7

1. ČOVJEKINJEGOVODJELO Kratkibiografskipregledkaosažetiprikaz psihoanalize

Mladi Edip Godine proučavanja čuvstava (1856 – 1886)Manifestna biografija Sigmunda Freuda – suprotna njegovoj unu-tarnjoj biografiji, koja nosi sve značajke dramatičnoga – u cjelini gle-dano nije bila nimalo spektakularna ni upadljiva. Deset godina prije svoje smrti sam Freud je Edwardu Bernaysu objasnio da je njegov život, gledano sa strane, protekao mirno, besadržajno i uz sasvim malo nedovršenih stvari.1 Freudov biograf Peter Gay dopunio je ove riječi lakonski : “On se rodio, studirao, putovao, oženio, bavio liječničkom praksom, držao svoja predavanja, objavljivao svoja djela, vodio rasprave, ostario i umro.”2 Uz to treba dodati da je Freud praktično cijeli svoj život, 78 godina, proveo u Beču, u gradu uz koji je bio vezan snažnim osjećajima. Kad ga je, neposredno pred smrt, morao napustiti, pisao je : “Osjećaj trijumfa oslobođenja jako se pomiješao s tugom, kao što i otpušteni kažnjenik još uvijek vrlo voli zatvor u kojem je boravio”.3 Nespektakularnom u Freudovom profesionalnom kao i u privatnom životu odgovara stalno nazočni bečki urbanitet, u čijem je ozračju stasalo i dozrijevalo jedno djelo koje u sebi nije imalo ništa posebno bečko, ali koje vuče korijenje iz jedne europske metropole za koju je Freud gajio neobično in-tenzivne osjećaje.

Sigismund Schlomo (Šlomo) Freud, prema očevoj bilješci u obiteljskoj bibliji, rodio se 6. svibnja 1856. godine, u godini sm-

1 B, str. 4082 Gay, str. 63 B, str. 462

8

rti njegovog omiljenog pjesnika Heinricha Heinea, u moravskom gradiću Freibergu (danas Příbor). Njegov otac Kallamon Jacob Freud, siromašni židovski trgovac vunom, oženio se po treći puta 1855. godine s dvadeset godina mlađom Amalijom Nathanson koja mu je nakon Sigmunda (kako je uskoro sam sebe nazvao) darovala još sedmoro djece.

Kada danas pokušavamo objasniti kakvu su ulogu obiteljski odnosi, zapleti, edipovski trokut i s njim kasnije povezane fantazije odigrale u razradi Freudovih psihoanalitičkih teorija, ne čudi da su obiteljski odnosi, među kojima je odrastalo dijete Sigmund, bili kra-jnje komplicirani. Njegova majka Amalija bila je mlađa od Emanuela, najstarijeg Jakobovog sina iz prvoga braka koji je već bio oženjen i imao djecu, a samo malo starija od Sigmundova drugog polubrata, neženje Philippa. S točke gledišta jednog djeteta moglo bi se činiti vjerojatnim da otprilike jednako stari Emanuel, Philipp i Amalia prije pristaju jedni uz druge, nego li što stariji Jakob pristaje uza svoju mladu i atraktivnu suprugu. I uistinu je Freud u svojoj Psihopa-tologiji svakodnevnog života dao naznaku da je dijete koje još nije navršilo tri godine, pri rođenju svoje sestre Ane, imalo predodžbu da nije Jakob, nego Philipp, sestricu, njegovu rivalicu kod majke, stavio4 u njezinu utrobu (hineinpraktiziert5 – vrlo osebujan glagol u njemačkom jeziku, teško prevodiv na hrvatski – op. prev.) . Djetetu je zaista moralo biti zbunjujuće da su njegova dva polubrata bila po godinama bliža majci od oca i da bi mu otac mogao biti djed,

4 Istraživači Freuda spore se oko toga da li je riječ o Jakobovom trećem ili samo drugom braku; usporedi s Marianne Krüll : Freud i njegov otac. Nastanak psi-hoanalize i Freudova nerazriješena veza s ocem, Frankfurt a. M. 1992, str. 151; Max Schur : Sigmund Freud; Život i smrt, Frankfurt a. M. 1973, str. 32; Ronald W. Clark : Sigmund Freud, Frankfurt a. M. 1981, str. 17; Gay, str 4 i str. 830.

5 GW IV, str 60.6 Tri rasprave o teoriji spolnosti, GW V, str. 127, Obiteljski roman neurotičara, GW

VII, str. 227.7 Usp. Jones I, str.26; Siegfried i Suzanne Cassirer Bernfeld : Od čega je sazdana

Freudova biografija, Frankfurt a. M. 1981, str. 78; Krüll : str. 159; Clark: str.14; suzdržan u svezi s tim K.R. Eissler : Jedna biografska skica – u : Sigmund Freud Njegov život u slikama i tekstovima, izdali Ernst Freud i Ilse Grubrich-Simitis, Frankfurt a. M. 1976, str. 11.

9

a da je jedan od Emanuelovih sinova John, Freudov sudrug u igri, bio samo godinu dana stariji od njega i njegov stric. To je uistinu davalo dovoljno materijala za obiteljski roman6 pa Freudovi biografi nikako i nikada ne propuštaju ovaj napeti slučaj7.

