View
551
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA
SEMINARSKI RADiz predmeta: MEĐUNARODNO BANKARSTVO I
INSTITUCIONALNI INVESTITORI
TEMA: Međunarodni dokumentarni akreditiv
PROFESOR: Prof.dr. Žarko Ristić
STUDENT: Aida PjanoIndex br. : 1428/06
SADRŽAJ
UVOD ……..…………………………………………………………… 3
1. POJAM I KARAKTERISTIKE MEĐUNARODNOG PLATNOG
PROMETA …………………………..…………………………….. 4
2. MODELI PRIVATIZACIJE ………………………………………. 7
2.1. Izbor modela privatizacije ……………………………………… 7
2.2. Model prodaje …………………………………………………… 8
2.3. Vaučerska privatizacija ……….………………………………… 9
2.4. Dioničarstvo zaposlenih .…..…………………………………… 10
2.5. Reprivatizacija ……………....…………………………………… 11
3. PRIVATIZACIJA U SRBIJI ………………………………………. 12
3.1. Počeci ……………………………..…………………………… 12
3.2. Model iz 1997. godine ……………………….……………….. 12
3.3. Model iz 2001. godine ………………………………………… 13
4. EFEKTI PRIVATIZACIJE ………….……………………………… 15
ZAKLJUČAK …………………………………………………………… 16
KORIŠTENA LITERATURA …………………………………………. 17
UVOD:
2
U ovom radu govori se o osnovnim modelima privatizacije državnih preduzeća.
Privatizacija je kao novitet uvedena ranih osamdesetih godina dvadesetog vijeka I do
danas je prešla put od novotarije do globalnog opredjeljenja.*
Modeli privatizacije o kojima je riječ u daljem dijelu ovog rada predstavljaju osnovne
korake koje su tranzicijske, prije svega zemlje iz tzv. Istočnog bloka, koristile u
procedurama privatizacije pri tranziciji (temeljnom i sveobuhvatnom društvenom
preobražaju), a s ciljem da privredu koja je posustala i bila gotovo pred slomom
podignu i tim aktivnostima dovedu na normalan nivo. Osnovni cilj primjene modela
privatizacije jeste ostvarivanje njenih efekata projeciranih kroz povećanje privrednog
rasta, pospješivanje zapošljavanja, regulisanje socijalne politike, porast životnog
standarda, podsticanje lokalnog razvoja, finansiranje programa za razvoj privrede i
životne sredine, kao i denacionalizacije.
Koji je model privatizacije odabiran u pojedinim državama u procesu tranzicije,
zavisilo je od mnogo faktora, te od procjena političkog vođstva zemalja u tranziciji.
Međutim, kako je to već navedeno sama privatizacija je imala za cilj da preduzeća
koja su bila u vlasništvu društva ili države pređu u privatno vlasništvo koje ima
mogućnost podizanja efikasnosti privređivanja - produktivnosti, kroz uvođenje novih
tehnologija, širenje privrednih okvira I sl., a radi podizanja ekonomskog sistema koji
je bio pred slomom.
Koji su to modeli privatizacije i koje su efekte polučili u pojedinim državama u
tranziciji bit će prezentovano u daljem tekstu ovog rada.
__________________________________
*Prof. Dr. Pero Petrović, ''Privatizacija'', Beograd, 2006, str. 9
3
1. POJAM I RAZVOJ MEĐUNARODNOG PLATNOG PROMETA
1.1. Međunarodni platni promet (MPP)
1.2. Instrumenti plaćanja u platnom prometu sa inostranstvom
Kako je to i u prednjem tekstu navedeno, dinamičniji i brži razvoj trgovine i jačanje
uticaja trgovine, uzrokovali su potrebu kreiranja i upotrebe instrumenata plaćanja koji
će učesnicima u razmjeni pružiti optimalnu garanciju za zaštitu interesa, odnosno
naplatu potraživanja. U tom smislu treba posmatrati i savremeni međunarodni platni
promet (međusobna plaćanja između fizičkih i pravni lica koja se nalaze u različitim
državama), koji se izvršava najčešće upotrebom bezgotovinskih sredstava plaćanja.
