NAPOMENA Imajući u vidu da pripremanje nastavnika podrazumijeva i čitanje stručne literature, a da školske biblioteke ne posjeduju adekvatnu stručnu literaturu autorica udžbenika vam stavlja na raspolaganje kompilacijske tekstove relevantne stručne literature. Zbog nedostatka vremena tekstovi nisu lektorisani, a s obzirom da su pisani na osnovu brojne starije i novije stručne literature postoji nedosljednost u pravopisnim i gramatičkim pravilima, ali i odstupanja od trenutno važećeg Pravopisa bosanskog jezika. Sadržaj koji se odnosi na historiju srednjovjekovne Bosne napisan je samo na osnovu Istorije srednjovjekovne Bosanske države Sime Ćirkovića. Zbog toga je potrebno konsultirati noviju literarturu o Crkvi bosanskoj, formiranju Bosanske države i Tvrkovom krunisanju.

2

SELDŽUČKO – BIZANTSKI ODNOSI U 13. STOLJEĆU

Prije osmanskih osvajanja Anadolija je pretežno pripadala Bizantskom carstvu, ali Mala Azija nije bila na stupnju privrednog i kulturnog razvitka kao evropski dio Carstva i nije bila potpuno urbanizirana i helenizirana. Područja pogodna za zemljoradnju gušće su naseljena, a seljaštvo se sastojalo uglavnom od Armenaca i doseljenih Slavena. Nakon bitke kod Manzikerta 1071. godine Malu Aziju su naselili Turkmeni. U drugoj polovini 12. stoljeća Država Velikih Seldžuka raspala se na međusobno sukobljene male kneževine. Država Velikih Seldžuka utemeljena je kada je abasidski halifa 1055. godine Togril-begu dodijelio titulu sultana. Poslije raspada Države Velikih Seldžuka oblikovao se i teritorijalni prostor anadolskih Seldžuka, na kojoj će princ Sulejman, dalji rođak Alp Arslana, osnovati državu u zapadnoj Anadoliji.U sedamdesetim godinama 12. stoljeća Sulejman je proširio svoj državni teritorij, ali se najprije sporazumio sa Bizantijom. Od Sulejmanove države postupno je nastao sultanat anadolskih Seldžuka, koji se najprije morao učvrstiti između Bizanta i Danišmendiske kneževine. Godine 1178. Seldžuci su uništili Danišmendisku kneževinu. Opasnost od Bizanta za maloazijske Seldžuke nestala je kada su križari u Četvrtom križarskom ratu zajedno sa Mlečanima 1204. godine osvojili Carigrad. Poslije pada Carigrada na bizantijskom tlu su obrazovane nove države. Križari su osnovali Latinsko Carstvo koje se sastojalo od niza manjih država. Latinsko carstvo sa svojim vazalnim državama obuhvatalo je Carigrad sa okolinom, Trakiju, sjeverozapadni dio Male Azije, Egejska ostrva, Solun, okolne oblasti Makedonije i Tesalije, Peleponez i Krit. Na jugoistočnoj obali Crnog mora nastalo je Trapezuntsko carstvo, a u zapadnoj Anadoliji Nikejsko carstvo. Prijestolnica Nikejskog carstva Nikeja postala je državni centar iz Carigrada potisnutih Bizantinaca. Nasuprot latinskom caru i patrijarhu u Carigradu, sada su u Nikeji postojali bizantijski car i patrijarh. Nikejsko carstvo je sem sa Latinskim carstvom moralo voditi borbu i sa Seldžučkim sultanatom. Prenos bizantijskog centra u Malu Aziju, onemogoćivši nadiranje Seldžuka prema maloazijskoj obali, zaoštrilo je seldžudžko bizanijtske odnose. Posredovanjem Mletačana sultanat Rum (Seldžudžki sultanat = Ikonijski sultanat) je 1209. godine zaključio tajni savez sa Latinskim carstvom, ali su u bici kod Antiohije poraženi od Bizantinaca. Godine 1214. Seldžuci su se umiješali u rat između trapezuntskog cara Aleksija Komnina i Latina na jednoj i nikejskog cara Teodora Laskarisa na drugoj strani. Seldžuci su zaposjeli Sinopu, potukli vojsku cara Aleksisa Komnina, zarobili ga, a zatim vratili na trapezuntski prijesto kao svog vazala. Otada je Trapezuntsko carstvo obuhvatalo samo uski pojas zemlje na jugoistočnoj obali Crnog mora. Odsječeno od ostalih bizantijskih zemalja u zapadnoj Maloj Aziji, seldžučkom Sinopom četvrt milenija živjelo je zasebnim životom i nije bitno uticalo na tok događaja. MONGOLSKA OSVAJANJA su uzdrmala čitavu istočnu Evropu i Prednju Aziju. Istočni susjed Nikejskog carstva, Seldžučki sultanat se morao obavezati na plaćanje danka mongolskom vladaru, kao i Trapezuntsko carstvo. Nikejsko carstvo je ostalo pošteđeno. Početkom šezdesetih godina 13. st. kada je država anadolskih Seldžuka privremeno bila podijeljena na dva dijela nastajali su prvi turkmenski emirati, naročito na zapadu. Centralna vlast nije mogla kontrolisati zapadna krajišta, a turkmenski vladari su se osamostalili.

3

Proces osamostaljivanja Turkmena predvodili su Karamani u jugozapadnoj Anadoliji, koji će se kasnije pretvoriti u opasnog protivnika Osmanlija. Godine 1227. Turkmeni su pod vođstvom Karamani Mehmet bega digli ustanak protiv Mongola. Ustanici su se samo željeli osloboditi teških nameta koje su morali davati Ilhanima, kako se nazivaju mongolski vladari Persije, i njihovom vazalu seldžučkom sultanu. Karamani Mehmet beg je na prijestolje postavio navodnog seldžučkog princa po imenu Cimri, pod imenu Giyasudin Siyavuš, a sam se zadovoljio položajem velikog vezira. Dotadašnji glavni grad anadolskih Seldžuka zauzeli su Turkmeni koji su podržavali Cimrija i Karamana. U sjevernom, južnom a posebno u zapadnom dijelu Seldžučke države nastale su prve nezavisne turkmenske kneževine. U ovim graničnim kneževinama begovi nisu bili samo poglavari i vojskovođe, već i vjerske vođe. Neprekidni pogranični sukobi sa Bizantincima značili su sa jedne strane mogućnost bogaćenja plijenom i proširenja područja, a s druge strane, borba protiv «nevjernika», džihad ili sveti rat bila je izraz njihove pobožnosti. Dok se Seldžučki sultanat oporavljao od provale Mongola, Nikejsko carstvo se širilo na ostale bizantijske zemlje i utiralo put obnovi bizantijske vlasti u Carigradu. Poslije smrti cara Teodora II Laskarisa 1258. na vlast u Nikejskom carstvu je došao Mihailo VIII Paleolog. Krunisanjem Mihajla VIII Paleologa i njegove supruge Teodore 1261. godine obnovljeno je Bizantijsko carstvo. Period nakon restauracije, odnosno nakon smrti Mihaila VIII Paleologa, obilježen je pritiskom na Bizantiju, sa Istoka Osmanlija, a sa Zapada Srba na Balkanu. Osmanski bejluk je nastao prilikom raspada države anadolskih Seldžuka početkom šezdesetih godina 13. stoljeća. Osmanljije su pripadale oguskom plemenu Kayi. Pripadnik tog plemena Sulejmanšah navodno je bio padišah, kralj kraljeva Mahana, mjesta blizu Merva (danas Mary u Turkmenskoj SSR). Kada su taj kraj opustošili Mongoli Čingiz hana (1221), Sulejman je sa svojim narodom pošao na zapad i stigao u istočnu Anadoliju. Kada su anadolski Seldžuci, poslije smrti Džingiz hana (1227), porazili vladara zapadne Persije Horezm šaha, Sulejman se uputio iz brdskog kraja prema plodnoj Mesopotamiji. Pri prijelazu preko Eufrata, blizu Alepa, oko 1231. godine, Sulejman se utopio. Druga predaje kaže da je Sullejman šah izgubio život na Eufratu vec prije, prilikom pohoda u Anadoliju. (Fus nota kod Matuza na str. 25. nije jasna. Prvi dio glasi: « Prema drugoj predaji, možda se nije ni vratio» Nije jasno odakle se nije vratio. Drugi dio glasi «Ona kaže da je Sulejman izgubio život na Eufratu vec prije, prilikom pohoda u Anadoliju.») Nakon njegove smrti njegova grupacija se raspala, jedna grupa se uputila u Siriju, a druga se vratila u Anadoliju. Jedan od četverice Sulejmanovih sinova Ertogrulu krenuo je sa malom skupinom u područje istočno od Erzuruma. Navodno je sultan Rumskog sultanata Alaeddin Kaikubad poglavaru Ertogrulu za zasluge u borbi protiv Mongola dodijelio nove ispaše kraj Soguta blizu Eskišehira. On je na taj način želio postići dva cilja: seldžučku državu osloboditi nemirnih Turkmena i stvoriti od Ertogrulovi ljudi tampon zonu prema Nikejskom carstvu. Ertogrul je bio i ostao poglavar u društvenom i etničkom pogledu jednog malog pastirskog plemena,koje je i tada nosilo ime Kayi. Vodio je miroljubivu politiku i vjerski fanatizam mu je bio potpuno nepoznat.

4

OSMANSKO-BIZANTSKI ODNOSI ZA VRIJEME OSMANA I NJEGOVOG SINA ORHANA (1281?-1360.)

Osman se rodio 1258. godine u Sogutu. Kad je došao na vlast imao je 23 godine. U

prvim godinama vladavine Osman je vodio miroljubivu poltiku i radio na ekonomskom jačanju zemlje. Neposredno susjedstvo sa Bizantom natjeralo ga je da vodi neprekidne pogranične sukobe sa Bizantincima. Osman i njegovi ratnici su uvidjeli da Bizantinci nisu nepobjedivi pa su i sami preduzimali kontranapade. Osman je stekao ugled kod suplemenika i dobio naslov gazija. Njegov ugled je naročito porastao kada se oženio sa kćerkom šejha Edebalia, starješine jedne zajednice derviša. Osmanovi suplemenici su se mogli u prvo vrijeme prehranjivati baveći se stočarstvom, ali kada je broj boraca porastao to nije bilo moguće. Ove okolnosti su ih upućivale na stjecanje plijena, te je rat tako postao trajnim izvorom prihoda. U ovo vrijeme Osmanlije nisu raspolagale nikakvim opsadnim napravama, pa su primjenjivali metod «spaljene zemlje». Za osmanska osvajanja u Maloj Aziji su nastale povoljne okolnosti poslije restauracije Bizantskog carstva 1261. godine, jer je reasturacija carstva oslabila bizantijsku odbrambenu snagu u Maloj Aziji. Ne samo što se državni centar pomakao sa istočne granice, već je i sva pažnja bizantijske vlade bila okrenuta prema Zapadu. Za odbranu Male Azije nije postojalo ni vojnih ni finansijskih sredstava. Već oko 1300. godine čitava Mala Azija nalazila se pod turskom vlašću. Očuvale su se samo neke tvrđave kao: Nikeja, Nikomedija, Bursa, Herakleja, Smirna. Staru Bitiniju je držao Osman, rodonačelnik osmanske dinastije, koja će vremenom ujediniti sva turska plemena i pokoriti i Bizantiju i južnoslavenske zemlje. Osman je oko 1301. godine preduzeo opsadu Nikeje, nekadašnje bizantijske prijestolnice. U ljeto 1301, godine Osman je kod Bafeona porazio bizantijsku najamničku vojsku. Ova pobjeda nad bizantijskom vojskom proslavila je Osmana i privukla sve gazije iz svih krajeva Anadolije pod njegovu zastavu. Sve gazije koje su stale pod Osmanovu zastavu uzele su ime svog vođe i postali poznati pod imenom Osmanlije.

S jačanjem Osmanovog ugleda rastao je ugled i njegovog bejluka. Zbog brojnih uspjeha u ratu sa Bizantincima, 1299. godine tadašnji rumski sultan Keykubad, koji je bio Osmanov vrhovni gospodar, u znak zahvalnosti poslao je svom vazalu: zastavu sa polumjesecom, konjski tug i doboš, koji su predstavljali simbol nezavisnosti, ali je Osman i dalje priznavao vrhovnu vlast Keykubada. Zato je 1299. godina uzeta za zvaničnu godinu nezavisnosti osmanske države. Godine 1307, dinastija rumskih Seldžuka se ugasila, a osmanska država je postala potpuno samostalna.

Osnovni stubovi osmanske države su bili: gazijstvo, ahizam i dervištvo. Politika Osmana se zasnivala na jagmi i mudari (politika lažnog prijteljstva), koja će doći do izražaja naročito za vrijeme Orhanove vladavine. Ovakva politika i ove osnove činile su temelj osmanske države. U zadnjoj deceniji vladavine Orhana, razvija se obavještajna služba. Svjestan da samo vojnom silom neće pobijediti, Osmanlije šalju obučene ljude na strane dvorove da prikupljaju informacije, koje su im bile potrebne za buduća osvajanja. Osman je 1317. godine, kada je imao gotovo 60 godina, prenio vrhovnu vlast na svog sina Orhana. Šestog aprila 1326. godine, Orhan je zauzeo važan bizantijski grad Bursu, gdje će prenijeti i svoju prijestolnicu i sahraniti svog oca, koji je umro dvije godine ranije. Od ovog događaja Osmanlije su u odnosima sa Bizantincima koriste taktiku miješanja u njihove unutrašnje sukobe i podržavanja pobuna protiv njih, šaljući najamničku vojsku u Carigrad u službu hrišćana.

5

Za vrijeme Orhana osvojena su dva važna bizantska grada Nikeja 1331. i Nikomedija 1337. godine. Istovremeno sa operacijama protiv bizantijskih teritorija Orhan je počeo sa pripajanjem susjednih anadolskih emirata. Prvi na redu je bio emirat Karesi, zapadno od osmanskog emirata. Značaj osvajanja ove kneževine (1345.) je u tome što su pripajanjem ovog teritorija Osmanlije dobile pristup Egejskom moru. Od Evrope ih je dijelilo samo još u bizantijskim rukama područje Dardanela. Osmanlije su počele napadati s mora i evropske obale Carstva, mada su napadi imali zasada samo pljačkaški karakter, oni su nagovještavali nove velike opasnosti. . Unutrašnja nesloga u Bizantu omogućila je Orhanu da se umiješa u unutrašnje poslove Bizantskog carstva. Poslije smrti bizantijskog cara Andronika III Paleologa 1341. godine, počela je borba za vlast između Jovana VI Kantkuzena i Jovana V Paleologa. Kantakuzen je zatražio pomoć od Orhana i zhvaljujući njemu zauzeo je bizantski tron 1347. godine. Pošto je Kantakuzen u Orhanu našao moćnog saveznika dao mu je za ženu čak svoju kćer Teodoru. Inače, Bizantinci ni najveće hrišćanske vladare nisu smatrali dostojnim braka sa bizantijskim princezama, a sada se bizantijska princeza pojavila u haremu osmanskog sultana (1346.). Prema sporazumu Kantakuzen je trebao da sam upravlja deset godina, zatim bi dijelio vlast sa legitimnim carem Jovanom V. Njega je Kantakuzen oženio svojom kćerkom Jelenom.

Sada je Ivan Kanatakuzen primio carsku krunu iz ruku carigradskog patrijarha, jer je punu pravnu važnost imalo samo krunisanje obavljeno u prijestolnici od strane carigradskog patrijarha. Godine 1349, kralj Srbije, Stefan Dušan (1331-1355) zauzeo je Solun koji se nalazio pod bizantijskom vlašću. Kantakuzen je pozvao u pomoć svog zeta Orhana, koji je poslao svog sina Sulejmana sa 20 000 vojnika. Uz pomoć bizantijske flote Sulejman je oslobodio Solun i vratio ga Bizantincima. Nakon toga Jovan V Paleolog se povezao sa Srbima i Bugarima protiv Kantakuzena, koji ga je potukao uz pomoć Orhanovog sina Sulejmana u Dimotici 1352. godine. (D. Kiciks, Osmanlijsko carstvo, str. 30)

Kicikis, Matuz i Inaldžik na isti način pišu o ovom događaju. Sva trojica spominju da je Kantakuzen pozvao u pomoć svog zeta Orhana, koji je poslao svog sina Sulejmana sa 20 000 vojnika. Ostrogorski ne spominje učešće osmanske vojske, pod zapovjedništvom Orhanovog sina Sulejmana, u ovom događaju.

JOVAN V PALEOLOG (1354 – 1391) Kicikis navodi da je Kantakuzen, da bi se odužio svom zetu Orhanu, ustupio mu

utvrđenje Cimpe (Ćimpe), na evropskoj obali Dardanela, u blizini poluostrva Galipolja. Međutim, Matuz i Inaldžik navode da je Cimpe (kod Matuza Ćimenlik) Sulejman-paša osvojio 1353. godine. Inaldžik navodi i to da je Sulejman odbio ponovljene Kantakuzenove zahtjeve da evakuiše tvrđavu već je počeo da pojačava ovaj mostobran novim trupama iz Anadolije. Ova Inaldžikova trdanja dovodi u sumnju Kicikisovu tvrdnju da je Kantakuzen poklonio Orhanu Ćimpe i ukazuje na to da je osmanska pomoć bila mač sa dvije oštrice.

Naredne, 1354. godine, Osmanlije su zauzele Galipolje. Gubitak Galipolja izazvao je zabrinutost kod Bizantinaca iz strateških razloga: moreuz Dardaneli predstavljao je sigurnu odbranu Carigrada. Prelaskom Osmanlija preko Dardanela bizantijska prijestolnica je dovedena u opasnost. Sa rimske tačke gledišta sve je bilo drugačije. Carigrad nije posmatran kao centar, već kao periferija i kao odstupnica na samom kraju hrišćanske Evrope, koja ih je štitila os muslimanske opasnosti.

Godine 1364. Amadeo Savojski je krenuo u križarski pohod i preoteo Osmanlijama Galipolje 1366. godine i nekoliko gradova na Crnom moru – time su Osmanlije izgubile i sve posjede na evropskom kontinentu. Tek poslije deset godina Osmanlije su povratile Galipolje, to znači poslije bitke na Marici. To znači da su i Jedrene konačno osvojene oko 1371. godine).

6

Iste te godine, 1354, Ivan Kantakuzen je primoran da napusti bizantijski prijesto, a na vlast je došao Jovan V Paleolog. Da bi otklonio opasnost, koja je prijetila Bizantskom carstvu, Jovan V je pokušao pregovarati sa Rimom o crkvenoj uniji kako bi od katoličkog Zapada dobio finansijsku i vojnu pomoć za borbu protiv Osmanlija. Međutim, u Bizantiji je postojao otpor prema uniji istočne i zapadne Crkve, i kod naroda i kod Crkve. GODINE 1360. UMRO JE ORHAN (J.Matuz, Osmansko carstvo, str. 28) Međutim, Halil Inaldžik u genealogiji osmanske dinastije na kraju svoje knjige «Osmansko carstvo» navodi da je Orhan vladao od 1326. do 1362. godine. Dalje, u kronologiji naveo je da je Orhan umro 1362. godine i da na prijestolje dolazi Murat I. Matuz i Inaldžik se slažu da je Osman umro 1326. godine. Matuz navodi i podatak da je Osman imao gotovo 60 godina kada je 1317. godine prenio vrhovnu komandu na svog sina Orhana. Georgije Ostrogorski u svojoj knjizi «Istorija Vizantije», isto kao Inaldžik, za početak vladavine Murata I uzima 1362. godinu. Ako se uzme da je tačan podatak, koji navodi Matuz da je Orhan umro 1360. godine i podatak Inaldžika i Ostrogorskog o ustoličenju Murata I 1362. godine ostaje nejasan period 1360-!362. godina. VRIJEME VLADAVINE SULTANA MURATA I I BAJAZITA I (1362-1402. GODINA) Za vrijeme sultana Murata I odigrali su se najsudbonosniji događaji. Godine 1361. preme Matuzu i Inaldžiku, a 1362. godine prema Ostrogorskom, Osmanlije su zauzele bizantijski grad Jedrene, gdje će 1365. godine sultan Murat I prenijeti svoje sjedište iz strateških razloga iz Burse. Bursa je bila sjedište sultana od njenog osvajanja 1326. godine Osmanlije su zajedno sa osvajanjem evropskih teritorija Bizantije vršile sistematsku kolonizaciju, učvršćujući na taj način svoju vlast u novoosvojenoj teritoriji. Bizantijski car je uzalud putovao u Rim i molio pomoć, jer se ostalo pri rimskoj tezi: prvo unija, pa onda pomoć. Bizantiji čak nije donijelo olakšanje raspad Srpskog carstva, poslije smrti cara Dušana 1355. godine, jer je Bizantija bila tako slaba da nije mogla izvući nikakvu korist iz sloma Srpskog carstva i nije ni pokušala vratiti svoje nekadašnje teritorije.

Prema Matuzu, Bizant je od osvajanja Jedrena 1361. godine plaćao sultanu danak, a zauzvrat su Osmanlije grad snabdijevale žitaricama. Međutim, prema Ostrogorskom Bizantija se je poslije Maričke bitke (1371.) dospjela u vazalnu ovisnost od Osmanskog carstva i obavezala se da mu plaća danak i daje vojnu pomoć. U bici na rijeci Marici 26. septembra 1371. godine Osmanlije su porazile vojsku despota Jovana Ugllješe, koji je vladao u istočnom dijelu Makedonije, i njegovog brata kralja Vukašina koji je vladao u zapadnom dijelu Makedonije. U ovoj bici oba brata su poginula. Ovim porazom makedonske zemlje su izgubile nezavisnost, a lokalni vladari.među kojima i Vukašinov sin Kraljević Marko, morali su priznati vrhovnu vlast osmanskog sultana. Od ovih događaja može se pratiti proces osvajanja Srbije, koji će se završiti osvajanjem Smedereva 1459. godine. Od Maričke bitke (1371. godine) pa do Kosovske bitke 1389. godine Osmanlije nisu preduzimale ozbiljnije vojne akcije protiv srpskih zemalja. Nakon osmanskog poraza u bici sa bosanskom vojskom kod Bileće 1388. godine, Murat I je krenuo u veliki pohod protiv Srbije sa svoja dva sina Bajazitom i Jakupom. S druge strane osmanska opasnost zbližavala je kneza Lazara Hrebljanovića sa bosanskim kraljem Tvrtkom, koji ga je vojnički pomagao, a od srpski feudalaca koji su pomagali Lazara bio je značajan samo Vuk Branković.

7

Bitka na Kosovu polju se odigrala se 15. juna (ili 28. juna) 1389. godine. U ovoj bici je ubijen i sam sultan Murat I, ali je sultansku vlast na vrijeme preuzeo njegov sin Bajazit. Iako Bizantija nije učestvovala u ovim bitkama one su za njenu sudbinu imale dalekosežne posljedice. U ovo vrijeme u Bizantiji se vodila bitka za prijestolje između Jovana V Paleologa i njegovih sinova (Manojla i Andronika IV). Borba je završena tako što je u Carigradu vladao Jovan V, gradove na Mramornom moru držao je njegov sin Andronik IV, više zavisan od sultana nego od svog oca, Manojlo II je preuzeo vlast u Solunu, a u Moreji je od 1382. vladao kao despot od Mistre, treći Jovanov sin Teodor I. Manojlo II i Teodor I su se suprotstavili Osmanlijama. Manojlo I se poslije poraza Srbije 1371. dokopao Sera, ugrozivši tako osmansko napredovanje. Nakon Kosovske bitke Srbija je postala vazalna država Osmanskog carstva. Oblast Vuka Brankovića postala je vojna baza, odakle su polazile akcije prema Srbiji, Bosni i Zeti. Lazareva udovica i njegov maloljetni sin Stefan prihvatili su vazalni položaj, jer im je na sjevernoj granici prijetila opasnost od ugarskog kralja Sigismunda i zbog unutrašnjih sukoba.

Prihvatajući vazalni položaj Srbija se obavezala da šalje vojsku u osmanske vojne pohode. Uz tu obavezu nametnut joj je i godišnji tribut od 40 000 dukata. Osim toga,osmanska vojska je ušla u tvrđavu Golubac na Dunavu, čime su sebi osigurali put u Ugarsku. Godine 1376. Andronik IV je uz pomoć Murata I zbacio s vlasti Manojla II, a zauzvrat im je ustupio Galipolje. Poslije zauzeća Galipolja Murat I se okrenuo Anadoliji i zauzeo neke gradove. BAJAZIT I Pri stupanju na prijesto Bajazit je dao pogubiti svog brata Jakupa, čime je uvedena praksa koja se u Osmanskom carstvu održala do 17. st. Običaj je ukinuo sultan Ahmed I (1609-1617). U periodu 1391-1392. godine uspio je pripojiti emirate: Aydin, Hamit, Menteše i Germijan (zapadna Anadolija). Dok je on osvajao u Maloj Aziji novi bizantijski car Manojlo II Paleolog (1391 – 1425) je zaposjeo Solun i dijelove Makedonije. U isto vrijeme Vlaška i Bosna stupaju u savez sa ugarskim kraljem i zaposjedaju područja južno od Dunava i cijelu Dobrudžu. Suočen s tom opasnošću Bajazit I napušta Anadoliju i vraća oduzete teritorije u jugoistočnoj Evropi. Godine 1393. osmanskoj državi je pripojena Bugarska, a Vlaška je 1394. dospjela u vazalni položaj prema sultanu. Godine 1396. ugarski kralj i kasnije njemački car Sigismund Luksemburški organizirao je krstaški rat protiv Osmanlija. U bici kod Nikopolja njegova vojska je doživjela potpuni poraz. Od ove bitke mogu se pratiti osmansko-ugarski odnosi pa sve do Mohačke bitke 1526. godine kada Ugarska nestaje sa historijske pozornice. Do kraja 1390. godine Bajazit je zauzeo: zapadnu obalu Male Azije, osim Smirne koja je ostala u rukama Vitezova sa Rodosa. Od pobjede kod Nikopolja Osmanska država je dobila status carstava na međunarodnom planu, a osmanskom sultanu priznat status cara. Tadašnji halifa u Kairu al – Mutawakil II titulisao ja Bajazita I sultanom Rumske zemlje. Karamani su iskoristili sultanovu zauzetost u Evropi da bi zauzeli Ankaru., ali su pretrpjeli poraz. Nakon toga njihova država se raspala, dok je Osmanlijama pripao emirat Eretna. Međutim, tek što je eliminisana «karamanska opasnost», na Istoku se pojavio mnogo opasniji neprijatelj - Timur. Timurovo carstvo je već imalo status velike sile. Obuhvatalo je Transoksaniju, Turkestan, Horezm, cijelu Perziju, Gruziju, Armeniju i sjevernu Indiju. On je raspolagao višestrukom vojnom moći i privrednim potencijalom. Bajazit je sasvim pogrešno procijenio odnos snaga. Zemlja Osmanlija je bila velika i solidno iznutra organizovana, ali to je bila samo teritorijalna veličina.

8

Kad je Bajazit zaposjeo Erzindžan sukobio se sa Timurom, što je iz temelja uzdrmalo osmansku državu. Zbog tog sukoba Bajazit I je morao prekinuti opsadu Carigrada i sklopiti mir sa carem Manojlom II Paleologom, kojim se Bizant obavezao na plaćanje danka. Međutim, poraz Osmanlija u bici sa Timurovom vojskom kod Angore, produžio je Bizantiji život za pola vijeka. U ovoj bici i sam sultan Bajazit I je zarobljen, a sljedeće 1403. godine umro je u zarobljeništvu. Iste te godine Timur je napustio Anadoliju i uputio se prema Istoku.

I N T E R R E G N U M (1402-1413)

Nakon poraza kod Angore 1402. godine osmanski posjedi u Anadoliji su se raspali na bejluke, jer je Timur vratio zemlje nekadašnjim begovima, koje su Osmanlije razvlastile. I trojici Bajazitovih sinova Timur je dodijelio nasljeđe: Sulejman je dobio evropske posjede, Isa posjede posjede oko Burse, a Mehmet središnju Anadoliju s Amasyom i Tokatom. Nakon Timurovog odlaska 1403. godine izbili su sukobi među novonastalim državicama, u koje su se upleli osmanski prinčevi. Najstariji Bajazitov sin Sulejman, koji je dobio evropske posjede, vodeći borbu protiv svoje braće sklopio je ugovor sa Bizantijom, despotom Stefanom Lazarevićem. (Stefan Lazarević je dobio titulu despota od cara Jovana VII poslije Angorske bitke 1402. godine.) Od tog vremena pa sve do svoje propasti 1459. godine Srbija se naziva despotovinom, kojoj je 1421. godine pripojena i Zeta, poslije smrti posljednjeg Balšića-Balše III) i pomorskim silama, Mlecima, Đenovom i Rodosom. Bizantija se oslobodila vazalne ovisnosti prema Osmanlijama i prestala da plaća danak. Ponovo je dobila Solun s okolnom oblašću i gradove na Mramornom moru. Posljedica Sulejmanove politike je bilo to da se Bizantija umiješala u unutrašnje borbe između pretendenata na osmanski prijesto. Sulejman je iskoristio sukob Mehmeta i Ise da svoju državu proširi na područja zapadne i srednje Anadolije, u njegov su posjed ušle Bursa i Ankara. Iako ga je Sulejman podržavao, nakon nekoliko poraza Isa se 1405. godine zauvijek povukao, a Mehmet, kasniji sultan Mehmet I priključio je svojoj državi emirate Saruhan, Menteše, Aydin i Tekke. Tada se nenadano umiješao brat Musa, koji je pri podjeli očeva nasljeđa ostao praznih ruku. Musa je zajedno sa ocem pao u Timurovo zarobljeništvo. Poslije njegove smrti oslobođen je te se mogao vratiti u Anadoliju. Musa je 1410. godine uspio potući Suleymana koji je uskoro umro. Musa je bio odan ekstremnom obliku sufizma sa sviješću gazije koja je prerasla u opsjednutost.. Takav njegov duhovni stav se ispoljavao u surovom ugnjetavanju evropskih posjeda, pri čemu je uslijedilo pravo pustošenje Srbije. Bizantiji je ponovo zaprijetila opasnost, jer se Musa žestoko obračunavao sa Sulejmanovim saveznicima pa je čak Carigrad opsjeo, te mu povećao godišnji danak. Caru Manojlu II preostalo je samo da traži pomoć Mehmeta, koji je – siguran u pomoć bazileja i Srba protiv Muse rado prihvatio tu priliku da pod svojom vladavinom iznova ujedini osmansku državu. Osmanski su se prinčevi sukobili 1413. godine (blizu Samokova, 50 km južno od Sofije), što je završilo potpunim porazom Muse.

