Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list82015

Kršćanske slike Nebaod 9. kolovoza do 5. rujna 2015.

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo urednikova riječ 1

Život u otvorenosti Nebu

naša tema: Slike Neba 2 Liturgija Crkve i dar Otvorenih nebesa,

A. Crnčević

Slike neba u kršćanskoj liturgiji:convivium, paradisus, civitas. I. Šaško

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

A. Crnčević, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković, I. Raguž

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dvadeset i druga Gospodinovo

u duhu i istini 36 Euharistijsko klanjanje

prema tekstovima bl. Alojzija Stepinca

trenutak 40 Obrednost šutnje u liturgiji

SLIKA NA NASLOVNICI:

Vječnost u slici neba. Svod u mauzoleju Galle Placidije,

Ravenna, poslije 425.

8 • 2015 

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   8–2015.

živo vrelo 1

GŽivot u otvorenosti Nebu

Gledati otvorena nebesa – slika je Kristova dara otkuplje-nja. Krist dolazi »s neba«, iz Očeva svijeta. U Isusovu na-učavanju »nebo« nije prostor izvan zemaljskoga iskustva,

nego život u Bogu, zbilja koja nije daleko ni od koga tko je otvoren Kristovu daru spasenja. Štoviše, Isusov govor o Kraljevstvu ne-beskom, koje se uspostavlja među ljudima, »ruši« slike drevnih kozmogonija o odijeljenosti neba i zemlje. Utjelovljenjem Božjega Sina, njegovim silaskom u zbilju svijeta i vremena, nebo je posta-lo 'nadohvat' i 'nadogled' čovjeku. Da bi se spoznalo dar »otvo-renih nebesa«, vjerniku nije nužno upirati pogled prema gore; dostatno je proniknuti u vlastitu nutrinu, pogledati oko sebe, za-gledati se u lica ljudi, prepoznati njihove radosti i patnje, dijeliti ih u mudrosti Kristova križa… To je mudrost koja otkriva nebesa. Uči nas među svim 'znakovima vremena' čitati znakove vječnosti. Sav život tako postaje predokusom vječnosti.

Nebesa, nebesko kraljevstvo, nebeska domovina, radost neba, nebeska dobra, kruh nebeski, nebeska prostranstva, slava nebe-snika… slike su kojima liturgija Crkve riše otajstvenu zbilju u koju nas je Krist uveo. Liturgijska »dohvatljivost neba« rađa duhov-nošću sasvim novih odnosa, potreba i usmjerenja, otvarajući nas novosti postojanja. U tome smislu, liturgijsko slavlje uspostavlja i oblikuje zajedništvo među vjernicima u mjeri u kojoj uspostavlja zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve. Liturgija nas čini dionici-ma Neba, života u Bogu, ne udaljavajući nas od životne stvarno-sti, od ljudi i njihovih potreba, od svijeta koji su urušava od straha pred Kristovom novošću.

Ispravno razumijevanje liturgijskoga govora o Nebu otva-ra i sasvim nov pristup oblikovanju liturgijskih slavlja. Estetske vrijed nosti obrednih čina i liturgijska duhovnost ne podilaze »trenutku«, koji je uvijek natopljen 'duhom' vremena i 'suvreme-nosti', nego se izručuju preobrazbenoj snazi Neba, čineći da Cr-kva bude uistinu 'suvječna' Gospodinu, kako bi mogla biti istinski bliza čovjeku. Liturgijska otvorenost daru Neba otvara nam oči za bližnje i osposobljuje nas da mudrost Nebeskoga kraljevstva umi-jemo unositi u živote ljudi, u njihove odnose i u brige koje odre-đuju njihovo mjesto u svijetu. Kršćanin živi otvoren Nebesima.

Urednik

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

2

P

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Privlačnost neba, njegove nemjerljivosti i neobuhvat-nosti, trajan je izazov ogra-ničenu pogledu sa zemlje.

Nebesa su u svojoj nemjer-ljivosti i uzvišenosti stalan

sinonim transcendentnoga, božanskoga. U riječ nebo

upisuju se sve slike koje vežemo uz Boga, vječnost, stvaranje, spasenje… Riječ nebo nerijetko otkriva reli-gijska značenja i prizvuke prije nego ona kozmička,

kozmogonijska ili astro-nomska. Katkada se čini da

se po svome prostranstvu, uzvišenosti i neobuhvat-ljivosti nebo doživljava oprječnim vremenitosti,

prolaznosti i ograničenosti zemlje i života na njoj. No, u kršćanstvu je Nebo upri-sutnjeno u zbilju života…

P rva kršćanska molitva – predana od samoga Učitelja – započi-nje riječima: »Oče naš, koji jesi na nebesima…« U njima pozor-nost privlači ponajprije naslov Otac, vezan pridjevom »naš«,

ali ćemo se u razmatranju zaustaviti nad riječju nebesa. Privlačnost neba, njegove nemjerljivosti i neobuhvatnosti, i ljepota nebeskoga svoda, trajan su izazov ograničenu pogledu sa zemlje. Nebesa su u svojoj nemjerljivosti i uzvišenosti stalan sinonim transcendentnoga, božanskoga. U riječ nebo upisuju se sve slike koje vežemo uz Boga, vječnost, stvaranje, spasenje… Riječ nebo u redovitome govoru neri-jetko otkriva religijska značenja i prizvuke prije nego ona kozmička, kozmogonijska ili astronomska. Katkad se čini da se po svome pro-stranstvu, uzvišenosti i neobuhvatljivosti nebo doživljava oprječnim vremenitosti, prolaznosti i ograničenosti zemlje i života na njoj. No, je li nebo tek oprječnost zemlji i je li ono samo zamišljaj, motrenje uvjetovano ovostranom ograničenošću i vremenitošću?

Gospodnja molitva stavlja nebo na početak, uzima ga kao ishodi-šte, u svjetlu istine da je Bog počelo svega; moli da se sve zbude po jedinstvenome načelu: »kako na nebu tako i na zemlji«. Zemlja je nastala iz ‘zamišljaja’ odozgor, oblikovana kao odbljesak neba, čine-ći s njime neraskidivo jedinstvo. Korisno je u religijskim gledanjima uočiti tu iskonsku povezanost zemlje i neba da bismo razumjeli kako obredni i kultni govor o nebu izriče trajnu čežnju za povratkom ili za obnovom mira svih stvorenja sa svojim Iskonom. Negdje je riječ o povratku, drugdje o obnovi, u kršćanstvu pak o darovanoj novosti, posredovanoj novim Božjim spasenjsko-stvarateljskim zahvatom u život čovjeka i svijeta.

Kako na nebu, tako i na zemlji…Promatranje nebeskoga svoda već je u spoznaji primitivnih naroda izazivalo neki oblik religijskoga iskustva. Motrenje nebeskoga svoda, naime, budi u čovjeku spoznaju o njemu samome i o njegovu mjestu unutar reda stvorenja. Za primitivnoga čovjeka nebo je ono što je po-svema drukčije od zemaljske zbilje, ono je ‘mjesto’ transcendentnoga, onostranosti, vječnosti. Simbolizam središta i simbolizam neba među-sobno su prožeti. U mezopotamskim civilizacijama svetišta Nippur, Larsa i Sippar nazivani su dur-an-ki, »veza između neba i zemlje«, a Babilonija je značila »vrata bogova« (Bâb-ilânû). Svetište je mjesto stupanja u odnos s božanskim, s nebesima koja su Božje prebivalište.

Liturgija Crkve i dar Otvorenih nebesaArhetipske slike i obredno-prostorni izrazi Neba

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

Božansko i nebesko pojavljuju se u isprepletenim značenjima, a njihova oprječnost doživljava se i kao trajan poziv na pomirbu i jedinstvo. Zemaljsko nije tek oprječno nebeskomu; ono je odsjaj, odbljesak ili sjena nebeskoga. Religijske i civilizacijske predodžbe sklada između nebeskoga i zemaljskoga reda i njihova životnoga odnosa istraživao je M. Eliade, na čije se misli i za-ključke ovdje oslanjamo (M. Eliade, Mit o vječnom povratku, 19-25).

U iranskoj kozmologiji, primjerice, svaka zemaljska pojava, bila ona apstraktna ili konkretna, odgovara nekoj nebeskoj zbilji koja ju nadilazi i koja je nevidljiva. U začetku svega zemaljskoga stoji neka ‘ideja’, prau-zor, prototip. Tako bi sve zemaljsko i sve vidljivo postojalo samo u skladu i komplementarnosti s nebeskim, nevidljivim. Na sličan je način i u mezopo-tamskim vjerovanjima zemlja preslika neba. Stvarni zemljopisni izgled i uređenost gledani su kao oris kozmičkoga reda: tako rijeka Tigris ima svoj uzorak u zvijezdi Anunit, a Eufrat u zvijezdi Lastavica; grad Sippar ima pro-totip u zviježđu Raka, Niniva (Mosul) u Velikom medvjedu, a Asur u zvijez-di Arktur. Zemlja je doživljavana kao projekcija neba. Na sličan su način i egipatski gradovi dobili imena po nebeskim »poljima«, pa se naslućuje da su Egipćani najprije spoznali nebeski svijet, a potom ga prepoznali u geo-grafskim obličjima. U drevnim religijama sve dakle ima božanski prototip. Gradovi, svetišta i hramovi grade se po jasnim uputama, otkrivenima i za-danima u nekom obliku hijerofanije. Sanherib podiže Ninivu prema nacrtu koji potječe još od iskonskoga vremena stvaranja zemlje. Sličan ustroj pro-nalazimo u indijskim vjerovanjima, ali i u židovstvu. Jeruzalemski hram prije svoje izgradnje postoji u Jahvinu naumu, u nebesima, u uzorku nari-sanu Jahvinom rukom (usp. Izl 25, 8-9; 1Ljet 18, 19; Mudr 9, 8). Kasnija grčka filozofija, oformljena u Platonovoj misli, pristupa na sličan način: iza idealnoga grada ne postoje zvijezde ili kozmički predjeli nego svijet ideja, vječnih i nepromjenjivih, ustrojenih po hijerarhijskome redu.

U babilonskoj kozmogoniji i interpretiranju zemljovida pusti i neobra-đeni i nepristupačni dijelovi zemlje, kao i daleka mora, nemaju povlasticu oblikovanosti prema kozmičkome arhetipu; oni, naprotiv, odgovaraju Ka-osu, neoblikovanome, neuređenome i neraspoređenome postojanju prije stvaranja. Zbog toga zaposjedanju i nastavanju takvih područja prethode posebni rituali koji simbolički nadomještaju čin stvaranja i uređivanja, čin preoblikovanja Kaosa u Kozmos. Ta je područja, prije nego ih se naseli i poč-ne obrađivati, bilo potrebno »kozmicirati«, »urediti« u skladu s nebeskim redom i rasporedom. Osvajanja i zaposjedanja zemalja i područja bila su do-vršena tek gradnjom svetišta ili hrama, što je davalo potvrdu »uređenosti«

Čovjekovo divljenje nebu izriče čežnju za transcendentnim,

vječnim… Vincent van Gogh:

Zvjezdana noć nad Rhonom, 1888.

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

4

prema nekom nebeskom redu, stavljanju u sklad s nebesko-božanskim arhe-ti pom. Osvajanje, nastava-nje i uređivanje zemlje po-navljalo je čin stvaranja i na taj način posvećivalo zemlju, sa sviješću da samo ono što je sveto, što je stav-ljeno u sklad s kozmičkim, božanskim, nebeskim, uis -tinu jest. Samo sklad s bo-žanskim daje istinski biti. Tek kad u nekoj zemlji hram i svetište dobiju svoje mjesto, sve zadobiva sigur-nost i stalnost.

Ta je ‘arhetipnost’, potvrđuje nam novija povijest, katkada prenošena i na niže razine, u sasvim ljudskim mjerilima: u doba kolonijalizma osvaja-či su u zaposjednutim područjima ‘preslikavali’ zemlje iz kojih su dolazili, podvrgavajući ih vlasti svojih vladara, (pre)imenujući ih toponimima svo-jih zemalja i gradova, i privodeći narode religiji kojoj su sami pripadali. Zemlja osvajača postajala je arhetip osvojenim zemljama i područjima.

Nebo, kao ‘prostor’ onkraj prostornosti neodvojivo je od suprotstav-ljanja vremena vječnosti. Drevne civilizacije svjedoče o želji čovjeka da se nađe u središtu vremena, to jest na njegovu početku, ishodištu koje je očitovalo zajedništvo ljudskoga i božanskoga. Prodor, posredstvom kulta i obreda, u to iskonsko vrijeme pomiruje razdjelnicu između vremena i vječ-nosti. U tome smislu mitovi govore o dobu u kojem nije bilo smrti, kada nije bilo »vremena«; na sličan je način i prostor života bio nerazdijeljen: nebo i zemlja su se ‘dodirivali’, božanstva su slobodno silazila na zemlju, a ljudi jednako slobodno ulazili u svijet neba.

Kristova molitva upućena nebeskomu Ocu sa zazivom da sve bude po načelu »kako na nebu tako i na zemlji« ide znatno dalje od kozmogonijskoga ustroja drevnih civilizacija i religija. Utjelovljenjem Božjega sina Isusa Kri-sta, njegovim silaskom u zbilju života, u vremenitost i smrtnost, posvećen je sav svijet i sav život. Svijet je postao mjestom spasenja. Krist, objavitelj Božje slave ljudima, uspostavlja na zemlji Božje kraljevstvo u kojemu ljudi, živeći po objavljenoj Riječi, anticipiraju puninu zajedništva s Bogom, i dalje rado oslikavanu riječima nebo, vječnost, nebeska domovina, nebeski grad…

Bog, svjetlo, neboŠto označavamo riječima nebo i nebesa? U sveslavenskoj riječi nebo, po indoeurpskome korijenu neb-, otkrivamo poveznicu s riječju nebhos ili sanskrtskom riječju nahbas, u značenju: oblak, magla, zračni prostor, u če-mu pak, kako pojašnjava P. Skok, prepoznajemo grčke riječi néfos i neféle (oblak, magla, katkada: mrak, tmina), ali i riječ Nebel, magla, u suvreme-

Život onkraj smrti izrečen slikama neba i nebeskih svjetlila. Grob egipatske kraljice Nefertari,

Abu Simbel, Egipat, 13. st. prije Krista.

4živo vrelo 5

nome njemačkom jeziku. Značenje neba kao ‘svoda’ nad zemljom nastalo je, dakle, semantičkim razvitkom iz riječi koja prvotno označava oblak. Ono što nazivamo nebom, posebice u prenesenim i religijskim značenjima, po sebi je nevidljivo. Nebo je, naime, sloj nevidljivih plinova koji okružuju i šti-te Zemlju (atmosfera), a prozirnost neba još je jedna odrednica u semantič-kome i simboličkome povezivanju nebeskoga i božanskoga. Riječi kojima se u grčkome i latinskome jeziku označava Bog (theós, deus) imaju, naime, korijen u praosnovi *diu-, s osnovnim značenjem: sjati, svijetliti. (Korisno je spomenuti da iz iste praosnove *diu- dolazi i latinska imenica dies, jed-nako kao i hrvatska prevedenica dan; riječ dan označavala je najprije danje svjetlo, svitanje. Tako i pridjev dîvan, prema istome korijenu, kako poka-zuje P. Skok, nosi značenje ‘lijepoga’ u smislu povezivanja sjajnoga i božan-skoga.) Misao o Bogu kao onom kojemu su svjetlo i sjaj osnovne odrednice, lako dolazi do povezivanja božanskoga svijeta s nebeskim. Govoriti o nebu, stoga, znači govoriti o bogu ili božanstvu, nevidljivu i neobuhvatnu biću, koje se poima kao nedostupno svjetlo.