U platnom prometu upotrebaljavaju se relativno brojni instrumetni plaćanja kao što
su: međunarodni dokumentarni akreditiv, međunarodni dokumentarni inkaso,
međunarodna bankarska doznaka, međunarodno kreditno pismo, međunarodne
kreditne karte, međunarodni ček, bankarske garancije, problemi i rizici
međunarodnog platnog prometa.
Svakako najznačajniji u masi navedenih instrumenata plaćanja, koji je ujedno i
najzastupljeniji u međunarodnoj trgovini jeste međunarodni dokumentarni akreditiv.
2. MODELI PRIVATIZACIJE
2.1. Izbor modela privatizacije
U realizaciji tranziticionih aktivnosti jedan od uslova da bi privatizacija otpočela jeste i
izbor modela privatizacije. U osnovi su korišteni distribucija kupna, privatizacija
putem tržišta I privatizacija pojedinačnih poreduzeća, pri čemu su kombinovane
razliičte metode privatizacije: javna prodaja akcija, prodaja akcija pojedinačnim
4
kupcima ili grupama, besplatna podjela akcija zaposlenim, besplatna podjela akcija
institucijama i sl. Načelno, svi modeli privatizacije mogu se podijeliti na: plaćene
akvizicije i besplatne privatizacije. Uglavnom, u praksi su dominirala tri modela
privatizacije:
* model prodaje (tržišna privatizacija),
* vaučerski model i
* model dioničarstva (akcionarstva) zaposlenih, odnosno interna ili insajderska
privatizacija.**
__________________________________________
*Prof. Dr. Pero Petrović, ''Privatizacija'', Beograd, 2006, str. 29, 30.
**Prof. Dr. Pero Petrović, ''Privatizacija'', Beograd, 2006, str. 38.
2.2. Model prodaje
Najpoznatiji i najstariji metod privatizacije je prodaja državnog preduzeća privatnim
licima. Ta tehnika korišćena je i koristi se i dalje u razvijenom delu sveta, kao i u
zemljama u razvoju. Napoznatiji primer je privatizacija u Velikoj Britaniji tokom
osamdesetih godina, koja je i pokrenula talas privatizacije u cijelom svetu. Dva su
osnovna metoda prodaje: prvi, javni upis akcija; drugi, neposredna prodaja
najpovoljnijem ponuđaču. Kod prvog, država fiksira cijenu akcije i nudi ih na prodaju
privatnim licima ili institucionalnim investitorima. Kod drugog, država organizuje
prikupljanje ponuda na konkurentski način (tenderi) ili neposredno pregovara sa
zainteresovanim investitorima.
Ponekad se odstupa od metoda prodaje po punoj cijeni, jer vlade, kao britanska
svojevremeno, teže širenju akcionarstva i jačanju srednjeg sloja, pa organizuju javni
upis akcija sa nižim cijenama od tržišnih ukoliko ih kupuju građani. Ideja je da se
kupci-građani podstaknu na upis popustima koji obezbeđuju kapitalne dobitke.
Privatizaciju kroz prodaju su, među zemljama u tranziciji, najdoslijednije
koristili Nemačka (za istočnonemačku privredu), Mađarska i Estonija, u kojima je
prevagnulo shvatanje da se dobro upravljanje privatizovanim preduzećima može
ostvariti jedino ukoliko se ona prodaju, a ne i ukoliko se besplatno podijele
građanima ili djelimično besplatno zaposlenima.
5
Prodaja (kapitala) preduzeća dominantnom vlasniku pokazala se superiornom sa
stanovišta ekonomske efikasnosti. Ona oblično donosi dobro upravljanje, što znači
rekapitaluzaciju preduzeća, proširenje poslova, reorganizaciju, jačanje discipline,
više preduzetništva. Posebno je povoljno ukoliko je ozbiljan strani investitor postao
dominantan vlasnik, zbog pouzdanosti, većih finansijskih kapaciteta, mogućnosti
orijentacije na spoljno tržište i slično. Model prodaje još donosi prihod državnoj
blagajni, što je vrlina po sebi.
Problemi sa kojima se suočavao model prodaje su u osnovi političke i tehničke.
Među političkim, mogu se pomenuti sledeći: deo stanovništva je postprivatizacionu
distribuciju imovine doživljavao kao nepravednu, polazeći od egalitarnog
vrijednosnog sistema; kupovina preduzeća od strane inostranih investitora nekima je
izgledala kao prodaja nacionalne suverenosti; zaposleni i postojeći menadžeri su se
ponekad, braneći svoje interese, protivili prodaji i stvarali političke teškoće i slično.