Uz raznovrsne poteškoće u obitelji, koje su dale pečat Freudo-vim freiberškim godinama, ubraja se bez sumnje i okolnost da su roditelji angažirali dadilju, jednu od onih pretpotopnih starica 8, o kojoj Freud piše u Tumačenju snova. Ta je dadilja, Čehinja i katol-kinja, tako se toga sjeća Freud u jednom pismu Wilhelmu Fliebu od 3. listopada 1897. godine, dakle u vrijeme “svoje” krize, kad je bio pripravan napustiti teoriju zavođenja, bila moja učiteljica u seksualnim stvarima i psovala je, jer sam bio nespretan i ništa nisam mogao… Osim toga prala me je zacrvenjenom vodom, u kojoj se ona ranije prala (…) i poticala me na uzimanje cenera (deset kraj-cara) kako bih ga mogao predati njoj.9 Freudova omiljena dadilja popunjavala je svaku rupu, koju je za sobom ostavljala njegova majka kad je donijela na svijet svoga drugog sina Juliusa, koji je umro pola godine poslije, u travnju 1858. godine. Mjesec dana prije u Beču je umro Amalijin mlađi brat Julius. Još iste godine rodila je Freudova majka kćer Annu. Ako se ima na umu da je Amalia tada, dok je Sigmund imao svega dvije, tri godine, bila opterećena s dvije trudnoće, dva poroda i dva smrtna slučaja, onda je očito da je dadilja morala imati za Freuda svojevrsnu spašavajuću funkciju. Svojom potporom pomogla je djetetu da izađe na kraj s činjenicom da ima s vremena na vrijeme depresivnu “mrtvu majku” (Andre Green) od koje se odbijala njegova potreba za osloncem i smislom. Dadilja je u vrijeme rođenja Anne otkrivena i prokazana kao lopov tako da ju je obitelj otpustila. Njezin je odlazak zadesio Sigmunda, koji još nije navršio tri godine, nespremna i on je plakao kao razočarana osoba10, strahujući istodobno da bi mogao izgubiti i majku – otići i umrijeti11

8 GW II/III, str. 253.9 F, str. 290.10 F, str 292.11 Tumačenje snova, GW II/III, str. 260.12 F, str. 289.

10

za malo dijete imaju isto značenje. Oko 40 godina poslije Freud će napisati da će biti zahvalan uspomeni na staricu koja mu je u tako ranoj fazi života pružila sredstva za život i preživljavanje12.

Ovdje spomenuta epizoda obrađena je i ocijenjena relativno iscrpno, najprije zbog toga što je u “krizi” Freudova stvaranja teorije iz godine 1896/97, poslije smrti Freudova oca, igrala značajnu ulogu u “pronalasku” psihoanalize, a zatim jer je postalo očigledno da je Freuda kasnije zanimalo i da se identificirao s muškarcima koji su imali dvije majke; Edip, Leonardo da Vinci, Michelangelo i Mojsije13. Edip je na temelju proročanstva udaljen od svoje majke i odrastao je na stranom kraljevskom dvoru. O Leonardu je vlastita majka vodila brigu do dobi između jedne i dvije godine, a tada je predan na čuvanje drugoj ženi, pomajci. Michelangelo je mjesec dana po rođenju predan dojilji, njegova je majka umrla kad je imao šest godina. Mojsija je njegova majka ostavila i u improviziranoj kolijevci pustila niz rijeku. Našla ga je faraonova kći i bio je odgajan na dvoru. Svim tim mitološkim i povijesnim ličnostima Freud je u svome djelu posvetio dojmljiva razmišljanja i pripisao značenja koja navode na zaključke u svezi s njegovim vlastitim poimanjima očinstva i muškosti, odnosno majčinstva i ženstvenosti.14

Ako je gubitak dadilje za prededipovskog mladića možda i bio traumatičan, onda to svakako nisu manje bila ni njegova iskustva s povremeno odsutnom i preopterećenom majkom. U literaturi se Amalia Freud s jedne strane karakterizira kao ljupka, majčinska i topla osoba, pa se iz toga izvodi zaključak da je i odnos između majke i sina bio isto tako pun ljubavi i topao.15 S druge strane postoje prikazi koji na to bacaju sumnju i ukazuju na Amalijinu nametljivu,

13 Usp. Herta E. Harsch : Freudova identifikacija s muškarcima koji su imali dvije majke: Edipom, Leonardom de Vinci, Michelangelom i Mojsijem u : Psyche, 48, 1994, str 124.

14 Usp. Tumačenje snova, GW II/III, 2tr.264; Jedna uspomena iz djetinjstva Leonarda da Vincija, GW VIII, str. 127; Michangelov Mojsije, GW X, str. 171; Čovjek Mojsije i monoteistička religija, GW XVI, str. 101.

15 Usp. Eissler, str 30; Jones II, str. 479.16 Usp. Krull, str.178; Harry T. Hardin: Sudbina Freudova ranog odnosa prema majci

– u: Psyche, 48, 1994, str. 97.

