1P A N D E M O N I J

“Ti se sigurno šališ”, reče izbacivač, prekriživši ruke preko golemih prsa. Svisoka je gledao mladića u crvenoj jakni s patentnim zatvaračem i odmahivao obrijanom glavom. “Ne možeš unutra s time.”

Pedesetak tinejdžera koji su čekali u redu ispred Pandemonija nagnuli su se naprijed da bolje čuju. Čekanje na ulazak u taj klub za sve uzraste bilo je dugotrajno, osobito nedjeljom, a u redu se uglavnom nije događalo mnogo. Izbacivači su bili opaki i smjesta bi se okomili na svakoga tko bi izgledao kao da će praviti probleme. Petnaestogodišnja Clary Fray, koja je stajala u redu sa svojim najboljim prijateljem Simonom, nagnula se naprijed kao i svi drugi, u nadi da će se dogoditi nešto uzbudljivo.

“Joj, ma dajte.” Mladić podigne taj predmet iznad glave. Izgledao je kao drveni štap zašiljen na jednom kraju. “To mi je dio kostima.”

Izbacivač podigne obrvu. “Koji je što?”Mladić se naceri. Doimao se prilično normalno, pomisli Clary, za

Pandemonij. Kosa neonski modre boje stršala mu je oko cijele glave nalik na pipke prestrašene hobotnice, ali nije imao komplicirane tetovaže na licu ni velike metalne šipke provučene kroz uši ili usne. “Ja sam lovac na vampire.” Pritisnuo je onaj drveni predmet. Savio se u stranu lako poput vlati trave. “Ovo je lažno. Pjenasta guma. Dobro?”

Njegove zelene oči bile su previše jarko zelene, primijeti Clary: boje antifriza, proljetne trave. Po svoj prilici kontaktne leće u boji. Izbacivač slegne ramenima, odjednom se dosađujući. “Svejedno. Uđi.”

12 Cassandra Clare

Mladić se provuče pokraj njega brzo poput jegulje. Clary se svidio okret njegovih ramena, način na koji je usput zabacio kosu. Njezina bi majka za njega upotrijebila riječ – nonšalantan.

“Pomislila si da je sladak”, reče Simon rezignirano. “Zar ne?”Clary ga udari laktom pod rebra, ali mu ne odgovori.

Unutra je klub bio pun dima od suhog leda. Šarena svjetla igrala su se na plesnom podiju, pretvarajući ga u višebojnu vilinsku zemlju od plavih i neonsko zelenih, jarko ružičastih i zlatnih nijansi.

Mladić u crvenoj jakni pogladio je dugačak, poput britve oštar nož koji je držao, a licem mu je zaigrao dokon osmijeh. Bilo je tako lako – malčice glamura na nož, kako bi se pričinio bezopasnim. Još malo glamura na oči i onog časa kad je izbacivač pogledao izravno u njega, bio je gotov. Dakako, sve bi se to vjerojatno moglo izvesti bez tolikog truda, ali i on je bio dio te zabave – varanja ovozemaca, neskriveno i na njihove oči, uživanja u tupim izrazima njihovih priglupih lica.

Nije da su ljudska bića bila beskorisna. Mladić je zelenim očima promatrao plesni podij, na kojem su se tanki udovi odjeveni u krpice od svile i crne kože pojavljivali i nestajali iza vrtložnih stupova dima dok su ovozemci plesali. Djevojke su zabacivale duge kose, mladići njihali kukovima odjevenim u kožu, a gola se put presijavala od znoja. Vitalnost se naprosto prelijevala iz njih, valovi energije od kojih ga je obuzela pijana smušenost. Iskrivio je usne. Nisu znali koliko su sretni. Nisu znali kako je to životariti u mrtvom svijetu, gdje Sunce mlitavo visi na nebu poput izgorjela ugarka. Njihovi životi gorjeli su jarko poput plamena svijeće – i bilo ih je isto tako lako utrnuti.

