32014 živovre liturgijsko-pastoralni list lo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo32014

liturgijsko-pastoralni list

Pomireni u Kristuod 23. ožujka do 18. travnja 2014.

2014 3God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Voda i suze

naša tema: Pomireni u Kristu 2 Oprost i zaborav u svjetlu

liturgije pomirenja, I. Šaško

Pomirenost s Kristom u Crkvi, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

A. Crnčević, I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković

Treća korizmena nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Misa Večere Gospodnje. Veliki Četvrtak

Petak Muke Gospodnje

trenutak: pisma čitatelja 40 Liturgijsko ruho za sakrament pokore

živo vrelo

G. Rouault, Krist na križu, 1920.

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 3–2014

CVoda i suze

Crkva je u svome poslanju pozvana ispovijedati i obznanjiva-ti Božje milosrđe u njegovoj istinitosti i u svoj veličini njego-va dara. Ona se, stoga, ima brinuti da Kristovu osobu i njego-

va spasenjska djela ne upoznajemo samo po onome što je on činio za vrijeme svoga zemaljskoga života, u povijesti, već da to spoznajemo i iskušamo također »u djelotvornosti onoga što on sada čini« (sv. Leon Veliki) po svetim otajstvima koje slavi njegova Crkva, služiteljica spa-senja. Čudesno je da je Bog svoju milosrdnu ljubav i dar opraštanja grijeha povjerio Crkvi. Time se pokazao u potpunosti darežljiv milo-srđem i ljubavlju. Milosrđe je jedan od najvećih pridjevaka Božje biti, jer upravo u tom svome savršenstvu on vrata božanskoga života otva-ra grješnom čovjeku.

Ustanovljujući u Crkvi sakrament pokore Krist je ljudima ostavio put da nakon krsne kupelji i otpuštanja grijeha mogu, svaki put ka-da padnu u grijeh, obnovljenom milošću pomiriti se s Bogom i živje-ti ljepotu odnosa s ljudima. Tako Crkva u življenju Božjega milosrđa ima »i vodu i suze (acquam et lacrimas); vodu krštenja i suze poko-re« (sv. Ambrozije).

Kristova služba pomirenja, u kojoj nam očituje i daruje milosrđe Boga Oca, slavi se u Crkvi, zajednici vjernika. Koliko god grijeh bio osoban i skriven u dubini naše nutrine, on ranjava naš odnos s Bogom i s Crkvom. U boli jednoga uda onemoća cijelo tijelo. U okaljanosti gri-jehom jednoga krštenika cijelo Tijelo Crkve osjeća ranjenost zlom. Za-to se slavlje sakramenta pokore tiče crkvenosti naše vjere. Pomirenje zadobivamo u Crkvi i po Crkvi, ali i sama Crkva biva pomirena i obnov-ljena u svakom pojedinačnom slavlju sakramenta pokore. Tu se ona či-sti i trajno uzrasta u svetost na koju je pozvana. Biva oslobođena od ta-me kojom grijeh zasjenjuje pogled ljubavi prema Bogu i prema braći ljudima. Milosrđe uvijek ima čist pogled, pogled ispran suzama suću-ti i radosne ljubavi. Možda vrata našega srca nisu još dostatno otvore-na veličini Božje ljubavi te naše lice još nije osjetilo suzu kajanja i suzu u kojoj se zrcali radost darovane Kristove ljubavi. Budući da još nismo doprli do savršenstva, nije nam dostatna voda krštenja; potrebiti smo i suza pokore kako bismo iznova mogli osjetili snagu Božjega milosr-đa u svakoj zahvaćenosti grijehom. Gdje ne postoje suze kajanja i suze radovanja, nema istinskoga zajedništva. Po sakramentu pokore, čiste-ći se od grijeha i radujući se u obnovljenoj ljubavi Božjoj, Crkva posta-je sve više Crkvom, zajednicom svetih.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Pomireni u Kristu

O

OOONAŠA TEMAONAŠA TEMAO

Za pojedinca, zajednicu ili cijelo društvo važno je ne samo čuvati spomen, nego i razlučivati doga-đaje i doživljaje, držeći

ih vezane smislom u jed-noj cjelini. Za nas, kršća-ne, sakrament pomirenja

u svome ustroju pokazuje sve elemente koji govore o povezanosti spomena i oprosta. S jedne strane

molimo Gospodina da se spomene svojih zahvata

u ljudsku povijest, a s druge da se spomene nas, a da se ne spominje

naših grijeha, nego nam ih oprosti.

Oprost i zaborav. Dvije (obične) riječi u kojima se zrcale život, nanesena nepravda i traženje mira u duši. Puno je izrijeka koji se vežu baš uz te riječi; od često izgovorene o tome da se

može oprostiti, ali ne i zaboraviti do uzrečica koje potiču: Oprosti i zaboravi! Raspon doživljaja u koje seže oprost uistinu je širok kao ži-vot; i uvijek je posrijedi ranjavanje, uznemiravanje, oduzimanje si-gurnosti, okrnjivanje osjećaja i života u cjelini. Svaki se čovjek na-đe pred zahtjevnim pitanjem koje postavlja osluškujući savjest, dru-ge ljude, običaje, očekivanja bližnjih: Zašto trebam oprostiti; kako to mogu učiniti? Opraštanje ima nakanu zacijeliti slomljenō, pove-zati ono što je prekinuto, zakoračiti u novi prostor, nakon što se osje-tila težina tereta nekoga iskustva. Koliko god izgledalo da je to pita-nje suodnosa među ljudima, redovito se otkriva još jedna dimenzija koja nadilazi čovjeka i koja čovjeku otkriva njega samoga. A to je već prostor otajstva.

Smatram primjerenim naglasiti temeljne okosnice koje povezu-ju Objavu i obrednu, sakramentalnu zbilju oproštenja i pomirenja. Za nas vjernike oproštenje je način obraćanja Bogu, povezanosti s njim, pouzdanja u njega, radosti zbog njegove prisutnosti. »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.« Ne oprostiti je za vjernike ozbiljna zaprjeka za suodnos s Bogom. Nju se povezu-je i prepoznaje kao grijeh. Spomenimo se riječi proroka Izaije: »Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.« (Iz 59, 1-2) Jaz, provalija ili pak zid – to su slike koje predočuju stanje bez oproštenja. Budući da Bog mrzi grijeh, cijena oproštenja jest visoka.

Promatrajući Objavu očitovanu u Starome zavjetu susreću se pretpostavke za naše oproštenje. Na prvome je mjestu žrtva (usp. Heb 9, 22) koja se povezivala sa životinjom bez mane, janjetom. U toj je žrtvi promatrano ublažavanje Božjega gnjeva. Isus, kao Božji Sin (Jaganjac Božji) umire u žrtvi za grijehe te time dokida potrebu za bi-lo kojom žrtvom kakve su prinosili naraštaji prije ispunjenja staroza-vjetnoga navještaja. Zato se kaže da nam je Isus oproštenje pribavio umrijevši na križu. »Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, prave-dan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.« (1Pt 3, 18; usp. Ef 1, 7)

Oprost i zaborav u svjetlu liturgije pomirenja

Ivan Šaško

3

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143Osim žrtve, pretpostavka za dobivanju

oproštenja jest naše opraštanje bližnjima. Sveti Pavao za ljubav kaže da »nije nepri-stojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo« (1Kor 13, 5), a Isus daje pravi-lo kršćanskoga ponašanja: »Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, ot-pustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.« (Mt 6, 14-15) To je bio put na koji se trajno vraća-la prva kršćanska zajednica: »Budite jed-ni drugima dobrostivi, milosrdni; praštaj-te jedni drugima kao što i Bog u Kristu na-ma oprosti.« (Ef 4, 32)

Treća je pretpostavka ispovijedanje grijeha, odnosno čežnja i molitva za obra-ćenjem, kako bi Bog svojom milošću ušao u naše živote i očitovao plodove ostvare-noga pomirenja između Boga i čovjeka. Želimo li, dakle, ponovno uspostaviti od-nos s Bogom, trebamo priznati svoje grije-he. Neispovjeđeni grijeh vuče čovjeka uvi-jek iznova do podignutoga zida, do prerezanih niti, do otežaloga koraka i nezadovoljstva. Pritom ne smijemo zanemariti da Bog ostaje vjeran i ka-da mi nismo vjerni, jer ne može zanijekati samoga sebe (usp. 2Tim 2, 13).

Važna sastavnica naše svijesti o grješnosti, našega doživljavanja, pri-hvaćanja i priznavanja grijeha, svakako je kajanje; i to ono koje živi u nama kao odluka da ćemo se obratiti, promijeniti svoj stav prema grijehu i klo-niti ga se. Kajanje za grijeh i odluka za drukčije življenje u današnje su vri-jeme stavljeni u drugi plan, kao da bi bilo dostatno priznati se grješnikom i ispovjediti počinjeni grijeh. Možda i tu leži razlog zašto vjernici s poteš-koćom izgovaraju riječi molitve kajanja u svetoj ispovijedi: »… i čvrsto od-lučujem da ću se popraviti i da ne ću više griješiti«. Ta je odluka stvarna; ona proizlazi iz kajanja, bez obzira na svoju grješnost i na ograničenosti na-še stvorenosti. U tome je izrijeku istinita i iskrena odluka, a ne njezina ap-solutna ostvarivost.

Oproštenje za sobom kao posljedicu povlači svakako radost, zadovolj-stvo i blaženstvo: »Blažen onaj komu je grijeh otpušten, komu je zločin po-kriven! Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja krivnju i u čijemu duhu nema prijevare!« (Ps 32, 1-2) Nadalje, Bog nam ne predbacuje naše grijehe. U žrtvi svoga Sina odlučio je ne držati nas trajno odgovornima, jer je Kri-stova krv pokrila naše grijehe. »A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i gri-jeha se tvojih ne spominjem.« (Iz 43, 25) Zato psalmist – u zahvalnosti što Bog od nas oduzima grijehe – kaže: »Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se

Oproštenje je način odnosa prema Bogu, uspostava odnosa koji je raskinut grijehom i nevjernošću Bogu.

Georges Rouault: Susret u kajanju i molitvi.

4

NAŠA TEMA Pomireni u Kristu

da smo prašina.« (Ps 103, 12-14) Ako je nama oprošteno, tada i mi sebi mo-žemo oprostiti i nastaviti životni put. »Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je pre-da mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu.« (Fil 3, 13-14)

Spomen i zaborav u obrednome činu pomirenjaSakrament je po svojoj izvanjskosti moguće vidjeti kao neki ljudski čin, ali po svojoj nutarnjosti on se razlikuje od drugih ljudskih čina i definiran je kao obredno-simbolički, odnosno sakramentalni čin, što uključuje božan-sko djelovanje koje mijenja perspektivu i shvaća se temeljno kao Božje dje-lo u kojemu sudjeluju ljudi, vjernici. U sakramentu pomirenja obredno se živi smisao grješnosti, kajanja i oproštenja. Sakramentalni obredni čin stvara sintezu između stvarnoga događaja i značenja, pri čemu se misli na događaj koji je živio Krist na zemlji i na ostvarenje (posadašnjenje) toga do-gađaja snagom obreda. Djelatni simboli, koji se očituju u obredu, jesu po-vijesno-spasenjska Kristova djela, ostvarena u njihovu značenju koje se ne može svesti na puku empirijsku datost, nego u sebi sadrže vjernički suod-nos. Ti ‘simboli na djelu’ ujedno su i djela čovjeka (zajednice) koji je udio-nik stvarnoga spasenjskoga događaja.

Pomirbena i pokornička liturgija najprije zahvaća iskustvo grijeha, za-tim povezanost između grješnoga čina koji pogađa spomen vjernika i Božji plan po kojemu je čovjek pozvan na vječno zajedništvo s Bogom. U današ-nje je vrijeme važno poticati prepoznavanje grijeha i grješnosti jer smo izlo-ženi kulturi zaborava koja je veliki promicatelj neosjetljivosti za grijeh. U tome buđenju svijesti nije dostatna narav, nego središnje mjesto mora zau-zeti objavljena Božja Riječ, ne samo zbog novosti sadržaja, nego i zbog no-vosti Osobe po kojoj, s kojom i u kojoj se događa pomirenje.

Ipak, u pastoralnoj praksi dimenzija ljudskoga spomena nije dostatno vrjednovana. Redovito se pokušava pobuditi sjećanje na grijehe u ispitu sa-vjesti (u nekim slučajevima pretjerano sitničavo, a u nekima površno i lako-misleno). To je svakako nužno. No, valjalo bi više pozornosti usmjeriti na dublje značenje spomena i prije svega na Radosnoj vijesti, na darovanosti Isusa Krista i njegova Duha ispitivati svoj život. Liturgija pomirenja je ta-kođer slavlje, sa svim elementima koji rese liturgijsko slavlje. A slaviti se ne može bez spomena i oprosta. Samo u svjetlu toga dvoga može se živjeti slo-bodu i radost.

Sjećati se do mjere spomena posebno je zahtjevna tema koju nije mo-guće odvojiti od suvremenih komunikacijskih procesa. No, tako je bilo i u prošlosti. Zapravo, smatram da se danas ne udubljujemo u značenje novih tehnoloških oblika koji se susreću s nekim trajnijim formama našega življe-nja, među kojima je i memorija.

Još je Platon u ‘Fedri’ postavio određene dvojbe glede promjene iz usmene u pisanu predaju: »Pismo će stvoriti zaborav u dušama onih koji ga uče na uštrb spomena; iz pouzdanja u pismo oni će se sjećati s pomoću izvanjskih oblika, a ne iz nutarnjosti sebe samih… I svaka riječ koja je jed-nom napisana luta svijetom, jednako za one koji ju razumiju kao i za one

5

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143kojih se ona ne tiče, te se ne zna komu bi ona trebala govoriti, a komu ne bi.« Platon tako donosi dva argumenta protiv medijskih promjena prema usvajanju pisane kulture. On se boji da će napisano na subjekt djelovati sa-mo izvana te da se ta vrijednost ostvaruje samo u susretu i razgovoru. Osim toga, Platon smatra da pismo ne može upućivati izvan sebe i da nove misli mogu nastati samo u dijalogu.

U sociološkome pogledu treba paziti na važnost strukturalnoga zabora-va. Kulture građene na usmenoj predaji razradile su svojevrsnu ‘struktural-nu amneziju’. Pamti se samo ono što je iznimno važno, jer su mogućnosti pohranjivanja veoma sužene. No, kakvoća sjećanja onih ljudi koji ne pozna-ju pisma daleko je veća, jer se pohranjeni podatci trebaju razraditi i usvojiti, pounutarnjiti. Kultura pisanja unijela je novi pristup, ali je – suprotno pre-brzim zaključcima – ozbiljno narušila kulturu pamćenja i spomena. Jasno je da se Platonovo pitanje još više produbilo otkrićem tiska te posebno novih tehnologija, pri čemu smo ušli u razdoblje neosobnoga, univerzalnoga i ras-poviješnjenoga. Pa čak se i jezik svodi na sintaksu i na nomenklaturnu se-mantiku. No, time se otvorila provalija između sjećanja u obliku nepregled-nih i nekontekstualiziranih podataka i sjećanja u obliku subjektivnoga živ-ljenog znanja i mudrosti. Jednako se tako promijenila paradigma zabora-va kao programiranosti digitalnih signala i zaborava kao svjesne sposobno-sti selektiranja i razlučivanja vrijednosti, dobroga, lošega, lijepoga i ružnoga.