9

MEHMET I(1413-1421.)

Mehmet I se držao sporazuma sa bizantijskim carem i posvetio svoje snage prije svega unutrašnjoj obnovi svoje razorene države. Za vrijeme njegove vladavine osmansko-bizantijski odnosi su ostali nepomućeni. Ali, predah koji je sudbina pružila Bizantiji završio se smrću sultana Mehmeta I i stupanjem na prijesto njegovog sina MURATA.

OSMANSKA OSVAJANJA ZA VRIJEME SULTANA MURATA I (1421-1451. GODINE )

Nakon smrti sultana Mehmeta I pojavila se jedna ličnost, kojeg je historiografija nazvala Mustafa Lažni. On se izdavao za sina sultana Bajazita I i nastupao kao pretendent na osmansko prijestolje. Kao znak svog vladarskog dostojanstva, on je 1419. godine dao kovati novac u Jedrenima. Mustafa nije težio vlasti nad cijelim Carstvom, nego samo zapadnim dijelom. Bizant je podržavao Mustafu, jer mu je odgovaralo Mustafino zahtjevanje polovine Carstava nadajući da će tako olakšati svoju poziciju. Mustafine oružane snage, koje su se pretežno sastojale od Azapa (u početku neredovnog odreda) nisu bile dorasle regularnoj armiji osmanske centralne vlasti. Kada je Mustafa 1422. krenuo na Bursu pretrpio je potpuni poraz, zarobljen je i po Muratovom nalogu obješen. Čim je spriječen Mustafin pokušaj podjele Carstva, sultan Murat II se okrenuo protiv Bizanta. Da bi dobio na vremenu Bizant je, kao novog pretendenta na osmansko prijestolje, kao protukandindata Muratu II, ovaj put istakao sultanovog brata, koji se također zvao Mustafa. Njega historiografija, radi razlikovanja, označava kao «malog» Mustafu Međutim, ni ova bizantijska intriga nije uspjela: Mustafa je prvo pobijeđen, a zatim pogubljen. U proljeće 1423. godine Osmanlije su upale u južnu Grčku, srušili bedem Heksamilion na Korintskoj obali i opustošili Moreju. Bizantska vlada je uspjela sklopiti mir sa Muratom II 1424 godine, kojim se Bizantija ponovo obavezala na plaćanje danaka. Na taj način Bizantija se vratila u vazalni odnos kojega se privemeno bila oslobodila poslije Angorske bitke. Ništa više nije moglo sada da je spasi te potčinjenosti u kojoj će ostati do konačne propasti 1453. godine. Jedina država od koje je Bizant mogao očekivati pomoć, jer se širenjem osmanske države opasnost približavala njenim granicama bila je Ugarska. Ali, tadašnji njemačko-ugarski kralj Sigismund Luksemburški, zbog sukuba sa husitima nastojao održati mir sa Osmanlijama OSMANSKO CARSTVO I VENECIJA Do Murata II veze Venecije sa Osmanskim carstvom su bile prijateljske. Venecija je bila otkupila od Bizantije Solun, kojeg je Bizantija bila zauzela 1402. godine (J. Matuz, Osmansko carstvo, str.40). Prema Ostrogorskom, do 1423 u Solunu je vladao manojlov treći sin despot Andronik. On je smatrajući situaciju beznadežnom, zbog osmanskog pritiska, 1423. godine grad predao Mlecima. Mletačka republika se obavezala da će poštovati prava i običaje građana i preuzela na sebe ishranu i odbranu grada. Ovaj postupak Venecije je izazvao reakciju sultana, koji je Solun smatrao svojim plijenom. Osmanlije su počele graditi svoju flotu, te su nakon nekoliko čarki, na juriš zauzeli Solun, zatim su zauzeli Janjinu u Epiru i dio Albanije. Venecija je morala 1432. godine prihvatiti mir s kojim je izgubila Solun, a Osmanlijama je otvorio pristup na Jadran.

10

OSMANSKO-UGARSKI ODNOSI I KONAČNO OSVAJANJE SRBIJE

Za Osmanlije je bila mnogo opasnija Ugarska, s kojom su se ponovo sukobili kada je car Sigismund 1426-1427. godine od srpskog despota uzeo na čuvanje više utvrđenih gradova, koje Srbi nisu više mogli braniti od Osmanlija. Od tih odbrambenih tačaka bio je najznačajniji utvđeni grad Beograd. Srpski despot Đurađ Branković je čak svoju šesnaestogodišnju kćerku Maru dao sultanu Muratu II želeći kupiti njegovu naklonost. Godine 1437. u sedamdesetoj godini života umro je car Sigismund Luksemburški, a na ugarski prijesto je došao kralj Albreht, koji je krunisan u Beogradu 1438. godine. Promjenu na ugarskom prijestolju su iskoristile Osmanlije za iznenadni napad na Ugarsku i Srbiju. Tim vojnom pohodom, u kojem je učestvovao i vlaški knez Vlad Drakul kao sultanov vazal, Murat II je uspio osvojiti Ravanicu i dva važna utvrđenja Borač i Ostrovicu. Nakon osmanskog osvajanja Smedereva 1439. godine, u oktobru iste godine umro je kralj Albreht, a na ugarski prijesto je došao petnaestogodišnji poljski kralj Vladislav (Ladislav) III iz litavske dinastije Jagelonaca. Mladi kralj je odbranu granica povjerio vojvodama Erdelja Janjošu Hunjadiju (Rumunskog porijekla. U narodnim pjesmama poznat pod imenom Sibinjanin Janko.) i Nikoli Ujlakiju, koji će hrišćanski svijet ispuniti nadom da će Osmanlije biti potisnute. Kada je vijest o Hunjadijevoj pobjedi stigla na dvor ugarskog kralja u Budimu, upravo se tamo nalazilo poslanstvo Murata II, koje je u njegovo ime zahtijevalo predaju najvažnije odbrambene tačke, utvrđenog grada Beograda. Franc Babinger smatra otvorenim pitanjem da je to bila stvarna svrha sultanovog poslanstva, već je, možda, poslato da pouzdanije nego žbiri (špijuni), koji su bili rasuti po cijeloj jugoistočnoj Evropi ispita političke prilike u Ugarskoj. Hunjadijeve pobjede su podstakle papu Evgenija IV da organizira krstaški rat protiv Osmanlija. Međutim, većina vladara Zapada prema papinim pozivima na sveti rat pokazivala je gotovo ravnodušnost. Samo su Poljska i Vlaška predstavljale izuzetke, time što su opremile konjicu i pješadiju. Dakle, ovaj papin krstaški rat protiv Osmanlija dobio je podršku samo ondje gdje je opasnost bila očigledna. Dok je Murat II ratovao u Maloj Aziji s emirom Karamanije, krstaška vojska pod vođstvom mladog kralja Poljske i Ugarske Vladislava III, Janjoša Hunjadija i despota Đurđa Brankovića, koji je bio izgubio svoju zemlju, početkom oktobra 1443. godine je prešla Dunav kod Smedereva. Nakon pobjede kod Niša, nad vojskom osmanskog namjesnika Rumelije, Hunjadijeva vojska je prodrla u Bugarsku, zauzela Sofiju i krenula prema Trakiji. Međutim, strašni mrazevi su natjerali krstašku vojsku na povlačenje, pri kojem su početkom januara 1444. godine ponovo Osmanlijama nanijeli težak poraz. Izgledalo je da se sreća okrenula. Osmanlije su se odjednom našle u defanzivi na više strana. U Albaniji, koja je nedavno osvojena širio se ustanak pod vođstvom Skender-bega čije je pravo ime bilo George Kastriot, albanskog princa odgojenog na osmanskom dvoru. Karamanski knez Ibrahim-beg (1423-1464), koji je bio oženjen sestrom Murata II, iskoristili su nepovoljan trenutak za Osmanlije na evropskom frontu da se oslobodi osmanske hegemonije. Ovaj pokušaj Karamanskog kneza, za kojeg Babinger smatra da je bio u svezu sa Zapadom, završio se neuspjehom.

11

Kod izmjenjene situacije, Murat II se nastojao nagoditi sa svojim protivnicima. U junu 1444. godine u Segedinu sklopljen je mir sa Ugarskom, kojim je znatno ograničena osmanska moć na Balkanu, a balkanskim zemljama je dat predah od deset godina. Iste te godine je iz neobjašnjivih razloga Murat II abdicirao u korist svog dvanaestogodišnjeg sina Mehmeta, koji je kasnije prozvan Osvajač. Kada su Ugri na poticaj pape prekršili zaključeni mir, Murat je ponovo preuzeo vlast i svome ugarskom protivniku kraj Varne zadao težak poraz 10. novembra 1444. godine. Krstaška vojska je uništena, a i sam kralj Vladislav je poginuo. Katastrofa je bila teža nego kod Nikopolja prije pola vijeka, jer je time propao posljednji pokušaj zajedničke akcije protiv Osmanlija. Murat je nakon bitka kod Varne ponovo abdicirao, ali je morao još jednom preuzeti vlast, kada su janjičari 1445. godine digli ustanak. Godinu dana kasnije potčinio je despota Moreje (u to vrijeme grčki se poluotok Peleponez zvao Moreja) Konstantina Paleologa, koji je nekoliko godina kasnije, na sultanov poticaj, trebao postati posljednji bizantski car. Godine 1448. Janjoš Hunjadi je ponovo pokušao potisnuti Osmanlije iz Evrope, ali je i taj pokušaj propao jer je Hunjadijeva vojska pretrpjela težak poraz na Kosovu polju (Ovdje je riječ o drugoj bici na Kosovu polju. Prva se dogodila 1389. godine za vladavine sultana Murata I).

IZGRADNJA DRŽAVNOG APARATA I VOJNE ORGANIZACIJE Osnovne smjernice oblikovanja unutrašnje strukture osmanske državae postavljene su za vrijeme Osmanove vladavine(1281?-1326.). Osman je dao da se njegovo ime spominje u hutbi (propovijedi) petkom; tako je istakao pretenziju da bude priznat kao suvereni vladar, jer je upravo spomen vladara u propovijedi – uz pravo kovanja novca - prema islamskom pravnom shvatanju bio bitan izraz suvereniteta. Sve do sredine 14. stoljeća Osmanlije su, kao i ostali anadolski emiri, plaćali poreze mongolskim vrhovnim vladarima. U toku svoje vladavine Osman se potpuno oslobdio utjecaja rum-seldžučkih marionetskih sultana. Korijeni osmanskog feudlizma, čija je glavna karakteristika timarsko-spahijski sistem, dopiru do vremena vladavine Osmana. On je nakon, osvajanja novih teritorija, dijelio velike posjede rođacima ili vojnim stariješinama, a gazije nagrađivao prema zaslugama. Sa stvaranjem čvrste teritorije pljačkaški upadi u neprijateljska područja su zamijenjena odbranom teritorije. Za potrebe odbrane osvojenih teritorija Osman je stvorio stajaću, profesionalnu vojsku, koja je zamijenila plemensko ratništvo. Upravo je Osman-koji se otada zvao emirom - ustanovio položaj vrhovnog zapovjednika vojske, beglerbega. Uz beglerbega Osman je postavio jednog kadiju te beglerbegu podređenog vojnog stariješinu (subašu) koji je u miru, uz vojne zadatke, obavljao policijske poslove. Naredbe i odluke su se izricale i prenosile usmenim putem Pritužbe su se vrlo često upućivale vladaru osobno, pri čemu je on sam presuđivao. Orhan je otišao dalje u procesu izgradnje državnog aparata. Osim propovijedi prakticirao je i drugo islamsko ispoljavanje suvereniteta - nakon zauzeća Burse(1326.) počeo je kovati novac u vlastito ime. Među Osmalijama prvi se proglasio sultanom, mada je njegov čin bio uzurpatorski, jer mu taj naslov nije dodijelio halifa. S obzirom na veličinu koju je zemlja Osmanlija dosegla, vladar se više nije mogao baviti svim državnim poslovima. Iz tih razloga imenovan je jedan vezir. Ta funkcija je povjerena teologu Alaeddin-paši. Poslije njegove smrti 1333.(?) g. preuzeo je tu dužnost Orhanov sin Sulejman-paša (1333?-1357).

12

Vezir je isprva imao samo savjetodavnu ulogu i nije se smio miješati u vojne poslove. Kad je Sulejman-paša poginuo (1359), njegov položaj i sve kompetencije je dobio Lala Šahin-paša koji je bio vaspitač princa Murata I i zato je nosio naslov lala. Osvojene teritorije pretvarane su u u snadžake, na čijem čelu su se nalazili vojni namjesnici - sandžakbegovi, koji su od sultana dobivali «sandžake» zastave, kao simbol svoje vlasti. Za vrijeme sultana Murata I (1362.-1389.) izvršene su znatne izmjene u organizaciji vrhovne državane uprave i sudstva; osnovani su novi vojnički i poluvojnički redovi i donesene neke uredbe u odnosu na tmarski sistem. Prva nova ustanova u osmanskoj državi bila je ustanova beglerbega (beg nad begovima). Tu ustanovu su Osmanlije preuzele od Seldžuka (H.Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 21). Matuz navodi da je ustanovu beglerbega, u svojstvu vrhovnog vojnog zapovjednika, ustanovio Osman. Druga nova ustanova je ustanova kazaskera, vrhovnog vojnog sudije, stariješina cjelokupnog sudstava, vjerskih i prosvjetnih organa. Prvim kazaskerom imenovan je kadija Burse Čandarli Kara Halil, kasnije veliki vezir. Kadija Bruse bio je dotada najviša sudska funkcija. Dok se dotad pri donošenju presuda primjenjivao samo šerijat i, ponekad običajno pravo (orf), sada se za slučajeve za koje nije bilo šerijatskih odredaba donose «svjetovni zakoni» (kanuni). Osmanski kanun se svodio na fermane. Sačinjava ga niz ukaza koje su donosili pojeduni sultani, a svaki novi vladar je po svom ustoličenju morao da ih potvrđuje. Osnovni i nepromjenjivi zakon je šerijat, a svaki ferman je sadržavao frazu da je usaglašen sa šerijatom i ranije ustanovljenim fermanom. Postoje tri kategorije kanuna. U prvu grupu spadaju dekreti sa karakterom zakona koje je izdavao sultan u specifičnim situacijama. Drugo mjesto zauzimaju dekreti koji se odnose na neku posebnu oblast ili društveni stalež. U treću grupu spadaju opšte kanun-name koje su se primjenjivale u cijelom Carstvu. Većinu ovih zakona donosila je centralna vlada, a oblik fermana su im davali sekretari vlade. Najprije je ih provjeravao i parafirao veliki vezir, a zatim bi ih nišandžija podnosio sultanu. Nakon što ih sultan usmeno ili pismeno potvrdi stiču zakonsku snagu. Sastavljanje kanun-name ili tumačenja nekog zakonskog pitanja spadalo je u nadležnost nišandžije. Osmanlije su u novoosvojenim teritorijama najpre utvrđivali zakone i običaje koji su u tom kraju važili prije njihovog osvajanja. Zadržavali su niz lokalnih zakonskih rješenja, da bi izbjegli nemire koji obično nastaju poslije naglog uvođenja novog sistema. Ukidali su samo one ustanove koje su u suprotnosti sa šerijatom i osmanskim zakonskim propisima. Kasnije bi se činile neke izmjene ili bi osmanski zakon u potpunosti zamijenio stare odredbe. U Osmanskom carstvu je postojala jedinstvena sudska organizacija. Hijerarhijska ljestvica sudske organizacije je ovako izgledala: šejhul-islam, kazaskeri, mulle, kadije i naibi. Osnovna sudska teritorijalna jedinica zvala se kaza (kadiluk) Zastupnici šerjata i kanuna bile su kadije, koje su predstavljale osnovnu kariku u hijerarhijskoj ljestvici sudske organizacije, bile su potčinjene kazaskerima. Postojala su dvojica kazaskera: jedan za Rumeliju, a drugi za Anadoliju. Kadije su bile nadležne svim slojevima društva i svim konfesijma kada su u pitanju građansko-pravne i krivične parnice. Pitanja braka i nasljeđa kršćani i Jevreji su riješavali na osnovu svojih vjerskih propisa. Smjenjivanje i postavljanje kadija je bilo u nadležnosti sultana. Kadije su predstavljale određene kontrolne organe, pa su mogli da skreću pažnju na nezakoniti rad organa vlasti i o tome obavještavali Portu i druge nadležne organe vlasti.

13

Zbog toga korumpiranost sudstva, kao jedan od osnovnih elemenata osmanskog sistema, odnosno kadija kao zastupnika Šerijata i Kanuna, predstavljaće jedan od glavnih uzroka slabosti i propadanja sistema i nereda u Carstvu. Kadije su izvan sudske djelatnosti obavljale: mobilizaciju vojske, pripremanje hrane za vojsku, otpremanje radnika na popravke puteva, mostova i tvrđava i utvrđivanje državnih prihoda i uopće svih feudalnih poreza. Šejhul-islam ovo zvanje je ustanovio sultan Murat II, koji je u ime sultana vodio poslove pravosuđa, prosvjete i nauke mogao se miješati u poslove kazaskera. On je bio vrhovni poglavar uleme. Odluke je donosio na osnovu šerijata. Provjeravao je svaki zakon koji sultan donosi – da li se kosi sa šerijatom. Ako ustanovi da je protivan šerijatu, nije izdavao odobrenje (fetvu) za njegovo donošenje. Tako je mogao da utječe i na važne državne odluke. Poslije smrti Lala Šahin-paše (umro je prije 1382., a poslije 1385.) glavno vojno zapovjedništvo preneseno je na novog vezira Čandarli Kara Halila (1385), dotadašnjeg kazaaskera, koji je pri prijelazu na na vezirsku dužnost dobio naslov paše. Otada pa do 16. stoljeća vezir i paša su ostali pojmovno sinonimi. Od 1385. godine beglerbeg je bio samo najviši vojno-poltički komandant i administrativni upravnik u Rumeliji. Na taj je način ranija funkcija beglerbega, koji je dotle bio najviši vojni komandant i najviše zvanje poslije sultana prenesena na vezira, koji dotle nije imao nikakve ingerencije u vojnim poslovima; tako je vezir postao najviši državni funkcioner poslije sultana. Beglerbeg Timurtaš-paša postao je sultanov zastupnik u evropskim provincijama, pa je time uvedena dužnost beglerbega Rumelije (Romejske zemlje). Za vrijeme sultana Bajazita I uspostavljen je i Anadolski beglerbegluk. Njegovo sjedište je bila Ankara, a 1451. godine preneseno je u Kutahiju. Rumelijski beglerbeg je po rangu bio stariji od anadolskog. Oni su vodili vojne poslove svih sandžaka na svom području. Kada se broj beglerbega povećao, njima su povjereni i upravni civilni poslovi. U drugoj polovini 17. st. beglerbegluci su pretvoreni u ejalete. Nakon smrti vezira Čandarli Kara Halila (1387), vezirsku dužnost je preuzeo njegov najstariji sin Ali-paša, koji je obavljao tu dužnost od početka 1387. godine do svoje smrti početkom 1406. godine. Tada je, pored Ali-paše, naslov vezira dobio i beglerbeg Kara Timurtaš-paša (1386. ili 1387.), pa je tako Ali- paša postao prvi veliki vezir sa tri tuga (znak pašinog dostojanstva napravljen od konjskog repa). Za vrijeme vladavine Murata I (1362-1389.) i timarski sistem je dobio svoj konačni oblik. Zakonom je utvrđeno da ubuduće svaki borac koji se odlikuje može postaviti zahtjev za timar, a zauzvrat je morao služiti kao konjanik (spahi). Tako je Murat I plaće koje su isplaćivane iz državne kase zamijenio timarima, a državnu kasu oslobodio plaćanja vojske. Ono po čemu se osmanski feudalizam razlikuje od evropskog je u tome što je sva zemlja u Osmanskom carstvu pripadala državi, kojom je u ime države raspolagao sultan. On je zemljišne posjede dodjeljivao vojnicima i službenicima kao plaću, ali ne u puno vlasništvo, nego im je samo dodjeljivao pravo na ubiranje prihoda od seljaka koji su obrađivali zemlju u iznosu koji im on odobri . Visina prihoda je zavisila od službe koju lice obavlja.

14

Klasna struktura društva i društveni odnosi Osmansko feudalno društvo se dijelilo na dvije osnovne klase:

- vladajuću feudalnu klasu (asker) i - proizvodni sloj (raja )

Vladajuću feudalnu klasu su činili svi oni koji su na bilo koji način bili u službi države: vojnoj, administrativnoj, sudskoj ili prosvjetnoj.Ova klasa se nazivala asker, zato što su u njoj bili najbrojniji vojnici. Ova klasa je finansirana iz prihoda ostvarivanih sa državne zemlje, koja im je dodjeljivana kao timar, zeamet ili has. Drugu društveni sloj – raja, koje se pretežno bavilo poljoprivredom, sačinjavali su muslimani i kršćani iz kategorije proizvodnog stanovništva. Raja je uživala baštine i čiftove. Vremenom je izraz raja postao oznaka samo za kršćane.

POREZI U OSMANSKOM CARSTVU

S obzirom na njihov pravni karakter porezi u Osmanskom carstvu se dijele na:

1. HUKUK-U ŠERIYYE (porezi zasnovani na principima šerijatskog prava) 2. RESM-I ORFIYYE (propisivani posebnim zakonskim odredbama)

Hukuk-u šeriyye U kategoriju poreza baziranih na principima šerijata spadaju: zekat, džizja, ušur ili harač i carine.1 Džizja Pod pojmom džizja u osmanskoj pravnoj terminologiji podrazumijevao se šerijatski porez kojeg su plaćali punoljetni muškarci nemuslimani, čime su sticali slobodu vjeroispovijesti i zaštitu života i imetka.2 Pod utjecajem arapskog jezika u osmanskim izvorima kao sinonim za džizju upotrebljavao se i termin harač, ali je s vremenom u praksi upotreba termina džizja prevladala. Ova dva pravna termina u suštini označavaju dvije vrste poreza: džizja je isključivo porez kojeg plaćaju nemuslimani, dok su na plaćanje harača bili obavezni i muslimani i nemuslimani.3 U osmanskim izvorima pravni termini džizja i harač su upotrebljavani i u značenju danka kojeg su plaćale zemlje ili oblasti u vazalnom položaju prema Osmanskom carstvu.4

Oslobođanje od obaveze plaćanja džizje sprovođeno je na osnova dva principa: 1. Oslobođenje po šerijatskom pravu 2. Oslobođenje na osnovu službeu u korist države

Po šerijatskom pravu od obaveze plaćanja džizje izuzeti su žene i djeca, jer oni nisu sposobni za vojnu službu i u ratu se ne smiju ubijati. Pored njih, od ove obaveze oslobođena

1 Kanuni i Kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski I skadarski sandžak, Priredili: Branisalv Đurđev, Nedim Filipović, Hamid Hadžibegić, Muhamed Mujić I Hazim Šabanović, Serija I, Zakonski spomenici, Sv. I, Sarajevo, 1957. str. 28 2 Hamid, Hadžibegić, Glavarina u Osmanskoj državi, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV, Sarajevo, 1966., str. 1 3 Isto, str. 2 4 Isto. str. 5

15

je i ona kategorija stanovnika koja se smatra nesposobnim za rad i oni koji ne zarađuju, a to su: siromasi, slijepa lica, hronični bolesnici, lud i slabouman čovjek.5 Prema mišljenju šerijatskih pravnika svešteno lice koje nije živjelo u samostanu, a privređivalo je, spadalo je pod obavezu plaćanja džizje. U drugom slučaju, tj. kada je živjelo u samostanu i nije se miješalo sa svijetom, bilo je oslobođeno plaćanja džizje, kao i ostalih šerijatskih i zakonskih poreza.6 U Osmanskoj državi od obaveze davanja džizje bili su oslobođeni pripadnici vojnih i poluvojnih redova, kao što su: akindžije, vojnuci, martolosi, derbendžije, musellemi, stranci, Vlasi, knezovi i primićuri Desetina (ušur) Kao pravni termin to je opšti naziv za sve naturalne poreze na poljoprivredne proizvode. Ovaj porez je bio jedinstven za muslimansku i kršćansku raju. Ušur nije odgovaro pravoj desetini, jer je u nekim krajevima mogla iznositi i polovinu.7 Zekat Resm-i orfiyye (državni porezi) Resm-i orfiyye je opšti naziv za sve novčane feudalne rente, koje je propisivala država svojim zakonima na osnovu lokalnih običaja. Dijele se na:

1. Resm-i adiye (običajne poreze) 2. Izvanredni nameti 3. Resm-i šakka

Resm-i adiyye (običajne poreze) Običajni porezi su u uskoj vezi sa uređenjem agrarnih odnosa u Osmanskom carstvu. Agrarni odnosi u Bosni, kao u cijeloj Rumeliji, zasnivali su se na vlasti mirije nad zemljom. Zemlja se ovdje zvala erazi miri ili erazi memleket, što znači da je vlast nad zemljom imala država. Država je, ili u njeno ime sultan, takvu zemlju ustupala obrađivačima uz uslov da plate tapiju. Tapija je obrađivaču zemlje osiguravala nesmetanu obradu, i stalnost na miriji sve dotle dok ispunjava obavezu plaćanja tapije i ispunjavanja poreskih obaveza prema državi, odnosno spahiji kojem je država ustupila zemljišne naturalne i druge poreze na uživanje, uz obavezu vojne službe. Osim toga, tapija je obrađivaču obezbjeđivala nasljeđivanje zemljišnog posjeda koji je držao u okviru svpje porodice uz uslov plaćanja tapijske pristojbe.8 Direktni nasljednk nije plaćao u porodici po pravilu nije plaćao tapijsku pristojbu, dok su svi drugi nasljednici plaćali tapijsku taksu.

Zemljišni posjed koji je uz tapiju davan na korištenje obrađivačima zemlje (raji) zvao se baština, ako su ga obrađivali kršćani, a čift (čifluk) ako su ga obrađibali muslimani. Po svom statusu ta dva zemljišna posjeda su bila istovjetna, ali su se razlikovali po plaćanju ličnog poreza obrađivača.

