Embed Size (px)
Citation preview
2013.
Naslov:
Vratite svoj um: Manifest
Uredili/e:
Autonomna akcija
Autorska prava:
Sav sadržaj je javno dobro (public domain)
Copyleft
Prevod teksta:
Lo!
Kontakt:
Web:
http://autonomna-akcija.weebly.com
http://325.nostate.net
Cover:
Čileanski nekontrolisani sukobi između studenata i policije u Santiagu, Čile, za vrijeme
nemira 14. jula 2011. "Tu su bili, proždrljivi mladi koji su, opet, uništavali su sve, podizali
barikade, sukobili se sa policijom, ništa se nije moglo zaustaviti. Postoji vatra i strast u
njihovim srcima, ljubav i mržnja u njima, hrabrost i odluka. Ljepota kaosa je opet krasila
ulice, i to nije samo vatra koja krasi asfalt, to je ujedno i energija mladih, ukidnje razlike
između spolova, svi su bili dio borbe. Hoće li ova borba uroditi plodom? Pojedinac koji traži
pravu sreću, ne zaustavlja se tako lako, on zna da može educirati sam sebe i, iako je taj put
duži, to ga ne čini manje zanimljivim, jer sve ostalo je beskrajno..." (Circulo Individualista
Aves del Fuego)
Hitna poruka svim 'ludim', 'agresivnim', 'nestabilnim', 'kaotičnim', 'depresivnim' ljudima...
onima koje obilježavaju duševno bolesnim.
UVOD
Zadovoljstvo nam je bilo prevesti i objaviti ovaj anonimni tekst koji se pojavio na starom
sajtu 325 kolektiva 2003. godine, i koji je preuređen i objavljen 2011. Cilj nam je da se
oslobodimo kaveza u kojem smo rođeni. To znači prevazilaženje ograničenja naših
mentalnih obrazaca i oslobađanje od samoispunjavajućih dijagnoza mentalnih bolesti, u ime
naših nedokučivih jednostvenosti i disfunkcionalnosti - našeg odbijanja rada, postajanjem
integrirane komponente mega mašine. Zine 'Beyond Amnesty' (može se skinuti
na325.nostate.net) je također vrijedan čitanja, prodoran i lični napad na psihijatriju i
zatvorski društvo koje nas vodi ka samouništenju. Anticivilizacijski mislioci poput Chellis
Glendinninga, Johna Zerznana i Derricka Jensena su iscrtali patologiju modernog društva u
svom korijenu u pritomljavanju, kao rastuće uzroke kontrole, represije, zlostavljanja i
samouništenja.
To će uzeti namjerno kršenje kontrole uzroka, koje su nametnule institucije društva.
Sjećamo se samoubistava i ovisnosti o drogama i kažu da smrt i ubistva dominiraju ovim
sistemom. Mi smo u egzistencijalnoj borbi i proglasili revolucionarni rat do kraja.
PRODAVANJE LIJEKOVA ZA PROBLEME KOJE SU ONI NAPRAVILI
Poznato nam je da depresija ima stalni rast u posljednjih nekoliko desetljeća. Ovo povećanje
očito nije zbog zaustavljanja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja je nedavno
predvidjela da će, do 2020., dpresija biti najveći zdravstveni problem u svijetu, odmah
poslije bolesti srca, i ponudila kao objašnjenje da je to zbog prethodnog podcjenjivanja
broja oboljelih od ove bolesti.
Nije li povećanje osjećaja praznine i bezvrijednosti, obilježja depresije, usko povezano sa
društvom u kojem živimo, u vrijeme kada se ljudi gube u potrošnji i masi zabave kako bi
izbjegli razmišljanje o svojim jadnim životima, ekonomskom opstanku i nadolasku totalnog
uništenja planete? Dok su "stručnjaci" plaćeni od strane farmaceutskih korporcija, uvijek će
odgovor na depresiju biti poremećaj mozga zbog 'hemijskih neravnoteža', rezultat
neispravnih gena. Ne možemo da se ne zapitamo kako to nije do okoline, s obzirom da stvar
poput depresije nije postajala u Africi prije kolonizacije?
"Depresija se često promatra kao endem 20. generacije. Teška depresija 10 puta više
prevladava danas, nego 50 godina ranije, a pogađa punih posljednjih deset godina nego što
je pogađala ranije generacije. Takve osjećaje i takvo ponašanje potvrđuju frustracije i očaj
koji nemaju kamo otići, kada je u društvenom krajloku revolucija zamrznuta. Otuđenjam ili
čak i protivljenjem su sebe prodali kao stilske slike, otiđenjem postajanja modnog dodatka.