Umnažanje podataka na mreži i s pomoću nje vodi prema gubitku kri-terija i prema novim bolestima, tipičnima za pojedina razdoblja povijesti čovječanstva. U esejističkoj i filozofijskoj publicistici može se pročitati da bi svako razdoblje imalo svoju tipičnu pučku bolest. Za feudalizam na za-lasku tipična bi bila kuga; za imperijalizam 19. stoljeća sifilis; za kasni kapitalizam rak i sida, a za tzv. informatičko društvo psihoso-matske bolesti zaboravljanja (npr. Alzheime-rova bolest).

Za pojedinca, zajednicu ili cijelo društvo važno je ne samo čuvati spomen, nego i ra-zlučivati događaje i doživljaje, držeći ih smi-slom u jednoj cjelini te trajno nadograđiva-ti u svjetlu transcendencije. Za nas, kršćane, sakrament pomirenja u svome ustroju po-kazuje sve elemente koji govore o povezano-sti spomena i oprosta. S jedne se strane mo-li Gospodina da se spomene svojih zahvata u ljudsku povijest, a s druge da se spomene nas, a da se ne spominje naših grijeha, nego nam oprosti; zatim se, prožeti Božjom riječ-ju, spominjemo svojih djela i nedjela, mole-ći oprost ne samo od Boga, nego i od bližnjih.

Zaborav nije pozitivna kategorija u Sve-tome pismu; on je istoznačnica zanemariva-nju, nepoštivanju, kršenju vjernosti, udalja-

»Blažen onaj komu je grijeh otpušten.«

Mario Sironi: Susret ozdravljenja.

6


vanju. Zbog toga, kada se danas pokušava spojiti dvoje – zaborav i oprost – treba paziti da se pod rečenicom: opraštam, ali ne zaboravljam, ne krije ne-iskrenost oprosta, jer opraštanje već u sebi nosi nadilaženje one prošlosti koja ne želi proći i postaje ‘prošlo koje nije prošlo’. Kršćanski ne zaboravi-ti znači u svoj život ugraditi događaje i doživljaje kao nove susrete s Božjom Riječju, s njegovom milošću, s otajstvom Kristova vazma.

Nekoliko poticaja iz misli Paula RicoeuraZa produbljivanje spomenute problematike svakako su iznimno vrijedna djela Paula Ricoeura, među kojima je i ono o sjećanju, zaboravu i oprostu. On polazi od Aristotelovih izrijeka da »spomen pripada vremenu« (Parva naturalia) te da »sve stvari u vremenu dolaze u postojanje i kvare se (Fisi-ca). Ta dva sučeljena, ali ne i proturječna pola su: spomen (pripadan vre-menu) i zaborav (djelo vremena koje razgrađuje).

U odnosu na spomen navodi tri aporije: 1. kako pomiriti spomen poje-dinca s dimenzijom kolektivnosti spomena; 2. kakav je odnos spomena i mašte; 3. zloporaba spomena. Ricoeur daje prednost individualnomu sje-ćanju. Smatra da je memorija snažno osobna. Memorija je veza svijesti s izvornom prošlošću, daje vremenski smjer u prjelasku od prošloga prema budućemu. No, Ricoeur dodaje da se nikada ne spominjemo sami, nego s pomoću sjećanja drugih. To, pak, ne znači pretpostaviti da postoji kolekti-vitet kao subjekt spomena. O kolektivnome se spomenu može govoriti ko-risteći analogiju, oslanjajući se na djelatni pojam, bez izvornosti. Vidljiva je istodobnost i uzajamnost pojedinačnoga i kolektivnoga, tako da ne postoji prvenstvo jednoga ili drugoga glede memorije (spomena).

U slučaju napetosti spomena i imaginacije, valja polaziti od shvaćanja da je spomen vremensko predstavljanje koje cilja na prošlost i nastoji bi-ti vjerno. S druge strane, mašta, imaginacija je ne-vremensko predstavlja-nje jer se ne odnosi na neki (povijesno) stvarni događaj. Memoriju obilje-žuje vremenski odmak koji dopušta jasno ocrtati razliku i udaljenost izme-đu sadašnjosti i budućnosti. I spomen i mašta imaju zajedničku ulogu: uči-niti prisutnim nešto što je odsutno. Korjenita razlika među njima leži u to-me što spomen u sebi sadrži snažnu pretenziju na istinu.

Treća Ricoerova aporija govori o ranjenome spomenu, ciljajući upora-bu i zlorabljenje spomena. Zato je moguće govoriti o patologijama spome-na (i na pojedinačnoj i na kolektivnoj razini), jer je on iznimno krhak. U to-me kontekstu važno je uvidjeti poneke radnje, kao što je žalovanje. Ono je svijest o gubitku nekoga ili nečega voljenog i pomaže u nadvladavanju za-prjeka za blagotvorno sjećanje. Patologija memorije dovodi do prisile na ponavljanje umjesto sjećanja; na melankoliju, umjesto žalovanja koje oslo-bađa osobu. Taj rad zahtijeva vrijeme (vrijeme žalovanja).

Neizbježna je instrumentalizacija i manipulacija memorijom jer je ona po sebi selektivna, ‘izbirljiva’. Postoji imperativ da se nešto iz povijesti ne smije zaboraviti, ali se ne bi smjelo zanemariti da postoji i ‘premalo’ i ‘previ-še’ memorije. I u jednome i u drugome slučaju ostaje jednaka mana – proš-lost još uvijek nastanjuje sadašnjost, to jest prošlost ne želi proći. Kao da se radi o bolesti vremena. Za takve je bolesti potreban određeni pristup isprav-

7

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143noga spomena koji nam omogućuje distanciranje od toga bolesnog vremena. Ako se dogodi takva pojava, povijesna kritika u tome može pomoći kao terapeut-kinja na razini: a) dokumentiranja (za što je potrebno istraživanje); b) objašnjavanja razloga i motiva doga-đaja (ulazeći i u logiku vjerojatnoga); c) tumačenja do-gođenoga (historiografskim djelima). To je posao koji vodi do pouzdanih oslonaca i to putem raskrinkavanja lažnih podataka, kritičkim pristupom. Na temelju to-ga sloja spomena moguće je napisati povijest koja pa-zi na utemeljujuće događaje za neku zajednicu ili na-rod. Poteškoća nastaje kada se, nakon neuspostavlja-nja memorijskoga sloja, napišu ‘povijesti’ ili se nakon oblikovanoga spomena pokušava modificirati temeljni sloj. Tako je samo memorija slobodna ponovno smje-štati povijest na način retrospektive. Paradoks s kojim se susrećemo – piše Ricoeur – jest činjenica da proš-lost ne možemo mijenjati, a budućnost je nesigurna. Prošli se događaji ne mogu izbrisati, ali im se može da-ti drukčiji smisao i drukčija tumačenja. Time je otvo-rio veliku temu povijesnoga determinizma koji za nje-ga ne postoji, nego postoji uzajamni utjecaj triju vre-menskih dimenzija.

Kada se govori o zaboravu, ne treba se nužno pomisliti na neprijatelja spomena i pamćenja, nego poglavito na ono što omogućuje pamćenje i spo-men. Ricoeur govori o dva tipa zaborava: o dubokome i o očitome zabora-vu. Prvi djeluje protiv spomena na razini konzerviranja spomena te u tome slučaju zaborav nagriza i briše urezanost sjećanja u memoriji. Drugi tip za-borava zahvaća memoriju na razini re-memorizacije i obnavljanja sjećanja, a može ga se razlikovati u njegovoj trovrsnosti: pasivni zaborav (svojstveno mu je prisiljavanje na ponavljanje), polupasivni zaborav (oblik bijega ko-ji otkriva neodgovornost) i aktivni zaborav (pristup koji omogućuje selek-ciju, izabiranje sjećanja). Baš toj zadnjoj vrsti, aktivnomu zaboravu, pripa-da opraštanje.

Opraštanje se uvijek tiče neke krivnje, grijeha, ali ono što se zaborav-lja nije prošlost kao takva, nego njezin smisao. Ricoeur napominje da je oproštenje (romanski jezici vuku svoj pojam od latinskoga: per-donare; fr. pardonner) dar (donum) koji se daje, ali se dužnika ostavlja ‘insolven-tnim’. Naime, počinjena zlodjela ostaju; ona se ne mogu izbrisati. Oprašta-nje je svakako razmjena, uzajamnost, ali razmjena koja ne pripada trgo-vanju, a najuzvišeniji je oblik evanđeoski, koji se očituje kao ljubav prema neprijateljima. Čini se da u tome slučaju nema nikakve razmjene, premda zapravo postoji neka vrsta povrata: nada da neprijatelj može postati pri-jateljem. Ne radi se o brisanju nekih dugova na računovodstvenoj tabli-ci, nego o razrješivanju čvorova. Takav zaborav nije zaboravljanje činjeni-ca koje se ne mogu izbrisati, nego njihova smisla, kako za sadašnjost, ta-ko i za budućnost.

Samo oproštenje rađa istinskom radošću i spoznajom Božjega svjetla.

Vincent van Gogh: detalj slike krajolika, 1889.

NAŠA TEMA

8

Pomireni u Kristu

LLiturgijske čine slavimo u okupljenosti Crkve, u zajedništvu vjerujućih. Oni naime, nisu privatni čini, nego su »slavlje Cr-kve koja je ‘otajstvo jedinstva’ (sacramentum unitatis)« (SC,

26). Slaviti liturgiju i po njoj imati udjela u Kristovu daru otkupljenja znači, ujedno, osjećati se Crkvom – zajednicom otkupljenih, urastati u njezinu svetost i njezino poslanje.

Svaki liturgijski čin oživljava i izgrađuje u nama našu crkvenost, vjeru življenu u Crkvi i u odgovornosti za Crkvu. Tražiti u liturgiji tek osobnu duhovnu korist, očekivati ispunjenje onoga što pripada osob-nomu življenju vjere, značilo bi staviti pred liturgiju Crkve nepripad-nu joj zadaću. Vjernik u liturgiji pronalazi ono što je temeljno i zajed-ničko svima u Crkvi i upravo je zbog toga moguće »zajedno slaviti«. Zajedništvo slavljenja, kao udioništvo u otajstvu Krista, postaje te-melj na kojemu se grade osobna duhovnost i molitva i iz kojega izra-sta nadahnuće za prepoznavanje osobnoga vidika kršćanskoga po-slanja. Tako iz liturgije izranjaju sve silnice osobnoga življenja vje-re; one se, bogate u raznolikosti, k liturgiji uvijek vraćaju, ali ne da bi ju oblikovale ili da bi joj nametnule pečat nečije osobne duhovnosti ili duhovnosti neke skupine ili pokreta u Crkvi, nego da bi u liturgiji iznova pronašle rasvjetljenje i usmjerenje.

Liturgiji se povjeravamo kao Crkva i kao pojedinci. Izručujemo joj se jer znademo da ona ne ovisi o našoj moći, o našem umijeću oblikovanja obreda. Povjeravamo joj se jer naša vjera izvire iz nje-zine životnosti. Osobna vjera izrasta iz dara koji nam se milosno da-je u liturgiji Crkve. Ljepota dara otkriva se u darovanosti, u iskreno-sti darivanja i zahvalnosti primanja. Dar ne trpi nasilja, ne daje se u iznudi, nego pretpostavlja radost i otvorenost srca koje u zahvalno-sti slavi Darivatelja. U liturgiji smo svi primatelji, neovisno o služba-ma i zadaćama koje u liturgiji vršimo. Dar koji primamo očituje se u mnoštvu oblika i načina Kristove spasenjske prisutnosti. Raznolikost Dara, danoga svima po mjeri dara Kristova (usp. Ef 4, 7), nije zaprje-ka za zajedništvo slavlja kršćanske zajednice. Štoviše, slavlje nas uje-dinjuje čuvajući naše različitosti i obogaćujući tako Crkvu koja se oči-tuje u bogatstvu Kristova dara.

No, liturgija nije tek mjesto u kojemu zajedno slavimo otajstva vjere. Ona je mjesto na kojemu vjera pronalazi sebe, otkrivajući svo-ju izvornost u Crkvi i usmjerenost k Crkvi. Ipak, u svim liturgijskim slavljima ne dajemo dostatnu pozornost zajedništvu i crkvenosti slav-

Pomirenost s Kristom u CrkviO eklezijalnim naglascima sakramenta pokore

Ante Crnčević

Okupiti se na zajedničko slavlje sakramenta poko-re, stati u red pokornika,

znači svjesno pred drugi-ma priznati i ispovjediti svoju grješnost. Samim

time priznajemo da naši grijesi ranjavaju i kaljaju

lice Crkve u kojoj smo i s kojom smo pozvani

na svetost. U slavlju sa-kramenta pomirenja u red pokornika zajedno

staju i svećenici i redov-nici i vjernici laici, mladi zajedno sa starima, rodi-

telji zajedno s djecom, ljudi koji se u životu

susreću u raznim odno-sima nadređenosti – uči-telji i djeca, poslodavci i

radnici, predstojnici i oni koji su im podložni…

LLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

9

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143

lja vjere. Kriza crkvenosti liturgije može biti zamjetna u svim liturgijskim slavljima: u euharistiji koju se nerijetko smješta u okvir neke »interesne« ili dobne skupine, povezane svezama prijateljstva, istih aktivnosti ili duhovnih naklonosti, ali ne i »vezom Crkve«, zajednice spasenja; u liturgiji krštenja kada se ono slavi unutar kruga obitelji i prijatelja, bez jasne poveznice sa žu-pnom zajednicom preko koje i u kojoj krštenik biva pritjelovljen Kristu i uci-jepljen u Crkvu; u slavlju ženidbe koje biva pripravljano i slavljeno u potpu-noj odvojenosti od Crkve, a jedina povezanost s Crkvom čuva se u »korište-nom prostoru« i »posuđenom obredu« Crkve, ne razumijevajući ga u njego-voj sakramentalnosti… Sakrament pokore u svojoj obrednosti čuva niz ele-menata koji nose značenje crkvenosti, ali ti elementi u iskustvu vjere, čini se, bivaju olako previđeni i neiskušeni. Crkva je po svojoj naravi »pomirite-ljica« jer naviješta »evanđelje mira«, radosnu vijest spasenja, pozivajući lju-de na obraćenje srca i na pomirenje s Bogom. Ona je »pomiriteljica« jer no-si i ljudima dijeli dar Kristova pomirenja svega ljudskoga roda s Bogom. Sto-ga ne prestaje naviještati i među ljudima uspostavljati dar pomirenja: »Kri-stovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.« (2Kor 5, 20)

No, »Crkva, želi li biti pomiriteljica, mora sama nastojati oko toga da bude pomirena Crkva. U toj jednostavnoj tvrdnji krije se uvjerenje da bi Crkva, želi li u svijetu djelotvornije naviještati pomirenje, mora sve više po-stajati »zajednica Kristovih učenika koji združuju svoje napore da se traj-no obraćaju Gospodinu i žive kao novi ljudi u duhu i življenju pomirenja.« (Ivan Pavao II., Reconciliatio et paenitentia, 9). Susrećući ljude zahvaćene grijehom, Crkva sama živi dramu grijeha i ranjenosti zlom. Ona, jer »u vla-stitome krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja, neprestano kroči putem pokore i obnove« (Red pokore, 3). Zato je govor o pomirenju i pokori uvijek govor o Crkvi koja se priznaje grješnicom i koja želi istinski živjeti svoj poziv na svetost. U tome smislu pastoral sakramen-ta pokore nije usmjeren samo k pojedincima i njihovim osobnim životima, nego prema Crkvi i autentičnosti njezinoga evanđeoskoga lica.