Rukom je čvršće stisnuo nož koji je nosio i baš je zakoračio na plesni podij kad se neka djevojka odvojila iz mase plesača i uputila prema njemu. Zabuljio se u nju. Bila je lijepa, za ljudsko biće – duga kosa gotovo iste boje kao crna tinta, oči poput ugljena. Bijela haljina do poda, onakva kakve su žene nosile nekada dok je svijet bio mlađi. Čipkasti rukavi vijorili su joj oko tankih ruku. Oko vrata je nosila debeli srebrni lanac s kojeg je visio tamnocrveni privjesak veličine bebine šake. Bilo mu je dovoljno da suzi oči kako bi shvatio da je pravi – pravi i dragocjen. Slina mu je navrla na usta dok mu se primicala. Životna energija navirala je iz nje kao krv iz otvorene rane. Prolazeći pokraj njega, nasmiješila se, dozivajući ga očima. Okrenuo se i pošao za njom, osjećajući okus fantomskog peckanja njezine smrti na svojim usnama.

Uvijek je bilo lako. Već je osjećao kako mu snaga njezina života koji se gasi kola venama poput vatre. Ljudi su bili tako glupi. Imali su nešto

13GRaD OD KOSTIJU

toliko dragocjeno, no to gotovo uopće nisu čuvali. Odbacivali su svoje živote zbog novca, zbog paketića praha, zbog dražesnog osmijeha kakvog stranca. Djevojka je bila blijeda sablast koja je uzmicala kroz obojani dim. Došla je do zida i okrenula se pa mu se nasmiješila primivši suknju rukama i podignuvši je. Ispod suknje nosila je čizme do bedara.

Došetao je do nje, kože naježene od njezine blizine. Nije bila tako savršena izbliza: opazio je maskaru koja joj se razmazala ispod očiju i znoj koji joj je zalijepio kosu za vrat. Namirisao je njezinu smrtnost, taj slatki vonj truleži. Imam te, pomislio je.

Hladan osmijeh izvio joj je usne. Odmaknula se u stranu pa je vidio da se naslanjala na zatvorena vrata. Preko njih je crvenom bojom bilo nažvrljano zabranjen ulaz – skladište. Posegnula je rukom iza leđa prema kvaki, pritisnula je i provukla se unutra. Načas je ugledao naslagane kutije, zapetljane kablove. Skladište. Osvrnuo se iza sebe – nitko nije gledao. ako ona želi privatnost, tim bolje.

Ušao je u prostoriju za njom, nesvjestan toga da ga netko prati.

“Onda,” reče Simon, “baš dobra glazba, ha?”Clary nije odgovorila. Plesali su ili barem činili ono što je prolazilo

kao plesanje – mnogo njihanja naprijed i natrag s povremenim naglim saginjanjem sve do poda, kao da je nekome od njih ispala kontaktna leća – u prostoru između skupine tinejdžerki u metalik steznicima i mladog azijatskog para koji se strastveno milovao dok su im se šarene ekstenzije za kosu ispreplitale poput vinove loze. Neki dečko s piercingom na usni i ruksakom u obliku plišanog medvjedića dijelio je besplatne tablete biljnog ectasyja, a njegove padobranske hlače mlatarale su pod udarima zraka iz stroja za vjetar. Clary nije obraćala mnogo pozornosti na njihovu bližu okolinu – pogledom je pratila modrokosog mladića koji je uspio nagovoriti izbacivača da ga pusti u klub. Šunjao se kroz gužvu kao da nešto traži. Način na koji se kretao na nešto ju je podsjećao…

“Što se mene tiče,” nastavi Simon, “neizmjerno uživam.”To baš i nije bilo vjerojatno. Simon je, kao i uvijek, u tom klubu upadljivo

stršio u trapericama i staroj majici kratkih rukava, na kojoj je sprijeda pisalo made in brooklyn. Svježe oprana kosa bila mu je tamnosmeđa, a ne zelena ili ružičasta, dok su mu naočale stajale ukrivo na vrhu nosa. Nije se baš doimao kao da razmišlja o silama tame, nego prije kao da se upravo uputio u šahovski klub.

“aaa-haa.” Clary je bilo savršeno jasno da je on s njom izlazio u Pandemonij samo zato što se njoj ondje sviđalo, dok je njemu bilo dosadno.

