5/25/2018 . -

1/221

Georgije Ostrogorski

POVIJEST BIZANTA 324.-1453.

Zagreb, 2002.

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

2/221

PREDGOVOR POSEBNOM IZDANJU

Ovom je djelu osnova najnovije izdanje knjige Geschichte des byzantinischen Staates(Povijest bizantske drave), koja tvori jedan svezak u Byzantinisches Handbuch (Prirunik o

Bizantu) u okviru Handbuch der Aletrtumswissenschaft (Prirunik starovjekovnih znanosti).U tom priruniku prikaz prate mnogobrojni navodi izvora i literature kao i uvod o razvojubizantologije te detaljniji pregledi o stanju izvora uz pojedine odjeljke. U ovom zasebnomizdanju odrekli smo se znanstvenog aparata, ali je sam prikaz ostao gotovo neizmijenjen.

Opisujui burnu sudbinu Bizantskoga Carstva, Povijest bizantske drave dovodivanjskopolitika zbivanja u vezu s unutarnjim promjenama te nastoji pokazati ekonomske isocijalne osnove bizantskog razvoja i stvoriti jasniju sliku drave i prava te pojedinih oblikaupravnoga poretka. Ona takoer posveuje veu pozornost okruju Bizanta, a osobitoodnosima Carstva prema susjednim slavenskim dravama u usponu. Jedinstveno znaenjeBizantskoga Carstva za politiki i duhovni razvoj srednjovjekovne Europe povijesnoj jeznanosti postalo jasnim tek u novije doba. Utoliko je meutim znatniji napredak novije

bizantologije, a ini se da se danas sve vie javlja i opi interes za dugo zapostavljanubizantsku povijest. Znakom toga sve veeg zanimanja moe se zacijelo smatrati i injenica daje Povijest bizantske drave u Priruniku starovjekovnih znanosti doivjela vetri izdanja teda je veprevedena na vie jezika, a i dalje se prevodi. Pisac je mogao samo pozdravitinamjeru izdavaa C. H. Becka da je kao zasebno izdanje uini dostupnom iremu kruguitalaca. Ugodna mu je dunost iskreno zahvaliti izdavau za brigu pri nastanku ovog izdanjai za sav trud. Osobitu zahvalnost dugujem dr. E. Buchneru (Munchen) za pomopri pripremizasebnog izdanja.

GEORGIJE OSTROGORSKI

2

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

3/221

I. OSNOVNE CRTE RAZVOJA RANOBIZANTSKE DRAVE (324.-610.)

1. Pokrteni Imperium Romanum

Rimska dravnost, grka kultura i kranska vjera glavni su izvori razvoja Bizanta.Bizantsko bie ne moe se zamisliti oduzme li se neki od tih triju elemenata. Tek sintezahelenistike kulture i kranske religije s rimskim oblikom drave dopustila je nastanak one

povijesne tvorevine koju obino nazivamo Bizantskim Carstvom. Tu je sintezu omoguilopremjetanje teita Rimskoga Carstva na Istok, koje je bilo rezultat kriznog doba 3. stoljea.Ona je svoj najvidljiviji izraz nala u pokrtavanju Imperium Romanuma te u osnivanjunovoga glavnog grada na Bosporu. Ta dva dogaaja, pobjeda kranstva i konano prenoenjedravnoga sredita na helenizirani Istok, simboliziraju poetak bizantske ere.

Bizantska povijest isprva je samo novo razdoblje rimske povijesti, a bizantska drava samodaljnji oblik starog Imperiuma Romanuma. Oznaka bizantska izraz je koji potjee izkasnijeg doba i takozvani Bizantinci nisu ga poznavali. Oni su se uvijek nazivali Rimljanima,

a njihovi su se carevi smatrali rimskim vladarima, nasljednicima i batinicima starorimskihcezara. Ime Rima fasciniralo ih je sve dok je trajalo njihovo carstvo, a rimske su dravnetradicije sve do kraja vladale njihovim politikim miljenjem i htijenjem. Rimska dravnamisao drala je na okupu to etniki heterogeno carstvo, a rimska ideja univerzalnostiodreivala je njegov poloaj u odnosu prema okruju.

Kao nasljednik rimskog imperija, Bizant eli biti jedino carstvo na svijetu: on polae pravona vladanje svim zemljama koje su nekad pripadale rimskom orbisu, a sada ine dijelovekranske oikumene. Gruba realnost postupno gasi te pretenzije, ali drave koje nastajuna podruju kranske oikumene na staromu rimskom tlu uz rimsko-bizantsko carstvo nisu nanjegovoj razini u pravnom i idejnom pogledu. Razvija se sloena hijerarhija drava na ijem

je elu vladar Bizanta kao rimski car i kao poglavar kranske oikumene. Kao to je u dobaranog Bizanta os oko koje se vrti politika Carstva borba za neposrednu vlast nad OrbisomRomanusom, tako je ona u doba srednjega i kasnog Bizanta odravanje te idejne supremacije.

No ma koliko Bizant uvijek bio svjestan svoje veze sa starim Rimom i ma koliko seustrajno - kako iz idejnih razloga tako i radi ouvanja moi - drao rimskoga nasljea, svremenom se ipak sve vie udaljava od izvornih rimskih osnova. Dok u kulturi i jeziku

pobjedonosno napreduje grecizacija te se istodobno jae izraava teokratizacija bizantinskogivota, razvoj na ekonomskom, socijalnom i politikom podruju nuno vodi stvaranjunovoga ekonomskog i drutvenog poretka te veu ranomu srednjem vijeku nastaje u bitnomenova drava s novim upravnim sustavom. Suprotno nekada uvrijeenu miljenju, razvoj

bizantske drave odlikovao se izrazitom dinaminou. Tu je sve u tijeku, u stalnoj pregradnji

i dogradnji. Na kraju svojega povijesnog razvoja carstvo Bizantinaca vie i nije imalo nitazajedniko s nekadanjim rimskim imperijem osim imena i tradicija s njihovim pretenzijamakoje se nije moglo ispuniti.

U doba ranoga Bizanta Carstvo je, naprotiv, doista jo rimsko i itav je njegov ivot proetrimskim elementima. Ta epoha, koja se moe nazvati i ranom bizantskom i kasnom rimskom,

pripada kako razvoju Rima tako i Bizanta, obuhvaajui tri prva stoljea bizantske i triposljednja rimske povijesti. To je tipina prijelazna epoha koja nas od rimskog imperija vodiu srednjovjekovno Bizantsko Carstvo te u kojoj postupno odumiru stari rimski oblici ivota, asve se jae probijaju novi bizantski.

Ishodite razvoja Bizanta tvori Rimsko Carstvo kakvo je proizalo iz krize 3. stoljea.Ekonomsko rasulo kriznoga doba imalo je osobito razorne posljedice za zapadnu polovinu

Carstva. Istok se pokazao otpornijim, i ta injenica odreuje daljnji razvoj te objanjavabizantinizaciju Rimskoga Carstva. No i Istok je ipak proao kroz istu krizu koja je bila opa

3

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

4/221

kriza kasnoga rimskog dravnog sustava i njegova trulog ekonomskog i drutvenog poretka.Ni istona polovina Carstva nije izbjegla ekonomski slom praen tekim socijalnim ipolitikim potresima. Ako se opadanje broja stanovnitva ovdje i nije toliko teko osjealo, arasulo gradskog ivota i privrede nije bilo ni izdaleka onoliko beznadno kao na Zapadu,nedostatak radne snage ipak je nagrizao privredni ivot cijeloga Carstva i posvuda se zapaalo

slabljenje trgovine i obrta. Naposljetku, kriza 3. stoljea znaila je slom antike gradskekulture. Opa je pojava bilo stalno bujanje latifundija. Na cijelom se podruju Carstva privatniveleposjedi nezaustavljivo poveavaju na raun maloga zemljoposjeda i dravnih domena.Posljedica pak propadanja maloga zemljoposjeda jest sve vee vezivanje seljaka za rodnugrudu, koje je k tome ubrzano velikim nedostatkom radne snage. Podlonost seljatva je inaesamo poseban sluaj opega prinudnog vezivanja stanovnitva za zanimanje, koje kasnarimska drava sustavno provodi od doba krize 3. stoljea. A prinudna privreda tvori osnovudrave prinude.

Rimski principat je propao u olujama kriznog razdoblja, a smijenio ga je Dioklecijanovdominat iz kojega se razvija bizantska autokracija. Staro municipalno ureenje rimskihgradova u krajnjem je rasulu. Cjelokupna gradska uprava koncentrirana je u rukama cara i

njegova inovnikog aparata koji, izgraen na velianstven nain, postaje kimom bizantskedrave prinude. Rimski magistrati preputaju mjesto bizantskoj birokraciji. Carska vlast vienije najvia magistratura, vedespotska vlast, i ta se vlast ne oslanja toliko na zemaljskefaktore moi koliko na Boju volju. Jer krizno doba sa svojim tekim nevoljama i kunjamauvodi u eru religioznosti i okretanja prema onostranosti.

Dodue, pojam narodne suverenosti nije potpuno odumro i senat, gradsko stanovnitvoorganizirano u demama i vojska ine politike snage u kojima carska vlast, osobito u dobaranoga Bizanta, jo nalazi realno ogranienje. No postupno se i znaenje tih faktora,utemeljenih u rimskoj prolosti, utapa u carskoj svemoi. Obratno, Crkva kao duhovna snagau kranskoj dravi s vremenom postaje sve vanija. Dok je u epohi ranoga Bizanta car nagotovo neogranien nain odluivao o crkvenom ivotu, odnosei se prema religiji svojih

podanika po rimskom naelu kao prema dijelu ius publicuma, u srednjem se vijeku Crkva i uBizantu nuno namee kao vaan faktor moi - i tu nastaju najjaa ogranienja za carskuvlast. To pokazuju sukobi izmeu svjetovne i duhovne vlasti koji ni u Bizantu nisu bilirijetki i u kojima pobjeda nije uvijek na carevoj strani. No za Bizant ipak nije karakteristinanapetost izmeu imperiuma i sacerdotiuma, vebliska i vrsta veza drave i Crkve,obuhvatno srastanje ortodoksne drave i ortodoksne Crkve u jedan jedini dravno-crkveniorganizam. Karakteristina je prepletenost interesa tih dviju sila i njihovo sustavno zajednikodjelovanje protiv svake opasnosti za bogomdani svjetski poredak, dolazila ona od carevihunutarnjih i vanjskih protivnika ili od razjedajuih snaga protucrkvenih hereza. No takva

potreba neizbjeno dovodi Crkvu pod tutorstvo mone carske vlasti. Tako prevaga carske

vlasti nad crkvenom u svako doba ostaje za Bizant tipinim i takorei normalnim stanjem.

Car nije samo vrhovni vojni zapovjednik, najvii sudac i jedini zakonodavac, nego je izatitnik Crkve i prave vjere. On je Boji izabranik i kao takav nije samo vladar i gospodarnego i ivi simbol kranskoga carstva koje mu je povjereno od Boga. Takorei izdvojen izzemaljsko-ljudske sfere, on se nalazi u izravnom odnosu s Bogom i postaje predmetom

posebnoga politiko-religioznog kulta. Taj se kult iz dana u dan odigrava na carskom dvoru uimpresivnim ceremonijalnim radnjama, uz sudjelovanje Crkve i svih dvorjana; on se izraavau svakoj slici koja prikazuje kristoljubivog vladara, u svakom predmetu koji okruuje njegovu

posveenu osobu, u svakoj rijei koju on izrie pred javnou ili koja se njemu upuuje.Podanici su mu sluge. Svaki put kad smiju pogledati u njegovo lice, oni ga, ak i najvii meu

njima, pozdravljaju proskinezom, padajui pred njim niice. No i bujna je rasko bizantskogadvorskog ceremonijala, ba kao i sama carska svemokoja se u njemu oituje, ukorijenjena

4

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

5/221

ve u rimsko-helenistikom razvoju. Iz tog razvoja, veproetog orijentalnim elementima,proizlaze osebujna rasko bizantskoga carskog dvora te mnogi oblici ivota u BizantskomCarstvu koji se doimaju orijentalnima i koji se potom samo jo jae naglaavaju neposrednimutjecajima s Orijenta, iz sasanidskoga kraljevstva te potom arapskoga kalifata.

Bizantinstvo s helenizmom nije povezano samo genetski vei dubokom srodnou u biti.

