacionalnom karnevalu i bili po-smatrači karnevala u Veneciji. Poziv koji sudobili za sudjelovanje na Dubrovnik karnevalfestu za njih je od velikoga značaja, tim priješto je prvi puta jedna karnevalska grupa iz Ko-tora u Dubrovniku.

46

IIDDEEJJAA OO KKOORRIIŠŠTTEENNJJUU SSKKAADDAARRSSKKOOGG JJEEZZEERRAA

Jedinstven

47

Piše: prof. Milenko M. PASINOVIĆ

Ideja o korišćenju Skadar-skog jezera i Bojane kaoplovnog puta pokrenuta je

1993. godine od strane Agenci-je Crne Gore za prestruktuira-nje privrede i strana ulaganja.

Kako kažu pisana dokumen-ta, korištenje Skadarskog je-zera kao plovnog puta datiraod 167. godine prije n.e. Uzkraće ili duže prekide, i uzpromjenu sredstava plovidbe injihovog pogona, Skadarskimjezerom se odvijao brodskiputnički, teretni i poštanskisaobraćaj sve do 1965.godine.Gotovo do prije pola stoljeća.Brodovi na mehanički pogonzaplovili su na redovitoj linijiSkadar – Obod (Rijeka Crno-jevića ) 1862.godine, prevozećipoštu i robu. Berlinskim ugo-vorom o miru, 1878. godine,Čl. 29, riješeno je pitanje slo-bode plovidbe rijekom Boja-nom.

Osnivanjem Kneževskog cr-nogorskog povlašćenog para-brodarskog društva 1887. sasjedištem u Baru i zadatkomda održava redovitu plovidbuizmeđu crnogorskih luka, Bo-ke kotorske, Trsta i obratno,crnogorskih luka i Italije, Bo-janom i Skadarskim jezerom,brodom na mehanički pogonpovezane su luke na obalamaSkadarskog jezera, Bojane iJadranskog mora.

Ovo posebice ističemo da biukazali na činjenicu o povezi-vanju Skadarskog jezera samorem, odnosno integralnomuključivanju jezera, rijeke imora u jedinstven plovni si-stem.

Nije nam namjera da krono-loški prikazujemo odvijanjesaobraćaja po Skadarskom je-zeru, Bojani i Jadranskommoru, niti da prikazujemosubjekte koji su taj saobraćajrealizirali. Istina, linija za Trstje skraćena i realizirala se narelaciji Plavnica – Skadar –Bar – Split. Najprije brodovi-

II BBOOJJAANNEE UU KKOONNTTIINNUUTTEETTUU PPRROOMMEETTAA

plovni putKotor je bio i ostao morska lukaCetinja. U perspektivi i polaznastanica žičare koja će ga povezati i saRijekom Crnojevića, Skadarskimjezerom i Bojanom do mora, što bituristima pružilo doživljaj za pamćenje

48

ma A.D. Boka, od 1930. godi-ne, a od 1934. do pred II svjet-ski rat brodovima A.D. Zetskaplovidba. Poslije II. svjetskograta brodski saobraćaj Ska-darskim jezerom obavljali subrodovi Brodarskog poduzećaLovćen iz Kotora, a od 1955.novoosnovanog brodarskogpoduzeća Galeb sa sjedištemu Rijeci Crnojevića, do ukida-nja ovog saobraćaja.

Dakle, saobraćaj Skadar-skim jezerom , obavljao seveoma dugo, uz kraće ili dužeprekide zavisno od ratova i nji-hovog trajanja, ili trajanja nji-hovih posljedica, ratova za ko-je se ne bi moglo kazati da ni-jesu bili motivirani ambicija-ma da se ovlada čitavim pro-storom Skadarskog jezera ,upravo u cilju kontinuitetaprometa. Ti su ratovi spriječa-vali da se zajednički rješavajumnogi problemi u svezi saSkadarskim jezerom, njego-vim korišećenjem, što je imaloza posljedicu kolateralnu šte-tu. Jezero i Bojana su imalikarakter izolatora umjestomedija povezivanja dviju su-sjednih država i integratorasličnih i različitih oblika sura-dnje.

Cilj navedenog projekta bioje da se iznađu mogućnosti inačini korišćenja plovnog, ri-ječno- jezersko – morskog pu-ta i kroz uspostavljanje novihoblika korišćenja, revitalizira-ju neke ranije funkcije naseljana obali Skadarskog jezera irijeke Bojane i uspostave no-ve.

Da su naselja na obali Ska-darskog jezera živjela od jezer-skog saobraćaja, uslužnih,upravnih i drugih funkcija ve-zanih za ovaj vid saobraćaja,govore i podaci o kretanju bro-ja stanovnika u nekim od njih.Tako je 1948. godine RijekaCrnojevića brojala 596 stano-vnika, Krnjice 336, Seoca 438,a 2003. godine Rijeka Crnoje-vića je imala 229, Krnjice 26a Seoca 31. stanovnika.

