1 živovre - hilp.hr · Ljepota iz smisla Sav je život traganje za smislom. I život vjere uvijek iznova upire pogled onkraj vidljivosti, u vječnost, u otajstvo Krista, kako bi

Duh liturgijeod 20. siječnja do 23. veljače 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVI • CIJENA: 13 KNHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVI • CIJENA: 13 KN2019

1 živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

Ljepota iz smisla

naša tema: Duh liturgije 2

Otkriti duh liturgije, A. Crnčević

Slovo i duh, M. Dančuo

otajstvo i zbilja 18 Biblijsko-teološka razmišljanja:

I. Raguž, A. Vučković, D. Runje, I. Šaško, S. Slišković

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Četvrta nedjelja kroz godinu

Peta nedjelja kroz godinu

Šesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38

Uz Svjetski dan bolesnika, 11. veljače

trenutak 40

Svijeće kod posvetnih križeva u crkvi

1 • 2019

Slika na naslovnici:Ivan Meštrović: Govor na gori, 1940.

Zbirka Crkvine-Kaštilac, Split

1živovrelo 1 - 2019

Urednikova riječ

Ljepota iz smisla

Sav je život traganje za smislom. I život vjere uvijek iznova upire pogled onkraj vidljivosti, u vječnost, u otajstvo Krista, kako bi se doprlo do Smisla i kako brige oko života koji prolazi ne bi

oduzele ljepotu življenja. Liturgija Crkve milosno je mjesto darivanja Smisla. U njoj se – po snazi Božje riječi, po preobrazbenome djelova-nju sakramenata i po okupljenoj zajednici koja postaje Kristovo tije-lo, Crkva – ponire u životni susret s Bogom. Zato ljepota liturgije iz-miče svaki put kad se u slavlju usredotočimo na ono što mi unosimo u slavlje. Liturgija je Božje djelo. Izručenost tomu svetom djelu čini nas istinskim sudionicima slavlja i dionicima spasenja. U toj izruče-nosti pronalazimo nadahnuće za oblikovanje liturgije u ljepoti koja će biti dostojna Dara koji nam se u njoj izobilno povjerava. Ljepota je dar, nezaslužen, nerastavljivo utkan u život. Sve drugo može biti samo kratkotrajan privid ljepote. Zato i ljepota liturgije izvire iz nje-zinoga smisla, iz susreta s Onim koji je »zaodjeven veličanstvom i lje-potom« (Ps 104, 1). Ljepota liturgije provire iz izručenosti božanskoj ljepoti. S tim povjerenjem u slavlju vjere, pa makar bilo i skromno, budi se u nama radosni poklik: »O Ljepoto, tako stara i tako nova…« (sv. Augustin), jer sami, u dubini bića, bivamo dodirnuti Ljepotom.

Ljepota se u liturgiji ne zamjećuje odmah, na prvi pogled, jer ona nije u izvanjskoj zaodjevenosti obreda, njego u smislu slavlja. Unu-tra. Doboko. Potrebno je zaroniti u otajstvo, izručiti se s potpunim povjerenjem njegovoj snazi, prihvaćajući i nepredvidivo, kako bi se otkrilo Ljepotu. Samo ona može biti pravi razlog slavlja i samo ona može biti toliko privlačna da – unatoč neprivlačnosti naših slavlja – u nama opstane želja ponovno pristupiti slavlju koje se ponavlja u svojoj nesavršenosti. Zato pred svima koji žele istinski slaviti litur-giju, kao i pred onima kojima je povjerena odgovornost za nju, stoji nezaobilazna zadaća: otkriti Otajstvo i uvijek iznova uranjati u njega. Tu, u otajstvu Kristova djela spasenja, u Kristu koji živi među nama, stoji sva bît i smisao liturgije. Duh, otajstvo, smisao, bît… pojmovi su koji u liturgijskoj misli stoje ispred obredne zadanosti, ispred norme i odredbe. Slijedeći misli velikih liturgijskih mislilaca Romana Guardi-nija i pape Benedikta XVI., želimo aktualizirati potrebu oslonjenosti na duh liturgije u njezinu razumijevanju, oblikovanju i slavljenju.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Otkriti duh liturgijeUz misli R. Guardinija i J. Ratzingera

Ante Crnčević

Prošle godine navršilo se stotinu godina od pojavka knjige O duhu liturgije Romana Guardinija (Vom Geist der Liturgie, 1918.), koja je na jedinstven način utjecala na liturgijsku mi-

sao u početcima Liturgijskoga pokreta. Ove godine navršavaju se dva desetljeća od pojavljivanja knjige sličnoga naslova: Duh liturgije kar-dinala Josepha Ratzingera (Der Geist der Liturgie. Eine Einführung, 1999.) koja je u ne manjoj mjeri potaknula rasprave o liturgiji i posta-la pozivom i poticajem na novi (ili zaboravljeni) pristup liturgiji Cr-kve. I jedan i drugi autor svjesno su u naslov stavili riječ duh kao ključ razumijevanja liturgije. Pod riječju duh ovdje se u širemu smislu mi-sli na bit, smisao, punu stvarnost ili temeljnu nutarnju odrednicu i okosnicu kršćanskoga bogoštovlja, ne upadajući pritom u zamku da se liturgiju promatra u nekome nutarnjemu svijetu duše, u interior-nosti, nego u njezinoj spasenjskoj zbiljnosti koja zahvaća čovjeka i svekoliku njegovu egzistenciju. Vjernik liturgiju slavi u cijelosti svoga bića, kao čovjek, ne dijeleći dušu i tijelo, nutarnje i izvanjsko.

Na sličan su način o liturgiji nastojali promišljati i neki drugi au-tori, rabeći kao ključ neke druge pojmove, primjerice smisao ili mu-drost. Vrijedno je stoga spomenuti djela Cipriana Vagagginija (Il sen-so teologico della liturgia, 1957.) i Paula de Clercka (L’intelligence da la liturgie, 1995.). U svim tim nastojanjima ističe se novi pristup koji objektivnost liturgije promatra u njezinoj spasenjskoj dimenziji, u istini da po liturgijskome slavlju Kristovo djelo spasenja biva upri-sutnjeno, aktualizirano i spasenjski djelotvorno. Stoga se duh liturgi-je ima iščitavati iz njezine spasenjske zbiljnosti i djelotvornosti, kojoj je obredna forma mjesto i neodvojiv način uzbiljenja.

Otkrivajući šira značenja pojma duh u odnosu na liturgiju, Ratzin-ger će u predgovoru svoga djela reći da je Guardinijevo djelo uvelike pripomoglo da vjernici otkriju kako liturgiju slaviti bitnije (»wesentli-cher«) i da ju razumijevaju »iz njezine nutarnje zakonitosti« kao mo-litvu Crkve koju uzbiljuje i vodi Duh Sveti. Možda još i danas misao o liturgiji biva zaokupljena poglavito brigom kako liturgiju slaviti isprav-nije, svečanije, dostojanstvenije ili pobožnije, ali sve te odlike slavljenja ostaju ‘(is)prazne’ ako slavlje ne zaroni u smisao: u Kristovo otajstvo spasenja koje se Crkvi milosno daruje po njezinim liturgijskim činima. U liturgiji Crkva biva zahvaćena i preobražena Kristovim otajstvom. U

Otkrivajući šira značenja pojma duh u odnosu na li-

turgiju, Ratzinger će u pred-govoru svoga djela reći da je Guardinijevo djelo uve-

like pripomoglo da vjernici otkriju kako liturgiju slaviti

bitnije (»wesentlicher«) i da ju razumijevaju »iz njezine nutarnje zakonitosti« kao

molitvu Crkve koju uzbiljuje i vodi Duh Sveti. Možda

još i danas misao o liturgiji biva zaokupljena poglavito brigom kako liturgiju slaviti

ispravnije, svečanije, dosto-janstvenije ili pobožnije, ali

sve te odlike slavljenja osta-ju ‘(is)prazne’ ako slavlje ne zaroni u smisao: u Kristovo

otajstvo spasenja koje se Crkvi milosno daruje po

njezinim liturgijskim činima.

3živovrelo 1 - 2019

liturgiji se ona izručuje svomu Gospodinu. Tu, u slavlju Kristova otajstva, ona istinski postaje Crkvom, njegovim »otajstvenim tijelom«, jer je nositeljica njegove prisutnosti i njegova dara spasenja. Crkva u liturgiji uvijek iznova otkriva samu sebe i svoje temeljno poslanje.

Izgrađena kršćanska duhovnost i osjetljivost za liturgiju kao spasenjsku stvarnost Krista u njegovoj Crkvi lako će zamijetiti da nekomu slavlju »nedostaje duha«, kao što će primijeti-ti da netko moli »bez duše«. Možda nije uvijek lako izreći ili opisati što zapravo nekomu slavlju nedostaje kada se kaže da je »bez duha«, ali će ta lišenost smisla i ljepote uvijek pokazivati da je Crkva u slavlju žudi proniknuti u zbilju koja ide onkraj vidljivoga i onoga što sami činimo svojim obrednim činima i riječima. Tako se spoznaje da je smisao onkraj, u daru, u milo-snome izručenju Božjemu djelu. Time svekoli-ka obredna stvarnost – od obrednih gesta, rije-či i stavova tijela, preko glazbe do liturgijskoga prostora i ikonografskoga programa u njemu – zadobivaju novu vrijednost i smisao.

Liturgijski je pokret dao začetke sveobuhvatnoj obnovi liturgije, a po njoj i obnovi same Crkve, ne zagovarajući u prvome planu promjenu obrednih formi, nego nastojeći otkriti nutarnju snagu i ljepotu liturgije, s povjerenjem da upravo ona može biti izvorište obnovljenoga života vjere. Višestoljetna tomistička misao da je liturgija po svojoj naravi protestatio fi dei, način oči-tovanja vjere, u Liturgijskome pokretu počela se preispitivati te se ponovno otkrilo da je liturgija u sebi na prvome mjestu actus fi dei, čin vjere. Ako se liturgija ne slavi i ne doživljava kao čin vjere, liturgijsko će slavlje biti lišeno svoga smisla, a iskustvo vjere ostati uskraćeno za spoznaju dubljih ‘predje-la’ vjere. Vjera, naime, nije tek pretpostavka za dostojno liturgijsko slavlje ili samo ‘sadržaj’ koji bi se unosio u liturgiju te ondje izražavao ili očitovao obrednim riječima, gestama, glazbom, pjesmom, šutnjom. Liturgija, kao čin vjere, unosi vjernika u samo otajstvo vjere, omogućuje zajednici slavitelja da zaroni u ono što vjeruje te da vjeru iskusi kao životnu zbilju spasenja. U liturgijskome slavlju svi obredni ‘čimbenici’ doživljavaju se kao čini vjere, pa tako govorimo o činu Božje riječi koja se naviješta, o činu glazbe, o činu obrednih gesta, o činu vremena, o činu liturgijskoga prostora (A. Grillo). Sve uneseno u obred, na svoj način ima činidbenu zadaću, ucjepljujući se u jedinstven spasenjski čin, u neponovljiv događaj spasenja. Tako u litur-gijskome slavlju, jer je čin vjere, vjera prelazi iz spoznaje i kontemplacije u zbiljnost, u iskustvo vjerovanoga. U tome smislu liturgija se otkriva kao milosno mjesto na kojemu vjera biva rasvijetljena, obnovljena, doživljena i gdje uvijek iznova biva obdarena snagom da bude življena, kako bi sav život prerastao u duhovno bogoslužje.

Krist objavljuje novost bogo-služja: klanjanje Ocu u duhu i istini.Macha Chmakoff: Susret Isusa sa ženom Samarijankom.

4


Liturgija: izvor duhovnosti i objaviteljica IstineVeć u prvome poglavlju knjige O duhu liturgije Guardini naznačuje vrijed-nost liturgije kao molitve i kao vrela duhovnosti. Podsjećajući na riječi pape Pija X., koji je na početku stoljeća poučavao vjernike »da ne mole za vrijeme mise, nego da se trude da misa postane molitva«, nastoji probuditi svijest o bogatstvu i dubini otajstva u koje se u liturgiji proniče. Liturgija je za njega čuvarica i objaviteljica svekolike istine o Kristu, štoviše, ona nije drugo doli »moljena dogma, istina vjere doživljena molitvom«. Liturgijsko slavlje nije vođeno i oblikovano osobnim nagnućima i duhovnošću pojedinca, nego je otkana od temeljnih istina vjere: u liturgiji se susreće Boga u njegovoj ne-izmjernosti i punini, Jednog i Trojstvenog; u liturgiji se objavljuje istina o stvaranju, o Božjem providnosnome djelovanju i o njegovoj svemoćnosti; tu se u novome svjetlu spoznaje istina o grijehu te kuša Božja pravednost, puna milosrđa i ljubavi; liturgija u vjerniku budi žeđ za Božjim darom spasenja; u liturgiji se postaje dionikom njegova Kraljevstva i već unaprijed, kao pre-dokus, kuša ljepota vječnosti… (str. 23). Samo ta istina može biti neiscrpna, uvijek privlačna, kadra uvijek novom snagom hraniti živote vjernika.

Bogatstvo liturgije otkriva se na poseban način u njezinim molitvama, odnjegovanima u stoljetnoj vjeri Crkve. Guardini ukazuje na opasnost da se liturgijske molitve mogu doimati nerazumljivima, sadržajno zahtjevnima,

oblikom odveć književnima i ustrojenima u zadane obrasce, ali upravo njihova ‘odmjerenost’ i ustaljenost forme čuvaju nas od opasnosti da se u liturgiji prepu-stimo vlastitim osjećanjima i trenutnim potrebama, ostajući nezahvaćeni otajstvom koje se u liturgiji uzbi-ljuje. Slaviti u zajednici znači prihvati mjeru, odmjere-nost, zadanost. Time se unaprijed izručujemo onomu što sami ne možemo stvoriti. Prihvatiti s povjerenjem molitvu Crkve, znači izručiti se darovanosti i milo-snosti Otajstva koje se po liturgiji čudesno uzbiljuje. Osobna molitva često suzuje pogled, vidi željeno i tre-nutno potrebno; liturgija pak proširuje pogled, izruču-je nas Kristovu otajstvu, daje spoznati »ono jedino po-trebno« te prihvatiti dar spasenja koji nas iznenađuje i usmjeruje onkraj naših uskih gledanja.

Govoreći o liturgijskoj molitvi Gua rdini se zau-stavlja nad divnom slikom iz liturgijskoga himna Splendor paternae gloriae (O sjaju slave Očeve): la-eti bibamus sobriam ebrietatem Spiritus (»radosni pijmo trijeznu opijenost Duha«). Hrvatski prijevod himna (Jutarnja ponedjeljkom u prvome i trećemu tjednu Psaltira) uskratio je ljepotu i sažetost te slike: »Ko jelo, Kriste, hrani nas i vjerom ti nas napajaj, da napuni nas nevino veselje Duha Svetoga.« Izvorna igra riječi (sobriam ebrietatem, »trijezna opijenost«) otkriva ‘trijeznost’ i ‘odmjerenost’ liturgije, njezinu mirnoću i red, kako bi se u dubini duše mogla osjetiti

»Ostani s nama, Gospodine« prva je molitva učenika nakon

Kristova uskrsnuća.Reljef u samostanu Santo

Domingo, Silos, Španjolska, oko 1100.

živovrelo 1 - 2019 5

‘zaboravljena’ i trenutnim osjećajima potisnuta žeđ za ‘opijenošću bogat-stvom’ koje se u liturgiji milosno daruje. Naša duhovnost, naime, nerijetko smjera prema sabranosti duha i prema pozornosti na riječ, opirući se svakoj ‘smetnji tijela’ koje rastresa i odvodi od sabranosti. Liturgija ja pak puna izraza koji govore o kušanju, blagovanju, pijenju, klicanju, radovanju, zaodi-jevanju, umiranju i novome rađanju… Ona ide dalje od pozornosti uma. Kao zbilja spasenja ona nas unosi u spasenjski događaj, doživljen cijelošću svo-ga bića. Mudrošću spomenutoga himna otkrivamo da je Krist hrana, vjera piće, a Duh Sveti »trijezna opijenost«, »neiscrpno bogatstvo koje nam daje mjeru« kako bismo mogli kušati ljepotu života.