11

egoističnu i dominantnu narav te na jake ambivalentne osjećaje djeteta prema majci.16 Ostaje tvrdnja da se Freud razmjerno rijetko i suzdržano izjašnjavao o svojoj majci – a s puno ljubavi, zaista, još rjeđe. Prije bi se moglo reći da je u njega prevladavala određena distanca: Nije Freud volio svoju majku, nego ona njega, nadarenog prvorođenca, najstarijeg sina : Onaj tko je bio neosporni majčin ljubimac, čitav život zadržava onaj osjećaj osvajača, ono uvjerenje u uspjeh koje nerijetko uistinu i vuče uspjeh za sobom.17 U jednoj bilješci u Tumačenju snova stoji : Pronašao sam da su osobe koje su se pred majkom znale istaći, ili izboriti za prednost u životu, razvile ono osobito samopouzdanje, onaj nepokolebljivi optimizam koji se nerijetko doimlje herojskim i koji naprosto iznuđuje stvarni uspjeh18. Iskrena “ponuda braka od strane sina”, kako je posvjedočio Freudov liječnik Max Schur19, nije ni u kom slučaju istoznačna s ljubavlju, a uostalom i drugi izvori govore prije u prilog distanci i respektu, nego li snažnim osjećajima ljubavi. Već kao šesnaestogodišnjak izrazio je u jednom pismu prijatelju Eduardu Silbersteinu značajnu sumnju u Amalijine majčinske kvalitete : Druge majke – i zašto skrivati da se i naše nalaze među njima? - (…) brinu samo o tjelesnim stanjima svojih sinova, a glede duhovnog razvoja oduzeta im je kontrola iz ruku.20 I konačno ne smije se zanemariti ni spomena vrijedna činjenica da je sin, kad je Amalija 1930. godine umrla u dubokoj starosti, odbio osobno prisustvovati sprovodu. Na pogreb je poslao svoju kćer Annu, iz čega se dade izvesti psihološki zaključak da je sin, prema zakonu taliona, izvršio upravo ono što je njemu njegova majka nekoć učinila: Poslao je na sprovod “nadomjestak” sina, isto tako kako je njegova majka, u odlučujućoj fazi u njegovom djet-injstvu, brigu o njemu povjerila “nadomjestku” majke – oko za oko i zub za zub. Možda bi se iz ovih svjedočenja smio izvesti oprezni

17 Jedno sjećanje iz djetinjstva iz Goetheova teksta : “Poezija i zbilja”, GW XII, str. 26.

18 GW – II/III, str. 404.19 Schur, str. 499.20 S, str.23.21 Dnevnik (1929 – 1939), Najkraća kronika, izdao i uvod napisao Michael Molnar,

Basel, Frankfurt a. M. 1996, str. 136.22 Pitanje laičke analize, GW XIV, str. 241.

12

zaključak da Freud svoje nesvjesne veze s majčinim likom, prema kojoj se stalno odnosio ambiva- lentno 21, nikada nije stvarno proradio i da je u njegovom djelu ta neobično loše rasvijetljena

S ocem oko 1864. godine

24 B, str. 439.

13

ženstvenost, koju je kao starac nazvao metaforom dark continent22 (engleski izraz) - tamni kontinent (op. prev.) bila zapravo posljedica one mitološke tajne koju je povezivao s likom majke i žene cijelog svoga života. Je li slučajno svoju zaručnicu Marthu Bernays jednom nazvao Cordelia23 (prema keltskom kći mora, inače kćerka kralja Leara –Shakespeare – jedina koja mu je ostala vjerna – op. prev.), a svoju kćer moja odana Ana - Antigona?24 (Antigona, Sofoklov lik, kćerka Edipa i Jokaste, pratila je slijepoga oca u progonstvo – op. prev.). Muškarac Freud – “slabi, djetinjasti starac”, slijepac25.

Stječe se dojam da je odnos Freuda prema ocu bio manje nejasan od njegova odnosa prema majci. Jakob, sve u svemu prije neuspješni poslovni čovjek, trgovac koji je često, gotovo uvijek, bio upućen na financijsku pomoć u Englesku iseljenih sinova Emanuela i Philippa, sam je bio odgojen kao ortodoksni Židov, ali je u kasnijim godi-nama bio osoba slobodna duha. Njegov ga sin opisuje kao čovjeka duboke mudrosti i fantastično lakomislena, kao interesantnog čovjeka, unutarnje sreće, dostojanstvenog i lijepa držanja26. Kad je Sigmund odrastao i kad je obitelj već duže vrijeme živjela u Beču, pozivao ga je otac na svoje šetnje kako bi mi u razgovoru iznio svoje nazore o stvarima svijeta. Tako mi je jednom ispričao, kako bi mi pokazao u koliko sam bolja vremena dospio u odnosu na njega : “Kad sam bio mlad, išao sam u subotnju šetnju svojim rodnim gradom lijepo odjeven s krznenom kapom na glavi. Tada me je mimoišao neki kršćanin, jednim mi udarcem zbacio kapu s glave u blato na putu i pritom doviknuo: ‘Ćifute bježi s pločnika!’ A što si ti učinio? Prešao sam na cestu i podigao svoju kapu iz blata” - bijaše hladnokrvni odgovor27. Sin nije trebao steći takvu ravnodušnost prema poniženju, uvijek je s ponosom i žestoko govorio o svojem židovstvu, premda je bio “ateist u najstrožem smislu te riječi28”. Freudovo rano identificiranje s Katražaninom Hanibalom (to znači sa Semitima) u uskoj je vezi s tim dogođajem. Poznato je da je

25 William Shakespeare : Kralj Lear, IV, 7.26 F, str. 212, str. 206.27 Tumačenje snova, GW II/III, str. 203.28 Eissler, str. 12.29 Gay, str. 21.