»Ispovijedam se… i vama, braćo«Otajstvo pomirenja obnavlja grijehom narušeni čovjekov odnos s Bogom i zajedništvo života s ljudima. Hodeći putem pokore i prihvaćajući milosni

Bog je svoje milosrđe očitovao pomirujući sa sobom svijet u Kristu: krvlju njegova križa pomirio je sve, bilo na zemlji bilo na nebesima. (Kol 1, 20)

Detalj freske u crkvi sv. Jurja, Losone, Švicarska, 15. st.

10


put pomirenja grješnik se vraća Bogu Ocu »koji nas je prvi ljubio« (usp. 1Iv 4, 19), Kristu koji je samoga sebe za nas predao i Duhu Svetomu koji je na nas izliven kao Duh mira. Kao što grijeh jednoga čovjeka ranjava druge, ta-ko i svetost jednoga izgrađuje bližnje te služi njihovoj dobrobiti. Crkva, za-jednica spasenja i svetosti, jest mjesto gdje se i grijeh i svetost pojedinca promatraju i doživljavaju u uzajamnosti života vjere, u odnosima koji se ra-njavaju ili uspostavljaju među onima koji tvore Crkvu. Tako sakrament po-kore, pa i onda kada ga doživljavamo u intimi skrušenosti i osobnoga kaja-nja, uvijek osposobljava za novo zajedništvo s braćom i za radost slavljenja i ispovijedanja vjere u zajednici vjernika.

Zaziv Gospodnje molitve »I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštano dužnicima našim« govori o svijetu u kojemu postoje dugovi prema ljudima i dugovi prema Bogu: »Svaka krivnja među ljudima na neki način uključu-je povrjedu istine i ljubavi, i na taj se način suprotstavlja Bogu koji je Isti-na i Ljubav.« (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, I, 168). Zbog te protegnuto-sti grijeha na odnose s ljudima, na zajedništvo s njima, liturgija sakramenta pokore govori o pomirenju u njegovoj komunitarnoj i eklezijalnoj dimenzi-ji. Sakrament zahvaća sve ono što je grijehom dodirnuto.

Sakrament pokore, gledan poglavito kao ‘redovitost’ ispovijedanja gri-jeha, može lako biti gurnut u uski okvir osobne duhovnosti u kojoj ispovi-jedanje grijeha zadobiva značenje osobne vrline. U takvome pristupu po-mišlja se da ispit savjesti, priznanje grijeha i česta ispovijed daju vrijednost samomu sakramentu, pa čak i bivaju dostatnim, ako ne i jedinim elemen-tima od kojih je satkana duhovnost pokore. Ispovijed postaje osobna vjež-ba, način održavanja duhovne higijene, pri čemu ne preostaje mjesta za ši-rinu značenjâ koja u sebi nose pojmovi pokora i pomirenje. Ako oni i po-stoje, lako se svode na granična značenja: pokora postaje djelo zadovoljšti-ne za ispovjeđene grijehe, a pomirenje se doživljava kao pronalazak nutar-njega mira, pomirenje sa samim sobom.

Brojni su elementi u sakramentu pokore koji govore o njezinoj eklezi-jalnoj dimenziji, očitovanoj u obrednim gestama i molitvama, omogućuju-ći iskusiti pokoru (i »osobnu ispovijed«) kao slavlje u Crkvi i slavlje Crkve. Ti su elementi posebice vidljivi u »Redu pomirenja pokornika s pojedinač-nom ispovijedi i odrješenjem« koji nudi zajedničku pripravu kroz uvod-ne obrede, navještaj Božje riječi, zajednički ispit savjesti, pojedinačnu is-povijed s odrješenjem te zajedničku zahvalu sa završnim blagoslovom i ot-pustom pomirenikâ. Obred omogućuje na doživljeniji način iskusiti da se pomirenje događa i slavi u Crkvi, s Crkvom i po Crkvi. Okupiti se na zajed-ničko slavlje sakramenta pokore, stati u red pokornika, znači svjesno pred drugima priznati i ispovjediti svoju grješnost. U slavlju sakramenta pokore priznajemo se zajednicom grješnika, potrebitih obraćenja i pomirenja. Ne krijemo svoju grješnost. Samim time priznajemo da naši grijesi ranjavaju i kaljaju lice Crkve u kojoj smo i s kojom smo pozvani na svetost. U slavlju sakramenta pomirenja u red pokornika zajedno staju i svećenici i redovni-ci i vjernici laici, mladi zajedno sa starima, roditelji zajedno s djecom, ljudi koji se u životu susreću u raznim odnosima nadređenosti – učitelji i djeca, poslodavci i radnici, predstojnici i oni koji su im podložni… Svi se zajedno

11

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143priznaju grješnicima. Svi u istome redu, redu grješnika. Možda se nigdje na tako jasan način osjeća lice Crkve i snaga njezinoga poziva na svetost kao u redu pokornika pred ispovjedaonicom. Vjernici ondje očituju svoju poni-znost, priznaju da je kajanje za grijehe mjesto njihova susreta, a obraćenje put rasta – neovisno koje mjesto zauzimamo u svakidašnjemu susretanju s onima s kojima pred ispovjedaonicom tvorimo isti red pokornika. Ne skri-vam se, stoga, kada u redu za ispovijed ispred sebe vidim ljude koje pozna-jem i koje u životu susrećem u različitim odnosima: studente, kolege, sve-ćenike, prijatelje… To nas iskustvo uči poniznosti, odgaja za odgovornost, poziva na svjedočanstvo autentičnoga života po evanđelju.

Stati zajedno u red grješnika, pred drugima se priznati grješnikom i nao-čigled drugih pred svećenikom ispovjediti svoje grijehe ne oslobađa čovjeka od naravnoga osjećaja stida. Stid čovjeku otkriva granice grijeha. Gdje ne-staje stid, gubi se osjećaj za grijeh. Drukčije rečeno, ondje gdje se čovjek po-činje crvenjeti, tu započinje najplemenitiji dio njegova bića (C. F. Hebbel). Stid koji čovjek osjeća zbog počinjenoga grijeha ne zatvara sakrament poko-re u osobno kajanje ili u traženje osobnoga, skrivenoga načina zadovoljšti-ne za vlastitu krivicu. Crkva u slavlju sakramenta pokore pokazuje iznimnu osjetljivost za čovjekov osjećaj stida i za intimu u kojoj ispovijeda svoje grije-he, ali jednako daje prostora i spoznaji komunitarne dimenzije grijeha. Vje-ra koja je po naravi eklezijalna, jer se u Crkvi zadobiva i obnavlja, doživlja-va Crkvu kao mjesto intime vjere, intime kajanja i zadobivanja oproštenja. Grijeh uvijek narušava i u određenoj mjeri raskida odnose, s Bogom i s bli-žnjima. Takvo su iskustvo dijelili već praroditelji: nakon neposluha koji ih je odveo u grijeh, spoznaše na nov način sebe; grijeh mijenja svekolike njiho-ve odnose: pred Bogom osjećaju strah (»pobojah se jer sam gol, pa se sakrih«, Post 3, 10), a jedno pred drugim stid (»Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su go-li. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.« Post, 3, 7). Strah i stid vjerno oslikavaju stanje u koje uvodi gri-jeh. To je stanje narušenih odnosa, raskida povjerenja, zatvorenosti u sebe, što je pak znak istinske neslobode i zarobljenosti. Sakrament zahvaća sva iskustva grijeha: i ranjenost, i kajanje, i žaljenje, i stid, i potrebu za zado-voljštinom, i želju za obnovom narušenih odnosa. U sa-kramentu pokore čovjek je iznova osposobljen za radost odnosa, s Bogom i s bližnjima.

U zajedničkomu slavlju sakramenta pokore, nakon zajedničkoga ispita savjesti izgovaramo obrazac »Opće ispovijedi«, koja je zajedničko i zajedničarsko ispovije-danje vlastite grješnosti, priznanje i očitovanje svijesti o grješnosti pred licem drugih: »Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo (et vobis, fratres), da sa-griješih vrlo mnogo… Zato molim blaženu djevicu Ma-riju, sve anđele i svete i vas, braćo (et vos, fratres), da se molite za me Gospodinu Bogu našemu.« Te iste rije-či izgovaramo u pokajničkome činu na početku slavlja

Grijeh ranjava odnose, zasljepljuje pogled za blizinu bližnjih.

Mario Sironi, 1950., Grosvenor Gallery, London.

12


Stajući u red pokornika vjernik ispovijeda svoju grješnost

pred licem Crkve te očituje lice Crkve koja je ujedno sveta

i trajno usmjerena na put pokore i obnove.

Venanzo Crocetti: Zajedništvo pokore,

detalj vratnica na Bazilici sv. Petra, Vatikan, 1965.

euharistije. Priznajemo se grješnima. Liturgijske čine sla-vimo zajedno, sa sviješću da smo Crkva u okupljenosti oko Krista, pa su naše molitve i poklici upravljeni Bogu u prvo-me licu množine. No, ovdje, priznajući se grješnima, grije-he ispovijedamo u jednini. Moj »ja« stoji iza grijehâ koji su ranili lice Crkve i ljepotu njezinoga zajedništva s Gospodi-nom i s ljudima. U nedosljednostima života Crkve prona-lazim sebe; u grijehu koji unosi nepravde i nemire u zajed-nicu u kojoj živim prepoznajem sebe i vlastitu krivnju. Ne ispovijedam grijehe drugih, bližnjih, premda ih oni u za-jedničkome slavlju priznaju i preda mnom. Priznajem svoj grijeh. Ujedno molim tu istu zajednicu grješnika da moli za mene. Dok se drugima obraćam s molbom za mene i sâm čujem njihov vapaj da molim za njih. Za njih i s njima koji se zajedno sa mnom priznaju grješnima. Tu svaki put izno-va ispovijedamo pripadnost Crkvi zajednici koja je »u isti

mah sveta i potrebna čišćenja« te očitujemo da ta ista Crkva »neprestano kroči putem pokore i obnove«. (LG, 8). Tom se molitvom branimo od isku-šenja da zamišljamo Crkvu koja bi bila »samo sveta« (J. Ratzinger, Pred-stavljanje dokumenta »Pamćenje i pomirenje« Međunarodne teološke ko-misije, 2000.). Slijedeći Gospodina koji je došao tražiti grješnike i blagovao s njima za stolom, Crkva ne može tražiti svoj put izvan grješnika ili čuvati čistoću svoga lica i svojih ruku uskraćujući zajedništvo onima koji su obilje-ženi grijehom. U Crkvi, na istoj »njivi«, uvijek zajedno rastu pšenica i ku-kolj (usp. Mt 13, 24-30); ona je poput mreže koja, bačena u more, zahvaća svakovrsne ribe, i dobre i loše (usp. Mt 13, 47-50). Crkva, premda pozvana na svetost, nikada nije samo sveta, ali snagom svetosti koja je neodvojiva od nje pristupa svima koji su ranjeni grijehom, nastojeći u njima probuditi i obnoviti iskonski dar svetosti.

U molitvi koju u sakramentu pokore svećenik moli nad pokornikom ču-jemo riječi: »Neka ti po službi Crkve on (Bog, Otac milosrđa) udijeli opro-štenje i mir.« Oproštenje se zadobiva po službi Crkve (per ministerium Ecclesiae). Krist je, naime, htio da njegova Crkva – u molitvi, u životu i u djelovanju – bude znak i ‘oruđe’ opraštanja i pomirenja što nam ga je on pripravio prinijevši samoga sebe u žrtvi križa. U Crkvi, koja je mjesto susre-ta s Kristovim darom oproštenja, vlast otpuštanja grijeha i »služba pomi-renja« povjereni su apostolskoj službi. Vlast opraštanja grijeha Isus je, po daru Duha Svetoga koji se daruje u Crkvi, prenio »običnim ljudima koji su i sami podložni grijehu« (Ivan Pavao II., Reconciliatio et paenitentia, 29). To je jedna od najčudesnijih evanđeoskih novosti. Kao što na oltaru prino-si spomen žrtvu in persona Christi, svećenik na isti način djeluje i u sakra-mentu pokore. »Krist, kojega svećenik posadašnjuje i po njemu ozbiljuje otajstvo opraštanja grijeha, očituje se uistinu kao čovjekov brat, milosrdan, vjeran i supatnički veliki svećenik, pastir koji uvijek traži izgubljenu ovcu, liječnik koji iscjeljuje i krijepi, jedincati učitelj koji uči istinu i pokazuje Bož-je putove…« (Reconciliatio et paenitentia, 29). U toj Kristovoj »svećeničkoj službi«, koja je povjerena Crkvi, ogleda se i živi služba svećenika, služitelja

13

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143sakramenta pomirenja. On je minister, služitelj Kristova dara pomirenja. Stavlja se ponajprije u službu Kristu, a ne tek u službu pokorniku, njegovim očekivanjima ili zahtjevima. Stoga i pokornik u sakramentalnome susretu može susresti Krista i njegovu blagost. Svećenik tu službu vrši u duhu Kri-stova poslanja i u svjetlu nauka Crkve u kojoj je služitelj pomirenja. Pozvan je da svoje služenje u sakramentu pokore nikada ne vrši kao nudum mini-strium, kao »golu službu«, već kao očinski i bratski dar, praćen molitvom i žrtvom koje Gospodin stavlja na njihov životni put, moleći uvijek: »Radu-jem se sada dok trpim za vas i u svome tijelu dopunjam što nedostaje mu-kama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1, 24). Tako je vršenje ove službe sveto i sredstvo je posvećenja samoga službenika.« (Ivan Pavao II, Govor članovima Apostolske pokorničarne, 25. ožujka 1993.).

Sakrament i »milost zaborava«Na kraju Knjige proroka Izaije čitamo svjedočanstvo judejskoga kralja Eze-kije koji u zahvalnosti za zadobiveno ozdravljenje pjeva hvalospjev Bogu: »Ti si spasio dušu moju od jame uništenja, za leđa si bacio sve moje grije-he.« (Iz 38, 17). Ezekijina molitvena pjesan, koja je našla mjesto i u psaltiru Liturgije časova, priziva jednu drugu starozavjetnu sliku: »Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.« (Ps 51, 5) Slika izriče stanje u koje je zapao David nakon što mu je prorok Natan otvorio oči za spozna-nje grijeha koji je počinio. David, suočen s grijehom, ima svoj grijeh stal-no pred očima. Grijeh ga zasljepljuje da ne vidi vrijednost življenja, ne vidi ni svojih dužnosti ni ljudi koji su pored njega, želi postom i djelima pokore dati zadovoljštinu za počinjeno zlo. Tek kada doživi milost oproštenja, ka-da spozna Božju ljubav koja oprašta, osjeća se slobodnim od grijeha: »Ta-da David usta za zemlje, okupa se, pomaza se i preobuče se u druge haljine. Zatim uđe u Dom Jahvin i pokloni se. Vrativši se potom svojoj kući, zatraži da mu dadu jela; i jeo je.« (2Sam 12, 20). Oproštenje mu vraća radost živ-ljenja, snagu za novi odnos s ljudima. Grijeh mu nije više pred očima, nije više zaprjeka gledanju života u njegovoj ljepoti i darovanosti.