Latinski pojam caelum (ili coelum) značenje duguje grčkoj riječi kói-los, svinut, izduben, pa ga treba razumijevati u slici ‘svoda’ koji nadkriljuje zemlju. Kao takvo, nebo je shvaćano božjim prijestoljem, područjem gdje prebivaju bogovi, pa nerijetko upravo nebeske (kozmičke) pojave prate bo-žansku objavu: božanstvo se pojavljuje ili objavljuje u oblaku, suncu, mje-secu, zvijezdama, u dûgi, kiši, munji, vjetru… Čovjek se služi spoznajama kozmosa da bi izrekao svoje razumijevanje božanskoga svijeta. Nebo će stoga postati »mjestom« za kojim se teži. Govor o nebu, razumijevanu u njegovoj neobuhvatljivosti i beskonačnosti, nosi u sebi istinu da Bog nad-visuje mjesto i nadilazi vrijeme te da, upravo zbog svoje neobuhvatljivosti i nesvedivosti na mjesto, drži sve i svemu daje mjesto. Reći da je Bog u nebu ili na nebu, znači ispovjediti da smo mi u Bogu i da sav život ovisi o njemu i o redu koji je on uspostavio među svim što jest i što postoji. Nebesko, u poveznici s Bogom, poima se kao sveobuhvatno, temeljno i iskonsko, ono k čemu sve vodi i u čemu nalazi svoje ispunjenje.

Grčku riječ ouranós, nebo, Filon Aleksandrijski dovodi u svezu s imeni-com óros (granica) i pridjevom horatós (vidljiv). Nebo se tako predstavlja kao zavjesa koja stoji između stvorenoga svijeta i Stvoritelja. Na bizantskim i ruskim ikonama anđeli krilima nadkriljuju svijet ili nad njim drže veo za-krivajući i ujedno otkrivajući svijet u kojem prebiva Bog.

Kao što je vjernička svijest o Božjoj neizrecivosti tražila načina, primjeri-ce u židovstvu, kako ga nazvati ili zazvati a da mu se ne izusti ime i imenom ne ograniči njegova bît, tako je i misao o Božjemu »prebivalištu« otkrila nebo – svjesna bezmjesnosti, nedohvatljivosti i beskonačnosti nebeskoga prostranstva. Nebo je svugdje oko nas, svugdje nas jednako dodiruje i svug-dje nam je jednako daleko. Stoga, pred prigovorima da je govor o Bogu u slikama neba »djetinji« ili pjesnički govor, nevlastit onomu znanstvenomu, sve više spoznajem kako upravo ‘slike neba’ najvjernije otkrivaju istinu o Bogu. Nazvati Boga »nebeskim Ocem« znači ispovjediti vjeru u ishodišnost svega u njemu, priznati ga izvorom i uvirom svega stvorenja i svega života. Kao što o Bogu progovara antropomorfnim izričajima i slikama, vjera tako

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

6

poseže i za ‘kozmomorfnim’ načinom govora. Božja nepovrediva transcen-dentnost ne isključuje njegovu sveprisutnost, upravo onako kako je nebo nedohvatljivo, a ipak sveprisutno.

U Isusovu propovijedanju često se susreću riječi nebo i nebeski, no one nigdje ne uokviruju zasebnost govora o temi neba kao kozmičkoga prostora, nego su uvijek u neraskidivoj poveznici s Ocem, njegovim kraljevstvom, nje-govim obećanjima, slavom… Kraljevstvo nebesko istoznačnica je s Božjim kraljevstvom. Dok evanđelisti Marko i Luka govore o kraljevstvu Božjem, Matej se opredjeljuje za izraz »kraljevstvo nebesko«. Nebo je slika Očeva doma i zajedništva s njim. Samo »Onaj koji je s neba sišao« može sve ljude privesti Ocu, u njegovo kraljevstvo.

Lukino Evanđelje završava, a Djela apostolska započinju govorom o Isu-sovu »uzašašću na nebo«, a drugdje se kaže da je sjeo »zdesna Bogu«. Govor u slikama neba nema nakanu Boga »smjestiti« nekamo izvan svijeta, nego ga uprisutniti na potpun način u zbilju svijeta. Njegova prisutnost nije prostorna nego upravo božanska, čime se pokazuje blizom svakoj prostornosti. »’Sjediti s desne Bogu’ znači udioništvo u Božjoj moći nad prostorom.« (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, II, 269.). Uzašašće, stoga, otkriva povezanost svega stvore-nja i svekolikoga života s Kristom i s njegovom proslavom kod Oca.

Obredno uprisutnjenje i prostorno slikanje NebaZvjezdano nebo slika je tijesno bliska drevnim religijama. U oblikovanju hramova i grobnica arhitektura i likovna umjetnost vjerno interpretiraju temu neba. No, kružne forme, inspirirane nebeskim svodom, nisu vlasti-tost samo hramskih zdanja i područja božanskoga. Sva priroda nudi upravo takve forme. »Rotundis naturam in primis delectari.« Kružnoga su oblika Zemlja, nebeska tijela, krošnje stabala, plodovi zemlje, kišne kapi, gnijez-da i prve nastambe…, sve polazi od kruga, primjećuje Louis Hautecoeur. Kružnoga je oblika sve što u sebi nosi procese rađanja i klicu života. Ne čudi da je kršćanska krstionica, mjesto novoga rođenja, privilegirala kupolu kao arhitektonski oblik, u kojemu krug govori o životu, a svjetlo o novosti koja dolazi odozgor. Iz sličnoga su razloga i grobna zdanja (mauzoleji) privilegi-rala kupolu i druge kružne oblike.

Jedan od najstarijih primjera simboliziranja vječnosti u slikama neba moguće je vidjeti u grobnici egipatske kraljice Nefertari (1295.-1255. prije K.), supruge faraona Ramzesa II. Svod grobnice oslikan je plavom bojom prošaranom pravilno raspoređenim zvijezdama pentalfama. Čitavi oslik grobnice prikazuje, zapravo, kraljičino putovanje u onostranost, gdje se smrt čita u slici noći i vječnoga sna, prostora/ozračja gdje prebivaju mrtvi. Zvijezde su neizostavno petokračne ili petolisne, oblikovane na bazi zlatno-ga reza, prepoznatoga kao božanski omjer. Dragocjen je i brončani disk iz Nebre, iz 17. st prije Krista, sa zlatnim prikazom neba u noći.

Iz stare kršćanske umjetnosti vrijedan je spomena mozaik na svodu ma-uzoleja Galle Placidije u Ravenni (5. st.): koncentrični krugovi zvijezda na plavoj podlozi s križem u središtu, prikazuju Nebo, a postupna smanjenost zvijezda u središnjim krugovima stvara perspektivu dubine, ističući misao o beskonačnosti i vječnosti, interpretiranima u prikazu zvijezda i križa. Nebo

6živo vrelo 7

je u prikazu definirano znakom križa: ono nije tek svod nad zemljom, ne-go je slika vječnosti u Bogu (v. sliku na prednjoj strani korica). Zvijezdama oslikani svodovi nisu rijetkost u kršćanskoj umjetnosti. Dostatno je spome-nuti kapelu Scrovegni u Padovi (početak 14. st.), gornju baziliku sv. Franje u Asizu, svodove katedrala u Sienni i San Gimignanu, kapelu sv. Blaža u katedrali u Toledu… Nerijetko je kršćanska vizija neba izrečena na sasvim drukčiji način – zlatnom bojom, koja dočarava Božju slavu. Gotičke crkve, često i bez slikovnoga prikaza zvjezdanoga neba, nose istu poruku: stupovlje koje izrasta iz križnoga tlorisa razrasta i grana se u raznoliku igru vidljivo istaknutih rebara koji 'drže' i oblikuju svod; tako križ »drži nebesa« i daje prostornost iskustvu otkupiteljskoga otajstva križa po kojemu smo spašeni i uvedeni u Očevo kraljevstvo.

Nebo je u renesansi na jasan način prepoznatljivo u arhitektonskim rješenjima nadsvođivanja kupolom. Po svome arhitektonskome obliku i značenju kupola simbolizira otvoreno nebo. U kristološkome ključu čitanja kupola progovara o Kristovu otvaranju nebesa. Njegov je dolazak bio navi-ješten upravo u toj slici: »O da rastvoriš nebesa i siđeš dolje!« U krštenju na Jordanu predstavljen je kao Spasitelj upravo po otvorenim nebesima. Stoga je ikonografsko uređivanje kupola središnje mjesto davalo Kristu, a kupola je bila podržavana četirima pilastrima nad kojima su redovito bili prikazi anđela ili simboli četvorice evanđelista, pokazujući na taj način da je Kristo-va Radosna vijest objavljena čitavomu svijetu.

U arhitektoničkome razumijevanju simbolizma geometrijskih oblika, kvadratne forme govore o zemlji, o prostoru i njegovoj omeđenosti, o stvo-renosti i području ljudskoga života, a kružne forme, inspirirane nebom, nose poveznicu s vremenom, u njegovoj neomeđenosti i beskonačnosti. Kvadrat u raznim poveznicama podsjeća na zemlju: četiri su praelementa od kojih je prema drevnim kozmologijama sazdana Zemlja, četiri su strane svijeta… Krug i kugla, naprotiv, govore o punini i beskonačnosti; krug nema ni počet-ka ni dovršetka. Kupola, položena na kvadratni tloris crkve, nudi sjedinjenje zemaljskoga i nebeskoga, božanskoga i ljudskoga, vremenitoga i vječnoga, omogućujući da slavljeno otajstvo spasenja prožme čovjeka u njegovoj pro-stornoj i vremenskoj dimenziji. Tako liturgijska arhitektura oblikuje ne sa-mo prostor nego i vrijeme. Pro-jektiranje ima uvijek veze s vremenom i tek zahvaćajući vrijeme, zalazi u život i oblikuje ga. Projektiranje (pro-iacere, pro-iectare), po svojoj naravi, gleda naprijed, ispred (pro), ne zadržava se na čovjekovu »sada«, nego »baca« (iacere) pogled naprijed i izvan. Kupola stoga projicira misao i iskustvo vjere u »sfere« koje su izvan ljudske omeđe-nosti i vremenitosti.

Krist u nebeskoj slavi. Mozaik u apsidi bazilike sv. Apolinara u Classi (Ravenna), 6. st.; Foto: 123RF.com

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

8

CDodirnost kutova kvadrata i tangentâ kružnice koja

ga dodiruje, tvore osmerokut koji je oblikovno spoj kruga i kvadrata. Oktogon je u kršćanskome simbolizmu, oso-bito po simbolizmu broja osam, nositelj novosti i punine koja ide onkraj ljudske mjere i zemaljskoga savršenstva. Nedjelja se stoga naziva »osmim danom«, a arhitektura, navlastito u oblikovanju krstioničkoga prostora, otvara misao vjere otajstvenomu susretu božanskoga s ljudskim, Otkupitelja s palim čovjekom. Oktogon stvara »kvadratu-ru kruga«, gdje se prožimanjem božanskoga i ljudskoga otvara pristup božanskomu (J.-P. Hernández).

Vratimo se na trenutak ranokršćanskoj bazilici, preu-zetoj iz rimskih javnih zgrada u kojima je stolovao sudac. »Središte« bazilike bilo je naglašeno apsidom koja je pru-žala smisao sveukupnoj prostornoj orijentaciji. Tu je, pod apsidom, bilo mjesto s kojega je sudac prosuđivao i dono-sio presudu. Kršćanska bazilika na to mjesto smješta oltar, priznajući Krista jedinim istinskim Sudcem. Pri ulasku u kršćansku baziliku vjernički pogled privučen je likom Kri-sta na prijestolju, u slavi, Krista-Sudca na apsidalnome dijelu stropa. U bazilici sv. Apolinara u Classi (Ravenna) na tome mjestu u apsidi jedinstven je prikaz križa, ure-šena dragim kamenjem (crux gemmata), okružena zvjez-danim nebom, slikom slave za koju nas je Krist-Sudac oslobodio. Krist, je po optužbi i presudi na smrt, postao

Sudac svima. Krist je mjesto na kojem je umro Pravednik, Onaj na kojemu ne bijaše krivice. Osuđenik je postao Sudcem. Svojom žrtvom on opravda-va i k Ocu privodi sve stvorenje. Njegov sud (iudicim) opravdava sve ljude, čini ih »pravednicima« (ius dicere) pred Ocem. Oltar, mjesto otajstvenoga slavlja Kristove žrtve opravdanja, jest »sudište«, mjesto gdje bivamo uvijek iznova »opravdani«, uneseni u pravednost koju nam je Krist podario svojim križem i smrću. Oltar je u simboličkoj i prostornoj povezanosti s apsidalnim lukom koji predstavlja Krista, Dobroga sudca. U toj povezanosti slike neba zadobivaju sasvim novi, kristološki i soteriološki ključ čitanja. Ono što se čita na svodu biva, u simboličkome iskustvu, zbiljskim u slavlju euharistije.

»Vidjet ćete otvoreno nebo nad Sinom Čovječjim.« (Iv 1, 51). San prao-ca Jakova o ljestvama koje spajaju zemlju s nebom, i anđelima što uzlaze i silaze (usp. Post 28, 12), ispunio se u Kristu. Otvorena nebesa daju vidjeti i čuti. To su dva puta spoznaje. Kristovo utjelovljenje proširilo je tu spoznaju do svedimenzionalnosti iskustva. Bog je postao dionikom ljudskoga života, zemljanosti, kako bi čovjek bio u(z)nesen u božansko iskustvo, u zbilju ori-sanu slikom neba. Liturgijsko slavlje Crkve omogućuje vidjeti, čuti i iskusiti »otvorenost Neba«.

Stoga je kršćanska vjera uvijek hranjena i rasvjetljivana sigurnom na-dom da ćemo biti »dionici Neba«, čiji predokus već sada živimo u Božjoj riječi i svetim otajstvima njegove prisutnosti u Crkvi. Nebo nije samo iznad nas. Ono je među nama – po Duhu koji nam je dan.

Liturgija Crkve otvara život vjernika preobrazbenoj

snazi Neba.Ciborij i kupola nad oltarom

u bazilici sv. Petra u Rimu.Foto: 123RF.com

8živo vrelo 9

CČovjek je religiozno biće svjesno svoje zemaljske konačnosti, ali i svoga nadilaženja prolaznosti. U sebi nosi darovanu čežnju koja traži odgovore, a ljudski su odgovori uvijek vezani uz osjetilnost i

uz iskustvenost. Tako su i ona pitanja koja nemaju pripadnih iskustve-nih izvora kao odgovore prepuštena izražajima ljudskosti koje svodimo na pojam slikovnosti. U polazištu je također važno naglasiti da čovjek koji traži istinu ponizno priznaje da mu cjelina otajstva izmiče.

Stvarnost koju vjernici očekuju na kraju svoga života, nakon što su živjeli u skladu s postulatima i kriterijima prihvaćenoga vjerovanja, vođenoga nastojanjem oko dobra, pravednosti, nesebičnosti, ljubavi, često je povezana s pojmom ‘neba’, odnosno ‘raja’. Stoga ne iznenađu-je što oduvijek postoje predodžbe i ‘prikazi’, kao odjeci naslućivanja i težnje da se stvarnost vječnoga života učini vidljivijom, bližom, kon-kretnijom, slikovnijom. Ovdje nas poglavito zanima kršćanski pristup i njegova ikonografija, iz koje naglašavam četiri nosive slike: nebesku gozba, rajski vrt, grad blaženih i nebeski dvor.

Nebeska gozbaPočetci kršćanstva svjedoče da za kršćane smrt nije bila kraj, nego tek odmor, dugi san u iščekivanju uskrsnuća. Relativizacija smrti očita je u povezanosti ukopa pokojnika i slavlja euharistije na grobljima, u ka-takombama, u crkvama. Ta povezanost nipošto ne iznenađuje, jer su kršćani živjeli Isusovu riječ: Tko jede od ovoga kruha, živjet će u vijeke. »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pi-jete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« (Iv 6, 51.54)

Iz toga je razvidno zašto prvi kršćani nebo, vječni život, raj, ‘uprizo-ruju’ kao nebesku gozbu. U Evanđeljima se na više mjesta koristi upra-vo slika gozbe kao slika nebeskoga kraljevstva (usp. Mt 22, 2). Tako, primjerice, nakon što je Isus poučavao o izboru uzvanika koji ne mogu uzvratiti poziv, jedan od sustolnika kaže Isusu: »Blago onome koji bu-de blagovao u kraljevstvu Božjem!« (Lk 14, 15) Slika nebeskoga stola (mensa caelestis), odnosno gozbe onih koji žive u zajedništvu (convivi-um) jedna je od najdojmljivijih u kršćanskoj eshatologiji.

