PREDAVANJA

1. Opšte karakteristike osiguranja

1.1 Pojam osiguranja

Osiguranje predstavlja oblast od posebnog društvenog i ekonomskog interesa a samo sprovođenje osiguranja podrazumijeva specifičnu ekonomiku. Sama riječ osiguranje, u svom etimološkom smislu, ukazuje da je riječ o specifičnoj vrsti zaštite, obezbeđenja, povjerenja u nešto, sigurnosti. Pojmovi opasnost, rizik, šteta, odšteta, usko su povezani s pojmom osiguranja, a sam naziv osiguranje stvara predstavu o sigurnosti.

Osiguranje ne može spriječiti nastanak štetnih događaja. Ono samo može tj. pomoću njega se može ostvariti posredna ekonomska zaštita koja upravo i predstavja razlog postojanja osiguranja. Osiguranje, kao institucija, omogućava isplatom sume osiguranja kod imovinskih osiguranja odnosno isplatom osigurane sume kod životnih osiguranja, ekonomsku zaštitu osiguranicima (pravnim i fizičkim licima) od štetnih dejstava i ekonomskih poremećaja do kojih dolazi kad nastane osigurani slučaj, odnosno kad se ostvari rizik u svim poslovnim aktivnostima, ili u svakodnevnom životu ljudi. Karakteristično je za svaku definiciju osiguranja da je relativna i da nije opšteprihvatljiva. Važno je razumjeti suštinu osiguranja u određenim uslovima (sredini) s ekonomskog, tehničkog (aktuarskog) ili pravnog gledišta.

Osiguranje je multidisciplinarna nauka zbog čega se javlja u tri vida: a) ekonomski vid se izražava u cilju koji se postiže u osiguranju - to su funkcije osiguranja,b) tehnički je onaj dio koji uređuje funkcionisanje osiguranja kao specifičnog mehanizma

za izjednačavanje rizika, c) pravni - predstavlja uređivanje veoma brojnih pravnih odnosa koji nužno nastaju u

osiguranju udruživanjem sredstava za obeštećenje svih osiguranika koje zadesi šteta. To je uređivanje prava i obaveza osiguranika i osiguravača kod zaključenja ugovora o osiguranju, u toku trajanja osiguranja i kod ostvarivanja odštetnih prava, tj. kod likvidacije štete.Osiguranje predstavlja, privrednu, uslužnu djelatnost.

Osnova osiguranja leži u načelu uzajamnosti i solidarnosti. Preko osiguranja izjednačavaju se - izravnavaju rizici na prihvatljivom (lako podnošljivom) mnogo nižem nivou, atomiziraju se. Atomiziranje rizika, njegovo raspoređivanje na mnoštvo osiguranika, tj. usitnjavanje krupnih šteta na bezbroj malih, te njihovo nivelisanje na bitno nižem nivou - to je tehnička suština osiguranja.

1

1.2 Nastanak i istorijski razvoj osiguranja

Od postanka svijeta, pa do današnjih dana, čovjekov život i imovina bili su ugrožavani raznim rizicima, prouzrokovanim bilo stihijskim događajima, bilo nesrećnim slučajevima. Čovek se sa ovim nedaćama borio na različite načine i kako se razvijalo ljudsko društvo razvijao se i put i sistem odbrane od nevolja koje su ga snalazile. Jedan od vidova zaštite je zaštita imovine i interesa putem osiguranja.Tokom drugog milenijuma prije nove ere, Vavilonci su razvili sistem udruživanja rizika koji je zabilježen u čuvenom Hamurabijeveom zakoniku a koji je bio praktikovan u ranim oblicima pomorske trgovine na Mediteranu.

Značajan oblik ekonomskog obezbijeđenja za slučajeve gubitka robe i broda bio je pomorski zajama (foenus nauticum) koji je uveden još u doba rimskog carstva i koji se održao sve do trinaestog vijeka. Pomorski zajam se odobravao brodovlasniku prije otpočinjanja putovanja i nije se vraćao ukoliko bi plovilo potonulo ili na drugi način nestalo. Međutim, ukoliko bi pomorski poduhvat bio uspješno okončan, zajam se vraćao zajmodavcu s visokom kamatom (u nekim slučajevima dostizala je i do 60% glavnice).

Pravi začetak modernog osiguranja, međutim, nastao je nakon Velikog požara u Londonu iz 1666. godine kada je u požaru izgorjelo oko 13200 kuća. Godinu dana nakon požara, 1667 godine, formirano prvo osiguravajuće društvo pod nazivom The Insurance Office.

Najstarije postojeće osiguravajuće društvo, osnovano pod imenom Sun Fire Office 1710 godine, danas je poznato pod imenom Royal & SunAlliance i predstavlja najveće osiguravajuće društvo u Velikoj Britaniji. U Londonu je 1687 godine Edward Lloyd otvorio kafe koji je u to vrijeme bio popularno mjesto okupljanja vlasnika brodova, trgovaca i mornara i kao takav, njegov kafe je bio pouzdano izvorište pomorskih novosti. Edward Lloyd je, kako bi privukao što više posetilaca, počeo da organizuje mrežu dopisnika u glavnim lukama Engleske i Evrope, a 1696. godine i da objavljuje novine “Lloyd’s News” u kojima je donosio informacije vezane za pomorski kargo. Vremenom je postao mjesto zaključivanja osiguranja, odnosno sastanka zainteresovanih da osiguraju teret i brodove i onih zainteresovanih da pruže osiguravajuću zaštitu pomorskih poduhvata. Danas, Lloyd’s predstavlja vodeće tržište poslova osiguranja i reosiguranja, posebno pomorskog i specijalnih vrsta osiguranja. Istorijski posmatrano, prvo se javlja pomorsko osiguranje a takav slučaj je i u Engleskoj, gdje se pomorsko osiguranje razvija sredinom šesnaestog vijeka a krajem istog vijeka nastaje i osiguranje života. U drugoj polovini sedamnaestog vijeka nastaje osiguranje od požara a osiguranje od nezgode i osiguranje od loma mašina nastaje krajem devetnaestog vijeka da bi krajem istog vijeka bili utemeljeni osiguranje od odgovornosti, osiguranje od krađe, zdravstveno osiguranje, osiguranje od prekida proizvodnje te osiguranje motornih vozila a druge vrste osiguranja razvijaju se u dvadesetom vijeku .

2

1.3 Istorijski razvoj osigur. na prostorima Crne Gore i regiona

Vrlo značajno mjesto u istoriji pomorskog osiguranja pripada Dubrovniku u periodu od XIV do XVI vijeka. Osiguranjem su se bavili trgovci pojedinci, i to samo određeni - oni koji su učestvovali u svim osiguranjima. U Crnoj Gori su još 1353. godine postojale tzv. bratovštine za dijeljenje pomorskog rizika. Najstariji poznati dokument u kome se pominje osiguranje u Crnoj Gori predstavlja Budvanski statut iz XV vijeka. Postoje i drugi tragovi osiguranja u Crnoj Gori, kao što su iz 1552 godine u Perastu, Družba bratinske pomorske sigurnosti u periodu između 1849 i 1858, Narodno osiguranje u periodu između 1858 i 1874 a prva polisa osiguranja izdata je trećeg aprila 1852 godine u Dobroti. Zakon o osiguravajućim društvima iz 1904 godine značajan je pravni akt u istoriji razvoja osiguranja u Crnoj Gori s obzirom da je njime u Knjaževini Crnoj Gori bilo dopušteno djlovanje društava anonimnih, uzajamnih, pomoćnih i drugih ma koje vrste za osiguranje: od požara, groma, grada, od nesrećnih slučajeva na moru ili suhu, za obezbeđenje života na slučaj smrti itd

Zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i lica donijetim 1990. godine dotadašnje zajednice osiguranja imovine i lica, koje su nosile sva obeležja dogovorne ekonomije, transformišu se u nove finansijske organizacije koje nose karakter tržišnog subjekta privređivanja.

Raspadom SFRJ, 1991, i formiranjem Savezne Republike Jugoslavije, na području Republike Srbije i Republike Crne Gore formira se preko 65 novih društava za osiguranje i reosiguranje. Ove organizacije osnivaju se kao akcionarska društva za osiguranje ili kao društva za uzajamno osiguranje. Od 1990. i 1996. godine se primjenjuje modifikovan Zakon o osiguranju imovine i lica SRJ. Najteži period za osiguranje u Saveznoj Republici Jugoslaviji bio je period megainflacije 1993—1994. kada su fondovi osiguranja bili praktično uništeni. Posebnom Uredbom Savezne vlade bio je uređen dio pitanja vezanih za rad osiguravača (poslovanje sredstvima, izdavanje dozvola za rad novim društvima i drugo). Zakon o osiguranju imovine i lica iz 1996. donijet u uslovima međunarodne izolacije je, u najvećem dijelu, ostao na snazi. Osiguravajuće organizacije su i u novonastaloj situaciji produžile da sprovode sve vidove osiguranja po važećim uslovima i tarifama.Razvoj tržišta osiguraja u Crnoj Gori ne razlikuje se značajnije od uslova u kojima su se razvijala tržišta osiguranja u drugim zemljama regiona bivše SFRJ. Nakon raspada SFRJ, Crna Gora je sa Srbijom tvorila Saveznu Republiku Jugoslaviju a potom zajednicu Srbije i Crne Gore, sve do formalnog proglašenja nezavisnosti 2006. U tom periodu, a naročito devedesetih godina dvadesetog vijeka, najkatastrofalniji uticaj na funkcionisanje i budući razvoj tržišta osiguranja u Crnoj Gori imala je hiperinflacija. Pooštravanjem političkih prilika između Srbije i Crne Gore u zajedničkoj državi, Saveznoj Republici Jugoslaviji, uticalo je na osnivanje prvog i za sada jedinog reosiguravajućeg društva na tržištu osiguranja Crne Gore – Lovćen Re-a. Naime, do 2000-te godine, kada je formirano ovo reosiguravajuće društvo, osiguravajuća društva u Crnoj Gori su poslove reosiguranja ostvarivala preko reosiguravajućih društava u Srbiji

Tržište osiguranja u Crnoj Gori je još uvijek nedovoljno razvijeno o čemu svjedoče brojni podaci kao što je mala premija po stanovniku (vidi grafikon), nisko učešće premije u domaćem bruto proizvodu (vidi tabelu) i malom učešću živontnih osiguranja u strukturi ukupne premije. Dominanta vrsta osiguranja u Crnoj Gori je osiguranje od autoodgovornosti iako se poslednjih godina razvijaju i druge vrste osiguranja, posebno životna osiguranja. Pozitivni trendovi se svakako ostvaruju i zahvaljujući ulasku stranih osiguravajućih društava i boljom regulativom.

3

Grafikon 1: Kretanje premije po stavniku, po vrstama osiguranja i ukupno u periodu 2002-2008 (u €)

Godina Ukupno Neživotno Životno

2004 1.6 1.6 0.032005 1.9 1.8 0.12006 2.2 2.2 0.12007 2.0 1.78 0.22008 1.8 1.6 0.2

Tabela 1: Učešće premije osiguranja u bruto domaćem proizvodu u periodu 2004-2008 godina (u %)

U budućem periodu u svim zemljama regiona, a posebno u Crnoj Gori, treba da dođe do jačanja uloge životnog osiguranja u strukturi bruto premije. Ova vrsta osiguranja osnov je ekonomskog i razvoja finansijskih tržišta jer se na bazi prikupljenih premija u beskrajno malim iznosima preko ove vrste osiguranja akumuliraju najkvalitetnija finansijska sredstva koja se mogu plasirati na duge rokove sa osnovnom svrhom dugoročnog unapređenja privrednih aktivnosti.

Ovo je moguće ostvariti kontinuiranim i obrazovanjem prodajne mreže, razvojem novih tehnologija i unapređenjem odnosa sa postojećim i razojem novih kanala prodaje

1.4 Tehnička osnova funkcionisanja osiguranja

U osiguranju važe posebni principi, drugačiji no ma gdje drugdje (drugačiji nego u bankarstvu, trgovini itd.), Osiguranje ima svoju posebnu metodologiju a njeni bitni elementi su:

rizik, premija osiguranja, naknada iz osiguranja (odšteta).

4

Tri stvari: vrste rizika, statističko-matematičke baze i kompenzacija rizika, osnovi su tehničke organizacije osiguranja, pa i samog osiguranja.Ustanovljeno je da i kod vanrednih šteta usled stihije ili nesrećnog slučaja postoje određene pravilnosti, odnosno zakonitosti, tj. da postoje zakoni slučaja. Na toj osnovi ponikla je i razvila se posebna matematička naučna disciplina račun vjerovatnoće koja je omogućila da se uz uvažavanje poznatog statističkog zakona velikih brojeva postavi solidna osnova za razvoj osiguranja

Kada se u osiguranju koriste dobijeni rezultati, mora se voditi računa o ova dva uslova: homogenost i mnoštvo.

Pošto statistički rezultati u vidu tablica pokazuju relativne srednje vrijednosti, u praksi osiguranja moguća su i odstupanja od njih. Za neutralizaciju tih odstupanja tehnika osiguranja je pronašla odgovarajuća sredstva - kompenzaciju u prostoru i u vremenu.

Kompenzacija u prostoru se bolje ostvaruje ako se ili direktno što više povećava broj učesnika u osiguranju (povećava portfelj osiguranja), ili indirektno, razdiobom rizika s drugim osiguravačima - saosiguranjem i reosiguranjem u zemlji, odnosno s reosiguravačima u inostranstvu.

Stvaraju se rezerve od viška naplaćenih premija u poređenju sa isplaćenim iznosima po osnovu naknade iz osiguranja u pojedinim godinama, za pokrivanje negativnih odstupanja većih šteta od manjih uplata. To bi bila kompenzacija u vremenu.

1.5 Funkcije osiguranja

. U funkcije osiguranja spadaju:

1. Funkcija čuvanja (zaštite) imovine,2. Funkcija unapređenja kredita, razmjene i trgovine,3. Funkcija mobilizacije (prikupljanja) novčanih sredstava,4. Funkcja efikasne alokacije kapitala i 5. Socijalna funkcija.

1.5.1 Funkcija čuvanja (zaštite) imovineOsnovna funkcija osiguranja jeste upravo funkcija zaštite imovine. Riječ je o funkciji koja je u osnovi samog nastanka osiguranja. Osiguranje treba da omogući naknadu štete osiguranicima u slučaju nastanka osiguranog slučaja, dakle da pruži finanijsku stabilnost pojedincima, porodicama i preduzećima. To se upravo ostvaruje putem funkcije očuvanja imovine. Čuvanje imovine može biti: neposredno i posredno. Značajne su i aktivnosti na predupređivanju nastanka šteta.U tom smislu razlikujemo:

Preventivne mjere i Represivne mjere.

Preventivne mjere su sve mjere, sredstva i akcije koje se preduzimaju radi sprečavanja i uklanjanja uzroka koji bi mogli da izazovu štetni događaji, koji imaju za posledicu uništenje ili oštećenje imovine, odnosno smrt ili invaliditet lica. Riječ je dakle o mejrama kojima se nastoji spriječiti nastanak osiguranog slučaja što je u interesu i osiguranika i osiguravača. Osiguravajuće

5

kompanije su aktivno uključene u prevenciju nastanka gubitaka kroz brojne programe prevencije, kroz zapošljavanje personala za prevenciju gubitaka iz raznih oblasti kao što su inžinjeri bezbednosti i specijalisti za prevenciju požara, profesionalne sigurnosti i zdravlja, prevenciju auto krađa, prevenciju od neispravnih proizvoda koji mogu povrijediti korisnika, prevenciju eksplozije kotlova i dr. a organizuju i edukativne programe o prevenciji nastanka gubitka.

Represivne mjere su mjere, sredstva i akcije za suprostavljanje nastaloj stihiji u spasavanju ljudi i imovine u već nastalom štetnom događaju ili nesretnom slučaju. Ovde je riječ o aktivnostima koje se preduzimaju kako bi šteta koja je već nastala bila što manja.

1.5.2 Funkcija unapređenja kredita, razmjene i trgovineVeliki dio međunarodne trgovine osiguran je kroz razne vidove osiguranja. Ukoliko bi sistem osiguranja bio neadekvatno postavljen moglo bi doći do gušenja trgovine a posebno svjetskih trgovinskih tokova, gde osiguranje naročito dobija na značaju. Proizvodnja i prodaja mnogih proizvoda u savremenim uslovima moguća je ukoliko su ti proizvodi osigurani.

Osiguranje doprinosi razvoju trgovine i time što unapređuje kreditnu sposobnost zajmotražioca. Na taj način banke rađe odobravaju kredite što dodatno podstiče, kao rezultat povećanja kupovne moći, razvoj razmjene i trgovine.

1.5.3 Funkcija prikupljanja novčanih sredstavaOva funkcija proizilazi iz činjenice da se premije osiguranja plaćaju unaprijed a da štete, odnosno isplata po osnovu nastalih šteta nastaje sukcesivno u toku godine. Tu nastaju određeni viškovi novčanih sredstava koji se putem tržišta, direktno ili indirektno, mogu plasirati za finansiranje reprodukcije. Na ovaj način se navčanim sredstvima prikupljenim od osiguranika u, tako reći, beskrajno malim iznosima daje vid krupnih novčanih sredstava.Sa finansijskog aspekta osiguranje predstavlja formiranje novčanih rezervi u formi rezervi osiguranja. Finansijska sredstva akumulirana u osiguravajućim društvima dobijaju karakteristike specifičnog kapitala, u zavisnosti od vrste osiguranja Premije se skupljaju unaprijed i rezerve koje nisu potrebne za nadoknadu trenutnih gubitaka i troškova mogu biti “pozajmljeni” privrednim subjektima.

1.5.4 Funkcja efikasne alokacije kapitalaPosmatrano sa aspekta cjelokupne ekonomije, osiguravajuća društva kao profesionalni

osiguravači i investitori, su od izuzetnog značaja za efikasno alociranje finansijskih sredstava i procjeni rizičnih aktivnosti. Osiguravajuća društva će sredstva plasirati samo najboljim kompanijama, samo na najbolje projekte i samo najboljim menadžerskim timovima. Osim toga, ona vrše monitoring poslovanja u kome imaju ulogu bilo kao investitori bilo kao obezbeđivači osiguravajućeg pokrića i na toj osnovi usmjeravju poslovanje kompanija, usmjeravju projekte i menadžerske timove da rade u interesu svojih stejkholdera.

1.5.5 Socijalna funkcijaOsiguranje ostvaruje i funkciju unapređenja životnih uslova. Ova funkcija predstavlja društvenu odnosno socijalnu fukciju osiguranja. Ona se ostvaruje:

6

1. neposredno, putem životnih osiguranja, lica se osiguravaju za slučaj smrti ili doživljenja, za slučaj bolesti ili nesposobnosti, što doprinosi unapređenju uslova za život jer osiguranje čovjeku obezbeđuje liječenje i dopunjuje mu sredstva za život i

2. posredno, putem imovinskih osiguranja i akumulativne funkcije osiguranja, koja doprinosi i povećanju proizvodnje i privrednom rastu, dakle razvoju zemlje a time i blagostanju života ljudi.

1.6 Ekonomska načela u osiguranju

Osiguranje bazira, prije svega, na ekonomskim načelima poslovanja. Ova načela, očigledno, zavise od mnoštva faktora, ali u svakom slučaju baziraju se na veličini i snazi portfelja osiguranja.

Ekonomska efikasnost u osiguranju, prije svega, zavisi od kapaciteta osiguravajućeg društva, odnosno kompanije. Pod pojmom kapaciteta osiguranja podrazumeva se maksimalni ukupni iznos obaveza, koje jedan osiguravač može da preuzme, bez rizika da u datom trenutku postane nesolventan, to je maksimalni mogući iznos, koji na sebe osiguravač preuzima, da u svakom trenutku može nadoknaditi štetu.

Osiguranje svoju poslovnu politiku i uspješnost bazira na ekonomskim načelima kao što su: sigurnost, likvidnost, ekonomičnost, rentabilnost i produktivnost.

1.6.1 SigurnostOsiguravajuće društvo može zadržati samo one rizike u koji mu omogućavaju da pokrije

štete sopstvenim sredstvima. Posebno se mora voditi računa o pravilnom određivanju sopstvenog kapaciteta odnosno samopridržaja a sve ono što ne može pokriti sopstvenim sredstvima u datom trenutku mora prenijeti u saosiguranje, reosiguranje odnosno na tržište kapitala. Ispravnim utvrđivanjem sopstvenih kapaciteta kod nošenja rizika i plasmanom viška rizika iznad sopstvenog samopridržaja u saosiguranje i reosiguranje osiguravač postiže maksimalnu sigurnost.

Solventnost osiguravajućih društava je izuzetno značajna i zbog toga predstavlja predmet nadzora regulatornih organa.

1.6.2 LikvidnostLikvidnost društva za osiguranje utvrđuje se i prati na osnovu novčanih tokova i likvidnosti

a predstavlja odnos između likvidnih sredstava i kratkoročnih obaveza (obaveze koje dospijevaju u roku od 40 dana od dana utvrđivanja koeficijenta likvidnosti). Društvo za osiguranje ima minimalnu likvidnost ako su novčani tokovi pozitivni, odnosno ako je stanje gotovine na kraju dana veće od nula (0) i ako je koeficijent likvidnosti društva za osiguranje najmanje jedan (1).

7

1.6.3 RentabilnostRentabilnost poslovanja društva predstavlja odnos između ostvarenog finansijskog rezultata i ukupno ostvarenog prihoda sredstava osiguranja. Ukoliko je u toku jedne godine ostvaren negativan finansijski rezultat, posmatrajući ga u kontekstu viška rashoda nad prihodima, tada je društvo poslovalo nerentabilno.

2. Osnovni elementi osiguranja

2.1 Predmet osiguranja

Predmet osiguranja predstavlja svaka stvar, imovinski interes, životinje, život, zdravlje koje može biti izloženo različitim opasnostima koje ispunjavaju uslove osigurljivosti. Definisanje predmeta osiguranja predstavlja ključnu pretpostavku postojanja osiguranja i on mora biti naveden u ugovoru, odnosno polisi osiguranja.

Takođe, da bi postojao ugovor o osiguranju, neophodno je da je predmet osiguranja izložen nekoj vrsti opasnosti. Samo ona materijalna dobra ili osobe koje su izložene određenoj vrsti opasnosti mogu biti smatrane predmetom osiguranja. U slučaju životnih osiguranja kao predmet osiguranja javljaju se život i zdravlje osiguranika.U slučaju imovinskih osiguranja predmet osiguranja je određeno materijalno dobro, odnosno imovinski interes.U slučaju osiguranja od odgovornosti kao predmet osiguranja odgovornost za štete pričinjene trećim licima.

2.2 Osigurana opasnost – rizik

Jedan od bitnih, može se reći osnovnih elemenata bez kojeg osiguranje ne postoji, jeste rizik. Vrste rizika su brojne ali ne postoji jedinstvena definicija rizika. Ekonomisti, teoretičari rizika, statističari i aktuari imaju različite koncepcije određenja pojma rizika. Od najčešće pominjanih definicija, spomenućemo mišljenje da se pod rizikom podrazumijeva "nastupanje ekonomski štetnog događaja", odnosno da je "rizik stanje u kojem postoji mogućnost negativnog odstupanja od poželjnog ishoda koji očekujemo ili kojemu se nadamo

U praksi osiguranja, uobičajeno je da se rizikom naziva i predmet osiguranja (zgrada osigurana protiv požara, brod koji prevozi teret i sam teret, lica za čiji se život zaključuje osiguranje i sl.). U stvari, ovdje se ima u vidu opasnost koja ugrožava predmet osiguranja u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu.

8

2.2.1 Rizik i neizvjesnost

Imajući u vidu pojam i značaj osiguranja, smatramo prihvatljivim određenje pojma rizika u osiguranju prema kome rizik predstavlja neizvesnost u pogledu ostvarenja moguće štete

Za razliku od neizvjesnosti kod koje nije moguće identifikovati uzrok nastanka i koja se često povezuje sa psihološkom reakcijom na odsustvo znanja o budućnosti, kod rizika je uzrok moguće identifikovati. Uzroci doprinose povećanju vjerovatnoće nastanka štete i mogu biti fizičke prirode (na primjer, klizav pod povećava vjerovatnoću pada ili na primer, neadekvatne električne instalacije povećavaju vjerovatnoću požara) ili nastati kao rezultat promjena čovjekovog stava koje povećava vjerovatnoću nastanka štete (na primjer, ostavljanje neugašenog žara u šumi povećava vjerovatnoću šumskog požara). Poznavanje uzroka koji doprinose povećanju vjerovatnoće nastanka štete veoma je značajno u upravljanju rizikom jer se ono primarno bazira na procjeni vjerovatnoće ostvarenja određenog željenog ili neželjenog ishoda. Međutim, osim vjerovatnoće nastanka štete, koja se određuje izračunavanjem standardne devijacije, za određenje rizika veoma je bitno poznavanje mogućih posledica ostvarenja nekog rizika, s obzirom da se određeni događaj poima kao rizičniji ukoliko postoji veći intenzitet štetnih posledica od nekog drugog događaja, čak i u uslovima prisutnosti jednakih vjerovatnoća njihovog ostvarenja.

2.2.2 Rizik, opasnost i hazard

U osiguranju osim pojma rizika susreću se i pojmovi opasnost i hazard čije je značenje često konfuzno, odnosno često se ovi pojmovi posmatraju kao sinonimi. Upravo zbog toga potrebno je ukazati na ključne razlike ovih pojmova.

Opasnost se definiše kao uzrok štete. Neke zajedničke opasnosti koje uzrokuju imovinske štete uključuju požar, udar groma, oluju, grad, provalnu krađu i razbojništvo. Polisama osiguranja obezbeđeno je pokriće za štete koje nastaju kao posledica u polisi navedenog uzroka štete, odnosno opasnosti.

Hazard predstavlja uslove koji stvaraju ili uvećavaju vjerovatnoću nastanka štete. Fizički hazard jeste fizičko stanje koje povećava vjerovatnoću nastanka štete. Na primjer, ako se u garaži skladišti velika količina goriva mogućnost nastanka požara i eksplozije je uvećana. Najčešće fizički hazard dovodi do povećanja vjerovatnoće nastanka štete ali može usloviti i povećanje intenziteta štete. Na primjer, ako se automobil vozi brzinom većom od predviđene na klizavom putu povećana je vjerovatnoća ali i intenzitet mogućih posledica.

Osim fizičkog hazarda, koji najčešće predstavlja objektivne okolnosti, postoje i hazardi koji su posledica subjektivnog ponašanja. Jedan od primjera ove vrste hazarda jeste namjerno izazivanje sudara u cilju naplate naknade iz osiguranja. S druge strane subjektivni hazard se javlja kao posledica nepažnje osiguranika ili indiferentnog odnosa prema šteti koje im se dešavaju, nezavisno od toga koliko su one učestale ili velike. Osnova ovog pristupa jeste mišljenje „zašto bih brinuo kada sam osiguran“. Subjektivne hazarde je veoma teško kontrolisati i identifikovati, ali se osiguravači protiv takvih ponašanja bore na način da pažljivije ugovaraju

9

osiguranje, uvođenjem odbitnih franšiza, isključenjima iz osiguranja i drugim klauzulama na polisama osiguranja.

2.2.3 Ključne kategorije rizika

Postoje brojne vrste rizika, prema pretpostavkama oko 450 vrsta u svijetu, ali se svi oni mogu razvrstati u nekoliko ključnih kategorija:

1. Finansijski i nefinansijski2. Dinamički i statički3. Fundamentalni i posebni4. Čisti i špekulativni5. Rizik preduzeća.

2.2.3.1 Finansijski i nefinansijski riziciNeizvjesnost može da obuhvata finansijski gubitak ali i ne mora. Za osiguravajuća društva važni su samo rizici čije ostvarenje produkuje štete u finansijskom izrazu.

2.2.3.2 Dinamički riziciDinamički rizici su oni koji nastaju zbog promjena u ekonomiji. . Promjene u nivou cijena, ukusu potrošača, prihoda i rashoda i tehnologije, mogu izazvati finansijski gubitak.

2.2.3.3 Statički riziciStatički rizici obuhvataju gubitke koji bi nastali čak i kada ne bi bilo promjena u ekonomiji. Ovi gubici nastaju iz razloga drugačijih nego što su promjene u ekonomiji, a to su opasnosti iz prirode i nepoštenja pojedinaca. Za razliku od dinamičkih rizika, statički rizici nisu izvor dobiti društva. Statički gubici obuhvataju ili uništenje aktive, ili promjenu u njenom posjedovanju kao rezultat nepoštenja ili greške čoveka. Njihov nastanak je uglavnom predvidiv, s obzirom da nastaju sa određenim stepenom regularnosti. Zbog predvidivosti, ovi rizici su pogodniji za korišćenje u osiguranju u odnosu na dinamičke rizike.

2.2.3.4 Fundamentalni rizikFundamentalni i posebni rizici se zasnivaju na razlici u posledici i porijeklu šteta. Fundamentalni rizici obuhvataju štete koje su po porijeklu i posledici bezlični. To je grupa rizika, izazvanih u najvećem dijelu ekonomskim, društvenim, prirodnim i političkim pojavama.

10

Deset kastastrofalnih događaja sa najvećim štetama u periodu 1970 –2007 godina (u mili. dolara)Rang Datum Država Događaj Osigurane štete

1 Aug. 24, 2005 SAD; Meksički zaliv, Bahami, Severni Atlantik

Uragan Katrina $68,515

2 Aug. 23, 1992 SAD, Bahami Uragan Andrew 23,654

3 Sep. 11, 2001 SAD Teroristički napad na Svjetski trgovinski centar i Pentagon

21,999

4 Jan. 17, 1994 SAD Northridge zemljotres 19,593

5 Sep. 2, 2004 SAD; Karibi, Barbados Uragan Ivan 14,115

6 Oct. 15, 2005 SAD; Meksiko, Jamajka, Haiti

Uragan Wilma 13,339

7 Sep. 20, 2005 SAD; Meksički zaliv, Kuba

Uragan Rita 10,704

8 Aug. 11, 2004 SAD; Karibi, Kuba, Jamajka

Uragan Charley 8,840

9 Sep. 27, 1991 Japan Tajfun Mireille/No. 19 8,599

10 Sep. 15, 1989 SAD; Portoriko Uragan Hugo 7,650

Nezaposlenost, rat, inflacija, zemljotresi, poplave, uragani i u novije vrijeme teroristički napadi su primjeri fundamentalnih rizika, dok su paljenje kuća i pljačka imovine primjeri posebnih rizika.

2.2.3.5 Posebni rizikPosebni rizici se smatraju odgovornošću pojedinaca, pa država nije subjekt rešavanja problema. Ove rizike rešava pojedinac upotrebom osiguranja, sprečavanjem gubitaka, ili nekom drugom tehnikom.

2.2.3.6 Čisti rizikPod čistim rizikom se podrazumijeva situacija u kojoj postoji samo mogućnost ostvarenja štete ili nikakva šteta. Dakle, postojanje čistog rizika može imati samo neutralan ili negativan ishod. Primjeri čistog rizika su prerana smrt, medicinski troškovi, oštećenje imovine usled požara, poplave, zemljotresa.

2.2.3.7 Špekulativni rizikŠpekulativni rizik se definiše kao situacija u kojoj postoji mogućnost ostvarenja ili profita ili štete, odnosno ili dobitka ili gubitka. Kockanje je karakterističan primjer špekultaivnog rizika gdje se namjerno stvara rizik u nadi da će se ostvariti dobitak. Takođe, kupovina hartija od vrednosti na berzi predstavlja preuzimanje špekulativnog rizika u cilju ostvarenja profita ako dođe do rasta cijena akcija, na primjer, ali se može ostvariti i gubitak ukoliko dođe do pada cijena akcija. Rizik poslovanja koga prihvataju preduzetnici predstavlja suštinski špekulativni rizik, s obzirom da je moguće ostvarenje i profita ali i gubitka iz odrđenog poslovnog poduhvata.Razlikovanje čistih i špekulativnih rizika je ključna sa aspekta osiguranja s obzriom da je uobičajeno da se samo čisti rizici prihvataju u osiguravajuće pokriće. Konačno, zakon velikih brojeva nije moguće primijeniti na špekulativne rizike sa istim stepenom uspješnosti kao

11

što je to slučaj sa čistim rizicima (uz izuzetak primjene zakonitosti velikih brojeva od organizatora igara na sreću).

2.2.3.8 Rizik preduzećaRizik preduzeća predstavlja termin koji se javlja poslednjih godina i koji je vezan za promjene u pristupu upravljanju rizicima. Pojmom rizika preduzeća se nastoje obuhvatiti sve vrste rizika kojima je izloženo određeno preduzeće. Iako se koristi termin preduzeće, imaju se u vidu svi poslovni subjekti bilo da potiču iz realnog ili finansijskog sektora. Rizik preduzeća obuhvata čiste rizike, špekulativne rizike, strateške rizike, operativne i finansijske rizike.

2.2.4 Uslovi osigurljivosti rizika

Osiguranje predstavlja jedan od ključnih oblika upravljanja rizikom. Osiguravači po pravilu osiguravaju čiste rizike. Međutim, nisu svi čisti rizici osigurljivi. Postoje određeni zahtjevi koji moraju biti ispunjeni da bi rizik mogao biti obuhvaćen osiguranjem a to su:

1. rizik mora biti moguć (mora postojati određeno vrijeme i određeno mjesto), 2. rizik mora biti slučajan,3. mora postojati velik broj osiguranih predmeta ili osoba kako bi se mogao

primijeniti zakon velikih brojeva,4. svojim nastupanjem izaziva ekonomsku štetu, 5. rizik mora biti neizvjestan i nenamjeravan i6. rizik mora biti odredljiv i mjerljiv.

Kao rezultat ovakvih ograničenja, rizici kao što su tržišni rizici, finansijski rizici, rizici proizvodnje i politički rizici ne mogu biti obuhvaćeni osiguranjem. Ovakvi rizici su špekulativne prirode i oni teško mogu da zadovolje naprijed navedene zahtjeve osigurljivosti rizika.

2.2.5 Teorija vjerovatnoćeOsiguranje predstavlja djelatnost koja je bazirana na primjeni matematike i statistike. U nijednoj drugoj djelatnosti primjena statističkih i matematičkih modela i proračuna nije od fundamentalnog značaja toliko koliko je to u slučaju osiguranja. U upravljanju rizicima osiguravajuća društva koriste brojne raspoložive statističke podatke bilo interne bilo eksterne u koje spadaju statistički podaci drugih osiguravajućih društava, institucija nadzora poslovanja osiguravajućih društava, podatke o kretanjima na tržištu osiguranja koje objavljuju specijalizovane institucije, i druge. Prikupljeni statistički podaci zahtijevaju obradu i analizu u cilju efektivnog upravljanja rizikom čiji je krajnji cilj omogućavanje osiguravajućim društvima da sve štete po broju i iznosu mogu u svakom trenutku isplatiti svojim osiguranicima.

Ključna pretpostavka za primjenu teorije vjerovatnoće i zakona velikih brojeva jeste postojanje dovoljno velikog skupa osiguranika u portfelju rizika osiguravajućih društava. Samo u slučaju postojanja dovoljno velikog broja osiguranika, odnosno istovrsnih rizika mogu se dobiti pouzdane procjene vjerovatnoće ostvarenja i intenziteta štetnih posledica a time i pouzdane

12

procjene veličine premije osiguranja. Naime, u koliko je skup osiguranika veći tada je veća vjerovatnoća da će stvarni događaji manje odstupati od očekivanih. Upravo ovo predstavlja razlog zašto su pojedina rijetka osiguranja, osiguranja koja se ređe pojavljuju, skupa ili nedostupna. U slučaju raspolaganja malim brojem rizika u portfelju pojedinih vrsta osiguranja ne postoji mogućnost uspostavljanja dovoljno pouzdanog zaključka o budućem kretanju šteta ali se povećanjem broja rizika varijacije stvarnih od očekivanih rezultata u velikoj mjeri smanjuju. U cilju određivanja veličine očekivane štete, aktuari primjenjuju teoriju vjerovatnoće i statističke analize. Vjerovatnoća ostvarenja nekog događaja predstavlja relativnu učestalost događaja u određenom vremenskom periodu. Riječ je o vjerovatnoći ostvarenja nekog događaja bez eksperimentisanja.

2.2.6 Zakon velikih brojevaZakon velikih brojeva omogućava da dobijemo srednju ili najviše očekivanu vrijednost posmatrane veličine. Međutim, tek kada bi broj osiguranih objekata bio beskonačno velik, zakon velikih brojeva bi tačno dao pravu srednju vrijednost tražene veličine.Često smo skloni da pojedine pojave u životu, pa i u osiguranju, nazivamo slučajevima. Međutim, ako te i slične pojave posmatramo u dužem razdoblju, u većem broju takvih i sličnih pojava, to više nije slučaj - to je zakonitost koju nazivamo zakonom velikih brojeva.

Osiguranje se zasniva na ostvarenju rezultata zajednica rizika koje su ugrožene od istih ili sličnih opasnosti, a uspjeh u poslu osiguranja bazira se na zakonu velikog broja. Što je broj istovrsnih rizika u portfelju veći, može se s većom vjerovatnoćom očekivati da će se stvarni tok štete više približiti matematičko-statistički izračunatim vrijednostima. To je jedan od najsnažnijih motiva za kvantitativno i geografsko proširenje ponude osiguranja.

2.2.7 Teorija igaraTeorija igara je matematička teorija koja se bavi analizom konfliktnih situacija u traženju izbora ponašanja protivnika, radi postizanja najboljeg mogućeg postavljenog cilja. Prema tome bismo ovu teoriju mogli nazvati i strateškom igrom.

Potreba za osiguravajućom zaštitom jeste potreba za nadoknadom štete u razmjerama stvarne štete, a ne za bogaćenjem. Znači, osiguranje je samo prenošenje rizika a ne iskorišćavanje šanse dobiti. To neminovno sledi iz toga što se osiguranje ograničava samo na osiguranje čistih rizika, kod kojih nedostaje šansa za dobitak. Uz to, dolazi i jedna osnovna razlika: igrač na sreću se svesno izlaže slučaju, i to samo sa svrhom da profitira.

Igra na sreću znači, prema tome, preuzimanje rizika s obzirom na istovremeno date šanse za dobitak, a osiguranje je, naprotiv, direktna suprotnost, tj. prenošenje neželjenog rizika.

2.2.8 Vrste osigurljivih rizika

Osiguranjem mogu biti obuhvaćeni samo rizici koji ispunjavaju uslove osigurljivosti. To upućuje na činjenicu da su rizici koji čine predmet daljih razmatranja u radu svakako čisti rizici pod

13

kojima se podrazumijevaju situacije koje obuhvataju samo mogućnost gubitka ili nikakav gubitak, dakle rizici kod kojih ne postoji mogućnost dobitka. Međutim, ne mogu se ni svi čisti rizici osigurati, pa se moraju napraviti i podjele između čistih rizika koji se mogu i ne mogu osigurati. Glavne vrste čistog rizika, odnosno rizika koji ispunjavaju uslove osigurljivosti su:

lični rizici, imovinski rizici, rizici odgovornosti i rizici zbog grešaka drugih.

