View
2
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
ELVIRA KENDIĆ
PDV U REPUBLICI HRVATSKOJ NAKON ULASKA U EU SA NAGLASKOM
NA INTRAKOMUNITARNU TRGOVINU
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
PDV U REPUBLICI HRVATSKOJ NAKON ULASKA U EU SA NAGLASKOM
NA INTRAKOMUNITARNU TRGOVINU
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Porezni sustavi EU
Voditelj: Prof.dr.sc. Helena Blažić
Studentica: Elvira Kendić
Smjer: Gospodarstvo EU
Jmbag: 0081103396
Rijeka, svibanj, 2014.
Sadržaj
1. UVOD ........................................................................................................................... 1
1.1. Problem i predmet istraživanja .............................................................................. 1
1.2. Hipoteza istraživanja .............................................................................................. 2
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ...................................................................................... 2
1.4. Znanstvene metode ................................................................................................ 2
1.5. Struktura rada ......................................................................................................... 3
2. OSNOVNA OBILJEŽJA PDV-a ................................................................................ 4
2.1. Nastanak, pojam i temeljne značajke PDV-a ......................................................... 4
2.2. Prednost poreza na dodanu vrijednost u odnosu na ostale modele oporezivanja
potrošnje ........................................................................................................................ 4
2.2.1. Izostanak kumulativnog učinka ....................................................................... 5
2.2.2. Otežano izbjegavanje plaćanja PDV-a ............................................................ 5
2.2.3. Neutralnost poreza na dodanu vrijednost u poduzetničkom području ............ 6
3. PRILAGODBA PDV-a U REPUBLICI HRVATSKOJ ZAHTJEVIMA EUROPSKE
UNIJE POSEBICE SA STAJALIŠTA ISPORUKE I STJECANJA ............................... 7
3.1. PDV u Republici Hrvatskoj ................................................................................... 7
3.1.1. Stope PDV-a u Republici Hrvatskoj i usporedba sa državama članicama EU 7
3.1.2. Porezna oslobođenja u sustavu PDV-a.......................................................... 12
3.1.3. Oslobođenja za određene djelatnosti od javnog interesa .............................. 13
3.1.4. Oslobođenja za ostale djelatnosti .................................................................. 13
3.1.5. Oslobođenja za transakcije unutar EU .......................................................... 14
3.1.6. Oslobođenja pri uvozu .................................................................................. 14
3.1.7. Oslobođenja pri izvozu.................................................................................. 16
3.1.8. Oslobođenja kod obavljanja usluga na pokretnoj imovini ............................ 16
3.2. Područje primjene Zakona o PDV-a .................................................................... 16
3.3. Porezni obveznik .................................................................................................. 18
3.4. Predmet oporezivanja........................................................................................... 19
3.5. Isporuke dobara .................................................................................................... 20
3.5.1. Isporuke robe u tuzemstvo ............................................................................ 20
3.5.2. Obavljanje usluga u tuzemstvu ..................................................................... 21
3.5.3. Isporuke dobara unutar EU ........................................................................... 21
3.6. Uvoz dobara ......................................................................................................... 22
3.7. Stjecanje dobara unutar EU ................................................................................. 24
3.8. Mjesto oporezivanja pri isporuci robe ................................................................. 25
3.8.1. Određivanje mjesta isporuke dobara kod isporuka dobara s i bez prijevoza 26
3.8.2. Određivanje mjesta isporuke kod prodaje na daljinu .................................... 27
3.9. Oporezivanje usluga ............................................................................................ 31
3.9.1. Oporezivanje usluga u svezi s nekretninama ................................................ 32
3.9.2. Oporezivanje usluga prijevoza putnika ......................................................... 33
3.9.3. Usluge pristupa kulturnim, umjetničkim, sportskim, znanstvenim,
obrazovnim, zabavnim i sličnim događanjima kao što su izložbe i sajmovi, te pomoćne usluge u svezi s tim pristupom ................................................................ 38
3.9.4. Usluge pripreme i usluživanje hrane i pića u ugostiteljskim objektima poreznim obveznicima ............................................................................................ 39
3.9.5. Posebni postupci oporezivanja PDV-om elektronički obavljenih usluga, telekomunikacijskih usluga te usluga radijskog i televizijskog emitiranja ............. 40
3.9.6. Usluga prijevoza dobara ................................................................................ 42
4. UTJECAJ PROMJENA U SASTAVU PDV-a NA HRVATSKO GOSPODARSTVO
........................................................................................................................................ 46
4.1. Utjecaj na intrakomunitarnu trgovinu .................................................................. 46
4.2. Učinak ukidanja nulte stope na potrošnju i siromaštvo ....................................... 47
5. ZAKLJUČAK ............................................................................................................. 50
LITERATURA ............................................................................................................... 52
POPIS TABLICA: .......................................................................................................... 54
1
1. UVOD
U analizi tematike diplomskog rada potrebno je prethodno definirati: problem i predmet
istraživanja, svrhu, ciljeve i hipotezu istraživanja, znanstvene metode te strukturu rada.
1.1. Problem i predmet istraživanja
Tendencija suvremenog svijeta sve je izraženija i dublja u integraciji nacionalnih
gospodarstava. Na tom putu treba savladati mnoge prepreke, konfrontirati prednosti i
nedostatke koji u tim integracijskim kretanjima proizlaze za pojedine nacionalne
ekonomije.
Svaka zemlja članica ima svoj porezni sustav sa različitim stopama oporezivanja te ne
postoji zajednički porezni sustav EU-a, tj. Ne postoje dvije zemlje s istim sustavom
oporezivanja.
Porezna harmonizacija (ili porezno usklađenje) označava koordinaciju poreznih sustava
država članica Europske unije radi izbjegavanja nacionalnih poreznih mjera koje mogu
negativno utjecati na funkcioniranje zajedničkog tržišta, taj. na slobodno kretanje roba,
usluga i kapitala te koje mogu narušiti konkurenciju. Ugovorom o EU utvrđene su
pravne norme koje se odnose na poreze, a do danas se nisu mijenjale. Prema njima,
svaka država članica ima pravo zadržati vlastiti porezni sustav, pa čak i uvoditi nove
porezne oblike, uz obvezu da neke njihove dijelove (poreznu stopu, osnovicu i ls.)
uskladi s odlukama tijela EU. Europska unija donijela je nekoliko posebnih smjernica
(direktiva) o harmonizaciji pojedinih poreza, te je postignut određeni minimum
usklađivanja poreznih sustava. Tako je postignuta djelomična harmonizacija izravnih
poreza, a najdalje se otišlo u harmonizaciji sustava neizravnih poreza, tj. PDV-a i
trošarina.
Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj Uniji, porez na dodanu vrijednosti
obračunavat će se prema odredbama novog Zakona o PDV-u koji je doveo do niza
promjena u poslovanju poreznih obveznika, a pogotovo onih koji posluju na
Jedinstvenom tržištu Europske unije.
Problem istraživanja ovog diplomskog rada je analiza novog zakona o PDV-u koji je u
primjeni nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju te kakav će učinak imati na
Hrvatske poduzetnike odnosno porezne obveznike. Za definirani problem istraživanja
2
moguće je odrediti odgovarajući predmet istraživanja: istraživanje i primjena PDV-a u
Republici Hrvatskoj nakon ulaska u Europsku uniju.
1.2. Hipoteza istraživanja
Iz definiranih problema i predmeta istraživanja postavljena je hipoteza istraživanja:
analiziranim spoznajama o novom Zakonu o PDV-u te istraživanjem i analiziranjem
njegovog učinka na porezne obveznike, moguće je dokazati da ce nova pravila u
oporezivanju PDV-om olakšati poslovanje s poduzetnicima iz drugi država članica.
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja
Na temelju definiranih problema i predmeta istraživanja proizlazi svrha i ciljevi
istraživanja.
Svrha istraživanja je dokazati da će novi Zakon o PDV-u imati pozitivne učinke na
poslovanje s drugim državama članicama te u konačnici na hrvatsko gospodarstvo.
Ciljevi istraživanja su analizirati učinak novog Zakona o PDV-u te njegovo obvezno
usklađivanje, utvrditi učinke novih pravila o oporezivanju PDV-om na porezne
obveznike, poslovanje i cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. U radu se daju odgovori na
sljedeća pitanja:
1. Kakav je utjecaj ima usklađivanje novog Zakona o PDV-u na gospodarski razvoj
Republike Hrvatske?
2. Na koji je način usklađen Zakon o PDV-u u Republici Hrvatskoj?
3. Kakve efekte će imati novi Zakon o PDV-u na porezne obveznike?
4. Primjena stope PDV-a u Europskoj uniji?
1.4. Znanstvene metode
Pri istraživanju i izradi ovog diplomskog rada korištene su brojne znanstvene metode i
njihova kombinacija. Prva i osnovna metoda koja je korištena je metoda promatranja;
prikupljeni su podaci i informacije kako bi se istraživač upoznao sa samim predmetom
istraživanja. Sljedeće metode koje su korištene pri obradi su metoda kompilacije,
metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije, metoda dokazivanja i metoda deskripcije.
3
1.5. Struktura rada
Rezultati istraživanja predočeni su u pet međusobno povezanih dijelova.
U prvom dijelu, Uvodu, formulirani su problem i predmet istraživanja, definirana je
radna hipoteza, navedeni su svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode i struktura
rada.
Naslov drugog dijela je Osnovna obilježja PDV-a u kojem se iznose glavne prednosti
PDV-a te se obrađuje kumulativni učinak, otežano izbjegavanje PDV-a te neutralnost
PDV-a u poduzetničkom području.
Treći dio, pod naslovom Prilagodba PDV-a u Republici Hrvatskoj zahtjevima Europske
unije posebice sa stajališta isporuke i stjecanja dobara prikazano je cjelokupni PDV u
Republici Hrvatskoj. Stope PDV-a Hrvatske uspoređene su sa stopama u Europskoj
Uniji. Analizirana su područja primjene PDV-a.
Četvrti dio, pod nazivom Utjecaj promjena u sastavu PDV-a na Hrvatsko gospodarstvo
namijenjen je razmatranju utjecaja promjena u sustavu poreza na dodanu vrijednost na
gospodarske i socijalne prilike u Hrvatskoj.
4
2. OSNOVNA OBILJEŽJA PDV-a
Porez na dodanu vrijednost (PDV) je najrasprostranjeniji sustav oporezivanja prometa
roba (dobara) i usluga u svijetu. Porez na dodanu vrijednost – PDV (eng. value added
tax – VAT, njem. Mehrwertsteuer) je oblik poreza na promet, čija je realizacija
podijeljena u parcijalna plaćanja koja se obavljaju na temelju dodane vrijednosti u
svakoj fazi procesa proizvodnje i distribucije.
PDV se obračunava i uplaćuje sukcesivno, prilikom svake prodaje, ali samo na neto
vrijednost ostvarenu u svakoj fazi. Izvoz se vrši bez ovog poreza, a uvoz se opterećuje
istim stopama kao i nacionalni proizvod. Stoga može biti jedinstvena, ali i diferencirana
na različite vrste robe ili sluga (Poslovni dnevnik, 2014).
2.1. Nastanak, pojam i temeljne značajke PDV-a
PDV je izumio francuski ekonomista Maurice Lauré 1954. godine. On je bio direktor
francuske porezne službe koja je 10. aprila 1954. uvela taxe sur la valeur ajoutée (TVA).
Ovaj porez je isprva uveden kao opterećenje za velike kompanije, ali je vremenom
njegovo djelovanje prošireno na sve oblasti poslovanja. U Francuskoj je PDV
najznačajniji izvor javnog financiranja i procjenjuje se da donosi oko 45% prihoda.
Porez na dodanu vrijednost jest porez koji se obračunava i plaća u svim fazama
proizvodnog i prometnog ciklusa, ali tako da se u svakoj fazi oporezuje samo iznos
dodatne vrijednosti koja se ostvarila u toj fazi proizvodno- prometnog ciklusa. Upravo
zbog ove činjenice što se oporezivanje dodatne vrijednosti obavlja u svim fazama
proizvodnog i prometnog ciklusa u osnovi se radi o netosvefaznom porezu na prometa
(Šimović, 2006:125).
2.2. Prednost poreza na dodanu vrijednost u odnosu na ostale modele oporezivanja
potrošnje
Iako se primjenom poreza na promet u maloprodaji i poreza na dodanu vrijednost, uz
ostale iste preduvjete, ubiru isti novčani iznosi, oporezivanje prometa porezom u
maloprodaji se napušta u korist poreza na dodanu vrijednost zbog niza prednosti koje
5
poručuje ovaj oblik oporezivanja. Najvažnije prednosti poreza na dodanu vrijednost
pred drugim oblicima oporezivanja prometa su (Šimović, 2006:128):
1. Izostanak kumulativnog učinka
2. Otežano izbjegavanje plaćanja poreza
3. Neutralnost poreza na dodanu vrijednost u poduzetničkom području
2.2.1. Izostanak kumulativnog učinka
Jedan od razloga zbog kojih se upućuju komplimenti porezu na dodanu vrijednost jest
taj što on uklanja kumulativan učinak iz oporezivanja prometa. Naime, pri oporezivanju
prometa bruto – svefazni porezom na promet oporezuje se svaka faza prometnog
ciklusa, ali tako da se za poreznu osnovicu uzima bruto-naknada u svakoj fazi
proizvodno-prometnog ciklusa, s time da porez na promet plaćen u prethodnoj fazi ulazi
u poreznu osnovicu naredne faze (Šimović, 2006:130).
PDV uklanja kumulativan učinak iz oporezivanja prometa jer se kod poreza na dodanu
vrijednost osnovicu oporezivanja čini samo novostvorena vrijednost u fazi kad je
podvrgnuta oporezivanju za razliku od bruto svefaznog poreza na promet u kojem se za
poreznu osnovicu uzima bruto-naknada u svakoj fazi proizvodno prometnog ciklusa, s
tim da porez na promet plaćen u prethodnoj fazi ulazi u poreznu osnovicu naredne fraze
(Katedra za financijsko pravo i financijsku znanost, 2012).
2.2.2. Otežano izbjegavanje plaćanja PDV-a
Izdavanje računa koji u sebi sadržava iskazani porez na dodanu vrijednost sam po sebi
kontrolni je mehanizam jer je svakom idućem poreznom obvezniku u proizvodnom
ciklusu primarni cilj na računu iskazati PDV koji će odbiti kao pretporez, a to kao
posljedicu ima smanjenu i otežanu poreznu utaju.
U postupku nadzora kod poreznih obveznika otkrivena su poglavito kaznena djela radi
stjecanja imovinske koristi: prijevara, povreda tuđih prava, krivotvorenja vrijednosnih
papira, utaja poreza i drugih davanja, povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih
knjiga, zloupotreba ovlasti u gospodarskom poslovanju, krivotvorenja službene isprave,
zloupotreba položaja i povlasti (Rogić-Lugarić i suradnici, 2007:601-602).
6
2.2.3. Neutralnost poreza na dodanu vrijednost u poduzetničkom području
Poduzetnici kao porezni obveznici poreza na dodanu vrijednost u okviru svoje obveze
plate porez, ali oni taj plaćeni iznos poreza prevaljuju na krajnjeg potrošača.
Zbog toga je porez na dodanu vrijednost potrošnog oblika neutralan za poduzetnika kao
poreznog obveznika. Porez kojeg on plaća dobavljačima za isporučena dobra i
obavljene usluge istodobno ima pravo odbiti od svoje porezne obveze. To znači da
porez na dodanu vrijednost sadržan u ulaznim računima nije za poreznog obveznika-
poduzetnik, trošak. Time su svi poduzetnici dovedeni u istu gospodarsku jer je porez na
dodanu vrijednost ne dovodi u prednost jednu djelatnost u odnosu na drugu, nego je u
tom smislu neutralna, a položaj pojedinog poduzetnika na tržištu ovisiti će isključivo o
tržišnim preferencijama i njegovoj organizaciji rada.
S druge strane, porez na dodanu vrijednost potrošnog oblika automatski razlikuje
krajnju potrošnju koja se oporezuje od utroška u proizvodnju ili daljnju prodaju koja se
ne oporezuje i to bez zahtjeva da se kupac identificira. Porezni obveznik- poduzetnik za
isporučena dobra i obavljene usluge ispostavlja bilo kojem kupcu račun na kojem je
naznačen iznos poreza. Ako je kupac poduzetnik, on ce taj porez odbiti od računa kao
pretporez, a ako je kupac građanin- krajnji potrošač, on će taj porez snositi budući da se
kod porezne uprave ne može legitimirati kao poduzetnik s pravom na odbitak
pretporezna (Šimović, 2006:131).