5 Isto, str. 13-16 6 Isto, str. 18-19 7 Ćiro, Truhelka, Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni , Glasnik Zemaljskog muzeja, God. XXVII, br. 1-2, Sarajevo, 1915. str. 165; Vojislav, Spaić, Zemljišno-knjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Istorijsko-pravni zbornik, sv. 3-4, god. V, Sarajevo, 1950. str. 25 8 Ahmed, Aličić. Pokret za autonomiju Bosne

16

Resm-ičift je lična novčana dažbina, koju je svom spahiji plaćala muslimanska raja koja posjeduje jedan čifluk. Ovaj porez nije bio jedinstven za sve muslimane. Onaj koji je posjedovao pola čifta plaćao je 11-12 akče, a ta vrsta poreza se naziva resm-i benak. Neoženjeni muškarci, muslimani sposobni za vojnu koji žive u zajedničkom domaćinstvu plaćali su resm-i mudžered u iznosu od 6 do 9 akči. Sve ostale lične (ispendža ili porez na čift) i naturalne obaveze (desetina ili tzv. ušur) važile su i za muslimane i za kršćane. Ali, treba istaknuti da su neke lične obaveze, kao što je ispendža ili porez na čift, koje su u suštini istovjetne, bile niže za muslimane nego za nemuslimane, posebno kad su u pitanju neoženjeni. Naturalne obaveze su bile jedinstvene i za muslimane i za kršćane. Izuzetak čini gradsko stanovništvo, muslimansko, koje nije obrađivalo zemlju, nego se bavilo nekom zanatskom djelatnošću, ili ono stanovništvo muslimansko ili kršćansko koje je imalo posebna zaduženja, pa je bilo djelimično ili potpuno oslobođeno ličnih ili naturalnih obaveza. Jedinstvena i zajednička obaveza za svu raju, kršćansku i muslimansku, bila je šerijatska desetina od poljoprivrednih obaeza, te paušalni porezi i globe. Isto tako, vanredne i zakonske obaveze koje je država povremeno uvodila plaćala je sva raja, osim ako neko iz posebnih razloga nije bio oslobođen. U dijelovima Carstva, kao što su dijelovi istočne i zapadne Hercegovine, u dijelovima Kliškog sandžaka kao i dijelovima Bosanske krajine jedan dio raje je imao status stočara (tzv. vlasi, filurudžije). Pretežno su bili kršćani ali je bilo i muslimana. Oni su svoj dažbine plaćali odsjekom u novcu u iznosu jednog dukata (filurije). Vlasi su na taj način bili privilegovani u odnosu na zemljoradničku raju, tim prije što im je bila priznata i izvjesna samouprava (katuni, knezovi). Oni su zauzvrat sultanu davali određeni broj ratnika za vojne pohode. U graničnim područjima Vlasi su plaćali znatno manje iznose filurije, jer su vršili izvjesne službe Izvanredni nameti (avariz-i divaniye i tekalif-i orfiye) Avariz-i divaniye ili avarizi je opšti naziv za čitav niz posebnih obaveza kojim su u vidu direktnih državnih poreza, naturalnih dažbina i kuluka. Uz naziv avariz-i divaniye redovno se spominje i drugi istoznačni termin - tekalif-i orfiye, što znači poreske obaveze uvedene po odluci vladara. Porezi iz kategorije tekalif-i orfiye u prvo vrijeme su se ubirali samo u izvanrednim okolnostima, kao u slučaju rata. Ubirali su se svake pete godine i to u četiri osnovna vida: avariz, nuzul, sursat i ištira, a ubirani su najčešće u novcu u vidu tzv.bedela. U toku 17. I 18. stoljeća, kao posljedica finansijske krize u Osmanskom carstvu, dolazi do povećanja broja izvanrednih nameta i do promjene u načinu izvanrednog oporezivanja. Još za vrijeme sultana Bajazita II (1481-1512) bilo je slučajeva rješavanja državnih finansijskih teškoća nametanjem zavisnim slojevima stanovništva novih izvanrednih nameta ili povećanjem iznosa starih. Stalni deficit budžeta osmanske države od vremena sultana Murata III (1574-1595), uslovio je da se ova pojava pretvori u pravilo. U uslovima povećanih poreskih obaveza osiromašeni seljaci nisu mogli proizvoditi toliko dobara koliko je od njih traženo, a pošto su obaveze morali podmiriti u novcu, koga nisu imali dovoljno, seljaci su morali da se zadužuju kod seoskih i gradskih zelenaša. Pošto zajmove nisu mogli vratiti, seljaci su masovno napuštali svoje posjede, koji su padali u ruke spahija ili zelenaša. Bježanje seljaka sa posjeda utjecalo je na promjenu u sistemu izvanrednog oporezivanja. Zbog raseljavanja seljaka broj poznatih avariskih kuća se stalno smanjivao, a centralna vlast je i dalje tražila izvanredne namete. Iz tih razloga postepeno se izgrađivala nova praksa opterećivnja, po kojoj su izvanredni nameti odbjeglih seljaka raspoređivani na preostalo

17

stanovništvo, a sam raspored među prisutnima vršen je po kategorizaciji poreskih obveznika na imućnije, srednje imućne i siromašne. U drugoj polovini 17. stoljeća za neke izvanredne namete (sursat, ištira) proširena je bila osnovica. Dok je ranije poresku osnovicu za sve izvanredne namete činila rajinska zemlja, sada se za ištiru i sursat proširuje i na zemlje lica koja su bila muaf (oslobođena od izvanrednih nameta). Istovremeno sa promjenama u sistemu izvanrednog oporezivanja nametima tekalif-i orfiyetokom u 17. stoljeću se pojavljuje i razvija praksa da izvanrednom oporezivanju pristupaju i organi provinscijske i lokalne vlasti (beglerbegovi i sandžakbegovi). U periodu uspostave timarskog sistema, namjesnici provincija i sandžaka bili su nagrađivani kroz timarski sistem. Oni su kao najviši vojno-upravni funkcioneri u provincijama nagrađivani krupnim feudalnim posjedima (hasovima). Uz to su sandžakbegovi, kao i beglerbezi (samo paša-sandžaka), imali pravo da ubiru jedan dio (obično jednu polovinu) tzv. baduhava dažbina od raje koja je bila naseljana na neslobodnim (serbetsiz) timarima. Opseg hasova provincijskih upravnika je tokom 17. stoljeća sužavan, a centralna vlast je pokušavala podmiriti njihove materijalne potrebe dopunskim nagrađivanjem – dodjeljivanjem arpaluka. Međutim ni taj izvor prihoda nije bio dovoljan da podmiri narasle materijalne potrebe provincijskih upravnika pa pokušavaju da svoje materijalne potrebe podmire nametanjem izvanradnih poreza poreskim obveznicima u svoju korist. Ti porezi u korist namjesnika provincije i sandžaka javljaju se najčešće pod nazivaima devir (doprinos za inspekciju), kaftan-baha (za odjeću namjesnika), zahire baha (za hranu), nal (za obuću), konak akče (za putne troškove), bajrak akče (za troškove skupljanja vojske), ušri diyet (za plaćenu krvarinu), kapu harci (za održavanje namjesnikovog dvora), poklon, peškeš, yemekluk. Sućeska misli da se katkada svi ili dio ovih poreza naziva salijane.

Navedeni porezi, po mišljenju Sućeske, ustaljuju se za vrijeme Bečkog rata (1683-1699), ali na početku 18. stoljeća centralna vlast pokušava ukinuti sve te namete. U toku ratova koje je Osmansko carstvo vodilo u toku 18. stoljeća praksa ubiranja poreza u korist provincijskih funkcionera dobiva stalan vid, prvo u ozakonjenju imdadi seferije, a kasnije u definitivnoj legalizaciji svih tih nameta njihovim pretvaranjem, zajedno sa imadadi seferijom, u jedan jedinstveni namet u korist namjesnika provincija i sandžaka pod nazivom imdadi hazarija. Na ovu legalizaciju centralna vlast je bila prisiljena faktičkim stanjem stvari. Jedino je mogla regulisati način razrezivanja ovih poreza i spriječiti eventualne zloupotrebe. S druge strane, praksa nametanja izvanrednih nameta u korist spomenutih funkcionera odgovarala je centralnoj vlasti kao sredstvo za prebacivanje brige izdržavanja pokrajinskih funkcionera na teret provincijskog stanovništva. Namet imdadi seferije ubiran je od naroda kao ratna pomoć za namjesnika provincija i sandžaka još prije pojave nameta pod nazivom imdadi hazarija. Javlja se u drugoj polovini 17. stoljeća, a naročito u vrijeme ratova u prvij polovini 18. stoljeća. Razlika između nameta imadadi seferija i imadadi hazarija, pored razlike u vremenu nastanka, sastoji se u tome što je namet imadadi hazarija od svog nastanka postao stalan, dok se imdadi seferija mogla primjenjivati samo u slučaju rata kada među njima dolazi do izvjesnog spoja pod nazivom imdadi seferija. Formalno se u ratu ubire samo jedan porez pod nazivom imdadi seferija, ali namet čiji je iznos daleko veći od iznosa imdadi hazarije. Ovi porezi su se u ratu samo nominalno spajali, a u mirno vrijeme nastavljalo se sa ubiranjem opet jednog nameta pod nazivom imdadi hazarija. Porez imadadi hazarija spada inače u u grupu tzv. izvanrednih nameta (tekalif-i orfiye), a javlja se pod ovim nazivom tek na početku 18. stoljeća. Ubiran je dvaput godišnje u dvije rate ili obroka – taksit, zbog čega je u narodu i dobio naziv taksit.

18

Timarski sisitem i vojna organizacija Osmanske vojne snage su se sastojale od dva dijela: od provincijskih odreda i trupa tzv. Portinih robova (kapukulu), koje predstavljaju stajaću, centralnu vojsku.. Najznačajniju ulogu u provincijskoj vojsci su imale spahije, tj. teška konjica. Za dobijeni timar oni su bili dužni služiti državi u ratu i miru. Pravo na timare imali su sve dok im traje služba. Ukoliko iz bilo kojih razloga nisu bili u mogućnosti obavljati svoju službu ili je ona prestajala, gubili su pravo na uživanje timara. Timari se nisu mogli prisvojiti, nasljeđivati ili prodavati drugim licima. Mogli su ih samo djelomično prenositi na potomke ukoliko je potomak bio vojno sposoban i od oca nasljeđivao vojnu službu. Da bi neko lice dobilo timar, moralo je pripadati vojničkoj klasi, dok je raji strogim zakonom bilo zabranjeno da uživa takvu mogućnost. Sin je mogao postati vojnik, ako mu je otac bio pripadnik vojničke klase ili sultanov odnosno begov kul. Svi zemljišni posjedi u Osmanskom carstvu su nazivani zajedničkim imenom timar. U ovisnosti o visini prihoda koji se ubiru sa njih dijele se na tri vrste i to: timar, zeamet i has.Timari, kao feudalni posjedi, i spahije, kao vojnici, bili su najbrojniji i zbog toga je ovaj sistem nazvan timarsko – spahijski sistem. Timar je bio sitni vojnički posjed do 20 000 akči, a uživali su ga obični vojnici, konjanici (sitne spahije). Zeamet – krupniji vojnički posjed do 10 000 akči i has – krupni vojnički posjed sa prihodom preko 100 000 akči dobivao je komandni kadar u vojsci (begovi) i državni službeni Na svake tri hiljade akči timarskog prihoda spahija je bio dužan da obezbijedi po jednog džebeliju, kompletno naoružanog konjanika, dok je beg opremao po jednog džebeliju na svakih pet hiljada ačkči prihoda. Kad bi sultan naredio d se krene u ratni pohod, spahije bi se, pod zapovjedništvom subaše, okupile pod sandžakbegovu zastavu. Sandžakbegovi su se zatim okupljali pod zastavom beglerbega, a beglerbegovi bi se, u određeno vrijeme i na određenom mjestu priključili sultanovoj vojsci. Spahije-timarnici su služili u lakoj konjici, a u bojnoj formaciji su zauzimali položaje na krilima obrazujući tako polumjesec, što im je omogućavalo da brzo opkole neprijatelja. Na svojim timarima nisu mogli neograničeno raspolagati rajom (seljacima) koji su obrađivali zemlju, kao što je to mogao feudalac u zapadnom feudalizmu. Timarnici i zaimi su mogli samo da na zahtjev pokrajinskog organa obavljaju samo poslove privođenja, ali nisu mogli kažnjavati. O provođenju zakonitosti brinuo se kadija. Spahija je imao samo zadatak da osigura obradu zemlje i ubiranje prihoda sa posjeda koji je dobio kao timar. Vrste zemljišnih posjeda Timarski sistem se primjenjivao u evropskim posjedima osmanske države, gdje je postojalo mnogo napuštenih zemljišnih posjeda. U nekadašnjeim malim kneževinama zauzetim na području Anadolije većina zemljišta je ostala u privatnom vlasništvu (mulk). Tu su formirani ejaleti sa «salyanom», u kojima nema zeameta i timra, ali ima plaćeničke vojske («kul taifesi»). Svi se njihovi prihodi ubiru od strane sultana. Pošto se od ukupnog prihoda daju nagrade «salyane» određene beglerbezima (beylerbeyi) i plate (ulufe) plaćeničkoj vojsci, višak odlazi u državnu blagajnu.

19

Prema Ali-čaušu koji je napisao raspravu o timarsko-spahijskoj organizaciji u XVI stoljeću, u osmanskim pokrajinama sa timarskim sistemom postojale su dvadeset i dvije vrste zemljišnih posjeda:

• carski hasovi (havasi humayun) • hasovi vezira, zapovjednika, mirmirana i članova visokog divana • hasovi sultanija (pašmaklik, apanaža). Ne prelaze sa jedne na drugu, zato što ne

mogu biti svrgnute, niti postavljene. Postoje i hasovi određeni za ljude na položaju i koji prelaze sa jednog lica na drugo. Ovakvi hasovi se zovu idžmali hasovi.

• malikane – davane u potpuno vlasništvo nekim sultanijama, zaslužnim ljudima na nekim položajima, graničnim bezima i nekim državnicima prema njihovoj sposobnosti. Malikane je isto kao mulk, koji su naslijedili. S njima se raspolaže na način potpunog vlasništva (mulkiyet uzere). Nasljedan je i može se prodati ili pokloniti.

• vakufi – s njima se postupa prema volji zakladatelja • arpalik – određivan dvorskim službenicima, stariješinama zanatlija u državnim

radionicama. Postoje dvije vrste : jedna je idžmali – prelazi sa je dnog lica na drugo, a druga vrsta nije idžmali.

• odžaklik – dodjeljivan putem hasa nekim bezima u nasljedno vlasništvo. • zeamet i has – određeni za službenike Divana i istaknute borce. Ne mogu bez razloga

biti oduzeti i drugom dati. Ako jedan od njih bude zarobljen, poginuo, umro ili nestao služeći sultanu njegov timar se daje njegovom sinu, a ako nema sina, daje se drugom.

• penzija (tekaut) – dodjeljuje se onima koji su poslije raznih dužnosti oboljeli, iznemogli i ostarili, te nisu u stanju da učestvuju u vojnom pohodu. Oni uživaju penziju dok su živi.

• posjed dodjeljivan aširetskim bezima, koji su stariješine naroda i plemena. Ali oni ne posjeduju bubnja ni zastave, nego su u položaju zaima, te kojem sandžaku pripadaju, skupa sa bezima svog sandžaka idu u vojni pohod.. Njihovi zeameti i timari su nasljedni.

• «mulk eškinćilu» – posjednici nisu morali lično vršiti vojnu službu, nego su imali obavezu da šalju džebelije. Posjed je nasljedan.

• naizmjenični timar» - nekoliko osoba naizmjenično raspolaže ovom vrstom timara. U carski pohod idu naizmjenično i to lično. Timar je nasljedan.

• vrsta dodjeljivana bezima musellema, juruka, piyade (pješaka), cigana i akindžija - Svaki od njih ima zeamet i timar, koji se smatra kao arpalik. Kogod bude postavljen, prelazi na njega.

• vrsta određena bezima i čeribašama vojnučkog reda – ovaj posjed se smatra arpalikom, te prelazi s jednog lica na drugo. Spomenuti vojnučki red je zabranjeno popisivati.Badihava, «resmi arusane», kazne i novčane globe pripadaju njihovima bezima. Dužnost čeribaša je da svake godine u vrijeme paše(čayir zamaninda) izdvoji vojnuke kojima je red i odvede i u prijestolnicu da služe kod carskih konja i na livadama.

• posjed dat nekim poslužiteljima carske konjušnice. Njihovi timari su u smislu arpalika.

• vrsta posjeda određena čuvarima i posadi tvrđave (hisar eri). Njihov dizdar, ćehaja i ostali imaju idžmali timare, koji su im određeni kao arpalik

• vrsta određena musellemskom redu, kod kojeg se svako pet vojnika smatra jednim odžakom. Svaki odžak ima jedan timar i s tim pet momaka musellema, koji po redu idu u rat. Kojeg od njih bude red, taj uzima te godine sav prihod timara.

20

Dužnost im je da u toku pohoda vuku topove, nadgledaju topovski alat i pribor. Kod opsjedanja tvrđave kopati podzemne puteve, prenositi topove s jednog mjesta na drugi, čistiti i proširivati teško prolazna mjesta.

• vrsta određena carskim dogandžijama, šahindžijama i atmadžijama – jedna je skupina s timarom, a jedna skupina posjeduje čifluk i baštinu i uživa povlastice (muafiyetledir)

• vrsta određena čuvarima klanaca i nekih opasnih mjesta – njihov timar se smatra odžaklukom, ali pripada samo spomenutom redu. Jedna skupina ovog reda je s muafiyetom, koja se naziva derbendžijama. Oni stanuju na opasnim mjestima, daju konačišta onima koji dolaze i prolaze i sprovode ih. Unutar granica tih klanaca proširuju i čiste kamenita mjesta i poravljaju neke uvale i udubine kroz koje se teško prolazi.

• vrsta određena komornicima «espekešan taifesi» - oni su prije osvojenja bili nomadski red, te pošto nisu bili skloni zemljoradnji, za njih je uspostavljen porez»at akčesi» porez na konje. Spomenuti red je bio oprošten od poreza «resmi čift» porez na zemlju, benak: postoje dvije vrste «ekinli benak» davao ga onaj koji je imao manje zemlje od pola čifluka, a iznosio je 18 akči i «cebe benak» i od dsetine onih mjesta, koja su im bila upisana kao yurt, kao nagrada za vođenje konja, a i davanje avariza je dokinuto.

• vrsta određena nekim knezovima i primićurima – oni su prilikom ubiranja državnih prihoda i kod nekih ratnih snabdijevanja služili, te saopštavali raji ono što se naredi. Jedna skupina je sa timarom, to su vlasnici i knezovi. Druga skupina je sa muafiyetom,to su primićuri

• vrsta određena vojnučkom redu – računala se kao baština. Oni su oslobođeni šerijatskih desetina i običajnih pristojb, od harača, ispendže, avrizi – divanije i svih nameta «tekalifi orfiye».

Janjičari U sastavu osmanskih vojnih snaga postojala je jedna značajna vojna organizacija koja se ne može smatrati spahijskim slojem ni po načinu mobiliziranja ni po načinu plaćanja. To su janjičari koji su predstavljali stalnu stajaću vojsku, u suštini sultanovu gardu, koji su plaćani neposredno iz državne blagajne, a za svoju službu su dobivali berate. Bez obzira što su u Osmanskom carstvu imali značajnu ulogu, janjičari nisu ulazili u sastav društvenih struktura i slojeva, osim glavnih zapovjednika na Porti, koji su mogli uživati vojnička lena, i, što će se vidjeti kasnije, janjičarski dio zvani yerli kulu. Janjičarska organizacija se oblikovala za vrijeme sultana Murata I (1362–1389). Do tog vremena osmanske vojne snage su činile spahije, yaye, musellemi i akindžije. To je bila neplaćena, poluregularna laka konjica u čijem je sastavu bilo i kršćana. Zapovjednik akindžija se zvao dovaciya. Njihov je glavni zadatak bio da upadaju u neprijateljsku teritoriju i svojim pljačkaškim upadima zastraše stanovništvo i na taj način pripreme teritoriju za osvajanje.

21

U prvo vrijeme janjičari su regurtovani iz reda ratnih zarobljenika. Porta je zadržavala petinu ratnih zarobljenika sebi na raspolaganju i davali ih turskim seljačkim porodicama u Anadoloiji na preodgajanje. Ti odabrani zarobljenici su ondje radili poljoprivredne poslove sve dok ne nauče turski jezik. Suprotno ostalom rodovima, janjičari su i nakon obuke ostajali u kasarnama, te nisu se smjeli ženiti i imati porodicu. Janjičari su u boju činili centar vojske i imali posebno značanje za obranu bojnog reda. Tim je elitnim odredom zapovijedao janjičarski aga, koji je bio izjednačen sa rangom sandžakbega. Janjičarski je odžak (korpus) u prvoj polovini 16. stoljeća brojao približno 20 000 ljudi. Najveća janjičarska vojna jedinica - džemat (divizija), činila je gotovo dvije trećine odžaka. Džemat se dijelio na orte, po do 60 do 70 ljudi.

22

UTICAJ VANJSKIH I UNUTRAŠNJIH FAKTORA NA SLABLJENJE OSMANSKOG CARSTVA

Najsvjetliji period povijesti Osmanskog carstva predstavlja vrijeme vladavine Sulejmana Kanunija (1520-1566). U to vrijeme dovršena je izgradnja klasičnih administrativnih, društvenih i privrednih institucija karakterističnih za specifičnu organizaciju Osmanskog carstva. Izgrađeni državni aparat obezbjeđivao je snagu i stabilnost Carstva. Za vladavine sultana Kanunija Carstvo je doživjelo vrhunac i u teritorijalnom razvoju. Osmanska ekspanzionistička politika u to vrijeme je bila usmjerena na tri fronta: na sjeverozapadu protiv Ugarske, a zatim protiv Habzburške monarhije; na Sredozemlju protiv Mletačke republike i u Perziji protiv Safavida. Flota Hajrudina Barbarose je osvajanjem Tunisa ostvarila osmansku kontrolu u zapadnom Sredozemlju. Na istoku je, pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahim-paše, poduzet pohod protiv Safavida 1534. godine u toku kojeg je zauzeta safavidska prijestolnica Tebriz. Nakon bitke kod Mohača 1526. godine Ugarska je podijeljena na dva dijela: zapadni dio je pripao bratu cara Karla V, kralju Ferdinandu Habzburškom, a istočni dio osmanskom vazalu, erdeljskom vojvodi Ivanu Zapolji. Deceniju kasnije Habzburgovci su se morali obavezati na plaćanje godišnjeg danka. Zaslugama osmanske diplomacije Sulejmanovog doba Osmansko carstvo je uključeno u evropsku politiku. Osmansko-francuskim ugovorom o prijateljstvu iz 1536. godine Evropa je Osmanskom carstvu definitivno priznat status velike sile. Međutim, nasljednici Sulejmana Kanunija nisu mogli održati snagu carstva i ono je počelo ulaziti u krizu. Ovaj rad se zasniva na dostupnim historijama Osmanskog carstva nastalih krajem XVI i početkom XVII stoljeća u kojima je posvećana pažnja i pitanju slabljenja Osmanskog carstva. Korištena je «Historija» Ibrahima Alajbegović Pečevije koja obuvata period osmanske historije od 1520. do 1640. godine, zatim «Ljetopis» Mehmed Halife Bošnjaka 1650.-1665. godine, koja se hronološki nastavlja na Pečevijinu historiju, i spisi Hasan Kafije Pruščaka. Svi su oni uviđali slabljenje Osmanskog carstva, ali su uzroke tom procesu tražili uglavnom u moralnom propadanju osmanskog društva. U radu su korištene i savremene historije Osmanskog carstva koje sadrže i posebna poglavlja posvećana problemu propadanja Osmanskog carstva. Na prvom mjestu tu su historije Osmanskog carstva Halila Inaldžika pod nazivom «Osmanskog carstvo klasično doba 1300-1600.» i Jozefa Matuza « Osmansko cartvao», zatim «Historija Turskog / Osmanskog carstva» Joseph von Hammera, « Istorija Osmanskog carstva» Roberta Mantrana, «Osmanlijsko carstvo» Dimitrija Kicikisa. Od posebnog značaja za ovaj period je i rad Hazima Šabanovića u okviru «Historije naroda Jugoslavije» u kojem je problemu slabljenja Osmanskog carstva posvećeno cijelo jedno poglavlje. Značajno je i djelo «Istočno pitanje» Vasilja Popovića, koje tretira pitanje opstanka Osmanskom carstvu na Balkanskom poluotoku i Levantu. Ono daje pregled historije Osmanskog carstva od ranog početka do stvaranja moderne Republike Turske.

23

POČETAK PROPADANJA OSMANSKOG CARSTVA

Prvi simptomi krize Osmanskog carstva su se ispoljili u ekonomskoj i finansijskoj

destabilizaciji države uslovljenoj mnogobrojnim faktorima koji su međusobno utjecali jedni na druge. U čitavom spletu uzroka unutrašnje krize Crastva, mislim da se izmijenjene međunarodne okolnosti mogu izdvojiti kao prvi uzrok, a ostali se «uzroci» mogu posmatrati kao posljedice ovog prvog. Zastoj osmanskog teritorijalnog širenja u srednjoj Evropi i na Sredozemnom moru označen je povlačenjem Osmanlija sa Malte 1565. godine i posljednjim pohodom sultana Sulejmana protiv Ugarske 1566. godine9. Samo pet godina kasnije, 7. oktobra 1571. godine, Osmanlije su u bici kod Lepanta doživjele prvi veliki poraz.U ovoj najvećoj bici koja se ikada vodila na Sredozemnom moru protuosmanska liga ( Papinska država, Venecija i Španija ) potukla je osmanske pomorske snage.10

Nakon poraza u bici kod Lepanta, Osmanlije su izgubile prevlast na Sredozemnom moru, a zajedno s tim i kontrolu nad sjevernoafričkim pokrajinama. Otežana komunikacija sa Egiptom i Sirijom doprinjela je jačanju uticaja Mameluka u Egiptu, dok se u Libanu emir Fahr al-Din proglasio nezavisnim vladarem. Posade pomorskih jedinica Tripolisa, Alžira i Tunisa su se pretvorile u pirate i djelovale za svoj račun.

U istočnom dijelu Sredozemlja osmanske brodove su, počev od 1570. godine, počeli ugrožavati i malteški vitezovi i vojnički red sv. Stefana, a ubrzo su im se pridružili engleski i holandski pirati. Znak slabljenja osmanske moći bila je i činjenica što osmanska flota nije mogla uspješno da se obračuna sa kozacima na Crnom moru. Neuspjeh osmanskih pomorskih snaga objašanjava se nesposobnošću osmanske mornarice, koju su činile galije, da se suprostavi velikim brodovima neprijateljske flote.11Borbena sposobnost osmanske mornarice opala je zbog teškoće snabdijevanja i održavnaja flote, jer je to premašivalo materijalne mogućnosti Carstva.

Gubitak osmanske prevlasti na morima bitno je uticao na opadanje osmanske privrede u XVI stoljeću. Na slabljenje osmanske privrede, a time i na slabljenje Osmanskog carstva, utjecalo je premještanje glavnih trgovačkih puteva iz Sredozemlja na Atlantik i gubitak kontrole trgovine između Indije i Bliskog Istoka. Trgovina indijskim začinima je postala mamelučki državni monopol, ali od osnivanja Istočno indijske komapanije 1600. godine Englezi začine kupuju neposredno u Indiji.

Iako se trgovina začinima i trgovina persijskom svilom i dalje odvijala, premještanje svjetske trgovine se negativno odrazilo na osmansku državnu blagajnu jer prihodi su od carina znatno smanjeni.12Kapitulacije koje su u prvo vrijeme imale povoljan učinak na osmanske finansije postepeno su se pretvorile u kočnicu osmanskog privrednog razvoja. Prvu kapitulaciju u smislu međudržavnog sporazuma Porta je sklopila sa Francuskom 1536. godine, nadajući se da će francuski trgovci oživjeti vanjsku trgovnu na osmanskom državnom području i povećati od nje carinske prihode. U literaturi postoji mišljenje da prvu kapitulaciju predstavlja francusko-osmanski ugovor iz 1569. jer ugovor iz 1536 godine sultan nije ratificirao.13

9 Halil, Inaldžik, Osmansko carstvo, Beograd, 1974, str. 60 10 Jozef, Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992, str. 90 11 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, str. 63. 12 J. Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992, str. 86 13 Dimitri, Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Beograd, 1998, str. 94

24

Ovom kapitulacijom među Osmanskim carstvom i Francuskom je dogovorena

slobodna plovidba i slobodna trgovina podanika obje države, pri čemu bi oni u tim državama plaćali onoliko dažbina koliko i vlastiti građani.Francuski su konzuli dobili pravo suđenja francuskim podanicima na osmanskom državnom području. Francuska konzularna sudbenost na osnovu osmansko-francuskog ugovora nije narušavala suverenitet osmanske države, jer je ta privilegija predstavljala samo čin dobre volje osmanskog sultana.

