Natječaj projekta “ Turistička kultura”

Tema natječaja “ Otkrijmo zajedno vrednote Hrvatske”

Projekt “ GAČANSKA KUĆA”

Škola: Srednja škola Otočac

Autori : učenice trećeg razreda gimnazije:

Dujmović Patricia

Majetić Iva

Marković Irena

Uzelac Jasmina

Mentor: Snježana Jovanić, prof.

Otočac, 31. 03. 2009.

“ GAČANSKA KUĆA”

Na ovaj natječaj prijavili smo se kako bi naše ideje zaživjele i doprijele do šire javnosti. Nadamo se da će Vam se naš projekt koji ćemo Vam predstaviti ovim esejom i prezentacijom svidjeti. Polazište čitavog ovog projekta temelji se na tradicijskoj arhitekturi gačanskog kraja. Gacka je hrvatska povijesna pokrajina, kraj između Velebita na jugozapadu, Kapele (Gvozda) na sjeveroistoku, Krbave na jugoistoku i Like na jugu (oko 1280 km2). Danas tvori kopneni sjeverni dio Ličko-senjske županije. Glavna naselja su: Otočac, Žuta Lokva, Brinje, Jezerane, Kuterevo, Ličko Lešće, Ramljani, Vrhovine i dr.

Gačanska kuća je tradicijska seoska kuća koja je nositelj lokalnog i regionalnog identiteta. Gačanska kuća je centralna poveznica svih aspekata gačanske kulture. U njoj se sjedinjuju običaji, gastronomija, privreda, umjetnost i povijesne značajke ovoga kraja. Smatramo da su gačanska kuća i sve što ona objedinjuje izvrstan temelj za širu nadogradnju turističke ponude gačanskog kraja.

Turisti dolaze u naš kraj prvenstveno zbog prirodnih ljepota, kojima je naš kraj bogat, a mi bismo htjeli skrenuti njihovu pozornost i na ostale vrednote ovoga kraja. Do sada je zanemarivana bogata kulturna baština koja se u ostalim dijelovima naše zemlje koristi kao jedan od glavnih elemenata turizma. Zato se mi ovim projektom zalažemo za obogaćivanje turističke ponude sadržajima koji bi turiste privukli i zadržali u našemu kraju. Osnovna ideja koja nas je dovela do ostvarenja projekta bilo je sociološko istraživanje tradicijskog graditeljstva i kulture stanovanja iz kojih se gačanska kuća iscrtala kao izvor zanimljivih pojedinosti kulturne baštine.

Želimo da naš kraj postane vrijedno turističko odredište, a ne samo prometni pravac do nacionalnih parkova, mora i ostalih turističkih zanimljivosti Hrvatske.

1

Aktualizacija tradicijskih vrednota

Naš razred je ove godine provodio terensko istraživanje u formi intervjua, a populacijski uzorak činili su najstariji stanovnici gačanskog kraja. Osnovni motivi istraživanja bili su etno kuća, tradicijsko graditeljstvo i kultura stanovanja. Istraživanjem smo stekli bolji uvid u nekadašnji način života. To istraživanje nam je bilo samo polazište kako bismo tradiciju smjestili u sadašnjost i time je prezentirali u javnosti. Istraživanjem smo obuhvatili različite aspekte pa smo, među ostalim, oživjeli nekadašnju obitelj i njen način života. Kuća nam je sredstvo pomoću kojega smo polagano razotkrivali baštinu našega kraja.

Arhitektura ovoga kraja odraz je povijesnih okolnosti, klimatskih uvjeta, reljefnih osobitosti i geografskog položaja. Graditeljstvo je u cijelosti bilo prilagođeno klimatskim uvjetima, socijalnom standardu stanovnika, navikama i potrebama (maleni prozori, niski stropovi, šiljasti krovovi, ognjište, peći za grijanje, zazidane kuhinjske peći i dr.) te materijalima koji su okruživali tadašnjeg čovjeka i bili mu na raspolaganju (drvo, kamen, slama, pijesak i sl.) . Većina kuća bile su visoke prizemnice pravokutnog tlorcta, a one manje imale su skoro kvadratičnu osnovu. Obilježje tradicijske seoske kuće je kameno prizemlje ili konoba i stambena etaža od brvna koja se na nekim kućama ožbukavala. Kamen je korišten za ograde, temelje, podrume, podzide ili čak za gradnju cijele kuće. Kameni blokovi su povezivani „melton“. Drvo je korišteno za izradu stijena i pokrova od kalanih daščica (šimla, šindra).

