23

2. EKOLOŠKA ODRŽIVOST I INDUSTRIJA

ENVIRONMENTAL SUSTAINABILITY AND INDUSTRY

Vineta Srebrenkoska Univerzitet Sv. Ćiril i Metodije, Tehnološko-metalurški fakultet Skopje

Midhat Jašić Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla Slobodan Sokolović Univerzitet u Novom sadui, Tehnološki fakultet Novi Sad R Cvrk Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla

The technology has a very important role in sustainable development. The technologies are used to extract resources and to get useful products. The linear model of development results in exhaustion of the natural resources and waste generation. The linear model of development is to be replaced by sustainable one like cyclic sustainble development model. The main component of both model are given in this chapter. It is essental to have a clear picture of the main differences between these two models.

The possible impact on the environment during product or process life are given in the part Life czcle assesssment (LCA): The effect of our activities are given in the following part Carbon footprint.

In the followig text the reader will know which material is appropriate for eco design Sustainable agriculture and food production combines the goals of sustainable

development. Sustainable technologies use less energy, fewer limited resources, do not deplete natural resources, do not directly or indirectly pollute the environment, and can be reused or recycled at the end of their useful life.

The Environmental Management System is important part of sustainability, epically related to industry. According to ISO 14000 the term Environmental Management means management with respect to all environment components. Environmental Management System is part of an overall management system of the organization. The System include organizational aspects, planning activities, responsibilities, procedures, procedures for developing, implementing, achieving, reviewing and maintaining environmental management policy.

The Environmental risk assessment also have important role in sustainable development. The final part of the chapter covers the concept of environmental risk

24

assessment, environmental hazards and environmental risks, as well as risk analysis basic components. The main stages in the implementation of environmental risk assessment as well as benefits are also given in this chapter.

Tehnologija igra vrlo važnu ulogu u održivom razvoju. Tehnologije koristimo za

izdvajanje prirodnih resursa, modificiramo ih za ljudske potrebe i prilagođavamo našem životnom prostoru. Linearni model razvoja rezultuje u iscrpljivanju prirodnih resursa i dobijanja korisnih proizvoda. Ovaj model treba zamenuti održivim kao što je ciklični model razvoja. Glavne komponente oba modela date su u ovom poglavlju. Veoma je važno imatu jasnu sliku o razlikama između ova dva modela.

Karakteristike cikličnog održivog razvoja, uloga tehnologije i karakteristike održive tehnologije date su nastavku poglavlja. Identifikacija, analiza i kvantifikacija mogućih uticaja proizvoda na životnu sredinu u toku svog životnog veka daje LCA (procena životnog ciklusa) metoda. Efekat našeg delovanja na na povećanje koncentracije gasova sa efektom staklene bašte (GHG) opisan je u Poglavlju 2.1.5 Ekološki otisak dok je odabir materijala za eko-dizajn dato u sledećem poglavlju.

Održiva poljoprivreda i proizvodnja hrane zajedno doprinose ciljevima održivog razvoja. Održive tehnologije troše manje energije, manje ograničavaju resurse, ne iscrpljuju prirodne resurse, ne onečišćuju okoliš izravno ili neizravno, a moguće je recikliranje na kraju korisnog vijeka trajanja proizvoda.

Upravljanje okolinom je važan segment u održivom razvoju. Termin okolinsko upravljanje po ISO 14000 znači upravljanje uz uvažavanje okolinske komponente. Sistem okolinskog upravljanja predstavlja dio ukupnog sistema upravljanja organizacije, koji uključuje organizacione aspekte, aktivnosti planiranja, odgovornosti, postupke, postupke za razvoj, realizaciju, postizanje, preispitivanje i održavanje politike upravljanja okolinom. Analiza kao i procjena rizika takođe ima važnu ulogu održivom razvoju. Poslednji deo poglavlja govori o konceptu procene okolišnog rizikau, okolišne opasnosti i okolišni rizici kao i glavne sastavnice analize rizika. Glavni koraci u primeni proceni okolišnog rizika kao benefiti dati su takođe datii u ovom poglavlju. 2.1. Ciklički održivi razvoj

Cyclic sustainable development

Nagli porast ljudske djelatnosti od vremena industrijske revolucije izazvao je potrošnju ogromnih količina resursa i energije koji su konzumikarakteristike rani u relativno kratkom vremenu. Masovna potrošnja i veliki nivo proizvodnje imaju značajan uticaj na ekologiju Zemlje, iscrpljivanje neobnovljivih resursa i izazivanje ekoloških problema koji dovode do zagađenja zraka, vode i tla. Sadašnji obrazac neodrživosti, nepravednog, nestabilnog i asimetričnog demografskog i privrednog rasta pritišće mnoge segmente društva da se suprostave kritičkom izazovu: kako bi društva diljem svijeta mogla zadovoljiti svoje trenutne, osnovne ljudske potrebe, težnje i želje, bez mogućnosti ugrožavanja budućih generacija za zadovoljenjem vlastitih potreba? (Malone 1994).

Održivi razvoj nudi novi način razmišljanja koji je povezan s ljudskim zahtjevima za poboljšanje kvalitete života uzimajući u obzir ograničenja koja nam nameće naš globalni sistem. To zahtijeva jedinstvena rješenja za poboljšanje našeg stanja, ali bez degradiranja okoliša i dobrobit drugih ljudi. Iako ne postoji opšta saglasnost o preciznom značenju održivosti, većina tumačenja i definicije pojma "održivi" odnosi se na održivost prirodnih resursa i ekosistema

25

tokom vremena, te održavanje životnog standarda ljudi i privredni razvoj (National Science and Technology Council 1994).

Održivost je odnos, ili akt balansiranja, između više faktora (socijalne, ekološke i ekonomske stvarnosti i ograničenja), koji se stalno mijenjaju.

Održivi razvoj je proces promjena u organiziranju i reguliranju ljudskih nastojanja da mogu zadovoljiti svoje potrebe i težnje sadašnjih generacija, bez zatvaranja mogućnosti za buduće generacije, kako bi i one zadovoljile vlastite potrebe. Budući da je održivost dinamičan koncept, a ne statičko stanje, ona zahtijeva fleksibilnost u donošenju odluka i spremnost na modificiranje pristupa u skladu s promjenama u okolini, ljudskim potrebama i željama ili tehnološkog napretka. To znači da aktivnosti koje doprinose održivosti danas, mogu se smatrati štetnima sutra, ako je kontekst promijenjen. Osiguranje održivosti vremenom znači održavanje dinamičke ravnoteže između rasta ljudske populacije i njihovih zahtjeva, promjenu mogućnosti okoline da apsorbira otpad ljudskih djelatnosti, promjenu mogućnosti uz primjenu novih znanja i tehnološke promjene kao i vrijednosti, te spremnost institucija da kreiraju ljudsko ponašanje u skladu sa tim promjenama (Weston1995). Vizije održivog svijeta moraju se promijeniti kao odgovor na promjene u bilo kojem dijelu ovog dinamičnog odnosa. Područje održivog razvoja može se konceptualno podijeliti u tri sastavna dijela: održivost okoline, ekonomsku održivost i održivi razvoj, a sve u formi održivog životnog stila ljudi.

Slika 2.1. Koncept održivosti. Slika pokazuje zastupljenost pitanja koja obuhvaćaju održivost. Održivost je odnos između

sociokulturnih, ekoloških i ekonomskih faktora i zapravo su odnosi između tih pitanja prilično složena.

Figure 2.1. The Context of Sustainability. This figure is one representation of the issues which comprise sustainability. Sustainability is

relationships between sociocultural, environmental, and economic factorс and in fact the relationships between these issues are quite complex.

SOCIJALNI FAKORI Potrebe Kultura Stanovništvo Politika Kapital Kvalitete života

OKOLINSKI FAKTORI Obnovljivi izvori Neobnovljivi izvori Biološke raznolikosti Asimilativne Elastičnosti Kapacitet ekosistema

EKONOMSKI FAKTORI Robe i usluge Učinkovitost Alokacija resursa Potrošnja

26

2.1.1 Uloga tehnologije Role of technology

U skladu sa sistemom održivosti potrebno je koristiti tehnologije s namjerom i promišljeno. Neophodno je razvijati i koristiti tehnologije misleći na održivost. Izraz "tehnologija" znači "primjena znanja u postizanju određenih ciljeva ili rješenja pojedinih problema". Dakle, tehnologije uključuju ne samo fizičke alate koje koristimo u interakciji sa našom okolinom, već i simbole, postupke i druge nematerijalne faktore djelovanja, kao što su jezik i ekonomske transakcije, koje omogućavaju kontakte između ljudi i omogućavaju provođenje aktivnosti koje će dovesti do rješenja problema (Moore 1972, p. 5). 2.1.2 Karakteristike održivih tehnologija

Sustainable Technology Characteristics

Održiva tehnologija je ona tehnologija koja promovira društvena kretanja prema održivosti, odnosno, tehnologija koja se dobro uklapa s ciljevima održivog razvoja. Održive tehnologije su praktična rješenja za postizanje ekonomskog razvoja i zadovoljstva ljudi u skladu s okolinom. Ove tehnologije služe za doprinos, podršku ili unapređenja održivog razvoja uz smanjenje rizika, povećanje isplativosti, poboljšanje učinkovitosti procesa i stvaranje procesa, proizvoda ili usluga koje su ekološki korisni. Da bi neku tehnologiju kvalificirali kao ''održivu tehnologiju'', ta rješenja moraju imati sljedeće karakteristike, uz već postojeće zahtjeve i ograničenja (npr. ekonomsku održivost):

• minimalno korištenje neobnovljivih izvora energije i prirodnih resursa, • zadovoljavanje ljudskih potreba uz uvažavanje prirodnog i kulturnog nasljedstva, • minimalan negativan uticaj na Zemljin ekosistem.

Minimiziranje potrošnje Minimizing Consumption

Korištenje neobnovljive energije i prirodnih resursa treba svesti na minimum, jer njihova povećana potrošnja ima za posljedicu povećanje poremećaja odnosa materijala i energije, što ih čini manje korisnim za buduću upotrebu. Izlažući materijale i energiju procesima potrošnje možemo smanjiti njihov potencijal korištenja sadašnjim i budućim generacijama (Roberts 1994, Rees 1990). Stoga, treba smanjiti potrošnju materije i energije što je više moguće, ili ''uraditi više sa manje'', temeljni je cilj održivosti. Održavanje potrebe stanovništva Maintaining human needs

Održive tehnologije moraju u potpunosti zadovoljiti potrebe stanovništva, a i namijenjene su da služe potrebama stanovništva. U ispunjavanju tih potreba, tehnologija mora uvažiti sklonosti i kulturne razlike ljudi. U nekim slučajevima ove postavke mogu biti u sukobu s ekološkim i ekonomskim kriterijima. To ne znači da sklonosti ljudi treba zanemariti, a nivo ispunjenja potreba pokazuje razliku između života i preživljavanja. Minimiziranje negativnih uticaja na okolinu Minimizing the negative impact on the environment

27

Stvaranje minimalnih negativnih utjecaja na okolinu, kao i maksimiziranje pozitivnih utjecaja, važan je cilj održivosti okoline jer se sastoji od ekosistema čije je očuvanje bitno za ljudski opstanak na Zemlji (Goodland 1992).

Uprkos širokom rasponu stajališta i mišljenja na temu održivosti, postoji opšta saglasnost da je trenutni, uglavnom zastupljeni, linearni razvoj, koji zanemaruju ograničenja materijala ili potrošnje energije, neodrživ. Na Slici 2.2 (Roberts 1994), prikazan je pristup modelu neodrživog linearnog razvoja. U ovom modelu, nekoliko sistema povezani su u linearni proces koji počinje sa obnovljivim i neobnovljivim prirodnim resursima, kao što su zrak, voda, tlo, mineralni ili biološki resursi.

Slika 2.2 Neodrživi linearni razvoj (Roberts ,1994) Figure 2.2 Unsustainable Linear Development (Roberts ,1994)

Okolišna degradacija se može posmatrati u okviru 5 podsistema. Podsistem 1 Eksploatacija i upotreba primarnih izvora Podsistem 2 Proizvodnja i korištenje energije Podsistem 3 Izvor za proizvodnju i preradu Podsistem 4 Transport i komercilazijacija proizvoda i usluga Podsistem 5 Potrošnja i upotreba proizvoda i usluga Eksploatacija i korištenje primarnih prirodnih resursa osigurava ulaze u proizvodnju i

korištenje energije i industrijske procese. Tako Izlazi iz Podsistema 1 postaju glavni ulazi za dva podsistema: proizvodnju (Podsistem 2) i upotrebu energije (Podsistem 3), čiji je izlaz kritičan ulaz u sve posisteme u linearnom procesu. Resurs prerade i proizvodnje, čiji je izlaz skup određenih proizvoda ili usluga u industriji, prenosi se i komercijalizira u Podsistemu 4. Linearni proces završava se upotrebom i potrošnjom proizvoda ili usluga koje generira industrijski sistem u svim segmentima društva (Podsistem 5). Ovaj proces ima dva dodatna izlaza iz svakog od svojih

28

sistema, koji su u središtu mnogih problema sa kojima se suočava svijet danas. To su povećanje količine opasnog i neopasnog otpada, te povećanje nivoa uticaja na okolinu.

Proces je linearan, jer ulazni materijali ulaze u Podsistem 1 i kreću se u jednom smjeru kroz sistem do Podsistema 5, a zatim su izmješteni, prolaze kroz sistem samo jednom bez kruženja materijala. Situaciju još više pogoršava činjenica da je ovaj linearni proces potaknut stalnim povećanjem potražnje za korištenjem i potrošnjom proizvoda i usluga, stvarajući pritisak za daljnje iskorištavanje prirodnih resursa, kao i za daljnji porast proizvodnje energije, preradu resursa i proizvodnih kapaciteta. Ovaj stalni rast je stvorio tri ozbiljna problema:

• osiromašenje prirodnih resursa • gomilanje otpada i • degradaciju okoliša. To su izazovi koji se moraju rješavati a u cilju postizanja održivosti.

2.1.3 Okviri za održivu industriju

A framework for a sustainable industry

Za preusmjeravanje razvoja održivosti mora biti usvojen novi način razmišljanja. Ciklički proces održivosti je direktan odgovor na izazove i probleme koje predstavlja neodrživi linearni proces opisan na Slici 2.2 (Roberts, 1994), a nudi mehanizam za postupno prevladavanje problema neodrživosti. Primjer održivog sistema prikazan je na Slici 2.3. (Roberts, 1994). Ovaj sistem pokazuje kako implementirati dva od tri kriterija za održive tehnologije: štednju pri korištenju neobnovljivih izvora energije i prirodnih resursa, i minimalan negativan uticaj na ekosistem Zemlje.

Slika 2.3. Ciklički proces održivog razvoja (Roberts, 1994) Figure 2.3. Cyclic Sustainable Development Process(Roberts, 1994)

Integrirani sistem takođe uključuje ukupno pet podsistema, kako je ranije opisano, kao dio linearnog sistema, a osim toga, to uključuje četiri nova podsistema, svaki kao odgovor na specifične izazove održivosti:

29

Podsistem 6 Upravljanje prirodnim resursima Ovim se rješava upravljanje korišćenje obnovljivih prirodnih resursa na način koji

osigurava održivost, odnosno permanentu zadovoljenje potražnje. U isto vrijeme, podsistem za upravljanje prati i kontrolira korištenje neobnovljivih prirodnih resursa kako bi se spriječila njihova ukupna eksploatacija.

Podsistem 7 Obnova resursa Podsistem rješava potrebu za obnovom i recikliranjem odabranih resursa i proizvoda iz

otpada. Obnovljeni resursi onda će postati ulazi za pet osnovnih podsistema u linearnom okviru. Oni također doprinose smanjenju količina otpada koji zahtijeva odlaganje.

Podsistem 8 Odlaganje otpada Podsistem ukazuje na količinu otpada koja se neminovno mora odložiti. Odlaganje mora biti izvedena na način koji nije štetan za okoliš.

Podsistem 9 Tehnologija za zaštitu okoliša Prevencija. Strategije i mehanizme koji ublažavaju uticaj na okoliš u korijenu, prije nego

se taj uticaj dogodi, kroz primjenu očuvanja, sprečavanja onečišćenja, monitoring i vrednovanje strategija upravljanja. Ovaj podsistem također uzima u obzir da su neke štete za okoliš već učinjene, te da su nužne korektivne akcije kao što su sanacija ili obnova. Održive tehnologije bi trebale usvojiti ovaj ciklički zatvoreni sistem. U ovom sistemu izbjegava se nastajanje otpada, umjesto toga, svi nusproizvodi koriste se kao ulazi u ponovnu proizvodnju ili kao ulazi u neke druge procese. Smanjenjem nastajanja otpada, smanjuje se i uticaj na okoliš. Zbog niskog uticaja na okoliš u ovom sistemu, promjene okoliša će biti postepene, te će se okolinski ambijent moći prilagoditi i ostati zdrav. 2.1.4 Procena životnog ciklusa

Life cycle assessment

Procena životnog ciklusa (LCA - Life Cycle Assessment) predstavlja opšte prihvaćenu metodu koja se koristi za identifikaciju, analizu i kvantifikaciju mogućih uticaja proizvoda na životnu sredinu u toku životnog veka proizvoda, odnosno od ekstrakcije sirovina, preko proizvodnje, primene, recikliranja i konačnog odlaganja (7,8).

Procena životnog ciklusa proizvoda obuhvata povezani skup jediničnih procesa (blokova proizvodnog ciklusa) u kojima se identifikuju i analiziraju materijalni i energetski tokovi a naročito sve otpadne tokove emisije u vazduh, vodu i zemlju (Slika 2.4).

30

Slika 2.4. Šematski prikaz granica i elemenata životnog ciklusa proizvoda

Figure 2.4 Schematic view of boundary and elements of the product life cycle

Neophodno je ukazati na činjenicu da procena životnog ciklusa podrazumeva simplifikaciju često veoms složenih sistema, kao i subjektivne procene. Primena različitih LCA metoda, pa čak i primena ISO standarda 14040 za isti proizvod mogu dati neuporedive podatke

NaSlici 2.5 daju se faze LCA metode prema ISO1404 standardu

Slika 2.5. Faze LCA metode

Figure 2.5. Phases of LCA methods

Prema ISO 14044 standardu procena životnog ciklusa se izvodi u četiri faze koje su međusobno povezane:

1. Faza: Definisanje cilja, predmeta i područja primene Ova faza obuhvata definisanje cilja, predmeta i područja primene u kojoj se vrši izbor

metoda i postupaka analize, te određuje dubina i širina kao i nameravane upotrebe rezultata istraživanja. U ovoj fazi neophodno je definisati cilj zbog čega se primenjuje LCA metoda i u koje će se svrhe koristiti dobijeni rezultati analize. Faza određivanja cilja, predmeta i područja

31

primene predstavlja kritičnu LCA fazu jer izbor podataka i rezultat analize (2. Faza - LCI) zavise od cilja i namene.

U ovoj fazi definišu se sistem, granica sistema, potrebni podaci itd. Sistem se definiše kao zbir svih materijalnih i energetskih povezanih operacija kojima se obalja neka definisana funkcija. Sistem je od svoje okoline odvojen granicom sistema. Granicama sistema se definišu jedinični procesi koje treba da se uključe u anlizu životnog ciklusa u sistem proizvoda koji se posmatra.

2. Faza: Analiza inventara životnog ciklusa (LCI) Analiza inventara životnog ciklusa (LCI – Life cycle inventory) se odnosi na prikupljanje

ulaznih i izlaznih materijalnih, energetskih i otpadnih tokova sistema proizvoda koji se posmatra. Za svaki pojedinačan proces u definisanom sistemu identifikuju se svi ulazni i izlazni tokovi (Slika. 2.6 )

Slika 2.6 Ulazni i izlazni tokovi sistema

Figure 2.6 Input and output flows of the system

3. Faza: Procena uticaja životnog ciklusa (LCIA) na životnu sredinu LCIA (Life Cycle Inventory Assessment) predstavlja treću fazu ocenjivanja životnog

ciklusa proizvoda čiji je cilj da oceni rezultate LCI analize (životnog ciklusa iventara) kako bi se ocenio njihov uticaj na životnu sredinu. Procena uticaja je kvantitativna i/ili kvalitativna metoda kojom se vrši klasifikacija, karakterizacija i vrednovanje raspoloživih podataka.

Klasifikacija Klasifikacija predstavlja korak LCIA analize koja podrazumeva grupisanje prikupljenih podataka po pojedinim kategorijama uticaja. Na primer emisija metana, ugljen-dioksida i azot-suboksida dodeljuje se kategoriji uticaja koja je definisana kao globalno zagrevanje. Neki prikupljeni podaci mogu da imaju uticaj na dva ili više kategorija uticaja. Na primer, azoti oksida (NOx) istovremeno utiču naeutrofikaciju, zakišeljavanje zemljišta, fotohemijsku oksidaciju, pa i na ljudsko zdravlje. . U Tabeli 2.1 dat je pregled nekih kategorija uticaja i opis kategorija uticaja

32

Tabela 2.1.Opis kategorije uticaja Table 2.1. Impact categories description

Kategorija uticaja Opis uticaja

Globalno zagrevanje Količina gasova izazivaju efekat staklene bašte(npr. CO2).

Oštećenje ozonskog omotača Količina gasova koje izazivaju smanjenje ozonskog omotača

(npr. CFC-11).

Kiselost Negativan uticaj SO2

Stvaranjepovršinskog ozona U odnosu na efekat pri ispuštanju 1 kg etilena

Ekspolatacija neobnovljivih

resursa % ekspolatacije u odnosu na ukupne rezerve

Ekotoksičnost Količina otpadnih materija koji negativno utiču na

zdravljeflore i faune.

Karakterizacija Predstavlja podfazu u kojoj se vrši grupisanje uticaja unutar kategorija. Pri karakterizaciji svakom elementu unutar neke od kategorije uticaja pripisuje se težina uticaja u zavisnosti od značaja njegovog uticaja na definisanu kategoriju uticaja (9,10).

Relativan značaj pojedinih gasova sa efektom staklene bašte (ugljen-dioksid, metan, azot-suboksid) na globalno zagrevanje može se iskazati proračunom njihovih uticaja u odnosu na uticaj ugljen-dioksida koji se definiše kao referenti uticaj. Za pojedine gasove sa efektom staklene bašteovaj relativni značaj dobija se množenjem količine iz inventara životnog ciklusa i odgovarajućih faktora GWP (Global Warming Potential) (11).

Normalizacija Predstavlja potupak poređenja indikatora kako bi se obezbedili uslovi njihovog

vrednovanja. Normalizacija vrednosti indikatora dovodi do bezdimenzionog faktora, koji odražava relativan značaj izračunatog štete u odnosu na referentnu vrednost. Normalizacija se može koristiti neposredno jedino ukoliko se usvoji da su svi indikatori kategorije uticaja od jednakog značaja. Smatra se da je glavni cilj normalizacije je da se uticaj pojedinih sistema proizvoda izraženih kroz opterećenje životne sredine dovede u vezu sa ukupnim opterećenjem u okruženju

Vrednovanje Predstavlja podfazu u kojoj se međusobno porede indikatori iz različitih kategorija.

Poređenje se zasniva na proceni posledica na životnu sredinu. Vrednovanje predstavlja pridodavanje određenih brojčanih vrednosti (težina) pojedinim

indikatorima kategorija uticaja na osnovu identifikacije njihovog značaja ili relevantnosti od strane ljudi. Za razliku od karakterizacije gde se meri značaj pojedinih elemenata unutar pojedine kategorije uticaja na vrednost indikatora, kod vrednovanja poređenje se vrši između kategorija uticaja. Vrednovanje je opcioni elemenat LCI faze i nije dozvoljena njegova upotreba u uporednim studijama (SRPS ISO 14040:2008). Vrednovanje je sporran element LCA analize, zato što uvodi u LCA analizu socijalne, političke i etičke aspekte.

33

4. Faza: Interpretacija rezultata Interpretacija rezultata je završna faza LCA metode u kojoj se analiziraju LCI ili LCIA

podaci u skladu sa postavljenim ciljem, predmetom i područjemprimene.

Ostale LCA metode

U literaturi javlju se različite metodologije procene životnog ciklusa proizvoda. Neke koje se često javljaju u praksi su: Od kolevke do kapije delimična LCA metoda koja analizira životni ciklus proizvoda od sirovine do momenta transporta za tržište. Od kolevke do kolevke LCA metoda koja detaljno analizira i procese reciklacije (regeneracija ili rafinacija) posle upotrebe proizvoda, a u culju ponovnog korišćenja delova korišćenja proizvoda uz minimalni uticaj na životnu sredinu. Od kapije do kapije (Gate-to-Gate) LCA metoda koja se odnosi samo na proces proizvodnje

Programi za primenu LCA metode

U praksi se javlja veliki broj različitih programa i programskih paketa koji se koriste za primenu različitih delova ili varijanti LCA metoda:

Bees 4.0 (NIST – National Institute of Standards and Technology) EcoCalculator (The Athena Institute) ECO-it 1.3 (Pré Consultants BV) EcoLab version 5.1.2 (Nordic Port AB) GaBi 4 (PE Product EngineeringGmbH) PEMS v4.6 (Pira International) Sima Pro 7.1 (PRé Consultants BV) Umberto 3.5 (IFU Institut für Umweltinformatik, Hamburg GmbH) Veoma je raširena primena GaBi 4 programa kao i Sima Pro 7.1 programa. GaBi 4 Program GaBi 4 predstavlja alat uz pomoć koga se ocenjuježivotni ciklus proizvoda.

Program vrši proračun različitih tipova balansa i pomaže u analizi i interpretaciji rezultata.GaBi 4 je modularni sistem. To znači da planovi, procesi i tokovi, kao i njihove funkcijepredstavljaju modularne jedinice, a kao rezultat toga, dobija se jasna i transparentnastruktura, koja čini ovaj program lakim za upotrebu.

Podaci o LCA, LCI, LCIA I modelima pažljivo su odvojeni jedni od drugih i zbog toga sevrši jednostavan proračun i upravljanje istim. Gabi 4 takođe omogućava modularni prikazfaza životnog ciklusa proizvoda.Pojedinačne faze (proizvodnja, upotreba i odlaganje)mogu se grupisati u kategorije i mogu da se obrađuju nezavisno jedan od druge.