Poput helenizma, i bizantinstvo je unificirajua, izjednaavajua duhovna snaga. Oboma jesvojstvena epigonska, eklektina crta, bizantinstvu u jo veoj mjeri nego helenizmu. Obaive od nasljea velikih, stvaralakih kultura, i povijesna zasluga ni jednoga ni drugoganije toliko u vlastitu stvaralatvu koliko u sintezi. Poput ovjeka helenizma, i Bizantinac je posvojemu kulturnom tipu sakuplja. Ali iako sakupljatvu nedostaje prava svjeina duha, iakooponaanje moe uiniti povrnima smisao i sadraj predloka te izvornu ljepotu oblika esto

pretvara u praznu konvencionalnu retoriku, ipak ostaje istinitim da je brino uvanjeantikoga kulturnog dobra, njega rimskog prava i grkog obrazovanja, velika povijesnazasluga Bizanta. Dva vrhunca te ujedno dva protivna pola antike, grko i rimsko nasljee,srastaju na bizantskom tlu; njihova najvia djela, rimska drava i grka kultura, sjedinjuju seu novu ivotnu sintezu i neraskidivo se povezuju s kranstvom u kojemu su stara drava i

stara kultura nekada vidjele svoju najjau negaciju. Kranski Bizant ne prezire ni poganskuumjetnost ni pogansku mudrost. Kao to rimsko pravo u svim vremenima ostaje osnovom

pravnoga ivota i pravne svijesti Bizantinaca, tako i grka kultura u svim vremenima ostajeosnovom njihova duhovnog ivota. Grka znanost i filozofija, grka historiografija i

pjesnitvo pripadaju obrazovnom dobru i najpobonijega Bizantinca. I sama bizantska Crkvaprisvaja idejno dobro antike filozofije i upotrebljava njezin pojmovni aparat kada razraujekranski dogmatski nauk.

Zadravanje antikih tradicija bilo je poseban izvor snage Bizantskoga Carstva. Oslonjenna tradicije grke kulture, Bizant je stoljeima najvanije kulturno i obrazovno sredite nasvijetu. Oslonjen na tradicije rimske drave, on zauzima iznimno mjesto meusrednjovjekovnim dravama. Bizantska drava raspolae jedinstvenim upravnimmehanizmom s razgranatim, kolovanim inovnikim aparatom, ona posjeduje nadmonuvojnu tehniku te visoko razvijen pravni, ekonomski i financijski sustav. Ona raspolaevelikim bogatstvima, a sve jaim postaje i novano-ekonomska utemeljenost njezina dravnog

budeta.Po tome se bizantska drava u osnovi razlikuje od drugih zemalja kasne antike i srednjega

vijeka s njihovom primitivnom naturalnom privredom. Jer prije svega se na novanombogatstvu temelje moi ugled Bizanta, ija se sposobnost plaanja u najboljim vremenimainila jednostavno neiscrpnom.

Naravno, nalije toga je nemilosrdan dravni fiskalizam koji sve i sva podreujefinancijskim potrebama. Izvrsno ureen upravni aparat bio je takoer sredstvo bezobzirnog

izrabljivanja. Okretno je bizantsko inovnitvo, kimu birokratske drave, karakteriziralanajgora korupcija. Njegova poslovina potkupljivost i pohlepa uvijek je bila najstraniji biza stanovnitvo. Bogatstvo i visoka kultura drave kupljeni su bijedom narodnih masa,njihovom obespravljenou i neslobodom.

Nove okolnosti koje je stvorilo doba krize 3. stoljea izraene su u velikoj Dioklecijanovojreformi. Povlaei zakljuke iz prethodnog razvoja i sustavno saimajui promjene koje su sedogodile, Dioklecijan je proveo temeljitu reorganizaciju cjelokupne uprave Carstva. Njegovu

je reformu razradio i usavrio Konstantin Veliki te je tako nastao nov upravni poredak odkojega e nastati bizantski sustav. Dioklecijansko-konstantinski poredak u svemu se bitnomeodrao tijekom cijeloga doba ranog Bizanta. Njegova su pak vodea naela, autokracijacarske moi, centralizacija i birokratizacija drave, opstali sve dok je trajala bizantska drava.

U osnovi je svih Dioklecijanovih i Konstantinovih mjera oita namjera da uvrste unemirnom razdoblju uzdrman autoritet cara te da poveaju njegovu mo. Odatle potjee ne

5

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

6/221

samo tenja da se ogranii utjecaj senata i drugih faktora koji se temelje na republikanskojprolosti Rima nego i da se tono odrede ovlasti pojedinih dravnih slubi te da se takosprijei svako vee gomilanje moi na bilo kojemu mjestu. Brino se razgraniuju civilna ivojna uprava, sredinja i provincijska uprava. Pojedine upravne grane povezuje osoba cara,koji se nalazi na vrhu hijerarhijski strukturirane drave i iz sredita upravlja cjelokupnim

dravnim aparatom.No s obzirom na golemo prostranstvo Carstva poduzima se podjela njegova teritorija ivlasti kako bi se postigla najvea mogua uinkovitost carske kontrole. Oslanjajui se nainstitut suvladarstva, poznat veprijanjemu carskom dobu, Dioklecijan je stvorioetverolano vladarsko tijelo koje se sastojalo od dvojice augusta i dvojice cezara. Jedan jeaugust imao zapovijedati istonom, a drugi zapadnom polovinom carstva; uza svakoga je odnjih bio jedan cezar koji je - ne krvno povezan sa svojim augustom, veadopcijom - imao bitiizabran s obzirom na svoje osobne sposobnosti. Nakon odstupanja augusta, na njihovo sumjesto trebali stupiti cezari te dopuniti tetrarhiju imenovanjem novoga cezarskog para. No

posljedica tog prelogino zamiljenog sustava bili su beskrajni graanski ratovi. Proizaavikao pobjednik iz krvavih borbi i doavi do samovlaa, Konstantin Veliki je ponovno

uspostavio vielanu jedinstvenu vlast i poduzeo novu podjelu teritorija Carstva. On je dodueodustao od Dioklecijanova umjetnog principa izbora veje, naprotiv, podijelio Carstvo meusvojim potomcima; ali i porodina vladavina Konstantinovih sinova dovela je do tekih,krvavih zapleta. No sustav podjele Carstva ipak se zadrao i vievlae je i nadalje bilo

pravilo.Preoblikovanje provincijske uprave, koje je poduzeo Dioklecijan, znailo je kraj posebnom

poloaju Italije te je ukinulo vebeznaajno razlikovanje izmeu carskih i senatorskihprovincija. Odsad je uprava u svim provincijama bila podreena samo caru te je poput drugihdijelova Carstva i nekadanja gospodarica Italija podijeljena na provincije i podvrgnuta

poreznoj obvezi. Jednako je karakteristino i to to su vee provincije bile razbijene na manjejedinice. Tako se broj provincija znatno poveao: od vremena Dioklecijana Carstvo ih imaoko 100, a u 5. stoljeu ak i vie od 120. Nadalje je Dioklecijan podijelio teritorij Carstva na12 dijeceza; krajem 4. stoljea njihov se broj poveao na 14. Naposljetku je Carstvo podKonstantinom podijeljeno na prefekture, tako da je svaka prefektura obuhvaala vie dijeceza,a svaka dijeceza vei broj provincija, te su tako provincije bile dijelovi dijeceza, a ove dijelovi

prefektura: centralistiki, hijerarhijski strukturiran upravni sustav. Veliina i broj prefekturana poetku su bili promjenljivi i tek su od kraja 4. stoljea njihove granice vrsto ocrtane.

Golema prefektura Istoka (praefectura praetorio per Orientem), koja se sastojala od petdijeceza Egipta, Orijenta, Ponta, Azijane i Trakije, obuhvaala je Egipat s Libijom(Kirenaikom), prednju Aziju i Trakiju. Na nju se zatim nadovezivala Ilirska prefektura(praefectura praetorio per Illyricum) koja se sastojala od dijeceza Dacije i Makedonije, tj.

obuhvaala je Grku i srednji Balkan. Talijanskoj su prefekturi (praefectura praetorio Illyrici,Italiae et Africae) uz Italiju pripadali s jedne strane najvei dio latinske Afrike, a s drugeDalmacija, Panonija, Norik i Recija. Galska se prefektura (praefectura praetorio Galliarum)sastojala od rimske Britanije, Galije, Iberskoga poluotoka i, njemu nasuprot, zapadnoga dijelaMauretanije. Tako se svaka od prefektura protezala podrujem koje obuhvaa vie dananjihdrava. Na elu svake prefekture nalazio se jedan pretorijski prefekt, a tu i tamo su slubomkolegijalno upravljala i dva prefekta. Pretorijski prefekt Istoka, koji je rezidirao u Carigradu, i

prefekt Italije bili su najvii inovnici Carstva; za njima su slijedili prefekt Ilirika, koji jeimao sjedite u Solunu, i prefekt Galije.

Najvanija znaajka dioklecijansko-konstantinskog upravnog poretka bilo je naelnoodvajanje vojne i civilne vlasti. Civilna vlast provincije sada je bila podreena iskljuivo

provincijskom namjesniku, a vojna duxu koji je zapovijedao u jednoj ili i u vie provincija.Taj je princip brino proveden u cjelokupnoj provincijskoj upravi. ak je i pretorijska

6

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

7/221

prefektura, jedini organ vlasti koji je jo pod Dioklecijanom imao i civilne i vojne ovlasti, podKonstantinom nepovratno izgubila svoj nekadanji vojni karakter i postala isto civilnominstitucijom. No kao takva je u cijelom razdoblju ranog Bizanta imala izvanredno irokeovlasti. Koliina moi koju pretorijski prefekti imaju kao carevi namjesnici te koju

pokuavaju i poveati u neprikrivenu nadmetanju s organima sredinje uprave upadljiva je

karakteristika ranoga bizantskog upravnog poretka koja na neki nain obiljeava itav sustav.S druge pak strane carska vlast uvijek iznova tei obuzdati mopretorijskih prefekata tako toograniuje krug njihova djelovanja, pokuava protiv njih upotrijebiti njihove vikare,dijecezanske namjesnike, te prije svega na njihov raun proiruje ovlasti nekih organasredinje uprave. U toj meusobnoj internoj borbi pojedinih organa vlasti sadran jedinamini moment u ranom razvoju bizantskoga upravnog sustava.

Rim i Carigrad bili su izuzeti iz podruja djelovanja pretorijskih prefekata i podreenisvojim vlastitim gradskim prefektima. Oni su nakon pretorijskih prefekata imali najvii

poloaj meu svim inovnicima Carstva. Gradski je prefekt slovio za najviega predstavnikasenata i na neki je nain utjelovljivao ono to je u gradskom ivotu jo preostalo od starihrepublikanskih tradicija. On je bio jedini inovnik u Carstvu koji nije nosio vojnu odoru, ve

rimski graanski ogrta, togu. Carigradski eparh nije imao vodeu ulogu u ivotu glavnogagrada samo u ranom Bizantu nego i u kasnije doba. Njemu je bilo podreeno sudstvo uCarigradu, on je morao brinuti o odravanju mira i reda te o opskrbi glavnoga grada ivenimnamirnicama: pod njegovim je nadzorom bio sav privredni ivot grada, njegova trgovina iobrt.

Ako je vevlastita uprava Carigrada i Rima znaila osjetno ogranienje moi pretorijskihprefekata, ta je mobila jo vie ograniena nastankom sredinje uprave pod KonstantinomVelikim. Najutjecajniji inovnik sredinje uprave sada je bio magister officiorum. Odskromnih poetaka on se uzdigao do velike moi, i to prvenstveno na raun uprave prefektura.Pod njegovim su nadzorom, naime, bila sva officia u Carstvu, dakle praktino itava upravaCarstva, ukljuujui i prefektorsku. Jer officia, uredi pojedinih upravnih slubi s njihoviminovnicima, glavni su kotai birokratske upravne mainerije. Njegov vlastiti officiumtvorili su pak agentes in rebus, koji su kao carski kuriri te ujedno kao dravni agenti

putovali provincijama te kao curiosi obavljali pijunsku slubu, ispitujui aktivnosti iuvjerenja inovnitva i podanik: doista opsena sluba, koja je oko sredine 5. stoljeasamo u bizantskom dijelu Carstva brojila vie od 1200 namjetenika. Magister officiorum bio

je mjerodavan i za carevu osobnu sigurnost i zato je zapovijedao tjelesnim straarima scholaepalatinae. Kao vrhovni metar ceremonija nadgledao je sve ceremonije na carskom dvoru iodatle je proizlazila jo jedna dravno vana funkcija: on je primao strana poslanstva te iinae ureivao sav promet s inozemnim silama. Napokon, on je od kraja 4. stoljea upravljao i

potanskom slubom Carstva (cursus publicus) koja je izvorno bila podreena pretorijskim

prefektima.Uz magistra officiorum, najvaniji je inovnik sredinje uprave od vremena KonstantinaVelikog bio quaestor sacri palatii. On je bio voditelj pravosua, u krug njegovih djelatnosti

pripadala je razrada zakona, on je potpisivao carske ukaze. Voditelji financijske uprave bili sudvojica predstojnika zadueni za fiscus i res privatae koji su se od vremena Konstantinazvali comes sacrarum largitionum i comes rerum privatarum. Naravno, njihovo je znaenje

bilo sve vie ogranieno time to je u provincijama Carstva najvaniji danak, annona,neposredno pritjecao pretorijskoj prefekturi.