14 Cassandra Clare

Nije bila sigurna čak ni zašto joj se sviđalo – zbog odjeće i glazbe to mjesto bilo je nalik na san, na nečiji tuđi život, ni približno slično njezinu dosadnom stvarnom životu. No oduvijek je bila previše stidljiva da bi razgovarala i s kim osim sa Simonom.

Modrokosi mladić probijao si je put izvan plesnog podija. Izgledao je pomalo izgubljeno, kao da nije pronašao onoga koga je tražio. Clary se zapita što bi bilo kad bi mu prišla, predstavila se i ponudila mu da ga provede uokolo. Možda bi se samo zablenuo u nju. Ili je možda i on stidljiv. Možda bi bio zahvalan i možda bi mu bilo drago, ali bi se trudio to ne pokazati, onako kako to dečki rade – ali ona bi znala. Možda…

Modrokosi se najednom ispravi, zauzme pozoran stav, kao lovački pas kraj lovine. Clary poprati smjer njegova pogleda i opazi djevojku u bijeloj haljini.

Pa dobro, pomisli Clary, nastojeći se ne osjećati kao ispuhani balon. To je valjda to. Djevojka je bila prekrasna, takva da bi je Clary rado nacrtala – visoka i tanka kao trska, duge, bujne crne kose. Čak i s te udaljenosti Clary je vidjela crveni privjesak oko njezina vrata. Pulsirao je pod svjetlima plesnog podija poput zasebnog srca bez vlastita tijela.

“Držim”, nastavi Simon, “da DJ Bat večeras ulaže jedinstveno izuzetan trud. Slažeš li se?”

Clary zakoluta očima i ne odgovori; Simon je mrzio trance glazbu. Pozorno je gledala djevojku u bijeloj haljini. Kroz mrak, dim i umjetnu maglu njezina blijeda haljina blještala je poput svjetionika. Nije čudo što ju je modrokosi mladić slijedio kao opčaran, previše zanesen da bi primjećivao bilo što oko sebe – čak ni dvije tamne figure koje su mu bile za petama, krivudajući za njim kroz gužvu.

Clary uspori plesanje i zagleda se. Nekako je uspjela razabrati da su te figure muške, da su visoki i odjeveni u crno. Ne bi mogla reći kako je znala da slijede onog mladića, ali znala je. Vidjela je to po načinu na koji su išli za njim, po njihovu pažljivom oprezu i po prikrivenom skladu njihovih pokreta. U grudima joj se počeo otvarati malen cvijet strepnje.

“U međuvremenu,” dometne Simon, “htio sam ti reći da se u zadnje vrijeme odijevam u žensku odjeću. Osim toga, spavam s tvojom mamom. Mislio sam da bi trebala znati.”

Djevojka je stigla do zida i otvarala je vrata s natpisom zabranjen ulaz. Pozvala je modrokosog mladića da je slijedi i provukli su se kroz vrata. To za Clary nije bilo ništa novo, par koji se skriva u mračne zakutke kluba da bi se pohvatao – no bilo je utoliko čudnije što ih je netko pratio.

15GRaD OD KOSTIJU

Propela se na nožne prste, pokušavajući pogledati preko gomile. Ona dvojica stala su ispred tih vrata i kao da su raspravljala. Jedan je imao plavu kosu, a drugi tamnu. Plavi je posegnuo rukom u jaknu i izvukao nešto dugo i oštro, što je bljesnulo pod titravim svjetlima. Nož. “Simone!” povikala je Clary i uhvatila ga za ruku.

“Što je?” Simon se doimao uznemireno. “Ma dobro, zapravo ne spavam s tvojom mamom. Samo sam htio privući tvoju pozornost. Nije da ti mama nije vrlo privlačna žena, za svoje godine.”

“Vidiš li onu dvojicu?” Mahnito je uprla prstom, umalo udarivši raskošnu crnkinju koja je plesala pokraj njih. Djevojka je ošine prijekim pogledom. “Oprosti… oprosti!” Clary se ponovno okrene Simonu. “Vidiš li ona dva tipa tamo? Kod onih vrata?”