U međuvremenu samoubistvo je postalo najekstremnija regresija, te stalni porast za
nekoliko desetljeća. - John Zerzan
U najboljem slučaju, depresija se smatra potrebnom od strane stranih učinaka o 'napretku' -
kao i ubistva civila poput 'kolateralne štete' rata - ali 'stručnjaci' uvijek potvrđuju da je više
znanstvenih istraživanja jedino rješenje problem. Dok se ti mitski geni ne pronađu, možamo
živjeti u obećanom tehnološkom raju kao genetski modificirana bića, farmaceutskoj
industriji je, naravno, drago da prodaje drogu kako bi omogućila da se ljudi nose sa
'hemijskom neravnotežom', naš kao što će prodavanje flaširane vode 'riješiti' problem
zagađenja vode.
HRABRI NOVI SVIJET?
Nažalost, ako otkriju savršen lijek za otklanjanje stresai depresije, neće se zaustaviti tu. Kao
što nam postaje svima jasno, njihov interes nije sreća i zadovoljstvo čovječanstva, kako
obećavaju, već 'napredak' tehnološke utrke. Takav lijek bi u stvarnosti bila prilika povećanja
zahtijeva za društvo, izazivanje depresije. Naša ovisnost o drogama će prisliti druge da ih
koriste kako bi bili u mogućnosti da se natječu i preživljavaju.
"Zamislite društvo u kojem se nesretnim ljudima nude droge kako bi se otklonila
nesretnost? Naučna fantastika? To se stvarno događa u našem društvu. Umjesto uklanjanja
uvjeta koji ljude čini depresivnima, moderno društvo im nudi antidepresivne lijekove. U
stvari, antidepresivni lijekovi su sredstvo mijenjanja unutrašnjeg stanja pojedinca na takav
način da on može tolerisati socijalne uvjete koje bi inače smatrao nedopustivim." -
Theodore Kaczynski
Iako je donedavno društvo moralo biti prilagođeno granicama ljudskog bića, situacija se
obrnula i sada ljudsko biće mora biti prilagođeno društvu. Je li to nova ideja o 'savršenom
svijetu'? I što je najvažnije, da li je to tvoja ideja? Budući da se ovo pitanje nikada ne pokreće
u mainstream medijima - čini se da su nam farmacijske korporacije odgovorile. Korištenje
lažnih obećanja konzumerizma - naš proizvod će riješiti sve vaše probleme i napraviti da se
osjećate ispunjeno baš kao i ove idealizirane slike koje ćete vidjeti na našim reklamama -
prodaja antidepresiva je proasla na 800% u 90-im. Tvrde da svaki peti amerikanac (preko
50 miliona ljudi) 'treba hitno lijek'. Je li hitno zato što su se ljudi konačno probudili i trebaju
biti vraćeni nazad u matricu iluzije prije nego vide pustinju stvarnog svijeta u kojem žive?
MIT O TRAJNOJ SREĆI
Jedna od posljedica prekomjernog marketinga lijekova i mnogih drugih unapređenja
'zdravlja' kao vrijednosti, je stvaranje jedinstvenog ideala do kojeg bi svako trebao držati.
Ovi 'ispunjeni' potrošači koje vidimo na reklama su postali, svjesno ili nesvjesno, uzori za
većinu nas. Oni čine da vjerujemo u moguću trajnu sreću, najveći mit.
"Patnja je nesporazum. Ona postoji. Ona je stvarna. Možemo je nazvati nesporazumim, ali ne
možemo se pretvarati da ne postoji. Nekada sam jako - jako uplašena, bilo koja sreća se čini
trivijanom. Pa ipak, pitam se, ako to nije sve nerazumijevanje - ta sreća, taj strah od boli ...
ako bi svi, umjesto bojanja i bježanja od nje, joj prišli, možda bi mogli da pređemo preko
nje. Ne znam kako da objasnim, ali vjerujem da u stvarnosti bol nije bol. Ako je možete
izdržati."
- Ursula Le Guin
Ljudska bića, kao i svi svjesni oganizmi, su dualitični po prirodi. Ne možemo znati za slatko,
ako ne znamo za kiselo. Ne možemo doživjeti sreću, ako ne iskusimo tugu. Uz naš pokušaj
eliminisanja tuge i naše opsesije za srećom, stvaramo emotivnu smrt. Ovako se osjeća neko
ko pati od depresije. U stvarnosti, moglo bi se reći da je depresivna osoba drugačije od
'normalne' osobe samo u svojoj svjesnosti o siromaštvu njenog emotivnog života.