Tehnički problem tiče se složenosti, dugotrajnosti i troškova procedure pripremanja
svakog pojedinačnog preduzeća za prodaju, bilo da se radi o javnom upisu akcija,
bilo o direktnoj prodaji. Jer, procjena vrijednosti preduzeća, kao osnova metoda
prodaje, često je komplikovan i zahtjevan postupak, posebno ukoliko postoji znatna
politička i ekonomska neizvjesnost (rizici) i ukoliko informacioni i računovodstveni
podaci o preduzećima nisu dobri.
Uspešni primeri Mađarske i Estonije pokazali su da se prodaja državnog kapitala
može izvesti na najbolji način, ukoliko postoji dovoljna politička volja i ukoliko se
proces privatizacije dobro organizuje.
2.3. Vaučerska privatizacija
Nužda za privatizacijom velikog broja preduzeća u zemljama u tranziciji pokrenula je
oko 1990. godine potragu za inovativnim pristupom. I pronađena je vaučerska
privatizacija. Ideja je jednostavna: građanima se besplatno podijeli specijalan
privatizacioni novac (vaučeri), kojima oni kupuju akcije preduzeća. Vaučeri su davani
građanima, u raznim zemljama, i u jednakom i u nejednakom iznosu, a prema
godinama starosti ili radnog staža i nekim drugim karakteristikama. Vaučerska
privatizacija je organizovana i centralizovano, za veći broj preduzeća odjednom
(češki sistem), i decentralizovano, za svako preduzeće pojedinačno (ruski sistem).
6
Najpoznatije vaučerske privatizacije su češka (i slovačka) i ruska, a dijelom su joj
pribjegle Poljska, Litva, Letonija, Slovenija, Jermenija,Kazahstan i Kirgizija.
Vaučerska privatizacija predstavlja teorijski elegantan i relativno brz metod
privatizacije, vrlo povoljan po politički rejting vlade koja je izvodi. Iako ne donosi
državi prihode, dokazivalo se da se taj gubitak kompenzuje brzinom i pravednošću.
Vaučerska privatizacija je transparentnija od drugih modela i njome se izbegavaju
problemi procjene vrijednosti kod ostalih vidova privatizacije.
Jedan od korišćenih argumenata u korist vaučerske privatizacije je da građanstvo
jedne države ne poseduje dovoljnu količinu novca da otkupi vrijedne proizvodne
fondove, pa da je zato potrebno poklanjanje državnih preduzeća. Ovaj argument važi
samo onda kada se isključi uloga stranih investitora iz privatizacije, na primer zato
što je namjera da se privreda zadrži u domaćem vlasništvu (kao u Sloveniji). Taj je
argument svakako netačan sa ekonomske tačke gledišta, a praksa zemalja koje su
se oslanjale na vaučersku privatizaciju (Češka, Rusija) pokazala je kasnije da im
nimalo ne smeta ulazak stranog kapitala.
Brzo izvedena vaučerska privatizacija može imati jednu prednost u odnosu na model
prodaje: brza privatizacija sprečava formiranje antiprivatizacione koalicije, koja bi
mogla nastati tokom vremena i blokirati privatizaciju. Ovaj argument je imao svoju
težinu početkom 1990-tih godina, ali kasnije, desetogodišnjeg iskustva zemalja u
tranziciji, više nije bio uverljiv, jer se pokazalo da su otpori privatizaciji manji od
pretpostavljenih.
Teškoća sa vaučerskom privatizacijom je ta što ne odezbeđuje dobro upravljanje
preduzećima. Naime, široko raspršeno vlasništvo, kao posledica jednake “kupovne
snage” svakog građanina, neminovno čini da nad jednim preduzećem niko nema
kontrolu i da su rezultati automatski lošiji od mogućih. Lijek se može potražiti u
formiranju investicionih fondova, kojima bi građani prepuštali svoje vaučere i za
uzvrat dobijali akcije samih investicionih fondova (češki slučaj). Fondovi bi tako mogli
kumulirati vaučere i postati znatni ili dominantni vlasnici pojedinih preduzeća.