Simon zaškilji i slegne ramenima. “Ne vidim ništa.”“Dvojica su. Pratili su onog tipa s modrom kosom…”“Onog za kojeg si pomislila da je sladak?”“Da, ali nije stvar u tome. Onaj plavokosi je izvukao nož.”“Jesi li sigurna?” Simon se zagleda jače, odmahujući glavom. “Još uvijek

ne vidim nikoga.”“Sigurna sam.”Simon, najednom vrlo ozbiljan, izravna leđa. “Idem po nekoga iz

osiguranja. Ti ostani ovdje.” Otišao je gurajući se kroz gužvu.Clary se okrenula baš na vrijeme da spazi plavokosog mladića kako

prolazi kroz zabranjen ulaz, s prijateljem za petama. Osvrnula se oko sebe; Simon si je još uvijek pokušavao prokrčiti put s plesnog podija, ali nije mu išlo osobito dobro. Čak i da je tada viknula, nitko je ne bi čuo, a dok bi se Simon vratio, nešto strašno već se moglo dogoditi. Snažno se ugrizavši za donju usnu, Clary se stane probijati kroz gužvu.

“Kako se zoveš?”Okrenula se i nasmiješila. Ono malo svjetlosti u skladištu prosipalo se

kroz visoke rešetkama zagrađene prozore, musave od prljavštine. Po podu su bile razbacane hrpe strujnih kablova, zajedno s polomljenim krhotinama zrcala disko-kugli i odbačenim limenkama boje.

“Isabelle.”“To je lijepo ime.” Pošao je prema njoj, oprezno koračajući između

kablova za slučaj da je neki od njih pod naponom. Na slabom svjetlu izgledala je pomalo prozirno, isprano od boje, ovijena u bijelo poput anđela. Bit će divno kada padne… “Nisam te još viđao ovdje.”

16 Cassandra Clare

“Pitaš me dolazim li često ovamo?” Zahihotala se, pokrivši usta dlanom. Oko zglavka imala je nekakvu narukvicu, tik ispod rukava haljine – a tada je, kad joj se primaknuo, opazio da to uopće nije narukvica, nego tintom iscrtan uzorak na njezinoj koži, splet vijugavih linija.

Ukipio se. “Ti…”Nije dovršio. Pokrenula se brzinom munje, sunuvši na nj otvorenim

dlanom, udarivši ga u prsa tako da bi se sopćući srušio na tlo da je bio ljudsko biće. Zateturao je unatrag, no tada joj se nešto stvorilo u ruci, vijugavi bič koji je zlatno bljesnuo kad je njime zamahnula nadolje, omotavši mu ga oko gležnjeva, trzajem mu izmaknuvši tlo pod nogama. Tresnuo je na pod, previjajući se dok mu je omraženi metal duboko grizao kožu. Nasmijala se nadvijena nad njime i omamljeno je pomislio kako je trebao znati. Nijedna ljudska djevojka ne bi nosila haljinu poput te koju je nosila Isabelle. Nosila ju je da prekrije kožu – cijelu kožu.

Isabelle snažno povuče bič, zategnuvši ga. Osmijeh joj je blistao poput otrovne vode. “Sad je samo vaš, dečki.”

Začuo je tih smijeh iza sebe, a tada su se na njemu našle ruke koje su ga trgnule uvis i gurnule na jedan betonski stup. Osjećao je vlažan kamen na leđima. Ruke su mu povukli odostraga i zavezali mu zglavke žicom. Dok se otimao, netko je zaobišao stup i ušao mu u vidno polje; mladić, mlad kao Isabelle i jednako zgodan. Njegove žutosmeđe oči svjetlucale su poput komadića jantara.

“Onda”, reče mladić. “Ima li i drugih s tobom?”Modrokosi je osjećao kako mu krv navire pod previše stegnutim

metalom, od čega su mu ručni zglobovi postali skliski.“Kakvih drugih?”“No daj.” Mladić žuto-smeđih očiju podigao je ruke i tamni su mu

rukavi skliznuli dolje, otkrivši rune tintom iscrtane po njegovim zglavcima, nadlanicama i dlanovima. “Ti znaš što sam ja.”

Duboko u unutrašnjosti lubanje zavezani mladić zaškripao je drugim nizom zuba.