Budui da je sve to je okruivalo osobu cara dobivalo vee znaenje, raslo je i znaenjesacrum cubiculuma, ijem je krugu djelatnosti pripadalo upravljanje carevim privatnimimetkom, a osobito briga za carsku garderobu (sacra vestis). Praepositus sacri cubiculi bio je

jedan od najviih i najutjecajnijih dostojanstvenika. Kad je ezlo bilo u rukama slabogavladara, predstojnik njegove lonice esto je bio najmoniji ovjek u Carstvu. Pod

7

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

8/221

utjecajem orijentalnih obiaja, praepositi sacri cubiculi bili su gotovo uvijek eunusi, a i njimapodreena careva osobna posluga najveim se dijelom sastojala od eunuha.

Carigradski je senat, koji se konstituirao jo pod Konstantinom, bio prije svegasavjetodavno tijelo. Ako je senat svoje nekadanje znaenje uglavnom izgubio veu rimskodoba, pritisnut sve veim carskim apsolutizmom, krug se njegovih djelatnosti u Bizantu

razumljivo jo vie smanjio. No on ipak nije potpuno niti odmah izgubio svoje konstitutivne ilegislativne funkcije i njegov se nekadanji sjaj ugasio tek nakon dueg vremena.Carigradski synkletos vie je stoljea - premda samo sjena staroga rimskog senata - igrao

znatnu ulogu u ivotu bizantske drave. O svemu je, dodue, odluivala careva volja, ali senatje ipak savjetodavno sudjelovao u zakonodavstvu i ponekad se pojavljivao kao mjestoproglaenja zakona. On je podnosio prijedloge (senatus consulta) kojima je car, kada je todrao primjerenim, davao zakonsku snagu. Mnogi su zakoni prije svoje promulgacije biliitani u senatu. Senat je takoer na carevu zapovijed mogao djelovati kao vrhovni sud. Alinajvanije je to to je senat pri promjeni vlasti imao pravo izbora i potvrivanja novoga cara.Uz cara on ne znai mnogo, ali je utoliko vee njegovo znaenje u sluaju upranjenosti

prijestolja. Naravno, glas senata nije bio doista vaan pri svakoj smjeni vlasti. Kada bi

car veunaprijed bio odredio svojega prijestolonasljednika, odnosno okrunio ga za suvladara,potvrda od strane senata bila je samo formalnost. No kada bi prijestolje ostalo prazno, a dajo nije bio odreen kandidat ili da nije bilo predstavnika odnosno predstavnice carske kuekoji bi ga jo mogli odrediti, odluka o novom vladaru bila je na senatu i vojnom vodstvu.

lanovi carigradskog senata nekad su bili po nasljednom pravu potomci rimskihsenatorskih porodica i, premda se pravno izjednaenje carigradskog senata s rimskimdogodilo tek pod Konstancijem, veje Konstantin Veliki znao kako predstavnike stare rimskesenatorske aristokracije u veem broju primamiti u Carigrad. No u bizantski su senat prijesvega mogli ui i carski inovnici triju viih klasa, illustres, spectabiles i clarissimi. Senatorisu uglavnom - bilo da su potjecali iz starih aristokratskih porodica ili iz novogainovnikog plemstva - bili bogati zemljoposjednici. U tome je i u njihovu poloaju u carskojslubi, a ne u pripadnosti vijeu senata, bila prava vanost toga najviega drutvenog sloja.Veina je senatora, iji je broj veoko sredine 4. stoljea iznosio oko 2000, takoer vievoljela ivjeti na svojim seoskim imanjima. Kao aktivni lanovi senata zapravo su djelovalivjerojatno samo predstavnici najvie i brojano najmanje grupe illustres, kojoj su pripadalinajvii inovnici Carstva.

Od sredine 6. stoljea najvii su dostojanstvenici osim toga nosili novu titulu gloriosi. Svevea careva velikodunost pri podjeli titula s vremenom je smanjila vrijednost dotadanjih

poasti. Budui da se titula clarissimus dodjeljivala sve ee i sve irim krugovima,njezini su nekadanji nosioci napredovali u rang spectabiles, a nekadanji spectabiles pak urang illustres, i tako se napokon za dotadanje illustres morao stvoriti novi, vii rang: gloriosi.

To je tipian primjer obezvreivanja titule kakvo se u mnogo jaoj mjeri ponovno javilo udoba kasnog Bizanta.Uz senat je kao carevo ue vijee postojao sacrum consistorium, varijanta ranijeg

consiliuma principis. Sada stalni lanovi vijea, comites consistorii, potjecali su iz redovanajviih inovnika sredinje uprave. Katkad su meutim na vijeanje bili pozivani i senatorikoji nisu pripadali consistoriumu. Nasuprot tome, iz njega su ispali pretorijski prefekti, koji suizvorno bili najvaniji lanovi carskog vijea. Carski je savjet dugovao svoje novo imeinjenici da su lanovi vijea sada morali stajati (consistere) pred carem. A na odnos vijea

prema njegovu carskom gospodaru jo udnovatije svjetlo baca podatak da su se njegovisastanci zvali silentium ili - ako su na "zasjedanjima" sudjelovali i senatori - silentium etconventus. Ta rjeita oznaka u kasnijem je dobu postala pravim nazivom carskog vijea, pri

emu kasniji silention nije tvorio stalni organ nego ga je car sazivao od sluaja do sluaja priodluivanju o vanijim dravnim ili i crkvenim poslovima. Pod konsistorionom se, naprotiv, u

8

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

9/221

srednjovjekovnom Bizantu razumio samo jo posve ceremonijalan nastup viih inovnika nasveanostima na carskom dvoru.

Dok se drava dioklecijansko-konstantinskim reformama inila ponovno ureenom, adravna vlast uvrenom, iroki su se slojevi stanovnitva i dalje nalazili u bijednom

poloaju. Koloni, koji ine veliku veinu seljaka i na selu su nosea snaga proizvodnog

procesa kasnoga Rimskog Carstva, sve vie padaju pod nasljednu obvezu. Dioklecijanovim seporeznim propisima taj razvoj jo zaotrava i ubrzava. Stara su novana davanja postalabeznaajna zbog pada vrijednosti novca. Zato su vee znaenje dobila naturalna davanja. Tadavanja, koja su u doba krize bila nuna, Dioklecijan je sada ustanovio kao trajna.

Tako nastala annona ine otad najvaniji porez i glavni izvor dravnog prihoda. No njezinteret nosi samo seosko stanovnitvo. Po Dioklecijanovu su sustavu capitatio-iugatio, glavarinai zemljarina, meusobno usklaeni kao glavni dijelovi annone. Poreznu jedinicu s jedne straneini komad zemlje odreene veliine i kvalitete (iugum), a s druge ovjek koji ga obrauje(caput). Pri razrezivanju se poreza iuga i capita dodue zasebno broje, ali kao to se nekiiugum ne moe oporezivati ako mu ne odgovara neki caput, tako se po Dioklecijanovusustavu ni caput ne moe opteretiti annonom ako ne postoji odgovarajui iugum. Zato dravna

blagajna nuno nastoji uspostaviti ravnoteu izmeu iuga i capita, tj. za svaki raspoloiviiugum pronai caput. U uvjetima znatnog opadanja broja stanovnitva u Carstvu i nedostatnevezanosti seljaka uz tlo, budui da su ih nedae i nesigurnost tjerali na sve strane, to nije bilalaka zadaa i zato je dravna vlast inila sve to je mogla da bi pronaeni caput zadrala naiugumu koji mu je dodijeljen. Tako je i Dioklecijanov sustav capitatio-iugatio pridonio tomeda su sve iri slojevi seoskog stanovnitva izgubili slobodu kretanja. Stanovnik grada, kojinije posjedovao zemljino vlasnitvo, nije podlijegao annoni i tako se najprije nalazio u vrlo

povlatenu poloaju. No veod vremena Konstantina je gradsko stanovnitvo, koje se bavilotrgovinom i obrtom, optereivala takoer vrlo teka auri lustralis collatio koja se plaala uzlatu.

Nedostatak poljoprivredne radne snage doveo je i do pojave sustava epibole (adiectiosterilium), vrlo vanog za bizantske porezne propise. Taj je sustav nastao u Egiptu, gdje seveu doba Ptolemejeve dinastije neobraivana dravna zemlja prinudno dodjeljivala naobraivanje privatnim zemljoposjednicima te se primatelju nametala dunost podmirivanja

poreza za dobivenu zemlju. Od kasnog 3. stoljea taj se sustav primjenjuje na cijelompodruju Carstva i otada se ne odnosi samo na dravne domene nego i na zaputenu zemljuprivatnih posjednika.

Rimski je novac u 3. stoljeu posve propao. Posljedica toga nije bila samo izvanrednovelik rast cijena nego i opi prijelaz na robnu razmjenu i naturalnu privredu. Na Zapadu senaturalna privreda i dalje odrala te zatim u novim srednjovjekovnim dravama postajevladajuim privrednim oblikom, iako se neki elementi novane privrede odravaju jo due

vrijeme. No na ekonomski jaemu Istoku novana privreda ubrzo ponovno stjee prevlast,premda i ovdje jo due vrijeme postoje pojavni oblici naturalne privrede. Jaanje novaneprivrede na podruju Bizanta osobito se razgovijetno izraava u tome to se annona i druganaturalna davanja u sve veoj mjeri aderiraju, tj. pretvaraju se u plaanja u novcu. VejeKonstantin Veliki uspio stvoriti nov, vrlo solidan sustav kovanog novca. Njegovu je osnovutvorio zlatni solidus iji je normalni zlatni sadraj iznosio 4,48 g, tako da su jednu zlatnufuntu inila 72 solida; uz njega je postojala srebrna seliqua koja je teila 2,24 g i - ako sevrijednost srebra odnosila prema vrijednosti zlata kao 1:12 - inila dvadeset i etvrti diosolida. Taj sustav kovanog novca pokazao se jedinstveno trajnim. Konstantinov je solid (grkinomisma, kasnije hyperpyron) puno tisuljee inio osnovu bizantske novane privrede imnoga je stoljea uivao najvei ugled u svjetskoj trgovini. Naravno, on nije bio poteen

kriza, ali vrijednost mu je poela osjetno opadati tek oko sredine 11. stoljea kada je poelopropadati i Carstvo.

9

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

10/221

U Dioklecijanovo i Konstantinovo je doba temeljno preureenje doivjela i vojska. Vojskanekadanjega carskog doba u bitnome je bila pogranina vojska. Gotovo su sve vojne snage

bile rasporeene kao posada u utvrdama du beskrajnih rimskih granica. Nedostajale supokretljive trupe i jaa vojna rezerva u unutranjosti Carstva; kao takva je zapravo bila naraspolaganju samo pretorijanska straa u Rimu. Da taj sustav nije mogao biti dovoljan za

poveane vojne potrebe, to se bilo veodavno pokazalo, i on je tijekom krize u 3. stoljeudoivio potpun slom. Dioklecijan je sada prvo znatno pojaao pograninu vojsku. No prijesvega je - i to ne samo vojno, nego i politiki - bilo nuno stvoriti jaku pokretnu vojnu silu uunutranjosti Carstva koja bi mogla sluiti i kao vojna rezerva protiv navale vanjskihneprijatelja i kao oslonac carske moi protiv svakoga unutarnjeg prevratnitva. Tu dvostrukuzadau trebao je ispuniti exercitus comitatensis, koji je stvoren pod Dioklecijanom i snanorazvijen pod Konstantinom. ete comitatensisa imale su posve drukije znaenje i posvedrugu teinu od stare pretorijanske strae; nju je zbog njezine nepouzdanosti i poznatesklonosti da uzdie pretendente na prijestolje oslabio veDioklecijan, a Konstantin ju je

poslije bitke na Milvijskom mostu konano raspustio. Nove su "pratilake trupe" ubrzopostale pravom jezgrom rimske vojske jer Konstantin nije oklijevao da zatitu granica, koju je

Dioklecijan pojaao, ponovno znatno smanji u korist comitatensisa. No time je exercituscomitatensis izgubio svoj izvorni gardistiki karakter. Njegovi najbolji vojnici odlikovani sutitulom palatini, ali pravu tjelesnu strau inile su scholae palatinae pod zapovjednitvommagistra officiorum.