O tome svjedoče i liturgijske molitve, kakve najčešće nalazimo u tekstovima popričesnih molitava. Tako se među obrascima obrednih misa nalaze tekstovi molitava za obljetnicu vjenčanja: a) »Bože, ovi su bračni drugovi I. i I., … pristupili k stolu tvoje Crkve (ad mensam fami-liae tuae). Neka napreduju u zajedništvu i radosti da se jednom nađu

Slike neba u kršćanskoj liturgiji:convivium, paradisus, civitas

Ivan Šaško

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

10

zajedno na gozbi vječnoga života (ad caeleste convivium).« b) »Gospodine, jeli smo s tvoga stola. Molimo te: po-živi ove bračne drugove i nakon časne starosti privedi ih zajedno nebeskoj gozbi.« U tim se molitvama istodob-no susreće pojam stola i gozbe. Prvi od njih – mensa – češći je od pojma gozbe, ali slike su uzajamno povezane i nadopunjuju se.

Zanimljivo je da se na prikazima u katakombama nalaze uprizorena dva neobična lika poslužiteljica, dviju dje-vojaka s imenima Agape i Eirene, što se očito tiče alegorijskih prikaza kr-šćanske ljubavi i mira u nebu. Autori tih prikaza oslanjali su se znakovita mjesta iz Svetoga pisma, među kojima

je znamenje umnažanja kruha ili pak ‘lomljenje kruha’ (fractio panis). Tu-mačenja pojedinih fresaka nije lako u njihovim detaljima, ali je očita upuće-nost na sliku gozbe koja se grana u egzegetskome i katehetskome bogatstvu.

RajOnostranost pravednih opisana je i kao vrt obilja, rajski vrt, asocirajući na život prvih ljudi prije njihova grijeha. U izvješću o stvaranju nalazimo tra-gove za kasnije prikaze rajskoga vrta u koji su smješteni Adam i Eva. Slikari poput Jana Brueghela i Petera Wenzela, u razdobljima baroka i klasicizma, ostavili su za sobom slike zemaljskoga vrta, prepunoga životinja i bilja, ra-skoši sklada; slike pobjede prirode i užitka u stvoriteljskomu djelu koje je čovjek odbacio. Nakon izgona iz raja, više nije bio moguć povratak u njega, sve do Kristove žrtve pomirnice i do njegove pobjede nad smrću, kao zadnje-ga čovjekova neprijatelja. Biblijska i mitska potka zemaljskoga raja temelj je na kojemu su nastale ideje o utopijskoj zemlji sreće (Vrtovi Hesperida, Blaženi otoci, Elizejske poljane, Atlantida, otok Thule i sl.).

U Rimskome misalu pojam ‘raja’ je rijedak, što pokazuje da općenito u euhološkim tekstovima i u liturgijskoj terminologiji nije previše zastupljen. Mogli bismo iz toga zaključiti da ta slika – suprotno onome što bi se moglo zaključiti iz općega govora o onostranosti – ne sadrži odlučujuću nosivost u kršćanskoj ikonografiji. Da bismo to bolje ilustrirali, navodim pripadne tekstove. Prvi među njima povezuje sliku raja i nebeskoga grada: »Neka ti, sveti Oče, ovaj prinos stavi pred oči vazmenog Jaganjca, Isusa Krista. Nje-govom si mukom ponovno otvorio vrata raja (cuius passio paradisi ianua reseravit). Uvedi slugu svoga I. u svoj dom, nebeski Jeruzalem.« (Obredne mise. Za podjeljivanje popudbine, molitva nad prinosima/darovna)

Ulazna pjesma sprovodne mise izvan vazmenoga vremena pokazuje da su odlike raja besmrtnost i radost, to jest ono što je učinio Isus Krist svojim utjelovljenjem i otkupljenjem: »Otvori mu, Gospodine, vrata raja da se vrati

Nebo i raj u radosti gozbenoga zajedništva.

Krist s apostolima za stolom Nebeske gozbe.

Freska u crkvi sv. Petra "in Vineis", Anagni, Italija,

sredina 13. st.

10živo vrelo 11

u domovinu gdje smrti više nema i gdje je radost vječna (ubi mors non est, ubi gaudium aeternum perseverat).«

U zajedničkoj misi za više mučenika u vazmeno vrijeme pričesna pjesma pjeva: »Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem, alelu-ja.« Pjesma spominje lignum vitae, s kojega će se moći jesti, jer je pobijeđen Božji neprijatelj te je spoznato dobro i zlo u Isusu Kristu. Na tome je tragu sročena i popričesna molitva u istome obrascu: »Gospodine, blagovali smo kruh života, slaveći nebesku pobjedu svetih mučenika I. i I. Molimo: daj i nama pobijediti i jesti u raju sa stabla života.«

Gledajući tu cjelinu, upada u oči da su praktički samo dvije molitve koje u cijelome Misalu spominju raj. On je u odnosu na spasenjsko djelo Isusa Krista i koristi se slika ponovnoga otvaranja raja i pobjede nad smrću. No, nema nikakvih naznaka koje bi dale poticaja maštovitosti u smjeru slika o izobilju i užitcima. U prvome je planu uspostavljanje suodnosa s Božjim djelom koje je darovano čovjeku, u punini dobara koja nisu neka analogija zemaljskim dobrobitima.

Grad blaženihTreća slika nebeske zbilje je grad blaženih, nebeski Jeruzalem. Ta je biblij-ska slika postala i dijelom molitvenih tekstova. Netko može primijetiti da, osim slika sklada iz prirode, postoji i poveznica sa savršenim gradom, kao posličenjem neba s ‘urbanim’ prostorom, u koji se smješta Božji ‘sveti puk i stečeni narod’.

Polazište je moguće naći u riječima apostola Pavla: »Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom neruko-tvoren, vječan na nebesima.« (2Kor 5, 1) Slično piše u Poslanici Hebrejima: »Nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo.« (Heb 13, 14) Taj je grad spominjao i prorok Ezekiel: »I odvede me u božanskom viđenju u ze-mlju Izraelovu te me postavi na veoma visoku goru: Na njoj, s južne strane, bijaše nešto kao sazidan grad.« (Ez 40, 2) To se viđenje ponavlja i u zadnjoj biblijskoj knjizi, Otkrivenju (20). Nebeski je grad čest motiv na mozaicima.

Što se tiče liturgijskih tekstova, govor o gradu nije rijetkost. Ne iznena-đuje što ga nalazimo u obrascu svetkovine Svih svetih, u predslovlju, gdje se nalazi i sažetak shvaćanja te slike: »Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; ona u vjeri i mi putujemo, ohrabreni nji-hovim zagovorom i primjerom.« U popričesnoj molitvi zajedničkih misa posvete crkve nalazi se lijepa sintagma: »Bože, ovaj vremeniti dom tvoje Crkve znak je višnjeg Jeruzalema.« Predslovlje posvete crkve također spo-minje nebeski Jeruzalem, nakon što crkvu vidi kao dom u koji Bog sabire svoju obitelj i koji je znak »Božjega zajedništva s ljudima«. U središtu je živa Crkva, raširena po svijetu, Tijelo Isusa Krista, »dok ne prijeđe u vječnu sreću nebeskoga grada Jeruzalema«. Iz istoga ozračja posvete crkve dolazi nam još jedno predslovlje, vrlo sličnoga sadržaja, koje moli: »Ti nas ovdje izgrađuješ u svoj živi hram i činiš da Crkva, po svem svijetu raširena, raste u jedinstvu Tijela Gospodnjega, dok ne ugleda puninu mira u nebeskomu gradu Jeruzalemu.«

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

12

Nebeski dvorČetvrta značajna slika neba je hijerarhijska uređenost odnosa, povezana sa slavom, najviše promatrana u prizoru nebeskoga dvora. Popularnom je postala u doba razvijenoga baroka. Ta se slika odnosi na stupnjevitost koja polazi od zborova svetih koji se razlikuju po odjeći i atributima, a nalaze se u podnožju prikaza. Iznad njih se nalaze daljnji stupnjevi blaženstva (apostoli, anđeli, Bogorodica), sve do uzvišenosti Presvetoga Trojstva. Takav raspored pokazuje spoj arhitekture, skulpture i slikarstva u crkvi Imena Isusova (il Gesù) u Rimu. Iz ranijih razdoblja, naročito bazilikalnih, imamo primjere dvorskih procesija koje su usmjerene prema oltaru i apsidalnome dijelu, gdje se od najranijih vremena nalazi ikonografija slikovnoga posadašnjenja neba.

Budući da takvi prikazi obuhvaćaju puno uzajamno povezanih pojmova, kao što su: svetost, sveti i blaženi, slava, nebeski sjaj, klanjanje…, teško je re-ći koja su izravna nadahnuća i posljedice u liturgijskim molitvama. Naime, u svim se molitvama o svetosti i svetima, o nebeskome kraljevstvu i Crkvi, mogu pronaći tragovi takvoga ‘uprizorenja’.

Predočivost neba i čežnja za srećomIstaknuvši ove slike, popraćene izabranim liturgijskim tekstovima, važan je zaključak da ta slikovnost ostaje u okvirima biblijskih slika i ne odskače u onu maštovitost koja je oblikovala ‘kazališne predodžbe’ tijekom stoljeća. Te su slike odražaj trijeznosti (sobrietas) koja resi kršćanski govor o po-sljednjim stvarima. One nisu pokušaj materijalizacije onoga što se ne može smjestiti u materijalnost.

Kako bi se dohvatio duh ravnovjesja onoga što je predočivo i onoga što bježi bilo kojemu ljudskom posličenju, sjetimo se riječi svetoga Pavla: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.« (1Kor 2, 9-11)

Ipak, bez obzira na nepredočivost nebeske zbilje, bez tih slika – makar i via negativa – ne bismo razumjeli povijest čovječanstva, a posebno ne su-vremenu povijest. U njoj, naime, postoji tragičnost iluzije da je na zemlji moguće izgraditi raj. Negdje u pozadini postoji želja za životom u ‘zlatnome dobu’ i čovjek nije prestao sanjati o njemu, o životu u kojemu će biti izbrisa-na svaka suza, gdje ne će više biti ni smrti ni boli (usp. Otkr 21, 4). Raj se mo-že pokušati tumačiti kao ljudska čežnja za srećom, koja je utkana u svakoga čovjeka. I sâm bi se život mogao zvati (neprekidnom) potragom za srećom. Raj je dosizanje savršenoga i trajnoga blaženstva. Iskustvo nam govori da na zemlji nije moguće ostvariti tu težnju, jer je izložen bezbrojnim prijetnjama i narušavanju mogućnosti savršenstva, pri čemu sve njih sažima smrt. Ma koliko bile istinite, zemaljske su radosti ipak male i ne mogu ispuniti glad za besmrtnošću. Možda je preuzetno tako nešto tvrditi, ali ipak naglašavam da bi se moglo reći da ni jedna religija ne uzima ozbiljno ljudsku čežnju za srećom, kao što to čini kršćanstvo.

Biblija se otvara i zatvara slikom raja. Božja nam riječ objavljuje da je na početku čovjek bio savršeno sretan i da mu je Bog na kraju životnoga puta

12živo vrelo 13

pripravio proslavu. Kršćanstvo jasno i otvoreno govori da je čo-vjek stvoren za nebo. Čežnja za radošću pokazatelj je puta koji je Bog usadio u ljudsko srce na putu prema nebu. Katekizamski odgovori iz prijašnjih vremena na pitanje: zašto smo na svijetu, i dalje vrijede, baš onako kako stariji pamte: da Boga spozna-mo, da ga ljubimo i dođemo u nebo. Cilj života je savršena sre-ća. O tome vjerojatno postoji ra-šireno suglasje. No, razlike poči-nju tamo gdje se nađu pokušaji dolaženja do sreće raznim puto-vima. Je li moguća ljudska sreća bez Boga?

Blagoslovljeni darom u nebesima, u KristuNa pitanju o vječnosti i nebu (i na ‘slikama’ o njemu) zapravo se lome svi svjetonazori i ideologije. Ponor je najširi tamo gdje netko misli da na zemlji može stvoriti vječnu sreću. Osim toga, kršćanstvo se ne zaustavlja na tvrdnji da se raj sastoji od dosezanja Boga. Kršćanska vjera otkriva da postoji Božji plan po kojemu je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, sposobna i usmjerena na sudioništvo u božanskome životu. Kršćanski raj nije pokraj Boga, nego u Bogu. I nije postignuće ljudskim snagama, nego je dar Božje dobrote. Tako je i slika neba slika samoga Boga koji bježi svakoj predočivosti, uprizorenju i predstavljanju. Moguće ga je vidjeti u Sinu, a zbog toga i u Crkvi, osobito kada po Kristu daje hvalu Ocu.

Stvoreni smo za onaj raj koji se sastoji od punoga sudjelovanja na troj-stvenoj Ljubavi. Darujući nam sebe, Bog nam nije mogao dati više. Zato sv. Pavao piše: »Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on ko-ji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti.« (Ef 1, 3-6a)

Prema Svetome pismu i našoj vjeri oblikovanoj na Objavi, čovjek je u Stvaranju smješten u rajsko stanje. To je zadivljujuća istina koja za sobom povlači svu ljudsku snagu govora slika. Ona je u jednome dijelu zajednička s velikim civilizacijama i kulturama, jer se u njima na početcima čovječan-stva može iščitati postojanje ‘sretnoga razdoblja’. No, bez obzira što će se naći podudarnosti (u kojima je Bog viđen kao savršeni Stvoritelj, a svijet kao uređenost, kosmos) Biblija ide onkraj toga. Čovjek na početku nije pogođen zlom, nego je stvoren neizrecivom ljubavlju. Narušenost ljepote događa se onda kada je čovjek u svojoj slobodi, zlorabeći ju, odlučio postati poput Bo-ga, a u konačnici bez Boga.

Nebeski dvor i Novi Jeruzalem. Ilustrirana Apokalipsa iz Normandije, oko 1330.The Metroplitan Museum of Art, New York.

NAŠA TEMA Kršćanske slike Neba

14

litur

gijs

ki k

alen

dar

Uz kršćansku sliku Bo-ga nužno se moraju naći slike otajstava Kristova djela Spasenja, među ko-jima i križ i muka. Sve do Kristove smrti na križu raj je bio izgubljeno dobro, najveće. Isto tako je važ-no reći da je kršćanski raj zajedništvo, biti s Kristom zauvijek. U običnome se govoru može čuti da je važno ostvariti svoj život. Možda se odmah ne misli ili je danas čak i rijetkost da netko pritom misli na nebo i vječnost, ali bi bilo pogubno da pod krinkom kršćanstva prihvatimo ide-ologiju o mogućnosti stva-ranja onoga što može uči-niti samo Bog.

Kušajte i viditeU tome su smislu slike ne-ba ne samo slike s prvih

stranica Biblije, nego slike Božje prisutnosti i susreta, a naročito u Isusu Kri-stu. Slike neba su: razgovor Marije i anđela, Utjelovljenje i Rođenje, susreti u Hramu, život u Nazaretu, odbijanje kušnja u pustinji, Isusove riječi i djela, među kojima najviše muka, smrt i uskrsnuće. Slika neba je naviještanje Ri-ječi, liturgijsko slavlje u svojoj cjelini prisutnosti Isusa Krista, djela kršćan-ske ljubavi. Crkva je slika neba, kada svjedoči svoju pritjelovljenost Kristu.

Ikoničnost nebeskoga kraljevstva je kristolikost Crkve. On je zajamčio da će biti s nama do svršetka svijeta. Svojim Vazmom ucijepio nas je u otajstvo Trojstva, a to znači živjeti u raju. Obećavajući s križa razbojniku spasenje, Isus ne kaže da će doći u raj, nego govori o zajedništvu sa sobom: »Još da-nas ćeš biti sa mnom u raju.« (Lk 23, 43) Bez Isusove prisutnosti, raja ne bi moglo biti, kako i piše da ćemo zauvijek biti s Gospodinom (usp. Sol 4, 17). Božja Riječ koja je izišla od Oca, vraća se k Njemu, uzdižući čovječanstvo. Mi, kršćani, udovi smo Kristova tijela i u nebu ćemo biti gdje je on, gledajući Boga licem u lice (1Kor 13, 12) i vidjet ćemo ga kao što jest (1Iv 13, 2), dionici vječne uzajamnosti trojstvene ljubavi.