Sima Pro 7.1 Sima Pro 7.1 je softverski paket koji omogućava sakupljanje, analizu i monitoring

ekološkihkarakteristika proizvoda. Sima Pro poseduje široke mogućnosti koje se prepoznaju kao:

• Dostupnost u više verzija u zavisnosti od potreba korisnika;

34

• Interfejs prema zahtevima ISO 14040; • Lako modeliranje pomoću vodiča (wizards-a); • Grupisanje rezultata; • Analiza kritičnih tačaka; pomoću stabla procesa se identifikuju kritične tačke; • Velika mogućnost filtriranja svih podataka; Otvorena arhitektura SimaPro 7.1 čini ovaj program fleksibilniji.Transparentnost

rezultata balansiranja je još jedna prednost SimaPro-a, koja obezbeđuje proračun eko balansa do različiti nivoa detaljnosti. 2.1.5 Ekološki otisak

The Ecological footprint

Staklenički plinovi utiču na sposobnost Zemljine atmosfere zadržati toplinu. Viša koncentracija stakleničkih plinova u Zemljinoj atmosferi uzrokuje globalno zagrijavanje kroz "efekt staklenika". Neki staklenički plinovi poput ugljičnog dioksida nastaju prirodno i emitiraju se u atmosferu kroz prirodne procese i ljudske aktivnosti. Drugi staklenički plinovi (npr. fluorinirani plinovi) stvoraju se i emitiraju isključivo kroz ljudske aktivnosti.

Protokol iz Kyota identificirao je šest stakleničkih plinova: ugljični dioksid (CO2), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), Hidrofluorugljici (HFCs), Perfluorugljici (PFCs) i sumpor heksafluorid (SF6

Carbon Footprint se sastoji od zbira dva dijela: primarnog footprinta i sekundarnog footprinta. Primarni footprint je mjera direktne emisije stakleničkih plinova. Direktne izvore emisija stakleničkih plinova često je lako prepoznati - na primjer, spaljivanje fosilnih goriva za proizvodnju električne energije, grijanje i prijevoz. Moguća je njihova direktna kontrola. Sekundarni footprint je mjera indirektnih emisija stakleničkih plinova iz cijelog životnog ciklusa proizvoda koji se koriste, od njihove proizvodnje do njihovog eventualnog ekscesa u ekosistemu. Što se više kupuje proizvoda, više će emisija biti izazvano tokom vremena. Savremeno društvo treba biti svjesno da gotovo sve što radi stvara emisiju stakleničkih plinova, direktno ili indirektno, bilo da je to obavljanje posla, gledanje TV ili kupovanje prehrambenih namirnica i jela. Carbon Footprint je podskup podataka obuhvaćenih iz više cjelokupnih životnih ciklusa (Life Cycle Assessment-LCA). LCA je međunarodno standardizirana metoda (ISO 14040, ISO 14044) za procjenu okoliša i opterećenja resursa koji se troše u životnom ciklusu proizvoda, od eksploatacije sirovina, proizvodnje roba, njihovog korištenja od strane krajnjih potrošača ili za

), čije su atmosferske koncentracije pod snažnim uticajem ljudskih aktivnosti (Kyoto Protocol 1997). Najvažniji od stakleničkih plinova koji nastaju uslijed ljudskih aktivnosti je ugljični dioksid.

Carbon footprinting (CFP) je izraz koji se koristi za opisivanje količine stakleničkih plinova (GHG) uzrokovana pojedinačnim djelatnostima ili uopšte. To je mjera uticaja svih aktivnosti na okoliš i posebno na klimatske promjene. To se odnosi na količinu stakleničkih plinova proizvedenih u svakodnevnom životu, kroz spaljivanje fosilnih goriva za proizvodnju električne energije, grijanje, prevoz i sl. Fosilna goriva, nastala od prirodnog sabijanja milione godina starih životinjskih i biljnih ostataka, sadrže ogromnu zalihu ugljika. Spaljivanjem tih goriva, kao što danas činimo sa gorivom automobila, aviona i elektrana, u relativno kratkom vremenu, u atmosferu se ispušta ugljik skupljan milionima godina. Ovo, ne samo da uzrokuje probleme sa atmosferskim onečišćenjem, jer emisija ugljičnog dioksida proizvedena izgaranjem fosilnih goriva stvara onečišćenja, nego također povećava i izolacijski sloj oko Zemljine atmosfere, tako da to mijenja klimu na planeti. Carbon footprint je mjerenje svih stakleničkih plinova koji se pojedinačno proizvode i imaju jedinicu u tonama (ili kg) ekvivalenta ugljičnog dioksida. Footprint obuhvata svih šest stakleničkih plinova iz Kyoto Protokola.

35

obavljanje usluga, recikliranje, obnavljanje energije i konačno zbrinjavanje. Jedan od ključnih uticaja koji se razmatraju u toku LCA je klimatska promjena, obično se koristi kao karakterizacija faktora za CO2

2.1.6 Odabir materijala za eko-dizajn Selecting materials for eco-design

ekvivalenata. Dakle, carbon footprint je procjena životnog ciklusa s analizom ograničenom na emisije koje imaju utjecaj na klimatske promjene. Odgovarajući izvori podataka za footprint su, dakle, oni podaci dostupni u postojećim LCA bazama podataka. Ove baze podataka sadrže profile životnog ciklusa proizvoda i usluge koje smo kupili, kao i mnoge od osnovnih materijala, izvora energije, prijevoza i drugih usluga (Geodkoop, M. Effting, S. and Collignon, M. 2000).

Za odabir materijala u ekološkom dizajnu prvo se moramo pitati: koja faza životnog ciklusa proizvoda koji se razmatra ima najveći uticaj na okoliš? Ako proizvodnja materijala troši više energije od drugih faza životnog ciklusa proizvoda, ona postaje prvi cilj. Energija potrebna za oblikovanje materijala je obično mnogo manje od energije koja je potrebna za njegovu prvobitnu proizvodnju. Dakako, važno je štediti energiju u proizvodnji. No, često uticaji emisija i toksičnog otpada tokom proizvodnje bitno ovise o lokalnim okolnostima.

Eko uticaj upotrebe energije proizvoda koji je koriste ovisi o mehaničkoj, toplinskoj i električnoj učinkovitosti, a minimiziran je povećanjem tih učinkovitosti (Dieter, G.E. 1991). Posljedice za okoliš koje proizvod ima u svojoj završnoj fazi vijeka trajanja imaju mnoge aspekte koji su sažeti u slijedeće smjernice: toksičnost, potencijal za recikliranje , kontrolirano izgaranje i biorazgradivost.

Toksičnost Izbjegavanje toksičnih materijala, kao što su teški metali i organometalni spojevi jer

njihovo odlaganje izaziva dugoročno onečišćenje tla i podzemnih voda. Potencijal za recikliranje Izbegavanje upotrebe materijala koji se ne mogu reciklirati, jer recikliranje može

uštedjeti i materijal i energiju, te minimizira recikliranje materijala za koje je to moguće. Kontrolirano izgaranje Ako recikliranje nije nepraktično najbolji način za povrat energije je kontrolirano

izgaranje. Biorazgradivost Korištenje materijala koji su biorazgradivi ili foto - razgradivi, iako su neprimjenjivi za

odlagališta jer anaerobni uslovi unutar tih materijala više spriječavaju nego što pomažu njihovu degradaciju.

Racionalan izbor materijala kako bi se zadovoljili ciljevi zaštite okoliša počinje identificiranjem faza života proizvoda na koje se to najviše odnosi: izbor materijala, proizvodnja proizvoda, korištenje proizvoda ili prodaja proizvod. Sve to zahtijeva suočavanje sa podacima vezanim, ne samo za očite eko-atribute (energiju, CO2 i druge emisije, toksičnost, sposobnost recikliranja, i sl.), već i za podatke vezane za mehanička, toplinska, električna i hemijska svojstva. Dakle, ako je materijal za proizvodnju u fazi razmatranja, izbor se temelji na minimiziranju sadržane energije ili pridruženih emisija (proizvodnja CO2, na primjer).Ali, ako se koristi faza koja je od interesa, izbor se temelji na drugim ograničenjima, na krutost, čvrstoća, cijene, itd (Geodkoop, M. Effting, S. and Collignon, M. 2000).

36

2.1.7 Održiva proizvodnja hrane Sustainable food production

Velike površine zemljišta u svijetu pretvorene su u zemljište za poljoprivrednu proizvodnju. Upotreba tehnologija, goriva i hemikalija dramatično je porasla u ratarstvu i nastao je njihov hronični uticaj na poljoprivredu. Održiva poljoprivreda i proizvodnja hrane kombinira ciljeve zaštite okoliša, privrednog zdravstva i socijalne jednakosti. Kako bi se osigurala održiva proizvodnja hrane, dati su osnovni ciljevi i pristupi za postizanje održivosti (Vollenbroek F. A. 2002):

• Zemljište ostaje najveća baza resursa za sva društva i jedno je od univerzalnih oblika bogatstva. Kulturni položaj koji se razvija na bilo kojem mjestu snažno odražava karakter i kvalitet zemljišta.

• Zemljište i kvalitet tla su ograničeni resursi, pretjerano korištenje tla je dugoročni oblik degradacije, a oporavak traje dugi vremenski period. Bez obzira na okolnosti, zemlja će ostati primarna baza iz koje se dobija ljudska hrana.

• Osnova poljoprivrednog zemljišta je već razvijena u gotovo svim zemljama. Nedavna stopa pretvorbe zemljišta je intenzivna; više zemljišta je pretvoreno u žitnice od 1945. nego u 18. i 19. stoljeću zajedno. Preostalo zemljište može pomoći poljoprivredi, ali neće biti tako produktivno.

• Razvoj dodatnih zemljišta u poljoprivredne svrhe će zahtijevati značajna ulaganja za povećanje plodnosti tla, dostupnost vode, odvođenje viška vode, navodnjavanje i kontrolu erozije zemljišta.

• Klimatske promjene će, na nepoznat način, promijenite opseg i distribuciju zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju, što zahtijeva unapređenje modela proizvodnje usjeva.

• Tradicionalni poljoprivredni sistemi, od kojih su neki održivi, nestaju. • Inputi nefosilnih goriva (npr. voda, fosfor) za industrijsku poljoprivredu također su

ograničeni i treba upravljati s njima oprezno. • Trend globalnog privrednog razvoja ide prema povećanju globalne međuovisnosti

hrane i energenata, tržište hrane je globalno, što stvara rutinu za prehrambene artikle, koji se prevoze na velike udaljenosti u odnosu na mjesto gdje su uzgojeni.

• Nedostatak novca u kombinaciji s visokom gustinom naseljenosti potiče iskorištavanje zemljišta i povećava pritisak na izvoz proizvoda, čime se stvaraju neodrživi uslovi.

• Upravljanje tlom kako bi se poboljšao i zaštitio kvalitet tla, prepoznat je kao savremeni sistem; zdravo tlo je ključ za dugoročnu produktivnost.

• Za učinkovito i humano korištenje inputa za kretanje prema praksi održivog uzgoja, nije dovoljno zamijeniti sintetički proizvod za prirodni. To također znači zamjenu potpunijeg naučnog razumijevanja tih sintetičkih ili konvencionalnih ulaza.

2.1.8 ZAKLJUČCI

CONCLUSIONS

1. Industrijska proizvodnja je najveći potrošač prirodnih materijalnih dobara a time je i najveći zagađivač ukupnog ekosistema.

2. Postoje dva osnovna pristupa u rješenju održivosti: ciklički proces održivog razvoja- analize životnog ciklusa materijala (life cycle analysis) i linearni proces.

37

2.2. Upravljanje okolinom Environmental management

Perušić Mitar Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Tehnološki fakultet Zvornik

Keran Husjein Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla

Životna sredina, okolina ili okoliš predstavlja sve ono što nas okružuјe, odnosno sve ono sa čime јe direktno ili indirektno povezana čovekova životna i pro izvodna aktivnost. Prirodna sredina predstavlja blizak poјam pri čemu ovde ne moraјu biti prisutne aktivnosti čoveka niti čovek mora imati direktnih uticaјa. Ipak, u pogledu tehnološkog napretka, razvoјa industriјe i sve većeg uticaјa čoveka na globalnom nivou na prirodu i ekosisteme granica između ova dva termina postaјe sve neјasniјa.

Deklaracijom o okolini i razvoju iz Rio de Žaneira iz 1992. godine sa Konferencije UN o okolini, promovisan je skup od 27 principa, djelimično fokusiranih u tri osnovna pravca djelovanja, koje treba da pomognu definisanju i ostvarenju politike u oblasti zaštite okoline – studije uticaja na okolinu, princip „zagađivač plaća“ i prevencija, kao i transparentnost u smislu učešća javnosti. Zaštita okoline i zaštita prirode su dva osnovna zakonska koncepta pristupa okolini.

Tokom svoјih aktivnosti, koјe mogu biti urbanizaciјa1 eksploataciјa ili , čovek menja prirodno okruženje i to često tako što narušava prirodnu okolinu. Izgradnjom hidrocentrala i akumulaciјa, sečom šuma, pošumljavanjem, eksploataciјom mineralnih sirovina, stvaranjem deponiјa, emisiјom gasova, nuklearnim probama i dr. čovjek utiče na promjenu čitavih područјa. Kao rezultat čovekovih aktivnosti dolazi do promena ili narušavanja ekosistema i klimatskih promena na lokalnom i globalnom nivou. Životna sredina se može posmatrati kao petokomponentni sistem koјi čine:

• atmosfera • hidrosfera • litosfera • zemljište • organizmi Svaki od ovih elemenata povezan јe јedan sa drugim ali se radi lakšeg registrovanja i

praćenja promena oni posmatraјu odvoјeno (Wikipedia, 2011). Zaštita okoline se odnosi na područja namenjena urbanizaciji, privredi tj. industriji,

saobraćaju, poljoprivredi, kao i druge čovjekove aktivnosti, dok se zaštita prirode odnosi na područja posebne prirodne vrijednosti u kojima je dozvoljeno, ili je veoma ograničeno, unošenje promjena u prirodne sadržaje. Zaštita okoline je evoluirala u nešto aktivniji koncept – tzv. okolinsko upravljanje.

Termin okolinsko upravljanje po ISO 14000 znači upravljanje uz uvažavanje okolinske komponente. Sistem okolinskog upravljanja predstavlja dio ukupnog sistema upravljanja organizacije, koji uključuje organizacione aspekte, aktivnosti planiranja, odgovornosti, postupke, postupke za razvoj, realizaciju, postizanje, preispitivanje i održavanje politike upravljanja okolinom.

1 Urbanizaciјa (od latinskog urbs – „grad“) јe naziv koјim se označava prirodni ili mehanički prirast stanovništva u gradskim područјima, širenje gradskih područјa, odnosno transformaciјa pretežno seoskih karakteristika nekog područјa u gradsko.

38

Osnovni elementi upravljanje okolinom sistema su: opredijeljenost rukovodstva o potrebi uvođenja sistema upravljanja okolinom, formulisanje okolinske politike, planiranje aktivnosti, provoženje planiranog, mjerenje rezultata, vrednovanje dostignutih rezultata i stalno poboljšanje. Koncepcija EMS sistema zasnovana je na uvoženju sistemskog i logičku uspostavljneog postupka okolinskog upravljanja na načn da organizacija lakše spriječi i kontroliše nepovoljne uticaje na okolinu koji se odražavaju kroz rad iste. 2.2.1 Serija standarda ISO 14000-nastanak i razvoj

ISO 14000 series

Prvi standard iz oblasti upravljanje životnom sredinom2 ili okolinom (EMS - Environment Management System)3 je bio standard BS 7750 objavljen od strane Britanskog institute za standardizaciju (BSI) 1992. godine. Ovaj standard je u praksi i bio model za razvoj cijele serije standard ISO 14000 od strana Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO)4, tako je praktično i bio polazna osnova za eko-menadžment i audit šemu Evropske unije (EMAS - Eco-Management and Audit scheme)5

• posjeduјe Politiku zaštite okoline,

. Međunarodna organizacija za standardizaciju kao i svaki publikovani međunarodni standard odražava interese različitih zemalja kao i različitih interesnih grupa, dok EMAS odražava interese vodećih zemalja EU predvođenih u ovom konkretnom slučaju Nemačkom, koja je imala ključnu ulogu u razvoju istog. EMAS predstavlja dobrovoljni koncept za upravljanje okolinom i provjeru, koji omogućava organizacijama da verifikuju svoj sistem upravljanja zaštitom životne sredine u skladu sa odgovarajućom Uredbom Evropskog parlamenta i Savjeta (br. 1221/2009). Kroz EMAS III koji je na snazi od januara 2010. godine, omogućeno je uključivanje u zvanicni EMAS registar I organizacijama van EU. EMAS sadrži u sebi sve zahtjeve ISO 14001 standarda, kao I dodatne zahtjeve. Da bi organizaciјa bila registrovana od strane EMAS-a potrebno јe da:

• kontinuirano potvrđuјe sprovođenje definsane Politike okoline, • definiše ciljeve organizaciјe u skladu za državnom i politkom EU o okolini, • sprovodi mjere zaštite okoline, • redovno izvještava o stanju i mjerama okoline čemu se pridaje poseban značaj. ISO 14001- predstavlja specifične zahtjeve u pogledu upravljanja okolinom i kao takav je

finaliziran 1996. Godine, obzirom na istu osnovu-BS 7750, ako neka organizacija ispunjava uslove u pogledu EMAS-a potrebnoje da uloži minimalne napore da ispuni i zahtjeve ISO 14001. Karakteristike ISO 14000 ISO 14000 caracteristics

Danas serija standarda ISO 14000, pokriva dvije ključne oblasti evaluacija ili vrednovanja sistema ili organizacije ili okolinske prakse, prva oblast su tzv. organizaciona pitanja a druga oblast su izlazi, tj. proizvodi, usluge ili procesi.

2 Životna sredina, okolina ili okoliš. 3 Eng. Environment Management System-EMS. 4 International Organization for Standardization-ISO. 5 European Union Eco-Management and Audit scheme-EMAS.

39

Tabela 2.2. Oblasti ISO 14000 Table 2.2 ISO 14000 fields

Organizacijska evaluacija

Upravljanje okolinom ISO 14001; 14004

Evaluacija okolinskih performansi ISO 14014; 14015; ISO 14031 Okolinska provjera ISO 14010; 14011; 14012; 14013; 14014

Proizvodi, usluge, procesi

Ocjena životnog ciklusa ISO 14040, 14041; 14042; 14043 Okolinsko označavanje ISO 14020; 14021; 14022; 14023, 1402x

Okolinski aspekti u proizvodnim standardima

ISO 14060

Standardi serije ISO 14000 ISO 14000 standards

Standardi serije ISO 14000 je globalni naziv za skup standarda koji su pisani za uspostavu sistema zaštite životne sredine, na isti način na koji su pisane forme ISO 9000 koje su zadovoljile potrebe za sistemom osiguranja kvaliteta roba i usluga. Između ISO 9000 i ISO 14000 postoji vrlo jaka paralela. U okviru ISO 14000 serije standarda, temeljni standard koji propisuje dobre prakse u upravljanju zaštitom životne sredine je ISO 14001 koji specificira različite zahtjeve koji moraju biti zadovoljeni u postavljanju učinkovitog EMS-a kako bi onečišćenja i drugi incidenti po životnu redinu bili svedeni na minimum.

Zahtjevi u ISO 14001 su pisani na uopšten način, tako da standard može biti primjenjen u različitim granama industrije i u različitim geografskim društvenim uslovima. Smjernice određuju različite postupke koje treba provesti u EMS tako da se uspješno umanji šteta po životnu sredinu uzrokovana poslovanjem i aktivnošću kompanije.

Standard ne propisuje postupke kako se postupci zaštite životne sredine trebaju provesti u svakoj od pojedinačnih situacija ali ne propisuje nivo onečišćenja ili druge parametre po kojima se mogu mjeriti uticaji na životnu sredinu osim što daje minimum ekoloških ciljeva koji moraju biti definisani i uvršteni. Neki uobičajeni primjeri ekoloških primjera postavljeni zakonskim regulativama su ograničenja zagađenja vazduha i vode, upravljanje otpadom i smanjenje nastanka otpada. Iza takvih zakonskih ograničenja i drugih uticaja na životnu sredinu koji podlježu zakonskim regulativama, ISO 14001 priznaje da određena onečišćenja i drugi ekološki ciljevi moraju biti u ravnoteži sa troškovima za ostvarenje određenih ciljeva i ekonomske dobiti kompanije. Dakle, ISO 14001 propisuje to da kompanija postavlja ekološke ciljeve koji su razumno ostvarivi na prihvatljiv ekonomski trošak. „Razumno ostvariv“ zavisi od uslova pod kojima kompanija posluje i vrste industrije i aktivnosti koje uključuje. Konačno, ono što je „razumno“ i „ostvarivo“ je pitanje za diskusiju i obično je predmet rasprave sa EMS auditorima.

ISO 14001 standard propisuje da je kompanija dužna uspostaviti politike životne sredine koje identifikuju sve potencijalne ekološke učinke koji proizilaze iz njihovih aktivnosti i provodi postupke dizajniranja kako bi se smanjili učinci unutar postavljenih granica uz prihvatljiv

40

ekonomski trošak. ISO 14001 također propisuje postojanje opredjeljenosti za ocjenu rada politike i njeno stalno poboljšanje u cilju smanjenja štete na životnu sredinu.

Kao što je već spomenuto, ISO 14001 je standard proizašao iz seta standarda i poznat je i kao serija ISO 14000. Međutim, to znači da ISO 14001 sebi postavlja niz zahtjeva za postizanje učinkovitog upravljanja zaštitom životne sredine. Drugi standardi u seriji su samo vodiči koji pružaju pomoć u tumačenju i provedbi raznih zahtjeva propisanih u standardu ISO 14001.

Glavni zahtjevi ISO 14001 su: • Temeljni zahtjevi EMS:

o Identificirati i procjeniti uticaj na životnu sredinu svih aktivnosti poslovanja, o Uzeti u obzir sve operacije organizacije i aktivnosti koje su identificirane kao

potencijalni ili stvarni uticaj na životnu sredinu i postaviti ciljeve zaštite životne sredine koji su prikladni za opseg i uticaj poslovanja ali unutar ograničenja što je tehnički moguće i ekonomski pristupačno,

o Bez obzira na troškove, osigurati da organizacija u skladu sa relevantnim zakonskim regulativama uskladi svoje operacije koje mogu biti predmetom u odnosu na njihov uticaj na životnu sredinu.

o Nužna je stalna kontrola i poboljšanja gdje god je to moguće, o Potrebno je sve aspekte koji imaju uticaj na životnu sredinu i politike životne

sredine prevesti i propisati u dokumentaciju koja je dostupna za javnost. • Svaki zaposlenik mora u potpunosti biti predan sistemu upravljanja zaštitom životne

sredine, • Odgovarajući komunikacijski lanac mora biti uspostavljen kako bi se osiguralo da

sistem upravljanja životnom sredniom djeluje učinkovito, • Odgovornost za provedbu, upravljanje i reviziju sistema upravljanja životnom

sredinom mora biti određena jedna osoba, • Ključne karakteristike koje imaju značajan uticaj na životnu sredinu moraju se

redovno nadzirat i mjeriti a rezultati moraju biti dokumentovani, • Svi instrumenti i oprema koja se koristi za mjerenje performansi sistema upravljanja

životnom sredinom mora biti ispravna i redovno kalibrisana, • Sve vanredne situacije koje mogu nastati u poslovanju i aktivnosti, organizacija mora

identificirat kao i ocijeniti njihov potencijalni uticaj na životnu sredinu, • Odgovarajuće procedure moraju biti uspostavljene i dokumentovane za odgovaranje

na izvanredne situacije koje mogu uzrokovati štetu po životnu sredinu, • Potrebe za obukom za sve zaposlenike organizacije čije aktivnosti mogu uticati na

životnu sredinu moraju biti identifikovane i sprovedene, • Redovna revizija mora biti provedena kako bi se osiguralo da sistem upravljanja

životnom sredinom radi na zadovoljavajući način i ostvaruje postavljene ciljeve zaštite okoliša na način koji se to od kompanije očekuje,

• Temeljna odgovornost za provedbu i uspješno djelovanje sistema upravljanja životnom sredinom leži u menadžmentu organizacije koji mora osigurati adekvatne resurse po uvjetom da daju podršku EMS Ovi resursi moraju uključiti zaposlenike sa potrebnim vještinama kao i finansijska sredstva potrebna za kupovinu opreme i svih ostalih potrebština,

Menadžment kompanije mora redovno kontrolisati sistem upravljanja životnom sredinom. Da bi to učinili, menadžment mora stalno tražiti izvještaje o provedbi zahtjeva sistema upravljanja životnom sredinom, od osoba(e) koju je imenovala kompanija kao osobu odgovornu za provedbu istog, te nakon što pregleda izvještaje, uraditi sve potrebne radnje za izmjenu EMS-

41

a u cilju poboljšanja poslvanja kompanije u skladu sa zaštitom okoline. Ova kontrola menadžmenta mora biti uz, a ne umjesto, redovne unutrašnje i vanjske revizije koje se inače provode. Dokumentacija ISO 14001 i njegova integracija sa ISO 9001 Documents of ISO 14001 and ISO 9001 integration

U novim revidiranim izdanjima standard, sistemi menadžmenta (okoline, kvalieta, hrane, sigurnosti na radu, energetskih sistama i dr.) imaju sve više sličnosti među sobom. Mada standard za integrisane sisteme menadžmenta (IMS) još uvek ne postoji u izdanju ISO postoje mnoge inicijative koje promovišu integraciju. Postoji povećana kompatibilnosti svakog od standarda u smjeru jedinstvene strukture i sadržaja. IMS se zasniva na zajedničkom okviru, uz proširenja koja se odnose na standarde za kvalitet, zaštitu okoline i zdravlje i bezbjednost na radu, a koja pokrivaju specifične zahtjeve za odgovarajuću oblast. Najčešće u praksi se provodi integracija sistema upravljanje okolinom sa sistemom upravljanja kvalitetom po zatjevima ISO 9001:2008 (poslednji revidirani standard). U Tabeli 2.3. na pregladan način prikazana je struktira dva navedena standard ali je svakao za jednu organizaciju na praktičan način poželjna integracija vise nezavisnih sistema, jer sistemi u principu i predstavljaju “tkiva” jednog zajedničkog “organizacionog organizma”.

Sličnost u postupcima između ova dva standarda znači da ukoliko kompanija već ima ISO 9001 sistem, rukovodilac sistema za kvalitet i sistema odgovornog za zaštitu životne sredine će biti u mogućnosti da rade zajedno odnosno u slučaju malih oranizacija jedna osoba može obavljati obje uloge. To znači da se mnoge procedure i obilježja kvaliteta ISO 9001 mogu prilagoditi sistema upravljanja zaštitom životne sredine, što u znatnoj mjeri pojednostavljuje postupak izrade i provedbe EMS-a. Međutim ova prilagodba ne smije zanemariti činjenicu da i ukoliko postoje sličnosti između ova dva standarda da postoje i važne razlike koje treba uzeti u obzir, što je prikazano u prethodnoj tabeli. Na primjer, dok se ISO 9001 primarno bavi zadovoljavanju zahtjeva kupaca, ISO 14001 mora zadovoljiti javnost kao i ostale zainteresovane strane (Alan, 2004).