7
3. PRILAGODBA PDV-a U REPUBLICI HRVATSKOJ ZAHTJEVIMA
EUROPSKE UNIJE POSEBICE SA STAJALIŠTA ISPORUKE I STJECANJA
Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj Uniji stupio je na snagu novi Zakon o
porezu na dodanu vrijednost kojim se uređuje promet dobara i usluga u tuzemstvu,
odnosno Republika Hrvatske, promet na području Europske Unije, promet „trećim
zemljama“ (bilo koja država ili područje koje nije područje Europske Unije) te promet
„trećim područjima“ (dio područja države koje je izuzeto iz područja Europske Unije)
(Markota, 2013:14).
3.1. PDV u Republici Hrvatskoj
Republika Hrvatska je uvođenjem poreza na dodanu vrijednost, s primjenom od 1.
siječnja 1998. godine, preuzela sustav oporezivanja koji je zastupljen u zemljama
Europske unije. Porez na dodanu vrijednost karakteriziraju potrošni oblik, načelo
odredišta i kreditna metoda. Zakon o PDV-u utemeljen je na potrošnom obliku budući
se PDV obračunava na sve isporuke dobara i obavljene usluge, osim onih koje su
oslobođene ili izuzete zakonom. Sukladno načelu odredišta dobra se oporezuju tamo
gdje se konačno i troše neovisno jesu li proizvedena u tuzemstvu ili su uvezena. Prema
tzv. kreditnoj metodi ili metodi odbitka, porez plaćen pri kupnji odbija se od poreza
obračunatog pri prodaji proizvoda i usluga. Porez na dodanu vrijednost se obračunava
pri svim fazama prometnog ciklusa te se oporezuje sve vrste isporuka dobara i usluga u
tuzemstvu radi obavljanja gospodarske djelatnosti, vlastita potrošnja u poduzeću,
davanja bez naknade ili uz popust, pokloni, uvoz dobara iz inozemstva i dr. Budući da
je osnovica za oporezivanje dodana vrijednost, tj. razlika između prodajne i nabavne
vrijednosti, kumulativni učinak oporezivanja je u potpunosti izbjegnuta (Amiđžić
Peročević, 2008:3).
3.1.1. Stope PDV-a u Republici Hrvatskoj i usporedba sa državama članicama EU
Kad je PDV uveden 1. siječnja 2008. godine primjenjivala se samo jedna stopa od 22%.
Uvođenje jedinstvene stope zakonodavac je opravdao manjim troškovima ubiranja na
strani porezne administracije i obveznika i činjenicom da se PDV-om ne može voditi
odgovarajuća socijalna i gospodarska politika. U prilog jednostopnog oporezivanja
8
navodilo se i da ono osigurava isti porezni tretman svih poreznih obveznika. Sa druge
strane postojali su sve jači zahtjevi za uvođenjem dodatne snižene stope, prvenstveno
zbog ublažavanja regresivnog učinka PDV-a. Kao argument se koristila i činjenica da
danas oko 160 zemalja svijeta koje primjenjuju PDV većina koristi i snižene stope.
Tako je Hrvatska nakon dvije godine jednostopnog oporezivanja uvela varijantu
oporezivanja nultom stopom na sljedeće artikle:
• od 1. studenog 1999. godine na sve vrste kruha i mlijeka, knjige stručnog,
znanstvenog, kulturnog, umjetničkog i obrazovnog sadržaja, udžbenike, lijekove koje se
nalaza na listi Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i ortopedska pomagala,
• od 1. lipnja 2000. godine na sve knjige objavljene na CD-ROM-u, videokasetama i
audiokasetama te na znanstvene časopise,
• od 1.rujna 2000. godine na usluge javnog prikazivanja filmova,
• od 1. siječnja 2001. godine na usluge organiziranog boravka inozemnih turista koje se
plaćaju doznakama iz inozemstava ( Amidžić Peročević i suradnici, 2003:259).
Od 1. siječnja 2006. uvodi se stopa od 10% i to na usluge smještaja ili smještaja s
doručkom, polupansiona ili punog pansiona u svim vrstama komercijalnih ugostiteljskih
objekata i usluge agencijske provizije na navedene usluge. Od 1. kolovoza 2007. godine
stopa od 10% primjenjuje se i na novine i časopise koji izlaze periodično, osim onih
koji u cijelosti ili uglavnom sadrže oglase i služe za oglašavanje.
Od 1. kolovoza 2009. godine opća stopa PDV-a je 23%. Bitno je napomenuti da su
navedene stope vrijedile do 1. siječnja 2013. godine kada su nastupile određene
promjene o kojima će biti više riječi u narednim poglavljima. Također, bitno je znati da
između nulte stope i poreznog oslobođenja postoje razlike. Kod nulte stope poduzetnici
ne obračunavaju PDV pri isporuci dobara i usluga, ali imaju pravo odbitka pretporeza
sadržanog u ulaznim računima dobavljača. Kod poreznog oslobođenja kod isporuke se
ne obračunava porez, ali i ne postoji mogućnost odbitka pretporeza. Dakle, za poreznog
obveznika povoljnija je nulta stopa od poreznog oslobođenja. Kada se iz naknade u
kojoj je sadržan porez obračunat po stopi od 23%, mora izračunati iznos poreza
primjenjuje se preračunata porezna stopa koja iznosi 18,6992%. Za usluge koje se
oporezuju stopom od 10% preračunata stopa iznosi 9,0909% (Amidžić Peročević i
suradnici, 2003:265).
9
S izmjenama Zakona o PDV-u već je od 1.sječnja 2013. godine povećana stopa PDV-a
s 0% na 5% zbog usklađivanja s Direktivom 2006/112/EZ1. Prema odredbama članka
38. Zakona PDV se obračunava po stopi od 25%, što je ujedno i opća stopa PDV-a.
Međutim, propisane su i dvije snižene stope PDV-a od 5%i 10%.
PDV se obračunava i plaća po sniženoj stopi od 5% na isporuke sljedećih dobara i
usluga:
· Sve vrste kruha
· Sve vrste mlijeka, koje se stavlja u promet pod istim nazivom u tekućem stanju,
svježe, pasterizirano, homogenizirano, kondenzirano(osim kiselog mlijeka,
jogurta, kefira, čokoladnog mlijeka i drugih mliječnih proizvoda), nadomjeske
za majčino mlijeko
· Knjige stručnog, znanstvenog, umjetničkog, kulturnog i obrazovnog sadržaja,
udžbenike za pedagoški odgoj i obrazovanje, za osnovno školstvo,
srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje, u svim fizičkim oblicima
· Lijekove određene u skladu s Odlukom o utvrđivanju Liste lijekova Hrvatskog
zavoda za zdravstveno osiguranje
· Medicinsku opremu, pomagala i druge i druge sprave koje se koriste za
ublažavanje liječenja invalidnosti isključivo za osobnu uporabu invalida
propisane Pravilnikom o ortopedskim i drugim pomagalima Hrvatskog zavoda
za zdravstveno osiguranje.
· Kino ulaznice
· Novine novinskog nakladnika koji ima statut medija, otisnute na papiru koje
izlaze dnevno i kao opće informativni tisak objavljuje novinarske autorske
tekstove u opsegu od najmanje 25 000 riječi u primjerku dnevnog izdanja, osim
onih koje u cijelosti ili većim dijelom sadrže oglase ili služe oglašavanju
· Znanstvene časopise
PDV se obračunava i plaća po sniženoj stopi od 13% na isporuke sljedećih dobara i
usluga:
· Usluge smještaja ili smještaja s doručkom, polupansiona ili punog pansiona u
hotelima ili objektima slične namjene, uključujući smještaj za vrijeme odmora,
1 U vezi sa oporezivanjem PDV-om osnovana je Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28.studenog 2006. O
zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, SL 347. Od 11.prosinca 2006. I stupila na snagu 1.siječnja 2013. I koja je zamijenila Šestu Direktivu 77/388/EEZ.
10
iznajmljivanje prostora u kampovima za odmor ili u mjestima određenima za
kampiranje te smještaj u plovnim objektima nautičkog turizma
· Usluge pripremanja hrane i obavljanja usluga prehrane u ugostiteljskim
objektima te pripremanje i usluživanje bezalkoholnih pića i napitaka, vina i piva
u tim objektima
· Jestiva ulja i masti, biljnog i životinjskog podrijetla
· Dječju hranu i prerađenu hranu na bazi žitarica za dojenčad i malu djecu
· Isporuku vode, osim vode koja se stavlja na tržište u bocama ili u drugoj
ambalaži
· Bijeli šećer od trske i šećerne repe koji se na tržištu stavlja u kristalnom obliku
· Ulaznice za koncerte
· Časopise za kulturu i umjetnosti (Markota, 2014:20-21)
Slika 1 prikazuje propisane stope PDV-a u EU za 2014. godini
Tablica 1. Stope PDV-a u EU 28 u 2014. (%)
Zemlja
Super snižena
stropa Snižena stopa
Standardna
stopa
Parking
stropa
Belgija 6/12 21 12
Bugarska 9 20
Češka 15 21
Danska 25
Njemačka 7 19
Estonija 9 20
Grčka 6,5/13 23
Španjolska 4 10 21
Francuska 2,1 5,5/10 20
Hrvatska 5/13 25
Irska 4,8 9/13,5 23 13,5
Italija 4 10 22
Cipar 5/9 19
Latvija 12 21
Litva 5/9 21
Luksemburg 3 6/12 15 12
Mađarska 5/18 27
Malta 5/7 18
Nizozemska 6 21
Austrija 10 20 12
Poljska 5/8 23
11
Portugal 6/13 23 13
Rumunjska 5/9 24
Slovenija 9,5 22
Slovačka 10 20
Finska 10/14 24
Švedska 6/12 25
Ujedinjeno
Kraljevstvo 5 20
Izvor: Europska komisija, 2014.,
http://ec.europa.eu/taxation_customs/resources/documents/taxation/vat/how_vat_works/
rates/vat_rates_en.pdf
Hrvatska se nalazi u europskom vrhu što se tiče poreza na dodanu vrijednost. Tri
postotna boda naizgled ne predstavljaju veliku promjenu, no implikacije su mnogo
veće: stope PDV-a su među najvišim u EU, a nova porezna promjena donosi dodatni
nemir u gospodarstvo i šalje poruku o nestabilnom poreznom okruženju. Najnižu
standardnu stopu ima Luksemburg koji koristi minimalnu stopu od 15 % a koristi i dvije
snižene stope od 6% i 12%. Također koristi i parking stopu od 12% na slijedeće
proizvode i usluge: određena vina, kruta mineralna goriva, mineralna ulja i drvo koje se
koristi za gorivo, ali ne za grijanje, proizvode za pranje i čišćenje, reklamni materijal,
paru i toplinu osim one koju proizvodi toplana, davanje kredita i jamstava od strane
osoba koje ne daju kredit. Primjenjuje super sniženu stopu na širok spektar dopuštenih
proizvoda. Sa druge strane najvišu standardnu stopu primjenjuje Mađarska (27%) koja
drži rekord i sa najvišom sniženom stopom od 18% koju primjenjuje od 1. srpnja 2009.
godine na mlijeko i mliječne proizvode, proizvode koji sadrže žitarice, škrob, brašno,
mlijeko kao i na usluge hotelskog smještaja.
Super sniženu stopu danas u EU koristi pet „starih“ zemalja članica:
Španjolska (4%) - hrana, lijekovi, tiskovine, isporuka i izgradnja novih zgrada te radovi
i renovacije na objektima; Francuska (2.1%)- lijekovi, novine, periodične tiskovine i TV
pretplata; Irska (4.8%)- hrana; Italija (4%)- hrana , tiskovine, TV pretplata, isporuka
novih zgrada i građevinski radovi na njima; Luksemburg (3%) - hrana, voda, limunada,
odjeća i obuća za djecu, tiskovine, hoteli, restorani, ulaznice za kulturalne događaje,
upotreba sportskih objekata, vodovod i kanalizacija, putnički transport, nove zgrade,
radovi na njima bi renovacije, tantijeme, medicinska oprema za hendikepirane,
12
neobrađena vuna i poljoprivredni inputi.
Parking stopa koristi se u sljedećim zemljama članicama EU:
Belgija (12%) – ugljen, lignit, petrolejska smjesa, određene automobilske gume
Austria (12%) – vino koje prodaje vinogradar
Irska (13.5%) – energija za grijanje i rasvjetu, imovina koja se koristi za održavanje
nekretnina, usluge za njegu tijela, određene turističke usluge, fotografske usluge, usluge
jahača konja, umjetnička djela i starine, kratkoročni najam vozila, autoškole i usluge
veterinara
Luksemburg (12%) na već navedene isporuke dobara i usluga
Portugal (13%) - vino, poljoprivredni alat i oruđe, silosi i strojevi proizvedeni isključivo
za poljoprivredu, uzgoj stoke ili šumarstvo, ulje za grijanje i dizelsko gorivo
.
3.1.2. Porezna oslobođenja u sustavu PDV-a
Prometi koji su u sustavu PDV-a oslobođeni navedeni su u čl.39-56. Zakona o porezu
na dodanu vrijednost i čl. 48.-129. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Usluge i
isporuke dobara navedene su u čl. 39. Zakona o PDV-u (djelatnost od javnog interesa i
ostale djelatnosti) te usluge usko povezane s tim uslugama oslobođene su PDV-a pod
uvjetom da ih obavljaju ustanove, tijela ili pravne osobe s javnim ovlastima ili druge
organizacije koje RH priznaje kao takve te da se djelatnost obavlja u skladu s posebnim
propisima i uz dozvolu nadležnih tijela. Na isporuke oslobođenje plaćanja poreza na
dodanu vrijednost, ali samo one navedene u čl.39. i 40. Zakona o PDV-u, primjenjuje se
pravilo da poduzetnici (javna tijela) kojih ih obavljaju ne mogu odbiti pretporez iz
ulaznih računa koji se odnose na oslobođene isporuke ( oslobođenje bez prava na
odbitak pretporeza). Međutim, ako navedena tijela obavljaju i neku drugu djelatnost
koja nije oslobođena plaćanja PDV-a, tada će za taj dio svog poslovanja postati
obveznici PDV-a s pravom na odbitak pretporeza, ali samo za tu oporezivu djelatnost.
Nadalje, poduzetnici koji obavljaju oporezive i oslobođene isporuke trebaju dijeliti
pretporez iz ulaznih računa. To znači da su navedeni poduzetnici u tom dijelu obveznici
PDV-a, odnosno (ako nisu obveznici PDV-a) trebaju od 1.siječnja 2014. Ući u sustav
PDV-a ako su na temelju ostvarenog oporezivog prometa iz 2013. Prešli promet od 230
000,00kn. Posljedica ulaska u sustav PDV-a je i obveza poreznog postupanja prema
13
odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika o PDV-u, odnosno vođenja poreznih knjiga i
evidencija te izdavanje računa kako to određuju propisi o PDV-u, utvrđivanje obveze
PDV-a, plaćanja poreza i dr. No kako je riječ o poduzetnicima koji obavljaju i
oslobođene isporuke, problemi mogu biti s određivanjem vrste usluga, odnosno
prepoznavanjem oporezivih i oslobođenih usluga i isporuka dobara, a posebno pri
određivanju prava na odbitak pretporeza po ulaznim računima i njihovim svrstavanjem
u račune po kojima je u potpunosti dopušten odbitak pretporeza, odnosno po kojima je
samo djelomično dopušten odbitak pretporeza.
.
3.1.3. Oslobođenja za određene djelatnosti od javnog interesa
Kod navedene skupine oslobođenja i nadalje od 1.srpnja 2013., odnosno stupanjem na
snagu novog Zakona o PDV-u, prepoznajemo tzv. institucionalnom načelo, odnosno
oslobođenje povezano institucijom koja obavlja isporuke dobara ili usluga. Riječ je o
uslugama navedenim u čl. 39. Zakona o PDV-u, odnosno uslugama od javnog interesa i
isporukama dobara usko vezanih s tim uslugama, kao što su, primjerice, zdravstvene
usluge, usluge u vezi s obrazovanjem i socijalnom skrbi i dr. Međutim, oslobođenje je
uz ustanove prošireno i na tijela, odnosno pravne ovlastima, te na druge organizacije
koje imaju slične ciljeve, ali ne i na trgovačka društva. Poduzetnici koji obavljaju
oslobođene isporuke iz ovog članka trebaju na izlaznim računima navesti napomenu
sljedećeg sadržaja: Oslobođeno od PDV-a prema čl.39.st.1. Zakona o PDV-u te poziv
na točku oslobođenja.