Iz te objavljene stvarnosti dolaze palete za ‘slikanje’ neba: svjetlo, lju-bav, mir, radost. No, ti apstraktni pojmovi traže iskustva koja su se najviše zbila u sliku zajedničkoga blagovanja. Dakle, istaknuli smo da je na početku i na kraju Svetoga pisma raj, kao zajedništvo s Bogom u oblicima prirode i oblikovanih boravišta, ali iskustvo koje daje i boju i okus, koje obuhvaća sva

Jakovljev san o suretu Neba i zemlje ispunja se

u liturgiji Crkve. Hans Schilter, vitraj u crkvi

sv. Petra (samostan sestara dominikanki), Schwyz,

Švicarska.

14živo vrelo 15

K O LO V O Z 9 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 10 P SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdan

vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26 11 U Sv. Klara, djevica, spomendan

od dana: Pnz 31,1-8; Otpj. Pj.: Pnz 32,3-4a.7-9.12; Mt 18,1-5.12-14

12 S Svagdan; ili: Sv. Ivana Franciska de ChantalPnz 34,1-12; Ps 66,1-3a.5.8.16-17; Mt 18,15-18

13 Č Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa, i Hipolit, prezbiter, mučenici Jš 3,7-10a.11.13-17; Ps 114,1-6; Mt 18,21 – 19,1

14 P Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezbiter i mučenikJš 24,1-13; Ps 136,1-3.16-18.21-22.24; Mt 19,3-12

15 S UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 16 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Svagdan: Suci 2,11-19; Ps 106,34-37.39-40.43ab-44;

Mt 19,16-22 18 U Svagdan: Suci 6,11-24a; Ps 85,9.11-14; Mt 19,23-30 19 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Eudes, prezbiter

Suci 9,6-15; Ps 21,2-7; Mt 20,1-16a 20 Č Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Suci 11,29-39a; Ps 40,5-10; Mt 22,1-14 21 P Sv. Pijo X., papa, spomendan

od dana: Rut 1,1.3-6.14b-16.22; Ps 146,5-10; Mt 22,34-40

22 S Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendanvl.: Iz 9,1-6; Ps 113,1-8; Lk 1,26-38

23 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P SV. BARTOL APOSTOL, blagdan

vl.: Otk 21,9b-14; Ps 145,10-13b.17-18; Iv 1,45-51 25 U Svagdan; ili: Sv. Ljudevit; ili: Sv. Josip Kalasancijski,

prezbiter 1Sol 2,1-8; Ps 139,1-6; Mt 23,23-26 26 S Svagdan: 1Sol 2,9-13; Ps 139,7-12b; Mt 23,27-32 27 Č Sv. Monika, spomendan

od dana: 1Sol 3,7-13; Ps 90,3-4.12-14.17; Mt 24,42-51 28 P Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 1Sol 4,1-8; Ps 97,1-2b.5-6.10-12; Mt 25,1-13 29 S Mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja, spomendan

vl.: Jr 1,17-19; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mk 6,17-29 30 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 31 P Svagdan: 1Sol 4,13-18; Ps 96,1.3-5.11-13; Lk 4,16-30

R U J A N 1 U Svagdan: 1Sol 5,1-6.9-11; Ps 27,1.4.13-14; Lk 4,31-37 2 S Svagdan: Kol 1,1-8; Ps 52,10-11; Lk 4,38-44 3 Č Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Kol 1,9-14; Ps 98,2-6; Lk 5,1-11 4 P Svagdan: Kol 1,15-20; Ps 100,1b-5; Lk 5,33-39 5 S Svagdan: Kol 1,21-23; Ps 54,3-4.6.8; Lk 6,1-5

litur

gijs

ki k

alen

dar

osjetila i odnose, od potreba do suviška ljubavi, nalazi se u činu blagovanja (sloboda čovjeka koja izabire grješno blagovanje hrane proturječja s Bogom i sloboda Boga koji ostaje u Kruhu života). Blagovanje je najprisnija slika održivosti života, ali i razornosti. Apostol Juda izlazi iz zajedništva blagova-nja, a uskrsnuli Isus ukazuje se učenicima i pripravlja jelo.

Čudesna je i neočekivana poveznica neba, onostranosti i zemaljske zbilje blagovanja. Čudesna zbog toga što se ne svodi samo na užitak, nego uspijeva sažeti sva iskustva. Prepoznajmo da je i u euharistijskim pjesmama omiljen psalamski poziv: »Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!«

Za kraj jedan isječak iz kršćanskoga pjesništva. Dante u svome Raju o raju pjeva: »O radosti! O neznana veselja! O žiće mira i ljubavi divne! O postojano bogatstvo bez želja!« Taj je hrvatski prijevod dobra interpretacija, ali u izvorniku zadnji je stih još raskošniji, jer govori o sigurnu bogatstvu (sicura ricchezza). Malo dalje u poemi kaže: »Mi smo izašli iz tijela silnog u nebo što je svjetlost čista: svjetlost od uma u ljubavi cijela; ljubav od dobra, u radosti svuda; radost vrh slasti svake što se pela«; ili, možda bolje staviti zadnji stih bliže izvorniku: »radost koja nadilazi svaku bol«.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

9. kolovoza 2015.

Devetnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Ps 74, 20.19.22.23

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja. Po Kristu.

Prvo čitanje 1Kr 19, 4-8Okrijepljen tom hranom, išao je sve do gore Božje.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Ode Ilija dan hoda u pustinju. Stigavši onamo sjede pod jednu žuku, zaže-lje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Go-spodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-9Pripjev: Kušajte i vidite

kako je dobar Gospodin!Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Anđeo Gospodnji tabor podižeoko njegovih štovalaca da ih spasi.Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:blago čovjeku koji se njemu utječe!

Drugo čitanje Ef 4, 30–5, 2Hodite u ljubavi kao i Krist.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 224 Oče naš dobriOtpj. ps.: 101 Kušajte i vidite Prinosna: 224.3 Oče naš dobriPričesna: 247 Uzmite, jedite Završna: 610 O Marijo mila

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

16živo vrelo 17

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao kruh života. Zazovimo ga riječima:

Čuj, Gospodine, molitvu našu.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da se u brizi za dobro

svijeta uvijek hrani kruhom s neba te, svjedočeći tvoju ljubav, bude kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: rasvijetli ih mudrošću svoje riječi da umiju uvijek prepoznavati put koji vodi k tebi te svjedočanstvom života budu dostojni službe koju si im povjerio, molimo te.

3. Za sve kršćane: obnovi u njima sve što je ranjeno grijehom i navezanošću na svijet; razbudi u njima spremnost za radosno prihvaćanje tvoje spasenjske riječi, molimo te.

4. Za našu domovinu i sve ljude u njoj: nek tvoja mudrost prodahne sve odgovorne u politici i javnome životu da promiču pravednost i opće dobro, a svi građani da se nesebično zalažu u izgradnji zajedništva, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: da Krist, darovan u euharistiji, bude snaga našemu putu vjere i našoj zauzetosti za gladne i sve potrebite, molimo te.

6. Za našu pokojnu braću i sestre: iskaži im svoju dobrotu i milosrđe i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.

Bože, ti nas ne ostavljaš same na putu života, nego nas trajno hraniš kruhom nebeskim. Daj nam živjeti dostojno toga dara te zavrijedimo biti dionici nebeske gozbe. Po Kristu.

»Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta«

Popričesna molitvaGospodine, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji je s neba sišao,govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke.

Evanđelje Iv 6, 41-51Ja sam kruh života koji siđoh s neba.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam:tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

18

XIX. nedjelja kroz godinu

Okus Boga i slast vjereuvijek iznova bude i obnavljaju. Kada među ljudima ponestane povjerenja i blizine, nestaje i spremnosti sjesti za stol i zajedno blagovati. Slično, kada u životu vjere ponestane životne blizine s Bogom, nestaje i potrebe da se život vjere očituje u zajednici vjernika i slavlju sa-kramenata. Čovjek počinje bježati od svakoga zajedništva u vjeri, od zajednice vjernika, od slavlja sakramenata, i zatvara se u svoj uski, osobni odnos s Bogom. Time odnos s Bogom biva ispunjen strahom i nesigurnošću, lišen ra-dosti koja se rađa u zajedništvu vjerujućih.

Kršćanska duhovnost još odavna slavlje eu-haristije predstavlja kao blagovanje na dva sto-la. Stol riječi (ambon) i stol euharistije (oltar) dva su mjesta jedinstvene gozbe u kojoj se gra-di i oblikuje zajedništvo Crkve s Gospodinom i vjernika međusobno. Svako liturgijsko slavlje jest gozbeno zajedništvo, do mjere da možemo osjetiti svu životnost Psalmistova poziva: »Ku-šajte i vidite kako je dobar Gospodin.«

Kušati i spoznatiGlagol »kušati« nosi u tome pozivu istinu o Božjoj blizini s čovjekom. Ne kušamo, naime, samo hranu. Okusiti se može i znanje. Kada neku knjigu čitamo sa zanimanjem i užitkom, kažemo da ju gutamo. Okusiti se može i dar vjere, a za sakramente kažemo da su predo-kus potpunoga zajedništva s Bogom, onoga u vječnosti. Stupiti u povjerljiv i predan odnos s Bogom znači okusiti radost njegove blizine, njegovu mudrost, slatkoću mira koju posredu-je zajedništvo s njim. Kao što hrana koju bla-gujemo prožima naše biće, tako spoznaja Boga preobražava naše misli i djela. U latinskome jeziku ta bliskost hranjenja i spoznanja vidljiva je u glagolu sapere koji znači znati i kušati, a znanje i mudrost (sapientia) dijele isti korijen s imenicom okus, sapor. Istinski poznajemo samo ono što smo ‘okusili’, što smo kušali, što smo iskusili. U teorijama spoznaje vid i sluh dugo su smatrani privilegiranim i uzvišenim putovima spoznaje, dok su dodir, okus i miris smatrani nižima, manje dostojnima, vezanima

odje

ci r

iječi

K ušajte i vidite kako je dobar Gospodin! – riječi su to pripjeva koji smo ponav-ljali u psalmu nakon prvoga čitanja.

Liturgija ih donosi i u sljedeće dvije nedjelje, kao odjek Psalma 34. U sva tri slavlja nude nam se kao divna poveznica evanđeoskoga od-lomka – u kojemu se naviješta Isusov govor o Kruhu života – s prvim čitanjem u kojemu se Božja riječ i njegova mudrost predstavljaju u slikama hrane i blagovanja. Božja darovanost čovjeku očituje se na čudesan način u slici kru-ha i daru blagovanja.

Blagovati znači ući u istinsko zajedništvo, u blizinu s osobama s kojima blagujemo. Tko nas pozove na objed ili na večeru u svoj dom, očituje nam otvorenost, zajedništvu i blizinu. Zajedničko blagovanje više je od uzimanja jela i hranjenja tijela. Kada čovjek uzima hranu sâm, kažemo da jede; tek zajedničko uzimanje hra-ne rađa blagovanje. Blagovanje postaje sretnim trenutkom blizine, otvorenosti drugima, spre-mnosti na dijeljenje, posluživanje i slušanje. U blagovanju – osim jela – također blizina, riječ, povjerenje i zajedništvo postaju hranom. Katka-da se dogodi da se zajedništvo stola zbude i prije negoli se uspostavi odnos prijateljstva i blizine. Tada je stol očitovanje želje za zajedništvom, otvaranje puta prema istinskom zajedništvu.

Gozba je mjesto blizine, zajedništva, povje-renja; mjesto gdje se zajedništvo i povjerenje

18živo vrelo 19

Božja okrjepa 1Kr 19,4-8Ilija nije zabrinut za svoj život; želi umrijeti. Progonstvo Jahvinih proroka ne dolazi od kraljice Izebele nego od Izraelaca, kako ka-že Ilija: »Revnovao sam gorljivo za Gospodina, Boga nad vojska-ma, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtve-nike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život.« (1Kr 19, 10.14). Prorok Ilija je posve sam. Pri-povjedač ima pred očima stvarni Ilijin neuspjeh. Ilijino očitova-nje da Izraelci nisu ništa bolji od svojih otaca govori nam da u su-kobu s Baalovim kultom nije postigao više od svojih prethodni-ka. Bog koji je transcendentan šalje svoga anđela da dotakne Ili-ju i upozori na kruh i vodu. Ilija ohrabren i okrijepljen ponovno kreće na put. Mojsije je četrdeset dana i četrdeset noći boravio na brdu Sinaju (usp. Izl 24, 18). No, on u to vrijeme nije ni jeo ni pio. Horeb je drugo ime za Sinaj.

Mario Cifrak

Zrnje…»Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Riječ o »kruhu s neba« otkriva da čovjeku nije dostatan kruh koji sam privređuje i stvara. Čovjek živi od dara. Tek kad se otkrije darovanost života, on postaje dragocjen. Ljepota života jest izručenost Dari-vatelju i njegovu daru. Hraniti se »kruhom s neba«, Kristom, znači priznati da ne pripadamo samo zemlji. Nebo nije tek nagrada ili tek ono što slijedi nakon zemaljskoga života: nebo se živi već na zemlji. Dar kruha s neba omogućuje iskusiti »život neba«.

uz tjelesnost i materijalnost. Kušati, okusiti, iskusiti, međutim, daju nam osjetiti spozna-to, unose nas u spoznaju. Tako se spoznaja tiče cjelovite osobe i svekolikoga njezina živo-ta. Božju dobrotu spoznajemo tek kušajući ju, otvarajući joj se i primajući ju – s onim povje-renjem s kojim primamo hranu koja nas krijepi i preobražava.

Isus se u svojoj pouci narodu predstavlja kao »kruh života« i poziva da ga »upoznaju«, da gledajući njega vide Oca nebeskoga. Židovi pak, opirući se takvomu govoru, tvrde da ga poznaju: »Ne poznajemo li mu oca i majku?« Zadovoljavaju se spoznajom koja ne stupa u odnos, spoznajom koja ostaje na viđenome. Spoznaja Boga, međutim, iziskuje povjerenje, stupanje u životni odnos, onakav kakav se uspo-stavlja u blagovanju. Stoga se Isus nudi u isku-stvu kruha, blagovanja. Kao što dijete spoznaje svijet okusom, dodirom usana, tako i spoznaja Boga traži prožimanje životâ – našega života s Božjim, našega duha s Božjim Duhom. Isus, na-dalje, spoznaju svoga božanstva veže uz život: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.« Spo-znati Boga u Kristu moguće je tek ako se kuša Kristov život, ako se živi kristovski. Stoga je vje-ra istinsko blagovanje, stupanje u životni odnos Bogom, po Kristovu služenju i daru.

Darovanost i slast života s BogomBlagovanje uvijek otkriva darovanost života, pokazuje da nijedno biće ne živi samo od sebe. Unošenje hrane u tijelo otkriva nam našu ovi-snost, stvorenost, nedostatnost. U svim ljud-skim borbama protiv Boga i protiv ovisnosti, čovjek se još nije usudio boriti protiv nužnosti blagovanja. Blagovanje pretvaramo u užitak, u umijeće, u kulturu, potiskujući istinu da je blagovanje nužnost u kojoj se otkriva istina o nama. Samo je Bog dostatan. On nije potreban drugoga. Mi ljudi, životno smo potrebni dru-gih, svijeta, stvorenja, Boga – da bismo živjeli. Tu istinu ne želimo zanijekati nego joj dati ži-votni izričaj. Blagujemo Boga, kušamo njegovu dobrotu i osjećamo ‘slast’ življenja s njim. Lje-potu zajedništva s Bogom duhovnost je, stoga, nazvala dulucedo Dei, slatkoćom Boga.

Blagovati u ovome govoru o vjeri ne tiče se samo sjedinjenja s Kristom u euharistijskome kruhu: blagovati možemo Božju riječ, njegovu mudrost, dobrotu, blizinu… Upravo stoga slavlje euharistije pretpostavlja zajedništvo, Crkvu, kako bi euharistija bila doživljena u svim dimenzijama blagovanja, i kako bi nam posredovala životni okus zajedništva u vjeri, ljubavi koja se daruje, pozvanosti u Božju blizinu, poslanja svjedočiti radost zajedništva s Kristom… Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.