Baka Mandica Kostelac iz Prozora, rođena 1938. godine ovako nam je opisala svoju obiteljsku kuću: “Drvena je bila. Nenabačena... Ništa. Bila je brvnata. Doli je bilo blago, štala, dva konja su bila, dvi kravice, prasci, a mi smo gori bili. Gori su bile dvi prostorije. U prvoj je bilo ognjišće, a druga tu smo spali.... Svi smo spali u jednoj sobi. Nas je bilo šestero, ja, mama, Ive, Pere i Mija. Pet u jednoj sobi. U jednoj sobi tri su kreveta bila. Najvažnija soba je bila ta sa ognjišćen, a drva u njoj ništa, ni hrane, ni vatri. Glad! Nigdi ništa nismo imali.”

2

Gačanska kuća – materijali, konstrukcija, namjena

Ne postoji samo jedan tip gačanske kuće, ali gotovo sve imaju jednostavan pravokutni tlocrt u omjeru 1:2 i trodijelnu simetričnu organizaciju prostora. Osnovne arhitektonske jedinice su podrum odnosno prizemlje, prvi kat i tavan.

Gradnja tradicijske kuće počinjala je kopanjem temelja. Vršenjem iskopa („brine“) često se nailazilo na kamen. Taj kamen, gotovo neobrađen, koristio se za izgradnju zidne plohe jer je obrada kamena poskupljivala gradnju. Pazilo se da kamen ima ravnu površinu barem na jednoj strani. Temelji su se često dublje ukopavali u zemlju zbog podruma i „štala“ koji su tako bili bolje zaštićeni od velikih hladnoća zimi i vrućina ljeti. Nakon izrade temelja zidao se zid čija je visina zavisila od materijala od kojih se gradnja nastavljala. Zid se uzidavao suhozidom ili kamenom klesancem koji se povezivao „melton“ (žbukom). Zidovi su u pravilu bili debeli od 60 cm do 1 m. Uzidavši zid do potrebne visine stavljale su se rupe za grede. U te rupe postavljale bi se hrastove grede i moglo se nastaviti s daljnjom gradnjom.

Kameno prizemlje je korišteno kao staja ili spremište poljoprivrednih proizvoda. Staja je bila svojevrsni inkubator topline koji je omogućavao zagrijavanje prve etaže. Staja je bila odijeljena kamenim pregradama koje su odvajale prostor „marve“ (stoke) i „konobe“ (podruma) u kojoj se skladištio krumpir, držale bačve s kiselim zeljem te ostalo povrće i voće.

Daljnja gradnja stambene etaže mogla je biti dvojaka: ili drvetom ili kamenom. Odmah su se ostavljali predviđeni otvori za prozore i vrata. Zatim bi slijedilo postavljanje zidnih i poprečnih greda te krovne konstrukcije. Uglovi su se spajali najčešće na „lastin rep“, ugaoni vez kod kojeg su glave mosnice na uglovima koso prirezane i izjednačene s licem zidnih stijena, a kod dužih poteza zidova ubacaju se vertikalni drveni stupovi.

U pregradi je postojala manja rupa („oblok“) koja je omogućavala prolaz topline u konobu radi sprečavanja smrzavanja kumpira za velikih hladnoća. Gdje je bilo pogodno, u zidu štale postavljao bi se manji otvor za bacanje stajskoga gnoja van. Taj otvor postavljan je na visinu 1 m od tla. Imao je drvena vratašca koja su se zatvarala s unutrašnje strane radi sprečavanja nepoželjnog ulaska čovjeka ili životinje.