“Sjenolovac”, siknuo je.Čitavim licem drugog mladića razlio se širok osmijeh. “Gotov si”,

rekao je.

Clary gurne vrata skladišta da se otvore i uđe u njega. Načas pomisli da je prazno. Jedini prozori bili su visoko i zagrađeni rešetkama; kroz njih

17GRaD OD KOSTIJU

se pomalo čula ulična buka, zvuk automobilskih truba i škripa kočnica. Soba je bazdjela na staru boju i debeo sloj prašine prekrivao je pod, pun razmazanih tragova cipela.

Ovdje nema nikoga, shvati, ogledavajući se u čudu. U prostoriji je bilo hladno unatoč kolovoškoj vrućini vani. Leđa su joj bila ledena od znoja. Zakoračila je naprijed i zaplela nogu u strujne kablove. Sagnula se da oslobodi tenisicu iz kablova – i začula glasove. Djevojački smijeh, oštar odgovor nekog mladića. Kad se uspravila, ugledala ih je.

Kao da su se stvorili između dva treptaja oka. Bila je to djevojka u dugoj bijeloj haljini, crna kosa spuštala joj je po leđima poput vlažne morske trave. Ona dva mladića bila su s njom – onaj visoki s kosom crnom poput njezine i onaj niži, svjetloputi, čija se kosa presijavala kao mjed pod slabom svjetlošću što je dopirala kroz visoke prozore. Svijetli dečko stajao je s rukama u džepovima, nasuprot onom pankeru, koji je bio zavezan za stup nečime što je izgledalo kao klavirska žica, ruku ispruženih iza leđa, a nogu zavezanih oko gležnjeva. Lice mu je bilo napeto od boli i straha.

Uz mahnito udaranje srca, Clary se sakrije iza najbližeg betonskog stupa i proviri glavom. Gledala je kako svjetlokosi hoda amo-tamo, ruku prekriženih preko prsa. “Nego”, reče. “Još uvijek mi nisi rekao ima li s tobom drugih tvoje vrste.”

Tvoje vrste? Clary se zapita o čemu on to govori. Možda je nabasala na nekakav rat između bandi.

“Ne znam o čemu govoriš.” U glasu modrokosog čula se bol, ali i otresitost.

“Misli na druge demone”, reče crnokosi, progovorivši prvi put. “Znaš što je demon, zar ne?”

Dečko zavezan za stup okrenuo je glavu u stranu, snažno stišćući zube.“Demoni”, polako je izgovorio svjetlokosi, ispisujući tu riječ prstom po

zraku. “Religijski su definirani kao žitelji pakla, sluge Nečastivog, ali ovdje, za potrebe Klave, obuhvaćaju sve zlonamjerne duhove čije je podrijetlo izvan naše izvorne dimenzije…”

“Dosta, Jace”, reče djevojka.“Isabelle ima pravo”, reče viši mladić. “Nikome od prisutnih ne treba

predavanje iz semantike – a ni iz demonologije.”Ovi su ludi, pomisli Clary. Zbilja ludi.Jace podigne glavu i nasmiješi se. U tom pokretu bilo je nečega divljeg,

nečega što je podsjetilo Clary na dokumentarce o lavovima koje je gledala

18 Cassandra Clare

na Discovery Channelu, na ono kad bi velike mačke podigle glavu i ponjušile zrak da osjete miris plijena. “Isabelle i alec misle da previše govorim”, reče. “Misliš li i ti da previše govorim?”

Modrokosi nije odgovorio. Još uvijek je stiskao zube. “Mogao bih vam dati informacije”, reče. “Znam gdje je Valentine.”

Jace se osvrne prema alecu, koji slegne ramenima. “Valentine je pod zemljom”, reče Jace. “Ovaj stvor nas samo zavlači.”

Isabelle zabaci kosu. “Ubij ga, Jace”, reče. “Neće nam ništa reći.”Jace podigne ruku i Clary ugleda odsjaj slabašnog svjetla s noža u

njegovoj ruci. Bio je neobično proziran, sječiva svijetla poput kristala, oštra poput staklene krhotine, a drške optočene crvenim kamenjem.