U »trijeznoj opijenosti« liturgije čovjek je izručen milosti spasenjskoga događaja, ali i zaštićen u svojoj intimi, u posebnosti koja nije ranjena pri-sutnošću drugih. U liturgiji, naime, moja osobna molitva postaje molitvom Crkve, ali se misli i tajne srca ne izvrgavaju javnosti. Divno je znati da samo u liturgiji umijemo bez zdvajanja i straha priznati da smo grješni, slabi, da smo potrebiti Božjega smilovanja i oproštenja. Zajednički liturgijski susret roditelja i djece, učitelja i učenika, onih koji zapovijedaju i njihovih podani-ka, preobražava njihove odnose i sve sjedinjuje u jednu zajednicu molitelja, onih koji se izručuju istomu Duhu i istomu spasenjskom događaju, ali će ga svatko doživjeti na vlastit način, kako bi svatko u životu mogao dostojno vr-šiti svoje poslanje. Nitko od nazočnih, priznajući u slavlju svoju slabost i po-trebu da bude obnovljen snagom Božjega Duha, ne osjeća se nakon slavlja pred drugima manjim ili povrijeđenim zato što je pred drugima, pred sebi poznatima, otkrio svoju malenost i ranjenost. Liturgija nas izručuje zajed-ništvu, molitvenoj snazi sveopće Crkve, nebeske i zemaljske, ali ne ranjava našu osobnost. Štoviše, izručenost Crkvi obogaćuje nas onim bogatstvom koje je u baštinu dano Crkvi, Kristovu mističnome tijelu.

Liturgijski molitveni »mi«, utkan u najveći dio liturgijskih molitava, oblikovanih u prvome licu množine, odgaja vjernika za poniznost: molitelj se u zajednici odriče vlastitih želja (i prohtjeva) i izručuje se daru koji je pohranjen u Crkvu, živu Kristovu prisutnost. Liturgija pretpostavlja odri-canje kako bi se mogao iskusiti dar; dar se uvijek prima u poniznosti, sa sviješću o nezasluženosti, jer bi u protivnome bila zanijekana ljepota daro-vanosti. Tako liturgija osposobljuje pojedince za zajedništvo, za crkvenost, za prihvaćanje poslanja Crkve i poslanja u Crkvi. Svoje istinsko lice Crkva otkriva u liturgiji, mjestu svoga milosnoga preporođenja. Zato je liturgijska obnova nezamisliva bez obnove crkvenosti vjere i bez produbljenja svijesti o odgovornosti za Kristovsko lice Crkve. U tome je smislu Guardini 1921. izražavao radost što se Crkva iznova budi u dušama vjernika. Ratzinger će pola stoljeća kasnije kao rak ranu svoga vremena ustvrditi da se Crkva »gasi u dušama vjernika i da se rastače u vjerničkim zajednicama«, otkrivajući tako temeljne razloge pogrješnih shvaćanja liturgije. Istinitost života Crkve uvelike ovisi o njezinoj liturgiji.

S tim mislima potrebno je govoriti o razumijevanju liturgijske obnove, pojmu koji se često rabi u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Koncil je za početak svih rasprava odabrao temu liturgije, što se pokazalo milosnim djelom Duha jer se krenulo putem na kojemu je liturgija, shvaćena kao čin

6


vjere, iznova prepoznata kao istinsko polazište svake obnove u Crkvi kao i ra-zumijevanja Crkve same, razmatrane u njezinu sakramentalnome ishodištu. Liturgijska se obnova, stoga, samo dijelom tiče obnove liturgije, a njezina je glavna zadaća liturgijska obnova Crkve, obnova života vjere polazeći od iskustva koje se milosno daruje u liturgiji Crkve. Liturgija i Crkva stoje u uza-jamnome životnome suodnosu. Jedna su drugoj povjerene, govorio je H. de Lubac. Ako se briga za Crkvu i za njezino kristovsko lice ne povjeri liturgiji Cr-kve, životnomu i obnoviteljskomu susretu s Kristom, njezina će se nastojanja lako rasplinuti u slijepoj želji za »suvremenošću« i za odgovorom na »znako-ve vremena«, umjesto da u nastojanju bude »znak vječnosti«, »suvječna« u svijetu, pa i po cijenu prijezira. U takvome će duhovnome okružju i liturgija biti vođena težnjama za »suvremenošću« i privlačnošću, gubeći osjećaj za smisao i za vječnost, a priklanjajući se izazovima i očekivanjima trenutka. Zato se danas stječe dojam da se liturgiju poima »više kao problem koji treba riješiti, nego kao izvor na kojemu se valja napajati. Budućnost kršćanstva na Zapadu ovisi u velikoj mjeri o sposobnosti Crkve da liturgiju učini vrelom života svojih vjernika. Sve se više uvjeravam da ključno pitanje na koje tre-ba žurno dati odgovor nije kako vjernici slave liturgiju, nego koliko žive od liturgije koju slave. Kako slave liturgiju ovisi ponajviše o tome kako žive od liturgije koju slave.« (Goffredo Boselli, Il senso spirituale della liturgia, 7).

Liturgija kao igraJedna od slika kojom je Guardini nastojao predstaviti bit liturgije jest isku-stvo igre. Liturgija je u sebi poput igre. Igra se, bez nekoga posebnoga cilja, bez svrhe, ostvaruje u samoj sebi. Ona nije proizvodna, ne pronalazi smisao u nekome posljedičnome učinku igre nego u samoj zaigranosti, u izručeno-sti osobe ljepoti igre. Njezina je ljepota baš u bezinteresnosti, u istini da joj smisao nije negdje drugdje nego baš u njoj samoj. To je osobito vidljivo kod djece: mogu se igrati do iznemoglosti, bezbrižni, uronjeni u igru, u njezinu draž i privlačnost, pa i onda kada je zahtjevna i kada donosi umor. Igra ih ispunja, čini ih radosnima, omogućuje im ljepotu zajedništva s drugima… Igra se čini besciljnom, neplodnom, ali upravo ona dotiče ljepotu življenja, prepuštenost daru života. U svome stvaralaštvu čovjek pokazuje zabrinutost za život i odgovornost za njega, pa ga na neki način smatra i svojim vlasniš-tvom te ga nastoji oblikovati prema vlastitim željama. U igri pak čovjek je prepušten daru života, osjeća njegovu darovanost, nezasluženost. I upravo otkrivajući darovanost života, otkriva njegovu ljepotu.

U sličnim se kategorijama može govoriti i o liturgiji Crkve. Ona ne stavlja u prvi plan neki cilj koji bi bio onkraj slavlja, nego ljepotu pronalazi, upri-sutnjuje i kuša samim slavljenjem. U liturgiji je čovjek u radosnoj ‘igri’ s Bogom; radostan je zbog zajedništva s njime, ne vidi drugoga i uzvišenijega cilja od toga zajedništva, od spasenjske igre. Vjernik se u ‘igri s Bogom’ osje-ća ispunjenim, ostvarenim. Liturgija mu omogućuje da se ‘pronađe’ u Bogu. Prepušten ‘božanskoj igri’ čovjek se oslobađa sebičnosti, želje da ‘posjeduje’ i oblikuje život po vlastitim (i sebičnim) prohtjevima te pogled i misao, sav život, usmjeruje k Bogu. Tom ‘igrom’ vjernik uranja u božanski život; doživ-ljava liturgiju kao istinitost življenja.


Odrastanjem dijete postaje sve manje sposobno za ljepotu igre. Igra ostaje, ali se gubi radost zaigranosti, izručenost njezinoj ljepoti i bezinteresnosti. S vremenom igra počinje biti planska, programirana, nastoji joj se dati svrha i cilj (održanje tjelesne snage, razonoda…), nastoji se tražiti njezina korist za život koji slijedi nakon igre, postaje aktivnost u kojoj se nastoji drugoga pobijediti… Tako je njezin smisao počinje tražiti onkraj igre, u ‘korisnosti za život’, za život koji nije više u igri nego izvan nje. Time se gubi njezina ljepota i privlačnost.

Gubitak djetinje radosne izručenosti igri moguće je razmatrati kao način razumijevanja našega odnosa prema liturgiji. Nerijetko joj želimo dati zadaću, primjerice odgojnu za život vjere. Drugi će put ona postati način očitovanja vjere; katkad će biti bijeg od života i traganje za utjehom… Liturgija, međutim, već u sebi dodiruje bit življenja jer omogućuje božansku igru, susret s Dariva-teljem života. Ljepota liturgije stoji u djetinjoj izručenosti ljepoti ‘spasenjske igre’, u želji da nas ispuni i preobrazi u zajedništvo s Bogom. Konstitucija o liturgiji reći će da je liturgija »vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujed-no izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga« (SC 10). Time jasno pokazuje da je liturgija najuzvišeniji trenutak života, život sâm, ali i da liturgija nije sav život. Ona je izvor, vrelo življenja, nadahnuće svekolikomu življenju.

Pravila kojima se igra uspostavlja i ravna ne dokidaju njezinu ljepotu. Igrati »po pravilima« znači izručiti se igri, biti unesen u nju, postati dio igre, dopustiti da ona ravna našim htijenjem i da nas oblikuje. Igrati mimo pravila ide za tim da se drugoga ‘izigra’, da se igru promatra kao ostvarenje svoga cilja, da se njome okoristimo, niječući njezinu darovnu snagu. Zato upravo slika igre može biti svjetlo za uočavanje onoga što nedostaje ljepoti i istinito-sti naših liturgijskih slavlja. Igra je, svojom ljepotom, ali i svojom zadanošću i pravilima, nadahnuće i smjerokaz za izručenje ‘liturgijskoj igri’ i njezinoj obrednoj zadanosti. Obred je otkan od smisla koji dodiruje život. On nije za-prjeka doživljaju susreta s Bogom nego igra koja nas unosi u životni suodnos s njime. Prihvaćanje liturgije kao dara i izručenje njezinoj nepredvidljivoj (uvijek novoj) preobrazbenoj sna-zi očituje se također u prihvaćanju obredne dinamike, obrednih ‘kora-ka’ koji nas unose u igru s Bogom. U liturgiji ne možemo ‘igrati’ po svojim pravilima, ili mimo pravila. Liturgija zahtijeva poniznost, strpljivost, spre-mnost ‘gubljenja’ kako bi se doživje-la ljepota ‘igre’ koja donosi istinski dobitak, zajedništvo s Kristom Gos-podinom. Pavao će zato reći: »sve gubitkom smatram zbog onoga naj-izvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Kri-sta, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem« (Fil 3, 8-9). U liturgiju uvijek ulazi-mo odričući se sebe i izručujući se

Poput igre, koja svoj cilj i smisao pronalazi u samoj sebi, i kršćanska liturgija ne smjera drugamo jer u sebi uzbiljuje puninu Života.Ivo Dulčić: Ples, 1956.

8


novosti i ljepoti života koji se daruje liturgijskom igrom. Nije li čudesno da liturgijska igra u slavlju euharistije započinje »odricanjem od grijeha« i ka-janjem, odricanjem od prijetvornosti i laži, kako bismo iskrena srca stupili u zajedništvo s Kristom, izručeni igri u kojoj nas on uvijek ‘pobjeđuje’ da bismo iskusili ljepotu njegova pobjednoga života.

J. Ratzinger, nastavljajući u guardinijevskoj slici igre razmišljati o liturgiji, ide korak dalje i pokazuje da misao o igri može rasvijetliti i jednu drugu vla-stitost liturgije. Naime, dječja igra, neopterećena teretom i ozbiljnošću života, u mnogočemu se očituje kao »anticipacija života, kao vježba za život koji slije-di«. Na sličan se način i liturgija predstavlja kao anticipacija i predigra vječno-sti, kao vježba za vječnost, kao predokus vječnoga života za koji je sv. Augustin kazao da – u opreci prema sadašnjemu životu – nije otkan od potrebe i nuž-de, već posvema od slobode darivanja i primanja. Liturgija nam pomaže da, izručeni njezinoj igri i darovanosti, »ponovno postanemo djeca« kako bismo mogli ući u Božje kraljevstvo, potpuno izručeni milosnosti Božjega dara. Tako se liturgija nudi kao »uobličeni lik nade koja već ovdje u zametku živi zbiljski život« te nas »uvježbava za puni život«, otvarajući prostore života kako bi već sada nebo zasjalo na zemlji (J. Ratzinger, Uvod u liturgiju, 10).

Autor također pokazuje da slika igre ne može posvema rasvijetliti bit i smisao liturgije, te ju nastoji promatrati u događajima iz povijesti spasenja, osobito u događajima izlaska Izabranoga naroda iz Egipta, a koji će u otaj-stvu Isusa Krista zadobiti puninu svoga značenja. Narod ne biva izveden iz egipatskoga ropstva tek da bi zaposjeo obećanu zemlju – time bi bio ostav-ljen u jednakosti sa svim drugim narodima – nego da bi, po slobodi i iskre-nosti bogoštovlja, živio u »zemlji« u kojoj vlada Bog. Bogoslužje je način predavanja sebe i svoga života Božjoj vladavini, njegovoj volji, njegovoj slici života. Zato je i samo bogoslužje zadano u svome temeljnom obliku: u Sta-rome zavjetu podrobnim propisima o prinosima žrtava, a u Novome zavjetu nalogom: »Ovo činite meni na spomen.« Čovjek nije tvorac i oblikovatelj bogoslužja. On se bogoslužjem izručuje daru božanskoga života, Snazi koja oblikuje život i daje da Vječnost živi već sada.

Povjerenje u liturgijsku ‘formaciju’ životaLiturgija oblikuje život, daruje mu smisao, ali i formu življenja, omoguću-je susret s Kristom koji je forma formans svekolikoga života. Suobličujući nas sebi, kad u slavlju, po sakramentalnome sjedinjenju, postajemo »jed-no tijelo« s njime, Krist nam otkriva punu mjeru obnovljenoga čovještva. Izručeni liturgijskoj igri, prihvaćajući njezin »oblik«, zaodijevamo se u kri-stovsku formu življenja. Liturgija nas formira, oblikuje. Zato liturgija poseže za obrednim gestama, činima, gestama i stavovima tijela… Sve nas to uk-ljučuje u liturgijsku zbilju, u obrednu igru, kako bismo prihvaćajući formu bili zahvaćeni smislom. Smisao liturgije povjeren je njezinoj formi. Duh i obred (ili otajstvo i obred) u liturgiji nisu suprotstavljeni, nego su neodvoji-vo povezani kako bi se darovano spasenje moglo iskusiti u svojoj zbiljnosti, u životnosti koja je predokus pripravljene nam vječnosti. Značenje i smisao liturgije nije moguće tražiti izvan ili ’ispod’ obredne forme, nego upravo u izručenosti obredu i njegovoj igri.


Neosporno je da je za takvo razu-mijevanje i slavljenje liturgije potreb-na prikladna pouka vjernika, ali je važno uvijek imati na umu da liturgij-ska formacija nije samo pouka koja bi prethodila liturgijskome iskustvu – u smislu katehetske i teološke priprave za dobro slavlje – nego je liturgija u sebi formativna, mistagoška, odgoj-na glede vjere i svekolikoga života u vjeri, što je isticao Guardini (Liturgi-sche Bil dung, 1923.). Kada se vjernik u slavlju izruči snazi liturgije, njegova vjera biva rasvijetljena, a sam život oblikovan da bude dosljedan onomu što vjeruje i što slavi. Tako se liturgi-jom ponire u dar spasenja, dar koji zahvaća i novošću odijeva sav život.