Cetinje bi ponovo postalograd sa dvije luke, Kotorom iRijekom Crnojevića. U RijeciCrnojevića bi počinjao i zavr-šavao plovni put Rijeka Crno-jevića - Kotor, dug 118,8 Nm.Dovoljno da se doživi Kontine-nt i Mediteran, i to plovilom.

Pomenuti projekt je razra-đen na nivou ideje, ne samo opotrebi obnavljanja jezerskogsaobraćaja već i uspostavlja-nju plovnog puta na relacijiušće Bojane – Rijeka Crnojevi-

ća za potrebe nautičkih turi-sta koji bi iznajmljenim plovili-ma, specijalno rađenim za ka-raktersitike ovog plovnog pu-ta, plovila iznajmljivali u mari-ni Rijeka Crnojevića, odnosnona ušću rijeke Bojane.

Razumije se, plovila bi, s ob-zirom na zaštićeni karakter NPSkadarsko jezero, imala ekolo-ški pogon. Mogla bi se preuzi-mati sa posadom, skipperomili bez.

Što bi ovo značilo u turisti-

49

čkoj ponudi, ne treba obrazla-gati. Revitalizacija saobraćajana Skadarskom jezeru i Boja-ni značila bi revitalizaciju po-jedinih zanimanja, kulturnihdobara, materijalnih i nemate-rijalnih, zapošljavanja i demo-grafske perspektive naselja nanjihovim obalama.

Realizacija pomenute idejepodrazumijeva reguliranjeplovnog puta rijekom Boja-nom, a to bi značilo poduzi-manje tehičkih mjera u smislu

njenog produbljavanja, reguli-ranja voda njenih pritoka,ušća itd. To bi podrazumijeva-lo i reguliranje pristupnih ka-nala do pojedinih pristaništana Skadarskom jezeru, kao ičitavog plovnog puta. To suveć pitanja kojima se bave hi-drolozi i druge srodne struke.No, vjerojatno bi to doprinjeloi bržem otjecanju voda Ska-darskog jezera, pa bi u tomslučaju čitav pothvat imao vi-šestruku korist.

Mnogo se toga promjenilo odpokretanja ove ideje. Prije sve-ga u hidrološkom ponašanjuSkadarskog jezera, na gore,makar po obuhvatnosti pro-stora poplavama. Promjenilose na bolje u odnosima dvijedržave koje dijele Skadarskojezero i rijeku Bojanu, CrneGore i Republike Albanije.Uspostavljeni su mnogi kon-takti sa različitih aspekata inivoa suradnje u svezi Ska-darskog jezera između nave-denih država. Eto teme za jošjedan vid suradnje. Rekli biprioritetne.

Projekt ima još jedan prakti-čki značaj, suradnju u okviruJadransko-jonske inicijative.Za cilj ima revitalizaciju sao-braćaja na Skadarskom jezerui rijeci Bojani, ali za posljedicumože da ima i smanjenje ilieliminiranje rizika od poplava.

I, na koncu, moglo bi se po-staviti pitanje: Kakvu vezu saovim prilogom imaju Kotor,Boka kotorska? Odgovor pro-nalazimo u vezama koje pružaplovni put lukama pored kojihprolazi i do kojih vodi. Vezunalazimo i u činjenici da sumnogi Bokelji plovili na brodo-vima po Skadarskom jezeru iliradili u Kapetaniji pristaništau Virpazaru. U Kotoru je bilosjedište brodarskih poduzećakoja su obavljala plovidbu poJezeru i rijeci Bojani, Zetskeplovidbe i Lovćena. Upravnazgrada nekadašnje Zetske plo-vidbe, danas sastavni dio Ro-bne kuće Kamelija, predstav-lja jedan od rijetkih primjeraskladnog uklapanja stare i no-ve arhitekture.

No, ne treba smetnuti s umada je Kotor bio i ostao morskaluka Cetinja. U perspektivi ipolazna stanica žičare koja ćega povezati sa Cetinjem, a pre-ko njega i sa Rijekom Crnoje-vića, Jezerom i Bojanom domora, što bi turistima pružilodoživljaj za pamćenje. Time bise zatvorio krug ponude i do-življaja.

50

Dobro došli u zagrebDobro došli u Zagreb, glavni grad Republike Hrvatske! Zagreb je stari srednjoeuropski grad.

Stoljećima se razvijao kao bogato kulturno i znanstveno te snažno trgovačko i gospodarskosredište. Nalazi se na sjecištu važnih prometnica između jadranske obale i srednje Europe.