Zavezani mladić naglo udahne. “Valentine se vratio!” usprotivi se, natežući spone koje su mu ruke držale iza leđa. “Svi Pakleni svjetovi to znaju… Ja znam… mogu vam reći gdje je…”

U Jaceovim ledenim očima najednom zaiskri bijes. “anđela mi, svaki put kad uhvatimo neku mrcinu kao što si ti, uvijek tvrdi da zna gdje je Valentine. E pa i mi znamo gdje je. U paklu je. a ti…” Jace preokrene nož koji je držao i njegovo sječivo bljesne poput vatre. “Ti mu se tamo možeš pridružiti.”

Clary više nije mogla. Izašla je iz skrovišta iza stupa. “Stani!” viknula je. “Ne možeš to učiniti.”

Jace se naglo okrene, toliko zapanjen da mu je nož ispao iz ruke i zveknuo na betonski pod. Isabelle i alec okrenu se zajedno s njim, s identičnim izrazom zabezeknutosti na licu. Modrokosi mladić ovjesio se o svoje vezove, ošamućen i širom otvorenih usta.

alec progovori prvi. “Što je ovo?” htio je saznati, pogledavajući sad Clary, sad svoje kompanjone, kao da bi oni mogli znati što ona tu radi.

“To je djevojka”, reče Jace, ponovno se sabravši. “Sigurno si već vidio djevojke, alec. Tvoja sestra Isabelle jedna je od njih.” Zakorači prema Clary, škiljeći kao da ne može posve vjerovati u to što vidi. “Ovozemska djevojka”, reče više samome sebi. “a vidi nas.”

“Naravno da vas vidim”, reče Clary. “Pa nisam slijepa.”“E jesi”, reče Jace, saginjući se da podigne nož. “Samo što to ne znaš.”

Uspravi se. “Bolje da nestaneš odavde, ako znaš što ti je pametno.”“Ne idem nikamo”, reče Clary. “ako odem, ubit ćeš ga.” Upre prstom

u mladića s modrom kosom.

19GRaD OD KOSTIJU

“To je istina”, prizna Jace, vrteći nož između prstiju. “a zašto je tebi važno hoću li ga ja ubiti ili neću?”

“Za… zato što…” promuca Clary. “Ne možeš ići okolo i ubijati ljude.”“Imaš pravo”, reče Jace. “Ne možeš ići okolo i ubijati ljude.” Pokaže

prstom na mladića s modrom kosom, čije su oči bile napola zatvorene. Clary se zapita je li se onesvijestio. “Ovo nije čovjek, djevojčice. Možda izgleda kao čovjek i govori kao čovjek, možda čak i krvari kao čovjek. ali je čudovište.”

“Jace”, reče Isabelle opominjući ga. “Dosta.”“Ti si lud”, reče Clary, uzmičući od njega unatraške. “Pozvala sam

policiju, da znaš. Stići će svaki čas.”“Laže”, reče alec, ali na licu mu se vidjela sumnja. “Jace, hoćeš li…”Nije uspio završiti rečenicu. U taj tren modrokosi se mladić uz visok

kreštav poklič oslobodio spona koje su ga vezale za stup i bacio na Jacea.Pali su na tlo i otkotrljali se zajedno, a modrokosi je udarao Jacea šakama

koje su svjetlucale kao da na vrhovima prstiju imaju nešto metalno. Clary je ustuknula u namjeri da pobjegne, ali joj je noga zapela o zapetljani kabel, pa je pala, izbivši si zrak iz pluća. Čula je Isabellin vrisak. Preokrenuvši se, Clary ugleda modrokosog kako sjedi na Jaceovim prsima. Na vrhovima njegovih kandži nalik na britve presijavala se krv.

Isabelle i alec trčali su prema njima, Isabelle vitlajući bičem u ruci. Modrokosi zamahne ispruženim kandžama prema Jaceu. Jace podigne ruku da se obrani, a kandže je zaparaju, tako da je šiknula krv. Modrokosi opet zamahne rukom – a Isabellin bič ošine ga po leđima. On krikne i prevrne se na bok.