3.1.4. Oslobođenja za ostale djelatnosti
Još od 1.siječnja 2010. Sustav PDV-a jednim se dijelom približio funkcionalnom načinu
oporezivanja, što znači da obavljena usluga ili isporuka dobra nije isključivo vezana za
instituciju koja ju obavlja, nego se oslobođenje odnosi na sve poduzetnike koji obavljaju
usluge koje su navedene kao oslobođene. Oslobođenje za ostale djelatnosti odnosi se na
usluge navedene u čl. 40. Zakona o PDV-u, kao primjerice odobravanje i ugovaranje
kredita, transakcije osiguranja i reosiguranja i dr. Pritom nije bitno tko obavlja navedene
usluge i kako je poduzetnik koji obavlja usluge i isporuke dobara registriran, nego se
porezno oslobođenje isključivo veže za isporuke. Poduzetnici koji obavljaju oslobođene
14
isporuke iz ovog članka trebaju na izlaznim računima navesti napomenu sljedećeg
sadržaja: Oslobođeno PDV-a prema čl. 40 st. 1. Zakona o PDV-u te poziv na točku
oslobođenja.
3.1.5. Oslobođenja za transakcije unutar EU
Oslobođenje za transakcije unutar EU propisuje čl. 41. 42. 43. Zakona o PDV-u i odnosi
se na stjecanje dobara unutar EU, na isporuke dobara unutar EU i na oslobođenja za
određene usluge prijevoza. Transakcijama unutar EU se s motrišta PDV-a prije svega
smatraju isporuke dobara unutar EU koje su prema čl.41. Zakona o PDV-u oslobođene
plaćanja PDV-a. Može se reći da je porezni položaj jednak kao i do 1.srpnja 2013. Kada
je bila riječ o izvozu dobara. Međutim, razlika je između ostalog u tome što za isporuku
dobara u zemlje članice EU sada više ne treba osiguravati Jedinstvenu carinsku
deklaraciju kao dokaz o isporuci, što je kao dokaz davalo pravo na oslobođenje, jer se
isporuka dobara u EU ne smatra izvoznom isporukom dobara.
Primjer: Isporuka dobara poreznog obveznika iz RH poreznom obvezniku u Njemačku
Porezni obveznik TONI d.o.o. isporučio je dobra, prozore, prema narudžbi poreznom
obvezniku u Njemačku. Njemački porezni obveznik doznačio mu je PDV
identifikacijski broj koji je porezni obveznik iz RH provjerio u bazi VIES te je hrvatski
porezni obveznik isporučio dobra iz tuzemstva ( dokaz o otpremi).
Izdao je račun u svoti od 15 400 eura ( 117.810,00 kn) s elementima koje propisuje
Zakon o PDV-u, Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom, Zakon o računovodstvu i
dr. Isporuka dobara oslobođena je PDV-a (Markota, 2014:92).
3.1.6. Oslobođenja pri uvozu
Porezna oslobođenja pri uvozu određena su u čl.44. Zakona o PDV-u i čl. 77.-107.
Pravilnika o PDV-u. Može se reći da su većim dijelom ostale iste odredbe kao i u
Zakonu o PDV-u koji se primjenjivao do 1.srpnja 2013. U vezi s poreznim
oslobođenjima pri uvozu primjenjuje se 38 vrsta oslobođenja te proizlazi da je u
najvećem broju slučajeva primjena poreznog oslobođenja uvjetovana ispunjavanjem
nekog od uvjeta koje uređuju carinski propisi, odnosno Uredba o uvjetima i postupcima
15
za ostvarivanje oslobođenja od plaćanja carine, Carinski zakon te Naputci Carinske
uprave.
Oslobođenje se odnosi na uvoz dobara nekomercijalne naravi u osobnoj prtljazi putnika,
uvoz radi preseljenja u RH, uvoz plodova poljodjelstva, ratarstva, stočarstva, šumarstva,
ribolova i dr. u pograničnom području RH koje ne graniči s područjem EU, uvoz dobara
posebno izgrađenih i prilagođenih za obrazovanje, zapošljavanje ili socijalnu
rehabilitaciju slijepih ili drugih fizičkih ili mentalno hendikepiranih osoba, uvoz
besplatno dobivenih dobara za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba, koja radi
besplatne podjele potrebitim osobama uvoze državne i druge humanitarne i dobrotvorne
pravne osobe i ustanove i dr. Za ostvarivanje poreznog oslobođenja pri uvozu potrebno
je priložiti isprave prema carinskim propisima.
Primjer: Oslobođenje od PDV-a pri uvozu uz primjenu postupka 42 (postupak puštanja
dobara u slobodan promet uz oslobođenje od plaćanja PDV-a jer su dobra namijenjena
drugoj zemlji članici)- uvoznik je hrvatski porezni obveznik
Hrvatski porezni obveznik Forma d.o.o. kupio je dobra iz Kine te ih odmah prodao
kupcu – poreznom obvezniku u Njemačku. Dobra su dopremljena brodom u Rijeku, gdje
ih je hrvatski porezni obveznik prijavio na carinjenje, te ih izravno otprema kamionom
kupcu u Njemačku. Kakav je porezni položaj kupljenih dobara od poreznog obveznika iz
treće zemlje te kakav je porezni položaj prodaje navedenih dobara kupcu u Njemačku?
Hrvatski porezni obveznik u ovom slučaju može primijeniti oslobođenje od plaćanja
PDV-a koje je propisano čl. 44. st. 1. t. 26. Zakona o PDV-u.
Dakle, isporuka uvezenih dobara iz Kine od strane hrvatskog poreznog obveznika koji
je navedena dobra uvezao u RH i dalje ih isporučio poreznom obvezniku u drugu
zemlju članicu je, sukladno čl. 41. st. 1. t. a) Zakona o PDV-u, oslobođena PDV-a kao
isporuka dobara unutar EU. Kad bi se primijenio normalan postupak uvoza te bi
njegova isporuka navedenih dobara poreznom obvezniku u drugu državu članicu bila
oslobođena PDV-a. Kako bi se navedeni posao pojednostavio, propisano je oslobođenje
od plaćanja PDV-a prilikom uvoza, uz zadovoljenje uvjeta propisanih čl. 44. st. 2.
Zakona o PDV-u.
Ulazni račun od prodavatelja iz Kine ne uvrštava se u knjigu uvoza dobara iz trećih
zemalja jer se PDV pri uvozu ne plaća. Temeljem toga navedeni se račun n uvrštava ni
u obrazac PDV. Izlazni račun koji je Forma d.o.o. izdao kupcu – poreznom obvezniku u
Njemačkoj potrebno je uvrstiti u „redovnu“ knjigu I-RA u stupac 6 i 9 te na poziciju I.3.
16
– Isporuke dobara unutar EU u obrascu PDV, a u zbirnu prijavu u stupce 8,9,10 i 12-
Vrijednost isporuke dobara u postupcima 42 i 63 (Horvat Jurjec, 2013:79-81).
3.1.7. Oslobođenja pri izvozu
Porezna oslobođenja pri izvozu određena su čl.45. Zakona o PDV-u. Izvoznom
isporukom dobara smatra se isporuka dobara koju iz RH obavi porezni obveznik na
područje izvan EU. Oslobođenje se odnosi na isporuke poduzetnicima ili fizičkoj osobi
– putniku.
3.1.8. Oslobođenja kod obavljanja usluga na pokretnoj imovini
Oslobođenje od plaćanja PDV-a kod obavljanja usluga na pokretnoj imovini propisano
je čl.46. Zakona o PDV-u. Navedeno oslobođenje odnosi se na usluge popravka,
prilagodbe i dorade pokretne imovine koja je stečena ili uvezena u RH u svrhu
obavljanja navedenih usluga na toj imovini pod uvjetom da se navedena imovina nakon
obavljanja tih usluga otpremi ili preveze od strane isporučitelja usluga ili korisnika,
odnosno treće osobe na području izvan EU. Navedeno oslobođenje može se primijeniti
samo pod uvjetom osiguranja carinske dokumentacije kojom se dokazuje da je imovina
nakon oplemenjivanja ili popravka napustila područje EU. Izvozna isporuka navedene
imovine iz RH izvan EU dokazuje se carinskom deklaracijom ovjerenom kod nadležne
carine. U slučaju izvoza iz RH izvan EU preko granice druge države članice, izvoznu
deklaraciju treba također ovjeriti carinarnica u RH gdje su dobra deklarirana za izvoz i
carinarnica države članice EU iz koje se navedena imovina izvozi iz EU (Markota,
Cirkveni, 2013:92).
3.2. Područje primjene Zakona o PDV-a
Zakon o PDV-u koji se počeo primjenjivati od 1.7. 2013., u čl.3 definira tuzemstvo kao
područje na kojem se primjenjuju odredbe Zakona, ali područje EU-a, područje tzv.
trećih zemalja i tzv. treća područja, što je bilo potrebno definirati da bi se znalo s kojeg
je područja ili na koje je područje neka isporuka obavljena. Tuzemstvo se, u smislu
odredbi Zakona o PDV-u, smatra područje RH.
17
Područje EU-a, u smislu odredbi Zakona, jest područje država članica, na koje se
primjenjuje Ugovor o osnivanju Europske zajednice, u skladu s odredbom čl.299. tog
Ugovora, s izuzetkom tzv. trećih područja.
Treća područja su dio područja države članice, koja su izuzeta iz područja EU-a i s
isporukama dobara u ta područja i s tih područja postupa se kao da su isporuke
obavljene u tzv. treće zemlje ili iz tzv. trećih zemalja.
,Treća područja su definirana u čl.3.st.2. Zakona o PDV-u i ona su sljedeća:
a) u Saveznoj Republici Njemačkoj: otok Heligoland i područje Busingen,
b) u Kraljevini Španjolskoj: Ceuta, Mellila i Kanarsko otočje,
c) u Republici Italiji: Livigno, Campione d Italija i talijanske vode jezera Lugano,
d) u Republici Francuskoj: francuski prekomorski departmani,
e) u Helenskoj Republici: planina Athos,
f) u Republici Finskoj: Alandski otoci
g) u Ujedinjenoj Kraljevini velike Britanije i Sjeverne Irske: kanalski otoci.
U Zakonu o PDV-u, za razliku od Direktive 2006/112/EZ, ova područja nisu posebno
razdvojena na područja koja čine dio carinskog područja EU-a i ona koja ne čine dio
carinskog područja EU-a.
Prema odredbama čl.6. st. I. Direktive 2006/112/EZ područja:
a) Planine Athos
b) Kanarskog otočja
c) Francuskih prekomorskih departmana
d) Alandskog otočja
e) Kanalskih otoka
čine dio carinskog područja EU-a, ali ne čine dio područja EU-a, na kojem se
primjenjuju odredbe Direktive 2006/112/EZ, odnosno Zakona o PDV-u. To znači da će
prilikom isporuke dobara iz neke države članice na ova područja to biti izvoz i u smislu
carinskih propisa i u smislu propisa o PDV-u.
Područjem RH, odnosno tuzemstvu u smislu Zakona o PDV-u, sada se smatraju i
slobodne zone. Prema odredbi čl.2. st.3. Zakona o PDV-u, koji je bio na snazi do 30. 6.
2013. Slobodne zone se nisu smatrale tuzemstvom, odnosno područje Republike
Hrvatske, u smislu propisa o PDV-u.
Takve odredbe više nema u Zakonu o PDV-u, jer slobodne zone jesu područje RH na
kojem se primjenjuje Zakon o PDV-u. Slobodne zone su specijalna područja u okviru
carinskog područja EU-a, za njih su propisana i određena porezna oslobođenja od PDV-
18
a. Ono što je različito od dosadašnjeg tretmana isporuke u slobodne zone, jest da PDV-a
neće biti oslobođene isporuke dobara koja se troše u slobodnim zonama, uključujući i
dobra koja se ugrađuju u infrastrukturu slobodne zone.
U smislu carinskih, a i poreznih propisa, u slobodne zone se smještaju uvozna dobra i na
njih se ne plaća carina, PDV i druga davanja, sve dok su ta dobra u slobodnoj zoni,
odnosno dok nisu puštena u slobodan promet, a porezna obveza nastaje tek kad dobra
napuste slobodnu zonu, odnosno kad se stave u slobodan promet na području EU-a.
Slobodne zone u pravilu služe da se poduzetnicima olakšaju postupci u svezi sa stranom
robom, a za domaću robu, oslobođenja vrijede samo ako je roba namijenjena izvoznu (
Dojčić i suradnici, 2013:23-24).
3.3. Porezni obveznik
Odredbama članka 6. Zakona propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja
samostalno obavlja bilo kakvu gospodarsku djelatnost, bez obzira na svrhu i rezultate te
djelatnost. Gospodarskom djelatnošću se smatra svaka djelatnost proizvođača, trgovca
ili osoba koje obavljaju usluge, uključujući rudarske i poljoprivredne djelatnosti te
djelatnosti slobodnih zanimanja. Iskorištavanje materijalne ili nematerijalne imovine u
svrhu trajnog ostvarivanja prihoda također se smatra gospodarskom djelatnošću.
Uz „redovne“ porezne obveznike „povremeni“ poreznim obveznikom koji obavljaju
gospodarsku djelatnost smatrat će se i svaka osoba koja povremeno isporučuje nova
prijevozna sredstva, koja kupcu otpremi ili preveze prodavatelj, sam kupac ili druga
osoba za njihov račun na područje druge države članice. Poreznim obveznikom u vezi
isporuka novih prijevoznih sredstava smatra se osoba koja povremeno isporučuje nova
prijevozna sredstava neovisno radi li se o pravnoj osobi koja nije porezni obveznik,
poreznom obvezniku koji obavlja isključivo isporuke oslobođene PDV-a bez prava na
odbitak pretporeza, malom poreznom obvezniku ili bilo kojoj drugoj fizičkoj osobi koji
isporuči novo prijevozno sredstvo u drugu državu članicu.
Osobe koje su zaposlenici i druge osobe koje su s poslodavcem povezane ugovorom o
radu ili drugim ugovorom kojim se uređuje odnos poslodavca i posloprimca u pogledu
radnih uvjeta, naknada i obaveza odgovornosti poslodavca, ne smatraju se poreznim
obveznicima, ako takvi odnosi imaju obilježje samostalnosti. To znači da osoba koja
obavlja neku samostalnu djelatnost i uz to prima plaću kod nekog poslodavca smatrat će
19
se poreznim obveznikom samo u dijelu koji se odnosi na obavljanje samostalne
djelatnosti i u tom dijelu utvrđivat će se prag za upis u registar obveznika o PDV-u.
Odredbama čl.6 Zakona propisano je da se poreznim obveznikom ne smatraju tijela
državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinice lokalne i područne samouprave,
komore te druga tijela s javnim ovlastima čak i kada ubiru pristojbe, naknade i druga
plaćanja u vezi sa obavljanjem djelatnosti ili transakcija u okviru svog djelokruga ili
ovlasti.
Međutim, ako bi navedena tijela obavljala te djelatnosti ili transakcije, kao da nisu
porezni obveznici, i ako bi to dovelo do znatnog narušavanja načela tržišnog natjecanja,
tada će se ta tijela smatrati poreznim obveznicima u vezi s tim djelatnostima ili
transakcijama (Kalčić, 2013:46).
3.4. Predmet oporezivanja
Predmet oporezivanja prema čl. 4. Zakona o PDV-u jesu:
1. isporuke dobara u tuzemstvu, uz naknadu, koje obavi porezni obveznik koji
djeluje kao takav
2. stjecanje dobara unutar EU-a koje u tuzemstvu, uz naknadu, obavi:
a) porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije poreznik,
ako je prodavatelj(isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u
drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije
oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne
odnose odredbe čl.13.st.3.4.i 10. Zakona,
b) u slučaju novih prijevoznih sredstava, poreznih obveznik ili pravna osoba
koja nije porezni obveznik, čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja
PDV-om u skladu s čl.5.st.I.toč. a) i b) Zakona ili bilo koja druga osoba koja
nije porezni obveznik,
c) u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama, ako se trošarina na stjecanje
unutar Europske unije obračunava u tuzemstvu u skladu s propisima koji
uređuju trošarine, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni
obveznik čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV-om, u skladu
sa čl.5.st. I. toč. a) i b) Zakona,
20
3. obavljanje usluga u tuzemstvu, koje uz naknadu obavi porezni obveznik koji
djeluje kao takav,
4. uvoz dobara.
Ono što je novo u odnosu na dosadašnju definiciju predmeta oporezivanja jest
oporezivanje tzv. stjecanja dobara unutar EU-a, koje je obavljeno u tuzemstvu.