Međutim, kada Osmansko carstvo počinje slabiti ova konzularna sudbenost će ugrožavati osmanski suverenitet i njene privredne interese.14Iste takve kapitulacije Porta je ugovorila sa Engleskom 1580.i Holandijom 1623. godine.15

Osmanska država nije odmah uvidjela opasnost od davanja trgovačkih povlastica stranim trgovcima kojim su otvorile vrata pritjecanju jeftine evropske robe na osmansko tržište. Tako je osmanska država, nesposobna da konkuriše evropskoj privredi, postala tržište i izvor sirovina za evropsku masovnu proizvodnju. Na taj način Carstvo je gubilo svoje zlato i srebro, plaćajući njime zapadnoevropsku manufakturnu robu. S druge strane, priliv plemenitih metala iz Novog svijeta izazvao je pad vrijednosti zlata i srebra, dok prihodi osmanskih rudnika zbog primitivnog načina rudarske proizvodnje nisu mogli pokriti svoje izdatke. Rat sa Habzburzima vođen u periodu između 1593. i 1606. godine pokazao je da su se prilike u svijetu okrenule protiv Osmanlija. Pozicija Osmanskog carstva je otežana stvaranjem saveza između Pape i Habzburgovaca. Pored toga, Moldavija, Vlaška i vazalna država Erdelj su se pobunile protiv Osmanlija, a kozaci sa Dnjepra su napadali i na kopnu i na moru. Ovom antiosmanskom savezu pristupio je i persijski šah Abas Veliki, koji je ušao u rat sa Carstvom 1603. godine. Pod pritiskom vođenja rata na dva fronta Porta je morala potpisati mir sa Habzburzima u Žitvi 1606. godine. Njime se odrekla svih zahtjeva prema ugarskim teritorijama, a Habzburzi su se oslobodili plaćanja godišnjeg danka .16

Činjenica da je Osmansko carstvo prilikom sklapanja ovog ugovora po prvi put morala priznati jednu kršćansku silu ravnopravnom ugovornom stranom pokazuje da je njena vojna prevlast na jugoistoku Evrope u opadanju i da ona počinje postepeno da nazaduje i u spoljnoj politici.17

U vrijeme teritorijalne ekspanzije uočljiva je finansijska stabilnost, ali se u traženju uzroka slabljenja Carstva ne može polaziti od zastoja u teritorijalnom širenju i smatrati ga prvim znakom krize. Stagnacija u teritorijalnom širenju se može objasniti i kao posljedica ekonomskog i vojnog jačanja evropskih država i njihovom konsolidacijom, a ne slabljenjem osmanske ekonomske i vojne moći. Isto tako, zastoj u teritorijalnom širenju Osmanskog carstva može se posmatrati i kao prvi znak ekonomskog i vojnog jačanja njegovih protivnika

Razvoj kapitalističkih odnosa na Zapadu izazvao je značajne pronalaske u obalsti nauke i tehnike. Neprekidni ratovi su u Evropi ubrzali i razvoj ratne tehnike koja će promijeniti način ratovanja. Osmansko carstvo, iako je jednim dijelom bilo u Evropi, egzistiralo je izolovano od evropskog naučnog i tehničkog razvoja. Sputana tradicionalnim bliskoistočnim formama države Osmansko carstvo nije bilo u stanju prilagoditi se izmijenjenim okolnostima. Tako su se osnovne klasične institucije Osmanskog carastva raspadale u sudaru sa novom Evropom. Timarski sistem, koji je činio ekonomsku i vojnu osnovu osmanske moći,mogao se održati samo teritorijalnim širenjem Carstva. Sa prestankom osvajanja timarski sistem se postepeno raspada izazivajući unutrašnju krizu Carstva. 18

14 Ibidem, str. 94. 15 J. Matuz, Osmansko carstvo, str. 100 16 Ibidem, str. 103 17 H. Šabanović, Istorija naroda Jugoslavije II, Beograd, 1960. 18 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, str. 74-75

25

UNUTRAŠNJI UZROCI SLABLJENJA Znake slabljenja Osmanskog carstva uočile su mnoge obrazovane ličnosti tog vremena među kojima i Bošnjak Hasan Kafi Pruščak. On u svom djelu «Temelji mudrosti o uređenju svijeta» ukazuje na određene negativne pojave koje su imale svoje stvarne uzroke. On smatra da je uzrok svih uzroka korupcija i sklonost ka ženama. U svom lancu uzroka slabljenja Osmanskog carstva izdvaja tri uzroka koja su rezultirala nizom poslajedica «Na prvom mjestu je zanemarivanje pravde i vođenje valjane politike, a uzroke je što se državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih. Drugo, nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju, a tome su oholost i uobraženost velikaša, te njihovo izbjegavanje da se druže s učenjacima i mudracima. Treće, indolentnost u rukovođenju vojskom i upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe sa neprijateljeima, a uzrok je tome što se vojnici ne boje starješina»19

Smatram ispravnom Pruščakovu konstataciju da je uzrok svih uzroka korumpiranost državnih organa vlasti, jer su se mitom otvarala vrata prodoru stranih elementa ne samo u timarsku organizaciju nego i u krug državnih službenika i u jenjičarski odžak. Korupcija se javlja kao posljedica slabljenja osmanske privrede, odnosno gubitka prihoda državnih službenika uvjetovanim inflacijom.

S korupcijom se pojavila i kupovina funkcija koja nije zahvatila samo najviše položaje u državi, nego se proširila i na niža javna zvanja. Zbog otvaranja mogućnosti kupovine funkcija falsifikuju se diplome i drugi dokumenti kako bi se došlo do unosne službe. Pri stupanju u bilo koju službu kvalificiranost nije igrala nikakvu ulogu, već je visina iznosa koju kandidat nudi bila presudna.

Najteže posljedice je imala korumpiranost sudskih organa, odnosno kadija kao zaštitnika šerijata i kanuna. Sudstvo nije bilo odvojeno od upravnih vlasti što je pružalo mogućnost zloupotrebe položaja u provođenju vlasti i pravde. Tako je sultan Selim III prije svega zahtijevao da se iskorijeni korupcija u sudstvu smatrajući je glavnim izvorom slabosti i propadanja sistema i uzrokom nereda u Carstvu.20 Kupovina funkcija je zahvatila i vojnu organizaciju koja je u Osmanskom carstvu bila usko povezana sa organizacijom društveno-ekonomskog sistema u cjelini. Korumpiranost državnih organa vlasti uvjetovala je i raspad timarskog sistema koji se zasnivao na naturalnoj privredi i državnim vlasništvom nad zemljom.

Neprekidni ratovi u XVI stoljeću, razvoj ratne tehnike i novi način ratovanja zahtijevali su povećanje vojske a s tim i sredstava za njeno održavanje, kao i za samo vođenje ratova. Pošto je zemljišni fond smanjen broj spahija se smanjio, dok se broj plaćene vojske i izdataka za nju povećao za više od tri puta.21 Rashodi za izdržavanje vojske, dvora, birokratskog aparata i raznih neproduktivnih elemenata premašivali su državne prihode. U nastojanju da stalno raspolaže dovoljnom količinom novca za održavanje vojske država je počela davati na dugoročni zakup prihode sa državnog zemljišta što je dovelo do pogoršanja ekonomskog i finansijskog položaja države. Ta mjera se pokazala beskorisnom zato što je država samo privremeno eliminisala finansijske teškoće, a faktički na taj način se lišavala trajnih prihoda sa svojih posjeda koji su odlazili u ruke zakupnika. 19 Hasan Kafija Pruščak, Izabrani spisi, Uvod, prevod i bilješke Amir Ljubović i Fehim Nametak, Sarajevo, 1983. ,str. 121. 20 A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983. str. 97. 21 Hazim, Šabanović, Istorija naroda Jugoslavije II, Beograd, 1960. str.450.

26

Pod zakup su se davali i hasovi koji su se dotada dodjeljivali samo beglerbezima i

sandžakbezima za ratne zasluge, čime se ističe da zakupnik nije imao, prije svega, ulogu vojnog zapovjednika.

Zakupnici-namjesnici su se čak oslobađali dotad obaveznog učestvovanja u vojnim pohodima. S druge strane neograničeno je raspolagao državnim organima na svom području što mu je olakšavalo utjerivanje poreza.22 Zastojem u teritorijalnom širenju ograničen je zemljišni fond što je dovelo do smanjivanja prvobitne veličine timara. To je uticalo na ekonomsku, moralnu i borbenu snagu spahijske vojske. Sve češće se spahije nisu odazivale na poziv u vojni pohod ili su se oslobađali vojničke službe plaćanjem novčanog ekvivalenta ( bedel ). Česta je bila pojava da spahije sa malim prihodima sa timara pokušavaju prijeći u redove plaćeničkih trupa ( kapukulu ), koje su dotada popunjavane mladićima regrutovanim putem devširme.23Česta je bila pojava da beglerbezi isti timar prodaju dvojici pretendenata. Osim toga, spahija je morao iznova plaćati da ne bude smijenjen za ponovno imenovanje prilikom smjene na prijestolju. Sa pogoršanjem položaja spahije početkom XVI stoljeća i seljak je došao u teži položaj, jer spahiji nije ništa drugo preostajalo nego da nametnuti teret prebaci na seljake. Timarnici ne samo što su povećavali samovoljno poreze, nego su feudalnu rentu u naturi sada pretvorili u novčanu rentu. Izvanredni porez ( avariz divaniye ), u naturi ili u gotovini, sada se sve češće ubirao. Pri tome su stanovnici cijelog sela morali plaćati za one koji su pobjegli.

Dok su spahije, zbog gubitka prihoda, sve manje bili zainteresirani za preuzimanje timara u nekim drugim skupinama stanovništva povećao se interes za stjecanje zemljišta. To je skupina stanovništva koja je posjedovala novac, među kojima je bilo bogatih timarnika, zakupnika poreza, mnogo Židova, dobrostojećih državnih činovnika , posebno iz redova jenjičara i sudaca. Oni su uprkos protivnim zakonskim odredbama o korištenju zemlje kupovali imanja prezaduženih i odbjeglih seljaka, prisvajali upražnjene timare ili ih sticali pod lažnim imenom ( sepet timari ) uz podmićivanje nadležnih organa.24

Proces kupoprodaje seoskih baština i čifluka lišavao je seljaka posjeda na zemlju i stvarao mogućnosst njegove jače eksploatacije. Novi vlasnik posjeda, čifluk-sahibija je preuzimao rajinske obaveze prema spahiji ali je uzimao znatno veću rentu od one koja pripada spahiji jer je dio uzimao za sebe. Tako je čiflučenjem počelo nezakonito dvostruko oporezivanje raje. Ona je time došla u teži ekonomski položaj. Osim toga, čifluk- sahibija je stjecao pravo na ubiranje poreza, ali nije bio dužan vršiti vojnu službu kao spahije. Na taj način je narušen vojnički karakter timarskog sistema na kojem se zasnivala osmanska vojna moć.25

Finansijska kriza je u Anadoliji nakon 1575. godine dovela do pobuna protiv države ( pobuna dželalija ) na čelu sa nižim starješinama sejmenskih i saridžijskih jedinica, kojima država nije bila u mogućnosti isplatiti dužnu najamninu za neki ratni pohod ili kad ih je razrješavala dužnosti. Pobunjenim sejemenskim i saridžijskim jedinicama pridružili su se spahije, čiji su timari konfiskovani ili su davali nedovoljne prihode, nomadi željni pljačke i odbjegli seljaci. Ustanak dželalija ( celalija ) je dezorganizirao anadolsku poljoprivredu tako što se anadolsko seosko stanovništvo povuklo planinske predjele, gdje je zbog surove klime i neplodnog zemljišta živjelo u siromaštvu. Zbog pobunjeničkih pljačkaških napada na karavnskim putevima smanjen je i obim unutrašnje trgovine.26

22 J. Matuz, Osmansko carstvo, str.95 23 Ibidem, str. 92.-93. 24 H. Šabanović, Istorija naroda Jugoslavije II, str. 452-453 25 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, str. 72.-73. 26 J. Matuz, Osmansko carstvo, str. 102

27

Unutrašnja stabilnost osmanske države narušena je i degradacijom jenjičarske

organizacije koja u ovo vrijeme sve više gubi vojnička obilježja i poprima karakter političke organizacije. Jenjičarski odred se poečo formirati za vrijeme vladavine sultana Murata I ( 1360.-1389. ). U prvim vremenima je regrutovan iz reda maldih ratnih zaroblje nika koje je Porta davala turskim seljačkim porodicama na preodgajavanje. Nakon što nauče turski jezik primani su vojnu službu, gdje su u regrutnim centrima prolazili kroz krutu vojnu obuku. Kako bi bili stalno u pripravnosti bilo im je zabranjeno ženiti se i napuštati kasarne.27 Jedan dio jenjičara bio je zadužen da čuva javni red i mir u prijestolnici i da štiti divan, dok je drugi dio služio u pograničnim tvrđavama.

Od vremena vladavine sultana Mehmeda II ustalio se običaj da sultan prilikom stupanja dariva jenjičare « kao poklon za uspješno stupanje na prijestolje « u iznosu od 3 000 akči po jenjičaru. Pored ovog poklona uobičajio se i takozvani poklon «za pohod» ( seferi bakšiši ), prilikom prvog vojnog pohoda novog sultana.28 Običaj darivanja jenjičara predstavljao je veliko opterećenje za državnu blagajnu u vrijeme kad su se njeni prihodi znatno smanjili, a pokušaj nekog sultana da izbjegne ovaj običaj završavao se pobunom jenjičara. S vremenom su jenjičari, umjesto da čuvaju javni red u prijestolnici postali glavni pokretači nereda i pobuna protiv vlasti.

Uzroci degeneracije jenjičara leži u sljedećim činjenicama: a) napuštanje uobičajene prakse regrutacije jenjičara putem devširme; b) «novi» jenjičari nisu prolazili tešku vojničku obuku; c) narušavanje pravila celibata i dopuštanje oženjenim pripadnicima odreda da stanuju van kasarne; radi izdržavanja porodice pripadnici jenjičarskog odreda se sve češće bave zanatstvom i trgovinom, a kako nisu potpadali pod stroge propise esnafa, postajali su neravnopravna konkurencija. Nakon što je sultan Murat III dozvolio vrbovanje jenjičara i na druge načine a ne samo devširmom, mnogi podanici Porte privučeni privilegiranim položajem jenjičara kupuju pravo uključivanja u jenjičarske redove.29

Od 1421. godine njihova podrška pretendentu pri zauzimanju prijestolja bila je odlučujuća. Sada, kada se njihov broj znatno povećao, njihov utjecaj je još više porastao, tako da su sultani bili ovisni o njihovoj volji. Snagu jenjičara u ovo vrijeme pokazuje ubistvo sultana Osmana II 20. maja 1622. godine, koji je pokušao ukinuti njihove dotadašnje privilegije. Ovaj događaj je dokazao da ličnost sultana nema autoriteta i da , ako su prije jenjičari bili odani sultanu, sada su sultani morali biti odani jenjičarima.

27 Ibidem, str. 31-32 28 Robert, Mantran, Istorija Osmanskog carstva, str. 232 29 Ahmed, Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983, str. 169.

28

SULTANI I HAREM

Za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca na osmanskom dvoru su započele haremske intrige, koje će u razdoblju propdanja znatno doprinjeti slabljenju osmanske centralne vlasti. Početak utjecaja harema na unutrašnjau politiku osmanskih sultana označen je sukobom između Rokselane, žene sultana Sulejmana zakonodavca i velikog vezira Ibrahim-paše. Bivša robinja Hurrem, bivša robinja, koju su Evropljani zbog mogućeg istočnoslavenskog porijekla nazvali Rokselana, prema predanju je preselila harem iz Starog u Novi saraj 1536. godine.Otada je njen utjecaj i na sultana i na državne poslove neprestano rastao. Ona je intrigirala protiv prijateljstva Ibrahim-paše sa sultanom, njegovog utjecaja na sultana i protiv izuzetne moći koju je Ibrahim-paša postepeno stekao. Njene intrige su rezultirale smaknućem velikog vezira Ibrahima u martu 1536. godine. Zbog Rokselanini spletki nijedan veliki vezir Sulejmana Zakonodavca nakon Ibrahim- paše nije ostvario toliki uspjeh i utjecaj na sultana.30

Nasljednik sultana Sulejmana Zakonodavca Selim II ( 1566.-1574. ) u osmanskoj historiji je ostao kao prilično nesposoban vladar. Njegova vladavina nije imala negativne posljedice za osmansku državu,jer je Carstvom upravljao Mehmed-paša Sokolović, jedan od najsposobnijih osmanskih velikih vezira. Upravo za vrijeme njegove vladavine došlo je do izmjene međunarodnih oklonosti. Evropske zemlje sada zajednički nastupaju u borbi protiv Osmanlija, što je rezultiralo porazom osmanskih pomorskih snaga u bici kod Lepanta 7.oktobra 1571. godine.

Selima II je 1574. naslijedio njegov sin Murat III ( 1574-1595 ) koji se ni najmanje nije brinuo za vođenje državnih poslova, tako da je i za njegove vladavine veliki vezir Mehmet-paša Sokolović faktički sam vladao. Sultan Murat III je bio obrazovan, pjesničkog duha, ljubitelj ne samo plesa i glazbe , šale i vesele dosjetke, nego i umjetnički izrađenih satova i slika, okruživao se plesačima i sviračima, patuljcima i dvorskim ludama na koje je rasipao novac. Naizgled je djelovao dobrodušno, ali je lako padao u vatru i tada je bio nasilan.31

U prvim godinama vladavine najveći je uticaj imala njegova majka Nur Banu ( svjetlosna žena ). Zatim je sultan pao pod uticaj svoje prve žene Safiye Sultan, rođene Mlečanke. Otada će njega mnogo više zanimati harem nego državni poslovi. To je imalo negativne posljedice i na unutrašnjem i vanjskom planu državne politike. Muratova majka i tetka, Esmahan, iz straha da će izgubiti uticaj na osmanskom dvoru uklonile su Safiyu Sultan uz pomoć jedne plesačice ugarskog porijekla.32

Nakon validine smrti najutjecajnije žene u haremu su bile, osim obiju sultanija, žena sultana Murata III i njegova sina, prijestolonasljednika Mehmeda II, tri Selimove kćerke, Muratove sestre: Sokolovićeva udovica, Pijaleova udovica i supruga velikog vezira Sijavuša; zatim stara Mihrimah hanuma, kćerka Sulejmana Zakonodavca, udovica velikog vezira Rustem-paše i vrhovna dvorska dama Razija hanuma.33Navedene žene su preko sultana vladale Carstvom i stajale nasuprot četverici duhovnih upravitelja, koji su se snjima posredno ili neposredno miješali u državne poslove i svakim danom sve više sužavali svemoć velikog vezira.

30 J. Matuz, Osmansko carstvo, str. 81. 31 J. V. Hamer, Istorija Turskog/Osmanskog carstva II, Zagreb, 1979, str.49. 32 Ibidem, str. 49 33 Ibidem, str. 84

29

Zbog svoje ovisnosti o haremu sultan je postajao sve nepovjerljiviji prema velikim

vezirima. Posljedica sultanovog nepovjerenja prema velikim vezirima je njihova česta smjena i to što je sultan sa velikim vezirima komunicirao pismeno. Za vrijeme svoje dvadestogodišnje vladavine sa položaja velikog vezira je smijenio jedanaest ličnosti, a sa pložaja muftije sedam. Činjenica da nijednog smijenjenog namjesnika i velikog vezira nije dao pogubiti, nego pozatvarati, ukazuje da nije bio okrutan i nasilan.

Odluke o najvažnijim državnim poslovima sada su se donosile u haremu, u prisustvu sultanove omiljene žene, sultanije majke, crnog eunuha i drugih dvorjana34 Zbog dominantne uloge harema na osmanskom dvoru, epoha koja je počela sa vladavinom sultana Murata III nazvana je razdobljem vladavine žena.

Nasljednik sultana Murata III, njegov sin Mehmed III ( 1595.- 1603 ), bio je posljednji osmanski vladar koji je za položaj sultana prikladno pripremljen. Prema drevnoj turskoj tradiciji sultanovi sinovi, pošto napune dvanaest godina, upućivani su kao namjesnici u stara administrativna središta, gdje su im na raspolaganje stavljani dvorovi i vlade po ugledu na sultanski. Sultan Mehmed III je od 16. godine do stupanja na prijestolje bio sandžakbeg u Manisi ( zap. Anadolija ), dok su njegovi nasljednici odgajani u carskom saraju u Istanbulu.

Novi sultan je za svoje osmogodišnje vladavine, slično ocu, pokazivao malo interesa za državne poslove. Od smrti velikog vezira Sokolovića ( 1579. ) izlaze na vidjelo simptomi unutrašanje krize Carstva, koja se za vladavine Mehmeda III još više zaoštrava. Ako se uzme u obzir da veliki dio zasluga za osvajanja i državno uređenje Mehmeda II Fatiha pripada njegovim velikim vezirima, može se reći da za sve veće propadanje države za vrijeme sultana Mehmeda III, koji se nikada nije oteo vlasti svoje majke, veći dio krivnje pada na njegove velike vezire.

Za vrijeme njegove vladavine Carstvo je vodilo petnaestogodišnji rat sa Austrijom u kojem su se vojna sprema austrijskog cara, evropska artiljerija i taktika pokazale nadmoćnije. Mir na Žitvi ( 1606 ) je potvrdio da Osmansko carstvo ne može dobijati bitke na evropskom ratištu, nego samo gubiti kao što je sada izgubila austrijski tribut.35

Godine 1603. Mehmeda III je naslijedio njegov sin Ahmet I, koji je odgojen samo u saraju te nije imao priliku da uči vještinu političkog rukovođenja kao namjesnik sandžaka kao njegov otac i djed. Sultan Ahmet I bio je slabog karaktera što se očituje u njegovoj nesamostalnosti, nesposobnosti da zapovijeda i podložnosti savjetima njegova učitelja, muftije i žena. Jedina odluka koju je sultan Ahmet I donio sam je ukidanje dotada uobičajene prakse da sultan prilikom stupanja na prijesto pogubi svoju braću. Povod odstupanju od dotadašnje prakse nije bila njegova humanost, nego to što je bio veoma mlad pa još nije imao djece, te u slučaju eventualne prerane smrti ne bi imao prijestolonasljednika. Okrutnu prirodu sultana Ahmeta I otkriva i činjenica da je jednom dervišu, koji se na njega bacio kamenom, dao odrubiti glavu. Velikom veziru, koji je do njegovih nogu bio ugušen šatorskim užetima, sam je odjekao glavu dok je još pokazivao znakove života.36

Jedino pohvalno za sultana Ahmeta I je to što su iza njega ostale sjajne građevine i pobožne zaklade: džamija sa šest munara, nazvana po njemu, sa školom, kuhinjom za sirotinju i bolnicom za duševne bolesnike. Najveći značaj ima njegova kanunama, koja je objavljena dvije godine nakon njegove smrti. Ovom kanunanamom je regulirana podjela na sandžake i namjesništva; stanje zijameta i timara; naredbe o kopnenoj i pomorskoj snazi; uređenje unutrašnjeg i vanjskog dvora i jasno su sastavljeni temeljni zakoni za poliviju, finansije i lena.37 34 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, str. 85 35 V. Popović, Istočno pitanje, Sarajevo, 1965, str. 65 36 J. V. Hamer, Istorija Turskog/Osmanskog carstva II, str. 196 37 Ibidem, str. 196

30

Godine 1617. sultana Ahmeta I naslijedio je njegov slaboumni mlađi brat Mustafa I o

kojem turski historičar iz ovog perioda Ibrahim Alajbegović Pečevija piše: « Međutim, onog dana kada je posjetio mezarove svojih prthodnika, narodu se nisu svidjeli postupci novog vladara, uočena je njegova maloumnost. Njegovo bolno stanje nije moglo vrijeme zaustaviti, upravo suprotno, ono se sve više pogoršavalo. Nekada bi sjeo u čamac i isplovio na more, a nekada bi uzjahao konja i išao nagete glave na jednu stranu. U to vrijeme je ,napunivši džepove zlatom ili akčama, bacao ribama i pticama, a i bijednicima na putu. Kad bi mu veziri došli na razgovor, čudno bi se bi se ponašao, skidao bi mu saruke, otkrivao glave."38

Zbog svoje slaboumnosti sultan Mustafa I će 1617. godine biti smijenjen, ali to nije bio stvarni kraj njegove vladavine. Njegov nasljednik sultan Osman II, najstariji sin Ahmeta I, nije bio vladar bez kvaliteta. Nakon preuzimanja vlasti 1617. godine pokušao je reorganizirati jenjičarski korpus i ograničiti materijalne privilegije uleme. Međutim, njegov pokušaj provođenja reformi sultana izazvao je otpor ljudi koji su time bili ugroženi, a posebno jenjičara koji više nisu čuvali prijestolje nego tiranizirali državu. Oni su, nakon što je sultan Osman II odbio njihov zahtjev za smjenu njegovih glavnih savjetnika, proglasili ponovo za sultana slaboumnog Mustafu. Malo kasnije, Osman je zarobljen i pogubljen 20. maja 1622. godine.39

Za druge tromjesečne vladavine sultana Mustafe pokazala se njegova slaboumnost daleko jasnije nego za tri mjeseca njegove prve vladavine. Dozivao je svog pogubljenog nećaka Osmana da dođe i skine s njega teret vladanja od kojega je već davno umoran. Njegova slaboumnost se otkrivala u njegovim nerazumnim željama. Tako je jednog dana na konju htio u čamac a kada se vratio kući zatražio je da čamac nose za njim.40 Njegova mentalna bolest omogućila je njegovoj majci Kosem sultaniji da vlast uzme u svoje ruke. Kosem sultanija se smatra politički najutjecajnijom ženom u osmanskoj povijesti. Ona će dominirati političkom scenom i u prvom periodu vladavine njenog sina sultana Murata IV ( 1623.-1640. ).

U trenutku kad je Carstvu zbog zaoštravanja unutrašnje krize bila potrebna čvrsta vladarska ličnost Mustafino svrgnuće je bilo neizbježno. Godine 1623. za sultana je proglašen Murat IV koji je do 1632. godine bio u sjeni svoje majke Kosem sultanije. Nakon što je vlast uzeo u svoje ruke pristupio je provođenju reformi u vojsci i finansijama i to na dotad neviđeno okrutan način. Veliki broj pobunjenih spahija i jenjičara, korumpiranih administrativnih i sudkih službenika, uključujući i šejh ul-islama, pogubljeni su ili prognani.

Kad je nasljednik Murata IV, nejgov brat sultan Ibrahim I, zauzeo prijestolje 1640. godine Carstvo se nalazilo u povoljnoj političkoj situaciji. Uspostavljen je mir u unutrašnjosti zemlje, spoljni neprijatelji pobijeđeni, a odnosi sa velikim zapadnim silama bili su dobri. Međutim, sultan Ibrahim nije bio sposoban održati stabilnost Carstva koju je naslijedio od sultana Murata IV.

Ibrahim I , sa nadimkom Deli ( ludi ), bio je bolestan i nesposoban da upravlja Carstvom. Njegova nezainteresiranost za državne poslove omogućila je Kosem sultaniji da još jednom zauzme dominantnu ulogu na osmanskom dvoru.41 Nesposobnost sultana Ibrahima I nije se primjećivala u prvim godinama njegove vladavine, jer je sve državne poslove vodio veliki vezir Kemankeš Kara Mustafa-paša ( 1638-1644 ).

On se trudio da nastavi provoditi politiku Murata IV , ali se morao suočiti sa haremskim intrigama i ambicijama pojedinih ličnosti, kao što je bio učitelj i savjetnik sultana,

38 I. A. Pečevija, Historija 1576-1640. II, prijevod, uvod i bilješke Fehim Nametak, Sarajevo, 2003, str. 305-306 39 R. Mantran, Istorija Osmanskog carstva, Beograd, 2002, str. 279 40 J. V. Hamer, Istorija Turskog/Osmanskog carstva, str. 211 41 R. Mantran, Istorija Osmanskog carstva, str. 283

31

Husein-efendija, sa nadimkom Džindži Hodža. Sukob se završio smjenom velikog vezira Kara Mustafe-paše, koji je pogubljen 31. januara 1644. godine. Nakon smaknuća velikog vezira Kara Mustafe paše porastao je utjecaj Džindži hodže na sultana koji ga je toliko uvažavao da su mu se i veziri klanjali. U to vrijeme se pojavila i jedna žena nazvana Šekerpare ( šećerka, bombona ), koja je imala toliki utjecaj na sultana koliko i Džindži-hodža. Imenovanje Ahmed-paše za velikog vezira imalo je tragične posljedice za sultana Ibrahima I. Podmitljivost, nepravednost i nasilnost velikog vezira Ahmed-paše izazvala je srdžbu jenjičra. Oni su na prijesto doveli sultana Mehmeda IV, a sultana Ibrahima I su veliki vezir, šejhulislam i nekibulšaraf42otrovali.43

Za početak propadanja osmanske države mnogi historičari uzimaju kraj vladavine Sulejmana Kanunija ( 1566. ) kada se zavrašava i teritorijalna ekspanzija Osmanskog carstva. U osmanskoj povijesti vladari od Osmana do Sulejmana Kanunija prikazani su kao sposobni vladari koji su neprestano šririli granice Carstva. Međutim, ako se ima na umu: da je korupcija pri imenovanjima započela upravo za vrijeme vladavine Sulejmana Kanunija, koji se smatra najvažnijim osmanskim sultanom; da su sukobom Rokselane i velikog vezira Ibrahim-paše, isto za vrijeme Kanunija, počele haremske intrige; da sve do druge polovine XVI. stoljeća najveće evropske sile nisu stvorile jedinstveni front u borbi protiv Osmanlija i da su svi sposobni vladari iamli isto tako i sposobne velike vezire, mislim da je podjela na sposobne i nesposobne sultane suviše gruba.

Smatram da su u održavanju statusa Osmanskog carsttva kao svjeteke sile veliku ulogu imali i veliki veziri, koji su nekad umjesto sultana upravljali Carstvom. Na primjer, slaba vladarska ličnost sultana Murata III nije imala negativne posljedice za Carstvo, jer su svi državni poslovi bili u rukama velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Sultan Murat IV koji uspio obnoviti centralnu vlast imao je uz sebe sposobnog velikog vezira Kara Mustafa-pašu. Njegov nasljednik, sultan Ibrahim I je smjenom ovog velikog vezira i imenovanjem podmitljivog Ahmed-paše ponovo izazvao unutrašnju krizu, koja je rezultirala njegovim smaknućem. S druge strane, sultani kao što su Mehmed II Fatih i Sulejman Kanuni, stekli su reputaciju u osmanskoj povijesti jednim dijelom na osnovu sposobnosti svojih velikih vezira. Prema tome, za početak propadanja Osmanskog carstva se s pravom može uzeti vrijeme pojave nesposobnih velikih vezira.