Međutim, rješenje problema upravljanja preduzećima donijelo je novi problem –
problem upravljanja fondovima. Vlasništvo nad fondovima bilo bi raspršeno, pa je
menadžment fondova bio nekontrolisan od strane vlasnika, što je vodilo u
neefikasnost poslovanja kako fonda, tako i preduzeća u njegovom portfelju.
7
2.4. Dioničarstvo zaposlenih
Dioničarstvo zaposlenih podrazumijeva znatne popuste na cijenu akcija (ili djelimično
besplatnu podelu) menadžerima i/ili zaposlenima. Ona tako predstavlja kombinaciju
prodaje i besplatne podjele, ali s tim da su beneficije podjele ograničene na
zaposlene u datom preduzeću. Odloženo plaćanje je uobičajeno, kako bi bio
savladan problem nedovoljne kupovne snage zaposlenih.
Ovaj model privatizacije bio je popularan na području bivše Jugoslavije, kao politički
nabezbolniji način prelaska iz samoupravne u privatnu privredu. Najbezbolniji zato
što akcionarstvo zaposlenih najmanje menja tip kontrole nad preduzećem – ona
ostaje u rukama zaposlenih, do većeg prometa i koncentracije akcija. Stoga su joj
pribjegle Slovenija, Hrvatska, Srbija i Makedonija. Od drugih zemalja, Poljska je,
polazeći od socijalističke tržišne privrede, takođe jednim delom koristila akcionarstvo
zaposlenih. Rusija je krenula od sasvim drugog modela privatizacije, ali je, zbog
tehničkih rešenja, završila u znatnoj meri sa akcionarstvom zaposlenih, pri čemu je
menadžerski sloj uspeo da u mnogim preduzećima postane dominantan vlasnik.
I Rumunija i Slovačka su djelimično pribjegle ovom modelu.
Akcionarstvo zaposlenih može biti izvedeno relativno brzo, uz postavljanje roka do
koga privatizacija preduzeća mora biti pokrenuta (kao u Hrvatskoj), znatne popuste u
cijeni akcija i odloženo plaćanje. A može i, kako pokazuje iskustvo Srbije, biti vrlo
spor metod privatizacije.
Osnovna vrlina akcionarstva zaposlenih je politička – to je minimizacija otpora
radnika i menadžera u firmama koje se privatizuju, a posebno u preduzećima koja su
su funkcionisala u samoupravnom sistemu (bivša SFRJ i, donekle, Poljska) ili u
kojima su menadžeri imali jake pozicije (Rusija). Njihovi otpori bi, možda, mogli da
blokiraju privatizaciju, kao što ih ovaj model privatizacije privlači vladi koja ih
sprovodi.
Postoje i mišljenja među zastupnicima samoupravljanja i “škole ekonomike
participacije” da akcionarstvo zaposlenih donosi podsticaje dobrom upravljanju, jer
zaposleni, kao vlasnici, imaju više motiva nego ranije da dobro rade i da bolje
nadziru menadžment.
Sa druge strane, postoje važne slabosti ovog modela. Da bi zadržali kontrolu nad
preduzećem, zaposleni su skloni da onemoguće pristup spoljnim investitorima, što
vodi nedovoljnim investicijama. Štaviše, spoljni investitori nisu ni zainteresovani da
8
ulažu u preduzeće kojim dominiraju zaposleni. U takvim preduzećima postoji
podsticaj, kao i u samoupravnim, da se isplaćuju prevelike zarade i da se održava
pretjerana zaposlenost. Menadžeri, opet, teško mogu da se odupru takvim pritiscima
zaposlenih ukoliko imaju mali udeo u vlasništvu. Takvi procesi otežavaju ili čak
onemogućavaju restrukturiranje preduzeća, sa nepovoljnim posledicama.
2.5. Reprivatizacija
Reprivatizacija predstavlja oblik privatizacije zato što obuhvata vraćanje svojine nad
državanim ili društvenim preduzećima i drugom produktivnom imovinom bivšim
sopstvenicima ili njihovim nasljednicima.*
__________________________________________
*Prof. Dr. Pero Petrović, ''Privatizacija'', Beograd, 2006, str. 48.