Imanentistički pristup stvarnosti i tehnicizirana svijest modernoga čo-vjeka u susretu sa svime, pa i s osnovnim životnim pitanjima, tražeći brzo ostvariva i učinkovita rješenja za sva pitanja, ne ostavljaju prostora daru, na-drazumskomu, transcendentnomu, onomu što je povrh egzistencijalno po-trebnoga i korisnoga. Tako smisao sve više ustupa mjesto korisnosti, estetika praktičnosti, često u čežnji za ‘novim’, ‘dosad neviđenim’. Govor o lijepom i estetskom želi biti oslobođen od svakoga naslijeđa, a ‘dobro’ postaje zabo-ravljena kategorija. Zamjećujući takve težnje već je Guardini u više navrata govorio o stanovitoj nesposobnosti modernoga čovjeka za kult i za razumi-jevanje simboličkoga govora kao gorućima problemima liturgijske obnove. Poteškoće s liturgijom i s neosjetljivošću za njezin smisao i estetiku imaju du-bok korijen u misli i kulturi modernoga čovjeka. Kulturalna kriza nije mogla mimoići kultnu čovjekovu dimenziju, pa se nestalnost kulture i kulturalna traganja neizbježno refl ektiraju i na liturgijskome licu Crkve. Koncilska ob-nova liturgije vremenski koincidira s razdobljem velikih idejnih i kulturalnih previranja, vođenih novim poimanjima slobode, pa je teško očekivati da bi obnova, koja je odabrala put povratka na izvore, mogla u to vrijeme osta-ti lišena samih previranja koja su zahvaćala misao Zapada. Zato je liturgiju potrebno promatrati iz njezine ‘igre vječnosti s vremenom’, kako bi postala ozdravljenje vremena i njegove usmjerenosti k punini, koja je u vječnosti.

Slaviti liturgiju danas, u vremenu koje je opterećeno vlastitom ‘težinom’ i brigom da bude ‘iskorišteno’, zahtijeva spremnost za odricanje od vrijednosti vremena. Potrebno je ‘izgubiti vrijeme’, odreći ga se, izručiti se nekorisnosti igre i slavlja, priznati nemoć našega truda oko života, kako bi se proniknulo u dar koji je onkraj naših mjera i naših viđenja života. U liturgiji, predani njezi-noj igri, postajemo dionici novoga svijeta, vječnosti koja je u Bogu. Zato je za iskrenost življenja vjere i za tako željenu snagu oko kršćanske preobrazbe svi-jeta, neophodno povjerenje u liturgiju. Ona zacijelo može dati smisao i oblik našemu životu i životu svijeta. Možda nedostaje samo povjerenja u nju.

Liturgija uvijek iznova uprisutnjuje Kristovo otajstvo spase nja i tako obnavlja Crkvu, zajednicu slavitelja.Đuro Seder: Kristovo uzašašće.

10


Slovo i duhO liturgijskim odredbama i smislu slavlja. Povijesni presjek.

Milan Dančuo

Na oblikovanje i razvoj kršćanskoga bogoslužja u prvim stolje-ćima Crkve utjecali su progonstvo i širenje kršćanstva po cije-lome Rimskom carstvu. Glavne odrednice kršćanskih slavlja

u to doba bile su improvizacija i kreativnost, a temeljna odlika bila je nerazdvojiv suživot slavlja i života, odnosno liturgijske duhovnosti i konkretnoga kršćanskog angažmana te uzornoga moralnog života. I u inkulturaciji liturgije u novi kulturni rimsko-helenistički svijet ostala je vjernost Crkve izvornomu smislu kulta. Institucionalizacija crkvenih struktura i ustrojba liturgijskih slavlja polagano nadvlada-vaju razdoblje stroge eshatološke usredotočenosti na skori Kristov dolazak te se težište prebacuje na življenu sadašnjost. Na taj način i razdoblje kreativnosti i improvizacije u kršćanskome kultu postu-pno prolazi te nastaju prave liturgijske knjige (sakramentari) te prve konkretne obredne upute i smjernice (ordines) o tome kako slaviti bogoslužje na ispravan način.

Obred (lat. ordo, red) od samih je početaka promatran kao mjesto i način uzbiljenja Kristove simboličke prisutnosti. Stoga je i liturgijsko slavlje oblikovano kao ordo, s ustaljenom obrednom formom. Budući da je obrednost redoviti oblik komuniciranja i vršenja, a komunicira i uprisutnjuje simbolički nešto izvanredno, ona je potrebna da bi se omogućila zbiljnost otajstva. Tako obredno vršenje ne prenosi samo sadržaj, već uvlači u obredni dinamizam kojim se postaje dionikom spasenjskoga događaja, a obredni čini, geste i riječi posreduju samo događanje. Može se zaključiti da takav dinamizam performira, pre-oblikuje, zahvaća vjernika i omogućuje događanje onoga što se go-vori i(li) gestama izražava. Obredno činjenje i obredna riječ mjesto su događanja otajstva gdje Bog sam djeluje po djelu Crkve. Obredni govor je liturgijski način komuniciranja koji se otvara Božjemu nau-mu spasenja.

Nakon prvih stoljeća kreativnosti u oblikovanju liturgijskih slavlja, s razvojem prvih liturgijskih knjiga obrednost slavlja nastoji se staviti u okvire odredaba kako bi se sačuvala istinitost prenošenja otajstva zbog raznih hereza, krivih učenja ili zbog nedostatka prikladne litur-gijske formacije zaređenih službenika. Povijesno gledajući, postoje tri vrste liturgijskih knjiga koje detaljno opisuju i uređuju sva liturgij-

Autentična spontanost i mudra kreativnost pred-

sjedatelja liturgijskog slavlja treba izvirati iz osobnoga

iskustva molitve u liturgiji. Svjestan važnosti liturgije

i što ona ostvaruje, njego-va sloboda u spontanosti i kreativnosti treba pošti-vati liturgijske tekstove i

odredbe. Stoga je nužno poštivati zadane tekstove

molitava i molitvenih obra-zaca. Oni su baština Crkve

i snažan znak njezinoga zajedništva u vjeri. Zato će

i riječi uvodâ, objašnjenjâ te molitvenih zazivâ, pred-viđenih da budu oblikovani

u pozornosti na vlastitosti pojedinih slavlja i pojedinih

zajednica, biti uvijek jasni nositelji liturgijske objek-

tivnosti, a nikada podložni subjektivnosti ili ‘posebno-

mu’ duhovnom senzibilitetu samog slavitelja.


ska slavlja, odnosno slavlje mise, liturgiju časova, slavlje sakramenata i ostalih obreda i blagoslova. Svrha takvih spisa je dobro uređenje svih obreda određene kršćanske zajednice, a poznati su pod nazivima ordines, ordinali i ceremonijali. Uz njih, propise, norme i rubrike za pravilno odvijanje slavlja donose još pontifi kali i rituali te, kasnije, misali. Na temelju ovih važnih dokumenata posje-dujemo neprocjenjiv uvid u strukturu i način slav-ljenja pojedinih obreda kroz povijesna razdoblja te se može promatrati postupno ustaljenje i utvr-đivanje liturgijskih propisa, obreda, običaja, mo-litava, čitanja i pjesama za pojedina slavlja, dane i blagdane. Kratko ćemo se zadržati na tim trima ‘tipovima’ ove vrste liturgijskih knjiga kako bi se moglo pobliže proniknuti u tijek obredne geneze.

‘Ordines’Ordines su u početku male knjižice, tzv. libelli, koji opisuju tijek i uređenje pojedinoga liturgijskog slavlja. Prema istraživačima liturgijske povijesti, postoje različiti nazivi za ove knjižice: Capitulare ecclesiastici ordinis, Instructio ecclesiastici ordi-nis, Breviarium ecclesiastici ordinis i sl., ili se u nazivu spominje vrsta slavlja kao npr. Ordo proce-ssionis, Ordo vel denuntiatio scrutinii itd. Zbirka rimskih knjižica, tzv. Ordines Romani najpoznatiji su primjer ove vrste liturgijskih spisa, a najstariji izvori se mogu smjestiti na kraj 7. i početak 8. stoljeća. Ordo je tekst u koji su skupljene sve potrebne informacije za pojedino slavlje. Uz detaljne obredne rubrike (napomene), za euhološke ili biblijske tekstove često se navodi njihov ‘incipit’ (tj. početne riječi) koji liturgijskoga služitelja upućuje na liturgijske knjige koji sadrže obredne tekstove kao što su sakramentar, misal, lekcionar i sl. Ordines su bili namijenjeni poglavito ceremonijaru ili osobi zaduženoj za pripremu slavlja; to su mogli biti spisi od nekoliko stranica pa do više deseta-ka stranica, s mnoštvom detaljnih uputa.

Danas se u rimskoj tradiciji može razaznati pedesetak objavljenih ordi-nes iz razdoblja od 7. i 8. stoljeća, kada su postojali kao zasebni sveščići, da bi se nakon miješanja s galskom tradicijom u 8. i 9. stoljeću spajali u sustav-nije zbirke dokumenata. Tako postoje tekstovi u kojima se prepoznaje izvor-na rimska jezgra, zatim galske prilagodbe te ostali dodani elementi također iz galske tradicije. Kako primjećuje C. Folsom, tekstovi u zbirkama ordines donose rubrike vezane uz slavlje mise, poglavito upute za papu, biskupe i svećenike, zatim za slavlje sakramenta krštenja, za ređenja, obrede pogreba, krunjenja cara, posvete crkve, propise vezane uz liturgijsku godinu, liturgiju časova, odredbe o samostanskim običajima, liturgijskome ruhu, kao i mno-ge druge napomene.

Liturgijsko slavlje uvijek unosi vjernika u susret s Kristom.Iz bazilike Santa Maria degli Angeli e dei Martiri, Rim, 2012.

12


OrdinaliOrdinali se razlikuju od ordines po tome što ne opisuju samo jedno liturgij-sko slavlje, već nastoje objediniti različite propise za slavlja kroz cijelu litur-gijsku godinu, sa svrhom da se postigne veća uniformiranost bogoslužja. I za ordinale postoje različiti nazivi u raznim liturgijskim tradicijama, kao npr.: Ordinarius, Liber ordinarius, Ordinale, Liber consuetudinis agenda, Cae-rimoniale, Observantia, Rituale, Rubricae… Ordinal sadrži detaljne propi-se za različite aspekte dobro uređenih liturgijskih slavlja euharistije, liturgi-je časova ili ostalih liturgijskih slavlja pojedinog redovničkog reda, zajednice ili biskupije. Budući da ordinali pripadaju nekoj krajevnoj ili mjesnoj, a ne općoj rimskoj liturgijskoj obrednoj tradiciji, ne postoji standardizirana zbir-ka spisa. Ordinali pripadaju povijesnom razdoblju između 11. i 14. stoljeća, a s njima se postupno uvodi uravnotežen odnos između ciklusa temporala i sanktorala te izmjenjivanja pomičnih i nepomičnih slavlja. Ustaljuju litur-gijske običaje i propise te donose uniformiranost liturgijske prakse.

Povijesni razvoj ove liturgijske knjige može se podijeliti na tri osnovna razdoblja. Prvi ordinali pojavljuju se sredinom 11. stoljeća i teško je pronaći

prijelazne oblike između ordinesa i prvot-nih ordinala. Jasniji kontinuitet može se pronaći jedino u monaškim zajednicama. Vrijeme 12. i 13. stoljeća je najplodonosni-je razdoblje stvaranja ordinala. Spisi se poboljšavaju, ispravljaju te su propisi toč-niji i jasniji, a upute s vremenom postaju tzv. rubricae generales misala i brevijara. Upravo se u to doba različite liturgijske knjige koje, svaka zasebno, sadrže moli-tvene tekstove, biblijska čitanja, glazbene upute i liturgijske propise za slavlja, spa-jaju u prve plenarne liturgijske knjige, objedinjujući u jedan svezak sve liturgijske tekstove potrebne za neko slavlje (molitve, biblijska čitanja, pjesme, zajedno s obred-nim uputama).

U trećem razdoblju, kada svaka redov-nička zajednica ili biskupija ima na raspo-laganju cjelovite tekstove općih rubrika za većinu slavlja, važnost ordinala opada. Tzv. breve, kao preteča današnjih liturgij-skih ‘direktorija’, bio je mali sveščić koji je sadržavao dodatne informacije kojih nije bilo u rubrikama, a nakon izuma tiskar-skog stroja breve bi se tiskao kao godišnji ordo, kako bi usuglasio i riješio poteškoće između kalendara i liturgijskih knjiga te uskladio tijek liturgijske godine s detalj-nim uputama za svaki dan u godini.

Liturgijski ustroj i red izviru iz smisla slavlja.

Ilustracija liturgijske procesije iz Kronike Ulriha Reichentala

o zasjedanju Koncila u Konstanzu (1414.-1418.).


Prema vrsti postoje katedralni ordinal ili ordinal druge crkve koja ovisi o biskupu, a sastavljen je od strane biskupa ili skupine kanonika, često i sa svrhom da se postavi model i za druge crkve u biskupiji. Postoje i ordina-li pojedinih samostana. Velike benediktinske opatije kao Montecassino ili Cluny posjedovale su vlastiti ordinal koji je utjecao i na oblikovanje običaja i propisa u manjim samostanima. Nadalje, javljaju se i ordinali redovničkih kongregacija i novih redovničkih zajednica. Počevši od 11. stoljeća, pod utje-cajem raznih reformi monaškoga života, mnogi se samostani ujedinjuju u kongregacije ili u druge oblike povezanosti, a u njima se njeguju isti ili vrlo slični liturgijski običaji i tradicije. Pojedine kongregacije imaju jedinstven ordinal kao propisani model za sve samostane u kongregaciji. Vjerojatno najznačajniji franjevački ordinal sastavio je franjevački general Haymo iz Favershama (+1244.). Njegovi Ordo breviarii i Ordo missalis kasnije su objavljeni pod nazivom Ordinarium secundum consuetudinem Romanae curiae te je svojim djelima izvršio značajan utjecaj na razvoj i široko prihva-ćanje rimskoga obreda na Zapadu.

Na kraju, postoje i rimski ordinali. Oni su poveznica između prvotnih rimskih ordinesa s kasnijim ceremonijalima. U povijesnom pregledu Fol-som izdvaja tri najvažnija: Liber politicus (1140.-1143.) kojeg je napisao Benedikt, kanonik u bazilici sv. Petra, zatim Ordo offi ciorum vel consuetu-dinum Bernarda, priora lateranske bazilike (1139.-1145.) te Ordo romanae ecclesiae curiae sastavljen za pontifi kata pape Inocenta III. (1198.-1216.) koji donosi obredne odredbe papinske kapele.

CeremonijalU odnosu na ordinal, ceremonijal ne sadrži liturgijske tekstove, kao ni inci-pit biblijskih čitanja ili pjesme, već s većom preciznošću opisuje liturgijske prakse i običaje pojedine zajednice tijekom cijele liturgijske godine. Prema vrsti, ceremonijal se može podijeliti na papinski i biskupski. Papinski cere-monijal nastaje u 12. i 13. stoljeću kada se razvojem rimske kurije objedi-njuju svi propisi i rubrike vezane uz papinska slavlja i dvorske protokole. Biskupski ceremonijali nastaju nešto kasnije i prilagodba su papinskoga ce-remonijala za potrebe i prilike slavlja u biskupijama. Uz papinski i biskupski ceremonijal potrebno je spomenuti i ceremonijal redovničkih zajednica koje su imale središnju upravu i standardizirane liturgijske odredbe.

Povijest papinskog ceremonijala može se, prema Martimortu, raščlaniti na pet razdoblja: početci u 12. stoljeću; razvoj krajem 13. stoljeća; promjene pod utjecajem selidbe papinskog dvora u Avignon u 14. stoljeću; ceremoni-jal u vrijeme velikih podjela i unutarcrkvenih sukoba u 14. i 15. stoljeću te vrijeme rane renesanse. U posljednjem razdoblju objavljena su dva važna ceremonijala: Caeremoniale romanum Pietra Burgosa, ceremonijara pape Nikole V. (1447.-1455.) te De caerimoniis Curiae Romanae libri tres Agosti-na Patrizija Piccolominija i Giovannija Burcharda koji su sastavili ceremo-nijal na zahtjev pape Inocenta VIII. (1484.-1492.).

Biskupski ceremonijal se s druge strane razvija odvojeno od papinskoga počevši od 14. stoljeća kada pojedini biskupi unose u vlastite ceremonija-le preinake i prakse specifi čne za njihove biskupije. Piccolomini i Buchard

14


sastavili su i ceremonijal za biskupe pod nazivom Pontificalis Ordinis liber tiskan 1485. godine. Upravo će taj ceremonijal postati temelj za Caeremonia-le episcoporum objavljen 1600. godine za pontifikata pape Klementa VIII. (1592.-1605.) kao plod liturgijske reforme Tridentskoga koncila. Taj je cere-monijal, uz povremene ispravke, preinake i dodatke, ostao na snazi sve do liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila. Novi Caeremoniale Epis-coporum, kao plod koncilske liturgijske obnove, objavljen je 1984. godine.