Ante Crnčević

odje

ci r

iječi

OTAJSTVO I ZBILJA

20

15. kolovoza 2015.

Uznesenje Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodje-nuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Otk 12, 1

Zborna molitvaSvemogući vjekovječni Bože!Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10abŽena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.

Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u poro-đajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pri-pravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 45, 10b-12b.16Pripjev: Zdesna ti je kraljica

u zlatnoj odjeći.

Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje 1Kor 15, 20-27aPrvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijeplje-na Smrt jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUznesena je Marija u nebo; raduje se vojska anđelâ.

Darovna molitvaUzašao k tebi, Gospodine, naš odani prinos! Po zagovo-ru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 568.1 Na nebu se pokazaOtpj. ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: Zrakama sunca (ŽV 8-2006)ili: 230 Darove prinesitePričesna: 160 ili 161 VeličaZavršna: 768 O divna Djevice

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

20živo vrelo 21

Slaveći svetkovinu blažene Djevice na nebo uznesene, utecimo se molitvom nebeskome Ocu da nam već na zemlji udijeli predokus nebeske slave. Molimo zajedno:

Rasvijetli nas svojom slavom, Gospodine.1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, prodahni vedrinom

svoga Duha da naviještanjem tvoje riječi i svjedočanstvom života pruži svim ljudima ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve čuvaj u svojoj istini; okrijepi ih proročkom hrabrošću da se nesebično zalažu u izgradnji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Sve vjernike, ti Gospodine, pozivaš da te slave življe njem u ljepoti krsne milosti: daj da, po primjeru Marijina predanja tvojoj volji, budu ustrajni graditelji novoga neba i nove zemlje, molimo te.

4. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su neizvjesnošću za budućnost i brigom za vremenito i prolazno: vrati u njih radost obiteljske molitve kako bi mogle prepoznavati i živjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

5. Ovo sveto mjesto okuplja danas vjernike koji se po zagovoru Isusove Majke Marije utječu tvojoj dobroti: obdari ih milošću koja im je potrebna i nadahni ih za istinski život evanđelja, molimo te.

6. U ovo zajedništvo vjere uključujemo i naše pokojne: primi ih u svoj očinski zagrljaj i obdari ih dioništvom u slavi nebesnikâ, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina dao si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Okrijepi nas, molimo te, snagom njezine vjere da uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te zavrijedimo biti dionici nebeske slave. Po Kristu.

Evanđelje Lk 1, 39-56Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i po-zdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napu ni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te,na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Uznesena u slavu neba…Reljef iz katedrale sv. Andrije, Amalfi,Italija, 14. st., Foto: Shutterstock.com

OTAJSTVO I ZBILJA

22

odje

ci r

iječi

N akon što je Marija anđelu Gabrielu izrekla svoj pristanak na volju Božju da začne i na svijet donese sveto čedo,

Sina Božjega kojemu će dati ime Isus, ustala je i krenula u grad Judin. Od anđela je saznala da joj je rodica Elizabeta, žena u godinama, prvi put ostala trudna i da joj je to već šesti mjesec. Anđeo joj je Elizabetinu trudnoću dao kao znak po kojemu će moći povjerovati kako Bogu ništa nije nemoguće. Ako mu nije nemoguće da žena koja je po svojoj životnoj dobi izašla iz vremena rađanja ipak rodi, ne će mu biti nemoguće ni da rodi ona, Marija, mlada žena, premda ne poznaje muža. Postaje razumljivo zašto Marija žuri Eli-zabeti. Ona je povjerovala anđelu i dala svoj pri-stanak, ali svejedno ima potrebu za nekim tko ju može razumjeti. U njezinoj blizini nije lako naći nekoga tko bi joj bez poteškoća povjerovao da je ostala trudna bez muškarca. To je, uostalom, i samoj Mariji bilo najvažnije pitanje. »Kako će se to dogoditi?« – pitala je anđela. Sada saznaje za Elizabetinu trudnoću. Ona nije u istom stanju i njezina se priča ne poklapa s Marijinom, ali sve-jedno – i na Elizabeti je djelovao isti Bog kojega je navijestio isti anđeo Gabriel.

Mariji je potreban netko tko živi tako da ju može razumjeti. Često se u Marijinoj hitnji u grad Judin vidi njezina volja da pomogne rodi-ci u zadnjim mjesecima trudnoće. Lukin tekst to ne potvrđuje. Naprotiv! Upućuje na sasvim druge razloge. Marija će ostaviti Elizabetu ne-posredno prije nego rodi. Da joj je glavni razlog posjete bila pomoć Elizabeti u zadnjim danima trudnoće i pri porođaju, ne bi ju bila ostavila netom prije samoga porođaja. Luka nam da-je drukčiju sliku odnosa Marije i Elizabete. U njoj se slika završetak jednoga svijeta i opisuje nastanak novoga. Ivan je u starome svijetu. S Isusom počinje novi. Zato su njih dvojica kod Luke jako blizu, ali se ne susreću. Njihova su vremena jasno odijeljena.

Već pri ulasku u Zaharijinu kuću Elizabeti se događaju dvije važne stvari. Najprije opaža kako joj dijete igra u utrobi. Drugo je možda još

»Veliča« Velike Gospe

važnije. Napunila se Duha Svetoga. Pozorno čitanje Lukina evanđelja pokazuje da su Isus i Ivan opisani kao vrlo bliski, kako po srodstvu tako i po djelovanju, ali da se nikako ne susre-ću. U Lukinu Evanđelju nema ni jednoga opisa susreta Ivana i Isusa. Isusovo se krštenje spo-minje nakon što je rečeno da je Herod uhvatio i zatvorio Ivana. Ivan je prisutan u evanđelju. On je Isusov preteča, ali se nigdje ne miješa u Isusovo vrijeme. Štoviše, na jednome mjestu Isus kaže: »Zakon i Proroci do Ivana su, a ota-da se navješćuje kraljevstvo Božje i svatko se u nj silom probija.« (Lk 16, 16)

Anđeo Gabriel je Zahariji, Ivanovu ocu, re-kao da će mu dijete biti »puno Duha Svetoga već od majčine utrobe«. I to se dogodilo. Dijete je, jer je puno Duha, još prije svoje majke pre-poznalo blizinu Djeteta koje nosi Marija i Du-ha koji ju je ispunio. Elizabetin je himan zato usklik iz punine Duha.

Elizabetin blagoslovCijeli je blagoslov upućen Mariji. Elizabeta ga izriče iz punine Duha Svetoga. Marija je blago-slovljena među svim ženama, a razlog je što je povjerovala u ispunjenje Božje riječi. Marija je tako prauzor vjere. Ona vjeruje Bogu i onomu što on kaže. Još preciznije, vjeruje da će se is-puniti što je Bog rekao. Vjeruje Bogu. Vjeruje mu na riječ. Zajedno s Marijom blagoslovljen je i plod njezine utrobe. Marijinu vjeru Eliza-beta opaža na sebi. U svome tijelu. Njezino je dijete zaigralo na Marijin pozdrav. Iz tog je

22 23

odje

ci r

iječi

Zrnje…

Elizabeti sasvim jasno kako je Marijin dolazak ujedno i Božja blizina.

Dvije trudne žene, odmah na početku su-sreta, sasvim su pozorne na djecu koju nose i koju su dobile samo Božjom voljom. Obje su pune Duha Svetoga. Ni jedna se na bavi so-bom. Ni jedna ne ulazi u središte pozornosti. Naprotiv! Elizabeta izriče i zatečenost i ushiće-nost što joj dolazi majka njezinoga Gospodina, a Marija je posve usmjerena na Boga i njegovo čudesno djelovanje u njezinu životu i u životu izabranoga naroda.

Marijina velika dušaMarija stanje svoje duše izriče himnom. Prva riječ mu je postala i nazivom. Veliča. Njezina duša i njezin duh veličaju Gospodina. Ona ne reagira samo razumom, nego sa svim što jest: umom, srcem, dušom i svim svojim snagama. Upravo onako kako to traži prva i najvažnija zapovijed u Zakonu. Marija otvara svoju dušu. Veliča Gospodina. Ne umanjuje Božje djelova-nje. Odaje mu zahvalnost primjerenim stanjem duše jer Bog joj je učinio velika djela. Pogledao je na njezinu neznatnost. Čovjek se ne može susresti s Bogom, a da istovremeno ne postane svjestan svoje neznatnosti. No, veličina se sa-stoji u svijesti koja to dvoje drži zajedno: i vlasti-tu neznatnost i Božju veličinu. Isus će to stanje

Slika žene Otk 11, 19a – 12, 1-6a.10abNa nebu bî otvoren hram Božji i ukazuje se kovčeg Saveza. Sli-ka koja nas podsjeća na Savez koji su Izraelci sklopili na Sinaju, uz znakove teofanije kao što su munje, gromovi i tuča (usp. Izl 19, 16-25). Poput kovčega Saveza u Hramu, ukaza se i veliki znak na nebu – žena. Obučena je u sunce, mjesec joj pod nogama, kruna od dvanaest zvijezda na glavi. Sunce, mjesec i zvijezde su nebe-ska tijela. Po tim atributima i žena pripada nebu. Mjesec koji do-tiče nogama pokazuje da je i ovozemaljska, jer dotiče vrijeme ko-je se mjeri po mjesecu. Kruna od dvanaest zvijezda pokazuje na starozavjetni narod Božji, dvanaest plemena Izraelovih, odnosno dvanaestoricu apostola Isusovih, pa kažemo da je žena Crkva. Cr-kva je nebeska i zemaljska stvarnost, između vremena i vječnosti. Treba da rodi. Riječ je o rađanju autentične slike o Isusu, koju Cr-kva treba dati svakomu vremenu. To želi onemogućiti Zli. Stoga je mjesto Crkve pustinja gdje se za nju brine Bog.

Mario Cifrak

Majka Gospodinova uznesena je u Očevu slavu dušom i tijelom. Istina o proslavljenome tijelu govo ri o zbilji vječnosti, ali i o vrijednosti tijela. Tijelo je istinski prostor ostvarenja Kristova dara spasenja. Zašto bismo se osjećali pozvanima pomagati potrebitima, bolesnima, ugroženima i svim trpećima u tijelu, kada tijelo ne bi bilo prostor susreta s Božjim darom spasenja. Vjera traži put do tijela, kako bi zahvatila sav vjernikov život. Potvrđuje se tijelom, čistoćom odnosâ, brigom za sve koji trpe u tijelu.

duše kasnije opisati u rečenici: »Blago onom tko se ne sablazni zbog mene.« (Lk 7, 23) Sta-jati pred Božjom veličinom, biti svjestan svoje neznatnosti i ne htjeti pobjeći, nego moći klicati Božjoj veličini – u tome je blaženstvo. Čovjek inače naginje bijegu od neizdržive spoznaje svo-je neznatnosti pred Božjom veličinom.

Marijina se himnička molitva sažimlje u slavljenje Božjeg stajanja na stranu obesprav-ljenih i siromašnih i preokretanja postojećih nepravednih odnosa. Marija ne govori o bu-dućnosti nego o onome što je Bog već učinio i što nastavlja činiti.

Euharistijsko slavlje svetkovine Velike Go-spe, premda se u pučkoj pobožnosti i tradici-jama pojavljuje s različitim naglascima, ipak je posvuda jako obilježeno ovim Lukinim tek-stom. Dobro je uzeti ga kao pomoć za ulazak u stanje duha i duše kojim je Marija izricala svoj Veliča: ispunjena je Duhom, usmjerena na velika Božja djela i svoju neznatnost, svje-sna nepravednih odnosa u svijetu i Božje volje da ih preokrene. Vjernici se, kada im liturgija i navještaj pomognu da se usklade s Marijinom dušom i duhom, lako mogu otkriti kao koljeno u nizu koljena kojima Bog izriče svoju dobrotu. Bit će im onda moguće, poput Marije, vratiti se u svoj svakodnevni život i pustiti da se i na nji-ma ispuni što je rečeno od Gospodina.

Ante Vučković

K. Kovačić: Majka od Milosti – Gospa Sinjska, brončani reljef.Svetište Gospe Sinjske; Foto: Z. Alajbeg

OTAJSTVO I ZBILJA

24

16. kolovoza 2015.

Dvadeseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, štite naš, Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih.

Ps 84, 10-11

Zborna molitvaBože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra.Daj nam smisao za pravu ljubav,da tebe u svemu i nadasve volimote postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izr 9, 1-6Jedite od mojega kruha i pijte vinakoja sam pomiješala!

Čitanje Knjige mudrih izrekaMudrost je sazidala sebi kućui otesala sedam stupova.Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol.Poslala je svoje djevojkeda objave svrh gradskih visina:»Tko je još dijete, neka se svrati ovamo!«A nerazumnome govori:»Hodite, jedite od mojega kruhai pijte vina koje sam pomiješala.Ostavite djetinjarije, da biste živjeli,i hodite putem razboritosti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-3.10-15

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi:ne trpe oskudice koji ga se boje.Osiromašiše mogućnici i gladuju,a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Dođite, djeco, i poslušajte me,učit ću vas strahu Gospodnjem.O čovječe, ljubiš li život?Želiš li se dana naužiti sretnih?

Jezik svoj oda zla susprežii usne od riječi prijevarnih!Zla se kloni, a čini dobro,traži mir i za njim idi!

Drugo čitanje Ef 5, 15-20Shvatite što je volja Gospodnja!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Razmotrite pomno kako živite!Ne kao ludi, nego kao mudri!Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!Zato ne budite nerazumni,nego shvatite što je volja Gospodnja!I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje tajanstve-na razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svom daru podaj sama sebe. Po Kristu.

Ulazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: Kušajte i vidite (ŽV 8-2009)Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 767 Lijepa si lijepa

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

24živo vrelo 25

Svemogućemu Bogu, koji nas u zajednici vjernika hrani svojom riječju i tijelom svoga Sina, iznesimo svoje ponizne molitve. Molimo zajedno:

Budi nam, Gospodine, kruh života!1. Za Crkvu, hodočasnicu na putu kroz svijet:

daj da se uvijek hrani tvojom riječju i euharistijskim otajstvom te i sama bude dar – tebi na slavu, a braći ljudima za njihovo posvećenje, molimo te.

2. Za sve služitelje presvetoga otajstva euharistije – biskupe i svećenike: da žive dostojno svoje svete službe i uzvišenoga dara koji nam po njima daješ, molimo te.

3. Za braću i sestre koji se udaljiše od zajednice vjernika: privuci ih k sebi primjerom vjernika i otkrij im radost zajedničkoga ispovijedanja vjere, molimo te.

4. Za sve kojima su povjerena odgovornost upravljanja narodima i državama: podari im Duha razboritosti da u tvojoj pravednosti i nesebičnoj brizi vrše svoje poslanje za opće dobro, zauzimajući se osobito za siromašne, nezaposlene i sve potrebite, molimo te.

5. Za ovdje okupljenu zajednicu: nek nas ovo zajedništvo za stolom Riječi i stolom euharistije preobrazi u tvojoj novosti te primljenu radost unosimo u svoje živote i u susrete s ljudima, molimo te.

Svemogući Bože, naš zemaljski život ti krijepiš nebeskom hranom. Daj da okrijepljeni kruhom života budemo istinski svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja Iv 6, 56

Tko jede moje tijelo i pije moju krv,u meni ostaje i ja u njemu, govori Gospodin.

Evanđelje Iv 6, 51-58

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu: »Ka-ko nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjegai ne pijete krvi njegove, nemate života u se-bi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv mo-ju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u po-sljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh živikoji je s neba sišao, govori Gospodin. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Iv 6, 51-52

Popričesna molitvaGospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva preobraze na njegovu sliku te se pridružimo njegovoj proslavi u nebu. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

»Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.«Detalj s rimskoga kršćanskoga sarkofaga, 370.-375., Vatikanski muzeji (Museo Pio Cristiano).