Vojno je zapovjednitvo od vremena Konstantina bilo u rukama magistra militum, i to takoda je najprije cjelokupno pjeatvo bilo pod zapovjednitvom magistra peditum, a konjica podzapovjednitvom magistra equitum. Takva podjela zapovjednitva nedvojbeno je proizlazilaiz uvjerenja kako onaj tko nareuje samo jednom od dvaju rodova ne moe postati opasan zacarsku vlast. No od te se osebujne podjele ubrzo odustalo i dovoljno se jamstvo vidjelo u tometo su se na svakomu carskom dvoru postavljala po dva ravnopravna zapovjednika koja suobojica nosili titulu magister equitum et peditum praesentalis. U istonom se dijelu Carstva uzto javljaju i tri zapovjednika s regionalno ogranienim podrujima zapovijedanja: magistrimilitum per Orientem, per Thracias i per Illyricum. Oni zapovijedaju onim trupamacomitatensesa koje su stacionirane u njihovim oblastima te su im podreeni i duces kaozapovjednici pograninih trupa u pojedinim provincijama, dok dva magistri militum

praesentales zapovijedaju trupama u palai. Tako je na podruju Bizanta bilo pet vrhovnihzapovjednika s podijeljenim ovlastima; svi su oni bili neposredno podreeni caru koji je jediniutjelovljavao jedinstvo vrhovne zapovjedne vlasti.

Tek od stvaranja jake pokretne vojske comitatensisa, i pogranina vojska limitanei dobivaznaenje posebne vojne kategorije koja osobito slui obrani granica. Pogranini vojnici,stacionirani na podruju limesa, kao plau za svoju obrambenu slubu posjeduju vlastiti

zemljoposjed. Oni dakle ine miliciju sjedilakih seljaka koji ive od prinosa svojih imanja ibrinu se za zatitu granice: institucija s velikom budunou u Bizantskom Carstvu.Karakteristina je sve vea barbarizacija rimsko-bizantske vojske. Najsposobniji i

najcjenjeniji element u carskoj vojsci ine barbari, osobito Germani, a meu pripadnicimaCarstva Iliri. Broj stranih plaenika stalno raste, a od 4. stoljea istaknuti barbari prodiru i uasniki kadar. Nadalje je karakteristino sve vee znaenje konjice u rimsko-bizantskojvojsci, to je ne ponajmanje povezano s tim to se Carstvo moralo prilagoditi nainu borbenovoperzijskoga sasanidskoga kraljevstva ija je vojna sila preteno poivala na konjikimtrupama.

Premjetanje teita Carstva prema istoku bilo je s jedne strane i prije svega odreenoveom privrednom snagom bolje naseljene istone polovine Carstva, no s druge i novim

vojnim zadaama koje se pred Carstvo postavljaju na istoku: na donjem Dunavu, gdje se svesnanije osjea prodiranje barbara sa sjevera, i u prednjoj Aziji, gdje je sve snaniji pritisak od

10

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

11/221

strane novoperzijskog carstva Sasanida. Carstvo perzijskih Sasanida bilo je mnogo opasnijiprotivnik od partske drave koju je smijenilo. Kao to su se bizantski carevi smatralinasljednicima rimskih cezara, tako su se sasanidski kraljevi smatrali nasljednicima starihAhemenida i polagali su pravo na sva podruja koja su nekada pripadala perzijskomkraljevstvu. Veu predbizantsko doba, od sredine 3. stoljea, i u cijelom razdoblju ranoga

Bizanta Carstvu je neprekidno prijetila perzijska opasnost: borba s perzijskim velikimkraljevima za bizantsku je dravu postala jednom od najvanijih politikih i vojnih zadaa.Veje Dioklecijan, koji se opredijelio za istonu polovinu Carstva i najee boravio u

Nikomediji, dok je svojemu suvladaru Maksimijanu prepustio zapadnu polovinu, uzeo u obzirpromijenjeno stanje. Ali tek je Konstantin dao Carstvu vrsto gradsko sredite na Istoku takoto je izgradio staru grku koloniju na Bosporu, Bizantion, te je uinio prijestolnicom.Izgradnja je poela u studenome 324., odmah nakon pobjede nad Licinijem koja jeKonstantinovu moproirila na istok, i veje 11. svibnja 330. sveano proglaen novi glavnigrad. Malo je gradova u svjetskoj povijesti ije je utemeljenje imalo slino znaenje. Mjesto

je bilo izabrano genijalno otroumno. Poloen na granici dvaju kontinenata, na istokuoplakivan Bosporom, na sjeveru Zlatnim rogom, na jugu Mramornim morem i samo s jedne

strane dostupan s kopna, novi je glavni grad imao jedinstven strateki poloaj. Osim toga jevladao prometom izmeu Europe i Azije, kao i morskim putem iz Egejskog u Crno more te jeubrzo postao najvanijim trgovakim i prometnim sreditem tadanjega svijeta. Carigrad ekao dravno, vojno i privredno sredite Bizantskoga Carstva te kao njegov duhovni i crkvenicentar cijelo tisuljee najjae utjecati na svjetska politika dogaanja i na kulturni razvojovjeanstva.

Dok su se znaenje i broj stanovnitva Rima stalno smanjivali, novi je glavni gradnezadrivo rastao. Jedva da je prolo stoljee od njegova utemeljenja, a Carigrad je imao viestanovnika od Rima te je u 6. stoljeu njihov broj vjerojatno iznosio gotovo pola milijuna. Bio

je to novi Rim koji je imao stupiti na mjesto staroga te ga smijeniti i nadomjestiti kao novosredite vlasti. ak je i u planu gradnje novi glavni grad u svemu bio slian starome te su sena njega prenijele sve predaje koje su bile povezane sa starim Rimom. Povlastice koje je imaoRim pripale su i Carigradu i veni Konstantin Veliki nije proputao nita to je moglo

poveati sjaj i bogatstvo novoga glavnoga grada. Ukrasio je grad raskonim graevinama i umjetnikimspomenicima koje je dao pribaviti iz svih dijelova Carstva. Posebno su se ustro gradilecrkve. Carigrad je od poetka dobio kransku notu, a od poetka je i najvei dio njegovastanovnitva bio grkog jezika. Pokrtavanjem Carstva i podizanjem novoga glavnoga gradana Bosporu Konstantin je na dvostruki nain izrazio povijesnu pobjedu Istoka.

Nema mnogo pitanja o kojima se u povijesnoj znanosti tako esto i ustro raspravljalo tena koja se tako razliito odgovaralo kao to je pitanje o Konstantinovu odnosu prema

kranskoj vjeri. Dok je za jedne Konstantin bio religiozno indiferentan te je kranstvopodupirao samo iz politikih razloga, drugi vjeruju u njegovo obraenje i u njemu vide razlogvelikog obrata u religijskoj politici Carstva. I za jednu i za drugu tezu navodilo se mnotvoargumenata i doista se ini da mnogo toga govori u prilog Konstantinovu kranskomusmjerenju, mnogo toga drugoga opet u prilog njegovu ustrajanju u starim poganskimtradicijama, a mnogo toga i u prilog obome.

Sigurno je da su za Konstantina odluujui bili politiki ciljevi. Ta svakome je bilo jasnoda je Dioklecijanova politika progona krana doivjela slom, pa ak i njegovu najvjernijem

pomagau Galeriju, a nije vie moglo biti dvojbe ni o tome da se politiko teite nije moglopremjestiti na Istok a da se pritom zadri protukranski stav. No jednako je tako izvjesno daje Konstantinov ivot bio nadasve bogat religioznim doivljajima (kranskim i

nekranskim, odnosno pretkranskim) te da mu se nepravedno predbacuje, odnosnopripisuje religiozna ravnodunost. Ali ne smije se zaboraviti da je religiozno uzbueno doba

11

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

12/221

kojemu je on pripadao bilo doba religijskog sinkretizma kojemu se inilo posve prirodnimistodobno se opredijeliti za vie razliitih kultura. Ako se Konstantin najkasnije od 312. istavio pod zatitu kranskoga Boga te je otada stalno i sve odlunije podupirao kranstvo, tone znai da se posve predao kranstvu, da je definitivno raskinuo sa svim poganskimtradicijama i postao kraninom u onom smislu u kojemu su to kasnije bili njegovi bizantski

nasljednici. Poznato je da nije uskraivao svoju podrku ni poganskim vjerskim obiajima teda je ak i sam njegovao neke od tih obiaja, a pogotovo se ne moe tako lako interpretacijomukloniti njegovo naglaeno ustrajanje u kultu Sunca. Dobu religijskog sinkretizma nita nije

bilo tako strano i nepojmljivo kao religijska iskljuivost svojstvena kranstvu. Ona je bilastrana i "prvom kranskom caru". Bilo je potrebno due vrijeme da pobijedi religijskaekskluzivnost i da se i u rimskom svijetu utvrdi razumijevanje kranstva kao religije koja je

jedina u posjedu apsolutne istine i koja svaki drugi nauk iskljuuje kao zabludu. Naravno,nuna je posljedica religijskopolitikog smjera kojim je krenuo Konstantin bila ta da jekranska vjera naposljetku stekla monopolistiki poloaj u rimsko-bizantskom carstvu. Nodo toga je, kako je poznato, dolo tek znatno kasnije (usp. str. 25). Nije samo Konstantinzadrao titulu Pontifexa Maximusa nego i njegovi nasljednici do 379.

Najjaa i povijesno najvanija manifestacija pokrtavanja rimske drave u Konstantinovodoba bilo je zasjedanje ekumenskog koncila u Niceji (325.), prvog od onih ekumenskihkoncila koji su poloili temelj kranske Crkve u dogmatskomu i kanonskom smislu. Car, koji

je bio sazvao koncil i vodio njegove rasprave, vrlo je snano utjecao i na njegove odluke. Iakojo nije formalno pripadao Crkvi, jer se pokrstio tek na samrtnoj postelji, on je vebio njezinfaktini voa i u tome uzor svojim nasljednicima na bizantskom prijestolju. Predmet rasprava

bio je nauk aleksandrijskog prezbitera Arija koji je drao da kao monoteist ne moe priznatijednakost Oca i Sina te je zato nijekao Kristovo boanstvo. Arijevski je nauk osuen,postavljena je dogma da je Sin po biti jednak Ocu (homousios) i tako je formuliranavjeroispovijed koja s dopunama drugoga ekumenskog koncila u Carigradu (381.) ini samuvjeroispovijed kranske Crkve.

Savez drave i Crkve kojemu je Konstantin poloio temelj za oba je partnera bio velikdobitak, ali je pred njih postavio i sasvim nove tekoe. Rimsko-bizantska drava ukranskoj je religiji nala jaku duhovnu sjedinjavajuu silu, a carski apsolutizam jakumoralnu potporu. Crkva je dobivala od drave bogata materijalna sredstva, kao i podrku umisionarskoj djelatnosti i u borbi protiv protucrkvenih strujanja, ali je ba stoga Crkvadospjela i pod dravno tutorstvo. Drava, koja je za Crkvu vezala svoju sudbinu, bila je pakuvuena u sve beskrajne sukobe njezinih grupacija. Vjerske borbe vie nisu bile unutarnjastvar Crkve. Uslonjene politikim momentima, one su postale bitnim sastavnim dijelom nesamo razvoja Crkve vei drave. Pritom se ciljevi drave nisu uvijek podudarali s ciljevimaCrkve. Zajedniko djelovanje Crkve i drave esto je izazivalo i antagonizam meu tim

dvjema silama. Svi su se ti momenti - sudjelovanje drave u crkvenim borbama, zadiranjepolitikih i religioznih ciljeva jednih u druge, suradnja kao i antagonizam Crkve i drave -pokazali veu Konstantinovo doba. Presudom Nicejskoga koncila arijanizam nije nestao; car,koji je, ini se, isprva podcijenio snagu druge strane, promijenio je taktiku i iznudio ponovno

primanje Arija u zajednicu Crkve. Ali time je uao u sukob s ortodoksnim klerom, prije svih svelikim Atanazijem koji je od 328. bio aleksandrijski biskup i koji je, povlaen od progonstvado progonstva, do kraja svojega ivota (373.) ustrajao u borbi za ortodoksiju.