Oproštenje je oslobođenje od gledanja svijeta kroz prizmu grijeha. Tko u sebi nosi teret grijeha, on svoj grijeh vidi svugdje, sve ga podsjeća na grijeh, pomišlja kako svi znaju za njegov grijeh i kako ga svi svojim riječima i čini-ma prozivaju zbog grijeha koji je učinio. Osjeća progonstvo grijeha. Ezekija divnom slikom izriče milost oproštenja: »za leđa si bacio sve moje grijehe«. Po oproštenju je grijeh stavljen iza mene; ne kalja i ne zasjenjuje više moj pogled; ne priječi me da s ljudima, pa i s onima koje sam grijehom ranio ili koje sam uveo u mrežu grijeha, gradim novi odnos, odnos povjerenja i no-voga zajedništva. Grijeh »bačen za leđa« govori o slobodi od grijeha, o no-vosti života, o novome početku. Stoga sakrament pokore na svojevrstan na-čin daruje milost zaborava, oslobođenje od onoga što nas po grijehu veže uz »stari život«. Pritom pokornik nije pozvan zaboraviti grijeh, nego pam-titi oproštenje. Zaborav je tako nužni dio spomena (Marc Augé). Pročišće-ni spomen ne znači brisanje sjećanja ili potpuni zaborav dogođenoga, nego rasvijetljeni pogled u kojemu gledamo grijeh i sebe kao dio grijeha. Upra-vo pročišćeni spomen, u koji je ugrađen kamenčić milosnoga zaborava, da-

14


je mogućnost novome odnosu. Oproštenje ne mijenja grijeh i istinu o nje-mu, nego zahvaća i preobražava onoga tko je uzrok grijehu, grješnika koji je počinio grijeh. Ono daje pogled koji je oslobođen, očišćen, rasvijetljen. Ta-ko oproštenje ne briše grijeh, ne negira ga, nego u grješniku uspostavlja no-vi odnos prema grijehu i prema onima koje je grijehom ranio.

Povjeriti dugomu svoj grijeh, znači povjeriti mu »tajnu« koja je skrivena u našoj nutrini. Time se čovjek, pomišlja se, izlaže riziku da grijeh bude ra-zotkriven i obznanjen. No, sakrament se suočava s tim rizikom preobražava-jući ga u milost zaborava. Povjeriti grijeh svećeniku, služitelju Kristova da-ra pomirenja, nosi sigurnost da grijeh kroz povjeravanje drugomu biva ‘za-boravljen’. Nije li čudesno da se nakon ispovijedi, upravo nakon što smo gri-jeh koji je bio skriven duboko u našoj nutrini razotkrili pred drugim, pred službenikom Crkve, osjećamo slobodnima od grijeha. Oslobođeni smo ‘taj-ne’ koja nam je razarala nutrinu i koja, kao takva, nije mogla ostati skrivena u nama. Zaborav se ne događa kroz prešućivanje grijeha, nego baš kroz nje-govo razotkrivanje, njegovo rasvjetljivanje darom Božjega oproštenja.

Postoje grijesi koje zaboravimo ispovjediti; postoje i oni koje priželjku-jemo zaboraviti kako ne bismo osjećali dužnost ispovjediti ih. No, postoji sakrament pokore koji daje milost zaborava, milost oslobođenosti od gri-jeha koji nas čvrsto veže za prošlost. Primiti milost »zaboravljanja grijeha« ne znači prestati biti svjestan njegove zavodljivosti i njegove trajne opasno-sti ili ne biti svjestan da smo već iskusili snagu njegovih okova. Zaboraviti grijeh ovdje znači biti oslobođen od zarobljenosti grijehom.

Potrebno je istaknuti još jednu važnu odrednicu oproštenja – njegovu darovanost. Oproštenje je dar. Oprostiti znači ući u logiku darivanja (per-donare, pardonner, vergeben, to forgive). Ne daje ga se po zasluzi, nego po kajanju i traženju oprosta. Ne može ga se iznuditi, nego samo primiti. Smi-sao oproštenja ne gubi se naknadom za počinjeno zlo ili isprikom. U grije-hu i grijehom narušenom odnosu postoji ono što se može obnoviti i izlije-čiti samo oproštenjem. Ono se ne mjeri težinom grijeha ili počinjenoga zla.

Ono je dar koji se pruža u nesebičnosti i ljubavi. Stoga pri-majući oproštenje ne bivamo tek lišeni grijeha, nego biva-mo obdareni darom koji nas osposobljuje za ono u čemu nas je grijeh sputavao, a to je odnos prožet ljubavlju i za-jedništvom.

Oproštenje daruje milost pomirenosti i u nas ujedno usađuje snagu opraštanja, snagu svjedočenja Boga ko-ji oprašta – bez naših zasluga. Stoga je svatko komu je oprošteno samim oproštenjem pozvan opraštati drugima, opraštanjem uspostavljati odnose mira koji svjedoči Bož-ju prisutnost. Ljepota opraštanja drugima nije u osjeća-ju da dajemo oproštenje gospodareći njime ili pokazuju-ći našu velikodušnost i dobrotu prema drugima. Oprošte-nje je uvijek čin poniznosti. Opraštamo s punom sviješ-ću da nam je darovana snaga opraštanja, da smo obdareni mirom i oprostom koji nastavlja živjeti jedino darujući se drugima, bez primisli na poniženje drugoga ili pak na po-

Grijeh pročišćuje i obnavlja pogled na bližnje.

Mario Sironi, 1933.

15

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143djarmljivanje drugoga verigama oprosta. »Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.« Primljeno oproštenje ne dopušta da iko-mu budemo dužnici oproštenja, a onaj komu opraštamo prestaje biti našim dužnikom. Sve dok drugoga gledamo »krivim pogledom« ili dok u njemu gledamo dužnika, naš oprost nije cjelovit, nije zahvatio naše biće i ne nosi ljepotu darivanja koje oslobađa.

Oproštenje i milost zaborava tiču se i odnosa prema ranama koje u sebi osjećamo, a koje su posljedica grijeha drugih ljudi. »Povrijeđen(a) sam« – znademo reći. Grijeh stvara rane i svaki ponovljeni grijeh iznova otvara ra-ne, ali jednako nemoć opraštanja ne dopušta da rana uzrokovana grijehom u nama zacijeli. Ponekad čak želimo ostati žrtvom grijeha drugih ljudi, žrtvom njihovih nepravdâ, kako bismo pokazali svoju pravednost i neporočnost, ili možda umanjili ili skrili svoju grješnost. Time, zapravo, želimo nanijeti bol drugima – ukazujući na krivca, na nepravednika, na onoga koji čini zlo.

Milosna igra sakramenta – u kojoj očitovanje grješnosti pred braćom u vjeri, kajanje za grijehe i njihovo ispovijedanje otvaraju put oproštenju i pomirenju – vraća nas u odnos koji je bio zapriječen ili zasjenjen grijehom. Oproštenje vraća osmjeh na lice. Pomiren i obdaren oproštenjem mogu po-novno stati pred Boga i zazvati ga »Oče«. I samo u pomirenosti s braćom, u ljepoti odnosa s njima, Boga mogu nazvati našim Ocem.

Liturgijski kalendar

O Ž U J A K 23 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 24 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4; Lk 4,24-30. 25 U NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST, svetkovina

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 26 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;

Mt 5,17-19 27 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 28 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34 29 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 30 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 31 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b;

Iv 4,43-54

T R AV A N J 1 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 2 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 3 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 4 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23;

Iv 7,1-2.10.25-30 5 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53

6 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 7 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6;

Iv 8,1-11 8 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8, 21-30 9 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Otpj. pj.: Dn 3,52-56;

Iv 8,31-42 10 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 11 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 12 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56 13 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 14 P Svagdan Velikoga tjedna: Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14;

Iv 12,1-11 15 U Svagdan Velikoga tjedna: Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17;

Iv 13,21-33.36-38 16 S Svagdan Velikoga tjedna: Iz 50,4-9a;

Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26,14-25 17 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE. VELIKI ČETVRTAK 18 P PETAK MUKE GOSPODNJE. VELIKI PETAK

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažemOtpj. ps.: 111 Ako danas Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 436.3 Tko bude pioZavršna: 465 Bože, ljubiš ili: 464 Milosti je čas

23. ožujka 2014.

Treća korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kada na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36, 23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mipraštamo svojoj braći. Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 17, 3-7

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate: »Ne budite srca tvrda!«Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

Drugo čitanje Rim 5, 1-2.5-8Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj sto-jimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u sr-cima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbi-lja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bija-smo grešnici, Krist za nas umrije.Riječ Gospodnja.

Evanđelje Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad ko-ji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Ja-kovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zden-cu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijan-ke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ’Daj mi piti’, ti bi u njega

(kr. verzija)

17


Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nas je okupio na ovome vrelu života da nas okrijepi svježinom svoje riječi i svoje milosti. S pouzdanjem ga zamolimo:

Učvrsti nas u vjeri, Gospodine.1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću

koja od tebe dolazi; daj da u svome nauku i u svim nastojanjima uvijek ostane poslušna tvojoj riječi, molimo te.

2. Prati na putu obraćenja i rasta u vjeri sve koji se pripravljaju za sakrament krštenja: daj im spoznati snagu tvoga spasenja i ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te.

3. Ražari u svima nama iskrenu žeđ za tobom; pomozi nam nadvladati iskušenja grijeha te budemo vjerni nasljedovatelji puta evanđelja, molimo te.

4. Prodahni nas radosnom i nesebičnom ljubavlju prema svima koji u našoj domovini trpe posljedice poplava i drugih nevolja; podari im nadu po našoj pomoći i kršćanskoj blizini, molimo te.

5. Iskaži svoju ljubav preminulo našoj braći i sestrama i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Oče ljubavi i milosrđa, ti si nam u Kristu otvorio vrelo novoga života. Nadahni nas da se trajno napajamo mudrošću tvoje riječi te žeđ za tobom u nama nikada ne ugasne. Po Kristu.

Bog je duh i koji se njemu klanjaju,u duhu i istini treba da se klanjaju.

Lazzaro Bastiani, kraj 15. st.

Pričesna pjesmaTko bude pio vode koje ću mu ja dati, govori Gospodin, postat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni.

Iv 4, 13-14

zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahva-tio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda ži-va? Zar si ti možda veći od oca našeg Jako-va koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« Odgo-vori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodi-ne, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovo-me brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski kla-njatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Sa-marijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su da-kle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove ri-ječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i zna-mo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.


18

Od zdenca do Izvora

Treća korizmena nedjelja

K orizmeni hod vjere, rasvijetljen navje-štajem nedjeljnih evanđelja, ove nas godine (u ciklusu »A«) vodi kroz tri

važna susreta s Isusom Kristom. Danas gle-damo Isusa u susretu sa ženom Samarijan-kom, a u sljedeće dvije nedjelje pred nama je ozdraviteljski Isusov susret s čovjekom slijep-cem te oživljujući susret s Lazarom. Tri susreta i tri snažne slike obraćenja i puta k vjeri: voda, svjetlo i život, odnosno tri geste života: napoji-ti, prosvijetliti i oživjeti. Te tri evanđeoske stra-nice od najranijih su vremena u Crkvi usmje-ravale katekumenski put priprave za krštenje. Nama krštenicima mogu biti putokazi na putu obraćenja i obnove vjere. Danas smo kod prvo-ga miljokaza, u Samariji, kod Jakovljeva zden-ca, slušajući razgovor između Isusa i žene Sa-marijanke koja je onamo došla zahvatiti vode.

»Umoran od puta sjede na zdenac…«Mjesto milosnoga susreta jest zdenac. Gledan u značenju vode, zdenac je slika života. No, se-žući u dubinu zemlje, on je također slika smrt-nosti i tame, slika nerasvijetljene i skrivene čovjekove nutrine. Isus dolazi na zdenac, sje-da na njegovu krunu i tako se približava du-bini čovjekove nutrine, njegovoj tami. »Umo-ran od puta« sjeda na zdenac. Umorom oči-tuje svoje čovještvo, potpunu utjelovljenost u ljudsku narav, a sjedenjem pokazuje svu po-niznost i bliskost čovjeku – tu nad dubinom zemlje, nad dubinom čovjekovih traganja i ži-votnih pitanja.

Evanđelist Ivan unosi još jedan dramatski element: »bila je otprilike šesta ura«. Rekli bi-smo: oko podneva. Vrijeme žege, kada se naj-više osjeća žeđ i potreba za vodom. Isus je tu, »o podnevu našega života«, u blizini naših ži-votnih briga i traganja. Ni podnevno sunce ne prodire u tamu života. Onamo dopire samo onaj koji je izvor i svjetlo života. Tako dubi-na zemlje i sunce na zenitu svojom oprječno-šću pokazuju svu dramu ljudskoga života i čo-vjekovih traganja.

Na zdenac dolazi žena. Samarijanka. Dolazi za-hvatiti vode. Uobičajeni prizor na onome mje-stu. Neobičnost nastupa kada Isus zapodijeva razgovor riječima: »Daj mi piti.« Neobičnost je ponajprije u razgovoru. Nije bilo uobičajeno da muškarac razgovara sa ženom na javnome mjestu. Još je neobičnije da jedan vjerni Židov razgovara sa Samarijancima, odmetnicima od židovskoga naroda. Vrhunac neobičnosti stoji u samome zahtjevu. Piti iz posude iz koje piju pogani, Samarijanci, za pravovjernoga Židova značilo je onečistiti se, okaljati se, postati za-hvaćen grijehom. No, Isus čini upravo to. Že-li dosegnuti do onih koji su bili zahvaćeni gri-jehom. »Ne treba zdravima liječnik, nego bole-snima«, govorio je. Samarijanka je slika upra-vo takvih, svih odbačenih, svih koje su Isuso-vi sugovornici smještali izvan izabranoga na-roda i izvan zajednice spašenika. Dramu nje-zina života i zahvaćenost grijehom evanđe-lje zbija u jedan podatak: imala je pet muževa. Za svetoga Augustina petorica muževa slika su pet ljudskih osjetila, pet navezanosti na osje-tilno, na zemaljsko, na prolazno, na život ko-ji umire zajedno s tijelom. Zdenac, voda iz du-bine zemlje i žena grješnica zajedno oslikava-ju život koji je zamro u prolaznosti i smrtnosti, u brizi za vremenito. To je život koji ne ispunja i ne donosi radost postojanja. Voda iz zdenca simbolizira čovjekove vremenite potrebe ko-je iziskuju trud da bi bile zadovoljene. Potreb-no je doći po vodu, zahvatiti ju iz dubine i no-siti onamo gdje je prostor života. Potreban je

19

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143svakodnevni dolazak na zdenac, trajni trud ka-ko bi se preživjelo. Na zdencu čovjek svaki put gleda u dubinu zemlje, u ponor života, u brige s kojima živi.

Povratak IzvoruIsusov razgovor sa Samarijankom preusmjera-va misao o vodi zahvaćenoj iz zdenca na misao o živoj vodi, vodi koja izvire. Nasuprot vodi ko-ja stoji u zdencu i koja se zahvaća iz dubine ze-mlje, Isus govori o vodi koja se daje, koja pro-vire i struji u novi život. Zdenac i izvor dva su oprječna mjesta susreta s vodom. Dok zdenac progovara o muci i trudu oko pronalaska i za-hvaćanja vode, izvor vodu nudi kao dar. Izvor vrije, zahvaćali vodu s njega ili ne. On je mjesto trajnoga darivanja.

