UNIVERZITET CRNE GORE

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

SOCIJALNI RAD I SOCIJALNA POLITIKA

prezentacija na temu:

NEDIREKTIVNO SAVJETOVANjE I EMPATIJSKA KOMUNIKACIJA

AUTORI: MENTOR:

Adrović Adela Mr Mehmed Đječević

Danilović VasilisaTopalović Jelena

Podgorica, 07.12.2010. god.

HUMANISTIČKA PSIHOLOGIJA

Pojam humanistička psihologija skovao je psiholog Abraham Maslov, u cilju

razdvajanja od dominantnih paradigmi biheviorizma i psihoanalize. Cilj humanista jeste

da humanizuju psihologiju i društvo, zalažući se za poštovanje osobe i njene ličnosti. Po

ovom stanovištu čovjek je biće svrhe predodređeno da bude slobodno i da ostvari sve

svoje potencijale i ciljeve. Humanistička psihologija se zasniva na sledećim principima:

- zanimaju ih svjesni procesi u organizmu;

- uvažavanje čovjeka kao jedinstvene cjeline(holistički pristup);

- nasleđe ne determiniše čovjeka u potpunosti;

- zastupaju antiredukcionizam;

- čovjek je biće namjere;

- karakter nije za sva vremena određen;

RODžERS - HUMANISTIČKI UTICAJ NA SOCIJALNI RAD

Karl Rodžers je najznačajniji humanistički pisac o tarapiji koji je imao uticaj na

socijalni rad i to uključivanjem socijalnih radnika u savjetovanje i obučavanje. Klijenti

treba da uoče da su socijalni radnici iskreni, da neuslovljeno poštuju klijenta i da imaju

empatijski stav prema klijentovim pogledima na svijet. Takav pristup bi trebao da bude

nedirektivan, neprosuđujući uz slušanje i prijateljski odnos, gdje ličnost može da traga za

ličnim razvojem i ostvarenjem svojih ciljeva.

U središtu Rodzersovog proučavanja je način na koji pojedinac doživljava svijet

gdje je realan samo njegov subjektivni svijet i sve ono čega je pojedinac svjestan u

određenom trenutku. Za razumijevanje pojedinca bitni su događaji koji se dešavaju ovdje

i sada, prošlo iskustvo samo po sebi nije važno, vec je bitno kako se interpretira u

sadašnjosti. Već nam je poznato da se u središtu teorije ličnosti Karla Rodžersa nalaze

organizam, fenomenološko polje i self kao i to da postoje tri vrste nesklada. Opisujući

ove tri vrste nesklada on iznosi svoj koncept mentalnog zdravlja po kome je mentalno

zdrava ona ličnost koja je organizovana, nije sputana, u stanju je da realno misli i da

dobro procjenjuje. Razvoj ličnosti u pravcu mentalnog zdravlja određen je najprije

vaspitanjem, a može se sputati štetnim uticajem sredine. U tom slučaju dolazi do

formiranja pojma o sebi koji nije u skladu sa iskustvom organizma. Dijete pokušava da

bude onakvo kakvim ga žele drugi, a ne ono što stvarno jeste. Javlja se tjeskoba kao

emotivno stanje koje nastaje kao reakcija na opasnost od dezorganizacije ličnosti. Sve to

dovodi do neuroze tj. nemogućnosti normalnog funkcionisanja organizma.

Shodno tome, može se zaključiti da ukoliko je dijete izloženo pretjerano rigidnim

zahtjevima sredine ili ukoliko roditelji pokušavaju da modeliraju njegovo ponašanje

zanemarujući njegove potrebe, dijete će, nužno, da bi zadržalo ljubav i naklonost roditelja

početi da zanemaruje potrebe organizma, a sliku o sebi gradi na osnovu onoga što

roditelji ili okolina od njega očekuju. Slika o sebi tada nije reprezent doživljaja

organizma, već fasada koja oslikava potrebe okoline. Autentične potrebe i doživljaji će

postati prijetnja toj iskrivljenoj slici o sebi samom i zbog toga će se poricati, iskrivljivati i

projektovati i umjesto da osoba prihvati sebe, trudi se da bude ono što od nje očekuju.

Takve osobe često pate od različitih poremećaja ili su beskrajno nezadovoljne svojim

životom koji vode. Kao lijek za ove probleme Rodžers predlaže NEDIREKTIVNU,

KLIJENTOM USMJERENU TERAPIJU.

NEDIREKTIVNA PSIHOTERAPIJA

POJAM NEDIREKTIVNE PSIHOTERAPIJE

Nedirektivna psihoterapija je zajednički naziv za sve vidove terapije u kojima se

insistira na poštovanju, empatičkom razumijevanju i aktivnoj ulozi klijenta u pružanju

pihosocijalne pomoći, a ne na podređivanju i kontroli toka i sadržaja terapijskog procesa

autoritetu i vještini terapeuta. Rodžers je razvio ovaj pristup u cilju poboljšanja odnosa

između klijenta i psihoterapeuta, gdje psihoterapeut teži da podstakne klijentovu urođenu

težnju ka samoostvarenju. U nedirektivnoj psihoterapiji klijent osjeća da nije u prijetećoj

situaciji zato što psihoterapeut prihvata sve što klijent kaže. Ovako topao i prihvatajući

stav psihoterapeuta ohrabruje klijenta da svoja nesvjesna osjećanja dovede u svijest.