Vjerski je problem zaotrio i svau izmeu Konstantinovih sinova te ujedno produbiorascjep izmeu dviju polovina Carstva. Konstancije, koji je vladao istonim dijelom,opredijelio se za arijanizam; rano poginuli Konstantin (340.) i mladi Konstans, koji su vladalina Zapadu, podravali su nicejsku vjeru. Koncil koji je u jesen 343. odran na granici dviju

polovina Carstva, u Serdici, nije uspio dovesti do pomirenja. No nadmona je sila mlaegbrata, koji je sada zapovijedao itavim Zapadom, prinudila Konstancija na popustljivost i

12

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

13/221

ponovno postavljanje prognanih ortodoksnih biskupa. Na to se politiki pobijeeni arijanizamraskolio na dva dijela: takozvani poluarijanci nisu dodue prihvaali jednakost po biti Oca iSina, ali jesu slinost po biti (homoiusios, a ne homousios), dok je radikalnije krilo okoEunomija i dalje zastupalo potpunu razliitost po biti. No situacija se promijenila kada jeKonstans poginuo u borbi s poganskim uzurpatorom Magnusom Magnencijem (350.), a

Konstancije je uzurpatora svladao u vrlo krvavoj bitki (351.).Pobjeda istonoga cara ponovno je naglasila znaenje istonog dijela Carstva. Konstancijeje po uzoru na svojega oca nastojao postii pravno izjednaenje Carigrada s Rimom to jezapravo znailo potiskivanje staroga, polupoganskog Rima od strane novoga kranskogglavnoga grada. Njegov je posjet Rimu obiljeio in koji je simbolizirao propast starogasvijeta: iz dvorane u kojoj je zasjedao rimski senat dao je ukloniti oltar boice pobjede. NoKonstancijeva je pobjeda istodobno znaila i trijumf arijanizma. Careva volja imala jeneogranieno odluivati i u Crkvi i u dravi. On je svladao opoziciju koja mu se suprotstavilana elu s Atanazijem iz Aleksandrije te je na sinodama u Sirmiju i Riminiju dao proglasitiarijanizam dravnom vjerom (359.). Sada je i meu poluarijancima dolo do raskola:umjereniji meu njima stupili su u opoziciju i otada se sve vie pribliavali nicejcima, a drugi

su se povezali s eunomijancima i pod carevim vodstvom postali vladajuom strankom. Novee je povijesno znaenje od prolazne pobjede arijanizma u rimsko-bizantskom carstvuimala okolnost da je u doba prevlasti arijevskoga nauka poelo obraanje Gota na kranstvote da su zbog toga germanska plemena primila novu vjeru u njezinoj arijevskoj varijanti.Prevodioca Biblije Ulfilu posvetio je za biskupa 343. arijevac Euzebije iz Nikomedije i jo sedugo nakon sloma arijanizma u Bizantu veina germanskih plemena drala arijevskevjeroispovijedi.

Stanje religioznog vrenja pod Konstancijem zamijenila je poganska reakcija pod Julijanom(361.-363.). Time je problem suivota stare kulture s novom vjerom, jedan od osnovnih

problema razvoja bizantske kulture, dospio u stadij akutne krize. arolija svijeta koji nestaje,strasna ljubav prema njegovoj umjetnosti, obrazovanju i mudrosti, posljednjeg je predstavnikaKonstantinove kue navela na to da objavi borbu novoj vjeri. inilo se da njegovu pokuajuuspjeh obeava jalova svaa kranskih crkvenih stranaka. Pogani su jo uvijek bili brojano

jaki, osobito u zapadnoj polovini Carstva i pogotovo u Rimu, a poganska je velikim dijelombila i snano barbarizirana vojska. Broj onih koji su sada ponovno otpadali od kranstva nijebio malen. Ali Julijanovo neprijateljstvo prema kranima nije uspjelo izazvati jak pokret. Uborbi protiv nove vjere on je prije svega ostao idejni voa obrazovana poganskog vieg slojanovoplatonovskih filozofa i retora ijem je krugu i sam pripadao. U istonom dijelu Carstva, aosobito u Antiohiji, koju je odabrao za rezidenciju, car je doivio samo teka razoaranja.Unutarnja nemonjegova pokuaja reakcije i prerazgovijetno se pokazivala u tome to je on uorganizaciji svojega novog poganskog klera kopirao kransku crkvenu organizaciju.

Entuzijazam s kojim se trudio ponovno oivjeti stare poganske kultne radnje, te i sam prinosiobogovima ivotinjske rtve, nije izazivao podrugljivo uenje samo meu kranima. Poputsvake reakcije koja se oduevljava za staro kao takvo i bori protiv novoga kao takvog, njegov

je pothvat bio osuen na neuspjeh. Kada je u smjelom vojnom pohodu protiv Perzijepreminuo u vojnom logoru smrtno pogoen kopljem, s njim je u grob palo i njegovo djelo.Njegov brzi neuspjeh naposljetku je samo dokazao da je u pobjedi kranstva bilo povijesnenunosti.

2. Doba selidbe naroda i kristolokih sporova

Religioznim je borbama i estim graanskim ratovima u kojima je rimska vojska izgubilamnogo krvi bio uzdrman vanjski poloaj Rima kao sile. Vese pod Konstancijem pokazala

13

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

14/221

snana premoPerzijanaca na podruju Mezopotamije. Nakon traginog svretka Julijanovavojnog pohoda, Jovijan (363.-364.), izrazito kranski nasljednik posljednjega poganskogvladara Rima, zakljuio je mirovni ugovor s Perzijancima koji je prisilio Carstvo da seodrekne svojih povlastica u Armeniji i nanio mu osjetne teritorijalne gubitke u Mezopotamiji.

Ali s poetkom selidbe naroda javili su se za Carstvo novi problemi nesagledivih

posljedica. Sada je i sjeverna granica istone polovine Carstva postala popritem stalnih borbi.Poela je zamorna borba na dvjema frontama, koja se vie nee smiriti za cijelog trajanjaBizantskog Carstva. Otada se i tijekom cijele svoje povijesti Bizant gotovo neprestano nalaziou dvostrukoj borbi protiv velikih carstava koja su nastala na istoku i naroda na sjeveru izapadu koji su se uvijek iznova javljali kao protivnici.

Prvi car koji je vodio sudbonosnu borbu na dvjema frontama i podlegao joj bio je arijevacValens. Poput Konstancija i Konstansa, braa Valentinijan I. (364.-375.) i Valens (364.-378.)zastupala su suprotne religiozne smjerove. Valentinijan I., koji je vladao Zapadom, bio je

pristaa nicejske vjeroispovijedi; Valens, koji je zapovijedao Istokom, opredijelio se zaarijanizam. Tako se u vjerskoj suprotnosti ponovno izraavala suprotnost Istoka i Zapada. Idoista je povezanost dviju polovina Carstva postajala sve labavijom. No sada su sva pitanja

dospjela u pozadinu goruih vanjskopolitikih zadaa. Provala Sasa i Iraca u Britaniju, tekeborbe s Alemanima na Rajni i Neckaru, sa Sarmatima i Kvadima u Podunavlju bile su samovjesnici velike krize koju je izazvala pojava Vizigota na Dunavu. Naseljeni u trakoj dijecezi,Vizigoti su poeli pustoiti Carstvo, a pridruivali su im se pridoli Ostrogoti i Huni, tako da

je uskoro itava Trakija bila preplavljena barbarima. Valens, koji se s perzijskoga ratitapourio preko Carigrada, suprotstavio se neprijatelju kod Drinopolja. Tu je 9. kolovoza 378.bila presudna bitka u kojoj su Vizigoti, uz potporu Ostrogota, unitili rimsku vojsku i u kojojje poginuo i sam car.

Posljedice te katastrofe bile su neizmjerne. S germanskim se problemom, koji je otada biou prvom planu, istoni dio Carstva borio puno stoljee, a zapadni je zbog njega propao. inilose da nema izgleda da se Goti vojno svladaju. Iz oajnog poloaja u koji je Carstvo dospjelonije bilo drugog izlaza do mirovne nagodbe. Tim je smjerom krenula politika Teodozija I.kojega je Gracijan (375.-383.), sin i nasljednik Valentinijana I., 19. sijenja 379. proglasio zaaugusta i povjerio mu upravljanje istonom polovinom Carstva.

Nakon potiskivanja Gota iza Balkana, carevi su s njima zakljuili foedus. Ostrogoti su senaselili u Panoniji, a Vizigoti u sjevernom dijelu trake dijeceze. Dobili su potpunuautonomiju, osloboenje od poreza i visoke plae te su trebali sluiti u carskoj vojsci kaofederati. Mnogi su stupili i u carevu neposrednu slubu. Tako je za neko vrijeme bilaotklonjena opasnost od nasilnoga germanskog preplavljivanja Carstva, uljezi su uinjenikorisnima za Carstvo, a rimska je vojska, iji se sastav vrlo prorijedio, znatno poveana

pridolaskom germanskih federata. To rjeenje meutim nije znailo nita drugo nego da se

neprijateljsko prodiranje Germana pretvorilo u miroljubivo. Ionako sve vea germanizacijavojske sada je dosegnula vrhunac, velika veina trupa bila je germanska, a ubrzo su inajvanije zapovjednike slube dospjele u ruke Germana. Drugo nalije Teodozijeve politike

prema Gotima bilo je veliko poveanje dravnih izdataka te stoga i povienje financijskihoptereenja. Bijeda stanovnitva postajala je sve veom i u svim je dijelovima Carstva svevie maha uzimao patrocinij, protiv kojega su se uzalud borili veTeodozijevi prethodnici.Ekonomski uniten i teko zaduen seljak, bez zatite izloen samovolji i zloupotrebi carskihinovnika, stavljao bi se pod patronat nekoga monog veleposjednika i, odriui se mukotrpneslobode, postajao podlonikom svojega zatitnika. Tako se na prijelazu iz 4. u 5. stoljee ucijelom Carstvu dovrava proces vezivanja kolona za zemlju.

Valensova propast dovela je i do konanog sloma arijanizma. Pobjedu pravovjerja

zapeatio je Drugi ekumenski koncil u Carigradu (381.) koji je, potvrujui i dopunjujuinicejske odredbe, kranskoj vjeroispovijedi dao njezin konaan oblik. Kao vatreni pristaa

14

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

15/221

nicejske vjere, Teodozije I. je svim snagama podravao ortodoksiju i nemilosrdno se boriokako protiv poganstva, tako i protiv heterodoksnih kranskih sekti. Tek je pod njegovomvlau dovreno pokrtavanje Carstva. Ortodoksno je kranstvo kao dravna religija steklomonopolistiki poloaj, a svim je drugim religijama i ispovijedima uskraeno pravo na ivot.

Nakon dugoga graanskog rata u zapadnoj polovini Carstva, Teodozije je kratko prije

svoje smrti jo jednom ujedinio cijelo Carstvo pod svojim ezlom. No na samrtnoj je posteljiodredio ponovnu podjelu onoga to je s mukom sjedinio. Pritom je, premda je potjecao skrajnjeg Zapada, nedvoznano naznaio prevagu Istoka. Jer dok je Konstantin Veliki svojemunajstarijem sinu dao na upravljanje Britaniju, Galiju i panjolsku, dok je jo Valentinijan I. zasebe zadrao zapadnu polovinu Carstva, a svojemu mlaem bratu ustupio Istok, Teodozije je395. godine postavio svojega starijeg sina Arkadija u istonom, a mlaeg Honorija uzapadnom dijelu Carstva. Ubrzo potom su Istoku priznate i sporne dijeceze Dacija iMakedonija te su sjedinjene u prefekturu Ilirik sa sreditem u Solunu; Zapadu je od ilirskog

posjeda ostala samo panonska dijeceza koja se otada obino zvala dijeceza Ilirik. Time jepovuena povijesna granica izmeu Zapada i Istoka, koja se vremenom sve otrije ocrtavalakao crta razdvajanja izmeu zapadnog-rimskog i istonog-bizantskoga kulturnog podruja.

Teodozijeva podjela po sebi nije znaila nita novo. No vano je da je od te podjele dopropasti zapadnorimske carske vlasti Carstvo ostalo trajno podijeljeno na dva dijela. Dodue,ideja jedinstva Carstva i dalje je postojala: nisu postojala dva carstva, nego samo dva dijela

jednog jedinoga, koje je bilo pod upravom dvojice careva. Cesto su proglaavani zakoni u imeobojice careva, a zakoni koje je donio jedan od njih imali su pravnu snagu u itavu Carstvuako su bili poslani na objavljivanje njegovu carskom kolegi. U sluaju smrti jednoga caradrugome je pripadalo pravo da mu odredi nasljednika. No faktino je povezanost izmeudviju polovina postajala sve labavijom, tim vie to se stanje na Istoku i Zapadu razvijalo vrlorazliito i to su odnosi meu dvjema vladama po pravilu bili sve prije nego prijateljski. Ve

je za vrijeme Teodozijevih sinova postojalo trajno suparnitvo izmeu istonih regenata kojisu, brzo se izmjenjujui, vodili vladarske poslove za slabog Arkadija, i monoga GermanaStiliha koji je u ime mladog Honorija vie od desetljea vladao Zapadom.