Isus se predstavlja izvorom vode žive, vo-de od koje se ne žeđa. Piti s božanskoga izvo-ra, znači sam postati izvorom vode koja stru-ji novim tokom: »Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vo-de koja struji u život vječni.« Isus skreće po-zornost na drugu brigu kojom čovjek treba bi-ti zaokupljen. Ne podcjenjuje ljudski trud oko »vode iz zdenca«, oko preživljavanja. To je ne-izbježna briga od koje Isus ne oslobađa. Kat-kada je to mučna briga – do mjere da zaoku-plja sav naš trud, sve naše sposobnosti i svo vrijeme koje nam je dano. Briga za zemaljski život i njegove potrebe znade nas zaslijepiti te ne umijemo zamijetiti izvor na kojemu se da-

je voda koja napaja za drugi život, onaj vječ-ni. Tako se događa da prolazeći pored izvora idemo na zdenac; ne zamjećujući izvor s koje-ga provire voda, kopamo zdenac i ulažući sve snage da bismo iz njega zahvaćali vodu.

Isus se predstavlja kao izvor. Izvor vode za vječni život. Piti s toga izvora ne znači trajno se vraćati kao što se vraćamo na zdenac. Božan-ska mudrost kojom se napajamo stvara izvor u nama samima: »voda koju ću mu ja dati po-stat će u njemu izvorom vode koja struji u ži-vot vječni«. Život tako počinje mijenjati svoj ‘tok’. Življenje postaje tijek koji uvodi u vječ-nost, u neprolaznost. Unatoč brigama oko ze-maljskoga života i baš usred tih briga, »o pod-nevu«, našim životom može strujati vječnost, voda koja ispire svu nečistoću života i koja bi-stri svu tamu u koju smo počesto uronjeni.

Samarijanka i ne biva svjesna da, slušaju-ći Isusa i otvarajući svoj život njemu, njezina istinska žeđ biva utažena. Ostavlja vrč ondje na zdencu i postavši »izvorom vode koja struji u život vječni« odlazi u grad svjedočiti drugi-ma radost susreta s Isusom. Posluh Isusu pre-obražava naše brige i naše žeđi. Životne bri-ge ostaju, ali prestaju biti jedina žeđ. Trud oko zdenca ne zasljepljuje nas za ljepotu i svježinu Izvora. Napajajući se na njemu i naš životni put može postati potokom, možda i rijekom, kojom teče vječni život, natapajući i oživljuju-ći vječnošću sav naš životni prostor, želje, bri-ge i životna nastojanja.

Ante Crnčević

Ostavljena nečistoća i pronađeni Izvor. Marko I. Rupnik, Kapela u samostanu ss. uršulinki, Ljubljana, 2009.

Odjeci RiječiIzmeđu kušanja i povjerenja Izl 17, 3-7Isti su štap Mojsije i Aron rabili i pri drugim znamenjima u Egiptu, ali ovdje je izdvojeno ono s Nilom, jer su tada po štapu vode Nila prestale biti pitke (Izl 17, 5; usp. 7, 14-24). Time su Egipćani ostali bez pitke vode, dok će sada po tome istom štapu Božji narod dobiti pitku vodu. Sâmo čudo nije se dogo-dilo radi utaživanja žeđi naroda, nego su važna imena dana mjestima (17, 7). Ime »Masa« povezuje se s hebrejskim glagolom nasa i imenice masa, što znači »kušati«, »kušnja.« Slično tomu, »Meriba« dolazi od imenice meriva i glagola riv, što znači »sukob«, »svađa«, odnosno »sukobiti se«, »svađa-ti se«, a ponekad i »žaliti se« na nekoga. Ovaj završni redak sastavljen je u obliku a-b-b’-a’, tako da je kod navođenja imena mjestâ na prvom mjestu Masa, a na drugom Meriba, dok je u nastavku na prvom mjestu glagol riv (prepirati se), a na drugom mjestu glagol nasa (kušati). Prigovaranjem ljudi kušaju (heb. nasa) Boga umjesto da u njega imaju povjerenja.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:


20

Ulazna: 463 Sretnih li vasOtpj. ps.: 430 Gospod je pastir mojPrinosna: 201 O svjetlo duša, IsusePričesna: 199-200 O Kruše živi, milosni ili: 440 Posveti post naš korizmen Završna: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo

30. ožujka 2014.

Četvrta korizmena nedjeljaZborna molitvaBože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Sam 16, 1b.6-7.10-13aČitanje Prve knjige o SamueluU one dane: Reče Gospodin Samuelu: »Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.« Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u se-bi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« Ali Gospodin reče Sa-muelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odba-cio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čo-vjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.« Tako Jišaj dovede sedam svojih si-nova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.« Potom zapita Jišaja: »Jesu li to svi tvoji si-novi?« A on odgovori: »Ostao je još najmla-đi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jišaju: »Pošalji po njega jer nećemo sje-dati za stol dok on ne dođe.« Jišaj posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće; i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23, 1- 6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam.

Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Drugo čitanje Ef 5, 8-14Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i isti-na – i odlučite se za ono što je milo Go spodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: »Probudi se, ti što spa-vaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Bože, ti prosvjetljuješsvakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.

Darovna molitvaGospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

21


Molitva vjernika

Evanđelje Iv 9, 1 6-9.13-17.34-38 (kr. verzija)Ode, umije se pa se vrati gledajući.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. I pljune na zemlju te od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« I izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.Riječ Gospodnja.

Nebeskom Ocu, koji nam je poslao svoga Sinada nam bude svjetlo života, uputimo svoje prošnje zajedno moleći:

Usliši nas, Oče.1. Za Crkvu u svijetu: da se u svome poslanju

u svijetu sve više suobličuje Kristu Isusu te po vjernosti tvojoj riječi bude svjetlo spasenja svim narodima, molimo te.

2. Za pastire Crkve: čuvaj ih u svojoj istini i pomozi da u svim protivljenjima svijeta pokažu snagu proročke riječi i pastirske odgovornosti za dobro svih ljudi, molimo te.

3. Za naše župne zajednice i naše obitelji: probudi u nama odgovornost za primljeni dar vjere kako bismo ga po svjedočanstvu života mogli radosno dijeliti s drugima, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: rasvijetli u nama svaku tamu grijeha, oslobodi nas od svakoga pretvaranja, laži i nevjernosti, kako bismo mogli čistoga pogleda gledati tvoje lice, molimo te.

5. Za one koji u vjeri usnuše: privedi ih u zajedništvo svojih svetih, molimo te.

Primi, nebeski Oče, smjerne molitve svoga naroda. Rasvijetli tamu grijeha u našim srcima, ozdravi nas od sljepoće koja priječi da te prepoznamo u braći ljudima i pomozi da uvijek hodimo u tvome svjetlu. Po Kristu.

Susret koji rasvjetljuje pogled.

Duccio di Buonisnegna: Ozdravljenje slijepca, 1311.National Gallery, London.


22

Četvrta korizmena nedjelja

Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?

»Dok je dan, treba da radimo djela ono-ga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« Dokle god je s nama Isus Krist, činimo Božja djela. Božjim djelima ra-svjetljujemo svijet jer je Isus svjetlost svije-ta. Rasvjetljujemo svijet u njegovoj bijedi i ljepoti, u njegovoj grješnosti i Božjoj milo-sti. Tko vjeruje u Krista, taj tek istinski po-znaje svijet, nije mu strana ni bijeda, ni lje-pota svijeta, ni grijeh svijeta, ali ni milost Božja. Tko se udaljuje od Krista, ne vidi ni vlastitu bijedu, ni Božju milost. Stoga, do-pusti Kristu da te iscijeli od duhovne sljepo-će da možeš zajedno s njim činiti Božja svje-tlosna djela u svijetu…

»To rekavši, pljune na zemlju i od plju-vačke načini kal pa mu kalom prema-za oči. I reče mu: ‘Idi, operi se u kupalištu Siloamu!’« Kao što je iz praha zemaljsko-ga stvorio čovjeka, tako u Isusu Kristu Bog

Obično u svojim homi-letskim promišljanjima nastojim naglasiti jed-

nu, dvije ili ponekad tri misli iz određenoga evanđeoskoga od-lomka. S današnjim evanđeljem želim ipak promijeniti taj uobi-čajen postupak. Razlog nije sa-mo dužina evanđelja koje nam je danas naviješteno, nego mno-gobrojne poruke koje mi se sve čine tako jednako važnima da ih jednostavno moram podijeliti s tobom, čitatelju. Zato će ovo raz-matranje biti neka vrsta nabaca-nih duhovnih natuknica.

»Niti sagriješi on niti njego-vi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.« Isus susreće slijepca od rođe-nja. Učenici se ponašaju poput Jobovih prijatelja. Nije ih briga za bolesnika, za njegovu muku, nego ga od-mah osuđuju. A Isus ne osuđuje: »To je za-to da se na njemu očituju djela Božja.« Nisu sve ovozemaljske muke posljedica grijeha, ili takve da grješnika pozivaju na obraćenje, ili takve da nas potaknu na krjepostan život. Ponekad muke, kao muka ovoga slijepca, služe za očitovanje Božjih djela. U evanđelju je to Božje djelo njegova spasenjska prisut-nost u svijetu. Bog u Isusu Kristu dolazi k na-ma, ljubi nas i donosi spasenje. I mi možda patimo, bolesni smo. Pritom ne znamo zašto je to tako, ali u vjeri znamo da se po našoj patnji mogu »očitovati Božja djela«, ako pri-pustimo Krista u svoj život. Tako se po na-šoj muci Bog očituje, ponazočuje u svijetu: kad smo strpljivi, dobrostivi, zahvalni, kad navješćujemo Isusa Krista, kad još više lju-bimo. Patiš, ali dopusti da Isus Krist na tebi očituje svoja djela spasenjske ljubavi, za te-be i za druge…

On ode, umije se, pa se vrati gledajući.

23

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143nanovo stvara čovjeka. Tko vjeruje u Isusa Krista, postaje novo stvorenje. No, da bi to postao, trebaš se poniziti, postati prah, gli-na, dati se oblikovati. I ne samo to. Trebaš biti poslušan. Jer, slijepca je ozdravila po-slušnost Kristovoj naredbi da se ode opra-ti. Mogao se tada nasmijati, poput Naamana Sirca, a mogao je poput Adama i Eve htje-ti neovisnost o Bogu. Slijepac to nije učinio. Bio je poslušan i otišao se oprati. Poslušnost Kristu donijela mu je spasenje, poslušnost Božjoj Riječi, »pljuvački« iz Božjih usta (Sir 24, 3) koja je postala zemljom u Isusu Kristu. Tako je ovaj prizor ozdravljenja ču-desna scena dviju poslušnosti: slijepca spram Krista koji ga oblikuje na novi život, i »pljuvačke« Sina spram Oca koji ga u utje-lovljenju oblikuje našom zemljom radi na-šega spasenja.

»Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi posta-ti njegovim učenicima?« Slijepac je ozdra-vio, ali mu farizeji ne vjeruju. Bijesni su na Krista, pa sve čine da čudo ozdravljenja uči-ne ništavnim. Zovu čak i roditelje slijep-ca, nadajući se da će roditelji od straha sve zanijekati. A slijepac ne odustaje od svoje-ga svjedočanstva, čudi se farizejima, štovi-

še, poziva ih da budu Kristovi učenici. Kao da im poručuje: vi imate oči i ne vidite, jer lažete. Zato u toj sceni, kako tvrdi sv. Ivan Zlatousti, možemo uvidjeti svu snage istine, tj. kako istina i prezrene i slabe čini pleme-nitima i snažnima, te svu slabost laži, kako laž razotkriva i čini slabima i plemenite i ja-ke. Zato, budi jak i plemenit u istini, premda si od lažljivaca prezren i slab…

»’Vjerujem, Gospodine!’ I baci se niči-ce preda nj.« Posljednji odlomak zapravo je najljepši. Rijetko se događa u evanđelji-ma da Isus ide tražiti nekoga. Obično se nje-ga traži. A ovdje se upravo to događa. Kad je čuo da su farizeji slijepca napali i izbacili, Isus ga je potražio i našao. Možete si samo zamisliti taj prizor. Slijepac Isusa prije nije vidio, samo je čuo njegov glas, a sad ga može gledati. Ali Isus ne želi da ga slijepac gleda tjelesnim očima, vodi ga do duhovnih oči-ju, do vjere koja se baca ničice pred njega. I po drugi put slijepac je poslušan, i po dru-gi put dobiva vid, sada vid vjere. Isus i tebe traži i nalazi te. Ako si dobio dar ovozemalj-ske sreće i uspjeha, zahvaljuj Bogu, ali po-najprije traži Boga, traži dar nebeske sreće, klekni pred Gospodina i kaži sa slijepcem: »Vjerujem, Gospodine.«

Ivica Raguž

Odjeci Riječi

Darovani vid slika je vjere. Tko je povje-rovao, taj je progledao. Gleda novim oči-

ma. Vidi do tada neprimijećeno. I kao što je za čovjeka koji je od rođenja slijep vid dar, tako je i vjera dar. Postaje život-

na tek kad ju se prihvati kao dar. Dar no-voga gledanja. Iz nje se sve gleda novo-

šću gledanja i sve biva stavljeno u odnos s onim što nam je darovano. Darovano

ima uvijek veću vrijednost od stečenoga. Samo dar je vrijedan istinskoga čuvanja.

Bog gleda što je u srcu 1Sam 16, 1b.6-7.10-13aPo svome smještaju i strukturi, tekst o Davidovu pomazanju predsta vlja uvod u povijest Davidova uspona, kao što je to slučaj i s tekstom o Šau-lovu pomazanju (1Sam 9), koji je poslužio kao uvod u povijest Šau lova uspona. Važna je pritom Božja riječ upućena Samuelu: »Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu« (16, 7). To je očita suprotnost u odnosu na Šaulov izbor jer je za njega rečeno da je »bio mlad i lijep« i da »među sinovima Izraelovim nije bilo ljepšega čovjeka od njega: za glavu bijaše viši od svega naroda« (9, 2). Božji je izbor pao na najmanjega (i najmlađega) sina. Tek kad je i on došao Bog nalaže Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« (16, 12). Nakon pomazanja, Davida obuzima Duh Gospodnji (16, 13). Taj Duh predstavlja Božju pri sutnost i zaštitu te znači da je Bog na Davidovoj strani i da nje-gov naum ne može propasti. Božja prisutnost uz Davida i njegove na-sljednike značila je i sigurnost čitavoga naroda kojim su vladali.

Darko Tepert

Zrnj

e uz Prvo čitanje:


24

Ulazna: 428 Smiluj mi se, Gospodine ili: 455 O Isuse, ja spoznajemOtpj. ps.: U Gospodina je milosrđe (ŽV 02-2005)Prinosna: 437 Bog ni svog Sina ne poštedjePričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 457-460.2 i 3 Ja se kajem

6. travnja 2014.

Peta korizmena nedjeljaUlazna pjesma Dosudi mi pravo, i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne, izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka,jer ti si, Bože, zaklon moj!

Ps 43,1-2

Zborna molitvaGospodine, Bože naš, tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi.Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući Bože, usliši nam prošnje. Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere: djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 37, 12-14Duh svoj udahnut ću u vas da oživite.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 130, 1-8Pripjev: U Gospodina je milosrđe

i obilno je u njega otkupljenje.Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:Gospodine, usliši glas moj!Neka pazi uho tvojena glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?Al’ u tebe je praštanjeda bismo ti služili.

Drugo čitanje Rim 8, 8-11Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvihprebiva u vama.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 11, 25a.26Ja sam uskrsnuće i život, govori Gospodin;tko vjeruje u me, neće umrijeti nikada.