42

Tabela 2.3 Dokumentacija za ISO 14001 i primjeri dokumentacije za njegovu integraciju sa ISO 9001 (Qualitass education, 2005). Table 2.3 ISO 13001 documents and documents implementation for integration in ISO 9001 standard (Qualitass education, 2005).

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

na i

za

ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001 Pr

ime

na i

za

ISO

Zapisi ISO 14001

4 Zahtevi sistema

upravljanja ž

4.1. Opšti zahtevi X Početno preispitivanje

4.2.

Politika zaštite životne sredine

5.5. Politika kvaliteta

X Politika životne sredine Zapis o upoznavanju

Uputstvo za upoznavanje

zainteresovane javnosti Zapis o

dostupnosti Politike

Zapis o preispitivanju

X

4.3. Planiranje

4.3.1. Aspekti životne sredine

Procedura za identifikaciju aspekata životne sredine

Pregled značajnih aspekata

Metodologija za identifikaciju aspekata životne sredine Podaci o lokaciji

Lista aspekata Podaci o klimi

Podaci o opasnim materijama

Analiza ulaza/izlaza

Šema tekoloških tokova

43

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

za ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

za ISO

Zapisi ISO 14001

4.3.2. Zakonski i drugi zahtevi 4.2.

Procedura za upravljanje zakonskim propisima (može i u okviru procedure za

X

Zapis o kontrolisanoj distribuciji

X (oni koji se odnose na životnu sredinu)

Registar važećih zakonskih propisa X

(oni koji se odnose na životnu sredinu)

Lista odgovornih osoba za primenu pojedinih

X (oni koji se odnose na životnu sredinu)

Registar standarda X

(oni koji se odnose na životnu sredinu) Spisak dozvola I

odobrenja

Registar granskih propisa X (oni koji se odnose na životnu sredinu) Spisak licenci

4.3.3.

Opšti i posebni ciljevi, Programi upravljanja

4.2.1.

Procedura za planiranje sistema menadžmenta

X

Ciljevi kvaliteta, Program upravljanja

X Program upravljanja zaštitom životne

4.4. Uvođenje i sprovođenje

4.4.1.

Organizaciona struktura i odgovornost

5.5.

Organizaciona šema X

Odluka o imenovanju predstavnika rukovodstva

X

Odluka o imenovanju predstavnika rukovodstva za

Opisi poslova sa definisanom

d šć i

X Zapis o saopštavanju

d i i X

44

Zahtev ISO 14001

Zahtev ISO 9001

Dokumenta ISO 9001

za ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

za ISO

Zapisi ISO 14001

4.4.2.

Stručna osposobljenost, svest i kompetentnost

6.2.

Procedure obučavanja X Evidencija izvršenih obuka

X Treba da postoji zapis o

Plan obuke X Izveštaj o obuci X

Program obuke X Matični dosije zaposlenog (sa

X

Diploma o završenoj školi

X

Sertifikati o obukama

X

Obuka za upravljanje

Obuka za zaštitu od požara

Obuka za rad u Ex zonama

4.4.3. Saopštavanje 5.5.3.

Procedura za eksterne/interne komunikacije X Zapisi za internu

komunikaciju X

Zapisi za eksternu komunikaciju X

E mail X WEB site X

Odgovorno lice za saopštavanje u l č j k l šk

Odgovorno lice za saopštavanje sa zainteresovanom

Žalbe zainteresovanih

45

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

za ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

za ISO

Zapisi ISO 14001

4.4.4. Dokumentacija EMS

4.2.1. 4.2.2.

Poslovnik kvaliteta X (i životne sredine) Spisak dokumenata X Procedure kvaliteta X Radne instrukcije X Metode kontrolisanja X Planovi X Aspekti X Zakoni X Standardi X Tehnička dokumentacija X

4.4.5. Upravljanje dokumentima

4.2.3.

Procedura za upravljanje dokumentima

X Evidencija statusa dokumenata X

Lista distribucije X

Lista izmena dokumenta X

4.4.6.

Kontrola nad operacijama

7.2 Procedura prodaje X Otpremnica X Zapis koji se odnosi na ekološke karakteristike

7.3

Procedura projektovanja i razvoda X Projektno tehnička

X Analiza uticaja novog proizvoda

ži di Plan realizacije

projekta X

Imenovanje projektnog tima X

Gantogram X

Zapis o preispitivanju

X

Zapis o verifikaciji projekta X

46

Zapis o validaciji projekta X

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

za ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

za ISO

Zapisi ISO 14001

7.4. Procedura nabavke X

Nabavna

X Zahtevi koje treba da ispuni

b l

Procedura izbora isporučilaca X Plan nabavke X Lista odobrenih

isporučilaca X

7.5.

Procedura proizvodnje X Dnevnici rada X Tehnička dokumentacija X Parametri procesa

proizvodnje X

Crteži i šeme X Podaci o Radne instrukcije za proizvodnju X Podaci o proizvodu

Zapisi o neusaglašenom

X

Planovi kontrole procesa X Zapisi o kontroli procesa

X

X Planovi instalacija Zapisi o kontrolisanju

Procedura održavanja X Zahtevi za rad, Nalozi za rad

X

Plan održavanja Podaci o opremi X Karton opreme X Podaci o životnom

ciklusu opreme Procedura skladištenja X Evidencija

skladištenih

X Evidencija skladištenih

Procedura pakovanja X Etikete za

obeležavanje

X Etikete za obeležavanje

Procedura transporta i otpreme X X MSDS Procedura za upravljanje otpadnim

materijama X Evidencija

otpadnih Procedura za zaštitu životne sredine X Prijava otpada

47

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

za ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

za ISO

Zapisi ISO 14001

Uputstva za sakupljanje otpada X Ugovor o prodaji otpada

Uputstva za reciklažu X Ugovori o uništavanju otpada

Tehnologija obrade otpadnih voda Kategorizacija Uputstva za rukovanje otpadom Podaci o

skladištenju Obeležavanje

7.6 Procedura za kalibraciju merne

X Karton merila X

Plan kalibracije X Obeležavanje kalibracionog

X

Izveštaj o kalibraciji X

4.4.7.

Spremnost za reagovanje u slučaju opasnosti

Procedura za reagovanje u slučaju opasnosti

Spisak mogućih opasnosti i

Plan zaštite od požara Evidencija

akcidenata

Pravilnik o zaštiti od požara Vrednovanje ekološkog uticaja

Metodologija za identifikaciju

potencijalnih opasnosti Prijava akcidenta

Plan evakuacije Obeležavanje puta evakuacije

Analiza rizika Spisak timova i ekipa u slučaju

4.5. Proveravanje i korektivne mere

4.5.1. Monitoring i merenje

X Plan monitoringa i merenja parametara uticaja na životnu sredinu

Karton merila X Merenje emisije

Izveštaj o kvalitetu otpadne vode

48

Zahtev ISO 14001 ZahtJjev

ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

za ISO

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

za ISO

Zapisi ISO 14001

Indikatori životne sredine

Izveštaj o monitoringu

Izveštaj o merenju

X

4.5.2. Vrednovanje

4.2.3. X Procedura za upravljanje eksternim dokumentima

Ček lista zahteva

Uputstvo za ocenjivanje usklađenosti sa zakonskim

Ocena ispunjenosti

4.5.3.

Neusaglašenost i korektivne i preventivne mere

8.3. Procedura za postupak sa

X Zapis o neusaglašenost

X (koje se odnose na

8.5.2. Procedura za korektivne mere X Zapis o korektivnim

X (koje se odnose na

8.5.3. Procedura za preventivne mere X Zapis o preventivnim

X (koje se odnose na

4.5.4. Zapisi

Procedura za upravljanje zapisima X Evidencija zapisa X X Rok čuvanja zapisa X X Odgovornost za

čuvanje zapisa X

4.5.5. Interne provere 8.2.2.

Procedura za interne provere X Plan internih

X Program internih

X

Spisak internih

X

Zapisi o kompetentnosti

X

Izveštaj sa interne

X

4.6. Preispitivanje od strane rukovodstva

Procedura za preispitivanje od strane rukovodstva

X Izveštaj za preispitiva

X

Zapisnik sa preispitivanja

X

49

2.2.2 Studija slučaja-ISO 14000 kao osnova za nastanak novog međunarodnog standarda Feasibility study/ development of new international standard

Postojeći međunarodni standardi u oblasti upravljanja okolinom serije ISO 14000 i upravljanja sistemom kvaliteta ISO 9000, dali su na indirektan način dobru osnovu na unapređenje efikasnosti sistema organizacije, te dali pretpostavke za razvoj međunarodnog standarda za upravljanje energetskim sistemima, koji će u dugoročnom periodu sigurno dovesti do povećanja energetske efikasnosti. Naime, konsultacije između eksperata i Američkog nacionalnog institiuta za standardizaciju (ANSI) rezultirali su formalnim prijedlogom a zatim uspostavljanjem projektnom komiteta ISO/PC 242-Energy Management čiji je zadatak razviti takav standard koji će uspostaviti međunarodni okvir za industrijska postrojenja ili cijele kompanije (organizacije) da upravljaju svim aspektima energije, uključujući njenu nabavku i korištenje. Ovaj budući standard, koji se nalazi u fazi razvoja, između ostalog, omogućiće organizacijama da povećaju energetsku efikasnost, umanje troškove te povećaju doprinos očuvanju zaštite životne sredine Uvod u pojam energetske efikasnosti Introduction to energy efficiency

Troškovi energenata predstavljaju svakako značajniji dio ukupnih troškova poslovanja tehnoloških postrojenja. Sa jedne strane, postoji kontinuirani rast cijene energije i energenata zbog objektivnih razloga smanjenja njihovih rezervi, ali i sve strožijih standarda zaštite životne sredine (okoline). Uslovno se može reći da tehnološki naprednije zemlje zastupaju tezu da je čovjekov uticaj presudan faktor klimatskih promjena, pa se naredni period može označiti kao “radikalizacija planova” za smanjenje potrošnje energije, redukcije emisije u vazduh i povećanog udjela energije dobijene iz obnovljivih izvora energije. Dakle, energetska efikasnost se nameće kao jedan od osnovnih faktora u budućeoj interakcji čovjeka i okoline i obrnuto.

Pod pojmom energetske efikasnosti se podrazumijeva skup mjera koje se preduzimaju u cilju smanjenja potrošnje energije, a koje pri tome ne narušavaju uslove rada i življenja. Cilj je svesti potrošnju energije na minimum, a zadržati ili povećati nivo proizvodnje. Ovdje je bitno napraviti razliku između energetske efikasnosti i štednje energije. Naime, štednja energije uvijek podrazumijeva određena odricanja, dok efikasna upotreba energije vodi ka povećanju produktivnost, uz smanjenje utroške energije po jedinici proizvoda. U tehnološkim procesima, pojam energetske efikasnosti se u današnje vrijeme često veže za energetski efikasne uređaje tj. uređaje koji imaju male gubitke prilikom transformacije jednog vida energije u drugi. No, svaka tehnologija i tehnička oprema, bez obzira koliko efikasna bila, gubi to svoje svojstvo ukoliko ne postoje svjesni ljudi koji će na odgovoran način upravljati tehnologijom. Stanje energetske efikasnosti ogleda u razvijenoj svijesti onih koji je implemetiraju. Takođe, u svakoj oblasti energetskog upravljanja moraju postojati određeni standardizovani modeli eneregetske efikasnosti, koje je moguće pratiti na određeni, relativno jednostavan, način. Jedan od ovih načina je model upravljanja energetskim sistemima u skladu sa međunarodnim standardom ISO 50001. Osnovni model i svrha standarda ISO/DC 50001 Basic model and aim of ISO/dc 50001

Ovaj međunarodni standard treba omogućiti organizacijama da uspostave sistem i procese koji su neophodni u cilju unapređenja energetskih performansi, uključujući energetsku efikasnost. Ovaj standard po svojoj svrsi treba da vodi smanjenju troškova i emisije gasova kao i drugim okolinskim uticajima, kroz jedan sistematičan pristup upravljanja energetskim sistemima. Ono što je interesantno, da je ovaj standard primjenjiv za bilo koji tip

50

organizacije6

Slika 2.7. PDCA model upravljanje energetskim sistemima Figure 2.7 PDCA energy managament model

Globalna primjena ovog standarda treba da dovede do veće rasploživosti i dostupnosi energije, povećanja konkurentnosti i pozitvnog uticaja na životnu sredinu. Takođe, ovim standardom su obuhvaćeni svi vidovi energije. Zahtjevi ISO/DC 50001 ISO/DC 50001 requirements

U skladu sa opštim zahtjevima predmetnog standarda, svaka organizacija treba da:

, bez obzira na veličinu, geografske, kulturne ili socijalne uslove. Uspješnost implementacije ovog standarda ogleda se kroz iskrenu opredjeljenost svih nivoa i funkcija organizacije, posebno rukovodstva organizacije. Ovaj međunarodni standard je koncipiran na Demingovom modelu stalnog unapređanja, tj. PDCA krugu, koji inkorporira upravljanje energetskim sistemima u svakodnevne aktivnosti organizacije.

Model upravljanje energetskim sistemima je prikazan na Slici 2.7, PDCA (Plan-Do-Check-Act) krug po Demingu, predstavlja četiri faze odvijanja poslovnog procesa. U fazi planiranja (Plan) - vrši se planiranje i definisanje svih relevantnih parametara procesa (ulazni zahtjevi, resursi, pravila, slijed i način obavljanja poslovnih aktivnosti, odgovornosti, načini mjerenja procesa, te zapisi koji će se voditi o procesu, itd.). U fazi realizacije (Do) se proces odvija prema planu kako je predviđeno, vrše se mjerenja i praćenje procesa, a nakon toga vrši provjera (Check). Nakon provjere procesa se vrši unapređenje istog (Act), tj. nakon rezultata provjere ponovo se predlažu korektivne i preventivne mjere u cilju povećanja performansi procesa ili u krajnjem ishodu sistema. PDCA ciklus se beskonačno vrti i ponavlja u cilju stalnog unapređenja performansi procesa ili sistema.

• uspostavi, dokumentuje, implementira i održava sistem upravljanja energijom (EnMS – Energy Management Standards), u skladu sa zahtjevima ovog standard,

6 Organizacija-bilo koji vid formalnog organizovanog djelovanja kao što su: preduzeća, kompanije, institucije, ustanove i dr.

ENERGETSKA POLITIKA

Planiranje

Implementacija

PK mjere

Monitoring i mjerenje

Unutrašnja provjera

Pregled od strane rukovodstva

PK mjere

51

• definiše i dokumentuje, cilj i granice sistema upravljanja energijom, • odredi i dokumentuje ne koji način će ispuniti zahtjeve standarda u clju stalnog

unapređenja energetskih performasi sistema. U pogledu odgovornosti rukovodstva organizacije, rukovodstvo mora uspostviti

energetsku politiku, te definisati uloge, odgovornosti i ovlaštenja u pogledu realizacije iste. Planiranje u pogledu upravljanje energetskim sistemima mora identifikovati sledeće specifičnosti:

• Energetski profil, koji uključuje tekuće i potencijelne izvore energije, evaluaciju prethodnog i postojećeg utroška energije, očekivanu buduću potrošnju energije.

• Energetsku osnovu, koja između ostalog mora uzimati u obzir energetski profil za period od najmanje 12 mjeseci, a energetske performanse mogu biti posmatrane u odnosu energetsku osnovu.

• Indikatore energetskih performansi, naime indikatori moraju biti određeni u cilju određivanja energetskih performansi sistema, kao i evaluacije progresa ka ostvaranju ciljeva i rezultata.

• Legalne i druge zahtjeve, koji se razlikuju u zavisnosti od vrste i ciljnog područja organizacije. Legalni (zakonski i drugi propisi), moraju se uzeti u obzir već pri planiranju sistema upravljanja energijom7

• Specifične ciljeve, rezultate i akcione planove. Ovi ciljevi, rezultati i akcioni planovi moraju biti u skladu sa zacrtanom energetskom politikom organizacije. Takođe, pri identifikaciji istih neophodno je uzeti u obzir finansijske i poslovne uslove organizacije, legalne zahtjeve, tehnolške aspekte kao i stavove zaintersovanih strana u cilju unapređenja energetskih performansi sistema.

.

U cilju realizacije navedenog, organizacije treba obezbjediti kompetentnost, obučenost i svjesnost osoblja koje radi kao i adekvatnu komunikaciju. U pogledu dokumentacije sistema upravljanja energijom organizacije, kao što je već navedeno mora imati dokumentovanu energetsku politiku, ciljeve, rezultate i akcione planove, te dokumente i zapise7

2.2.3 Zaključak Conclusion

u skladu sa predmetnim standardom. Ovi dokumenti i zapisi, koje je prepoznala organizacija, moraju obezbjediti efektivno planiranje, operacionalizaciju i kontrolu procesa i opreme koja je direktno vezana za korištenje energije. Svi ovi dokumenti moraju biti kontrolisani. U pogledu projektovanja, svi elementi takođe moraju biti kontrolisani, rezultati evaluacije performansi procesa moraju biti inkorporirani u eventualne specifikacije, projetktovanja i nabavke vezane za relevantni projekat. Nabavke u pogledu energije moraju uključivati (tamo gdje relevantno): kvalitet energije, raspoloživost, kapacitet, varijacije, parametre obračuna i troškove, okolinski uticaj, obnovljivost i dr. Takođe, organizacije mora naći modele nadzora, mjerenje i analize energetskog sistema, kao i periodičnu unutrašnju provjeru EnMS-a, upravljanje neusklađenostima, te dokaze o provednim preventivnim i korektivnim mjerama i ocjenu sistema EnMS-a.

Trenutni status razmatranog standrada ISO 50001 je u formi nacrta DIS-a (Draft International Standard), postoje indikacije da će buduća implementacija ovog standarda obuhvatiti 60% svjetske potrošnje energije. Ovaj standard predstvalja okvir za inkorporaciju energetske efikasnosti u svakodnevnu upravljačku praksu organizacija, te je baziran na najboljim iskustvima svih ISO standarda upravljanja kao i referentnim evropskim standardom EN 16001:2009, te je kao takav lako primjenjiv sa ostalim sistemima upravljanja unutar organizacije poput ISO 9001:2008 ili ISO 14001:2004. Između ostalog ovaj standard treba da doprinese:

7 Eng. Record.

52

• Transparentnosti u upravljanju energetskim resursima, • Primjeni najboljih praksi u upravljanju energetskim sistemima, • Evaluaciji i prioritetizaciji i implementaciji energetski najefikasnijih tehnologija, • Promociji energetske efikasnosti kroz dobavljački lanac8

Zvanična verzija standard ISO 50001 se očekuje tokom 2011. godine, te kao takav moći će biti korišten za sertifikaciju energetskog sistema upravljanja, kao i za samoocjenu istog od strane svake organizacije.

, kao i smanjenju negativnog uticaja na okolinu.

2.3. Upravljanje ljudskim resursima Human resuorces management

Perušić Mitar Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Tehnološki fakultet Zvornik

Keran Husjein Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla Društvo uopšte i svaka pojedinačna organizacija i njen dugoročni razvoj ovisi gotovo isključivo od kvaliteta njenih ljudskih resursa. Korištenje tih resursa i ulaganje u njihov kvalitet primarni su faktori razvoja. Cjeloživotni sistem obrazovanja osnovna je infrastrukturna pretpostavka rasta i razvoja kao što je i sistem saobračajnica, energetski sistem, mreža institucija i zakonodavstvo.

Uslovi u kojima se odvija privredni razvoj određenog privrednog društva ima svoje odgovarajuće prednosti i nedostatke.

Prednosti ali istovremeno i izazovi javljaju se globalizacijom, otvorenom konkurencijom i informatičkim tehnologijama koje su sve to i omogučile. Međutim, nedostatci se javljaju kao posljedica selekcije kadrova, rigidnosti obrazovnih institucija, divergirajućim razvojem privrede i obrazovanja, što ima za posljedicu kočenja razvoja ljduskih reusursa, a isto tako i društva uopšte.

Privreda i uopšte privredni razvoj treba da budu motor pozitivnih promjena u društvu. Međutim, formalna i neformalna obrazovanja često ne prate zahtjeve privrede i ne mogu da budu servis u generisanju i poboljšavanju ludskih resursa.

Imajući u vidu navedeno, uspješno upravljanje ljudskim resursima zavisi od odgovarajućih faktora u koje se mogu ubrojati sljedeći:

• brzina promjena u učenju i stvaranju novih vještina na koje su spremni ljudi i uopšte ljudski resursi

•

• sposobnost

neuređenost školskih sistema u čemu neformalna obuka treba da zauzme posebno mjesto, kako bi se privreda i privredni razvoj brže prilagođavali globalnim trendovima,

Pravilan odabir i način obuke pojedinaca, ili grupa, te načini ocjenjivanja naučenog, ključ su

učenja kako pojedinca, tako isto i privredne organizacije u globalu, sinteze naučenog i primjene naučeog ključni su faktori generiranje razvoja.

2.3.1 Planiranje ljudskih resursa

uspjeha primjene novih znanja. Prema tome, svaka obuka treba biti pažljivo planirana, ocjenjivanja, u što se svakako treba uključiti i provođenje audita ljudskih resursa, motivacija, nagrađivanje i destimulacija kako pojedinaca, tako i grupe ljudi koji su uključeni u ljudske resurse.

8 Eng. Supply chain.

Human resuorces planning

53

Planiranje ljudskih resursa predstavlja aktivnost predviđanja i svjesnog usmjeravanja, proces kontinuiranog sužavanja strategijskih opcija, jer je planiranje samo racionalniji način poticanja da se stvari zbivaju, čime se pruža sigurnost da svaka i najmanja operacija ili odluka budu unutar šireg okvira u kojem funkcionira razvoj organizacija. Ljudski resursi u organizacijama predstavljaju osnovu za njihov dalji razvoj, gdje se glavne podsistemske funkcije ljudskih resursa mogu svesti na upošljavanje adekvatnih kadrova, i profesionalni razvoj već uposlenih radnik, kao i poticanje uspješnosti na radu kroz razne obuke i motiviranje. Potrebe ljudskih resursa ovisne su od vrste organizacije i djelatnosti kojom se one bave i tek na osnovi rezultata istraživanja potreba prognoziraju se potrebe za zapošljavanjem i razvojem kadrova. Osnovni procesi koji se svrstavaju za zapošljavenj i razvoj kadorva su.

U pripremu plana za planiranje ljduskih resursa nužno je napraviti dobru organiacijusku strukturu firme, pripremiti strateški plan razvoja organizacije, koji podrazumijeva njen razvoj za namjanje pet godina, te istraživanje tržišta stavarati plan ljudskih potencijala. Prema navedenom u organizaciji, a vezano za ljudske resurse moguće je prirpemiti tri vrste plana

1. strateški plan na period od 5 godina dugoročni sa postalvjenim ciljevima i aktivnosima u periodu od 5 godina, koji može brojčano da izrazi potrebe organizacije,

2. operativni plan koji se može pripremiti na 3 godine sa iskazivanjem operativnih akcija i ciljeva u vezi broja radnika i

3. akcioni plan koji je kratkoročni i pravi se na period od jedne godine dana sa tačno definiranim akcijama i mjerama za poboljšanja ljduskih resursa.

Prema tome, strateški plan predstavlja postavljanje razvojnih ciljeva organizacije za razdoblje od 5 godina te kontinuirano sužavanje opcija. Strateško planiranje vrši se kroz operacijsko planiranje za razdoblje od 3 godine i kroz akcijsko planiranje za 1 godinu. Strateški planovi su relativno fiksni dok operacijski i akcijski moraju biti prilagodljivi. Strateški plan je osnova za planiranje ljudskih potencijal.

Na bazi strateškog plana pravi se plan ljudskih resursa u organizaciji koji ima namjera da osigura i zadrži broj i kvalitet zaposlenih koji su potrebni organizaciji, postiže njihovu maksimalnu proizvodnost (radi razvoja organizacije ali i zadovoljstva zaposlenih), te predviđa probleme nastale zbog potencijalnih viškova ili manjkova radne snage.

Najvažniji zadaci planiranja razvoja ljudskih resursa su: 1. Analiza razvoja ljudskog resursa i njihova obuka, 2. Usporedba rasta ljudskih resursa u orgaizaciji, granama, regiji, 3. Spoznaja veza odnosa i faktora koji djeluju i utiču na razvoj ljudskih resursa, 4. Izrada projekcije rasta i obuke ljudskih resursa,te 5. Priprema modela donošenja i realizacije integralnih planova ljudskih resursa.

2.3.2 Kompetencije

Competences

Kod kompetencija značajno je uočiti da se razvoj zaposlenih razlikuje od njihove obuke, obzirom da razvoj nastaje kao rezultat iskustva i zrelosti u čemu je obuka svakako značajan činilac. Postoje određeni poslovi (pretežno rutinskog karaktera) u kojima se nivo obučenosti može identifikovati sa nivoom razvoja u karijeri. Međutim, u oblastima gdje dominira prosuđivanje, donošenje odluke, komunikacije to nije slučaj jer se, sa jedne strane, ovi elementi mogu ali i ne moraju razviti sa vremenom, dok, sa druge, razvoj takvih profila se može ostvarivati kroz određena životna iskustva ili kao dio nekih planiranih programa (Gunz, 1998),. Tako se dolazi na teren kompetentnosti koja u najopštijem smislu predstavlja standardizovani zahtjev za pojedinca da obavi specifičan posao na ispravan način. Spoj znanja, vještina i ponašanja se koristi za unapređenje učinka, a iz ugla pojedinca to je stanje u kome je on adekvatno kvalifikovan odnosno ima sposobnost da obavi jednu specifičnu ulogu.