Prevelik strah od terora, postajemo u stanju da ne možemo osjetiti užitak. Da bi dobili
mogućnost da budemo iznad toga, bol bi trebala biti prihvaćena kao i svi drugi osjećaji.
"Sram, strah, teror, bijes su prolazna ludila" - Benjamin Rush
Pojedinci sa oznakom manične-depresije (bipolarni poremećaj), u jednu ruku osjećaju oba
stanja intenzivno. Iako je manija prihvaćena, čak se i promovira u društvu (razmislite o
šoping turama), na depresivne epizode se mrštimo. Odvojite minut i zapitajte se: je li taj
intezitet nužno loš za osobu ili je to problem samo zato što se ne uklapa u mit o trajnoj sreći
koja se promovira u modernom društvu? Da, manična-depresija uzorkuje patnje i otežava
'normalan' život, ali nije li to također način da se život dublje iskusi?
NORMALNOST VS. RAZLIČITOSTI
Ono što vidimo je da, dok su neki problemi poput depresije i stresa gledani kao rezultat
našeg dekadentno mentalnog krajolika, ostala stanja uma su postali problem samo zato što
se ne uklapaju unutar velikog sistema civilizacije, gdje 'normalnost' olakšava sprovođenje
'reda'. Oni koriste kulturne razlike u marketinške svrhe, ali na kraju bi svako trebao kupiti
isti proizvod i imati iste želje: stabilne prihode, sretnu obitelj, lijepu kuću, savršeno tijelo,
veliko samopouzdanje. One koji ne mogu sebi priuštiti da imaju 'izbor', ali su uglavnom
ograničeni na različite ukuse, kao što je boja njihovog auta.
Ipak, različitost je neophodna za opstanak bilo kojeg eko-sistema. Ako je priroda preživjela
do našeg 'osvajanja' , to je zbog bioloških različitosti. Ako se klima ili okoliš promijeni, neke
vrste će umrijeti, ali će druge preživjeti, omogućujući nastavak razvoja. Kad civilizacija
reducira krave na jednu 'savršenu' rasu, to će zahtijevati samo virus da ih ubije sve.
Ono što nas najviše zanima je ipak različitost među ljudima. Vidimo da društvo ne podržava
to jednostavno javnim školama: sva djeca moraju pratiti iste predmete, teme, bez obzira na
njihove interese, pa čak iako na kraju mogu 'birati' između različitih karijera, to je samo
zato što poslovno tržište ima potrebe. Kao rezultat toga, puno tinejdžera završit školu
otuđen od svojih početnih težnji i bori se da pronađe posao koji ga zanima.
BOLEST KAO RAZLIKA
Pogledajmo neke raširene 'mentalne bolesti' sa stajališta da su više razlika, dio različitosti u
eko-sistemo, nego poremećaj:
ADHD - Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje je posebno tužan primjer u svojetu u
kojem živimo: mnogo djece ne može ostati čitav dan u jednom zatvorenom prostoru pod
nazivom 'škola', jer oni imaju previše energije i kreativnosti. 'Zabrinuti' zbog njihove
budućnosti u ovom društvu, pod utjecajem psihijatra, njihovi roditelji ih hrane Ritalinom,
ponekad i od njihove 4. godine, kako bi umrtvili njihovu strast. Opet se uklope u iluziju
normalnosti, ali da li ih to čini sretnijima?
Šizofrenija se često spominje kada se govori o duševnim bolestima koje mogu biti duboko
uznemirujuće i veoma duge. Kako bi razumijeli ovu 'bolest', trebamo pogledati 'primitivne'
kulture: u svakoj od njih možete pronaći šamane koji su imali dar da putuju u 'drugi svijet' i
liječe ljude. Inicijacija je prisilna (iako se mladi šamani mogu identificirati rano po
plemenima) i zahtijeva par dubokih uznemirujućih godina kako bi šamani bili sposobni da
savladaju svoje sposobnisti. Ono što je zanimljivo je da su učinci ove inicijacije iznimno
slični 'simptomima' šizofrenije. Doista su neka primitivna plemena prevarena od strane
zapadnih psihijatara da je njihov budući šaman 'šizofreničar' i mora primiti terapiju.
Nažalost, čini se antipsihotički lijekovi sprječavaju da se proces završi na takav način da se
pojedinac izgubi u praznini između dva svijeta.