14

Hanibalov otac tražio od svoga sina da prisegne na osvetu protiv Rimljana – i Freud se teško odlučivao na put u Rim, na mjesto koje je zapravo središte antisemitskog kršćanstva. Njegova obuzetost fantazijama o Hanibalu može se tumačiti da se htio i mogao iden-tificirati s jednom snažnom osobom čija je slava bila veća od slave njegova oca – edipovski trenutak, trijumf većega sina nad velikim ocem, što se dade jasno naslutiti.29

Jakob Freud mora da je bio pristupačan i prijazan muškarac, ali je isto tako bio i patrijarh obitelji koji je o svemu odlučivao – jedna od crta karaktera koju je sin nedirnutu i sam preuzeo. Da li je otac za njega bio i prijeteća ili kažnjavajuća instanca? Postoji spekulacija

Freiberg (Pribor), oko 1880. godine

30 Krull, str. 168, str. 191.31 Tri rasprave o teoriji spolnosti, GW V, str. 33.

15

S majkom, 1872. godine

16

da je Jakob u nekoj prigodi zabranio malome Sigmundu da se igra genitalijama i vjerojatno mu priprijetio kastracijom. Predmnijeva se, nadalje, da je Jakob svoje starije sinove poslao u Englesku između ostaloga i zbog toga da bi razdvojio Philippa i Amaliju, a to znači kako bi kaznio Philippa za njegovu spolnost.30 Može biti da se unutar obiteljskih scena takva tema stidljivo pomaljala na vidiku, tako da u razvoju Freudove psihoanalitičke teorije tvori zaglavni kamen: Moć seksualnosti, činjenica spolnih potreba u čovjeka i životinje31 i u svezi s tim prva neophodnost da se nagoni obuzdaju kako bi se izbjegli kastracija i uništenje od strane oca. Zbog toga nije nevjero-jatno pretpostaviti da je Freud svoju sliku prahorde, o kojoj govori u Totemu i tabuu, o pobuni sinova protiv seksualne diktature oca, bazirao na iskustvima iz vlastite obitelji32.

U povodu rastućih i sve većih gospodarskih poteškoća, Jacob se s obitelji nakon kraće leipciške epizode 1860. godine preselio u Beč. Freiberg, mjesto njegova ranog djetinjstva, ostao je za Freuda san. Još je 1931. godine u povodu otkrića spomen-ploče na njegovoj rodnoj kući u Priboru potvrdio: duboko u meni počiva i još dalje živi sretno freiberško dijete, prvorođenac jedne mlade majke, koji je iz ovoga zraka, iz ovoga tla primao prve neizbrisive dojmove33. U glavnom gradu k.u.k. (carske i kraljevske) monarhije, koja je pedesetih i šezdesetih godina (19. stoljeća) bila prožeta duhom reformskog liberalizma, koji je na koncu donio dobra židovskom stanovništvu, pohađao je Freud ponajprije jednu privatnu školu, da bi zatim prešao na Leopoldgradsku komunalnu realnu gimnaziju na kojoj je sa 17 godina položio maturu s odličnim uspjehom, kako se i pristoji jednom rano dozrelom prvaku razreda. Već je kao gim-nazijalac ovladao njemačkim jezikom gotovo do savršenstva, što nije promaklo njegovim učiteljima, a što Freud u jednom pismu iz mladosti ironično komentira: Moj mi je profesor rekao (…) i on je prvi čovjek koji se usudio to mi reći - da sam imao, što Herder tako lijepo naziva idiotskim stilom, a to je stil koji je istodobno korektan i karakterističan.34 32 Krull, str. 192.33 Pismo gradonačelniku grada Pribora, GW XIV, str. 561.34 B, str. 6.

17

Već se tada pokazalo očiglednim da Freud posjeduje pret-postavke da postane značajni književnik, što je kasnije i postao. Njemački jezik bio je kuća u kojoj je Freud svojevremeno živio i prema kojoj je osjećao strasnu i duboku povezanost.

Ponosni i samosvjesni prvorođenac doživio je onu promociju svojih nadarenosti koje su njegovi častoljubivi roditelji, uvjereni u sposobnosti svoga djeteta, nastojali razvijati. Pri tome su mu pot-poru pružali mlađa braća i sestre, a prije svega i u svakom pogledu sestre. Freudova sestra Anna prenosi da je Freud kao mladić imao vlastitu sobu, iako su životne okolnosti obitelji bile ograničene. Kao njihov istaknuti ljubimac, određen za velike stvari, uživao je Freud svakojake privilegije.

Želju da ode u politiku, koju je potaknuo njegov prijatelj iz mla-dosti Heinrich Braun – kasnije poznati austrijski političar – Freud je ubrzo napustio u korist studija medicine. U jesen 1873. godine upisao je studij na Sveučilištu u Beču gdje je u ožujku 1881. godine promoviran u doktora medicine. U ranim sedamdesetim godinama Freud doživljava svoju prvu ljubav, mladalačku naklonost prema Giseli Fluss, sestri svoga školskog prijatelja Emila Flussa. Korespon-dencija s prijateljem iz mladosti Silbersteinom daje do znanja da su ti osjećaji bili više usmjereni majci djevojke, čijim se dražima, u nekoj vrsti zakašnjele edipovske zaljubljenosti, uvelike oduševljavao i koje je očitovao i prema svojoj vlastitoj majci35. Da je osoba koja se navodi u Silbersteinovim pismima kao Ichthyosaura36 (izraz je starogrčkoga podrijetla, a odnosi se na gmaza s tijelom ribe velikih razmjera ; bolje je zadržati postojeći izraz nego, recimo, ribogušter – op. prev), a za koju je adolescentni Freud iznašao puno jakih i lijepih riječi, identična sa Gisellom, spada u područje legende37. U igri je bila još jedna mlada žena, o kojoj jedva da išta znamo, žena koja je za Freuda utjelovljavala čvrstu, prizemnu stranu ljubavi –

35 Usp. gore, str. 10.36 S, str. 151.37 Usp. Cornelius Heim: Jedno “načelno” pitanje : Gisela Fluss i Ichthyosaura. Jedna

marginalija uz Freudova mladalačka pisma – u: Psyche, 48, 1994, str. 154.38 S, str. 82.39 Usp. Yirmiyahu Yovel : Spinoza. Avantura imanencije, Gottingen 1994, str. 423.