CILJEVI NEDIREKTIVNE PSIHOTERAPIJE

Kao prvi i osnovni cilj nedirektivne psihoterapije mogao bi se formulisati kao

,,postati sopstveni organizam, sopstveno iskustvo``. Tokom uspješnog psihoterapijskog

odnosa klijent se vraća svojim osnovnim čulnim iskustvima, kojih je u toku razvoja pod

uticajem sredine i vaspitanja morao da se odrekne. Čovjek treba da postane ono što zaista

jeste i da bude spreman da to prihvati. Vraćanje povjerenja u sopstveno iskustvo

označava i najbitniji korak u psihoterapiji. Ukoliko se on savlada javlja se osjećanje

naklonosti ka sebi, klijent je spremniji da prihvati sebe. Prihvatanje sebe i razvoj

naklonosti omogućavaju sledeći korak, da klijent doživi sebe u potpunosti kao i da

integriše sva svoja ranije rasparčana i neprihvatljiva iskustva. Taj proces Rodžers naziva

doživljavanjem sopstvenog potencijalnog selfa. U psihoterapijskoj situaciji osjećajući se

sigurnim i prihvaćenim klijent smije sebi da dozvoli ispitivanje različitih strana svog

iskustva, onako kako ih on stvarno osjeća ili doživljava. Ne mora više ta osjećanja da drži

podalje od sebe da ih negira ili lažno predstavlja. Brojne fasade se ruše i čovjek se

potpuno vraća sebi.

Vraćajući se sebi, svojim iskustvima i postajući otvoren za njih klijent postaje

spreman da bez straha ili odbrane doživi afektivan odnos sa nekom osobom. Pozitivna

osjećanja ne izazivaju više strah i paniku. Na taj način osoba znajući ko je i šta želi

spremna je da dopusti nekome drugom da uđe u njen intimni prostor i to ne da je sputava

već da ga obogati. Rodžers psihoterapiju vidi kao jednu od mogućnosti da čovjek

približivši se sebi počne da živi svoj život.

KARAKTERISTIKE PSIHOTERAPIJSKOG ODNOSA

Ukoliko bi bilo potrebno u jednoj rečenici izraziti osnovnu karakteristiku

psihoterapijskog procesa tj. šta se u toku njega dešava to bi se moglo izraziti jednom

rečenicom: Slušam te, razumijem te, poštujem te i... prihvatam te. Ono bitno i

jedinstveno jezgro u postupku nedirektivne psihoterapije jeste susret dvije osobe, klijenta

i psihoterapeuta. To je odnos koji karakteriše:

- Autentična, prirodna i nenametljiva toplina i bezrezervno prihvatanje klijenta.

Psihoterapeut je osoba koju klijent stvarno interesuje i kojoj je stvarno stalo do klijenta.

Psihoterapeut dozvoli da do određene mjere bude uvučen u emotivni odnos, ali se to

učešće nalazi pod stalnom kontrolom koja je vrlo racionalna.

- Neograničena mogućnost izražavanja osjećanja. U psihoterapijskoj situaciji klijent

ima mogućnost da izrazi sve što osjeća: agresiju, mržnju, osjećaj krivice ili sramote,

odbojnost prema drugima. U klijentu usmjerenoj terapiji postoje samo dva ograničenja:

ograničenje u pogledu vremena ( klijent nije u mogućnosti da produži vrijeme koje je za

njega predviđeno, a predviđeno vrijeme koristi na način na koji želi ) i ograničenje u

pogledu fizičkog ispoljavanja agresije.

- Odustvo bilo kakvog vrednonosnog procjenjivanja bilo čega što klijent govori.

Odsustvo odobravanja ili osporavanja ,davanja savjeta ili držanje moralnih pridika.

Psihoterapeut bezrezervno prihvata klijenta i sve njegove probleme.

ELEMENTI PSIHOTERAPIJSKOG ODNOSA

Za stvaranje psihoterapijskog odnosa bitna su dva elementa :

1. Ličnost psihoterapeuta

2. Način vođenja psihoterapije

Psihotetapeut je osoba koja ima bezuslovno pozitivan stav prema klijentu. Mora da

izražava toplinu koja uključuje neposrednu brigu za klijenta kao izdvojenu ličnost bez

vrednovanja njegovog ponašanja i misli. Psihoterapeut treba da je u stanju da razumije

klijenta gdje se empatičko razumijevanje podrazumijeva, odnosi se na to da svijet gleda

klijentovim očima, da bude skladna ličnost, otvorena i autentična.

Postoje dva osnovna pravila vezana za način vođenja psihoterapije:

Klijent je najbolji vodič u psihoterapiji. Kada pojedinac govori o svojim problemima i o

sebi, u situaciji slobodnoj od pritiska postepeno se otkriva problem. Da bi se to desilo

potrebno je da se psihoterapeut pridržava sledećih načela u vođenju psihoterapije:

♥ Slušati klijenta strpljivo i prijateljski;

♥ Ne ispoljavati bilo kakvu vrstu autoritativnosti;

♥ Ne davati nikakav savjet ili moralni sud;

♥ Ne diskutovati o argumentima koje klijent iznosi;

♥ Pitanja postavljati samo pod sledećim uslovima:

- Ako pomaze klijentu da govori;

- Da smanji strah i napetost;

- Da pomogne klijentu da izrazi osjećanja;

- Da se vrati na ispušten termin;

Drugo pravilo se odnosi na to da psihoterapeut reaguje na osjećanja koja klijent izražava,

a ne na sadržaj koji iznosi. Apsolutna prednost se daje osjećanjima koja klijent izražava.

Osnovni zadatak psihoterapeuta je da sluša ta osjećanja, a to umijeće treba da se nauči, da

se razvije u sebi.