Ljudi su sve stavili pod etiketu Aspergerovog sindroma ili visoko-funkcionisanog autizma.
Pojedinci sa ovim 'poremećajem' obično imaju visok IQ i nikakve druge probleme osim
poteškoća u komuniciranju sa drugim. Njihova izoalcija i opsesivno razmišljanje ih može
samo odvojiti i učiniti da ta komunikacija bude mnogo teža, s obzirom da nisu na istoj valnoj
dužini sa drugima. To ne mora biti nedostatak, s obzirom da su neki psihijatri nedavno
uradili 'dijagnozu' na Newtonu i Einsteinu i spoznali da su imali Aspergerov sindrom.
Postavlja se pitanje: da li bi ovi genijalci postigli sve ono što jesu, ako bi bili označeni kao
autistični i kljukani lijekovima u mladosti?
Socijalna anksioznost je također u porastu. Osim činjenice da je lakše postati samo-svjestan
o našem ponašanju i izgledu, s obzirom da živimo u društvu gdje svakome sudimo po
izgledu, važno je napomenuti da među životinjama postoje također i sramežljive životinje.
Sramežljive životinje imaju veću šansu da prežive, s obzirom da ih njihovi strahovi drže
podalje od rizika. Za ljudska bića, sramežljivost može učiniti više poteškoća da budu dio
društva, ali je također odlična prilika da razviju svoje unutrašnje sposobnosti, za koje drugi,
previše zauzeti socijalizacijom, se nemaju vremena brinuti.
Ono što vidimo je da je većina 'psihičkih bolesti' pojedinaca prouzrokovala odbacivanje od
strane društva, više nego od same 'bolesti'. Otuđenje, usamljenost, beskućništvo, nisko
samopoštovanje su svi destruktivni rezultati društva koje ne trpi razlike. Nadalje, uvjerenje
da postoji nešto 'krivo' što se mora 'ispraviti' (ili barem potisnuti) može samo otuđiti ljude
od samih njih i učiniti da se osjećaju bezvrijedno i nesretno. Doista, gotovo sve od ovih
'bolesti' su povezane sa depresijom.
"Naše društvo ima tendenciju da smatra kao 'bolest' bilo koji način razmišljanja koji nije
zgodan za sistem, a to je moguće, jer kada se pojedinac ne uklapa u sistem, prouzrokuje bol
samom sebi, kao i probleme sistemu. Tako manipulacija pojedinca za prilagođavnaje
sistemu vidi kao 'lijek' za 'bolest' i stoga je dobra." - Theodore Kaczynski
LIJEČENJE ILI REPRESIJA
Sve nas ovo tjera da se zapitamo da li su psihijatri i psiholozi zainteresovani za liječenje ili je
njihova uloga da drže iluziju o 'redu', 'normalnosti' i 'zdravom razumu' u društvu? Doista,
primarni ciljevi azila su uvijek bili da se 'luđaci' drže dalje od društva, jer su smatrani
'opasnim'. Ali kako su oni opasno s obzirom da su statistike iste što se tiče kriminala među
'normalnim' ljudima? Je li to možda zato što se oni ne uklapaju u sistem i njihovo postojanje
razotkriva laži ovog sistema?
Zanimljivo je napomenuti da je, prije nego su se pojavili azili, heretici, vještice, prostitutke,
luđaci, općenito bilo koji 'društveni devijanti' su se 'liječili' (mučili, kamenovali, palili)
inkvizicijom i, kada Crkva počela gubiti svoju moć, neki od 'lovaca na vještice' su se
pretvorili u psihijatre i zadržali su isti posao, pomoću pseudoznanosti umjesto relicije, sebe
stavili iznad psihičkih bolesti i pokušali ih prilagoditi društvenim standardima. Ti standardi
su se silno mijenjali kroz vrijeme i prostor. Na prijemer, homoseksulanost je smatrana
poremećajem od strane Biblijskih-psihijatara do 70-ih.
Zanimljivo, mnogi psihijatri danas tvrde da su vješticama izrečene pogrešne dijagnoze, kako
su one u stvarnosti 'patile' od 'mentalnih bolesti', a ne 'demonskih uticaja'. Oni su jedini koji
ne vjeruju u teoriju žrtvenog jarca (slika potisnutih želja - društva na kojem je
projektirana), u kojoj se slažu svi historičari.
Može li to biti zato što ta teorija također savršeno vrijedi za 'mentalne bolesti' današnjice?