OTAJSTVO I ZBILJA

26

U današnjemu evanđelju, koje je dio znamenitoga Isusova govora u sina-gogi u Kafarnaumu o živomu kruhu,

netko bi mogao najprije pročitati alegoriju, ali Isus inzistira na riječima: tijelo i jesti. Opo-ri ‘realizam’ sablažnjava slušatelje. Kao da im je preblizak odnos tijela i kruha, kruha i riječi. No, time se potvrđuje početak Ivanova evanđelja: I Riječ je tijelom postala. Živa Bož-ja riječ uzima tijelo, ljudskost, ne samo da bi prebivala među nama, već da bi postala hra-nom ljudima. To je uznemirujući paradoks Utjelovljenja: Božji život ponuđen kao hrana u ljubavi, blizini, zajedništvu i želji za usvaja-njem snage darivanja.

»Tko jede moje tijelo i pije moju krv, osta-je u meni i ja u njemu.« Evanđelist Ivan voli glagole ‘boraviti’ i ‘ostati’. Stoga je potrebno ne samo da Riječ odjekne, već da svakomu od nas postane pokretačem života. Boraveći u Riječi, učenik živi u istini i slobodi. Dakle, čovjek obuzet Bogom prestaje živjeti samomu sebi. On postaje kršćanskim eks-centrikom, jer je njegov centar, boravište i središte u Kri-stu. Evo, dakle, što je pripremila ljubav: stol, kruh i vino – jednostavnu zbilju kojom opisu-jemo svakodnevicu. Iznenađujuć je Bog, kada se služi tako jednostavnim znakovima, kako bi nas uveo u najveću životnu istinu, doveo nas do dodira vječnosti i darovao besmrtnost.

Sumnja koja prekriva strah»Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za je-lo?« – pitaju se sumnjivci, no skepticizam je zapravo izražaj straha. Ono što ih zabrinjava nije toliko mogućnost čuda, koliko njegove posljedice. Nisu nesigurni u svojemu traže-nju odgovora na pitanje kako, već na pitanje: a što nakon toga? Čovjek osjeća da takvo sudjelovanje u Isusovu životu nije tek trenu-tak; zajedništvo s njim mijenja i čitavu našu životnu fizionomiju; ono odgovara suglasju misli, osjećaja, ponašanja. To u čovjeku rađa bojazan. Euharistija reže u živo tkivo naših planova i, kad ju slavimo, moramo biti spre-mni odreći se sebeljublja. Ona nas ‘prisiljava’ da ne mirujemo. Isus nas uči da kruh života

XX. nedjelja kroz godinu

posjeduje nutarnju snagu preobraženja. Na-ma je pak – čini se – toliko puta draže ostati mirnima, ne mijenjati ništa, osobito ne u sebi.

Živi kruh prisiljava nas da živimo i on-da kada smo skloni sanjariti, glumiti život ili ‘odumirati’. Hraniti se tim kruhom znači pri-stati da nam život bude prožet darom blago-vanja, a život koji se blaguje (nas) zbunjuje, jer je to život prinesen za druge. Ulazimo u opasnost da nas ‘zarazi’, ubijajući u nama kli-ce sebičnosti i prisiljavajući nas da svoj život oslonimo na sasvim suprotna načela od pra-vilâ i ponašanjâ koja redovito susrećemo. Ži-vot je kršćanina onaj život koji ima dioništvo u uskrsnuću. To je kruh koji nam zabranjuje bijeg, a zahtijeva kršćanski korak. To je hrana koja daje snagu za nemoguće.

Osim toga, evanđelje nam govori da kruh života posjeduje snagu preobražaja, a nama je draže ne mijenjati komotnu uhodanost, oso-bito onu koja je u nama. To je živi kruh koji upozorava na svaki naš bijeg od života, osobito izvlačenje iz odgovornosti za druge i ulaženje u skrovišta svoje duhovnosti koja nije prerasla niti traži svjedočanstvo. Život s euharistijom postaje velikim izazovom i zahtjevom. No, ka-da ga se prihvati, on sve čini lakšim i ljepšim.

Kruh na pragu i za stolom nebaTo je kruh novosti života koja je otvorena uskr-snućem. Pred njim ne postoji neutralnost. To je najzahtjevnije. Kruh je to koji od nas traži da budemo mironosci, stvorenja opraštanja, pomirenja; da dijelimo svoj kruh sa svima koji su u potrebi; da se uzdignemo na obzorja ko-ja nadilaze smrtnost i zemlju oslobađamo od svakovrsne snage zla; da slabost suprotstavi-mo nasilju; da svjedočimo pobjedu nad smr-ću i da se odrečemo straha, kako bismo ušli u prostranstva ljubavi… To se za svijet u kojemu živimo čini previše…

Ali euharistija, blagovanje Kristova dara, sadrži usvajanje zahtjevnosti kruha života. To je hrana koja daje snagu da se ostvari ono što se smatra nemogućim. I kada Isusovi sunarod-njaci pitaju: Kako nam ovaj može dati svoje ti-jelo za jelo, zapravo otkrivaju skriveno pitanje

Blagovati Krista? Ali – što nakon toga?

odje

ci r

iječi

26 27

koje je upućeno i nama: Kako mi možemo ostati nepromijenje-ni, nepreobraženi nakon susreta s Bogom i blagovanja? Ka-ko se nakon euharistije možemo ponašati kao i prije nje, kako možemo sebe zvati kršćanima, a ne mijenjati svoje stavove koji nisu usklađeni s Riječju koja je postala Riječ, Križ, Uskrsnuće… Kruh? Kako možemo ne svjedočiti svoju pripadnost i ljubav prema Crkvi; kako smijemo biti sudionici slavlja, a ne blagovati živi kruh i kako se pričestiti posvećenim, pretvorenim kruhom, a ne biti promijenjeni za izgradnju novoga svijeta?

Euharistija je prag neba. Tu gdje se ljudi u poštivanju i ra-dosti nalaze zajedno, gdje su dvojica ili trojica u Kristovo ime, s vjerom u njegovu prisutnost, tu je Bog. Točno je da je središte euharistije posveta/pretvorba, ali kao da smo zaboravili da tomu središtu pripada pričest, blagovanje Isusova tijela i krvi u sakra-mentu ljubavi. Zato nam govori da je kruh živi i tko bude jeo od toga kruha živjet će u vijeke; zato nam govori: uzmite i jedite.

Blagovanje je udioništvo u zajedništvu; ono govori da smo Kristovi nasljedovatelji. S pravom kažemo da je misa euhari-stijska gozba, a gozba je obilježena blagovanjem. Zato je važno pristupiti stolu i blagovati; zato je važno hraniti se Kristovim tijelom u obličju kruha i vina. Taj naš kristo-simbolički te time i istinski čin sudjelovanja, govori o našoj spremnosti da živimo kao kršćani. Tu je naš identitet. Ništa ne bi značila činjenica da Isus pretvori kruh i vino u svoje tijelo i krv, ako ne bismo svoj život krijepili tom hranom.

Euharistija je preobraženo vrijeme i prostor, dar u kojemu rastemo u nove, preobražene ljude, u ljude vječnosti. Koje li ljepote. U njoj se lakše nosi život, kada zadobije sive i crne ni-janse. Slika staroga svijeta o kojemu govori Isus slika je kruha koji su jeli u prošlosti. Isusovim dolaskom na svijet započinje trajna sadašnjost s Bogom. To je razlog radosti nas kršćana, jer mi, i kada tugujemo, znamo gdje nam je nada koju Bog ne uskraćuje, nego nas njome ne prestaje hraniti.

Ivan Šaško

Foto

: Shu

tters

tock

odje

ci r

iječi

Zrnje…Hoditi putem Mudrosti Izr 9, 1-6Kuća i sedam stupova označuju patricijsku kuću, palaču ili hram. Naglašen je broj sedam koji želi podsjetiti na savršenost stvara-nja: sedam stupova svijeta, sedam dana stvaranja, sedam plane-ta. Broj sedam dovodi se u vezu s mudrošću. Kuća i stupovi razu-mijevaju se kao metafora za knjigu Mudrih izreka. U njoj je mu-drost sebi sagradila savršenu kuću. I to joj je jedina kuća. Tako su odbačene sve ostale moguće knjige koje bi joj konkurirale svojim autoritetom. Gozba mudrosti nije kultna gozba. Tako pripravlje-na gozba metafora je za bogatstvo vjerskoga i životnoga iskustva koje knjiga Mudrih izreka spremno širi. Poziv je upućen »neisku-snima«. Mudrost poziva da se s njezinoga bogato prostrtoga stola uzme hranu za život. Riječ je o gozbenome zajedništvu, o život-nome odnosu između domaćina i gostiju. Ne postoji alternativa i stoga čujemo odlučni poziv: »Ostavite ludost!« ( Izr 9, 6)

Mario Cifrak

»Dati svoju krv za piće« za Žido-ve je bila sablazan jer je krv, kao životna snaga, uvijek pripadala Bogu. Kod pripravljanja mesnoga jela krv se s najvećom pažnjom izlijevala u zemlju kako bi bila ‘vraćena’ Stvoritelju. Zato Isus, govoreći o svome tijelu kao jelu i o krvi kao piću, naglašava radi-kalnost i nesebičnost svoga dari-vanja. On ne zadržava ništa za sebe. Predaje svega sebe. Predaje krv, koja je snaga njegova života. Blagovati Krista, znači hraniti se njegovim božanskim životom.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

23. kolovoza 2015.

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPrigni uho svoje, Gospodine, i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode, jer povazdan vapijem k tebi.

Ps 86, 1-3

Zborna molitvaBože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za istim teže. Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jš 24, 1-2a.15-17.18bSlužit ćemo Gospodinu jer on je Bog naš.

Čitanje Knjige o JošuiU one dane: Jošua sabra sva plemena Izra-elova u Šekem; i sazva starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i oni sta-doše pred Bogom. Tada reče Jošua svemu narodu: »Ako vam se ne sviđa služiti Gospo-dinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.« Narod odgovori: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima. Gospodin, Bog naš, izveo je nasi naše oce iz Egipta, iz doma robovanja,i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. I mi ćemo služiti Gospodinujer on je Bog naš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-3.16-23

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Oči Gospodnje gledaju pravedne,uši mu slušaju vapaje njihove.Lice se Gospodnje okreće protiv zločinacada im spomen zatre na zemlji.

Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje,izbavlja ih iz svih tjeskoba.Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca,a klonule duše spasava.

Darovna molitvaGospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir.Po Kristu.

Ulazna: 238 Dan GospodnjiOtpj. ps.: Kušajte i vidite (ŽV 8-2009)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Drugo čitanje Ef 5, 21-32Otajstvo je to veliko – Krista i Crkve.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Go spo-dinu! Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On, spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, se-be ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doi-sta, mi smo udovi njegova tijela! Stoga će čo-vjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.Riječ Gospodnja.

28živo vrelo 29

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu da nam u svojoj darežljivosti obnovi vjeru i povjerenje u njegovu riječ. Molimo zazivajući:

Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Za Crkvu, koja je ranjena svojom nesavršenošću

i neshvaćena u svome poslanju: obnovi ju duhom svetosti da, unatoč protivljenju svijeta, bude postojana u življenju evanđelja i u naviještanju tvoje istine, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da u potpunosti izručenja tebi, budu svim vjernicima živi primjer vjere i evanđeoske zauzetosti za rast tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Za kršćane koji su ranjeni sumnjom i malo-dušnošću vjere: vrati im radost evanđelja i ohrabri ih da ti se približe svojim životnim predanjem, molimo te.

4. Za naše obitelji: budi im bliz u svim iskušenjima i nedaćama; nadahni ih da dar vjere hrane obiteljskom molitvom i nesebičnom ljubavlju, molimo te.

5. Za ovdje sabranu zajednicu tvojih vjernika: otvori nam oči srca da te uvijek umijemo prepoznati u tvojoj riječi i u poticajima tvoga Duha te uvijek ostanemo tvojim vjernim učenicima, molimo te.

Bože, tvorče svakoga dobra, obnovi nam pouzdanje u tebe i daj nam spoznati da si ti izvor i uvir našega života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Iv 6, 63c.68c

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga!

Evanđelje Iv 6, 60-69Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«Riječ Gospodnja

MOLITVA VJERNIKA»Nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Masaccio, freska u kapeli Brancacci, crkva Santa Maria del Carmine, Firenze, oko 1425.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

odje

ci r

iječi

U životu smo često suočeni s izborom i donošenjem odluka koje ga oblikuju. Svi važni životni trenutci obilježeni su

izborima za koje vjerujemo da su svjesni i slo-bodni. Pripadamo civilizaciji koja je ponosna na mogućnost biranja i barem teoretski jamči slobodu govora i djelovanja svakoga pojedinca. Slično je i s našom vjerom. Bog također poziva na slobodu. Njegova glavna oznaka jest da je Osloboditelj. Ne nameće se silom ili prijetnjom. Uvijek daje mogućnost odlaska ili ostanka. Današnja liturgijska čitanja to potvrđuju. Cijeli Božji narod, a potom i svaki pojedinac, pozvan je izabrati između Boga i drugih ‘bogova’, izme-đu »riječi života vječnoga« i drugih riječi.

Ostati ili otići?Knjiga o Jošui opisuje kako taj Božji poslanik po-ziva svoj narod: »Izaberite danas komu ćete slu-žiti.« Situacija je naizgled paradoksalna. Upravo su oslobođeni od ropstva, a on im nudi da slo-bodno izaberu komu će služiti. Međutim, svjesni smo da nitko na svijetu nije bez ‘gospodara’ koji upravlja njegovim životom. Svatko je u službi nekoga ili nečega: ideje, vođe, moći, bogatstva, užitka ili Boga. Bog preko Jošue želi da narod slobodno izabere tko ili što će mu biti životni au-toritet. Sloboda biranja uključuje i vjernost do-nesenoj odluci. Izabrati Boga znači odbaciti sve oblike idolatrije te ostati postojan u poslušnosti njegovoj riječi. Opredjeljenje za Boga ispovijest je vjere i znak zahvalnosti. Zahvalnost je čin lju-bavi. Narod sve duguje Bogu: izbor, oslobođenje iz ropstva, Savez, Zakon, preživljavanje u pusti-nji tijekom četiri desetljeća, oproštenje nakon pobune i, napokon, ulazak u Obećanu zemlju. Jednodušnost izbora potvrdila je uspjeh Božjega poučavanja jedinstvu tijekom boravka u pusti-nji. Tek nakon toga, s njegovim blagoslovom, Izraelova se plemena mogu razdijeliti. Nakon prepoznavanje i priznanja Isusa kao »Svetca Božjega« učenici su mogli biti poslani kao na-vjestitelji radosne vijesti. No, prije toga zbio se prizor iz današnjeg evanđelja.

Izabrati i ustrajati

U dugome govoru Isus se predstavio kao »kruh života«. Nakon toga mnogi su ga napu-stili. Ostala je tek nekolicina. Isus ih pita: »Da možda i vi ne kanite otići?« U ime svih ogo-vara Šimun Petar: »Gospodine, kome da ide-mo? Ti imaš riječi života vječnoga.« U njemu su pronašli nešto životno, neprolazno, što nije sjajno i zavodljivo samo na trenutak. Stoga prihvaćaju ostati uz riječ koja im čini dobro, odgovara na njihove vapaje, spašava od stra-ha i daje smisao, unatoč tome što narušava njihovo znanje o Bogu, njegovoj moći i načinu na koji se obraća ljudima. Jednodušno opre-djeljenje za Boga nakon Jošuina poziva odu-ševljava. Međutim, poznato je da nakon nje-ga slijede brojna zatajenja. Brojni su usponi i padovi. Vrhunac je odnos prema Isusu Kristu.

Dok Jošuin prijedlog da služe Bogu Izra-elci jednodušno prihvaćaju, Isusovu ponudu ulaska u novu Obećanu zemlju, Kraljevstvo nebesko, mnogi učenici gotovo jednodušno odbacuju. »Tvrda je to besjeda. Tko je mo-že slušati?«, odgovoriše mu. Knjiga o Jošui ponajprije je pripovijest o ulasku Izraelaca u Obećanu zemlju. Međutim, ona je također putokaz prema Isusu kao Spasitelju koji je poslan od Oca da bi nadvladao zlo, oslobodio čovječanstvo od ropstva grijehu i uveo sve ljude u zajedništvo Očeve ljubavi. Nije slučaj-no da im imena također imaju isto značenje. Oba upućuju na »Boga koji spašava« odnosno »Boga Spasitelja». Tako je Jošuin život navje-štaj života i djelovanja Isusa Krista.