54

Da bi mogla da prati razvoj kompetentnosti svojih zaposlenih, organizacija treba da uspostavi mjerljivost kompetentnosti svojih zaposlenih. Ova mjerljivost je vrlo svojstvena prirodi određene kompetentnosti, ali su i njeni pokušaji da se uspostave opšti nivoi razvoja kompetentnosti zaposlenih. Vrijedan pomena, makar zbog svoje široke mogućnosti primjene, jeste poredak koji je uspostavio Drajfus (Dreyfus, 2004), koji vidi razvoj kompetentnosti u sedam nivoa:

•

•

Novajlija Ponašanje strogo prema pravilima, potpuno nefleksibilno Početnik sa iskustvom Uoč

• ava situacione aspekte

„Prakticionista“ (Practitioner – eng.) Djeluje znajući dugorč

• one ciljeve i planove

„Prakticionista sa znanjem“ Sagledava situaciju u cjelini i djeluje iz lič

• nog uvjerenja

Ekspert Ima intuitivno razumjevanje situacije i usresređ

• uje se na glavne aspekte

Virtuoz Ima visok nivo kompetentnosti, unapređuje standarde, ima lakoć

•

u i kreativan put obavljanja stvari Maestro

Historijske promjene u oblasti kroz pronalaske i uvođ

• Kompetentnost za ciljeve: Potpuno se identifikuje sa ciljevima organizacije djelujui sa pozicija poželjne budućnosti, a u skladu sa vrijednostima svoje organizacije;

enje radikalnih inovacija. Kada se kompetentnost ne sagledava sa aspekta struke, već sa horizonta organizacije,

tada je za samu organizaciju primarni cilj da kompetentni ljudi daju njoj neprekidan doprinos. U tom smislu, organizacije definišu primarne zadatke koji ishode četiri osnovne kompetentnosti (Spenser, 1993):

• Kompetentnost za odnose: Stvara i održava veze sa svim stejkholderima organizacije;

• Kompetentnost za učenje: Stvara i traži situacije koje omogčuavaju da se pokušavanjem sa više rješenja riješi neki osnovni zadatak i to učini dijelom budućeg iskustva;

• Kompetentnost za promjene: Ponašati se na novi način kada će to promovisati ciljeve organizacije što će doprinjeti ostvarenju poželjne budućnosti. Ovakvo gledanje na kompetentnost vidi njen razvoj kao neprekidni proces stvaranja i povratnog djelovanja. Takav proces zahjteva i posebno okruženje u kojem su pravila neophodna da bi se uvele novine, a da se, u isto vrijeme, ljudi na višim nivoima kompetentnosti sistematski krše pravila, kada situacija to zahtjeva. U literaturi se ovakav poredak identifikuje kao „organizacija koja uči” (learning organization).

2.3.3 Motivacija i kreativnost

Motivation and creativitiy

Uspješnost na radu uključuje aktivnosti motivacije, kreativnosti i ocjenjivanja uspješnosti. Motivacija za rad dominantni je problem u području upravljanja ljudskim resursima. Bitan razlog potrebe koncipiranja radne motivacije jeste potreba razumijevanja mehanizama ponašanja kao osnove za izgradnju sistema motivisanja. Jedan od ključnih strateških zadataka menadžera organizacije postaje uspješno upravljanje ljudskim resursima i u kontekstu toga izgradnja cijelog sistema motivacije.

55

Problem dugoročnog zadržavanja jezgre visokokvalitetnih kadrova i motivacije svih zaposlenih na maksimalni angažman i identifikaciju sa preduzećem i stalan kreativni doprinos uključuju dva osnovna pitanja:

1. kako mjeriti radne rezultate i doprinos ljudi?, te 2. kako nagrađivati njihov rad i razviti takav sistem motivacije koji će ih ne samo

zadržati u organizaciji nego i stalno poticati na veće radne doprinose, što je objašnjeno u poglavlju sedam?

Uz prvo pitanje vezani su problemi utvrđivanja kriterija i metoda mjerenja i procjenjivanja radnog doprinosa, odnosno uspješnosti na jednoj ili više dimenzija (kvaliteta, kvantiteta, inovacije, itd.), a uz drugo razrada valjane i sistemske politike nagrađivanja i niza instrumenata njezine realizacije. Ljudi imaju vrlo različite motivacijske strukture i različite poticaje i zahtjevaju veoma široku i raznoliku osnovicu motivisanja.

Za jedne su dominantni motivatcijski faktori materijalni dobici i privilegije, za druge plate ili pak uvjeti rada, poslovna i razvojna politika organizacije, klima u organizaciji. Potrebna je kombinacija motivacijskih faktora, materijalnih i nematerijalnih kako bi se obuhvatile u potpunosti potrebe pojedinca. preduzeće mora krenuti od ciljeva organizacije i tek nakon toga mora odgovoriti na pitanja kako operacionalizirati te ciljeve u grupne i individualne i kako mjeriti njihovo izvršavanje. Poslovna organizacija, tj. manadžement dizajnira radne zadatke te poslove u skladu s organizacijskim ciljevima, zapošljava ljude sa potrebnim znanjima i umijećima te ih trenira, motivira i nagrađuje. To su neki od temeljnih aspekata angažmana ljudskih resursa koji omogućavaju uspješno djelovanje, a vrednovanje rada služi prvenstveno praćenju realizacije organizacijskih ciljeva kako bi se pravovremeno razvijala korporativna strategija, te se prilagodilo okruženju jedna od najpopularnijih i najraširenijih metoda upravljanja uspješnošću menedžera i zaposlenika je upravljanje pomoću ciljeva, a prednost je što su menedžeri i zaposlenici upoznati s ciljevima koje treba izvršiti.

Kreativnost koju nosi u sebi pojedinac dolazi do izražaja u određenoj klimi preduzeća i društevnom okruženju iz kojega dolaze poticaji. Stoga je zadatak menadžmenta da prepozna kreativnog pojedinca u preduzeću i osigura uvjete rada u kojima će doći njegove sposobnosti do izražaja i u kojima će on moći kreativnost dalje razvijati. Brojne su tehnike razvoja kreativnih sposobnosti, poput analitičkih u koje se ubrajaju tehnika listinga, input-output tehnika, tehnika "za" i "protiv", tehnike slobodnog toka asocijacija, brain storming te Gordonova tehnika. Uspješnost u radu je trajna briga subjekata organizacije i upravljanja ljudskim resursima te je stoga nužno poticanje svega što ima za posljedicu uspješnost u radu (Mahapatro, 2010). U tome imaju važnu ulogu motivacija, kreativnost i ocjenjivanje uspješnosti

2.3.4 Obuka

Training

Identifikacija potreba za obukom Identification of training needs

•

Za uspješnu obuku, potrebno je izvršiti opsežna praćenja, koja se zasnivaju na činjeničnom stanju, koje mora uzeti u obzir radna mjesta, problemi koji nastaju kao posljedica neobučenih ljudi i sl. Kod definisanja potreba za obukom, potrebno je voditi računa o sljedećm:

•

osobe na rukovodećim funkcijama okupljaju sve zaposlenike koji obavljaju isti posao;

•

svim zaposlenicima potrebno je uputiti pitanje da zapišu svojih deset najvažnijih potreba za obukom; nakon zapisivanja svih potreba, odnosno prijedloga od strane zaposlenih, potrebno je napraviti prioritete, vodeći računa da se prijedlozi ne ponavljaju,

56

•

Odabir polaznika Selection of participants

Nakon odabira oblasti u kojoj će se provesti obuka, potrebno je odlučiti o lokaciji, gdje će se obuka održati i ko će biti prisutan na obuci, što je za manje organizacije presudno. Zbog činjenica, da su zaposlenici često zauzeti obavezama, i da je proces obuke često skup, posebno u vremenu recesije i ekonomske krize, potrebno je pažljivo odabrati koja obalst i koji zapolseni će pohađati obuku. Metode obučavanja Methods of

kada se definiraju prioriteti za obukom, onda se potvrđuje da li su sve generisane ideje prave za ispunjavenje obaveza zaposlenika.

training

Postoje dvije vrste obuke na raspolaganju organizacijama: on-the-job i off-the-job tehnika. Na osnovu individualnih okolnosti, odnosno “ko”, “šta” i “zašto” pohađati odgovarajući treninga, potrebno je utvrditi metodu koju koristiti priliom obučavaja (Jyoti, 2006):

On-the-job metoda (na poslu) je metoda koja se koristi sa zaposlenicima u vremenu kada oni obavljaju svoje redovne poslove, jer na taj način se ne gubi vrijeme dok zaposleni uče. Nakon pripreme plana za obučavanje, zaposlenici se obavještavaju o detaljima obuke, koji uključuju, datum, vrijeme, način rada i sl. Ova metoda uljučuje orjentaciju na posao, upute obučavanja, nadgeldanje zaposlenih u njihovom samostalnom radu, asistiranje i rotacije na poslu i treningu.

Off-the-job (van posla) je metoda koja uključuje predavanja, posebne studije, filmove, televizijske konferencije ili rasprave, studije slušanja, igranje uloga, simulacije, programiranje nastave i laboratorijske obuke van radnog mjesta, a prema utvrđenom planu i programu obuke. Priprema obuke Preaparation of training

Organizacije koje planiraju svoje trening procese su uspješnije od onih koji to ne čine. Većina menadžera u organizaciji za svoje zaposlene žele uspjeh, ali i da sudjeluju na obukama koje za cilj imaju poboljšanje šanse za uspjeh.

Dobro osmišljena obuka može biti od pomoći organizaciji da dođe do određenog cilja Program koji organizacija priprema treba biti usklađen sa strategijom i njenim ciljevima što će imati za posljedicu poboljšanja produktivnosti i ostvarenja drugih ciljeva koji su postavljeni u misiji obuke (Bahtijarević – Šiber, 1999)

• Organizacije kao cjeline

. Osposobljavanje zaposlenika može se ocijeniti analizom tri osnovna područja ljudskih

resursa:

• Karakteristike posla i • Potrebe pojedinaca.

Provedba obuke Implementation of training

Nakon što je isplaniran plan obuke, potrebno je istu provesti prema planu, odnosno da svi oni koji pohađaju obuku da budu uključeni u istu.

• Pravilno dafinisanje organizacijskih ciljeva,

Organizatori obuke, koja se provodi, a sve u cilju njene uspješnosti, treba da vode računa o sljedećem:

57

• Utvrditi program obuke, • Definisati ciljeva obuke, • Odlučiti koga obučavati, • Razviti metode obuke, • Upravljati obukom, • Procjeniti uspjeh provedene obuke. Odgovorna osoba u organizaciji u kojoj treba da se provede obuka, je odgovoran za

kontakte sa edukacijskom kućom i organizovanje obuke/edukacije zaposlenika. Ukoliko se obuka obavlja u organizaciji, odgovorna soba obezbjeđuje potrebne resurse za provođenje edukacije. Osoba zadužena sa organizaovoanje obuke u organizaijic je obavezna na vrijeme informisati polaznike, i sve ostale o terminu edukacije. Za vrijeme provođenja obuke, odgovarajući rukovodioci službi su odgovorni za organizaciju procesa kako bi nadomjestili odsustvo polaznika. Kontrola obučenosti polaznika Control of succes of training participants

Nije dovoljno obaviti obuku (i voditi zapise o njoj), već je potrebno ocjeniti njenu efektivnost. Izvjesni poslovi mogu da zahtjevaju specifičan nivo osposobljenosti da bi bili obavljeni adekvatno (tj. interna provjera, zavarivanje, ispitivanje bez razaranja...). Takođe, za izvjesne poslove je potrebna odgovarajuća kvalifikacija (vožnja kamiona, viljuškara...).

U cilju dokazivanja osposobljenosti zaposlenih neophodno je održavati zapise. Takođe, neophodno je održavati zapise o izvršenoj obuci zaposlenih i rezultatima koje su oni tokom nje postigli. Složenost ovih zapisa zavisi od njihove namjene. Treba imati na umu da je detaljnost procedura koje su dio organizacije, koje se bave obukom obrnuto proporcionalna osposobljenosti zaposlenih. Što je viši nivo osposobljenosti procedure su opštije. Međutim, osposobljenost zaposlenih neophodno je prikazati i dokazati.

Najjednostavnija forma zapisa su formulari sa potpisom koji potvrđuju osposobljenost zaposlenih da koriste određenu opremu, obavljaju određene procese ili slijede izvjesne procedure. Zapisi treba da sadrže jasan iskaz da su zaposleni osposobljeni za obavljanje posla za koji su obučavani. Efektivnost obrazovanja i obuke treba ponovo ocjenjivati u određenim vremenskim intervalima, kako bi se potvrdilo da je održan nivo postignute osposobljenosti.

Obuku treba da vrše osobe adekvatne kvalifikacije, sposobnosti i iskustva. U tu svrhu, potrebno je održavati zapise koji prikazuju kvalifikovanost osoba koje vrše obuku. Kursevi na pojedine teme treba da budu akreditovani od odgovarajućeg tijela, kako bi obuka bila priznata kao adekvatna. Audit ljudskih resursa Human resuorces audit

Audit ljudskih resursa je proces ispitivanja politika, procedura, dokumenata, sistema i praksi u skladu sa ljudskim resursima organizacije. Prijedlog audita jeste da otkrije snage i slabosti u neprofitnom sistemu ljudskih resursa i sva ostala pitanja koja trebaju biti riješena. Funkcionisanje audita je najbolje kada je fokus na analiziranju i poboljšanju djelovanja ljudskih resursa unutar organizacije. Audit je sam po sebi dijagnostički alat, ne perspektivni instrument, pomaže u identifikaciji onoga što nedostaje ili se treba poboljšati ali ne govori šta se treba uraditi kako bi se riješila ova pitanja.

Sa auditom ljudskih resursa organizacija može pronaći najuzbudliviji, jeftin i lako dostupan izvor talenata u svijetu vlastite radne snage. Kada je jednom uspostavljen audit i kada se posjeduje u potpunosti sa maximiziranim sistemom ljudskih resursa, organizacija može objektivno sagledati na ono što još uvijek nedostaje i tek tada postoji mogućnost da popune potrebe izvana, opremanjem novih ljudi.

58

U sažetku Sigmunda Freud stoji da u životu je sve stvar ljubavi i rada. Istinski uspijeh osobe koja ostvaruje maksimalan doprinos kompaniji, voli svoj posao. Individua koja ne voli svoj posao može dati osrednji rezultat ali nikako maksimum od sebe.

Audit ljudskih resursa predstavlja audit procedure koje trebaju procijeniti da li su funkcije ljudskih resursa na nivou koje mogu da obavljaju svoju funkciju i zadovoljavaju svrsi kojoj su namijenjeni.

Tim auditora će u procesu auditiranja ljudskih resursa objediniti podatke od zaposlenika kako bi pronašli koliko dobro su njihove potrebe zadovoljene. Povratne informacije uposlenika su sadržane u platama, naknadama, superviziji, planiranju karijere i ocjenjivanja. Izostajanja, sindikati imaju veću vjerovatnost da se dogode onda kada se ne ispunjavaju potrebe uposlenika. Učinkovitost odjela ljudskih resursa se može ogledati po svojoj sposobnosti da zadovolji potrebe zaposlenika dok u isto vrijeme služe interesima organizacije (Mahapatro, 2010).

To spada u područje promjenjenih istraživanja: 1. Komparativni pristup (u ovom pristupu organizacija koja ima bolju praksu ili

rezultate se uzima kao model. Audit tim auditira rezultate kompanije sa najboljim praksama organizacije koja je model);

2. Pristup tijela izvana (u ovom pristupu standarde postavljaju konsultanti ili se preuzimaju od objavljenih nalaza koji služe kao mjerilo za audit tim);

3. Statistički pristup (ovaj pristup se oslanja na parmametre mjerenja kompanije iz postojećih informacionih sistema. Iz postojećih zapisa audit tim generiše statističke standarde iz aktivnosti i programa koji su evaluirani);

4. Pristup usklađenosti (ovaj pristup se koristi kako bi se utvrdilo da li poduzete ranje slijede zakonske zahtjeve, politiku kompanije i procedure. Audit tim ovdje često ispituje uzorak za zapošljavanje, naknade, disciplinu i ocjenu zaposlenika);

5. MBO ‘Management By Objectives’ pristup (princip u kojem menadžeri i stručnjaci postavljaju ciljeve u svom području odgovornosti nakon čega stvaraju posebne ciljeve prema kojima ovaj učinak se može mjeriti. Audit tim dolazi do stvarne učinkovitosti upoređivanjem sa predhodno postavljenim ciljevima.

Audit tim koristi kombinaciju nekoliko alata za prikupljanje informacija za prikupljanje podataka o organizaciji i aktivnostima ljudskih resursa. Ovi alati uključuju intervjue, ankete, historijske analize, vanjeske podatke i eksperimente ljudskih resursa. Svaki od alata omogučava djelimično uvid u učinkovitost aktivnosti kompanije. Vještim korištenjem alata, audit tim može dobiti uvid u učinkovitost organizacije po pitanju aktivnosti ljudskih resursa.

Razgovori zaposlenika i manadžera često pružaju usluge auditiranja i moćan su alat za prikupljanje informacija o aktivnostima ljudskih resursa i utvrđuje područja koja je potrebno poboljšati. Razgovori se mogu voditi sa obje strane kako bi se utvrdili razlozi problema, npr. izostajanje sa posla.

Gdje su kritike na mjestu, promjene bi se trebale uraditi. Međutim, uposlenici bi trebali biti obrazovani i obućeni kako bi mogli objasniti razloge za postupke koji su razlog zabrinutosti.

Izlazni intervju sa uposlenicima inače se vode kako bi iznjeli svoje stavove i iskustva stečena unutar organizacije. Ova pitanja su često rijetko pregledana da bi se na kraju saznalo da su ukazivali na uzrok problema, izostanaka i nezadovoljstva. Odjel za ljudske resurse bi trebao više obračati pažnju na izlazne intervjue, razlozi nezadovoljstva moraju biti proučeni kako bi se utvrdilo da li postoji trend podjele među odjelima ili rukovoditelja.

Trajanje intervjua je često vremenski ograničeno stoga postoji trend između odjela za ljudske resurse da svoje istraživanje prošire korištenjem upitnika. Upitnici mogu dovesti do iskrenijih odgovora od onih koji se mogu dobiti intervjuom licem u lice.

59

Analiza historijskih zapisa može otkriti važne podatke. Otkriva usklađenost sa zakonima i politikom organizacije i procedurama, također se mogu odrediti uspjeh ili neuspjeh akcijskih planova kako bi se minimizirale posljedice problema. Specifična područja mogu uključivati sigurnost i zdravlje ljudi, pritužbe, naknade, afirmativne akcije, programe i politike. Vanjski podaci također mogu biti korisni u davanju podataka za audit tim na osnovu kojih mogu biti ocjenjene aktivnosti djelovanja organizacije. Takve informacije mogu biti dostupne od raznih javnih i privatnih agencija i vladinih odjela. Primjeri uključuju visinu plate, naknade, dob, spol, obrazovanje i dr. Još jedan alat dostupan audit timu za ljudske resurse jeste usporedba eksperimentalne grupe sa kontrolnom grupom pod realnim uvjetima. Takvi eksperimenti se obično provode u istraživanju zaposlenika, njegovog izostajanja, naknada, zadovoljstva poslom i sigurnosti.

Kao rezultat audita ljudskih resursa male organizacije koriste ad hock aranžman koji često ograničava procjenu odabranih područja. Velike organizacije imaju audit tim koji je često sličan onim koji obavljaju finansijsku reviziju. Audit timovi su veoma korisni kada su odjeli decentralizirani u regionalne ili terenske urede. Kroz sprovođenje audita organizacija održava dosljednost u svojoj praksi čak i ukoliko postoji više različitih lokacija.

Svrha audita ljudskih resursa jeste da osigura stručnu i objektivnu perepektivu organizacije u pogledu napora ljudskih resursa, identifikaciju područja koja se mogu poboljšati i preporuke za eventualne promjene uključujući i međusobno poštivanje unutar organizacije. Bez obzira na vrstu organizacije ili na veličinu, audit ljudskih resursa je jednostavan i sveobuhvatan alat za analizu i poboljšanje svoje učinkovitosti kao funkcije. Audit je sastavljen od četiri glavna koraka:

1. Odrediti željene prakse auditiranja ljudskih resursa za organizaciju; 2. Procijeniti trenutnu praksu protiv kriterija koji je već uspostavljen; 3. Analizirati rezultate; 4. Uspostaviti ciljeve poboljšanja i poduzeti akciju. Ovaj pristup od četiri koraka se može ponavljati kao i godišnje planiranje i

postavljanje ciljeve procesa. Proces je moguće mjeriti prema postavljenim ciljevima i kontinuirano poboljšanje ciklusa.

Svrha(e) audita može poslužiti iz bilo kojeg od sljedećih razloga: • Da pojasnimo željene prakse rada ljudskih resursa i uloge unutar organizacije, • Da bi se uspostavila osnovica za buduća poboljšanja, • Za procjenu trenutne učinkovitosti, • Za standardizaciju prakse na više lokacija unutar organizacije, • Za procjenu sadašnjih znanja i vještina potrbnih za praktičare ljudskih resursa te, • Da bi se poboljšale preformanse na ključne kupce unutar organizacije

(Mahapatro, 2010). Prvi korak – Definisanje audit izvještaja Definisanje željenih audit praksi se mogu definisati na razne načine. Dobra polazna tačka jeste da se određeno vrijeme razmisli o zakonskim zahtjevima i programima kojim odjel mora upravljati. Zatim, potrebno je uzeti u obzir područje odgovornosti i tradicionalne prakse koju audit ljudskih resursa pokriva. Ona mogu uključivati planiranje ljudskih resursa, zapošljavanje, naknade, pogodnosti, obuku, razvoj, sigurnost i dr. Proces popunjavanja radnih mjesta je dokumentovan tako da se odgovornost svake osobe u procesu jasno vidi i razumije. Ocjena svakog zaposlenog je izvršene u organizaciji. Novi uposlenici ispunjavaju novi zakupljeni orjentacijski program ključne politike i procedera kompanije unutar prvih 30 dana. Postoji proces rješavanja problema koji je dobro svaćen i korišten od strane zaposlenika. Kao što se može primjetiti, definicije mogu biti potpune ili opširne odnosno detaljne, zavisno od želje programera. Na početku bolje je da se načini više općeniih ideja i unapređenja iz godine u godinu u područiju koje odredite za podizanje razine obavljanja.

60

Drugi korak - Procjena trenutne prakse Procjena trenutne prakse zahtijeva da bude objektivna. Dobar pristup podrazumijeva tražiti dokaze koji podržavaju ili odbacuju svaku izjavu. Dokazi mogu biti u obliku politika i procedura, izlaz iz ankete među uposlenicima, intervjue sa ključnim klijentima, prikupljanje podataka iz sistema o ljudskim resursima, izvještaji izdati u regulatornim odjelima, statistika itd. Treći korak – Analiza rezultata Važno je prepoznati prednosti i mogućnosti za poboljšanje. Kada su rezultati pregledani, teme će se pojavljivati kao specifična područja ljudskih resursa. Npr., jedna organizacija može biti vrlo jaka i upravljati pravnim zahtjevima, sa druge strane, možda je potrebno poboljšanje u razvijanju više razine sistema definicija. Još jedna organizacija može biti vrlo jaka u područjima kao što su sigurnost ali je potrebno poboljšanje u komunikacijskoj praksi. Pregled podataka u različitim perspektivama je korisna kako bi formulisala sliku ukupnog audita ljudskih resursa. To može održati pozitivan učinak poduzetnih radnji predhodnih godina kao i pružiti aktivnosti za buduće aktivnosti. Četvrti korak – Uspostava poboljšanja, ciljevi i poduzete akcije Idealno vrijeme za završetka audita je neposredno prije godišnjeg planiranja procesa. Uz audit možete iskoristiti svoje uvide u postavljanju ciljeva za sljedeću godinu. Postoje dva aspekta postavljanja ciljeva: održavanje dobre tekuće prakse i razvoj poboljšane prakse. Poznavanje kapaciteta i sposobnosti odjela ljudskih resursa i sistema dobra je osnova za uspostavu realnog i ostvarivog plana.

Dobre prakse trebaju postati dio sistema ljudskih resursa tako da se oni javljaju kao pouzdan i predvidiv način. Nakon što je proces ili program dosegnuo tu razinu, možete očekivati učinkovitiji razvoj organizacije. Rezultat audita – izvještaj o auditu

• Stepena direktnosti materijalnih dobiti, odnosno reakcije pojedinca - materijalna dobit i

Nakon što je revizija završena audit tim će izraditi nalaz i preporuku audit tima u izvještaju o ljudskim resursima organizacije. Ovaj izvještaj je sveobuhvatna definicija aktivnosti ljudskih resursa uključujući i pohvale za učinkovite prakse i preporuke za poboljšanje prakse koja je manje učinkovita. Priznavanje i dobre i loše prakse čine uravnotežen i prostor za šire prihvatanje izvještaja. To je sveobuhvatan opis aktivnosti audita ljudskih resursa koji za menadžere organizacije sumira ciljeve, odgovornosti i dužnosti. Problemi uposlenika su također istaknuti te loše prakse koje su otkrivene tokom audita. U izvještaju se također mogu uvrstiti druge povratne informacije kao što su stavovi operativnog menadžera za ljudske resurse. Kompenziranje i nagrađivanje Compensation and awarding

Promatrana u kontekstu motivisanja za rad, ali raznolikih i spcifičnih strategije koje se unutar nje razvijaju u savremenim preduzećima, materijalna odnosno finansijska stimulacija nije jednoznačan i jednodimenzionalan koncept, ona je složen konstruktor različitih oblika motivisanja usmjerenih na osiguranje i poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih i finansijskih kompenzacija za rad. Različite strategije koje obuhvata mogu se analizirati i klasificirati u pogledu dvije dimenzije:

• Uloge individualnog rada i ponašanja u njihovom ostvarivanju.

61

Kada se radi o stepenu direktnih materijalnih odnosno finansijskih primanja i ukupnih kompenzacija zaposlenih u nekom preduzeću, može se govoriti o dvije temeljne vrste ili kategorije finansijskih kompenzacija:

• direktnim materijalnim, finansijskim dobitcima koje pojedinac dobiva „u novcu“ i „na ruke“ i

• neizravnim materijalnim oblicima koje pridonose individualnom materijalnom standardu iako ih zaposleni ne primaju neposredno u obliku plaće ili uopće novca.

2.3.5 Zaključak

Conclusion

Kao što je naglašeno menadžer projekta rukovodi projektnim timom čiji je zadatak da koordinacijom učesnika i vođenjem poslova dovedu projekat do efikasnog završetka. Dakle, direktno rukovodi članovima projektnog tima. U upravljanju realizacijom projekta, vođa projekta ili projekt menadžer ima nekoliko veoma značajnih uloga koje mora kvalitetno da obavi, a to su:

• lider tima, • osoba koja odlučuje, • stvaralac pozitivnog okruženja i integrirajući faktor.