Oni koji pate od najviše od psihijatara su djeca, koja nemaju mogućnost izbora lijekova, jer
nisu dovoljno 'odgovorna'. Osim ADHD i Aspergerovog sindroman spomenutog ranije,
oznaka ODD - 'opozicijski prkosni poremećaj' nudi povoljno objašnjenje nudi povoljno
obrazloženje roditeljima koja ne žele da razumiju zašto se njihova djeca odupiru opresivnoj
ideologiji i besmislenom potrošačkom načinu života. Za te roditelje, lijekovi se čine kao
jedino 'rješenje', pogotovo ako su i samo žrtve psihijatrijske industrije.
PSIHIJATRIJA KAO POLITIČKA REPRESIJA
Još više zapanjuje slučaj kako je mit o 'mentalnoj bolesti' korišten od strane sistema za
represiju, uključujući i Sovjetski Savez, gdje su svi politički neistomišljenici - disidenti,
redovno označeni kao 'mentalni bolesnici' i zarobljivani u bolnicama. Sličnu represiju vrši i
SAD, gdje društvene devijante zaključavaju, kao npr. Timothy Learya, zbog zagovaranja
legalizacije droga. I kao što je nedavno, u aprilu 2003. godine, neko čitajući teorije zavjere
dijagnosticiran 'paranoičnim' i zadržan u ludnici 9 dana.
"Višak strasti za slobodu prozivodi, kod mnogih ljudi, mišljenja i stavove koji se ne mogu
uklonuti zbog neuvježbane vlade. Opsežni uticaj koji ima dogovor, strast i moral mnogih
građana, sastavljeno je u oblik ludila, koji će oduzet slobodu, pod imenom anarhija."
- Benjamin Rush
Baš kao što se novi zakoni konstantno dodaju kako bi se kreirale nove klase kriminalaca i
ljude natjeralo na sužavanje niza zakonitosti, novi mentalni poremećaju se 'otkrivaju' kako
bi se stvorile nove klase 'ludih', otvorile nove apoteke i ljude natjeralo na sužavanje
'zdravog razuma'. Zapravo 'simptomi' duševnih poremećaja - su toliko široki i uobičajeni da
svakome mogu biti dijagnosticirane 2-3 'bolesti' pri samoj posjeti psihijatra.
"Trebamo program psihologije i političke kontrole našeg društva. Svrha je fizička kontrola
uma. Svako ko od stupa od datih normi, može biti hirurški unakažen. Pojedinac može misliti
da je najvažnija njegova egzistencija u stvarnosti, ali to je samo sa njegove tačke gledišta. To
nema historijsku perspektivu. Čovjek nema pravo da razvoje svoj vlastiti um. Ova vrsta
liberalne orijentacije ima veliku privlačnost. Moramo električno kontorlisati mozak. Vojska i
generali moraju biti pod kontrolom elektrostimulacije mozga." - Dr. Jose Delgado
Ovaj citat koji dolazi od strane psihijatra koji je regrutovan od strane CIA-e za MKULTRA
program kontrole uma nakon što je služio fašističkom režimu u Španiji, nije mogao biti
jasniji. Ova opsesija za kontrolom nije ništa novo za civilizaciju kojom upravljaju muškarci, a
u kojoj živimo, i kontrolisanje um je, bez sumnje, njihov najveći izazov. Oni sanjaju d ubiju
životinje (životnu-silu) u nama, da se konačno pretvorimo u savršene strojeve koji rade
isključivo u ime 'napretka'. Utemeljitelj američke psihijatrije, Benjamin Rush, čak smatra
ludilo kao 'divlju životinju koju psihijatar mora da pripitomi', poređenje koje nas podsjeća
na način kako su nebijelci tretirani u doba stare kolonizacije.
STVARNOST LIJEKOVA
Elektrošok terapije i lobotomija nisu toliko česte kao prije nekoliko desetljeća, iako je
činjenica da u barbarskim praksama još uvijek postoje. Prisilni lijekovi ih uglavnom
zamijenjuju, često uz prijetnju prisilnog unošenja lijekova u organizam, ako ih pacijent ne
popije. Ova promjena nije uzrokovana novim osjećajima među psihijatrima, ali pritisci od
osiguravajućh društava misle da je jeftinije poslati pacijenta kući sa receptom za lijekove, a i
farmacija povećava prihode. Drugi uzrok je da su ljudi općenito više spremni da se
'fiksiraju', što ne mora nužno biti dobrovoljno liječenje, ali u većini jeste. Doista, to samo
može da dokaže da su nam mozgovi učinkovito isprani, da se više i ne opiremo.