Psihoterapeut, dakle, u početku vrlo malo govori, postepeno ulazeći u svijet

klijenta. Postavlja pitanja samo kada nešto uopšte ne razumije. Klijentom usmjerena

psihoterapija nije jednostrani monolog u kome se psihoterapeutove intervencije svode na

potvrđivanje. Vrlo je bitno da psihoterapeut pokuša da se koristi rečnikom klijenta,

naročito ako su u pitanju djeca. Takođe je bitno da psihoterapeut ne uspostavlja odnos sa

klijentom iznoseći mu svoju životnu priču, nudeći mu zajednička iskustva, prijatelje,

hobije.

FAZE PSIHOTERAPIJSKOG ODNOSA

- Pojedinac je odlučio da zatraži pomoć- jedan od bitnih momenata u psihoterapiji. Na

samom početku veoma je važno raščistiti da li se radi o samostalnoj odluci ili je dolazak

motivisan potrebom da se zadovolji neko drugi, pri čemu Rodžers insistira na

neophodnosti da klijent sam donese odluku o započinjanju psihoterapije.

- Razjašnjenje psihoterapijske situacije- utvrđuje se šta klijent može da dobije i kako

će to dobiti. U ovoj fazi razbijaju se pogrešna očekivanja klijenta da će dobiti savjet od

psihoterapeuta, šta da radi ili da će odluke umjesto njega da donosi psihoterapeut. Staviti

klijentu do znanja da mora sam da uloži napor da bi se došlo do rešenja problema, a da je

psihoterapeut osoba koja će mu u tome pomagati.

- Ohrabrivanje slobodnog izražavanja osjećanja- u ovoj fazi psihoterapeut

prijateljskim, prihvatajućim i zainteresovanim stavom motiviše klijenta da slobodno

izražava osjećanja.

- Prihvatanje i osvjetljavanje negativnih osjećanja- u ovoj fazi klijent shvata da su

negativna osjećanja sastavni dio njega. U tome mu pomaže psihoterapeut koji na topao i

prihvatljiv način konstatuje prisustvo takvih osjećanja.

- Probno ispoljavanje negativnih osjećanja- kada klijent izbaci iz sebe sva negativna

osjećanja počinju da se javljaju i pozitivna, u početku stidljivo i uz izvjesnu napetost.

Rodžers smatra da je pojava ovakvih osjećanja prvi vjesnik sazrijevanja.

- Prihvatanje i prepoznavanje pozitivnih osjećanja – u ovoj fazi psihoterapije

psihoterapeut na isti način kao kada su u pitanju bila negativna osjećanja prihvata

pozitivna osjećanja koja iznosi klijent. Tek tada, kada klijent prihvati sve ono dobro i loše

u sebi prelazi na sledeću fazu psihoterapije.

- Postizanje uvida- kada klijent u potpunosti upozna svoja osjećanja tada je u stanju da

određene aspekte svog iskustva sagleda u novom svijetlu i na taj način čini korak ka sve

boljem razumijevanju sebe.

- Osvjetljavanje mogucih izbora- kada klijent postigne uvid, tada jasnije sagledava

sebe, ali je ipak u nedoumici šta dalje da čini. Psihoterapeut ne sugeriše moguća rješenja,

ali pomaže klijentu da sagleda mogućnosti. Tako se klijent približava saznanju koja

mogućnost ima vrijednosti za njega.

- Preuzimanje pozitivnih inicijativa – klijent se angažuje i pokušava nešto da uradi.

Ispitujući svoje mogućnosti počinje da se ponaša na novi način i to onaj koji mu je ranije

izgledao kao nemoguć. U ovoj fazi klijent pokazuje spremnost da na neki način život

uzme u svoje ruke.

- Dalji razvoj uvida – preduzimanje različitih inicijativa doprinosi postizanju novih

uvida i dozvoljene su dublje interpretacije.

- Povećanje povjerenja u sebe – klijent sve manje strahuje od inicijative, preduzima

nove akcije. Sve se više uočava povjerenje koje ima u sebe. Odnos između klijenta i

psihoterapeuta funkcioniše na nov način, prijateljski je i u potpunosti neodbramben.

- Smanjenje potrebe za psihološkom pomoći – u ovoj fazi kljint ima potrebu da prekine

psihoterapiju najčešće u formi izvinjavanja psihoterapeutu za oduzeto vrijeme. Prema

Rodžersovom mišljenju, ako se psihoterapeut pravilno postavi prema ovoj situaciji i

pojava će kratko trajati i psihoterapija će se ubrzo okončati.

Ono što je pozitivno u svim ovim fazama jeste da u odnosu klijenta i

psihoterapeuta klijent se kreće ka autonomiji, tj. on postepeno bira one ciljeve ka kojima

sam želi da se kreće, postaje odgovoran za sebe i odlučuje koje aktivnosti i koji način

ponašanja njemu znače, a koji ne. Pojedinac se postepeno kreće ka slobodi, u početku bez

ikakvog samopuzdanja. Često se dogodi da kada klijent osjeti neki novi aspekt samoga

sebe u prvi mah ga odbacuje, ali međutim kada taj isti aspekt doživi u atmosferi

prihvatanja tada ga prihvata kao dio samoga sebe. Sa klijentovom otvorenošću za

unutrašnje doživljaje povezana je otvorenost i prihvatanje drugih ljudi čije doživljaje

počinje takođe da razumije i cijeni. Kada na kraju ljudsko biće slobodno funkcioniše ima

konstruktivnu prirodu dostupnu povjerenju, njegove reakcije su pozitivne, napredne i

konstruktivne.

Da bi se uspješno postiglo sve prethodno navedeno bitnu ulogu u

psihoterapeutskom procesu imaju vještine i to najbitnija empatijska vještina.