18

jednu za njega prijeteću stranu koje se morao čuvati i protiv koje se morao boriti.

Volja za znanjem i želja da postane čuvena osoba, ili u naj-manju ruku redoviti sveučilišni profesor, bila je kod Freuda jača. Više istraživač no student, bezbožni medicinar i empirist38 koji se nakon epizodičnog izleta u filozofiju brzo odvratio od takvog načina “spekulacije”, i kasnije imao određenih problema u svezi s priznavanjem utjecaja određenih filozofa na svoje teorije39, pose-bice Nietzschea, okrenuo se Freud najprije području zoologije u kojemu je imao znatnih uspjeha, tako da mu je ministarstvo prosv-jete dvaput odobrilo stipendiju. Novac je angažiran u dva studijska putovanja u Trst gdje je u zoološkoj stanici provodio istraživanja o mužjacima rječne jegulje, čije je rezultate publicirao 1877. godine

Ernst Wilhelm von Brücke(1819 – 1892)

40 GW XIV, str. 35.

19

koji su sadržavali ideju interseksualnosti, posljedice nisu bile jasne niti njemu samome niti njegovim učiteljima.

Nezadovoljan svojim zoološkim istraživanjima, možda i svojim učiteljem Carlom Clausom koji se u Freudovim autobiografskim spisima nigdje ne pojavljuje, student Freud promijenio je svoje područje istraživanja i između 1876. i 1882. godine priključio se Fiziološkom institutu koji je vodio čuveni znanstvenik Ernst Wilhelm von Brücke. Brücke, vodeći zastupnik Helmholtzove škole i radikalni zagovornik svojevrsnog medicinskog pozitivizma, koji se okrenuo protiv vitalizma, nazora koji je dominirao sredinom stoljeća, bio je jedan od nekoliko likova koji su doživotno odredili Freudove poglede na znanost. U fiziološkom laboratoriju Ernsta Brücka konačno sam našao mir i puno zadovoljstvo, piše u “Autobiografiji” iz 1925. godine40. Brücke je bio najveći autoritet koji je utjecao na mene41. Freudovu povezanost uz Brücka nadmašio je samo njegov

Dvorište Opće bolnice u Beču

41 Pogovor uz “Pitanje laičke analize”, GW XIV, str. 290.42 Nova predavanja za uvod u psihoanalizu, GW XV, str. 197.

20

zaokret od fizioloških k psihološkim objašnjenjima duhovno-duševnih fenomena, i kad je još 1932. godine mogao napisati da je psihoanaliza dio znanosti i da se može priključiti znanstvenom svje-tonazoru42, onda to treba shvatiti kao znak zakašnjelog poštovanja prema svome učitelju Brücku. Freudova cjelokupna psihologija – a to se često nije dovoljno ozbiljno uzimalo u obzir – stoji pod snažnim utjecajem specifičnog poimanja znanosti, koje su u drugoj polovici 19. stoljeća obilježili i pronosili znanstvenici poput Darwina, Du Bois – Reymonda, Helmholtza, Brücka i Virchowa. Vidjet će se kako se to odrazilo na koncepciju psihoanalize.

Sretne godine provedene na Brückovom institutu prekinute su samo jednogodišnjom vojnom obvezom koju je Freud morao regu-lirati 1879/80. Dosadu vojničkog života prikraćivao je tako da je na njemački jezik preveo neke spise Johna Stuarta Milla, između kojih i njegov “Esej o emancipaciji žena”, na čiji je sadržaj jasno upozorio svoju životnu družicu.

Sa 26 godina bio je Freud i siromašan i zaljubljen – zapravo jedno neodrživo stanje. Na Brückov dobronamjerni savjet da napusti karijeru znanstvenika teoretičara43 (a time i svoju želju da postane sveučilišni profesor), odlučio se vjerojatno ne baš laka srca. Zaposlio se u Općoj bolnici, najprije kao pripravnik, a kasnije sekundarius* (bolnički liječnik - pomoćnik primariusa – op. prev). Freudov općenito loš materijalni položaj44 mogao je biti razlogom da pođe zarađivati novac. Drugi i daleko važniji bila je veza s Mar-tom Bernays u koju se navrat–nanos zaljubio. Martha, pet godina mlađa od Freuda, potjecala je iz jedne stare i kultivirane židovske obitelji iz Hamburga. Njezin djed Isaak Bernays bio je veliki rabin u Hamburgu; u njenoj je obitelji bilo brojnih znanstvenika poput paleofilologa Jakoba Bernaysa. Budući da je Martha, s kojom se Freud zaručio u lipnju 1882. godine, potjecala iz doduše ugledne, ali isto tako siromašne obitelji, naprosto se morao zaposliti. I tako je Freud postao kliničar, zacijelo ne baš oduševljeni, kako bi mogao

43 “Autobiografija” GW XIV, str. 35.44 “Autobiografija” GW XIV, str. 35.

21

Zaručnici Sigmund Freud i Martha Bernays, 1885.

22

zasnovati građansku bračnu zajednicu i domaćinstvo. Boemski život bez reda i sigurnosti, kakav su vodili primjerice Jenny i Karl Marx, za konvencionalnog čovjeka kakav je bio Freud nije dolazio u obzir.