Obzirom da vođa, ima centralnu i odlučujuću poziciju u projektu, vođa projekta ima mogućnost da povezuje i integriše napore članova projektnog tima i drugih interesnih grupa u projektu u cilju efikasnog završetka projekta, zbog ovoga je veoma važno da ista osoba ima kako podršku najvišeg rukovodstva lokalne zajednice tako i ključnih interesnih grupa. Vođa projekta ima i veoma značajnu ulogu komunikatora u povezivanju svih učesnika u projektu. On predstavlja središno komunikaciono mjesto u projektu, tj. čvorište svih bitnih i nebitnih informacija. On mora da pronađe način da selektuje, analizira, prenese i distribuiše različite informacije interesnim grupama. Ovdje svakako postoji jedna specifičnost jer interesne grupe lokalnih zajednica su prilično kompleksne. Da li su to samo građani koju podnose određeni zahtjev po osnovu upravnog postupka i radnji ili svi građani lokane zajednice, da li su to i druge organizacije (škole, NVO, ustanove) i dr.?). Zbog svega navedneog, uloga menadžera projekta u lokalnim zajednicama je prilično kompleksna, te se izboru istih mora pristupiti na veoma pažljiv način. Upravo prepoznavajući ovu problematiku, navedne međunarodne organizacije su u većem broju lokalnih zajednica provele veći broj obuka i treninga vezanih za unapređenje ljudskih resursa sa aspekta njihovih znanja i vještina, što je svakako rezultiralo, da je trenutno lokalna uprava najbolji dio javne uprave u BIH. 2.4. ŠTA JE TO MENADŽMENT PROMIJENA?

WHAT IS CHANGE MANAGEMENT?

Katrin Muler IFAS, Birkenfild, Germany

Menadžment promjena je strukturalni pristup tranzicije pojedinaca, timova i organizacija iz trenutnog stanja u željeno buduće stanja.U profesionalnom smislu ovaj termin obično znači “razvoj u pogledu biznisa za neku datu organizaciju”. U svom radu Change Management 101: A Primer, Fred Nikols (Nikols, 2010) navodi “u svojim razmišlljanjima šta se podrazunijeva pod terminom menadžment promijena, izdvoja četiri osnovne definicije:

• Zadatak upravljanja promjenama (od reaktivnog ili proaktivanog stava) • Područje profesionalne prakse (uz značajne razlike u sposobnosti i vještina

između praktičara) • Stablo znanja (koje se sastoji od modela, metode, tehnike i drugih alata)

62

• kontrolni mehanizam (koji se sastoji od zahtjeva, standarda, postupaka i procedura)”.

Naučno posmatrano, menadžment promjena, je stoga okvir i postupni pristup za planiranje i učinkovitije provođenje budućih promjena unutar organizacije, kao i za upravljanje i suočavanje s već događenim promjena. Filozofski, menadžmentu promjena, može se pristupiti kao umjetnosti koja priznaje da nije organizacija u postupku promjena, to su pojedinci unutar organizacije koji se mijenjaju. Stoga zadatak menadžmenta promjena je naučno holistički prtistup “koji uključuje upravljanje njegovog utjecaja na ljude” (Nikols, 2010). Stoga kao multidisciplinarna nauk, modeli, alati, metode i tehnike koje koriste menadžmentu promjenazahtjeva stručnjake iz različitih disciplina “psihologije, sociologije, poslovne administracije, ekonomije, industrijski inženjering, sistemsko inženjerstvo i proučavanje ljudskog i organizacijskog ponašanja” (Nikols, 2010).

Tabela 2.4. Vrste menadžmenta promjena Table 2.4 The types of management changes

Individualni menadžment promjena Organizacioni menadžment promijena

Razumjevanje kako da se osoba promjeni uspješno

Razumijevanje alata neophodnih da se individua promjeni uspješno

Organizacije se ne mijenjaji, a individue mijenjaju. Nije bitno koliki projekat vodite, uspjeh projekta zavisi od pojedinaca koji obavljaju pojedinačne poslove, odnosi se na sve zaposlene obuhvaćene procesom promjena. Efektivan menadžment promjena zahtjeva razumijevanje kako da se jedna osoba promjeni uspješno.

Ukoliko se promjene provode postupkom osoba po soba potrebno je obezbjediti procese i alate koji ove procese omogućuju. Alati kao što su komunikacija i treninzi se promjenjuju u slučajevima kada nije moguće obezbjediti strukturalni pristup. Kada postoje jasne perspektive procesa organizacionih promjena, potrebno je definisati jasan stepen promjena I načina kako koristiti set raspoloživih alata za vođu projekta.

IZVOR: Change Management Learning Center, 2011 2.4.1 Pristupi

Approaches

2.4.1.1 Organizacijski menadžment promjena Organisational Change Management

Prosci pristup (http://www.change-management.com/) Prosci organizacijski menadžment promjena procesa upravljanja je izgrađen u koracima koji projektni tim može dovršiti za određenu promjenu ili inicijativu i sastoji se iz: Faza 1 Priprema za promjene Prva faza u Prosci metodologiji usmjerena na pripremu. Ona odgovara na pitanje: “koliko je menadžment promjena potreban za taj projekat” Prva faza predviđa svjesnost situacije koja je važna za uspješno upravljanje promjenama. Izlazi iz faze 1:

• Promjena osobina profila • Profil organizacijskih atributa • Promjena strategija upravljanja • Promjena strukture za upravljačkog tima

63

• Procjena sponzora, struktura i uloga

Faza 2 Upravljanje promjenama Druga faza Prosci procesa je usmjerena na stvaranje planova koji su integrisani u projektne aktivnosti - ono što ljudi obično misle kada govore o menadžmentu promjena. Na temelju Prosci istraživanja, postoji pet planova koji bi trebalo biti ostvareni da pomognu pojedincima tokom kretanje kroz ADKAR model. Faza 3 Jačanje promjena Jednako kritična, ali većinom često predvidiva, treća faza Prosci procesa pomaže projektnim timovima stvaranje posebnih akcijskih planova za osiguravanje održivosti promjena. U ovoj fazi, projektni timovi razvijaju mjere i mehanizme da vide da li je promjena zaživjela, kako bi se osiguralo da zaposleni rade svoj posao na novi način u cilju postizanja uspjeha. Olsbridžov (Alsbridge) okvir Menadžmenta promjena Konzultantska firma Alsbridge koristi dole prikazan dijagram kako bi opisala okvir za menadžment promjena:

Slika 2.8. Olsbridžov (Alsbridge) okvir Menadžmenta promjena

Figure 2.8 Olsbridžov (Alsbridge) Change Management Framework

Segmentima u kolu opisuju se razne komponente koje u sprikazane zajedno, kako bi se podržali i ostvarili rezultati/inicijative.Važno je da se svi segmenti riješavaju odgovarajućim redom, kako bi se osigurala uspješna provedba promjena. Kultura Uključuje spremnost za promjenu i kako će inicijativa doprinijeti ostvarenju strateških ciljeva organizacije, kao i procjenu sposobnosti i spremnosti pojedinaca i organizacija da asimiliraju promijene. Posebno je važno da se prepoznaju i artikuliraju potencijalni blokatori i da se dogovori postavljenim strategijama i planovima kako se ne bi iskočiilo iz zadatih inicijativa. Organizacija Obuhvata dizajn novog svijeta, uključujući operacijski model organizacijske strukture, pravila, okvire nadležnosti i upravljanja i okvire odlučivanja. Rukovodstvo

64

Ova aktivnost ima za cilj pojasniti kako će se promijena inicijativa provesti i osposobljavanje vođa da provode svoje uloge. Specifične aktivnosti uključuju definisanje uloge liderskog tima, liderski tim će raditi zajedno tokom provedbe inicijative i naknadno, kao i uloge i odgovornosti pojedinih vođa. Ova aktivnost može identifikovati potrebu za obuku i / ili treniranje vođa i potencijalnih vođa. Ljudske sposobnosti Ova aktivnost ima za cilj uspostavu vještina i sposobnosti potrebnih za nove promjene, te kako postići te zahtjeve, uključujući i vještine revizije, analize, posao i pravila i planiranje karijere. Uključivanje onih koji će voditi nove promijene u organizaciji je ključ za uspjeh ove aktivnosti. Izvršenje Ova aktivnost osigurava isporuku novih modela ("making it happen"). To uključuje i "tvrdi" isporuku u obliku projektnih planova, događaja, izvještaja o napretku i analize budžeta, i "meke" isporuke u obliku komunikacije i upravljanja sudionika. Kontinuirano poboljšanje Obuhvata "život nakon promjene" i uključuje okvire i procese (npr. upravljanje učinkom, uravnotežen bodovni sistem i nagrade, poravnanja i td.) za mjerenje učinkovitosti promjena, mehanizme kako bi se osiguralo da se mogućnosti za daljnje poboljšanje identifikuju kako bi se djelovalo pravovremeno. To je veoma važno za upravljanje očekivanjima svih onih pod uticajem promjena, tako da će se oni naviknuti na ideju da je promjena stalna u novom modelu.

2.4.1.2 Individualni menadžment promjena

Individual Change Management

ADKAR Prvi korak u upravljanju bilo koje vrste organizacijske promjene je razumijevanje o tome kako upravljati promjenama jednog pojedinca. Prosci model pojedinačnih promjena naziva se ADKAR - skraćenica za (Awareness) svijesnost, (Desire) želja, (Knowledge) znanje, (Ability) sposobnost i (Reinforcement) jačanje. U biti, da bi napravili uspješno promjenu, jednoj individui je neophodno:

• Awareness Svesnost o potrebi promjena

• Desire Želju za učestvovanje i podršku promjenama

• Knowledge Znanje o promjenama

• Ability Sposobnost sprovođenja odgovarajućih znanja i vještina

• Reinforcement Jačanje održivosti promjene

ADKAR opisuje uspješne promjene na individualnom nivou. Kada organizacija preduzima inicijative, promijene će se desiti samo kada zaposleni koji moraju raditi svoj posao drugačije mogu reći sa sigurnošću, “Ja imam svjesnost, želju, znanje, sposobnost i volju za napredovanje kako bi se data promjena dogodila”. Zašto je potreban organizacijski menadžment promjena? Why is organizational change management necessary?

Deutsche Banka definiše stabilnost kao “buduću održivost”. To znači da bi se bilo koja organizacija mogla smatrati održivom, ona mora biti u stanju nositi sesa budućnošću i opstati bez obzira na to šta budućnost donosi - to uključuje promjenu. Ekonomski, pravni, tehnološki,

65

ekološki i društvenisistemi se konstantno mijenjaju, ovo ima smisla samo ukoliko se istinski održiva organizacija sastojati od pojedinaca koji su u mogućnosti da proveduplan, i prilagode se promjeni. Menadžment promjena stoga treba biti vrlo važan aspekt održivog razvoja bilo koje firme.

Prednosti integracije menadžmenta promjena, treninga, alata, pristupa i metodologije u kompanijskim administrativnim portfolijima treba da uključuju:

• Više prilagođena organizacija promjenama, brže može odgovoriti na zahtjeve i potrebe kupaca.

• Upravljanjem promjenama, firme mogu povećati svoju konkurentnost i stalno analiziranje povratne informacije o proizvodu, poboljšanju proizvodnje i administracije.

• Za zaposlene, upravljanje promjenama predstavlja priliku za sticanje novih vještina ili“osvježenje” ili poboljšanje starih vještina.

• Jačanjem ljudskih resursa: tako što će se zaposleni uključiti u upravljanje promjenama u organizaciji, njihova lojalnost firmi će se povećati i povećaće se osjećaj pripadnosti i odgovornosti u organizaciji.

• Metodologija menadžmenta promjena osigurava da se promjena može provesti bez negativnog uticaja na dnevne prikazane poslovne rezultate.

• Menadžment promjena pruža način da se predvide izazovi i da se na njih odgovoribrzo i efikasno.

• Promjena procesa upravljanja smanjuje rizik povezan s promjenom • Manadžment promjena pomaže kontrolu troškova povezanih s promjenom

2.5. Procjena okolišnih rizika

Environmental risk assessment

Midhat Jašić Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla Radoslav Grujić Univerzitet Istočno Sarajevo, Tehnološki fakultet Zvornik Drago Šubarić Sveučičište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek Vedran Stuhli

Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla

The paper describes concept of environmental risk assessment, basic point of environmental hazards and environmental risks, as well as the components of risk analysis. In the work is described the main stages in the implementation of environmental risk assessment. The first stage is the formulation of the problem, followed hazards identification, assessment of pollution discharge, hazard characterization, exposure assessment, evaluation and assessment of possible consequences and risk characterization. The risk assessment general approach is described. The basic benefits of environmental risk assessment are indicated. Assessment of environmental risks is important for all levels, ranging from corporations to the highest levels of state and region. Analiza kao i procjena rizika je dio ljudske intuicije kao i načina logičkog razmišljanja, ali se u nauci tek počinju ozbiljnije koristiti tokom 19. vijeka primjenom matematičkih modela pri proračunu distribucija vjerovatnosti i modeliranju hipotetičkih sistema. S vremenom se širi i na ostala područja ljudskog života i rada, te krajem 20. vijeka svoju primjenu nalazi u sistemima sigurnosti životne okoline, sigurnosti proizvodnje hrane, zdravstvu itd. gdje se razvijaju specifični sistem analize rizika.

66

U svom historijskom toku procjena rizika se razvijala i dostigla nivo savremene metodologije koja se upotrebljava u raznim vidovima ljudskog rada. Krajnji cilj je prevencija štetnih efekata koji mogu nastati usljed djelovanja najrazličitijih opasnosti. Tako je procjena rizika postala važan dio različitih djelatnosti, kao što su: sigurnost građana, sport, medicina, zaštite životne sredine, proizvodnje hrane, bankarske kao i brojne druge djelatnosti.

Porastom stanovnštva na zemlji raste mogućnost nastajanja kriznih i incidentnih situacija u svim oblastima ljudskog bitisanja, a nesumnjivo je prisutna u oblasti poljoprivrede, prehrambne i hemijske industrije, te u medicini, veterinarstvu, farmaciji, komunalnim djelatnostima itd. Sprječavanje nastanka kriznih i incidentnih situacija bazirano je na analizi rizika. Mogućnost da se identificira rizik u uzorku zavisi od više faktora, uključujući: distribuciju rizika u seriji i frekvenciju njegovog pojavljivanja. Oni rizici koji su frekventniji, daju se lakše i identificirati.

Među faktorima rizika koji negativno utiču na stanje životne seredine najznačajniji su: • zagađenje zraka, • zagađenje voda, • zagađenje zemljišta, • način zbrinjavanje tečnog i čvrstog otpada, • prisustvo buke • različita elektromagnetna zračenja itd. Posljedica zagađenja okoline su bolesti kao najteži oblik narušavanja kvaliteta života.

Savremena ljudska populacija je zabrinuta za zdravstvenu sigurnost zraka kojeg udišu, vode koju piju i hrane koju jedu, ali i za brojne druge kontakte sa matrijalima koje u sebi nose izvjesne doze hazarda. Svaka osoba podložna je riziku da oboli od bolesti prouzrokovane tim hazardima. Toksične materije unesene sa zrakom i hranom u organizam ljudi i životinja izazivaju čitav niz zdravstvenih poremećaja od promjena biohemijskog i fiziološkog statusa do reproduktivnih i patoloških promjena U ekstremnim slučajevima izazvaju i smrt. S obzirom da je prisustvo kontaminenata stalna odlika životne sredine, rizici povezani sa njima u svim njihovim oblicima mogu se samo ograničiti, ali ne i potpuno eliminisati. Prihvatanje rizika od rezidua i kontaminenata od strane društva treba pravdati koristima koje pruža njihovo korištenje.

U evropskim kao i brojnim nacionalnim zakonima zahtijeva se sistem procjene rizika kao i analiza koja bi trebala garantovati da hazardi koji nastaju u tehnološkim procesima nemaju opasnost za zdravlje ljudi i okolinu. Posebno su značajne skupine okolinskih opasnosti nad kojima se nastoje uspostaviti principi slijedivosti, transparentnosti i analize rizika. Te opasnosti se mogu nalaziti u zraku, vodi i zemljištu, a ispoljavaju se u formi: hemijskih rezidua, patogenih mikoorganizma i njihovih toksičnih metabolita, aditiva u hrani, sirovina porijeklom od GMO, produktata nastalih tokom procesa promjena u proizvodnji hrane itd. Zbog toga dolazi do pojave izvora zagađenja zraka, vode i hrane, koji mogu biti: polutanti iz industrije, polutanti iz domaćinstva, zagađivači iz transportnih sredstava, opasni otpad iz različitih ljudskih djelatnosti, korištenja fosilnih goriva, nekontrolisana upotreba pesticida u biljnoj proizvodnji, nekontrolisana upotreba veterinarskih lijekova u animalnoj proizvodnji, neadekvatnog zbrinjavanja opasnog otpada (elektronski, medicinski, farmaceutski, veterinarski, opasni otpad iz industrije) itd.

Osnovni element politike sigurnosti u oblasti zaštite okoline je analiza okolinskih rizika koja treba da je zasnovana na naučnim spoznajama (tvrdnje zasnovane na dokazima). Na osnovu tih spoznaja vrše se intervencije preko institucija zakonodavne i izvršne vlasti. Kod nedovoljno pouzdane procjene rizika treba da se primjenjuje princip predostrožnosti.

Globalizacija i porast industrijske proizvodnje uzrokuje porast vrsta opasnosti (hazarda), koje proizilaze iz udisanja zraka, pijenja vode, konzumiranja hrane, pa je uslovila da se princip analize rizika prihvati kao međunarodni alat smanjenja negativnog uticaja opasnosti.

67

2.5.1 Koncept procjene okolišnih rizika Concept of environmental risk assessment

Procjena okolišnih rizika dio je analize rizika koja obuhvata više segmenata. Analiza rizika je proces koji se sastoji od tri međusobno povezane komponente: procjene rizika, upravljanja rizikom i obavještavanja o riziku.

Analiza rizika je temelj u implementaciji sistema upravljanja okolinom i jedan od principa savremene legislative.

Treba praviti razliku izmedju procjene rizika i upravljanja rizikom. Brojne su zainteresovane strane kojima je stalo do kvalitete zraka kojeg udišu i vode koju piju ili koriste za industrijske potrebe. To je prije svega stanovništvo koje živi na datom području na kom se analiziraju rizici, ali i veliki broj institucija kako vladinih tako i nevladinih. To su ujedno i faktori koji participiraju u identifikaciji okolišnih problema pa mogu biti: ekonomski (privredni subjekti), politički (političke stranke, zakonodavna i izršna vlast), društveni (obrazovne institucije, zdravstvo) i pravni (sudska vlast).

Slika 2.8. Analiza rizika tri ciljana međusobno povezana područja Figure 2.8. Risk analysis and targeted three interrelated areas

Slika 2.9. Faktori koji participiraju u rješavanju okolišnih problema Figure 2.9. Participating Factors in solving environmental problems

Efikasna komunikacija između svih zainteresiranih strana treba biti osigurana kroz

proces analize rizika. Predostrožnost je neodvojiv element analize. Procena rizika po životnu sredinu i okolinu obuhvata sve ekosisteme, uključujući i

čovjeka. Termin Procjena rizika životne sredine obično ne pokriva rizike pojedinaca ili opšte javnosti, potrošačke proizvode ili izloženosti na radnom mjestu, gdje se primijenjuju drugi posebni zakoni.

Procjena

rizika

Upravljanje

rizicima

Komunikacija u vezi rizika

ekonomski

faktori koji participiraju društveni Politički

pravni

68

Kad je u pitanju procjena okolinskih rizika (ERA skraćenica od Enviromental Risk Assessment) ona uključuje niz koraka:

• formuliranje problema, • identifikacija opasnosti, • procjena ispuštanja zagađenja, • procjena izloženosti, • procjena posljedica, • procjena rizika. Postoji i ekološka procjena rizika koja obuhvata utvrđivanje prirode efekata i

vjerovatnoće pojavljivanja negativnih efekata među biljkama, životinjama, odnosno u životnoj sredini, a što je posledica djelovanja neke zagađujuće supstance ili više supstanci. Na osnovu toga može se zaključiti da je ekološka procjena rizika usko povezana sa okolišnim rizicima. Opasnosti i rizici Hazards and risks

Postoji mnoštvo definicija rizika manje ili više konkretnih ili apstraktnih, ovisno o području na koje se odnose. Prema Oxford Dictionary rizik je: „Vjerovatnoća ili mogućnost da se desi nešto štetno, da dođe do gubitka, povrede ili nekih drugih nepovoljnih posljedica“. Primer druge definicje: „Vjerovatnoća da će se pojaviti neki nepovoljni događaj u određenom vremenskom periodu ili rezultati određenog izazova ili mogućnost postojanja više od jednog štetnog ishoda. “ (Royal Society Report on Risk, 1992).

U svrhu procjene uticaja prisutnost štetne tvari na zdravlje ljudi rizik se definira kao funkcija vjerovatnosti pojavljivanja štetnog uticaja na zdravlje ljudi, te jačina tog uticaja kao posljedica izloženosti štetnom agensu. (Wal i Pascal, 2000). Rizik po ljudsko zdravlje se najčešće definira kao vjerovatnoća koja opisuje stepen ugroženosti zdravlja jedinke, izložene dejstvu određenog zagađivača ili grupe zagađivača. Količina štetne supstance ili zagađivača koja se unosi na mjestu izlaganjana je „doza“. U Uputstvu 51 ISO/IEC, rizik se definiše kao kombinacija vjerovatnoće pojave štete i obim takve štete. Opšteprihvaćena formula koja definira rizik je: Rizik = nivo opasnosti (hazarda) × ekspozicije (izloženost opasnosti)

Termin "opasnost" ne treba miješati sa terminom "rizik" koji, u kontekstu sigurnosti, znači funkciju vjerovatnoće negativnog uticaja na zdravlje (npr. obolijevanje) i intenzitet tog uticaja (smrt, hospitalizacija itd.) prilikom izlaganja specifičnoj opasnosti.

Opasnost ili hazard predstavljau biološki, hemijski ili fizički agens u zraku, vodi ili zemljištu koji nastaje u životnoj okolini, najčešće pod uticajem tehnologije ali i pod uticajem prirodnih faktora. To je stanje u kojem se nalazi ekološki sistem, kada mogu nastati štetne posljedice po zdravlje ljudi ali i biljnog ili životinjskog svijeta.

Okolinska opasnost ili okolinski hazard je generički pojam za bilo koju situaciju, događaj ili stanje koji predstavlja prijetnju prirodnoj okolini i negativno utiče na zdravlje ljudi. Ovaj pojam uključuje teme kao što su zagađenja zraka, vode, tla, ali i prirodne katastrofe kao što su oluje i potresi. Opasnosti se mogu kategorizirati u više vrsta: hemijske, fizičke, mehaničke, biološke i psihosocijalne. Hazardni ili opasni agensi mogu biti: otrovne, zapaljive, eksplozivne, reaktivne, korozivne, nagrizajuće tvari ali i određene aktivnosti ljudi ili prirodne katastrofe. To podrazumijeva da opasnosti mogu biti antropogene i neantropogene. U smislu posljedica i mogućeg rizika mogu biti akutne i hronične.

Značajniji antropogeni uticaji (hazardi) na okolinu su: neodrživo iskorištavanje prirodnih resursa, neodrživo krčenje šuma, polutanti iz industrije, polutanti iz domaćinstva, zagađivači iz transportnih sredstava, opasni otpad iz različitih ljudskih djelatnosti, povećavanje eksploatacija i korištenja fosilnih goriva, nekontrolisana upotreba pesticida u

69

biljnoj proizvodnji, nekontrolisana upotreba veterinarskih lijekova u animalnoj proizvodnji, minska polja, neadekvatno zbrinjavanje opasnog otpada, itd. Kao rizična posljedica tih antropogenih uticaja može biti: pojava različitih akutnih i hroničnih bolesti, globalno zagrijavanje, uništenje ozona - CFC onečišćenja, umanjenje kvaliteta zraka (lebdeće čestice, SOX, NOX

Zdravlje, sigurnost, proizvodnja i okolina su odvojena područja u praksi, ali su i povezana prije svega životnom okolinom. Ova područja se obično nalaze u različitim organizacijskim i upravljačkim strukturama. Međutim, postoje jake potrebe za uvezivanjem između tih disciplina i područja ljudskog djelovanja. Jedna od najjačih veza između ovih područja je da jedan događaj može imati rizičan uticaj na sva tri područja. Na primjer, nekontrolisano ispuštanje radijacije ili toksičnih hemikalija može imati neposredne posljedice u kratkom roku, ali i dugotrajan uticaj na zdravlje ljudi i još dugoročnije na okolinu. Takvi događaji su brojni tokom historije, u najnovijem vremenu značajno je pomenuti Černobil i Fokušimu. Osim toga mogu se navesti primjeri: trovanja živom u Japanu (1950 i 1960), Ontario Minamata bolesti u Kanadi, Itai-itai bolesti zbog trovanja kadmijem u Japanu, Seveso katastrofa (1976) poznata eksplozije kemijskog postrojenja koja je izazvala izloženost 2,3,7,8-tetrachlorodibenzo-p-dioksina (TCDD), Bhopalu katastrofa (1984, Indija), curenje metil izocijanata koje je rezultiralo više od 22.000 smrtnih slučajeva, ispuštanje hemikalija Sandoza u rijeku Rajnu (1986) i brojne druge.

, PAH i drugi), umanjenje kvaliteta vode (industijski polutanti i polutanti iz domaćinstva, krize u otjecanje vode) i umanjenje kvaliteta tla (kisele kiše, pesticidi, iscrpljenost usljed intenzivne obrade, erozija tla), trovanja, sindrom bolesnih zgrada, povećana degradacije kompletne okoline, uništavanja staništa i nestanak određenih biljnih i životinjskih vrsta, razvoj invazivnih biljaka i drugih organizama i brojne druge.

2.5.2 Sastavnice analize rizika The components of risk analysis

Sastavnice rizika su tri međusobno povezane komponente: procjene rizika, upravljanja rizikom i obavještavanja o riziku. Ove sastavnice su također dobar alat kod upravljanja u kriznim situacijama. Dvadeseti i dvadesetprvi vijek obilovao je kriznim situacijama izazvanim ekološkim incidentima. Cilj analize rizika je prije svega spriječiti ili prevenirati katastofalne incidentne situacije. Osim toga analiza rizika, koja uključuje i upravljanje rizikom treba da ima svrhu uspostavljanja održivosti okoliša koja podrzumijeva nekoliko kriterija koji su ugrađeni u Zakone, prije svega u Zakon o zaštiti okoliša (FMOIT, 2011). Ti kriteriji su:

• očuvanje ljudskog zdravlja, • očuvanje prirodnog blaga (nasljedstva), • očuvanje vode i zraka od nedozvoljenog zagađenja, • očuvanje biološkog diverziteta.