Kako lijekovi na recept 'rade' - dok oglasi i psihijatri eksplicitno ili implicitno tvrde da im
mogu pomoći da 'ozdrave', realnost izgleda drugačije: oni rade samo da sakriju 'simptome' i
čuvaju mozak mirnim. Kada droge završe svoje učinke, pojedinac je u istoj situaciji kao prije
ili možda goroj, budući da svi antipsihotici mogu oštetiti mozak nakon nekoliko mjeseci
'liječenja', fenomen poznat kao zakašnjela diskinezija. Svi oni su, naravno, jako zarazni.
Dakle, vidimo da lijekovi ne rade ništa osim što održavaju umjetno stanje mozga što čini
stvari više podnošljivim za pojedinca. Tu nema ništa 'problematično' , s obzirom da su neki
'mentalni poremećaji' duboko uznemirujući i mogu dovesti do samoubistva, ali nije
pošteno reći ljudima da će ih njihovi lijekovi 'izliječiti'. Lijekovi na recept, kao i bilo koji
drugi lijekovi, moraju se koristiti oprezno i uz pravi tretman, uz ili bez pomoći stručnjaka. U
suprotnom, osoba če ostati potrošač/žrtva farmacije do kraja života. Nažalost, to je ono i
čemu se oni nadaju.
PRIRODNO LJEČENJE
Najprobelmatičniji učinak droga je taj da oni sprječavaju pojedince da se liječe prirodnim
putem, koji zahtijeva dinamične periode prije restauracije. Pravo iscjeljenje nije spor
proces, kao što psihijatri žele vjerovati, ali je ciklički, sa padovima i usponima, dok se mozak
ne 'očisti' od starih neurona i dok novi ne pronađu slobodu. Nažalost, ljudi koji rade na
području mentalnog zdravlja ne vole ništa kaotično, tako da čine sve što mogu kako bi
potisnuli 'simptome' i ujedno spriječili 'bolesnika' da dođe do kraj tunela.
Ako osoba koja ima dovoljno sreće da joj se 'dopusti' da dovrši proces lječenja, to rezultira
novim pogledom na svijet, stvarost, društvo i život, dopuštajući joj da usvoji zdrav način
života, možda i podalje od bezumnog konzumerizma i oružja za masovno uništenje, poput
televizije. Izazovi i poteškoće su neophodni elementi u bilo kojem duhovnom rastu, kako bi
mogli razumjeti kako naš mozak radi i razvijati ga. Naši 'poremećaji' su doista opasni darovi
koje moramo uzgajati i poštovati, a ne potiskati i mrziti.
POVRATAK NAŠEG UMA
Da ne bude zabune: Ova opširna analiza o civilizaciji i psihijatriji se ne koristi kako bi
odbacili našu odgovornost i okrivili druge za sve naše probleme. Mi smo previše nestrpljivi
da konačno vratimo svoje umove. Nama ne trebaju 'profesionalci' koji će nam reći kako
trebamo živjeti, ljudi su pronašli ovo sami prije milion godina, i ovi 'stručnjaci' su spriječili
ljude da razmišljaju za sebe, umjesto toga pružaju gotova objašnjenja za bilo koje poteškoće
koje bi se mogle susresti u njihovom razvoju.
"Ili mislite - ili će drugi misiti za vas i preuzeti moć nad tobom i disciplinovati te, civilizovati
i sterilizovati" - F. Scott Fitzgerald
Viktimizacija navodi ljude da osjećaju da moraju imati neku vrstu stručnjaka da im
pomogne - mentalnog agenta, vjerskog vođu, modnog svjetnika - jer su nesposobni za
samostalno stvaranje vlastitih odluka i nošenja sa vlastitim aktivnostima. Ali to nije tačno,
svi smo sposobni pronaći svoj put, to je samo uvjerenje da nismo koje nas tjera da se
zaglavimo u sistemu.
Ko može znati bolje od nas samih šta se događa u našim glavama? Naši duboki strahovi,
motivacija, žečje su obično iznad riječi i mogu dosegnuti tako dubok sloj naše stvarnosti,
koji bi malo koji psihijatar mogao pronaći u nama, a posebno ne pod pritiskom
osiguravajućih kompanija da budu više 'učinkoviti'. Način na koji razmišljamo i gledamo
svijet je u potpunosti ovisan o iskustvima iz prošlosti. Niko zapravo ne može stvarno
razumijeti dok ne prođe kroz naš čitav život.