Oporezivanje stjecanje dobara kao predmeta oporezivanja, zamijenilo je oporezivanje
uvoza dobara iz drugih država članica EU-a, jer od dana pristupanja RH u EU nabava
dobara iz druge države članice nije više uvoz (Porezna uprava, 2013)
3.5. Isporuke dobara
Između održava članica Europske unije nema graničnih crta niti carinske kontrolne te je
za Republiku Hrvatsku do 1. srpnja 2013. odnosno ulaskom RH u EU, ta činjenica
znatno utjecala na nova porezna pravila u prometu dobara i usluga. Tako pri isporuci
dobara unutar zemalja članica EU-a više nije riječ o izvozu dobara koji je bio oslobođen
PDV-a nego o isporuci dobara. Međutim, uz zadovoljenje propisanih uvjeta, i isporuke
dobara unutar EU-a oslobođena je PDV-a (Markota, 2014:87).
3.5.1. Isporuke robe u tuzemstvo
Sukladno čl. 7. Zakona o PDV-u, predmet oporezivanja je isporuka dobara u tuzemstvu
uz naknadu. Isporukom dobara smatra se prijenos prava raspolaganja materijalnom
imovinom, predaja dobara na raspolaganje prema ugovoru o najmu, odnosno leasingu
na određeno vrijeme, prodaja dobara uz odgodu plaćanja ( neovisno o odredbi kojom se
vlasništvo stječe najkasnije plaćanjem zadnjeg obroka), isporuka električne energije,
plina, grijanja i dr.
Isporukom uz naknadu, kao i u odredbama Zakona o PDV-u koji se primjenjivao do 30.
lipnja 2013., smatra se i korištenje dobara poslovne imovine poreznog obveznika za
njegove privatne potrebe ili potrebe njegova zaposlenika bez naknade, ako je pri nabavi
korišten pretporez djelomično ili u cijelosti. Ne smatra se predmetom oporezivanja
besplatno davanje uzoraka u razumni količinama kupcima ili budućim kupcima te
davanje darova manje vrijednosti (povremeno i ne istim osobama) u okviru obavljanja
gospodarske djelatnosti čija vrijednost nije veća od 160,00kn bez PDV-a.
21
3.5.2. Obavljanje usluga u tuzemstvu
Uslugom se smatra svaka transakcija koja se ne smatra isporukom dobara. Odredbe o
oporezivanju usluga između tuzemnih obveznika uređene su Zakonom o PDV-u na
način kako su propisale odredbe „starog“ zakona o PDV-u. Uslugom se također smatra i
obavljanje usluga po nalogu nadležnih državnih tijela ili u njihovo ime ili na temelju
odredaba Zakona. Nadalje, svako korištenje dobara za privatne potrebe i obavljanje
usluga bez naknade za privatne potrebe smatra se obavljanjem usluga, odnosno
predmetom oporezivanja. Od 1.srpnja 2013. Građevinske usluge u tuzemstvu imaju
značajno drugačiji porezni položaj u odnosu na razdoblje prije toga, a to se odnosi samo
na promet između poreznih obveznika. Sukladno čl. 75. st.3 a) zakona o PDV-u,
porezni obveznik registriran za potrebe PDV-a u RH obvezan je platiti PDV kada mu se
obave sljedeće isporuke : a) građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s
izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom i uklanjanjem građevina, uključujući usluge
popravaka i čišćenja. Isto se odnosi i na ustupanje osoblja ako ustupano osoblje obavlja
građevinske radove.
To znači da građevinski poduzetnici na izdanom računu za obavljene usluge neće
obračunavati PDV već PDV treba obračunati primatelj računa, obveznik PDV-a.
Obvezu za PDV treba iskazati kada je usluga obavljena, a ako su zadovoljena sva
temeljna pravila za priznavanje pretporeza, primatelj računa u istom obračunskom
razdoblju može priznati i pretporez, To je tzv. „tuzemni prijenos porezne
obveze“(Markota, 2013:20-21).
3.5.3. Isporuke dobara unutar EU
Odredbama Zakona o PDV-u nije posebno definirana isporuka dobara unutar EU-a.
Isporuka predstavlja prijenos prava raspolaganja nad materijalnom imovinom u svojstvu
vlasnika. Da bi postojala isporuka, ne mora doći do prijenosa stvarnog vlasništva nad
dobrima, već mora doći do prijenosa gospodarskog vlasništva na dobrima.
Kako isporuka dobara unutar EU-a nije posebno definirana, o uvjetima za postojanje
isporuke dobara unutar EU-a zaključuje se iz nekih drugih odredbi Zakona o PDV-u.
To je odredba čl. 41. Zakona o PDV-u, kojim su propisana porezna oslobođenja za
22
isporuke dobara unutar EU-a i odredba čl.7.st.5. Zakona o PDV-u, prema kojoj se
isporukom dobara unutar EU-a, uz naknadu, smatra i tzv. premještanje dobara.
Budući da, u pravilu, nasuprot svakoj isporuci dobara unutar EU-a postoji oporezivo
stjecanje dobara unutar EU-a, a iz odredbi o oporezivom stjecanju kao predmetu
oporezivanja također se može zaključiti kada zapravo postoji isporuka dobara unutar
EU-a.
Stjecanje dobara unutar EU-a, prema čl. 9. st. I. Zakona o PDV-u, predstavlja stjecanje
prava raspolaganja nad materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika, nad dobrima koja
je prodavatelj ili druga osoba i njegovo ime otpremila iz jedne države članice u drugu
državu članicu.
Isporuke dobara unutar EU-a, koje se odvijaju između poreznih obveznika, oporezuje se
prema načelu države odredišta. Primjena ovog načela znači da su isporuke dobara od
strane poreznog obveznika iz države članice iz koje se dobra otpremaju oslobođene
PDV-a, a oporezuje se stjecanje dobara od strane poreznog obveznika u državi članici u
kojoj otprema ili prije voz dobara završi. Nasuprot oslobođene isporuke dobara iz jedne
države članice, u drugoj državi članici postoji oporezivo stjecanje dobara (Javor,
2013:27).
3.6. Uvoz dobara
Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji ukida se granica prema državama
članicama Europske unije, te u tom smislu u obavljanju prometa s drugim državama
članicama nema izvoza i uvoza. Uvoz od dana pristupanja Republike Hrvatske
Europskoj uniji kao pojam postojat će osamo sa trećim zemljama odnosno zemljama
koje nisu države članice Europske unije. U vezi s navedenim u nastavku dajemo
informacije za porezne obveznike koji će nakon pristupanja Republike Hrvatske u
Europsku uniju, odnosno nakon 1. srpnja 2013. godine uvoziti dobra iz trećih zemalja.
Uvoz iz zemalja koje nisu članice Europske unije porezom na dodanu vrijednost
oporezivat će se kao i sada, što znači da će Carinska uprava i dalje biti nadležna za
utvrđivanje carinske osnovice pri uvozu.
Obzirom na navedeno postupak oporezivanja porezom na dodanu vrijednost uvoza iz
trećih zemalja ostaje isti kao što je i sada. Međutim potrebno je istaknuti da
pristupanjem u Europsku uniju Republika Hrvatska postaje dio područja Europske
23
unije, pa se uvoz u Republiku Hrvatsku smatra uvozom u Europsku uniju. S tim u vezi,
obzirom da dolazi do slobodnog kretanja dobara unutar tržišta Europske unije porezni
obveznici nakon 1. srpnja 2013. godine mogu dobra koja imaju krajnje odredište u
Republici Hrvatskoj uvesti u bilo kojoj državi članici.
Uvozom dobara smatra se svaki unos dobara u Europsku uniju koja nisu u slobodnom
prometu na području Europske unije, u skladu s carinskim propisima (članak 11.
Zakona o porezu na dodanu vrijednost). Uvozom dobara smatra se i unos dobara koja su
u slobodnom prometu na području Europske unije, a potječu s trećih područja koja su
dio carinskog područja Europske unije u skladu s carinskim propisima.
Poreznu osnovicu pri uvozu dobara čini carinska vrijednost utvrđena prema carinskim
propisima (članak 35. Zakona o porezu na dodanu vrijednost).
Ako nisu uključeni u carinsku vrijednost, u poreznu osnovicu pri uvozu bit će uključeni:
a) porezi, carine, pristojbe i slična davanja koja se plaćaju izvan države članice uvoznice
te davanja koja se plaćaju pri uvozu, osim poreza na dodanu vrijednost,
b) sporedni troškovi kao što su provizije, troškovi pakiranja, prijevoza i osiguranja,
nastali do prvog mjesta odredišta unutar područja države članice uvoznice, kao i oni koji
nastanu pri prijevozu do drugog mjesta odredišta unutar Europske unije, ako je to drugo
mjesto poznato u vrijeme nastanka oporezivog događaja.
U poreznu osnovicu ne uključuju se:
a) sniženja cijena zbog popusta za prijevremeno plaćanje,
b) popusti na cijenu i rabati odobreni i obračunani kupcu u trenutku uvoza.
Prvim mjestom odredišta smatra se mjesto navedeno na tovarnom listu ili bilo kojoj
drugoj prijevoznoj ispravi na temelju koje se dobra uvoze. Ako takvo mjesto u ispravi
nije navedeno, prvim mjestom odredišta smatra se mjesto prvog pretovara dobara u
državi članici uvoznici.
Pretporez pri uvozu dobara porezni obveznik koji je upisan u registar obveznika poreza
na dodanu vrijednost iskazivat će u prijavi poreza na dodanu vrijednost (Obrazac PDV)
kao i sada.
Naglašava se da postoji mogućnost da na temelju rješenja Ministarstva financija –
Porezne uprave prilikom uvoza porezni obveznici koji imaju potpuno pravo odbitka
pretporeza, fizički ne uplaćuju porez na dodanu vrijednost već da za njih to bude
obračunska kategorija, što znači da će u istoj prijavi poreza na dodanu vrijednost
porezni obveznik iskazati obvezu poreza na dodanu vrijednost pri uvozu i isti taj porez
iskazat će kao pretporez u odgovarajućem polju prijave poreza na dodanu vrijednost.
24
Obračunska kategorija neće biti u primjeni odmah 1. srpnja 2013., obzirom da je za
primjenu obračunske kategorije pri uvozu nužno donošenje Pravilnika, stoga do
donošenja Pravilnika porez na dodanu vrijednost pri uvozu uplaćivati će se u državni
proračun kao i prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj umniji (Ministarstvo
financija, 2013).
Primjer: Uvoz dobara iz trećih područja Hrvatski porezni obveznik trgovačko društvo
Zeleni d.o.o. unosi dobra u RH iz Italije, točnije iz područja Livigno. Kupljena dobra su
u Livigno bila u slobodnom prometu. Kakav je porezni položaj kupnje i unosa
navedenih dobara?
S obzirom na to da je Livigno definiran, prema odredbama čl. 3. st. 3. Zakona o PDV-u,
kao treće područje, prema poreznim se propisima ne smatra područjem EU, što znači da
će za navedena dobra za porezne potrebe biti proveden uvozni postupak te naplaćen
PDV prilikom uvoza. Međutim, za carinske se potrebe ne provodi uvozni postupak jer
je riječ o dijelu carinskog područja EU i jer su navedena dobra već puštena u slobodni
promet u navedenom području (u smislu carinskih propisa navedeni se promet ne
smatra uvozom dobara na područje EU).
Primjer: Dobra se uvoze u Hrvatsku iz BIH. Uvozi ih poduzetnik „A“ d.o.o. i u
Hrvatskoj stavlja dobra u slobodan promet. Uvoznik „A“ d.o.o. je u svoje ime podnio
deklaraciju za uvoz i kao carinski deklarant on postaje dužnik za carinu i PDV. PDV pri
uvozu je obvezna platiti svaka osoba ili osobe koje je država članica uvoznica odredila
kao osobu koja je obvezna platiti PDV (Javor, 2013:79).
3.7. Stjecanje dobara unutar EU
Stjecanjem dobara unutar EU porez na dodanu vrijednost se ne obračunava na granici,
nego prijavljivanjem PDV-a. U državi članici u kojoj počinje prijevoz dobara što ih se
isporučuje poreznim obveznicima registriranima za potrebe PDV-a ta su dobra
oslobođena plaćanja PDV-a kao isporuke dobara unutar EU-a, a PDV obračunava
kupac, odnosno stjecatelj dobara u svojoj državi članici u kojoj završava prijevoz
odnosno otprema.
25
Kupac, odnosno stjecatelj mora prijaviti stjecanje kao obvezu PDV-a kojeg će odbiti u
istome poreznom razdoblju. Jednostavnije rečeno, poduzetnik koji će biti registriran za
potrebe PDV-a u Hrvatskoj i koji će stjecati dobra iz druge države članice što će ih
isporučiti obveznik registriran u toj državi članici, odnosno odakle prijevoz počinje, kao
stjecatelj će platiti PDV u Hrvatskoj. Pri takvom oporezivanju PDV-om primijeniti će se
stopu kakvu će se primjenjivati na isporuke takvih dobara u Hrvatskoj.
Iz toga proizlaze uvjeti kakvima se mora udovoljiti da bi isporuka dobara bila predmet
oporezivanja u Hrvatskoj kao stjecanje dobara unutar EU-a, a to su:
a) prodavatelj je obveznik, registriran za potrebe PDV-a u drugoj državi članici,
b) isporuka je obavljena uz naknadu,
c) stjecanje je obavljeno na području Hrvatske,
d) stjecanje je obveznik, registriran za potrebe PDV-a u Hrvatskoj.
Ovdje treba napomenuti kako se stjecanje novih prijevoznih sredstava oporezuje prema
načelu države odredišta, što znači da fizička osoba iz Hrvatske koja kupi novo
prijevozno sredstvo u drugoj državi članici EU-a i dopremi ga u RH, PDV plaća u
Hrvatskoj, a ne u državi članici gdje je novo prijevozno sredstvo nabavila (Institut za
javne financije,2013).
Primjer: Stjecanje dobara poreznog obveznika u RH od poreznog obveznika iz
Njemačke
Poduzetnik TONI, obveznik PDV-a u RH, primio je račun njemačkog poreznog
obveznika za isporučeno uredsko pokućstvo. Račun dobavljača iznosi 9.470 eura, PDV
na računu nije obračunan. Dobra su zaprimljena na skladište isti dan kada je zaprimljen
i račun njemačkog poreznog obveznika. Porezni obveznik TONI treba sam obračunat
PDV te u poreznim i knjigovodstvenim evidencijama iskazati obvezu. Istodobno ima
pravo ( uz zadovoljenje propisanih uvjeta) priznati pretporez ( Markota,2013:67).
3.8. Mjesto oporezivanja pri isporuci robe
Direktivom Vijeća 2006/112/EZ propisane su smjernice za države članice EU kako bi se
njihovom primjenom na zajedničkom tržištu osigurala usklađenost nacionalnih zakona o
porezu na promet odnosno porezu na dodanu vrijednost. Da bi unutarnje tržište
funkcioniralo kao takvo, potrebno je u državama članicama primjenjivati usklađene
26
zakone o porezu na dodanu vrijednost koji ne remete uvjete tržišnog natjecanja niti
sprječavaju slobodno kretanje dobara i usluga.
Na zajedničkom tržištu gube se carinske granice između država članica pa su za
određivanje mjesta oporezivanja propisana posebna pravila kako bi se odredila država
članica u kojoj će se platiti porez na dodanu vrijednost na određenu transakciju.
3.8.1. Određivanje mjesta isporuke dobara kod isporuka dobara s i bez prijevoza
Predmet oporezivanja PDV-om, među ostalim, je i isporuka dobara, uz naknadu koju
obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav na području bilo koje države članice. Sam
pojam isporuka dobara označava prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom u
svojstvu vlasnika. Kao materijalna dobra, Direktiva navodi i električnu energiju, plin,
grijanje, hlađenje i slično.
Načelno, ako se dobra ne otpremaju ili ne prevoze, mjestom isporuke dobara smatra se
mjesto gdje se dobra nalaze u vrijeme isporuke. Međutim, ako se isporučena dobra
otpremaju ili prevoze od strane isporučitelja, korisnika ili treće osobe, mjestom isporuke
smatra se mjesto gdje se dobra nalaze u vrijeme početka otpreme ili prijevoza dobara do
kupca. U slučaju da otprema ili prijevoz dobara započne na trećem području ili u trećoj
zemlji, smatra se da se i mjesto isporuke od strane uvoznika te mjesto svih naknadnih
isporuka nalazi u državi članici uvoznici tih dobarca (Bubalo, 2013:115-116).