Procjena rizika Risk Assessment

U početku se procjena rizika nastanka nekih događaja počela razvijati u različitim područjima, koji nemaju neposrednih dodirnih točaka sa zdravljem ljudi i sa životnom okolinom. Tako se egzaktna metodologija procjene rizika razvijala kod ispitivanja kvaliteta materijala, pri čemu se određivao rizik pucanja nekog materijala pri određenom opterećenju.

U dvadesetom vijeku egzaktna metodologija procjene rizika proširila se na ispitivanje štetnog utjecaja različitih agenasa na zdravlje čovjeka. Tako se procjenjivao rizik povreda ili smrti u saobraćajnim nesrećama, vršila se procjena rizika oštećenja zdravlja životinja i ljudi različitim otrovima iz čega se razvila toksikološke procjene rizika, koja ima široku primjenu. Danas se procjena rizika proširila na gotovo sva područja ljudske djelatnosti i postala naučno utemeljen proces koji se sastoji od četiri faze:

70

• identifikacije opasnosti, • karakterizacije opasnosti, • procjene izloženosti i • karakterizacije rizika (FAO 2005). Tako se procjena rizika može smatrati kao proces koji uključuje identificiranje

potencijalnih opasnosti koje mogu uzrokovati negativne posljedice po zdravlje stanovništva. Procjena rizika treba biti utemeljena na nauci uz kvantificiranje podatake za egzaktno

utvrđivanje nivoa rizika, dokumentirana na transparentan način te funkcionalno odvojena od upravljanja rizikom. U konceptu procjene potrebno je jasno definirati cilj uključujući moguće ishode procjene. Procjena rizika treba sadržavati opis nesigurnosti, te locirati mjesta nastanka i porasta nesigurnosti. Procjena rizika treba sadržavati takve podatke da nesigurnost u procjeni može biti određena i precizna, a ponekad treba uključiti i ograničenja koja utiču na pouzdanost procjene.

Svrha procjene rizika u krajnjem je utvrđivanje mjera koje su potrebne da bi se rizik smanjio. Upravljanje rizikom Risk Management

Upravljanje rizikom obuhvata sve aktivnosti u cilju smanjenja na minimum izlaganja definiranoj opasnosti. Upravljanje rizikom je proces kojim se uspoređuju različite mogućnosti postupanja mjerodavnih tijela u vezi s rizikom, u saradnji sa zainteresiranim sudionicima, uzimajući u obzir procjenu rizika i druge relevantne faktore. Na smanjenje rizika utiče se putem procesa odabiranja odgovarajućih preventivnih i kontrolnih mjera. Upravljanje rizikom je proces koji uključuje identificiranje, evaluaciju, selekciju i implementaciju specifičnih manadžment mjerenja u cilju ublažavanja rizika. Sistem upravljanja rizicima se odvija kroz nekoliko najznačajnijih procesa kao što su identifikacija, analiza, planiranje, praćenje i kontrola rizika.

Upravljanje rizikom je proces prosuđivanja u smislu pronalaženja mogućnosti rješenja u dogovoru sa svim zainteresovanim stranama, razmatranje procjene rizika i drugih bitnih faktora i odabir prikladnih preventivnih i kontrolnih mogućnosti. Postoje četiri osnovna elementa upravljanja rizikom: identifikacija rizika, analiza, kontrola i monitoring ifinansiranje.

Upravljanje rizikom koji se odnosi na okolinu treba biti proaktivno ukoliko se vrše procjene rizika koji se odnose na okolinu i hemikalije štetne po zdravlje. Upravljanje rizikom se obavlja u okviru: preliminarne aktivnosti, procjene mogućnosti štetnih događanja, implementacije preventivnih mjera, monitoringa i ocjene – pregleda.

Zadaci menadžmenta rizika su: postavljanje ciljeva, odlučivanje o kontrolnim mjerama, uvođenje mjera, monitoring i pregled.

Velik broj nadležnih državnih tijela nastoji implementirati dobro strukturiran pristup upravljanja u području okolinske sigurnosti preko niza aktivnosti opisanih u dogovorenom okviru upravljanja rizikom. Zaštita zdravlja primarni je zadatak upravljanja rizikom. Upravljači rizikom moraju u razmatranju uzeti u obzir sve cikluse u okolini. Upravljanje rizikom treba biti transparentno, dosljedno i dokumentirano, a potrebno je osigurati i javnu raspravu sa zainteresiranim stranama u procesu.

Upravljači rizika trebaju imati dobar prenos informacija i ostvarivati dijalog s procjeniteljima rizika, pri čemu se moraju uzeti u obzir regionalne razlike u opasnostima koje direktno ili indirektno utiču na okolinu i ugrožavaju je, te mogućnosti upravljanja rizikom. Odluke upravljača rizikom trebaju biti podvrgnute procjeni i reviziji.

Upravljanje rizikom osigurava disciplinovano okruženje uz proaktivno donošenje odluka u kojima se:

• vrši kontinuirana procjena kako bi se utvrdilo šta bi moglo krenuti u neželjenom pravcu (rizici),

71

• identificiraju rizici koji postoje, • vrši procjena tih rizika i to iz aspekta njihove moguće učestalosti, vjerovatnoće i

ozbiljnosti, • utvrđuje kojim rizicima treba posvetiti posebnu pažnju, • eliminiraju rizici koji se mogu eliminirati, • smanjuju efekti onih rizika koji se ne mogu eliminirati, • primjenjuju strategije o postupanju tim rizicima i • uspostavljaju finansijski mehanizmi kojima će se apsorbirati finansijske posljedice

onih rizika koji preostaju. Upravljanje procesima u analizi rizika znači uspostavu ciljeva i prioriteta te odlučivanje

i uspostavu načina i smjera procjene rizika. Mogućnosti poduzimanja mjera zavise o mišljenju zainteresovanih strana i društveno, socijalno i ekonomski su uslovljene.

Ciljevi upravljanje rizikom su: • identificirati rizike, izvršiti njihovu procjenu, a zatim ih eliminisati ili smanjiti na

prihvatljiv nivo, • uspostaviti sisteme i procedure koje će se baviti identificiranim rizicima i to na

proaktivan način, • smanjiti direktan uticaj ili posljedice i troškove incidenata koji se i dalje dešavaju,

tako što će se uspostaviti efikasne procedure rješavanja incidenta Na osnovama principa zaštite i procjene okolišnih rizika, procjene rizika primjenjuju se

i u mnogim drugim oblastima, na primjer, za zaštitu od poplava, buke itd. Postoji širok spektar zakona koji obuhvata principe zaštite životne sredine na osnovama procjene rizika. Konkretne smijernice koje stoje na raspolaganju za svaki dio zakonodavstva, su između ostalog i Međunarodne konvencije koje se primjenjuju kao što su Stokholmska, Roterdamska, Bazelska i druge konvencije i međunarodni sporazumi. Na nivou država koriste se zakoni kao što su: Zakon o zaštiti životne sredine, Zakon o upravljanju otpadom, Zakon o zaštiti voda, Zakon o zaštiti zraka te niz pravilnika iz oblasti zaštite okoline. U današnjem svijetu u raznim područjima ljudske djelatnosti sve se više pristupa ozbiljnom metodološkom načinu upravljanja rizicima. Razlog za to leži u činjenici da sve više dolaze do izražaja razni izvori prijetnji, odnosno rizika za sve vrste ljudske djelatnosti. Današnji trend je da se tom problemu pristupi na svim razinama kao jednom od najefikasnijih načina borbe za održivost. Zadnja revizija standarda ISO 9001:2008 naznačila je procjenu rizika, što je znak da su problem rizika prepoznali autori najraširenijeg standarda za sisteme upravljanja kvalitetom. Za detaljnije primjene upravljanja rizicima vrlo važnu ulogu ima objava standarda ISO 31000:2009 pod nazivom Upravljanje rizikom – Principi i vodiči. Standard definira generički proces za upravljanje rizicima poštujući načela upravljanja kvalitetom, što znači da je proces potpuno nezavisan od područja primjene. Za mnoge organizacije i sisteme jedna od najkritičniji faza izgradnje sistema kvaliteta je procjena rizika. Ovaj standard ne daje metodologiju kako provesti procjenu rizika zbog toga što metodologija procjene rizika može jako varirati od područja primjene.

Upravljanje rizikom obuhvata poštovanje informacija i zahtjeva iz sledećih oblasti: inženjerstva i tehnologije, prirodnih nauka kao što su fizička hemija, odnosno biologija, ekonomskih nauka, sociologije, biomedicine, zakonodavstva, politike i informisanja.

Upravljanje rizikom sagledava se u ostvarivanju nekoliko sljedećih ciljeva (Gržetić 2011.):

• identifikaciji, raspodjeli i kretanju zagađujućih supstanci; • ocjeni uticaja zagađujućih supstanci na čovjeka tj. određivanju rizika po zdravlje

čovjeka; • ocjeni uticaja zagađujućih supstanci na karakteristične ekološke receptore tj.

određivanju ekološkog rizika i ekotoksičnih pragova;

72

• projektovanju i sprovođenju aktivnosti oko obnavljanja i prečišćavanja zagađene sredine;

• procenjivanju negativnog uticaja pojedinih zagađujućih supstanci na datu sredinu i za različite procese obnavljanja;

• upoređivanju postojećeg rizika prije očekivanog rizika nakon obnavljanja. Upravljanje rizikom zahtijeva timski rad. Najčešće se razvijaju sledeće radne grupe

(Gržetić 2011.): fizičkohemijska-moniriting-toksikološka grupa, ekonomsko-pravna grupa, grupa za procjenu rizika i modeliranje sistema zaštite, inženjersko-tehnološka grupa, grupa za komunikacije i saradnju.

Tabela 2.5. Pregled aktivnosti značajnih za upravljanje rizikom Table 2.5. Summary of significant activities for risk management

Korak Aktivnost • Preliminarno ispitivanje potencijalno zagađenih područja uključujući i monitoring • Planiranje aktivnosti • Dodatna ispitivanja i monitoring zagađenog područja • Osnovna procjena rizika • Postavljanje prioriteta i pronalaženje najopasnijih zagađujućih supstanci • Traženje i projektovanje optimalnog postupka za obnavljanje zagađenog područja • Izučavanje procesa zagađivanja: mobilizacije, transporta i depozicije zagađujućih

supstanci • Uporedna analiza rezultata procjene rizika za različite zagađivače i alternativne

postupke • Opredjeljivanje za konačan plan postupka obnavljanja i njegova primjena • Kontrola rezultata nakon završenog postupka za obnavljanje

Monitoring je analitičko mjerenje i odnosi se na specifičan oblik hemijske analitike

koja se propisuje zakonom i podleže zakonskim, odnosno podzakonskim propisima (Gržetić 2011). Zakonska regulativa koju treba poštovati obuhvata domaće zakone i direktive Evropske unije. Tako, na primer, integrisano spriječavanje i kontrola zagađenja [Integrated pollution prevention and Control - IPPC] je obaveza koja je uspostavljena Evropskom direktivom još od 1996. godine (EU Concile Directive 96/61/EC).

Kod monitoringa vrši se kombinacija posmatranja i mjerenja te se prate učinak propisanih mjera ili plana rada. Parametri monitoringa se određuju na bazi procesa koji se prati. Monitoring treba biti u funkciji procjene rizika, potencijalne štete koja može da nastane u životnoj sredini. Pri određivanju rizika parametar može biti propisana maksimalno dozvoljena koncentracija (MDK). Za svaki sistem trebaju postojati definirane vrijednosti koje uspostavljaju: stanje povišene pripravnosti kod emisija prekoračene uobičajene vrijednosti, stanje neodložne akcije (da se spriječi prekoračenje MDK) i alarmantno stanje radi smanjenja prekoračenja MDK i vraćanja u okvire MDK. Različiti nivoi potencijalnog rizika po životnu sredinu definišu potrebu za različitim režimima monitoringa. Pri definiranju režima monitoringa (njegovog intenziteta) prate se osnovni elementi koji utiču na rizik: vjerovatnoća da se prekorači MDK i posljedice koje nastaju u životnoj sredini zbog prekoračenja MDK (Gržetić, 2011) . Komunikacija u vezi rizika Risk comunication

Komuniciranje u vezi rizika je proces koji uključuje razmjenu informacija o rizicima. Obavještavanje o riziku je interaktivna razmjena informacija i mišljenja tokom cijeloga procesa analize rizika, a u vezi s opasnostima i rizicima, s rizikom povezanim faktorima i

73

predodžbama o riziku, između procjenitelja rizika, mjerodavnih tijela, akademske zajednice i drugih zainteresiranih strana, uključujući objašnjenje nalaza pri procjeni rizika, te osnove za donošenje odluka pri upravljanju rizikom. Komunikacija rizikom je interaktivna razmjena informacija i mišljenja kroz cijeli proces analize rizika, a odnosi se na rizik, faktore povezane s rizikom, te percepciju rizika, između procjenitelja rizika, tijela koja upravljaju rizikom, potrošača, industrije, akademske zajednice i ostalih zainteresiranih strana9

2.5.3 Faze u realizaciji procjene okolinskih rizika Stages in the implementation of environmental risk assessment

. Svrha komunikacije rizikom je promoviranje razumijevanja problema i odluka te

promicanje dosljednosti, transparentnosti i interaktivne razmjene informacija. Komunikacija rizikom se provodi kroz postupke koji uključuju javnu raspravu,

intervjue, slobodne telefonske linije, internet stranice, masovne medije, brošure, letke, štampu i druge komunikacijske kanale. Interaktivna komunikacija rizikom je conditio sine qua non za ostvarenje procesa analize rizika.

Povećana razina zaštite ekvivalentna je smanjenju rizika od štete za okolinu. Kako bi se odabrala odgovarajuća razina zaštite, najprije treba obaviti slijedeće korake procjene rizika:

• identifikacija-prepoznavanje opasnosti ili izvora, • utvrđivanje puta, identifikacija receptora i određivanje njihove osjetljivosti. • kvalitativna procjena posljedica i vjerojatnost pojave. • kvalitativna i kvantitativna procjena rizika. Na zagađenje okoline utiču brojni faktori, a najvažnije je prepozanti lokaciju izvora i

puteve njihovog prenosa do receptora u okolini. Put se definira kao fizički put kojim ispušteni materijali, tj. kontaminirana voda, otpadni plinovi itd., mogu putovati od izvora, preko efluenata, do receptora. Nužno je uzeti u obzir sve puteve kojima materijal može dospjeti do receptora. Potencijalni putevi za kontaminiranu vodu uključuju na primjer: sisteme za odvodnju vode na identificiranom lokalitetu uključujući kanalizacijske cijevi, ispuste i propuste. Bilo kakva oštećenja odvodnje na lokalitetu mogu biti potencijalni putevi, npr. napukli cjevovod koji omogućuje onečišćenoj vodi da se iscijedi u tlo ispod nje u podzemne vode. Površinsko područje lokaliteta u slučaju da zapremina vode premaši kapacitet odvoda na lokalitetu. Područja lokaliteta koja nemaju tvrdu površinu ili relativno nepropustan pokrov (npr. beton) koji bi omogućio vodi da se iscijedi u tlo i podzemne vode itd.

Procjena ekoloških rizika uključuje sve vrste zagađenja, putevi (biodostupnost) i stepen bioakumulacija i njiovih uticaja na ljudsko zdravlje i sigurnost od trenutnih, početnih uslova i/ili uslova završetka korištenja kada je mjesto zagađenja obnovljeno, sa ili bez završene korektivne akcije (sanacija može biti obavezna na temelju zakonskih propisa ili procjene rizika završno kao dio procjene rizika, ili dobrovoljno na temelju drugih kriterija ).

Tabela 2.6. Sedam koraka ERA i pripadajuća ključna pitanja (na osnovu Fairman i sar. 1999) Table 2.6. Seven Steps ERA and related key issues (based on Fairman et al. 1999)

Korak Ključno pitanje Formulacije problema Šta treba procijeniti? Identifikacije opasnosti Šta može poći po zlu? Procjena ispuštanja zagađenja Koliko često i kako je vjerojatno? Procjena izloženosti

Kako je materijal došao do receptora, koji je intenzitet, koliko dugo i/ili kako često? Kako će receptori biti izloženi ispuštanjem zagađenja ?

Procjena posljedica Šta je učinak na receptore?

9 D. Ropeik, P.Slovic: Risk in Perspective, www.hsph.harvard.edu/ccpe/programs/effectiveriskcommunitation, pristupljeno: 22. 01. 2008.

74

Karakterizacija rizika Koji su rizici (kvantitativno ili kvalitativna mjera)? Procjena rizika Koliko je važna opasnost za one koji su pogođeni oni

koji ga stvaraju i onima koji ga kontrolišu? Procjena ekotoksikološkog rizika sastoji se od dva osnovna elementa: analiza izloženosti i analiza efekta. Određivanje izloženosti (ekspozicije) opisuje interakciju zagađujuće supstance (stresora) i receptora (npr. biljke ili životinje). Mjera izloženosti može se opisati koncentracijom zagađujuće supstance u nekom od medija životne sredine, ili fizičkim promjenama u mestu življenja (staništu, habitatu). Analizom efekata procjenjuje se promjena nastala u prirodi kao i veličina te promijene nastala uslijed izloženosti datoj zagađujućoj supstanci stresoru (Gržetić 2011). Procjena uticaja na okolinu obuhvata identifikaciju, opis, procjenu, direktan i indirektan uticaj projekta ili aktivnosti na: ljude, biljni i životinjski svijet; zemljište, vodu, zrak, klimu i prostor; materijalna dobra i kulturno naslijeđe kao i međudjelovanje faktora (Gržetić 2011).

Slika 2.10. Uzastopni koraci procjene rizika (Fairman i sar. 1999)

Figure 2.10. Successive steps of risk assessment (Fairman et al. 1999)

Procjenu rizika najbolje je izvoditi u fazi projektovanja. Svaki investicijski projekat može narušiti ekološku stabilnost, biološku raznolikost ili na bilo koji drugi način negativno uticati na okolinu. Procjena uticaja na okolinu je postupak ocjenjivanja prihvatljivosti namjeravanog projekta s obzirom na okolinu. Određivanje potrebnih mjera zaštite okoline se

• učestalost i količina zagađenja

• voda i zrak ( direktno) • voda, zrak, zemalja i biota

(indirektmo) • efekti na receptore

ekonomsk

faktori koji participiraju društveni politički 1.FORMULIRANJE

PROBLEMA

pravni

2.IDENTIFIKACIJA OPASNOSTI

8.UPRAVLJANJE RIZIKOM

7.OCJENA RIZIKA

3.PROCJENA ISPUŠTANJA ZAGAĐENJA

4 PROCJENA IZLOŽENOSTI

5.PROCJENA POSLJEDICA

6. PROCJENA I KARAKTERIZACIJA RIZIKA

75

provode u okviru pripreme projekta i prije izdavanja građevinske dozvole. Najčešće su to infrastrukturni objekti (saobraćajni, energetski,vodni), proizvodne i sportske građevine, zatim građevine za postupanje s otpadom, turistički i ugostiteljski centri, trgovački centri, projekti kojima se eksploatiraju mineralne sirovine i sl. Građevinska dozvola ima praktički neograničeni rok trajanja. Stručna podloga za procjenu utjecaja zahvata na okolinu je Studija uticaja na okolinu kojom se ocjenjuje prihvatljivost zahvata za okolinu. Sam postupak procjene trebalo bi započeti već u ranijoj fazi priprema za realizaciju namjeravanog zahvata. Ovisno o vrsti zahvata i obilježjima okoline ocjenjuje se jačina i trajanje uticaja s obzirom na niz bitnih faktora (zdravstveni, privredni, sociološki, meteorološko-klimatološki, saobraćajni, urbani, pedološki, hidrološki, geološko-geotehnički, seizmološki, i sl.). Studija uticaja na okolinu u osnovi mora sadržavati:

• opis zahvata i lokacije, • ocjenu prihvatljivosti zahvata i • mjere zaštite okoline i plan provedbe mjera. Cilj procjene hemijskih i bioloških rizika je istražiti da li hemijske ili biološke tvari koje

se koriste ili mogu da uzrokuju štetne posljedice po ljudsko zdravlje ili okolinu. Osnovni principi procjene rizika za okoliš su razvijeni od strane Europske komisije. Za više informacija o ERA Europski ured za hemikalije (ECB) 10, Europski centar za ekotoksikologiju i toksikologiju hemikalija (ECETOC) i REACH (registracija, evaluacija i autorizacija hemikalija). Kriteriji za zaštitu zdravlja prirodne okoline (Environmental Health Criteria ili EHC) je dokument kritičkog mišljenja o učincima hemikalija ili kombinacija hemikalija i fizikalnih i bioloških agensa na ljudsko zdravlje i okolinu. Dokument je urađen od strane svjetske zdravstvene organizacije WHO11

Formuliranje problema The problem Formulation

Formuliranje problema je presudan korak u procjeni okolišnih rizika - ERA. Na samom početku potrebno je jasno definirati problem i neka pitanja moraju biti jasna prije nego što počne ocjena. To su sljedeća pitanja (Fairman i sar.1999; Mac Donald A 1999; EEA 2011):

Zaključci o karakterizaciji rizika i/ili procjene rizika koriste se kao ulazni podaci o

stanju i služe za upravljanje rizikom. Na taj način se ordeđuje koje akcije treba poduzeti i kako bi rizici bili smanjeni na minimum

• Koji su izvori rizika koje želimo procijeniti? • Jesu li mjesta izvora fiksna ili mobilna? • Šta su karakterisitke tih rizika izvora? • Hoće li se analizirati neprekidna proizvodnja, korištenje ili odlaganje opasnosti? • Koje su opasnosti u okolini koje treba uzeti u obzir npr. mineralna ulja, hemikalije,

otpad, kanalizacija, otpadne vode, emisija, buka i sl., • Koji su putevi u kojima se stvara opasnost koja može doći do receptora, a koji su

receptori i krajnje tačake? Provjerava se da li je fokus na unaprijed definiranim osjetljivim ekosistemima (npr.

posebna područja očuvanja visoko komercijalno iskoristivih bioloških resursa), ili moraju pokrivati rizike u širem području.

U ovoj fazi, generički model bi trebao biti definiran opisom funkcija i atributa sistema koji se istražuju. Ostala pitanja koja trebaju biti obrađena u prvom koraku su ona koje se odnose na pravni i politički okvir relevantan za procjenu rizika. Projera se da li je moguće

10 web stranice : ECETOC: http://www.ecetoc.org/; 11 Pogledati na web stranici : http://www.who.int/ipcs/publications/ehc/en/index.html

76

osloniti se na regulatorne akte, standarde i politički okvir kao vodič kako bi se utvrdio "prihvatljiv" rizik uključujući uticaje na specifičnu krajnju tačku. Provjera se da li postoji zakonski okvir koji određuje kako bismo trebali pristupiti procjeni rizika? (Fairman i sar.1999) Identifikacija opasnosti: izvor - put – receptor Hazard identification: source - path – receptor

Rizik za okolinu je kombinacija vjerovatnosti da će se dogoditi neki događaj i posljedica događaja za okolinu, tj. štete za okolinu. On se procjenjuje korištenjem metode izvora – puta – receptora.

Identifikacija opasnosti je korak u procjeni rizika, a uključuje detekciju i identifikaciju potencijalno štetne tvari. Identifikacija opasnosti je identifikacija poznatog ili potencijalnog štetnog učinka. To obično uključuje identifikaciju osobina agenasa ili situaciju koja može dovesti do štete.

U ovom koraku vrši se, pored identifikacija potencijalne opasnosti, i određivanje prioriteta (Hazard identification and prioritization). Potencijalne opasnosti mogu biti identificirane i tokom procesa nadzora (monitoringa). To je posebno značajno za polutante i zagađenja koji mogu dospjeti u okolinu na različite, često nevjerovatne načine. Takvi štetni događaji i opasnosti vezane uz njih se objavljuju u naučnim časopisima i mogu inicirati procjenu rizika. Također je važno praćenje interesa javnosti prema pojedinim hemijskim rizicima i ako je potrebno reagovanje nakon procjene tog rizika.

Svrha ovog koraka je identifikacija svih relevantnih opasnosti koje bi moglo štetno djelovati na receptore. Identifikacija može uključivati praćenje štetnih agensa sljedljivošću unatrag sa ciljem utvrđivanja kako se štetna posljedica mogla dogoditi. Alternativno, identifikacije opasnosti mogu nastati iz razmatranja svih mogućih ishoda u rutinskoj operaciji identificiranja posljedice u odnosu na normalan rad (Fairman i sar.1999).

Slika 2.11. Od identifikacije opasnosti do karakterizacije rizika Picture 2.11. From the hazard identification to the risk characterization

Identifikacija opasnosti je kvalitativan opis opasnosti i štetnih djelovanja i može biti reaktivna ili proaktivna. Reaktivna, kao u slučaju pojave epidemije i bolesti pri čemu je uzročnik prepoznat i mora se identificirati uzrok ili izvor pojave. Proaktivna je kada postoji sumnja za opasnost, a veza sa bolešću nije određena do kraja i tada se mora preventivno djelovati ako postoji mogućnost da opasnost uzrokuje štetan učinak.

Identifikacija opasnosti

Procjena izloženosti

Karakterizacija opasnosti

Karakterizacija rizika

77

Procjena ispuštanja zagađenja Assessment of pollution discharges

Korak „Procjena ispuštanja zagađenja“ uključuje identifikaciju potencijalnih izvora opasnih tvari koje se ispuštaju u okolinu. To može biti kvalitativna ili opisna identifikacija ili može uključivati kvantifikaciju koja definira i količine zagađenja. Procjena uvijek pokušava dati ili daje mjeru vjerovatnosti zagađenja. To uključuje opis vrste, količine, vrijeme i vjerovatnosti oslobađanja opasnosti u okolinu i opis kako se ti atributi mogu promijeniti kao rezultat različitih aktivnosti ili događaja. Procjena rizika i izvor stoga se često izvode zajedno s korakom identifikacije opasnosti.

Kod kvantitativne analize rizika (QRA), u kvantitativnoj procjeni vjerovatnosti mogu se koristi izravni statistički podaci o sistemu koji se procjenjuje. To uključuje podatke o neželjenim događajima, kao i podaci o oporavku i mjere kontrole koje ublažavaju potencijalni uticaji. Također se može koristiti pristup baziran na analitičkim tehnikama i simulacijama.

Stručne procjene mogu se koristiti za procjenu vjerovatnosti opasnosti na nekvantitativni način. Na temelju rezultata identifikacije opasnosti, vjerovatnost ispuštanja zagađenja je podijeljena u različite kategorije u smislu izraza kao što su: vjerovatno može doći do, vjerovatno, vrlo vjerovatno (EEA, 2011).