Pontifikal i ritualPontifikali kao liturgijska knjiga sadrže i molitvene tekstove i rubrike s upu-tama za pravilno odvijanje slavlja. Od prvotnih pontifikala – koji su poput ordines nastali kao knjižice za pojedina slavlja, a kasnije objedinjene u zbirke propisa i liturgijskih tekstova – od 10. stoljeća nastaju prvi pravi pontifikali. Rimsko-germanski pontifikal iz sredine 10. stoljeća jedan je od najvažnijih i najznačajnijih liturgijskih knjiga za razvoj rimskoga obreda. U drugom di-jelu donosi brojne propise vezane uz liturgijsku godinu i razna slavlja. Od ostalih važnih pontifikala mogu se navesti Rimski pontifikal iz 12. stoljeća, Pontifikal rimske kurije iz 13. stoljeća te Pontifikal Guillaumea Duranda s kraja 13. stoljeća. Pontificale Romanum iz 1485. godine (editio princeps), oblikovan na temelju Durandova pontifikala, a revidiran u izdanju Alberta Castellanija iz 1520. godine, objedinjuje cjelokupnu rimsku liturgijsku tra-diciju. Izdanjem od 1595. godine papa Klement VIII. promulgira ga za cijelu latinsku Crkvu te ostaje na snazi sve do liturgijske obnove Drugoga vati-kanskog koncila i novoga izdanja Rimskog pontifikala. Specifičnost je po-stkoncilske obnove da se pontifikal dijelom ponovno vraća u oblik manjih, zasebnih liturgijskih knjiga (kao primjerice Red potvrde), premda je i dalje sačuvana zbirka biskupu pridržanih slavlja (Rimski pontifikal).

Ritual (Obrednik) je s druge strane knjiga rezervirana za svećenike, a donosi i opisuje obrede za slavlja kojima predsjeda svećenik u župama ili drugim zajednicama. Ritual tako sadrži sve obrede, slavlja i blagoslove izvan mise i liturgije časova, koji nisu pridržani biskupu. Za ritual postoje različiti nazivi kao npr. Agenda, Obsequiale, Manuale, Sacerdotale, Pastorale itd.

MisalMisal objedinjuje nekoliko do tada zasebnih liturgijskih knjiga korištenih za euharistijsko slavlje. Uz ordines koji propisuju kako ispravno slaviti i kojih se liturgijskih propisa predslavitelj treba držati, u misal ulaze tekstovi koji su nekoć bili vlastiti sakramentaru, lekcionaru i antifonalu. Povijest nastan-ka misala vrlo je slojevita, i različiti razvojni oblici postojali su istodobno, a postupno se razne liturgijske knjige, izvorno namijenjene različitim litur-gijskim služiteljima, stapaju u Missale plenarium koji sadrži sve dijelove potrebne za misno slavlje. Prvi misali nastaju kao sinteza elemenata proi-zašlih iz najstarijih verzija sakramentara grgurovske i gelazijevske tradicije, u razdoblju od 9. do 12. stoljeća. U drugoj fazi, tijekom 13. stoljeća, misal se obogaćuje različitim tradicijama i običajima prisutnima u papinskoj liturgiji te u liturgijama velikih rimskih bazilika. Plod toga stapanja je prvi tiska-ni misal iz 1474. godine pod nazivom Missale secundum consuetudinem


Romanae Curiae. Posljednje dvije faze razvoja Rimskog misala su tridentska liturgijska reforma te liturgijska obnova Drugog vatikanskog koncila.

Godine 1570. objavljen je Missale Romanum pape Pija V. koji ostaje na snazi do 1962., tj. do obnovljenoga iz-danja pape Ivana XXIII. Tridentska je reforma ustanovila i defi nirala detaljne rubrike i propise za ispravno slavljenje mise te se takav pristup pod strogim li-turgijsko-pravnim aspektom nametnuo u načinu slavljenja, često stavljajući na-glasak isključivo na rigorozno obdržava-nje svih propisa, a zanemarujući pritom liturgijsku i sakramentalnu duhovnost koja bi izvirala iz slavlja.

Liturgijska obnova Drugoga vatikan-skog koncila iznjedrila je 1970. godine novi Rimski misal, koji je doživio dva revidirana i dopunjena tipska izdanja: 1975. i 2002. godine. U misalu je done-sena i Opća uredba Rimskoga misala za ispravno slavljenje mise, s odredba-ma vezanima uz uređenje liturgijskog prostora, kao i Opća načela o liturgij-skoj godini i kalendaru.

Slavlje između kreativnosti i obrednostiLiturgija, kako smo vidjeli u povijesnome presjeku, ustanovljuje obrednost s pomoću rubrika, propisa i liturgijskih knjiga. Međutim, potrebno je proma-trati propise i norme ne kao konačni cilj i svrhu slavlja, već kao okvir za ob-novljenu liturgijsku duhovnost. Smisao liturgije počiva u samome vršenju liturgijskih slavlja jer ona uzbiljuju Kristovo otajstvo spasenja, pa je stoga ispravno razumijevanje liturgije u njezinoj biti temeljna i nužna pretpostav-ka za ‘ispravno’ slavljenje liturgijskih čina. Takav je pristup od presudne važnosti za zaređene službenike koji predsjedaju liturgijskim slavljima, pa su liturgijske odredbe i propisi upućeni ponajprije njima. Iz tog je razloga važno da u svećeničkoj formaciji bude u dostatnoj mjeri zastupljeno teološ-ko vrednovanje i razumijevanje liturgije, poznavanje njezinoga povijesnoga razvoja kao i raznih grana liturgijske teologije, kao i vršenje liturgijske pa-storalne službe. Kako bi se pronašla ravnoteža između kreativnosti i obred-nosti, važno je istaknuti dva formativna naglaska: formiranje za liturgijsku molitvu i formiranje za liturgijsko predsjedanje.

Današnja liturgijska slavlja nerijetko trpe u svojoj jasnoći i estetici zbog neostvarene poveznice između samog slavljenja i molitve. Liturgija po svo-joj naravi i svrsi treba biti prvo i temeljno iskustvo molitve. Iako sama litur-

Misal objedinjuje u jednu knjigu molitvene tekstove (sakramentar) i obredne napomene slavlja (ordo). Missale plenarium biskupijâ Lausanne i Sion, Švicarska, 13. st.

16


gija ne iscrpljuje ostale oblike molitve, često se unutar zajednica stječe dojam da je liturgijski oblik molitve nezanimljiv, hladan, formalan ili težak, dok se privlačnijom doima molitva u samoći i tišini, ili pa ‘karizmatska’ zajednička molitva u opuštenoj i spontanoj ‘atmosferi’. Međutim, u životu vjernika i zaređenih službe-nika liturgija i molitva moraju se uvijek izno-va susretati, odnosno život vjernika je mjesto gdje će se objektivnost liturgije i subjektivnost pojedinca sresti, sjediniti i oblikovati životnu stvarnost. Liturgija tako formira za jednostav-nu i jasnu molitvu, a liturgijski tekstovi, moli-tve i obrednost stavljaju vjernika pred izazov osluškivanja Božje Riječi i njezinu ispravnu ži-votnu interpretaciju. Tako se liturgija ne svodi na puki ritualizam ili slijepo vršenje obrednih odredaba, već slavlje oblikuje život kršćana kako bi ih dovelo do punine molitve Crkve, od-nosno do sakramentalnoga zajedništva s Kri-stovim otajstvom.

Autentična spontanost i mudra kreativnost predsjedatelja liturgijskog slavlja treba izvirati iz osobnoga iskustva molitve u liturgiji. Svje-stan važnosti liturgije i što ona ostvaruje, nje-gova sloboda u spontanosti i kreativnosti treba poštivati liturgijske tekstove i odredbe. Stoga je nužno poštivati zadane tekstove molitava i molitvenih obrazaca. Oni su baština Crkve i snažan znak njezinoga zajedništva u vjeri. Zato će i riječi uvodâ, objašnjenjâ te molitvenih za-zivâ, predviđenih da budu oblikovani u pozor-nosti na vlastitosti pojedinih slavlja i pojedinih zajednica, biti uvijek jasni nositelji liturgijske objektivnosti, a nikada podložni subjektivno-sti ili ‘posebnomu’ duhovnom senzibilitetu

samog slavitelja. Formiran liturgijskom molitvom Crkve predslavitelj može biti onaj koji i izvan liturgijskog slavlja ljudima progovara o Bogu kako se u liturgiji govori Bogu. Crkvena tradicija nas uči da se Evanđelje naviješta onako kako se moli.

Do posljednje liturgijske obnove predsjedatelj slavlja bio je ‘zatvoren’ u statičnu obrednost i u propisno vršenje strogoga obrednog kodeksa. Da-nas je pristup slavlju značajno izmijenjen; predsjedatelj nije samo vršitelj obrednoga, već stoji okrenut prema zajednici, a time se promijenio i uvje-tovao taj odnos. Jednako tako, zbog moderne krize autoriteta, nerijetko se ulogu predsjedatelja ne promatra kroz duhovni autoritet koji se prima u sakramentu ređenja, već se autoritet prepoznaje jedino ako predsjedatelj

Liturgija svoj smisao i ljepotu crpe iz Kristova otajstva.

Foto: Shutterstock.


SIJEČANJ 20 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 21 P Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Heb 5,1-10; Ps 110,1-4; Mk 2,18-22 22 U Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik

Heb 6,10-20; Ps 111,1-2.4-5.9.10c; Mk 2,23-28 23 S Svagdan: Heb 7,1-3.15-17; Ps 110,1-4; Mk 3,1-6 24 Č Sv. Franjo Saleški, spomendan

od dana: Heb 7,25 – 8,6; Ps 40,7-10.17; Mk 3,7-12 25 P OBRAĆENJE SV. PAVLA

Dj 22,3-16 (ili: Dj 9,1-22); Ps 117,1-2; Mk 16,15-18 26 S Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan

2Tim 1,1-8 (ili: Tit 1,1-5); Ps 96,1-3.7-8a.10; Lk 10,1-9

27 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P Sv. Toma Akvinski, prezb. i crkv. naučitelj, spomendan

od dana: Heb 9,15.24-28; Ps 98,1-6; Mk 3,22-30 29 U Svagdan: Heb 10,1-10; Ps 40,2.4ab.7-8a.10-11;

Mk 3,31-35 30 S Svagdan: Heb 10,11-18; Ps 110,1-4; Mk 4,1-20 31 Č Sv. Ivan Bosco, spomendan

od dana: Heb 10,19-25; Ps 24,1-4b.5-6; Mk 4,21-25

VELJAČA 1 P Svagdan: Heb 10,32-39; Ps 37,3-6.23-24.39-40;

Mk 4,26-34 2 S PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA, blagdan

vl.: Mal 3,1-4 (ili: Heb 2,14-18); Ps 24,7-10; Lk 2,22-40

3 N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan: Heb 11,32-40; Ps 31,20-24; Mk 5,1-20 5 U Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Heb 12,1-4; Ps 22,26b-28.30-32; Mk 5,21-43

6 S Sv. Pavao Miki i drugovi, mučenici, spomendanod dana: Heb 12,4-7.11-15; Ps 103,1-2.13-14.17-18a; Mk 6,1-6

7 Č Svagdan: Heb 12,18-19.21-24; Ps 48,2-4.9-11; Mk 6,7-13 8 P Svagdan; ili: Sv. Jeronim Emiliani; Sv. Jozefina Bakhita, dj.

Heb 13,1-8; Ps 27,1.3.5.8b-9c; Mk 6,14-29 9 S Sv. Skolastika, djevica, spomendan

od dana: Heb 13,15-17.20-21; Ps 23,1-6; Mk 6,30-34

10 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Lurdska

Post 1,1-19; Ps 104,1-2a.5-6.10.12.24.35c; Mk 6,53-56 12 U Svagdan: Post 1,20 – 2,4a; Ps 8,4-9; Mk 7,1-13 13 S Svagdan: Post 2,4b-9.15-17; Ps 104,1-2a.27-28.29bc-30;

Mk 7,14-23 14 Č Svagdan: Post 2,18-25; Ps 128,1-5; Mk 7,24-30 15 P Svagdan: Post 3,1-8; Ps 32,1-2.5-7; Mk 7,31-37 16 S Svagdan: Post 3,9-24; Ps 90,2-6.12-13; Mk 8,1-10

17 N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan:

Post 4,1-15.25; Ps 50,1.8.16bc-17.20-21; Mk 8,11-13 19 U Svagdan: Post 6,5-8; 7,1-5.10; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9c-10;

Mk 8,14-21 20 S Svagdan: Post 8,6-13.20-22; Ps 116,12-15.18-19;

Mk 8,22-26 21 Č Svagdan; ili: Sv. Petar Damiani, biskup i crkveni naučitelj

Post 9,1-13; Ps 102,16-21.29.22-23; Mk 8,27-33 22 P KATEDRA SV. PETRA, blagdan

1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 S Sv. Polikarp, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Heb 11,1-7; Ps 145,2-5.10-11; Mk 9,2-13

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

pokazuje ‘učinkovitu’ kompetenciju i određenu osobnu karizmu u slavlju. To donosi i određene opasnosti pa je neophodno ponovno otkriti vrijednost ispravne ars celebrandi, trajno posvješćujući istinu da svećenik u slavlju stoji pred zajednicom in persona Christi. Predsjedatelj ispravno formiran na predsjedanje spoznaje dvostrukost svoje službe: sa zajednicom i za za-jednicu, odnosno sa zajednicom upućuje svoje molitve i ispovijeda vjeru u Gospodina, za zajednicu upućuje molitve i zajednici posreduje uprisutnje-nje Kristova otajstva. Pomak od ja predsjedatelj na mi zajednica omoguću-je zaređenom službeniku ispravno predsjedanje molitvom i sakramentima Crkve. Na taj ga način sama liturgija formira i omogućuje mu predsjedanje, kako bi bio službenik molitve Crkve i kako bi po Kristu bile ujedinjene moli-tve zajednice upućene Ocu, izvoru i darivatelju spasenja.

18

OTAJSTVO I ZBILJA 20. siječnja 2019.

Druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSva zemlja, Bože,nek ti se klanjai nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!

Ps 66, 4

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga narodai udijeli mir našem vremenu.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 62, 1-5Radovat će se ženik nevjesti.Čitanje Knjige proroka IzaijeSionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja. I puci će tvoju vidjeti pravednost i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Gospodnja. U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog. Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata jer ti si milje Gospodnje i zemlja će tvoja biti udata. Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96, 1-3.7-8a.9-10a.c

Pripjev: Navješćujte svim narodimačudesa Gospodnja!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo, kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove! Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« – Narodima pravedno upravlja.

Drugo čitanje 1Kor 12, 4-11Jedan te isti Duh dijeli svakome napose kako hoće.Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem. Kad god se slavi spomen Kristove žrtve, vrši se u nama djelo otkupljenja. Po Kristu.

Ulazna: 238 Dan Gospodnjiili: 108 Kliči Bogu (2. strofa psalma)

Otpj. ps.: 113 Navješćujte svim narodimaPrinosna: XV Oče, primi žrtvu ovu Pričesna: III Gospodin je pastir moj

ili: 260 O da bude radost Završna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova


Pjesma prije evanđelja 2Sol 12, 14

Bog nas pozva po evanđelju na posjedova-nje slave Gospodina našega Isusa Krista.

Evanđelje Iv 2, 1-12Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilej-skoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest ka-menih posuda od po dvije do tri mjere. Ka-že Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vi-nom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapi-ju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učeni-cima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj!

(Iv 4, 16)

Popričesna molitva Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi. Po Kristu.

Braćo i sestre, poniznom molitvom zazovimo nebeskoga Oca za njegovu Crkvu i s pouzdanjem mu povjerimo svoje živote. 1. Svoju Crkvu svakodnevno okupljaš na

svadbenu gozbu da kuša radost spasenja: prati ju svojim Duhom da raste u vjeri te svakom čovjeku nosi tvoj dar spasenja, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih Kristovim Duhom da uvijek umiju prepoznati potrebe ljudi i biti radosni nositelji tvoje blizine svima koje susreću, molimo te.