Visina stropa u starinskim kućama bila je za današnje pojmove izuzetno niska, jedva dva metra. To je omogućavalo uštedu u grijanju tijekom zime.

3

Inače, u tradicijskom graditeljstvu praktičnost je imala svaku prednost pred estetikom.

Odmah pri gradnji kuće, pri postavljanju greda nad podrumima i štalom pravio se „ganak“ (drveni trijem) koji će doći pod krov cijele kuće. Stropne grede prizemlja obično se prepuštaju preko zida te nose „ganak“ na koji se uspinje drvenim stubištem, a ponekad i kamenim. Sa „ganka“ se ulazi u stambeni prostor. „Ganak“ je često djelomično zatvoren vertikalno pribijenom daščanom oplatom radi zaštite od vjetra i hladnoće. Na kraju „ganka“ nalazi se zahod.

Vratnice ulaznih vrata složene su od punih horizontalnih dasaka spojenih na utore. Ulazna vrata u kuću bila su masivna i teška, od punog i često rezbarenog drva. Bila su jednokrilna ili dvokrilna, a otvarala su se prema unutra. Prozori su bili mali (radi očuvanja topline), dvokrilni s četiri ili šest ostakljenih polja. S vanjske strane često su se nalazili puni drveni kapci.

Na katu je stambeni prostor koji se sastojao od središnje prostorije koja se zove „prva kuća“ ili kuhinja i jedne ili dvije pokrajnje sobe („druga kuća“). U prvoj kući nalazi se veliko ognjište u uglu prostorije koje se postavlja na daske ili na zemlju. Ognjišta su postavljena na cigle, a bila su najčešće manja i niža. Osnovna prostorija bila je upravo ta s ognjištem u kojoj se pekao kruh i kuhala hrana, a služila je i za grijanje u hladnim danima.

Na podu „prve kuće“ postavljane su male, strme „škalinice“ koje su vodile u „štalu“ pa je tako omogućavana bolja zaštita stoke od krađe. Sobe su služile za spavanje i po danu se u njima nije boravilo. One se zbog štednje najčešće nisu zagrijavale. Osiguravanje boljeg zagrijavanja bila je česta pojava pa su postojale različite vrste peći. „Prva kuća“ je bila otvorena prema tavanu pa ju je bilo teško zagrijavati. Prema tavanu su vodile drvene stepenice. Tavan se nalazio iznad cijelog stambenog prostora, a služio je za sušenje mesa i sira, spremanje alata i žitarica.

Krovišta su izgrađivana jednostavno, najčešće dvoslivna (visoka i pod oštrim kutom radi snijega), četveroslivna i šatorska. Krov se pokrivao „šimlom“ dužine jedan metar. Pri pokrivanju „šimlom“ trebalo je malo čavala pa je to bio jedan od načina uštede. Vanjske zidne površine u nekih kuća premazuju se žbukom, a kod drugih se koristi konstrukcija drvenih stupova i greda s vertikalnom daščanom oplatom. Gradi se logično i racionalno, jednostavno i skromno. U tom načinu gradnje oduševljava nas sklad oblika i materijala, pri

4

čemu ističemo odnos kamena i drva, njihovih boja, struktura i detalja. Sve zajedno rezultat je višestoljetne simbioze čovjeka i prirode u krajoliku izuzetne ljepote.

Svrha kuće nije bila jedino u obitavanju već i u kulturnom stvaranju. Običaj je bio kroz proizvodnju stvarati za vlastite potrebe i prodaju. U kućnoj radinosti stvaralo se u dekorativne i funkcionalne svrhe. Često bi se tkali tepisi („šarenice“) od ovčje vune, pokrivači („biljci“), ručnici, odjevni predmeti („coklje“, prsluci, vunene hlače, lanene košulje i sl.). U tadašnje vrijeme zbog siromaštva bilo je važno iskoristiti sve sirovine. Tako su se i u gačanskoj gastronomiji pravila jela od mesa životinja domaćeg uzgoja, povrća i voća, žitarica koje su bile dostupne na ovom području.