Primjer: Hrvatski porezni obveznik „A“ je isporučio i prevezao dobra iz Zagreba kupcu
– poreznom obvezniku u Budimpeštu. Mjesto isporuke dobara je u Hrvatskoj, jer su se
dobra na početku otpreme nalazila u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj. Uz propisane
uvjete, kao isporuka dobra u drugu državu članicu, ova isporuka može biti oslobođena
PDV-a, temeljem odredbe čl. 41.st. I. Zakona o PDV-u.
Primjer: Porezni obveznik „A“ je naručio dobra od poreznog obveznika „B“ iz BIH.
Roba se uvozi na paritetu DDP ( Delivered Duty Paid). Primjena ovog pariteta prema
INCOTERMS – u znači da prodavatelj isporučuje dobra kupcu uvozno ocarinjena, s
plaćenim svim obvezama kod uvoza ( uključujući dakle, carinu i PDV). To znači da je
dobra u slobodan promet u EU stavio dobavljač „B“ iz BIH i on je obveznik plaćanja
PDV-a pri uvozu.
27
U tom slučaju, mjesto isporuke dobra od strane poreznog obveznika „B“ (iz BIH)
poreznom obvezniku „A“ je u Hrvatskoj, jer je pravo raspolaganja nad dobrima s
poreznog obveznika „B“ na poreznog obveznika „A“ prešlo u Hrvatskoj, tj. isporuka
dobra je obavljena u Hrvatskoj i porezni obveznik „B“ treba na tu isporuku zaračunati
hrvatski PDV. On je dobra uvezao u Hrvatsku, odnosno stavio ih u slobodan promet i
on u Hrvatskoj obavlja isporuku dobra pri čemu pravo raspolaganja na kupca prelazi u
Hrvatskoj. Prema tome, on se treba registrirati u Hrvatskoj, odnosno uzeti poreznog
zastupnika, platiti PDV pri uvozu i na isporuku dobra hrvatskom poreznom obvezniku
„A“ zaračunati hrvatski PDV (Javor, 2013:90-91)
3.8.2. Određivanje mjesta isporuke kod prodaje na daljinu
Utvrđivanje mjesta isporuke dobara kod prodaje na daljinu (utvrđivanje mjesta odnosno
države članice u kojoj se plaća PDV) propisano je čl.33. i 34. Direktive Vijeća
2006/112/EZ te čl. 13. Zakona o PDV-u.
Člankom 13.st. 1. Zakona o PDV-u propisano je temeljna odredba o mjestu
oporezivanja isporuke dobara, gdje je uređeno da se mjesto isporuke dobara koja
otprema ili prevozi isporučitelj, kupac ili treća osoba smatra mjesto gdje se dobra nalaze
na početku otpreme ili prijevoza do kupca. Sukladno čl.13.2. Zakona o PDV-u, ako je
mjesto iz kojeg se dobra otpremaju ili prevoze treće područje ili treća zemlja, tada se
mjestom isporuke dobara koju obavi uvoznik, kao i mjestom bilo koje naknadne
isporuke tih dobara, smatra država članica uvoza.
Međutim, iznimno od odredaba čl.13.st.1.i2. Zakona o PDV-u, mjesto isporuke dobara
koja isporučitelj ili druga osoba za račun isporučitelja opremi ili preveze iz države
članice koja nije država članica u kojoj završava otprema ili prijevoz smatra se mjesto
gdje dobra nalaze u trenutku kad završava otprema ili prijevoz kupcu, ako su ispunjeni
sljedeći uvjeti:
a) dobra su isporučena poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni
obveznik, a čija stjecanja dobara unutar EU nisu predmet oporezivanja PDV-om
prema čl. 5. 1. t. a) i b) Zakona o PDV-u, ili bilo kojoj drugoj osobi koja nije
porezni obveznik;
28
b) nije riječ o isporuci novih prijevoznih sredstava ili o isporuci dobara nakon
njihovog sastavljanja ili postavljanja s probnim radom ili bez njega, koju obavi
isporučitelj ili druga osoba za njegov račun.
Kad su isporučena dobra kako je uređeno st.3.čl.13. Zakona o PDV-u otpremljena ili
prevezena s trećeg područja ili iz treće zemlje i ako ih isporučitelj uvozi u državu
članicu koja nije država članica u kojoj otprema ili prijevoz završava, smatra se da su
dobra otpremljena ili prevezena iz države članice uvoznice.
Iz navedenih odredaba Zakona o PDV-u i čl.33. Direktive vijeća 2006/112/EZ proizlazi
da je mjesto isporuke pri prodaji na daljinu (mjesto oporezivanja) mjesto gdje završava
otprema ili prijevoz, ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:
· Ako prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik sa sjedištem u državi članici EU,
a kupac krajnji potrošač u drugoj državi članici EU, pod kojim se s motrišta
PDV-a smatraju sljedeći kupci: a) pravne osobe koje nisu porezni obveznici
b) mali porezni obveznici
c) porezni obveznici koji obavljaju isključivo isporuke
dobara ili usluga za koje nije dopušten odbitak PDV-a
d) fizičke osobe
· Da bi bila riječ o isporuci na daljinu, isporučena dobra ne mogu biti:
a) nova prijevozna sredstva
b) dobra koja treba sastaviti ili montirati isporučitelj ili netko drugi u
njegovo ime
c) dobra koja se nalaze u državi članici EU na početku otpreme ili
prijevoza do kupca na koja je primijenjen posebni postupak oporezivanja marže
za rabljena dobra, umjetnička dobra te kolekcionarske ili antikne predmete.
· Ukupna vrijednost svih prodaja na daljinu, uključujući i prijevoz iz jedne države
članice u drugu državu članicu EU koji obavlja taj isti isporučitelj u
kalendarskoj godini u kojoj je obavljena određena prodaja na daljinu ili u
kalendarskoj godini koja je izravno prethodila predmetnoj godini, prelazi
propisani prag isporuke koji je propisala država članica u kojoj se nalazi kupac.
Dakle, kako je navedeno, može se zaključiti da će kod prodaje na daljinu mjesto
isporuke dobara, odnosno mjesto oporezivanja dobara, biti u državi članici- zemlji
odredišta gdje se nalazi kupac, samo ako su zadovoljeni uvjeti. Ako svi navedeni uvjeti
nisu ispunjeni, tada je mjesto, tada je mjesto isporuke odnosno mjesto oporezivanja ono
mjesto gdje je započet prijevoz.
29
Navedene se odredbe o državi članici odredišta kao mjestu oporezivanja ne primjenjuju
ako ukupna vrijednost isporučenih dobara, obavljenih prema navedenim uvjetima,
smanjena za PDV, u tekućoj kalendarskoj godini, a niti u prethodnoj kalendarskoj
godini, nije prešla prag isporuke koji je propisala država članica u kojoj otprema ili
prijevoz dobara završava. Prag isporuke je prema Direktivi 100 000,00 eura, odnosno
navedena svota u protuvrijednosti nacionalne valute.
Međutim, države članice mogu tu svotu ograničiti na 35 000,00 eura, odnosno njegovu
protuvrijednost u nacionalnoj valuti. U Hrvatskoj je propisani prag isporuke u svoti od
270 000,00kn
Primjer: Prodaja dobara na daljinu iz RH kupcu karanjem potrošaču u EU- prijeđen je
prag isporuke robe
Porezni obveznik KHJ d.o.o.iz Splita prodaje dobra putem kataloga i otprema ih poštom
kupcima krajnjim potrošačima u Luksemburg. Hrvatski porezni obveznik ostvario je
prodaju dobara na daljinu u svoti od 1,000.000,00 kn, odnosno prešao je prag isporuke
koji je propisan u Luksemburgu (100.000,00 eura). Koji se PDV zaračunava na
navedenu prodaju, odnosno gdje je mjesto oporezivanja navedene prodaje na daljinu?
S obzirom na to da je u ovom primjeru riječ o prodaji dobara na daljinu fizičkoj osobi
krajnjem potrošaču u drugu državu članicu, Luksemburg, te da je prijeđen prag isporuke
države članice u kojoj otprema ili prijevoz završava, mjesto isporuke tj. Mjesto
oporezivanja za isporuke na daljinu poreznog obveznika KHJ d.o.o. je u Luksemburgu.
To znači da porezni obveznik KHJ d.o.o. iz RH za potrebe PDV-a mora biti registriran
u Luksemburgu te će na navedenu isporuku dobara porezni obveznik KHJ d.o.o. iz RH
morati obračunati luksemburški PDV po stopi od 15% , što će biti iskazano u
luksemburškom PDV obrascu i njihovim poreznim evidencijama. Dakle, navedene se
isporuke u ovakvom slučaju evidentiraju u hrvatskom PDV obrascu i poreznim
evidencijama (Horvat Jurjec, 2013:88-81).
Tablica 2 prikazuje pragove isporuke propisanih u državama članicama EU
30
Tablica 2. Pragovi isporuke propisani u državama članicama EU
DRŽAVA
ČLANICA
PRAG ISPORUKE KOD PRODAJE NA
DALJINU
Svota u nacionalnoj
valutci
Protuvrijednost u
eurima
Austrija 35 000,00€
Belgija 35 000,00€
Bugarska 70 000,00 BGN
Cipar 35 000,00 €
Češka 1 140 000,00 CZK
Danska 280 000,00 DKK
Estonija 35 150,00 €
Finska 35 000,00 €
Francuska 100 000,00€
Grčka 35 000,00€
Irska 35 000,00€
Italija 35 000,00€
Latvija 24 000,00 LVL 34 052,00€
Litva 125 000,00 LTL 36 203,00€
Luksemburg 100 000,00€
Mađarska 8 800 000,00 HUF 32 257,00€
Malta 35 000,00€
Nizozemska 100 000,00€
Njemačka 100 000,00€
Poljska 160 000,00 PLN 40 293,00€
Portugal 35 000,00€
Rumunjska 118 000,00 RON 28 012,00€
Slovačka 35 000,00€
Slovenija 35 000,00€
Španjolska 35 000,00€
Švedska 320 000,00 SEK 36 232,00 €
Ujedinjeno
Kraljevstvo 70 000,00 GBP 81 843,00€
31
Izvor: K. Horvat- Jurjec, 2013, Porezni položaj prodaje na daljinu s motrišta PDV-a,
RRiF, stručni članka UDK 657.3/336.2,; Zagreb
Potrebno je razumjeti da hrvatsko društvo koje obavlja oporezive isporuke osobama
koje nisu porezni obveznici na prostorima EU, također treba pratiti prag isporuka u
pojedinoj EU članici (npr. za Sloveniju prag isporuka iznosi € 35.000 godišnje). Kada
hrvatsko društvo isporuči navedenim subjektima na teritoriju EU iznos koji je veći od
praga isporuke, ima dužnost registrirati se u sustav PDV-a zemlje članice gdje vrši
takve isporuke te pribaviti identifikacijski broj za potrebe PDV-a.
Važno je napomenuti da hrvatski poduzetnik može odmah zatražiti da se registrira za
potrebe PDV-a npr. u Sloveniji, odnosno nije potrebno „čekati“ da se pređe prag
isporuke propisan u toj zemlji. Motiv je jasan – manja stopa slovenskog PDV-a (20%)
kojeg je potrebno zaračunavati prilikom isporuka dobara.
Bitno je istaknuti da se navedeni pragovi primjenjuju samo kod isporuke / stjecanja
dobra, odnosno pružene / primljene usluge se ne uzimaju u obzir prilikom izračuna
pragova.
Opisani pragovi su „alat“ koji se koristi kako se ne bi narušavalo načelo odredišta,
odnosno oporezivanje PDV-om u zemlji u kojoj se dobra i usluge stvarno troše odnosno
konzumiraju.
3.9. Oporezivanje usluga
Oporezivanje usluga o kojima se govorilo već u poglavlju 3.5.2 Obavljanje usluga u
tuzemstvu na stranici 21, Direktivom 2008/8/EZ u razdoblju od 2010. do 2015.
postupno su se mijenjale, odnosno promijeniti će se odredbe Direktive 2006/ 112/EZ u
svezi s mjestom oporezivanja, s ciljem da se načelno gotovo sve usluge koje se
obavljaju između poreznih obveznika tzv. B2B ( business to business) usluge, oporezuju
prema sjedištu primatelja usluge.
Takva odredba sadržana je i u čl. 17. st. I. Zakona o PDV-u, kojom je propisano da se
mjestom obavljanja usluga poreznom obvezniku koji djeluje kao takav, smatra mjesto
sjedišta tog poreznog obveznika.
Ako takvo sjedište ili stalna poslovna jedinica ne postoje, mjestom obavljanja usluge,
smatra se prebivalište ili uobičajeno boravište poreznog obveznika, primatelja usluge.
32
Kod utvrđivanja mjesta obavljanja usluga, a onda i mjesta oporezivanja, i dalje vrijedi
pravilo da se usluga za koju trebamo odrediti mjesto obavljanja najprije traži u
izuzecima, a ako se ne nalazi tamo, onda se primjenjuje temeljno pravilo o mjestu
obavljanja usluge. Zbog toga se najprije obrazlažu izuzeci, a u nastavku se navode
primjeri usluga za koje se pri utvrđivanju mjesta obavljanja usluge primjenjuje temeljno
pravilo. Od temeljnog pravila oporezivanja usluga obavljenih od strane poreznog
obveznika drugom poreznom obvezniku, propisani su određeni izuzeci, a to su (Javor,
2013:104):
a) usluge u vezi s nekretninama
b) prijevoz putnika
c) usluge pristupa kulturnim, umjetničkim, sportskim, znanstvenim,obrazovnim,
zabavnim i sličnim događanjima kao što su izložbe i sajmovi, te pomoćne usluge u svezi
s tim pristupom.
d) priprema i usluživanje hrane i pića u ugostiteljskim objektima
e) posebni postupci oporezivanja PDV-om elektronički obavljenih usluga,
telekomunikacijskih usluga te usluga radijskog i televizijskog emitiranja
f) usluga prijevoza dobara
3.9.1. Oporezivanje usluga u svezi s nekretninama
Člankom 135. prijelaznih i završnih odredaba Zakona o PDV-u određeno je da se
promet „starih“ nekretnina, odnosno onih koje su sagrađene, isporučene ili predujmljene
do 31. prosinca 1997., ne oporezuje PDV-om od 1. srpnja 2013. Te „stare“ nekretnine
se i dalje oporezuju prema odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina, odnosno
prema sada važećim odredbama po stopi od 5% kao i zemljište.
Međutim, „novoizgrađene“ građevine nisu nigdje navedene kao iznimka, što znači da se
oporezuju kao i sva dobra po stopi od 25%, osim zemljišta. Prema poreznim pravilima
tzv. „starih“ i „novih“ nekretnina, ova bi se odredba trebala primjenjivati do 1. siječnja
2015. To znači da se od 1. srpnja 2013. do 1. siječnja 2015. građevinski dio nekretnine (
ako je riječ o prodavatelju obvezniku PDV-a) oporezuje PDV-om, a na isporuku
poljoprivrednog i građevinskog zemljišta PDV se ne plaća već je predmet oporezivanja
porezom na promet nekretnina.
33
Od 1. siječnja 2015. promet zemljišta bit će oslobođen PDV-a, osim građevinskog koje
će biti oporezivo PDV-om. Odnosi se na građevine (objekte pričvršćene na zemlju ili
učvršćene u zemlju) koje nisu nastanjene – korištene („nove“), odnosno nekretnine prije
prvog nastanjenja ili nekretnine koje od datuma prvog nastanjenja – korištenja do
datuma sljedeće isporuke nije proteklo više od 2 godine.
Ako je, primjerice „nova“ nekretnina na zalihi poreznog obveznika od 2011. do 2017.
kada je prvi puta prodana, porezni obveznik treba na vrijednost cijele nekretnine (
zemljište i građevina) obračunati PDV. Ta nekretnina će promijeniti porezni položaj tek
nakon 2 godine od dana isporuke ili korištenja te će u sljedećem prometu, npr. 2020. biti
oslobođena PDV-a prema čl. 40. st. 1. j) Zakona o PDV-u.
Međutim, tada, u ovom primjeru 2020., porezni obveznici mogu, kako je navedeno u čl.
40. st. 4. Zakona o PDV-u, odabrati da isporuka građevina, zemljišta na kojem se nalaze
te građevine te drugoga „odvojenog“ zemljišta (osim građevinskog) bude oporeziva
PDV-om. Uvjet je da kupac bude porezni obveznik koji ima pravo na odbitak pretporez
u cijelosti te da kupac i isporučitelj o tome izvijeste nadležnu PU ( Markota, 2013:19-
20).