EMPATIJA

POJAM I ZNAČAJ

Termin empatija potiče iz estetike. U engleskom prevodu empatija označava

unošenje (putem inflacije i motorne mimikrije) vlastitih stavova i osjećanja u neko

umjetničko djelo ili prirodnu pojavu. Empatija podrazumijeva emocionalno stapanje

osobe sa objektom svog estetskog doživljaja. U psihologiji termin se upotrebljava da

označi proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje

drugih ljudi. Empatija predstavlja neposredno saznanje osjećanja, želja i namjera drugih

ljudi za razliku od simpatije koja podrazumijeva saživljavanje sa osjećanjima bliskih

ljudi, saučestvovanje u emocionalnim stanjima drugih, npr. kada putem empatije

otkrivamo strah ili bol drugih lica mi prvenstveno znamo šta oni osjećaju, a kada preko

simpatije doživljavamo ova osjeća

nja koja imaju nama drage osobe (brat, sin, žena) tada i sami osjećamo i preživljavamo

bol i strah. Empatija je sposobnost da “ budemo drugi “ . To je nesvjesni kanal

komunikacije terapeutovog predsvjesnog i nesvjesnog sa nesvjesnim pacijenta.

Razumijevanje položaja klijenta na osnovu percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se

osoba nalazi je od bitnog značaja.

Empatija je najznačajnija komponenta emocionalne inteligencije. Što bolje

poznajemo sopstvene emocije, vještije ćemo iščitavati tuđa osjećanja. Ona je ključ za

predosjećanje tuđih osjećanja: ton u glasu, pokret, izgled lica. Nesposobnost da se

odgonetnu tuđa osjećanja predstavlja osnovni nedostatak emocionalne inteligencije i

gubitak ljudskosti. Možemo reći da time što ulazimo u svijet drugih mi ne gubimo

sopstveni identitet. Empatija nam pomaže da “čujemo” osjećanja, želje, brige

sagovornika i jasno definišemo potrebe iza kojih se kriju, pomažuci klijentu na taj način.

Kada govorimo o empatiji moramo definisati šta u stvari empatija jeste, a šta nije:

EMPATIJA JESTE:

1) Aktivno slušanje druge osobe - da bi socijalni radnik pomogao klijentu potrebno je

da aktivno sluša sve što klijent govori;

2) Osjećati šta druga osoba osjeća- empatija nam pomaže da putem čula, intuicije,

saosjećamo sa drugom osobom – gledamo svijet tuđim očima;

3) Zamisliti da sam JA-TI u tvojoj situaciji – postoje dva identiteta i to terapeut i

klijent;

4) Osjećati i razumjeti druge – sinonim za empatiju jeste komuniciranje sa

razumijevanjem;

5) Odsustvo svakog ličnog interesa i vrednovanja – socijalni radnik je tu zbog jednog

cilja i to pomoći svom klijentu, te s toga, nema ličnog interesa i vrednovanja.

EMPATIJA NIJE :

1) Aktivno stapanje sa drugom osobom – socijalni radnik saosjeća sa klijentom,

aktivno ga sluša, ali ne smije se potpuno stopiti i upustiti sa drugom osobom, jer na taj

način ne bi postigao cilj;

2) Misliti šta druga osoba osjeća – pomoću intuicije i iskustva socijalni radnik nekada

misli da unaprijed zna šta njegov klijent osjeća, međutim, na osnovu ovoga može doći do

pogrešne procjene;

3) Zamisliti da sam ja u tvojoj situaciji – postojanje samo jednog identiteta;

4) “Razumjeti” osjećanja i potrebe brkajući pri tome sebe i druge – ukoliko ne

postoji jasna relacija JA – TI;

5) Osjećati i razumjeti za druge – potrebno razumjeti klijenta, ali ne i “ razumjeti za

klijenta “. To znači da je samopomoć veoma bitna, da klijent sam sebe mora razumjeti, a

socijalni radnik tu djeluje kao posrednik;

6) Postojanje ličnih interesa – ne smije postojati, jer cilj socijalnog radnika nije vlastiti

interesi već je on tu zbog interesa klijenta.

,, Prirodni psiholog "

Jedan od najznačajnijih psihologa Hamfri smatra da smo svi mi prirodni psiholozi.

On kaže da svi mi imamo urođenu sklonost da se bavimo psihologijom - to je društveno

umeće s obzirom na to kakva smo mi bića. Ljudska bića su izuzetno dobra u

razumijevanju drugih, međutim postavlja se pitanje kakva je to sposobnost koja im to

omogućava? Da čitamo misli drugih ljudi, predviđamo njihove reakcije i stavljamo sebe

u njihovu kožu? Odgovor je ,, unutrašnje oko” . Kada gledamo druge ljude mi uočavamo

planove, emocije, osjećanja. Osjećamo sta oni smjeraju i zašto. To osjećamo pomoću

sposobnosti opažanja i svjesnosti naših sopstvenih misli. To je svjesnost sebe –

samosvjesnost.

Riječi ljubavi

Dalje ćemo razmotriti djela trojice novih autora da bi dobili neku ideju o sadašnjem

stanju socijalnog radnika humaniste:

- England (1986);

- Wilkes (1981);

- Goldstein (1984);

Svi tekstovi u ovim knjigama mogu se prepoznati po zajedničkom vokabularu, tj.

po riječima koje ti autori koriste. Tako zbog interesovanja za drugu osobu i subjektivnog

iskustva, ne iznenađuje što su socijalni radnici ,, orjentisani na osobe” i saosjećajni. Oni

imaju i koriste ,, intuiciju” , pokazuju ,, ljubav” i ,, poštovanje”. Osjećanja se dijele.