Teodozijeva politika prema Gotima doivjela je teku krizu. Vizigoti su se pod Alarikompobunili te su poharali cijeli Balkanski poluotok sve do zidina Carigrada i do najjunijegadijela Grke. Sukob izmeu dviju rimskih vlada oslabio je protuakciju i naposljetku je mirkupljen tako da je istonorimska vlada imenovala Alarika carskim magistrom militum perIllyricum. Got Gainas je dobio slubu magister militum praesentalis i sa svojim je trupamauao u Carigrad. U meuvremenu je u glavnom gradu Bizanta postajala sve zamjetnijom

protugermanska reakcija i oko prijelaza stoljea taj je smjer dospio na vlast. Germani suiskljueni iz vojske i provedena je temeljita reorganizacija rimskih snaga. meutim, ubrzo je

ponovno postalo nuno namjestiti Germane u veem broju i do 7. stoljea oni su tvorili

najvaniji i najvredniji element u vojsci Carstva. No sada su se kao plaenici vrbovalipojedinano te su im zapovijedali carski asnici, dok su gotski federati pod Teodozijem inilizatvorene autonomne grupe i bili podreeni svojim vlastitim voama. Na Zapadu je to stanje idalje trajalo te je naposljetku dovelo do propasti zapadnorimske carske vlasti u germanskoj

poplavi. Za razliitost stanja u dijelovima Carstva karakteristino je, a bilo je i presudno zarazliitost njihove daljnje sudbine, to to je protugermanska reakcija na Istoku ostvarila svojcilj, dok su esti protugermanski ispadi na Zapadu ostali bez rezultata. Istoni je dio ubrzoosloboen i od Alarika. On je sa svojim trupama otiao u Italiju i nakon trostrukog jeopsjedanja godine 410. osvojio Rim. Poloaj na Zapadu postajao je sve beznadniji dok je naIstoku, naprotiv, od poetka 5. stoljea nastupilo due smirenje.

U to razdoblje relativnog mira pada utemeljenje carigradskog sveuilita i nastanak

Codexa Theodosianusa. Slabi car Teodozije II. (408.-450.) na poetku je bio podstarateljstvom svoje energine sestre Pulkerije, a u kasnijim godinama pod utjecajem svoje

15

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

16/221

supruge Atenaide-Eudokije, keri poganskoga profesora retorike u Ateni. Osobnost te carice,koja je cijelog ivota ostala vjerna obrazovnom idealu svojega rodnoga grada, ali je ujedno isvim srcem bila uz novu vjeru, koja je pisala i svjetovne stihove i crkvene pjesme, odlian je

primjer za bizantski suivot kranstva s antikom kulturom. Vjerojatno treba njezinu utjecajupripisati to to je u Carigradu godine 425. reorganizacijom i proirenjem visoke kole iz doba

Konstantina Velikog utemeljeno novo sveuilite. Na novom sveuilitu, koje je postalonajvanije obrazovno sredite Carstva, pouavalo je deset grkih i deset latinskih gramatiara,pet grkih i tri latinska retora, jedan filozof i dva pravnika.

Jednako kao reorganizacija vieg obrazovanja u kulturnom razvoju, tako je u pravnomrazvoju Carstva bilo epohalno objavljivanje Codexa Theodosianusa. Kao najvanije djelo

pravne kodifikacije prije Justinijanova Corpusa iuris, Codex Theodosianus, objavljen 438.godine, slubena je zbirka carskih propisa donijetih od vremena Konstantina Velikog. Novi jezakonik postavio pravni ivot Carstva na vru osnovu i uklonio je pravnu nesigurnost koja

je postojala zbog nedostatka slubene zbirke zakona. U Codexu Theodosianusu, koji jeobjavljen i na Istoku i na Zapadu u ime obaju careva, Teodozija II. i Valentinijana III., snano

je naglaena ideja jedinstva Carstva. No zapravo je jedinstvo Carstva postajalo sve upitnijim, i

to je, naravno, imalo utjecaja i na podruju prava. Karakteristino je da su nakon objavljivanjaCodexa Theodosianusa istonorimski carevi svoje zakone tek vrlo rijetko slali na Zapad, azakoni zapadnorimskoga cara vie uope nisu stizali na Istok. Iako je nakon uzdizanjaValentinijana III. (425.-455.), kojega je na zapadno prijestolje bila dovela istona vlast,izmeu dijelova Carstva due vladao nepomuen mir, uzajamno je otuivanje postajalo sveoitije. U politikom su pogledu dvije polovine Carstva vodile odvojene ivote, a u kulturnomsu se sve vie udaljavale. Upadljiv i krajnje vaan znak tog udaljavanja jest produbljenje

jezinoga razdvajanja. Dok na Zapadu poznavanje grkoga gotovo potpuno nestaje, na Istokulatinski jezik sve vie uzmie pred grkim, premda je i dalje slubeni jezik cijelog Carstva ikao takav se umjetno promie. Grecizacija Istoka je nezadriva i posebno napreduje u dobacara Teodozija II. i carice Atenaide-Eudokije. A i na novom sveuilitu su profesori koji su

pouavali na grkom bili ak neto brojniji od onih koji su pouavali na latinskom.U to doba pada i nastanak nacionalno-crkvene kulture u susjednoj Armeniji, pronalazak

armenskog pisma i prijevod Biblije na armenski. Od vremena Teodozija I. jedan je dio tezemlje bio pod bizantskom, a najvei je dio ostao pod perzijskom vrhovnom vlau. Bizant je

podupirao jaanje nacionalno-crkvene svijesti u susjednomu kranskom narodu kao to sezalagao i za progonjene krane u Perziji. To je dalo povoda novom sukobu izmeu dvijuvelikih drava. No rat nije doveo ni do kakvih teritorijalnih pomaka i 422. je zakljuenmirovni ugovor koji je trebao trajati sto godina, a zapravo nije izdrao ni dvadeset.

No u etrdesetim je godinama 5. stoljea Istono Carstvo ponovno doivjelo tekuvanjskopolitiku krizu koju je prouzroilo hunsko kraljevstvo pod Atilom. Harajue provale

Huna smjenjivale su se s privremenim mirovnim sporazumima koji su Carstvu svaki putnametali sve tee i vie poniavajue uvjete. itav je Balkanski poluotok bio opustoen iopljakan kada je Atila, koji je Istono Carstvo i financijski iscijedio, krenuo na Zapad. Prinapadu na Galiju pobijedio ga je zapadnorimski vojskovoa Ecije u borbi na Katalaunskom

polju (451.). Godinu dana potom Huni su stravino poharali Italiju, ali veje 453. Atilaiznenada umro i neposredno potom se raspalo njegovo golemo carstvo. No ni oslobaanje odhunske opasnosti nije vie moglo popraviti stanje u iznutra trulomu zapadnom dijelu Carstva.Situacija je postajala sve tmurnijom. Nakon ubojstava Ecija (454.) i Valentinijana III. (455.),stanje u Italiji postalo je kaotino. A najvanija podruja izvan Italije nalazila su se u rukamagermanskih naroda koji su ondje pomalo - kao Vandali u Africi, Vizigoti u Galiji ipanjolskoj - osnivali vlastita kraljevstva.

Ali iz kaosa koji je progutao zapadnorimsku carsku vlast, naglo se uzdigla sila koja e staricarski grad, koji je postao popritem obraunavanja barbarskih naroda, ponovno uiniti

16

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

17/221

duhovnim svjetskim centrom: rimska Crkva. U doba provala Huna i pljakanja Rima odstrane Vandala, usred beznadnih previranja i najstranijega dravnog rasula, papa Leon Veliki(440.-461.) uspio je naglasiti primat rimske Crkve kao nitko prije njega. U dogmatskim

borbama 5. stoljea, koje su ujedno bile i borbe crkvenih sredita za vodstvo u Crkvi, Rim jeigrao glavnu ulogu.

Jo jae nego u doba arijevskog spora, razvoj Bizantskoga Carstva u 5. stoljeu pokazujese odreenim religijskim sukobima. Ako se u borbi protiv arijanizma kao dogma prihvatilopotpuno boanstvo Sina i njegova jednakost po biti s Ocem, sada se pojavilo pitanje o odnosuboanskoga i ljudskog principa u Kristu. Po nauku antiohijske teoloke kole, u Kristuusporedno postoje dvije odvojene naravi: boanstvo je odabralo od Marije roenog ovjekaKrista kao posudu, te odatle i tvrdnja da se Marija ne moe nazivati Bogorodicom(Theotokos), vesamo Kristorodicom (Christotokos). U gruboj suprotnosti s timracionalistikim shvaanjem nalazio se aleksandrijski mistiki nauk o bogoovjeku u kojemusu se sjedinile boanska i ljudska narav Godine 428. na biskupsku stolicu u Carigradu doao

je Nestorije, predstavnik antiohijske kole, i s tog je visokoga mjesta poeo propagiratiantiohijsku kristologiju. No u osobi patrijarha Aleksandrije, irila, pojavio mu se velik

protivnik, nadmoan i kao teolog i kao politiar. Uz irila je sjedinjeno stajalo odano muegipatsko monatvo, koje je inilo jaku silu te je i Rim stupio na Aleksandrinevu stranu. Iako

je Nestorija podravala carska vlast, on je poraen na Treemu ekumenskom koncilu u Efezu(431.) i osuen kao heretik. iril je izborio veliku pobjedu. Pobijedio je patrijarha glavnogagrada i carsku vlast koja je stajala iza njega, uzdignuo se do voe Istone crkve, a znao je isvoju svjetovnu vlast u Egiptu uzdignuti iznad lokalnih carskih predstavnika. Aleksandrijski

patrijarhat, iji je ugled od doba Atanazija Velikog stalno rastao, pod njim je doao dovrhunca svoje moi.

Pod Dioskorom, nasljednikom irila (u. 444.), Aleksandrija je najprije zadrala jednakomoan poloaj. Carska vlast priznala je svoj poraz i posve se prilagodila aleksandrijskimtokovima; na dvoru je bio svemoan arhimandrit Eutih, predstavnik aleksandrijske stranke uCarigradu. Ali sada su se protiv Aleksandrije, koja je postala prejakom, udruile crkvenestolice Carigrada i Rima. U crkvenopolitikom su pogledu Dioskor i Eutih bili irilovinajvjerniji sljedbenici, no u dogmatskom je Eutih nadmaio irilov nauk tvrdnjom da su dvijeKristove naravi nakon utjelovljenja postale jedna jedina boanska narav. Kao kod Nestorija

boanski, tako je kod Eutiha zanemaren ljudski princip u Kristu: u obrani protiv Nestorijevenastala je monofizitska hereza. Sinoda patrijarhata u Carigradu osudila je Eutiha kaokrivovjerca, a papa Leon I. izjasnio se suglasnim s carigradskim patrijarhatom postavivi usvojemu glasovitu Tomusu naelo da se u jednoj Kristovoj osobi i poslije utjelovljenja trebajurazlikovati dvije savrene naravi. Tako se Rim naao u zajednikoj borbi s Carigradom protiv

prevlasti Aleksandrije. Aleksandrijska je strana, dodue, jo jednom trijumfirala na takozvanoj

razbojnikoj sinodi u Efezu (449.), koja se nakon nasilnog potiskivanja opozicije podpredsjedanjem Dioskora opredijelila za monofizitizam. Nakon toga je meutim dolo donaglog obrata. Tome je nemalo pridonijela okolnost da je poslije smrti Teodozija II. godine450. vladavinu preuzeo vjeti asnik Marcijan tako to se oenio Augustom Pulkerijom,energinom sestrom svojega prethodnika.

Novi je car (450.-457.) godine 451. sazvao koncil u Kalcedonu i taj je koncil, etvrtiekumenski kranske Crkve, formulirao dogmu o dvjema savrenim Kristovim naravima kojese ne mogu odvojiti, ali takoer ni pomijeati. Osueni su bili kako monofizitizam, tako inestorijanizam, izmeu kojih je dogmatska formula Kalcedona na neki nain drala sredinu.Jer spas se inio zajamenim samo ako je spasitelj bio i savren Bog i savren ovjek.