2.2.8.1 Lični riziciLični rizici predstavljaju mogućnosti ostvarenja gubitka prihoda ili imovine pojedinaca koji nastaju kao rezultat gubitaka sposobnosti da se prihod zaradi. Mogućnost umanjenja imovine kao i ograničenja, umanjenja ili potpunog odsustva mogućnosti ostvarenja zarade može biti uslovljena sledećim vrstama ličnih rizika:

prevremena smrt, bolest ili nesposobnost, starenje i nezaposlenost.

2.2.8.2 Imovinski riziciSvako ko posjeduje imovinu suočen je sa imovinskim rizicima iz razloga što se ovakvi posjedi mogu uništiti ili ukrasti. Imovinski rizici predstavljaju opasnost od uništenja ili krađe imovine. Imovinski rizici uključuju dva tipa gubitka:

direktni gubitak, nastao direktnim dejstvom štetnog događaja na imovini, kao što je na primjer gubitak kuće usled požara i

indirektni gubitak nastaje posledično, odnosno uslovljen je direktnim gubitkom a u slučaju požara koji je uništio kuću indirektni gubitak podrazumijeva troškove, dodatne izdatke

Dakle, imovinski rizici obuhvataju gubitak imovine i gutibak prihoda koji nastaje usled nemogućnosti upotrebe imovine.

2.2.8.3 Rizici odgovornostiRizici odgovornosti obuhvataju mogućnost gubitka imovine ili budućeg prihoda kao rezultat procijenjenih šteta ili zakonske odgovornosti nastale ili namjernim ili nenamjernim greškama ili kršenjem prava drugih.

2.2.8.4 Rizici zbog grešaka drugihKada drugo lice pruzme obavezu da za nekog izvrši uslugu, ono preuzima obavezu za koju se vi nadate da će biti izvršena. Kada navedeno lice ne izvrši preuzetu obavezu, što ima za posledicu vaš finansijski gubitak, dolazi do ostvarenja rizika zbog grešaka drugih. Primjeri rizika u ovoj kategoriji mogu uključiti propust izvođača radova da izvrši radove u roku predviđenim građevinskim planom što za posledicu može imati finansijski gubitak naručioca radova, ili zaborav dužnika da izvrši plaćanja prema dogovorenom.

14

2.2.9 Upravljanje rizikom

Upravljanje rizikom povećava vjerovatnoću uspjeha i smanjuje i vjerovatnoću neuspjeha i neizvjesnost. Da bi se izbjegle, ili ublažile štetne posledice pojave rizika, društva ili jedinke u njemu traže i iznalaze načine izbjegavanja ili ublažavanja dejstva rizika i na taj način uspijevaju da ograničavaju ili usmjeravaju pojavu ili obim štete od određenog rizika. Na ovaj način oni, sa više ili manje uspjeha upravljaju sa pojavom ili štetnim posledicama pojave rizika. Kada se spominje rizik, šteta, nadoknada, to odmah asocira na funkciju osiguranja. Osiguranje je, u stvari samo jedan, veoma važan elemenat u upravljanju rizikom, ali ne i jedini.

2.2.9.1 Proces upravljanja rizikomProces upravljanja rizikom je univerzalno primjenljiv za sve vrste rizika i suštinski

obuhvata šest ključnih koraka:

utvrđivanje ciljeva, identifikaciju svih značajnih izloženosti rizicima, procjenu potencijalne vjerovatnoće ostvarenja i intenziteta štetnih posledica, odabir metoda postupanja sa rizikom, implementaciju izabranog/izabranih metoda i monitoring performansi i prilagođenost izabranih metoda i strategija.

2.2.9.1.1 Ciljevi upravljanja rizikom

Postavljanje ciljeva je kritičan korak u procesu upravljanja rizikom. Viši nivoi menadžmenta zajedno sa članovima upravnog odbora moraju precizno definisati ciljeve procesa upravljanja rizikom kao i vremenski okvir u kome postavljeni ciljevi treba da budu ostvareni. Ciljevi koji se postavljaju obuhvataju strateške ciljeve, odnosno ciljeve najvišeg nivoa, operativne ciljeve koji se odnose na efektivnost i efikasnost poslovnih operacija, standarde izveštavanja, koji se odnose na efektivnost razmjene informacija finansijskog i nefinansijskog karaktera interno i eksterno kao i usaglašavanja sa određenim zakonima, odnosno regulatornim zahtjevima. Primarni cilj upravljanja rizikom je da se sačuva efikasnost organizacije, da se provjeri da je ona sposobna za postizanje svojih drugih ciljeva od strane čistih rizika ili gubitaka koji nastaju iz tih rizika. Ovo obuhvata izbjegavanje finansijki velikih gutibaka koji mogu dovesti do bankrotstva ili koji bi mogli spriječiti osiguravajuće društvo da obavlja svoje funkcije. Drugi cilj je humanitarna zaštita zaposlenih od povreda. Ostali ciljevi se fokusiraju na troškove efikasno korišćenje resursa i očuvanje dobrih odnosa u javnosti.

Postojanje velikog broja ciljeva može dovesti do situacije u kojoj će neki ciljevi biti u suprotnosti sa drugima. U sukobu interesa, glavni princip rešavanja je stav da je potrebno obezbediti opstanak kao preduslov za sve ostalo. Ciljeve i politiku upravljanja rizikom treba utvrditi od strane glavnog menadžmenta osiguravajućeg društva, pošto je on najodgovorniji za očuvanje kapitala. U formulisanju ciljeva i politici postupanja sa rizikom, neophodno je konsultovanje menadžmenta sa rukovodiocem za upravljanje rizikom.

15

2.2.9.1.2 Identifikacija rizikaNakon identifikovanja ciljeva i politike upravaljanja izicima potrebno je identifikovati

apsolutno sve izloženosti rizicima. Izloženost rizicima se može klasifikovati na različite načine ali se u principu uvijek mora napraviti distinkcija između izloženosti potencijalnim imovinskim štetama, štetama po osnovu odgovornosti, gubitka prihoda praćenog gubitkom imovine i šteta koje mogu nastati smrću, nesposobnošću za rad ili ranim penzionisanjem personala. Identifikacija izloženosti rizicima podrazumijeva detaljnu analizu internog ali i eksternog okruženja.

2.2.9.1.3 Procjena rizikaNakon što su rizici identifkovati potrebno je procijeniti njihov uticaj i odrediti redolsed prioriteta. Procjena rizika obuhvata analizu vjerovatnoće ostvarenja i intenziteta štetnih posledica ostvarenja rizika kojima je izložena kompanija ili pojedinac.

Prioriteti u upravljanju rizikom mogu biti određeni putem listi, tabelarno ili grafičkim pozicioniranjem događaja u smislu njihovog finansijskog uticaja i vjerovatnoće ostvarenja. Kriterijumi koji se mogu koristiti pri klasifikovanju, a usmjereni su na finansijski efekat koji šteta ima na kompaniju, mogu biti sledeći:

kritični rizici – sva izlaganja riziku čiji su mogući gubici takvi da bi doveli do bankrotstva firme,

važni rizici – ona izlaganja riziku kod kojih mogući gubici ne bi doveli do bankrotstva, ali se firma mora zadužiti kako bi nastavila poslovanje i

nevažni rizici – izlaganja riziku kod kojih se mogući gubici mogu nadoknaditi iz postojeće aktive ili tekućeg prihoda firme.

2.2.9.1.4 Postupanje sa rizikomNakon što su rizici identifikovani, procijenjeni i određeni prioriteti pristupa se izboru tehnika za postupanje sa izloženosti rizicima. Svi raspoloživi metodi postupanja sa rizikom mogu se klasifikovati u dvije grupe: kontrolu rizika i finansiranje rizika. Primjena osiguranja biće najsvrsishodnija ukoliko postoji mala vjerovatnoća ostvarenja i visok intenzitet posledica ostvarenja rizika (na primjer u slučaju požara). Imajući u vidu različite karakteristike pojedinih rizika sa kojima su organizacije suočene, organizacije istovremeno primjenjuju različite tehnike postupanja sa rizikom a vodeći se osovnim zahtjevom postizanja optimizacije u pogledu odnosa troškova i koristi pojedinih tehnika i/ili njihovih kombinacija.

2.2.9.1.4.1 Kontrola rizika

Kontrola rizika obuhvata aktivnosti koje su usmjerene na smanjivanje vjerovatnoće i intenziteta štetnih posledica ostvarenja rizika. Ove aktivnosti obuhvataju: 1) izbjegavanje, 2) prevenciju i 3) redukciju.

2.2.9.1.4.2 Finansiranje rizika

Finansiranje rizika odnosi se na primjenu tehnika kojima se obezbeđuju sredstva za finansiranje šteta nakon što se one dese. Ključne tehnike finansiranja rizika su: 1) zadržavanje, 2) transfer rizika u osiguranje i 3) ostali transferi rizika

16

2.2.9.1.5 Implementacija i monitoringNakon što je izvršen izbor metode postupanja sa rizikom donosi se odluka o primjeni izabranog metoda iz oblasti kontrole ili finansiranje rizika. Svaka odluka podrazumijeva preduzimanje konkretnih aktivnosti.Uspješnost implementacije pojedinih oblika upravljanja rizikom i čitavog procesa upravljanja rizikom u velikoj je mjeri zavisna od uspješnog monitoringa. Naime, potrebno je imati u vidu da jednom izabrana kombinacija ili određeni pristup upravljanju rizikom nije vejčit s obzirom da kompanije posluju u stalno mijenjajućim uslovima i internog i eksternog okruženja. Imajući u vidu da je poslovanje podložno kontinuiranim promjenama monitoring procesa upravljanja rizicima neophodan je kako bi se osiguralo da je on ne samo efikasan u datim uslovima, uslovima kada je određen, već da je on efektivan i relevantan, odnosno u skladu sa promjenama koje se u poslovanju dešavaju.

2.2.9.2 Osnovne smjernice za upravljanje rizikom

Osnovne smjernice za upravljanje rizikom predstavljaju kombinaciju prakse i naučnog pristupa problemu upravljanja rizikom. Ove smjernice čine osnovni okvir za donošenje odluke o najcjelishodnijem upravljanju rizika, a glase:

ne rizikuj više nego što možeš dozvoliti da izgubiš, imaj na umu mogućnost slučajnosti i ne rizikuj puno radi malo.

Pravilom „ne rizikuj više nego što možeš dozvoliti da izgubiš“ određuje se nivo zadržavanja, pravilom „imaj na umu mogućnost slučajnosti“ određuje se najprihvatljiviji oblik postupanja sa rizikom a pravilom „ne rizikuj puno radi malo“ usmjerava se donosilac odluke u pogledu optimuma između zadržvanja i transfera rizika.

2.3 Premija osiguranja

Premija osiguranja suštinksi predstavlja cijenu koštanja usluge osiguravajućeg pokrića, odnosno cijenu rizika uvećanu za određeni nivo troškova sprovođenja osiguranja i profit osiguravača. Premija je bitan elemenat osiguranja i, u osnovi, predstavlja stvaranje novčanih sredstava za obnovu uništene imovine, odnosno za isplatu osiguranih suma.

Bruto premija osiguranja je iznos koji osiguravajuće društvo naplaćuje od osiguranika. Ona se sastoji od funkcionalne premije i režijskog dodatka. Funkcionalna premija sastoji se od

17

tehničke premija a može sadržati i doprinos za preventivu, ako je uračunat u premiju osiguranja. Dok je funkcionalna premija u neposrednoj funkciji osiguranja rizika, režijski dodatak služi za pokriće svih troškova vezanih za sprovođenje osiguranja.

Pod premijom osiguranja podrazumijeva se dakle iznos koji je ugovarač osiguranja dužan da plati nakon zaključenog ugovora o osiguranju. U određivanju premije osiguranja sa jedne strane moraju se ispuniti svi zakonom predviđeni uslovi vezani za propisanu strukturu premije, odnosno moraju se obezbijediti dovoljna sredstva za naknadu šteta, ali se mora obezbijediti i konkurentnost i profitabilnost, odnosno premija osiguranja ne može biti ni suviše velika da bi onesposobila kompaniju da bude konkurentna na tržištu ali ni suviše mala, što bi moglo ugroziti kreiranje vrijednosti za akcionare, odnosno ostvarenje očekivane stope prinosa na angažovana sredstva investitora u osiguravajuće društvo.

Cijenu koštanja u proizvodnji čine stvarni utrošci elemenata procesa proizvodnje. U osiguranju, strukturu cijene koštanja premije osiguranja čine vjerovatni elementi, pa je ona proizvod: vjerovatnoće nastanka štetnog događaja i vjerovatnog intenziteta štete prilikom nastanka štetnog događaja. Otuda i cijena koštanja u osiguranju, u osnovi, počiva na elementima teorije vjerovatnoće i zakona velikih brojeva.

Dakle, imajući u vidu navedeno jasno je da visina premije zavisi od:

visine naknade iz osiguranja po odštetnim zahtjevima, kao i veličine neisplaćenih odštetnih zahtjeva, koji će biti isplaćeni u narednoj godini;

veličine prinosa koji se može ostvariti plasmanom sredstava rezervi osiguranja; veličine režijskih troškova osiguranja; očekivanog profita osiguravajuće kompanije.

Premija ne može biti pogođena između kupca i prodavca prilikom prodaje, iz prostog razloga što je premija osiguranja, utvrđena tarifom premija, dobijena dugogodišnjim ostvarenim rezultatima - štetama na bazi aktuarske matematike, uz korišćenje statističkih podataka o proteklim, sadašnjim i budućim rizicima.

Osiguravajuća društva u Crnoj Gori bilježe kontinuirani rast premija osiguranja. Naime, premija osiguranja se iz godine u godinu povećava kako u domenu životnih tako i neživotnih osiguranja. Posebno visoke stope rasta premije osiguranja zabilježene su u domenu životnih osiguranja, vrste osiguranja koja je u periodu pre 2003 godine bila gotovo zanemarljiva. Tabelom je prikazano kretanje ukupno zaračunate premije osiguravajućih društava u Crnoj Gori za period od 2003 do 2009 godine.

Kretanje premije osiguranja u Crnoj Gori u periodu 2003-2009 godina (mil. €)Godina Život Neživot Ukupno

2003 91 25509 256002004 444 26673 26117

2005 821 31202 32023

2006 1830 38571 40401

2007 5907 45110 51017

2008 7245 52542 59788

2009 8080 56140 64220

18

2.3.1 Bonus i malusBonus u osiguranju znači „vraćanje“ izvjesnog dijela premije za ostvaren jednogodišnji ili,

pak, višegodišnji rezultat, odnosno utiče na regulaciju visine tarifa premija osiguranja prilikom obnove osiguranja. Ukoliko osiguranik uopšte nije imao štetu, ili nije imao štetu u određenom iznosu, osiguravač mu umanjuje premiju, odnosno „vraća“ dio premije od predviđene tarifom. Nedvosmisleno je da bonus doprinosi korektnijem određivanju individualne cijene rizika u osiguranju.

Za razliku od bonusa ili nasuprot njemu, stoji malus. Malus je, znači, doplatak koji se zaračunava onim osiguranicima koji su u protekloj godini, ili proteklim godinama, imali određeni broj šteta, odnosno koji su sami prouzrokovali određeni broj šteta.

2.3.2 FranšizaFranšiza se ugovara prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju. Naime, to je iznos koji se prilikom nastanka osiguranog slučaja, bolje reći nadoknade štete, odbija u određenom procentu ili iznosu, u zavisnosti od toga kako je ugovoreno. Posledično, franšiza umanjuje i iznos premije osiguranja koji osiguranik treba da plati osiguravajućem društvu. Franšiza kao ugovoreni iznos učešća osiguranika u šteti može biti:

integralna franšiza - učešće u šteti u određenom iznosu, ugovoreni samopridržaj osiguranika ili

odbitna franšiza- kada osiguravač učestvuje u naknadi štete samo ako je prešla određeni ugovoreni apsolutni iznos

agregatna franšiza – učešće osiguranika u šteti je prisutno sve dok visina ukupnih odbitaka ne dostigne određeni iznos na godišnjem nivou.

Najčešće se sreće kod osiguranja imovine, zdravstvenog osiguranja i kod osiguranja motornih vozila a nikada kod životnog osiguranja i kod osiguranja lične odgovornosti. Franšiza je značajna zbog nekoliko razloga:

1. franšiza eliminiše male odštetne zahteve koji su skupi za upravljanje i procesuiranje.

2. franšiza se koristi takođe kako bi se osiguranicima umanjila premija,3. franšiza se koristi za eliminisanje neiskrenosti osiguranika u pogledu činjenice da

ukoliko postoji franšiza osiguranici neće namjerno prouzrokovati štetu i prijaviti je osiguravaču ako moraju sami da snose jedan dio te štete a takođe i za eliminisanje nezainteresovanosti za štetu zato što postoji osiguranje. Na taj način franšiza podstiče osiguranike da budu pažljiviji u zaštiti svoje imovine i aktivniji u prevenciji nastanka štete.

19

2.4 Osigurani slučaj

Osigurani slučaj je budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovarača osiguranja, događaj čije nastupanje predstavlja ostvarivanje rizika koji je obuhvaćen osiguranjem.Osigurani slučaj mora biti predviđen uslovima osiguranjaOsigurani slučaj mora da se desi u određenom vremenu, na određenom mjestu i sa određenim posledicama što mora biti navedeno u ugovoru o osiguranju.

U imovinskom osiguranju osigurani slučaj može biti požar, zemljotres, oluja, grad, poplava, itd.

U slučaju osiguranja od odgovornosti, osigurani slučaj može podrazumijevati nanošenje štete trećem licu, njegovoj imovini ili zdravlju.

U životnim osiguranjima osigurani slučaj može biti doživljenje određene starosti ili smrt.

2.5 Suma osiguranja i osigurana suma

Pod sumom osiguranja podrazumijevamo najveći mogući iznos naknade kod određenog imovinskog osiguranja. Suma osiguranja obično je jednaka vrijednosti osigurane stvari. "To je suma određena zakonom ili ugovorom o osiguranju, koja predstavlja gornju granicu obaveze osiguravača. Obaveza osiguravača može biti najviše koliko iznosi svota osiguranja, ali nema svugde isti značaj".

Osigurana suma ima najveći značaj kod osiguranja lica. Ovde se naknada štete, odnosno naknada iz osiguranja, izjednačava s naknadom koju osiguravač isplaćuje osiguraniku kada nastupi osigurani slučaj.

Kod dobrovoljnih osiguranja, suma osiguranja je rezultat dogovora ugovornih strana, dok je kod osiguranja iz odgovornosti vlasnika motornih vozila ona zakonom regulisana. Suma osiguranja mora biti unijeta u polisu. U životnim osiguranjima u slučaju nastanka osiguranog slučaja, osiguraniku, odnosno korisniku osiguranja se isplaćuje osigurana suma koja je nezaobilazni, tj. bitan element kod zaključivanja ugovora o osiguranju u ovoj vrsti osiguranja. Pri tome, nije bitno kolika je stvarna šteta niti se ona utvrđuje.

20

3. Subjekti osiguranja

3.1 Osiguravač

Osiguravač je pravno lice koje se ugovorom o osiguranju obavezuje da će naknaditi štetu, tj. isplatiti ugovorenu vrijednost osiguranja kada nastane osigurani slučaj. Prema Zakonu o osiguranju, djelatnost osiguranja obavlja društvo za osiguranje koje je dobilo dozvolu nadležnog organa za obavljanje te djelatnosti. Društvo za osiguranje može se osnovati kao akcionarsko društvo ili kao društvo za uzajamno osiguranje.

U svijetu postoji velik broj osiguravajućih društava čija vrijednost pruženih osiguravajućih usluga, odnosno prikupljenih premija osiguranja prevazilazi nacionalne dohotke nekih zemalja. Od vodećih 500 globalnih kompanija, rangiranih na osnovu veličine ostvarenih prihoda, prema časopisu Fortune iz sektora osiguranja su 45 kompanija, što ukazuje na ogroman značaj koji osiguravajuća djelatnost ima. Vodeća osiguravajuća društva u svijetu :

Rang Kompanija Prihodi Država

1 AXA 162.762 Francuska2 Allianz 140.618 Njemačka

3 Berkshire Hathaway 118.245 SAD

4 Assicurazioni Generali 113.813 Italija

5 American International Group 110.064 SAD

6 Aviva 81.317 Velika Britanija

7 Prudential 66.358 Velika Britanija

8 Munich Re Group 64.774 Njemačka

9 Aegon 62.383 Holandija

10 State Farm Insurance Cos. 61.612 SAD

Tržište osiguranja u Crnoj Gori

Tržište osiguranja u Crnoj Gori je izrazito koncentrisano jer su vodeća tri osiguravajuća društva imala oko 80.33% tržišnog učešća (od 11 društava), odnosno vodeće učešće na tržištu osiguranja imala je kompanija „Lovćen“ osiguranje sa 55.70% tržišnog učešća. Učešće pojedinih osiguravajućih društava u ukupno ostvarenoj premiji osiguranja u 2009 godini prikazuje grafikon:

21

3.1.1 Vrste osiguravajućih društava prema proizvoduOsiguravajuća društva se prema predmetu poslovanja, odnosno rizika koga prihvataju u osiguravajuće pokriće mogu podijeliti na:

Društva za životno osiguranje, koja izdaju ugovore životnog osiguranja, penzijska i zdravstvena, te osiguranja u slučaju nezgoda,

Društva za osiguranje imovine i odgovornosti, koja osiguravaju sve oblike imovine i nezgoda (uključujući zdravstveno i osiguranje od nesretnih slučajeva) i

Društva zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezgoda, specijalizovana su društva koja se bave samo zdravstvenim i osiguranjem od nezgoda. Iako mnogi osiguravači imovine i odgovornosti takođe izdaju zdravstveno osiguranje, postoji veliki broj društava koja izdaju samo zdravstveno osiguranje.

3.1.2 Vrste osiguravajućih društava prema obliku vlasništvaKljučna podjela osiguravajućih društava prema obliku organizovanja jeste podjela na akcionarsko društvo za osiguranje i društvo za uzajamno osiguranje. Naročiti značaj na tržištu osiguranja u svijetu imaju Lloyd’s udruženja.

3.1.2.1 Akcionarsko društvo za osiguranjeAkcionarska društva za osiguranje su društva organizovana kao profitna udruženja, koja osnivaju najmanje dva pravna ili fizička lica, pri čemu akcionari po osnovu svog učešća u kapitalu društva

22

suštinski preuzimaju rizik koji na njih prenose pojedinačni osiguranici. Kapital koji su akcionari investirali izvor je sredstava za poslovanje društva, odnosno predstavlja početni ili osnivački kapital, dok je prihod od premija i investicija potreban za plaćanje šteta, troškova poslovanja i ostvarenje profita.

Prema Zakonu o osiguranju determinisano je da se akcionarsko društvo može baviti poslovima jedne ili više vrsta osiguranja u okviru iste grupe osiguranja ili samo poslovima reosiguranja kao i da se može baviti i poslovima neposredno vezanim sa poslovima osiguranja. Takođe, ovim Zakonom su određena sva pitanja načina osnivanja, rada i prestanka rada akcionarskih osiguravajućih društava.

3.1.2.2 Društvo za uzajamno osiguranjeDruštvo za uzajamno osiguranje je, takođe, kao i akcionarsko društvo, pravno lice koje obavlja djelatnost osiguranja u interesu svojih članova - osiguranika. Prema Zakonu o osiguranju, društva za uzajamno osiguranje ne mogu se baviti poslovima reosiguranja.

Bitna razlika u odnosu na akcionarsko društvo je da se društvo za uzajamno osiguranje ne osniva radi sticanja dobiti već zarad obavljanja djelatnosti osiguranja u interesu svojih članova (osiguranika) na principima uzajamnosti i solidarnosti. Za razliku od osiguravajućih dioničkih društava, premija osiguravača na osnovi uzajamnosti određena je i konačna, i svaki višak prihoda od premija nad troškovima moći će se vratiti vlasnicima polisa kao dividenda.

3.1.2.3 Londonski Lloyd's "Lloyd's" u svijetu predstavlja sinonim organizacije za osiguranje i reosiguranje. Ono što je širem krugu ljudi, pa čak i onima koji se profesionalno bave osiguranjem ponekad nepoznato, to je da se "Lloyd's" u svojoj, preko tri vijeka staroj tradiciji, nikada nije direktno bavio svim vrstama osiguranja. Njegova prava funkcija je organizovanje poslova osiguranja i reosiguranja ili, bolje rečeno, on predstavlja berzu ili organizovano tržište poslova osiguranja i reosiguranja.Organizacija je veoma specifična. Članovi "Lloyd's"-a se svrstavaju u tri kategorije:

1. Članovi (MEMBERS)2. Potpisnici (SUBSCRIBERS)3. Pripadnici (ASSOCIATES).4.

Članovi, kojih sada ima oko 31.500, podijeljeni su u oko 400 sindikata. Svaki sindikat imenuje po jednog osiguravajućeg agenta, profesionalnog osiguravatelja, koji radi u ime sindikata. Svaki član je neograničeno i potpuno odgovoran za sve rizike potpisane od strane njegovog sindikata.Potpisnici i pripadnici predstavljaju osobe koje su samo indirektno angažovane na poslovima osiguranja, kao što su: brokeri, likvidatori šteta, havarijski komesari, vještaci i sl.

23

3.2 Osiguranik

Kao osiguranik može se pojaviti svako fizičko ili pravno lice koje ima poslovnu sposobnost i interes za osiguranjem. Da bi jedno lice postalo osiguranik, povodom stvari nad kojom nije sopstvenik, potrebno je da ima, prije svega, materijalni interes u vezi s tom stvari. Iz toga proizilazi da osiguranik može biti ne samo sopstvenik, nego i plodouživalac, hipotekarni povjerilac ili sl.

3.3 Ugovarač osiguranja

Ugovarač osiguranje je lice koje ugovara osiguranje sa osiguravačem obavezujući se da plati premiju. Prava i obaveze iz ugovora o osiguranju odnose se na ugovarača osiguranja i osiguravača. Dok je kod osiguravača, kao strane, prilikom sklapanja ugovora o osiguranju njegovo mjesto jasno definisano, ono kod osiguranika, kao ugovarača osiguranja, često izaziva nejasnoće i dileme.Osiguranik i ugovarač osiguranja su u najvećem broju slučajeva jedno isto lice. Međutim, smatra se da je pravilno praviti razliku kod osiguranja zaključenog u korist trećeg lica kada ugovarač osiguranja, osiguranik i korisnik osiguranja mogu biti različite osobe. Na primjer, kod osiguranja života, otac može zaključiti ugovor o osiguranju da ako se nešto dogodi majci naknada bude isplaćena djeci. U ovom primjeru otac je ugovarač osiguranja, majka je osiguranik a korisnici osiguraja su djeca.

3.4 Korisnik osiguranja

Korisnik u osiguranju je ono lice kome je osiguravač obavezan da isplati naknadu iz osiguranja kada se ostvari osigurani slučaj. Korisnik osiguranja najčešće je osiguranik, bilo da se radi o fizičkom ili pravnom licu. On se može javiti i kod neživotnih i kod životnih osiguranja, mada se najčešće to odnosi na životno osiguranje.

3.5 Nosilac stvarnih prava na osiguranoj stvari

Nosilac stvarnih prava na osiguranoj stvari se javlja ukoliko su na osiguranoj stvari postojala založna prava osiguranikovih poverilaca prije nastanka osiguranog slučaja ili druga tuđa prava (službenost, plodouživanje), titulari ovih prava mogu se nastankom osiguranog slučaja pojaviti prema osiguravaču sa zahtjevima za naknadu iz osiguranja.

24

3.6 Pribavilac osigurane stvari

Pribavilac osigurane stvari, kao i u stvari u vezi sa čijom je upotrebom zaključeno osiguranje od odgovornosti, može da stupi u pravne odnose osiguranja. Ukoliko dođe do otuđenja ovih stvari, vrši se po pravilu prenos ugovora o osiguranju na pribavioca. U tom slučaju pribavilac osigurane stvari prihvata prava i obaveze ugovarača osiguranja, odnosno osiguranika i pojavljuje se kao ugovorna strana prema osiguravaču.

3.7 Treće oštećeno lice kod osiguranja od odgovornosti

Treće oštećeno lice kod osiguranja od odgovornosti, kao što je obavezno osiguranje od autoodgovornosti, dovodi se u direktnu vezu sa osiguravačem u slučaju nastanka osiguranog slučaja pri čemu treće oštećeno lice direktno, ili putem direktne tužbe osiguravaču može ostvariti naknadu iz osiguranja.

3.8 Posrednici i zastupnici osiguranja

Zastupnici i posrednici osiguranja (agenti i brokeri) obavljaju poslove zastupanja i posredovanja osiguranja. Njihova uloga je posebno naglašena u razvijenim zemljama.Prema važećem Zakonu o osiguranju, poslove posredovanja u osiguranju obavlja društvo za posredovanje u osiguranju koje je dobilo dozvolu nadležnog organa za obavljanje tih poslova. Poslove zastupanja u osiguranju obavlja društvo za zastupanje u osiguranju i fizičko lice, koji su dobili dozvolu nadležnog organa za obavljanje tih poslova. Društvo za posredovanje u osiguranju i društvo za zastupanje u osiguranju osniva se kao akcionarsko društvo ili društvo sa ograničenom odgovornošću.

3.8.1 Posrednici osiguranjaPosrednik osiguranja (insurance broker) je osoba, koja posreduje pri sklapanju ugovora o osiguranju za jedno ili više osiguravajućih društava. Posredovanje znači posao, čiji predmet je nastojanje da se osiguranik dovede u kontakt s osiguravajućim društvom, da bi s njim pregovarao o sklapanju ugovora o osiguranju. To je "produžena ruka" osiguranika (ugovarača osiguranja), jer mora u prvom redu brinuti o njegovim interesima i pribaviti mu najprikladnije osiguranje.

Osiguravajuće posredničko društvo je pravno lice, koje kao privrednu djelatnost obavlja poslove posredovanja pri sklapanju ugovora o reosiguranju i to preko svojih radnika - posrednika osiguranja.

Za razliku od agenata osiguravača, brokeri čuvaju prvenstveno interese osiguranika davanjem savjeta o neophodnom i primjerenom pokriću rizika, pregovaraju sa osiguravačima o uslovima i cijeni osiguranja i zaključuju ugovor o osiguranju u ime i za račun osiguranika. Iako je broker pravno samostalan i nezavisan od osiguravača, on svoju proviziju uobičajeno potražuje i naplaćuje od njega, dok je moguće da neke troškove naplati od osiguranika.Da bi mogao to raditi posrednik mora imatiposebno pismeno punomoćje osiguranika.

Posao koji obavlja broker neizostavno od njega zahtijeva potpuno poznavanje rizika koji treba plasirati u osiguranje, kako bi osiguranika mogao obavijestiti o trenutnom stanju na tržištu

25

osiguranja kako bi na adekvatan način mogao da ga prezentuje osiguravaču. Dio brokerove funkcije je i obaveza da osiguraniku objasni i ukaže na prednosti i mane teksta polise.

Broker osiguranja mora osiguraniku otkriti sve pravne i ekonomske povezanosti s pojedinim osiguravajućim društvom, koje mogu uticati na njegovu nepristrasnost pri ispunjavanju obaveza prema osiguraniku.

U nekim zemljama osiguranje se može zaključiti samo preko posrednika (npr. u Engleskoj ), dok se u drugim zemljama osiguranja mogu, ali ne moraju zaključiti preko posrednika. Poslovima posredovanja obično se bave specijalizovane firme, s tim da se u nekim zemljama (npr. u Francuskoj) tim poslovima mogu baviti samo posebno ovlašćeni posrednici koji imaju monopol na taj posao. Vodeći posrednici u svijetu:

Vodeći brokeri u svijetu u 2007 godini prema veličini ostvarenih prihoda od posredovanjaRang Kompanija Ostvareni

prihodi (u $)

Brojzaposlenih

1 Marsh & McLennan Cos. Inc. 11,281,000,000 56100

2 Aon Corp. 7,096,000,000 35900

3 Willis Group Holdings Ltd. 2,463,000,000 13100

4 Arthur J. Gallagher & Co. 1,457,241,000 9102

5 Wlls Fargo Insurance Services Inc. 1,282,130,000 7273

6 Jardine Lloyd Thompson Group P.L.C. 947,346,400 5436

7 BB&T Insurance Services Inc. 877,391,500 3947

8 Hilb Rogal & Hobbs Co. 779,950,000 4200

9 Brown & Brown Inc. 757,642,624 5047

10 Lockton Cos. L.L.C. 728,203,000 3864

3.8.2 Zastupnici osiguranjaPostoje tri vrste zastupnika osiguranja i to: (1) zastupnici koji su zaposleni u određenom osiguravajućem društvu, (2) ugovorni zastupnici i (3) osiguravajuća zastupnička društva. U prvom slučaju, zastupnici obavljaju svoju djelatnost u okviru radnog odnosa, a u drugom i trećem slučaju na osnovu ugovora.

Zastupnik osiguranja (insurance agent) je osoba koja je na osnovu zaposlenja odnosno drugog pravnog odnosa s osiguravajućim društvom ovlašćena za sklapanje ugovora o osiguranju u ime i za račun osiguravajućeg društva.

Osiguravajuće zastupničko društvo (insurance agency) je pravno lice, koje kao privrednu djelatnost obavlja poslove zastupanja osiguravajućih društava pri sklapanju ugovora o osiguranju i to preko svojih radnika - zastupnika osiguranja. Zastupnik osiguranja je u stvari "produžena ruka" osiguravajućeg društva, jer ovo poslednje odgovara za njegove postupke kao za svoje vlastite postupke.

26

3.9 Agencije za poslove pružanja drugih usluga u osiguranju

Agencija za poslove pružanja drugih usluga u osiguranju je pravno lice koje obavlja poslove pružanja drugih usluga u osiguranju radi sticanja dobiti. Agencija se može osnovati u formi akcionarskog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću.

Agencija može obavljati poslove posredovanja i zastupanja u osiguranju i reosiguranju, kao i snimanje rizika, snimanje i procjene šteta i pružanje intelektualnih i tehničkih usluga u vezi sa poslovima osiguranja.

3.7 Pulovi za saosiguranje i reosiguranje

Pulovi za saosiguranje, odnosno reosiguranje jesu pravna lica koja su ugovorom obrazovala akcionarska društva za osiguranje, odnosno reosiguranje, a u cilju obavljanja poslova saosiguranja, odnosno reosiguranja.

Putem pula članovi društva za osiguranje i reosiguranje međusobno dijele rizike koje svako od njih sam ne može da preuzme, odnosno snosi.

Treba istaći da pul obavlja poslove saosiguranja, odnosno reosiguranja samo u ime i za račun svojih članova. Međutim, ukoliko bi se pul bavio poslovima saosiguranja, odnosno reosiguranja u svoje ime i za svoj račun, onda bi se morao organizovati kao akcionarsko društvo, što podrazumijeva kompletnu proceduru sličnu formiranju akcionarskog društva.

Pulovi se najčešće formiraju u cilju obezbjeđenja osiguravajućeg pokrića, u domaćim ili međunarodnim razmjerama, za katastrofalne rizike, kao što su nuklearni rizici, rizik terorizma ili zemljotresi, kao i za situacije nemogućnosti izravnanja rizika, usled nedovoljnog broja istovrsnih rizika u portfelju osiguranja. Po svojim osnovnim karakteristikama, dopunskoj disperziji rizika, pulovi imaju sličnu funkciju kao i saosiguranje i reosiguranje.

27

4. Finansijski aspekt poslovanja osigur. Društava

4.1 Imovina i obaveze

Vršeći svoju osnovnu funkciju, funkciju zaštite, osiguravajuća društva prihvataju rizike koje druga strana (osiguranici) ne želi da nosi samostalno i gdje osiguravajuće kompanije imaju prednost u upravljanju takvim rizicima, a koja proizilazi iz njihove vještine u procjenjivanju i postupanju sa rizicima kao i iz umiješnosti menadžmenta osiguravajućih kompanija u upravljanju portfeljom rizika. Međutim, osim ove funkcije osiguravajuća društva, zahvaljujući karakteristici osiguranja da se premije naplaćuju unapred i da se akumuliraju u vidu rezervi osiguravajućih društava, tako akumulirana sredstva osiguravajuća društva plasiraju na finansijskom tržištu. . Naime, u osiguranju se formiraju značajne rezerve, zbog toga što se premije naplaćuju unapred a osiguravajuća zaštita se proteže u budućnost, kako bi osiguravajuća društva u svakom momentu bila u stanju da ispune svoje obaveze prema osiguranicima. Ove rezerve predstavljaju osnovu za investicione plasmane osiguravajućih društava.

Alokacija sredstava rezervi u vidu plasmana osiguravajućih društava kao institucionalnih investitora predstavlja ključni korak u upravljanju rizikom jer prihodima od plasmana akumuliranih sredstava osiguravajuća društva mogu, između ostalog, da na bolji način upravljaju preuzetim rizicima od svojih osiguranika i po osnvou ostvarenih prihoda ponude nižu cijenu osiguravajuće zaštite a time postanu konkurentniji u tržišnoj utakmici. Ove dvije strane poslovanja osiguravajućih društava međusobno su povezane i uslovljene i iziskuju koordinirano upravljanje pasivom i aktivnom osiguravajućih društava, odnosno kako rizikom osiguranja koji proizilazi po osnovu osnovnog posla osiguravajućih društava tako i investicionim rizikom koji proizilazi iz investicionog portfelja osiguravajućih društava, koja se kao instititucionalni investitori javljaju na finansijskom tržištu.

Navedeni poslovi kojima se osiguravajuća društva bave jasno su prikazani kroz finansijske izvještaje osiguravajućih društava. Imovina i obaveze osiguravajućih društava prikazane su bilansom stanja. Bilans stanja osiguravajućeg društva prikazuje njegovo finansijsko stanje na određeni dan (obično 31.12.). Bilansom stanja prikazuje se pregled sredstava u aktivi (tržišna vrednost sredstava, uglavnom investicije obveznice, akcije, nekretnine ili zajmovi) i obaveza u pasivi (uglavnom su to obaveze prema osiguranicima u formi rezervi osiguravajućih društava) te kapitala koji, u računovodstvenom smislu, predstavlja razliku između vrijednosti imovine i vrijednosti obaveza. Kapital se može definisati i kao tržišna vrijednost viška vrijednosti aktive nad pasivom. S obzirom da je primarna funkcija kapitala u finansijskim institucijama absorpcija rizika, u osiguravajućim društvima kapital ne predstavlja samo nivo bogatsva akcionara već određuje nivo rizika koga osiguravajuće društvo može da preuzme od osiguranika odnosno, finansijska i tržišna snaga osiguravajućeg društva predstavljaju funkciju njegovog kapitala.

Zakonom o osiguranju članom 90 je određeno u koje oblike plasmana osiguravajuća društva mogu da plasiraju svoja sredstva tehničkih i garantne rezerve. Visina pojedinih deponovanja i ulaganja sredstava tehničke rezerve i sredstava garantne rezerve, odnosno njihova ograničenja, određena su posebnim pravilnikom o ograničenjima deponovanja i ulaganja sredstava.