Pored toga nesposobni sultani nisu imali ni priliku da se osposobe za upravlajne Casrtvom. Od vremena Sultana Mehmeda III ( 1595.-1603 ) osmanski prinčevi nisu više postavljani za namjesnike sandžaka. Umjesto toga , on im je ograničio kretanje u posebno određenim prostorijama koje su nazvane kavezom. Živeći u stalnom strahu od pogubljenja većina njih je patila od duševnih poremećaja. Mentalno stanje sultana odraslih u kavezu najbolje se ogleda u izjavi Sulejmana II kada je pozvan da zauzme prijestolje: « Ako je naređeno da umrem, recite samo. Dopustite mi da očitam molitve, a onda izvršite svoje naređenje. Od djetinjstva, punih četrdeset godina, nalazim se u zatočeništvu. Bolje je umrijeti odjednom no umirati pomalo svakog dana. Kakav užas trpimio jednog jedinog daha radi.»44

Sultani odrasli u kavezu bili su podložni uticajima, što je uslovilo jačanje uticaja harema. Izmijenjene međunarodne prilike i negativne pojave unutar zemlje zahtijevale su vladara izuzetnih kvaliteta. Međutim, osmanska dinastija u vrijeme kad su se pojavili prvi znaci slabosti nije mogla ponuditi vladarsku ličnost, koja bi mobla otkloniti prve znake krize. 42 Zastupnik potomaka Muhameda a.s. u jednom mjestu 43 M. H. Bošnjak, Ljetopis 1650.-1665., prijevod Fehim Nametak, Sarajevo, 2002, str. 37.-40. 44 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, str. 86

32

HISTORIJA BOSNE

OBRAZOVANJE BOSANSKE DRŽAVE (X – XII STOLJEĆE ) Rimska provincija Dalmacija Srednjovjekovna bosanska država je nastala na teritoriji rimske provincije Dalmacije. Ilirska plemena naseljena u unutrašnjosti Balkana bila su u početku istorijskog doba pod utjecajem grčke civilizacije. Ti utjecaju su se širili iz grčkih kolonija na jadranskoj obali: Dirahion (Drač), Apolonija (Polini kod Valone) i naročito za područje Bosne Narona (danas Vid, blizu ušća Neretve). Kod Narone je bio početak trgovačkog puta kroz dolinu Neretve, glevne komunikacije između Bosne i mora. Sa grčkom trgovačkom robom prodirale je: grčka pismenost, religija i politički utjecaj. Između ovog «grčkog» perioda i naseljavanja Solovena leži nekoliko vijekova rimske vlasti nad ilirskim teritorijama. Gušenjem Ilirskog ustanka 9. n. e. završeno je rimsko pokoravanje ilirskih plemena. Ilirik, kao carska provincija je podijeljen na Dalmaciju, je obuhvatala i teritorij kasnije Bosne i Panoniju. U privredi rimske Dalmacije veliki značaj je imalo rudarstvo, a vadilo se : zlato, gvožđe, olovo, bakar i srebro. Rimski rudnici na teritoriji Bosne su bili koncentrisani na nekoliko oblasti. Jedan važan bazen je bio u redišnjoj Bosni, između gornjeg toka Bosne, gornjeg toka Vrbasa i Lašve. Drugi se nalazio u zapadnoj Bosni u području Sane, Japre i Une, a uz srednji tok Drine je bila treća glavna rudarska oblast čiji centar je bila Domavia, nedaleko od kasnije Srebrenice. Rimljani su putevima povezali jadransku obalu sa njenom dubljom unutrašnjosti, koja je bila zahvaćena procesom urbanizacije. Veća rimska naslja su se obrazovala uz rudnike, pokraj logora rimskih garnizona i ponegdje uz veće mineralne izvore. Naselja su se uopće sa teško pristupačnih predjela premještena na ravna i otvorena mjesta. Jedan dio ilirskih utvrđenih naselja naročitog tipa « gradine « održao se i utoku rimskog perioda. Ti gradovi su imali različit položaj u rimskom administrativnom sistemu. Rang kolonije, koji je stanovnicima obezbjeđivao prava rimskih građana, imali su pored stare Narone, Domavia i možda Ilidža kod Sarajeva. Najbrojnija su bila naselja sa statusom municipija: Bistue Vetus, u blizini izvora Rame, Bistue Nova (u blizini današnjeg Viteza), Dilintum (Hutovo polje), Splonum (u dolini Sane), Salviae (blizu Glamoča). Nosioci romanizacije u unutrašnjosti Dalmacije bili su prije svega rimski legionari stacionirani na ovom području, naseljeni veterani i pripadnici rimskog upravnog aparata. Od početka IV vijeka u Dalmaciji se dižu kršćanski hramovi i obrazuju crkvene organizacije. Na zemljištu Bosne je postojala episkopija sa sjedištem u Bistue Nova, koja je pripadala salonitanskoj nadbiskupiji. Kada je Teodosijevom podjelom i formalno podijeljeno Rimsko carstvo na istočni i zapadnu polovinu, Dalmacija je pripala slabijem zapadnom dijelu Imperije. Uskoro poslije pada Zapadnog rimskog carstva, Dalmacija je došla pod vlast Gota koji su osvojili zapadni dio Balkana. Iako su Goti vladali ovim prostorom samo tri decenije, ipak su ostavili izvjene tragove. U Brezi kod Sarajeva, na ostacima jedne crkve nađen je runski natpis. Za Gote se vezuje ime Gackog u Hercegovini i nekadašnje ime Nikšića Anagastum. Vladavina istočnih Gota je prekinuta 535. godine kada je Justinijanova flota osvojila Salonu, sjedište provincije. Tako je provincija se još jednom našla u sastavu Rimskog carstva, ali na njenim granicama su bili već novi osvajači.

33

Do 602. godine, kada je zbačen bizantski car Mavrikije, slavenska i avarska plemena su povremeno upadala na bizantski teritorij. Za vrijeme njegovog nasljednika Foke ( 602.- 610. ) odbranbeni sistem na Dunavu je prestao da postoji i avarsko-slovenska plemena su preplavila Balkansko poluostrvo. U ovoj prvoj fazi kolonizacije Balkanskog poluostrva Slaveni su bili izmiješani sa Avarima i priznavali su njihovu vrhovnu vlast.

Taj odnos se izmijenio kad su u drugoj fazi kolonizacije, za vrijeme cara Iraklija (610-641), slobodna slovenska plemena Srba i Hrvata došla na Balkan. Od rijeke Cetine pa do Istre su se prostirale zemlje Hrvata, dok je teritorija Srba ležala između Cetine i bugarske državne teritorije koja je počinjala kod grada Rasa. «Oblast prvobitne Bosne je bila u sastavu područja na kome se raširilo srpsko ime, ali je srednjovjekovna bosanska država u svome razvoju prelazila granice ovog područja šireći se prema zapadu i jugozapadu.» Na balkanskom prostoru su bili nastanjeni romanizirani Iliri, koji su se ubrzo asimilirali sa slavenskim plmenima. O prožimanju starog i novog stanovništva svjedoči kontinuitet geografskih imena. Imena svih većih rijeka – Sava, Drina, Bosna, Neretva, Tara, Una, Vrbas, Buna – predstavljaju samo malo izmijenjene oblike rimskih i ilirskih imena. Čitav niz naziva planina – Prenj, Velež, Majevica, Barda, Mošor, Botunj, Dinara, Romanija – ima isto romansko-ilirsko porijeklo. Dokaz romansko-slovenske simbioze su brojne jezičke pozajmice. Naziv vladara kod Slovena je romanskog porijekla : car potiče od starijeg oblika cesar. Osvajanje zemalja Balkanskog poluotoka Slaveni su završili asimilacijom, a njihov istinski protivnik bilo je Bizantijsko carstvo. Antagonizam između starosjedilaca i Slovena uzrokovan je njihovom vjerskom razlikom. Prema podacima Konstantina Porfirogeneta, Srbi i Hrvati su kršteni iz Rima još u vrijeme cara Iraklija. Daleko veću ulogudu u širenju hrišćanstva među Južnim Slovenima su imala crkvena središta u dalmatinskim gradovima, čije je značaj rastao naročito od sredine VIII stoljeća nakon pada Ravenskog egzarhta. POSTANAK BOSANSKE DRŽAVE Prema podacima koje daje Konstantin Porfirogenet, Srbi i Hrvati su se doselili po carevoj volji, priznavali Iraklijevu vrhovnu vlast i pokoravali se kasnijim vizantijskim carevima. U centralnom dijelu Balkanskog poluotoka se ne javljaju stara slovenka plemenska imena poznata iz drugih slovenskih oblasti, niti teritorijalne cjeline sa plemenskim imenima. Osim imena Hrvata i Srba, javljaju se samo nazivi izvedeni iz topografskih elemenata: Neretljani, Zahumljani, Travunjani, Dukljani, Konavljani. Najranije i osnovne političke cjeline nastale kod Južnih Slovena bile su župe u dolinama rijeka, koje su se zbog zemljišta ispresijecanog lancima planina, sporo povezivale u šire poltičke tvorevine. Prema Konstantinu Porfirogenetu na čelu župa su bili starci župani . Iz prvih decenija razvoja državnih organizacija Hrvata i Srba nema nikakvih vijesti o Bosni «Za teritoriju Bosne, čije se ime još ne spominje, vezuje se jedna epizoda iz života Ljudevita Posavskog. Kada je Ljudevit, odolijevši prethodno čitavom nizu franačkih napada, bio prisiljen 822. da se povuče iz svoga utvrđenja Siska pred velikom franačkom vojskom sklonio se kod Srba» Sredinom X stoljeća kada se ime Bosne prvi put javilo u istoriji, u spisu cara Konstantina Porfirogeneta, ona je samo dio Srbije. Porfirogenet na teritoriji koju su naselili Srbi razlikuje «krštenu Srbiju» i zemlje Neretljana, Zahumljana, Travunjana, Konavljana i Dukljana sa posebnim vladarima koje on naziva arhintima. Bosnu spominje tek na kraju glave o Srbiji, gdje poslije istorije doseljenja i hronike prvih vladara donosi popis «naseljenih gradova». Poslije šest gradova u «krštenoj Srbiji» među kojima je i Salines ( kasnije Soli, danas Tuzla ) navodi u «zemlji Bosni» dva grada : «Katera i Desnik».

34

U vrijeme kad se prvi put spominje, Bosna predstavlja samo geografski pojam, a ne posebnu državnu cjelinu. Bosna je i tada bila samo dio Srbije kneza Časlava koji je 927. ili 928. godine, poslije smrti bugarskog cara Simeona, obnovio i proširio srpsku državu. Prema Ljetopisu Popa Dukljanina Bosna se u ovo vrijeme prostire od Borove planine koja predstavlja granicu prema Hrvatskoj do rijeke Drine koja ju je dijelila od Srbije. Dukljanin nam pruža i prve podatke o vladaru Bosne koji je nosio naziv bana. Pojava titule bana u Hrvatskoj i Bosni može se pripisati slovensko-avarskim vezama u vrijeme seoba i ostacima Avara među Slovenima.

Poslije pogibije Časlava oko 950. Bosna se počela da razvija kao posebna državna cjelina pod vlašću bana Bosne. Do XII stoljeća često je dolazila pod vlast Vizantije, Hrvatske i Dukljanske države. U to vrijeme je snažila i ugarska država i pred kraj XI vijeka počele su ugarske akcije protiv Hrvatske. Kada je 1102. došlo do spajanja Ugarske i Hrvatske Bosna je sa sjevera i sa zapada postala okružena ugarskim. Poslije Bodinove smrti 1101. godine u Zeti je došlo do unutrašnje borbe između članova kraljevske porodice, tako da osim Vizantije nije bilo sile koja bi mogla da predstavlja protivtežu Ugarskoj.

Kroz veliki sukob Ugarske i Vizantije, koji je trajao kroz čitav XII vijek, rješavala se sudbina balkanskih država. Od 1138. godine nastaje niz sačuvanih ugarskih povelja u kojima u službenom titulisanju ugarskih kraljeva dolaze do izaraza pretenzije na Bosnu. Ime Bosne je u ugarskoj kraljevskoj tituli zamijenila Rama, koja po Dukljaninu, nije spadala u Bosnu i koja se nikad nije javljala u tituli bosanskih banova i kraljeva.

U to vrijeme Ugarska je već imala Bosnu pod svojom vrhovnom vlašću. Kralj Bela II je na saboru u Ostrogonu, vjerovatno 1139. godine, dao «herceštvo bosansko» svom maloljetnom sinu Ladislavu. Kraljev sin nije upravljao Bosnom, nego domaći banovi pod ugarskom vrhovnom vlašću.

Prvi takav ban, kome znamo ime i o kome je sčuvano nekoliko podataka, je ban Borić koji je imao posjede u Slavoniji. Ban Borić se javlja kao ugarski vazal, a nestaje sa historijske pozornice kao ugarska žrtva. Borić je učestvovao u ugarsko-vizantijskom ratu oko Braničeva 1154. godine. U unutrašnjim ugarskim borbama, poslije smrti kralja Gejze II, između Gejzine braće Ladislava i Stefana IV s jedne, i Gejzinog sina Stefana III s druge strane, Borić je podržavao vizantijskog štićenika Stefana IV. Godine 1163. Gejzin sin je zbacio sa vlasti svog strica Stefana IV. U obračunu koji je slijedio stradao je i ban Borić.

Car Manojlo Komnin je prisilio Stefana III na velike ustupke prilikom dolaska na vlast. Car Manojlo ja zavladao 1166. Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom. Bosna se tada jedini put javila u opširnoj vizantijskoj carskoj tituli. BORBA ZA OČUVANJE SAMOSTALNOSTI ( 1180-1250 )

1. Diplomatički izvori 2. Spisi splitskog arhiepiskopa Tome Arhiđakona ( 1200-1268. ) Ban Kulin ( 1180-1204.)

Stvranjem nezavisne srpske države posljednjih decenija XII stoljeća prekinut je neposredni dodir između Bosne i Bizantije, koja je poslije smrti cara Manojla I Komnina počela naglo slabiti. Time je utjecaj Bizantije u Bosni bio uklonjen, ali se Bosna sada našla usamljena prema Ugarskoj. Zbog toga istoriju u XIII vijeku ispunjava borba bosanskih banova da očuvaju samostalnost, koju su ugarski kraljevi težili da uključe u svoju državu.

35

Početkom XIII stoljeća ugarski kralj se navoadi kao Kulinov vrhovni gospodar, a zavisnost od ugarskog kralja se ogledala u izvjesnim ličnim obavezama banovim, a unutar svojih granica Bosna je sačuvala samostalnost. Unutrašnju samostalnost Bosne potvrđuje činjenica da priznavanje ugarske vrhovne vlasti nije smetalo Kulinu banu da 29. VIII 1189. da sklopi ugovor sa Dubrovnikom, kojim obećava da će biti prijatelj Dubrovnika i da će štititi njegove trgovce. Ban Kulin je bio u dobrim odnosima sa Srbijom. Sa srpskom dinastijom bio je rodbinski povezan , jer je njegova sestra bila udata za humskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje. Nakon smrti kneza Miroslava poremećeni su odnosi Bosne i Srbije. Krajem 1199., brat velikog srpskog župana Vukan, koji je tada vladao Zetom, optužio je bana Kulina kod pape Inoćentija III da je sa porodicom prišao heretičkom pokretu koji se raširio u Bosni. Zbog tih optužbi, koje su u Rim stizale i sa drugih strana, 1200. godine papa Inoćentije III je naložio ugarskom kralju Emeriku, kao Kulinovom vrhovnom gospodaru, da iskorijeni herezu u Bosni. Tom prilikom, pitanje pravovjernosti Kulinovih ljudi nije raščišćeno, zbog toga što je došlo do pogoršanja odnosa između bosanskog bana i ugarskog kralja u vezi sa promjenom na srpskom prijestolju. Ugarski kralj je pomogao 1202. godine starijem Nemanjinom sinu Vukanu da zbaci sa vlasti svoga brata Stefana i zavlada srpskom državom. Kulin ban je zauzeo suprotan stav ugarskom kralju i s vojskom upao u Vukanovu državu. Tokom 1202. godine Kulin ban je poslao u Rim splitskog nadbiskupa Bernarda, dubrovačkog arhiđakona Marina i jednog osumnjičenog Bosanca, sa zadatkom da skine sumnju da je u Bosni raširena jeres. Međutim, misija nije ispunila svoj zadatak te je papa, prema ranijem Kulinovom traženju, poslao u Bosnu svoga legata Ivana Kazamarija. U proljeće 1203. godine izjavom bosnakih «krstjana» datom na Bilinom polju 8. aprila 1203. godine Kazamari je sredio crkvene prilike u Bosni. Kazamari je izgladio i odnose bosanskog bana i ugarskog kralja , tako što je polazeći iz Bosne u ugarsku poveo sa sobom Kulinovog sina i dva najistaknutija «krstjanina». Pred ugarskim kraljem su pregledana sva dokumenta nastala radom papskog legata u Bosni. Kulinovom sinu je nametnuta i obaveza da u slučaju ako ban bude svjesno štitio heretike plati 1000 maraka srebra kazne. Tom prilikom se posljednji put spominje Kulin ban u historijskim izvorima. Nije poznato koliko je još vladao i kako je završio. HRIŠĆANSKE TRADICIJE I DUALISTIČKA JERES U BOSNI U Kulinovo vrijeme u Bosnu se javio dualistički heretički pokret, koji se od ortodoksnog hrišćanstva odvojio u pokušaju da odgovori na pitanje o porijeklu i prirodi zla. Iza tog pitanja leži jedno još osnovnije pitanje: o odnosu Boga i svijeta, beskonačnog i konačnog, apsolutnog i ograničenog, o odnosu između savršenstva božijeg i nesavršenstva svijeta. Pravovjerna hrišćanska teologija je taj jaz između savršenog tvorca i nesavršenog djela premostila misterijom Hristovim iskupljenjem svijeta i učenjem o slobodnoj volji, po kojem se sam čovjek zbog svoje griješne prirode odvaja od Boga i izaziva patnje, nesreće i druge manifestacije zla. Nasuprot tome stoji dualistički koncepcija, koja porijeklo zla traži izvan Boga i njegovo sjedište nalazi u materijalnom svijetu gdje vladaju nered i patnja.

36

Dualistički pokreti koji su imali utjecaja na crkveni razvoj Bosne je pokret bogumila u Bugarskoj, Makedoniji i Vizantiji, i katara u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Bogumili su osuđivali bogatstvo crkve, svete tajne, ikone i bogosluženja. Poput mnogih heretičkih pokreta bogumilstvo je bilo upereno protiv vladajućeg feudalnog poretka i bilo izraz nezadovoljstva siromašnih i potlačenih društvenih slojeva. Krstaški pohodi protiv Bosne i obrazovanje Crkve bosanske

Dvije decenije nakon izjave na Bilinom polju, 1221. javljaju se optužbe da se u Bosni primaju i štite heretici. Papski legat Akoncije koji dolazi u Bosnu sa istima zadatkom kao i Kazamari morao se osloniti u Ugarskoj na crkvena lica, jer je u to vrijeme došlo do spora između kralja i plemstva koji je doveo do izdavanja pozante « Zlatne bule» 1222. godine.

Poslije odlaska papskog legata, borbu protiv heretika u Bosni je preuzeo ugarski episkopat. Naročito je za borbu bio zainteresovan katolički nadbiskup Ugrin kome je kralj Andrija darovao Bosnu, Usoru i Soli, sa zadatkom da iskorijeni herezu u tim oblastima. Tu darovnicu, koja nije imala nikakvu praktičnu vrijednost već samo davala pravnu osnovu za buduću vlast na Bosnom, potvrdio je i papa svojom bulom 1225. godine.

Nakon ovih događaja u borbi da se heretici u Bosni pridobiju za crkvu krstaški ratovi su zamijenili djelovanje papskih legata. Vjerovatno je da se sudbina hereze povezivala sa očuvanjem državne samostalnosti i da je vjersko pitanje u samoj zemlji izazvalo oštre sukobe.

U godinama poslije Kulina je vladao neki Stefan, kome je poznato samo ime i za koga se zna da je imao sina Sibislava, kenza Usore, u trećoj deceniji XIII vijeka, koga izvori prikazuju kao odanog katolika nasuprot ostalim bosanskim velikašima.

Kada se 1233. prvi put javlja u izvorima ban Matej Ninoslav (1232-1250.), on je istovremeno i ugarski vazal i katolik. Međutim, uspjesi postignuti ratom nisu mogli biti trajni, prije svega što u samoj zemlji nije bilo crkvene organizacije koja bi bila sposobna da se bori protiv hereze. Sam bosanski biskup toliko je bio dalek od svešetničke dužnosti javno je štitio heretike. Nije poznavao latinski jezik i pismo, nije držao božju službu u svojoj crkvi niti formu u kojoj se obavlja krštenje. Krajem 1233. ili početkom 1234. godine postavljen ja za bosankog biskupa Njemca Johanesa Vildeshauzena, dominikanac i energični borac protiv jeresi. U isto vrijeme je bosanska biskupija izuzeta privremeno ispod vlasti dubrovačkog nadbiskupa i potčinjena neposredno Rimu.

Bosanski ban Matej Ninoslav je i sam učestvovao u borbi protiv jeresi, ali je zbog takve politike nailazio na otpor kod bosanskog plemstva. Otpor i samostalno držanje plemstva prisiljavali su bana Ninoslava da se ne vezuje potpuno za katoličku i ugarsku akciju u Bosni, prije svega zato što je ugarsko miješanje imalo za cilj da Bosnu potčini kraljevskoj vlasti i svede je na položaj ugarskih državnih teritorija. Optužbe protiv Bosne su dolazile prije svega Ugarske, s jasnim ciljem da se novim krstaškim pohodima potčini Bosna.

Tu namjeru sasvim je odala darovnica kralja Andrije, kojom je čitava Bosna data hercegu Kolomanu, potvrđena od pape 1235.godine. Sve je to odvelo bana Ninoslava u drugi tabor, jer više nisu bile u pitanju crkvene prilike nego državna samostalnost.

Krajem 1238. godine herceg Koloman je uspio osvojiti dio Huma, oblast kneza Toljana, potomka Miroslava, brata Nemanjina. U međuvremenu se biskup Vildeshauzen povukao, a za novog biskupa je postavljen ugarski dominikanac Ponsa. Ugarski dominikanci su vršili inkvizitorsku službu i upotrebljavali su u Bosni lomače spaljujući one koji nisu htjeli se obratiti.

37

Biskupiji su darovani posjedi i darovana novčana sredstva za njeno izdržavanje. Kada je 1239. završena bosanska stona crkva u Brdu, u župi Vrhbosni, organizovan je uz nju kaptol i traženi su s drugih strana fratri propovjednici. Tada je zavedeno i plaćanje desetine.

Provala Tatara u Ugarsku 1241. godine prekinula je privremeno ugarske akcije u Bosni. Kralj Bela IV se sklonio prvo u Split a onda u Trogir, koji je više pažnje posvetio vladaru, dok je Split uskratio kralju galiju kojom bi se sklonio na neko ostrvo. Trogiranima je zato odlučni kralj u proljeće 1242. godine darovao nekoliko sela na granici splitskog gradskog područja.

Ova nagrada koju je Bela IV dodijelio Trogiranima postala je povod borbi dva grada u koju su se umiješali okolni oblasni gospodari, pa i bosanski ban Ninoslav. U ovoj borbi su postojali kraljevi prijatelji koji su stajali uz Trogir i kraljevi protivnici koji su pomagali Split. Bosnaski ban Ninoslav je bio u taboru kraljevi protivnika, jer je pomagao Split. U međuvremenu Ugarska se oporavila od tatarske provale, te se sam kralj Bela IV umiješao u sukob. Splićani su morali sklopiti mir bez svojih saveznika, a ban Ninoslav se pokorio kralju 1244. godine. U samostalnost i unutrašnje uređenje Bosne se nije diralo, a glavni kraljev zahtjev se odnosio na crkveno pitanje.

Pošto ni pobjeda Bele IV 1244. godine nije pomogla da se katoličansvo u Bosni učvrsti, Ugarska je počela da radi na tome da se bosanska biskupija izuzme ispod vlasti dubrovačkog nadbiskupa i potčini kaločkoj. Od sredine XIII stoljeća, katolički bosnaski biskup nije biše boravio u Bosni već u Đakovu. Tu u Slavoniji je njegovo sjedište ostalo vijekovima, a katoličansvo je s tim izgubilo svako uporište u Bosni.

U isto vrijeme u Bosni je došlo do stapanja ostataka stare bosanske biskupije sa slovenskim bogosluženjem i heretičke zajednice. Crkvena organizacija koja je iz toga nastala zauzela je mjesto i ponijela ime nekadašnje pravovjerne katoličke biskupije i dobila dualističku doktrinu, kult i hijerarhiju. «Crkva bosanska» službeno ime dualističke vjerske organizacije je samo prijevod latinskog imena nekadašnje katoličke biskupije.

Borba između jeresi i tradicionalne crkve, na jednoj, i papstva, dominikanaca i ugarskog klera, na drugoj strani, ispreplela se sa borbom bosanskih vladara i plemstva protiv pokušaja ugarskih kraljeva da unište državnu samostalnost Bosne.

UGARSKA PREVLAST Ban Matej Ninoslav se posljednji put spominje u historijskim izvorima 1249, a oklonosti pod kojima je završena njegova vladavina zbog nedostatka izvora su potpuno nepoznate. Kao vladar poslije Ninoslava javio se Prijezda, njegov rođak, koji je bio pokoran ugarskom kralju. Međutim, u Bosni je i dalje bilo kraljevih protivnika, te je Bela IV 1253. opet ratovao u Bosni. Bosna je tom prilikom potčinjena Ugarskoj, a njena teritorija je organizirana u dva dijela: jedan je činila Bosna u užem smislu, a drugi se sastojao od Usore i Soli. Sredinom XIII stoljeća stvorene su nove banovine s ciljem da obezbjede zaštitni pojas za odbranu i da budu plazne tačke za ugarsku prodiranje u susjedne države. Za dalji razvitak Bosne najveći značaj je imala Mačvanska banovina, koja je dodijeljivana nekom od članova kraljevske porodice. U prvobitnoj Bosni su za to vrijeme ostali na vlasti Prijezda i njegovi sinovi, kao ugarski vazali. Vlast nad Mačvom je oko 1274. dobila kraljica Jelisaveta, majka kralja Ladislava IV. Godine 1284. oblast Usore i Soli je ustupljena kraljičinom zetu, srpskom kralju Dragutinu, koji je 1282. godine bio prisiljen da na saboru u Deževu srpski prijesto ustupi svome mlađem bratu Milutinu. Kao kraljevski rođak, muž kraljeve sestre Kataline, dobio je Mačvu sa Beogradom, Usoru i Soli i vladao u njima kao «sremski kralj».