Emisije izvora zagađivača mogu se podijeliti u nekoliko klasa: totalna, difuzna, fugitivna i izuzetna emisija. Totalna emisija se ne iskazuje samo kao emisija iz odžaka ili kanala otpadnih voda, već ona obuhvata difuzne, fugitivne i izuzetne emisije. Zato se preporučuje da se u okviru objedinjenog sprečavanja zagađenja životne sredine i kontrole, kada je to potrebno i razumno, postave uslovi koji će obezbjediti monitoring i ovakvih vrsta zagađenja. Značajan je napredak postignut u smanjenju kanalne emisije (iz dimnjaka, iz kanala, iz cijevi), tako da su ostali vidovi emisije značajno dobili na važnosti, na primjer, difuzne (tačkasta, linijska, sa površina ili zapreminska) i fugitivne (razna curenja na spojevima) emisije su sada u žiži interesovanja. Ustanovljeno je da ovakve vrste emisije mogu značajno da ugroze životnu sredinu i zdravlje ljudi, a da gubici koji nastaju na taj način mogu da budu ekonomski značajni. Na sličan način pažnja se posvećuje i izuzetnim emisijama, na primjer, tokom kvarova i havarija, koje se mogu dalje klasificirati u predvidive (na primer, tokom opravke) i nepredvidive (havarije). (Gržetić, 2011).

Nakon identifikacije opasnosti pristupa se definiranju prioritetnih opasnosti koje se uvrštavaju u procjenu rizika, a dio su procedura koje obavljaju upravljači rizikom. Kada je opasnost identificirana i određen prioritet procedura procjena se dijeli u dva odvojena dijela, a prvi od njih je karakterizacija opasnosti. Karakterizacija opasnosti Hazards characterization

Karakterizacija rizika obuhvata određivanje učestalosti izlaganja i ozbiljnost negativnih efekata koji mogu da nastupe kod ljudi ili među biljkama i životinjamau u zavisnosti od izmjerene ili procijenjene veličine zagađenja. Na ovo se obično nadovezuje i kvantifikacija rizika te se određuje obim i vjerovatnoća pojavljivanja negativnih efekata.

Karakterizaciju opasnosti uvriježeno provode eksperti iz područja toksikologije. Svi dostupni podaci o animalnim, in vitro istraživanjima i humanim toksikološkim podacima, koriste se kako bi se evaluirali mogući toksikološki učinci i neželjene posljedice ispitivane tvari. Da bi toksikolozi mogli odrediti polazište moraju prvo karakterizirati odnos doze i učinka (Plavšić i Žuntar 2006). Karakterizacija opasnosti uključuje određivanje toksikoloških svojstava potencijalno štetne tvari kao i utvrđivanje odnosa između količine štetne tvari koja je dospjela u okolinu i pojavljivanja štetnih utjecaja. Nekontrolisana proizvodnja i upotreba hemikalija predstavljaju posebnu opasnost. Proizvodnja hemijskih supstanci nastavlja rasti širom svijeta, posebno u zemljama u razvoju. To može vjerovatno rezultirati u većem negativnom uticaju na zdravlje ako upravljanje hemikalijama nije osigurano. U ovim aktivnostima neophodne su

78

multisektorske akcije kako bi se prevenirala zaštita zdravlja ljudi od štetnog djelovanja nepropisnog upravljanja hemikalija.

Brojne su opasne po zdravlje rizične hemiklije koje se koriste ili nastaju u domaćinstvu gdje svakako treba pomenuti: osvježivače zraka, amonijak, izbjeljivače, šampone za čišćenje tepiha i presvlaka, deterdženate za posuđe i veš, sredstva za čišćenje odvoda i kanalizacije, sredstva za čišćenje namještaja i pećnica, antibakterijska i antifungalna sredstva, sredstva za čišćenje WC školjki itd.

Važan izvor podataka o hemijskim opasnostima u okoliš su baze podataka kao: • JECFA - zajednički FAO / WHO odbor o prehrambenim aditivima (JECFA 2011), • IRIS - Integrirani informacioni sistem za rizike (EPA 2011), • TOXNET-Baze podataka o toksikologiji, opasnim hemikalijama, zdravlju okoline i

otrovnima koji se ispuštaja (TOXINET 2011), • Europski ured za hemikalije (ECB 2003), • Europski centar za ekotoksikologija i toksikologiju hemikalija (ECETOC), • REACH (registracija, evaluacija i autorizacija hemikalija), • Kriteriji za zaštitu zdravlja okoline - Environmental Health Criteria (EHC 2006. EHC

2011). Podaci o toksičnosti pojedinih sastojaka mogu se naći u Monografiji Kriterija za zaštitu

zdravlja okoline (Environmental Health Criteria Monographs HCs). Međunarodni program o hemijskoj sigurnosti (International Programme on Chemical Safety (IPCS)), osnovan 1980, kao združeni Program za okolinu Ujedinjenih naroda (United Nations Environment Programme UNEP), Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization ILO) i Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization WHO). Ukupne ciljeve su uspostavli nezavisni savjetnici na naučnim osnovama za procjenu rizika za zdravlje ljudi i okoline od izlaganja hemikalijama, preko međunarodnih recenzija, kao preduslova za promovisanje hemijske sigurnosti, kao i pružanje tehničke pomoći u jačanju nacionalnih kapaciteta za upravljanje hemikalijama. Procjena izloženosti Exposure assessment

Procjena izloženosti obuhvata određivanje koncentracije /doze zagađivača kojoj su bili izloženi ljudi (radnici, stanovnici, vulnerabilne kategorije u ljudskoj populaciji) ili koja je dospjela u neki medij životne sredine (voda, vazduh, zemljište).

Procjenom izloženosti nastoje se kvantificirati potencijalne razine opasnosti na receptoru. To uključuje opis intenziteta, učestalosti i trajanja izloženosti kroz različite izloženosti medijima (putevi izlaganja) kao i prirodu receptora i njihovih lokacija. Procjena rizika na ekosisteme mora se odnositi na mnoštvom organizama, a sve sa različitim osjetljivostima na hemikalije. Razne grupe imaju različite scenarije. U pogledu ekspozicije. procjena izloženosti zahtijeva korištenje praćenja podataka, tehnike modeliranja izloženost i mapiranje modela za pronalaženje ekološke osjetljivosti što uključuje i GIS12 tehnike (Fairman, 1999.). Vrijeme izloženost proizvedene opasnosti u ekosistemu određuje se u odnosu na predviđenu koncentraciju u okoliša (PEC13). PEC se izračunava na lokalnoj i regionalnoj prostornoj skali iz monitoring podataka gdje je to moguće (naziva se nadgledana okolinska koncentracija MEC14

12 Geographic Information Systems (GIS) 13 (PEC) je skraćenica od Predicted Environmental Concentration, predviđena koncentracija u okolišu 14 Monitored Environmental Concentration (MEC)

), ili pomoću realno najgoreg scenarija slučaja. Ako te informacije nisu dostupne, procjene su izrađene od izloženosti modela. PEC se izračunava za

79

svaki odjeljak okoliša koristeći podatke dostupne ispuštenim količinama i kasnijim razgradnim procesima u "standardnu" okolinu.

Tabela 2.7. Pristupi procjeni ekspozicije Table 2.7. Approaches to exposure assessment

Direktni Indirektni Lični monitoring sredine Monitoring u životnoj sredini Biološki markeri Modeli Upitnici Dnevnici

Procjena izloženosti uključuje kombinaciju podataka zagađenja životne sredine

određenom štetnom tvari i podataka o recepciji te tvari u okolinu. Podaci o kontaminiranosti određenom štetnom tvari temelje se na analitičkom određivanju štetne tvari u pojedinim sferama okoline dok se podaci o recepciji tvari u okolini temelje na ispitivanjima koja zavise od određene populacije. Procjena izloženosti podrazumijeva:

• identifikaciju eksponovane populacije, • identifikaciju puta ekspozicije, • identifikaciju izvora ekspozicije. Na primjer, procjena unosa štetne tvari hranom povezuje podatke o udjelu štetne

tvari u određenoj vrsti sa količinom hrane koju je konzumirala određena populacija koja se ispituje. Procjena mogućih posljedica Assessment of the possible consequences

Procjena mogućih posljedica će ispitati posljedice ispuštanja ili proizvodnje opasnosti, koje se mogu pojaviti na određenoj populaciji. Procjena mogućih posljedica kvantificira odnos između izloženosti opasnosti i posljedice tih izloženosti. Posljedice na ekološke sisteme mogu biti različite i trebaju biti definirane na krajnjoj tački. Procjene rizika za okolinu na ekosisteme se vrši za različite populacije i zajednice organizama kao i učinke štetnih tvari na njihovu smrtnost i reprodukciju. (EEA, 2011.) Ekološka procjena uticaja, posljedice ili učinci mogu se procijeniti na osnovu odnosa koncentracije štetne tvari i nastalog efekta. Pri tome se kao kriterij upotrebljava predviđeni broj odnosa koncentracije/efekt (engl. Predicted No Effect Concentration ili PNEC15), a na temelju direktiva EZ-a 93/67/EEC. Odvojeni PNEC vrijednosti moraju biti izvedeni za relevantne segmente ekositema. PNEC vrijednosti mogu biti izvedeni pomoću testova ekotoksičnost. U tim testovima, procjena PNEC je realizovana prvenstveno na temelju rezultata laboratorijskih testova urađenih za monospeciesa ili, u nekim slučajevima, od modela ekosistema. Dostupni podaci o ekotoksičnost koriste se za izvođenje koncentracije na kojoj nije primijećen efekt (NOEC16) ili najniže koncentracije na kojoj je primijećen efekt (LOEC17

Proces procjene mogućih posljedica određuje se matematičkom i statističkom vjerovatnoćom mogućih događaja: katasrofe, nesreće, bilo kojeg gubitka materijalnih dobara, smrti i sveukupnih opasnosti po okolinu. Izbjegavanje rizika je važno da se temeljito, koliko je

). Test vrsta koje se koriste za ispitivanja odabiru se tako da mogu predstavljajati osjetljivost različitih taksonomskih skupina u svakom dijelu okoline. Procjena faktora sigurnosti primjenjuju se na toksičnost vrijednosti kako bi se omogućila ekstrapolacija iz laboratorijskih eksperimenata na polju. Veličina procjene faktora zavisi od broja i vrste podataka kao i vjerovatnog trajanja izloženosti (EEA, 2011).

15 PNEC skraćenica od engleski Predicted No Effect Concentration ili predviđeni broj odnosa koncentracije- efekt 16 NOEC skraćenica od engleski No Observed Effect Concentration ili koncentracije na kojoj nije primijećen uticaj 17 LOEC skraćenica od engleski Lowest Observed Effect Concentration ili Najniža koncentracije na kojoj je primijećen Utjecaj

80

moguće pri prolasku kroz proces, procjene rizici kako bi se osigurali najbolji mogući rezultati. Predostrožnost je često najefikasnija.

Kod određivanja mogućih posljedica treba koristiti metode koje će dati pouzdan konačan rezultat. Statistička vjerovatnost igra veliku ulogu kao i retrospektivne studije koje opisuju šta se dogodilo u prošlosti. Sveobuhvatan uvid u svaki mogući scenarij omogućuje sprečavanje štetnih posljedica. Procjena i karakterizacija rizika Assessment and risk characterization

Procjena rizika je naučna identifikacija i evaluacija potencijalnih opasnosti kao i procjena potencijalne izloženosti (ekspozicije) određenoj opasnosti. Dva su osnovna faktora vezana za procjenu rizika:

• mogućnost događaja, • posljedice koje on može izazvati. Probabilističke metode procjene rizika uzimaju u obzir varijabilnost i nesigurnost i

obično su namijenjene specijalistima. Pri procjeni ekoloških rizika potrebno je prepoznati ekološke opasnosti, definisati ko može imati posljedice, provjeriti da li su postojeće preventivne mjere adekvatne ili ih treba poboljšati, dokumentirati i provjeriti procjenu te izmijeniti je ako je potrebno. Procjena rizika na svim nivoima gdje se radi treba biti: “adekvatna”, “odgovarajuća i dovoljna”, ne previše komplikovana i dovoljno dobra da ostvari cilj utvrđen propisima

Procjena rizika daje analitički okvir u podršci odlučivanja. Uključuje razvoj kvantitativnih i kvalitativnih modela koji su matematički radni okvir za procjenjivanje rizika. Karakterizacijom opasnosti se preuzimaju informacije o identifikciji opasnosti i koriste kvalitativna ili kvantitativna oruđa za procjenu predskazujući ekspoziciju koja se može dogoditi. Funadamentalno karakterizaciju rizika čini procjena ekspozicije i determiniranje puteva ekspozicije i mogućnosti da se ekspozicija dogodi.

Procjena rizika se može izvršiti prema scenariju “najgori slučaj" i takav scenarij je usmjeren ka “sigurnoj strani". Različiti scenariji mogu odražavati i razne mogućnosti. Ishod tih scenarija može pomoći pri odabiru najučinkovitijih mjera.

Analizom osjetljivosti takođe je moguće odrediti faktore koji imaju najveći utjecaj na procjenu rizika.

Mnoge potencijalno toksične tvari koje dospiju u tijelo ljudi ili životinja se deaktiviraju enzimskim sistemima smještenim prvenstveno u jetri. Ovi sistemi su razvijeni kroz mnoge generacije koje su dolazile u dodir s različitim toksinima konzumiranim zajedno s hranom. Karakteristika ovih sistema je da imaju ograničene kapacitete.

Kada količina konzumirane štetne tvari poraste do nivoa koji sistemi za detoksikaciju ne mogu apsorbovati, dolazi do pojave štetnog učinka po zdravlje izložene jedinke.

Ovu osobinu pokazuju toksini koje nazivamo toksinima s pragom. Tačka x na koordinatnom sistemu predstavlja dozu u kojoj nema opaženog štetnog učinka (eng. no observed adverse effect level, NOAEL), a koja se određuje na najosjetljivijim vrstama sisavaca u in vivo pokusima. NOAEL se iskazuje u unosu određene tvari u miligramima po kilogramu tjelesne mase dnevno. NOAEL se pretvara u ADI, tolerirani dnevni unos (TDI) ili referentnu dozu za ljude (RfD) dijeljenjem sa sigurnosnim faktorom od 10 do 10000. ADI se također iskazuje na bazi tjelesna masa/dan. Pojedini toksini, posebno toksini iz okoline u korelaciji s dužom izloženošću zahtijevaju prikaz doze kao privremeni prihvatljivi sedmični unos PTWI18

18 PTWI eng. provisional tolerable weekly intake,)

(WHO 2006). ADI se primjenjuje u procesu procjene sigurnosti populacije, a ne individualne sigurnosti, u odnosu na zadanu razinu unosa određene hemijske tvari. Izračunava se kao: Unos (mg/kg) = udio štetne tvari (mg/kg) x količina konzumirane hrane (kg/dan)

81

Dok se u procjeni rizika za čovjeka govorilo referentnoj, milimalno rizičnoj ili tolerantnoj dozi, u ekološkoj procjeni rizika može se govori i o takozvanom ekotoksikološkom pragu (EtP). To je koncentracija određene zagađujuće supstance za koju se zna da izaziva negativne efekte kod određenih ekoloških receptora (konkretnih predstavnika flore ili faune).

Tabela 2.8. Minimalna rizična doza ovisi o načinu unosa i vremenu unosa (Gršetić 2011)

Table 2.8. Minimum-risk dose depends on the input mode and time of entry (Gršetić 2011)

IME SUPSTANCE

Način unošenja

Vrijeme unošenja

Minimalna rizična doza

UGLJEN

TETRAHLORID

Udisanje Akutno 0,2 ppm Srednje 0,05 ppm

Oralno Akutno 0,02 mg/kg/dan Srednje 0,007

mg/kg/dan

HLOROFORM

Udisanje Akutno 1 ppm Srednje 0,05 ppm Hronično 0,02 ppm

Oralno Akutno 0,3 mg/kg/dan Srednje 0,1 mg/kg/dan Hronično 0,01 mg/kg/dan

VINIL HLORID

Udisanje Akutno 0,5 ppm Srednje 0,03 ppm

oralno Hronično 0,00002 mg/kg/dan

Na veličinu posljedica od određene opasnosti utiče količina unosa štetne tvari bilo da

se izražava preko doze ili koncentracije koja se unosi u određenom periodu. Minimalna rizična doza je procjenjena dnevna doza štetne supstance koju čovjek može da unese u organizam za koju se očekuje da neće izazvati nikakav negativan nekancerogeni efekat za propisan period unošenja.

Podaci o minimalnoj rizičnoj dozi se iskazuju na nekoliko načina i to od načina unošenja zagađujuće supstance u organizam: oralno ili udisanjem. Zatim od dužine vremena unošenja: akutno (1-14 dana) , srednje (15-364 dana) i hronično (365 dana i više); i konačno uz to je dat i faktor sigurnosti i informacija koji je organ u ljudskom organizmu ili sistem ugrožen.

Količina štetne supstance koja se unosi na mjestu izloženosti obično izražena u mg po kilogramu tjelesne mase jedinke na dan. Ova vrijednost zavisi o koncentraciji zagađenja (C), stepenu izloženosti ili ekspoziciji. Količina štetne supstance koja se unosi na mjestu izloženosti može se izračunati prema formuli (Gršetić, 2011):

Gdje su: I Unos (ili doza)

količina štetne supstance koja se unosi na mjestu izloženosti obično izražena u mg po kilogramu tjelesne mase jedinke na dan (mg/kg/dan).

C Srednja koncentracija zagađujuće supstance u zraku, vodi ili zemljištu (voda: mg/dm3; zrak: mg/m3, zemljište: mg/kg).

82

CR Stepen izloženosti izloženost određenoj količini zagađujuće supstance u određenoj sredini u jedinici vremena (voda: dm3/dan; vazduh: m3/dan ),

EF Učestalost izlaganja opisuje koliko je često jedinka izložena dejstvu štetne supstance u danima na godinu (dana/godina)

ED Tajanje izloženosti opisuje koliko dugo je jedinka izložena dejstvu štetne supstance izraženo u godinama

BW Tjelesna masa srednja telesna masa izložene jedinke tokom perioda izlaganja izraženo u kilogramima.

AT Srednje vrijeme izloženosti vremenski period na koji se odnosi izračunavanje izloženosti iskazano u danima. Izračunavanje rizika za kancerogene supstance brši se pomoću donje jednačine

(Gršetić 2011):

R = I·SF

Gdje su: R Izračunati rizik

iskazan kao verovatnoća oboljevanja jedinke u okviru jedinične populacije na primjer: 1· 10-4 = 1 na 10.000 ili 1· 10-5

• agregativna gdje je ukupni rizik jednak sumi rizika svih puteva ekspozicije jedne hemikalije,

= 1 na 100.000), I Doza koju jedinka hronično unosi u organizam

usredsređna na 70 godina (izračunato prema jednačini) izražena u mg/kg/dan, SF Faktor preračunavanja

karakterističan za svaku kancerogenu supstancu izražen u (mg/(kg·dan))-1. Može se naći u literaturi ili na Internetu (EPA 2011; TOXINET 2011; ECB 2003; EHC 2006. EHC 2011). Referentna doza (RfD) predstavlja veličinu doze za koju se zna da ne izaziva negativne

zdravstvene efekte kod čovjeka tokom njegovog čitavog života. RfD se može naći u literaturi ili na Internetu (EPA 2011; TOXINET 2011; ECB 2003; EHC 2006. EHC 2011). Izračunavanje kumulativnog rizika za kancerogene supstance

RT i= Σ Ri Gdje su: RT Ukupni kancerogeni rizik Ri Izračunati individualni kancerogeni rizik

Izračunavanje kumulativnog rizika za nekancerogene supstance

HIERfDii=Σ Ei/RfDi gdje su : HI Ukupni hazardni indeks i Ei/RfDi individualni hazardni indeks.

Prema tome, procjena rizika obzirom na puteve ekspozicije može biti:

• kumulativna gdje je ukupni rizik jednak sumi za hemikalije sa istim mehanizmom dejstva,

• integrativna gdje je ukupni rizik jednak sumi rizika za sve hemikalije u medijumu. Djelovanja opasnosti i odnos doza/učinak mogu se primijeniti u procjeni opasnosti tek

ako se odredi intenzitet izloženosti u konkretnim uslovima. Gdje god je moguće potrebno je

83

objektivizirati intenzitet, odnosno izmjeriti razinu štetnosti. Tako je potrebno izmjeriti koncentraciju štetnih tvari i uporediti je s maksimalno dopuštenom koncentracijom kao zaštitnom granicom.

Tabela 2.9. Maksimalno dopuštene vrijednosti koncentracija polutanata u zrak prema WHO Table 2.9.The maximum allowable concentration values of pollutants in the air, according to

WHO

polutant vrijeme izlaganja MDK [µg/m3] SO 10 minuta 2 500

24 sata 20 NO 1 sat 2 200

1 godina 40 O 8 sati 3 100 suspendovane materije 2,5 µm

1 godina 10 24 sata 25

suspendovane materije 10 µm

1 godina 20 24 sata 50

Maksimalno dopuštena koncentracija je najviša koncentracija štetnih tvari koje ne

uzrokuju trajna oštećenja zdravlja u većini izloženih pri svakodnevnoj izloženosti i tokom cijelog života. Zaštitne granice odnose na zdrave osobe i na većinu izloženih. Zbog individualne osjetljivosti, u određenog broja izloženih mogu se javiti smetnje i pri izloženosti koncentracijama koje su unutar maksimalno dopuštenih. Ukoliko se radi o opasnostima koje nije moguće objektivizirati i izmjeriti ostaje da se ta opasnost procijeni. 2.5.4 Ocjena rizika

Risk assessment

Postoji nekoliko mogućih pristupa za ocjenu rizika. Jedan je ekspertska ocjena gdje eksperti svako u svojom području daju ocjenu i izvode zaključke na temelju provjerenih činjenica. Stručna ocjena koristi i procjenu vjerovatnosti i veličine posljedica. Na temelju rangiranja vjerovatnosti i posljedica stručnjaci mogu definirati prihvatljive granice rizika.

Prvi korak je uvijek ocijena veličine rizika. Rizik bi bio jednak proizvodu od ocijenjene veličine opasnosti u pogledu strogosti (težine) kao i vjerovatnoće da taj hazard stvori posljedice po okolinu.

R = C · P

Gdje su: R Rizik C Konsekventnsot ili strogost (težina) opasnosti (težina štete) P Vjerovatnoća događaja sa posljedicama (vjerojatnost nastanka štete) Osim toga, koristi se i drugi obrazac koji ulazi u ostale parametre značajne za veličinu rizika:

R = E · P · C

Gdje su: R Rizik E Ekspoziocija P Mogućnost događaja

84

C Posljedice Kod ocjene rizika možemo govoriti o kapacitetu (veličini štetnosti) opasnosti i o

dozvoljenom dnevnom unosu određene hemijske supstance koja će određenoj ekspoziciji nanijeti štetnost. Strogost (težina) opasnosti može se generalno klasificirati na:

katasrofalna, kritična, marginalna, zanemarljiva.

Ekspozicja predstavlja vrijeme izloženosti, odnosno koliko dugo će okolina ili dio okoline biti izložen i kojim kontinuitetom. Kod ocjena rizika mogu se koristiti i različite numeričke skale sa različitim faktorima signifikantnosti.

Tabela 2.10. Ocjena ekspozicje-izloženosti Table 2.10.Evaluation of exposure rating

rb

EKSPOZICIJA BODOVI 1. Neprekidna 10 2. Česta 8 3. Povremena - slučajna 6 4. Rijetka 4 5. Vrlo rijetka 2 6. Ponekad 1

Ekspozicija štetne tvari ili vrijeme unošenja može znatno uticati na posljedice, te

treba voditi računa o dozi (koncentraciji) i vremenu ekspozicije. Tako naprimjer, akutno trovanje događa se kod naglog izlaganja tijela otrovu. Hronično trovanje je posljedica duge ekspozicije organizma nekom otrovu.

Tabela 3.8.2.Vjerovatnoća pojave Table The probability of occurrence

rb VJEROVATNOĆA RIZIK Broj izvora zagađenja koji doprinose ukupnoj emisiji

1. Vrlo visoka vjerojatnoća Česta pojava visoki 1 ispuštanje na 100 akceptora

2. Visoka vjerojatnoća, Slučajna pojava srednji 10 ispuštanja na 1.000 akceptora

3. Mala vjerovatnoca, Rijetka povremena pojava nizak 10 ispuštanja na 10,000

akceptora

4. Neznatna vjerovatnoća vrlo nizak <1 na 10,000 akceptora

S druge strane uzima se u obzir vjerovatnoća pojave odnosno mogućnosti događaja. Prilikom štetnog djelovanja određenog zagađivača uticaj na strukturu okoline zavisi od učestalosti i kontinuiteta ispuštanja u okolinu, a mjeri se na osnovu broja ispuštanja. Nije dovoljno samo izmjeriti ili odrediti intenzitet određenog štetnog agensa u okolini, već je neophodno odrediti trajanje, kontinuitet i intenzitet izloženosti i mogućnost kontakta štetnosti s ljudskim organizmom. Tek se iz ovih podataka može procijeniti kolika je vjerojatnost da se neka opasnost i štetnost ostvari kao oštećenje zdravlja.

85

Tabela 2.11.Ocjene mogućnosti događaja Table 2.11. Rating options for the event

rb MOGUĆNOST BODOVI 1. Vrlo vjerovatna 10 2. Vjerovatna 8 3. Moguća 6 4. Neznatna 4 5. Nevjerovatna 1 6. Vrlo nevjerovatna 0.2

Razina rizika proizlazi iz vjerojatnosti da opasnost uzrokuje oštećenje okoline ili

najčešće zdravlja ljudi i težine posljedičnog oštećenja okoline ili zdravlja. Tako npr. pri izloženosti niskim koncentracijama benzena (npr. 5 ppm) postoji mala vjerovatnost razvoja oštećenja krvotvornih organa, ali moguća posljedica (akutna mijeloična leukemija) je vrlo teška, pa je rizik oštećenja zdravlja ipak visok.

Tabela 2.12 Ocjene mogućnih posljedice (Ozbiljnost) Table 2.12 Assessment of possible consequences (severity)

rb POSLJEDICA BODOVI 1. Katastrofa 100 2. Nesreca 50 3. Vrlo ozbiljne 20 4. Kritične 7 5. Marginalne 5 6. Zanemarive 1

Usaglašene kategorije vjerovatnosti i posljedica utvrđene za opasnost za okolinu se kombinuju, korištenjem matrice, da se kvalitativno predvidi rizik za okolinu povezan sa svakim područjem procjene. Tako rizik može biti: visok, srednji ili nizak. Visok rizik nije prihvatljiv pa je potrebno, odmah primijeniti mjere zaštite koje su najčešće prestanak rada zagađivača dok se aktivnost ne okonča. Srednji rizik je neprihvatljiv, a mjere ne koštaju mnogo. Nizak rizik se smatra prihvatljivim.