Evanđelje Iv 11, 3-7.17.20-27.33b-45Ja sam uskrsnuće i život.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Lazarove sestre poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj pro-slavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i nje-zinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za nje-govu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«Kad je dakle Isus stigao onamo, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. A kad Marta do-

25


Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu darovao novi život. Okrijepljeni njegovom riječju molimo da naš zemaljski život uvijek zrači svjetlom darovane nam vječnosti.1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću

Duha Svetoga da svim ljudima bude svjetlo vjere i mjesto istinskoga susreta s tobom, molimo te.

2. Razbudi, Gospodine, u svim svojim vjernima nadu u uskrsnuće i ne dopusti da budu zarobljeni ovozemaljskim brigama i svijetom koji prolazi, molimo te.

3. Otvori nam, Gospodine, oči za sve koji trpe u bolesti i za sve koji tuguju u osamljenosti: daj da naša dobrota prema njima bude odraz Kristove ljubavi, molimo te.

4. Svojim svjetlom obasjaj, Gospodine, živote ove okupljene zajednice vjernika: oslobodi nas sumnje koja razara vjeru, a sva naša nastojanja upravi na put k vječnome životu, molimo te.

5. Obdari, Gospodine, darom vječnosti našu braću i sestre od kojih smo se rastali nad otvorenim grobom, molimo te.

Svemogući Bože, u tebi je izvor života. Prati naš zemaljski hod svojim svjetlom i pomozi da novi život koji si nam darovao trajno raste u nama, sve do dana rastanka s ovim svijetom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

»Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.«

Vincent van Gogh: Uskrisenje Lazara, 1890., Van Gogh Museum, Amsterdam.

Popričesna molitva Svemogući Bože, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi. Po Kristu.

ču da Isus dolazi, pođe mu ususret, dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj«! A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!« Nato Isus, sav potresen, upita: »Kamo ste ga polo-žili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i po-gledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govo-rili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda usli-šavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povoji-ma, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.Riječ Gospodnja.


26

Današnje liturgijsko slavlje vraća nas na bitnu crtu našega kršćanstva: vjerova-ti i po vjeri biti suukopani s Kristom te

s njime primiti dar novoga života. Da bismo ponovno prošli tim putem, odvedeni smo u Betaniju. Lazara poznajemo iz Svetoga pisma kao Isusova prijatelja. Kao što svatko od nas u svojim sjećanjima, u svome srcu, nosi ne-ko posebno mjesto i ljude čija lica obilježuju iskustva prijateljstva, tako je bilo i s Isusom. Zajedno s Petrom, Ivanom, Jakovom i drugim apostolima, s Martom i Marijom, i Lazar je bio među onima koji su bili blisko, prijateljstvom vezani uz Isusa.

Betanija i kuća u tome gradu pokazuju važ-nost prijateljstva u svakome ljudskom životu. Betanija je u kršćanskoj duhovnosti obično opisivana kao mjesto mira, odmora, dubine međusobnih susreta, povjerenja i radosti što se ponovno može biti zajedno. Ipak, ne smi-jemo zaboraviti da je to ujedno mjesto obja-ve koja spaja razinu ljudskoga i božanskoga.

Oči pred nametljivošću smrtiLijepo je danas u tužnim okolnostima vidjeti detalje, počevši od Martina trka prema Isusu i blagoga prekoravanja zašto nije došao ranije, do svečane ispovijedi vjere. Lijepo je osjetiti duboku pogođenost, Isusov drhtaj i plač pred smrću prijatelja.

Nismo li toliko puta čuli, a i sami izgovori-li rečenice poput ovih: Bože, gdje si bio; Bože zašto nisi nešto poduzeo; Bože, zašto kasniš i zašto dopuštaš sve ovo? Postoje iskustva tra-gedija koja mogu poljuljati pouzdanje u Boga. Upravo su to najčešći upiti i nama vjernicima kada pokušavamo drugima prenijeti iskustvo svoga susreta s Bogom. Kao da ga pokušava-mo ‘zapakirati’ u prihvatljivu ambalažu, zane-marujući teška iskustva. Betanija nije takva. Tamo Isus ne odgovara opravdavanjem svojih čina, ali nam ne predbacuje čuđenje. Tek po-navlja: »Budeš li vjerovao/la, vidjet ćeš slavu

Peta korizmena nedjelja

Uskrsni pogled kroz suzne oči

Božju.« Nakon rečenice u kojoj kaže da je on uskrsnuće i život, nalazimo tako toplu i ljud-sku rečenicu: »I zaplaka Isus.«

Plače, premda govori da tko god živi i vje-ruje u njega neće umrijeti nikada, premda će uskoro iz ruku smrti oteti plijen života. Čini se da želi opravdati ljudsku bol i plač kao plod-no tlo ljudske nade. Vidjevši ga, ljudi su pre-poznali poruku ljubavi, zbog čega su rekli: Gle, kako ga je ljubio. Vjerujem da je točna tvrdnja da »nitko u raj ne dolazi suhih očiju« (Th. Adams). Ljudsko srce i ljudske oči u La-zarovoj smrti vide samo bol i odvajanje od lje-pote prijateljstva; osjećaju iskustvo tjeskobe i tuge. Božje oko vidi samo usnulost. Ili, kako je rekao sv. Ivan Zlatousti: »Bog ima prijatelje na zemlji, a kada je čovjeku Bog prijatelj, smrt mijenja ime i više nije smrt, nego san.«

Među ljudskim iskustvima koja zaustav-ljaju našu oholost i samodostatnost, svaka-ko je smrt. U njoj se odigrava drama između nade i beznađa, između vjerovanja u privid i iskoračaja onkraj privida. Redovito me privu-ku značenja nekih važnih riječi. Tako sam se razmatrajući današnju Božju riječ prisjetio da latinska riječ nadati se – sperare znači »gle-dati neki predmet prema svjetlu«, u protu-svjetlu, kako bi se nazrela nutarnjost, tkanje, ono što iznutra daje oblik. Taj pogled, oslo-njen na Krista je dar. On u vlastitoj tuzi govori i nama: »Ne dajte za pravo onomu što vam se nameće, što vidite.«

Bog kojemu se ne sviđa život po mjeri ze-maljskoga, o čemu nam je progovorio apostol Pavao, taj Bog nam nudi puzdanu vjeru. Toli-ko nam je puta pokazao da nas čuje i da nas ne ostavlja. Kad smo mu bili blizu, bili smo spo-sobni preživjeti najteže i biti svjedocima čuda.

Kad kažem: uskrsnuće…Smrt nije naša budućnost. Vjerujući u Krista, već smo napustili smrt i živimo životom koji ne prestaje. To očituje naše krštenje: da život

27

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143s Kristom nema prekida. Budući svijet, život koji je opisan kao raj ili pakao, nije drugo do-li stanoviti nastavak. Ako živimo život zatvo-renosti, u kojemu nema mjesta za prihvaćanje drugoga, to isto ćemo pronaći onkraj zemlje. Ako je naše življenje otvorenost, živjet ćemo puninu zajedništva.

Reći uskrsnuće, kako pjeva Pjesma nad pjesmama, znači reći da ljubav pobjeđuje smrt, da djela ljubavi u sebi nose klicu vječno-sti. Kršćanska nada nije tlapnja i guranje to-ga pitanja u budućnost, kada će se naše tije-lo probuditi, nego je življenje sigurnosti da je smrt već sada pobijeđena. To je navještaj i Ra-dosna vijest ove nedjelje, svake nedjelje, sva-ke župe i svake crkve: život koji sada živimo već je sada božanski. Bog nam po krštenju da-je da živimo kao uskrsli, da gledamo svijet, lju-de, stvari, Isusovim pogledom, da život iščita-vamo bez ostajanja na površini.

I za nas postoji plač, sućut za bol koja nas pogađa. Jer, jao nama ako nas vjera učini ne-ljudskima. Isus pred smrću traži da svoje tjeskobe, stra-hove i nesigurnosti gledamo pogledom punim pouzdanja, u vjeri koja u ljudskost unosi plodove čuda, u vjeri kao naj-većem čudu. S tom se vjerom u Isusa Krista, koju je ispovjedi-la Marta, umire i uskršava da se nikada više ne umre. Velike istine uskrsnuća ne lete ‘iznad glava’, nego pogađaju srce jer su izgovorene srcem prijatelja u boli za prijateljem.

Lazar izlazi iz groba, vraća se u život jer je netko prije to-ga ispovjedio: »Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji.« Nije važ-no koliko je dugo netko u gro-bu, važno je da je ta vjera smje-štena u sadašnjost. I nije važ-no hoće li smrt širiti zadah, već je važno da je miomiris vjere i prijateljstva jači od straha pred zadahom. Volio bih da po na-

ma svaki čovjek i danas osjeti životni dah, da ima snage prošaptati, makar i s očima koje go-re u suzama: Vjerujem, vjerujem, Bože, da si ti život.

Kad izgovara zapovijed Lazare, iziđi, taj je zapovjedni krik upućen i nama da se probudi-mo iz nepokretnosti, iz težine i laži te da pre-stanemo umirati. Krist se ne miri s našim gro-bovima, s našim izborima smrti. On nas izazi-va koristeći isti način kao kad učenike zove da ga slijede: Lazare, slijedi me – pođi putem ži-vota, jer ja sam pobijedio smrt. Taj nam glas zapovijeda da hodamo, kidajući povoje koje smo sami omotali oko sebe ili su nas drugi nji-ma vezali.

Za Isusa je neprihvatljivo da svoje boravi-šte nađemo u beživotnoj tami prije negoli smo osjetili kako dobar okus ima Božji život. On je zaplakao nad smrću jer je volio prijatelja čo-vjeka; pošao je u smrt da mi zaplačemo od ra-dosti, jer nas je naučio voljeti život…

Ivan Šaško

Alexander Oligerov: Uskrisenje Lazara, 2007.


28

Početak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuOphod: 469 Židovska su djeca 470 ili 471 Slava, čast i hvala ti Ulazna: 472 Kad je ono GospodinOtpj. ps.: 474 Bože mojPrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 228.2 Po obećanjuPričesna: 479 O Spase roda ljudskoga Završna: 463 Sretnih li vas ili: 856 O Isuse, daj da pjevam

13. travnja 2014.

Nedjelja Muke Gospodnje. CvjetnicaUlazna pjesmaHosana Davidovu sinu: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju:Hosana u visini!

Mt 21,9

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Kod blagoslova grančica: Mt 21, 1-11Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

Prvo čitanje Iz 50, 4-7Lica svojeg ne zaklonih od pogrda,ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vještda znam riječju krijepiti umorne.Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22, 8-9.17-20.23-24Pripjev: Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2, 6-11Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam sepo muci svoga Sina.Djelima to ne zaslužujemo,ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji s tobom.

29

Braćo i sestre, združeni u molitvi i nadahnuti Isusovim pouzdanjem u Oca, i mi se utecimo Ocu nebeskom proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno:

Usliši nas, Bože.1. Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao u grad Jeruzalem da ondje dovrši tvoj naum spasenja:

daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Bože, tvoj je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: prosvijetli svoje vjernike svjetlom evanđelja da se ne dadu zavesti slavom svijeta te vjerno nasljeduju Kristov put, koji vodi u slavu neba, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: pomozi nam prihvatiti tvoju volju i onda kad na svome putu susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Bože, tvoj je Sin darežljivo oprostio svima koji su ga na smrt osudili: oprosti nam naše krivnje i obdari nas snagom opraštanja svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Bože, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrisio od mrtvih: svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin predao u smrt radi našega spasenja i učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i daj nam životom nasljedovati ljubav i predanje tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

»Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.«

Nikola iz Verduna: Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem,motiv s oltarnoga antependija, 1181., Kapela sv. Leopolda u samostanu Klosterneuburg, Austrija.

Molitva vjernika

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Evanđelje Mt 26, 14 – 27,66Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Mateju

Tekst Evanđelja na www.hilp.hr


30

OTAJSTVO I ZBILJA Cvjetnica

Znao je doista da ga glava-ri svećenički bijahu preda-li iz zavisti. Tako evanđe-

list Marko opisuje što je Pilat vidio i znao kada se našao pred Isusom, pritisnut židovskim optužbama i zahtjevima da ga preda na razapi-njanje. Pilat je na glavarima sveće-ničkim, starješinama i pismoznan-cima vidio zavist kao glavnoga pokretača Isusova uhićenja i op-tužbi protiv njega. Zavist je glavni razlog i Pilat ju jasno vidi, ali o za-visti nitko ne govori. Marko ju imenuje. Samo na ovome mjestu u svom evanđelju. Tko je pod vlašću zavisti, ne vidi sebe i ne govori o zavisti. Skriva je. Zavist živi samo ako je dobro skrive-na. Pa ipak, zavist je vidljiva.

Zavist zavidi nekomu zbog nečega. Zbog čega su svećenički glavari zavidjeli Isusu? Na-kon što je Isus istjerao trgovce iz hrama, Mar-ko kaže kako je narod bio očaran Isusovim na-ukom. To su glavari dobro opažali. Divljenje koje je narod poklanjao Isusu glavarima je mo-ralo jako smetati. Isus se u hramu ponašao kao na svome. Glavarima svećeničkim to nikako nije moglo biti svejedno. Narod je slušao Isu-sa, išao za njim, »visio o njegovoj riječi«. Bio je pozoran na sve što je Isus govorio i činio.

Pozornost je dragocjena. Vjerojatno je naj-dragocjenije što ljudi mogu dati jedni drugi-ma. Oko pozornosti postoji velika jagma. Uz to, pozornosti nema dovoljno za sve. Glavari su dobro znali da pozornost koju je narod po-klonio Isusu više ne mogu dobiti oni. U istome trenutku, kada im je postalo jasno da je narod poklonio svoju pozornost Isusu, zapalila se za-vist i svećenički glavari, pismoznanci i farizeji donijeli su odluku da ga ubiju.

Oni su htjeli pozornost koju je imao Isus, a nisu ju mogli dobiti. Štoviše, nisu to mogli ni priznati sami sebi. Zavist im je sugerirala da Isus nema pravo na takvu pozornost. Tako se suparništvo prebacilo iz područja emocija

u područje prava. Osjećaj da je nepravedno da se Isus ponaša na neprimjeren na-čin u hramu i uz to još dobi-je pozornost naroda sada je trebalo oblikovati u pravnu optužbu i osuditi ga.

Optužen iz zavisti, nepravedno osuđen Glavari svećenički, pismo-znanci i farizeji htjeli su da Isus bude osuđen na smrt.

Pilat je dobro opazio njihovu zavist. Tražio je krivnju na Isusu i nije ju našao. Tražio je nači-na kako ga osloboditi jer nije našao krivnje i ni-je uspio. Nudio je Židovima rješenja kojima bi Isusu spasio život. Odbili su. Vidio je njihovu zavist, ali protiv nje nije imao sredstva. Da je Isus bio kriv po zakonu, lako bi se našlo rješe-nje. Da je bio politički kriv, Pilat bi lako izišao na kraj s njim. No, Isus je bio nevin i Pilat se po-kazao nemoćnim pred snažnom vikom glavara i njihovom voljom da zadovolje zahtjeve svoje zavisti. Zavist je neutaživa žudnja da se uklo-ni protivnika.

Zavist je pokrenula i gurala proces suda i osude, a cijelo se vrijeme skrivala. Pravednost je najčešći veo iza kojega se skriva pravo li-ce zavisti, neutaživa želja za uklanjanjem su-parnika. Zavist se pokazuje u Pilatovu oštro-me oku i u jasnoći kojom neuključeni tuđinac promatra obuzetost tužiteljâ da unište protiv-nika. I pokazala se u Markovoj rečenici kojom opisuje Pilata.