Nita manja od dogmatske nije bila ni crkvenopolitika pobjeda Carigrada. Pretenzija

novoga Rima na vodee mjesto u Istonoj crkvi bila je formulirana vena Drugomekumenskom koncilu 381.; jer po treem kanonu tog koncila, uz rimskog papu najvii poloaj

17

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

18/221

u kranskoj Crkvi pripada carigradskom biskupu. Nakon pobjede nad Aleksandrijom,izborene u savezu s Rimom, ta je pretenzija bila realizirana i sada je Carigrad uinio daljnjikorak, koji je rimskom savezniku uvelike pokvario radost zbog zajednike pobjede. Glasoviti28. kanon Kalcedonskoga koncila papi je, dodue, osiguravao prvi poasni poloaj, ali jeinae odredio potpunu ravnopravnost biskupa novoga i starog Rima. Time se navijetala

predstojea natjecateljska borba izmeu dvaju crkvenih sredita. No neposredna posljedicakalcedonskih odredaba bilo je produbljenje jaza izmeu bizantskoga sredita i orijentalnihprovincija Carstva. Uz monofizitizam nije stao samo Egipat nego i Sirija, nekadanje sreditenestorijevske hereze, te se pobunila protiv kalcedonske dogme. Suprotnost izmeu diofizitskeBizantske crkve i monofizitskih crkava kranskog Orijenta otada je postala jednim odgoruih problema crkvene i dravne politike ranoga Bizantskog Carstva. Monofizitizam je

postao izrazom posebnih politikih stremljenja Egipta i Sirije; koptskom je i sirijskomseparatizmu sluio kao lozinka u borbi protiv bizantske vladavine.

Uz religijske su sporove za Carstvo 5. stoljea - i to ne samo za Zapad vei za bizantskiIstok - u prvi plan povijesnog razvoja uvijek iznova izbijale i posljedice obrata izazvanogselidbom naroda. U istonoj se polovini Carstva dodue veoko 400. inilo da je akutna

etnika kriza prevladana, ali nakon raspada hunskog imperija i tu je poelo novo naseljavanjegermanskih plemena, ponovno je rastao utjecaj germanskog elementa na bizantsku dravu ivojsku te se u doba kada je zapadnorimska carska vlast vodila svoju zadnju borbu i Bizant jo

jednom naao postavljenim pred germanski problem. Veje oko polovine 5. stoljea AlanAspar stekao mjerodavan utjecaj na dravno vodstvo u Carigradu. Njemu je svoju krunudugovao Marcijan, a prije svih njegov nasljednik Leon I. (457.-474.).

Leon I. je prvi car koji je primio krunu iz ruku carigradskog patrijarha. Svi njegovi makoliko kranski prethodnici zadovoljili su se time da po rimskoj tradiciji prime dijademu odnekoga visokog vojnika ili inovnika, budu podignuti na tit i da im kliu vojska, narod isenat. Novost iz 457. godine vana je u kontekstu poloaja moi koji je carigradska stolicastekla na posljednjemu ekumenskom koncilu. Otada je sve bizantske careve okrunjivao

patrijarh glavnoga grada i tako je in krunidbe stekao znaenje religijskog posveenja.Svjetovnoj se krunidbi cara vojnog karaktera pridruila crkvena krunidbena ceremonija koja

je postupno potpuno potisnula stari rimski nain krunidbe te se u srednjemu vijeku javlja kaopravi in krunidbe.

Kako bi se oslobodio Asparova tutorstva i uspostavio protuteu njegovoj ostrogotskojpratnji, Leon I. se obratio ratnikom narodu Izaurijaca. Izaurijski poglavar Tarasikodisapojavio se s jakom pratnjom u glavnom gradu Carstva, uzeo grko ime Zenon i oenio secarevom najstarijom keri Arijadnom (466.). Asparovo degradiranje imalo je za posljedicu da

je istona vlast, koja se dotad pod utjecajem Alana uporno ogluivala na sve pozive upomozapadnorimske vlasti, promijenila stav i 468. poslala veliku ekspediciju protiv vandalskoga

kraljevstva u Afriku. Ali zahvaljujui spretnosti velikoga vandalskog kralja Geiserika ipotpunoj nesposobnosti carskog zapovjednika Baziliska, urjaka Leona I., taj je pothvat, kojije stajao Carstvo 130 000 funti zlata, jadno propao usprkos golemoj vojnoj nadmoiBizantinaca.

Nakon toga je jo jednom zasjala Asparova zvijezda: njegov sin Patricije dobio je rukudruge careve keri i kao vjerojatni je prijestolonasljednik, bez obzira na svoje tuinsko

podrijetlo i svoju arijevsku vjeroispovijed, uzdignut za cezara. No u Carigradu se ubrzoponovno razvio protugermanski pokret i godine 471. Aspar i njegov sin Ardabur pogibaju kaortve atentata, dok je Patricije, koji se spasio iako teko ranjen, rastavljen od careve keri ilien titule cezara. Sada je Zenon bio na vlasti, izaurijski je val smijenio germanski. Kada je

poetkom 474. umro Leon I. i njegov unuk Leon II., sin Zenona i Arijadne, nastupio kao

nasljednik, Zenon je postao suvladar svojega malog sina i, kada je ovaj umro u jesen istegodine, Izaurijac se popeo na carigradsko prijestolje kao samovladar.

18

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

19/221

U kulturnom su smislu Izaurijci nesumnjivo bili na znatno nioj razini od Gota, kojima suse rano otvorila blaga grko-rimskog obrazovanja. No, suprotno Germanima, oni su bili

podanici Carstva i stoga u grko-rimskom smislu nisu pripadali barbarima. Bizantsko ih jestanovnitvo meutim ipak osjealo kao strance i izaurijska uprava nije izazivala manjeotpora od germanske prevlasti u doba Aspara. Veje u sijenju 475. Zenonu urotom oteta

kruna. Ali kako urotnici nisu nali dostojnijega kandidata za prijestolje od Baziliska,predvodnika neslavnog rata s Vandalima 468., Zenon je za 20 mjeseci ponovno dospio uposjed najvie vlasti i odrao se punih petnaest godina (476.-491.) usprkos brojnim urotama itekim graanskim ratovima.

Njegov drugi dolazak na vlast pao je u doba kada se zapadnorimska carska vlast bliilakraju. Carigradskoj vlasti nije preostalo nita drugo nego snai se u danoj situaciji. To joj jeolakao pomirljiv stav Odoakra koji je izriito priznao vrhovnu vlast istonorimskoga cara.Tako je novi vladar Italije imenovan carskim magister militum per Italiam i upravljao jezemljom takorei kao carev opunomoenik. Privid je bio sauvan, no Carstvo je faktinoizgubilo Italiju koja se, kao gotovo itav Zapad, nalazila pod germanskom vlau.

Nasuprot tome, istona se polovina Carstva imala potpuno rijeiti Germana. Uklanjanjem

Aspara bio je uinjen tek prvi korak jer su se na Balkanskom poluotoku i dalje nalazili jakiostrogotski kontingenti: u Trakiji pod Teoderikom Strabonom i u Meziji pod TeoderikomAmalcem. Germanski su poglavari as stupali u carsku slubu i zauzimali najvie vojneinove u Carstvu, a as se bunili protiv carske vlade i putali da njihove trupe pustoeCarstvo. Oni su sudjelovali u svim graanskim ratovima i stranakim borbama u Carstvu iesto su imali odluku u svojim rukama. Od Teoderika Strabona Carstvo je oslobodila smrt(481.), no Teoderika Amalca bizantska je vlast 488. uspjela potaknuti na povlaenje premaZapadu: on je trebao ukloniti Odoakra s kojim se carska vlada zavadila te umjesto njega

preuzeti upravljanje Italijom. Teka borba meu germanskim kraljevima zavrila je pobjedomTeoderika, koji je vlastitom rukom usmrtio protivnika i postao vladarom Italije (493.). Tako jenastalo kraljevstvo Teoderika Velikog u Italiji. Bizant se nije morao sam sukobljavati sOdoakrom i povrh toga se rijeio nemirnih Ostrogota. Nita drukije nego ona iz dobaAlarika, ova je posljednja germanska kriza za Istono Carstvo takoer zavrila odlaskom Gotana zapad. Tako se dogodilo da se Istok konano oslobodio Germana u razdoblju kada jeZapad posve pao pod njih.

Ali oslobaanje od Germana nije znailo zbiljsko rjeenje etnikog problema sve dok jeCarstvo optereivala izaurijska vladavina. Carstvo koje je bolovalo od germanskog pritiska, u

potrazi za lijekom je uzelo izaurijski protuotrov. Lijek je djelovao, ali doza je bila prejaka i odsvoje je strane poela trovati dravni organizam. Carstvo je postalo popritem krvavihobrauna izmeu izaurijskih poglavara od kojih je jedan nosio carsku krunu, a drugi su jenastojali stei: Zenon je vie godina vodio pravi rat protiv svojega nekadanjeg vojskovoe Ila

i svojega sunarodnjaka Leoncija koji se proglasio protucarem.Nerijeen je ostao i religijski problem. Monofizitizam, koji je u Kalcedonu bio osuen, uistonim je podrujima stjecao sve vei utjecaj i zbog toga je sve veim postajao jaz izmeusredinjih zemalja Carstva i njegovih orijentalnih provincija. Bazilisk se na brzinu bacio unaruje monofizitizma i samovlasno u carskoj okrunici osudio zakljuke iz Kalcedona iTomus Leonis. Ali ta je mjera, koja je meu ortodoksnim Bizantincima izazvala krajnjuogorenost, samo ubrzala njegovu propast. Nasuprot tome, Zenon je na putu kompromisanastojao postii nagodbu izmeu orijentalnih monofizita i diofizitskoga bizantskogstanovnitva. On je 482. u dogovoru s carigradskim patrijarhom Akakijem objavio takozvaniHenotikon, edikt o sjedinjenju, koji se priklanjao odredbama prvih triju ekumenskih koncila, a

pravi je predmet spora nastojao zaobii tako to je izbjegavao izraze "dvije naravi" i "jedna

narav". No vrlo se brzo pokazala nemogunost kompromisa na tlu religije jer Henotikon,razumljivo, nije mogao zadovoljiti ni pristae Kalcedona ni monofizite. Umjesto dviju, sada

19

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

20/221

su se suprotstavljale tri zavaene strane: uvjereni monofiziti, uvjereni diofiziti te k tome oniumjereni iz obaju tabora koji su se priklonili carevoj vjerskoj formuli. I papa je odlunoodbacio Henotikon te je izopio carigradskog patrijarha. Na to je ovaj izbrisao papino ime izdiptiha te je tako dolo do shizme izmeu Rima i Carigrada koja je potrajala vie od tridesetgodina.

Kada je 491. godine umro Zenon te se pristupilo izboru novoga cara, narod je cariciArijadni dovikivao: "Daj zemlji ortodoksnog cara! Daj zemlji rimskog cara!" Svatko je imaopred oima dva gorua pitanja, etniko i religijsko, koja su jo uvijek ekala na rjeenje. UCarigradu vie nisu eljeli da njima vladaju tuinski doljaci i heretici. Izbor je pao na

postarijega dvorskog inovnika Anastazija (491.-518.) koji se pokazao dobrim upraviteljem istekao zasluge osobito u ureivanju financija. On je usavrio sustav kovanog novca koji jestvorio Konstantin Veliki tako to je bakreni follis, iji je teaj bio podloan jakimoscilacijama, nastojao dovesti u vrst vrijednosni odnos sa zlatnim novcem. No prije svega jeiznova uredio sustav ubiranja poreza. Brigu za utjerivanje poreza u gradovima prenio je sosiromaenih i onemoalih kurijala na vindices, koji su bili podreeni pretorijskoj prefekturi.

Nadalje je ukinuo takozvani chrysargyron, staru auri lustralis collatio koja je optereivala

trgovako i obrtniko gradsko stanovnitvo. Ta mjera, koja je izazvala veliku radost kodgradskoga stanovnitva, znaila je znatnu olakicu za gradsku trgovinu i obrt. Seoskostanovnitvo naprotiv nije imalo razloga za radost. Jer otpadanje chrysargyrona nadoknaeno

je tako to se annona odsad u cijelosti ubirala u novcu, a ne vie u naturalijama. Naelnoaderiranje zemljinog poreza jasan je znak da se ak i poljoprivreda sve vie preustrojavala nanovanu privredu. Ali ujedno se potreba drave za naturalnim davanjima pokrivala

primjenom tzv. coemptio, prinudne prodaje ivenih namirnica po niskim cijenama koje jeutvrivala vlada. Dok je, dakle, optereenje trgovaca i obrtnika znaajno olakano, teretiseoskog stanovnitva po svoj su se prilici osjetno poveali, kako prilino jasno pokazuju iesti nemiri i pobune pod Anastazijem I. No carev je strogi fiskalizam imao uspjeha utolikoto se u dravnoj blagajni u trenutku njegove smrti skupilo golemo bogatstvo od 320.000 funtizlata.