Prema tome ,, iskustveno” učenje je jedno vrijedno učenje. Dobar socijalni rad se opisuje

kao ,, kreativan” , više kao ,, umjetnost”, a manje kao nauka. Socijalni radnici su takvi da

ne sude, ne naređuju I prihvataju drugu osobu bezuslovno. Oni su kao saputnici, voljni

su da provedu vrijeme istražujući u društvu sa drugom osobom ,, na čemu su i kuda idu” ,

obično u kontekstu ,,ovdje i sada” . Umjesto o liječenju i mijenjanju, socijalni radnici više

govore o pomaganju.

Golstajn piše o procesu pomaganja kao o kreativnom iskustvu, kako za socijalnog

radnika tako i za klijenta. Pomoć ne počinje privatnim pretpostavkama socijalnog radnika

o tome šta nije u redu. U stvari klijentu se nudi ,, mjera sigurnosti i poštovanja” i u

najmanju ruku obećanje da se niko neće igrati sa njegovim ili njenim životom.

,,Ljubav prema komšiji” - vjeruje Wilkes ,, se odnosi na sve, na osnovu zajedničke

humanosti i nisu dozvoljeni izuzeci” .

Dobre socijalne radnike, kaže Ingland, pokreće zaljubljeničko interesovanje za čovjeka.

Oni nude vjeru i brigu.

Sve ovo postavlja rigorozne zahtjeve prema ličnosti socijalnog radnika. Zato je svjesno

korišcenje, razumijevanje i poznavanje unutrašnjeg bića osnovno u dobroj praksi

socijalnog rada. Međutim, kaže Brendon da uvijek postoji opasnost za neke da će ,,

orjentisano na osobu” postati ,, orjentisano na sebe “ . ,, Da porazgovaramo " će se

vjerovatno degenerisati u ,, da porazgovaramo o meni “ . Ova opasnost se svodi na slijepi

egoizam.

Korišćenje unutrašnjeg bića i veze

Referentna tačka za razumijevanje drugih je unutrašnje biće. Da bi pomogao svom

klijentu socijalni radnik mora maštovito da koristi sopstveno iskustvo. Korišćenje

unutrašnjeg bića socijalnog radnika definiše kako njegova znanja tako i ponašanja u

praksi. Socijalni radnik mora da bude svjestan sopstvenih misli i emocija, ako se osjeća

neprijateljski ili zaštitnički prema klijentu, socijalni radnik to mora da zna, mora da

zapamti i da bude spreman da to koristi. Ciljevi su da opišem ko sam ja, šta radim i šta

mislim o tome i kako moji klijenti reaguju na mene i moj rad. Ovo intuitivno osjećanje

prema drugoj osobi i uticaj na samog sebe proizvodi određeno razumijevanje koje postaje

sastavni dio unutrašnjeg bića socijalnog radnika. England vjeruje da je korišćenje

unutrašnjeg bića centralno mjesto socijalnog rada. To je svjesno saznanje o tome kako mi

doživljavamo i razumijemo šta se dešava, sticajem okolnosti, koje moramo da koristimo

osjećajno i maštovito. Subjektivnost, sopstvena kao i subjektivnost druge osobe je

kriterijum za ljudsko razumijevanje. Poznavati samog sebe znači poznavati i drugog, a

poznavati drugog znači poznavati sebe. Ovdje se susrećemo sa odlikama saosjećanja,

iskrenosti i topline za koje se često kaže da su same po sebi dovoljne za one koji traže

pomoć. Njima je dovoljno da budu shvaćeni, a ne da im se sudi. Socijalni radnici moraju

imati sposobnost da ,, uspostave vezu” sa ljudima. Socijalni radnik je kao skulptor koji

oslobađa vajani oblik iz mermera. Socijalni radnik prepoznaje klijentov potencijal i

omogućava mu da taj potencijal ostvari.

Značenje i interpretacija

Traženje značenja – u događajima, u životu, u odnosu sa drugim ljudima – je

egzistencijalni poduhvat, koji je u pozadini problema življenja, sa kojim se suočavaju

socijalni radnici, a koje oživljavaju klijenti. Klijent želi da bude shvaćen, on želi da

socijalni radnik zna šta on govori, kako on interpretira svijet u kome živi. Socijalni radnik

se identifikuje putem razumijevanja značenja koje ljudi daju svom iskustvu. Princip je

potpuno subjektivan, to je jedini način da se razumije čovjekovo ponašanje. ( Ne možemo

da znamo zašto neka osoba postaje delikvent, a da ne razumijemo njegove strahove,

ambicije i interesovanja, koji su subjektivni, neko ih osjeća ) . Traženje značenja je

zajednički poduhvat, ,, neki put” do tačke gdje dolazi do neke fuzije između klijenta i

socijalnog radnika. To je zajednički poduhvat, jer klijent razmatra značenja koja govore o

njegovom postojanju i nastoji da rekonstruiše bolju stvarnost.

ULOGA I INTERVENCIJE PSIHOTERAPEUTA

Kako pokazati empatiju

Za pokazivanje empatije bitne su osnovne vještine interpersonalne

komunikacije, koje socijalni radnik upotrebljava u svim fazama rada sa klijentom i

to vještine govora i slušanja. Uspješnost u radu sa klijentom podrazumijeva

mogućnost socijalnog radnika da stupa u produktivne odnose sa ljudima, što

podrazumijeva vještu upotrebu govora – korišćenjem glasa, jezika i neverbalnog

govora, kao i vještine slušanja - što podrazumijeva primanje zvučnih sadržaja koje

klijent šalje. Bitno je i posmatranje, adekvatno podsticanje i ohrabrivanje, kao i

pamćenje sadržaja razgovora. Ono što karakteriše ovaj odnos jeste i sposobnost da

se govor i slušanje kombinuju u aktivno slušanje, koje podrazumijeva vještinu

kojom se pokazuje da je socijalni radnik čuo, razumio i prihvatio klijenta. Međutim,

komunikacija nije uvijek jednostavna i postoje određene greške:

♥ upotreba žargona u razgovoru;

♥ prekidanje klijentove priče;

♥ pogrešna upotreba klijentovog imena;

♥ propust da se pokaže razumijevanje kroz aktivno slušanje;

♥ prerano davanje sugestija ili pradlaganje rešenja;

♥ korišćenje kritičkih komentara.