3.9.2. Oporezivanje usluga prijevoza putnika
Prema odredbama čl. 20. st. I. Zakona i PDV-u, mjestom obavljanja usluga prijevoza
putnika, smatra se mjesto gdje se obavlja prijevoz, razmjerno prijeđenim udaljenostima.
Ova posebna odredba o mjestu oporezivanja usluga u svezi s prijevozom putnika odnosi
se na usluge koje porezni obveznici obavljaju osobama koje nisu porezni obveznici.
· Posebni postupak oporezivanja PDV-om putničkih agencija od 01. srpnja 2013.
Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji 01. srpnja 2013., uz već propisane
posebne postupke oporezivanja za male porezne obveznike i posebni postupak
oporezivanja marže za rabljena dobra, umjetnička djela, kolekcionarske ili antikne
predmete, propisuje se, između ostalog, i posebni postupak oporezivanja putničkih
agencija.
Posebni postupak oporezivanja putničkih agencija (dalje u tekstu: posebni postupak)
propisan je odredbama članaka 91. do 94. Zakona o porezu na dodanu vrijednost
34
(Narodne novine, broj 73/13, u daljnjem tekstu:Zakon). Posebni postupak primjenjivat će
putničke agencije koje posluju s putnicima u svoje ime, a koriste isporuke dobara i
usluge drugih poreznih obveznika pri obavljanju usluga putovanja. Stoga u slučaju
da putnička agencija koristi vlastiti autobus za prijevoz putnika, takva usluga ne ulazi u
posebni postupak te se na nju obračunava PDV prema redovnom postupku oporezivanja.
Posebni postupak oporezivanja putničke agencije primjenjuju samo kad obavljaju usluge
putnicima u svoje ime koristeći usluge drugih poreznih obveznika i taj postupak nije
opcionalan, odnosno porezni obveznik ne može birati između posebnog postupka i
redovnog postupka oporezivanja.
Posebni postupak se ne primjenjuje kada putničke agencije djeluju samo kao posrednici,
odnosno u ime i za račun druge osobe i poreznu osnovicu izračunavaju na temelju
odredbi članka 33. stavka 3. Zakona te naplaćuju samo uslugu posredovanja. Prema
odredbama članka 91. Zakona putničkim agencijama smatraju se organizatori putovanja
(tzv. turoperatori). Međutim posebni postupak ne odnosi se samo na putničke agencije i
turoperatore, već i na sve ostale osobe koje se bave prodajom putovanja te nije bitno tko
obavlja uslugu već da se radi o uslugama u vezi s putovanjem koju porezni obveznici
obave izravno putnicima. Također nije nužno da se određena pravna osoba registrira kod
nadležnog suda kao putnička agencija da bi se usluge koje obavlja oporezivale prema
posebnom postupku. To mogu biti na primjer i škole, odnosno fakulteti (koji organiziraju
npr. razmjene studenata) koji prodaju putovanja u svoje ime, a koriste usluge drugih
poreznih obveznika pri prodaji. Posebni postupak se primjenjuje i u slučaju kad porezni
obveznik organizira tečajeve stranog jezika u inozemstvu i pri tome u svoje ime obavlja
usluge organizacije putovanja sa smještajem, prijevozom, pohađanjem tečaja i drugim
uslugama.
Usluge koje putničke agencije nabavljaju od drugih poreznih obveznika mogu biti usluge
prijevoza, smještaja u hotelu, usluge turističkog vodiča, ulaznica za koncerte i muzeje i
slično. Člankom 187. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj
79/13 i 85/13) propisano je da se posebni postupak oporezivanja primjenjuje ako porezni
obveznik u svoje ime obavlja organizaciju putovanja, a organizator putovanja pribavlja
putniku najmanje dvije usluge koje se sastoje od prijevoza, smještaja ili drugih turističkih
usluga koje čine cjelinu. Međutim, za primjenu posebnog postupka oporezivanja bitno je
da se obavlja jedna od usluga vezana uz putovanje kao što su smještaj ili prijevoz, dok
druga usluga može biti samo davanje informacija o putovanju ili sama usluga
organizacije putovanja koju porezni obveznik naplaćuje kroz iznos naknade za uslugu
35
putovanja. To znači da se poseban postupak ne može primijeniti za prodaju ulaznica za
koncert, a da se pri tome ne pruža i osnovna usluga putovanja.
Transakcije što ih putnička agencija obavi u vezi s putovanjem smatraju se jedinstvenom
uslugom koju putnička agencija obavlja putniku.
Prema odredbama članka 92. Zakona porezna osnovica, u vezi s jedinstvenom uslugom,
je razlika u cijeni putničke agencije odnosno razlika između ukupne naknade, bez PDV-
a, koju plaća putnik i stvarnih troškova koje ima putnička agencija za isporuke dobara ili
usluga koje je nabavila od drugih poreznih obveznika, ako su te transakcije obavljene
izravno putniku. Stoga se PDV ne obračunava na ukupnu primljenu naknadu već samo na
razliku u cijeni koju ostvari putnička agencija između naplaćene naknade putniku i
troškova za nabavljene usluge od drugih poreznih obveznika.
Prilikom primjene posebnog postupka razlika u cijeni se oporezuje stopom PDV-a 25%,
a iznos PDV-a koji je putnička agencija obvezna platiti izračunava se primjenom
priračunane stope PDV-a na ostvarenu razliku u cijeni.
U slučaju da putnička agencija obavlja organizaciju putovanja, za što koristi usluge
drugih poreznih obveznika, ali i svoje vlastite usluge posebni postupak
oporezivanja primjenjuje se samo na dio usluga koje putnička agencija nabavlja od
drugog poreznog obveznika. U tom slučaju putnička agencija će izračunati udjel vlastite
usluge u ukupnoj vrijednosti usluge na temelju stvarnih troškova ili na temelju tržišne
vrijednosti usluga u paket aranžmanu. Putnička agencija paket aranžman tada oporezuje
na dva načina i to tako da vlastite usluge oporezuje prema redovnom postupku
oporezivanja, a usluge drugih poreznih obveznika oporezuje prema posebnom postupku
oporezivanja putničkih agencija, odnosno razlike u cijeni. Putnička agencija može
obavljati vlastite usluge kao što su prijevoz putnika vlastitim autobusom ili autobusom
koji je uzela u dugotrajni najam.
Usluga smještaja u hotelu koji je zaračunao slovenski porezni obveznik sadrži
i obračunati slovenski PDV. Na uslugu prijevoza za dionicu puta u Hrvatskoj obračunat
je hrvatski PDV, a za dionicu puta u Sloveniji plaća se slovenski PDV pa se tuzemna
putnička agencija mora registrirati u Sloveniji za potrebe PDV-a i tamo platiti slovenski
PDV.
Kad se radi o izletima koji u svojim troškovima ne sadrže uslugu noćenja razlika u cijeni
izračunava se na isti način kao i kod višednevnih putovanja.
36
Ako putnička agencija zrakoplovne karte prodaje u ime i za račun zrakoplovne tvrtke za
što naplaćuje naknadu „service charge“ tada putnička agencija obavlja posredničku
uslugu koja je oporeziva PDV-om, a ako se ta usluga obavlja poreznom obvezniku u
drugoj državi članici tada se primjenjuje članak 17. stavak 1. Zakona o prijenosu
porezne obveze na poreznog obveznika primatelja usluge.
Ako putnička agencija iz Hrvatske prodaje uslugu smještaja i prijevoza putnika u
Hrvatskoj drugoj putničkoj agenciji iz Slovenije tada se ne može primijeniti posebni
postupak već se te usluge oporezuju prema redovnom postupku oporezivanja. To znači
da putnička agencija ima pravo na odbitak pretporeza koji joj je zaračunao drugi porezni
obveznik za uslugu smještaja u hotelu ili za uslugu prijevoza. Kada zaračunava uslugu
smještaja i prijevoza putničkoj agenciji iz Slovenije obračunat će PDV po stopi od 10%
na uslugu smještaja u hotelu i 25% na uslugu prijevoza autobusom obzirom da se prema
članku 8. stavku 4. Zakona smatra da ako porezni obveznik djelujući u vlastito ime, ali za
račun druge osobe sudjeluje u obavljanju usluga, smatra se da je sam primio i obavio te
usluge.
Prema odredbama članka 91. stavka 3. Zakona propisano je da je usluga koju obavi
putnička agencija u svoje ime, pri čemu koristi usluge drugih poreznih obveznika,
oporeziva prema mjestu sjedišta ili stalne poslovne jedinica putničke agencije iz koje se
usluge obavljaju. To najčešće znači da se PDV plaća u državi članici u kojoj je putnička
agencija osnovana. Međutim u tom slučaju ne oporezuje se ukupna usluga već samo
razlika u cijeni.
Također, važno je napomenuti da porezni obveznik koji primjenjuje posebni postupak u
računu mora navesti napomenu „posebni postupak oporezivanja-putničke agencije“, kako
bi se odmah znalo da se radi o posebnom postupku. Na računu ne smije biti iskazan iznos
razlike u cijeni, a PDV se ne smije izdvojeno iskazati, već se samo iskazuje naznaka da
se radi o posebnom postupku i iskazuje se ukupni iznos računa.
Prema odredbama članka 94. Zakona putnička agencija koja primjenjuje posebni
postupak ne može odbiti niti dobiti povrat PDV-a kojega su joj zaračunali drugi porezni
obveznici na transakcije koje se obavljaju izravno putnicima. Međutim, važno je
napomenuti da za troškove koji su nastali u vezi s pojedinim sastavnim dijelovima
putovanja, a koji nisu nastali s ciljem ostvarivanja izravne koristi samog putnika (režijski
troškovi, troškovi promidžbe i sl.), ne ulaze u maržu te agencija za takve troškove ima
pravo na odbitak PDV-a.
37
Odredbama članka 93. Zakona propisano je ako se transakcije što ih putnička agencija
povjeri drugom poreznom obvezniku obavljaju izvan Europske unije (dalje u tekstu: EU),
usluge putničke agencije smatraju se posredničkom uslugom oslobođenom PDV-a. Kada
se te transakcije obavljaju i unutar i izvan EU, oslobođen je samo onaj dio usluge
putničke agencije koji se odnosi na transakcije izvan EU. To znači da se posebni
postupak ne primjenjuje na putovanja, odnosno sastavne dijelove putovanja koji se
odvijaju izvan EU. Posrednička usluga obavljena u ime i za račun druge osobe
oslobođena je PDV-a prema članku 49. stavku 1. točki d) Zakona kad se transakcije za
koje se posreduje obavljaju izvan Europske unije. Porezni obveznik koji obavlja
oslobođenu uslugu posredovanja na računu će se pozvati na navedeno porezno
oslobođenje. Međutim oslobođenje za usluge posredovanja ne primjenjuje se na
putničke agencije koje u ime i za račun putnika obavljaju usluge u drugim državama
članicama. Stoga ako putnička agencija ostvari razliku u cijeni ta će razlika u cijeni biti
oslobođena PDV-a zato što je usluga obavljena izvan EU.
Porezni obveznici morati će razlučiti zbog posebnog postupka oporezivanja kad posluju
kao posrednici u tuđe ime i za tuđi račun, a kada u svoje ime i za tuđi račun obzirom
da o tome ovisi i obveza obračuna PDV-a. Putnička agencija koja prodaje putovanje
sama u svoje ime i koja prodaje putovanje preko posrednika za obavljenu uslugu
putovanja obračunat će PDV na razliku u cijeni, ako za obavljene usluge koristi uslugu
drugog poreznog obveznika. Međutim kad prodaje putovanje preko posrednika taj
posrednik će joj zaračunati naknadu za posredovanje i primijenit će opće pravilo
oporezivanja usluga između dva porezna obveznika gdje je mjesto oporezivanje takve
usluge prema sjedištu poduzetnika koji prima uslugu.
Ako porezni obveznik obavlja uslugu posredovanja u ime i za račun putničke agencije
koja ima sjedište u drugoj državi članici tada je usluga posredovanja oporeziva prema
općem načelu između poreznih obveznika prema članku 17. stavku 1. Zakona i
primjenjuje se prijenos porezne obveza na poreznog obveznika primatelja usluge.
Ako fizička osoba daje predujam za putovanje putnička agencija obvezna je prema
članku 51.a Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08, 18/11, 78/12,
136/12 i 73/13) i prema Zakonu o fiskalizaciji u prometu gotovinom (Narodne novine,
broj 133/12) izdati račun za primljeni predujam. Ako obveznik primi predujam za
isporuku dobra za koju obračunava i plaća PDV na razliku između prodajne i nabavne
cijene, na računu za primljeni predujam obračunava PDV od porezne osnovice koja je
38
jednaka razlici između prodajne cijene koju će zaračunati za to dobro i nabavne cijene
toga dobra.
Podaci o posebnom postupku oporezivanja putničkih agencija iskazuju se pod točkom
II.3. Obrasca PDV, a kao porezna osnovica upisuje se samo ostvarena razlika u ocijeni
(Porezna uprava, 2013).
3.9.3. Usluge pristupa kulturnim, umjetničkim, sportskim, znanstvenim, obrazovnim, zabavnim i sličnim događanjima kao što su izložbe i sajmovi, te pomoćne usluge u svezi s tim pristupom
Prema odredbi čl. 21. st. I. Zakona o PDV-u, mjestom obavljanja usluga pristupa usluga
pristupa kulturnim, umjetničkim, sportskim, znanstvenim, obrazovnim, zabavnim i
sličnim događanjima, kao što su izložbe i sajmovi, te pomoćnih usluga u svezi s tim
pristupom, obavljenih poreznom obvezniku, smatra se mjesto gdje su te usluge stvarno
obavljene.
Prema odredbi čl. 32. provedbe Uredbe Vijeća 282/2011, usluge pristupa kulturnim,
umjetničkim, sportskim, znanstvenim, obrazovnim, zabavnim i sličnim događanjima
kao što su izložbe i sajmovi, te pomoćne usluge u svezi s tim pristupom, koje su
obavljene poreznim obveznicima iz čl. 53. Direktive 2006/112/EZ, a to su usluge
navedene u čl. 21. st. I. Zakona o PDV-u, uključuju usluge čije su najvažnije značajke
davanje pristupa događaju u zamjenu za ulaznicu ili plaćanje, uključujući i plaćanje u
obliku pretplate, sezonske ulaznice ili periodične naknade.
To se odnosi posebno na :
· Pravo pristupa priredbama, kazališnim predstavama, cirkuskim izvedbama,
sajmovima, zabavnim parkovima, koncertima, izložbama i drugim sličnim
kulturnim događanjima;
· Pravo pristupa sportskim događajima, kao što su utakmice i natjecanja;
· Pravo pristupa obrazovnim i znanstvenim događajima, kao što su konferencije i
seminari.
Uslugama pristupa navedenim događajima ne smatra se npr. korištenje prostora poput
gimnastičkih i sličnih dvorana, u zamjenu za plaćanje naknade.
Pomoćnim uslugama iz čl. 53. Direktive 2006/112/EZ odnosno čl. 21. st. I. Zakona o
PDV-u, u svezi s naprijed navedenim uslugama, prema odredbi čl. 33. Provedbene
Uredbe Vijeća 282/2011, smatraju se usluge neposredno povezane s pristupom
39
kulturnim, umjetničkim, znanstvenim, obrazovnim, zabavnim ili sličnim događajima,
koje su uz naknadu zasebno obavljene osobi koja nazoči događaju. Takva pomoćna
usluga je npr. korištenje garderobe ili sanitarnog čvora.
Usluge posredovanja u prodaji ulaznica za navedene događaje nisu pomoćne usluge iz
čl. 53. Direktive 2006/112/EZ, odnosno, čl.21. st. I. Zakona o PDV-u, tj. mjesto
obavljanja usluge posredovanja je tamo gdje je sjedište poreznog obveznika- primatelja
usluge.
Za usluge organiziranja koncerata koji hrvatski porezni obveznik obavlja u drugoj
državi članici i zaračunava tu uslugu poreznom obvezniku iz druge države članice,
mjesto oporezivanja usluge se ne utvrđuje prema odredbi čl. 21. Zakona o PDV-u.
Primjer: Hrvatski porezni obveznik „A“ organizira koncert u Sloveniji i za to
ispostavlja račun slovenskom poreznom obvezniku. Mjesto obavljanja ove usluge ne
utvrđuje se prema odredbi čl. 21. Zakona o PDV-u, već prema temeljenom pravilu za
tzv. B2B usluge, što znači da je mjesto obavljanja usluge tamo gdje je sjedište poreznog
obveznika primatelja usluge (Javor, 2013:107).