Slika 2.12. Vjerovatnoća događaja u funkciji ozbiljnosti posledica

Matrica signifikantnosti opasnosti

visok

sred

nji

Rizik

od

opa

snos

ti

nizak

Nizak Srednji Visok

Ozbiljnost opasnosti

Ovaj tip opasnosti mora biti pazljivo procijenjen da determinira kad opasnost postaje signifikantna

86

Figure 2.12. The likelihood of events in the function of the severity of consequences Složenost postupka upravljanja u životnoj sredini i procjena rizika kao važan faktor i dobra osnova za sprovođenje pravilnog upravljanja zahtijeva sveobuhvatan pristup svakom problemu koji se tiče zagađenja, a koji, bez izuzetka, diktira da se na istom zadatku susretne veliki broj stručnjaka različitih specijalnosti. 2.5.5 Koristi od procjene okolišnih rizika

Utilisation of environmental risks assessments

Polazeći od osnovnih prava svake osobe, među kojima je svakako i ustavno pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš, pogodan za zdravlje i blagostanje, razumljiva je sama po sebi, pojedinačna i društvena dužnost zaštite i poboljšanja okoline za dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja.

Procjena rizika naročito je važna za područja kao što su : • zagađenje zraka, • zagađenje voda, • zagađenje zemljišta, • prisustvo buke • različita elektromagnetna zračenja itd. Čovjek svakog dana udahne oko 20.000 litara zraka, a ujedno i sve veću koncentraciju

štetnih i otrovnih materija, kao proizvod industrijalizacije, transporta, ali i svakodnevnih ljudskih aktivnosti. Zagađenje zraka može biti plinovima ili sitnim česticama, a negativan utjecaj ima na ljudsko zdravlje, životinjski i biljni svijet kao i ekosisteme. Zagađenje zraka veće je u urbanim sredinama, a uslijed strujanja zraka lako se kreće i širi.

Zagađenje zraka raznim zagađivačima različito utiče na čitav ekološki sistem u obliku oštećenja zdravlja ljudi i životinja, oštećenja vegetacije, propadanja materijala, klimatskih promjena i na druge načine. Rast gradova ima za posljedicu rast broja putničkih automobila, a motorna vozila su uzročnik 70 % zagađenja zraka u urbanim sredinama.

Zagađenje zraka javlja se kada različite hemikalije bivaju ispuštene u atmosferu u obliku plina ili malih čestica. Do zagađenja najčešće dolazi zbog sagorijevanja fosilnih goriva (uglja, nafte i plina), ili sagorijevanja drva i drugih naftnih goriva.

Pri procesima sagorijevanja nastaju sumpor dioksid, azotni oksidi drugi plinovi koji pospješuju nastajanje kiselina. Takvi slobodni nemetalni oksidi oksidiraju u vlažnoj atmosferi sa vodenom parom u sumpornu i azotnu kiselinu. Ove tvari se otopljene nalaze u zraku tako da onda na zemlju padaju sa padavinama. Pošto ovi proizvodi sagorijevanja nastaju u povećanoj količini u gradovima i industrijskim zonama, i pH vrijednost je većinom tamo niža nego na selu. Samim tim zagađenje zraka se putem kiselih kiša prenosi dalje i djeluje na površinske i podzemne vode ali i na tlo kao zagađivač.

Zagađenje podzemnih i površinskih voda utiče na zdravlje ljudi smanjujući kvalitet izvora sirove vode za piće, ugrožava vode za navodnjavanje, ribolov i rekreaciju. Posljedice dejstva zagađujućih tvari na vodene biocenoze može biti mehaničko ili toksično (u 25% slučajeva). Većina uticaja nastaje zbog naglog smanjenja količine kisika, narušavaju se biološki procesi, izražen je i negativan uticaj na faunu. Najveću opasnost predstavljaju otpaci iz hemijske industrije.

Osim posljedica po organizme koji žive u vodama, zagađivanje voda doprinosi pogoršanju njenog fizičkohemijskog i biološkog kvaliteta, čime se ugrožavaju vodni tokovi i podzemne vode i gube dragocjeni izvori vodosnabdijevanja. Indirektan prijenos bolesti preko zagađenje podzemnih voda procjednim filtratom, opasnost od požara, izdvajanje deponijskog gasa, prodiranje metana i CO, širenje prašine i ugrožavanje tla, uništenje zemljišnog sloja flore i faune, ugrožavanje okoline od otpada raznesenog vjetrom, stvaranje buke pri radu postrojenja.

87

Ukupno stanje voda može se direktno negativno odraziti na izvorišta sirove vode. Uzroci zagađenja površinskih i podzemnih voda su veoma različiti:

1. otpadne vode iz domaćinstava obično su opterećene visokim sadržajem deterdženata i organskih materija, a bez prethodnog tretmana prečišćavanja, ispuštane u vodotoke;

2. atmosferske otpadne vode sa saobraćajnica; 3. prethodno nepročišćene vode iz industrijskih postrojenja; 4. nekontrolisana primjena i upotreba pesticida i đubriva u poljoprivrednoj

proizvodnji; 5. otpadne materije iz poljoprivredne proizvodnje (fekalne vode i stočna đubriva); 6. procjedne vode iz neuređenih deponija itd. Tekući otpad često završava u vodi, pri čemu se toksične hemikalije akumuliraju u

ekosistemu i na taj način ulaze u eko lanac. Površinski rastresiti sloj Zemljine kore, sastoji se od mineralnih i organskih materija.

Brojnim zahvatima čovjek stalno ugrožava i zagađuje taj sloj raznim otpadnim materijalima i otrovnim supstancama kao što su hemijska sredstva, pesticidi, vještačka gnojiva, nekontrolirano odlaganje komunalnog otpada, nekontrolirana urbanizacija područja i dr. Ove vrste zagađenja uništavaju živi svijet rastresitog sloja zemljišta, prekidaju biološke tokove, a posebno ugrožavaju one organizme koji djeluju na organske materije i pretvaraju ih u mineralne supstance neophodne za proces fotosinteze (bakterije, gljive, gliste i dr.). Na zemljište djeluje živa priroda; koja učestvuje u nastajanju tla ili u njegovom oštećenju i zagađivanju, kao i razne čovjekove aktivnosti. Oštećenje zemljišta možemo podijeliti u nekoliko vrsta. Degradacija zemljišta nastaje unošenjem otrovnih supstanci prilikom gnojenja i zaštite biljaka, te uslijed poremećaja strukture zemljišta i erozije. Destrukcija je teže oštećenje zemljišta, koje nastaje pod uticanjem otpadnih voda i čvrstiog otpada. Totalno oštećenje zemljišta može biti privremeno (npr. izgradnjom površinskih kopova za eksploataciju mineralnih sirovina, deponija otpada, kampova, igrališta i dr.) i trajno (npr. izgradnjom naselja, puteva, vodenih akumulacija, aerodroma i dr.). Moderna poljoprivreda koristi hemijska sredstava - pesticide, za suzbijanje bolesti biljaka, štetočina i korova. Pesticidi se teško rastvaraju u zemljištu i vodi, gdje dospijevaju putem zaprašivanja zemljišta. Kao takvi, gotovo u neizmijenjenom obliku gomilaju se u biljkama, a preko njih u svim karikama lanca ishrane. Također, za navodnjavanje oranica koriste se često zagađene, odnosno otpadne vode, koje sadrže otrovne teške metale, kao što su: bakar, cink, živa, olovo, stroncijum, kadmijum i dr. Prema procjenama, čovjek je samo u prošlom 20. vijeku zagadio i uništio oko 2 milijarde hektara zemljišta. Razumna, kontrolirana i smanjena upotreba kemijskih sredstava i poduzimanje odgovarajućih mjera koje sprečavaju zagađenje voda i zraka znači, istovremeno, i smanjenje zagađenosti tla.

Poseban značaj sa zdravstvenog aspekta pridaje se procjeni rizika i upravljanju tokovima opasnog otpada, koji može biti štetan, toksičan, infektivan, kancerogen, mutagen, teratogen, ekotoksičan i može imati svojstvo otpuštanja otrovnih plinova.

Zbog toga za analizu i procjenu rizika moraju biti odgovorne stručne institucije (instituti, fakulteti, individualni eksperti, državne agencije, ministarstva za nauku i obrazovanje i druge vladine i nevladine instituciije), a za uprvljenje rizikom mjerodavna državna tijela (vlade na svim nivoima, a posebno ministarstva za okoliš) te preduzeća i firme koje su dužne sprovoditi u djelo kako analizu i procjenu rizika tako i odgovarajuća tehničko-tehnološka rješenja. 2.6. Zaključci

Conclusion

1. Postoji širok spektar upotrebe procjene okolišnih rizika, iako specifična metodologija i odgovornost za sprovođenje procjena može da varira. Prva faza je formuliranje

88

problema, a zatim slijede identifikacija opasnosti, procjena ispuštanja zagađenja, karakterizacija opasnosti, procjena izloženosti, procjena mogućih posljedica i procjena i karakterizacija rizika.

2. Analiza rizika je proces koji se sastoji od tri međusobno povezane komponente: procjene rizika, upravljanja rizikom i obavještavanja o riziku. To podrazumijeva da je procjena rizika jedan integralni segment analize rizika i čini njen obavezni dio. Osnovni principi i ključne faze procesa procjene okolišnih rizika su u osnovi isti u svakom slučaju. Kod svih metodoloških postupaka neophodno je identificirati okolišne opasnosti koje mogu ugroziti zdravlje ljudi ili štetno uticati na biološki diverzitet, floru i faunu. Za identificirane opasnosti je potrebno odrediti njihov karakter i stepen izloženosti kako bi se mogla uraditi karakterizacija rizika.

3. Svrha procjene rizika u krajnjem je utvrđivanje mjera koje su potrebne da bi se štetne posljedice eliminisale, smanjile ili svele na dozvoljene granice.

4. Kod formulisanja problema uzimaju se u obzir i faktori koji indirekno participiraju na nastanak opasnosti i moguće povećanje stepena rizika a to su: politički, društveni, ekonomski i pravni faktori. Ovi faktori se uzimaju u obzir kako pri formulisanju problema tako i kod ocjene ukupnih okolišnih rizika.

2.7. Pitanja

Questions

1. Zašto se ciklični razvoj može smatrati održivim? 2. Kada se tehnologija smatra održivom? 3. Razlika između linearnog i cikličnog modela razvoja? 4. Šta je procena životnog ciklusa (LCA)? 5. Koje su faze u proceni životnog ciklusa? 6. Šta je procena uticaja životnog ciklusa (LCIA)? 7. Šta je to ekološki otisak a šta CFP ? 8. Šta se podrazumeva pod upravljanje okolinom? 9. Šta je životna sredina?

Životna sredina, okolina ili okoliš predstavlja sve ono što nas okružuјe, odnosno sve ono sa čime јe direktno ili indirektno povezana čovekova životna i proizvodna aktivnost.

10. Šta predstavlja ISO 9001:2008? ISO 9001:2008 predstavlja međunarodni standard sa zahtjevima sistema upravljanja kvalitetom, revidirano izdanje iż 2008. godine.

11. Šta predstavlja ISO 14001:2004? ISO 14001:2004 predstavlja međunrodni standard sa zahtjevima upravljanja okolinom, izdanje iz 2004. godine?

12. Šta predstavlja PDCA krug? 13. Koja je zahtijevana dokumentacija sisteme upravljanja okolinom? 14. Šta opisuje ISO/DC 50001? 15. Šta je potrebno za dobro planiranja ljudskih resursa?

Za dobru planiranje ljudskih resursa potrebno je napraviti dobru organiacijsku strukturu organizacije i strateški plan za njen razvoj, koji podrazumijeva razvoj za namjanje pet godina.

16. Šta plan edukacije ljudskih resursa treba da sadržava? Dobar plan edukacije treba da sadrži sljedeće: identifikaciju zaposlenika (izvršioca) koji se interno obučavaju, aktivnosti i postupke za koje se obučavaju, opremu i prostor za obuku, period obuke, osobu koja je zadužena za praktičnu prezentaciju planiranih aktivnosti i termin provjere obučenosti zaposlenika.

89

17. Šta je audit ljudskih resursa? Audit ljudskih resursa je proces ispitivanja politika, procedura, dokumenata, sistema i praksi u skladu sa ljudskim resursima organizacije

18. Kako se izvodi audit ljudskih resursa? 19. Kako se vrši nagrađivanje zaposlenih? 20. Kakvi su to grupni sistemi stimulacije? 21. Koje su sastavnice analize rizika?

Procijena rizika, upravljanje rizikom i komunikacija u vezi rizika 22. Šta je menadžment promijena? 23. Koja je svrha procjene rizika, ko je obavlja i zašto je značajna?

Prevencija posljedica koje mogu izazvati okolišne opasnosti. Procjena okolišnih rizika važna je za sve nivoe, počev od firmi do najviših državnih nivoa i regija, a krjnji rezultat je prevencija štetnih posljedica po okolinu i životnu sredinu te je značajan alat koji se može koristiti u održivim tehnologijama.

24. Koji su koraci (aktivnosti) koje je potrebno uraditi da bi se procijenio okolišni rizik? Kad je u pitanju procjena okolinskih rizika (ERA skraćenica od Enviromental Risk Assessment) ona uključuje niz koraka: formuliranje problema, identifikacija opasnosti, procjena ispuštanja zagađenja, procjena izloženosti, procjena posljedica i na kraju procjena rizika.

25. Koja je razilka između opasnosti i rizika? 2.8. LITERATURA

REFERENCES

Adisa Azapagic, Alan Emsley, Ian Hamerton, Polymers, The Environment and Sustainable Development, University of Surrey, Guildford, UK2003 John Wiley & Sons Ltd, The Atrium, Southern Gate, Chichester, West Sussex PO19 8SQ, England, 2003.

Alan S. M. 2004. ISO 14000 Environmental Management Standards Engineering and Financial Aspects, John Wiley & Sons, Ltd

Allenby, B. (2004), Clean production in context: an information infrastructure perspective, Journal of Cleaner Production 12 833-839.

Amstrong, M., Murlis, H. 1991.Reward Managment: A Handbook of Remuneration Strategy and Practice, London, Kogan Page.

Ashby, M. Shercliff H. Cebon, D. (2007) Materials, Engineering, Science, Processing and Design, Elsevier ltd., New York, USA. ISBN: 978-0-7506-8391-3.

Bahtijarević-Šiber, F. 1999. Management ljudskih resursa, Golden marketing, Zagreb. Baldwin, J.S. Allen, P.M. Winder, B. Ridgway K. (2005), Modelling manufacturing evolution:

thoughts on sustainable industrial development, Journal of Cleaner Production 13, p. 887-902.

Centar za obrazovanje QUALITAS EDUCATION. 2005. Kako primeniti zahteve standarda ISO 14001:2004 u vašoj organizaciji? Srbija i Crna Gora • 34000 Kragujevac • Sretenjskog ustava 27

Centar za održivi prostorni razvoj. 2005. Zelena knjiga energetske efikasnosti, EXPEDITIO, Kotor

Change Management Learning Center, 2011. Prosci’s Change Management Methodology. Available at: http://www.change-management.com/change-management-process.htm

D. Ropeik, P.Slovic: Risk in Perspective, www.hsph.harvard.edu/ccpe/programs/effectiveriskcommunitation, pristupljeno: 22. 10. 2011

Description of the Prosci approach taken from: Change Management Learning Center http://www.change-management.com/Prosci-Methodology-Overview.pdf

90

Dieter, G.E. (1991) Engineering Design, A Materials and processing Approach, 2nd edition, McGraw-hill, New York, USA. ISBN: 0-07-100829-2.

Doniec, A. (2002), Clean technology today and tomorrow, Cleaner Production in Poland, Special Issue p. 2-7.

Dreyfus H. 2004. From Socrates to Experts Systems: The Limits and Dangers of Calculative Rationality, Regents of University of California

ECB (2003). European Chemicals Bureau – Institute for Health and Consumer Protection Technical Guidance Document on Risk Assessment. European Commission Joint Research Centre, Ispra, Italy.

EEA – European enviromental Agency, (2011). Environmental Risk Assessment: Approaches, Experiences and Information Sources pristupljeno 15 oktobra 2011 http://www.eea.europa.eu/publications/GH-07-97-595-EN-C2/riskindex.html

EHC (2006).Note on Environmental Management Systems. Environment Health and Safety Committee (http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EMS.asp).http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EHSCnotesonRiskAssessment.asp pristupljeno: 22. 10. 2011

EHSC (2011a) Health Safety and Environment Guidance http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EHSCGuidance.asp pristupljeno: 22. 10. 2011

EN 160001:2009. 2009. Energy management systems-requirements with guidance for use, Sustainable Energy, Ireland

EPA (1998) Guidelines for Ecological Risk Assessment. http://www.epa.gov/raf/publications/pdfs/ECOTXTBX.PDF pristupljeno: 22. 10. 2011

EPA (2011), Integrated Risk Information System (IRIS), US Environmental Protection Agency. www.epa.gov/IRIS/ i http://cfpub.epa.gov/ncea/iris/index.cfm?fuseaction=iris.showSubstanceList pristupljeno: 22. 10. 2011

F. Plavšić, I. Žuntar (2006) Uvod u analitičku toksikologiju. HTZ, Zagreb, Fairman R., Mead C. D. and Williams W. P. (1999). Environmental Risk Assessment –

Approaches, Experiences and Information Sources. Monitoring and Assessment Research centre, King’s College, London. Published by European Environment Agency – EEA Environmental issue report No 4. http://reports.eea.eu.int/GH-07-97-595-EN-C2/en/riskindex.html pristupljeno: 22. 10. 2011

FAO (1995 ) Application Of Risk Analysis To Food Standards Issues Report of the Joint FAO/WHO Expert Consultation Geneva.

FAO/WHO Expert Committee on Food Additives http://whqlibdoc.who.int/trs/WHO_TRS_930_eng.pdf pristupljeno: 22. 10. 2011

FMOIT – Federalno ministarstvo okoliša i turizma (2011), Zakon o zaštiti okoliša www.ekoakcija.com/content/zakon-federacije-bih-o-zaštiti-okoliš pristupljeno: 22. 10. 2011

Geodkoop, M. Effting, S. and Collignon, M. (2000) The Eco-Indicator 99: A Damage oriented Method for Life Cycle Impact Assessment, Manual for Designers (14 April 2000), http://www.pre.nl.

Goodland, R. 1992. The Case that the World has Reached Limits. in Population,Technology, and Lifestyle - The Transition to Sustainability, ed. R. Goodland, et al. Washington, DC: Island Press pp. 3-22.

Grann H, (1994),The industrial symbiosis at Kalundborg, Denmark. Paper presented at the National Academy of Engineering’s Conference on Industrial Ecology, Irvine, CA (May 9-13).

91

Graviti Janis. (2007), Zero techniques and systems e ZETS strength and weakness, Journal of Cleaner Production 15, pp. 1190 -1197

Gržetić Ivan (2011) Upravljanje rizikom i njegova procena http://ebookbrowse.com/upravljanje-rizikom-i-njegova-procena-pdf-d55131817 pristupljeno: 22. 10. 2011,

Gunz H.P. et al., 1998, “New Strategy, Wrong Managers? What You Need to Know about Career Streams,” Academy of Management Executive, May 1998, 21

Hammer, T. H. 1993. New Devolopment in Profit-sharing, gain-sharing and Employee Owership, u: Campbell, J.P., Campbell, R.J. (Eds), Productivity in Organizations, San francisko: Jossey- Bass, 1988, 328-366; Spenser L.M, 1993, “Competence at Work”, Wiley, New York, US

http://en.wikipedia.org/wiki/Biomass - cite_note-9 http://helix.chem.bg.ac.rs/~grzetic/predavanja/Monitoring/GENERALNI%20PRINCIPI%20MO

NITORINGA.pdf pristupljeno: 22. 10. 2011 http://www.fao.org/food/food-safety-quality/scientific-advice/jecfa/en/ pristupljeno: 22. 10.

2011 http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs313/en/index.html pristupljeno: 22. 10. 2011 http://www.change-management.com/ pristupljeno: 22. 10. 2011 I.Gršetić (2001) Rizik i njegova procena,Inpharm, Vol. 5/17, 15-19, I.Gršetić (2011) Generalni Principi Monitoringa ISO ( 2005b) Standard ISO 14001:2005 Sistemi upravljanja zaštitom životne sredine -

Zahtjevi sa uputstvom za primjenu ISO ( 2008) Standard ISO 14063:2008 Upravljanje zaštitom životne sredine - Komunikacije u

oblasti zaštite životne sredine - Smjernice i primeri ISO ( 2009) Standard ISO 31000:2009 (Risk management - Principles and guidelines). ISO (2005a) Standard ISO 14062:2005 Upravljanje zaštitom životne sredine - Uključivanje

aspekata životne sredine u projektovanje i razvoj proizvoda ISO 14001:2004. 2004. Environment Management System-requirements, ISO Geneve ISO 9001:2008. 2008. Qulity Management System-requirements, ISO Geneve ISO/CD 5000. 2009. Energy management systems-requirements with guidance for use, ISO TC

242 ISO/IEC Uputstvu 51 Jayamaha. L. 2006. Energy-Efficient Building System, McGraw Hill, New York JECFA (2011) - THE JOINT FAO/WHO COMMITTEE ON FOOD ADDITIVES Jyoti, P., Venkatesh D.N. 2006. Human Resources Management, Oxford University Press, New

Delhi. Kamm B., Kamm M., (2004), Principles of biorefineries, Applied Microbiol. & Biotech., 64,

137-145. Kyoto Protocol (1997) United Nations, Framework Convention on Climate Change. Lowe and Warren, 1996. Lowe, P. (1995), The Management of Technology. Perception and opportunities, Chapman &

Hali, London Mac Donald A., McGeehan C., Cain M., Beattie J., Holt H., Zhou R. and Farquhar, D. (1999).

Identification of Marine Environmental High Risk Areas (MEHRA's) in the UK. Department of the Environment, Transport and the Regions, ST-87639-MI-1-Rev 01, London, UK.

Mahapatro, B., B. 2010. Human Resuorces Management, New Age International Publishers. Malone, T.F. 1994. Sustainable Human Development: A Paradigm for the 21st Century.White

Paper for the National Association of State Universities and Land-GrantColleges, The Sigma Xi Center, Research Triangle Park, NC, November 6.

92

Milkovich, G. T., Boudrean, J. W. 1988. Personell Human Resource Managment, Home-wood , IL, BPI/IRWIN, 1988, 725

Moore, W.E. 1972. Introduction. in Technology and Social Change, ed. W.E. Moore. Chicago: Quadrangle Books, pp. 3-25.

National Action Plan for Energy Effi ciency (2007), Guide for Conducting Energy Effi ciency Potential Studies. Prepared by Philip Mosenthal and Jeffrey Loiter, Optimal Energy, Inc. www.epa.gov/eeactionplan

National Science and Technology Council. 1994. Technology for a Sustainable Future:Framework for Action. Washington, D.C.: Office of Science and Technology Policy.

Nikols, F. Change Management 101: A Primer. Distance Consulting LLC. September 29th 2010. Peck, S., C. Callaghan, and R. C6t4, "EIP Development and Canada: Final Report", Peck &

Associates, 1997. Perušić, M. 2006. Upravljanje projektom, Tehnološki fakultet Zvornik. Pirages, D. 1994. Sustainability as an Evolving Process. Futures, 26(2), 197-205. Rees, W.E. 1990. The Ecology of Sustainable Development. The Ecologist, (20)1, 18-23. Roberts, D.V. 1994. Sustainable Development – A Challenge for the EngineeringProfession. in

The Role of Engineering in Sustainable Development, ed. M. Ellis.Washington, DC: American Association of Engineering Societies, pp. 44-61.

S. Barlow (2005) Thereshold of toxicological concern (TTC), A tool for assessing Substances of unknown toxicity present at low levels in the diet. International Life Sciences Institute.

Salah El-Haggar. 2007. Sustainable Industrial Design and Waste Management, Elsevier Science & Technology Books, June 2007.

Spenser (1993) Stoiljković V. et.al. 2006. Integrisani sistemi menadžmenta, CIM College d.o.o & Mašinski

fakultet, Niš Stojiljković V. 2008. International Journal ’’Total Quality Management & Excellence’’, Vol. 36,

No. 1 - 2, pp. 63. Tapas K. Das (ed) (2005) Toward zero discharge: Innovative methodology & technologies for

process pollution prevention, Wiley-Interscience, New Jersey TOXNET (2011). U.S. National Library of Medicine National Institutes of Health Databases on

toxicology, hazardous chemicals, environmental health, and toxic releases. http://toxnet.nlm.nih.gov/ pristupljeno: 22. 10. 2011

Turner C.W. 2005. Energy Managemnet Hadbook 5th edition, Marcell Dekker Inc., New York Vollenbroek F. A. (2002), Sustainable development and the challenge of innovation, Journal of

Cleaner Production 10. p. 215-223. Vollenbroek, F.A. (2002), Sustainable development and the challenge of innovation, Journal

of Cleaner Production 10, p. 215-223. Wal, J.M., Pascal, G., In: Aggett P.J., Kuipper, H.A.(2000), Novel food and novel hazards in the

food chain. Risk Assessment in the Food Chain of Children, Nestle´Nutrition workshop Series, Paediatric Programme, NestecLtd, Vevey/Lippincott Williams and Wilkins,Philadelphia, vol. 44, pp. 235–259.

Weston, R. 1995. Sustainable Development: Integration of Free Market and NaturalEconomic Systems, Presented at the AAES/Engineering Foundation conference“Sustainable Development: Creating Agents of Change” Snowbird, Utah. August 4-8.

WHO ( 2011) Air quality and health WHO (2006) EVALUATION OF CERTAIN FOOD CONTAMINANTS, Sixty-fourth report of the

Joint FAO/WHO committee WHO (2011) Water, health and ecosystems http://www.who.int/topics/water/en/ ,

http://www.who.int/heli/risks/water/water/en/index.html pristupljeno: 22. 10. 2011

93

William B. W. Jr.m Keith D. 1995. Human Resource and Personnel Management. Yeang, K. 1995. Designing with Nature. New York: McGraw Hill. Yukl, G. 2002. Leadership in Organization, Prentice Hall, New Jersey.