28

Osiguravajuće društvo kome su obaveze veće od imovine odnosno aktive sa kojom to društvo raspolaže smatra se nesolventnim. Riječ je o osiguravajućem društvu koje ne može da izmiri svoje obaveze prema osiguranicima. Kod institucionalnih investitora, uključujući tu i osiguravajuća društva, investicioni rizik se određuje kao rizik da se obaveze ne mogu ispuniti. Ako se desi neka nepredvidjena okolnost i osiguravač mora isplaćivati osigurane sume on će morati da svoje plasmane “prodaje” ispod njihove stvarne vrijednosti i za njega će se stvoriti gubitak i na strani aktive odnosno imovine i na strani pasive odnosno obaveza. Zbog toga je od vitalnog značaja da su investicije dovoljne po obimu kako bi se uskladile sa obavezama isplata u roku dospelosti, odnosno da su investicije usaglašene sa odgovarajućom prirodom obaveza osiguravajućeg društva. Ovo se postiže ostvarivanjem ravnoteže ulaganja sa obavezama osiguravajućeg društva.

4.2 Rezerve osiguravajućih društava

Da bi osiguravajuće društvo moglo da odgovori svojim obavezama, bez obzira na vrijeme i visinu nastale štete, osiguravajuće društvo mora da posjeduje rezerve. Ove rezerve koje se iz navedenih razloga formiraju u okviru osiguravajućih društava predstavljaju osnovu za investicione poduhvate osiguravajućih društava na finansijskom tržištu.

Rezerve predstavljaju posebna novčana sredstva osiguravajućih društava koja su ustanovljena zbog posebnosti zadataka i načina rada djelatnosti osiguranja. U obavljanju poslova osiguranja javlja se specifičnost da se premije plaćaju unapred ali period osiguravajuće zaštite se proteže u budućnost, te iz tog razloga osiguravajuća društva moraju imati određene rezerve odnosno fondove kako bi se obezbijedilo da premije unaprijed sakupljene budu na raspolaganju za isplatu budućih šteta.

Rezerve osiguravajućih društava dijele se na tehničke rezerve i garantnu rezervu.

4.2.1 Tehničke rezerveTehnička rezerva spada u novčana sredstva s kojima osiguravajuća društva posluju i iz kojih izmiruju svoje obaveze. Riječ je o zbirnom pojmu čiji je obuhvat različit od zemlje do zemlje.

Prema Zakonu o osiguranju u tehničke rezerve spadaju:

a) za društva koja obavljaju jednu ili više vrsta životnih osiguranja:1. prenosne premije,2. rezervisane štete,3. učešće u dobitku i 4. matematička rezerva.

b) za društva koja obavljaju poslove jedne ili više vrsta neživotnih osiguranja:1. prenosne premije.2. rezervisane štete i3. rezerve za izravnanje rizika.

29

4.2.1.1 Rezerva prenosnih premijaRezerva prenosnih premija predstavlja dio premije koji se koristi za pokriće obaveza iz osiguranja koje nastaju u narednom obračunskom periodu. Radi se o sredstvima koja služe za pokriće neisteklih rizika koji se mogu ostvariti u narednom obračunoskom periodu. Za životna osiguranja za koja se obračunava matematička rezerva, prenosna premija je sastavni dio matematičke rezerve.

4.2.1.2 Rezervisane šteteRezervisane štete su vrsta tehničkih rezervi koji predstavlja zbir procijenjenih iznosa nastalih prijavljenih a neriješenih šteta do kraja tekućeg obračunskog perioda i nastalih neprijavljenih šteta do kraja tekućeg obračunskog perioda. Ovaj iznos takođe obuhvata i troškove po osnovu šteta koje su rezervisane na dan procjene.

Rezervisane nastale, prijavljene a neriješene štete do kraja tekućeg obračunskog perioda obračunavaju se na osnovu pojedinačne procjene svake štete. Za ovu vrstu štete ako nisu pribavljena sva potrebna dokumenta rezerviše se po svakoj šteti iznos najmanje u visini prosječnog iznosa šteta riješenih u tekućoj godini za vrstu osiguranja kojoj ta šteta pripada.

Za nastale štete koje do kraja tekućeg obračunskog perioda nisu prijavljene društvo vrši obračun rezervacije na osnovu podataka o riješenim i rezervisanim nastalim prijavljenim a neriješenim štetama, ne uključujući rentne štete, na osnovu sledećeg obrasca:

RtIBNR = at x (St + Rt)

pri čemu je:Rt

IBNR = iznos nastalih neprijavljenih šteta u vrsi osiguranja,at = koeficijent za obračun nastalih neprijavljenih šteta u vrsti osiguranja,St = iznos riješenih šteta (osim rentnih šteta) u samopridržaju u vrsti osiguranja u tekućoj godini,Rt = iznos rezervisanih šteta (osim rentnih šteta) u samopridržaju za nastale prijavljene a neriješene štete u vrsti osiguranja na dan obračuna.

Rezervisane štete u samopridržaju društva koje obavlja poslove osiguranja izračunavaju se tako što se zbir rezervisanih šteta sopstvenog portfelja osiguranja i rezervisanih šteta primljenih saosiguranja umanji za zbir rezervisanih šteta prenijetih u saosiguranje i reosiguranje. Rezervisane štete u samopridržaju društva koje obavlja poslove reosiguranja izračunavaju se kao razlika rezervisanih šteta po aktivnom poslu reosiguranja i rezervisanih šteta po pasivnom poslu reosiguranja.

4.2.1.3 Matematička i rezerva za učešće u dobitiDruštvo za osiguranje matematičku rezervu obrazuje i obračunava za izmirivanje budućih obaveza po osnovu dugoročnih ugovora o životnom osiguranju, i to posebno:

za osiguranje života, za rentno osiguranje, za druge vrste životnih osiguranja.

Postoje dva razloga formiranja matematičke rezerve: prvo, to je formalno priznavanje obaveze osiguravača da isplati osigurane sume po isteku osiguranja, odnosno kada se ostvari osigurani slučaj i drugo, rezerve predstavljaju pravni test osiguravačeve solventnosti.

30

Matematička rezerva predstavlja najvažniju stavku u pasivi odnosno najvažniju stavku obaveza osiguravajućeg društva životnog osiguranja. Matematička rezerva zajedno sa prenosnim premijama i rezervom za učešće u dobiti treba da omogući osiguravaču da isplati osigurane sume po polisama u budućnosti ukoliko se ostvarenje rizika poklopi sa aktuarskim pretpostavkama koje su korišćene u izračunavanju ove rezerve

Sadašnja vrijednost budućih koristi osiguranika će rasti vremenom, s obzirom da se vjerovatnoća smrti osiguranika povećava, dok će sadašnja vrijednost budućih neto premija opadati, zato što ostaje manji broj premija da se plati. Razlika između ovih dvoje predstavlja matematičku rezervu a njeno kretanje tokom vremena ilustruje grafikon.

Matematička rezerva – razlika sadašnje vrijednosti budućih obaveza osiguravača utvrđenih ugovorom o osiguranju i sadašnje vrijednosti budućih obaveza ugovarača osiguranja.

4.2.1.4 Rezerve za izravnanje rizikaRezerve za izravnanje rizika obrazuju se na teret rashoda društva za osiguranje, posebno za svaku vrstu neživotnih osiguranja i koriste se za vremensko izravnavanje toka šteta u pojedinim vrstama osiguranja. Ove rezerve se obrazuju na osnovu standardnog odstupanja godišnjih mjerodavnih tehničkih rezultata od prosječnog mjerodavnog tehničkog rezultata u posmatranom periodu.

4.2.2 Garantna rezervaGarantna rezerva predstavlja rezervu koju moraju posjedovati svi osiguravači. Ona se formira radi obezbjeđenja trajnog izvršavanja (tekućih i budućih) obaveza društva za osiguranje.

Garantnu rezervu čine:1. osnovni kapital,2. rezerve iz dobiti,3. dio neraspoređene dobiti iz ranijih godina, najviše do 50%,4. dio neraspoređene dobiti tekuće godine, najviše do 50%, pod uslovom da utvrđeni

iznos ne prelazi prosječnu vrijednost neto dobiti ostvarene u poslednje tri godine i da ne prelazi 25% od garantne rezerve,

5. revalorizacione rezerve.Revalorizacione rezerve i rezerve iz dobiti ne mogu činiti više od 20% garantne rezerve.

Garantna rezerva se umanjuje za stečene sopstvene akcije, gubitak iz ranijih godina i gubitak iz tekuće godine. Ukupan iznos garantne rezerve ne može biti manji od iznosa propisanog za visinu novčanog dijela osnovnog kapitala u Zakonu o osiguranju. Garantna rezerva društva za osiguranje uvijek mora biti veća od izračunate margine solventnosti.

31

4.3 Prihodi i rashodi

Da bi se mogao steći cjelovitiji uvid u način poslovanja društava za osiguranja, imajući tu u vidu njihov osnovni posao osiguranja ali njihovu sekundarnu funkciju institucionalnih investitora, potrebno je sagledati način na koji se definišu prihodi i rashodi te kako se vrši raspoređivanje dobiti odnosno pokriće gubitaka.

Prema nacrtu Pravilnika o kontnom okviru društava za osiguranje prihode društva za osiguranje čine :

– neto prihodi od premija osiguranja– neto prihodi od ostalih usluga– prihodi od ulaganja (finansiranja)– drugi finansijski i drugi prihodi

Rashodi društva za osiguranje su :

– neto rashodi, koji neposredno terete prihode– rashodi za pormjene neto tehničkih rezervisanja– revalorizacioni poslovni rashodi i ostali rashodi– rashodi od ulaganja (finansiranja)– drugi finansijski rashodi i ostali rashodi

Rezultat poslovanja akcionarskog društva za osiguranje čini ostvarena dobit ili gubitak a društvo za uzajamno osiguranje utvrđuje ostvareni višak ili manjak. Rezultat poslovanja utvrđuje se kao razlika između ukupnih prihoda i ukupnih rashoda društva za osiguranje.

Iz ostvarene dobiti odnosno viška, društvo za osiguranje naknađuje porez na dobit, odnosno višak, a ostatak predstavlja neraspoređenu dobit odnosno višak.

Društvo za osiguranje neraspoređenu dobit, odnosno višak iz ranijih godina raspoređuje prema sledećem redosledu:

1. za pokriće gubitka, odnosno manjka iz ranijih godina,2. za izdvajanje u rezerve,3. za druge namjene utvrđene statutom društva.

Društvo za osiguranje pokriva gubitak, odnosno manjak iz ranijih godina prema sledećem redosledu, iz:

1. neraspoređene dobiti, odnosno viška,2. rezervi,3. osnovnog kapitala.

32

4.4 Tehnički rezultat

Tehnički rezultat je jedan od najvažnijih pojmova u osiguranju. Utvrđeni tehnički rezultat je bitan i za osiguravača i osiguranika. Osiguravač, dugoročno posmatrano, ne može da posluje sa negativnim tehničkim rezultatom, s obzirom da to znači da je iznos koji isplaćuje po osnovu šteta veći od iznosa koji ubira po osnovu premija osiguranjaU zavisnosti od postignutog tehničkog rezultata u određenim granama osiguranja, za svakog osiguranika se odobravaju bonusi u obliku sniženja premije, odnosno malusi u obliku doplatkaPostoje dva osnovna oblika tehničkog rezultata - tekući tehnički rezultat i mjerodavni tehnički rezultat.

Tekući tehnički rezultat se izračunava tako što se iznos likvidiranih šteta u tekućoj godini podijeli sa iznosom fakturisane tehničke premije u tekućoj godini i tako dobijeni iznos pomnoži sa 100(dakle u %).

Značajnije je utvrditi visinu mjerodavnog tehničkog rezltata, koji se dobija kada se iznos mjerodavnih šteta podijeli sa iznosom mjerodavne tehničke premije u samopridržaju i pomnoži sa 100, a što sve rezultira odgovarajućim procentom.Mjerodavna tehnička premija u samopridržaju, i to u svakoj vrsti neživotnih osiguranja i ukupno za sve vrste, jeste tehnička premija u samopridržaju ostvarena u tekućoj godini, uvećana za iznos tehničke premije u samopridržaju obračunate na kraju prethodne godine i umanjena za iznos tehničke prenosne premije u samopridržaju obračunate na kraju tekuće godine. Mjerodavne štete u samopridržaju, i to u svakoj vrsti neživotnih osiguranja i ukupno za sve vrste, jesu ukupno riješene štete u samopridržaju u toku tekuće godine, uvećane za iznos ukupno rezervisanih šteta u samopridržaju na kraju tekuće godine i umanjenje za iznos rezervisanih šteta u samopridržaju na kraju prethodne godine i za iznos naplaćenih regresa u toku tekuće godine. Mjerodavne štete sadrže i troškove u vezi sa rešavanjem i isplatom tih šteta.

33

5. Izvori prava u osiguranju

5.1 Regulativa djelatnosti osiguranja

Potreba za postojanjem pravila igre koja određuje država u cilju usmjeravanja, kontrole i korekcije sprovođenja djelatnosti osiguranja od strane osiguravača naročito je naglašena u novije vrijeme i kontinuirano se uvećava sa privrednim i društvenim razvojem kao i razvojem same djelatnosti osiguranja. Kupovinom osiguravajućeg pokrića, osiguranici kupuju obećanje budućeg plaćanja, odnosno obeštećenja u slučaju da se šteta desi, što implicira da se osiguranje bazira na povjerenju. Bez povjerenja javnosti u instituciju osiguranja ne može doći do razvoja osiguranja, o čemu svjedoči i primjer tržišta osiguranja u Crnoj Gori, koje je, zahvaljujući uzdrmanom povjerenju građana u instituciju osiguranja tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, nedovoljno razvijeno u tim godinama. Imajući navedeno u vidu, jasno je da je uloga države da obezbijedi zaštitu povjerenja građana u instituciju osiguranja, što se ostvaruje putem regulacije djelatnosti osiguranja.Ključni razlozi regulacije djelatnosti osiguranja su usmjereni u pravcu zaštite osiguranika kao potrošača a obuhvataju:

sprečavanje nesolventnosti osiguravajućih društava, zaštita osiguranika zbog manjeg znanja i pregovaračke snage u odnosu na osiguravače, obezbeđenje pravičnih premija osiguranja imajući u vidu nesavršenost mehanizma

tržišnog regulisanja premija Iz samog određenja pojma regulacije djelatnosti osiguranja vidi se da ona počiva na tri nivoa ili mehanizma: normiranja pravila putem zakona, sprovođenje zakona i tumačenje pravila putem sudova. U Crnoj Gori, sprovođenje zakona, odnosno superviziju djelatnosti osiguranja obavlja Agencija za nadzor osiguranja.

5.1.1 Oblasti regulacije djelatnosti osiguranjaOblasti koje čine predmet regulacije djelatnosti osiguranja obuhvataju:

osnivanje osiguravajućih društava; determinisanje dozvoljenih organizacionih oblika; solventnost; primjena računovodstvenih standarda u procjeni imovine i obaveza; premije osiguranja; tržišno ponašanje uključujući korporativno upravljanje, nivo konkurentnosti i

licenciranje posrednika i zastupnika u osiguranju i oporezivanje i izlazak sa tržišta, uključujući likvidaciju, restruktuiranje i izlazak iz

pojedinih segmenata poslova osiguranja.

Dakle, iz navedenog se jasno vidi da se oblasti regulacije mogu razvrstati u dvije ključne kategorije: obezbjeđenje solventnosti i uspostavljanje reda na tržištu osiguranja.

34

5.1.2 Zakon o osiguranju kao najvažniji izvor pravaZakoni o osiguranju uobičajeno sadrže odredbe kojima se reguliše većina ili sve od sledećih oblasti:

osnivanje i dobijanje dozvola za obavljanje poslova osiguranja, dobijanje dozvola za rad posrednika i zastupnika u poslovima osiguranja, obavještavanje o visini ostvarenih premija, odobravanje tarifa premija, obavještavanje o i dobijanje saglasnosti za formu i sadržaj promotivnog materijala i

polisa osiguranja, regulisanje neautorizovanog obavljanja poslova osiguranja i primjene praksi nepravičnog

tržišnog ponašanja koje ugrožavaju konkurentnost ili utiču na moguće prevare osiguranika,

finansijsko izvještavanje, način ispitivanja finansijskog stanja i drugi finansijski zahtjevi, pitanja vezana za postupak sanacije, stečaja i likvidacije osiguravajućih društava,

posrednika i zastupnika i agencije za pružanje drugih usluga u osiguranju, pitanja vezana za način formiranja i korišćenja sredstava garantnog fonda, oporezivanje osiguravajućih društava i poslova osiguranja.

Prvi pisani trag o regulaciji djelatnosti osiguranja u Crnoj Gori datira iz 1904. godine. Današnji zakonski okvir koji se odnosi na djelatnost osiguranja čine brojni zakoni od kojih je najznačajniji Zakon o osiguranju, usvojen 2006 godine a veoma značajni su i Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju, usvojen 2007 godine, Zakon o obligacionim odnosima, usvojen 2008 godine, Zakon o stečaju i likvidaciji društava za osiguranje, usvojen 2007 godine. Dakle, prekretnicu u razvoju tržišta osiguranja u Crnoj Gori predstavljalo je usvajanje Zakona o osiguranju 2006. godine i dodjeljivanje nadležnosti supervizije Agenciji za nadzor osiguranja, koja je osnovana tokom 2007 godine kada je formiran Savjet agencije.

Zakonom je izvršena podjela svih vrsta osiguranja u dvije grupacije – životna i neživotna osiguranja a on se odnosi na ona osiguranja kod kojih važi princip dobrovoljnosti dok se obavezna osiguranja u saobraćaju i druga obavezna osiguranja obavljaju u skladu sa posebnim zakonom o obaveznom osiguranju. Precizno su određeni minimalni novčani iznosi osnovnog kapitala za osnivanje osiguravajućih društava i to: za životna osiguranja – 800.000 eura, za osiguranje od nezgode i dobrovoljno zdravstveno osiguranje – 500.000 eura, za obavezno osiguranje u saobraćaju – 1.250.000 eura, za ostala osiguranja imovine, uključujući osiguranje vozila – kasko – 1.000.000 eura, za sve vrste neživotnih osiguranja – 2.250.000 eura i za obavljanje poslova reosiguranja – 2.000.000 eura.

Od izuzetnog značaja za funkcionisanje tržišta osiguranja u Crnoj Gori je i Zakon o obligacionim odnosima usvojen 2008 godine

5.1.3 Globalizacija poslovanja i regulativa

Paralelno sa procesom globalizacije svjetske ekonomije dolazi i do globalizacije poslova osiguranja i reosiguranja. Naime, poznato je da upravljanje rizikom osiguravajuća društva

35

ostvaruju primjenom statistike i teorije vjerovatnoće pri čemu odstupanja od srednjih vrijednosti, koja se javljaju kao posledica promjene ekonomskih uslova, socijalne klime, efekata okruženja i dr., ona kompenzuju disperzijom rizika u vremenu, prostoru, po vrstama osiguranja itd. Upravo prostorna disperzija rizika dovodi do potrebe prekogranične saradnje.Konvergencija regulatornih okvira u različitim zemljama može unaprijediti proces globalizacije jer se time, između ostalog, smanjuju troškovi usaglašavanja sa regulatornim zahtjevima u različitim zemljama.

5.1.3.1 Usklađivanje propisa o osiguranju u EUProces približavanja nacionalnih zakonodavstava zemalja članica EU tekao je postepeno. Posle mnogo prelaznih faza, postojanje jedinstvenog tržišta osiguranja na nivou EU postalo je stvarnost. Direktivama i uredbama Skupštine i Savjeta Evropske unije razriješeni su najprije teritorijalni problemi obavljanja poslova osiguranja u okviru EU u cjelini, da bi se zatim u drugom dijelu osiguranje sporadično pominjalo u vezi sa drugim zajedničkim poslovima od značaja za Zajednicu. Predmet harmonizacije u oblasti osiguranja su uslovi za osnivanje osiguravajućih društava, uslovi za poslovanje, uslovi za gubitak prava bavljenja osiguranjem, pravila koja se odnose na osnivanje i poslovanje na teritoriji EU filijala osiguravača koji imaju sjedište u okviru i van EU, nadzor nad radom osiguravajućih društava, knjigovodstvo, javnost rada, pravni oblik osiguravajućih društava.

5.1.3.2 Poslovanje osiguravajućih društava na tržištu osiguranja EUSuština formiranja Evropske unije je u ostvarenju osnovnog principa slobodnog kretanja roba, kapitala i radne snage. Upravo na tim principima se zasniva i funkcionisanje tržišta osiguranja u EU. Naime, osiguravajuća društva iz jedne zemlje Evropske unije, odnosno koja imaju sjedište u bilo kojoj zemlji članici, mogu slobodno obavljati djelatnost osiguranja u bilo kojoj drugoj zemlji članici. Dakle, da bi osiguravajuće društvo moglo da obavlja poslove osiguravajućih usluga na nivou Evropske unije dovoljno je da ima dozvolu za osnivanje u svojoj matičnoj zemlji.

5.1.3.3 Filijale stranih osiguravača u Crnoj GoriUskladjivanje osiguranja u Crnoj Gori sa osiguranjem u EU je u toku a najznačajnija promjena u pravcu približavanja tržišta osiguranja Crne Gore sa onim u Evropskoj uniji jeste usvajanje Zakona o osiguranju 2006 godine. Ovim zakonom razriješeni su brojni problemi organizacije, rada, poslovanja i nadzora u ovoj oblasti. Ovaj zakon usklađen je sa međunarodnim standardima supervizije osiguranja i sa direktivama Evropske unije u oblasti usluga u osiguranju.

5.1.4 Konvencije i direktive EUNajveći deo međunarodnih konvencija odnosi se na osiguranje autoodgovornosti i u toj

oblasti su najpoznatije:

Londonska Strasburška Haška

36

Radi pospješivanja slobodnog tržišta i uređenja pravnih osnova Evropska unija je donijela niz preporuka i direktiva kod obavljanja poslova osiguranja. Direktive usvojene na nivou EU predstavljaju samo preporuke s obzirom da je je još uvijek pravni osnov za obavljanje djelatnosti osiguranja i reosiguranja inkorporiran u nacionalnim zakonodavstvima zemalja članica EU.

Direktive usvojene na nivou EU direktno obavezuju države članice na njihovu primjenu, u pogledu ciljeva, ali države članice imaju slobodu izbora načinu i forme njihovog ispunjenja.

Najznačajnije direktive su sledeće:

direktiva neživotnog osiguranja, direktiva o liberalizaciji, direktiva o saosiguranju, direktiva osiguranja kredita i garancija, direktiva osiguranja troškova pravne zaštite, direktiva o slobodi pružanja usluga u oblasti osiguranja autodgovornosti i direktiva o reosiguranju.

Značaj direktiva iz pozicije domaćeg zakonodavstva i nosilaca djelatnosti osiguranja je u činjenici da se nacionalno zakonodavstvo iz oblasti osiguranja mora usaglasiti sa direktivama usvojenim na nivou Evropske Unije prije pridruživanja članstvu. Zajedničke osobine svih direktiva donešenih na nivou EU su zahtjevi u pogledu:

slobodnog pristupa tržištu osiguranja za strane investitore, postojanje jedinstvenog tržišta osiguranja na nivou EU, odsustvo svakog oblika kontrole cijena, regulisanje minimalnih zahtjeva za obezbeđenje solventnosti i uspostavljanje profesionalnog nadzornog tijela u osiguravajućoj industriji.

5.1.4.1 Solvency IISolvency II predstavlja novi okvir regulacije solventnosti na nivou Evropske Unije čija je implementacija planirana za 2012. godinu. Solvency II će omogućiti unapređenje regulacije solventnosti osiguravača uvođenjem: sistema baziranog na riziku, integrisanog pristupa za rezerve osiguranja i zahtjeve u pogledu veličine kapitala, sveobuhvatnog okvira za upravljanje rizikom, kapitalnih zahtjeva definisanih standardnim pristupom ili razvojem internih modela te priznavanjem i nagrađivanjem diverzifikacije i umanjivanja rizika.

Suštinu Solvency II čini će njegova karakteristična struktura koja se bazira na tri stuba , slično kao kod Basel II, okvira za regulaciju solventnosti u bankarstvu.

37

Prvi stub predstavljaju kvantitativni zahtjevi, odnosno, harmonizovani standardi procjene imovine i obaveza i kapitala koji je potreban da se osigura solventnost. Dakle, njime se određuju pravila koja se odnose na tehničke rezerve, investicije i kapitalne zahtjeve (Minimum Capital Requirement i Solvency Capital Requirement) kako bi kompanije poštujući ih mogle biti smatrana solventnim.

Drugi stub, čija je svrha da bude dopuna prvom stubu, predstavljaju kvalitativni zahtjevi koji predstavljaju principe interne kontrole i upravljanja rizikom osiguravača i reosiguravača i principe kojima se nadzornim organima određuje okvir za superviziju internih kontrola i praksi upravljanja rizikom te adekvatnosti kapitala osiguravajućih i reosiguravajućih društava.

Treći stub odnosi se na tržišnu disciplinu koja treba da bude ostvarena putem objelodanjivanja informacija i transparentnosti. Pošto će objelodanjivanje informacija zavisiti od implementiranih mjera prvog i drugog stuba još uvijek nije definisano koje to informacije treba da budu. Ono što je sigurno jeste da informacije treba da pokriju rizike kao i finansijska pitanja osiguravača i treba da budu sveobuhvatne, razumljive i uporedive.

U primjeni ova tri stuba, u cilju nastojanja izbjegavanja njihovog međusobnog preklapanja, reflekotvaće se princip koherentnosti pri čemu prvi stub treba da obuhvati i adekatno kvantifikuje sve rizike predstavljene na pozicijama bilansa stanja, drugi stub će predstavljati dodatak prvom stubu i promovisaće dobro korporativno upravljanje rizikom a treći stub će predstavljati dodatak ukupnom okviru obezbeđenjem tržišne discipline.Dakle, u suštini Solvency II projekta jeste činjenica da on neće određivati detaljna pravila regulacije solventnosti već prije svega principe koji treba da oslikavaju ekonomsku i tržišnu realnost. Principi samo ukazuju na poželjne rezultate a sredstva za njihovo postizanje su predmet slobodnog izbora.

38

5.2 Ugovor o osiguranju

odnos iz osiguranja nastaje sklapanjem ugovora, a smatra se da je ugovor sklopljen kada ga ugovarači potpišu, odnosno kada potpišu polisu osiguranja ili list pokrića. Postoje dvije vrste ugovora o osiguranju koje se međusobno razlikuju, a radi se o dobrovoljnom, odnosno obaveznom osiguranju. U dobrovoljnom osiguranju sklopljeni ugovor o osiguranju je osnov za utvrđivanje odnosa u osiguranju, odnosno prava i obaveza koje iz tih odnosa proizilaze za ugovorene strane.

U obaveznim osiguranjima u saobraćaju oštećeno lice ostvaruje svoja prava od osiguravača i u slučaju kada lice koje je bilo dužno da sklopi ugovor o obaveznom osiguranju to nije učinilo. Za iznos nadoknađene štete osiguravač ima pravo regresa od neosiguranog korisnika, odnosno vlasnika motornog vozila ili neovlašćenog vozača.

Uslovi ugovora o osiguranju (pravila i klauzule), kao i tarife premija unaprijed su određeni. Osiguranik u tome faktički malo učestvuje. Nema pogađanja, nema ravnopravnog saglasnog utvrđivanja ugovornog odnosa, dakle, nema bitnih karakteristika klasičnog pojma ugovora - autonomije volje stranaka.

Ugovor o osiguranju je sporazum kojim se jedna strana (osiguranik, odnosno ugovarač osiguranja), koja ima interes da se zaštiti od rizika, obavezuje da plaća premiju, a druga strana (osiguravač) da tu zaštitu organizuje na uzajamnoj osnovi.

5.2.1 Zaključenje ugovora o osiguranjuUgovor je zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili list pokrića. Bitno je naglasiti da pismena ponuda za zaključenje ugovora o osiguranju učinjena osiguravaču vezuje ponudioca za vrijeme od osam dana od dana kada je ponuda prispjela osiguravaču, ako nije određen kraći rok, a ako je potreban ljekarski pregled, onda za vrijeme od petnaest dana. Međutim, ako osiguravač u tom roku ne odbije ponudu koja ne odstupa od uslova pod kojima on vrši predloženo osiguranje, smatraće se da je prihvatio ponudu i da je ugovor zaključen. Pri tome se ugovor smatra zaključenim kada je ponuda prispjela osiguravaču.

Iz naprijed navedenog proizilazi formalni karakter ugovora o osiguranju, s obzirom da je punovažan tek kada se potpiše polisa osiguranja ili list pokrića. Prema tome, saglasnost, volja osiguravača i ugovarača osiguranja bez potpisa polise ili lista pokrića nije dovoljna da bi se ugovor o osiguranju zaključio.

5.2.1.1 Zaključenje ugovora o osiguranju, polisa osiguranja, odnosno list pokrića

Polisa osiguranja je zapravo ugovor o osiguranju (ali ne u punom smislu)-može biti privremeno zamijenjena listom pokrića u koji se unose bitni sastojci ugovora. Osiguravač je dužan da upozori ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni deo ugovora i da mu preda njihov tekst, ukoliko ti uslovi nisu štampani na samoj polisi. Izvršenje ove obaveze mora biti konstatovano na polisi.

5.2.1.2 Plaćanje premijePravilno je reći da je plaćanje premije osiguranja obaveza ugovarača osiguranja, a ne osiguranika, s obzirom da ta dva subjekta ne moraju uvek biti isti subjekti.

39

Premija se po pravilu plaća unaprijed, a može se ugovoriti i plaćanje u ugovorenim rokovima. Bez obzira na to za koji model plaćanja premije se osiguravač i ugovarač osiguranja opredijele, način plaćanja premije treba konstatovati na samoj polisi osiguranja.

5.2.1.3 Obavještenje osiguravača o izmjenama rizikaKada je u pitanju osiguranje imovine, ugovarač osiguranja dužan je da obavijesti osiguravača o svakoj promjeni okolnosti koja može da bude od značaja za ocjenu rizika, a kada je u pitanju osiguranje lica, samo ako je rizik povećan zbog toga što je osigurano lice promijenilo zanimanje.

Pored obaveze ugovarača osiguranja da obavijesti osiguravača o promjenama rizika, postoji i obaveza ugovarača osiguranja da obavijesti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja.Pri tome je osiguranik dužan da obavijesti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja najdalje u roku od tri dana od kada je za to saznao, izuzev u slučaju osiguranja života. Ukoliko osiguranik ne izvrši ovu svoju obavezu u određeno vrijeme, dužan je da osiguravaču nadoknadi štetu koju bi ovaj zbog toga imao.

5.2.1.4 Obaveze osiguravačaOsnovna obaveza osiguravača sastoji se u isplati naknade štete ili ugovorene sume. Ta obaveza je konzistentna obavezi ugovarača osiguranja da plati premiju osiguranja.

Ako je ugovarač osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno ili prevarom, pravilo je da osiguravač nije obavezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna obaveza nema pravnog dejstva.

5.2.1.5 Trajanje i prestanak osiguranjaKako se osigurani slučaj može desiti odmah nakon što je zaključen ugovor o osiguranju ili odmah po isteku ugovora, od izuzetne je važnosti da se tačno odredi početak i prestanak dejstva osiguranja.

Pravilo je da, ako drukčije nije ugovoreno, ugovor o osiguranju proizvodi pravno dejstvo počev od dvadeset četvrtog časa dana koji je u polisi označen kao dan početka trajanja osiguranja, pa sve do isteka poslednjeg dana roka za koji je osiguranje ugovoreno. Ako rok trajanja osiguranja nije određen ugovorom, svaka strana može raskinuti ugovor sa danom dospjelosti premije, obavještavajući pismenim putem drugu stranu najkasnije tri mjeseca prije dospjelosti premije. Međutim, ako je osiguranje zaključeno na rok duži od pet godina, po isteku ovog roka svaka strana može, uz otkazni rok od šest mjeseci, pismeno izjaviti drugoj strani da raskida ugovor, pri čemu se ugovorom ne može isključiti pravo svake strane da raskine ugovor. Navedeno pravilo se ne odnosi na osiguranje života.

5.2.2 Uslovi i pravila osiguranja

Po pravilu uslove za osiguranje, kao sastavni deo ugovora o osiguranju, osiguravač uručuje osiguraniku prilikom zaključivanja ugovora, da bi svaki osiguranik mogao biti obaviješten kakva prava i obaveze proističu iz sklopljenog ugovora o osiguranju. Sastavni dio ugovora o osiguranju su opšti i posebni uslovi osiguranja

40

Opštim uslovima definišu se osnovni pojmovi koji se koriste u osiguranju, kao što su: osiguravač, ugovarač osiguranja, osiguranik, premija osiguranja, suma osiguranja, polisa, odnosno list pokrića i dr.

Posebni uslovi osiguranja bliže, tj. detaljnije definišu prava i obaveze osiguravača, odnosno osiguranika po pojedinim vrstama osiguranja. Posebni uslovi obrađuju:

5.3 Sudska praksa

Kao izvor pravnih pravila u osiguranju je značajna i sudska praksa. Ona utiče na izgrađivanje pojmova prava u osiguranju, i to naročito kada se raspravlja u sporu oko nekih pitanja koja nisu regulisana ili precizno definisana drugim formalnim izvorima prava.

U osiguranju se veoma vodi računa o sudskoj praksi, jer često se pravila koja kreira sudska praksa neposredno primjenjuju prilikom nastalog spora između osiguravača, odnosno osiguranika kao strana u sporu, a tiče se ugovora o osiguranju. To je normalno ako se ima u vidu da sudska praksa otklanja praznine, nejasnoće ili dileme iz uslova, odnosno tarifa premija koje su najčešće predmet spora iz ugovora o osiguranju.

6. Nadzor djelatnosti osiguranja

Nadzor nad obavljanjem poslova iz djelatnosti osiguranja vrši regulatorni organ a zakonom je određeno da poslove regulatornog organa vrši Agencija za nadzor osiguranja (ANO) koja ima svojstvo pravnog lica, a osnivač je Republika.Agencija za nadzor osiguranja u okviru svojih nadležnosti:

1) izdaje dozvole za obavljanje poslova osiguranja, reosiguranja i saosiguranja, posredovanja i zastupanja i drugih poslova neposredno povezanih sa poslovima osiguranja;2) daje saglasnost na akte i radnje utvrđene ovim zakonom;3) vrši nadzor nad obavljanjem djelatnosti osiguranja;4) donosi akte utvrđene ovim zakonom;5) vodi registre u skladu sa ovim zakonom;6) razmatra prigovore i žalbe osiguranika i drugih korisnika osiguranja;

41

7) sarađuje sa drugim nadzornim organima u zemlji i inostranstvu;8) daje inicijative za uređivanje pitanja iz oblasti osiguranja;9) obavlja i druge poslove utvrđene zakonom.

Prema Zakonu o osiguranju, organi Agencije za nadzor osiguranja u Crnoj Gori su Savjet koji ima predsjednika i dva člana i direktor. Predsjednika i članove Savjeta Agencije imenuje i razrješava Skupština. Oni se imenuju na period od pet godina i mogu biti ponovo imenovani a za svoj rad odgovaraju Skupštini. Savjet Agencije:

1) odlučuje o dozvolama, saglasnostima, ovlašćenjima i drugim pitanjima iz nadležnosti Agencije;2) donosi pravila i druge akte utvrđene zakonom;3) donosi statut Agencije;4) utvrđuje godišnji izvještaj o stanju na tržištu osiguranja;5) utvrđuje godišnji plan rada i godišnji izvještaj o radu Agencije;6) utvrđuje finansijski plan i godišnje finansijske iskaze;7) bira i opoziva revizora za kontrolu godišnjeg finansijskog iskaza Agencije;8) imenuje stečajni odbor i stečajnog upravnika;9) rješava po prigovoru na zapisnik o izvršenom nadzoru i žalbama i predstavkama osiguranika;10) obavlja i druge poslove utvđene zakonom i statutom.

Direktor Agencije:1) zastupa i predstavlja Agenciju;2) organizuje i vodi poslove Agencije;3) izvršava odluke Savjeta Agencije;4) predlaže Savjetu Agencije planove rada, izvještaje o radu i poslovanju, periodične i godišnje računovodstvene iskaze Agencije;5) obavlja i druge poslove utvrđene ovim zakonom i statutom Agencije.

6.1 Mjere i predmet nadzora ANO Crne Gore

Agencija za nadzor osiguranja u skladu sa Zakonom o osiguranju i Osnovnim principima za efikasnu superviziju društava za osiguranje, vrši nadzor poslovanja društava za osiguranje, afilijacija stranih društava za osiguranje, društava za posredovanje u osiguranju, zastupnika u osiguraranju, agencija za pružanje drugih usluga u osiguranju i drugih pravnih lica koja mogu obavljati poslove ove agencije. Regulatorni organ može da ostvari uvid u poslovne knjige pravnih lica koja su povezana sa društvom za osiguranje, kao i uvid u poslovne knjige svih učesnika u poslu koji je predmet nadzora, ako je to neophodno radi vršenja nadzora nad poslovanjem društva za osiguranje.

Nadzor poslovanja društva za osiguranje obuhvata kontrolu:1) usklađenosti obavljanja djelatnosti društva sa izdatom dozvolom;2) usklađenosti opštih akata i akata poslovne politike sa zakonom i drugim propisima;3) zakonitosti rada;4) likvidnosti i solventnosti u obavljanju djelatnosti osiguranja;

42

5) načina utvrđivanja tehničkih rezervi;6) izvršavanja preuzetih obaveza po osnovu ugovora o osiguranju;7) deponovanja i ulaganja sredstava osiguranja u skladu sa zakonom;8) sastavljanja knjigovodstvene i druge dokumentacije, vođenja poslovnih knjiga i sastavljanja finansijskih izvještaja, u skladu sa zakonom, drugim propisima, opštim aktima i aktima poslovne politike;9) sprovođenja mjera koje je naložio regulatorni organ;10) funkcionisanja interne revizije;11) ispunjenosti uslova utvrđenih ovim zakonom za osnivače društva, kvalifikovane imaoce, članove odbora direktora i izvršnog direktora;12) kadrovske i tehničke osposobljenosti društva;13) troškova provizije za posredovanje i zastupanje u osiguranju;14) nenaplaćenih premija i drugih potraživanja društva;15) sprovođenja politike saosiguranja i reosiguranja.

U skladu sa članom 129 Zakona o osiguranju, Agencija za nadzor osiguranja može: naložiti mjere za otklanjanje nezakonitosti i nepravilnosti, naložiti mjere zbog nepostupanja u skladu sa pravilima o upravljanju rizikom, predložiti posebne mjere prema odgovornim licima u društvu, naložiti prenos portfelja osiguranja na drugo društvo za osiguranje; uvesti privremenu upravu nad društvom i oduzeti dozvolu za obavljanje pojedinih ili svih poslova osiguranja za koje je izdata dozvola.

6.2 Obaveze osiguravajućih društava u postupku nadzora

Prema Zakonu o osiguranju, nadzor nad poslovanjem društva za osiguranje vrši se:

1) prikupljanjem, praćenjem i analizom izvještaja, podataka i obavještenja koje je društvo za osiguranje po zakonu dužno da dostavlja regulatornom organu;2) neposrednim uvidom u poslovanje društva za osiguranje;3) praćenjem sprovođenja mjera naloženih u skladu sa ovim zakonom i podnošenjem prijava nadležnim organima u slučaju osnovane sumnje da utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti sadrže obilježja krivičnog djela, privrednog prestupa ili prekršaja.