Ideja nije nužno odbijanje psihijatrije u potpunosti, ali neka ljudi biraju ono što smatraju
najboljim za njih, pokazujući im različite alternative na raspolaganju, te educiranje o lažima
u mentalnom zdravstvu. Ono što je najvažnije, mi ne tražimo jedinstvenu 'istinu', želimo da
svaki pojedinac shvati kako njegov um radi, traži svoja rješenja i ima slobodu da odluči šta
god misli da je najbolje za njega.
Samoistraživanje omogućuje svakome od nas da se pomaknemo od statusa bespomoćne
žrtve, što je jedan oblik ozdravljenja. Ovo je duh uradi-sam (DIY) filozofije primjenjene na
naš mozak. Alternative tradicionalnim 'tretmanima' postoje,i većina njih su postajale davno
prije nego je profesionalna klasa stvorena. Primjeri su: meditacija, joga, magija, hipnoza,
biljna i prehrambena liječenja, kognitivna terapija, neurolingvističko programiranje (NLP).
Sve su korisni komadi za našu 'kutiju sa alatima'. Većina njih također ima cjelovitu tačku
gledišta, koja naglašava važnost čitavih i međuovisnih dijelova, ideja koje većina psihijatara
u potpunosti odbacuje. Rješenje neće doći odozgo i sa vana, već iz nas. Naša podsvjesnost
želi pomoći našoj svjesti da ozdravi, samo ako je poslušamo. Promjene će se neminovno
dogoditi kada konačno preuzmemo odgovornost za ono što jesmo, naš život, zajednicu,
planetu i budućnost.
Nismo prevareni od strane društva koje nam godori da smo 'odgovorni građani' dok od nas
traži da slijedimo naredbe poslane odozgo, bez pitanja. Mi želimo stvarnu odgovornost i
istinsku slobodu!
VIŠE OD ZDRAVLJA
U ovom trenutku nešto treba razjasniti: ovo nije samo o ozdravljenju, jer bi ova ideja trebala
biti plato za nešto što se mora ostvariti - poput osjećaja vječnog zadovoljstva. To ne postoji,
osim u bajkama i reklamama.
Zapamtite: trajna sreća je njihov mit! Osobni razvoj (ili koji god vam naziv bio drag) je
zapravo u tijeku ciklički proces u kojem je putovanje važnije od odredišta. Da bi mogli
putovati slobodnije, željet ćete baciti sav teret psihijatrijskih uređaja, a posebno ideja, da
nešto nije u redu sa vama. Kao što bi se trebalo češće govoriti: vi ste savršeni kakvi jeste!
Vi ste učini najbolje u datoj situaciji i, čak i ako se put teži nego drugima, to ne znači da niste
uspjeli. 'Normalni' ljudi će morati proći kroz taj put jedan dan također, inače nikada neće
imati priliku da odrastu. Vi ste ono što vjeruje da jeste. Ako baš inzistirate na vjerovanju da
ste bespomoćna žrtva koja boluje od strašne bolesti i čiji spas leži u rukama nekoliko mega-
korporacija, to je ono što ćete i biti čitav život. Šta vi želite?
"Lagali su, prodavali ideje dobra i zla, usadili nepovjerenje prema tvoje tijelu i sramljenje za
tvoj kaos, izumili riječi gađenja za vašu molekularnu ljubav, hipnotizirali sa nepažnjom,
umorili civilizacijom i svim njenim lihvarskim emocijama. Tu nema početka, nema
revolucije, nema borbe, nema puta; već si vladar svojoj koži - tvoja neporvijediva sloboda
čeka da bude ispunjena samo ljubavlju prema drugim vladarima: politici sna, kao hitnom
plavetnilu neba." - Hakim Bey
Ovisno od toga koliko godina je potrošeno na mentalno zdravstvenu industriju (ili pod
presudom društva), mijenjanje ovog vjerovanja može biti teško, ali je moguće! Obratite
mažnju na svoja vjerovanja u svakodnevnom životu, igrajte se sa paradigmama jedan dan,
jednu sedmicu, jedan mjesec. Hakirajte svoj tunel-stvarnosti i prihvatite ideju da niste
inferiorni, već samo drugačiji, da smo, u suštini, svi drugačiji. Ako vam je potrebna
inspiracija ili niste uvjereni da uvjerenja mogu igrati drugačije uloge, čitajte knjige o
kognitivnoj slobodi, neuro-lingvističkom programiranju ili pobuni. To bi moglo zauvije
promijeniti vaš pogled na 'stvarnost'.