Svojom djelatnošću u Općoj bolnici, doduše slabo plaćenom, Freud je slijedio prije svega jasan cilj da si osiguranjem kliničke prakse pripremi put za samostalnu liječničku praksu. Uz tu djelatnost preostalo mu je još dovoljno vremena da kao ambiciozni istraživač i znanstvenik posluša svoj nagon za znanjem i tako produbi svoje spoznaje na različitim područjima medicine – pri čemu je u središtu njegove pozornosti stajala specijalizacija iz neuropatologije. Najprije je radio na odjelu renomiranog internista Hermanna Nothnagela, a poslije toga je u svibnju 1883. godine prešao na kliniku ne manje renomiranog anatoma mozga i psihijatra Theodora Meynerta – obojica su ga poticala i potpomagala u radu. Koliko je Freud u to vrijeme bio samosvijestan i spreman, iako se nalazio tek na početku jedne još uvijek nesigurne profesionalne i znanstvene karijere, svjedoči nam jedna izjava u pismu zaručnici : Ali ja znam (…) da bih pod povoljnijim okolnostima mogao polučiti više i od samog Nothnagela, jer vjerujem da sam daleko iznad njega.45 Takva samos-vijest i osjećaj nadmoći nad drugima pratila je Freuda čitav njegov život, i vidjeli smo da ju je on rado dovodio u vezu sa svojim ranim povlaštenim položajem kod majke. Kad se 1885. godine natjecao za habilitaciju, a time i za mjesto privatnog docenta na Sveučilištu u Beču, nije imao nikakvih problema da si osigura preporuke svoga staroga učitelja Brückea, kao i Meynerta i Nothnagela. Ministarstvo nije oklijevalo da odmah potvrdi Freudovo imenovanje za docenta. Daljnji put je pred njim stajao otvoren. Docentura je obećavala uspješnu liječničku specijalističku praksu i davala lijepe izglede za napredovanje u znanosti.

Bile su to ipak teške godine lišavanja koje je Freud uspio pre-broditi. Za razliku od onog “other Victorian” (engleski - drugog viktorijanca – op. prev) (Stevena Marcusa), anonimnog autora romana “My Secret Life” (Moj tajni život op. prev) koji je, prema

45 Pisma nevjesti. Pisma Marthi Bernays (1882 – 1886), izabrao, izdao i predgovor napisao Ernst L. Freud, Frankfurt a. M., 1971, str. 124.

23

vjerodostojnim istraživanjima, sam izravno sudjelovao u svim sek-sualnim eskapadama koje je opisao, Freud je kao budući neurolog i strogo odgojeni bečki viktorijanac za kojega su pred - , a kasnije i izvanbračne seksualne radosti bile tabu pretrpio četiri beskrajno duge zaručničke godine, tako barem imamo razloga vjerovati, u potpunoj apstinenciji. Koliko je gnjeva i ogorčenja to prisiljavanje na potiskivanje želje za seksom izazvalo u Freuda doznajemo iz njegovih pisama zaručnici: (...) ja sam samo polovica čovjeka u smislu stare platonske bajke, koju ti zacijelo poznaješ, i moja me ploha presjeka, porezotina zaboli čim se ostavim posla. I gotovo u istom dahu, u svojevrsnoj navali pobune i prezira protiv onih koji bez obzira i savjesti udovoljavaju svojim željama i zadovoljstvima

Freudov recept za kokain

46 Pisma nevjesti, str. 36.

24

slijedi: Odričemo se da bismo održali vlastiti integritet, štedimo naše zdravlje, našu sposobnost za uživanje, naša uzbuđenja, uzdižemo prema nečemu, ni sami ne znajući prema čemu – i ova navika stalnoga potiskivanja prirodnih nagona daje nam karakter profinjenosti(…) I tako naše težnje idu još dalje kako bi od nas odvratile bol, umjesto da nam priušte užitak i na najvišoj točki moći smo ljudi kao i nas dvoje koji se uzajamno vežemo vrpcama života i smrti, koji se godinama suzdržavamo i čeznemo jedno za drugim, a da ne iznevjerimo svoju vjernost …46 Freudova provala strasti, dubokog razočaranja i ponosne gorde nadmoći, izražene u istoj mjeri, sadrži čitav niz čuvstvenih elemenata, koji u njegovim kasnijim teorijama igraju središnju ulogu. Kada je devedesetih go-dina (19. stoljeća) izložio svoje misli o seksualnoj etiologiji neuroza i tako izrazio svoje simpatije novim stremljenjima u sferi spolnosti u smislu slobodnijeg ophođenja sa spolnošću, imao je u pozadini teška iskustva iz vremena svojih zaruka. Kada je formulirao pojam sublimacije nagona, mogao se poslužiti ovim realnim životnim iskustvom. I konačno motiv ne toliko tražiti ugodu, već daleko više izbjegavati neugodu47, zapravo je lajtmotiv, osnovna misao cijeloga Freudova djela.

Komadić kokaina što sam ga uzeo čini me brbljavim, poput žene48. Čak i s vremenskim razmakom većim od stotinu go-dina takozvana kokainska epizoda nije ništa izgubila od svojeg skandalizirajućeg učinka i Freudovi biografi – od Bernfelda, preko Jonesa i Eisslera do današnjeg Gaya – svojski se trude da je vred-nuju na odgovarajući način, no ona se smatra jednom od rijetkih mrlja u Freudovoj inače besprijekornoj znanstvenoj biografiji. Pri tome nije bilo ništa neobično što se on kao budući praktičar u neurologiji zanimao za istraživanje jednog novog medikamenta protiv neurastenije. Eksperimenti koje je Freud započeo 1884. go-dine s tada uglavnom nepoznatim alkaloidom kokainom stvorili su

47 Nacrt psihologije, Dodatak, str. 404.48 Pisma nevjesti, str. 123.49 Citirano prema Albrecht Hirschmueller : “Uvod”, u: Spisi o kokainu, izdao i uvod

napisao Albrecht Hirschmueller, Frankfurt a. M., 1966, str. 32.