3. Za sve kršćane: ujedini ih u ispovijedanju vjere i u zajedništvu koje će svima svjedočiti ljepotu življenja evanđelja, molimo te.

4. Za naše obitelji: oslobodi ih od svakoga nepovjerenja i straha pred budućnošću; obnovi u njima ljubav kojom si ih ujedinio i daj im trajno otkrivati ljepotu zajedništva s tobom, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: iskaži im svoju dobrotu i uvedi ih u radost svoje vječnosti, molimo te.

Bože, izvore života, po svome Sinu svladao si moć grijeha i otvorio nam vrata spasenja. Usliši nam smjerne molitve i okrijepi nas da s pouzdanjem prihvaćamo svaku riječ tvoga Sina Isusa Krista.Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

»Što god vam rekne, učinite!« Svadba u Kani; Evanđelistar biskupa Egberta

iz Triera (Codex Egberti, fol. 20v), 10 st.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

I sus »učini prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi uče-nici«. Budući da današnji čovjek sve ma-

nje, ili uopće više ne vjeruje u Boga Stvoritelja, ovaj svijet i sve što se događa u svijetu, prestao mu je biti stvorenje, a time i veliko čudo, Bož-je čudo! Jer, ako vjerujemo u Boga, Stvoritelja ovoga svijeta, s lakoćom ćemo promatrati ovaj svijet kao čudo. U ovom vidljivome svijetu, spoznavat ćemo samoga Boga, kako piše sv. Pavao (Rim 1, 19-20; također Ps 19).

Čudesan svijetKolika li se samo čuda događaju svakoga da-na: rođenje djeteta, potpuno nove osobe, čuda ljubavi i prijateljstva, čuda prirodnih zakona, čuda ljepote životinjskoga i biljnoga svijeta, čudo što uopće nešto postoji… Za onoga tko vjeruje u Boga Stvoritelja svijet je stvorenje i upravo zato veliko Božje čudo. Dobro je zato zapitati se: Nije li možda i nama kršćanima pomalo izblijedjela vjera u Boga Stvoritelja pa više nemamo oči koje u vidljivome gledaju ne-vidljivo, oči koje ne primjećuju svakodnevna čuda u ovom svijetu, oči koje više ne uspijeva-ju sva Božja stvorenja motriti kao čuda Božje ljubavi? Zato nas čudo u Kani Galilejskoj želi potaknuti da, vjerujući u Boga Stvoritelja, za-hvalno i zadivljeno motrimo sav ovaj svijet, sva stvorenja kao Božja čuda te se upravo zbog to-ga brižno i s ljubavlju brinemo za njih.

Tko vjeruje u Boga Stvoritelja, imat će otvorene oči za druga čuda koja Bog čini pa ta-ko i za Kristova čuda. Sva čuda, «znamenja», koja je Isus činio imala su dvije temeljne naka-ne, kako proizlazi iz gore spomenute rečenice: objava Božje slave i čovjekova vjera kao zajed-ništvo s Bogom. Zapravo, Bog je i ovaj svijet stvorio s tim dvjema nakanama, odnosno ču-do ovoga svijeta trebalo je čovjeka dovesti do Čuda, do samoga Boga, do njegove dobrote. Budući da je čovjek sagriješio, Bog šalje svo-jega Sina, čudesno Čedo svoje ljubavi, kako bi čovjeka ponovno priveo svojemu Čudu, Slavi,

njegovoj dobroti. Pogledajmo kako nam Bog u današnjem evanđeoskom ulomku rasprostire čuda svoje ljubavi u Isusu Kristu.

Čudo Isusa KristaBog u Isusu Kristu dolazi na svadbu, odnosno, pozvan je na svadbu, kako nas izvješćuje Ivan. Bog se time objavljuje kao ‘svadbeni Bog’, Bog braka i saveza. Cijeli Stari zavjet pokazuje nam Boga koji se bračno i u trajnom savezu vjerno-sti vezuje uz izraelski narod. Bog time objav-ljuje sebe kao ljubav, ali ne ljubav kao nešto općenito, kao nekakvu nestabilnu i prolaznu emociju, nego ljubav kao bračni savez vjerno-sti do kraja, do smrti. Bog je već podučavao izraelski narod što znači vjerovati u takvoga svadbenog Boga, Boga saveza i vjernosti: u vjeri, a to znači u potpunoj vjernosti saveza prianjati uz Boga. Vjera je svadbeni događaj, događaj saveza i vjernosti. Budući da Bog iza-bire svadbu, brak, kao simbol samoga sebe i svoje ljubavi prema čovjeku, bio on grješan ili ne, brak se jedino tako ima shvaćati i živje-ti: kao savez vjernosti »dok smrt ne rastavi«, bio supružnik grješan ili ne. Tamo gdje se vi-še ne vjeruje u Boga saveza i vjernosti, tamo je sasvim razumljivo da ni brak ne može dugo opstati. Rastava braka između čovjeka i Boga uzrokuje rastavu braka između supružnika! Ili pak, rastava braka između čovjeka (vjere) i Bo-ga, uzrokuje rastavu ‘braka’, vjernosti između svećenika, redovnika, redovnice i Boga!

Bog, dakle, u Isusu Kristu dolazi kao svad-beni Bog, Bog koji posvećuje bračni, sveće-nički, redovnički život. Otkriva, da se vratimo uvodnoj misli, čudo svoje ljubavi, a to je ljubav saveza i vjernosti. Ali sada Bog u Isusu Kristu ide još korak dalje, objavljuje još veće čudo, a to je čudo »novoga saveza«, čudo utjelovlje-nja: Bog se u Isusu Kristu bračno sjedinio s ljudskom naravi, Bog i čovjek postali su ne-raskidivo i trajno »jedno tijelo« (Ef 5, 31-21). Divnoga li Božjega bračnog čuda! Bog je toliko snažno postao jedno s čovjekom da više i ne

II. nedjelja kroz godinu

O čudu u Kani Galilejskoj


razlikujemo božansko i ljudsko u Isusu Kristu: njegovo božansko jest njegovo ljudsko; nje-govo ljudsko jest njegovo božansko. To divno i veliko čudo, bračno čudo na svadbi u Kani, poziva i nas da poput učenika vjerujemo u Isusa Krista, da se to čudo ostvaruje u nama, da mi sami postanemo to bračno čudo: da ga i mi odlučno ‘pozivamo’ u svoje živote, da se i u nama događa i ostvaruje svadbena radost, brak – vječni savez vjernosti između naše duše i tijela s Isusom Kristom – te postanemo »jed-no tijelo« u Isusu Kristu.

Čudesna Marija i čudesni kršćaniIvan nam kazuje da se to bračno čudo ne može ostvariti bez Blažene Djevice Marije. Jer, ona je prva ljudska osoba koja je, kao Bogorodi-ca, rodila bračno čudo Božjega utjelovljenja u Isusu Kristu i tako što je sama postala to čudo, Kristova zaručnica. Stoga se u nama kršćani-ma nikad čudo utjelovljenja, prisutnosti Božje u nama, ne događa bez Marije, odnosno nika-da se ne može istinski događati ako se ne utje-čemo njezinu zagovoru, još više, ako ne činimo ono što nam ona kazuje o uvjetima za istinski i potpuni susret s Isusom Kristom.

Kao prvi uvjet, to je prvo Marijina posluš-nost. Pogledajmo s kakvim mirom, s velikim mirom poslušnosti, Marija prima Kristove opore riječi: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nije to prvi put da Krist

‘izaziva’ Mariju, ali ne da bi nju provjeravao – zna on da je ona bezgrješna – nego da na njezinu primjeru ‘izazove’ nas da ju slijedimo u njezinoj poslušnosti. U nama se ne može do-goditi čudo braka Krista i duše ako ne postoji Marijina poslušnost.

Kao drugi uvjet, to je Marijina poniznost. Ona ne nameće Isusu na koji način da čini ču-do, kako da djeluje. A mi? E da, mi bismo htjeli ‘čuda’, ali bismo Isusu Kristu propisivali na ko-je načine da ih ostvaruje. Marija nas pak uči da se najbolja čuda u našem životu događaju kada ‘pustimo’ Boga da on čini čuda na svoj način. Uglavnom su Kristovi načini djelovanja čuda ako smo poslušno pozorni poput Marije, ona obična čuda u svakodnevici (to su one obične »kamene posude«): susreti s osobama koje ni-smo očekivali, neki novi posao koji se dogodio iznenada, župne i redovničke zajednice u koje smo poslani. Nažalost, u tim običnim čudima mi se ne ponašamo poput Marije ili poput onih poslužitelja koji spremno prihvaćaju ta-kve Kristove načine. Mi želimo svoje načine, spektakularna čuda, neobične događaje, nešto posebno. Tu tražimo ‘vino’, a uvijek nalazimo samo svoju ‘vodu’. Trčimo za ljudskim čudi-ma, a pred nosom su nam Kristova čuda, naša obična ‘voda’ koju Krist želi pretvoriti u ‘vino’.

Zato nas Marija, Kristova Majka, uči po-slušnosti i poniznosti. A ako nam teško padaju poslušnost i poniznost, ugledajmo se u samoga Isusa Krista. Nije samo Marija poslušna i po-nizna, to je i sam Krist. U konačnici, on ipak poslušno i ponizno čini ono što mu Marija ka-zuje! Čudesno, Bog sam u Isusu Kristu poka-zuje poslušnost i poniznost (Lk 2, 51; Fil 2, 8).

Čudesno se bogatstvo krije u ovome evan-đeoskom ulomku, u ovoj Božjoj riječi. Pokušao sam ovdje biti samo jedan običan ‘poslužitelj’ koji se trudi barem malo ‘zagrabiti’ iz dubine Svetoga pisma te donijeti to malo čitateljima ovoga teksta. Uostalom, svaki svećenik, propo-vjednik i nije ništa drugo doli poslužitelj svo-jim vjernicima, kako bi svi vjernici ‘posluživa-li’, služili jedni druge u Isusu Kristu, kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

S. Erentrud Trost: Svadba u Kani, crkva Marije Pomoćnice kršćana, Hagen-Kuhlerkamp, 1964.

22

OTAJSTVO I ZBILJA 27. siječnja 2019.

Treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu sva zemljo! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u svetištu njegovu.

Ps 96, 1.6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,ravnaj našim životomda vršimo tvoju volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Neh 8, 2-4a.5-6.8-10Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu da narod može razumjeti što se čita.

Čitanje Knjige NehemijineU one dane: Svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili spo-sobni razumjeti ga. I na trgu koji je pred Vo-denim vratima čitao je knjigu od ranoga ju-tra do podneva, pred ljudima i ženama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.Književnik Ezra stajaše na drvenu besjedištu koje su podigli za tu zgodu. Otvori knjigu naočigled svemu narodu jer je bio poviše od svega naroda, a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: »Amen! Amen!« Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do ze-mlje. I čitahu iz knjige Božjeg zakona po od-lomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita.Potom namjesnik Nehemija, svećenik-knji-ževnik Ezra i leviti koji poučavahu narod re-koše svemu narodu: »Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!« Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pri-premljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Go-spodnja vaša je jakost.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8-10.15

Pripjev: Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja – srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji – ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni.

Riječi ti usta mojih omiljelei razmišljanje srca moga pred licem tvojim.Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Drugo čitanje 1Kor 12, 12-14.27 – kraća verzija

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nas sa sobom i primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duha, da nam budu na spasenje. Po Kristu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 82 ili 152 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: 91 Riječi tvoje, GospodinePrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 246 Ovdje je sada

ili: Gledajte u Gospodina (ŽV 1-2012)Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

Prijedlozi za pjevanjePrijedlozi za pjevanje


Pjesma prije evanđelja Lk 4, 18

Gospodin me posla blagovjesnikom biti siro-masima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Evanđelje Lk 1, 1-4; 4, 14-21Danas se ispunilo ovo Pismo.

Početak svetog Evanđelja po LukiKad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobo-đenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potla-čene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.

Iv 8, 12

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom božanskom životu: daj da u tom daru uživamo svu vječnost. Po Kristu.

Ulazna: 82 ili 152 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: 91 Riječi tvoje, GospodinePrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 246 Ovdje je sada

ili: Gledajte u Gospodina (ŽV 1-2012)Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

Rasvijetljeni mudrošću Kristove riječi, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:

1. Ispuni mudrošću Duha Svetoga svoju Crkvu na putu kroz svijet: daj da vjerno nasljeduje Krista Učitelja i bude neumorna u naviještanju Evanđelja života, molimo te.

2. Okrijepi svetošću života pastire Crkve i sve svećenike: daj da budu dostojni učitelji tvoga naroda te po njihovu radosnom služenju tvoje Kraljevstvo raste i obnavlja svijet, molimo te.

3. Obnovi u svima nama dar vjere da s novim oduševljenjem prihvatimo poslanje koje nam povjeravaš te budemo odgovorni u izgradnji kršćanskoga lica našega društva i čitave nam domovine, molimo te.

4. Otvori nam srca da se tvoja riječ nastani u nama te po djelima ljubavi i dobrote budemo nositelji tvoje blizine onima koji trpe u siromaštvu i osamljenosti, molimo te.

5. Rasvijetli tamu smrti naše pokojne braće i sestara i obraduj ih darom vječnoga zajedništva s tobom u slavi, molimo te.

Gospodine, udijeli ovoj svojoj zajednici mudrost razumijevanja tvoje riječi da uvijek spoznajemo tvoju volju i životom ju vršimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza…Maria Cavazzini Fortini: Isus u sinagogi u Nazaretu, 2014.

24

OTAJSTVO I ZBILJA

Ovom nedjeljom počinje navještaj odlo-maka iz Lukina evanđelja. To je razlog zbog kojega je odbrani evanđeoski od-

lomak sastavljen od dva početka. Od početka evanđelja i početka Isusova javnoga djelova-nja. Na početku Luka Teofilu kaže s kojom je namjerom ispitao događaje i o njima napisao svoje evanđelje. Luka ne piše nekoj zajednici niti nekim nepoznatim, anonimnim, budu-ćim čitateljima. Piše Teofilu. Osobno. Nije mu premalo pisati jednom čovjeku. Njegovo ime, Teofil, u stanju je ugostiti svakog čitatelja. Kao da Luka kaže da je »ljubav prema Bogu«, koju nosi ime Teofil, pretpostavka za čitanje. Nije riječ o povijesnome tekstu premda će Luka pisati o događajima koji su se ispunili »među nama« (Lk 1, 1). Tekst želi pomoći Teofilu da se »osvjedoči o pouzdanosti« svega u čemu je poučen (Lk 1, 4). Najprije je poučen, a potom će sâm čitati Lukin tekst kako bi se osvjedočio da je pouka u koju je uveden pouzdana. Dru-gim riječima, njegova vjera nije oslonjena na nepouzdane priče, nego na pomno ispitane događaje koje su »predali očevidci i sluge Rije-či«. (Lk 1, 2). Ovaj uvod nije suvišan za kasnije čitatelje i slušatelje. On je poziv da se smjeste u kožu Teofila i dopuste da im pouku osvijetli i učvrsti Lukin tekst.

Današnji evanđeoski odlomak preskače iz-vještaj o Isusovu rođenju, djetinjstvu, krštenju i kušnji u pustinji i nastavlja opisom početka njegova javnog djelovanja. Iz pustinje se Isus vratio u snazi Duha u Galileju. Svoje djelova-nje počinje nakon krštenja i pripreme. Upravo je dovršio dugi post, nadvladao kušnje kojima je u vrijeme posta u Judejskoj pustinji bio izlo-žen i vraća se u Galileju. U Galileji nije nepo-znat, ali sada je drukčiji. Luka kaže da se vratio »u snazi Duha«. Novost je tolika da je glas o njemu ispunio svu okolicu. Isus naučava po si-nagogama. Prihvaćen je s oduševljenjem. Svi su ga slavili.