Vraćanje imovine može biti izvršeno u obliku naturalne restitucije (vraćanje imovine,
odnosno preduzeća u svojinu) ili suvlasništva na datom preduzeću ili imovini,
odnosno u obliku državnih obveznica ili novca. Reprivatizacija je u istočnoevropskim
državama realizirana iz moralnih razloga, ali ipak njena realizacija predstavlja jedan
od oblika privatizacije.
Od svih tranzicionih zemalja značajni napor da se izvede šira reprivatizacija izvršen
je samo u Estoniji, dok je u drugim državama izvođena sa manje elana, te time je i
dala slabije efekte.
3. PRIVATIZACIJA U SRBIJI
3.1. Počeci
Prvi talas je pokrenula savezna vlada Ante Markovića 1989. godine, sa korekcijom
1990. godine. Metod privatizacije bila je dokapitalizacija, sa popustima na račun
društvenog kapitala, a uz uverenje da će i takva delimična privatizacija dovesti do
povećanja efikasnosti upravljanja. Privatizacija je bila neobavezna, ali je podsticaj
dobila u odredbi da se rast zarada zaposlenih može isplaćivati samo u akcijama.
Tokom reformske 1990. godine privatizacija je uzela maha (1.200 preduzeća je
prešlo u status mješovitih), djelimično i zbog tehničkih slabosti operacionalizacije
modela i mogućnosti manipulacija.
9
Da bi se dotjerao model, Srbija je 1991. godine donela sopstveni zakon o svojinskoj
transformaciji koji je u znatnoj meri zakočio privatizaciju baš time što je zaoštrio
procedure i uklonio slabosti u propisima. Bitnom usporenju privatizacije svakako je
doprineo i rat na području bivše Jugoslavije.
Neočekivani podsticaj privatizaciji došao je 1993. godine sa visokom inflacijom,
odnosno sa inflacionim obezvređenjem duga kod kupovine akcija na rate. Krajem
1993. veliki broj preduzeća je, koristeći nepostojanje odredbe o revalorizaciji duga za
inflaciju, potpuno privatizovan. Po stabilizaciji cijena početkom 1994. godine,
donesen je zakon o revalorizaciji kojim su inflacioni dobici građana poništeni, a
privatizacija bitno vraćena nazad. Stoga u sledećem periodu, do 1997. godine, pa i
kasnije gotovo da nije bilo privatizacija u Srbiji.
3.2. Model iz 1997. godine
Koncept privatizacije iz 1997. godine predstavljao je nastavak starog modela
privatizacije, čije su osnovne osobine da je privatizacija i dalje autonomna
(decentralizovana), neobavezna i usmerena ka radničkom akcionarstvu.
Neobaveznost privatizacije bila je kombinovana sa podsticajnošću, odnosno sa
popustima u ograničenom vremenskom periodu, što je trebalo da navede zaposlene
da privatizuju svoja preduzeća.
Važnija rešenja bila su sledeća: svi zaposleni i bivši zaposleni u društvenom i
državnom sektoru i osigurani seljaci imali su pravo na besplatne akcije u iznosu od
400 DEM za svaku godinu radnog staža; vraćen je popust od 20% fiksno i 1% za
svaku godinu radnog staža, a na akcije do 8.000 DEM; najviše 60% kapitala
preduzeća moglo je biti izdato kroz besplatne akcije, 10% kapitala se odmah
prenosilo penzijskom fondu, a najmanje 30% kapitala prodavalo se
zainteresovanima; kapital koji preostane po upisu akcija prelazio je u svojinu
državnog Akcijskog fonda.
Neobaveznost privatizacije učinila je da je proces privatizacije prepušten vrlo
složenoj igri motiva i podsticaja zaposlenih i menadžera.
U Srbiji je do 2000. godine privatizovan mali dio društvenog i državnog kapitala. Do
jeseni 2000. godine, proces privatizacije započet je po modelu iz 1997. u oko 350
preduzeća, a završen samo u osamnaest. To su uglavnom bila manja preduzeća, sa
skromnim kapitalom, pa je ukupna vrijednost emitovanih akcija dostigla samo 12
milijardi ondašnjih dinara. Jedino veliko preduzeće koje je (djelimično) privatizovano
jeTelekom, gde je 49% vlasništva prešlo u ruke STET-a i OTI-a 1997. godine.