SLIJEDIMO SVOJ PUT
Naš um sam sebe stvara, i tako se stvara tokom godina kako smo preskakali na stvarnost i
druga bića. Ne postoji čvrsta struktura koju svaki mozak slijedi, čak i ako su nek modeli
korisni za razumijevanje kako mi mislimo. Ko posljedica toga, svi imamo potpuno drugačije
potencijale i nedostatke. Umjesto da se fokusiramo na 'probleme', zar ne bi bilo pametnije
da unaprijeđujemo svoje darove, sposobnosti, želje, osjetljivosti, tako da svako od nas
koristi svoje potencijale doživotno, bez obzira koliko su različiti od trenutnih normi? orme
su uvijek bile iluzija, svakako. Kvantna fizika nam govori da smo sustvaratelji svemira, da
samo činjenica promatranja objekta mijenja svoju prirodu i da naš 'subjektivni' um ima
mnogo važniju ulogu u stvarnosti nego što većina materijalista misli. Način na koji mi
vidimo 'stvarnost' i nas, ima mnogo više veze sa našim mentalnim okruženjem (Matrix),
nego sa bilo kojom materijalističkom stvarnošću ili genetskim predispozicijama. Ako smo u
stanju da na neki način idemo ispred mentalne strukture civilizacije, ako smo u stanju
prevazići je, onda sve postaje moguće!
"Čovjek ne zna ništa o prirodi vlastitog bića i ovlasti. Čak i njegova ideja o njegovom
ograničenju se temelji na iskustvima iz prošlosti,a svaki korak naprijed proširuje njegovo
carstvo. Stoga nema razloga dijeliti teorijske granice na ono što on može biti ili ono što on
može učiniti." - Aleister Crowley
Da bi pratili naš put, prvo moramo znati šta želimo. Moramo naučiti slušati naš unutrašnji
glas, naš nesvjesnost, našu iskrenu volju, da nešto unutar svakoga od nas intuitivno zna šta je
najbolje poduzeti. To može značiti isključivanje, barem, na neko vrijeme, pozadinske buke
civilizacije, kao što je televizija, radio, novine i na kraju - prijatelji. Svi naši klimatizirani
strahovi, želje i ideje naših ograničenja neće otići dok se ne izolirmo, ali možemo naći pomoć
u meditaciji u ovom procesu.
"Dva puta su vodila šumom. Krenuo sam kraćim, i to je promijenilo sve."
- Robert Frost
Koliko znamo, imamo samo jedan život na ovoj planeti. Zašto bi smo ga trošili pokušavajući
se prilagoditi, svaki dan sve zahtjevnijim ludim društvom, kada je napolju mnogo toga što se
treba proživjeti, istražiti, iskušati i pronaći. Promjene uvijek dolaze odozdo i stare strukture
opresije će pasti kada prestanemo da se oslanjamo na njih. Nakon toga ćemo napokon moći
stvoriti novu kulturu različitosti i solidarnosti gdje je svako prihvaćen (i voljen) zbog onoga
što jeste!
Dobra vijest je da svaka promijena napravljena u društvu kroz naše akcije, vjerovatno ima
više uticaja na naš život nego bilo koji tretman koji bi smo uradili sami kod kuće! To ne znači
da moramo napraviti novu klasu stručnjaka koji će govoriti drugima kako da žive, upravo je
to čemu se protivimo. Poput položaja profesora prema učenicima, automatski se sprječava
bilo šta da se nauči - autoritet doktora odbacuje mogućnost da se desi bilo kakvo
ozdravljenje. Učinkovito liječenje je ne-hijerarhijsko, sa svim pojedincima koji se liječe u isto
vrijeme.
Mi boravimo sami predugo! Nakon toliko godina izolacije i otuđenja, neki odustane od nade
da će ih neko jednog dana zaista razumijeti (za razliku od 'suosjećajnosti' njihovih
psihijatara - ako su te sreće). Dosta je očaja, dosta je podjela! Mi smo ovdje, 'ludi', 'agresivni',
'nestabilni', 'kaotični', 'depresivni'
Izreka "niko od nas nije slobodan dok svi ne budu slobodni" čini se više istinitom nego
ikada u ovim opresivnim vremenima. Ne možemo očekivati da nađemo radost i ispunjenost
bez promijene okruženja, bez mijenjanja same strukture stvarnosti. Tako će duboko
ozdravljenje uključiti ozdravljenje planete i društva u cjelini.