6.3 Izvještavanje regulatornog organa od strane društva za osiguranje

U skladu sa Zakonom o osiguranju, društva za osiguranje obavezna su i za redovno obavještavanje Agencije za nadzor osiguranja tromjesečno, šestomjesečno i na godišnjem nivou o poslovanju i svim promjenama u radu društva. Takođe, društvo za osiguranje je u obavezi da na zahtjev regulatornog organa, dostavlja i druge izvještaje, informacije i podatke koji su od značaja za vršenje nadzora. Posebna obaveza osiguravajućih društava odnosi se na dostavljanje statističkih podataka po grupama i vrstama osiguranja, u rokovima i na način koji utvrdi regulatorni organ.

43

6.4 Aktuarstvo

Obavljanje aktuarskih poslova u društvu za osiguranje je obavezno i te poslove obavljaju ovlašćeni aktuari, odnosno lica koja su dobila ovlašćenje regulatornog organa za obavljanje aktuarskih poslova a u skladu sa uslovima koje propisuje Ministarstvo finansija. Ovlašćenog aktuara imenuje izvršni direktor društva za osiguranje sa liste aktuara, uz prethodnu saglasnost Agencije za nadzor osiguranja. . Autoritet ovlašćenog aktuara počiva na zakonu i isti štiti Agencija za nadzor osiguranja. U najvećem broju slučajeva ovlašćeni aktuar osim odbora direktora i interne revizije društva za osiguranje, obavještava i regulatorni organ.

6.5 Revizija

Sprovođenje revizije finansijskih izvještaja osiguravajućih društava uređeno je Zakonom o osiguranju. Ovu reviziju vrši spoljnji revizor kojeg bira skupština akcionara društva za osiguranje, uz prethodno odobrenje regulatornog organa (Agencije za nadzor osiguranja).

6.6 Prestanak društva za osiguranje primjenom mjera nadzora

Prema Zakonu o osiguranju, društvo za osiguranje može prestati sa postojanjem primjenom mjera nadzora nad radom društva za osiguranje, kao što su: preuzimanje kontrole nad poslovanjem društva za osiguranje uvodjenjem privremene uprave nad društvom; prenos portfelja osiguranja; i statusne promjene u društvu za osiguranje.

6.6.1 Preuzimanje kontrole nad poslovanjem društva za osiguranje uvodjenjem privremene uprave nad društvom

Regulatorni organ može uvesti privremenu upravu nad društvom za osiguranje, ako:

1) društvo nije izvršilo svoje obaveze iz ugovora o osiguranju ili neće biti u mogućnosti da izvrši obaveze o njihovoj dospjelosti;2) sredstva društva nijesu dovoljna da pruže ugovorenu zaštitu osiguranicima ili povjeriocima društva;3) dio imovine koji se vodi u poslovnim knjigama ili evidenciji društva ili koji je predmet njegovog upravljanja nije na propisan način procijenjen i prikazan;4) je garantna rezerva na takvom nivou ili joj se nivo smanjuje u toj mjeri da može imati štetne posljedice po osiguranike ili povjerioce društva;5) je duštvo nepravilno ili nezakonito utvrdilo ili iskazalo rezultat svog poslovanja;6) društvo ne postupa saglasno izrečenim mjerama regulatornog organa.

44

6.6.2 Preuzimanje portfelja osiguranja odlukom ANOKad regulatorni organ utvrdi nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju društva za osiguranje koje mogu da ugroze ili ugrožavaju sposobnost društva da ispuni obaveze nastale iz obavljanja poslova osiguranja, regulatorni organ može rešenjem naložiti društvu da svoj portfelj osiguranja prenese na drugo društvo za osiguranje.

6.6.3 Stečaj nad društvom za osiguranjeUslovi i postupak stečaja, dobrovoljne likvidacije društava za osiguranje, kao i prava i obaveze učesnika u postupcima stečaja i likvidacije određeni su Zakonom o stečaju i likvidaciji društava za osiguranje. Zakonom o stečaju i likvidaciji društava za osiguranje utvrđena je nadležnost suda, osnovi za pokretanje i postupak stečaja, uslovi za imenovanje i razrešenje dužnosti stečajnog upravnika, prijavljivanje potraživanja i redosled namirenja potraživanja iz stečajne mase

6.7 Prestanak društva za osiguranje odlukom vlasnika

Društvo za osiguranje može prestati sa postojanjem i odlukom vlasnika o sprovođenju postupka likvidacije, statusnih promjena ili prenosa portfelja.

6.7.1 Likvidacija društva za osiguranjePokretanjem postupka likvidacije društva za osiguranje vlasnici mogu realizovati odluku o prestanku postojanja tog društva pri čemu je odluka donešena na osnovu dobrovoljnosti, odnosno na bazi ocjene vlasika o nepostojanju potrebe daljeg postojanja društva za osiguranje.

Na dobrovoljnu likvidaciju društava za osiguranje primjenjuju se odredbe Zakona o stečaju i likvidaciji društava za osiguranje kojima se uređuje stečaj društava za osiguranje, uz prethodno pribavljenu saglasnost regulatornog organa. Društvu za osiguranje koje je donijelo odluku o dobrovoljnoj likvidaciji predsjednik nadležnog suda postavlja likvidacionog upravnika sa liste stečajnih upravnika koju utvrđuje regulatorni organ.

6.7.2 Statusne promjene društva za osiguranjeOdluka o statusnoj promjeni društva za osiguranje može biti dobrovoljna odluka vlasnika. Međutim, Zakonom o osiguranju, član 18, determinisano je da za promjenu statusa, naziva i sjedišta društva, osiguravajuće društvo obavezno mora da pribavi saglasnost regulatornog organa, odnosno Agencije za nadzor osiguranja.

Shodno članu 41 istog Zakona, društvo za osiguranje može vršiti statusne promjene podjele, spajanja ili pripajanja, samo uz prethodnu saglasnost regulatornog organa. Uz zahtjev za dobijanje saglasnosti za statusne promjene, društvo za osiguranje je dužno dostaviti dokumentaciju koju utvrdi Ministarstvo finansija.

45

6.7.3 Prenos portfelja osigurnaja odlukom osnivačaOsnivači društva mogu donijeti odluku o prenosu portfelja osiguranja djelimično ili u cjelosti, jednom ili više društava za osiguranje koja imaju dozvolu za obavljanje poslova osiguranja koja se prenose, ali samo uz saglasnost Agencije za nadzor osiguranja.

Društvo za osiguranje koje je prenijelo portfelj osiguranja dužno je da, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja kojim se daje saglasnost za prenos portfelja osiguranja, obavijesti ugovarače osiguranja čiji su ugovori o osiguranju obuhvaćeni prenosom portfelja osiguranja o nazivu i sjedištu društva za osiguranje koje je preuzelo portfelj osiguranja i danu do kojeg se mora završiti prenos portfelja osiguranja, neposredno pisanim putem ili putem sredstava javnog informisanja. Osiguranik ima pravo da raskine ugovor o osiguranju, obavještavajući o tome pisanim putem društvo za osiguranje koje je preuzelo portfelj osiguranja, u roku od 30 dana od dana prijema obavještenja o prenosu portfelja. Osiguranici neživotnog osiguranja imaju pravo na onaj dio premije koji odgovara ostatku trajanja osiguranja, a osiguranici životnog osiguranja imaju pravo na iznos matematičke rezerve obračunate na dan prenosa portfelja osiguranja, ako su fondovi osiguranja života dovoljni za pokriće tog iznosa ili na iznos smanjen proporcionalno umanjenju fondova osiguranja života.

Danom prenosa portfelja osiguranja, društvo za osiguranje koje je preuzelo portfelj osiguranja postaje strana u ugovorima o osiguranju koji su mu prenosom portfelja osiguranja ustupljeni i preuzima sva prava i obaveze iz tih ugovora, a društvo koje prenosi portfelj osiguranja oslobađa se obaveza prema osiguranicima.

7. Dokumenta u osiguranju

7.1 Polisa osiguranjaPolisa osiguranja je najčešće isprava koja potvrđuje da je sklopljen ugovor o osiguranju. Ona u stvari, predstavlja formu ugovora o osiguranju, mada moramo istaći da polisa, sama po sebi, nije i ugovor o osiguranju. Ugovor o osiguranju je sklopljen kada polisu o osiguranju potpišu ugovorne strane i tada se polisa koristi kao dokaz, odnosno potvrda da je zaključen ugovor o osiguranju.

Naziv polise potiče od latinskog polliceor, odnosno pollicitor što znači obećavati (na francuskom police i na engleskom policy).

46

Polisa osiguranja mora da sadrži osnovne elemente kao što su:

ugovorne strane osiguranja, predmet osiguranja (osigurana stvar ili osigurano lice), rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, svotu osiguranja ili izjavu da je osiguranje neograničeno, premiju ili doprinos, datum izdavanja polise, potpise ugovornih strana, bonus/malus i dr.

7.2 List pokrića

Često, u nemogućnosti da se ispoštuje klasična forma ugovora o osiguranju bilo zbog nedostatka vremena, ili nepoznavanja svih relevantnih faktora, potrebnih za sklapanje ugovora, pribjegava se izdavanju tzv. lista pokrića. List pokrića je vrsta potvrde o sklopljenom ugovoru o osiguranju. Ima svoju važnost do izdavanja polise.

U praksi list pokrića najčešće potpisuje samo osiguravač, čime daje izjavu o preuzetoj obavezi iz osiguranja. Taj se list pokrića kasnije zamjenjuje polisom osiguranja, ili nekim drugim dokumentom, koji potvrđuje sklopljeni ugovor o osiguranju. On se najčešće upotrebljava u osiguranju pomorskih brodova, posebno u međunarodnom transportnom osiguranju. Kod nas, kada su imovinska osiguranja u pitanju, list pokrića obično se izdaje pri isteku osiguranja, a najčešće na kraju godine kada osiguravač, jednostavno, iz tehničkih razloga nije u mogućnosti da izda polisu osiguranja.

7.3 Certifikat osiguranja

Certifikat se koristi onda kada ne postoji neki opšti ugovor o osiguranju i to, prije svega, kad iz tehničkih razloga ne možemo odmah da izdamo polisu osiguranja. Koristi se u onim slučajevima kad je ugovaraču osiguranja hitno potrebna isprava kao potvrda da je sklopljen ugovor o osiguranju. Certifikat osiguranja izdaje osiguravač, ali nije rijedak slučaj da ga izdaju posrednici kao, npr, špediter ili broker koji su zaključili opšti ugovor o osiguranju za račun svojih komitenata. Ukoliko posrednik izda certifikat o osiguranju, obavezan je da o tome obavijesti osiguravača s kojim je zaključio opšti ugovor o osiguranju i za čije ime i račun je izdao certifikat.Treba istaći, iako certifikat osiguranja u pravnom pogledu nije polisa osiguranja nego samo potvrda da je određeno osiguranje sklopljeno, ipak se u praksi certifikat, po pravilu, prima kao i sama polisa, naročito ako je u pitanju certifikat osiguranja koji je ispostavilo osiguravajuće društvo.

47

7.4 Potvrda o sklopljenom osiguranjuPored pomenutih dokumenata koji se koriste u osiguranju (polisa, list pokrića, certifikat i

dr.), nerijetko se u osiguranju koristi i potvrda o sklopljenom ugovoru o osiguranju. U stvari, to je obična pismena potvrda kojom se potvrđuje da je sklopljen ugovor o osiguranju, i koja sadrži neke osnovne ili, pak detaljnije elemente. Potvrda o sklopljenom osiguranju naročito se koristi kod osiguranja robe u uvozu. U takvim slučajevima na prijavi za osiguranje koja je dostavljena ugovaraču osiguranja, direktno ili preko špeditera, u potrebnom broju primjeraka, osiguravač stavlja klauzulu kojom se potvrđuje da je osiguranje sklopljeno, po uslovima i premijskoj stopi navedenim na samoj prijavi.

7.5 "Slip" i "Cover note"Kao dokumenti u osiguranju u svijetu koriste se "slip" i "cover note", koji su posebno prisutni u sprovođenju osiguranja u engleskoj praksi. To su pismene isprave koje su najbliže našem "listu pokrića", odnosno neka vrsta predugovora o osiguranju, ili reosiguranju."Slip" je dokumenat koji primjenjuju posrednici u osiguranju i reosiguranju. Sadrži sve bitne elemente za potrebu ocjene i težine rizika, odnosno prikazuje uslove po kojima se želi zaključiti ugovor o osiguranju, odnosno reosiguranju. Zapravo, to je specifična ponuda za reosiguravajuće pokriće.Na osnovu elemenata iz "slipa" posrednici u osiguranju (brokeri) ispostavljaju tzv. "cover note", bilješku o pokriću na osnovu koje oni obavještavaju osiguranika da je pod dotičnim uslovima zaključeno osiguranje, odnosno reosiguranje, kao i o udjelu pojedinih osiguravača u njemu. "Cover note" je dokumenat kojim se u praksi potvrđuje da je osiguravač, odnosno reosiguravač (retrocesionar) prihvatio uslove iz "slipa" i da daje saglasnost na pokriće toga rizika.

48

8. Vrste osiguranja

Najčešći kriterijumi koji se koriste kod razvrstavanja osiguravajućih poslova su:

1) prema mjestu rizika (pomorska, nepomorska (kopnena) a dodaju se i vazdušna osiguranja),

2) prema predmetu koji se osigurava (imovine, lica odnosno ljudi i osiguranja od odgovornosti),

3) prema metodu sprovođenja osiguranja (dobrovoljna i obavezna) 4) prema fuknciji koji osiguranje izvršava, 5) prema glavnim klasama osiguranja na osnovu zakona i6) prema klasifikaciji prakse (na primjer, podjela na individualna i komercijalna).

Na osnovu važećeg Zakona o osiguranju postoji podjela na životna i neživotna osiguranja a s obzirom da je ova klasifikacija uglavnom i prihvaćena u svijetu te s obzirom da je sa aspekta raspoloživosti sredstava koje osiguravajuća društva mogu plasirati na tržištu kapitala uglavnom važeća relacija, neživotna osiguranja – kratkoročnija sredstva, životna osiguranja – dugoročnija sredstva, u nastavku ćemo se oslanjati na ovu klasifikacijuU strukturi portfelja osiguravajućih društava u Crnoj Gori dominiraju neživotna osiguranja a u okviru ove grupacije vrsta osiguranja dominiraju obaezna osiguranja, odnosno osiguranje autoodgovornosti. Struktura portfelja osiguravača u Crnoj Gori u 2009 godini predstavljena je grafikonom.

Struktura portfelja osiguravača u Crnoj Gori u 2009 godini

49

9. Neživotna osiguranja

9.1 Osnovne karakteristike imovinskih osiguranja

Imovinska osiguranja obuhvataju više vrsta osiguranja čiji su predmet osiguranja materijalna dobra, odnosno pokretne i nepokretne stvari koje mogu biti oštećene ili uništene ostvarenjem osiguranih slučajeva i imovinski interesi. Osiguranje imovine ima svrhu da nadoknadi štetu koja se može dogoditi na osiguranoj imovini. Nadoknada štete u osiguranju pretpostavlja postojanje ugovora u osiguranju koji može zaključiti svako pravno ili fizičko lice kod koga postoji interes za osiguranje.

9.1.1 Interes za osiguranjemInteres za osiguranjem predstavlja materijalni interes nad osiguranom stvari i predstavlja bitan uslov bez koga se ne može zaključiti osiguranje imovine. Osiguranje imovine može zaključiti samo lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj. Pravo iz osiguranja mogu imati samo lica koja su u času nastanka štete imala materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.

9.1.2 Svrha osiguranja imovineOsnovna svrha osiguranja imovine je da se obezbijedi naknada štete koja bi se desila na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Ključni principi kod nadoknade štete u imovinskim osiguranjima pri tome su:

da iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.

da su punovažne odredbe ugovora kojima se iznos naknade ograničava na manji iznos od iznosa štete,

da se pri utvrđivanju iznosa štete uzima u obzir izmakla (izgubljena) dobit samo ako je to ugovoreno,

da se naknada iz osiguranja, ukoliko se u toku istog perioda osiguranja dogodi više osiguranih slučajeva jedan za drugim, određuje i isplaćuje u potpunosti za svaki od njih, s obzirom na cijelu sumu osiguranja, bez njenog umanjenja za iznos ranije isplaćenih naknada u tom periodu,

da se naknada u slučaju da je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti a za tu razliku ne postoji opravdan razlog.

50

9.1.3 Sprečavanje nastanka osiguranog slučaja i spašavanje stvari koja je predmet osiguranjaS obzirom da je svrha zaključenja ugovora o osiguranju u tome da se nadoknadi samo ona šteta koja je nastala, logično je što se preciziraju obaveze osiguranika koje imaju za cilj da se spriječi nastupanje osiguranog slučaja, a kada je do njega već došlo, da se preduzmu one radnje koje treba da doprinesu da nastala šteta bude što manja. Osiguranik je dužan da preduzme propisane, ugovorene i sve ostale mjere potrebne da se spriječi nastupanje osiguranog slučaja, a ako osigurani slučaj već nastupi, dužnost mu je da preduzme sve što je u njegovoj moći da se ograniče njegove štetne posledice.

9.1.4 Pokrivenost nadoknade isplate štete osiguranjemOpšteprihvaćeno pravilo je da događaji u vezi sa kojim se zaključuje osiguranje (tzv. osigurani slučaj) mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovarača, kao i da je ugovor o osiguranju ništavan ako je u času njegovog zaključivanja već nastao osigurani slučaj, ili je bio u nastupanju, ili je bilo pak izvjesno da će nastupiti, ili ako je već tada bila prestala mogućnost da on nastane. Međutim, pored definisanja relevantnosti osiguranog slučaja, postoji i pravilo koje se štete mogu, odnosno ne mogu nadoknađivati. Tako, osiguravač nije dužan da nadoknadi štete nastale slučajno ili krivicom ugovarača osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, izuzev ako je u pogledu određene štete ova njegova obaveza izričito isključena ugovorom o osiguranju. Osiguravač ne odgovara za štetu koju su ta lica prouzrokovala namjerno, te je stoga ništavna odredba u polisi koja bi predviđala njegovu odgovornost i u tom slučaju. Međutim, ukoliko bi se ostvario osigurani slučaj, tada je osiguravač dužan da nadoknadi svaku štetu koju je prouzrokovalo lice za čije postupke osiguranik odgovara po bilo kom osnovu, bez obzira na to da li je šteta prouzrokovana nepažnjom ili namjerno.

Takođe je ustanovljen princip da osiguravač ne odgovara za štetu na osiguranoj stvari koja potiče od njenih nedostataka, osim ako je drugačije dogovoreno. Osiguravač takođe nije dužan da nadoknadi štete prouzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, izuzev ako nije drukčije ugovoreno. Pri tome je ustanovljena zakonska pretpostavka da šteta nije nastala usled ratnih operacija ili pobuna. Drugim riječima, osiguranik nije dužan da dokazuje da šteta nije nastala usled ovih događaja, već je to obaveza osiguravača, ukoliko naravno želi da se oslobodi nadoknađivanja štete po ovom osnovu

9.1.5 Prepuštanje oštećene osigurane stvari i propast stvari usled događaja koji nije predviđen u polisi osiguranjaAko drugačije nije ugovoreno, osiguranik nema pravo da posle nastupanja osiguranog slučaja prepusti osiguravaču oštećenu stvar i da od njega zahtijeva isplatu pune sume osiguranja.

Polazeći od uglavnom opšte prihvaćenog principa "djeljivosti premije", pravilo je da, ako osigurana stvar ili stvar u vezi sa čijom je upotrebom zaključeno osiguranje od odgovornosti propadne za vrijeme perioda osiguranja usled nekog događaja koji nije predviđen u polisi, ugovor prestaje dalje da važi, a osiguravač je dužan da vrati ugovaraču osiguranja dio premije srazmjerno preostalom vremenu. Pri tome, kada jedna od više stvari obuhvaćenih jednim ugovorom propadne usled nekog događaja koji nije predviđen u polisi, osiguranje i dalje ostaje na snazi u pogledu ostalih stvari, uz potrebne izmjene zbog smanjenja predmeta osiguranja.

51

9.1.6 NadosiguranjeOsnovni princip kod nadoknade štete u osiguranju imovine je da, shodno opšteprihvaćenom načelu obeštećenja, osiguranik, odnosno korisnik osiguranja ne može dobiti veći iznos od vrijednosti stvari koja je predmet osiguranja.Moguće je da u slučaju da se pri zaključenju ugovora jedna strana posluži prevarom i tako ugovori sumu osiguranja veću od stvarne vrijednosti osigurane stvari, druga strana može tražiti poništenje ugovora. Druga je situacija ako je ugovorena suma osiguranja veća od vrijednosti osigurane stvari, a pri tome ni jedna strana nije postupila nesavjesno. Tada je propisano da ugovor ostaje na snazi, dok se suma osiguranja snižava do iznosa stvarne vrijednosti osigurane stvari, pri čemu se premija srazmjerno smanjuje.Dakle naknada iz osiguranja može dostići visinu prouzrokovane štete u slučaju kada se osigurana suma i vrijednost stvari poklapaju.

9.1.7 PodosiguranjeZa razliku od nadosiguranja koje postoji kada je određena suma osiguranja veća od stvarne vrijednosti stvari koja je predmet osiguranja, podosiguranje postoji kada je suma osiguranja niža od stvarne vrijednosti stvari koja je predmet osiguranja.S obzirom da se kod podosiguranja primjenjuje tzv. princip proporcije, opšteprihvaćen stav i u teoriji i praksi osiguranja je da se tada, naknada iz osiguranja prema pretrpljenoj šteti stavlja u isti odnos u kome se nalazi osigurana suma prema vrijednosti stvari.

9.1.8 Višestruko i dvostruko osiguranjeUkoliko je neka stvar osigurana kod dva ili više osiguravača od istog rizika, za isti interes i za isto vrijeme, tako da zbir suma osiguranja ne prelazi vrijednost te stvari, radi se o tzv. višestrukom osiguranju, pri čemu svaki osiguravač odgovara u potpunosti za izvršenje obaveza nastalih iz ugovora koji je zaključio. Ako zbir suma osiguranja prelazi vrijednost osigurane stvari, tada se radi o tzv. dvostrukom osiguranju. Ukoliko ugovarač osiguranja nije pri tome postupio nesavjesno, sva su zaključena osiguranja punovažna i svaki od osiguravača ima pravo na ugovorenu premiju za period osiguranja u toku, dok osiguranik ima pravo da zahtijeva od svakog pojedinog osiguravača naknadu shodno ugovoru zaključenom sa njim, ali ne više od ukupnog iznosa štete. Kada se dogodi osigurani slučaj, ugovarač osiguranja je dužan da o tome obavijesti svakog osiguravača istog rizika i saopšti mu imena i adrese ostalih osiguravača, kao i sume osiguranja pojedinih ugovora zaključenih sa njima.

9.1.9 Prelaz ugovora i isplata naknade iz osiguranja drugom licuČesti su slučajevi da u toku trajanja ugovora o osiguranju dođe do promjene vlasnika u odnosu na stvar koja je predmet osiguranja. Najčešći slučaj je da osiguranik proda stvar koja je osigurana nekom trećem licu. Pravilo je da u slučaju otuđenja osigurane stvari, kao i stvari u vezi sa čijom je upotrebom zaključeno osiguranje od odgovornosti, prava i obaveze ugovarača osiguranja

52

prelaze po samom zakonu na pribavioca, osim ako drugačije nije ugovoreno. Međutim, ako je otuđen samo jedan dio osiguranih stvari koje u pogledu osiguranja ne čine zasebnu cjelinu, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu.

9.1.10Prelaz osiguranih prava prema odgovornom licu na osiguravačaOsnovno je pravilo da oštećeni ne može po oba osnova da ostvari pravo na naknadu nastale

štete, jer je realno očekivati da bi u tom slučaju mogao da po oba pravna osnova dobije iznos naknade štete veći nego što je iznos stvarno nastale štete. Međutim, dozvoljeno je da oštećeni po oba osnova zahtijeva i dobije naknadu štete, ali samo do iznosa stvarno nastale štete. Ukoliko je, npr. zbog nisko utvrđene sume osiguranja, od osiguravača dobio naknadu štete do iznosa sume osiguranja, što je i gornja garancija obaveze osiguravača, oštećeni može zahtijevati da se preostali nenamireni dio iznosa štete nadoknadi neposredno od štetnika. Isplatom naknade iz osiguranja, sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kakvom osnovu odgovorno za štetu prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade. Bitno je naglasiti da ovaj prelaz nije predmet ugovornog već zakonskog regulisanja.Ustanovljeno je i pravilo da prelaz prava sa osiguranika na osiguravača ne može biti na štetu osiguranika, te stoga, ako je naknada koju je osiguranik dobio od osiguravača iz bilo kog razloga niža od štete koju je pretrpeo, osiguranik ima pravo da mu se iz sredstava odgovornog lica isplati ostatak naknade prije isplate osiguravačevog potraživanja, po osnovu prava koja su prešla na njega. Postoje i izuzeci od pravila o subrogaciji kada na osiguravača ne prelaze prava osiguranja, ukoliko je štetu prouzrokovalo lice u srodstvu u prvoj liniji sa osiguranikom ili lice za čije postupke osiguranik odgovara ili koji živi sa njim u istom domaćinstvu ili lice koje je radnik osiguranika, osim ako ta lica štetu nisu prouzrokovala namjerno. Međutim, ako je neko od lica koje smo naveli bilo osigurano od odgovornosti, osiguravač može od njegovog osiguravača zahtijevati naknadu iznosa koji je isplatio osiguraniku.

9.2 Osnovne karakteristike osiguranja od odgovornosti

Osiguranje od odgovornosti spada u novije vrste osiguranja a sam nastanak ove vrste osiguranja vezan je sa razvojem odgovornosti za štetu. Putem osiguranja od odgovornosti osiguranici (potencijalni štetnici) za relativno mali iznos – premiju osiguranja, dobijaju neophodnu sigurnost, a istovremeno i treće lice dobija osiguranog platioca štete. Na taj način individualnu nadoknadu zamjenjuje kolektivna. Upravo u tome jeste i značaj osiguranja od odgovornosti jer ono pruža sigurnost osiguranom licu, jer ga oslobađa od štete koju bi nepažnjom mogao nanijeti vršeći svoju profesionalnu dužnost. Sve više je i država zainteresovana za postojanje ovog oblika osiguravajuće zaštite pa propisuje obavezna osiguranja od odgovornosti među kojima najvažnije mjesto u čitavom svijetu pripada osiguranju autoodgovornosti, odnosno odgovornosti sopstvenika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima.U osiguranju od odgovornosti pojavljuju se tri lica: osiguravač, osiguranik i treće lice prema kome osiguranik može biti odgovoran za naknadu prouzrokovane štete. Ovim osiguranjem se

53

pruža dvostruka zaštita: osiguraniku i oštećenom licu. Osiguranika štiti od posledica građanske odgovornosti, a oštećenom se obezbeđuje sigurna naknada, bez koje bi mogao ostati ako je osiguranik nesolventan.

9.3 Osiguranje od posledica nesrećnog slučaja – nezgode

Osiguranje od posledica nesrećnog slučaja je takvo osiguranje kod kojeg osiguravač preuzima obavezu da isplati osiguranu sumu osiguraniku ili drugom korisniku ako za vrijeme trajanja osiguranja predviđeni nesrećni slučaj prouzrokuje smrt ili invaliditet osiguranika, kao i da nadoknadi štetu nastalu usled troškova liječenja i izgubljene zarade, ako kao posledica nesrećnog slučaja nastupi narušenje zdravlja osiguranika ili njegova prolazna nesposobnost za rad.

Kod dobrovoljnih osiguranja naknada na ime troškova liječenja i prolazne nesposobnosti za rad ugovara se posebno, dok u obaveznom osiguranju ova obaveza proizilazi iz samog zakona i nezavisna je od isplate osigurane sume za slučaj smrti i invaliditeta.

Kada se obaveza osiguravača odnosi na isplatu osigurane sume (smrt, invaliditet), osiguranje od posledica nesrećnog slučaja je po svojoj pravnoj prirodi osiguranje lica. Ovo osiguranje nema za cilj naknadu štete, već isplatu unaprijed određene - ugovorene sume novca (osigurane sume), nezavisno od pretrpljene štete. Iz tog razloga pravila koja proizilaze iz načela obeštećenja, a koja su primijenljiva kod imovinskih osiguranja, ovde se ne primjenjuju, već se obaveze osiguravača utvrđuju u skladu sa pravilima svojstvenim osiguranju lica.Posebna pravila, na kojima se zasnivaju pravni odnosi u osiguranju nezgode, su:

a) osigurana suma je bitan element ugovora, koja se utvrđuje i isplaćuje nezavisno od mogućeg iznosa štete;

b) pošto ne postoji osigurana vrijednost, nema ni odnosa između osigurane sume i vrijednosti pretrpljene štete (ne primjenjuju se pravila o nad-podosiguranju ...);

c) korisnik osiguranja ima pravo da kumulira osiguranu sumu iz osiguranja i naknadu od trećeg odgovornog lica, izuzev ako je osiguranje nezgode ugovoreno kao osiguranje odgovornosti;

d) za zaključenje i dejstvo ugovora ne traži se imovinski interes prema predmetu osiguranja, tako da se ugovor može zaključiti i za slučaj smrti i povrede trećeg lica (osiguranje trećeg lica).

Kada se obaveza osiguravača odnosi na naknadu troškova liječenja i izgubljene zarade nastalih kao posledica nesrećnog slučaja, osiguranje nezgode dobija odštetni karakter, jer se naknada isplaćuje u visini nastalih troškova, odnosno u visini prouzrokovane štete. U ovim slučajevima primjenjuju se pravila imovinskih osiguranja koja proizilaze iz načela obeštećenja:

naknada se isplaćuje u visini nastalih troškova, ali najviše do ugovorenog iznosa osigurane sume;

osiguranik nema pravo da kumulira ove iznose sa naknadom štete koju ostvaruje od štetnika i dr.

54

9.3.2 Pojam nesrećnog slučajaPojam nesrećnog slučaja definisan je Opštim uslovima osiguranja kao: svaki iznenadni i od

volje osiguranika nezavisni događaj, koji djelujući uglavnom spolja i naglo na tijelo osiguranika ima za posledicu njegovu smrt, potpuni ili djelimični invaliditet, prolaznu nesposobnost za rad ili narušenje zdravlja koje zahtijeva ljekarsku pomoć.

Pod pojmom "invaliditeta", u smislu osiguranja, smatra se trajni (doživotni) gubitak opšte radne sposobnosti osiguranika, koji može biti potpun (100%), ili djelimični (od 1 do 99%).

"Prolazna nesposobnost za rad" je nesposobnost za vršenje redovnog zanimanja."Narušenje zdravlja" predstavlja samo one povrede i oboljenja koja su posledica nesrećnog

slučaja, a radi čijeg liječenja je potrebna ljekarska pomoć.

9.3.2.1 Tjelesna povredaOštećenja koja su prouzrokovana određenim događajem treba da budu rezultat tjelesne povrede osiguranika, odnosno da je povreda nastala na tijelu osiguranika.

Ova oštećenja mogu biti usled mehaničkog udarca (pr: udar o kakav predmet, sudar, pad i sl), ali i bez direktnog dodira tijela sa spoljnim predmetom ili licem (pr: trovanje usled udisanja otrovnih para ili gasova, djelovanje radijumskih i rentgenskih zrakova, trovanje hemijskim agensima i dr).

9.3.2.2 Iznenadno i naglo dejstvoDogađaj koji je prouzrokovao predviđene posledice treba da bude iznenadan, odnosno da se nije mogao očekivati ili izbjeći, i da je takav događaj naglo dejstvovao. Pri tome, iznenadnost se odnosi samo na događaj, a ne i na posledice koje je prouzrokovao. Jedno zbivanje smatra se iznenadnim i ako je neprekinuto, pa makar i duže trajalo (pr: gušenje u zatvorenoj garaži od izduvnih gasova iz motora, ugušenje usled zatrpavanja, smrzavanje u snegu i sl).

9.3.2.3 Dejstvo spoljnih uticaja na tijelo osiguranikaPovreda treba da bude prouzrokovana događajem koji je van tijela osiguranika (pr: sudar, udar, pad, opekotina i sl).

Za razliku od tjelesnih povreda, bolesti se ne smatraju nesrećnim slučajem u smislu osiguranja, jer imaju uzrok u unutrašnjim procesima organizma. Tako, ne smatraju se nesrećnim slučajem sve zarazne profesionalne i ostale bolesti (pr: infektivna žutica, a kod zdravstvenih radnika i ona koja je izazvana ubodom igle, ubod insekta ,ako je takvim ubodom prouzrokovana kakva infektivna bolest), infekcije i oboljenja nastala usled raznih oblika alergija, patološke promjene kostiju, posledice koje nastanu usled delirijum tremensa i djelovanja droga i dr.

9.2.2.4 Nezavisnost događaja od volje osiguranikaNa prouzrokovanje nesrećnog slučaja osiguranik, po pravilu, ne može da utiče svojom voljom. Nekad se, međutim, prihvata i određeno ponašanje osiguranika, kao što je: prelom zdravih kostiju ili istegnuće mišića usled naglih tjelesnih pokreta ili naprezanja. U ovim slučajevima smatra se, naime, da iako se radi o voljnim radnjama, njene posledice osiguranik nije želeo niti htio.Sa druge strane, ne smatraju se nesrećnim slučajem voljne radnje trećih lica kojima je osiguranik povređen, ako ih je osiguranik izazvao (pr: tuča).

55

9.2.2.5 Uzročna veza između događaja i poslediceDogađaj koji djeluje spolja, iznenada i naglo na tijelo osiguranika treba da je glavni i uglavnom jedini uzrok povrede, odnosno oštećenja. Patološke promjene i bolesna stanja osiguranika i posledice prouzrokovane ovim predispozicijama ne smatraju se nesrećnim slučajem. (pr: prelom usled pada zbog srčanog udara).

Opšti uslovi osiguranja, pored definicije pojma nesrećnog slučaja i navođenja događaja koji se u smislu osiguranja smatraju, odnosno ne smatraju nesrećnim slučajem, sadrže odredbe o posebnim isključenjima rizika. Ova isključenja odnose se na: prirodne katastrofe (zemljotres), ratne događaje, namjerno prouzrokovanje nesrećnog slučaja, uticaj alkohola i droge i dr.

9.3.3 Vrste osiguranja nezgodePrema načinu nastanka odnosa osiguranja, osiguranje nezgode dijeli se na:

1) dobrovoljno i2) obavezno osiguranje.

Dobrovoljna osiguranja nastaju uvijek putem ugovora, dok obavezno osiguranje nastaje bilo putem ugovora (zakon obavezuje na zaključivanje ugovora o osiguranju od određenih rizika), ili putem zakona (osiguranje nastupa po samom zakonu).

Zaključenje dobrovoljnih osiguranja nezgode vrši se na dobrovoljnoj osnovi, saglasnom voljom ugovornih strana, o bitnim elementima ugovora, u skladu sa opštim uslovima osiguranja nezgode i odgovarajućim dopunskim uslovima, odnosno posebnim uslovima, primjenom odabranih tarifa premija.

Zaključenje dobrovoljnih osiguranja nezgode vrši se na dobrovoljnoj osnovi, saglasnom voljom ugovornih strana, o bitnim elementima ugovora, u skladu sa opštim uslovima osiguranja nezgode i odgovarajućim dopunskim uslovima, odnosno posebnim uslovima, primjenom odabranih tarifa premija.

9.3.4 Rizici koji se mogu osigurati Osiguranje lica od posledica nesrećnog slučaja može se ugovoriti:

za slučaj smrti usled nezgode, za slučaj smrti usled bolesti, za slučaj trajnog (doživotnog) gubitka opšte radne sposobnosti (invaliditet), za slučaj prolazne nesposobnosti za rad (dnevna naknada), za slučaj narušenja zdravlja koje zahtijeva ljekarsku pomoć (troškovi liječenja), za slučaj odgovornosti ugovarača osiguranja prema licima osiguranim od posledica

nesrećnog slučaja i njihovim stvarima, za gubitak zarade, samo kod obaveznog osiguranja, za troškove spašavanja, kod osiguranja članova planinarskog saveza.

56

Osiguranje se, po pravilu, ugovara za slučaj smrti usled nezgode i za slučaj invaliditeta, s tim da je izuzetno moguće i osiguranje samo za jedan od navedenih slučajeva.

Uz navedene, osnovne rizike moguće je uključenje i rizika smrti usled bolesti (samo kod pojedinih vidova osiguranja), dnevne naknade i troškova liječenja. Ova tri rizika mogu se ugovarati samo u kombinaciji sa osnovnim rizicima, svaki pojedinačno ili, pak, zajedno, s tim da osiguranje samo za slučaj smrti usled bolesti, troškova liječenja i/ili dnevne naknade nije moguće.

Osiguranje za slučaj odgovornosti ugovarača ugovara se takođe u kombinaciji sa osnovnim rizicima, onako kako je to pojedinim tarifnim grupama predviđeno.

Gubitak zarade ugovara se kod obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju zajedno sa troškovima liječenja, dok se troškovi spašavanja ugovaraju kod osiguranja članova planinarskog saveza, i to u kombinaciji sa rizikom smrti usled nezgode i invaliditeta.

9.3.5 Osigurana sumaU ugovorima o osiguranju lica, visina osigurane sume, koju je osiguravač dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj, utvrđuje se u polisi sporazumom ugovornih strana. Osigurana suma je ujedno i gornja granica obaveze osiguravača i ne stoji ni u kakvoj vezi sa pretrpljenom štetom. Iz tog razloga osigurana suma se mora ugovorom odrediti.

9.3.6 Ugovor o osiguranju od posledica nesrećnog slučajaUgovor o osiguranju je formalni, dvostrano teretni ugovor, za čije zaključenje nije dovoljna prosta usmena saglasnost volja ugovarača, već je potrebno da ugovorne strane potpišu polisu ili list pokrića. Ugovor o osiguranju, po pravilu, zaključuje se sa dejstvom za budućnost, tj. za period koji sledi nakon njegovog zaključenja.

Najzastupljeniji vidovi osiguranja nezgode su: individualno (pojedinačno) osiguranje, kolektivno osiguranje radnika, osiguranja članova domaćinstva, osiguranje vozača, putnika i radnika (auto-nezgoda), osiguranje sportista i dr.

9.3.6.1 Subjekti u osiguranju od posledica nesrećnog slučajaU zaključenju ugovora o osiguranju nezgode učestvuju najmanje dva lica: osiguravač i ugovarač osiguranja.

Većina osiguranja nezgode (kolektivna i razni vidovi grupnih osiguranja, obavezno osiguranje putnika) zaključuju se kao osiguranja trećih lica, dok su kod pojedinačnih osiguranja ugovarač i osiguranik uglavnom jedno isto lice.

57

9.3.6.2 Način ugovaranja osiguranjaOsiguranja nezgode ugovaraju se po odgovarajućim uslovima osiguranja, tarifi premija i drugim poslovnim aktima osiguravača.

9.3.6.3 Obim obaveze osiguravačaVisina naknade koju osiguravač isplaćuje kada se ostvari osigurani slučaj neposredno zavisi od:

1) visine osigurane sume i2) posledice nesrećnog slučaja.