Glas, govor i jezik

Upotreba riječi - riječi koje socijalni radnik upotrebljava, kvalitet izgovora, zvuk,

boja, visina glasa, tempo govora i dikcija jesu najosnovnija komunikaciona

sredstva. Za vrijeme prvog kontakta sa klijentom važno je upotrijebiti što

jednostavnije riječi i izraze. Takođe je značajno biti pažljiv u saopštavanju svog

mišljenja klijentu. Korišćenje njemu nepoznate terminologije može navesti klijenta

da pomisli kako socijalni radnik teži da ga okvalifikuje. Etikete bilo koje vrste mogu

značajno uticati na odnos sa klijentom.

Ton glasa – ima bitan uticaj na klijenta. Ukoliko se govori na monoton ili

dramatičan način, povišenim glasom, postoji mogućnost da klijent pogrešno

razumije poruku. Uopšteno rečeno, preporučljivo je usvojiti govorni stil koji je

umjeren, kroz glas, govor i jezik treba izraziti iskrenu zainteresovanost za ono što

klijent ima i želi da kaže.

Govor tijela – veliki dio procesa komunikacije se odvija preko neverbalne

komunikacije. Od posebne važnosti su tjelesni stav, izrazi lica, kontakt očima, način

govora. Govor tijela socijalnog radnika mora biti usklađen sa verbalnim porukama

koje on šalje kjijentu. To omogućava jasan prijem poruka od strane klijenta kao i to

da klijent doživi socijalnog radnika kao iskreno zainteresovanu osobu koja će mu

olakšati rešavanje problema.

Otvoren tjelesni stav – kao opšte pravilo, na početku intervjua sa potencijalnim

klijentom treba zauzeti otvoren tjelesni stav: ukoliko se stoji, ruke i dlanovi su

slobodno spušteni sa strane; ukoliko se sjedi, ruke su smještene u krilu.Ukoliko su

skrštene na grudima ili naslonjene na susjednu stolicu, stav može odavati

neoištovanje klijenta. U nekim slučajevima socijalni radnik može da zauzme

neformalan položaj ukoliko to olakšava kontakt sa klijentom.

Kontakt očima – je naročito značajan. Poželjno je zauzeti takav položaj koji će

omogućiti, ali ne i nametati kontakt očima među učesnicima u razgovoru.U svakom

slučaju treba izbjegavati zurenje koje pretstavlja povredu tuđe privatnosti. Kontakt

očima nikad ne bi trebao da bude dug, neprekidan i upadljiv jer tako izaziva

neprijatnost.

Pristupačnost – podrazumijeva stav socijalnog radnika kojim on kroz svoje

neverbalne poruke pokazuje da je zainteresovan za ono što klijent ima da mu

saopšti. Svrha ovoga je ohrabrenje klijenta da se što potpunije i slobodnije izrazi i

ispolji u kontaktu, naročito u početnim fazama rada, kada se uspostavlja povjerenje

i saradnička atmosfera.

Slušanje – podrazumijeva proces u kome se pažljivo čuju riječi i govor klijenta,

posmatraju njegovi neverbalni gestovi i pozicije, pri čemu se klijent ohrabruje da se

slobodno izrazi, i pažljivo pamti izrečeni sadržaj. Dobro slušanje je osnovno za

efikasnu praksu u socijalnom radu. Nekada je bitna i tišina, tada socijalni radnik

pruža klijentu priliku da se pribere i preciznije izrazi. Čuti drugoga podrazumijeva

proces u kome obraćamo pažnju na glas, govor i jezik druge osobe. Proces je bitan

koliko i sam sadržaj razgovora, pa je važno nastojati da se čuje i više nego što riječi

kažu, tako možemo da uočimo osjećanja koja se kriju iza izgovorenih riječi.

Posmatranje je drugi bitan element vještine slušanja. Njegova svrha je dostizanje

boljeg i potpunijeg razumijevanja toga kako klijent shvata svijet i sopstvenu ličnost.

Aspekti neverbalnog izražavanja koji se prate su prvenstveno izrazi lica, kontakt

očima, kao i pozicija i pokret tijela u prostoru. Ohrabrivanje je element koji

slušanje povezuje sa vještinom govora. Klijenta možemo ohrabriti da nastavi sa

izražavanjem svojih misli i osjećanja, bez prekidanja njegove priče. Pamćenje onoga