3.3. Model iz 2001. godine
10
Po političkim promenama od 5. oktobra 2000, u Srbiji je formirana je tzv. prelazna
vlada, pod kojom je započeta privatizacija oko 500 boljih preduzeća po zakonu iz
1997. godine. No, Skupština je 12. februara 2001. godine usvojila je izmene i
dopune zakona o svojinskoj transformaciji, kojima je privremeno obustavljena
privatizacija novih preduzeća.
Vlada Srbije iz 2001. godine odabrala je donekle modifikovan model klasične
prodaje. Osnovne odlike izabranog modela su bile sledeće.
- Prodaja, a ne besplatna podela.
Metod prodaje društvenog i državnog kapitala odabran je sa idejom da se pokušaju
naći pravi kupci, u smislu onih koji će iz preduzeća koja se privatizuju (ekonomskih
resursa) izvući najviše. Osnovni uzrok takvog izbora bili su dotadašnje tranziciono
iskustvo i drugih istočnoevroopskih zemalja i iskustvo same Srbije.
Drugi uzrok ovog izbora bili su prihodi koje budžetu donosi ovaj model, jer vlada
Srbije je pripremila jedan socijalno velikodušan koncept tranzicije, gde bi narod
prihvatio promene pošto bi socijalna davanja bila znatna, dok bi ti socijalni rashodi
bili finansirani i iz prihoda od privatizacije.
- Prodaja strateškim investitorima
Vlada je s pravom pridala veliku važnost korporativnom upravljanju u
postprivatizacionom periodu, te je optirala za prodaju većinskog paketa (70%)
društvenog/državnog kapitala jednom investitoru. Time je omogućeno preuzimanje
pune kontrole nad preduzećem od strane jednog većinskog vlasnika, a kako bi se
olakšao i učinio efikasnijim veoma složen proces restrukturiranja preduzeća u
postprivatizacionom periodu.
- Manji dio se poklanja građanima i zaposlenima
Zakon o privatizaciji ipak predviđa i poklone, ovog puta i zaposlenima i svim ostalim
građanima. Zaposlenima se poklanja 30% akcija u preduzećima koja se prodaju
aukcijom i 15% u preduzećima koja se prodaju na tenderima, dok se za građane
rezerviše po 15% akcija u ovim drugim preduzećima. Na taj način ovaj je zakon
pravedniji od prethodnih, jer ne daje samo zaposlenima već i svim ostalima.
Individualno pravo nije promenjeno: po 200 evra za svaku godinu radnog staža.
Svrha poklona je zadobijanje političke podrške za reforme, ali je važno to što poklon
ne menja model privatizacije: i dalje postoji većinski vlasnik sa 70% kapitala u
novoprivatizovanim preduzećima, što je bitno za način funkcionisanja preduzeća.
- Konkurentski metodi prodaje
Zakon je predvideo dva metoda prodaje, oba konkurentska: aukciju, odnosno
licitaciju za manja i slabija preduzeća i tender za veća i bolja, namenjena
prvenstveno stranim investitorima. Uvek se prodaje 70% neprivatizovanog kapitala
11
(ostatak od 30% se, kako je navedeno, poklanja zaposlenima i građanima). Među
metodima prodaje ne nalazi se direktna pogodba između države i kupca, pošto je
ona previše rizična pošto omogućuje korupciju. Kod tih loših preduzeća izvešće se ili
uređeno restrukturiranje ili stečaj. Upotrebom isključivo konkurentskih metoda
prodaje trebalo je obezbediti maksimalnu transparentnost procesa, tj. onemogućiti
korupciju i druge mahinacije ishodom privatizacije.
Najvažnija novost tiče se prava Agencije da pokrene postupak prodaje društvenog
kapitala u svakom preduzeću, čime je ukinuta dobrovoljnost privatizacije u Srbiji i
obezbeđeno da privatizacija ipak ima kraja.
- Restitucija
Zakonom o privatizaciji predviđeno je da se od svake prodaje 5% prihoda izdvoji za
buduće naknade za nacionalizovanu imovinu. Time je potraživanje bivših vlasnika
implicitno priznato, ali sam zakon o privatizaciji nije prejudicirao rešenja iz zakona o
denacionalizaciji.