Petrov odgovor na Isusovo pitanje bio je iskren i bez zadrške, ali brzina kojom ga je priznao jednaka je onoj kojom ga je kasnije

30živo vrelo 31

odje

ci r

iječi

Zrnje…

zatajio. Poznat nam je nastavak događanja. Oni koji su ga s oduševljenjem prihvatili, nisu ustrajali. Nisu se držali zadane riječi nego su je iznevjerili. Pobjegli su i raspršili se kad je ono što je Isus najavljivao postalo stvarnost, kad se počeo ostvarivati navještaj da se oslo-bođenje čovječanstva događa po daru njego-va života, tijelu razlomljenom poput kruha i krvi prolivenoj poput vina. Čim se »riječ ži-vota« pretvorila u »čovjeka boli«, uhićenika i osuđenika, svi su ga napustili. Kad je okusi-la neuspjeh, napuštenost pa i smrt, svi su je zatajili. Nisu shvatili da »riječ života« treba donijeti upravo na takva mjesta. Otkrilo im je to tek Isusovo uskrsnuće. Nakon njega učenici su ostali na svijetu kao odjek »riječi života«. Dobili su poslanje nositi ju svijetu te, u mnoš-tvu riječi koje ubijaju, biti sjeme radosti usred žalosti, kvasac života usred smrti.

Svakodnevno odgovaranje»Da i vi ne kanite otići?« – pitanje je koje nam Isus postavlja po svojoj Crkvi. U svakome tre-nutku moramo birati između Boga i modernih idola, između evanđelja i logike svijeta. Izbor

je svakodnevan. Vjera nije osigurana baština, nego ponuda, dar koji se danomice prihvaća ili odbija. Unatoč tomu što ćemo s Petrom rado ponoviti da nemamo komu i kamo oti-ći, kada zadaća nošenja svijetu »riječi života« počne dovoditi do osuda, bičeva, križa i same smrti, nerijetko zaboravimo dano obećanje. Ako izgleda da je dvanaestorici nedostajalo mašte, mi je imamo napretek. Tražimo spas na mnogim mjestima i otkrivamo druge ‘spa-sitelje’ i ‘bogove’ te nalazimo druge riječi, drukčiju mudrost i lakše putove. No, ispovi-jest vjere treba pretočiti u svakodnevni život, dajući umirućem svijetu riječi života. Iz naše vjere trebaju slijediti djela. Vjera ih oblikuje, ali i ona oblikuju nas. Čineći dobro postaje-mo bolji, čineći zlo postajemo gori. Ako riječ života preobražava našu svakodnevicu, onda će i ona jednom biti preobražena u život vječ-ni o čijoj ljepoti progovaraju Psalmist i sveti Pavao. Apostol zajedništvo s Bogom uspore-đuje s bračnim savezom žene i muškarca, dok Psalam jamči da oči Gospodnje »gledaju pra-vedne, a uši mu slušaju vapaje njihove« te ih »izbavlja iz svih tjeskoba«.

Slavko Slišković

Ivan

Filch

ev: Is

us u

rasp

ravi

su u

čeni

cima.

Obnova saveza s Bogom Jš 24, 1-2a.15-17.18bŠekem je bio stjecište drevnih putova, onoga koji je išao sa sjeve-ra na jug te, preko Šekema, spajao područje Sirije s Jeruzalemom, i onoga koji se iz doline Jordana uspinjao prema Šekemu. Liturgij-sko čitanje preskače odlomak u kojemu Jošua prepričava povijest Božjeg zauzimanja za narod, od Abrahamova poziva do osvajanja Obećane zemlje (usp. Jš 24, 2b-13), te kratki poziv na strah Gospod-nji i odbacivanje idola (usp. 24, 14). Tekst se nastavlja izborom koji je pred Izraelcima: hoće li služiti tuđim bogovima ili će, poput Jo-šue, služiti Gospodinu (24, 15). Narod izabire služenje Gospodinu (24, 16-18). U tekstu se spominje boravak među »svim narodima kroz koje smo prolazili« (24, 17), gdje valja iščitavati najnovije isku-stvo progonstva naroda u Babilonu. Na taj je način u novim pri-likama obnovljen savez naroda s Bogom, bilo da je konačni tekst nastao još za progonstva u Babilonu, bilo da je nastao nakon po-vratka u zemlju u kojoj su i dalje prebivali tuđi narodi.

Darko Tepert

»Da možda i vi ne kanite otići?« Vidjevši dvojbe i strahove svojih učenika, Isus ne smanjuje zahtjev-nost svoga poziva. Ne traži kom-promis nego odlučnost. Ne trguje evanđe-oskom porukom i ne želi ju »ublažiti« kako bi zadržao učenike. Evanđelje se živi čuvajući njegovu »cijenu« i zalažući se za njegovu istinitost – unatoč svim izazovima života, svim ‘olakšicama’ koje se pronalaze drugdje, kao i svim osu-dama. Evanđelje ne dopušta kom-promis, podvojenost, neodlučnost. Ostati uz Isusa znači bezuvjetno prihvatiti Njega i njegovu riječ.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Prvo čitanje Pnz 4, 1-2.6-8Ništa ne nadodajite onome što vam zapovijedam ... vršite zapovijedi Gospodnje!

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu:»Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemljukoju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem. Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš,nama kad god ga zazovemo?Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji danas stavljam pred vas?«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 15, 2-5

Pripjev: Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?

Onaj samo tko živi čestito,koji čini pravicu,i istinu iz srca zbori,i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosii ne sramoti susjeda svoga;koji zlikovca prezire,a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,a ne krši prisege,i ne daje novca na lihvu,i ne prima mita protiv nedužna.

Drugo čitanje Jak 1, 17-18.21b-22.27Budite vršitelji riječi!

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaBraćo moja ljubljena: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaSmiluj mi se, Gospodine, jer povazdan vapijem k tebi. Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Ps 86, 3.5

Zborna molitvaSilni Bože, što god je dobro, od tebe je. Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru, odgoji u nama što je dobro i budnim okom čuvaj što si odgojio. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu, nek ostvari snaga tvoga Duha. Po Kristu.

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

30. kolovoza 2015.

Ulazna: 83 Smiluj mi se, GospodeOtpj. ps.: Gospodine, tko smije prebivati

(ŽV 9-2006)Prinosna: XIV Evo nas, Očeili: VI Izvore vode živePričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 260 O da bude radost

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

32živo vrelo 33

Ono što izlazi iz zloga srca onečišćuje čovjeka. Psaltir iz Canterburyja, oko 1180.-1190.,

Nacionalna biblioteka, Pariz.

Popričesna molitvaGospodine, blagovali smo kruh s nebeskog stola. Molimo te, po ovoj gozbi ljubavi potakni nam srce da ti služimo u svojoj braći. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Jak 1,18

Po svom naumu on nas porodi riječju istineda budemo prvina neka njegovih stvorova.

Evanđelje Mk 7, 1-8.14-15.21-23Napustili ste zapovijed Božju,a držite se predaje ljudske.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruza-lema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ru-ke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lona-ca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju nau-čavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludniš-tva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opa-kosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaO kako je velika, Gospode, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje.

Ps 31, 20

Braćo i sestre, u iskrenosti srca povjerimo Ocu nebeskom svoju nutrinu i svoj skriveni život, moleći milost očišćenja od svakoga licemjerja i svakoga grijeha. 1. Crkvu svoju poslao si da bude glas

i živi znak tvoga spasenja: vodi ju svojim Duhom da vjerno živi riječ koju propovijeda, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve čuvaj u svetosti života; daj da, uronjeni u istinu evanđelja, budu dostojni predvodnici i učitelji naroda koji si im povjerio, molimo te.

3. Nas sabrane u ovo zajedništvo vjere operi od svake neiskrenosti i licemjerja. Podari nam snagu duha da, čista lica i bez straha pred ljudima, svjedočimo dar vjere svima koje susrećemo, molimo te.

4. Molimo te za ljude kojima si nas slao, a mi im nismo pružili svjedočanstvo vjere i nismo im bili jasan znak tvoje blizine. Ti ih okrijepi svojim Duhom i vodi ih putem spasenja, molimo te.

5. Našu pokojnu braću i sestre obraduj darom mira u vječnom zajedništvu s Tobom, u nebesima, molimo te.

Oče nebeski, stvorio si nas na svoju sliku i po svome Sinu obnovio u nama ono što je grijeh ranio. Daj nam da se trajno suobličujemo toj darovanoj ljepoti te naš život bude odsjaj tvoga lica. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

34

nego uvijek moraju »dodavati« nešto svoje, ne-ka svoja tumačenja, značenja, ili pak »oduzima-ti« Božjoj riječi ono što im se ne sviđa. Uvijek im nešto smeta kod Božjih zakona i propisa, kod Božje objave. Tako jedni tvrde da su Božji propi-si nerazumljivi, pa ih treba ublažiti i učiniti »ra-zumljivim«; drugi, pak, da ih treba ukinuti jer više »nisu suvremeni« pa ih treba »osuvreme-niti«. No, takva opravdavanja zapravo su samo izričaj samovolje, vlastitih prohtjeva i nespre-mnosti da se prihvati u poslušnosti nešto što čovjek sâm nije domislio, nešto što ga poziva da iziđe iz sebe, da se promijeni, da počne kvalita-tivno drukčije živjeti, da se obrati.

Već je sveti Hilarije iz Poitiersa u 4. stolje-ću tvrdio da je glavno svojstvo heretika upravo to »dodavanje« i »oduzimanje«. Tako on piše da heretici »žele biti sudci vjere, dok je vjera upravo suprotno, djelo poslušnosti«. Ili tako-đer: »Svaka je nevjera ludost. Ona polazi uvi-jek od svojega slabog znanja i tvrdi da ne može prihvatiti ono što ne razumije. Tako sve mjeri prema pretpostavkama svojega mišljenja.« Još više: »O Bogu se ne smije promišljati prema ljudskim mjerilima (non est de Deo humanis iudiciis sentiendum), prema svojim prohtje-

vima (cupiditatibus suis), gdje se više traži ono što se nekomu sviđa, a ne ono što se podučava.« Imamo do-jam kao da je sveti Hilarije sve ovo napisao za nas, jer i danas čovjek nije lišen »do-davanja« i »oduzimanja« u području vjere. Kako ja vo-lim reći, uvijek neki moraju ‘pametovati’ u vjeri, uvijek nešto dodavati, oduzima-ti, tj. mijenjati u liturgiji, dogmama, u Božjim zapo-vijedima, u tradiciji. Neki nas stalno obasiplju svojim inteligentnim, ‘novim’ in-terpretacijama Božje obja-

Pomalo nas zbunjuju današnja čitanja; či-ni se da su u proturječju. Dok prvo čita-nje iz Knjige Ponovljenoga zakona ističe

važnost i veličanstvenost obdržavanja zakonâ i uredaba, evanđelje čini upravo suprotno. Isus kao da relativizira i stavlja u pitanje navedene zakone i uredbe: »Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovi-jed Božju, a držite se predaje ljudske.« Ima li doista proturječja u tim riječima? Pokušat će-mo pokazati da nema, da oba čitanja dodiruju jedan zajednički problem u nas ljudi, također u nas vjernika. Pogledajmo o čemu je riječ.

Samovolja u »dodavanju« i »oduzimanju«Prvo čitanje odnosi se na čovjekovu neposluš-nost. Neposlušnost je rak rana koja razara odnos prema Bogu. Neposlušnost se očituje na različite načine, a odlomak iz Knjige Ponovoljenoga za-kona kazuje nam da je jedan od glavnih znako-va neposlušnosti »dodavanje« i »oduzimanje« Božjih zakona i propisa: »Niti što nadodajite onomu što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem.« Neposlušne osobe ne žele prihvatiti ono što im je Bog objavio i dao,

Protiv samovolje

XXII. nedjelja kroz godinu

Anthony van Dyck: Isus i farizeji, početak 17. st.The Metropolitan Museum of Art, New York.

odje

ci r

iječi

34živo vrelo 35

ve, a koje zapravo imaju ulogu relativiziranja svega jer su izričaj pametujućega, neposlušnoga i samovoljnoga čovjeka. Sveti Hilarije također je napisao da jedan od simptoma takvih osoba jest »rječitost kojom žele stvoriti dojam istine, a zapravo ne žele ni kazivati ni slušati istinu«. Dakle, oprez s dodavanjima i oduzimanjima u vjeri, odnosno s računicama u vjeri! Nauči se jednom prihvatiti nešto bez ‘pametovanja’, u poslušnosti i u ljubavi.

Samovolja srcaKrist upravo na tragu prvoga čitanja kritizira farizeje i pismoznance. On ne relativizira Božje zakone i odredbe, nego ljudska dodavanja i oduzimanja, navodeći proroka Izaiju: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napi-sa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovi-jed Božju, a držite se predaje ljudske.« Toliko su se usredotočili na svoja vlastita dodavanja i oduzimanja da su napustili Božje zapovijedi. To napuštanje zapovijedi opisuje se udaljava-njem srca od Boga, njegovim onečišćavanjem: »Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga one-

čišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli…« Time Krist želi reći da čovjek svo-jim dodavanjima i oduzimanjima spram Božjih zakona i odredaba želi, zapravo, pobjeći od samoga sebe, od svojega srca. Ne želi poradi-ti na svojem srcu, na njegovoj poslušnosti, na njegovu očišćenju, nego mu je lakše baviti se »ljudskim predajama« koje su izričaj njegove samovolje i prohtjeva te koje od njega ne zahti-jevaju promjenu, obraćenje vlastitoga srca. A Božje zapovijedi, njegove uredbe, imaju upravo tu nakanu: čovjekovo srce postaviti u pitanje, potaknuti ga na ozbiljnost očišćenja od zala ko-ja se u njemu rađaju i koja se šire u svijet.

Dakako, taj rascjep između nutrine i vanj-štine moguć je također spram Božjih zapovije-di. I tu je moguće da se čovjek odve ć usredoto-či samo na izvanjsko i tako zaboravi na svoju nutrinu, na svoje srce. Zapravo, uvijek je pre-tjerano bavljenje izvanjskim, bilo onim doda-vanjima i oduzimanjima spram Božje objave i zakona, bilo krutim, nesrdačnim obdržava-njem samih Božji zapovijedi – znak neposluš-nosti, neposlušnoga i samovoljnoga srca. Zato, držimo se poslušno Kristovih zapovijedi, nje-govih riječi i mijenjajmo svoje srce.

Ivica Raguž

odje

ci r

iječi

Zrnje…U vjernosti Božjoj riječi Pnz 4, 1-2.6-8Prihvaćanjem zapovijedî i preuzimanjem obveze da ih vrši, izra-elski narod uživa u Božjoj blizini. To ga razlikuje od svih drugih naroda. Bog je Izraelu blizu »kad god ga zazovemo« (Pnz 4, 7). Ri-ječ je o posebnoj značajki Ponovljenoga zakona. Ostale knjige Pe-toknjižja naglašavaju upravo suprotno – Božju udaljenost, nje-govu svetost nasuprot narodu (usp. Izl 33, 20; Lev 11, 44-45). Ov-dje se, pak, naglašava kako Bog stanuje usred svoga naroda, a u tradiciji Ponovljenog zakona vidljivo je i da se misli na Božju pri-sutnost u jeruzalemskom Hramu, premda to nije izričito rečeno, jer je knjiga smještena u kontekst koji prethodi ulasku u Obeća-nu zemlju (usp. Pnz 12, 5). Uzrok takvomu stavu valja tražiti u tek-stu srodne tradicije koji govori o posveti Hrama (usp. 1Kr 8, 10-29). Dva su, dakle, znaka veličine izraelskog naroda: Božja blizi-na i njegov Zakon. Jedno bez drugoga ne može postojati. I jedno i drugo od Izraelaca čini Božje svjedoke u svijetu.