Iznos koji osiguravač treba da isplati korisniku ne može da pređe iznos ugovorene osigurane sume, ali zavisno od posledica nesrećnog slučaja može predstavljati i samo njen dio.Obaveza osiguravača da isplati osiguranu sumu, odnosno naknadu postoji samo ako je nesrećni slučaj nastao za vrijeme trajanja osiguranja i ako su posledice koje su predviđene ugovorom nastupile najdalje u roku od godinu dana od dana nastanka osiguranog slučaja. Osigurana suma za invaliditet i za slučaj smrti ne mogu se kumulirati. Ako je pre smrti na ime invaliditeta usled istog nesrećnog slučaja već isplaćen određeni iznos, a smrt osiguranika nastupi u roku od godinu dana od dana nesrećnog slučaja, osiguravač isplaćuje samo razliku do iznosa osigurane sume za slučaj smrti, ako takva razlika postoji. Isplate na ime troškova liječenja i dnevne naknade, nezavisne su od obaveza po osnovu smrti usled nezgode.Naknada za slučaj invaliditeta može se kumulirati sa naknadom troškova liječenja i dnevnom naknadom.Troškovi liječenja ugovaraju se posebno, u kombinaciji sa osnovnim i dopunskim rizicima, a isplaćuju se nezavisno od drugih posledica nesrećnog slučaja.Kod pojedinih tarifnih grupa, pored navedenih rizika, u osiguranje nezgode uključuje se i rizik smrti usled bolesti (pr: kolektivno kombinovano osiguranje radnika i penzionera, članova domaćinstva, učenika i dr). Osigurana suma za slučaj smrti usled bolesti isplaćuje se kada smrt osiguranika nastupi kao posledica bolesti. Prema Uslovima osiguranja, osiguravač isplaćuje 50% ugovorene osigurane sume, ako smrt osiguranika nastupi u prvih šest meseci trajanja osiguranja, odnosno od njegovog pristupa u osiguranje. Protekom ovog roka, osiguravač isplaćuje cijelu osiguranu sumu ugovorenu za slučaj smrti usled bolesti.Kod obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju pored rizika smrti usled nezgode i invaliditeta, zajedno sa troškovima liječenja uključen je i gubitak zarade. Izgubljena zarada isplaćuje se na osnovu podnijetih dokaza, najviše u visini ugovorene osigurane sume.Osiguranje troškova spašavanja uključeno je kod osiguranja članova planinarskog saveza. Prema Uslovima osiguranja, osiguravač nadoknađuje troškove organizovane spasilačke akcije za svakog pojedinog osiguranika, najviše do sume koja je za ovaj slučaj ugovorena u polisi.

9.3.7 Naknada iz osiguranjaPrava iz osnova osiguranja nezgode osiguranik, odnosno korisnik osiguranja ostvaruje u skladu sa zaključenim ugovorom (polisom), uslovima osiguranja i tabelom invaliditeta, koji su sastavni dio ugovora Obaveze osiguravača utvrđuju se prema polisi koja je važila na dan dešavanja nesrećnog slučaja. Visina naknade zavisi od ugovorenih iznosa osiguranih suma iz polise, koji ujedno predstavljaju i gornju granicu obaveze osiguravača,.

58

Prijava nastalog osiguranog slučaja vrši se pismenim putem, na obrascu osiguravača. Prilikom prijave nastalog osiguranog slučaja osiguravač provjerava postojanje ugovora o osiguranju koji pokriva period nastanka nesrećnog slučaja. Nakon izvršene provjere, daje se uputstvo korisniku osiguranja o pribavi neophodne dokazne dokumentacije za likvidaciju obaveza osiguravača.Nakon kompletiranja predmeta štete potrebnom dokumentacijom, osiguravač pristupa utvrđivanju pravnog osnova za isplatu i visine osiguranih suma. Kompletiran predmet štete se predaje ljekaru - cenzoru radi utvrđivanja trajnih posledica povrede. Ocjena invaliditeta vrši se na osnovu medicinske dokumentacije, a po potrebi i ličnog pregleda osiguranika, primjenom tabele invaliditeta i opštih uslova osiguranja nezgode.

9.4 Dobrovoljno zdravstveno osiguranje

Način prenosa tereta medicinskih troškova je prenos na privatno osiguranje, odnosno osiguravajuće kompanije plaćanjem premije osiguranja. Ovo osiguranje svakako spada u kategoriju ličnih osiguranja jer prava iz ovog osiguranja se uvijek, bez izuzetka, odnose na pojedinca.Većina zaposlenih je osigurana preko posla koji rade, bilo socijalnim bilo privatnim osiguranjem.Zajedničko ovim oblicima osiguranja je grupni oblik osiguranja. Grupno osiguranje je znatno jeftinije od osiguranja pojedinca, jer troškovi za grupu su uvijek niži od zbira troškova pojedinačnih osiguranja, osim toga manji je broj posrednika i zastupnika pa zahvaljujući svemu tome i premija osiguranja je niža.

9.4.1 Zdravstveno osiguranje u svijetuU svijetu su pored socijalnog osiguranja vrlo razvijena privatna zdravstvena osiguranja.

U osnovna privatna osiguranja spadaju:

glavno medicinsko osiguranje, standardne tri osnovne grupe medicinskog osiguranja.

Glavno medicinsko osiguranje podrazumijeva zaštitu od velikih medicinskih troškova i katastrofalnih medicinskih troškova.

Standardne osnovne grupe medicinskog osiguranja su:

osiguranje medicinskih troškova, osiguranje troškova hirurških zahvata i osiguranje ljekarskih troškova.

Kombinacijom glavnog medicinskog osiguranja sa standardnim grupama postiže se vrlo visoka zaštita od tereta troškova liječenja odnosno medicinskih troškova.

Svi ovi načini osiguranja podrazumijevaju dva oblika naknade:

plaćanje troškova liječenja polisom osiguranja medicinskoj ustanovi i naknada troškova koje je osiguranik imao i sam podnio.

59

9.4.2 Zdravstveno osiguranje kod nasSve do početka tranzicije našeg društva, kod nas je bilo poznato samo socijalno državno osiguranje. Karakteristika ovoga osiguranja je prvenstveno u njegovoj socijalnoj funkciji, kao i u pravednosti u nadoknadi medicinskih troškova, bez obzira na različite doprinose koji su zaposleni uplaćivali.

Fondovi zdravstvenog osiguranja su formirani iz obavezujućih doprinosa zaposlenih, gde su zaposleni plaćali doprinos u različitim iznosima, a imali ista prava pokrića medicinskih troškova. Ovim osiguranjem su bila obuhvaćena i lica koja su bila u bliskom srodstvu sa uplatiocem doprinosa odnosno zaposlenim.

Ovakav način socijalnog osiguranja je pored nesumnjive socijalne imao i izrazitu humanu funkciju. Međutim, slabosti ovoga sistema socijalnog osiguranja su se pokazale u lošem upravljanju državnim fondom i neracionalnoj potrošnji u sektoru zdravstvenih usluga. To je svakako dovelo do gubitka u ovoj oblasti i do drastičnog pada kvaliteta zdravstvene usluge. Iz svih ovih razloga javlja se potreba za privatnim zdravstvenim osiguranjem.

Privatno zdravstveno osiguranje kod nas se naziva „dopunsko dobrovoljno zdravstveno osiguranje“. Opravdanje za ovakav naziv se nalazi u nepotpunosti ove vrste zaštite od medicinskih troškova, jer ovo osiguranje ne pokriva izgubljene zarade za vrijeme liječenja, ni sve vidove zdravstvenih troškova, međutim njegove sve karakteristike ukazuju da je to zapravo „privatno zdravstveno osiguranje“.

Prvenstveni nedostatak dopunskog dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja kod nas je u nedostatku „glavnog medicinskog osiguranja“.

Dopunsko dobrovoljno zdravstveno osiguranje se kod nas javlja u tri sledeća oblika:

dopunsko zdravstveno osiguranje od težih bolesti i posledica bolesti, dopunsko zdravstveno osiguranje za hirurške intervencije i putničko zdravstveno osiguranje.

9.4.2.1 Dopunsko zdravstveno osiguranje od težih bolesti i posledica bolesti

9.4.2.1.1 Sposobnost za osiguranjeOvim osiguranjem se mogu osigurati medicinski troškovi za lica starosti od 15 do 65 godina starosti, ali pod uslovom da u momentu zaključenja ugovora o osiguranju odnosno izdavanja polise nisu bolovala od bolesti koja su predmet osiguranja.

Ova vrsta osiguranja medicinskih troškova se može ugovoriti samo grupno, i to na dva sledeća načina:

ako pravno lice osigurava sve svoje zaposlene i ako je grupom obuhvaćeno najmanje 100 lica.

Naknada iz ove vrste osiguranja je uvijek u korist osiguranika, pojedinca. Ukoliko u ugovoru ili polisi nije naznačen dan isteka osiguranja, ono će važiti sve dok ga jedna strana ugovarača ne otkaže.

60

9.4.2.1.2 Osigurani riziciPo ovoj vrsti osiguranja pokriveni su medicinski troškovi koji su nastali kao posledica bolesti po principu ograničene sume, i to one bolesti koja nastane u toku trajanja osiguranja. Bolesti koje su obuhvaćene osiguranjem se obavezno navode u prilogu ugovora ili polise osiguranja ili se prilažu uz polisu kao uslovi osiguranja.

9.4.2.1.3 Prijava osiguranih bolestiUgovarač, odnosno osiguranik, je dužan u toku trajanja osiguranja da prijavi osiguravaču nastalu bolest kada mu to zdravstveno stanje dozvoli. Takođe je dužan da relevatnom medicinskom dokumentacijom dokaže postojanje bolesti koja je predmet osiguranja, kao i dokaze koji potvruju da prijavljena bolest nije bila u nastupanju kada je zaključeno osiguranje.

9.4.2.1.4 Naknada iz osiguranjaKorisnik naknade iz ovog osiguranje je uvijek osiguranik pojedinac bez obzira ko je ugovarač osiguranja.Osigurana suma, odnosno polovina osigurane sume po polisi koja je važila u vrijeme nastupanja bolesti, se ima isplatiti u roku od 14 dana od dana kada je utvrđeno postojanje i visina obaveze osiguravača.

9.4.2.2 Dopunsko zdravstveno osiguranje za hirurške intervencijeOva vrsta osiguranja pokriva medicinske troškove nastale kao posledica hirurških intervencija, koje su izvedene u toku trajanja osiguranja.

9.4.2.2.1 Sposobnost za osiguranjeOvim osiguranjem se mogu osigurati lica starosti od 15 do 65 godina, pod uslovom da u momentu ugovaranja osiguranja nije bila izvjesna potreba za hirurškom intervencijom.

9.4.2.2.2 Osigurani riziciOvim osiguranjem su pokriveni troškovi hirurških intervencija, koje su posledica bolesti ili nezgode, a koje su navedene u prilogu ugovora ili polise osiguranja kao njen sastavni deo.

Potreba za hirurškom intervencijom mora biti konstatovana u toku trajanja osiguranja, a takođe i izvedena, što se dokazuje relevantnom medicinskom dokumentacijom.

9.4.2.2.3 Način osiguranjaOvim osiguranjem se mogu osigurati:

grupa od najmanje 100 lica i sva lica bez obzira na broj zaposlenih kod jednog poslodavca ili pravnog lica.Takođe se ovo osiguranje može zaključiti samo kolektivno i to na dva načina: sa naznakom imena osiguranika pojedinca ili bez naznake imena osiguranika pojedinca.

9.4.2.2.4 Naknada iz osiguranja

61

Naknada iz ove vrste osiguranja se može isplatiti samo za jednu hiruršku intervenciju, za vrijeme godine trajanja osiguranja.Visina naknade je direktno zavisna od težine operacije odnosno njenih medicinskih troškova, jer su hirurške intervencije razvrstane u grupe u zavisnosti od težine i troškova i nadoknada je definisana kao procentualni iznos ugovorene sume osiguranja u skladu sa unaprijed definisanom klasifikacijom.Nadoknada se određuje prema sumama osiguranja koje su bile ugovorene polisom osiguranja u vrijeme kada je izvršena hirurška intervencija.

9.4.2.3 Putno zdravstveno osiguranjeOva vrsta osiguranja pokriva medicinske troškove nastale kao posledica iznenadne bolesti ili nezgode za vrijeme putovanja i boravka u inostranstvu.

9.4.2.3.1 Osigurani riziciPutnim zdravstvenim osiguranjem pokrivaju se medicinski troškovi koji nastanu kao posledica iznenadne bolesti ili nezgode za vrijeme putovanja i boravka u inostranstvu.Ovu vrstu osiguranja može zaključiti svako pravno ili fizičko lice koje ima interes da zaključi ovo osiguranje. Ono se može ugovoriti:

individualno, porodično, grupno.

Pokriće troškova počinje od momenta kada osiguranik pojedinac pređe državnu granicu, ali nikad prije plaćanja premije, što znači da u tom momentu premija osiguranja mora biti već plaćena.

9.4.3.3.3 Naknada iz osiguranjaMaksimalni iznos pokrića po jednom putovanju je ugovorena osigurana suma koja je navedena u polisi.Osiguravač je u obavezi da plati naknadu osiguraniku samo ako se podnese odgovarajuća dokazna dokumentacija o stvarno nastalim troškovima u vidu medicinske dokumentacije, originalnih i ovjerenih računa za medicinske usluge, računa za potrebne lijekove, zapisnika o uviđaju, izveštaja ljekara i sl.

9.5 Osiguranje motornih vozila

62

9.5.1 Osnovne karakteristike i značajOsiguranje motornih, odnosno putničkih vozila, ima poseban značaj u razvoju osiguranja. Razvoj ove veoma važne privredne djelatnosti, prati osiguranje motornih vozila, i to prije svega kasko osiguranje i obavezno osiguranje, odnosno osiguranje od odgovornosti vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila.

9.5.2 Pojam motornog vozila Prema Zakonu o obaveznom osiguranju u saobraćaju pod motornim vozilom smatra se svako vozilo koje se pokreće snagom sopstvenog motora, osim vozila koja se kreću po šinama i svako priključno vozilo, bez obzira da li je prikačeno ili ne.

9.5.3 Vrste osiguranja motornih vozilaPrilikom podjele osiguranja rekli smo da se ono dijeli na neživotna i životna osiguranja a neživotna osiguranja dalje na imovinska i osiguranja od odgovornosti. U sastavu neživotnih osiguranja nalazi se i osiguranje motornih vozila.

Osiguranje motornih vozila dijelimo na dvije grupe:

1. kasko osiguranje (dobrovoljno osiguranje)2. osiguranje od odgovornosti (obavezno osiguranje).

Pod kasko osiguranjem motornog vozila kod nas, podrazumijevamo osiguranje samog vozila, u čiji sastav dolazi još osiguranje alata, pribora i rezervnih djelova, standardno isporučenih za dotično vozilo, kao i uređaja za obezbeđenje krađe, vatrogasne sprave u vozilu, sigurnosni trougao, pojasevi za vezivanje, ručna apoteka i sl. Riječ kasko je španskog porijekla i znači trup broda.Kod kasko osiguranja motornih vozila obično postoje dva osnovna tipa osiguranja: potpuno i djelimično kasko osiguranje.Mada kasko osiguranje pruža apsolutnu sigurnost naknade štete prilikom nastanka osiguranog slučaja i obuhvata skoro sve moguće rizike (izuzev namjere i pijanstva), ono u našoj zemlji, još uvek nije dovoljno razvijeno, posebno ako se ima u vidu djelimično kasko osiguranje, uprkos činjenici da ono pruža niz pogodnosti i u odnosu na puno kasko osiguranje je znatno jeftinije.

Kasko osiguranje motornih vozila spada u onu grupu osiguranja gdje se posebno insistira na nepromjenjivosti (osiguranika), kao uslovu za punovažnost ugovora, Uslovima je predviđeno da promjenom nosioca prava svojine na osiguranom vozilu ugovor o osiguranju prestaje da važi u 24,00 časova, onog dana kada je novi vlasnik preuzeo vozilo. Pri tome, raniji vlasnik, odnosno sopstvenik, ima pravo na povrat premije za neiskorišćeno vrijeme osiguranja, pod uslovom da se u proteklom periodu trajanja osiguranja nije ostvario osigurani slučaj. Promjena vlasnika ne utiče na važenje ugovora jedino u slučaju da je do promjene vlasnika došlo na osnovu nasleđivanja, ili da je osiguravač prihvatio promjenu vlasnika.Pravilo je, kao i kod imovinskih osiguranja, da u slučaju nastanka djelimične štete vozilo i dalje ostaje osigurano. Međutim, u slučaju totalne štete na osiguranikovom vozilu, osiguranje prestaje nakon isplate naknade štete.U svakom slučaju, i kod ovog osiguranja maksimalna obaveza osiguravača po štetnom događaju je suma osiguranja, koja ne može biti veća od stvarne vrijednosti vozila na dan likvidacije štete,

63

ukoliko se radi o totalnoj šteti, odnosno od ugovorene sume, koja se može korigovati ili revalorizovati u skladu sa ugovorom o osiguranju.Institut bonusa i malusa nalazi svoju punu primjenu kod osiguranja auto-kaska.

9.5.5 Osiguranje od odgovornosti (autoodgovornost)Osiguranje sopstvenika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete koje nastaju upotrebom motornog vozila trećim licima, danas je najčešći oblik obaveznog osiguranja i ono je, za razliku od kasko osiguranja, zakonom uslovljeno. U Crnoj Gori je osiguranje od autoodgovornosti regulisano posebnim Zakonom o obaveznom osiguranju u saobracaju koji je na snazi od 26. jula 2007. godine. Do tada osiguranje od autoodgovornosti bilo je regulisano Zakonom o obaveznom osiguranju imovine i lica koji je usvojen još 1996. godine.

9.5.5.1 Ugovor o osiguranju autoodgovornosti – polisa osiguranja Ugovor o osiguranju po pravilu podrazumijeva slobodu ugovaranja, odnosno bazira se na slobodnom izboru ugovornih strana. U sluačaju osiguranja od autoodgovornosti, postojanje ugovora o osiguranju predstavlja zakonsku obavezu. Naime, Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju predviđa četiri vrste obaveznih osiguranja:

1) osiguranje putnika u javnom saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja;2) osiguranje vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima;3) osiguranje vlasnika, odnosno korisnika vazduhoplova od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima;4) osiguranje vlasnika, odnosno korisnika plovnih objekata od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima.

Ugovor o obaveznom osiguranju mora biti zakljucen prije nego što se prevozno sredstvo stavi u saobracaj. Obaveza društva za osiguranje iz ugovora o osiguranju pocinje po isteku 24-tog sata dana koji je u ispravi o osiguranju naveden kao pocetak osiguranja, a prestaje po isteku 24-tog sata koji je u ispravi o osiguranju naveden kao dan isteka trajanja osiguranja, ako nije drukcije ugovoreno.Ugovor o obaveznom osiguranju mora pokrivati štete nastale na podrucju Republike Crne Gore i teritoriji država clanica Sistema medunarodne karte osiguranja, ako nije drukčije ugovoreno. Stoga, lice koje upravlja prevoznim sredstvom mora imati ugovor o obaveznom osiguranju koji je dužno da pokaže na zahtjev ovlašcenog lica. Prema Zakonu o obaveznom osiguranju u saobraćaju ugovor o osiguranju od autoodgovornosti ima formu polise osiguranja.

9.5.5.2 Subjekti čija je odgovornost obuhvaćena ugovorom o osiguranju od AOPostoji obaveza zaključivanja osiguranja vlasnika motornih vozila i priključnih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, i to prije nego što se prevozno sredstvo stavi u saobraćaj.

64

Pravilo je da ukoliko se u toku trajanja osiguranja promijeni vlasnik motornog vozila, prava i obaveze iz ugovora o osiguranju auto-odgovornosti prelaze na novog vlasnika i traju do isteka tekućeg perioda osiguranja. Ovo pravilo proizilazi iz činjenice da se osiguranje od autoodgovornosti vezuje za vozilo a ne za vlasnika vozila. Drugim riječima, potencijalnu štetu će nadoknaditi osiguravajuće društvo kod koga je kupljena polisa osiguranja od autoodgovornosti za vozilo koje je prouzrokovalo štetu bez obzira ko je vozilom upravljao.

9.5.5.3 Premija osiguranja Uslove osiguranja i tarife premija, odnosno njihove izmjene i dopune utvrđuju društva za osiguranje u skladu sa osnovama za izračunavanje premije i strukture premije za obavezno osiguranje u saobraćaju koje utvrđuje Udruženje osiguravača Crne Gore. Pri tome, osnovi za izračunavanje premije i strukture premije moraju biti utvrđeni u skladu sa aktuarskim načelima i pravilima struke.Uslove osiguranja i tarife premija za obavezna osiguranja u saobraćaju mora odobriti regulatorni organ nadležan za nadzor osiguranja, koji svoju saglasnost mora dati u roku od 60 dana od dana prijema zahtjeva za saglasnost.Kontrolu pravilne primjene premijskog sistema vrši regulatorni organ. Bonus i malus se može prenijeti sa jednog na drugo vozilo istog osiguranika, kao i sa jednog osiguranika na osiguranje drugog osiguranika i to u krugu uže porodice ako žive u istom domacinstvu.

9.5.5.4 Suma osiguranjaNajniži iznos na koji se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti je propisan Zakonom o obaveznom osiguranju u saobracaju. Najniža osigurana suma na koju može biti ugovoreno osiguranje od autoodgovornosti iznosi:A) za štetu zbog smrti, tjelesne povrede i narušenog zdravlja:

1) za autobuse i teretna vozila 250.000 €,2) za druga motorna i nepoznata vozila 150.000 €,3) vozila kojima se prevoze opasne materije 300.000 €;

B) za štetu zbog uništenja ili oštećenja stvari:1) za autobuse i teretna vozila 100.000 €,2) za druga motorna vozila 80.000 €,3) vozila kojima se prevoze opasne materije 150.000 €.

Značajno je navesti pravilo da ukoliko najniži osigurani iznos, na koji se mora ugovoriti osiguranje autoodgovrnosti, nije dovoljan da se nadoknadi šteta prouzrokovana istim štetnim dogadajem, tada se prvenstveno nadoknaduje šteta na licima. Ako ima više oštecenih lica, a ukupna naknada štete je veca od prikazanog iznosa, prava oštecenih lica prema društvu za osiguranje smanjuju se srazmjerno do prikazane sume osiguranja.

Društvo za osiguranje koje je jednom oštecenom licu isplatilo veci iznos od iznosa koji mu pripada, jer nije znalo, niti je moglo znati da postoje i druga oštecena lica, ostalim oštecenim licima srazmjerno snižava naknadu i ostaje prema tim oštecenim licima u obavezi samo do visine preostalog iznosa osigurane sume.

9.5.5.5 Naknada šteta iz osnova autoodgovornosti

9.5.5.5.1 Uslovi za pokriće šteta iz osnova autoodgovornosti

65

Uslovi za pokriće šteta iz osnova autoodgovornosti određeni su Zakonom, opštim i posebnim uslovima društava za osiguranje u Crnoj Gori. Ključna karakteristika je da je šteta prema trećim licima prouzrokovana upotrebom motornog vozila u toku vožnje na bilo kom mjestu ili za vrijeme stajanja vozila na putu. U nekim zemljama pokrivaju se samo štete koje su se dogodile na nacionalnoj teritoriji. U našem pravu se ne čine ova ograničenja jer polise naših osiguravača pokrivaju štete koje nastanu na bilo kojoj teritoriji strane države. Ako nema reciprociteta onda se u polisi naglašava za koje zemlje je isključeno osiguranje od odgovornosti.

9.5.5.5.2 Odredivanje visine naknade štete i roka za naknadu šteteVisina naknade štete određuje se na osnovu kriterijuma za naknadu štete koje, na predlog Udruženja, utvrduje regulatorni organ. Kriterijumi za odredivanje visine naknade štete su:

1. osnovi za odredivanje pravične naknade za materijalne i nematerijalne štete na licima;2. osnovi za procjenu štete na vozilima;3. osnovi za procjenu štete na pokretnoj i nepokretnoj imovini.4. procenti trajnog gubitka opšte radne sposobnosti (invaliditeta) kao posljedice nesrecnog slucaja (nezgode).

Ukoliki društvo za osiguranje, odnosno Udruženje ocijeni da nema osnova za naknadu štete dužno je da, u roku od 14 dana od dana prijema urednog odštetnog zahtjeva, o tome u pisanoj formi, sa obrazloženjem, obavijestiti podnosioca odšetnog zahtjeva. Društvo za osiguranje, odnosno Udruženje je dužno da, u roku od 14 dana od dana zaključenja sporazuma o naknadi štete isplati naknadu štete, u cjelosti, ukoliko sporazumom nije drukcije odredeno, odnosno u roku od osam dana od dana donošenja odluke (odlučivanja).

9.5.5.5.3 Vrste šteta iz osnova autoodgorovnosti

9.5.5.5.3.1 Materijalne štete

Materijalne, odnosno imovinske štete su štete koje nastaju na stvarima, u konkretnom slučaju usled upotrebe automobila kao opasne stvari. Ove štete nastaju na vozilu i na stvarima u vozilu i izvan njega. Na licima štete nastaju usled povrede tijela, narušavanja zdravlja ili smrti kao posledice povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći.

Kod vozila se, po pravilu, priznaju štete popravke vozila (kada je u pitanju djelimična šteta), troškovi prevoza ili šlepovanja oštećenog vozila, troškovi uništenog vozila (ako je u pitanju totalna šteta), troškovi nastali na stvarima, prtljagu, ličnim stvarima, troškovi prevoza članova porodice do hotela ili mjesta boravka, troškovi osiguranja i registracije, troškovi čuvanja vozila, naknada za umanjenu vrijednost vozila, naknada za izgubljenu zaradu i dr.

U troškove nastale usled smrti ili povrede lica, po osnovu imovinsknih, odnosno materijalnih šteta, ubrajaju se troškovi liječenja od zadobijenih povreda i drugi troškovi liječenja ako nije odmah nastupila smrt, troškovi sahrane, kao i troškovi koje je smrt izazvala (crnina, nadgrobni spomenici, običaji vezani za sahranu i sl), naknada za izgubljenu zaradu u slučaju smrti povrijeđenog, a za vrijeme povrede do smrti putni troškovi do bolnice, obilazak povrijeđenog i sl.

9.5.5.5.3.2 Nematerijalne štete

66

U nematerijalne, odnosno neimovinske štete, najčešće ubrajamo sledeće štete koje se priznaju osiguranicima:

naknada za pretrpljeni fizički bol, naknada za naruženost (umanjenje estetskog izgleda), naknada za pretrpljeni strah, naknada za smanjenje opšte životne sposobnosti, naknada za pretrpljeni duševni bol usled smrti bliskog srodnika i sl.

Po osnovu osiguranja od odgovornosti pokrivena je odgovornost prema saputnicima, izuzev lica koja pripadaju krugu osiguranika, koja su isključena iz osiguranja kao što su: vlasnik, suvlasnik, korisnik, ovlašćeni ili neovlašćeni vozač, bračni drug, bliski srodnik i dr.Da je utvrđivanje nematerijalne, odnosno neimovinske štete složen posao, potvrđuje i sudska praksa.

9.5.5.5.4 Štete isključene iz osiguranja od autoodgorovnostiOsiguranje od odgovornosti vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila za štete pričinjene trećim licima pokriva štete koje mogu nastati na licima ili stvarima upotrebom motornih vozila.

Osiguranik, međutim, može izgubiti pravo na naknadu štete ako:

1) vozač upravlja motornim vozilom bez odgovarajuće vozačke dozvole;2) vozač nije koristio vozilo u svrhu kojoj je namijenjeno;3) se vozač bez nadzora ovlašćenog vozača-instruktora obučavao za upravljanje motornim vozilom u saobraćaju na putevima;4) vozač bez znanja i odobrenja vlasnika, odnosno ovlašćenog korisnika motornog vozila koristi to vozilo;5) vozač upravlja vozilom pod uticajem alkohola iznad odobrene granice, opojnih droga, psihoaktivnih ljekova ili drugih psihoaktivnih materija;6) je štetu prouzrokovao namjerno;7) je šteta nastala zbog toga što je vozilo bilo tehnički neispravno, a ta je okolnost vozaču vozila bila poznata;8) vozač na protivpravan način dođe u posjed motornog vozila.

Potrebno je ukazati da gubitak prava iz osiguranja ne utiče na pravo trećeg lica na obeštećenje ali osiguravajuće društvo, nakon isplate naknade, stupa u prava oštećenog lica prema licu koje je odgovorno za štetu, za iznos isplaćene naknade, kamatu od isplate naknade i troškove postupka.

9.5.5.2 Garantni fondNaknada štete od neosiguranih i nepoznatih motornih vozila, kao i podmirenje obaveza osiguravajućih organizacija u stečaju, nadoknađuju se iz Garantnog fonda. Garantni fond čine sredstva koja se obrazuju doprinosom organizacija za osiguranje, iz premije osiguranja i iz

67

ostvarenih regresnih zahtjeva od lica koja nisu zaključila ugovor o obaveznom osiguranju. Sredstvima garantnog fonda upravlja Udruženje osiguravajucih organizacija Crne Gore.Prema Zakonu sredstva garantnog fonda koriste se za naknadu štete:

1. prouzrokovane upotrebom motornog vozila, odnosno vazduhoplova, za koji nije bio zaključen ugovor o obaveznom osiguranju u smislu ovog Zakona;

2. zbog smrti, povrede tijela ili narušavanja zdravlja prouzrokovane upotrebom nepoznatog motornog vozila ili vazduhoplova;

3. prouzrokovane upotrebom motornog vozila, odnosno vazduhoplova za koji je zaključen ugovor o obaveznom osiguranju sa organizacijom za osiguranje nad kojom je otvoren stečajni postupak.

Regresni zahtjev, po isplati naknade štete ostvaruje se od vlasnika motornog vozila i to za isplaćeni iznos naknade štete, kamatu i troškove.

9.5.6 Osiguranje sa elementom inostranostiJoš 1949. godine Pododbor ekonomske komisije pri Ujedinjenim nacijama donosi Preporuku Ujedinjenih nacija broj 5, koja je upućena vladama evropskih zemalja sa pozivom da od svojih osiguravača zatraže zaključenje sporazuma koji bi vozačima motornih vozila obezbijedio pokriće osiguranja u posjećenoj zemlji. Prema Preporuci, sporazum je trebalo da se bazira na sledećim principima:

osiguravači osnivaju nacionalnu organizaciju, biro, koju će vlada priznati, biroi, svojim članicama, osiguravajućim organizacijama, obezbjeđuju ispravu o

osiguranju, a oni je izdaju svojim osiguranicima, isprava o osiguranju potvrđuje da je njen imalac zaključio osiguranje auto-

odgovornosti i ona mu obezbjeđuje onakvo pokriće kakvo zahtijevaju propisi posjećene zemlje,

štete, koje imalac međunarodne karte osiguranja pričini u posjećenoj zemlji, isplaćuje biro te zemlje, a tako isplaćene iznose refundira od biroa koji je izdavač te karte osiguranja.

Na bazi principa sadržanih u Preporuci u Londonu se 1953. godine obrazovao Savjet biroa koji čine nacionalni biroi i koji sačinjava tipski sporazum koji predstavlja konkretizaciju principa sadržanih u Preporuci Ujedinjenih nacija br. 5.Od nastanka Londonskog sporazuma pa do danas, njemu su se priključile sve zapadnoevropske zemlje, kao i veći broj istočnoevropskih, a SFR Jugoslavija postala je punopravni član 1976. godine.

Pored pravila da je osiguravajuća organizacija kod koje je vlasnik vozila osigurao auto-odgovornost dužna da nadoknadi štetu trećem licu koja je prouzrokovana upotrebom vozila u inostranstvu do visine određene propisima o obaveznom osiguranju države u kojoj je šteta nastala, važi i pravilo da lice koje motornim vozilom inostrane registracije ulazi na teritoriju Crne Gore, mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju auto-odgovornosti koja važi za teritoriju Crne Gore ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja koji pokriva štete najmanje do najnižih osiguranih iznosa propisanih zakonom.

68

9.5.6.2 Zeleni kartonPrilikom izlaska iz Republike Crne Gore licu koje upravlja motornim vozilom osiguranim u Republici, društvo za osiguranje kod koga je vozilo osigurano od autoodgovornosti izdaje međunarodnu ispravu o postojanju osiguranja – međunarodnu kartu osiguranja. Lice koje upravlja motornim vozilom inostrane registracije prilikom ulaska na teritoriju Republike Crne Gore mora imati valjanu medunarodnu ispravu o osiguranju od autoodgovornosti - međunarodnu zelenu kartu za osiguranje - koja važi za teritoriju Republike. Lice kome je pričinjena šteta upotrebom motornog vozila inostrane registracije na teritoriji Republike Crne Gore, za koje postoji valjana zelena karta, podnosi odštetni zahtjev Udruženju, društvu za osiguranje ili licu kome je Udruženje dalo ovlašćenje za obavljanje poslova koji proizilaze iz međunarodnog sporazuma o osiguranju vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štete nastale upotrebom motornih vozila u zemlji ili inostranstvu.

9.5.6.3 Granično osiguranjeLica koja nemaju valjanu zelenu kartu dužna su da na granici zaključe ugovor o osiguranju od autoodgovornosti - granično osiguranje sa domaćim društvom za osiguranje, koji važi samo za teritoriju Republike Crne Gore.

9.5.7 Međunarodne konvencije u osiguranju od AOPovećanje međunarodnog saobraćaja motornih vozila i prouzrokovanje šteta vozilima izvan država u kojima su registrovana i osigurana, uslovilo je potrebu da u ovakvim slučajevima države međusobno regulišu obezbeđivanje prava oštećenih.

Odnose između osiguravača različitih država i njihovih nacionalnih (državnih) asocijacija (biroa), evropske zemlje su regulisale kroz tri najznačajnije međunarodne konvencije i mnoštvo bilateralnih sporazuma. Najznačajnije međunarodne konvencije su: Londonska konvencija (inter-biro sporazum o zelenoj karti osiguranja), Strasburška konvencija i Haška konvencija (Peštanska konvencija-sporazum o plavoj karti, ugasila se raspadom "istočnog" bloka).

9.5.7.1 Londonska konvencijaOsnov na kojem se po ovom sporazumu("Inter-biro" sporazum) regulišu međusobni odnosi, počiva na odredbi da nacionalni biro (asocijacija osiguravača jedne države) štampa zelenu kartu na tipskom obrascu, utvrđenom od Savjeta biroa u Londonu, i distribuira ga svojim članovima. Po Londonskoj konvenciji štete se rešavaju, kako je to već rečeno, prema propisima države u kojoj se saobraćajni udes dogodio.

9.5.7.2 Strasburška konvencija

Ovom konvencijom je regulisano da svako motorno vozilo mora biti osigurano, odnosno konstituisana je obaveza nacionalnih biroa za štetu od neosiguranih vozila.

69

9.5.7.3 Haška konvencijaOvom konvencijom, predviđena je primjena zakona mjesta štete (lex loci delicti), a u slučaju kada ovaj zakon kolidira sa zakonom zemlje iz koje je vozilo (sukob zakona) kako se nastala situacija prevazilazi. Zbog osetljivosti materije, ova konvencija nije dovoljno decidirana, tako da su povremeno, bez obzira na njeno postojanje, mogući pravno sporni slučajevi.

9.5.7.4 Kritski sporazumNa osnovu odredbi Kritskog sporazuma, sistem zelene karte će i dalje da funkcioniše uz svoja 2 osnovna podsistema:

1. podsistem zelene karte;2. podsistem registarske tablice odnosno pretpostavljajućeg osiguravajućeg pokrića.

.Ključni značaj Kritskog sporazuma za zemlje regiona jeste u potrebi omogućavanja lakšeg saobraćaja za vozila iz zemalja bivše SFRJ po evropskim putevima i lakšu naplatu štete koju eventualno načine ljudi i vozila sa tih prostora u inostranstvu i obrnuto. Ovo olakšavanje bazira se na sporazumima između nacionalnih biroa. Ako bi na primjer vozilo iz Crne Gore napravilo saobraćajnu nezgodu u Austriji, štetu bi platio austrijski Nacionalni biro, koji bi imao pravo regresa od Nacionalnog biroa Crne Gore, odnosno osiguravajućeg društva kod koga je vozilo koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi osigurano.

9.6 Osiguranje pomoći na putu

Osiguranje pomoći na putu predstavlja dodatnu vrstu osiguranja u sklopu osiguranja motornih vozila. Ova vrsta osiguranja u razvijenim zemljama gotovo je nazaobilazna vrsta osiguranja vlasnika motornih vozila.

Osiguranje pomoći na putu korisiku tokom 24 časa na dan nastanka potrebe obezbeđuje pomoć od osiguravača za slučajeve da osigurano vozilo nije sposobno za dalju sigurnu vožnju ili je u nevoznom stanju. Ovim osiguranjem, dakle, obezbijeđenabi bi bila asistencija kao i finansijska nadoknada troškova nastalih usled ostvarenja nepredviđenih okolnosti koje mogu uticati na vozača i vozila na putevima u Crnoj Gori ali i u inostranstvu, odnosno putevima u Evropi.

70

9.7 Transportna osiguranja

9.7.1 Osnovne karakteristike transportnog osiguranja

9.7.1.1 Pojam i uloga transportnog osiguranjaTransportno osiguranje je oblast osiguranja koju čine osiguranje prevoznih sredstava, osiguranje robe u prevozu, osiguranje od odgovornosti vozara i osiguranje drugih interesa koji se pojavljuju u transportu. Kao i sve vrste imovinskog osiguranja, transportna osiguranja imaju obeštećujući karakter, sa svim posledicama koje iz toga proizilaze:

9.7.1.2 Privredni značaj osiguranja transportaImovinske vrijednosti koje se angažuju u saobraćaju, morem, željeznicom, drumskim ili, pak, vazdušnim putem i sl, su ogromne. Ostvarivanje ove veoma važne privredne aktivnosti bez transportnog osiguranja bilo bi nezamislivo. Značajan porast kreditnih poslova u oblasti prometa i transporta ne bi bio moguć bez osiguravajućeg obezbjeđenja, jer kreditne institucije objektivno nisu u mogućnosti da pored samog rizika kredita snose i rizik slučajnog uništenja dobara kojima se obično i pokrivaju dati krediti. Banke izdaju akreditive samo uz uslov da je ugovorena odgovarajuća osiguravajuća zaštita.

Mnoge vrste transportnih osiguranja, npr. kasko osiguranje brodova i vazduhoplova, imaju nužno međunarodni karakter, jer nijedna osiguravajuća organizacija u svijetu ne može, a i ne želi, sama da osigura velike pomorske brodove ili velike transkontinentalne avione. Zbog toga su transportna osiguranja značajna za čitavu privredu jedne zemlje, bez obzira na njenu veličinu i ekonomski potencijal.

9.7.1.3 Istorijski razvoj transportnog osiguranjaIstorijski posmatrano, transportno osiguranje je prva vrsta osiguranja, koja se pominje još prije nove ere. Sa razvojem trgovine na kopnu i moru, razvijalo, se i transportno osiguranje. Moderni sistem pomorskog osiguranja vezan je za londonski "Lloyd’s".