Rezultati privatizacije u periodu 2001-2004. Broj preduzeća. U periodu 2001-2004.
privatizovano je 1382 preduzeća, što je dva po jednom radnom danu. Ovo je
primjerna brzina, ali nedovoljna za veliki broj preduzeća koja čekaju redu za
privatizaciju, pa kraj procesa još nije blizu.Prihod od privatizacije. Ukupan prihod od
prodaje kaptala u 1.382 preduzeća izneo je za ove tri godine samo 1,5 milijardi evra.
- Restrukturiranje
Za preduzeća za koja ne bi bilo realnih izgleda da nađu kupca u sadašnjem stanju
predviđen je proces restrukturiranja kao privatizaciona priprema. Oko sedamdeset
preduzeća uključeno je u grupu za restrukturiranje. Dve su osnovne ideje kako da im
se pomogne: prvo, da se neka od njih podijele na više preduzeća i prodaju
atraktivna, a u stečaj pošalju ona koja ne nađu kupca; drugo, da se izvrši otpis dela
dugova prema državi, kako bi im se vrijednost podigla iznad nule.
4. EFEKTI PRIVATIZACIJE
Kao najznačajnije efekte pravilno provedene privatizacije možemo istaći:
1. Otvaranje novih radnih mjesta
2. Povećan privredni rast
3. Realizacija mjera socijalnog programa
4. Porast životnog standarda
12
5. Podsticanje lokalnog razvoja
6. Finansiranje programa za razvoj privrede i životne sredine
7. Denacionalizacija.
13
ZAKLJUČAK:
Model privatizacije, kao jednog od najznačajnijih elemenata svih tranzicijskih
procesa je određen masom faktora ekonomske prirode, ali i odlukama političkog
vođstva države u tranziciji.
Bitno je istaći da do privatizacije dolazi prije svega zbog neprofitnog poslovanja
državnih i društvenih preduzeća, kao i zbog činjenice da takva preduzeća “proizvode
gubitke”. Da bi određeni model privatizacije mogao uspjeti neophodno je da se
preduzmu određene predradnje koje se prije svega ogledaju kroz sprovedenu
političku tranziciju, obezbjeđenje pravne sigurnosti, kao i druge radnje kojima se
omogućuje funkcionisanje datog modela privatizacije, te privlače, kako domaći, tako i
strani investitori, kako bi se oslabljena ili ekonomija pred slomom, mogla dovesti na
nivo normalnog funkcionisanja.
Ne treba zanemariti niti činjenicu da je privatizacija osim u političkom i socijalnom
smislu korisna i u ekonomskom smislu zato što u osnovnim jedinicama –
preduzećima unaprjeđuje efikasnost poslovanja, te samim tim I povećava
profitabilnost, dok država smanjuje obavezu subvencionisanja i investiranja u
privredu. Isto tako rezultat privatizacije jeste da poboljšava javne finansije čime se
pojačava stabilnost nacionalne privrede i otvara mogućnost otplate stranih
dugovanja. Zatim, podizanje efikasnosti poslovanja direktno utiče na smanjenje
troškova, pri čemu se cijene roba i usluga smanjuju, a kvalitet istih podiže, te na
kraju treba istaći i refleksiju privatizacijskog postupka na širu zajednicu, a izraženo
kroz jačanje javnog sektora, investiranje u razvoj lokalnih zajednica, ali i podizanje
socijalne zaštite na viši nivo.
Privatizacija kao postupak u kom se društvena ili državna svojina predaje na
upravljanje privatnim licima je i postupak koji u velikoj mjeri mijenja kvalitet
upravljanja i nadzora nad menadžmentom, te utiče na uvođenje savremene i
kvalitetnije tehnologije, odnosno daje jedan novi kvalitet ekonomiji uopšte, a to je
kvalitet privatnog preduzetništva, kvalitet inovativnosti, efikasnosti i profitnog
poslovanja. Država koja podstiče razvoj privatnog preduzetništva podstiče i svoj
razvoj.
Koji će model biti odabran u realizaciji procesa privatizacije nebitno je i to zavisi od
stanja u ekonomiji određene države, kao i odluke političkog vođstva iste. Bitno je da
se ekonomija pokrene i vrati u normalne razvojne tokove.
14
KORIŠTENA LITERATURA:
- Prof. Dr. Pero Petrović, ''Privatizacija'', Beograd, 2006.
- http://www.clds.org.rs/pdf-s/4_godine_tranzicije.pdf
15
Recommended