Darko Tepert

Biti čist u biblijskome govoru znači biti dostojan susreta s Bogom. Ruke i noge tu ne zna-če puno. Riječ je o srcu koje može biti okaljano grijehom, lažju, prijetvornošću, ali i zatvoreno-šću, prazninom. Čovjek se ne može osjećati čistim ako iznutra nije čist. Ono što iznutra raduje, to sjaji na licu. Što iznutra ranjava, to zatamnjuje lice, i zasjenjuje bistrinu pogleda. Čistoća srca temeljni je zahtjev svakoga duhovnoga rasta i za-jedništva s Bogom.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

36

Euharistijsko klanjanjePrema tekstovima bl. Alojzija Stepinca

Donosimo nekoliko tekstova bl. Alojzija Stepinca, prikladnih za oblikovanje Euharistij-skoga klanjanja. Uz pojedine odlomke vezane su odabrane molitve i zazivi. Širi izbor tek-stova bl Alojzija, zajedno s molitvama i zazivima, prikladnima za Euharistijsko klanja-nje, možete pronaći na www.hilp.hr.

I.Ponizni pred Kristovim pogledom (Iz propovijedi nadbiskupa Stepinca u Karlovcu, Euharistijski kongres, 29. lipnja 1936.)

»Mi priznajemo prije svega da si Ti u ovom svetom Sakramentu Bog skriven […], kako bismo mogli gledati u Tebe, kad bi se Ti pokazao u svome sjaju, kad znamo da već za sunce što si ga stvorio govori Sv. pismo: ‘I pred sjajem žara njegova tko može opstati!’ (Sir 43, 3). Kako bismo se usudili doći k Tebi kad bi se Ti pokazao u svoj svojoj ljepoti, kad znamo da pred Tobom padaju na koljena milijuni anđela nebeskih bez prestanka pjevajući – svet, svet, svet, Gospod Bog nad vojskama, puna su nebesa i zemlja slave Tvoje! A mi smo samo bijedni grješnici, i najpravedniji od nas moraju uvijek misliti na riječi Sv. pisma: Septies enim cadet justus. (Izr 24, 16). ‘I pravednik pada sedam puta na dan.’ Ovako sakrivenog možemo da Te gledamo, ovako skrivenom možemo da Ti dođemo s punim pouzdanjem i iznesemo naše ne-volje. [...] Ti jedini Kriste, kadar si da spasiš svakog nas pojedinca. Ti jedini Kriste, kadar si da spasiš obitelji naše! Ti jedini Kriste kadar si da spasiš narod naš i do-movinu našu! Bez Tebe neće koristiti nikakvi državnici, nikakvi vojskovođe, nikakvi političari, nikakvi ideolozi.«

Gospodine Isuse, radosno se klanjamo i prostiremo svoj život pred tobom, pred tvojim svetim oltarom. S tobom, Isuse, sve je stvoreno obasjano vječnošću; sve je prožeto tvojim svjetlom i snagom koja pomaže nastaviti živjeti i u trpljenjima; s Tobom sve poprima okus ljepote – čak i bol! Ti si vrelo čiste radosti koju smijemo kušati ovdje, u dolini suza; radost si koja će biti potpuna kada se očituje tvoja slava i kada će radost vjere zamijeniti radost gledanja. Gospodine Isuse, ti, živi Kruše koji si sišao s neba, dostaješ našim traženjima. Drugo nam nije potrebno. Ti si naše sve.Predajemo se tebi, našemu hvalospjevu, uporištu i miru.

(Prema molitvi pape Pavla VI.)

P. Spajajući riječ Svetoga pisma, očitujmo svoje predanje Bogu zazivom: Gospodine mi ti se klanjamo!

O. Gospodine mi ti se klanjamo!

36živo vrelo 37

P. Riječ je postala tijelom i nastani se među nama. (Iv 1, 14) Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. Slušajte ga. Gospodine, dobro nam je ovdje biti! (Mt 17, 5.4)O. Gospodine mi ti se klanjamo!

P. Neka se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. (Fil 2, 10)

Svaki će jezik priznati Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca. (Fil 2, 11)

Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. (1Iv 4, 15)O. Gospodine mi ti se klanjamo!

P. Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. (Rim 8, 38-39)

Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – – on se baš zauzima za nas. (Rim 8, 34)

On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta. (1Iv 2, 2)

O. Gospodine mi ti se klanjamo!

Kratko razmatranje u šutnji.Prikladna pjesma, npr.: O Duše koji s Ocem si (PGPN 198).

II. Krist – jedini izvor mira(Iz propovijedi bl. Alojzija u zagrebačkoj katedrali na Uskrs 1942.)

»Stoji i činjenica, da nijednom čovjeku dobre volje ne manjka mir Kristov ni danas, usred oluja vremena u kojemu živimo usred zlobe koja nas okružuje, usred nevolja i briga koje nas taru. Nitko naime do sada nije opovrgao rijeci Svetoga Pisma da ‘velik mir uživaju, oni koji ljube zakon Tvoj’ (Ps 119, 165). Da, Gospode! Ako nemir razdire duše pojedinaca, to su si sami krivi, jer su prekinuli vezu s Tobom, živim čokotom čovječanstva. Jer tko Tebe ne priznaje, Sina Božjega, taj ne priznaje ni Boga Oca, ni Duha Svetoga.«

Iz nagovora mladeži 1944. godine:

»Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio sa ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali za-hvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. Uz-mite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemenit čovjek, da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često puta više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršteno lice. Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada.«

Bl. Alojzije StepinacV. Blažanović, 1998.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Gospodine Isuse, ti si stvarno prisutan u euharistiji.Ti si uzrok naše radosti i temelj našega nadanja.U nemiru lutanja i nesigurnosti tvoj glas svakomu od nas progovara riječi koje si uputio apostolu Petru: »Malovjerni, zašto si posumnjao?«U trenutcima patnje, nevolja, samoće i odvajanja od najbližihi nama ponavljaš riječi koje su ohrabrile Lazarove sestre;riječi koje otvaraju srce iščekivanju tvojih zahvata dobrote.U časovima gorčine, klonuća i malodušnostivraćaš nam sigurnost da je tvoje milosrđe veće od naše bijede.Kada nam izgleda da je zlo nepobjedivo i moćnije od ljubavi;kada se čini da kršćanstvo posustaje i gubi snagu;kada savjesti otupe i pomračuju ljudski um,ti si, Gospodine, uvijek s nama u euharistijiu zbilji tvoje žrtve i vazmene blizine koja ponavlja:»Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet.« Hvala ti što jačaš naš hod po vjeri svojih svetih i blaženih.Oni su jasan znak da nije dovoljno govoriti o vjeri, nego očitovati to što govorimo u načinu ponašanja i djelovanja, u načinu ophođenja s drugima, u nesebičnome darivanju svoga prostora i vremena bližnjima.U blaženome Alojziju daješ nam primjer da je evanđelje moguće živjeti i da mu je konačni plod radost.S tobom nismo raspršen narod koji se gubiu tisućama privida i žalosti, površnih oduševljenja i strahova.S tobom smo narod pozvanih, samo s tobom narod otkupljenih.Pomozi nam da ne prestanemo vjerovati u tebe.

III. Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Rim 12, 9-16

Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pra-vim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mu-dri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima!

Iz propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca za sveučilišnu mladež(Zagreb, 11. travnja 1937.)

»Jedan je samo, koji može da vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. [...] Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša! (1Iv 5,4) [...] Ali vaša vjera, katolički akademičari i akademičarke, ima da bude živa, to jest ispunjena dobrim djelima. [...] Takova vjera rađa onu drugu divnu crtu koja resi čovjeka kršćanina na zemlji, a to je neslomljivo ufanje. Jer zaista, čega da se plaši čovjek, koji vrši zakon Božji, savjesno?«

38živo vrelo 39

Klanjamo ti se, Gospodine, pred sakramentom tvoje smrti koja nas oživljuje;pred sakramentom tvoje šutnje koja viče na sav glas;pred sakramentom tvoga tijelakoji smrtnost preobražava u vječnost,pred sakramentom zemaljskogakoji je zalog ljepote nebeskoga.

Pogledom na ovo otajstveno Tijelo žarko te molim:živi u meni, ispuni me svojim Duhom.Vjerujem u tvoju snagu koja slavi pobjedunad mojom slabošću;u tvoje milosrđe koje oprašta moje grijehe.Zaogrni me nadom protiv svake nadeu blagoslovu prosutom nad svakim vremenom i naraštajem,jer tvoj Duh ne prestaje obnavljati lice zemlje.

IV. Euharistija – snaga zajedništva Crkve(Iz okružnice nadbiskupa Stepinca kojom poziva na Svjetski euharistijski kongres u Budimpešti, 10. siječnja 1938. godine.)

»Euharistija je na poseban način veza ljubavi. Euharistija je dar Božje ljubavi za sve narode. Po njoj sjedimo kao djeca jednoga Oca oko jednoga stola i lomimo jedan te isti kruh s neba. Blagujući taj kruh svi se sjedinjujemo s istim Kristom, svojim vođom i učiteljem. Po tom kruhu postajemo dakle bez razlike međusob-no prava braća, jer sjedinjujući se u Bogu, koji je ljubav, nužno se moramo svi i međusobno ljubiti. Euharistija postaje na taj način ona tajanstvena veza ko-ja svojim nitima najneposrednijeg bratstva i sestrinstva povezuje i pojedince i narode preko svih državnih granica, narodnih razlika, kulturnih nejednakosti i raznih oprečnih zemaljskih interesa u jednu veliku obitelj. Blagovanje tijela Isu-sova u svetoj Pričesti jest dakle ono, po čemu postajemo krvni srodnici najprije sa samim Kristom, a zatim i sami među sobom. Jer jedno te isto tijelo Boga--čovjeka sve nas hrani i ista krv Boga-čovjeka struji našim žilama.«

P. Zazovimo Krista riječima: Nasiti nas, Gospodine, svojom blizinom.

O. Nasiti nas, Gospodine, svojom blizinom.

P. Isuse, u sakramentu euharistije ti si za nas kruh koji je sišao sa neba, da bi nas ispunio svojom milošću i blagoslovom, te nam – u Duhu Svetome – darovao snagu svetosti.

O. Nasiti nas, Gospodine, svojom blizinom.

P. Isuse, ti si za nas hrana koja nas jača na putu prema tebi; dar koji preobražava naš život i koji nas uvodi u zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva.

O. Nasiti nas, Gospodine, svojom blizinom.

P. Pred tobom smo, Gospodine, da bismo te molili da svojoj Crkvi pošalješ svete apostole, žive svjedoke svoje ljubavi, ljude tebi posvećene koji od zore do noći uzdižu ruke u molitvi kojom mole milost, blagoslov i spasenje za tvoj narod.

O. Nasiti nas, Gospodine, svojom blizinom.

Priredio: mons. Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

živo vrelo40

Šutnja. Govoriti o njoj čini se suvišnim. Potrebno joj je dati vrijeme kako bi ona go-vorila, povjeriti joj se, slušati ju, upijajući svaku njezinu »riječ«… O mjestu i značenju šutnje u liturgiji već smo pisali u našemu li-stu, posvetivši joj cijeli jedan broj (Živo vre-lo, 2006., br. 12.). U slavlju euharistije šutnja pronalazi mjesto na početku, unutar po-kajničkoga čina, potom kod zborne molitve (nakon poziva »Pomolimo se.«); može ju se utkati u Liturgiju riječi (nakon svetopisam-skih čitanja ili nakon homilije); pronalazi mjesto i u obredu pričesti, u molitvenom po-niranju i izricanju hvale… Više o tome može se pronaći u spomenutim tekstovima. Ovdje pokušajmo tek istaknuti vrijednost šutnje u dinamici i estetici obrednoga iskustva.

Tko ne zna šutjeti, zamjećuje R. Guardini, nalik je čovjeku koji bi pokušao živjeti samo iz-disanjem, odričući se udisaja. Govor je vezan uz izdisanje, kontrolirano i oblikovano ispuštanje zraka; no, govora nema bez udisaja. Jednako se može reći i za obredni govor. Obredne geste i riječi, na stanovit su način, ‘izdisanje’ kojim se komunicira otajstvena zbilja; šutnja je udisanje otajstva. Bez toga udisanja obredni se govor po-činje »gušiti« u nizanju gestâ i zaglušnosti rije-či. Postaje negovorljiv i nerazumljiv, katkada i beživotan, jer ne udahnjuje Život. Stoga u obli-kovanju obrednoga slavlja, šutnja »prodahnju-je« govor riječî. U tome nam je Krist Gospodin prvi učitelj. On, Očeva Riječ, izašao je iz Očeve šutnje (Ignacije Antiohijski). U njemu je pro-govorila Šutnja. Čuti Očevu Riječ pretpostavlja šutnju, otvorenost Riječi. Komunikacija se ne događa samo u »dijalogu«, u razmjeni riječî, nego također u razmjeni šutnje i riječi, te u raz-mjeni šutnjâ. Kao što se trudimo raz-govarati, ili u slavlju uspostavljati obredni dijalog, tako nam se valja učiti međusobno šutjeti, uspostav-ljati odnos u šutnji koja komunicira, ujedinjuje

Obrednost šutnje u liturgiji

u jedinstvo misli. Kada se šutnja shvati tek kao čin u kojemu riječ ustupa mjesto šutnji, nastu-paju gluhoća, nijemost. Šutnja, pak, nije nije-ma i nije gluha. Ona daje čuti riječ, omogućuje da riječ bude primljena i da ‘odjekne’ smislom u osobi kojoj je upućena, ali i da ju, u novosti odnosa, poveže s onim tko govori. U obredno-me govoru taj »dijalog« šutnje i riječi (gdje šut-nja biva nova riječ), zadobiva nenadomjestivu zadaću. Bez uspostave takvoga odnosa, obred-no slavlje postaje bezvrijednim, takvim da se o njemu može samo govoriti te ne preostaje ništa o čemu je moguće tek šutjeti. Korisno je prisje-titi se drevne »discipline tajnosti« (disciplina arcani), prema kojoj – u pretkršćanskim kul-tovima i u kršćanstvu – nije bilo dopušteno na obredne čine pripustiti one koji nisu pripadali kultnoj zajednici. O »obrednim tajnama« nije bilo dopušteno ni govoriti onima koji nisu bili inicirani u kult. Šutnja izvan kulta o kultu pro-nalazila je razlog ponajprije u šutnji koja živi unutar kulta. Postoji, naime, u kultu ono što se razumijeva i komunicira jedino šutnjom.

Obredna estetika pretpostavlja pravilnost ritma. Kao što u glazbi stanka nije »prekid zvučnosti«, nego stavljanje zvukova u nov od-nos, jer stanka svojom mjerom čuva zvučnost i ritam, tako i u skladbi obrednoga slavlja šutnja ne prekida događanje, nego drukčijošću isku-stva čuva ritam obrednoga događanja. Osim što je potrebno poznavati mjesta šutnje u liturgiji i davati prostor šutnji na ‘pravim’ mjestima, po-trebno je također imati osjetljivosti za obredni ritam u koji se šutnja urezuje. Čini se da su tre-nutci obredne šutnje katkada prekratki, »nerit-mični«, pa ne čuvaju ljepotu obrednoga sklada; katkada šutnja može biti i preduga, ili stavljena na mjesto kojemu ne pripada, te na taj način »raskida« ljepotu obredne zvučnosti. Slušati šutnju, ne prečuti ju, znači otvoriti se otajstvu koje ne staje u riječ.

Šutnja je, nesumnjivo, vrijedna u životu. Cijeni se mudrost šutnje kao što se cijeni i mudrost govora. I u liturgiji je tako. Obredni ritam predviđa trenutke šutnje. Ni-su li oni olako zanemareni u našoj liturgijskoj praksi? Molio bih vaše pojašnjenje.

T. K., Valpovo

na sva izdanja HILP-a*od 13. srpnja do 31. kolovoza!

NARUDŽBE

e-mail: narudzbe@hilp.hrtel: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

* Pop

ust s

e odn

osi n

a sv

a HI

LP-o

va iz

danj

a os

im ča

sopi

sa Ž

ivo vr

elo

te n

ije n

amije

njen

kupc

ima

za d

aljnj

u pr

odaj

u.* P

opus

t se o

dnos

i na

sva

HILP

-ova

izda

nja

osim

časo

pisa

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Foto

: Shu

tterst

ock

H. M

atiss

e, Dr

vo ži

vota

.