38

U samom početku Dragutinove vladavine, došlo je do zbližavanja gospodara dva odvojena dijela Bosne. Krajem 1284. godine sklopljen je brak između Dragutinove kćeri Jelisavete i Prijezdinog sina Stjepana I Kotromanića. Ova veza sa srpskom kraljevskom porodicom pružila je banu Tvrtku I pravni osnov da se proglasi za potomka Nemanjića i kruniše se za srpskog kralja . Za vrijeme vladavine Ladislava IV Kumanca, unutrašnja samostalnost Bosne je očuvana, jer kralj nije bio u stanju da drži pod svojom vlašću ni stare ugarske teritorije. Na pojedinim dijelovima ugarske teritorije kraljevsku valst je zamijenila jaka vlast oblasnih gospodara, koji su se borili da prošire svoje oblasti. Oni su počeli ugrožavati i samostalnost Bosne i vlast domaćih banova. ŠUBIĆI KAO GOSPODARI BOSNE Bosna se našla na putu širenja bribirskog kneza Pavla Šubića, koji je imao titulu primorskog bana i time vlast nad dalmatinskim gradovima. Moć Šubića se naročito povećala poslije smrti Ladislava IV 1290. godine. Tda je započela borba za ugarski prijesto između Andrije III Mlečanina, unuka kralja Andrije II i Karla Martela, sina napuljskog kralja Karla II. Za vrijeme ove borbe oba ova pretendenta na ugarsku krunu darivali su Pavla Šubića. Godine 1292. Karlo Martel je darovao Pavlu Šubiću skoro čitavu Hrvatsku sve do granice probincije koja se zove Bosna. Sljedeće godine Andrija III darovao je Šubićima primorsku banovinu i nasljedno dostojanstvo primorskog bana, a zatim je 1295. sa svoje strane dao Pavlu doživotno bansko dostojanstvo. Faktički samostalan i siguran u svojim zemljama , ban Pavle je pokušao potčiniti susjedne zemlje. Prvo je došla na red Bosna. Prvo je njegovu vrhovnu vlast priznao lokalni vlastelin knez Hrvatin Stjepanić, rodonačelnik vlastelinske porodice koja je kasnije igrala značajnu ulogu u bosanskoj historiji. Pavle Šubić je bosansko dostojanstvo dao svome bratu Mladenu I, koji je već 1302. godine kao gospodar Bosne izdavao povelje i potvrđivao slobodu trgovanja u Bosni primorskim trgovcima. Ban Stjepan I Kotromanić, koji je došao na vlast između 1287. i 1290. godine, održao se na vlasti samo u oblasti gornjeg toka rijeke Drine. Čitava vladavina Mladena I je protekla u borbi za potčinjavanje Bosanaca, u kojoj je i sam ban izgubio život. Tek za vrijeme bana Mladena II, sina Pavla Šubića, Šubići su stvarno zavladali Bosnom. Oko 1314. godine umro je ban Stjepan I Kotromanić, nakon čega je njegova udovica banica Jelisaveta i njeni sinovi protjerani iz zemlje. Banica se sa sinovima neko vrijeme sklonila u Dubrovnik, a onda se, još za vrijeme vrhovne vlasti Mladena II Šubića, vratila u Bosnu. USPON I ŠIRENJE BOSNE (1322-1391) Oslobođenje od prevlasti Šubića Ostavljajući na vlasti domaće banove iz porodice Kotromanića koji su priznavali njihovu vrhovnu vlast, Šubići su, ipak, poštovali unutrašnju samostalnost Bosne. Još 1319. godine Mladen II se starao o svome štićeniku i vazalu Stjepanu II Kotromaniću. Šubići su doveli Bosnu u bliže veze sa dalmatinskim gradovima i njihovim trgovcima, koji su imali privilegiju da slobodno trguju u Bosni. Poslije poraza u ratu sa srpskim carem Milutinom u Humu, počeli su se odmetati od Mladenove vlasti dalmatinski gradovi, prvo

39

Šibenik ( 1319. ), a zatim i Trogir. Dalmatinske gradove je podržavala Venecija, što je dovelo do sukoba Šubića sa Venecijom. Istovremeno od Šubića su se odmetnuli Kurjakovići iz Krbave, Stjepanići iz Donjih Krajeva, Mihovilovići iz Livna, i povezalai se sa dalmatinskim gradovima. Najopasniji neprijatelj Šubića je bio ugarski kralj Karlo I Robert, koji je sukobe u Hrvatskoj i Dalmaciji iskoristio za obračun sa Šubićima. Karlo I je prvo pod svoju neposrednu vlast uzeo bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i uputio ga zajedno sa slavonskim banom Ivanom Babonićem u Hrvatsku, gdje su im se pridružili ostali hrvatski velikaši i njihovi saveznici Trogir i Split. Krajem 1322. Mladen se morao predati ugarskom kralju, koji ga je lišio banskog dostojanstva. Uklanjanjem Šubića, Bosna je opet došla pod vrhovnu vlast ugarskih kraljeva. Ban Stjepan I je za čitave svoje vladavine ostao lojalan Karlu I i njegovom nasljedniku Lajošu. Poslije pada Mladena II, hrvatski velikaši su se okrenuli protiv kralja i novoimenovanog bana Ivana Babonežića i osvojili kraljevski grad Knin. Poslije su se podijelili na dva tabora sa knezom Nelipcem, rodonačelnikom kasnijih Nelipčića, na jednoj i sa Đurom II Šubićem na drugoj strani. Ban Stjepan II je stao na stranu Đure II Šubića, a protiv kneza Nelipca i njegovih saveznika. Stjepan II je u borbi protiv Nelpca djelovao kao lojalni kraljev vazal, ali je imao i svoje lične interese. U toku ovih borbi, on je pridobio pod svoju vlast istaknutu porodicu Stjepanića i preko nje obezbjedio vlast Bosne nad Donjim Krajevima. Do proljeća 1326. godine proširio je svoju vlast inad Krajinom između Neretve i Cetine. Nije poznato kada je zavladao Završjem, u čiji sastav je ulazilo: Duvanjsko, Livanjsko i Glamočko polje. Osvajanje Huma Borba oko srpskog pijestolja koja je izbila nakom smrti kralja Milutina 1321., između Dragutinovog sina Vladislava, s jedne strane i Milutinovih sinova Stefanom i Konstantinom, s druge strane, omogućile su Stjepanu II da uspostavi svoju vlast u oblasti Usore i Soli oko 1324. godine. Istovremeno je Stjepan II u savezu sa Dubrovčanima započeo borbu za osvajanje Huma, u kojem su se nakon Milutinove smrti osamostalila srpska vlastelinska porodica Branivojevići. Osvajanjem Huma dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su pod vlast bosanskog bana, a time je Bosna izbila prvi put na obale Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih puteva iz Primorja u unutrašnjost. Humska zemlja je bila razlog bosansko-srpskog neprijateljstva sredinom XIV stoljeća. Zbog svojih planova na jugu navodili su srpskog cara Dušana na veliku popustljivost prema bosanskom banu, ali 1349. godine pitanje Huma je ponovo aktuelizirano. Hum je 1350. godine kratko vrijeme došao u ruke cara Dušana, ali su vijesti da je Kantakuzen provalio na teritoriju Dušanovog carstva prisilile srpskog cara Dušana da prebaci svoj snage u Makedoniju. Svega nekoliko mjeseci je bilo dovoljno banu Stjepanu II da povrati izgubljene gradove.

40

POČETAK VLADAVINE TVRTKA I Pred kraj svog života, Stjepan je postao tast svog sizerena kralja Lajoša koji se 1353. oženio banovom kćerkom Jelisavetom. Tim brakom podignut je ugled bosanske banske porodice, koja je već bila povezana sa evropskim kneževskim porodicama ne tako visokog ranga. Smjena na banskom prijestolju, poslije smrti Stjepana II nije izvršena u najpovoljnijim okolnostima. Iz najmanje tri braka bana stjepana nije nadživeo ni jedan muški potomak. Izbor je pao na Tvrtka, petnaestogodišnjeg sina Stjepanovog brata Vladislava i Jelene, kćeri Jurja Šubića. Kralj Lajoš je potvrdio Tvrtka i njegovog brata Vuka u «banstvu bosanskom i usorskom» 1357. godine, nakon što je ostvario kraljeva prava u odnosu na Bosnu. Humska zemlja od Neretve ka zapadu, zajedno sa Drijevskim trgom, je predata ugarskom kralju kao miraz uz Jelisavetu, kćer bana Stjepana. U prvim godinama Tvrtkove vladavine desile su se u susjedstvu Bosne promjene koje su bile sudbonosne za njen dalji razvitak. Na jednoj strani Venecija je mirom u Zadru 1358. godine istisnuta iz Dalmacije, gdje je uspostavljena vlast ugarskog kralja Lajoša. Ovim mirom je i Dubrovnik došao pod vrhovnu vlast ugarskog kralja. Na drugoj strani, veliko srpsko carstvo, poslije smrti cara Dušana u decembru 1355. godine se počelo raspadati. Banova vlast je objedinjavala zemlju i ljude preko veza lične zavisnosti, jer država još nije imala nikakve stalne institucije. Banu su njegovi podanici dugovali vjernu službu, a naročito se polagalo na dužnost vojne službe. Zavisni seljaci su bili prije svega pod vlašću svojih gospodara i tek preko njih povezani sa državnom vlašću, odnosno sa banom. Vlast bana je počivala na odanošću gospodara «plemenitih baština», odnosno vlastele, obično sa titulom kneza. Ideal «vjernog služenja» tražio je svakako bezuslovnu poslušnost i bezgraničnu odanost vlastele banu. Vlasteli je na prvom mjestu bila zagarantirana lična sloboda i bezbjednost «plemenitih baština». Ove garancije vlastela nije dobila u obliku zakona ili opštih privilegija, već kroz «vjeru gospodsku» koju je davao ban sa porodicom u posebnim poveljama ili u onim istim u kojim im je darovao ili potvrđivao posjede. Svoju «vjeru gospodsku» ban nije mogao prekršiti sve dok vlastelin ne počini «nevjeru» po kojom se podrazumijeva odricanje poslušnosti i «vjerne službe». Vlastela je u Bosni djelovala na važne odluke u državnoj politici svojim učešćem na državnom saboru. On se prvi put spominje u jednoj povelji iz 1354. godine kao «stanak sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja i humske zemlje». Uticaj sabora je zavisio od stvarnog odnosa snaga između vladara i vlastele, zbog toga njegova uloga nije bila značajna u raznim periodima bosanske historije. Za vrijeme vladavine bana Stjepana II bosanska srednjovjekovna privreda je usljed pojave rudarstva izgubila svoj poljoprivredni karakter. U banovoj povelji iz 1339. godine izdate za trogirske trgovce, pored tradiconalnih uzvoznih atrikala, spominju se srebro, zlato i bakar kao roba koju trogirski trgovcim mog izvoziti iz banove zemlje. Odlučnu ulogu u pokretanju rudarske proizvodnje su i ovdje kao i u Srbiji imali Sasi, rudari njemačkog porijekla. U poveljama se najprije spominje rudnik Ostružnica 1349. i Srebrenica 1352. godine dok se ostali rudnici spominju tek za vrijeme Tvrtka I. Razvoj bosanske privrede u prvoj polovini XIV vijeka uslovio je pojavu gradova u srednjovjekovnoj Bosni. Novi gradovi od kojih je samo jedan dio nastao oko sredine XIV vijeka vezani su za mjesta rudarske proizvodnje ili se nalaze u blizini rudarskih nalazišta i najvećih vladarskih utvrđenja. Stariji rudarski gradovi su: Ostružnica, Hvojnica, Deževice,

41

Kreševo, zatim u Podrinju Srebrenica, u dolini Krivaje Olovo. Razvijaju se i trgovi u podnožju gradova kao što su Podvisoki, kraj tvrđave Visoki, naselje pod Vrandukom. Uređenje bosanskih gradova nosi tragove njihovog porijekla. Rudari Sasi, koji su predstavljali jezgra rudarskih gradova , uživali su i ovdje autonomiju koju je predstavljalo « vijeće purgara». Uz gradove u unutrašnjosti, značajnu ulogu je imao i trg Drijeva u blizini ušća Neretve, jedan od starine utvrđenih zakonitih trgova solju i polazna tačka važne sobraćajnice koja je vodila u unutrašnjost dolinom Neretve. Sa privrednim razvojem Stjepan II je reformisao i svoj fiskalnu politiku s ciljem da uveća vladarske prihode iz regalnih prava. Među tim mjerama važno mjesto zauzimalo je kovanje novca . Za privredni razvoj zemlje bilo je veoma važno prisustvo i djelovanje primorskih trgovaca. Zato je ban Stjepan II Dubrovčanima izdao povelju u kojem se pored garantovanja lične slobode i imovinske bezbjednosti, najviše pažnje posvećeno pravnom položaju Dubrovčana u Bosni i načinu rješavanja sporova sa banovim ljudima. Osim banovog suda koji je izricao pravdu prema potrebi, stalnog i uređenog sudstva nije moglo biti kao što nije bilo nikakvih stalnih upravnih organa. Bosna prema događajima u Dalamaciji Dalmatinski gradovi su, kad god bi se osjetili ugroženim od hrvatskih velikaša koji su gospodarili oblastima na kopnu, približavali se Veneciji, pa nekad se i potčinjavali. U prvim decenijama XIV vijeka pod vlast Venecije su došli Trogir, Šibenik i Split. Kralj Karlo I Robert je izbjegavao sukobe sa Venecijom zbog svojih ambicija u Napuljskom Kraljevstvu. Ali kada je umro Karlo 1342. i na ugarski prijesto došao Lajoš I, Ugarska zauzima neprijateljski stav prema Veneciji, jer je predstavljala smetnju obnavljanu kraljeve vlasti u Dalmaciji. Stjepan II se u ovaj rat umiješao zbog svojih vazalskih obaveza prema ugarskom kralju, ali mu je ovaj rat omogućio da povede samostalniju politiku. Tako je bosnaski ban 1344. godine Stjepan II učestvovao u borbi za nasljeđe hrvatskog velikaša Nelipca, čiju je udovicu Vladislavu i njenog sina štitila Venecija. Ban Stjepan je u julu 1345. godine izdao povelju kojom je u kraljevo ime primio kraljeve gradove, potvrdio mladom Ivanu Nelipčiću porodične zemlje i obećao oproštaj. Ovi uspjesi ugarskog kralja privukli su na njegovu stranu najmoćnije hrvatske velikaše i dalmatinske gradove, što je izazvalo novu mletačku akciju u Dalmaciji. Avgusta 1345. mletačka flota je sprovela opsadu Zadra, a bosanski ban se i ovog puta našao na strani ugarskog kralja. U periodu od sredine do kraja 1346. kada se opsada zadra završila u korist Venecije, bosanski ban je više radio u korist venecije nego u korist svoga sizerena. Nakon što su se Zadrani predali Veneciji, sukobi u Dalmaciji su se stišali. Zanimanje kralja Lajoša za Bosnu i Dalmaciju opada zbog njegovog pohoda u južnu Italiju, što je Stjepanu omogućilo da istovremeno ostane lojalan vazal i uživa naklonost Venecije, potrebne zbog odnosa sa Srbijom.

42

POČETAK VLADAVINE TVRTKA I Pred kraj svog života, Stjepan je postao tast svog sizerena kralja Lajoša koji se 1353. oženio banovom kćerkom Jelisavetom. Tim brakom podignut je ugled bosanske banske porodice, koja je već bila povezana sa evropskim kneževskim porodicama ne tako visokog ranga. Smjena na banskom prijestolju, poslije smrti Stjepana II nije izvršena u najpovoljnijim okolnostima. Iz najmanje tri braka bana stjepana nije nadživeo ni jedan muški potomak. Izbor je pao na Tvrtka, petnaestogodišnjeg sina Stjepanovog brata Vladislava i Jelene, kćeri Jurja Šubića. Kralj Lajoš je potvrdio Tvrtka i njegovog brata Vuka u «banstvu bosanskom i usorskom» 1357. godine, nakon što je ostvario kraljeva prava u odnosu na Bosnu. Humska zemlja od Neretve ka zapadu, zajedno sa Drijevskim trgom, je predata ugarskom kralju kao miraz uz Jelisavetu, kćer bana Stjepana. U prvim godinama Tvrtkove vladavine desile su se u susjedstvu Bosne promjene koje su bile sudbonosne za njen dalji razvitak. Na jednoj strani Venecija je mirom u Zadru 1358. godine istisnuta iz Dalmacije, gdje je uspostavljena vlast ugarskog kralja Lajoša. Ovim mirom je i Dubrovnik došao pod vrhovnu vlast ugarskog kralja. Na drugoj strani, veliko srpsko carstvo, poslije smrti cara Dušana u decembru 1355. godine se počelo raspadati. Umjesto centralizovane i jake države na granicama Bosne su se pojavile zemlje pojedinih srpskih velikaša, samostalnih u odnosu na carevu vlast i često međusobno zavađenih. Prva oblast koja se obrazovala u Srbiji, u krajevima uz bosansku granicu, bila je zemlja Vojislava Vojinovića, gospodara teritorije koja se pružala od gornjrg Podrinja do župa u okolini Dubrovnika. Između ovog kneza i Dubrovnika došlo je 1361-1362. godine do sukoba, jer se Dubrovnik u srpsko-ugarskom sukobu našao u suprotnom taboru. Dubrovnik se za pomoć obratio ugarskom kralju i hrvatskom i bosanskom banu. Međutim, u ovom ratu na strani Dubrovnika je više učestvovao Sanko Miletinović, Tvrtkov vlastelin, nego sam bosanski ban. U toku 1363. Bosna je bila u ratu sa Ugarskom, ali o tome nema dovoljno vijesti. Znamo jedino da je 1364. godine Tvrtko zajedno sa majkom i bratom primljen za građanina Venecije. Mletačko građanstvo je bosansko feudalno plemstvo primala kao počast i sredstvo za obezbjeđenje utočišta u slučaju potrebe. U februaru 1366. godine došlo je do pobune vlastele i zbacivanja Tvrtka sa banske vlasti, a za bosnaskog bana vlastela je postavila Tvrtkovog brata Vuka. Tvrtko se sklonio kod ugarskog kralja Lajoša, koji mu je pomogao da te iste godine obnovi svoju vlast u jednom dijelu Bosne. Obnavljajući vlast Tvrtko je darovnicama čvršće vezivao za sebe vlastelu koja mu je prišla pri povratku u zemlju. Vukcu Hrvatiniću je darovao grad Soko i župu Plivu. U ovo vrijeme Tvrtko je bio gospodar Donjih Krajeva, Huma, Rame i Usore, dok je njegov brat Vuk držao istočne oblasti bosanske države gdje su bili Dabišići i tvrdi grad Bobovac. Do kraja ljeta 1366. pokoravanjem Sanka Miletinovića, koji se 1366. bio odmetnuo od bana, Tvrtko je obnovio svoju vlast u cijeloj Bosni. Ratovi sa Nikolom Altomanovićem i širenje Bosanske države Za vrijeme obnavljanja Tvrtkove vlasti u bosanskoj državi, u susjednim srpskim državama su se dešavale krupne promjene. Srpski župan Nikola Altomanović je zauzeo zemlje udovice Vojislava Vojinovića, Gojslave i njenih sinova. Postavši susjed Bosne župan Nikola Altomanović je došao u sukob sa banom Tvrtkom. Uskoro su se stvorila dva tabora: na jednoj strani knez Lazar Hrebljanović i bosanski ban iza kojih je stajala Ugarska, a na drugoj strani je došlo do stvaranja saveza između župana Altomanovića i zetskog gospodara Đurđa Balšića, koji je trebao obuhvatiti i Veneciju, s ciljem da se napadne Dubrovnik.

43

Rat se završio 1373. godine porazom župana Nikole Altomanovića, dok je ban Tvrtko dobio gornje Podrinje, dio Polimlja sa manastirom Mileševom, zatim Gacko, dok je Đurađ Balšić uzeo Konavle, Trebinje i Dračevicu. Tvrtkovo krunisanje za kralja Sa smrću cara Uroša 1371. godine izumrla je srpska dinastija Nemanjića i praktično nestalo Srpsko carstvo. U sjeveroistočnoj Srbiji je vladao najmoćniji srpski oblasni gospodar knez Lazar Hrebeljanović, a južnije od njega, od Kosova do polimlja i sjeverne Makedonije vladao je njegov zet Vuk Branković. Trećom glavnom oblašću u Zeti i Primorju vladali su Balšići na čelu sa Đurđem Balšićem. Kao gospodar srpskih državnih teritorija od Neretve do Boke Kotorske pridružio im se i bosanski ban Tvrtko. Pred opasnošću od Osmanlija oživjela je ideja obnavljanja Srpskog carstva, samo je bilo pitanje ko će se moći pojaviti u ulozi obnovitelja nemanjićke države. Nemanjićko porijeklo bosanskog bana – pradjed mu je bio po ženskoj liniji srpski kralj Dragutin – davalo je Tvrtku prednost u odnosu na ostale gospodare srpskih teritorija. Pored toga, Tvrtko je pripadao bosanskoj banskoj porodici Kotromanića, a pod njegovom vlašću su bili prostrani dijelovi srpske države Nemanjića. Krunisnaje je obavljeno 26. oktobra 1377. godine u «srpskoj zemlji», možda u manastiru Mileševa, mjestu osobitog kulta svetog Save, osnivača srpske crkve. Pored kraljevske titule, Tvrtko je uzeo i ime Stefan, koje je u Srbiji imalo određeno državno-simboličko značenje. To ime su imali i svi kasniji bosanski kraljevi u svojim službenim aktima. Knez Lazar Hrebeljanović i Vuk Branković su odobravači Tvrtkovo krunisnaje, dok Đurađ Balšić nije bosanskog bana priznavao kao srpskog vladara. Ugarski kralj Lajoš je bio sporazuman sa Tvrtkovim krunisanjem za srpskog kralja. Njegov nasljednik Sigismund Luksemburški je postao poljski kralj i težište njegove političke aktivnosti se pomjerilo dalje od Balkana. Međutim, vlast nad Srbijom se još za Tvrtkovog života pokazala kao fikcija. Već poslije Kosovske bitke 1389. godine Tvrtko nije imao nikakvog utjecaja u zemljama Lazarevih nasljednika i Vuka Brankovića. Njegovi nasljednici su ostali ograničeni na Bosnu i bili su u ustvari bosanski kraljevi. Obnavljanje Srbije stvarno je izvršio Stefan Lazarević, dok je uspomena na vlast nad Srbijom sačuvana samo u tituli bosanskih kraljeva. Borba za učvršćivanje na Jadranskoj obali Nakon svoga krunisanja Tvrtko je težište svoje politike prenio na jadransku obalu. Na takvu orijentaciju primorali su ga sukobi na dalmatinskoj obali koji su ometali privredni razvoj zemlje započet za vrijeme Stjepana II Kotromanića. Dalmatinski gradovi: Trogir, Šibenik i Split i ostrva Brač, Hvar i Korčula su priznali vlast kralja Tvrtka 1390. godine. Kralj Tvrtko im je potvrdio oblik autonomije i sve privilegije koje su imali u vrijeme kralja Lajoša. Tvrtkovi zahjevi da mu se potčine dalmatinski gardovi bili su parvno zasnovani na nepriznavanju Sigismunda Luksemburškog za ugarskog kralja.Vladavina Bosne nad Dalmacijom i Hrvatskom trajala je svega deset mjeseci. U martu 1391. kralj Tvrtko je umro. Za novog kralja je izabran Kotromanić Dabiša, koji je po uzoru na svog prethodnika uzeo ime Stefan. Kralj dabiša je uspio u početku svoje vlade da sačuva neokrnjenu veliku državnu teritoriju na sljeđenu od Tvrtka. Bez obzira na savjete Dubrovčana da seponovo priznaju vlast ugarskog kralja, dalmatinski gardovi su i sljedeće godine u zvaničnim aktima spominjali Dabišu kao svog kralja.

44

Poslije Tvrtkove smrti svoja prava na Dalmaciju i Hrvtasku je počeo isticati i Ladislav Napuljski. On je imenovao Ivaniša Horvata za svoga glavnog namjesnika u Ugarskoj, a bosansku vlastelu, barću Hrvoja i Vuka Vukčića, za banove hrvatsko-dalmatinske. U toku 1394. godine kralj Dabiša i Ivaniš Horvat su bili u otvorenom sukobu. Razdor između svojih protivnika je iskoristio Sigismund Luksemburški. On je prvo istisnuo Horvate iz grada Dobrog na ušću Bosne, a zatim ih zarobio. Neposredno nakon toga kod grada Dobrog pokorio se Sigismundu i kralj Stefan Dabiša, primivši vazalske odnose prema ugarskom kralju i prepustivši mu vlast nad Dalmacijom i Hrvatskom. Jelenino međuvlašće (1395-1398) Nakon smrti kralja Dabiše 1395. trebalo je da se za bosanskog kralja kruniše Sigismund Luksemburški. Time bi Bosna došla pod neposrednu vlast Ugarske, ali ne bi izgubila untrašnju samostalnost. Zbog otpora bosanske vlastele sačinjen je kompromis po kojem Sigismund nije krunisan za bosanskog kralja, ali isto tako Bosna nije dobila ni nekog drugog kralja.

Dabišinu vladavinu je produžila njegova udovica Jelena. Njena vladavina je imala karakter interregnuma, zbog čega joj nije bilo dopušteno uobičajeno obnavljanje starih ugovornih povelja. Karkter Jelenine vladavine je ostavljao prostora za dalji razvoj procesa razvoja samostalnih feudalnih oblasti, koji je započeo još za vrijeme Tvrtka I.

Najmoćnija bosanska vlastela toga vremena su:

- vojvoda Hrvoje Vukčić, koji je još za vrijeme Tvrtka I naslijedio svog oca Vukca u dostojanstvu vojvode. Teritorije kojima je neposredno gospodario bile su još uvijek ograničene na stare porodične župe i gradove u Donjim Krajevima. - knez Pavle Rađenović pripadao vlastelinskom rodu iz istočne Bosne. Zajedno sa Vlatkom Vukovićem je osvojio 1391. Konavle i došao u neposredni dodir sa Dubrovčanima. - Sandalj Hranić, koji je naslijedio vojvodsko dostojanstvo i zemlje u jugoistočnoj Hercegovini. On se oslanjao na Hrvoja Vukčića s kojim se 1396. rodbinski povezao, uzevši za ženu Jelenu, kćerku Vuka Hravtinića, brat Hrvojevog.

Proces osamostaljivanja vlastele iznio je, pored najuticajnijih ličnosti, i druge vlastelinske porodice. Oko donje Neretve su važnu ulogu igrali Radivojevići. Oni su kontrolisali zemlje oko trga Drijeva i održavali veze sa Dubrovčanima. U Popovu polju su vladala braća Nikolići , u istočnoj Bosni Vlatko Vlađević, Zlatonosovići i Dinjčići u Podrinju. Porodične župe i utvrđenja su predstavljala polaznu taku u usponu bosanskih velikaša. Iz takvih centara, koja nisu uvijek bila grupisana na jednom mjestu, velikaši su potčinjavlai sebi vlastelu u okolini i širili postepeno svoje zemlje. Konkurentska borba je završena time što su najmoćniji potčinil slabije od sebe i što su bosanske velmože na svojim zemljema potpuno zamijenile vladara. Poslije dvije i po godine, Bosna je opet dobila kralja. Novog kralja Ostoju na prijesto je dovela vlastela koja se okrenula protiv kraljice Jelene. Ona je ostala i dalje u zemlji, nazivala se ačk i kraljicom, ali se vratila svom narodnom imenu Gruba. U bosansku politiku se više nije miješala. Za vrijeme kralja Ostoje 1398. godine ustupljeno je Dubrovčanima Slansko primorje pod uslovom da kralju i vojvodi Hrvoju dodijele nasljedno dubrovačko građanstvo i da svakom od njih daruju po jednu kuću u Dubrovniku u vrijednosti od 1 500 dukata.

45

Privremeni uspon Bosne Potiskivanje Jelene i izbor Ostoje za kralja Bosne promijenilo je odnose Bosne i Ugarske. U borbi za ugarski prijesto bosanski kralj i valstela su se opredijelili za podržavnje Ladislava Napuljskog. Ozbiljan preokret je nastao kada je nezadovoljno ugarsko plemstvo u proljeće 1401. godine zatvorilo kralja Sigismunda. Tada su kralj Ostoja i Hrvoje Vukčić otpočeli potčinjavanje dalmatinskih gradova.

Uskoro se u dalmatinske sukobe uključio i Ladislav Napuljski, čiju je vlast priznalo plemstvo od Drave do Primorja. On je Hrvoja imenovao za svog namjesnika u Ugarskoj, Hravtskoj, Dalmaciji i Bosni i uz to mu dodijelio titulu splitskog hercega. Tako je Hrvoje kao bosanski velikaš bio pod Ostojinom vlašću, a kao kraljev namjesnik uzdigao se iznad njega.

Rat Bosne i Ugarske zaoštrilo je odnose Bosne i Dubrovnika, zato što su se našli u suprotnim taborima. Dubrovčani su se suprostavili zahtjevu kralja Ostoje da se potčine njegovoj vrhovnoj vlasti. Dubrovčani su pokušavali diplomatskim putem izgladiti sukob sa Bosnom ističući staro prijateljstvo i potrebu da poštuju svoje obaveze.

Uskoro poslije Hrvojevog imenovanja za hercega i namjesnika Ladislava Napuljskog, izbio je na vidjelo antagonizam između hercega Hrvoja i kralja Ostoje, koji je ostao u njegovoj sjenci. Ovaj unutrašnji sukob utjecao je na političku orijentaciju kralja Ostoje. Pošto je Hrvoje bio uz Ladislava, Ostoja je počeo podržavati Sigismunda Luksemburškog, priznavši ponovo njegovu vrhovnu vlast. Do konačnog obračuna između hercega i kralja došlo je u maju 1404. godine i završio se potpunim porazom i padmo kralja Ostoje. Sudbina Ostojina je bila riješena time što je vlastela koja je dotle bila uz njega prešla na stranu Hrvoja.

Stvarni uzrok sukoba između kralja i vlastele leži u činjenici što je Ostoja, koji je na vlast došao pomoću velikaša, pokušao se osloboditi njihovog uticaja i povratiti autoritet kraljevskoj vlasti.