Marko kaže da su se glavari bojali Isusa jer je narod bio očaran njegovim naukom. Njihov je strah dolazio iz njihova uvjerenja da Isusova snaga dolazi iz toga što narod ide za njim. Zato su trebali dobiti narod za sebe. Sud i javno sra-moćenje dobar su način da se nekomu oduzme dobar glas i povjerenje naroda. Time narod ne-će postati očaran glavarima, pismoznancima i farizejima, ali će oni postići barem to da Isus

Predan iz zavisti Ecce homo. (G. Rouault)

31

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143izgubi pozornost koju je do tada uživao. Prita-jena zavist teži barem osporiti opravdanost po-zornosti koju je narod poklanjao Isusu. Tako bi Isusova osuda unatrag razriješila suparništvo u korist glavara i time im pribavila minimalno zadovoljstvo zavisti, a to je da Isus više ne uži-va pozornost. Zavist lakše podnosi da pozor-nost ne uživa nitko, nego da je uživa protivnik. Zavist živi od toga da unatrag može osporava-ti opravdanost dobra koje je nekada pripadalo protivniku. Zavist se ne brine toliko oko toga što sama ne uspijeva dobiti žuđeno dobro ko-liko oko toga da ga oduzme svome protivniku. U svome srcu zavist želi uništenje i suparnika i dobra koje on uživa, a ona ga ne može dobiti.

Pilat je vidio zavist glavara. Glavari nisu bili ništa manje pozorni na Isusa od naroda koji je išao za njim. Njima su, međutim, zavist i strah iskrivili opažanje, oduzeli sposobnost divljenja i gurnuli ih u grčevitu borbu za uklanjanjem Isusa pod prividom pravednosti. Zavist ne po-znaje radost i ne poznaje sućut. Jedino jedin-stvo koje poznaje i za kojim žudi je suglasje pro-tiv protivnika. Pilat nije dvojio ni oko Isusove nevinosti niti oko zavisti glavara. Imao je jasnu sliku odnosa. Pa ipak, nije se uspio izboriti za ono za što je bio postavljen: za pravdu. Prevla-dao je politički oportunizam. Svladala ga je za-

vist Isusovih protivnika. Opirao joj se, ali se, na koncu, pritiska zavisti riješio na njemu jedini poznati način: pristao je na njezine zahtjeve i predao Isusa da bude razapet.

Živ u zajednici vjernikaKada se zajednica vjernika na Cvjetnicu oku-pi oko Božje riječi, onda se njezina pozornost usmjeri i na sveti tekst i na ljudsko ponaša-nje. Osluškuje uvijek iznova odmjereni i pre-cizni opis davnih događaja s Isusom i u njima zrcali svoj sadašnji život i svoje ponašanje. U evanđeoskim tekstovima uči i silinu ljudskih strasti i njihovih maski, ali uči i izlaze iz prisi-la i zarobljenosti. Uvijek iznova zajednica opa-ža svježinu evanđeoskih tekstova koji ne pre-staju oblikovati nove generacije vjernika. Pa ipak, srce nedjeljnoga iskustva nije ni susret s davnim događajima ni spoznavanje samih sebe preko evanđeoskih tekstova. Nedjeljni je susret susret sa živim Isusom. S Gospodinom predanim iz zavisti, nepravedno osuđenim i ubijenim i slavno uskrslim i živim, prisut-nim u Riječi, euharistiji i zajedništvu. Na ne-djeljnom se susretu pokazuje očaranost Isu-som. Ona je jednom davno zahvatila narod i, usprkos zavisti, osudi i smrti, nastavlja živjeti i oblikovati ljudske živote.

Ante Vučković

Dok biva od ljudi slavljen, Isus hodi putem poniznosti. Ne da se zavesti slavom ljudi. Ni kada ga, doskora,

ponižavaju, ne doživljava to kao poniženje. Njegova poniznost nije

u poniženju koje doživljava od drugih, nego u spremnosti podnijeti križ i smrt radi spasenja drugih, pa

i onih koji ga ponižavaju. Poniznost nije ondje gdje ne postoji mogućnost izbora, nego je svjesno izabrani put.

Zrnj

e

Snaga pouzdanja u Boga Iz 50, 4-7Tekst Iz 50, 4-9 poznat je kao Treća pjesma o Sluzi Jahvinom. Ozna-čuje ga i strukturira pozivanje na »Gospodina Boga«. To nas upuću-je na Božje djelovanje koje on ostvaruje preko svoga Sluge. Jahve da-je jezik za govorenje, otvara uho, pomaže u tjeskobi. Najprije se govo-ri o govorenju kao potpori umornima, a onda o slušanju Sluge Jahvi-nog. Njegova služba riječi nadomješta se svjedočanstvom o neupit-nom povjerenju u Jahvinu pomoć i sposobnošću da na taj način izdr-ži neprijateljstva. Pjesma prikazuje Slugu Jahvina kao idealnog proro-ka i Izraelca, koji se upravo po pouzdanju u Jahvu suprotstavlja Izrae-lu koji se odmetnuo. Sluga Jahvin pokazuje se dužnikom volji Jahvinoj i ovisnim o njegovoj pomoći. Zbog toga otvara uho svako jutro i upu-ćuje na važnost slušanja. Poput učenika ponavlja i usvaja Jahvine ri-ječi. On ne odbija Jahvin poziv. Nezaklanjanje lica od uvreda i pljuva-nja izraz je bezpridržajne okrenutosti Sluge Jahvinog njegovu narodu.

Mario Cifrak

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Ecce homo. (G. Rouault)


32

17. travnja 2014.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtakZborna molitvaBože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 12,1-8.11-14Čitanje Knjige IzlaskaU one dane Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, naj-bližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Ži vinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od ko ljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116,12-13.15-18Pripjev: Čaša blagoslovna

zajedništvo je krvi Kristove!Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Gospodine, tvoj sam sluga,sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, ovdje nas na zemlji krijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi. Po Kristu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 503 Mi treba da se hvalimo Otpj. ps.: 504 Čaša blagoslovnaPrije evanđelja: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanuPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 242 O sveta gozboPrijenos Svetotajstva: 264-271 Usta moja uzdižite

33


Okupljeni oko Kristova stola i okrijepljeni snagom njegove ljubavi, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:

Obnovi u nama ljubav svoju, Gospodine.1. Svojoj Crkvi, koja te slavi u otajstvu euharistije,

pomozi da bude sakrament zajedništva među ljudima i očiti znak tvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Svojoj Crkvi, Gospodine, darovao si dar svećeništva: papu našega Franju, sve biskupei svećenike obnovi u svetosti života i u služenju na koje si ih pozvao, molimo te.

3. Svima nama, Gospodine, daruj svjetlo Duha Svetoga da spoznamo neizmjernu ljubav koju si nam u Kristu iskazao te uvijek budemo spremni služiti drugima i tako graditi tvoje kraljevstvo, molimo te.

4. Operi nas, Gospodine, od svakoga opiranja tvojoj ljubavlji; oslobodi nas od robovanja svijetu i pomozi da uvijek budemo u potpunosti predani putu na koji nas zoveš, molimo te.

5. Tvoj je Sin pouzdanjem u tebe i predanjem u tvoju volju pobijedio moć svijeta. Nadahni nas da kroz posluh tvojoj volji preobražavamo svijet u kojem živimo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše smjerne molitve.Čuvaj u nama ljepotu i nesebičnost ljubavi koju si nam očitovao po predanju svoga Sina i daj da vjerom koja je ljubavlju djelotvorna pružamo svim ljudima svjedočanstvo tvoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Iv 13,1-15Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Kada dođe njegov čas…


34

Četvrtak Večere Gospodnje

Razumijemo li što nam je učinio?

U sumrak vlastitoga života Isus, znajući »da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta«, okuplja oko sebe svoje učenike. Vjerni Savezu ujedinjeni su u sjećanju na povijesni događaj

izlaska izabranoga naroda iz egipatskog ropstva, te ga aktualiziraju i ponovno proživljavaju blagujući Pashu, »opasanih bokova, s obućom na nogama i štapom u rukama«, kako je Bog naredio po Mojsiju. Tije-kom posljednjega zajedničkog objeda s učenicima Učitelj ustanovljuje sakrament euharistije. U njoj je anticipirao i integrirao svoju žrtvu na križu i pobjedu uskrsnuća te pokazao »da je ljubio svoje, one u svije-tu«. Sveti Toma Akvinski euharistiju naziva »sakramentom ljubavi«. Po njoj Isus želi biti s ljudima na svakome mjestu i u svakome vreme-nu. U svakoj se euharistiji, stoga, iznova aktualizira trenutak Isusova sebedarja. Učenici su toga od početka svjesni pa su euharistiju slavili s velikom radošću. Među njima je i evanđelist Ivan. Unatoč tome, on u svome evanđelju ne piše o njoj. Ne donosi Isusove riječi nad kruhom i vinom. On, naprotiv, opisuje događaj pranja nogu učenicima, što je uvod u euharistiju, ali ujedno otkrivanje njezinoga smisla.

Pranje noguNaviknuti smo iz godine u godinu na današnji dan slušati evanđeo-sko izvješće o Isusovu pranju nogu učenicima. Doživljavamo tu gestu u potpunosti vlastitu Sinu Božjemu. Međutim, kod učenika je izazva-la šok i nevjericu. Pranje nogu bila je služba namijenjena najnižemu sloju slugu, ili pak zadaća učenika prema učitelju. Poznajući aposto-le, možemo pretpostaviti kako su za večerom raspravljali o tome tko

bi od njih trebao ustati i posluživati. Na njihovo iznenađenje, sam Isus uzima zadaću posljednje-ga sluge. Preuzima mjesto koje nitko drugi nije htio. Znakovito je da je upravo to njegovo posljed-nje djelo prije muke, ali i ostavština učenicima. Uvijek će imati u svijetu svoje mjesto, a to je ono koje nitko drugi ne želi.

Crkva – vjerna riječima: »treba da i vi jedni drugima perete noge« – u večerašnjoj liturgiji pred-viđa čin pranja nogu predstojnika zajednice nekima od vjernika. Ipak, rijetko se zamislimo nad tim činom. Izgleda nam potrebnije promišljati o daru euharistije. Međutim, bez razumijevanja ovoga drugog, nemoguće je shvatiti prvo. »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom«, poručuje Isus.

Razmišljajući o tome, činu moramo najprije primijetiti kako se Isus bacio na koljena pred Ju-du koji će ga izdati, pred Petra koji će ga zatajiti i pred sve druge koji će se razbježati u trenutcima njegove patnje. Bio je to ljudski pokušaj poziva za pomoć, traženje milosrđa i vapaj za blizinom, ali i božanski znak čišćenja od njihovih grijeha i izdaje. U gesti pranja nogu onima koji će ga za-tajiti i izdati sažeto je otajstvo otkupljenja. Bog čisti one koji su sagriješili protiv njega, koji su ga izdali i bili mu nevjerni. No, ostaje pitanje zašto im pere noge, a ne glavu, kako je to Petar želio. Što je znakovito u tome činu? Noge su u stalnome kontaktu sa zemljom od koje je čovjek sazdan. One ga ukorjenjuju u prostor i vrijeme. Drže ga uspravnim, označavaju životni dinamizam i omo-gućuju napredovanje. Noge mogu odvesti i na krive putove pa je tako Ahilova peta pojam ljudske slabosti. No, s druge strane, noge održavaju čovjeka na pravome putu, pa za čovjeka puna život-ne mudrosti velimo da je »s obje noge čvrsto na zemlji«.

V. Bl

ažan

ović

35

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143Zanimljivo je kakvo značenje nogama pri-

daje Sveto pismo. Oprati nekomu noge ponaj-prije je znak gostoprimstva. One su i znak do-stojanstva čovjeka kojemu Bog »pod noge sve podloži« (Ps 8, 7). Službenicima oltara Gospo-din po Mojsiju naređuje da »operu ruke svoje i noge svoje da izbjegnu smrti« (Izl 30, 21), jer se na sveto tlo može stupiti samo čistim noga-ma i izuvene obuće (Izl 3, 5). Biti uz nečije ot-krivene noge simbol je stavljanja pod njegovo skrbništvo i prepuštanja njegovoj dobroj volji (Rut 3, 1-18). Evanđelja nerijetko opisuju ka-ko se ljudi u potrebi bacaju k Isusovim noga-ma, dok oni koji ga slušaju sjede do njegovih nogu. Tek u svjetlu ove simbolike postaje nam jasniji Isusov čin. Perući noge učenicima on im poručuje kako ih ne odbacuje, nego da mu se unatoč njihovoj slabosti, izdaji i zatajenju uvi-jek mogu slobodno vratiti. Podsjeća ih na nji-hovo dostojanstvo i poučava da unatoč slabo-sti mogu biti nositelji radosne vijesti, sposob-ni za ljubav, pomaganje i prijateljstvo. Upozo-rava ih da će nakon ustanove euharistije i sami biti službenici oltara te stajati na svetome mje-stu i biti u službi Bogu. No, više od svega svje-doči svoju ljubav kojom se u cijelosti predaje njihovoj skrbi i prepušta dobroj volji. Računa s ljudskom pomoći u širenju radosne vijest te pokazuje spremnost prihvatiti njihova životna iskustva. Znajući da će njegovi koraci biti zau-stavljeni, on učvršćuje noge učenika da nasta-ve započeto djelo. Ujedno, izvršava davno Bož-

je obećanje krijepeći »koljena klecava« kako bi od njih učinio »ljupke noge glasonoše rado-sti«. Tako pranje nogu objašnjava smisao otaj-stva otkupljenja koje euharistija aktualizira.

EuharistijaPranje nogu učenicima dogodilo se tijekom goz-be u kojoj se Krist darovao pod prilikama kruha i vina. Razlomljeni kruh i razdijeljeno vino sim-boliziraju ubijeno tijelo i krv prolivenu za sve ljude. Znak su pobjede poniznosti nad oholo-šću, sebedarja nad egoizmom, oprosta nad gri-jehom i života nad smrću. U euharistiji ne pri-mamo smrtno tijelo Isusa iz Nazareta, nego tije-lo i krv Uskrsloga Gospodina, što omogućuje da u nama raste Božji život u koji smo ušli po kršte-nju i koji će biti naš u vječnosti. Euharistija, me-đutim, nije konačan oblik naše preobrazbe, ne-go hrana na tome putu. Ona je okrjepa hodoča-snicima prema nebeskoj domovini. Osim što je za euharistiju izabrao hranu i piće dostupne svi-ma, Isus je u svojoj božanskoj mudrosti našao i onu koja je »plod zemlje, trsa i rada ruku čo-vjekovih«. Poljodjelac, vinogradar, pekar, trgo-vac, poreznik… svi oni imaju dioništvo u ovome Isusovom činu. Svima se Bog »bacio pod noge« kao i učenicima na Posljednjoj večeri. Tako naša ljudska djela Isus preobražava u otajstva vječ-nosti – sve dok blagovanje »opasanih bokova, s obućom na nogama i štapom u ruci« ne zamije-nimo vječnim Vazmom.