Kao što i svaki kraj najbolje predstavljaju arhitektura i običaji, tako i gačanski kraj obiluje mnogim običajima koji pridonose oblikovanju kulturnog indentiteta i nasljeđa. Običaji se najbolje prezentiraju kroz obitelj pa tako i kroz mjesto njenog obitavanja - kuću.

Turistička prezentacija kulturne baštine

Prošlost i sadašnjost imaju svoje vrline i mane. Upravo zbog toga ljudi su zainteresirani za živote svojih predaka i vole uspoređivati svoje živote s njihovima. Kroz tu usporedbu izvlače pouke i uočavaju promjene koje vrijeme donosi.

Vrijeme u kojem mi živimo nameće ljudima užurbani tempo života koji ih lako umara. Vrijeme koje preostaje za odmor ljudi žele iskoristiti za psihičku i fizičku relaksaciju, a to im najbolje polazi za rukom na mjestima koja su spoj prošlosti i prirode očuvane iz tih vremena. Razvijajući ideju za naš projekt cilj nam je bio priuštiti ljudima upravo takvo utočište.

Smatramo da je tradicionalna gačanska kuća, kao središte svih vrijednosti i običaja koji su tada postojali, najbolji prikaz suživota prirode i čovjeka. Iz načina gradnje tradicionalne gačanske kuće vidljiva je danas nepostojeća simbioza čovjeka i prirode. Čovjek je iz prirode uzimao samo najpotrebnije i najnužnije. Priroda je svojim plodovima nagrađivala čovjekov trud i poštovanje. Zahvaljujući tadašnjem načinu života ljudi su svakodnevno bili okruženi nezagađenim zrakom, vodom, netaknutim šumama, raznovrsnim

5

biljnim i životinjskim svijetom. Tada je postojao prisniji i privrženiji odnos među pojedincima. Naglim razvojem čovječanstva rastao je jaz između prirode i ljudi, u kojem se čovjek neprestano izdvajao kao dominantniji i počeo je sve više zanemarivati važnost prirode.

Jedna od važnijih zadaća našega projekta je ponovno uspostaviti odnos čovjeka i prirode kroz vraćanje u prošlost. Usporedbom tradicijske i suvremene arhitekture vidljivo je čovjekovo zanemarivanje prirodnih dobara. Uništavamo prirodna obitavališta (šume) stvarajući sve moderniju kulturu stanovanja. Pritom uporno zanemarujemo činjenicu da time i sebi i svojim potomcima drastično smanjujemo prostore pogodne za život.

Jedna od odlika tradicijske kuće bilo je veliko dvorište jer su se njihove tadašnje djelatnosti bazirale na životinjskom i biljnom svijetu. Kroz povijest čovječanstva mijenjaju se osnovne odlike ljudskog stanovanja. Nastupanjem industrijskog i postindustrijskog doba poljoprivredu kao glavnu ljudsku djelatnost zamijenjuju uredski i tvornički poslovi. Sve više ljudi se koncentrira na jednom mjestu, u gradovima, i smanjuje se životni prostor pojedinca. Naravno, trebamo uzeti u obzir i činjenice o povećanju broja ljudi i promjeni kulture življenja. Unatoč svim tim promjenama, čovjek nije trebao prekinuti svoju vezu s prirodom. Bez obzira na sve počinjene pogreške kroz povijest još uvijek nije kasno da, učeći od predaka, kreiramo svoju budućnost u kojoj ćemo se opet vratiti u okrilje prirode.

Gačansku kuću treba valorizirati, revitalizirati i na različite načine prezentirati našim domaćim i stranim gostima. Veselilo bi nas kad bi naša lokalna vlast favorizirala i stimulirala izgradnju obiteljskih kuća u stilu tradicijske gradnje i time štitila vizualni identitet našeg kraja. Gačanska kuća, kao i uporabni predmeti iz kuće, mogu biti izrađeni kao izvorni suvenir. Ono čemu se mi potajno nadamo i veselimo je gačanska kuća kao etno muzej našeg kraja.

6

7

8