USPOSTAVA OSMANSKE VLASTI U BOSNI Osnivanje i značaj Skopskog krajišta Nakon osvajnja 1392. Osmanlije su Skoplje pretvorili u svoje glavno uporište i polaznu tačku za prodiranje u Bosnu, Srbiju, Zetu i Albaniju. Skoplje je tada postalo središte osmanskog krajišta, kome je na čelu stajao krajišnik. Prvim krajišnikom ovog krajišta bio je Pašajigit-beg, porijeklom iz Saruhana (1392 - 1414), a njegov nasljednik je bio Ishak beg (1414-1439). Ishak-bega su na položaju naslijedili sinovi Barak, a zatim Isa-beg koji je, s malim prekidima, upravljao ovim krajištem od 1439. do 1463. godine a zatim bosanskim sandžakom do 1469. godine. Osmanski krajišnici ili krajiške vojvode u Skoplju, koji su vrlo rijetko smjenjivani, nadzirali su susjedne hrišćanske vazalne vladare. Istovremeno su bili i sultanovi zastupnici prema zapadnim državama. Oni su odigrali presudnu ulogu u rušenju srednjovjekovne bosanske države, jer su sve akcije u Bosni polazile iz Skoplja. Osmanska vlast na istočnim granicama Bosne se počela još više osjećati, nakon što su Osmanlije postavile svoje posade u grad Zvečan, blizu bosanske granice. Osmanski upadi u Bosnu nakon osvajanja Skoplja su bili sredstva smišljene osvajačke politike. Prvi osmanski upad u Bosnu zabilježen je 1386. godine, a zatim 1388. godine kada ih je Vlatko Vuković porazio kod Bileće. Nakon osvajnja

46

Skoplja osmanska vojska intenzivirala upade u Bosnu. Jedna jaka njihova vojska provalila je u Bosnu 1398. godine, ali je teško stradala od hladnoće. Timurova provala u Anadoliju, Bajezidov poraz poraz kod Ankare (1402.) i međusobne borbe njegovih sinova (1403-1414) zaustavile su dalje osmanske upade u Bosnu, ali se već 1313. godine Sandalj Hranić bio približio princu Sulejmanu i držao u svojoj zemlji osmansku najamničku vojsku od oko 7 000 vojnika. Kada je Hrvoje Vukčić bio proglašen za izdajnika, ugrožen od Sigismunda, on se za pomoć obratio skopskom krajišniku Ishak-begu, koji je na njegov poziv upao u Bosnu ljeta 1414. godine. Pobjeda osmanske vojske nad ugarskom 1415. godine kod Doboja definitivno je eliminisan ugarski uticaj u Bosni u korist osmanskog. Nakon toga bosasnki kralj Ostoja i Sandalj Hranić su bili prisiljeni da se obavežu na danak osmanskom sultanu. Dalji sukobi između bosanskih velmoža pružali su mogućnost Osmanlijama da se miješaju u unutrašnje odnose Bosne, jer su ih pozivali slabiji feudalci da bi se njihovom pomoću održali protiv svojih protivnika. Prvo su to učinili Pavlovići, koji su uz pomoć Osmanlija oppljačkali zemlje Sandalja Hranića (1415), ali su time došli u zavisan položal prema Osmanlijama. Poslije toga je i Sandalj Hranić priznao osmansku vrhovnu vlast (1418). Tada je Ishak-beg, dotadašnji zaštitnik Pavlovića, ubio Petra Pavlovića (1420) i počeo da pomaže Sandalja Hranića. Otada Osmanlije po svojoj volji raspolažu bosanskom zemljom, oduzimaju je i dijele po svome nahođenju, miješaju se u dinastička pitanja, podržavaju i pomažu pojedine pretendente, utiču na njihov dolazak na prijesto, potvrđuju bosanske kraljeve i najzad ih prisiljavaju ih da priznaju osmansku vrhovnu vlast. Bosansko krajište

Prema izvorima stalna osmanska vlast prisutna je u Bosni možda još od osmanskog upada u Bosnu 1448. godine, a svakako prije 1453. godine. U tom periodu Osmanlije su na zaposjednutom dijelu Bosne orgnizirali svoju upravnu jedinicu koja se u domaćem izvora javlja pod nazivom «Bosansko krajište», a u najstarijem poznatom osmanskom popisu iz 1455. godine «Vilajet Hodidjed» i «Vilajet Saray-ovasi».

Iz ovog popisa iz 1455. godine vidi se da Osmanlije ni tada nisu bili potpuno ukinuli domaći feudalizam niti su bili zaveli timarsko-spahijski sistem u cijeloj Vrhbosni. Tu još nije bilo nikakvih osmanskih vjerskih i pravnih institucija, niti je bilo više od dva do tri slučaja prelaska na islam. Vrhbosna još nije imala svog kadiju, a mnoga njena mjesta su držali Pavlovići.

Teritorijalno jezgro Bosanskog krajišta ili vilajeta Hodidjed sačinjavao je prvobitno taj grad sa bližom okolinom. Hodidjed, glavna utvrda ovog krajišta je imao posadu od dvadest i tri čovjeka koji su imali timare po Sarajevskom polju i okolnim planinskim predjelima. Državnopravni položaj svih naselja Bosanskog krajišta nije bio jednak niti su na cijelom njegovom teritoriju vladali isti feudalni i društveni odnosi. U jednom dijelu tih naselja još uvijek je vladao domaći feudalizam, a bila su još uvijek pod vlašću Pavlovića, koji su za njih plaćali Osmanlijama godišnji tribut, dok je u drugom dijelu naselja bosanskog krajišta bila uspostavljena puna osmanska vlast i osmanski feudalni poredak.

Godišnji tribut koju su Pavlovići plaćali za nahiju Tilava, koja je brojala 40 sela, spadao je u has Isa-bega Ishakovića. Sva ostala sela i mezre u Bosanskom krajištu spadala su 1455. g. u timare posade Hodidjeda. Bosansko krajište tada je zapremao cijelo Sarajevsko polje i sve okolne planinske predjele koje je ikasnije obuhvtala sarajevska nahija. Nakon pada Despotovine 1459.godine pod osmansku vlast je došao Višegrad i područje Romanije.

Bosanskim krajištem su upravljali vojvode skopskog krajišta Isa-bega Ishakovića sa širim ovlašćenjima vojničke prirode. Prvi put se vojvoda u Vrhbosni spominje 1455. g.

47

Sjedište mu je bilo u Hodidjedu, glavnoj tvrđavi, ili u Vrhbosanju, glavnom trgovištu u župi Vrhbosni, koja se prvi put spominje 1461/2.g. i to pod imenom Saray-ovasi, a drugi put 1469. pod imenom Trgovište. Prvi po imenu poznati vojvoda Bosanskog krajišta je Skender-beg koji se spominje 1455.godine kao vojvoda u Vrhbosni.

Propast Bosanskog kraljevstva i osnivanje Bosanskog sandžaka Poslije okupacije Despotovine bosanski kralj, svjestan da je Bosna na putu osmanskih osvajanja, obratio se za pomoć ostalim evropskim kršaćanskim zemljama. Da bi ozvaničio svoju antiosmansku orijentaciju Stjepan Tomašević se krunisao krunom iz Rima u Jajcu 1461. godine. Otkazivanjem danka sultanu kralj je da neposredan povod Osmanlijama da na napadne Bosnu. Kad je vidio da pomoć od evropskih zemalja ne stiže, kralj je pokušao izbjeći rat sa Osmanlijama i zatražio od sultana primirje na 15 godina. Sultan je samo formalno prihvati primirje, ali je nastavio da radi na planu osvajanja Bosne. Da bi onemogućio intervenciju Ugarske u korist Bosne, sultan je jedan dio vojske poslao na Dunav i Savu. U februaru 1463. godine osmanska vojska je upala u Hercegovinu sa ciljem da na vlast dovedu starijeg hercegovog sina Vladislava s ciljem da izazove pometnju u Hercegovini, kako bi je onesposobila za pružanje pomoći Bosni.

Preko Skoplja, Kosova i Sjenice Osmanlije su se spustili na Drinu i početkom maja 1463. godine stigli u oblasti Pavlovića i Kovačevića, koji su se predali bez otpora, jer im je bilo javljeno da je sklopljeno primirje. Sa Drine sultan je krenuo u gornju Bosnu, prema Bobovcu, koji se predao treći dan opsade (21.maja). Iz Bobovca sultan je krenuo prema Jajcu koje se predalo bez borbe. Kralj Stjepan Tomašević se sklonio u grad Ključ, koji je osmanska vojska opsjela pod zapovjedništvom Mahmud-paše. Nakon obećanja Mahmud-paše da mu sultan garantuje život i slobodu kralj se sa svojim stricem Radivojem predao. Kada je odveden u Jajce, sultan ga je primorao da naredi zapovjednicima svojih gradova da se predaju, a zatim ga je pogubio zajedno sa Kovačevićem i Pavlovićem. Osvojene zemlje bosanskog kralja, oblasti Pavlovića i Kovačevića, i okupirani dio zemlje Hercegove Osmanlije su pretvorile u vilajete koje su ujedinili sa ranije osnovanim vilajetima u Raškoj i Bosni i od tog teritorija, krajem juna 1463. godine, osnovali Bosanski sandžak. Prvim sandžakbegom Bosanskog sandžaka imenovan je Mehmed-beg Minetović, a prvo sjedište bosanskog sandžakbega bilo je do jeseni 1463. godine u Jajcu, a kasnije u Sarajevu. Prvobitnu teritoriju Bosanskog sandžaka činili su: raniji osmanski vilajeti u staroj Raškoj – Zvečan, Jeleč, Ras, Sjenica, Moravica i Nikšići, bivše Bosansko krajište ili vilajet Hodidjed, vilajet Višegrad, ostale zemlje Pavlovića, bosanskog kralja i Kovačevića i dio zemlje Hercegove.

Međutim, uskoro je promijenjen teritorijalni okvir Bosanskog sandžaka. Čim su se Osmanlije povukle iz Hercegovine, herceg je, sa svojim sinovima Vladislavom i Vlatkom, započeo akciju za oslobađanje svojih gradova. Ova Hercegova akcija podržana je vojnim savezom Mađara, Mlečana i Pape protiv osmanskog sultana. Rezultat ovoga ratovanja bilo je osvajanje sjeverne Bosne (Donji Krajevi i Usora) došla pod ugarsku vlast, dok je sultanu ostala samo istočna i centralna Bosna. Vladislav Hercegović oslobodio je jugozapadnu Bosnu i zatvorio pristup Jajcu, drugi hercegov sin, Vlatko, objavio je da ratuje u ime Mletaka, upao u oblasti Pavlovića i Kovačevića, zauzeo devet gradova i dospio u blizinu Srebrenice. Ugarski kralj Matija Korvin je od osvojenih teritorija obrazovao dvije banovine: Jajačku i

48

Srebreničku banovinu. Sjedište Jajačke banovine bilo je u Jajcu, a obuhvatala je područje Vrbasa do ušća u Savu, sa gradovima: Jajce, Banjaluka, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški grad, Livač, Komotin, Bočac i Zvečaj. Središte Srebraničke banovine bilo je u Srebreniku, a obuhvatala je Usoru, Soli i Spreču sa područnim gradovima. Osnivanje Hercegovačkog sandžaka (1470.) U julu 1465. Osmanlije su preduzele novu akciju u Hercegovini. Tokom ljeta pali su Hercegovi gradovi na istoku i Podrinju, a u ljeto 1466. osvojili su Blagaj i 1468. Ključ. Zemlje i gradove koje su oduzimali od hercega Stjepana i njegovih sinova od početka 1470. godine Osmanlije su pretvorili u jedan vilajet koji su pripojili Bosanskom sandžaku. Početkom 1470. godine od osvojene teritorije u Hercegovini osnovan je poseban Hercegovački sandžak. Zvanično sjedište Hercegovačkog sandžaka bilo je u Foči od osnivanja ovog sandžaka do 1572. godine, samo su hercegovački sandžakbezi u prvoj polovini 16. stoljeća često boravili u Mostaru, koji se tada više puta spominje kao privremeno sjedište hercegovačkog sandžakbega. Od 1572. do 1833. godine zvanično sjedište hercegovačkog sandžakbega bilo je u Pljevljima. Hercegovački sandžak je od osnivanja do 1580. godine bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a od 1580. do 1833. u Bosanskom ejaletu. OBNAVLJANJE BOSANSKOG KRALJEVSTVA Preživjela Bosanska vlastela, uglavnom sitni plemići - jer su krupni već bili uklonjeni – bila nezadovoljna osmanskom okupacijom pa je preduzimala izvjesne akcije za ponovnu uspostavu Bosanskog kraljevstva. Kako nisu bili sposobni da sruše Jajačku i Srebrenički banovinu zbog kojih se u Bosni još osjećao ugarski utjecaj, a da bi uklonili to postojeće neraspoloženje prema osmanskoj vlasti Osmanilje su suprotno svojoj osvajačkoj politici i praksi formalno obnovili Bosansko kraljevstvo. Cilj tog poteza osmanske vlasti bio je da se kod bosanskog naroda stvori iluzija da se obnavlja bosanska država i da se stvori neka tampon-zona između svojih i ugarskih posjeda u Bosni. Krajem 1565. Osmanlije su upravu u sjevernim dijelovima Bosanskog sandžaka predalu članu dinastije Kotromanića Matiji, sinu svoga štićenika i pretendenta, i proglasili ga kraljem Bosne. Njegova rezidencija je vjerovatno bila u Vranduku, gdje je imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet. Godine 1471. spominje se Matija Sabančić kao kralj Bosne, ali se ne zna da li se ovdje radi o istom licu ili novom kralju Bosne. Ali se ni ovaj drugi kralj Bosne, ako se ne radi o istom licu nije mogao dugo održati, jer su Osmanlije 1476. već postavili novog kralja Matiju Vojsalića. On je bio veoma hrišćanski raspoložen, pa se stoga nije zadovoljio samo sultanovim imenovanjem, nego je zatražio pismom od ugarskog kralja da ga i on prizna. Kad su Osmanlije za to doznali zauzeli su njegove i gradove njegove vlastele. Tim činom nestalo je i to minijaturno Bosansko kraljevstvo, a njegova teritorija je pripojena Bosanskom sandžaku. Organizacija osmanske vlasti do osnivanja Hercegovačkog sandžka do osnivanja Bosanskog ejaleta

49

Krajem 1480. ili početkom 1481. osnovan je Zvornički sandžak, a njegovo osnivanje diktirali su obrambeni razlozi, te je glavni zadatak njegovog sandžakbega bio da štiti osmanske posjede u gornjem Podrinju, naročito prema Srebreničkoj banovini.

U prvo vrijeme ovaj sandžak se sastojao samo od gradova: Sreberenice, Zvornika, Kušlata i Šubina, na lijevoj strani Drine, i Krupnja, Bohorine, Jadra, Ptičara i Rađevine na desnoj strani Drine. Sa padom Beograda 1521. godine Osmanlije su dobile Mačvu, koja je negdje prije 1533. a poslije 1528. godine izdvojena iz Smederevskog sandžaka i pripojena Zvorničkom sandžaku. Sjedište zvorničkog sandžakbega od njegovog osnivanja do kraja 17. stoljeća bilo je redovno u Zvorniku. Nekada su samo boravili u Donjoj Tuzli. Od svog osnivanja pa do 1541. godine Zvornički sandžak se nalazio u sastavu Rumelijskog ejaleta. Poslije pada Budima 1541. i osnivanja Budimskog ejaleta, Zvornički sandžak je izdvojen iz Rumelijskog ejaleta i pripojen Budimskom ejaletu u čijem je sastavu ostao do osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. godine. U sastavu Bosanskog ejaleta ostao je sve do kraja osmanske vlasti u Bosni. Provaljujući dolinom Sane Osmanlije su potkraj 15. stoljeća stvorili čvrsta uporišta u Ključu i Kamengradu iz kojih su vršili upade prema zapadu i jugu. Pobjedom na Krbavskom polju (1493.) otklonjena je posljednja brana njihovim provalama u Hrvatsku i Sloveniju. Jedini teritorijalni uspjeh Osmanlija do kraja 15. stoljeća bilo je njihovo učvršćivanje u Ključu i Kamengradu, likvidacija ugarske posade u gradu i osvajanje Makarske krajine (1493.) koju su priključili Hercegovačkom sandžaku.

Stupanjem na prijesto Selima I (1512.-1520) počela je nova etapa osmanskih osvajanja na Balkanu. Tada je bosanski sandžakbeg Feriz-beg uspio da osvoji Srebrenik i s njim cijelu istočnu Bosnu (1512). Tima je bila probijena ugarska obrambena linija koju je 1464. godine uspostavio Matija Korvin.

Područje Srebereničke banovine pripojeno je Zvorničkom sandažaku. Od ovog trenutka osmanski upadi u Hrvatsku dobili su karakter osvajanja. Uslijedilo je osajanje Blagaja na sani i Dalmacije do Sinja. Teritorija Bosnakog sandžaka se ovim osvajanjima proširila na hrvatske posjede u Dalmaciji, Lici i Krbavi, sa gradovima: Knin, Skradin i Ostrovicom na Uni. Poslije pobjede na Mohačkom polju (1526.) Osmanlije su osvojile Jajce (1527) i ostale gradove Jajačke banovine, čija je teritorija pripojena Bosanskom sandžaku.

Godine 1537. osmanska vojska je pod zapovjedništvom bosanskog sandžakbega Husrev-bega i smederevskog sandžakbega Mehmed-bega Jahjapašića osvojila Požegu sa okolinom. Iste te godine osmanska akcija je preusmjerena na Dalmaciju u toku koje je u osmanske ruke pao grad Klis. Na prijedlog Husrev-bega od novoosvojenog područja i nahija u sjeverozapadnoj Bosni osnovan je Kliški sandžak, a za njegovog prvog sandžakbega imenovan je na prijedlog Husrev-bega njegov ćehaja Murat-beg Tardić. Zvanično sjedište kliškog sandžakbega bio je Klis, ali su njegovi sandžakbegovi najčešće boravili u Livnu.

Godine 1538. na osvojenom području u Slavoniji obrazovan je Požeški sandžak, čiji su sandžakbegovi stolovali stalno u Požegi, ali su često boravili u Brodu na Savi. Do 1541. ovaj sandžak je bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je te godine ušao u sastav Budimskog ejaleta u čijem je sastavu ostao do osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. godine. Ovaj sandžak je od sredine do kraja 16. stoljeća nekoliko puta je dodjeljivan bosanskim namjesnicima kao arpaluk. Godine 1600. osnovan je Kanjiški ejalet, pa mu je pripojen i požeški sandžak gdje je i ostao do kraja osmanske vladavine.

Godine 1557. osnovan je novi sandžak Začasna, sa sjedištem u Začasni ili Čazmi. Oko 1560. sjedište sandžaka je prenijeto u Pakrac i otada se ovaj sandžak naziva Pakračkim sandžakom. Tu je ostalo do 1584., a negdje prije 1607. prenijeto je u Cernik. U Cerniku je ostalo do oslobođenja 1687. godine. Ovaj sandžak je od svog osnivanja pa do osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. bio u sastavu Rumelijskog ejaleta.

50

Godine 1580. od osmanskih posjeda u Lici, Krbavi i Dalmaciji od Krke na sjeverozapad, dakle sva teritorija Kliškog sandžaka od Knina i Krke na sjevrozapad, stvoren je Lički ili Krčki sandžak. Za čitavo vrijeme postojanja pripadao je Bosanskom ejaletu. Službeno sjedište sandžakbega ovoga sandžaka bilo je u Kninu ili na Udbini. OSNIVANJE BOSANSKOG EJALETA

Bosanski ejalet osnovan je 1580. godine izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka iz Rumelijskog, te Požeškog i Zvorničkog sandžaka iz Budimskog ejaleta.

Središnji (paša sandžak) ovog pašaluka postao je Bosanski sandžak. On je od svog osnivanja pa do osnivanja Bosanskog ejaleta imao matičnu ulogu prema susjednim sndžacima: Hercegovačkom, Kliškom, Pakračkom, Krčkom i Zvorničkom, koji su izrasli iz njega, premda su svi ti sandžaci stvarno i pravno bili nezavisni jedan od drugog i jednako potčinjeni svome beglerbegu. Sandžakbeg Bosanskog sandžaka imao je rukovodeću ulogu u svim osvajačkim akcijama osmanskih namjesnika u Bosni i susjednim oblastima. Značaj osnivanja Bosanskog ejaleta

Do osnivanja Bosanskog ejaleta sve južnoslavenske zemlje pod osmankom vlašću su bile podijeljene na tri ejaleta, kojima su sjedišta bila izvan teritorija ranijih južnoslavenskih zemalja. Osnivanjem ovog ejaleta došao je jedan dio južnoslavenskog etničkog područja pod vlast bosanskog paše. Jedna osobenost Bosanskog ejaleta jeste i to što je to bio u označenom periodu jedini ejalet čije je sjedište i sva teritorija bila na južnoslavenskom području, a matica u središtu bivšeg Bosanskog kraljevstva. Kako je Bosanski ejalet obuhvatio mnogo šire područje od područja nekadašnjeg kraljevstva, tako je sada i pojam Bosne postao mnogo širi.

Prema tome opseg Bosne kao osmanske provincije nije nikada, a naročito u 16. i 17. stoljeću, bio identičan sa opsegom Bosanskog kraljevstva, niti sa opsegom Bosne poslije poslije Karlovačkog mira (1699.), niti sa teritorijom Bosne nakon austrougarske okupacije 1878. godine.

Pitanje Bihaćkog sandžaka Prema Hazimu Šabanoviću najstariji siguran spomen Bihaćkog sandžaka je u jednom dokumentu iz 1620. kada je taj sandžak dat u arpaluk bosanskom defterdaru. To znači da je osnovan ranije. Adem Handžić je na osnovu jednog dokumenta iz 1616 godine konstatovao da je Bihaćki sandžak osnovan poslije 1604. a prije 1616. godine. Handžić i Kreševljaković su mišljenja da je Bihaćki sandžak ukinut 1711. godine, ali je Enes Pelidija na osnovu jednog deftera iz 1714. u kojem se spominje Bihaćki sandžak zaključio da je on ukinut tek u ratu 1714.-1718. godine.

51

Pitanje sjedišta sandžakbegova Bosanskog sandžaka/namjesnika Bosanskog ejaleta Prvo sjedište sandžakbega bosanskog sandžakbega bilo je Sarajevo. Od ljeta 1554. najčešće su boravili u Banjluci, pa da je negdje poslije 1554., a prije 1563. ona postala njihova zvanična rezidencija. Sasvim je sigurno da je Banjaluka bila rezidencija bosanskih namjesnika do 1639. godine, ali kada je ona prenesna ponovo u Sarajevo na zna se tačno, osim toga da je to bilo sredinom 17. stoljeća. Nakon što je sarajevo izgorijelo 1697. godine, sjedište bosanskih namjesnika je oko 1700. godine preneseno u Travnik, gdje su bosanski namjesnici rezidirali do 1850. godine. Samo su bosanski namjesnici od kraja marta 1827. do 29. juna i od 4. juna 1832. do jula 1836. godine rezidirali u Sarajevu.

BOSANSKI EJALET U 18. STOLJEĆU Nakon velikog Bečkog rata (1683.-1699.) Bosanski ejalet je bio podijelejn na pet sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki. Požarevačkim mirom (1718.) Bosanski ejalet je izgubio: Dubicu, Gradišku, Kobaš, Brod i grad Furjan na zapadnoj granici, a priključeno mu je Užice s okolinom, koje je dotad pripadalo smederevskom sandžaku. Bosanski ejalet je izgubio i svu teritoriju Zvorničkog sandžaka na desnoj strani Drine tj. kadiluke: Šabac, Loznicu (Jadar i Ptičar) i Krupanj. Istim mirom Osmansko carstvo je izgubilo Imotski s okolinom i grad Čačvinu, a dobilo Gabelu. Ne želeći da im Mlečani budu susjedi Dubrovčani su tada dobrovoljno ustupili Osmankom carstvu Klek (Neum) i Sutorinu na jugu. Beogradskim mirom 1739. Osmanlije su dobile u Bosni i Srbiji sve one teritorije koje su izgubuli Požarevačkim mirom osim grada Furjana. Samo tada teritorija Zvorničkog sandžaka na desnoj strani Drine nije priključena Zvorničkom već Smederevskom sandžaku, u kojem je vjrovatno ostala sve do svištovskog mira 1791. godine, kada je ponovo priključena Zvorničkom sandžaku. Nakon 1739. godine Užice je vraćeno Smederevskom sandžaku. Poslije Beogradskog mira nije bilo značajnijih teritrorijalnih promjena sve do 1756. godine kada su kadiluci Podgorica i Crna Gora izdvojeni iz Skadarskog sandžaka i Rumeljskog ejaleta i priključeni Hercegovačkom sandžaku, odnosno Bosanskom ejaletu. Ovaj kadiluk je ostao u sastavu Bosanskog ejaleta do XIX stoljeća. Za vrijeme Dubičkog rata koji je okončan mirom u Svištovu 1791. godine, Osmansko carstvo je izgubilo Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera. Gradove: Dubicu, Novi i Gradišku, Austrija je morala vratiti. Novopazarska oblast, izdvojena je negdje poslije 1791. iz Bosanskog sandžaka i pretvorena u zaseban Novopazarski sandžak, koji je priključen Bosanskom ejaletu.

52

OSMANSKO ADMINISTRATIVNO-UPRAVNO I VOJNO UREĐENJE U BOSNI I HERCEGOVINI OD 1463. DO KRAJA XVIII STOLJEĆA Odnos osmanskih vlasti prema zatečenom stanju u upravno-vojnoj i društvenoj organizaciji srednjovjekovne Bosanske države Osmansko carstvo predstavljalo je osobenu koncepciju države, koja se zasnivala u prvom redu na osvajanju koje su Osmanlije ostvarivale posebnim osvajačkim metodama. Osobenost tih metoda jeste postepeno osvajanje, koje su oni sistematski primjenjivali na svim stranama. U provođenju osmanske osvajačke politike zapažaju se dvije etape osvajanja. Prva etapa započinjala je sa pljačkaškim upadima u susjedne zemlje koje su namjeravali osvojiti. Ta četovanja predstavljala su sredstva dobro smišljene osvajačke politike. Ona su preduzimana s ciljem da ekonomski oslabe zemlje koje su planirali osvojiti, da prorijede njhovo stanovništvo odvođenjem u zarobljeništvo i prisiljavanjem da se tanovništvo iseli u neke sigurnije krajeve, te da poljuljaju moral i stvore strah kod onih koji ostanu. Osmanilje su nakon tih povremenih upada nastojali stvoriti svoja uporišta u susjednoj zemlji iz kojih vršili pritisak na susjednu zemlju sve dok joj ne nametnu svoju vrhovnu vlast i i prisile je da plaća danak. Time počinje faza u kojoj oni nastoje tu zemlju što više ekonomski oslabiti. Kad bi ostvarli tu prvu etapu svojih osvajačkih planova, prelazili su na ostvarivanje druge faze svoje osvajačke politike: nastojali su da ostvare direktnu dominaciju nad tom zemljom, da joj nametnu svoju vlast, da u njoj zavedu svoj državni, društveni i ekonomski poredak. Uspjeh ovakve osmanske osvajačke politike utemeljen je na posebnoj vojnoj organizaciji u pograničnim oblastima: u njima su istovremeno djelovali, jedan pored drugih, osmanski krajišnici i domaći feudalci kao vazalni gospodari. Naročito značajan faktor koji je obezbjeđivao dominaciju osmanskih sultana i njihovih komandanata u pograničnim provincijama bila je ustanova «sluga i robova», tj. vazala i podložnika. Osmanski sultani i njihovi pogranični komandanti obrazovali su svoju pratnju i ličnu gardu od robova i slugu kojima su dodjeljivali timare i povjeravali razne vojne i administrativne funkcije. Pogranični komandanti vrbovali su «sluge» između najuticajnijih i najodanijih ljudi iz svoje i zemlje koju su počeli osvajati. Zavodeći svoju vlast, Osmanlije su postupale tako da njihov sistem nije preko noći zamijenio raniji društveni i ekonomski osvojene zemlje, nego su nastojali izmiriti lokalne uslove i klase sa osmankim institucijama – ali je sve bilo usmjereno postepenom uklanjanju ranijeg zavođenju osmanskog državno, ekonomskog i društvenog poretka.

Osmanlije su u novoosvojenim teritorijama najpre utvrđivali zakone i običaje koji su u tom kraju važili prije njihovog osvajanja. Zadržavali su niz lokalnih zakonskih rješenja, da bi izbjegli nemire koji obično nastaju poslije naglog uvođenja novog sistema. Ukidali su samo one ustanove koje su u suprotnosti sa šerijatom i osmanskim zakonskim propisima.

U nedostatku vlastitih vojnih snaga Osmanlije su se koristile zatečenim vojničkim grupama i uvrštavali odane pripadnike domaće vlastele i vojničkih redova u svoju vojničku organizaciju bez nekih naročitih uslova.