Dolazi u Nazaret. Tu je rastao i tu je sve do tada bio kod kuće. Vraća se u život oblikovan uobičajenim ritmom. Subotom po svom običaju odlazi u sinagogu. Njegovo javno djelovanje ni-je revolucija i nije usmjereno protiv postojećega načina odnosa prema Bogu. Baš naprotiv. On čini što je i ranije činio. No, sada je sve drukčije. U njegovim gestama i u njegovim riječima vi-brira snaga Duha. Ništa nije neobično, ali sve je puno sadržaja. Luka opisuje obične, jednostav-ne geste, ali one su sada pune neke nesvakidaš-nje sile i snage. Sve je dobilo novu dimenziju.

Isus ustaje za čitanje. Kao da nam Luka pred očima slika važnost i značenje ovog usta-janja na noge. Nitko ne kaže zašto bi baš Isus trebao ustati i čitati, ali se čini kao da je to sa-mo po sebi razumljivo. Nitko ne kaže da svi očekuju da baš on čita u sinagogi, ali glas koji je pukao o njemu kao da to opravdava bez i jedne riječi. Očekivanje prisutnih i čežnja da čuju ka-ko će i što će govoriti stvaraju ozračje zgusnu-te pozornosti na svaki njegov pokret. Pružaju mu Knjigu proroka Izaije. Nije on tražio baš tu knjigu, ali u njoj će pronaći značajan tekst koji će svima otvoriti oči za ono što još nisu vidjeli

III. nedjelja kroz godinu

Ponovo u sinagogi – kao prvi put

Floriano Ippoliti: Isus u sinagogi u Nazaretu, 2009.


Moliti s Crkvomi upoznali. On razvija svitak i nalazi mjesto ko-je počinje riječima: »Duh Gospodnji na meni je…« Pred nama se odvija polagan i značajan prizor razvijanja svitka ispunjena Božjom rije-či. Knjiga je davno napisana, ali vrijeme ju nije učinilo zastarjelom ili neaktualnom. Isus ne će započeti nekom novom riječi koja bi bila svje-žija od starih Božjih riječi. On razvija Izaijinu knjigu kao da je do tada nitko nije razvio i iz nje čitao. Pročita kratki odlomak, »savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede« (Lk 4, 20).

Riječi su još u zraku. Isus sjeda. To je po-ložaj poučavanja. Mojsije je poučavao sjedeći. Isus će poučavati sjedeći. Učitelj sjedi i kao da kaže da ima vremena za svoje slušatelje. Dok je čitao, stajao je. Time je primao riječ koja dolazi odozgor. Sada sjeda i želi primljenu ri-ječ tumačiti. Božja riječ traži da joj se posveti vrijeme i pozornost. Ona nije nejasna, ali joj slušatelj treba dati vrijeme i pozornost kako bi ju mogao primiti, razumjeti i usvojiti. Tu-mačenje nije sporedno i nepredviđeno. Ono je sastavni dio subotnjega odnosa prema Božjoj riječi. Svi očekuju da se dogodi nešto važno. Oči sviju uprte su u Isusa. Riječ je o kratkom, ali iznimnom trenutku napetosti slušatelja na prvu riječ govornika. Sad treba početi govo-riti. Što li će reći? Taj kratki trenutak između pročitanoga teksta i početka govora ispunjen je sabranom i zgusnutom pozornošću. Tišina. Nitko ne izgovara ni jednu riječ. Upravo je ne-stalo šumova odjeće koji su se još čuli dok su zauzimali svoja mjesta i sjedali kako bi mogli pozorno slušati. Muk. Sve oči uprte su u njega.

Sinagoga u Nazaretu toga jutra, u tom trenutku između Izaije proroka i Isusovog tu-mačenja, postaje mjesto na kojem se prvi put pokazuje što je i kakva je Božja riječ. Objav-ljenja je i napisana davno, ali njezino se ispu-njenje događa u točno određenome trenutku. I upravo će to biti sadržaj Isusova tumačenja riječi. Ne će govoriti o smislu riječi proroka Izaije. Ne će tumačiti Izaiju i njegove namjere. Ne će govorit o tradiciji i njezinim zaslugama oko očuvanja i predaje Izaijine knjige. Reći će jednostavno: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Sve je odjednom

usmjereno na njega. Ne samo očekivanje što će im reći, nego je u trenu jasno da on sebe vidi u Izaijinim riječima. Kao bljesak munje morala je prostrujati u svijesti njegovih slušatelja misao da se davne prorokove riječi ispunjaju na nje-mu. Odjednom Bog nije samo govorio ocima u prorocima, nego je njegova riječ posred njih. Isus je usred sinagoge živa Božja prisutnost.

Događaj u nazaretskoj sinagogi dramati-čan je i s neočekivanim obratima. No, Crkva je ovaj liturgijski izvještaj razdvojila na dva dijela. Tek sljedeće nedjelje nastavit će čitati o reakciji Isusovih slušatelja. Kao da je u Crkvi postalo jasno kako ovoj zgusnutosti i napetosti treba dati vremena u kojem će vjernici, Teofili, moći prepoznati i razumjeti što se sve događa kada se po prvi put susretnu s Isusom.

Dramatičan preokret snažne pozornosti u iznenadan i jak otpor nije samo priča o nazaret-skim vjernicima. U njemu se zrcale mnoge vjer-ničke priče kroz dugo vrijeme povijesti. U njemu se može nazrijeti i moguća priča svakog Teofila. Za sada je važno uzeti vremena, barem tjedan dana, i u njemu boraviti u blizini Isusovih riječi u nazaretskoj sinagogi. Uprijeti svoj pogled u njega i s pozornošću očekivati njegovu riječ.

Ante Vučković

Savijen svitakTvoja riječ Gospodine i savijen svitakkazuju da je u tebi ispunjenje svega proroštva i svega iščekivanja.Ti, Iščekivani, danas si među nama:u riječi koju zboriš,u kruhu i vinu kojim nas krijepiš,u zajednici koju nam daješ da jedni drugima budemomjesto obnavljanja i svjedočenja dara vjere.U tebi, Gospodine, smijem reći:»Duh Gospodnji na meni je, posla me…«Okrijepi mi vjeru, Gospodine,da umijem gledati jasnoćom tvoga pogledai daj mi radost blagovjesništvada noseći ljepotu tvoje blizinebudem bližnji svima koje susrećem. Amen.

26

OTAJSTVO I ZBILJA 3. veljače 2019.

Četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSpasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo.

Ps 106, 47

Zborna molitvaGospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 1, 4-5.17-19

Postavih te za proroka svim narodima.Čitanje Knjige proroka JeremijeU dane Jošijine: Dođe mi riječ Gospodnja: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utro-bi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majči-na izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te. Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postav-ljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kra-ljeva i knezova judejskih, svećenikâ i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.« – govori Gospodin,Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 71, 1-4a.5-6ab.15ab.17

Pripjev: Usta će moja razglašivati pomoć tvoju.

Tebi se, Gospodine, utječem,ne daj da se ikada postidim!U pravdi me svojoj spasi i izbavi,prikloni uho k meni i spasi me!

Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenjajer ti si stijena i utvrda moja.Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.

Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,Gospodine, uzdanje od moje mladosti!Na te se oslanjam od utrobe;ti si mi zaštitnik od majčina krila.

Drugo čitanje 1Kor 13, 4-13 – kraća verzija

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaLjubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zr-calo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja. Po Kristu.

Ulazna: 79.1 Spasi nas, Gospodineili: 219 Gospode, Bože

Otpj. ps.: Usta će moja (www.hilp.hr) Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 260 O da bude radost Završna: 224.1 i 4 Oče naš dobri


Pjesma prije evanđelja Lk 4, 18

Gospodin me posla blagovjesnikom biti siro-masima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Evanđelje Lk 4, 21-30

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzva nja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu pris-podobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mno-go bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nije-dan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaRasvijetli lice svoje nad slugom svojim, po svojoj me dobroti spasi! Gospodine, ne bilo me stid što te zazvah!

Ps 31,17-18

Popričesna molitva Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život. Molimo da po tom sredstvu spas enja neprestano rastemo u vjeri. Po Kristu.

Nebeskomu Ocu, koji nam je po svome Sinu otvorio vrata svoga milosrđa, uputimo ponizne molitve:

1. Za Crkvu u svijetu: vodi ju mudrošću svoga Duha da u svim kušnjama života ponizno osluškuje tvoju riječ te bude Majka i Učiteljica svima koji te traže, molimo te.

2. Za pastire Crkve: oslobodi ih svake nedostojnosti u tvojoj službi i daj da se radosno predaju poslanju koje si im povjerio, molimo te.

3. Za ljude koji su zavedeni snagom zla: oslobodi ih robovanja grijehu i obnovi ih svjetlom vjere koja nadvladava svaku tamu, molimo te.

4. Za roditelje i sve odgovorne u politici, znanosti i zdravstvu, kojima je povjerena briga za dar života: da vođeni tvojom ljubavlju poštuju dostojanstvo svake osobe, od začeća do prirodne smrti, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: okrijepi nas svojim Duhom da uzmognemo svladati otpor koji naša srca zatvara pred tvojom riječju te trajno rastemo u predanju tebi, molimo te.

Svemogući Bože, u ovim prošnjama izručujemo ti svoje živote. Obnovi u nama sve što je ranjeno grijehom, a srca nam ispuni žarom vjere da radosno hodimo putem spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Izbaciše ga iz grada i htjedoše ga smaknuti…Freska u opatiji Lambach, Austrija, 11. st.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Današnji odlomak iz Evan-đelja po Luki možemo ra-zumjeti samo ako se prisje-

timo odlomka koji je naviješten prošle nedjelje. Isus je došao u Nazaret, mjesto u kojem je odra-stao, i jedne subote ondje u sinagogi pročitao odlomak iz Knjige proroka Izaije (61, 1-2). Taj odlomak počinje ovim riječima: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siro-masima…«. Na kraju čitanja Isus se obratio prisutnima i rekao im: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima!« Tim Isu-sovim riječima započinje današnji odlomak, a potom slijedi pozitivna reakcija ljudi u sinagogi: »I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.« To pretpostavlja da je Isus rekao još koju riječ o navedenome Izaijinu proroštvu i protumačio ga tako da su se svi divili. No, divljenje nije isto što i prihvaćanje.

Naime, izvještaj o Isusovu nastupu u naza-retskoj sinagogi ne završava pozitivnom reak-cijom naroda, nego se nastavlja na neočekivan način. Uslijed divljenja milini Isusovih riječi odjednom dolazi do obrata koji započinje pri-mjedbom: »Nije li ovo sin Josipov?«

Opiranje IsusuEvanđelist Luka ne bilježi tko je prvi izgovorio te riječi. Jednostavno kaže: »govorahu«. To znači da se radilo o rečenici koju je jedan čo-vjek (ili više njih) najprije rekao tišim ili jačim glasom, a onda je ona kružila i ponavljala se među okupljenima. Na temelju brze Isusove reakcije zaključujemo da su te riječi, unatoč početnome divljenju prisutnih, morale biti iz-govorene tonom koji je dovodio u pitanje ispu-njenje Izaijina proroštva u Isusu ili u bilo kome drugom tko bi dolazio iz ambijenta kakvom je Isus pripadao. Uostalom, znamo iz Evanđelja

po Ivanu da je i Natanael iz susjedne Kane Galilejske, kad mu je Filip rekao »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i pro-roci: Isusa sina Josipova, iz Nazareta« (Iv 1, 45), odgovorio: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« (Iv 1, 46). Natanaeolovo retoričko pi-tanje vjerojatno nije bilo tek izraz susjedskoga antagonizma, nego je doista svjedočilo o tome kako je Nazaret bio sredina koja nije poticala razvoj dobrih strana svojih stanovnika.

Kad Isus prisutnima u sinagogi navodi izreku »Liječniče, izliječi sam sebe« i kaže da će mu zacijelo reći neka učini i u Nazaretu ono što se dogodilo u Kafarnaumu, osjeća se da iza toga stoji nazaretsko obescjenjivanje njegova djelovanja. Tipično za ljude iz sredine koja s razlogom nema velik ugled u susjedstvu, Na-zarećani se ponašaju kao da su njihovi duhovni standardi tobože veći od onih u Kafarnaumu i drugim mjestima. To što stanovnici Kafarna-uma kod Isusa smatraju čudesnim i velikim, Nazarećani relativiziraju time da je Isus sin jednoga običnoga Josipa kojega svi oni pozna-ju. Tako i nesvjesno Nazarećani podcjenjuju sami sebe te pokazuju uskoću svoga razmišlja-nja u kojemu ne mogu prihvatiti da bi u njiho-voj sredini ponikao netko poput Isusa.

IV. nedjelja kroz godinu

Isus prođe između njih…

On prođe između njih i ode. (Maria Cavazzini Fortini: Isus u Nazaretu, 2013.)


No, ta osobina nije vlastitost samo Naza-rećana. Isus u nastavku svoga govora navodi primjere iz starije proročke povijesti Izraela. Ono što sada doživljava Isus, već je doživio progonjeni prorok Ilija kojega je, kao čovjeka Božjega, u vrijeme gladi u svoju kuću primila poganska siromašna udovica u Sarfati Sidon-skoj (1Kr 17, 7-24).

Slično je doživio i prorok Elizej koji je imao više uspjeha u izliječenju od gube poniznoga poganina Naamana Sirca, nego u odgoju svo-ga pohlepnoga sluge Gehazija (2Kr 5, 1-27). Stranci su se pokazali otvorenijima proročkoj poruci od domaćih ljudi.

Isusovi primjeri uvrijedili su Nazarećane i doveli do toga da su se svi okrenuli protiv njega. Na početku su mu se svi divili. Potom je izjava da je on sin Josipov uzrokavala zbunjenost i po-dijeljenost. Na kraju su se svi ispunili gnjevom i odveli Isusa na rub brijega da ga strmoglave.

Ostadoše sami, nad provalijomBilo bi zanimljivo vizualno predočiti taj prizor. Uz povike i guranje svih nazočnih, nekoliko jakih Nazarećana čvrsto drži Isusa vodeći ga prema rubu brijega s namjerom da ga strmo-glave. Putem do provalije Isus se možda i ne opire. Ali kad su došli do ruba brijega, događa se nešto čudesno. Evanđelist Luka to pripovi-jeda s najvećom jednostavnošću. Bez ikakva drugoga detalja on kaže: »No on prođe između njih i ode.« (Lk 4, 30). Ni njihovo neprihvaća-nje ni njihovo aktivno protivljenje Isusu nisu mogli spriječiti nastavak njegova djelovanja. Tako priča koja govori o zatvorenosti Nazare-ćana prema svome sumještaninu Isusu, ima najotvoreniji mogući završetak.

Nakon što je Isus prošao između onih koji su ga htjeli strmoglaviti, oni sami ostali su na rubu brijega pred izborom. Mogli su ili sami nastaviti dalje putem kojim su krenuli i str-moglaviti se u provaliju, ili se okrenuti i vra-titi za Isusom. Završni prizor ovoga događaja slikovito i stvarno govori što znači slijediti ili ne slijediti Isusa. Nasljedovanje Isusa nije iz-bor ovoga ili onoga načina života. To je izbor između života i smrti.

Otvoreni završetci u pripovijedanjima ima-ju svoju funkciju. Oni nam ne otkrivaju kako su na kraju postupili likovi iz ispripovijedano-ga događaja. Ne znamo je li tko od Nazarećana pošao za Isusom ili nije. Otvoreni završetak daje čitatelju mogućnost da sâm nastavi i do-vrši pripovijest. Mogućnosti su, naravno, razli-čite. Ali čitatelj je dobio sve upute o tome u ko-jem pravcu treba ići kako bi pripovijest imala dobar svršetak.

Domagoj Runje

Život ispunjen RiječjuU bogoslužju Crkve uvijek iznovaodjekuje tvoja riječ, Gospodine:»Danas se ispunilo ovo Pismo.«Odjekuje među zidovima, pored nas, katkad tako glasno da ju ne čujemo,jer još nije našla smiraj u srcu našem.Odzvanja, odjekuje, opominjei tako nestaje, prolazi između nas.Otvori nam srca, Gospodine,da budu meka postelja tvojoj riječii daj da Pismo što se ispunja po čudesnosti tvoga nauma,udahne mudrost našim riječima,snagu našim djelima,čistoću našim željamai ljepotu našim odnosima.Ono se ispunja tek kada svemu dade puninu.Nek nam žiće bude mio odjek tvoje riječii odsjev tvoje blizine,koja svemu daje ljepotu vječnosti.

Moliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s Crkvom

»Isus prođe između njih i ode.« Ne primijetiše njegova nestanka jer nisu bili spremni prihvatiti njegovu riječ spasenja. I ona je prošla između njih. On se s njima ne sukoblju-je. Ostavlja im naviještenu riječ. Može se i nama dogoditi da isus »između nas prođe i ode«, da ni nad nama ne učini nikakvo čudo i da nas ne za-hvati njegova riječ spasenja. Zato je sveti Augu-stin govorio: »Bojim se Gospodina koji prolazi.«

ZRNJE

30


Peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaDođite, prignimo koljenai padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin, Bog naš.

Ps 95, 6-7

Zborna molitvaGospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim dobročinstvima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 6, 1-2a.3-8Evo me, mene pošalji!Čitanje Knjige proroka IzaijeOne godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!« Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« Tada čuh glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138, 1-5. 7c-8

Pripjev: Pred licem anđelâ pjevam tebi, Gospodine.

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.

Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje kad čuju riječi usta tvojih, nek pjevaju putove Gospodnje: »Zaista, velika je slava Gospodnja!«

Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

Drugo čitanje 1Kor 15, 3-8.11 ( kraća verzija )Ovako propovijedamo, ovako vjerujete.Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaDoista, predadoh vam ponajprije što i pri-mih: Krist umrije za grijehe naše po Pismi-ma; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pi-smima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonošče-tu, ukaza se i meni. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, ti nam jelo i piće daješ za održanje vremenitog života. Molimo te da nam postanu i otajstvo vječnoga spasenja. Po Kristu.

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljenaili: 228 Po obećanju

Otpj. ps.: Pred licem anđela (ŽV 1-2010)Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 247 Uzmite, jedite

ili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 753 Do nebesa


Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 19

Hajdete za mnom, govori Gospodin,učinit ću vas ribarima ljudi

Evanđelje Lk 5, 1-11Oni ostaviše sve i pođoše za njim.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napu niše obje lađe, umalo im ne potonuše.Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isu-sovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, htio si da jedemo od jednog kruha i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta. Po Kristu.

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo Ocu nebeskom da nam obnovi snagu vjere i pouzdanje u njegovu riječ. 1. Za tvoju Crkvu, zajednicu vjernika:

učvrsti ju u vjeri i nauku apostolâ da uvijek bude pozorna na tvoju riječ kako bi u svim iskušenjima svijeta pronalazila siguran put spasenja, molimo te.

2. Za sve kojima povjeravaš vodstvo svoga svetoga naroda: okrijepi ih u predanju tvome pozivu i daj da njihov život bude putokaz svetosti svima koji te traže, molimo te.

3. Za braću i sestre koji su posustali na putu vjere: prodahni ih svojom mudrošću i pomozi da u Crkvi, zajednici tvojih učenika, pronađu ljepotu zajedništva s tobom, molimo te.

4. Za nas, tvojom milošću ovdje sabrane: ukloni iz našega srca svaki otpor pred tvojom riječju i pomozi nam da dobrotu kojom nas obnavljaš u ovome sakramentalnome slavlju umijemo posvjedočiti svojim bližnjima i svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: primi ih u zagrljaj svoje vječnosti, molimo te.

Dobri Bože, po svome Sinu Isusu Kristu ti si u nas pohranio snagu novoga života. Obnovi nam vjeru da umijemo uvijek prepoznati tvoje lice i radosno svjedočiti tvoj dar spasenja svim ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Isus sjede u lađu i poučavaše mnoštvo.Vladimir Blažanović: Isus propovijeda.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Susret s Gospodinom – to je središte da-našnje, nama naviještene Božje riječi. Prorok Izaija o tome susretu govori sli-

kama nebeske liturgijske službe, dok Evanđe-lje taj susret smješta u svakodnevicu. Trenutak velike blizine s Gospodinom podudaran je sa sviješću o udaljenosti od Boga i o vlastitome grijehu. Čuli smo da je Izaijina ispovijed vjere povezana s njegovim ispovijedanjem grješno-sti. Tako je i s apostolom Petrom koji ispovije-da vjeru govoreći Isusu: Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine! Susret s Bogom za so-bom povlači korjenitu promjenu jer uključuje poslanje. Prorok Izaija kaže: Evo me, pošalji mene! A Petar će postati ribarom ljudi.

(Novi) početciZa Apostolskoga prvaka to je trenutak krize, tre-nutak razlučivanja. Za nas je važno primijetiti da Bog često djeluje i utječe na čovjeka u ozračju krize. To je važno i za Petra. Na početku svoga odaziva i odluke da nasljeduje Isusa nalazi se u iskustvu krize, da bi u kasnijemu hodu trenutci krize postali još dubljima. I baš zato su se po-kazali mogućima novi početci. Dakle, početak Petrova poziva obilježen je: poslušnošću Božjoj Riječi (Petar kaže: »Na tvoju ću riječ baciti mre-že.«), prepoznavanjem svoje udaljenosti i nedo-stojnosti (»Idi od mene!«) i priznanjem grijeha (»Grješan sam čovjek.«).

Na istome je tragu i njegov novi početak. Nakon što je tijekom Isusove muke triput za-tajio Gospodina, njegov će novi početak očito-vati ista obilježja: ponajprije, sjetio se Isusovih riječi koji mu je rekao da će ga triput zatajiti, riječî istoga Isusa na čiju je riječ bacio mreže. Sjetio se njegova pogled, kako je zapisao Evan-đelist: »Gospodin se obazre i upre pogled u Pe-tra.« Nadalje, očitovala se udaljenost, odmak, jer se Petar nije približio, nego je izišao iz kuće velikoga svećenika, prepoznavši svoj grijeh, i zatim gorko zaplakao. U suzama, koje mogu izražavati blizinu i radost susreta, ovdje se oči-tuje daljina i tuga.

Petar koji je prihvatio baciti mreže usred dana, nakon neuspjeloga ribolova noću, odri-če se svoje mjerodavnosti, oslanjanja na svoje sposobnosti i sigurnosti i živi vjeru, živi po-uzdanje u Gospodina. Nepobjediva sigurnost u Božju prisutnost potiče Petra da svoju bu-dućnost povjeri Božjemu obećanju da će »lo-viti ljude«. To nije poziv da se nekoga zavara i uhvati u mrežu. Isus ne rabi isti glagol koji se koristi u govoru o ribolovu. On kaže da će »lju-de izvlačiti žive« (grč. anthrópous ese zōgrôn), a to znači da će ih izvesti u život, jer su morske dubine i vode u Bibliji znak prijetnje. Zato je važno poslanje apostola da ljudima pomognu živjeti. Tako i sveti Ambrozije tumači da mreže Isusovih učenika čuvaju ljude za život, ne pre-puštajući ih utapanju u smrtnim valovima.

Obrati na mjestima neuspjehaUšao je u prostor ljudskih nesigurnosti u ko-joj nedostaju zemaljski oslonci. Polazeći od toga što jest – ribar – pozvan je postati nešto drugo i ‘loviti’ ljude. Ta promjena temelji se sa-mo na Božjoj riječi. To je neprocjenjivo dobro koje ostaje Petru i svakomu od nas vjernika. Na tome temelju učenici će trebati činiti ono što je učinio Isus: naviještati Božju riječ, ući u životni prostor ljudi noseći njegovu prisutnost.

Isus je ušao u lađu, među apostole koji nisu ništa ulovili; kao da ih je uzeo, ‘ulovio’ svojom riječju. Tako je mjesto neuspjeha, po Isusovoj prisutnosti, postalo plodonosnim mjestom i mjestom blagoslova. To je ono što nas povezuje i s otajstvom križa, toga prostora i događaja ko-ji izvana djeluju kao ružnoća i poraz, a zapravo su ostvarenje milosti blagoslova i radosti.

Osim toga, lijepo je u Evanđelju vidjeti na-stajanje zajednice. Čuli smo da je druga lađa došla upomoć Petrovoj lađi koja se neočeki-vano našla u teškoćama zbog obilnoga ulova. U kršćanskoj se zajednici pomaže, prepoznaju se potrebe; ljudi od suradnika (od družine – métokoi) postaju članovima zajedništva (koi-nonoi); udruga postaje zajednica i obitelj.

V. nedjelja kroz godinu

Kristovi ulovljenici


Crkva je po svojoj naravi životno mjesto na kojemu su jedni usmjereni na pomaganje dru-gima; ona je zajednica u kojoj se voli i u kojoj smo zavoljeni. U njoj je uvijek potrebno upo-zoravati na opasnost da postane i djeluje poput ‘interesne skupine’; da djeluje na način tvrtke, s poduzetničkim duhom, s gospodarskim ili političkim ciljevima. A njezina je narav da obje-dinjuje živote ljudi kako to čini obitelj i ne može živjeti svoju vjerodostojnost, ako nema ljubavi.

I u današnjoj Radosnoj vijesti sve je pokre-nuto i ostvareno ljubavlju, od trenutka kada je Isus spazio dvije lađe uz obalu, preko njegova poticaja da izvezu na pučinu, te njegova uko-račaja u razočaranja učenika, do prepoznate sigurnosti, sadržane u pozivu, radi kojega sve ostaviše. A posrijedi je – ljubav koja je dar i po-ziv; dolazi od Boga i u njemu ima svoj razlog i puninu. Zemaljski život ne daje odgovor na pitanje zašto voljeti, zašto se darivati drugima, zašto se žrtvovati i biti nesebičan. Znamo da nikakav novac nije konačni odgovor na demo-grafska pitanja. On je samo pokazatelj čemu dajemo prednost.

Ljubav pripada najdubljemu sloju našega bića koji se ne dopušta opisati riječima, nego nam ostaju samo slike. Baš kao i proroku Izaiji koji je slušao nama dobro poznat hvalospjev, preuzet u naše misno slavlje: Svet, svet, svet, Gospodin nad vojskama, to jest: Gospodin, Stvoritelj svih stvorenja i svega stvorenoga.

To je njegova vojska, rođena iz otajstva ži-vota, o kojemu nam piše sveti Pavao: »Preda-doh vam ponajprije što i primih.« Tu je sažetak kršćanske predaje, smisla kršćanske tradicije. Krist koji je umro i uskrsnuo, koji se ukazao učenicima kao živ i koji živi u svjedočanstvima kršćana, u svakome životu – jedinstveno i ne-ponovljivo.

I kada Pavao govori o sebi, govori ispunjen poniznošću, Izaijinom i Petrovom. Naziva se ‘nedonoščetom’, ničim zaslužan i prepun div-ljenja što Bog čini u životu grješnika. I kada kaže: ili ja ili oni, ne misli na sukob i podjele, nego na širinu iskustva koje možemo izabrati, svjesni da se Bog svima dariva i da nema be-skorisnih života i da nema grijeha koji Kristo-va ljubav ne može preobraziti u milost i bla-goslov. Pavao kaže: svejedno hoćete li gledati moj životni put ili put drugih kršćana, uvijek ćete naći Krista. Tu ljepotu, neizrecivu i pre-obilnu, slavimo u otajstvu života koje nam je Krist povjerio i od kojega živimo u poniznosti i radosti euharistije.

Ivan ŠaškoNe boj se! Odsada ćeš loviti ljude!Vladimir Blažanović: Susret Isusa i apostola Petra, 2008.

34


Šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaBudi mi, Gospodine, hrid zaštite, tvrđava spasenja.Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi imena svoga vodi me i ravnaj!

Ps 31, 3-4

Zborna molitvaBože, rekao si da boravišu pravednu i iskrenu srcu.Daj da mi budemo takvite se trajno nastaniš u nama.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 17, 5–8Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka,a blagoslovljen koji se uzda u Gospodina.

Čitanje Knjige proroka JeremijeOvo govori Gospodin:»Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i srce svoje od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodušto korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 1, 1-4.6

Pripjev: Blago čovjeku koji se uzdau Gospodina.

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Gospodnjemu, o zakonu njegovu misli dan i noć.

On je ko stablo zasađeno pokraj voda te-kućica što u svoje vrijeme plod donosi; li-šće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi. Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih.

Drugo čitanje 1Kor 15, 12.16-20Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo:Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvine uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ovaj prinos očisti i obnovi na sliku Kristovu, da vršimo tvoju volju i postignemo obećanu nagradu. Po Kristu.

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduili: 220 Gdje god su dvojica

Otpj. ps.: Blago čovjeku (www.hilp.hr)Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet

ili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi

ili: 859 Spasitelju, dobri Isukrste


Pjesma prije evanđelja Lk 6, 23ab

Radujte se i poskakujte, govori Gospodin, evo, plaća vaša velika je na nebu.

Evanđelje Lk 6, 17.20-26Blago vama, siromasi! Jao vama, bogataši!Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus siđe s dvanaestoricomi zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše:»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vamakoji sada plačete: vi ćete se smijati!Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!« »Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, uživali smo kruh s neba. Daj da ga uvijek budemo gladni jer nam daje pravi život. Po Kristu Gospodinu našemu.

Rasvijetljeni mudrošću Kristove riječi, uputimo svoje prošnje nebeskomu Ocu:1. Čuvaj u vjernosti tebi svoju Crkvu;

daj da u svim kušnjama i izazovima svijeta slijedi mudrost Evanđelja te se zdušno zauzima u izgradnji tvoga Kraljevstva na svim područjima života, molimo te.

2. Sve kojima je u svijetu povjerena služba upravljanja i gospodarenja prodahni odgovornošću za opće dobro i istinskom brigom za nemoćne i potrebite, molimo te.

3. Učvrsti zajedništvo ove župne zajednice: daj da nam nedjeljna slavlja budu radost susreta s tobom i izvor snage za svjedočanski život vjere, u ljubavi koja obnavlja svijet, molimo te.

4. Obnovi u svima nama milost krštenja, da snaga novoga života koji si u nama začeo bude zalog evanđeoskoga zajedništva s ljudima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

5. Za preminulu našu braću i sestre: grijehe im milostivo oprosti i uvedi ih u radost svoje vječnosti, molimo te.

Po svojoj dobroti usliši, svemogući Bože, naše molitve; okrijepi u nama dar vjere i daj da mudrost Evanđelja prodahne sve naše brige i životna nastojanja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!Vladimir Blažanović: Isusov Govor na gori.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Za današnju liturgiju izabran je prvi od svih psalama. Kao takav ključ je za njihovo razumijevanje. Svojevrstan je

uvod u svakodnevnu molitvu izabranoga naro-da i životni program. Psalam je, kao što i doli-kuje uvodu, kratak, ali je u njemu svaka riječ važna i dobro odvagnuta. Progovara o dva pu-ta pred kojima se ljudi nalaze: put blagoslova i put prokletstva. Tako se ističe sloboda čovje-kova izbora. On može birati hoće li biti blagos-lovljen ili proklet, ovisno kojim će putem kre-nuti. Pritom se ne misli na dvije skupine ljudi, nego na dva načina življenja, koji su prisutnu u svakoj osobi. Svatko pojedinačno svojim živ-ljenjem bira blagoslov ili prokletstvo, a Zakon služi kao putokaz kako se ne bi krenulo na put prokletstva nego koračalo stazom blaženstva. Sam početak Psalma svjedoči kako nas Bog želi sretne: »blago čovjeku« ili »blagoslovljen čovjek«. To je istodobno tvrdnja i poticaj. Čo-vjek koji »uživa u Zakonu Gospodnjem« već je blagoslovljen, a bit će blagoslovljen i u vječno-sti. Znakovito je što se puno više govori o pra-vednima, nego o opakima. Oni su tek »k’o plje-va što je vjetar raznosti«, dok Bog svima nudi dioništvo »u zajednici pravednih«.