9.7.1.4 Vrste transportnog osiguranjaNajosnovnija podjela transportnog osiguranja je: kasko osiguranje - osiguranje prevoznih sredstava (pomorsko, rečno i avionsko), kargo osiguranje - osiguranje robe u prevozu (pomorsko, rečno, avionsko, železničko, kamionsko, odnosno PTT pošiljaka) i osiguranje od odgovornosti.Međutim, podjela transportnog osiguranja u nas i u svijetu može se izvršiti prema osnovnim obilježjima kao što su:

osiguranje prema vrsti interesa, prema putevima samog transporta, prema trajanju osiguranja.

71

9.7.2 Ugovor o osiguranju

9.7.2.1 Zaključivanje ugovora o osiguranjuBez obzira što je ugovor o osiguranju neformalne prirode (konsensualni ugovor), u međunarodnom, pa i domaćem transportnom osiguranju obično se ugovori sklapaju i zaključuju pismenim putem. Sklapanje ili zaključenje ugovora o osiguranju, ne može se ni zamisliti bez određenog broja dokumenata. Od svih dokumenata koji se koriste u osiguranju (a njih ima priličan broj), posebnu pažnju, kao osnovnom dokumentu o zaključenju ugovora o osiguranju robe u transportu, posvetićemo polisi osiguranja.

9.7.2.2 Vrste ugovora o osiguranjuKod transportnog osiguranja posebno dolazi do izražaja razlikovanje između nastajanja ugovora o osiguranju i vremena snošenja rizika. To proizilazi iz okolnosti da u času sklapanja ugovora roba koja je predmet osiguranja još nije izložena rizicima prevoza. U pogledu trajanja osiguranja postoje četiri tipa ugovora o osiguranju, i to: ugovor na vrijeme, ugovor na putovanje, ugovor prema vrijednosti robe i ugovor prema količini robe.

9.7.3 Polisa osiguranjaUgovor o transportnom osiguranju zaključuje se (mada ne mora) pismenim putem. Prilikom zaključivanja ugovora, izdaje se pismeni dokumenat koji se naziva polisa osiguranja i time se potvrđuje da je ugovor o osiguranju sklopljen.

U transportnom osiguranju postoji nekoliko vrsta polisa:

generalna polisa, pojedinačna polisa, uvozna polisa, izvozna polisa, pomorska i kopnena polisa, odnosno tzv. "engleska polisa", devizna i dinarska polisa, taksirana i netaksirana (valutarna i nevalutarna) i dr.

9.7.3.1 Generalna polisaGeneralne, ili tzv. opšte polise, ispostavljaju se u onim slučajevima kada osiguravač i osiguranik imaju permanentan poslovni interes. Generalna polisa predstavlja zaključenje generalnog ugovora o osiguranju neodređene količine pošiljaka nekoliko prevoza u određenom periodu vremena.

Kod generalne polise osiguranik, odnosno ugovarač osiguranja, obavezan je da osiguravaču prijavi pošiljke koje se otpremaju sa svim potrebnim podacima, kako bi se mogle utvrditi konačne obaveze stranaka, saglasno potpisanim opštim ugovorom o osiguranju transporta robe.

72

Generalne polise najčešće koriste špediteri, čija je djelatnost vezana za otpremu robe, pa prema tome i za njeno osiguranje. Špediteri od osiguranja dobijaju knjigu pokrića u kojoj svaku pošiljku zasebno obračunavaju, kao i premiju, naznačuju rizike od kojih je roba u pošiljci osigurana. Premija se između špeditera i osiguravača obračunava u određenim vremenskim intervalima, kako je to već međusobno dogovoreno.

9.7.3.2 Pojedinačna polisaZa razliku od generalne polise, čije se pokriće odnosi na više pošiljaka, zasnovano na opštem ugovoru o osiguranju, pojedinačna polisa se odnosi na osiguranje određene pošiljke. Kod pojedinačnih polisa izdaje se, po pravilu, samo jedan originalan primjerak polise. Međutim, u međunarodnom transportu, često ugovarač osiguranja traži da se izda polisa u više primjeraka. U ovakvim slučajevima osiguravač izdaje više primeraka sa obaveznom naznakom "original", odnosno "kopija".

9.7.4 Transportni rizikRizik u osiguranju je ekonomski štetan događaj. Međutim, za transportni rizik možemo reći da predstavlja rizik kome su izloženi transportna sredstva i roba za vrijeme prevoza.

Za vrijeme transporta sredstva i roba izloženi su mnogobrojnim vrstama rizika, među kojima pominjemo: osnovne i dopunske rizike, štete usled mana i prirodnih svojstava robe, kao i ratne, odnosno političke rizike.

9.7.4.1 Osnovni riziciPod osnovnim transportnim rizicima podrazumijevamo one, koji su tipični za transportna sredstva, bilo da se radi o onima na kopnu, moru, rijekama ili vazduhu.

U osnovne rizike ubrajamo:

saobraćajne nezgode (sudar prevoznih sredstava, udar, prevrnuće, nasukanje, potonuće, iskliznuće, rušenje mostova i tunela, pad letelica i sl),

elementarne nepogode (oluja, snježne lavine, snažni vjetrovi i talasi, provale oblaka, poplave, zemljotresi i sl),

požar (vatra koja nastaje usled nepažnje, samozapaljenja, nesrećnog slučaja, udara groma, eksplozije i sl).

Karakteristika osnovnih transportnih rizika je u tome što su oni usko vezani za transport i kao takvi ne dešavaju se često, ali kada nastanu mogu biti katastrofalni. Svakim ugovorom o osiguranju redovno su obuhvaćeni osnovni transportni rizici.

9.7.4.2 Dopunski riziciU dopunske rizike ubrajamo:

krađu ili neisporuku, manipulativne rizike, ostale dopunske rizike.

73

9.7.5 Štete u transportnom osiguranju

Jedna od karakteristika transportnog osiguranja je da postoje razne kategorije šteta, što se posebno odnosi na pomorsko osiguranje. U mnoštvu šteta koje nastaju kao posledica transportnog rizika navodimo sledeće:

1. stvarni potpuni gubitak,2. izvedeni potpuni gubitak,3. zajedničke (generalne) havarije,4. zasebne (partikularne) havarije,5. nagrada za spasavanje,6. zasebni (partikularni) troškovi,7. obaveze naknade trećim licima.8.

9.7.5.1 Stvarni potpuni gubitakPod ovom vrstom šteta, smatra se stvarni potpuni fizički gubitak usled uništenja ili nestanka cjelokupne osigurane pošiljke. Takođe, pod potpunim gubitkom smatra se kada je roba izgubila svaku upotrebnu vrijednost za svrhu kojoj je bila namijenjena.

9.7.5.2 Izvedeni potpuni gubitakUkoliko se roba toliko ošteti da bi dovođenje u prvobitno stanje koštalo više nego sama vrijednost robe, onda se radi o tzv. izvedenom potpunom gubitku robe. U ovakvim slučajevima osiguravač nadoknađuje štetu kao da je roba u potpunosti uništena.

9.7.5.3 Zajedničke (generalne) havarijePod zajedničkom ili generalnom havarijom podrazumijevamo sve materijalne štete i izdatke koji nastaju kao posledica namjernog žrtvovanja jednog dijela tereta ili broda radi spasa od zajedničke propasti.

9.7.5.4 Zasebne (partikularne) havarijePod posebnim ili partikularnim havarijama, podrazumijeva se šteta nastala pod uticajem nepredviđenih okolnosti koje su uslovile djelimične gubitke i oštećenja robe, a koje u potpunosti snosi vlasnik robe, a ako je roba osigurana, osiguravač. Rizici koji se obično javljaju su: nasukanje broda, sudar, gubitak ili oštećenje tereta usled nevremena i sl.

9.7.5.5 Nagrada za spasavanjeKarakteristike pomorskog spasavanja jesu: pomoć treba da pruži brod brodu, pomoć treba pružiti brodu, ljudima i teretu ukoliko su u opasnosti, pomoć treba pružiti bez ikakvog prethodnog ugovora, za pruženu pomoć za spasavanje broda, tereta, ljudi pripada nagrada.

74

9.7.6 Franšiza Osiguranik mora biti zainteresovan da učini sve što je u njegovoj moći da do štete ne dođe, ili da ista bude što manja. Zbog toga, a i iz nekih drugih razloga (npr, smanjenja premije osiguranja) uvedene su franšize. Postoje integralne i odbitne franšize.

9.7.7 Pomorsko osiguranjeKada posmatramo razvoj pomorskog osiguranja, odnosno ugovor o pomorskom osiguranju, imamo na umu, prije svega, njegov ekonomski značaj za svaku ekonomiju, njegov uticaj na razvoj tokova društvene reprodukcije. Ovo osiguranje, kao i sva ostala, ima, prije svega, zadatak da nadoknadi posledice nastupa ekonomski štetnog događanja, kako na samom brodu, tako i na robi, odnosno ljudima koji se prevoze. Ovde se radi o ogromnim materijalnim vrednostima, i bez osiguranja pomorski transport, odnosno razvoj pomorske privrede, bio bi nezamisliv.

9.7.7.1 "Lloyd's" S.G. polisa"Lloyd's" S.G. polisa dobila je naziv po vlasniku kafane u Londonu Edvardu Lojdu, gde je bilo sastajalište brodovlasnika i pomoraca iz koga je nastao klub, a danas najveći centar svjetskog, posebno pomorskog osiguranja. S.G. potiče od engleskih reči ship and goods, gde su uzeta prva slova riječi broda i robe. Znači, po "Lloyd's" S.G. polisi osiguravaju se rizici nastali na brodu i robi, znači, radi se o pomorskom kasko i kargo osiguranju. Ove polise služe danas samo kao osnovica za osiguranje robe i broda, a dopunjuju se posebnim dopunskim klauzulama, odnosno polisama koje se dodaju "Lloyd's" S.G. polisi.

9.7.8 Osiguranje rečnog transporta

9.7.8.1 Osiguranje u domaćem transportuOsiguranje robe u rečnom saobraćaju, veoma je slično osiguranju robe u pomorskom saobraćaju.

Osiguranje robe na domaćim rijekama, kanalima i jezerima vrši se na bazi generalne polise ili pojedinačnih osiguranja. Ipak, obično se osiguranje vrši na bazi generalne polise, što je, u svakom slučaju, za osiguranika povoljnije.

Osiguravač pokriva štete koje nastanu kao posledica sudara, udara, nasukanja, požara, potonuća, elementarnih nepogoda, krađe, neisporuke, manipulativnih rizika i sl.

Osiguranjem nisu pokrivene štete usled nepravilne, neuobičajene ambalaže, usled propusta imaoca prava ili njegovog predstavnika (špeditera), usled gamadi, insekata, prirodnih mana robe i ratnih događaja.

9.7.8.2 Osiguranje u međunarodnom transportuOsiguranje transporta na rijekama, kanalima i, eventualno, jezerima u međunarodnom

saobraćaju vrši se na osnovu uslova osiguranja, osnovnih rizika, rizika AAR bez franšize i sa franšizom, kao i na osnovu ostalih rizika. Trajanje osiguranja teče od momenta kada je roba napustila skladište, pa do momenta kada je roba iskrcana u mjestu koje je navedeno u polisi.

75

9.7.9 Osiguranje drumskog i željezničkog transporta

9.7.9.1 Osnovne karakteristike kopnenog osiguranjaZa razliku od pomorskog osiguranja u kome je (kao što je rečeno) način osiguranja u cijelom svijetu isti, ili se malo razlikuje (jedinstvena "Lloyd's" polisa sa svim karakteristikama, institutske klauzule i dr), kod osiguranja robe u drumskom i željezničkom saobraćaju ne postoji polisa sa unaprijed detaljno utvrđenim uslovima, niti komplet klauzula kojima bi se prema širini pokrića tačno utvrđivali svi elementi osiguranja. Polise koje se upotrebljavaju kod kopnenog transporta su formulari bez odštampanih odredaba. Elementi osiguranja unose se u polisu u zavisnosti do vrste osiguranja, odnosno rizika na koje se osiguranje odnosi. Prilikom zaključivanja osiguranja, polisi se dodaju unaprijed umnožene klauzule koje su relativno kratke i odnose se na konkretno osiguranje.

Kod kopnenog osiguranja postoje velike razlike u praksi ne samo između pojedinih zemalja, već i unutar jedne zemlje, između osiguravajućih društava. Međutim, opšta načela i principi o ugovoru o osiguranju, kao i opšta pravila o pomorskom transportnom osiguranju primjenjuju se i na ostala transportna osiguranja kopnenog i vazdušnog transporta.

9.7.9.2 Ponuda osiguranjaPonuda osiguranja, odnosno njeno prihvatanje prethodi sklapanju ugovora o osiguranju. Da bi osiguravač dao adekvatnu ponudu za dotično osiguranje, ugovarač, odnosno osiguranik je obavezan da da osiguravaču sve relevantne podatke o robi ili prevoznom sredstvu (brodu, avionu, kamionu itd.) koje želi da osigura.

9.7.9.3 Ugovor o osiguranjuUgovor o osiguranju je sklopljen kada ugovorne strane potpišu polisu osiguranja ili list pokrića. Ugovor se može sklopiti generalnom polisom i Ugovorom o pojedinačnom osiguranju.

9.7.9.3.1 Osiguranje u domaćem transportuRoba, koja se osigurava u domaćem transportu, može biti osigurana po osnovu generalne polise, koja vrši pokriće kopnenog transporta samo u granicama Crne Gore i pojedinačne polise, kojom se vrši osiguranje u domaćem i međunarodnom transportu robe drumskim i željezničkim putem.

Znači, generalna polisa pokriva samo osnovne rizike, kao što su: saobraćajna nesreća, elementarne nepogode, požar, neisporuka, krađa, manipulativni rizici (lomovi, lomovi ambalaže, curenje, cijepanje vreća, ogrebotine) i dr.

Rizici, vezani za posebna svojstva robe, tzv. specijalni rizici, nisu pokriveni generalnom polisom. To su oksidacija, rđa, korozija, lom nogu životinja i sl.

Pojedinačno osiguranje, odnosi se na osiguranje svake pošiljke posebno, odnosno svaka pošiljka se mora posebno prijaviti u osiguranje.

Treba napomenuti da, bez obzira na širinu pokrića, osiguravač ne pokriva rizike nastale kao posledica zle namjere ili grube nemarnosti osiguranika ili njegovog radnika, skrivene mane i prirodnih osobina same robe, nepravilnog ili nemarnog pakovanja, izbora neadekvatnog prevoznog sredstva, nepravilne ili netačne deklaracije robe, nepravovremene predaje robe prevozniku, ratnih i političkih događaja, štrajkova itd.

76

9.7.9.3.2 Ugovor o otvorenom pokrićuOno što je osiguranje robe u domaćem transportu po osnovu generalne polise, to je ugovor o otvorenom pokriću u međunarodnom osiguranju robe u prevozu.Ugovor o otvorenom pokriću obavezuje preduzeća da osiguravajućim organizacijama s kojima imaju zaključen ugovor, prijave za osiguranje sve pošiljke prilikom uvoza i izvoza robe. Zauzvrat, organizacije za osiguranje se obavezuju da prijavljenu robu osiguraju prema odredbama ugovora o otvorenom pokriću.Na bazi osiguranja o otvorenom pokriću, ugovarač u određenim intervalima (mjesečno, tromjesečno, polugodišnje itd.) mora osiguravaču prijavljivati određene pošiljke, kako bi ovaj mogao da zaračuna premiju osiguranja.

9.7.10 Osiguranje vazdušnog saobraćajaOsiguranje u vazdušnom transportu dijeli se na sledeće vrste: osiguranje od opasnosti kojima su izložena lica (kao putnici, članovi posade i kao treća lica), zatim osiguranje robe (kargo), vazduhoplovno kasko osiguranje letelice (aviona, helikoptera i sl), osiguranje nezgode (smrt, invaliditet, troškovi liječenja), osiguranje štete na imovini (prtljagu), odnosno osiguranje od odgovornosti, koje može da se odnosi na odgovornost pričinjenu trećim licima, odgovornost za pričinjene štete putnicima, odgovornost za robu koja se prevozi vazduhoplovom, osiguranje od odgovornosti aerodroma itd.

9.7.10.1 Kasko osiguranje u vazdušnom saobraćajuKasko osiguranje u vazdušnom transportu odnosi se na osiguranje vazduhoplova, odnosno letelica. Ukoliko nije drugačije ugovoreno, osiguranjem su pokrivene sledeće štete: potpuni gubitak osiguranog predmeta, djelimičan gubitak i oštećenje osiguranog predmeta, troškovi spasavanja i troškovi neposrednog prouzrokovanja nastupanja osiguranog slučaja, nagrada za spasavanje, troškovi utvrđivanja i likvidacije štete pokrivene osiguranjem.

9.7.10.2 Kargo osiguranje u vazdušnom saobraćajuOsiguranje robe u vazdušnom transportu podrazumijeva osiguranje vrijednosti robe (koja se određuje u polaznom mjestu), troškove osiguranja, vozarinu, carinu, ostale troškove vezane za prevoz i isporuku robe, kao i očekivani dobitak.Osiguranjem ne mogu biti pokriveni rizici nastali namjernim postupcima, krajnjom nepažnjom osiguranika, ili lica za čije radnje on odgovara.

9.7.11 Osiguranje poštanskih pošiljakaPod ovom vrstom osiguranja, podrazumijevamo osiguranje poštanskih pošiljaka u slučaju fizičkog gubitka ili oštećenja, koja nastaju usled saobraćajne nezgode prevoznog sredstva, požara, više sile, neisporuke i krađe. Po osnovu osiguranja mogu se pokriti i rizici kao što su odgovornost poštara, vozara ili bilo koje druge osobe ovlašćene da manipuliše poštanskim pošiljkama.Poštanske pošiljke se mogu osigurati pojedinačno ili, pak, sve zajedno na bazi generalne polise kod domaćeg transporta.

77

9.8 Osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti

9.8.1 Osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti

Ova vrsta osiguranja pruža pokriće pokretnih i nepokretnih stvari (imovine) koje nisu u sastavu industrijskih, zanatskih i uslužnih organizacija. To su sredstva ostalih pravnih lica, poljoprivrednih gazdinstava i ostala imovina građana i građanskih pravnih lica.Predmet osiguranja mogu biti sve stvari, osim onih koje su Uslovima za osiguranje isključene. Zapravo, osiguranje se odnosi samo na one stvari koje su označene kao predmet osiguranja. Ovo osiguranje odnosi se na široko područje imovine koja se ne osigurava po uslovima industrijskih rizika.

9.8.2 Osigurane opasnostiU pogledu osiguranih opasnosti, za grupu civilnih osiguranja važe iste odredbe kao i za grupu osiguranja industrije. Radi se samo o različitim nosiocima i predmetu osiguranja, ali su uslovi za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti isti.

Ako se posebno ugovori i plati dodatna premija osiguravajuća zaštita se, prema tome kako se ugovori, proširuje za jedan ili više dopunskih rizika, i to na:

Treba istaći da je osiguravač u obavezi da isplati štetu samo u slučaju neposredne štete na osiguranoj stvari, a ne i posrednu štetu kao što je šteta usled: gubitka zakupnine, gubitaka prouzrokovanih obustavom rada, umanjenja mogućnosti upotrebe i drugih sličnih gubitaka zbog nastalog osiguranog slučaja.

9.8.3 Način zaključenja osiguranja i naknada šteteKod osiguranja od požara i nekih drugih opasnosti, koje se inače smatra bazičnim, osnovnim, s obzirom da je rizik od požara jedan od najvećih i najčešćih rizika, veoma je značajno utvrditi vrijednost stvari.

Što se tiče mjesta osiguranja, princip je da osiguranje važi za vrijeme dok se osigurane stvari nalaze na mjestu označenom u polisi, mada osiguranje važi i kada se sve osigurane stvari prenesu sa mjesta označenog u polisi na neko mjesto u okviru sjedišta osiguranika, odnosno mjesto stanovanja na teritoriji Crne Gore.

Od izuzetnog je značaja da se ukaže na osnovno pravilo utvrđivanja naknade iz osiguranja kod ove vrste osiguranja. Po tom pravilu, u slučaju uništenja ili nestanka stvari visina naknade se utvrđuje prema vrijednosti osigurane stvari u vrijeme nastanka osiguranog slučaja, umanjenoj za vrijednost ostatka, a u slučaju oštećenja - u visini troškova opravke po cijenama materijala i rada u vrijeme nastanka osiguranog slučaja, umanjenih za iznos procijenjenog rabaćenja i vrijednosti ostatka. I kod ovog osiguranja osiguraniku se priznaju određeni troškovi za raščišćavanje i rušenje u vezi sa nastalim osiguranim slučajem.

Bitno je naglasiti kako se utvrđuje naknada iz osiguranja kada su stvari osigurane na tzv. "prvi rizik". Tada će se naknada platiti u visini nastale štete, a najviše do ugovorene sume osiguranja na "prvi rizik", pri čemu se odredbe o podosiguranju ne primenjuju.

Kod ove vrste osiguranja (tzv. - civilni rizik) tarifiranje se vrši tako što se uzima u obzir:a) građevinska kategorija,b) klasa zaštitnih mera,

78

c) klasa opasnosti robe.Međutim, kod osiguranja industrijskih, zanatskih i uslužnih organizacija od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, osnov za tarifiranje čini:

a) klasa opasnosti,b) klasa zaštitnih mjera,c) širina (obim) pokrića i druge okolnosti koje povećavaju ili smanjuju opasnost (rizik).

9.9 Osiguranje od provalne krađe i razbojništva

Osiguranje se može ugovoriti za sve pokretne stvari (a nepokretne samo za slučaj uništenja ili oštećenja prilikom pokušane ili izvršene provale). Po ovim uslovima ne sklapaju se ugovori o osiguranju: za stvari na priredbama i sajmovima, a za motorna vozila, prikolice, samohodne mašine, plovila i vazduhoplove samo kao za robu u trgovinskom prometu ili u carinskim skladištima, odnosno dok se nalaze na opravci u radionicama i sl.

Pri tome su od rizika provalne krađe stvari osigurane samo za vrijeme dok se nalaze u zatvorenim i zaključanim prostorijama, dok su novac, hartije od vrijednosti, štedne knjižice, nakit zlatni predmeti i kolekcije osigurani samo ako su smješteni u posebnom zaključanom mjestu kao što je željezna blagajna, trezor i sl. Međutim, roba i druge zalihe koje se drže na otvorenom prostoru mogu se osigurati samo ako je to posebno ugovoreno i ako je taj prostor ograđen dobro održavanom ogradom propisane visine i uz uslov da postoji stalni čuvar.

Pod razbojništvom se podrazumijeva oduzimanje osigurane stvari primjenom prijetnji da će se ugroziti život ili zdravlje osiguranika.

Pri ovome je od velikog značaja naglasiti kako se određuje vrijednost osigurane stvari kada je u pitanju ova vrsta osiguranja. Vrijednost zaliha robe, materijala i sirovine određuje se prema nabavnoj cijeni, uzimajući u obzir rabaćenje, ili prema tržišnoj cijeni, pod uslovom da je niža od nabavne. Za zalihe gotovih proizvoda i nedovršene proizvode kod proizvođača, uzima se u obzir proizvodna odnosno tržišna cijena, ukoliko je niža od proizvodne. Za zalihe poljoprivrednih proizvoda kod proizvođača, primjenjuje se proizvodna i isto tako tržišna cijena, ako je niža od proizvodne. Za mašine, uređaje, instalacije, transportna sredstva i sredstva veze, inventar i predmete domaćinstva primjenjuje se nabavna cijena novih stvari umanjena za iznos procijenjenog tehničkog i ekonomskog rabaćenja. Za hartije od vrijednosti, arhivsku građu, predmete na izložbama, određene stvari od plemenitog metala, drago kamenje, rukopise, poslovne knjige i drugo, vrijednost se utvrđuje sporazumom između osiguravača i ugovarača osiguranja (tzv. taksirana vrednost).

Pri tome, ako osiguraniku nije isplaćena naknada a rok za isplatu naknade za pronađene stvari nije protekao, osiguranik je dužan da pronađene stvari primi natrag. Međutim, ako su ukradene stvari pronađene posle isplate naknade iz osiguranja ili po isteku roka za isplatu, osiguranik ih može zadržati za sebe, ali je dužan da osiguravaču vrati primljenu naknadu za neoštećene stvari, uz odbitak neophodnih troškova preuzimanja koji ne mogu preći iznos isplaćene naknade, a oštećene stvari može da zadrži po cijeni utvrđenoj sporazumno sa osiguravačem i vrati mu samo odgovarajući dio primljene naknade. Ukoliko osiguranik ne želi da zadrži ove stvari, tada one prelaze u vlasništvo osiguravača.

Osiguravač nije u obavezi da nadoknadi štetu osiguraniku ukoliko se osigurani slučaj desio uz sudjelovanje lica koja su zaposlena kod osiguranika.

79

9.9.1 Predmet osiguranja

Po ugovoru o osiguranju od opasnosti od provalne krađe i razbojništva, predmet osiguranja mogu biti:

pokretne stvari u zgradama ili prostorijama, nameštaj i uređaji u kancelarijama, ugostiteljskim preduzećima, zdravstvenim ustanovama, internatima i dr,

novac, dragocjeni predmeti, hartije od vrijednosti, taksene i poštanske marke, kao i druge vrijednosti, zbirke i sl.,

roba, sirovine, poluproizvodi, gotovi materijal, pomoćni i potrošni materijal i sitan inventar u:

a) industrijskim i zanatskim organizacijama,b) ugostiteljstvu, trgovini i skladištima,c) ostalim organizacijama društvenih pravnih lica,

novac i druge vrijednosti za vrijeme dok se prenose ili prevoze, stvari muzeja, javnih biblioteka i sl.

9.9.2 Osigurane opasnostiNavedeni predmeti osiguranja pokriveni su od sledećih rizika:

izvršenje provalne krađe ili razbojništva, pokušaj izvršenja provalne krađe ili razbojništva.

9.10 Osiguranje stakla od loma

9.10.1 Predmet osiguranjaOsigurane su samo stvari koje su naznačene u ugovoru o zaključenom osiguranju.

9.10.2 Osigurane opasnostiOvo osiguranje nadoknađuje štetu nastalu usled uništenja ili oštećenja osiguranog predmeta zbog bilo koje opasnosti kojoj je izložena osigurana stvar, osim za štete prouzrokovane: prilikom premještanja ili namještanja osigurane stvari u prostorijama koje nisu naznačene u polisi osiguranja,

80

9.10.3 Naknada iz osiguranjaPrilikom utvrđivanja naknade iz osiguranja, pravilo je da se šteta obračunava prema visini troškova za namještanje novog stakla, odnosno druge stvari iste vrste i kvaliteta na mjestu polomljene, odnosno u visini troškova za izradu nove slike, natpisa, ukrasa ili slova na staklu. Pri tome se eventualno smanjenje vrijednosti oštećene stvari, tj. njeno rabaćenje, ne uzima u obzir. Bitno je takođe naglasiti da se u slučaju kada je osiguranik zaključio i neko drugo osiguranje kojim su stakla osigurana (ukoliko je zaključeno osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti), ako dođe do nastanka osiguranog slučaja, šteta nadoknađuje po osnovu tog drugog osiguranja, a ne po osnovu zaključenog osiguranja stakla od loma.Osiguranje stakla od loma, po svom karakteru predstavlja dopunsko osiguranje koje se, u principu, zaključuje uz osnovno osiguranje, a to je u osiguranju civila - osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti.

9.11 Osiguranje domaćinstva

Osiguranje domaćinstva je kombinovano osiguranje. Na bazi sklopljenog ugovora o osiguranju, pokrivaju se svi rizici, koji se odnose na domaćinstvo u raznim vrstama osiguranja. Ugovorom o osiguranju, osiguravač preuzima pokriće stvari domaćinstva, koje se, s obzirom na izloženost opasnostima, dijele u dvije grupe.

U prvu grupu spadaju stvari koje se osiguravaju od tzv. osnovnih opasnosti iz grupe civilnih osiguranja, kao i osiguranje imovinskog interesa u vezi sa odgovornošću koja nastaje iz posjedovanja i upotrebe stana.U širokoj lepezi osiguravajuće ponude, njen sastavni dio po pravilu čini i osiguranje električnih aparata i mašina u domaćinstvu

9.11.1 Predmet osiguranjaKombinovanim osiguranjem domaćinstva pokriveni su predmeti u stalno nastanjenom stanu i pomoćnim prostorijama stana (podrum, tavan, šupa, garaža, terasa) koji su vlasništvo osiguranika i članova njegovog domaćinstva. Osiguranje domaćinstva obuhvata:

stvari koje služe uređenju stana, za ličnu upotrebu i potrošnju, gotov novac, hartije od vrijednosti, dragocjenosti, umjetnine, zbirke i antičke predmete, boju na zidovima, odnosno podne, zidne i stropne obloge, stakla na prozorima i vratima stana, električne aparate u domaćinstvu, odgovornost osiguranika i lica koja s njim žive u zajedničkom domaćinstvu za štete

prema trećim licima..

81

9.11.2 Osigurane opasnostiPo ovoj vrsti osiguranja osiguravač se obavezuje da će, na osnovu zaključenog ugovora o osiguranju, nadoknaditi štetu u slučaju nastanka sledećih opasnosti: požara, udara groma, eksplozije, oluje, grada, poplava i bujica, odronjavanja, snježne lavine, izlivanja vode iz instalacija, provalne krađe i razbojništva, obične krađe, loma stakla od odgovornosti i dr.

9.12 Osiguranje sportskih, umjetničkih i sličnih priredaba od atmosferskih padavina

9.12.1 Predmet osiguranjaOsiguranje pokriva imovinski interes osiguranika, tj. očekivani prihod od održane sportske, umjetničke ili slične priredbe, ako se održava na otvorenom prostoru u slučaju da je održavanje osigurane priredbe onemogućeno usled atmosferskih padavina.

Iz osiguranja se nadoknađuje:

bruto prihod koji se očekuje od priredbe, iznos troškova koji će se učiniti u vezi sa osiguranom priredbom (umjesto bruto

prihoda priredbe).

9.13 Osiguranje stvari izlagača na sajmovima

9.13.1 Predmet osiguranjaPo ovoj vrsti osiguranja mogu biti osigurani izlagači na sajmovima (eksponati, oprema i pomoćni materijal) koji imaju stalne izložbene prostorije. Ovdje se ne mogu osigurati stvari u izložbenim prostorijama koje se privremeno smještaju u vezi s nekom priredbom koja nema sajamski karakter ili radi prodaje, odnosno čuvanja ili uskladištenja.

Osiguranje se odnosi na sve eksponate, opremu i pomoćni materijal koji se nalaze u prostorijama i na području sajma.

9.13.2 Osigurane opasnostiOvim osiguranjem osiguravač je u obavezi da nadoknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili oštećenjem izložene osigurane stvari, uključujući i opasnosti od provalne krađe i krađe za sve vrijeme dok se nalazi na području sajmišta. Osiguravač je takođe u obavezi da nadoknadi:

82

9.14 Osiguranje mašina od loma i nekih drugih opasnosti

9.14.1 Predmet osiguranjaKao predmet ugovora o osiguranju u ovoj vrsti osiguranja osiguravaju se sledeće stvari, i to:

mašine, mašinski uređaji, električni uređaji, električni uređaji i njihovo punjenje, ukoliko je vrijednost punjenja sadržana u

vrijednosti osigurane stvari, aparati i instalacije, zajedno sa postoljem, ležištem i temeljom, ukoliko je njihova

vrijednost sadržana u vrijednosti mašine.

Ako se posebno ugovori, predmet osiguranja mogu biti: dalekovodi, kablovski vodovi visokog napona, cjevovodi (gasovodi, naftovodi, toplovodi), vodna i kanalizaciona mreža, instalacije centralnog grijanja, metalni silosi i slične metalne konstrukcije, bageri u rudnicima (površinskog kopa), trake, lanci i užad transportnih uređaja, krupni alati, personalni računari i dr.

Treba istaći da ugovorom o osiguranju mogu biti obuhvaćene sve mašine (grupno, ili samo pojedine mašine), uz napomenu da su osigurane samo one stvari koje su naznačene u polisi.

9.14.2 Osigurane opasnostiOsiguranjem industrije pruža se osiguravajuća zaštita od oštećenja ili uništenja osigurane stvari usled nezgoda u pogonu pod čime se podrazumijevaju događaji koji nastaju nepredviđeno i iznenada prilikom korišćenja osigurane stvari usled nespretnosti, nehata ili zle namjere randika, ili drugih lica, kod upotrebe osiguranog predmeta.Kod osiguranja mašina od loma značajno je utvrđivanje bonusa i malusa u odnosu na premiju koju osiguranik treba da plati.Posebna pogodnost koju pojedini osiguravači omogućavaju osiguranicima je da im, ako plaćaju doplatak za otkup amortizovane vrijednosti kod djelimičnih šteta.U zavisnosti od toga da li osiguranik želi da učestvuje u nadoknadi sopstvene štete u određenom procentu ili ne, omogućava mu se ugovaranje doplatka za otkup odbitne franšize, odnosno poseban popust ukoliko ugovara veću franšizu.

9.15 Osiguranje objekata u izgradnji

9.15.1 Predmet osiguranjaOvim osiguranjem je pokriveno sledeće:

83

građevinski objekti u izgradnji, pod čim se podrazumijevaju novogradnja i rekonstrukcija (popravke, dogradnje, nadgradnje i sl.),

građevinski, zanatski, instalacioni materijal i sva oprema koja je namijenjena isključivo za ugradnju u osigurani objekat u izgradnji,

građevinska oprema i pomoćni objekti koji su obuhvaćeni u predračunskoj vrijednosti objekta u izgradnji i služe za izgradnju građevinskog objekta (pomoćne zgrade, barake, drvene ili zidane za skladište, radionice, restorani, pokretne skele i sl.), osim stvari koje čine osnovna i obrtna sredstva izvođača radova, odnosno osiguranika.

Ako se posebno ugovori i ako se obračuna posebna premija, osiguranjem se mogu obuhvatiti: već postojeći objekti na kojima se obavljaju rekonstrukcije (popravke, dogradnje,

nadgradnje, adaptacije i sl.), dio objekta u izgradnji, odnosno pojedini građevinski i zanatski radovi koje je

preuzeo izvođač radova, pomoćni građevinski materijal i alat u upotrebi, stvari radnika, izgrađeni objekti u

garantnom roku i dr.

9.15.2 Osigurane opasnostiOsiguravač je obavezan da isplati naknadu u slučaju štete prouzrokovane uništenjem, oštećenjem ili nestankom osiguranih stvari zbog:

1. osnovnih opasnosti: požara i udara groma, eksplozije, oluje, grada, manifestacija i demonstracija,

izlivanja vode, mraza, snijega i leda, sniježne lavine, kiše, odronjavanja i zarušavanja tla, slijeganja tla. Osiguranjem je uz osnovne opasnosti obuhvaćen i rizik od zemljotresa na područjima teritorijalnih zajednica koje su zakonom propisale obaveznosti osiguranja od tog rizika,

građevinske nezgode, nemara nekog drugog lica, provalne i obične krađe;

2. dopunskih opasnosti:

poplave i bujice, visoke vode i podzemne vode, klizanja tla, odgovornosti iz djelatnosit izvođača građevinsknih radova, ugovorne odgovornosti izvođača građevinskih radova u garantnom roku, za objekte koje izvode pod vodom osigurane su samo opasnosti koje su navedene

u polisi i za koje je obračunata dodatna premija.

Pod mjestom osiguranja smatra se područje gradilišta s priručnim skladištima na radilištu, koje služi isključivo osiguranom objektu.Za ovaj vid osiguranja je karakteristično da će se, u slučaju da je osiguranik zaključio i druga osiguranja u odnosu na stvari koje su osigurane po osnovu osiguranja objekta u izgradnji, isplate štete vršiti po osnovu tih drugih osiguranja.

84

9.16 Osiguranje objekata u montaži

Ugovor o osiguranju obuhvata objekat u montaži sve radove koji su potrebni za njegovu montažu, uključujući predmete koji će biti montirani u osigurani objekat od početka njihovog istovara na mjestu montaže (prema opštim uslovima za osiguranje imovine) do dana tehničkog prijema ili prije, ako se objekat montaže prije toga dana počne upotrebljavati.

9.17 Osiguranje tokom perioda održavanja

Osiguravajuće pokriće tokom perioda održavanja, je dodatak EAR i/ili CAR, odnosno CWAR pokriću, ali samo u slučaju da je osnovnim ugovorom (ugovor o izgradnji i/ili montaži) predviđena odgovornost izvođača radova tokom perioda održavanja.

Limit i širina osiguravajućeg pokrića tokom perioda održavanja treba da budu usklađeni i poklapaju se sa visinom i širinom odgovornosti izvođača radova za održavanje iz osnovnog ugovora. S toga, pružanje ovog vida osiguravajućeg pokrića iziskuje podrobno upoznavanje osiguravača sa odredbama o održavanju, sadržanim u osnovnom ugovoru.

9.18 Osiguranje od opasnosti prekida rada usled požara i drugih opasnosti (šomažno osiguranje)

Šomažno osiguranje potiče od francuske riječi chomage - zastoj, mirovanje, tj. prekid proizvodnje. Šomažno osiguranje zaključuje se kao dopunsko osiguranje.. Obaveza naknade štete iz osiguranja od opasnosti od prekida rada postoji samo ako postoji obaveza osiguravača da nadoknadi materijalnu štetu zbog nastupanja osiguranog slučaja iz osiguranja od opasnosti od požara i nekih drugih opasnosti. Ako prestane da važi ugovor o osnovnom (požarnom) osiguranju, prestaje i ugovor o šomažnom osiguranju.

9.18.1 Predmet osiguranjaUgovor o šomažnom osiguranju pokriva imovinski interes osiguranika kao što su dohodak, bruto dobit, kao i određene troškove poslovanja osiguranika u slučaju prekida rada zbog požara i nekih drugih opasnosti.Nastankom obaveze osiguravača iz ugovora o šomažnom osiguranju, pruža se osiguravajuća zaštita i vrši naknada za štete prouzrokovane prekidom rada, odnosno smanjenjem privredne aktivnosti zbog uništenja, oštećenja ili nestanka osigurane stvari usled požarnih rizika.Konzistentno načinu zaključenja, postoji i pravilo da obaveza za naknadu štete po osnovu šomažnog osiguranja postoji onda ako postoji obaveza da se nadoknadi materijalna šteta po osnovu osiguranja od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti.

85

9.18.3 ŠtetePod štetom od prekida rada (šomaž) smatra se iznos dohotka koji osiguranik u periodu prekida rada nije mogao ostvariti i nepokriveni iznos osiguranih troškova ostvarenih, odnosno nastalih u tom periodu.

Obaveza osiguravača je naknada štete koja nastane usled prekida rada za ugovoreni period trajanja isplate naknada, ali najviše do 12 mjeseci od dana kada je nastao osigurani slučaj. Garantni rok može se ugovoriti i drugačije, ako se o tome slože ugovorne strane.Ako je prekid rada trajao tri dana ili kraće, osiguravač nije u obavezi da isplati naknadu.

9.19 Osiguranje od opšte odgovornosti

Predmet ovog osiguranja jeste zakonska odgovornost osiguranika za prouzrokovanu štetu usled smrti, povrede tijela ili zdravlja, odnosno oštećenja ili uništenja stvari trećeg lica pri čemu je odgovornost pokrivena za navedene štete ukoliko je ona nastala iz djelatnosti osiguranika, ili iz posjedovanja stvari, ili iz pravnog odnosa, ili iz određenog svojstva kao i izvora opasnosti koji su navedeni u polisi osiguranja.Osiguranje od opšte odgovornosti, odnosno odgovornosti iz djelatnosti se zaključuje na sumu osiguranja koja predstavlja gornju granicu za naknadu štete po jednom štetnom događaju. Suma osiguranja je jedinstvena za štete na licima i stvarima ukoliko se drugačije ne ugovori. Osim sume osiguranja po štetnom događaju, postoji i pojam agregatne sume osiguranja, a ona predstavlja ukupnu obavezu osiguravača za cio period osiguranja i predmet je ugovaranja.