što nam je klijent saopštio podrazumijeva čuvanje informacija da bi se one kasnije,

u odgovarajućoj prilici upotrijebile, da bi se sastavila odgovarajuća zabilješka u

razgovoru. Postavljanje pitanja koja su adekvatna i blagovremena omogućava

dobijanje najvećeg broja informacija od klijenta. To podrazumijeva pitanja o

raznovrsnim okolnostima,od trenutka kada se problem pojavio pa do aktuelne

situacije. Ton glasa koji pokazuje brižnost i razumijevanje je odgovarajući kod

depresivnog klijenta, a ukoliko je klijent bijesan ili ljut poželjno je da se u tonu

glasa prepozna bijes i volja da se on pretraži. Postoje dva tipa pitanja koje

upotrebljavamo u razgovoru: zatvotena pitanja su ona koja su postavljena na takav

način da zahtijevaju kratak odgovor,služe za prikupljanje informacija u kratkom

vremenskom periodu. Ipak, situacija u kojoj se postavlja serija zatvorenih pitanja,

jedno za drugim, stvara osjećaj kod klijenta da je on predmet istrage, a ne čovjek

koji traži pomoć tako da kvalitet odnosa socijalnog radnika i klijenta trpi ukoliko

klijent osjeti da je ispitivan, a ne intervjuisan. Zatvorena pitanja se kombinuju sa

otvorenim . Otvorena pitanja se postavljaju tako da ohrabruju ljude u što

potpunijem izražavanju. Ova pitanja omogućavaju osobi da odgovori na njih bez

potebe da se brani i ostavljaju osobi mogućnost da na njih odgovori na različite

načine. Otvorena pitanja omogućavaju klijentu da iznese obilje podataka koje može

dublje obraditi, ali mu omogućavaju i da usmjeri tok razgovora prema potrebama

svog problema i situacije. Uspješno postavljanje pitanja podrazumijeva ciljane

serije pitanja o određenoj dimenziji problema i situaciji klijenta, gdje se sa opšteg

ide na specifičnije aspekte sadržaja o kome se razgovara. Kada se jedna tema

pretraži prelazi se na drugu oblast novim pitanjem. Svako pitanje mora biti

usmjereno na klijenta i njegove potrebe. Pitanja koja se postavljaju kako u toku

eksploracije tako i u fazi rješavanja problema, treba kombinovati sa intervencijama

aktivnog slušanja.

Aktivno slušanje – kombinuje vještine govora i slušanja na takav način da klijent

osjeća razumijevanje i ohrabrenje za dalje samo-ispoljavanje u susretu. Pomoću ove

vještine socijalni radnik pažljivo sluša i pokazuje svoje razumijevanje za klijentovu

poruku, reflektujući klijentove misli i osjećanja nazad. Vještina aktivnog slušanja je

jasna demonstracija da je socijalni radnik razumio, ili da bar nastoji da razumije

ono što je klijent izrazio. Pokazuje želju da se klijentove poruke shvate potpuno i

precizno i da je socijalni radnik zainteresovan za njegove poglede, stavove,

osjećanja i iskustva. Na ovaj način se stvara i produbljuje empatijski odnos koji

ojačava saradnju. U ovoj vještini kombinuju se vještine govora i slušanja u tri

koraka :

♥ poziv ( radnik svojim stavom poziva na razgovor,tako da mnogi klijenti počinju da

govore o sebi i svojim problemima) ;

♥ slušanje ( kada klijent počne da priča socijalni radnik treba da nastoji da ga

pažljivo sasluša i razumije ) ;

♥ reflektovanje ( periodično, kada klijent pravi pauze, ili kada privodi kraju

određene rečenice, treba parafrazirati izrečeni sadržaj ) .

Dobra parafraza se ne bavi detaljima, već sadrži suštinu onoga što je rečeno. Mada,

ukoliko socijalni radnik tačno ponovi klijentove riječi, ova intervencija neće biti od

prevelike pomoći. Parafraza je kratka jer treba da bude izražena sa manje riječi

nego što ih je klijent upotrijebio, ali i jasna i precizna jer služi pojašnjenju sadržaja.

Parafraziranje se koristi kako u toku eksploracije klijentovog problema tako i u fazi

rešavanja problema i u savjetovanju. Koristi se i u razgovoru da bi se:

♥ provjerila percepcija ( njome socijalni radnik potvrđuje da je dobro razumio što je

naročito korisno kada klijent govori nepovezano );

♥ pojasnilo ono što je rečeno ( posle adekvatne parafraze klijentu se često razjasne

misli i osjećanja )

♥ pokazala adekvatna empatija ( parafraza pokazuje da je socijalni radnik sve dobro

čuo i razumio klijentove poglede, a efekat takvog razumijevanja je osjećanje

prihvaćenosti kod klijenta ) .

Komuniciranje razumijevanja

Osnova cjelokupnog psihoterapijskog procesa je odnos. Odnos omogućava

postizanje psihoterapijskih ciljeva i rješavanje problema. Učenje nedirektivne

psihoterapije povlači značajne vještine koje psihoterapeut unosi u odnos.

Psihoterapeut identifikuje problem, sklapa ugovor i nalazi način kako najbrže i

najbolje pomoći klijentu. On mora da sluša klijenta pri čemu ne donosi vrijednosne

sudove, ne nameće svoje stavove, čuje klijenta i nije preokupirann svojim

iskustvima i osjećanjima. Takođe struktuira psihoterapijski proces definišuci uloge i

odgovornost klijenta kao i svoje odgovornosti. Psihoterapeut reaguje na klijenta, a

klijent vodi razgovor.

Osnovne intervencije psihoterapeuta su:

- Odgovori prihvatanja;

- Reflektovanje sadržaja;

- Reflektovanje osjećanja;

- Klarifikacija;

- Specifičnost ili konkrentnost.

Odgovori prihvatanja se koriste posebno u početnim fazama. Imaju za cilj da

klijentu pokažu da psihoterapeut pokazuje da ga razumije. Ti odgovori su prosti

znaci razumijevanja- Aha... , Razumijem...,Samo nastavite...

Reflektovanje sadržaja podrazumijeva parafraziranje teksta klijenta, prostijim

psihoterapeutovim jezikom. On pokazuje klijentu da razumije sadržaj, ali ne i ono

iza sadržaja.