25

prigodu da uspije na jednom znanstvenom području izvan sfera interesa njegovih akademskih učitelja. Izgledi da si pomoću dojm-ljivog znanstvenog uspjeha stvori ime, za kojim je, zbog Martina i vlastitog častoljublja, vraški čeznuo nisu bili sasvim bez nade u uspjeh. To što je antidepresivne i euforične učinke kokaina ispitivao u eksperimentima na sebi, proizlazi sasvim jasno iz pisama zaručnici, a što mu je priskrbilo i kritiku da je u najmanju ruku barem neko vrijeme bio kokainski ovisnik. Činjenicu da je kolegi i prijatelju, tal-entiranom Ernstu Fleischlu von Marxowu uz pomoć psihotropne droge (čiji ovisnički karakter u to vrijeme jedva da je itko mogao i slutiti) pohrlio pomoći da prebrodi ovisnost o morfiju, neki su mu povjesničari uzeli za zlo. Jedan suvremenik liječnik Albrecht Erlen-meyer, koji je Freudovo publicirano shvaćanje da je kokain pogodno

50 Pismo Fritzu Wittelsu od 18. 12. 1923, Dodatak, str. 756.51 Pismo Rudolfu Brunu od 18. 3. 1936, citirano prema Hirschmuelleru, str. 36.52 Pismo Minni Bernays od 29. 10. 1884, citirano prema Gay, str. 56.53 B, str. 137.

Hopital de la Salpetriere: (bolnica Salpetriere): Ćelije pacijenata

26

sredstvo za tretiranje morfinske ovisnosti žestoko osporavao, čak mu je predbacio da je kokainom na čovječanstvo uz alkohol i morfij pustio i “treći bič” 49. Ostaje činjenica da je Freud između 1884. i 1887. godine objavio pet znanstvenih radova o kokainu koji i dan danas vrijede kao rani doprinosi modernoj psihofarmakologiji, da u slučaju Von Marxowa nije pravodobno prepoznao osobinu droge da izaziva ovisnost i da je kasnije svoje rasprave o kokainu označio kao sasvim sporednu stvar50 i mladalački grijeh51. Osim toga u svezi s istraživanjima o kokainu Freud je imao i peh kad je njegov prijatelj sa studija Carl Koller otkrio učinak kokaina kao lokalnog anestetika prilikom očnih operacija, čime je požnjeo međunarodnu znanstvenu slavu, čemu se Freud nadao za sebe. Priča s kokainom,

Jean - Martin Charcot (1825 - 1893) S posvetom Sigmundu Freudu, 24. veljače ? 1886. godine

54 Pisma nevjesti. str. 94.

27

zabilježio je trijezno u jesen 1884. godine, dakle prije katastrofe s Fleischlom, donijela mi je prilično poštovanja, ali je lavovski dio slave zapao nekog drugog.52

Freud se pripremao dalje za svoju privatnu praksu uvijek s orijentacijom na novac, položaj i ime53, pri čemu mu je znanje, koje je stekao iz anatomije mozga u Meinertovom laboratoriju, mnogo pomoglo da u akademskoj godini 1885/1886, zahvaljujući šestomjesečnoj stipendiji, dobije mogućnost postizanja dodatne kvalifikacije - na čuvenoj bolnici Salpetriere kod jednako čuvenog Jean-Martina Charcota. (U tom smislu ne manjka ironije da će skoro stotinu godina poslije najoštriji dijagnostičar i kritičar kliničkih nazora filozof Michel Foucault umrijeti na istom tom mjestu). Još i prije nego je Freud prispio u Pariz, napisao je pun euforije Marti: O kako će to biti prekrasno! Ja ....vratit ću se ovjenčan slavom u Beč, onda ćemo se uzeti pa ću zatim izliječiti sve neizlječive duševne bolesnike...54

Slično kao i Brücke na području fiziologije, Charcot je tada važio kao neograničeni vladar na području dijagnostike i tretmana speci-jalnih “duševnih bolesti”, a prije svega histerije koju je ondašnja medicina jedva i uzimala u obzir. Freud je bio fasciniran Charcotom, kao i njegovim istraživanjima i njegovim katkada teatralnim demon-stracijama bolesti. Charcot, jedan od najvećih liječnika, genijalan i razborit čovjek, naprosto ruši sve moje nazore i namjere. Poslije nekih predavanja odlazim kao da napuštam katedralu Notre - Dame, s novim osjećajima o savršenstvu... Hoće li sjetva jednom donijeti plodove, ne znam ; ali zacijelo znam da nijedan drugi čovjek nije na mene izvršio sličan utjecaj55.

Kratko, ali intenzivno naukovanje kod Charcota - tek kod njega, priznao je Freud, naučio je klinički vidjeti56 - Charcotu ne samo da je uspjelo da histeriji pribavi odgovarajuće mjesto u medicinskoj znanosti nego mu je pošlo za rukom i da dokaže da se histerični simptomi u hipnotiziranih pacijenata mogu umjetno proiz-

55 Pisma nevjesti, str. 111.56 B, str. 228.

28

vesti. Time je Freudu otvorio oči za nefiziološke, dakle moguće psihološke uzroke objašnjenja patologije duha. Doduše mogao je i prije, zahvaljujući poznanstvu i prijateljstvu sa znamenitim bečkim liječnikom Josefom Breuerom, i sam naići na takvu mogućnost.