9.20 Osiguranje od odgovornosti iz djelatnosti

Ovim osiguranjem pokrivana je odgovornost za prouzrokovanu štetu, ako je ona nastala ili iz djelatnosti osiguranika, ili iz posjedovanja stvari, ili iz pravnog odnosa, ili iz određenog svojstva kao i izvora opasnosti koji su označeni u polisi osiguranja, odnosno u ponudi.

9.21 Osiguranje od odgovornosti prevoza opasnih materija

Predmet osiguravajućeg pokrića od odgovornosti po osnovu prevoza opasnih materija jeste odgovornost vlasnika ili nosioca prava korišćenja na robi koja ima svojstvo opasne materije za štete koje mogu da nastanu trećim licima u toku prevoza opasnih materija, a koje za posledicu imaju smrt, povredu tijela ili zdravlja, oštećenja stvari i imovine ili zagađenje životne sredine. Osiguravajuća zaštita se pruža od štetnih posledica eksplozije, naglog širenja štetnih gasova, iscurenja opasne materije, oštećenja prouzrokovanih termičkim ili hemijskim dejstvom spolja na prevoznom sredstvu i ostalih nekontrolisanih i neočekivanih događaja koji dovode do zagađenja.

9.23 Osiguranje od odgovornosti aviokompanija

. U internacionalnom transportu, odgovornost aviokompanija proističe iz apsolutne, odnosno striktne odgovornosti, što znači da su aviokompanije apsolutno odgovorne za štete pričinjene

86

trećim licima bez obzira na postojanje stvarne krivice. Imajući u vidu velike osigurane sume i velike iznose mogućih šteta koje osiguravajuća društva mogu platiti po osnovu nastalih odgovornosti aviokompanija za štete pričinjene trećim licima po osnovu postojanja njihove odgovornosti, čak i u razvijenim zemljama kao što su SAD, ovo osiguranje obezbjeđuju visoko specijalizovani osiguravači

9.24 Osiguranje od profesionalne odgovornosti

Radi zaštite od ovog vida odgovornosti, kojim se pruža zaštita pojedinaca, odnosno preduzeća u vezi sa njihovom stručnom djelatnošću kao mogućim izvorom opasnosti usmjerenih prema trećim licima razvijen je čitav niz podvrsta osiguranja od profesionalnih odgovornosti kojima su pokrivene odgovornosti različitih zanimanja kao što su inženjeri, ljekari, računovođe, arhitekte, advokati, radnici javnih službi i slično.

9.25 Osiguranje povlačenja neispravnih proizvoda

Rizik povlačenja proizvoda sa tržišta predstavlja jedan od relativno novijih rizika, povezan sa rizikom odgovornosti za neispravne proizvode, koji zahvaljujući tehnološkom razvoju, te promjenama u pravnom sistemu i sociološkim promjenama u pogledu prava i zaštite potrošača, u novije vrijeme sve više ugrožava poslovanje privrednih subjekata koji se bave proizvodima. Osiguranjem od odgovornosti za proizvode pokrivena je zakonska odgovornost osiguranika – privrednog subjekta za štete nastale kao posledica neispravnosti u proizvodima.

Posebnim osiguranjem namijenjenim prevashodno pokriću rizika povlačenja proizvoda sa tržišta pokrivaju se navedeni troškovi prije nego što defektnosti na proizvodima izazovu povrede ili oštećenja imovine trećih lica te se zbog te činjenice ovo osiguranje naziva i osiguranjem logističkih troškova, a u praksi poslovanja često su ovi troškovi zanemareni jer se daleko veća pažnja posvećuje zakonskoj odgovornosti za neispravne proizvode. Imajući u vidu činjenicu da osiguranje od rizika povlačenja proizvoda sa tržišta dolazi do izražaja prije nego što nastanu štetne posledice od neispravnosti u proizvodima, ovo osiguranje ima prije svega preventivnu funkciju.

9.26 Garancijsko osiguranje

Ovo osiguranje pokriva štete za greške na isporučenim proizvodima, odnosno odgovornost za greške na stvarima, ako je osiguranik preuzeo obavezu svojom garancijom, u okviru postojećih propisa.Garancijsko osiguranje pokriva greške za koje odgovara osiguranik u garantnom roku, a koje su posledica neispravnosti ili nedostatka u samoj osiguranoj stvari, i to:

Troškovi uklanjanja same greške nisu uključeni u pokriće osiguranja.

87

Ovu vrstu osiguranja ne odlikuje samo specifičnost u ekonomici i tehnici ocjene rizika. Problem je i u samom riziku (opasnosti) pokrivenom garancijskim osiguranjem. Za sklapanje ugovora o ovom osiguranju potrebno je da postoji naglašeno uzajamno povjerenje i pažnja ugovornih strana. U protivnom, osiguranje ovog proizvođačkog rizika pruža mogućnosti da se u osiguranje uvrste samo najteži rizici, često nedovoljno ispitanih proizvoda.

9.27 Osiguranje uskladištenja robe u hladnjačama

Osiguranjem su pokriveni predmeti navedeni u polisi osiguranja, smješteni, u svrhu skladištenja, u prostorije za hlađenje ili smrzavanje (komore za hlađenje, odnosno tuneli za smrzavanje), za uskladištenje u normalnoj ili kontorlisanoj atmosferi (smjesa gasova), kao i roba koja se nalazi u krugu hladnjače.Uslovima za osiguranje robe u hladnjačama pokrivene su štete prouzrokovane uništenjem, oštećenjem ili odnošenjem osiguranog predmeta od osnovnih opasnosti:

požara, udara groma, eksplozije (izuzev nuklearne), oluje, udara vlastitog motornog vozila ili vlastite radne mašine u građevinski objekat, grada, pada i udara vazduhoplova, manifestacija i demonstracija,

zemljotresa, provalne krađe i razbojništva, nepredviđenog i iznenadnog oštećenja uređaja za hlađenje što dovodi do:

9.28 Osiguranje stvari u rudnicima sa podz. eksploatacijom

Ova vrsta osiguranja pokriva štete na pokretnim i nepokretnim stvarima u rudnicima koji obavljaju podzemnu eksploataciju ruda.

Stvari radnika i stvari trećih lica, preuzetih radi opravke, obrade, prodaje, čuvanja i sl. osigurane su samo ako se to posebno ugovori.

Predmet osiguranja ne može biti supstanca ili masa koja se eksploatiše (ruda), zatim napuštene jamske prostorije i tzv. stari radovi.

9.29 Osiguranje građevinskih objekata i opreme na ugovorenu vrijednost

U savremenim uslovima, osiguranje na ugovorenu vrijednost dobija sve veći značaj, sa tendencijom da postane dominantni oblik osiguranja. Osnovna prednost ovakvog oblika osiguranja je što sam osiguranik opredjeljuje vrijednost svoje imovine koju osigurava ("ugovara je, te se stoga i ovo osiguranje zove osiguranje na ugovorenu vrednost") i u zavisnosti od vrijednosti koju odredi sporazumno sa osiguravačem, isplaćuje mu se u visini štete. Ovaj vid osiguranja pokazao se praktično primjenjivim u uslovima inflacije.

88

9.30 Osiguranje zaliha na flotantnoj osnovi od opasnosti požarai nekih drugih opasnosti

Ova vrsta osiguranja odnosi se na osiguranje nenovčanih obrtnih sredstava, tj. zaliha.Kao i za osiguranje na ugovorenu vrijednost, i kod osiguranja zaliha na flotantnoj osnovi

uslov je da pravna lica, kao ugovarači osiguranja, uredno vode knjigovodstvo i to u konkretnom slučaju o zalihama.Kod ovih osiguranja je osnovica za obračun premije prosječna mjesečna ili kvartalna vrijednost osiguranih zaliha za period od godinu dana. Kako je vrijednost zaliha podložna velikim promjenama u toku godine, moguće je, uz saglasnost ugovarača osiguranja i osiguravača, izvršiti korekcije ugovorenih vrijednosti - suma osiguranja. Osnovno je pravilo da je i maksimalna obaveza osiguravača prosječna vrijednost pojedinih zaliha.

9.31 Osiguranje imovine sa promjenljivom sumom osiguranja

Ovaj vid osiguranja je takođe veoma značajan u uslovima inflacije, jer omogućava da se plaćanjem dodatne premije uvećava i suma osiguranja, što znači i gornja obaveza osiguravača. Na taj način se omogućava realna isplata šteta. U protivnom bi se moglo dogoditi da usled inflacije novonabavne cijene osiguranih stvari daleko premaše nominalne iznose suma osiguranja.Karakteristika je primjena “indeksacije” i na sumu i na premiju.

9.32 Osiguranje poljoprivrede

9.32.1 Osiguranje usjeva i plodovaBiljna proizvodnja je izložena uticaju mnogobrojnih prirodnih činilaca koji može biti

pozitivan ili negativan. Ako je uticaj pojedinih činilaca prekomjeran, a uz to neizvjestan i nezavisan od volje čovjeka, nazivamo ga opasnošću ili rizikom. Neke od opasnosti, ili čak sve, mogu se obuhvatiti osiguranjem, pa se onda nazivaju osiguranim opasnostima. U našim klimatskim i zemljišnim uslovima najčešće se osiguranjem obuhvataju grád, oluja, mraz, poplava, požar i grom.Značajno je istaći da se vrijednost osiguranih usjeva, odnosno plodova, izračunava u principu na taj način što se očekivani prinos obračunava po tržišnim ili zaštitnim cijenama koje utvrđuju nadležni državni organi, a za ugovorenu proizvodnju primjenjuju se cijene koje su ugovorene sa organizatorom proizvodnje. Pravilo je takođe da se za poljoprivredne kulture čije se cijene ne formiraju na tržištu ili se ne propisuje zaštitna cijena, obračun vrši po cijenama koje su ugovorene i upisane u polisi.Ugovarač osiguranja je obavezan da osigura sve površine pod usjevima i plodovima iste vrste.

Kod osiguranja usjeva i plodova je afirmisan princip nedjeljivosti premije, koji se manifestuje u pravilu da ukoliko je usjev ili plod istovremeno osiguran od više rizika, a tokom trajanja osiguranja dođe do ostvarenja nekog od osiguranih rizika, osiguravač zadržava cjelokupnu premiju za sve rizike.

Kod osiguranja usjeva i plodova se primjenjuje jedno od najznačajnijih kategorija osiguranja - franšiza. Bitno je naglasiti da se tarifiranje u ovoj grani vrši prema klasama osjetljivosti kultura. Sa druge strane, izvršeno je i razvrstavanje područja u klase opasnosti i to u zavisnosti od ugroženosti, odnoso izloženosti riziku.

89

Visina štete kod osiguranja usjeva i plodova, kao i drugih proizvoda zemljišta, utvrđuje se prema vrijednosti koji je imao rod u vrijeme prikupljanja, ali se može ugovoriti i drugačije.

Ako nije ugovoreno drugačije, šteta na osiguranim usjevima i plodovima koja je manja od 5%, ne nadoknađuje se iz osiguranja.

Ukoliko je osigurana poljoprivredna kultura u toku trajanja osiguranja uništena od događaja koji nije ujedno i osigurani slučaj, ugovor o osiguranju prestaje da važi. Osiguravač je dužan da vrati ugovaraču deo premije, srazmjerno preostalom vremenu ugovorenog trajanja ugovora.

9.32.2 Osiguranje domaćih i nekih drugih vrsta životinjaUgovor o osiguranju može se sklopiti za osiguranje zdravih domaćih životinja u određenom dobu. Mjesto osiguranja je bitno, s obzirom da se osiguravajuće pokriće daje dok se osigurane životinje nalaze u mjestu koje je označeno u polisi. Međutim, životinje su osigurane i za vrijeme dok su na zemljišnom posjedu osiguranika, na obližnjim sajmovima, kao i za vrijeme tjeranja, ili prevoza na to mjesto i sa njih.Osiguranje prestaje da važi, nakon što se izvrši otuđenje osigurane životinje, i to u trenutku u kome osiguranik prestaje da drži životinju.Od izuzetnog značaja je sagledati na koji se način određuje suma osiguranja. Osnovno je pravilo da se životinje osiguravaju na iznos koji se ugovori sa osiguranikom, dakle, suma osiguranja se utvrđuje sporazumno. Pri tome, suma osiguranja može biti najviše stvarna vrijednost životinje u vrijeme zaključenja ugovora, a za mlade i tovne životinje vrijednost koju će postići do kraja tova, odnosno do kraja trajanja osiguranja.Ako osiguranik ima više životinja iste vrste, obavezan je da osigura sve životinje iste vrste koje poseduje.Kod ove grane osiguranja punu primjenu nalaze pravila o sniženju premije za sledeći period osiguranja (bonus) i povećanju premije za sledeći period u vidu doplatka (malus).

9.33 Osiguranje kredita

Razvoj osiguranja kredita se vezuje za period neposredno posle prvog svetskog rata, kada su ekonomije zemalja učesnica uništene, infrastruktura oštećena, milioni ljudi postaju nezaposleni, inflacija preko stagnacije prerasta u depresiju. Vlade zapadnih zemalja u ovim uslovima bile su primorane da direktnim i indirektnim mjerama ponovo pokrenu proizvodnju i trgovinu. Osiguranje kredita se prvi put pojavljuje baš u ovakvim uslovima.

Promjene na svjetskoj ekonomskoj sceni doprinijele su da se prevaziđe monopolizam i nekonkurentno ponašanje u oblasti kreditnog osiguranja. Prije svega monetarizam je pobijedio

90

centralistički režim upravljanja (Rusija), i svjetska ekonomija je krenula u tom pravcu. Razvoj zemalja, kao što je Kina, u kojima je započela industrijalizacija i veoma niski troškovi radne snage, smanjuju cijene finalnom proizvodu, što doprinosi povoljnijoj ponudi i povećanju obima trgovine. I na kraju zemlje sa značajnom ponudom osiguranja kredita postaju 1992. god. Eko-nomska Zajednica (danas Evropska Unija), pa je prvi put u istoriji osiguranje kredita postalo izloženo uticajima tržišta.

Korisnici osiguranja kredita su imali višestruke koristi od pritisaka na tržištu osiguranja. Povećao se obim pokrića, smanjuje se cijena osiguranja, osiguravači pružaju široku lepezu dodatnih usluga osiguranicima, u cilju zadovoljenja njihovih potreba. Osiguranje izvoznih kredita razvijalo se mnogo brže i ima daleko veći značaj u međunarodno – ekonomskoj trgovini i saradnji.Privatne osiguravajuće kompanije u Americi su 1876. god. prvi put počele sa prodajom garancija i osiguranja kredita odobrenih fizičkim licima (potrošački, hipotekarni, stambeni i drugi krediti). Ova osiguranja su obezbeđivala davaoce kredita u slučaju neizvršenja redovnih obaveza od strane korisnika kredita.

9.33.3 Pojam i značaj osiguranja kreditaOsiguranje kredita predstavlja takvo osiguranje koje obezbeđuje povjerioca da će naplatiti svoje potraživanje od osiguravača, u slučaju da dužnik ne izvrši svoje kreditne obaveze, pod uslovom da do neizvršenja obaveza dođe usled ostvarenja nekog od ugovorom o osiguranju predviđenih rizika.

Kreditno osiguranje, u svom originalnom značenju pruža zaštitu od neizvršenja plaćanja kreditnih obaveza, uzimajući u obzir širok spektar rizika, ka što su:

za privatni sektor: nelikvidnost i nemogućnost plaćanja, za javni sektor: neizvršavanje ugovornih obaveza, za međunarodnu trgovinu: nemogućnost transfera novca (zbog političkih događaja ili

mjera vlade date zemlje), zabrane uvoza ili otkazivanje izvoznih dozvola, rat i nemiri.

9.33.4 Vrste kreditnih osiguranjaPostoji više podjela kreditnih osiguranja, u različitim sistemima kreditna osiguranja se različito dijele. Tako na primjer, po suštini kreditna osiguranja se dijele na: „delkredere“ osiguranje kredita, „kaucijsko“ osiguranje kredita i osiguranje protiv zloupotrebe povjerenja.

Drugu podjelu osiguranja moguće je izvršiti na osnovu rizika pokrivenih osiguranjem, i to na: osiguranje protiv komercijalnih rizika, i osiguranje protiv političkih rizika.

Moguće je kreditna osiguranja podijeliti po sjedištu subjekta (dužnika) osiguranja, pa onda postoje: međunarodna i domaća kreditna osiguranja.

Osim toga po dužini trajanja osiguranja mogu biti kratkoročna, srednjeročna i dugoročna.

91

9.33.4.1 Podjela osiguranja kredita po suštini

9.33.4.1.1 „Delkredere” osiguranjeOsiguranje novčanih potraživanja od rizika nenaplate, koje sa osiguravačem zaključuje povjerilac naziva se „delkredere“ osiguranje kredita. Kod ovih osiguranja povjerilac plaća premiju i ima status osiguranika. U slučaju nastanka štetnog događaja, odštetni zahtev osigura-vaču podnosi povjerilac. Kod ovog vida osiguranja dužnik i ne zna da je poverilac osigurao svoje potraživanje od njega.

Premijska stopa zavisi od djelatnosti dužnika, visine obaveze, zemlje isporuke, gubitka poslovanja na kredit iz prethodnih godina, uslova plaćanja konkretnog ugovora.

9.33.4.1.2 „Kaucijsko” osiguranje kreditaKaucijska osiguranja su ona koja dužnik sklapa sa osiguravačem. Osiguravač na osnovu sklopljenog ugovora sa dužnikom garantuje povjeriocu da će njegovo potraživanje biti plaćeno, odnosno ako potraživanje ne plati dužnik platiće osiguravač.

U Engleskoj se pod „kaucijskim“ osiguranjem podrazumijeva osiguranje ugovornih kaucija i garancija :

garancije za avansno plaćanje kaucije za izvođenje radova garancije za plaćanje „po naredbi“ – većina garancija obezbeđuje plaćanje „po

naredbi“, kada se vrši bezuslovna isplata.

9.33.4.1.3 Osiguranje protiv zloupotrebe povjerenjaOsiguranje protiv zloupotrebe povjerenje je osiguranje koga obično sklapa poslodavac, radi obezbjeđenja od šteta koje može da pretrpi usled krivičnih radnji svojih zaposlenih. Pod zloupotrebom povjerenja službenika najčešće se podrazumijeva utaja, pronevjera, krađa, pljačka novca ili hartija od vrijednosti. Obeštećenje osiguranika moguće je do iznosa direktne štete, koju osiguranik pretrpi, ali maksimalno do ugovorene sume osiguranja.

Šteta je plativa u slučaju da je lice koje je prouzrokovalo štetu identifikovano i da su njegove nezakonite radnje dokazane. Ako je nemoguće utvrditi identitet počinioca, potrebno je dokazati da se radi o zaposlenom ili licu koje je djelovalo za kompaniju.

Nadoknađuju se direktne štete do iznosa ugovorene sume osiguranja, kao i eventualni sudski troškovi i troškovi za sprovođenje zakonskih mjera protiv počinioca, ali do 20% od direktne štete.

Istraživanja govore da je ukupan godišnji gubitak kompanija u Njemačkoj, od prevare, utaje i pronevjere novca oko 5 biliona EUR, od čega je oko 2,4 biliona EUR posledica zloupotre-be povjerenja zaposlenih u kompanijama. Broj slučajeva koji nikada nisu postali poznati javnosti sve više raste. Zbog toga „Hermes“ omogućava preduzećima zaštitu od ekonomskih gubitaka prouzrokovanih namjerno od strane zaposlenih i drugih osoba koje posluju u ime preduzeća.

9.33.4.2 Podjela osiguranja kredita prema vrsti rizika

9.33.4.2.1 Komercijalni rizici

92

Pod komercijalnim rizicima se podrazumijeva mogućnost da povjerilac pretrpi štetu zbog dužnikove nemogućnosti da plati dug, zbog dejstva nekih subjektivnih činilaca ili rezultata poslovanja. Ova vrsta rizika vezana je za subjektivne okolnosti, koji su svojstveni određenom dužniku, tu prije svega spadaju: neplaćanje duga u roku, neplaćanje duga u produženom roku, prestanak platežne sposobnosti dužnika (insolventnost).

9.33.4.2.2 Politički riziciPod političkim rizicima u osiguranju kredita podrazumijevaju se političke mjere vlasti zemlje dužnika, koje mogu dovesti do njegove nemogućnosti plaćanja duga, ili insolventnosti. Postoje direktni i indirektni politički rizici. Direktni rizici su mjere preduzete od strane države direktno protiv dužnika (nacionalizacija, konfiskacija), i štete na njegovoj imovini tokom političih nemira. Indirektni politički rizici su mogućnosti preduzimanja mjera od strane države i njenih institucija, koje dovode do nemogućnosti izvršenja obaveza od strane dužnika. Kod ostvarenja ovi rizika dužnik ne postaje insolventan, već postoji stvarna nemogućnost izvršenja obaveza. U ove rizike spadaju: otkazivanje trgovinskih ugovora, zabrana plaćanja i transfera

9.33.4.2.3 Katastrofalni riziciŠtete koje nastaju u osiguranju kredita, usled ostvarenja katastrofalnih rizika, mogu se podijeliti na posredne i neposredne. Naknada štete se vrši samo za neposredne štete, i to samo u slučaju definitivnog gubitka finansijskih sredstava.

9.33.5 Međunarodna kreditna osiguranjaMeđunarodna kreditna osiguranja sadrže u sebi element inostranosti, po osnovu lociranosti subjekta iz osiguranja. Postoje razne vrste osiguranja međunarodnih kredita, međutim u najvećem broju slučajeva povjerilac i osiguranik su domaće organizacije, a dužnik je sa sjedištem u inostranstvu.

9.33.5.1 Osiguranje izvoznih kreditaUobičajeno je da su izvozni poslovi praćeni kreditiranjem, a kreditni izvozni aranžmani su po pravilu praćeni osiguranjem rizika nenaplate potraživanja. U većini zemalja osiguranjem izvoznih kredita protiv komercijalnih i političkih rizika bavi se država, preko specijalizovanih osiguravajućih organizacija.Npr. u Njemačkoj „Hermes“ je najveća osiguravajuća kompanija koja se bavi osiguranjem izvoznih kredita od komercijalnih i političkih rizika. Premija se određuje na osnovu: vrste rizika, rizika zemlje (klasifikacija u grupe od 1–7), dužine kredita, u zavisnosti od toga da li je period proizvodnje duži od godinu dana, statusa kupca, iznosa kredita, uslova plaćanja. Ovi krediti su podijeljeni u pet kategorija, po osnovu vrijednosti kreditnog aranžmana, počev od 15 miliona EUR, do 200 miliona EUR

93

9.33.5.2 Osigur. potraživanja od inostranih dužnika protiv komercijalnih rizikaPredmet osiguranja su potraživanja domaćih firmi, nastala isporukom robe i usluga, ili vršenjem radova licima u inostranstvu na kredit. Moguće je osiguranje na osnovu generalnih ugovora ili pojedinačnih polisa. Iz osiguranja su isključeni gubici i štete koji su posledica ratnih i političkih rizika, katastrofalnih rizika u zemlji dužnika.

9.33.5.3 Osiguranje potraživanja od inostranih dužnika protiv komercijalnih rizika uključujući i period pripreme za izvozKod osiguranja izvoznih kredita, rizik nastaje isporukom robe dužniku. Međutim, kod većih investicionih poduhvata (mašine, specijalni brodovi, objekti), dešava se da naručilac zahtijeva od izvoznika da se roba proizvede po njegovim zahtjevima i nacrtima. Ako se u periodu realizacije radova ostvari neki od komercijalnih rizika, osiguranik neće moći da proizvedenu robu plasira na tržištu po istoj cijeni. Zbog toga se zaključuje ugovor o osiguranju koji pokriva period prije uzimanja specijalne porudžbine

9.33.6 Domaća kreditna osiguranjaKarakteristika ovih osiguranja je da su svi subjekti sa sjedištem u jednoj zemlji, da je osiguranik – povjerilac po pravilu pravno lice, a dužnik fizičko lice. Putem domaćih kreditnih osiguranja osiguravaju se potraživanja pravnih lica od fizičkih lica, po osnovu odobrenih potrošačkih kredita, kredita odobrenih za unapređenje privredne djelatnost, kredita odobrenih kooperantima (za proizvodnju i isporuku proizvoda), krediti odobreni za rešavanje stambenih potreba i potreba za poboljšanje uslova stanovanja.

9.33.6.1 Osiguranje rizika nenaplate odobrenih potrošačkih kreditaOsigurava se potraživanje banke, štedno-kreditne zadruge, trgovačke firme (pravna lica) od fizičkih lica, nastalo po osnovu odobrenog potrošačkog kredita. Kod nas uslov za zaključenje ove vrste osiguranja je da je potraživanje (kredit) obezbeđeno blanko – mjenicom sa dva kreditno sposobna žiranta, ili hipotekom nad dužnikovom nekretninom, koja je osigurana od svih osnovnih i dopunskih rizika sa vinkulacijom (prenos prava naplate naknade štete) polise na povjerioca za vrijeme trajanja kredita. Osiguranik (povjerilac) stiče pravo na naknadu štete od osiguravača, tek kada ni u postupku sudskog prinudnog izvršenja ne uspije da naplati svoje potr-aživanje od dužnika ili njegovih jemaca

Javljaju se dva specifična osiguranja: životno osiguranje kredita i osiguranje kredita za slučaj nezaposlenosti, formulisani tako da zadovoljavaju potrebe povjerilaca potrošačkih kredita.

U suštini, životno osiguranje kredita, predstavlja osiguranje isplate kredita u slučaju smrti dužnika. Osiguranje kredita za slučaj nezaposlenosti obezbeđuje mjesečnu naknadu u visini mjesečne rate za kredit, u slučaju da je osiguranik nezaposlen.

Premija osiguranja se može ukalkulisati u mjesečne rate kredita, i plativa se sa kreditnim ratama, ili je moguće plaćanje premije prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju. Moguće je zaključiti sledeće vrste osiguranja potrošačkih kredita:

94

9.33.6.2 Osiguranje rizika nenaplate kredita odobrenih za rešavanje stambenih potrebaOsigurava se potraživanje kreditora od dužnika, po osnovu kredita odobrenog za kupovinu ili izgradnju nepokretnosti (stambene potrebe). Obezbeđenje je hipoteka na kupljen stan, uz obavezu dužnika da stan osigura od svih osnovnih i dopunskih rizika, i tu polisu vinkuliše na kreditora za vrijeme trajanja kreditnog odnosa. Pravo na naknadu štete osiguranik stiče tek nakon nenaplate potraživanja od dužnika sudskim izvršnim postupkom. Ukoliko se utvrdi osnovanost odštetnog zahtjeva i visina naknade, naknada se isplaćuje u ratama, kao što bi dužnik otplaćivao kredit.

9.33.6.3 Ostale vrste domaćih kreditnih osiguranjaKod osiguranja rizika nenaplate kredita odobrenih za unapređenje privredne djelatnosti osigurava se novčano potraživanje kreditora (banke, štedno-kreditne zadruge,...) od dužnika (koji ima registrovanu zanatsku radnju). Obezbeđenje kredita i pravo na naknadu štete je isto kao i kod po-trošačkih kredita.

9.33.7 Ugovor o osiguranju kreditaUgovori o osiguranju kredita mogu biti pojedinačni ili opšti. Kod pojedinačnih ugovora o osiguranju kredita, osiguravaju se pojedini krediti dati određenim osobama. Ugovori se zaključuju na osnovu ponude povjerioca kredita, a uslovi i premijske stope su tačno određeni za konkretne kredite i to prema visini (težini) rizika. Nedostatak ove vrste ugovora jeste u tome što povjerilac traži da se osiguraju samo one vrste kredita za koje smatra da im prijeti velika opasnost (nemogućnost naplate potraživanja), odnosno dolazi do tzv. antiselekcije rizika (biranje loših rizika za osiguranje). Krediti koji mu nisu sumnjivi, ili nisu tako velikog obima, nisu predmet osiguranja.

Za razliku od pojedinačnih ugovora o osiguranju, kod opštih ugovora postoje dvije vrste:

osiguranje kredita datih određenim osobama, osiguranje svih kredita.

Kod osiguranja kredita datih određenim osobama, opštim ugovorom se određuju osobe kojima se može dati kredit, kao i limit kredita za svaku osobu. Povjerilac kredita mora da pazi da ni u jednom trenutku njegov iznos potraživanja prema pojedinim osobama ne pređe odobreni limit, čime su tako odobreni krediti automatski pokriveni za razliku od kredita koji nisu predviđeni ugovorom ili prelaze odobreni limit.

Obuhvatanje svih kredita predstavlja takvu vrstu opšteg ugovora, gdje postoji samo ugovor, po kome je davalac kredita dužan da sve kredite koje želi dati ponudi osiguravaču u osiguranje. Tu se radi o kreditima istog osiguranika, dok dužnici nisu predviđeni ugovorom, kao ni njihovi limiti. Međutim, osiguravač će prethodno provjeriti kreditnu sposobnost dužnika, te

95

ukoliko ustanovi da je dužnik kreditno sposoban, odrediće njegov limit kredita. U protivnom, osiguravač nije u obavezi da prima kredite u osiguranje.

10. Životna osiguranja

10.1 Osiguranje života

Osiguranje života predstavlja svojevrstan vid materijalne zaštite pojedinca (osiguranika) i njegove porodice od rizika prevremene smrti, kao i od smanjenja ili gubitka sposobnosti privređivanja. Osiguranje života jedno je od najvažnijih osiguranja i kao takvo ono je najrasporstranjenije i najprihvaćenije u gotovo svim zemljama svijeta.

Životno osiguranje predstavlja investiciju štednje koja u većini zemalja nudi neoporezovan prihod korisniku nakon određenog vremenskog perioda u budućnosti.

Osiguranje života objedinjuje funkciju osiguranja i štednje, iz čega proističe izvjesnost postojanja obaveze isplate cijele ili dijela osigurane sume.

Da bi se ostvarila potpuna ekvivalentnost premije, odnosno sredstava osiguranja života, i obaveza, potrebno je da se štedni dio premije zajedno sa kamatom tokom trajanja osiguranja akumulira i formiraju matematičke rezerve. Matematička rezerva predstavlja akumulirana sredstva koja su potrebna da se izvrše buduće obaveze osiguravača (osigurane sume), umanjene za vrijednost budućih obaveza ugovarača osiguranja (štedne premije).

Naime, iz funkcije štednje osiguranja života, proizilazi izvjesnost obaveza isplate osigurane sume u slučaju doživljenja ugovorenog vremenskog perioda. Kako su ugovori o osiguranju života višegodišnji, to je neophodno da se štedna premija izdvaja i prenosi iz godine u godinu i zajedno sa kamatom formira matematičku rezervu, koja služi za isplatu osigurane sume. Sem toga, u osiguranju života radi se o riziku smrti, koji je promjenljiv i progresivan. Izjednačavanje premije i plaćanje u istom iznosu za cio ugovoreni period, vrši se preko mehanizma matematičke rezerve

Imajući u vidu značaj koji osiguranje ima za privredu svake države, ono zahtijeva poseban odnos države u domenu poreske politike. Stoga, u najvećem broju zemalja premije životnog osiguranja oslobođene su poreza.Pravni odnosi u ovoj oblasti osiguranja zasnivaju se na sledećim pravilima:

Osigurana suma je bitan elemenat ugovora kod ove vrste osiguranja, Pošto se jedino prema visini osigurane sume može utvrditi visina premije. Osiguranik stiče pravo na isplatu osigurane sume nastupanjem osiguranog slučaja-

96

Kod ove vrste osiguranja nema nadosiguranja, niti podosiguranja Ugovori kod ove vrste osiguranja mogu se zaključiti i za slučaj smrti ili nezgode nekog

trećeg lica,

10.1.2 Tehničke osnove osiguranja životaRačunske osnove obračuna tarifa u osiguranju života čine: 1) tablice smrtnosti, 2) obračunska kamatna stopa i 3) troškovi provođenja osiguranja.Tehničke osnove za izradu tarifa za osiguranje života u užem smislu, čine tablice smrtnosti, zajedno sa kamatnom stopom.

10.1.3 Premija – riziko i štednaJedan od važnih zadataka u poslovanju osiguranja je valjana procjena rizika, tako da premija bude dovoljna za isplatu svih očekivanih obaveza po tim osiguranjima. Premija u osiguranju života kao i u drugim vrstama osiguranja, proizilazi iz očekivane ukupne obaveze u određenom vremenu koje može nastati. Ono, po čemu se premija osiguranja života razlikuje od ostalih vrsta osiguranja je što se ona sastoji iz dva dijela - štedne i riziko-premije.

U skladu sa načelom ekvivalencije, za pokriće obaveza osiguravača služi tehnička premija, koja se izračunava pomoću tablica smrtnosti i ukalkulisane kamate. Ukupna premija osiguranja života sastoji se od tehničke premije i dodataka za zaključnu (akvizicionu) proviziju, inkaso-proviziju i administrativne troškove.

Osiguranje života inkorporira i osiguranje i kolektivnu osiguravajuću štednju, pa je osiguranje života i specifičan finansijski posao. Ostvarenje dobiti i učešće osiguranika u dobiti za osiguranje života je od posebnog značaja, kako sa stanovišta ispunjenja zahtjeva tehničkih osnova, tako i potrebe očuvanja realne vrijednosti sredstava osiguranja života.

10.1.4 Vrste osiguranja životaOsiguranja života mogu se grupisati:

Prema riziku koji se osigurava: osiguranja za slučaj smrti (riziko osiguranja) osiguranja za slučaj doživljenja i osiguranja za slučaj smrti i doživljenja (mješovita osiguranja).

Prema načinu isplate osigurane sume: osiguranja na ugovorenu osiguranu sumu (kapitala), sa jednokratnom ili

dvostrukom isplatom i periodičnim isplatama obaveza (rentna osiguranja).

Prema broju lica obuhvaćenih ugovorom o osiguranju: individualna osiguranja života i

97

kolektivna osiguranja života.

Prema načinu zaključenja ugovora: ugovor o osiguranju života sa ljekarskim pregledom i ugovor o osiguranju života bez ljekarskog pregleda

Prema osiguraniku, odnosno prema tome ko je određen u ugovoru kao osiguranik: lično osiguranje i osiguranje u korist trećih lica.

Prema načinu plaćanja premije na: osiguranja sa jednokratnom uplatom premije, osiguranja sa ugovorenim plaćanjem premije u određenom periodu

Najkarakterističnije forme osiguranja života koje se u praksi najčešće primjenjuju su mješovita osiguranja za slučaj smrti i doživljenja.

Posebnu grupu osiguranja života čine razni oblici “riziko” osiguranja. To su osiguranja koja ne sadrže elemente štednje. Mogu se ugovarati na trajanje od jedne godine, ili kao višegodišnja, sa ili bez ugovorene klauzule o revalorizaciji osigurane sume.

Takođe, osiguranje života može se pojaviti i u vidu raznih oblika rentnih osiguranja.

10.1.5 Ugovoranje osiguranja životaOsiguranje života je dobrovoljno, ono nastaje zaključenjem ugovora o osiguranju. Ugovor o osiguranju života zaključuje se na osnovu pismene ponude, učinjene na obrascu osiguravača.

Ponuda je sastavni deo ugovora, sadrži sve bitne elemente ugovora, i potrebno je da je potpišu ugovorne strane.Popunjena ponuda mora biti svojeručno potpisana od strane ponuđača i predstavnika osiguravača

Visina osigurane sume određuje se pomoću odgovarajuće tarife premije, a na osnovu: visine mjesečne premije, dužine trajanja osiguranja i pristupne starosti osiguranika. Kod dopunskog osiguranja nezgode, visina osiguranih suma se određuje na osnovu odgovarajuće tarife za dopunsku nezgodu.

Korisnik osiguranja je lice u čiju se korist zaključuje osiguranje života, tj. lice kome će biti isplaćena osigurana suma od strane osiguravača u slučaju nastanka osiguranog slučaja, odnosno po isteku ugovorenog roka. . Na ponudi osiguranja posebno se određuje korisnik za slučaj doživljenja i korisnik za slučaj smrti. To može biti isto lice. Međutim, najčešće to nije slučaj, već je korisnik za slučaj doživljenja sam osiguranik, a za slučaj smrti drugo lice.

Osnovna razlika ugovaranja osiguranja života sa ljekarskim pregledom, ili bez njega je u načinu ocjene zdravstvene sposobnosti osiguranika, kao uslova za prijem u osiguranje, od strane osiguravača. Zdravstvena sposobnost osiguranika kod osiguranja bez ljekarskog pregleda, utvrđuje se na osnovu odgovora na pitanja koja se nalaze na ponudi osiguravača. Kod osiguranja sa ljekarskim pregledom, zdravstvena sposobnost osiguranika, utvrđuje se i na osnovu ljekarskog pregleda i popunjavanja posebnih obrazaca.

Za zaključenje osiguranja života, lice koje se osigurava potrebno je da ispunjava određene uslove u pogledu:

98

godina života, zdravstvenog stanja, i poslovne sposobnosti.

U pravilu osiguravaju se zdrava lica od navršenih 14 do navršene 65 godine života.( Mogućnost i način osiguranja lica starijih od 65 godina osiguravač uređuje posebnim uslovima za osiguranje uvećanih rizika. Ovi uslovi sadrže gornju granicu starosti (obično 75 godina), do koje se može ugovoriti trajanje osiguranja života i potrebu da se za svaku pristupnu starost odredi visina premije.)

Na ponudi osiguranja života, koja je sastavni deo ugovora, kao i na samoj polisi mora biti tačno određen početak i istek osiguranja, i to: dan, mjesec i godina početka osiguranja i odgovarajući dan, mesec i godina isteka osiguranja. Kao dan početka osiguranja uvijek se uzima prvi dan u mjesecu.

10.1.6 Polisa osiguranja života Polisu osiguranja života osiguravač izdaje na osnovu podataka iz ponude. U polisi

osiguranja života moraju biti naznačeni: ime osiguranog lica, datum njegovog rođenja i događaj ili rok koji predstavlja osigurani slučaj u ovoj vrsti osiguranja. Sastavni dio ugovora čine i Tabele otkupnih vrijednosti i Tabele smanjenih osiguranih suma bez daljeg praćenja premije (kapitalizacija). Kao obavezan sastojak polise je navođenje uslova pod kojim ugovarač može zahtijevati isplatu otkupne vrijednosti, kao i način na koji se ona izračunava.

10.1.7 Plaćanje premije – obaveza ugovarača osiguranja Premija osiguranja života po pravilu se plaća mjesečno u toku ugovorenog trajanja osiguranja.Plaćanje premije može se ugovoriti i tromjesečno, polugodišnje i godišnje. Ukoliko se radi o ugovorima sa jednokratnom uplatom premije, ukupna premija osiguranja plaća se odjednom pri zaključenju ugovora o osiguranju.