Kada je 1991. godine hrvatski narod ostvario državnu samostalnost, Zagreb postaje glavnimgradom, političkim i upravnim središtem Republike Hrvatske. Zagreb je i poslovno središte,sveučilišni centar, grad kulture, umjetnosti i zabave. Iz Zagreba potječu i u njemu djeluju mno-gi glasoviti znanstvenici, umjetnici i sportaši. Svojim gostima Zagreb nudi barokni ugodajGornjega grada, slikovite tržnice na otvorenom, raznovrsne trgovine i bogat izbor obrtničkihproizvoda, ukusnu domaću kuhinju. Zagreb je grad zelenih parkova i šetališta, s brojnimizletištima u prekrasnoj okolici. U treće tisućljeće Zagreb ulazi kao milijunski grad. Unatoč br-zom razvoju gospodarstva i prometa, sačuvao je osebujnu ljepotu i ugođaj opuštenosti, što gačini pravim gradom po mjeri čovjeka.

www.zagreb-touristinfo.hr

51

Dolazite u Zagreb, glavni grad Hrvatske? Dolazite u srce Europe, u jednu od najljepših zemal-ja Mediterana? Pojedinačno ili grupno, poslovno ste ovdje ili u turističkom obilasku? Zagrebvam u svakom slučaju želi dobrodošlicu i otvara svoja vrata. Za više informacija o Zagrebumolimo kliknite na www.zagreb-touristinfo.hr ili www.fivestars.hr

Turistička Zajednica Grada Zagreba i tvrtka Five Stars Ltd., pripremili su za vas, drage našegoste, karticu ZAGREB CARD, koja je namijenjena svim posjetiteljima Zagreba te vam senjenom kupnjom otvaraju mnoge mogućnosti, popusti i iznenađenja. Besplatna vožnja grad-skim prijevozom, popusti u gotovo svim gradskim muzejima, mnogim restoranima, dućanima,uslužnim djelatnostima te još mnogo drugih pogodnosti, razlozi su zbog čega je ZAGREB CARDvaš nezamjenjiv suputnik kroz Zagreb.

Od trenutka upisanog na karticu, ona vrijedi 72 odnosno 24 sata i neprenosiva je na druguosobu. Kupnjom kartice dobivate i posebnu knjižicu u kojoj su navedeni svi davatelji usluga ipopusti koje kod njih ostvarujete.

ZAGREB CARD možete kupiti online, u svim turističkim informativnim centrima grada Zagre-ba te na recepcijama većine zagrebačkih hotela.

Dobrodošli, čekamo vas u Zagrebu!Turistički informativni centarTrg bana J. Jelačića 11, tel. +385 1 48-14-051, +385 1 48-14-052, +385 1 48-14-054- radno vrijeme: pon-pet 08.30-20.00; sub 09.00-18.00; ned 10.00-16.00Turistički informativni centarGlavni željeznički kolodvor- radno vrijeme: pon-pet 08.30-20.00; sub i ned 12.30-18.30Turistički informativni centarZračna luka Zagreb, Pleso bb, tel. +385 1 62-65-091- radno vrijeme: pon-pet 09.00-21.00; sub i ned 10.00-17.00Besplatni telefon (informacije): 0800-53-53e-mail: info@zagreb-touristinfo.hr

52

53

Časopis bez granica Časopis Hrvatski glasnik, izdavača Hrvatskog građanskog dru-

štva, jedino je glasilo Hrvata Crne Gore. Bavi se temama važnimza život hrvatske zajednice u Crnoj Gori: političkim, gospodar-skim, društvenim, kulturnim, povijesnim... ali je i u stalnoj misi-ji povezivanja dvaju država, Hrvatske i Crne Gore.

Distribuira se na kioscima u Crnoj Gori, a putem pretplate sti-že u Hrvatsku, Europu, Australiju, SAD...

Otvoreni smo za suradnju, sugestije i dobronamjerne primjedbe. Nastojimo da svaki sljedeći broj uradimo bolje i kvalitetnije, sa

raznolikim i zanimljivim sadržajem. Budite i dalje s nama, šaljite Vaše priloge, budite i Vi jedan od

kreatora našeg i Vašeg lista!Pretplatite se!

GLASILO HRVATA CRNE GORE

NARUDŽBENICAOvim neopozivo naručujem primjeraka "Hrvatskog glasnika"

Ime i prezime/naziv tvrtke

Ulica i broj

Grad Poštanski broj Država

Tel/fax

Datum

E-mail

Potpis/pečat

54

SKALARADIOKotor

Nezavisni radio, Stari grad,Trg od oružja, 85330 Kotor

PRETPLATITE SE!Za Crnu Goru:

18 eura18 eura

Za Hrvatsku:

180 kuna

Za inozemstvo:

24 eura

na žiro račun 510-4741-76

Crnogorska komercijalnabanka

na kunski račun23600001101667657,Zagrebačka banka d.d.,Poslovnica Dubrovnik

Vukovarska 7,20 000 Dubrovnik

na devizni račun HR7723600001101667657,Zagrebačka banka d.d.,Poslovnica DubrovnikVukovarska 7, 20 000

Dubrovnik

Ovu narudžbenicu i kopiju uplatnice pošaljite na adresu izdavača:Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Zatvoreni bazen Škaljari, 85330 Kotor, Crna Gora

Pretplatiti se možete i u Uredu HGDCG u Kotoru

55