3.9.4. Usluge pripreme i usluživanje hrane i pića u ugostiteljskim objektima poreznim obveznicima
Prema odredbi čl. 22. st. I. Zakona o PDV-u, mjesto obavljanja usluga pripremanja
hrane i obavljanja usluga prehrane u ugostiteljskim objektima, osim onih koje se stvarno
obavljaju na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima tijekom dionice prijevoza
putnika obavljenog unutar EU-a, smatra se mjesto gdje se te usluge stvarno obavljaju.
Ova posebna odredba o mjestu oporezivanja navedenih usluga odnosi se na usluge koje
porezni obveznici obavljaju drugim poreznim obveznicima, kao i usluge koje porezni
obveznici obavljaju osobama koje nisu porezni obveznici ( Javor, 2013:107.)
Primjer: Organizator izbora za Miss Hrvatske u Umagu, naručio je od slovenskog
poreznog obveznika iz Portoroža, pripremu i servisiranje hrane i pića na događanju.
Mjesto oporezivanja pripreme i posluživanja hrane na događanju u Umagu, oporezuje
se prema mjestu gdje je usluga stvarno obavljena. Usluga je stvarno obavljena u
Hrvatskoj, a obavio ju je slovenski porezni obveznik hrvatskom poreznom obvezniku.
Ovdje nije bitno gdje slovenski porezni obveznik ima sjedište. Usluga koju je obavio
40
oporezuje se u Hrvatskoj i on je obvezan platiti hrvatski PDV. Budući da nema sjedište
u Hrvatskoj, on bi se trebao registrirati za PDV. Međutim, primjenjuje se
pojednostavljenje iz čl. 75. st. 2. Zakona o PDV-u, prema kojem porezna obveza prelazi
da hrvatskog poreznog obveznika – primatelja usluge (Javor, 2013:124)
3.9.5. Posebni postupci oporezivanja PDV-om elektronički obavljenih usluga, telekomunikacijskih usluga te usluga radijskog i televizijskog emitiranja
Posebni postupak za elektronički obavljene usluge primjenjuje se na sve elektronički
obavljene usluge koje porezni obveznik koji nema sjedište, stalnu poslovnu jedinicu,
prebivalište ili uobičajeno prebivalište na području EU ( nadalje: porezni obveznik koji
nema sjedište na području EU) obavi osobama koje nisu porezni obveznici, a koji imaju
sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u nekoj od država članica.
Porezni obveznik koji nema sjedište na području EU može izabrati bilo koju državu
članicu za državu članicu prijave. Odnosno identifikacije u kojoj prijavljuje početak
obavljanja svoje djelatnosti kao poreznog obveznika na području EU kao i prestanak te
djelatnosti. Tako, od 1. srpnja 2013. Pristupanjem RH u EU i stupanjem na snagu novog
Zakona o PDV-u država članica prijave može biti i RH. To će učiniti prijavom putem
elektroničkog portala gdje će upisati sljedeće podatke: ime i prezime, poštansku adresu,
elektroničku adresu, internetske stranice, nacionalni porezni broj i izjavu da nije
registriran za potrebe PDV-a unutar EU. Tada će taj porezni obveznik dobiti
identifikacijski broj. Posebni postupak propisan je člancima 118. do 125. Zakona.
Porezni obveznik obvezan je za svako kalendarsko tromjesečje u roku od 20 dana od
dana završetka obračunskog razdoblja na koje se prijava odnosi podnijeti prijavu PDV-
a, bez obzira je li ili nije u tom razdoblju elektronički obavljao usluge. Prijava PDV-a
podnosi se elektroničkim putem. U prijavi PDV-a porezni obveznik mora navesti svoj
identifikacijski broj i za svaku državu članicu potrošnje, u kojoj treba platiti PDV, a
ukupan iznos pripadajućeg PDV-a, stope PDV-a koje se primjenjuju te ukupan iznos
PDV-a koji treba platiti. Novčani iznos u prijavi PDV-a koje se primjenjuju te ukupan
iznos PDV-a koji treba platiti. Novčani iznosu u prijavi PDV-a iskazuje se u eurima.
Porezni obveznik koji nema sjedište na području Europske unije, plaća PDV prilikom
predaje prijave PDV-a. Uplata se obavlja u eurima.
41
Porezni obveznik koji primjenjuje posebni postupak oporezivanja nema pravo na
odbitak pretporeza, međutim ima pravo na povrat PDV-a sukladno odredbama Direktive
Vijeća 86/560/EEZ i u tom slučaju ne primjenjuje se uvjet uzajamnosti.
Porezni obveznik mora voditi evidenciju o transakcijama obuhvaćenima ovim posebnim
postupkom oporezivanja kako bi omogućio poreznom tijelu države članice potrošnje
provjeru točnosti prijave PDV-a. Ta evidencija mora biti na zahtjev , u elektroničkom
obliku sastavljena na raspolaganje poreznom tijelu države članice prijave i države
članice potrošnje. Porezni obveznik je dužan podatke čuvati 10 godina od završetka
godine u kojoj su transakcije obavljene.
Izmjene PDV Direktive koje stupaju na snagu 2015. godine
Direktiva 2008/8/EZ propisuje da se od 1. siječnja 2015. telekomunikacijske usluge
(fiksne i mobilne telefonske usluge, telefaks i teleks usluge, pristup internetu) i usluge
radijskog i televizijskog emitiranja ( radio i televizijski programi koji se prenose preko
radijske ili televizijske mreže te prijenosi uživo preko interneta) koje obavlja EU
isporučitelj osobama koje nisu porezni obveznici boravištem oporezuje PDV-om u
državi članici potrošača, odnosno kupca. U tu svrhu, poduzeća iz EU i ona koja nisu
koristit će web portal u državi članici identifikacije, odnosno prijave.
Izmjenom članka 58. PDV Direktive propisano je da će se od 1. siječnja 2015. godine
B2C telekomunikacijske usluge i usluge radijskog i televizijskog emitiranja te
elektronički obavljene usluge oporezivati u mjestu sjedišta, odnosno prebivališta ili
uobičajenog boravišta kupca koji je privatna osoba.
Primjerice kada se usluga smještaja mrežnih mjesta obavlja privatnom kupcu koji živi u
Lisabonu, portugalski PDV se mora obračunavati bez obzira ima li isporučitelj sjedište
u Portugalu ili u drugoj državi članici ili izvan EU. Također grčki PDV obračunat će se
ako privatni kupac koji ima prebivalište u Ateni koristi mobilni telefon. Usluge
radijskog i televizijskog emitiranja obavljene privatnoj osobi u Helsinkiju sadržavat će
finski PDV ( Slavuj Pavletić, 2013:76-78).
42
3.9.6. Usluga prijevoza dobara
Usluge prijevoza, posebno kada se obavljaju izvan granica Republike Hrvatske,
oduvijek su imale specifičan porezni položaj koji se značajno promijenio ulaskom
Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pritom novi porezni propisi koji se primjenjuju u
prometu dobara i usluga od 1. srpnja 2013. u mnogim situacijama nisu dovoljni te su
prijevoznici prinuđeni poznavati i primjenjivati porezne propise i drugih zemalja u
kojima obavljaju uslugu prijevoza. Razlog tome je taj što svaka zemlja članica Europske
unije ima pravo ubirati porez na dodanu vrijednost, posebno kada je riječ o krajnjoj
potrošnji, na naknadu za uslugu prijevoza koja se odnosi na relaciju kroz tu zemlju.
Usluga prijevoza dobara koju hrvatski porezni obveznik zaračunava drugom hrvatskom
poreznom obvezniku
Usluga prijevoza za dobra koju hrvatski porezni obveznik zaračunava drugom
hrvatskom poreznom obvezniku za dionicu puta u RH oporezuje se PDV-om po stopi
od 25%. Međutim, značajna je novost i promjena u prometu između dva hrvatska
porezna obveznika u odnosu na porezno postupanje do 1. srpnja 2013., a kada je riječ o
usluzi prijevoza obavljenoj u inozemstvu.
Usluga prijevoza dobara koju hrvatski porezni obveznik zaračunava drugom hrvatskom
poreznom obvezniku, neovisno na dionicu puta na kojoj je prijevoznik prevozio dobro (
tuzemstvo ili inozemstvo), oporezuje se PDV-om po stopi od 25%.
Primjer: Hrvatski porezni obveznik obavlja uslugu prijevoza dobara drugom hrvatskom
poreznom obvezniku na dionici puta od Ljubljane do Budimpešte (npr. Mostara- treća
zemlja)
Kako se mjesto obavljanja usluge prijevoza dobara određuje prema mjestu sjedišta
primatelja usluge, to znači da hrvatski porezni obveznik treba obračunati PDV po stopi
od 25%.
Usluga prijevoza dobara između hrvatskih i inozemnih poreznih obveznika
43
Kada je riječ o prometu- uslugama prijevoza dobara između poreznih obveznika
(domaći porezni obveznik inozemnom poreznom obvezniku i obratno), porezna obveza
prenosi na primatelja usluge.
Prijenosom porezne obveze na „inozemnog“ poreznog obveznika kao primatelja usluge
koji treba obračunati PDV, postignuto je da se pružatelji usluga prijevoza dobara ne
trebaju registrirati za potrebe PDV-a u zemljama u kojima su obavili usluge prijevoza.
neovisno o tome je li riječ o zemljama članicama EU, trećim zemljama ili trećim
područjima. Međutim, kada uslugu prijevoza dobara obavi „inozemni“ porezni
obveznik tuzemnom poreznom obvezniku, tuzemni porezni obveznici trebaju preuzeti
poreznu obvezu za usluge prijevoza dobara i na taj način se inozemni porezni obveznici
ne trebaju registrirati za potrebe PDV-a u RH.
Ako uslugu prijevoza dobara hrvatski porezni obveznik obavlja inozemnom poreznom
obvezniku, treba provjeriti porezni položaj primatelja usluge. Ako je porezni obveznik
iz RH upisao svoj vlastiti PDV identifikacijski broj u polje „Država članica
podnositeljica“ tada će se kod prikaza rezultata dobiti i šifrirana oznaka pod nazivom
„Referentni broj“. Pomoću te šifrirane oznake može se dokazati da je na određeni datum
izvršena provjera valjanosti određenog PDV identifikacijskog broja poslovnog partnera
i da je primljen odgovor da je PDV identifikacijskog broj na taj datum bio valjan. Kao
dokaz da je na određeni datum izvršena provjera valjanosti PDV identifikacijskog broja
poslovnog partnera, treba ispisati ekran provjere te ga čuvati u knjigovodstvenim
evidencijama.
Primjer: Porezni obveznik iz RH obavlja uslugu prijevoza dobara talijanskom
poreznom obvezniku na relaciji Pariz – Rim
Sukladno čl. 17. st. 1. Zakona o PDV-u, hrvatski porezni obveznik neće obračunati
PDV na uslugu prijevoza dobara obavljenu na navedenoj relaciji. Porezna obveza
prenosi se na inozemnog poreznog obveznika i na računu treba staviti napomenu
sljedećeg sadržaja: Ne podliježe oporezivanju prema čl. 17.st. 1. Zakona o PDV-u –
prijenos porezne obveze. Vrijednost navedene usluge treba iskazati na obrascu Zbirna
prijava i predati najkasnije do 20. u mjesecu za prethodni mjesec.
Prijevoz pri izvozu dobara
44
Porezni položaj usluge prijevoza dobara pri izvozu, a to znači u treće zemlje, uređuje čl.
45. st. 1. t. 4. Zakona o PDV-u. Usluga prijevoza dobara koja uključuje prijevozne i
pripadajuće pomoćne usluge oslobođene su PDV-a. Pritom treba voditi brigu o tome da
se ne smatra izvozom dobara isporuka dobara u treću zemlju koja je poslana na doradu
ili obradu te se nakon obavljene usluge vraća u RH.
Primjer: Porezni obveznik iz RH obavlja uslugu prijevoza dobara hrvatskom poreznom
obvezniku koja se izvoze u Tursku (relacija Dubrovnik – Istanbul)
U opisanom slučaju primjenjuje se oslobođenje pri izvozu dobara ( koji treba dokazati
JCD deklaracijom, prijevoznim dokumentima i st) izričiti propisano čl. 45. st.1. t. 4.
Zakona o PDV-u.
Primjer: porezni obveznik iz RH obavlja uslugu prijevoza dobara hrvatskom poreznom
obvezniku koja se šalju u treću zemlju na doradu
U opisanom slučaju nije riječ o izvozu dobara te se ne može primijeniti oslobođenje iz
45. st.1. t. 4. Zakona o PDV-u jer se dobara nakon obrade ili dorade vraćaju u RH. To
znači da hrvatski porezni obveznik treba obračunati PDV po stopi od 25% jer je
primatelj usluge hrvatski porezni obveznik. međutim, da je uslugu prijevoza hrvatski
porezni obveznik obavio slovenskom poreznom obvezniku, tada ne bi obračunavao
PDV jer je mjesto primatelja usluge u Sloveniji te se primjenjuje čl. 17. st. 1. Zakona o
PDV-u i načelo B2B.
Prijevoz pri uvozu dobara
Porezni položaj usluga prijevoza pri uvozu dobara ( iz trećih zemalja) kada je usluga
prijevoza uključena u poreznu osnovicu, uređuje čl. 44. st. 2. t. 35. Zakona o PDV-u.
Usluga prijevoza u opisanom je slučaju oslobođena PDV-a jer je usluga uključena u
poreznu osnovicu kod uvoza dobara u EU, kako je određeno u čl. 35. Zakona o PDV-u.
Pri tome treba napomenuti da je u čl. 35. st. 2. t. b) Zakona o PDV-u propisano da se u
poreznu osnovicu pri uvozu uključuju i drugi sporedni troškovi ( provizije, troškovi
parkiranja, prijevoza) nastali do prvog mjesta odredišta unutar područja države članice
uvoznice, kao i oni koji nastaju pri prijevozu do drugog mjesta odredišta unutar EU, ako
je to drugo mjesto poznato u vrijeme uvoza, odnosno nastanka oporezivog događaja.
45
Ako usluga prijevoza iz nekog razloga nije ušla u poreznu osnovicu, primjenjuje se
načelo mjesta primatelja usluge.
Primjer: Hrvatski porezni obveznik zaračunava uslugu prijevoza pri uvozu dobara ( iz
trećih zemalja) hrvatskom poreznom obvezniku
Ako je čl. 44. st. 2. t. 35. Zakona o PDV-u uslugu prijevoza prema računu prijevoznika
ušla u poreznu osnovicu, prijevoznik neće obračunati PDV; a na računu će navesti
napomenu da je usluga oslobođena PDV-a, s pozivom na navedeni članak Zakona o
PDV-u. Međutim, ako usluga prijevoza nije ušla u poreznu osnovicu, hrvatski porezni
obveznik treba obračunati PDV po stopi od 25% (Markota, 2013:27-31).
46
4. UTJECAJ PROMJENA U SASTAVU PDV-a NA HRVATSKO
GOSPODARSTVO
Proces pristupanja Uniji izrazito je složen i donosi niz promjena čije je ukupne učinke
teško sagledati. Pristupanje Uniji događa se paralelno s drugim procesima (političkim,
gospodarskim i socijalnim) pa je teško razlikovati njihove pojedinačne učinke. Uz
izravne, prisutni su i neizravni učinci, a posljedice istih promjena mogu dugoročno biti
različite od onih kratkoročnih. Kada u obzir uzmemo i postojanje nemjerljivih učinaka,
zbog kojih je ponekad nemoguće brojčano izraziti veličinu učinaka i faktor
neizvjesnosti, postaje jasno da predviđanja ekonomskih učinaka ulaska treba tumačiti s
dozom opreza.
4.1. Utjecaj na intrakomunitarnu trgovinu
Prema podacima za 2011. i 2012. godinu s Europskom unijom trguje ukupno oko 22.800
hrvatskih poduzetnika, među kojima je 7000 izvoznika i 21.000 uvoznika. Svi su se oni
morali do 1. srpnja pripremiti za promjene u sustavu obračuna PDV-a.