Ukoliko ugovarač, ili neko drugo zainteresovano lice ne plati premiju, posledica neplaćanja premije može da dovode do raskida ugovora ili redukcije (smanjenja) osigurane sume. Tabela smanjenih osiguranih suma bez daljeg plaćanja premije (kapitalizacija), određuje visinu redukovane osigurane sume zbog prestanka plaćanja premije.

10.1.8 Naknada iz osiguranja života – obaveza osiguravačaVisina naknade koju osiguravač isplaćuje kada se ostvari osigurani slučaj neposredno

zavisi od:a) kod osiguranja života

visine osigurane sume i učešća u dobiti,

b) kod priključne nezgode visine osigurane sume i posledica nesrećnog slučaja.

U slučaju kapitalisanih osiguranja, usled prevremenog prestanka plaćanja premije, obaveza osiguravača u pogledu isplate naknade se redukuje s obzirom da dolazi do redukovanje osigurane sume.

99

10.1.9 Isključeni riziciIz osiguranja života isključeni su sledeći rizici:

samoubistvo osiguranika , namjerno ubistvo osiguranika od strane korisnika osiguranja, smrt osiguranika usled ratnih operacija, namjerno prouzrokovanje nesrećnog slučaja i ugovorno isključenje rizika.

Samoubistvo je isključeno samo u prvoj godini trajanja osiguranja, s tim da se i tada isplaćuje matematička rezerva, što je slučaj i kod namjerno izazvane smrti osiguranika, ako su dotle plaćene najmanje tri godišnje premije. Naime, prema članu 1047 Zakona o obligacionim odnosima, osiguravač se oslobađa obaveze da korisniku osiguranja isplati osiguranu sumu ako je ugovarač osiguranja izazvao namjernu smrt osiguraniku, ali je osiguravač dužan da isplati matematičku rezervu ukoliko su plaćene bar tri godišnje premije osiguranja.

Kada je u pitanju smrt, prouzrokovana ratnim operacijama osiguravač u svakom slučaju isplaćuje matematičku rezervu.

U slučaju da je osigurani slučaj nastao kao posledica namjernog prouzrokovanja nesrećnog slučaja osiguravač se u potpunosti oslobađa obaveze isplate naknade iz osiguranja.

10.1.10 Otkup osiguranjaU slučaju osiguranja života, ugovarač osiguranja ima pravo na otkup osiguranja, odnosno ima pravo da od osiguravača traži isplatu otkupne vrijednosti polise ukoliko su uplaćene bar tri godišnje premije osiguranja. Naravno, u polisi osiguranja moraju biti navedeni uslovi pod kojima ugovarač osiguranja može zahtijevati isplatu otkupne vrijednosti kao i način utvrđivanja te vrijednosti.

10.1.11 Predujam osigurane sumePravo ugovarača osiguranja je da traži a obaveza osiguravača da postupi po želji ugovarača osiguranja u pogledu prevremene isplate osigurane sume. Naime, osiguravač može isplatiti ugovaraču osiguranja dio osigurane sume do visine otkupne vrijednosti unaprijed a ugovarač osiguranja tu sumu može vratiti kasnije. . Ovakva isplata suštinski ima funkciju kredita te je obaveza ugovarača osiguranja da na iznos predujma osigurane sume plaća određenu kamatu.

10.1.12 Zaloga polise osiguranja životaPolisa osiguranja života najčešće se zalaže u cilju dobijanja kredita. Osiguranikovo pravo da zalaže polisu osiguranja proizilazi iz Zakona o obligacionim odnosima, sve do nastajanja osiguranog slučaja može punovažno raspolagati pravima koja proističu iz zaključenog osiguranja. Zalaganje polise ima pravno dejstvo prema osiguravaču samo ako je pismeno obaviješten da je polisa osiguranja založena određenom povjeriocu.

100

10.2 Dopunsko osiguranje nezgode uz osiguranje života

Osiguranje života može se ugovoriti u paketu sa nekim oblikom dopunskog osiguranja, čime se obezbeđuje i funkcija štednje i osiguranja. Kao dopunsko osiguranje, najčešće se koriste razni oblici osiguranja od posledica nesrećnog slučaja.

Dopunsko osiguranje od posledica nesrećnog slučaja ugovara se prema posebnim uslovima za dopunsko osiguranje nezgode uz osiguranje života.

Rizici koji se mogu ugovoriti su: za slučaj smrti usled nezgode, za slučaj trajnog gubitka opšte radne sposobnosti (invaliditeta), za slučaj prolazne nesposobnosti za rad (dnevna naknada), troškovi liječenja kao posledica nesrećnog slučaja.

10.3 Rentno osiguranje

Rentno osiguranje može biti zaključeno kao posebno osiguranje ili se može zaključiti kao nastavak ugovora o osiguranju života za slučaj doživljenja, kada osiguranik kao korisnik osiguranja ne želi jednokratnu isplatu osigurane sume već želi isplatu u vidu rente. Po svojoj osnovnoj funkciji rentno osiguranje predstavlja osiguranje za starost s obzirom da je u zavisnosti od trajanja života osiguranika obezbijeđena isplata određenog novčanog iznosa koji se naziva renta. U novije vrijeme pojavljuju se različiti modaliteti rentnog osiguranja, kao što je npr stipendijsko rentno osiguranje koje u određenom vremenskom periodu, periodu srednjoškolskog ili fakultetskog obrazovanja, obezbeđuje redovna mjesečna primanja.

Postoje različite vrste rentnog osiguranja u zavisnosti od kriterijuma klasifikacije.

Prema trajanju perioda isplate renta može biti: doživotna renta, ukoliko je ugovorom predviđena isplata rente do kraja života

osiguranika ili vremenska, ukoliko je isplata rente ograničena na određen vremenski period.

Prema vremenu početka isplate renta može biti: neposredna, ukoliko je ugovorom predviđena isplata rente odmah po zaključenju

ugovora ili odložena, ukoliko je ugovorom predviđena isplata rente nakon određenog

vremenskog perioda od zaključenja ugovora.

10.4 Dobrovoljno penzijsko osiguranje

Prvi socijalno-penzijski sistem nastao je u Njemačkoj u XlX vijeku. Ovaj sistem naziva se sistemom generacijske solidarnosti i funkcioniše tako što se penzije sadašnjim penzionerima isplaćuju na osnovu uplata doprinosa zaposlenih koji sada rade. Ovakav sistem penzijskog

101

osiguranja dobro je funkcionisao sve dok se odnos broja zaposlenih i broja penzionera nije spustio ispod 3:1.Privatno, odnosno dobrovoljno penzijsko osiguranje najčešće dovodi do formiranja nezavisnih-privatnih penzjskih fondova, zatim dovodi do toga da uplaćene premije postaju vlastita imovina osiguranika kojima se formiraju individualni računi osiguranika.

10.4.1 Istorijski razvoj i osnovne karakteristike penzijskog osiguranjaU cilju definisanja i određenja pozicije i uloge u sklopu sistema penzijskog osiguranja,

neophodno je ukazati na osnovnu podjelu sistema penzijskog osiguranja. Ova podjela se uobičajeno bazira na klasifikaciji na tri stuba:

prvi stub čini obavezno penzijsko osiguranje, kao element obaveznog socijalnog osiguranja,

drugi stub čini obavezno privatno penzijsko osiguranje i treći stub čini dobrovoljno privatno penzijsko osiguranje.

Obavezno penzijsko osiguranje koje se finansira iz državnog penzijskog fonda predstavlja element obaveznog socijalnog osiguranja, pri čemu se u svojstvu osiguranika javljaju sva lica koja su zaposlena, lica koja samostalno obavljaju djelatnost i poljoprivrednici. Prava koja ova lica ostvaruju iz državnog penzijskog fonda su penzije za slučaj starosti ili smrti, pravo na porodičnu penziju. Privatnim penzijskim osiguranjem obezbeđuje se dopunska sigurnost za starost.

10.4.3 Lični računi u dobrovoljnom penzijskom osiguranjuOsnovna karakteristika dopunskog dobrovoljnog penzijskog osiguranja je postojanje ličnih računa za svakog osiguranika bez obzira da li doprinos uplaćuje poslodavac za svoje zaposlene ili pojedinac. Doprinosi formiraju penzijske fondove, sredstva fondova se investiraju a ostvarena dobit se pripisuje uplaćenim doprinosima na individualnim računima.

10.4.4 Upravljanje sredstvima penzijskog fondaSredstva koja se nalaze na ličnim računima osiguranika se investiraju na tržištu, zatim se ostvarena dobit kvartalno pripisuje svakom računu i na taj način sva uplaćena sredstva putem premija se znatno uvećavaju i time se uvećava i iznos koji se nalazi na osiguranikovom ličnom računu.

Sa razvojem tržišta kapitala i tržita novca i politika plasmana sredstava se mijenja, odnosno prilagođava uslovima tržišta. Veoma je bitno da se ta sredstva ulažu u sigurne programe i da se istovremeno ne mogu u cjelosti investirati u jedan program, već istovremeno u više programa kako bi se što više smanjio investicioni rizik. U najvećem broju država, uključujući i Crnu Goru, zakonski su određena ograničenja pojedinih ulaganja sredstava penzijskih fondova. Po pravilu, ova sredstva se investiraju u sigurne državne papire, nekretnine i dr.

102

10.4.5 Određivanje visine penzijeVisina dobrovoljne penzije, kao što je ukazano, zavisi od visine uplaćenih doprinosa,

dužine trajanja članstva u penzijskom fondu i pripisane dobiti. Ovim se želi reći da korisnik, odnosno osiguranik sam kreira svoju penziju i sam zna kako i kada da uplaćuje svoju premiju, odnosno doprinos u fond da bi se obezbedio u starosti, odnosno u periodu nakon perioda zarađivanja.

11. Procjena i likvidacija šteta

11.1 Značaj procjene i likvidacije šteta

Postupak procjene i likvidacije sastoji iz sledećih faza:

1. prijava štete,2. evidentiranje i formiranje predmeta šteta,3. organizacija izviđaja i procjene,4. likvidacija,5. kontrola šteta u toku likvidacije,6. naknadna kontrola,7. postupak po prigovoru osiguranika,8. rezervacija šteta,9. utvrđivanje osnova za regres,10. postupak za štete po osnovu zaključenih ugovora o reosiguranju i saosiguranju.

11.2 Prijavljivanje štete

Štete se moraju prijaviti popunjavanjem odgovarajućeg obrasca, koji se smatra zvaničnim, samo ako je dostavljen poštom ili neposredno ovlašćenom radniku. Prijava štete mora da bude odgovarajuća, kako bi se na osnovu nje mogao formirati predmet i nastaviti utvrđena procedura. . Stoga se prijava štete smatra odgovarajućom ako sadrži osnovne podatke o osiguraniku, oštećenom ili ugovaraču osiguranja, sa naznakom polise, uz navođenje uzroka i približne visine štete. Prijave šteta telegramom i teleksom se takođe smatraju zvaničnim.

11.3 Evidentiranje šteta

Prijavljene štete zavode se u knjige šteta hronološki, po redu prispjeća. Radi preglednosti, knjige šteta se vode po vrstama osiguranja i sektorima vlasništva. Važno je naglasiti da knjiga šteta

103

predstavlja osnovni i trajni dokumenat u kojem se registruje svaka pismena prijava šteta, bez obzira da li je osigurani slučaj nastupio ili ne.Krajem godine, knjige šteta se zaključuju utvrđivanjem broja primljenih, isplaćenih, odbijenih i rezervisanih šteta. Pri tome se otvaranje knjiga za narednu godinu vrši uz prethodno unošenje rezervisanih šteta iz prethodnih godina.

11.4 Formiranje predmeta

Primljene i zavedene prijave šteta ulažu se u posebne omote koji se zovu “korice šteta”, a u koje se unose obavezni podaci. Nakon što se formira predmet štete, vrši se upućivanje pismenih zahteva odgovarajućim institucijama, radi pribavljanja neophodne dokazne dokumentacije, koja se traži po službenoj dužnosti, (zapisnik MUP-a, presuda, rešenje, zapisnik, medicinski izvještaj, veterinarski izveštaj, zapisnik organizacije koja vrši kontrolu kvaliteta i kvantiteta robe i usluga itd.) ukoliko nije priložena od strane osiguranika.

11.5 Izviđaj i procjena

Nakon što je formiran predmet, pristupa se izviđaju i procjeni štete, pod kojima se podrazumijeva stručno utvrđivanje uzroka, obima i visine štete prema pravilima struke. Izviđaj treba da se obavi odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijave štete Pri tome je pravilo da svaku štetu treba izvideti i procijeniti, pa i u slučaju kada nema osnova po uslovima osiguranja, radi mogućnosti da se eventualno vodi sudski spor.

11.6 Likvidacija šteta

Postupak likvidacije se sastoji od:1. pribavljanja dokazne dokumentacije za utvrđivanje osnova i visine štete,2. utvrđivanja osnovanosti odštetnog zahtjeva (pri čemu se prije svega utvrđuje šta je

predmet osiguranja, da li postoji pokrivenost osiguranog rizika, način osiguranja, obračun doplatka i popusta, franšiza),

3. utvrđivanja naknade po osnovu osiguranja,4. izdavanja naloga za isplatu konačne ili djelimične štete ili odobravanja akontacije,5. obavještavanja osiguranika o rezultatu sprovedenog postupka,6. vođenja potrebne evidencije.

Iako ne predstavlja sastavni dio postupka likvidacije u klasičnom smislu, njegov nezaobilazni dio je i utvrđivanje da li je i na koji način osiguranik izmirio svoju osnovnu obavezu plaćanja premije osiguravaču.

Ako i posle tri mjeseca od dana kada je osiguravač prvi put zatražio dokumentaicju istu ne dobije, odštetni zahtev će se smatrati riješenim, ali samo interno. Stoga, ako osiguranik ili oštećeno lice naknadno dostavi potrebna dokumenta, odštetni zahtev će se ponovo uzeti u razmatranje.

11.7 Interna uslužna procjena i likvidacija

Sadašnje osiguravajuće organizacije posluju kao jedinstvena društva sa potpunom odgovornošću, kao jedinstveno pravno lice sa jednim žiro računom i po pravilu onoliko podračuna koliko ima

104

organizacionih djelova sa statusom filijale. Stoga osiguranik, odnosno oštećeni može da prijavi štetu ne samo u onoj filijali, koja obavlja osiguranje na poslovnom području gdje se dogodio osigurani slučaj, nego bilo kojem orgnaizacionom dijelu jedinstvenog osiguravajućeg društva. Stoga se u slučajevima kada se šteta prijavi u dijelu osiguravajućeg društva koje nije zaključilo osiguranje predviđa da taj organizacioni dio primi odštetni zahtev, izvrši procjenu, likvidaciju i isplatu štete.

Prije isplate štete potrebno je provjeriti da li je osiguranik platio premiju, a od dijela osiguravajućeg društva koje je zaključilo osiguranje potrebno je rezervisati broj štete. Posle isplate štete, kompletan predmet štete treba dostaviti onom organizacionom dijelu gde je osiguranje zaključeno, pri čemu se navedena šteta takođe vodi u posebnoj knjizi organizacionog dijela koji je isplatio štetu.

Ovakvim pristupom na najproduktivniji način se dokazuje jedinstvenost jednog osiguravajućeg društva koje jedino ima status pravnog lica.

11.8 Kontrola šteta u toku likvidacije

Smatra se da je predmet uredno likvidiran tek onda kada na predmetu postoje potpisi sledećih ovlašćenh lica:

a) likvidatora, odnosno ovlašćene komisije,b) stručnog radnika koji vrši poslove suštinske kontrole ic) lica odgovornog za odobravanje isplate likvidirane štete.

11.9 Naknadna kontrola

Posle izvršene procjene, likvidacije, pa i same isplate, služba za kontrolu osiguranja vrši naknadnu provjeru svih faza procjene i likvidacije šteta. Da osiguranik, odnosno oštećeno lice, ne bi čekao sa isplatom pošto je jedan od osnovnih ciljeva svakog osiguravajućeg društva da izvrši brzu procjenu, likvidaciju i isplatu šteta, naknadna kontrola se vrši posle isplate, s obzirom da se sa pravom smatra da će naknadna kontrola samo u izuzetnim slučajevima konstatovati određene propuste u sprovedenom postupku procjene i likvidacije šteta.

11.10 Postupak po prigovoru osiguranika

Eventualni prigovor ugovarača osiguranja, osiguranika ili oštećenog lica na ishod likvidacije štete razmotriće stručna služba osiguravajućeg društva. Nakon što se uputi prigovor, stručna služba, kao drugostepeni organ, dužna je da prigovor razmotri, da jasno i detaljno obrazloži svoj stav i o tome pismeno obavijesti ulagača prigovora. Ako se smatra cjelishodnim, može se obrazovati i komisija koja će razmotriti prigovor.

11.11 Rezervacija šteta

Opšte je pravilo da se krajem svakog obračunskog perioda i o završnom računu vrši rezervacija svih ovih šteta koje nisu likvidirane u tekućem periodu. Pri tome, prilikom rezervacije neriješenih šteta likvidatori su dužni da blagovremeno pripreme predmete šteta, da se upoznaju sa njihovom osnovanošću i da zajedno sa procjeniteljima predlože komisiji za rezervaciju šteta iznos za rezervaciju šteta. Posebna evidencija se vodi za tzv. nastale a neprijavljene štete.

105

RizikRizik

11.12 Osnov za regres

Ukoliko se u fazi likvidacije odštetnog zahtjeva ocijeni da postoji osnov za regres, likvidator je dužan da u toku postupka likvidacije od osiguranika ili drugog lica obezbijedi regresnu dokumentaciju i dostavi je odgovarajućoj službi koja vrši poslove po osnovu regresa.

11.13 Štete po ugovorima reosiguranja i saosiguranja

Pravilo je da se nakon što se izvrši isplata i razvođenje šteta prema knjizi šteta, na predmetu štete konstatuje pravo po osnovu reosiguranja ili saosiguranja, izuzev kod šteta koje su samo kvotno reosigurane i kod kojih se obaveza reosiguravača vrši prema knjigovodstvenim podacima.

12. Saosiguranje

12.1 Pojam i značaj

Učešće dva ili više osiguravača u sklapanju jednog ugovora o osiguranju, tako da svaki osiguravač učestvuje u pokriću nastalog osiguranog slučaja srazmjerno preuzetom dijelu iz ugovora o osiguranju, naziva se saosiguranje.

Kako kod preuzimanja rizika, tako i kod likvidacije nastale štete, moraju postojati jeidnstveni kriterijumi, što znači jedinstvena primjena uslova osiguranja, tarife premija, kao i metod likvidacije i isplate nastale štete.

osiguravač

U praksi se obično podjela obavlja na dva načina, i to:a) putem vodećeg osiguravača ili tzv. lidera ib) putem svih osiguravača (zajednički).

Osnovna karakteristika saosiguranja putem vodećeg osiguravača sastoji se u tome da vodeći osiguravač, tzv. lider, obavlja sve poslove oko preuzimanja rizika.

106

A B

C D

12.3 Ugovor o saosiguranju

Pošto se u saosiguranju pravni odnos zasniva na jednom ugovoru, pri čemu se izdaje jedna polisa, koja se poziva na iste uslove osiguranja, gdje nastaje neposredan odnos između osiguranika i svih ostalih saosiguravača, odnosno osiguravača, koji su samostalni i mogu imati zasebnu pravnu sudbinu, iz razloga racionalnosti, oni se ostvaruju zajedno, ali princip ostaje isti.Ovaj sistem treba razvijati jer se sprečava izvoz rizika pa, prema tome, i odliv sredstava. Zaštita i disperzija (pogotovo teških) rizika u osiguranju je nužna. Saosiguranje je jedan od modela, normalno, pored reosiguranja, koji bar djelimično može da riješi ova veoma važna pitanja osiguranja.

13. Reosiguranje

13.1 Pojam i osnovne karakteristike reosiguranja

U današnjem svijetu, gotovo da i ne postoji rizik koji prijeti djelimičnom ili totalnom uništenju materijalnih ili kulturnih dobara, a koji se ne može zaštititi putem osiguranja. Međutim, mnogo je rizika čijim bi ostvarenjem nastale štete koje ne bi mogle da nadoknade ni velike osiguravajuće kompanije u svijetu, a pogotovo nijedna organizacija za osiguranje kod nas. Iz tih razloga, osiguravajuće kompanije ili društva nalaze rešenje putem sopstvenog osiguranja od velikih i skupih šteta. To, tzv. osiguranje osiguranja, naziva se reosiguranje. Na najednostavnije razumijevanje pojma reosiguranja ukazuje samo korišćenje riječi “re” koja implicira da se nešto ponovno događa, u ovom slučaju javlja se osiguranje rizika već prihvaćenih u osiguravajuće pokriće.Osiguravač preuzima rizik i u onim slučajevima kada ocjeni da bi eventualna velika, djelimična, ili totalna šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržava za sebe onoliki dio toga rizika koji u slučaju štete može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj dio koji osiguravač zadržava za sebe, naziva se samopridržaj.Samopridržaj može biti izražen u apsolutnim ili relativnim iznosima. Preostali dio rizika osiguravač predaje u reosiguranje.Ove relacije imaju sopstvenu terminologiju, nastalu iz sledećih pojmova: osiguravač ustupa (lat. cessio - ustupati) dio obaveze reosiguravaču i on za reosiguravača time postaje cedent. Reosiguravač preuzima deo obaveze i naziva se cesionar. U slučajevima kada reosiguravač prenosi dio obaveze na druge reosiguravače, on vrši retrocesiju, pri čemu se reosiguravači koji prenose rizik nazivaju retrocedenti a reosiguravači koji prihvataju rizik retrocesionari.

Prva profesionalna reosiguravajuća društva javljaju se sredinom XIX vijekaVelik broj profesionalnih reosiguravajućih društava nalaze se u okviru osiguravajućih

grupacija koje se bave i poslovima osiguranja, bankarstvom i pružanjem finansijskih usluga ali su ove kompanije najčešće nezavisne jedna od druge. Na primjer, vodeće reosiguravajuće društvo u svijetu (vidi tabelu), Munich Re, posluje u okviru Munich Re grupe

107

Tabela 11: Vodećih 10 reosiguravača u svijetu u 2007 godini prema neto pripisanim premijama

Rang Kompanija Prihodi DržavaRejting finansijske snage

S&P AM Best

Moody's Fitch

1 Munich Re $32,226,064,327 Njemačka A+ A+ Aa3 AA-

2 Swiss Re $29,974,554,707 Švajcarska AA- A+ Aa2 AA-

3 Hannover Re $11,447,151,358 Njemačka AA- A A2 A+

4 Berkshire Hathaway $10,270,000,000 SAD AAA A++ Aaa -

5 Lloyd's of London $8,480,643,207 V. Britanija A A - A

6 SCOR $6,798,065,589 Francuska A- B++ A3 A-

7 Reinsurance Groupof America

$4,909,030,000 SAD AA- A+ - -

8 XL Re $4,573,695,000 Berm. ostr. A- A A1 A+

9 Allianz Re $4,060,085,419 Njemačka AA- A+ Aa3 AA-

10 Transatalntic Re $3,952,900,000 SAD AA- A+ Aa3 -

Reosiguravajuća društva mogu biti specijalizovana za samo jednu vrstu osiguranja ili pružati reosiguravajuće pokriće za sve ili više vrsta osiguranja.

U tom smislu moguće je razlikovati reosiguravače koji se bave isključivo neproporcionalnim ugovorima, isključivo fakultativnim ili isključivo okvirnim ugovorima.

Preko reosiguranja se ostvaruje prostorna disperzija rizika, na taj način što reosiguravač preuzeti deo rizika tog osiguravača dalje distribuira i prenosi na druge reosiguravače

Karakteristično za poslove reosiguranja je da između reosiguravača i osiguranika ne postoji nikakav pravni, pa u izvjesnom smislu ni ekonomski odnos.

13.2 Nastanak i razvoj poslova reosiguranja

Prvi pisani trag o postojanju reosiguranja javlja se u XIV vijeku u Italiji. Prvi pisani trag ovakvog prenosa rizika, koji suštinski predstavlja i prvi pisani trag početaka poslova reosiguranja, zabilježen je u Đenovi 1370. godine.

Prve profesionalne reosiguravajuće organizacije kod nas bile su Pozavarovalnica Sava formirana 1977., Croatia Lloyd 1977, Dunav Re 1977, Bosna Re 1978, Vojvodina Re 1981 i Lovćen Re 1999.

13.3 Značaj reosiguranja

Sa povećavanjem vrijednosti materijalnih bogatstava i njihovom sve većom koncentracijom kao i povećavanjem vjerovatnoće ostvarenja opasnosti, reosiguranje posebno dobija na značaju prvesntveno za osiguravače neživotnih osiguranja.

Transferom rizika u reosiguravajuće pokriće osiguravajuća društva redukuju potrebnu veličinu rezervi koju moraju posjedovati u cilju obezbeđenja solventnosti.

Konačno, zahvaljujući činjenici da je reosiguranje međunarodni posao, reosiguravači su u prilici da stiču neprocjenjivu ekspertizu o određenim tržištima kao i proizvodima osiguranja, što je posebno značajno za novoosnovane osiguravače.

108

13.4 Podjela reosiguranja

Posmatrano sa stanovišta prostorne distribucije, prva podjela bi se mogla odnositi na reosiguranje u zemlji i reosiguranje u inostranstvu.

U zavisnosti od toga da li je jedna reosiguravajuća organizacija primila ili predala rizik u reosiguranje, razlikujemo aktivna i pasivna reosiguranja.

13.4.1 Aktivna reosiguranjaPreuzimanje rizika u reosiguranje od strane reosiguravača, u uobičajenoj terminologiji naziva se aktivno reosiguranje. Osnovni interes svakog reosiguravača je što širi obim poslova aktivnog reosiguranja, jer na taj način u sopstvenom samopridržaju može da vrši veći odabir rizika i na toj osnovi da formira sopstvene fondove, kako za pokriće troškova poslovanja, tako i za stvaranje rezervi sigurnosti.

13.4.2 Pasivna reosiguranjaSlučajevi kad reosiguravač predaje dio rizika drugim reosiguravačima u retrocesiju

nazivaju se pasivnim poslovima reosiguranja. Pasivnom reosiguranju mora se prilaziti sa određenom dozom opreza, u čijoj osnovi treba da postoji dobro proanalizirana mogućnost pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane, postoji opasnost od suviše velikog odliva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih djelova rizika koje bi reosiguravač mogao zadržati u sopstvenom samopridržaju, sa druge strane prijeti još veći rizik ako reosiguravač zatraži za sebe više no što mu njegove rezerve sigurnosti dozvoljavaju.

13.5 Osnovni pojmovi u reosiguranju

13.5.1 SamopridržajTo je, ponovićemo ukratko, onaj dio jednog rizika kojeg osiguravač može pokriti u slučaju velike djelimične ili totalne štete iz sopstvenih sredstava, ali tako da isplatom štete ne postane insolventan.

Pravilno izračunata visina samopridržaja je od izuzetne važnosti. Prenizak samopridržaj može za kompaniju da znači veliki i nepotreban odliv premije u reosiguranje, dok, pak, previsok nosi opasnost da će isplatom velike štete kompanija zapasti u finansijske teškoće i postati nesolventna. Samopridržaj se naziva dio rizika koji nosi osiguravač u proporcionalnim ugovorima (ekscedentu). Međutim, kod neproporcionalnih ugovora dio koji nosi cedent naziva se prioritet.

Za razliku od velikih, dobro razvijenih kompanija, male firme, čiji je portfelj još uvijek neizbalansiran, moraju odrediti samopridržaj shodno svojim finansijskim kapacitetima, mogu biti primorane da izlože riziku proporcionalno mnogo veći dio svog kapitala nego što to čine veće kompanije, a ostaju u zakonskim okvirima i normama prirodne obazrivosti kao i velike kompanije.

109

Elementi za određivanje samopridržaja se razlikuju za svaku granu ponaosob.

13.5.3 Maksimalno moguća štetaMaksimalno moguća šteta (MMŠ) je drugi faktor, veoma bitan za opredjeljenje prilikom davanja rizika u reosiguranje. Poznato je, naime, da se prilikom štetnog događaja nikada ne dešava apsolutno uništenje jednog materijalnog dobra. U najgorem slučaju, ostaje makar otpadni materijal, koji ima izvjesnu materijalnu vrijednost.Prema tome, MMŠ (PML) je ekonomska kategorija i predstavlja na određenom osiguranom objektu ili grupi objekata, koji čine rizike, onu najveću štetu, koju je po određenim iskustvima, stručnoj ocjeni i poznavanju tehničkih i tehnoloških specifičnosti pojedinih rizika moguće očekivati. Procjenom PML-a određen je limit do kojeg se proteže odgovornost reosiguravača.

Kao i u slučaju samopridržaja, pravilna procjena PML-a je izuzetno važna, jer potcijenjen ili precijenjen PML mogu da imaju posledice kao i kod iste greške u procjeni samopridržaja. PML se najčešće izražava u apsolutnim brojevima, ali može biti određen i u procentima.

Da bi spriječili manipulaciju osiguravača, reosiguravači obično u ugovor unose klauzulu o pogrešnoj procjeni PML-a, koja se kreće o priznanju greške, u procjeni od 50% pa do 200%, sve u zavisnosti od iskustva i povjerenja u cedenta.

13.6 Principi reosiguranja

Principi reosiguranja su: istovjetnost sudbina, samostalnost osiguravača u sopstvenim poslovima, prebijanje uzajamnih potraživanja, prenos finansijskog rezultata, arbitražno rešavanje sporova kao i obaveznost postojanja osigurljivog interesa, postojanje najvećeg povjerenja između ugovornih strana i obeštećujući karakter ugovora o reosiguranju.

13.7 Dokumenti u reosiguranju

13.7.1 Slip"Slip" je dokumenat koji primjenjuju posrednici u osiguranju i reosiguranju. Sadrži sve

bitne elemente za potrebu ocjene i težine rizika, odnosno prikazuje uslove po kojima se želi zaključiti ugovor reosiguranju. Zapravo, to je specifična ponuda za reosiguravajuće pokriće. U "Slipu" se tekst ugovora daje u skraćenom obliku, ali u dovoljnom obimu da bi se kasnije pojedini djelovi ugovora podrobnije, tj. detaljnije regulisali. Njime se utvrđuju uslovi i premije osiguranja, odnosno premijska stopa, kao i udio koji se prima u osiguranje, odnosno reosiguranje.

Nakon dogovora i potpisanog "slipa" između osiguranika i "lidera" (vodeći osiguravač, odnosno reosiguravač), posrednici u reosiguranju podnose "slip" kao ponudu ostalim potencijalnim osiguravačima koji, u zavisnosti od potreba, preuzimaju dio osiguranja, potpisuju ga i sve tako do potpunog pokrića osiguranog iznosa.

110

13.7.2 Potvrda o pokriću

Na osnovu elemenata iz "slipa" posrednici u osiguranju (brokeri) ispostavljaju tzv. "cover note", bilješku o pokriću na osnovu koje oni obavještavaju osiguranika da je pod dotičnim uslovima zaključeno osiguranje, odnosno reosiguranje, kao i o udjelu pojedinih osiguravača u njemu. "Cover note" je dokumenat kojim se u praksi potvrđuje da je osiguravač, odnosno reosiguravač (retrocesionar) prihvatio uslove iz "slipa" i da daje saglasnost na pokriće toga rizika.

13.7.3 Sertifikat o reosiguranjuSertifikat o reosiguranju tretira se kao ugovor, odnosno polisa reosiguranja, mada u

pravnom pogledu to nije. Uobičajeno se izdaje u slučaju fakultativnog reosiguranja pomorskog kaska, odgovornosti autoprevoznika radi dobijanja neophodnih dozvola za saobraćaj, itd. Sertifikat o reosiguranju (certificate of reinsurance) predstavlja skraćeni oblik ugovora o reosiguranju i sadrži istovjetne podatke kao i potvrda o pokriću. Sertifikat o reosiguranju u pravilu izdaje broker, uz prethodno pribavljenu saglasnost reosiguravača. Mnogo je ređi slučaj da sertifikat izdaje sam reosiguravač, ali je i to moguće.

13.7.4 BorderoU poslovima reosiguranja javljaju se privremeni, obračunski, definitivni i dopunski bordero.

Privremeni bordero. Prilikom zaključenja ugovora o ekscedentnom reosiguranju uobičajeno je da se reosiguravaču dostavi spisak rizika koji čine portfelj reosiguranika. Da li će privremeni bordero sadržati i podatak o godišnjoj premiji, kao i neke druge podatke, zavisi od specifične prakse i zahtjeva reosiguravača prilikom pregovora.

Obračunski bordero. Prilikom izvršavanja ugovora o ekscedentnom reosiguranju, reosiguravaču se dostavlja periodični obračun (u pravilu po isteku svakog kvartala) premija i šteta na reosiguranim rizicima. U tom smislu obračunska borderoa dijelimo na borderoe premije i borderoe šteta.

Bordero premije, pored podataka iz privremenog borderoa, sadrži i broj polise osiguranja, iznos premije i podjelu rizika na reosiguranika i reosiguravača, kao i sve ostale učesnike u disperziji rizika.

Bordero šteta predstavlja spisak svih rizika na kojima su se desili osigurani slučaj i štetna posledica, odnosno onih rizika na kojima je u proteklom periodu šteta djelimično ili u potpunosti isplaćena.

Definitivni bordero. Po isteku ugovorenog perioda, finansijsko i statističko praćenje neminovno zahtijeva sačinjavanje konačnog spiska svih rizika koji su bili pokriveni.

Dopunski bordero. Ovom vrstom borderoa obavještava se reosiguravač o svim poslovima iz privremenog borderoa koji nisu zaključeni, kao i o naknadnim izmjenama u reosiguranim rizicima, ali samo u slučajevima gdje se te izmjene odnose na iznos premije reosiguranja. Dopunska borderoa u sebi sadrže podatke o otkazima ugovora o osiguranju i povratu premija za određeni period.

111

13.8 Ugovor o reosiguranju

Ugovor o reosiguranju predstavlja trgovački pravni posao kojim se osiguravajuće društvo kao reosiguranik obavezuje da reosiguravaču plati premiju reosiguranja, dok se reosiguravač obavezuje da osiguravajućem društvu isplati dio štete koju je ono na osnovu ugovora o osiguranju platilo svom osiguraniku. Ugovor o reosiguranju, je po svojoj prirodi osiguravajući posao, u kojem reosiguravač uz ugovorene uslove preuzima u svoje pokriće dio obaveze osiguravača (cedenta) iz ugovora o osiguranju.Ugovori o reosiguranju se zaključuju najčešće na godinu dana, sa jasno preciziranim otkaznim rokom. Mogu biti zaključeni i na duži vremenski period, pa čak i na neodređeno vrijeme.

13.9 Vrste ugovora o reosiguranju

13.9.1 Vrste ugovora sa stanovišta masovnosti

13.9.1.1 Pojedinačni (fakultativni) ugovoriPojedinačni ugovori se danas najčešće primjenjuju kod pomorskog i avio kaska, kao i teških industrijskih rizika. Ako se radi o industrijskim rizicima, onda se fakultativni ugovori najčešće zaključuju, tek nakon što se dio tog rizika plasira putem nekog drugog ugovora.

Kod fakultativnih poslova svaki prihvaćen rizik tj. transakcija je pojedinačan ugovor o reosiguranju. Prihvat, osim ako nije drugačije naznačeno, traje dok traje polisa - normalno do jedne godine maksimalno, i ne obnavlja se automatski.

13.9.1.2 Okvirni (generalni) ugovoriOkvirni ugovor o reosiguranju obuhvata sve ugovore određene vrste osiguranja koje je osiguravač zaključio u određenom periodu. Ovakvi ugovori se danas najčešće i primjenjuju, pošto pružaju veću poslovnu sigurnost objema ugovornim stranama, a takođe je otklonjena opasnost izbora najopasnijih rizika, ali se, s druge strane, reosiguravaču eventualno nameću i neki drugi rizici, koje nebi primio u slučaju da nije zaključen okvirni ugovor.

13.9.2 Vrste ugovora sa stanovišta preuzetih obaveza reosiguravača

13.9.2.1 Proporcionalni ugovori o reosiguranju

13.9.2.1.1 Kvotni ugovori o reosiguranjuKvotnim ugovorima o reosiguranju, ugovori se unaprijed određen procenat svih rizika cjelokupnog portfelja jedne vrste osiguranja. Od svih zaključenih polisa u toj vrsti osiguranja reosigurava se podjednak procenat rizika, bez obzira da li se radi o rizicima koje po principima reosiguravajuće zaštite treba ili ne treba reosiguravati. Taj procenat rizika koji se reosigurava, naziva se kvota.Loša strana ovog ugovora je što osiguravač predaje u reosiguranje i rizike koje bi mogao da snosi i sam u sopstvenom samopridržaju.

13.9.2.1.2 Ekscedentni ugovori o reosiguranju

112

Ekscedentni ugovor, ili kako se ponegdje u literaturi naziva ugovor o reosiguranju viška rizika, odnosno reosiguranje ekscedenta svote.

Fakultativa

Ekscedetni ugovor

Pridržaj

Automatsko pokriće Fakultativa PridržajEkscedentni ugovori o reosiguranju su danas u nekim vrstama reosiguranja zbog svojih karakteristika gotovo nezamenljivi. Ono omogućava osiguravaču da se obezbijedi samo za suviše velike rizike koje je primio u osiguranje, a da zadrži one koje može sam da snosi.

13.9.2.1.3 Kvotno-ekscedentni ugovori o reosiguranjuOsnovna namjena ove vrste ugovora o reosiguranju jeste omogućavanje osiguravajućim društvima povećavanje učešća u pokriću rizika, odnosno povećavanje proporcije zadržanih rizika putem kvotnog reosiguranja, čime se faktički omogućava veće učešće osiguravača u ostvarenoj premiji osiguranja a viškovi rizika pokrivaju se dopunskim ekscedentnim reosiguranjem.

13.9.2.2 Neproporcionalni ugovori o reosiguranjuKarakteristika neproporcionalnih ugovora o reosiguranju, ogleda se u tome što reosiguravač visinu naknade iz reosiguranja određuje prema visini štete. Baš iz tih razloga se ova vrsta poslova naziva reosiguranje šteta.

U stručnoj terminologiji, smopridržaj osiguravača u slučaju neproporcionalnih ugovora o reosiguranju naziva se prioritet.

13.9.2.2.1 Ugovor o reosiguranju viška štetaNa osnovu ugovora o reosiguranju viška šteta, pokrivaju se sve štete koje prelaze prioritet (samopridržaj) osiguravača, a koje su nastale usled dejstva jednog štetnog događaja, bez obzira na to da li je rizik pokriven sa jednom ili sa više polisa.

Grafikon : Reosiguranje viška štete

Iznos štete Višak štete kojipo riziku nosi osiguravač

113

XL

Udio u šteti koji ima

osiguravač

Ovaj oblik ugovora često se primjenjuje u slučajevima kada je kumuliranje šteta izvjesno, kao što je to, npr., kod osiguranja od oluje, poplave kasko osiguranja motornih vozila, osiguranja robe u pomorskom prevozu i sl. Sem toga, reosiguranje šteta služi kao veoma korisna dopuna proporcionalnim ugovorima, štiteći reosiguravača od rizika koji ekscedentnim ili kvotnim ugovorima nisu pokriveni (samopridržaj reosiguravača, pogrešna procena PML-a i sl.).

114