Pravi smjerBožju želju za blagoslovom svih ljudi ističe i prorok Jeremija. Odlomak iz njegove knjige, izabran za današnje slavlje, počinje svečanim proglasom: »Ovo govori Gospodin.« Prorok tako naglašava važnost svojih riječi te, s jedne strane, upozorava slušatelja da u svojoj slobodi ne krene pogrešnim putem, a s druge ohrabru-je onoga koji korača pravim putem. Stoga, za razliku od Psalmiste, započinje prokletstvom: »Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka.« Jere-mija je tu Gospodinovu riječ najprije osobno iskusio, a potom ju kao pouku nudi svojim su-vremenicima. Ne želi da i oni prožive ono što je sâm doživio.

Njegova knjiga otkriva kako se radi o osobi dubokih osjećaja koja je njegovala prijatelj-stvo i radovala se dobrom društvu, ali je osje-tio prokletstvo ostajanja bez potpore obitelji i prijatelja, kao i optužbe sunarodnjaka za ne-dovoljno domoljublje i lažno prorokovanje. On ne dovodi u pitanje vrijednost međusobnog pomaganja, nego upozorava na opasnost po-uzdavanja isključivo u ono što je prolazno. Bog je onaj u koga se treba uzdati. Kad bilo tko ili što preuzme Božje mjesto u čovjekovu životu, čovjek pada u idolatriju. Tako su se velikaši ko-jima se prorok obraća više uzdali u ljudska sa-vezništva, nego u Savez s Bogom. Posljedično tomu dopuštali su i štovanje drugih ‘bogova’ te i vanjskim znakom pokazali idolopoklonstvo u kojemu su već živjeli. To je prokletstvo koje srce odvraća od Boga.

Odvraćati je suprotno od obraćati. Obrati-ti se znači krenuti u smjeru Boga, a odvraćati znači ići istim putem, ali u drugome smjeru. Obraćenje vodi blagoslovu, a odvraćanje pro-kletstvu. Isti životni put može odvesti na su-protne strane. Bogu je stalo do pravoga smjera i

VI. nedjelja kroz godinu

Blaženstvo ili prokletstvo

Đuro Seder: Susret s Isusom.


sretnoga cilja svake osobe. Zato je kod Jeremije, kao i kod Psalmiste, unatoč tome što mu govor započinje prokletstvom, više teksta posvećeno blagoslovu. Suvremenike potiče slikom iz sva-kodnevice da budu »nalik na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.« Oni koji nisu svjesni kako im je »sreća na domaku«, u zajedništvu s Bogom, bit će prisiljeni tavoriti »dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj«.

Oslanjajući se na starozavjetnu tradiciju o blagoslovu i o prokletstvu progovara i Isus: »Blago vama!« i »Jao vama!«. Međutim »jao« ne znači konačnu osudu, nego proročki poziv na obraćenje kako bi na kraju svima bilo »bla-go«. O konkretnim situacijama siromaštva, gladi i žalosti, Isus govori iz osobnoga isku-stva. Evanđelja nam ga pokazuju siromašnog, onog koji nema gdje glavu nasloniti; u pusti-nji je gladan i žedan, plače nad mrtvim prija-teljem i sudbinom Jeruzalema, a na koncu je progonjen. No, u isto vrijeme sretan je i kliče od radosti jer je Otac otajstva objavio maleni-ma. Vrhunac je bio na križu: siromašan, bez odjeće, žedan, vapi Ocu, progonjen od naroda i odbačen od učenika, ali umire pun pouzdanja predajući se u Očeve ruke. Tako se iz iskustva blaženstva rodilo otajstvo uskrsnuća.

Spasenje cjelovite osobe, a ne samo dušeIsusovo uskrsnuće nije samo sretan kraj nje-gove osobne povijesti, nego je pokazatelj naše budućnosti i zora pobjede čovječanstva nad smrću. Sveti Pavao poučava kako je Krist »pr-vina usnulih«. Bog je uzeo naše tijelo i živio po njegovim zakonitostima rođenja, patnje i smr-ti, da bi nam pokazao i konačni smisao, a to je uskrsnuće tijela. Smrt više nije zid, nego vrata. Isus ih je otvorio, a mi ćemo za njim. To je ono »blago« koje Bog nudi svim ljudima.

Ova istina vjere bila je teško prihvatljiva već u apostolsko vrijeme, a tako je i danas. Do-nekle je i sama Crkva tomu kriva inzistirajući na spasenju duše. Još uvijek je snažno prisut-na krilatica »Spasi dušu svoju!«. U takvom se

ozračju tjelesnost smatra manje važnom, ili čak grešnom i opterećujućom. Nerijetko se grijesi svode gotovo isključivo na tjelesno pod-ručje. »A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.« Bog nas uzima ozbiljno u našoj cjelovitosti duše i tijela te nas poučava da u ovom prolaznome svijetu nismo samo tjelesni, i da u vječnosti ne ćemo biti sa-mo duhovni. Isus »siđe s njima«, ali i »podi-gne oči«. Zato Crkva ne govori samo o duši, nego i tijelu i njegovoj vrijednosti te promiče moralna načela o cjelovitosti ljudske osobe i bori se protiv svega što želi umanjiti i poniziti dostojanstvo čovjekove tjelesnosti.

Slavko Slišković

Bogatstvo siromaštva

Sve bogatstvo života stoji u blagu siromaštva,jer bogati smo tek onoliko koliko smo siromasi u duhu,onoliko koliko smo u srcu slobodni od onoga što smo stekli i što posjedujemo.

Učiš nas, Gospodine,da naše bogatstvo nije u onome što imamoi da siromaštvo nije u tome što oskudijevamo.

Gospodine, ne budi nam daleko kada oskudijevamoi ne daj da te napustimo kada obilujemo.Nauči nas radovati se životu u tebida ne budemo posjedovani od onoga što posjedujemo.Obdari nas mudrošću ophođenja i s oskudicom i s blagostanjem,jer znamo da ista je milost koja spašava i bogataša od njegova bogatstva i siromaha od njegova siromaštva.

Budi nam blizu, Gospodine, uvijek,i pomozi nam da ne budemo rasipnici siromaštvakojim si čudesno obogatio naše živote.Amen.

Moliti s Crkvom

38

U DUHU I ISTINI

Besplatno primiste, besplatno dajte!Iz Poruke pape Franje za Svjetski dan bolesnika 11. veljače 2019.

Život je Božji dar. Sveti Pavao opominje: »Što imaš da nisi primio?« (1Kor 4, 7). Upravo zato što je dar, život se ne može smatrati jednostavno svojinom ili pri-vatnim vlasništvom, posebice u svjetlu postignućâ na polju medicine i biotehno-logije koja bi u čovjeku mogla pobuditi napast da manipulira »stablom života«.

Usred današnje kulture rasipanja i ravnodušnosti htio bih istaknuti da je dar kategorija koja najbolje odgovara izazovu današnjeg individualizma i druš-tvene fragmentacije, dok istodobno promiče nove odnose i načine suradnje među narodima i kulturama. Dijalog, kao pretpostavka dara, otvara prostore i stvara mogućnosti za ljudski rast i razvoj koji mogu razbiti ustaljene sheme ostvarivanja moći u društvu. Darivanje se ne smije poistovjećivati s davanjem poklona, jer se može nazivati takvim samo ako uključuje sebedarje; ne smije ga se nipošto svoditi ni na puki prijenos nekog vlasništva ili nekog predmeta.

Svaki je čovjek siromašan i potrebit. Kad se rodimo, trebamo brigu naših ro-ditelja da bismo preživjeli i tako u svakoj fazi i etapi života ostajemo na neki način ovisni o pomoći drugih i nitko se od nas ne će moći nikada osloboditi toga da trebamo pomoć drugoga. Uvijek ćemo, kao »stvorenja«, biti svjesni svojih ograničenja pred drugim pojedincima i situacijama. Iskreno priznavanje te istine poziva nas da budemo ponizni i hrabro provodimo u djelo solidarnost kao krjepost prijeko potrebnu za život. (…)

Tek kad se čovjek ne smatra svijetom za sebe, nego pojedincem koji je po svo-joj naravi povezan sa svima drugima, koje na jedan iskonski način doživljava kao »braću«, moguće je u društvu u djelo provoditi solidarnost usmjerenu na opće dobro. Ne trebamo se bojati priznati da smo u potrebi i nesposobni dati si sve ono što nam je potrebno, jer sami i svojim vlastitim silama ne ćemo uspjeti nad-vladati sve naše ograničenosti. Ne bojmo se to priznati, jer se sâm Bog, u Isusu, prignuo (usp. Fil 2, 8) i nastavlja se priginjati nad nas i nad naša siromaštva da nam pomogne i daruje nam ona dobra koja ne možemo ni zamisliti. (…)

Znamo da je zdravlje relacijsko, ovisno o interakciji s drugima i zahtijeva po vjerenje, prijateljstvo i solidarnost. To je blago koje se može u punini uži-vati tek kad se dijeli s drugima. Radost velikodušnog darivanja pokazatelj je zdravlja kršćanina.Sve vas povjeravam Mariji, Zdravlju bolesnih (Salus infi rmorum). Neka nam ona pomogne dijeliti darove koje smo primili u duhu dijaloga i uzajam-noga prihvaćanja, živjeti kao braća i sestre pozorni na potrebe drugih, znati darivati velikodušna srca i naučiti radost nesebičnog služenja drugima. Svima s velikom ljubavlju jamčim svoju blizinu u molitvi i svima od srca upućujem svoj apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 25. studenoga 2018.,na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja.


Molitva za bolesne i umirućeSv. Ivan Pavao II.

Svemogući i vječni Bože, Oče siromaha, utjeho bolesnih, nado umirućih,

tvoja ljubav neka upravlja svakim trenutkom našega življenja.Iskazujemo ti hvalu za dar ljudskoga života, a osobito za obećanje života vječnoga. Znademo da si uvijek blizu svima koji su skršena srca, siromasima, svim slabima i svima koji trpe.

Bože nježnosti i sućuti, primi molitve koje ti upravljamo za našu bolesnu braću i sestre. Umnoži im vjeru i pouzdanje u tebe. Utješi ih blizinom svoje ljubavi; ako je to tvoja volja, povrati im zdravljei okrijepi ih novom snagom u duši i u tijelu.

Oče dobrostivi, blagoslovi umiruće, blagoslovi sve koji će se doskora susresti s tobom licem u lice. Mi vjerujemo da si smrt pretvorio u vrata vječnoga života: očuvaj u svojoj ljubavi našu umiruću braću i sestre i povedi ih sigurnom rukom u dom vječnoga života s tobom.

Bože, izvore svake jakosti, pogledaj i zaštiti sve koji skrbe za bolesne i umiruće:daruj im duha hrabrosti i nježnosti; podrži ih u njihovim naporima da donesu okrjepu i ozdravljenjei daj da uvijek više budu jasan znak tvoje ljubavi koja sve preobražava.

Gospodaru života i Temelju naše nade,daj da svi spoznaju da si ti Otac pun ljubavi, Bog milosrđa i sućuti. Amen.

Molitva u Kući bolesnih i umirućih, Kalkuta, 3. veljače 1986.

Pisma čitatelja

40 živovrelo 1 - 2019

Trenutak

40

U starijim crkvama moguće je na zidovima, ispod posvetnih križeva, vidjeti svije ćnjake

sa svijećama. U novoposveće nim crkvama takvi su svijećnjaci, čini se, rijetkost. Molimo vas za odgovor: postoje li neke odredbe o tome i u kojim se prigodama pale svijeće uz posvetne križeve u crkvi?

Mislav R., Zagreb

a potom ga se rasvjetljuje svijećama: uz njega se pale oltarne svijeće, a potom i svijeće pri-pravljene uz mjesta pomazanja zidova, čime se pokazuje da je Krist »Svjetlo na prosvjetljenje naroda« te da njegovim sjajem odsijeva Crkva, zajednica vjernika.

Kršćanska osjetljivost za znak svečanoga »rasvjetljivanja« crkve u slavlju njezine posve-te oblikovala je i posebne svijećnjake koji su se ugrađivali u zidove crkve ispod kamenih posvet-nih križeva. Današnje liturgijske odredbe ne donose o tome nikakve upute, kao što nema ni odredaba o paljenju svijeća uz posvetne križeve u nekoj drugoj prigodi, osim u tome jedinstve-nome slavlju posvećenja crkve. No, osjetljivost za govor znaka i za vrijednost slavljenja obljet-nice posvete crkve potiče na smislenost i op-ravdanost paljenja svijeća uz posvetne križeve u godišnjemu slavlju (obljetnici) posvete crkve.

Tomu se slavlju u mnogim zajednicama ne pridaje potrebna pozornost, pa se ono ili ne slavi, ili se u njemu ne vidi posebna pa-storalna vrijednost. Slavlje obljetnice posve-te vlastite crkve može, međutim, biti milosni trenutak koji zajednicu vjernika podsjeća da i sami tvore Crkvu, živi hram, »sazdan na temeljima apostola, sa zaglavnim kamenom Isusom Kristom«, kako to lijepo izriče moli-tva posvete crkve. Kameni križevi uklesani u zidove crkve i svijeće pod njima podsjetnik su da se Crkva na slavlje okuplja u »svjetlu otaj-stva Križa«, živo urezanoga u živote vjernika.

Paljenje svijeća uz posvetne križeve u slav-lju obljetnice posvete crkve može biti doživ-ljeno kao jedinstven trenutak u liturgijskoj godini, trenutak koji je u potpunosti vlastit toj zajednici i njezinoj odgovornosti za Svjetlo kojim su milosno rasvijetljeni. Paljenje svije-ća uz posvetne križeve u tome jedinstvenome trenutku može biti prepoznato također kao prigoda da se u vjernicima probudi svijest i za-jednička odgovornost za samo zdanje koje im je povjereno kao mjesto svetoga okupljanja.

Svijeće kod posvetnih križeva u crkvi

Slavlje posvete crkve malo je poznato većini naših vjernika. Mnogi nisu nika-da imali prigodu biti dionicima slavlja

posvete crkve, pa značenje toga slavlja, kao i znakovi koji su u liturgijskome zdanju vidljiv spomen na posvećenje crkve, ostaju neza-mijećenima i slabo razumljivima. Tako je i s posvetnim križevima koji se ugrađuju u sti-jene (zidove) crkve i koji se u bogoslužju po-svećenja crkve pomazuju krizmom. O njima smo već pisali u našemu listu (2008., br. 11). Ti posvetni križevi, redovito uklesani u ka-men i ugrađeni u zidove crkve, spomen su na slavlje posvećenja u kojemu biskup krizmom, posvetnim uljem, pomazuje oltar i zidove cr-kve. Oni su tijekom stoljeća toliko srasli sa slavljem posvete crkve da je Kongregacija za obrede 1696. godine izdala odredbu prema kojoj, u nedostatku valjanih pisanih svjedo-čanstava o posveti neke crkve, posvetni križe-vi na njezinim zidovima mogu biti prihvaćeni kao sigurno jamstvo njezine posvećenosti.

Današnji Red posvete crkve predviđa da se nakon posvetne molitve i pomazanja oltara po-mazuju i zidovi crkve na posebno označenim mjestima: biskup, naime, krizmom znamenuje dvanaest križeva koji su raspoređeni po zidovi-ma crkve; umjesto dvanaest križeva mogu biti četiri križa. Pomazanjem oltar postaje znamen Krista, Pomazanika, a pomazanje zidova crkve označuje da se ona »sva i zauvijek namjenjuje kršćanskom bogoslužju« (Red posvete crkve, 16). U daljnjemu koraku slavlja posvete crkve oltar se, nakon kađenja, prekriva stolnjakom,

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

U Liturgijskom kalendaru za svaki tjedan kroz godinu predviđene su po dvije stranice s naznakom liturgijskih čitanja za svaki dan te citatom iz evanđelja dana. Na kraju kalendara nalazi se Mjesečni preglednik za 2020. godinu. Kalendar ima 152 stranice i tiskan je dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC ovitku, što mu osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Na veće količine odobravamo popust. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom na: [email protected], faksom na broj +385 (0)1 5635 051 ili pozivom na broj +385 (0)1 5635 050.

Cijena: 28,00 kn

Liturgijski kalendar za 2019.

Ivan

a Ća

var, 2

016.

Documents

1 živovre - hilp.hr · Ljepota iz smisla Sav je život traganje za smislom. I život vjere uvijek iznova upire pogled onkraj vidljivosti, u vječnost, u otajstvo Krista, kako bi