Slavko Slišković

Izlazak i blagovanje Pashe Izl 12, 1-8Odlomak svojim opisom govori o »historiziranoj« tradiciji blagdana Pashe. Pasha je, naime, postala zaštitnički obred protiv »zatornika« koji ubija prvorođence i spomen na blagovanje pred izlazak iz Egipta. Svećenička je predaja već predegzilski obred slavlja Pashe stavila u situaciju izlaska i stvorila predaju za utemeljenje godišnjega obiteljskog kulta. Mjesec podsjeća na mjesec u kojem su se Mojsije i Aaron odijelili od faraona, a to je mjesec Abib (usp. Izl 13, 4), koji su Židovi kasnije, prema babilon-skom uzoru, nazvali Nisan (ožujak/travanj). Desetoga dana toga mjeseca izabire se muško janje bez mane, a kasnije je dodano da to može biti i jare. Četrnaestoga dana ga se kolje. To jasno ne odgovara samim događajima izlasku jer nije bilo moguće čekati četiri dana, nego je riječ o već spomenutomu kasnijem načinu obiteljskoga slavljenja. Cijeli Izrael koji slavi upućuje na hramsku zajednicu u Jeru-zalemu poslije izlaska. Škropljenje dovrataka krvlju ima apotropejsko značenje.

Mario Cifrak



36

Otpj. ps.: 510 ili 511 Oče, u ruke tvojePrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512 ili 513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 515 Puče moj ili: 516 Usta moja opjevajte ili: 481 Častimo te Pričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 245 Moj Isuse

18. travnja 2014.

Petak Muke GospodnjeUvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djela svoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj, započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu.

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože! Ti si nas obnovio velikim djelom svoga milosrđa: blaženom smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Čuvaj u nama njegove plodove i primanjem toga otajstva daj nam snage dati vjerno služimo. Po Kristu.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52, 13 – 53,12Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim.

Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen.Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše. Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.Zato ću mu mnoštvo dati u baštinui s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.

37


Otpjevni psalam Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25

Pripjev: Oče, u ruke tvojepredajem duh svoj!

Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh, a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

Drugo čitanje Heb 4, 14-16; 5,7-9Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Iv 18, 1 – 19,42Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

Tekst Evanđelja na www.hilp.hr

Krist postade poslušan do smrti,smrti na križu,da pred Ocem opravda i pomiri one koji svojih neposluhom bijahu izgubljeni.

Vladimir Blažanović, 2003.


38

Petak Muke Gospodnje

Teško je izgovarati riječi u trenutcima kad je šutnja jedini mogući i najpri-kladniji govor. To osobito vrijedi za da-

našnji dan. Veliki petak najozbiljniji je dan li-turgijske godine. Tomu u prilog ne govore sa-mo šutnja zvona i orgulja. Premda ne možemo imati iskustvo Isusove patnje – ne samo fizič-ke, nego osobito duhovne – nije nam teško, iz riznice vlastitih ili iskustava s bliskim nam ljudima, izvući prikladne osjećaje i uživjeti se u krvavu dramu Isusove muke i smrti ko-ju opisuju evanđelja. Nema sumnje da bismo, uz malo truda, mogli na oko izmamiti i poko-ju suzu. Trud nam eventualno može pokvari-ti misao da ćemo za nepuna dva dana uživati u radosti vazmene gozbe. Ali eto, uz post, do-bro je stvoriti i taj emotivni kontrast kako bi užitak bio veći. No, čak ako i mislimo ozbiljno, ako se umom i srcem iskreno želimo uživjeti

u Isusovu dramu, prateći liturgijske tekstove, moramo se čuvati da ne upadnemo u zamku patetike, i najvažnije – da u njoj ne ostanemo, tj. da se Veliki petak ne svede na nju.

Točno je: događaj Velikoga petka jest užas. Ne postoji ljudska patnja koja nije sadržana u Isusovoj muci. Izdaja, nevjera, osamljenost, napuštenost, strah, nezaštićenost, kukavičluk, nepravda, udarci, mrcvarenje i na kraju, smrt u mukama. Zato je svakomu čovjeku moguće u svojoj patnji sjediniti se s Isusovom. Iz naše ljudske perspektive smrt, ta najveća čovjekova prijetnja, pretvorila se u spasiteljicu od muka. Stoga je nevjerojatno ono što Isus govori i či-ni u tim ‘odlučujućim’ trenutcima. Možda to ne uzimamo ozbiljno jer nam se ili čini pre-zahtjevnim pa se s time ne želimo niti početno suočiti, ili pak – još jednostavnije – odmahu-jemo rukom konstatirajući da je to ipak Isus, pa on to može. Od njega smo navikli na takve i slične stvari. O čemu je riječ? Naime, već u ‘prepirci s Ocem’ Isus bi, kao čovjek, više volio izbjeći predstojeću muku. A ipak, ostajući po-slušan Ocu, prihvaća ići do gorkoga kraja, no-šen snagom ljubavi prema čovjeku. Koliko li je samo njegova ljubav patila zbog ljudske mr-žnje i nezahvalnosti! Tu se događa nešto ne-vjerojatno. On ne očajava i ne zatvara se u svo-ju patnju, nego ostaje onakav kakav je bio u svome javnom djelovanju: otvoren, slobodan i jasan. Usred neizmjerne boli on još, pun lju-bavi i pažnje, s križa, brine za one koji, bespo-moćni u želji da mu pomognu, stoje ispod nje-gova križa. Usred vlastite patnje vidjeti patnju drugoga, pod teretom vlastite patnje ne izgu-biti dobrotu srca – to je božanstveno.

Jasno je da trebamo misliti na sebe. Jasno je da se trebamo ‘boriti’ za sebe. Jasno je da nijedan oblik patnje ne samo da nije poželjan, nego ga nastojimo izbjeći ili odagnati. Patnja u sebi nema smisao i zreo čovjek neće ju tra-žiti. Činjenica je, međutim, da život bez patnje ne postoji. Štoviše, tek se u patnji pokazuje čo-vjekov pravi karakter. Vlastita nas patnja mo-

Od patetike cjelivanja križa prema savršenstvu ljubavi

OTAJSTVO I ZBILJA

I bi položen u novi grob… (Graham V. Sutherland, 1947.)

39

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320142014320143320143že učiniti patetičnima. Možemo zbog nje za-htijevati svoja prava i privilegije, možemo lju-de oko sebe, pa čak i one koji se za nas brinu i o kojima smo ovisni, maltretirati opravdava-jući se osjećajem da smo zakinuti i da nam je učinjena nepravda. Ako takvo ponašanje pre-koračuje granice ‘razumljivoga i normalno-ga’, onda ono pokazuje da smo sebe postavi-li u središte svemira.

Nesumnjivo, svatko od nas ima neku pat-nju koje se želi osloboditi ili ju barem ublaži-ti. Puni smo ožiljaka nastalih zbog razočara-nih nada i neostvarenih želja. Nosimo rane neuspjeha i gubitaka. Krvarimo zbog naruše-nih i prekinutih odnosa i prijateljstava, bole nas jedinstvene, ali propuštene prilike da ne-što u životu popravimo. Bolest i starost jačaju u nama svijest o vlastitoj bespomoćnosti, krh-kosti i ugroženosti, a praznine ostale iza onih koje smo ljubili nikad se do kraja ne ispune. Nevjerojatan je spektar patnjâ koji svaku pat-nju čini gotovo jedinstvenom. Ali u našim na-stojanjima da smanjimo ili odagnamo vlasti-tu patnju dobro je paziti na to da joj ne posve-ćujemo previše vremena i snage kako nam se cijeli život ne bi pretvorio u patnju, zbog ne-moći naspram patnje. Nažalost, čini se da je

prihvaćanje vlastite patnje jedini put prema razumijevanju božanske ljubavi. Vlastita pat-nja, prema Kristovu primjeru, može nam po-moći da primijetimo patnju drugoga i da mu u njegovoj patnji pomognemo. To je put sa-vršenstva u nasljedovanju Krista, o čemu go-vori poslanica Hebrejima: »iz onoga što pre-pati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja« (Heb 5, 9). Na tome putu imamo prethodnika: tješi nas i hrabri Kristov primjer (premda ne znamo je li njega Otac tješio obe-ćanjem da će ga uskrisiti).

Ne vjerujem da je Isus trpio s nakanom da bi uživao u patetičnom suosjećanju svojih sljedbenika. Njegova muka, smrt i uskrsnuće samo su dosljedni nastavak njegova utjelov-ljenja. Ista ljubav koja ga je »natjerala« u tije-lo, prikovala ga je na križ. Zauzvrat, od nas ne očekuje (samo) patetičnu sućut, ili poljupce raspelu u obredu klanjanja križu, nego jedna-ko »božansku« ljubav prema njemu, koju, či-ni se, možemo »otplatiti« samo »u obrocima« – trajnom ljubavlju prema sebi i drugim lju-dima. Jer – kao njegovi sljedbenici dobili smo njegov »copyright« na ljubav.

Nenad Malović

»Oprosti im jer ne znaju što čine.« Neznanje je ovdje slika nevjere.

I apostol Pavao priznaje da je bio progonitelj Krista dok je bio »u ne-znanju, još u nevjeri« (1Tim 1,13). Umijemo li prepoznati da je vjera

put istinskoga znanja? Možda nam je upravo znanje koje u sebi no-

simo zaprjeka za spoznaju istine. Vjera rasvjetljuje znanje, proniče

u njegovu dubinu, rasvjetljuje njegove zamke i zablude.

Zrnj

e

I za nas je trpio Iz 52, 13 – 53, 12Pred nama je Četvrta pjesma o Sluzi Jahvinom. U sliku trpećega Sluge Jahvinog, koji trpi umjesto drugih, utkano je iskustvo patnje prorokâ (npr. Jr 11,18 – 12,6; 15,10-21; 17,4-18; 18,18-23; 20,7-18). Možemo misli-ti također na Jeremijinog suvremenika Uriju koji je zbog svoga navije-štanja nesreće bio ubijen i pokopan među običnim pukom (usp. Jr 26, 20-23). Upućuje se i na proročku službu koja se vidi u zalaganju za na-rod pred Bogom (usp. Jr 15, 1), a vrhunac dostiže u Mojsijevu zalaganju za narod (Izl 32, 30-35). Analogiju nalazimo i kod Ezekiela koji mora nositi krivnju kuće Izraelove i Judine (Ez 4, 4-6). Sudbina Sluge Jahvi-noga, koja se pre poznaje u zastupničkom uklanjanju krivice za mnoge prema Jahvinu naumu, pokazuje posebnost i jedinstvenost u cijelome Starom zavjetu. Upravo neodređenost lika Sluge, koji može biti pojedi-nac ili kolektiv, čini se namjernom jer na taj način Sluga Jahvin postaje simbolom koji poziva uvijek na novu identifikaciju.

Mario Cifrak


OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Sakrament pokore je liturgijski čin Cr-k ve, čin koji nosi sve odrednice obrednosti i slavlja. U njegovu slavljenju (posebice kada je riječ o zajedničkome slavlju pomirenja s osob-nom ispovijedi i odrješenjem) susrećemo litur-gijske službe (zajednicu, svećenika predsjeda-telja slavlja, čitače), liturgijska mjesta slavlja (mjesto predsjedatelja, ambon s kojeg se na-viješta Božja riječ, ispovjedaonica), liturgijske geste (klečanje, udaranje u prsa, polaganje ru-ku, blagoslovne geste), govorne oblike koji su vlastiti liturgijskom slavlju (pozdravi, poklici, dijalozi, zazivi, molitve)… Sve te geste upućuju na zaključak da slavlju toga sakramenta prista-je i liturgijsko ruho svećenika slavitelja.

Osnovno liturgijsko ruho svakoga litur-gijskog služitelja jest alba, kojoj se pridodaju znakovi pojedine liturgijske službe. U liturgij-skoj službi prezbitera to je štola. Ona u slavlju nije tek nositelj razlikovnosti liturgijskoga slu-žitelja, nego je i znak liturgijskoga čina, sakra-menta. Liturgijsko ruho smješta i pokornika i svećenika u odnos koji ide onkraj osobnoga susreta, u odnos s Onim koji je Otac milosrđa i izvor pomirenja, u odnos prema Crkvi koja je zajednica spasenja u kojoj se i po kojoj se do-gađa milost pomirenja. Liturgijsko ruho daje iskusiti odmak od običnoga i redovitoga; dio-nike slavlja unosi u zbilju spasenja koja ne po-čiva u moći svećenikove osobe, nego u snazi službe koja mu je u Crkvi povjerena i koju vr-ši »in persona Christi«, u snazi Kristove oso-be i snazi Duha Svetoga koji djeluje u liturgiji Crkve. Liturgijsko ruho tako pomaže svećeni-ku nadići ograničenost vlastite osobe i vlastite nedostojnosti te biti nositelj »službe pomire-nja«, očitujući da je Bog izvor i djelitelj opro-štenja, ozdravljenja, blagoslova i milosti po-vratka u zajedništvo s njim i s braćom u vjeri.

Liturgijsko ruho za sakrament pokore

Svećeničko odijelo (talar) i redovničko odi-jelo (habit) nisu liturgijska ruha. Oni su znak njihove osobne posvećenosti i načina života, staleža kojemu pripadaju. Liturgijsko ruho pod-sjeća svećenike, služitelje sakramenta, da se »služba pomirenja« ne oslanja na njihovu osob-nu posvećenost i način života nego prvenstveno na »dar pomirenja« koji se Crkvi daje u sakra-mentalnim činima. U tome duhu Kongregacija za bogoštovlje godine u uputi Liturgicae insta-urationes iz godine 1970. pojašnjava da se ima smatrati zloporabom (abusus) slavljenje i kon-celebriranje euharistije samo sa štolom preko redovničkoga ili redovitoga svećeničkoga odije-la (br. 8c), a u jednomu kasnijemu pojašnjenju (»Responsa ad dubia proposita«) Kongregacija ističe da se to ima primjenjivati na sve redovni-ke neovisno o boji njihova redovničkoga odijela (Notitiae, 2000., br. 7.-8., str. 320.).

Glede liturgijskoga ruha u sakramentu po-kore, donesene su jasne liturgijske odredbe kada je riječ o slavlju prema »Redu pomire-nja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem« (tj. o slavlju s pripravom i zajed-ničkim »pokorničkim bogoslužjem): svećenik oblači albu, štolu i plašt ljubičaste boje (usp. Bi-skupski ceremonijal, 622). Kada je riječ o Re-du pojedinačnoga pomirenja pokornika, gle-de liturgijskoga ruha nisu donesene posebne odredbe, nego se kaže da se »imaju obdržavati propisi koje odrede mjesni ordinariji« (Red po-kore, 14). Gdje ne postoje posebne odredbe, va-lja se pridržavati općih odredaba o slavlju litur-gijskih čina. Budući da je sakrament pomirenja sakramentalni (liturgijski) čin čije je slavljenje povjereno liturgijskoj službi prezbitera, slavlje sakramenta zahtijeva liturgijsko ruho (albu i štolu), kao prikladno i liturgijskom slavlju Cr-kve primjereno ruho.

Slavlje sakramenta pokore događa se ponajviše u individualnome susretu pokornika s prezbiterom. Samim time neki slavljenički elementi toga sakramenta postaju neza-mjetnima pa im se u praksi pridaje i manja važnost. Tako je i liturgijskom odjećom. Propisuju li liturgijske odredbe liturgijsko ruho za slavlje sakramenta pokore?

Pavao Č., župnik

55005500

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

5500

Mapeza liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.A4 • bijela, plava i crvenaA5 • crvenaMape su izrađene od visoko-kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom u boji mape. Boje mapa usklađene su s bojama liturgijskih slavlja.

Za veće količineodobravamo popust!

3500

za liturgijska slavlja

Narudžbee-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 tel: +385 (0)1 5635 051

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

Nic

olas

de

Stae

l, 19

49.

Documents

32014 živovre liturgijsko-pastoralni list lo