PDV više ne treba uplatiti kao što je do sada bilo u slučaju uvoza, već ga treba samo
obračunati zajedno s pravom na pretporez. No, to ima negativne posljedice na proračun - s
obzirom na to da su do sada poduzetnici zapravo beskamatno financirali državu u razdoblju
između plaćanja i povrata PDV-a. Priljev u državni proračun je manji jer se pri kupnji roba
od drugih poduzetnika sa sjedištem u EU i pri isporuci robe od tog poduzetnika, ne plaća
PDV. Dakle, cijeli promet roba je neoporeziv. Kod prometa usluga, isto vrijediti za one
usluge koje su se do sada oporezivale prema sjedištu društva primatelja ili prema mjestu gdje
je usluga zaista izvršena – porez se iskazuje samo obračunski, a bez stvarnog plaćanja. Do
sada se vršilo plaćanje uz pravo na odbitak pretporeza te je država vraćala taj pretporez u
vrlo kratkom roku ili se prebijao s poreznim obvezama. Dakle, država je koristila novčana
sredstva poduzetnika beskamatno. Ovo su na razini države veliki iznosi i državni proračun je
osjetio smanjenje raspoloživosti sredstva. Istovremeno, otvorila se mogućnosti korištenja
novčanih sredstava iz kohezijskih fondova, ali korištenje tih sredstava ovisi o vještini
poduzetnika i državnih institucija u povlačenju tih sredstava.
Brojne promjene dogodile su se kod oporezivanja građevinskih usluga. Jedan od novijih
trendova koji se nastoji razviti kod oporezivanja jest neutralnost kojom se želi eliminirati
47
poremećaje optimalne alokacije resursa te omogućiti slobodno djelovanje tržišta. Kada
govorimo građevinskim uslugama ne mislimo striktno na izgradnju građevinskih objekata
već i na održavanje i rekonstrukciju građevina, uklanjanje građevina, usluge čišćenja i
popravaka na gradilištu nakon izgradnje objekta, usluge raznih instalacija na građevinskim
objektima te ustupanje osoblja koje izvode određene građevinske usluge. Do sada su
izvođači građevinskih radova ispostavljali račun za izvršene građevinske usluge sa
obračunatim PDV-om. S obzirom da su svote tih računa uglavnom velike, imali su i veliku
obvezu PDV-a u mjesecu kada su usluge izvršene i račun ispostavljen. Ukoliko naručitelj
građevinskih radova nije izvođaču platio račun za izvršene usluge, obveza PDV-a koju je
izvođač morao platiti uvelike je remetila njegov novčani tok. Od 1. srpnja 2013. Građevinski
poduzetnik ispostavlja račun koji će sadržavati samo opis građevinskih radova koji su
izvršeni te njihovu vrijednost bez obračunatog PDV-a. Prema novom Zakonu o PDV- u
obveza „plaćanja“ PDV-a prenosi se sa izvođača radova na naručitelja građevinskih radova.
Ukoliko naručitelj nije obveznik PDV-a račun koji mu ispostavlja izvođač radova sadrži i
PDV.
4.2. Učinak ukidanja nulte stope na potrošnju i siromaštvo
Na početku 2013. godine ukinula se nulta stopa i uvela se snižena stopa od 5% na
sljedeće proizvode:
· sve vrste kruha, peciva i drugi pekarski proizvodi osim kolača, piroški, pizma i
sl.,
· sve vrste mlijeka i nadomjesci za majčino mlijeko osim vrhnja, kefira, jogurta i
sl.,
· knjige: stručne, znanstvene, umjetničke, kulturne, obrazovne i udžbenike, bili
oni pohranjeni na papiru ili nekom drugom mediju,
· znanstvene časopise,
· usluge javnog prikazivanja filmova,
· lijekove sa liste HZZO-a,
· proizvode koji se kirurški ugrađuju u ljudsko tijelo: implatanti i ostali
nadomjesci za
· tjelesna oštećenja određeni od strane HZZO-a.
48
Zamjena nulte stope sniženom stopom od 5% na navedene proizvode ima razne učinke,
na ovome mjestu promatrati će se učinci na potrošnju i siromaštvo.
Kada se promatraju dobra koja su se donedavno oporezivala nultom stopom lako je
zaključiti da se većinom radi o cjenovno neelastičnim dobrima koja se u većem udjelu
konzumiraju od strane kućanstava nižeg dohotka. Stoga se može konstatirati da je kod
većine dobara koja se sad oporezuju stopom od 5% potražnja neelastična u odnosu na
cijenu te da ovo povisivanje stope najvjerojatnije neće imati značajan učinak na
potrošnju ovih dobara.
Razmatrati će se učinak na potrošnju kod povećanja nulte stope na 5, 10, i 23%. Stopa
od 5% je odabrana jer je upravo to snižena stopa koja se trenutačno koristi za dobra koja
su se ranije oporezivala nultom stopom. Stopa od 10% je uključena kao intermedijarna
stopa koja se u praksi primjenjuje na ugostiteljske i turističke usluge. Stopa od 23%
prikazana je na ovom mjestu samo radi usporedbe i iz razloga što je u doba
objavljivanja istraživanja standardna stopa još uvijek iznosila 23%.
Na tablica prikazana je se prosječna potrošnja per capita po decilnim razredima te
promjena potrošnje nakon ukidanja nulte stope. Kad gledamo iznose u kunama
prosječna je potrošnja per capita prvih šest razreda manja od prosječne i trenutno i
nakon ukidanja nulte stope. Zanimljivo je usporediti udjele pojedinih decilnih razreda u
prosjeku uzorka za trenutno stanje i nakon ukidanja nulte stope. Za prvih pet razreda
udio u prosjeku uzorka opada ukidanjem nulte stope, dok se taj udio povećava za
gornjih pet razreda. Iako svi gube ukidanjem nulte stope, jer se svima smanjuje
potrošnja per capita, više gube manje imućna kućanstva s dna distribucije. To upućuje
na zaključak da ukidanje nulte stope PDV-a uzrokuje regresivno fiskalno djelovanje i
povećava nejednakosti u raspodjeli. Kao što se ranije pretpostavilo, učinak na promjenu
potrošnje, iako nedvojbeno regresivan, jako je malen.
Tablica 3. Učinci ukidanja nulte stope na potrošnju po članu kućanstva po decilnim
razredima
49
Izvor: Ekonomski institut Zagreb, 2011.
Pošto je utjecaj ukidanja nulte stope na potrošnju praktično zanemariv, za očekivati je
da je i utjecaj na siromaštvo neznačajan. Siromaštvo je složena društvena pojava za koju
je teško pronaći univerzalnu definiciju. Osnovni praktični problem koji proizlazi iz
nepostojanja definicije je kako odrediti granicu izraženu u potrošnji ili dohotku koja bi
predstavljala minimum blagostanja. Postotak ukupnog broja kućanstava ili pojedinaca s
blagostanjem ispod te donje granice bila bi stopa siromaštva. Za odrediti granicu
siromaštva na ovome mjestu koristiti će se vrlo jednostavan, ali praktičan pristup.
Pretpostaviti će se da je trenutačno 10% kućanstava siromašno. Dakle, sva kućanstva u
prvom decilnom razredu. To implicira i granicu siromaštva izraženu iznosom godišnje
potrošnje per capita koja je za prvi decilni razred do 11 352 kune. Na temelju te granice
određuje se broj kućanstava i odgovarajući broj pojedinaca koji se ukidanjem nulte
stope spuštaju ispod granice siromaštva. S obzirom da se traži odgovor na pitanje za
koliko bi se postotnih poena promijenila stopa siromaštva uslijed ukidanja nulte stope;
odgovor može biti prihvatljiv neovisno o tome što navedena granica siromaštva možda
ne odgovara „stvarnoj“ granici siromaštva u Hrvatskoj.
50
5. ZAKLJUČAK
Republika Hrvatska je uvođenjem poreza na dodanu vrijednost, s primjenom od 1.
siječnja 1998. godine, preuzela sustav oporezivanja koji je zastupljen u zemljama
Europske unije. Porez na dodanu vrijednost karakteriziraju potrošni oblik, načelo
odredišta i kreditna metoda. Zakon o PDV-u utemeljen je na potrošnom obliku budući
se PDV obračunava na sve isporuke dobara i obavljene usluge, osim onih koje su
oslobođene ili izuzete zakonom. Sukladno načelu odredišta dobra se oporezuju tamo
gdje se konačno i troše neovisno jesu li proizvedena u tuzemstvu ili su uvezena.
U poreznim sustavima suvremenih država porezu na dodanu vrijednost pripada stožerno
mjesto. Zbog pristupanja Europskoj uniji Republika Hrvatska se obvezala harmonizirati
svoj porezni sustav sa poreznim sustavima zemalja članica.
Hrvatski poduzetnici moraju se prilagoditi na nova pravila u oporezivanju PDV-om,
međutim u mnogim situacijama olakšano je poslovanje s poduzetnicima iz drugih
država članica obzirom na slobodno kretanje robe i usluga i jedinstveno tržište Europske
unije. Pristupanjem RH EU došlo je do niza promjena u oporezivanju transakcija koje
obavljaju hrvatski porezni obveznici u tuzemstvu i na području EU. Zakon o PDV-u
usklađen je s Direktivama EU kako bi se pravila o oporezivanju isporuke dobara i
usluga o zajedničkom tržištu EU mogla primjenjivati i u RH te kako bi se na taj način
izbjeglo dvostruko oporezivanje PDV-om, ali i spriječilo potpuno neoporezivanje.
Ovim izmjenama i dopunama Zakona o PDV-u predloženo je povećanje stope PDV-a s
10% na 13%, oporezivanje dnevnih novina po stopi od 5%, proširenje popisa dobara
koja se uz oslobođenje od PDV-a mogu uvoziti i isporučivati u porezna skladišta te
promjene načina ostvarenja oslobođenja od plaćanja PDV-a za diplomatska i konzularna
predstavništva.
Domaće poduzetnike s primjenom novih poreznih propisa dočekala je jedna velika, važna
promjena koja je svima znatno poboljšala likvidnost. Kod stjecanja robe iz EU (termine
izvoz i uvoz od 1. srpnja zamjenjuje stjecanje i isporuka) PDV više ne treba uplatiti kao što
je do sada bilo u slučaju uvoza, već ga treba samo obračunati zajedno s pravom na pretporez.
No, to ima negativne posljedice na proračun - s obzirom na to da su do sada poduzetnici
zapravo beskamatno financirali državu u razdoblju između plaćanja i povrata PDV-a. Priljev
u državni proračun je manji jer se pri kupnji roba od drugih poduzetnika sa sjedištem u EU i
pri isporuci robe od tog poduzetnika, ne plaća PDV. Dakle, cijeli promet roba je neoporeziv.
Kod prometa usluga, isto vrijediti za one usluge koje su se do sada oporezivale prema
51
sjedištu društva primatelja ili prema mjestu gdje je usluga zaista izvršena – porez se iskazuje
samo obračunski, a bez stvarnog plaćanja. Do sada se vršilo plaćanje uz pravo na odbitak
pretporeza te je država vraćala taj pretporez u vrlo kratkom roku ili se prebijao s poreznim
obvezama. Dakle, država je koristila novčana sredstva poduzetnika beskamatno. Ovo su na
razini države veliki iznosi i državni proračun je osjetio smanjenje raspoloživosti sredstva.
Istovremeno, otvorila se mogućnosti korištenja novčanih sredstava iz kohezijskih fondova,
ali korištenje tih sredstava ovisi o vještini poduzetnika i državnih institucija u povlačenju tih
sredstava
Zamjena nulte stope onom sniženom i povećanje opće stope mjere su koje će najviše
osjetiti kućanstva nižeg dohotka, mada te mjere neće snažno utjecati ni na potrošnju ni
na siromaštvo. Smanjenje stope PDV-a na određene proizvode i usluge kućanstva će
osjetiti samo ako proizvođači, trgovci i pružatelji usluga smanje svoje cijene za iznos
razlike u stopama.
Obzirom da se odredbe o oporezivanju porezom na dodanu vrijednost relativno često
mijenjaju i Zakon o porezu na dodanu vrijednost biće podložan češćim promjenama.
52
LITERATURA
I. KNJIGE:
1. Amidžić Peročević, Katica...[et.al]. Porez na dodanu vrijednost. Zagreb:TEB-
POSLOVNO SAVJETOVANJE D.O.O.,2008
2. Amidžić-Peročević, Katica…[et.al]. Porez na dodanu vrijednost, Poslovni zbornik
d.o.o., Zagreb, 2003.;
3. B. Jelčić,… [et.al]. Financijsko pravo i financijska znanost, NN, Zagreb 2002.
4. D. Roller, Fiskalni sustavi i oporezivanje poduzeća, Fakultet za menađžment u
turizmu i ugostiteljstvu, Zagreb 2009.
5. J. Šimović, H. Šimović, Fiskalni sustav i fiskalna politika EU, Zagreb, 2006
6. Dojčić…[et.al]: Primjena novih propisa o PDV-u, TEB - Poslovno savjetovanje,
Zagreb, rujan 2013
7. J. Šimović, H. Šimović, Fiskalni sustav i fiskalna politika EU, Zagreb, 2006
8. LJ. Javor, PDV u Republici Hrvatskoj nakon 1. Srpnja 2013., Zagreb 2013
II. ČLANCI:
9. Lj. Markota, 2013, : PDV nakon pristupa Hrvatske u Europskoj uniji; RRiF, stručni
članak 336.2 Zagreb
10. R. Kalčić, 2013, Novi Zakon o PDV-u u primjeni od 1. Srpnja 2013; RRiF, stručni
članak 336.2:. Zagreb
11. Lj. Markota, T. Cirkveni, 2013, Porezna oslobođenja u sastavu PDV-a; RRiF,
stručni članak 336.2, Zagreb
12. Lj. Markota, 2013, Primjena Zakona o PDV-u od 1. Srpnja 2013., RRiF, stručni
članak 336.2,: Zagreb
13. Lj. Markota, 2014, Primjena stope PDV-a od 13% od 1. siječnja 2014, RRiF,
stručni članak 336.2, : Zagreb
14. Lj. Markota, 2014, Isporuka dobara unutar Europske unije; RRiF, stručni članak
336.2., Zagreb
15. LJ. Markota, 2014, Posebnosti u oporezivanju prijevoznih usluga PDV-om, RRiF,
stručni članak 336.2, Zagreb
16. M. Bubalo, 2013, Određivanje mjesta isporuke dobara u EU; RRiF, stručni članak
336.2, Zagreb
53
17. K. Horvat- Jurjec, 2013, Porezni položaj prodaje na daljinu s motrišta PDV-a,
RRiF, stručni članka UDK 657.3/336.2,; Zagreb
18. V. Brkanić, 2013, Oporezivanje građevinskih usluga i nekretnina od 1. srpnja 2013;
RRIF, stručni članak UKD 336.2; Zagreb
19. J. Šimović,Lugarić, Cindori: Utaja poreza u Republici Hrvatskoj...Hrvatski ljetopis
za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 14, broj 2/2007, str. 591-617
20. A. Slavuj Pavletić, 2013, Posebni postupci oporezivanja PDV-om elektronički
obavljenih usluga, telekomunikacijskih usluga te usluga radijskog i televizijskog
emitiranja, RRiF, stručni članak UKD 336.2, Zagreb
III. STATISTIČKI, INTERNET I OSTALI IZVORI
21. Katedra za financijsko pravo i financijsku znanost (2012.), online:
http://www.pravokutnik.net/sites/default/files/skripte/poreznadodanuvrijednost.pdf
(16.4.2014.)
22. Ministarstvo financija RH (2013.),online:
http://www.poreznauprava.hr/PdviEu/Documents/Porez%20na%20dodanu%20vrijedno
st%20%20uvoz%20nakon%201.%20srpnja%202013.%20(21.06.2013.).pdf
(16.4.2014.)
23. Porezna Uprava (2013),online:
a) http://www.porezna-uprava.hr/HR_publikacije/Prirucnici_brosure/PDV_158.pdf
b)http://www.poreznauprava.hr/HR_publikacije/Lists/mislenje33/Display.aspx?id=1865
(16.4.2014.)
24. Poslovni dnevnik (2014), online:
http://www.poslovni.hr/leksikon/porez-na-dodanu-vrijednost-pdv-936
(13.5.2014.)
25. Europska komisija (2014) online:
http://ec.europa.eu/taxation_customs/resources/documents/taxation/vat/how_vat_works/
rates/vat_rates_en.pdf
(13.5.2014)
26. Ekonomski institut Zagreb, (2011) online:
http://www.eizg.hr/hr-HR/Ucinak-ukidanja-nulte-stope-PDV-a-na-nejednakost-i-
siromastvo-624.aspx
54
POPIS TABLICA:
TABLICA 1. Stope PDV-a u EU 28(%)………………………………………….11-12
TABLICA 2. Pragovi isporuke propisani u državama članicama EU…………….32-33
TABLICA 3. Učinci ukidanja nulte stope na potrošnju po članu kućanstva po decilnim
razredima……………………………………………………………………………..50
55
Recommended