Po povratku iz Pariza doživio je Freud gorku odbojnost, a to neće biti i posljednja koju će doživjeti u krugovima bečkih medicinskih kapaciteta. Naučen kod Charcota da se histerija, unatoč opće prihvaćenim shvaćanjima, može pojaviti i u muškaraca, Freud je u listopadu 1886. godine pred “Društvom liječnika” iznio svoja shvaćanja u predavanju O histeriji u muškaraca i pri tome naišao na ledenu odbojnost. Moguće je da se ta ledena odbojnost ne odnosi toliko na samu novinu koju je Freud imao priopćiti koliko na triumfirajući ton s kojim je predstavio posljednji modni krik iz Pariza – a što je vjerojatno ozlojedilo Bečane poslovično sigurne u sebe. Ali kolebajući se kao i uvijek, Freud se čvrsto držao svojih novih spoznaja, pri čemu nije bio sasvim siguran da li dijeliti Char-cotove nazore o hipnotičkom stanju, koje se može proizvesti samo u histeričara, ili prihvatiti gledište jedne druge francuske škole oko Ambroisa Augusta Liebaulta i Hyppolita Bernheima prema kojemu je svaka osoba dovoljno sugestibilna da se može hipnotizirati. U svome nekrologu u povodu smrti svoga poštovanog učitelja Charcota u kolovozu 1893. godine Freud piše : Ograničenje studija hipnoze na histerično, razlikovanje između dubokih i površnih hipnotičkih stanja, uspostava tri stadija “duboke hipnnoze” i nji-hove karakteristike prepoznatljive po tjelesnim fenomenima - sve te pojave, prema procjeni suvremenika, otkad se njima pozabavio Liebaultov učenik Bernheim, izgrađuju teoriju hipnotizma na obuh-vatnijim psihološkim osnovama, a samu sugestiju čine jezgrom hipnoze57. Freud se ponio pomalo salomonski i objema je stranama dao za pravo. Godine1889. potražio je Bernheima i na taj je način podcrtao da školu iz Nancya smatra ravnom onoj iz Pariza, a da bi istakao svoju nepristranost, na njemački je jezik preveo kako Char-cotove “Leçons sur le maladies du systeme nerveux” (Predavanja o bolestima živčanog sustava- op. prev) tako i nešto kasnije Bernhei-57 Charcot, GW I, str. 34.58 Pisma nevjesti, str. 136.

29

movo djelo “De la sugestion et de ses application a la terapeutique (O sugestiji i njenoj primjeni u terapiji). Freud je eksperimentirao s hipnotičkim tehnikama sve do devedesetih godina (19. stoljeća) dok ih putem više međukoraka, malo po malo, nije transformirao u psihoanalitičke i na kraju posve napustio.

Freud je u to vrijeme, u proljeće 1886. godine, u Općoj bolnici najavio da je u Rathausstrasse 7 otvorio vlastitu privatnu praksu, pri čemu su mu dio bolesnika prepustili Breuer i Nothnagel: istodobno je tri poslijepodneva tjedno radio kao neurolog u Dječjem institutu “Von Max Kassovitz”. Suprotno povremenim pesimističnim preokupacija-

Naslovnica Studije o afazijama iz 1891. godine

59 “Autobiografija”, GW XIV, str. 41.

30

ma da neće moći dobiti bitku s Bečom58, a to znači bitku za pristojnu egzistenciju, Freudova se liječnička praksa pokazala kao posve unosna djelatnost. I konačno nakon četiri mučne godine čekanja mogla je doći u obzir i ženidba s Martom. Zahvaljujući velikodušnim novčanim poklonima rodbine nevjeste i uz pomoć posudbe i novčane potpore imućnih prijatelja, Freud je uspio osnovati vlas-titu obitelj. Civilno vjenčanje obavljeno je 13. rujna 1886. godine u Wandsbeku. Godinu dana poslije donijela je Marta na svijet prvo dijete, kćerku Mathildu. U kraćim razmacima slijedilo je sljedećih petoro: Jean Martin (1889), Oliver (1891), Ernst (1892) i Sophie (1893); posljednja Anna rođena je 1895. godine. Anna Freud bit će jedino dijete koje će bez ostatka i neograničeno prihvatiti očevu oporuku – neugodna i veličanstvena odluka u životu jedne žene.

Na duže staze gledano neurološka praksa nije donijela samo prednosti nego i nova razočaranja. U to doba uobičajeni postupci liječenja – elektroterapija, masaže i ljekovite kupke - pokazale su se ograničeno korisnima, a stvarna poboljšanja ili eventualno potpuna izliječenja izostajala su kod Freudovih pacijenata češće nego što je on s tim mogao biti zadovoljan. Tako je češće posezao za hipnozom, čiju je tehniku studirao u Nancyu. Čak i u takvim slučajevima uspjesi liječenja bili su ograničeni. U vremenskom rasponu 1886 –1891. godine malo sam se bavio znanošću i jedva da sam išta objavljivao. Od mene se iziskivalo da se snađem u novoj profesiji i da osiguram materijalnu egzistenciju moje sve veće i sve brže rastuće obitelji59, glasi pomalo neugodan komentar u osvrtu na to razdoblje, pri čemu Freud zanemaruje da se početkom devedesetih godina (19. stoljeća) intenzivno bavio anatomijom i fiziologijom mozga i da je jedan od plodova njegovih istraživanja bila značajna Studija o afaziji iz 1891. godine.