Reflektovanje osjećanja je intervencija u kojoj psihoterapeut odgovara na

očiglednija osjećanja koja klijent saopštava. Ovo izražavanje osjećanja zahtijeva

potpuno razumijevanje, psihoterapeut pokazuje klijentu da zna šta on osjeća.

Zavisno od težine poremećaja klijenti nejasno saopštavaju svoja osjećanja.

Klarifikacija zato ima za cilj da prepozna i pretoči u misli nejasne ideje i osjećanja

u iskazu klijenta.

Specifičnost ima za cilj vezivanje za konkretan problem da bi se podstakao prelaz

ka rešavanju problema.

Sve ovo razumijevanje i mjerenje značenja ne vrijedi ništa ako se ono ne izloži i

uzajamno ne prihvati. Sva trojica autora razmatraju ovo pitanje, Međutim, England daje

najblistaviju i najoriginalniju raspravu na temu komuniciranja i razumijevanja. On daje

jaku mješavinu koja se sastoji od komuniciranja, umjetnosti i kritike socijalnog rada.

,,Razumijevanje se formuliše samo u činu. Proces komuniciranja je proces pronalaženja

zajedničkog značenja. Značenje se mora komunicirati da bi se realizovalo” .

Dobro je kad čovjek osjeća da je shvaćen. Nagon za komuniciranjem je stečeno ljudsko

reagovanje na poremećaj bilo koje vrste. Ovo jasno ukazuje da je komuniciranje

reciprocna aktivnost; ona uključuje prijem i odgovor. Ako se uspjesno obavi, onda to

vodi uzajamnom razumijevanju iskustva. Samo kroz komunikaciju dolazimo do

razumijevanja sopstvenog iskustva, samo pričanje i slušanje su važni elementi u praksi

socijalnog rada. Opisivanje kroz komuniciranje je suštinski dio u postizanju

razumijevanja.

,,Sposobnost svake osobe da razumije i da organizuje razumijevanje svijeta, zavisi od

sposobnosti komuniciranja takvog razumijevanja. Stvarnost se samo održava

komuniciranjem i takvo komuniciranje je narocito hitno u vrijeme stresa”. (England) .

Možemo uzeti primjer umjetnika koji čini dvije stvari. On može da uđe unutra i shvati

neko iskustvo i on može da iskaže i komunicira to iskustvo. Intuicija kreativnog

umjetnika pomaže da se nađu i organizuju novi opisi iskustva koji se zatim prenose

drugima. On pomaže drugima da dožive značenja. Ako su socijalni radnici ljudi koji

pomažu drugima da razviju sopstvena iskustva i nađu značenje, onda su socijalni radnici

umjetnici. England kaze da je: ,,Zadatak socijalnog radnika da uvijek razumije značenje

iskustva i da komunicira to razumijevanje” , ,, ali” dodaje on kasnije ,, konstruisanje i

komuniciranje tog razumijevanja su mogući samo kroz značenje samog socijalnog

radnika, samo kroz način na koji socijalni radnik vidi svijet” . Tvrdi se da dobar socijalni

rad zahtijeva od socijalnog radnika sposobnost da budu veoma svjesni samih sebe,

njihovog ličnog iskustva i uspješnosti komuniciranja te svjesnosti. Socijalni radnik mora

da poznaje klijentov problem kao da ga preživljava i da pokaže svoje znanje. Dok

komuniciraju, socijalni radnici i ,, stvaraju” . Oni ocjenjuju i kritički vrednuju ovo

komuniciranje. On je kritičar klijenta, ali i kritičar sopstvenog učinka.

Razumijevanje za dobru praksu

Za dobru praksu cilj je jasan – EMPATIJA. Socijalni radnik treba da pomogne

klijentu da prepozna i shvati svoje iskustvo i da razumije šta ono za njega znači. Ako se

promijeni razumijevanje, onda se mijenja i značenje, ako se promijeni značenje, onda se

mijenja i percepcija iskustva. Kvalitet razumijevanja je proizvod kvaliteta odnosa između

socijalnog radnika i klijenta i empatije od strane socijalnog radnika.

Cjelokupan odnos i situacija koja se dešava u toku prethodno navedenog pristupa

može se na neki način objasniti sledećim citatom : „Po mom iskustvu, osoba koja mi

pomaže da budem iskren, koja mi pomaže da razmotrim konflkte koji me sputavaju je

osoba koja je stvarna i kojoj se može verovati. Njegova reagovanja su stvarna i dolaze iz

celine njegovog bića. I ako nije u pravu, ili ako me ne razume, to zvuči istinito, jer on

govori ono što je stvarno za njega samog....ako komentariše ono što sam rekao, neće to

biti samo zbog toga da bi ispao pametan, ili da bi mojim ,,problemima“ dao neki

objektivni kvalitet. Neće moje teškoće da pretvori u stvari, da im prikači etiketu i da ih

lepo uvije u svoje ideje. Deliće moja stvarna osećanja sa mnom, kada bude smatrao da su

izobličena i kada bude smatrao da nisam iskren....Vrlo često ću kroz njega da vidim da

postoje mnogo dublje implikacije u stvarima koje su me mučile, nego što sam ja to ranije

zapažao. To se, međutim, neće ostvariti kroz njegove pametne interpretacije, već kroz

stvarnu mudrost koja mi omogućava da sledim sopstveni tok misli. Na neki način, ne

znajući zašto, osjećaću se bolje, nakon razgovora sa njim, jer znam da ništa nisam

izbegao ili iskrivljeno prikazao. On me neće ohrabrivati, ili maziti ili postupati sa mnom

kao sa detetom, već će me prihvatiti kao ljudsko biće, tretirajući me kao da sam stvaran.“

(Jordan,1979).