Brz kao Isabellin bič, Jace se preokrene. U ruci mu bljesne oštrica. Zarije nož u prsa modrokosog mladića. Crnkasta tekućina navre oko drške. Mladić se u luku izdigne s poda, krkljajući i grčeći se. Lica iskrivljena od gađenja, Jace ustane. Njegova crna majica sada je na nekim mjestima bila još crnja, mokra od krvi. On pogleda u zgrčeni oblik do svojih nogu, ispruži ruku i istrgne nož. Drška je bila skliska od crne tekućine.

Oči modrokosog mladića treptavo se otvore. Uperene u Jacea, kao da su gorjele. Mladić izusti kroza zube: “Neka bude tako. Otpisani će vas sve pobiti.”

Jace kao da je zarežao. Mladićeve šarenice nestale su mu u glavi. Tijelo mu se počelo trzati i tresti dok se gužvao, urušavao u sebe, sve više smanjivao, sve dok nije posve nestao.

20 Cassandra Clare

Clary se uspentrala na noge, otresavši električne kabele. Počela je uzmicati. Nitko od njih nije obraćao pozornost na nju. alec je došao do Jacea i primio ga za ruku, podižući mu rukav vjerojatno zato da mu dobro pregleda ranu. Clary se okrene da potrči – i otkrije da joj put priječi Isabelle s bičem u ruci. Njegova zlatna traka bila je umrljana tamnom tekućinom. Ona zamahne bičem prema Clary i njegov joj se kraj omota oko zglavka pa se čvrsto zategne. Clary jekne od boli i iznenađenja.

“Glupa mala ovozemko”, reče Isabelle kroza zube. “Zbog tebe je Jace mogao poginuti.”

“On je lud”, reče Clary, pokušavajući šaku povući natrag. Bič joj se urezao još dublje u kožu. “Svi ste vi ludi. Što ti misliš, tko ste vi, parapolicijski ubojice? Policija…”

“Policija uglavnom nije zainteresirana kad ne možeš pokazati leš”, reče Jace. Pridržavao si je ruku i oprezno birao put prema Clary po podu prekrivenom kablovima. alec ga je slijedio, lica iskrivljenog od mrštenja.

Clary pogleda mjesto s kojeg je onaj mladić nestao i ne reče ništa. Ondje nije bilo čak ni krvave mrlje – baš ničega što bi dokazivalo da je ikada uopće postojao.

“Vraćaju se u svoje izvorne dimenzije kad umru”, reče Jace. “Za slučaj da si se pitala.”

“Jace”, sikne alec. “Pazi.”Jace odmakne ruku. Lice mu je bilo poprskano jezivim kapljicama krvi.

Još uvijek ju je podsjećao na lava s tim široko razmaknutim svijetlim očima i tom zagasito zlatnom kosom. “Ona nas vidi, alec”, reče. “Već zna previše.”

“Što onda hoćeš da napravim s njom?” upita Isabelle.“Pusti je”, tiho odgovori Jace. Isabelle ga prostrijeli iznenađenim, gotovo

ljutitim pogledom, ali se ne usprotivi. Bič sklizne, oslobodivši Clarynu ruku. Ona protrlja bolan zglavak i zapita se kako će se, dovraga, izvući odande.

“Možda bismo je trebali povesti sa sobom”, reče alec. “Kladim se da bi Hodge volio porazgovarati s njom.”

“Nema teorije da je odvedemo u Institut”, reče Isabelle. “Ona je ovozemka.”

“Je li doista?” blago reče Jace. Njegov miran glas bio je gori od Isabelline otresitosti i alecove srdžbe. “Jesi li već imala posla s demonima, djevojčice? Jesi li hodala s vješcima, razgovarala s Djecom noći? Jesi li…”

“Moje ime nije djevojčica”, prekine ga Clary. “I nemam pojma o čemu govoriš.” Nemaš? Reče neki glas u njezinoj glavi. Vidjela si kako je onaj

21GRaD OD KOSTIJU

dečko ispario. Jace nije lud – ti bi samo željela da jest. “Ja ne vjerujem u… u demone ili što god bilo to o čemu…”

“Clary?” Bio je to Simonov glas. Naglo se okrenula. Stajao je na vratima skladišta. Pokraj njega bio je jedan od kršnih izbacivača koji su na ulazu ljudima stavljali žigove na ruke. “Jesi li dobro?” Zaškiljio je prema njoj kroz tmušu. “Zašto si sama ovdje? Što je bilo s onim tipovima… znaš, onima s noževima?”