Izbor Anastazija I. znaio je kraj izaurijske vladavine. No car je due vrijeme morao voditipravi rat protiv Izaurijaca da bi slomio njihov otpor (498.). Nakon toga su Izaurijci bili uveem broju preseljeni iz svoje domovine u Trakiju, njihova je mobila razbijena, a etnikakriza u Bizantu konano prevladana. Nasuprot tome, religijska je kriza doivjela daljnjezaotravanje. Iako se Anastazije pri stupanju na vlast na zahtjev patrijarha zavjetovao naortodoksiju, bio je vatreni pristaa monofizitizma. Najprije je stao na tlo Henotikona, ali je

pomalo davao crkvenoj politici sve otriji monofizitski smjer i naposljetku je u potpunostidospio u monofizitske vode. To je bila velika satisfakcija za monofizitske Kopte i Sirijce, ali

je jednako tako i ogorilo ortodoksne Bizantince. Anastazijeva se vladavina pretvorila u niz

pobuna i graanskih ratova, pogotovo budui da su represivne metode u upravi obilnopothranjivale nezadovoljstvo. Stanovnitvo se nalazilo u stalnom previranju, a borbe izmeudema postale su neobino otre.

Bizantske stranke `plavih' i `zelenih' nisu bile samo sportske, nego i politike organizacije.One su se, dodue, nadovezivale na stare hipodromske stranke i nosile su njihove boje iimena; ali Hipodrom je u Carigradu, kao i Forum u Rimu i Agora u Ateni, bio glavno mjestoizraavanja politikih tenji naroda. Narodne stranke plavih i zelenih, ije je voe imenovalavlada, obavljale su i vane javne funkcije tako to su sluile kao gradska milicija tesudjelovale u izgradnji gradskih zidina. ini se da su jezgru dema tvorili upravo dijelovinaroda organizirani kao gradska milicija. Oko te su se jezgre u tim dvjema strankamaskupljale iroke mase stanovnitva koje su pristajale uz plave ili zelene, zalagale se za tu

jednu stranku i borile se protiv druge. Tako su plavi i zeleni igrali vrlo vanu ulogu kaonosioci i predstavnici politikih tenji naroda u svim veim gradovima Carstva. Veinu su u

20

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

21/221

objema strankama inile ire mase stanovnitva, a vodei se sloj u stranci plavih izgledasastojao prije svega od predstavnika stare veleposjednike grko-rimske senatorskearistokracije, a u stranci zelenih od predstavnika trgovakoga i obrtnikog stalea te odelemenata koji su se uzdigli u dvorskoj slubi i u financijskoj upravi, a koji su preteno

potjecali iz orijentalnih dijelova Carstva. Zato su plavi i zastupali grku ortodoksiju, dok su

zeleni pristajali uz monofizitizam i druge istonjake hereze. Antagonizam izmeu tih dvijustranaka oitovao se u otrim i estim borbama: od sredine 5. stoljea politiki je ivotCarstva bio u znaku stalnih borbi izmeu plavih i zelenih. Sredinja je vlast bila prisiljenaraunati s demama kao politikim faktorima moi te favorizirati bilo jednu bilo drugu stranku,tako da je redovito jedna od njih podravala vladu dok je druga utjelovljavala protuvladinustruju. No ponekad su se obje deme sjedinjavale u zajednikoj borbi protiv carske vlade kako

bi branile svoja nastojanja za slobodom od apsolutizma sredinje vlasti. Jer u organizacijamadema dalje su ivjele slobodarske tradicije antikih gradova.

Car Anastazije I., ija je privredna politika pogodovala trgovini i obrtu i ija je religijskapolitika otvoreno podravala monofizite, bio je blizak zelenima. Posljedica toga bila je da suse plavi okrenuli protiv njega. Vie puta je bio podmetan poar u javnim zgradama, carevi su

kipovi obarani i vueni ulicama; na Hipodromu su se vie puta odravale neprijateljskedemonstracije protiv careve posveene osobe: starog se vladara vrijealo, ak ga se i gaalokamenjem. Zbog jedne je monofizitske dopune trishagionu ("trokratni zaziv Boga" u liturgiji)godine 512. u Carigradu izbila pobuna koja je Anastazija gotovo stajala prijestola. Vrhunackrize bila je meutim pobuna zapovjednika Trakije Vitalijana koji se od 513. s vojskom iflotom triput probio do carigradskih zidina. Car, koji se u trenucima najvee opasnostiodluivao na ustupke, svaki se put ipak vraao staroj politici im bi dolo do smirivanja tetako Carstvo nije izlazilo iz stanja stalne groznice. Naravno, Vitalijanova pobuna nije bilasamo, pa ni u ponajprije, uvjetovana religijskim razlozima, ali injenica da je nastupio protivmonofizitskog cara kao borac za pravovjerje dala je njegovu pothvatu posebnu udarnu snagu.Anastazijeva vlada bila je dokaz da je monofizitska crkvena politika vodila u slijepu ulicu.Smirivanje u dalekom Egiptu i Siriji, ija je trajnost bila krajnje upitna, bilo je kupljeno timeto su se sredinje zemlje Carstva nalazile u stanju stalnog nemira.

3. Justinijanova restauracija i njezin slom

Krizu, zbog koje je propala zapadna polovina Rimskog Carstva, zdraviji je organizamprivredno jaega i gue naseljenoga istonog dijela izdrao. Ali i taj je dio Carstva proaoistu krizu, doivio sve uase selidbe naroda i puno se stoljee borio s opasnou barbarizacijesvoje drave i vojske. U doba kada su se nad Zapadom sklapali valovi selidbe naroda, i sam je

Bizant bio posve paraliziran i samo se rijetko usuivao napustiti ulogu pasivnog promatraa.Ali na prijelazu iz 5. u 6. stoljee etnika je kriza na Istoku bila konano prevladana i sada seBizant napokon naao u stanju da provodi aktivniju politiku i pokua spasiti izgubljenozapadno podruje. Kao to se usprkos odvojenoj upravi dviju polovina Carstva ipak moglaodrati ideja njegova jedinstva, tako je usprkos germanskim osvajanjima na Zapadu ipakostala iva i ideja univerzalnosti Rimskoga Carstva. Rimski je car i dalje vaio za poglavaracjelokupnoga rimskog orbisa i kranske oikumene. Podruja koja su nekad pripadalarimskom imperiju vrijedila su kao njegov vjean i neopoziv posjed, iako su njima upravljaligermanski kraljevi. Ipak su i sami ti kraljevi, bar na poetku, priznavali suverenost rimskogcara i provodili samo vlast koju im je on delegirao. Prirodno je pravo rimskog cara bilo darestituira rimsko nasljee. tovie, njegova je sveta misija bila oslobaanje rimske zemlje od

vladavine tuinskih barbara i arijevskih heretika kako bi se imperij ponovno uspostavio u

21

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

22/221

svojim starim granicama kao jedinstveno rimsko i ortodoksno kransko carstvo. U slubu temisije stavila se politika Justinijana I. (527.-565.).

Justinijan je faktino vodio politiku Carstva vepod svojim ujakom Justinom I. (518.-527.) koji je, roen u selu Tauresiumu (vjerojatno u blizini Nia), stupio u carsku vojsku,uzdignuo se do asnika te zatim i zapovjednika ekskubitske strae te naposljetku, poslije smrti

Anastazija I., bio izabran za cara. Raskid s monofizitskom politikom Anastazija I. trebapripisati Justinijanu, a njegovo je djelo bila i ponovna uspostava crkvenog zajednitva sRimom, koje je bilo nuna pretpostavka za realizaciju velikih politikih zadaa na Zapadu. Nemoe se zamisliti jai dokaz za civilizatorsku snagu bizantskoga glavnoga grada od toga da jeseljaki sin Justinijan, koji je potjecao iz balkanske provincije, postao najobrazovanijim inajuenijim duhom svojega stoljea. Neosporan je dokaz Justinijanove osobne veliine pakuniverzalna irina njegovih politikih ciljeva i izvanredna mnogostranost njegova djelovanja.Slabosti njegova karaktera, koje su dodue bile mnogobrojne i doista neugodne, blijede predmoi njegova sveobuhvatnog duha. Naravno, velike osvajake ratove nije vodio on negoBelizar te uz njega Narzes, nije on proveo veliku kodifikaciju prava nego Tribonijan, nije ondonio najvanije upravne mjere nego pretorijski prefekt Ivan Kapadocijski. Ali Justinijan je

bio inspirator svih velikih djela svoje velike epohe. Ponovna uspostava univerzalnogarimskog carstva bila je vjena enja Bizantinaca. Toj je enji najvelianstveniji izraz dalaJustinijanova politika restauracije. Zato je ona za kasniji svijet vrijedila kao velik primjer,

premda djelo restauracije nije potrajalo i premda je njegov slom imao vrlo teke posljedice zaCarstvo.

S malom je silom od ukupno oko 18 000 ljudi Belizar 533. krenuo u Afriku. Prolo je dobavandalske moi pod kraljem Geiserikom: dok je velika ekspedicija 468. godine bila jadno

propala (usp. str. 30), Belizar je vrlo brzo sruio vandalsko kraljevstvo. Odluujue poraenkod Decimuma i Tricamaruma, vandalski se kralj Gelimer morao pokoriti i 534. je Belizarkao trijumfator sveano uao u Carigrad. Dodue, na to je slijedio iscrpljujui gerilski rat slokalnim maurskim plemenima, koja su duge godine (do 548.) pruala ilav otpor bizantskojvlasti. No ve535. je Belizar poao u pohod na ostrogotsko kraljevstvo. I taj je rat na poetkuizgledao slavodobitno. Dok je jedan dio bizantske vojske napredovao kroz Dalmaciju, Belizar

je zauzeo Siciliju i prodro u Italiju; jedan za drugim pali su Napulj i Rim. No tada je poelateka borba, Belizar je u Rimu morao izdrati dugu opsadu i samo mu je uz krajnje naporeuspjelo probiti se na sjever, zauzeti Ravennu i svladati hrabroga gotskoga kralja Vitigesa koga

je, kao prije toga Vandala Gelimera, kao zarobljenika doveo u Carigrad (540.). Ali podTotilinim su se energinim vodstvom Ostrogoti oporavili i u cijeloj je Italiji poela ogorena

borba protiv bizantske vladavine. Poloaj je bio ozbiljniji nego ikada, Belizar je vie putaporaen, plodovi njegovih ranijih uspjeha su nestajali. Otpor je slomio tek genijalni strateg ilukavi diplomat Narzes nakon dugoga i napornog ratovanja. Zemlja je leala Justinijanu pred

nogama poslije dvadesetogodinje borbe pune obrata (555.). Restauraciju bizantske vlastipratila je ponovna uspostava starih socijalno-ekonomskih odnosa. Veleposjednikaaristokracija, kojoj su Ostrogoti oduzeli imovinu, ponovno je dobila svoja imanja i svoje

privilegije.Velika osvajanja zakljuena su ratom protiv Vizigota u panjolskoj. I ovdje se bizantska

vojska umijeala u sporove lokalnih vlastodraca te je uspjela pristati u panjolskoj i zauzetijugoistoni dio Iberskog poluotoka (554.). inilo se da je uskrsnuo stari imperij. Dodue, joje nedostajao znatan dio nekadanjega rimskog podruja, ali su Italija, najvei dio sjeverneAfrike, dio panjolske i sredozemni otoci bili oteti od Germana i nalazili su se pod ezlomrimskog cara u Carigradu. Sredozemno je more opet bilo unutarnje more Carstva.

Ubrzo se pokazalo i nalije tih velikih uspjeha. Ratovi na zapadu uinili su ranjivom

granicu na Dunavu, a paralizirana je bila i obrambena snaga Carstva u odnosu na Perziju. Vesu pod Anastazijem I. Martiropol, Teodoziopol, Amida i Nisibis bili privremeno pali u ruke

22

istorijaonline.com

http://www.istorijaonline.com/http://www.istorijaonline.com/

5/25/2018 . -

23/221

Perzijanaca. Godine 532. Justinijan je s perzijskim velikim kraljem Kosrauom I.Anuirvanorn (531.579.) sklopio "vjeni" mir i po cijenu plaanja danka perzijskomkraljevstvu dobio slobodu kretanja na zapadu. No veje 540. Kosrau prekrio vjeni mir,

provalio u Si