Clary se zablene u njega, a zatim pogleda iza sebe, gdje su stajali Jace, Isabelle i alec; Jace u krvavoj majici i još uvijek s nožem u ruci. On joj se naceri te pomalo pokajnički, a pomalo podrugljivo slegne ramenima. Očito ga nije čudilo što ih ni Simon ni izbacivač ne vide.

To nekako nije čudilo ni Clary. Polako se okrenula natrag prema Simonu, znajući kako mu zacijelo izgleda tako sama u tom vlažnom skladištu, stopala zapetljanih u plastične strujne kablove jarkih boja. “Mislila sam da su ušli ovamo”, reče bijedno. “ali čini se da nisu. Žao mi je.” Skrene pogled sa Simona, čiji se izraz lica mijenjao iz zabrinutog u posramljeni, na izbacivača, koji se doimao samo ugnjavljeno. “Bila je to pogreška.”

Iza nje, Isabelle se zahihoće.

“Ne vjerujem”, reče Simon tvrdoglavo dok je Clary na rubu pločnika očajnički pokušavala dozvati taksi. Čistači su bili prošli ulicom Orchard dok su njih dvoje bili u klubu pa je ulica bila sjajno crna od uljaste vode.

“Znam”, složi se ona. “Čovjek bi pomislio da će biti nekih taksija. Kamo svi idu u nedjelju u ponoć?” Opet se okrene prema njemu, slegnuvši ramenima. “Misliš da bismo bili bolje sreće u ulici Houston?”

“Ne taksijima”, reče Simon. “Tebi – ne vjerujem tebi. Ne vjerujem da su oni tipovi s noževima samo nestali.”

Clary uzdahne. “Možda nije bilo nikakvih tipova s noževima, Simone. Možda mi se sve to pričinilo.”

“Nema teorije.” Simon podigne ruku iznad glave, ali taksiji koji su im se približavali samo su projurili, prskajući prljavu vodu. “Vidio sam ti lice kad sam ušao u to skladište. Izgledala si opako izbezumljeno, kao da si vidjela duha.”

Clary pomisli na Jacea s njegovim lavovski-mačjim očima. Spusti pogled na svoj zglavak, okružen tankom crvenom linijom na mjestu gdje se ovio Isabellin bič. Ne, ne duha, pomisli. Nešto još čudnije.

22 Cassandra Clare

“To je bila samo pogreška”, reče klonulo. Zapita se zašto mu ne kaže istinu. Osim, naravno, zato što bi pomislio da je luda. No u tome što se dogodilo bilo je nečega – nečega u ključanju one crne krvi oko Jaceova noža, nečega u njegovu glasu kad je rekao Jesi li razgovarala s Djecom noći? – što je željela zadržati za sebe.

“Pa, bila je to vraški nezgodna pogreška”, reče Simon. Osvrne se prema klubu, iz čijih je vrata tanak red još uvijek zmijoliko vijugao do pola ulice. “Sumnjam da će nas ikada pustiti da ponovno uđemo u Pandemonij.”

“Što te briga? Mrziš Pandemonij.” Clary ponovno podigne ruku dok je neki žuti obris brzao prema njima kroz maglu. Ovaj put, međutim, taksi se uz škripu kočnica zaustavi na njihovu uglu, a vozač pritisne sirenu kao da mora privući njihovu pozornost.

“Konačno nam se posrećilo.” Simon povuče vrata taksija i uvuče se na plastikom prekriveno stražnje sjedalo. Clary uđe za njim, udahnuvši poznat miris njujorških taksija na cigaretni dim, kožu i lak za kosu. “Idemo u Brooklyn”, reče Simon vozaču, a potom se okrene prema Clary. “Gle, znaš da mi možeš sve reći, zar ne?”

Clary je malo oklijevala pa kimnula. “Naravno, Simone”, rekla je. “Znam da mogu.”

Zalupila je automobilska vrata za sobom i taksi je krenuo u noć.