53

Stoga su u početku njihove vlasti mnoge spahije bili direktni potomci predosmanskih lokalnih vojnih redova ili plemstva. Svaki hrišćanin mogao je postati spahija ako je bio plemićkog porijekla i pokazao odanost osmanskim vlastima. Isto su tako i domaći vojnici u velikom broju uvrštavani u osmansku vojsku i dobijali vojnički status. Tako se postupalo i sa sinovima «ranijih spahija» koji su stupali u osmansku vojsku i na taj način zadržavali svoje baštine. ????? Kada su, nakon konačnog pada svoje zemlje pod osmansku vlast, uvidjeli da će im osvajač ostaviti njihove položaje hrišćanski vojnici nisu pružali otpor novoj vlasti. Ukoliko su se i javljale snage otpora, one su dolazile najčešće od krupnih feudalaca, ali ne zbog toga što su oni imali najviše uslova da organizuju i rukovode otporom, nego zato što je najmanje njih mogao zadovoljiti osmanski sitnoposjednički timarski sistem. Feudalci hrišćani, kao i njihovi islamizovani potomci, općenito su ostavljeni na svojim feudalnim posjedima, na svojim baštinama, ali su se s obzirom na osnovne principe osmanskog feudalnog uređenja, morali se odreći znatnih dijelova svojih ranijih feudalnih posjeda i prava. ???? Spahije hrišćani dobijali su u osmanskoj državi položaje koji su uglavnom odgovarali njihovom ranijem društvenom statusu. Osmanlije su u velikoj mjeri poštedili njihova zemljoposjednička prava. Čak su neki krupniji feudalci postali posjednici velikih timara i tako zadržali znatan dio svojih baština. A ako su primili islam, sticali su titulu beg i dolazili u mogućnost da zauzmu najviše položaje. Kada bi izvršili potpuno osvajanje neke zemlje Osmanlije su povlačile glavninu osvajačke vojske, ostavivši u više strateški važnih gradova svoje garnizone, dok bi ostale razarali. Tom mjerom su izbjegavali potrebu održavanja snaga u tim gradovima i spriječavali stvaranje centra otpora. Zatim su pristupali podjeli novoosvojenih zemalja u vidu timara spahijama koji su sačinjavali glavnu vojnu snagu osmanske provincijske vojske. Neke od tih spahija smještali su u tvrđave i oni su predstavljali glavnu vojnu snagu u većini posjednutih tvrđava. Te snage, kao mjera sigurnosti, prvenstveno su regrutovane iz udaljenih predjela unutrašnjosti, ali su u nedostatku vojske bili prisiljeni da i domaće stanovništvo upotrebljavaju kao redovne ili pomoćne snage u tvrđavama. Odanost domaćoh vojnih snaga obezbjeđivali su raznim privilegijama, kao što je oslobođenje od poreza. Samo su te pomoćne snage u tvrđavama uglavnom bile izmiješane sa osmanskim vojnicima i stavljene pod zapovjedništvo osmankih vojnih vlasti. Da bi osigurali privrženost pokorenog stanovništva, Osmanlije bi prema potrebi cjelokupno stanovništvo izvjesnih gradova oslobađali raznih poreza. Takvo oslobođenje dobili su gardovi: Sarajevo, Čajniče, Rudo, Travnik, Banja Luka itd. Takve privilegije su dodjeljivane kao nagrada za odbranu i čuvanje gradova. S druge strane, osmanske vlasti su se često služile masovnim preseljavanjem neposlušnog stanovništva u svoju unutrašnjost. Termini beglerbegluk, sandžak, subašiluk i vilajet Najvišu upravnu jedinicu u Osmanskom carstvu predstavljao je beglerbegluk (ejalet, pašaluk). Razlika između naziva ejalet i beglerbegluk je u tome što je beglerbegluk stariji naziv i što ima šire značenje. On je označavao ne samo područje kojim je upravljao jedan beglerbeg, nego i samo njegovo zvanje-rang (beglerbeg), dok je naziv ejalet upotrebljavan samo u smislu najviših osmanskih upravnih jedinica. U dokumentima iz 16. stoljeća, a

54

naročito u dokumentima 18. stoljeća, u literarnim spisima i zvaničnim dokumentima, za ejalete se upotrebljavao mnogo općenitiji naziv vilajet a za njihove upravnike valija. Naziv pašaluk dolazi otuda što su beglerbezi ili mir-i mirani, koji su upravljali pojedinim ejaletima imali titulu paša sa rangom prvo od dva, a kasnije titulu vezira sa tri tuga. Bosanski beglerbezi imali su sve do 1623. godine, samo titulu paša. Te godine imenovan je prvi bosanski beglerbeg, Bosanac Murteza-paša, sa naslovom vezira. Od tada su svi bosanski beglerbegovi imali titulu vezira. Niže upravne jedinice na koje su se dijelili ejaleti su bili – sandžaci ili live. Istovremeno sa nazivom sandžak javlja se kao njegov sinonim i termin vilajet. Kada su beglerbezi ili mir-i mirani počeli dobivati rang vezira sa tri tuga, onda su sandžakbegovi ili mir-i live počeli dobijati naziv paša, mir-i miran, valija i dva tuga, ali se nikad se nisu zvali beglerbegovi. Termin vilayet su Osmanlije u starije doba označavali određene vojno-administrativne jedinice niže od sandžaka, a veće od nahija. Na čelu svakog vilajeta nalazio se vojvoda ili subaša. Vilajeti na čijem se čelu nalazio vilajetski subaša, tj. feudalci višeg ranga koji su uživali prihod od 20 000 do 100 000 akči, nazivali su se subašiluci. Vjerovatno su se subašilucima nazivali samo pogranični vilajeti, a to znači da svi vilajeti nisu bili subašiluci. Ovo staro vilajetsko uređenje bilo je privremenog karaktera, tako da je u pojedinim oblastima zavođenjam redovne uprave potpuno iščezla. Osamdesetih godina XV stoljeća izvršena je klasifikacija spahija na timarske i zaime, pa je otada svaki zaim iamo titulu subaše i time se još više izdiferencirala razlika između subašiluka i vilajeta.

Prije zavođenja redovne uprave na čelu vilajeta u unutrašnjosti stajale su vilajetske vojvode, koji su za razliku od vilajetskih subaša, mogli biti i feudalci sa prihodima manjim od 20 000 akči.

Vilajetom se nazivala još jedna vrsta upravnih jedinica, nezavisnih od ove privremene

vojno-političke i redovne sudsko-administrativne podjele, u vojnoj organizaciji spahija. Termin vilajet je označavao i oblast od nekoliko upravnih nahija jednog sandžaka čije su spahije stajale pod komandom jednog lenskog oficira, koji se obično zvao čeribaša, serasker ili subaša. Ova vrsta vilajeta kao dio spahijsko-vojne organizacije održali su se sve do likvidacije timarskog sistema. Termin nahija Nahija je osnovna redovna niža upravna jedinica nastala uglavnom od srednjovjekovnih župa, samo što je srednjovjekovna župa bila geografski pojam, a ne upravna jedinica. Od nahija kao redovnih upravnih jedinica treba razlikovati tzv. vlaške nahije. To su isto bile stare geografske župe i oblasti, naseljene pretežno vlaškim, stočarskim stanovništvom, sa unutrašnjom samoupravom, širokim povlasticama i posebnom vojnom organizacijom. Te oragnizacije su bile direktno podređene sultanu, beglerbegu ili sandžakbegu, a unutar svoje oragnizacije upravljale su njihove stariješine: vojne (vojvode ili harambaše), građanske (knezovi kao stariješine nahija) i primićuri (stariješine sela, odnosno katuna). Jedinica sudskog uređenja se nazivala kadiluk, a obuhvatala je veći broj nahija i mogala je teritorijom prelaziti granice jednog sandžaka. Na području jednog kadiluka, obično većeg, postojale su i sudske jedinice zvane nijabeti, samo što one nisu predstavljale redovnu

55

kariku u sistemu osmanske upravne podjele. Nijabet je prostor nadležnosti jednog naiba (zastupnika) određenog kadije u jednom dijelu većeg kadiluka. Privremena podjela Bosanskog sandžaka Prije nego što je srušeno Bosansko kraljevstvo (1463.) ono je bilo podijeljeno na četiri zasebne oblasti:

- Kraljeva zemlja - Hercegova zemlja - oblast Pavlovića - oblast Kovačevića

U svim osvojenim zemljama Osmanlije su prvo zavodili privremeno vilajetsko uređenje,

koje su kasnije zamijenili ustanovama redovnog uređenja. Osvojene zemlje i oblasti oni su ostavljali u prijašnjim granicama i zadržavali njihovu zatečenu administrativnu podjelu. Od osvajanja 1463. pa do 1469. godine Bosanski sandžak bio je podijeljen na šest vilajeta

Podjela Bosanskog sandžaka na vialjete (1463-1469)

1. Vilajet i kadiluk Jeleč 2. Vilajet i kadiluk Saray-ovasi ili saray 3. Vilajet «Kraljeva zemlja» (Vilayet-i Kiral) – Predjeli kraljeve zemlje u porječju

Bosne u sudsko-administrativnom pogledu pripadali su kadiluku Bobovac, a predjeli u porječju Neretve, rame i Vrbasa pripadali su kadiluku Neretva sa sjedištem u Konjicu..

4. Vilajet «Zemlja Pavlovića» (Vilayet-i Pavli) 5. Vilajet «Zemlja Kovačevića» (Vilayet-i Kovač) – Zemlje Pavlovića i Kovačevića

imale su zajedničkog « kadiju vilajeta Pavli i Kovač» sa sjedištem u Višegradu. 6. Vilajet «Zemlja Hercegova» (Vilayet-i Hersek) – Hercegova zemlja u sudsko-

administrativnom pogledu bila je podijeljena na dva kadiluka: kadiluk Drina, sa sjedištem u Foči, i kadiluk Blagaj, sa sjedoštem u Blagaju.

Godine 1470. vilajet Hersek izdvojen je iz Bosanskog sandžaka, pretvoren u zaseban

sandžak i podijeljen na tri manja vilajeta i kadiluka. Raniji vilajet Kraljeva zemlja podijeljen je na tri manja vilajeta: Saray (sjedište Sarajevo), Brod (bivši kadiluk Bobovac, samo što mu je sjedište prenijeto u brodsku nahiju, pa se otada zvao kadiluk Brod. Nahije bivšeg kadiluka Bobovac: Dubrovnik, Visoko, Kreševo, Fojnica i Lepenica su priključene sarajevskom, a nahije: Kladanj, Jelaška Župa, Kamenica ili Pribić, višegradskom kadiluku) i Neretva.

Tako je sada cijeli Bosasnki sandžak bio podijeljen na ovih šest vilajeta i pet kadiluka:

1. Vilajet i kadiluk Novi Pazar (do 1477. vilajet i kadiluk Jeleč) 2. Vilajet i kadiluk Sarajevo 3. Vilajet i kadiluk Brod 4. Vilajet i kadiluk Neretva 5. Vilajet Pavli (kadiluk Višegrad) 6. Vilajet Kovač (kadiluk Višegrad)

56

UPRAVNA PODJELA BOSANSKOG SANDŽAKA U XVI I XVII STOLJEĆU

1. Kadiluk Skradin (do 1537. kada je priključen Kliškom sandžaku) 2. Kadiluk Kobaš-Banjaluka 3. Kadiluk Kamengrad (do osnivanja Bihaćkog sandžaka oko 1616. god.) 4. Kadiluk Stari Vlah 5. Kadiluk Sarajevo – Bosanski mulaluk 6. Kadiluk Olovo 7. Kadiluk Priboj 8. Kadiluk Tešanj 9. Kadiluk Jajce 10. Kadiluk Kostajnica Kadiluci osnovani u XVII stoljeću 11. Kadiluk Trgovište 12. Kadiluk Kosovska Mitrovica 13. Kadiluk Čelebi Pazar (Rogatica) 14. Kadiluk Derventa 15. Kadiluk Bihać (bio prvo u sastavu Bihaćkog sandžaka do njegovog ukidanja 1718.) 16. Kadiluk Višegrad

UPRAVNA PODJELA HERCEGOVAČKOG SANDŽAKA

1. Vilajet i kadiluk Drina 2. Vilajet i kadiluk Blagaj 3. Vilajet i kadiluk Mileševo odnosno Prijepolje (sjedište Mileševo, pa Prijepolje) 4. Kadiluk Novi (1482.) ( u XVIII stoljeću Novska Bekija) Sve do prvih decenija XVI stoljeća Hercegovački sandžak bio je podijeljen na ova četiri

sandažaka. U prvoj polovini XVI stoljeća osnovana su u ovome sandžaku četiri nova sandžaka:

1. Kadiluk Mostar 2. Kadiluk Cernica (mala varošica pored Gatačkog polja) 3. Kadiluk Nevesinje 4. Kadiluk Pljevlja ili Taslidža

U drugoj polovini XVI stoljeća osnovani su kadiluci: 1. Kadiluk Imotski 2. Kadiluk Gabela ili Neretva 3. Kadiluk Čajniče

Tako se ovaj sandža krajem XVI stoljeća dijelio na jedanaest sandžaka. Početkom XVII stoljeće osnovani su kadiluci:

1. Kadiluk Ljubinje 2. Kadiluk Stolac 3. Kadiluk Konjic

57

4. Kadiluk Ljubuški 5. Kadiluk Duvno

Tako se ovaj sandžak u XVII stoljeću dijelio na šesnaest kadiluka. U XVII stoljeću (1756.) Hercegovačkom sndžaku su pripojena još dva kadiluka:

1. Kadiluk Podgorica 2. Kadiluk Crna Gora. Pošto su Osmanlije Požarevačkim mirom 1718. izgubile Imotski,

značu nema kadiluka Imotski. 3.

UPRAVNA PODJELA ZVORNIČKOG SANDŽAKA

Od 1480 pa do tridesetih godina na podruju Zvorničkog sandžaka postojao je samo kadiluk Srebrenica. Tada je ovome sandžaku pripojena Mačva sa nekoliko nahija, a prije 1520 godine Brvenik sa svojom nahijom. Tako je ovaj sandžak tada bio podijeljen na dva kadiluka: Kadiluk Srebrenica i kadiluk Brvenik. Poslije 1533. a prije 1548. osnovan je kadiluk Šabac, a prije 1572. godine i kadiluk Zvornik. Prema tome u XVI stoljeću Zvornički sandžak je bio podijeljen na četiri kadiluka: srebrenički, brvnečki, šabački i zvornički.

Tokom XVII stoljeća osnovano je u ovome sandžaku još šest kadiluka :

1. Kadiluk Birče i Knežina 2. Kadiluk Tuzla 3. Kadiluk Gračanica 4. Kadiluk Bijeljina 5. Kadiluk Krupanj i Bohorina 6. Kadiluk Jadar i Ptičar ili Loznica.

U XVIII stoljeću je zadržana uglavno ista upravna podjela. UPRAVNA PODJELA KLIŠKOG SANDŽAKA Dio teritorija Bosanskog sandžaka od koje je 1537. godine osnovan Kliški sandžak, bila je podijeljena na dva kadiluka: Kadiluk Skradin i kadiluk Naretvu.

Sjedište kadiluka Skradin je prenijeto u Livno, ali je on zadržao svoj stari naziv sve do potkraj XVII stoljeća, premda je i skradinska nahija još od kraja XVI stoljeća bila bila izvan tog kadiluka.

Upravna podjela Kliškog sandžaka u XVI i XVII stoljeću:

1. Kadiluk Skradin (Livno) 2. Kadiluk Neretva (Konjic) 3. Kadiluk Novosel 4. Kadiluk Kamengrad 5. Kadiluk Prusac-Akhisar (Prusac) 6. Kadiluk Zagorje ili Klis (postojao samo dao 1648. godine, kada su Osmanlije

definitivno izgubili Klis) 7. Kadiluk Golhisar ili Jezero

Upravna podjela u XVIII stoljeću:

1. Kadiluk Livno

58

2. Kadiluk Akhisar (Prusac) 3. Kadiluk Jezero 4. Kadiluk Novosel

UPRAVNA PODJELA POŽEŠKOG SANDŽAKA U XVI I XVII STOLJEĆU

1. Kadiluk Požega 2. Kadiluk Brod (Slavonski Brod) 3. Kadiluk Gorjan ili Đakovo 4. Kadiluk Orahovica 5. Kadiluk Podgorač 6. Kadiluk Osijek 7. Kadiluk Virovitica

UPRAVNA PODJELA ZAČASANSKOG,PAKRAČKOG ILI CERNIČKOG SANDŽAKA

1. Kadiluk Velika (postojao samo do kraja XVI stoljeća) 2. Kadiluk Pakrac 3. Kadiluk Cernica

UPRAVNA PODJELA KRČKOG ILI LIČKOG SANDŽAKA

1. Kadiluk Krka ili Knin 2. Kadiluk Kotari

UPRAVNA PODJELA BIHAĆKOG SANDŽAKA

1. Kadiluk Kamengrad 2. Kadiluk Bihać

VOJNO UREĐENJE BOSNE

Pitanje vojnog uređenje Bosne usko je povezana sa pitanjem uspostave i organizacije osmanske vlasti u Bosni do kraja osmanske valsti. Sredinom XV stoljeća, kada je uspostavljena osmanska vlast u Bosni, osmanske vojne snage su se dijelile na: CENTRALNU VOJSKU (kapikuli ili sluge Porte). Stajaća vojska koja je izdržavana stalnom plaćom iz državne blagajne, a dijelila se na više odžaka (korpusa). Većina rodova ovih snaga bili su janjičari, džebedžije, tobdžije. Samo jedan rod su bili konjanici – atli bulukler. PROVINCIJSKU VOJSKU, koja se dijelila na:

• Spahije (timarnici), glavna provincijska vojska • Srehat-kuli (sluge krajine), pogranične vojne snage • Jerli-kuli (domaće sluge) i lokalne vojne snage

59

Janjičari U sastavu osmanskih vojnih snaga postojala je jedna značajna vojna organizacija koja se ne može smatrati spahijskim slojem ni po načinu mobiliziranja ni po načinu plaćanja. To su jenjičari koji su predstavljali stalnu stajaću vojsku, u suštini sultanovu gardu, koji su plaćani neposredno iz državne blagajne, a za svoju službu su dobivali berate. Bez obzira što su u Osmanskom carsstvu imali značajnu ulogu, jenjičari nisu ulazili u sastav društvenih struktura i slojeva, osim glavnih zapovjednika na Porti, koji su mogli uživati vojnička lena, i, što će se vidjeti kasnije, janjičarski dio zvani yerli kulu. Jenjičarska organizacija se oblikovala za vrijeme sultana Murata I (1362.–1389.) Do tog vremena osmanske vojne snage su činile spahije, yaye, musellemi i akindžije. To je bila neplaćena, poluregularna laka konjica u čijem je sastavu bilo i kršćana. Zapovjednik akindžija se zvao dovaciya. Njihov je glavni zadatak bio da upadaju u neprijateljsku teritoriju i svojim pljačkaškim upadima zastraše stanovništvo i na taj način pripreme teritoriju za osvajanje. U prvo vrijeme jenjičari su regurtovani iz reda ratnih zarobljenika. Porta je zadržavala petinu ratnih zarobljenika sebi na raspolaganju i daval ih turskim seljačkim porodicama u Anadoloiji na preodgajanje. Ti odabrani zarobljenici su ondje radili poljoprivredne poslove sve dok ne nauče turski jezik. Suprotno ostalom rodovima, jenjičari su i nakon obuke ostajali u kasarnama, te nisu se smjeli ženiti i imati porodicu. Jenjičari su u boju činili centar vojske i imali posebno značanje za obranu bojnog reda. Tim je elitnim odredom zapovijedao jenjičarski aga, koji je bio izjednačen sa rangom sandžakbega. Jenjičarski je odžak (korpus) u prvoj polovini 16. stoljeća brojao približno 20 000 ljudi. Najveća jenjičarska vojna jedinica - džemat (divizija), činila je gotovo dvije trećine odžaka. Džemat se dijelio na orte, po do 60 do 70 ljudi. PROVINCIJSKA VOJSKA

Na čelu provincijske vojske u svakom sandžaku stajao je sandžakbeg dotičnog sandžaka. On je bio najviši vojni i administrativni organ vlasti. Sandžakbezi su bili podvrgnuti beglerbegu dotičnog beglerbegluka, koji je bio najviša vojna i administrativna vlastu jednoj provinciji.

Beglerbeg

Najviši vojno-politički i upravni organ u svakom beglerbegluku bio je beglerbeg. Od nastanka Osmanskog carstva do 1385. godine ustanova beglerbega je označavala vrhovnog vojnog zapovjednika i najvišeg državnog funkcionera poslije sultana. Godine 1385. vrhovna državna uprava prenesena je sa beglerbega na velikog vezira, dok je beglerbeg tada postao samo najviši vojno-politički i upravni organ centralne vlasti Rumelijskog ejaleta. Godine 1371. izvršena je vojno-politička i administrativna centralizacija sandžaka u istočnom dijelu Carstva u jednu veću vojno-političku i administrativnu jedinicu – u jedan beglerbegluk čiji su beglerbezi imali titulu paša sa dva tuga. Beglerbega je, na osnovu berata i fermana, postavljao Carski divan na prijedlog velikog vezira. Prilikom imenovanja beglerbezi su dobijali titulu paša sa dva tuga. Oni koji su imali titulu vezira dobijali su tri tuga. Titulu paše – dva tuga

60

Titula vezira – tri tuga Osnovni has bosanskog beglerbega iznosio je redovno 650 000 akči, pa su vjerovatno zbog toga bosanski beglerbezi uz Bosanski pašaluk kao arpaluk dobijali i druge sandžake, kao Požeški, Lički ili Bihaćki, a najčešće Hercegovački sandžak, čiji je has iznosio redovno 410 515 akči, pa su tako popravljali svoj položaj. Prilikom svog imenovanja beglerbezi, kao ni sandžakbezi, nisu se mogli ogrnuti kaftanom niti dobiti tugove bez darivanja mnogih državnih službenika. Od početka vladavine Sulejmana Zakonodavca(1520) počela se uvoditi praksa da se titula vezira daje i beglerbezima važnijih ejaleta. Prije ozvaničenja te prakse dešavalo se da se neki aktivni ili penzionisani vezir postavi za beglerbega u nekom ejaletu ili sandžakbegom u nekom sandžaku, ali u tim slučajevima oni nisu mogli zadržati svoju vezirsku titulu. On je imao samo pravo na titulu paše koju je zadržavao i na položaju sandžakbega u vrijeme kada sandžakbezi po položaju nisu imali titulu paše, nego samo titluu bega. Sandžakbezi su do sredine XVI stoljeća obično (neki sandžakbezi su imali titulu paše) nosili titulu bega i zastavu sa jedim tugom. Od XVII stoljeća redovno du dobijali titulu paše i dva tuga. Bosanski beglerbezi imali su sve do 1623. godine samo titulu paša, a te godine za bosanskog beglerbega sa titulom vezira imenovan je Bosanac Murteza-paša. Otada su svi bosanski beglerbezi imali titulu vezira.

Stvarna nadležnost svih beglerbegova nije bila uvijek jednaka. Ona se razlikovala i s obzirom na veći rang ili manji ili veći vojno-politički značaj pojedinih ejaleta u istom vremenu. Može se reći da je stvarna nadležnost svakog beglerbega u unutrašnjem upravljanju ejaletom, koji mu je bio povjeren, bila dosta ograničena ne samo u civilno-administrativnom pogledu.

Jedini izuzetak u tome pogledu u evropskom dijelu Carstva predstavljali su beglerbezi Budimskog beglerbegluka. Negdje u drugoj polovini XVI stoljeća oni su dobili pravo da u ime sultana izdaju fermane sa carskom tugrom. Beglerbezi su bili ovlašteni da svojim beratima dodjeljuju timare od vremena Mehmeda II, ali visina rente timara koje su mogli dodjeljivati u kanaunnami Mehmeda II nije bila određena.

U kanunnami sultana Sulejmana Zakonodavca visina te rente bila je ograničena u Rumeliji na iznose do 6 000 akči (tezkiresiz timari). Pored toga beglerbezi su mogli predlagati unaprijeđenje zaslužnih ljudi iz timarsko-spahijskog reda. Manje podvrgnuti vlasti beglerbega bili su janjičari, kapetani i ajani. Najveću nezavisnost prema beglerbegu od svih organa vlasti imale su kadije, koje je postavljala centralna vlast.

Ustanova sandžakbega (mir-i liva) Carski namjesnik koji se nalzio na čelu jednog sandžaka nazivan je sandžakbeg ili

mir-i liva. Pored ovih osmanskih zvaničnih termina, upotrebljavali su se do kraja XV stoljeća u Bosni i dva domaća naziva za sandžakbega: krajišnik i vojvoda

Termin krajišnik znači u osmanskoj administraciji prvobitno doslovno isto što i stari osmanski termin udžbeg (udžbeg=krajišnik=vojvoda) i što je u srednjovjekovnoj bosanskoj državi bio vojvoda. Tako su Osmanlije nazivale svoje komandante kojima je bila povjerena uprava u pograničnim oblastima Carstva, a u kojima nije bila uvedena redovna organizacija vlasti.

Naziv vojvoda istovremeno je bio i sinonim sa nazivom subaša. Krajem XV stoljeća i početkom XIX stoljeća nestaje naziv vojvoda u zanačenju sandžakbeg ustupajući mjesto

61

osmanskom nazivu, dok se naziv vojvoda dalje zadržava u značenju subaša kao vojno-politički upravnik vilajeta.

Sandžakbezi su do sredine XVI stoljeća obično nosili titulu bega i zastavu sa jednim tugom. Od XVII stoljeća redovno su dobijali titulu paše i dva tuga. Od 18 sandžakbegova, koji su se od 1463. do 1521. godine nalazili na položaju sandžakbega Bosanskog sandžakbega, polovina njih je imala titulu paša. Samo oni tu tiltulu nisu dobijali zajedno sa položajem sandžakbega, nego su je morali zadržati na neki drugi način. Tu titulu su mogli zadržati bez obzira na položaj na kome su se nalazili, ali tada titula nije bila oznaka ranga, nego počasna titula.

Pored naziva krajišnik, vojvoda, sandžakbeg, mir-i liva, za upravnika sandžakbega postojali su još nazivi valija i mutesarif. Naziv mutesarif se javlja u Bosni u XV stoljeću i to prvi put 1477. godine, ali se kasnije vrlo rijetko javlja sve do XVIII stoljeća. Namjesnici pojedinih sandžaka, od sredine XVI stoljeća često, a u XVII stoljeću redovno nazivani valijama. Termin valija se u starijim dokumentima upotrebljava kao sinonim sa terminom sandžakbeg, samo u slučajevima kada dotični namjesnik ima titulu paše. Stoga bi se moglo reći da se upotreba naziva valija u značenju sandžakbeg javlja i ustaljuje paralelno sa dodjeljivanjem sandžakbezima ranga i titule paše.

Sandžakbega je redovno postavljao Carski divan, odnosno veliki vezir u ime sultana, a na prijedlog beglerbega dotičnog pašaluka. Dok se kod beglerbegova prednost jednog nad drugim beglerbezima utvrđivala prema tome koji je ejalet bio prije osnovan, dotle se razlika između pojedinih sandžakbega zasnivala u prvom redu na razlici u vrijednosti njihovih hasova.

Dužnosti sandžakbega Sandžakbeg je vojni i administrativni upravnik svoga sandžaka. On je izvršilac naloga

Porte i naloga beglerbega, ali samo ako su oni zasnovani na zakonima ili konkretnim nalozima Porte.

Beglerbeg se nije mogao miješati u lokalnu administrativnu upravu sandžakbega ukoliko to od njega nisu tražile pojedine stranke ili ukoliko se nije radilo o slučajevima koji bi mogli imati krupnije posljedice. U pitanju administrativne pojedinih sandžaka beglerbeg je bio samo viša nadzorna vlast. On nije mogao svrgnuti sandžakbega. Mogao je samo predložiti Portu svrgnuće sandžakbega, ako ne izvršava njegove naloge.

Sandžakbezi su mogli direktno kontaktirati sa centralnom vladom: da predlažu pojedina zaslužna lica za dodjeljivanje timara, za unaprijeđenje vojnih lica, za dodjeljivanje položaja u svim oblastima vojne i civilne uprave, da predlažu osnivanje nekih sandžaka i postavljanje njihovih sandžakbega. Timarsko - spahijski sisitem i vojna organizacija Svi zemljišni posjedi u Osmanskom carstvu su nazivani zajedničkim imenom timar. U ovisnosti o visini prihoda koji se ubiru sa njih dijele se na tri vrste i to: timar, zeamet i has

62

Timar je bio sitni vojnički posjed do 20 000 akči, a uživali su ga obični vojnici, konjanici ( sitne spahije). Zeamet – krupniji vojnički posjed do 10 000 akči i has – krupni vojnički posjed sa prihodom preko 100 000 akči dobivao je komandni kadar u vojsci (begovi) i državni službenici na Porti i u pokrajinama, na čelu sa samim sultanom.Timari, kao feudalni posjedi, i spahije, kao vojnici, bili su najbrojniji i zbog toga je ovaj sistem nazvan timarsko – spahijski sistem. Na svake tri hiljade akči timarskog prihoda spahija je bio dužan da obezbjedi po jednog džebeliju, kompletno naoružanog konjanika, dok je beg opremao po jednog džebeliju na svakih pet hiljada ačkči prihoda. Kad bi sultan naredio d se krene u ratni pohod, spahije bi se, pod zapovjedništvom subaše, okupile pod sandžak-begovu zastavu. Sandžak-begovi su se zatim okupljali pod zastavom beglerbega, a beglerbegovi bi se, u određeno vrijeme i na određenom mjestu priključili sultanovoj vojsci. Spahije-timarnici su služili u lakoj konjici, a u bojnoj formaciji su zauzimali položaje na krilima obrazujući tako polumjesec, što im je omogućavalo da brzo opkple neprijatelja. Na svojim timarima nisu mogli neograničeno raspolagati rajom (seljacima) koji su obrađivali zemlju, kao što je to mogao feudalac u zapadnom feudalizmu. Timarnici i zaimi su mogli samo da na zahtjev pokrajinskog organa obavljaju samo poslove privođenja, ali nisu mogli kažnjavati. O provođenju zakonitosti brinuo se kadija. Spahija je imao samo zadatak da osigura obradu zemlje i ubiranje prihoda sa posjeda koji je dobio kao timar. Najznačajniju ulogu u provincijskoj vojsci su imale spahije, tj. teška konjica. Za dobijeni timar oni su bili dužni služiti državi u ratu i miru.Pravo na timare imali su sve dok im traje služba. Ukoliko iz bilo kojih razloga nisu bili u mogućnosti obavljati svoju službu ili je ona prestajala, gubili su pravo na uživanje timara. Timari se nisu mogli prisvojiti, nasljeđivati ili prodavati drugim licima. Mogli su ih samo djelimično prenositi na potomke ukoliko je potomak bio vojno sposoban i od oca nasljeđivao vojnu službu. Da bi neko lice dobilo timar, moralo je pripadati vojničkoj klasi, dok je raji strogim zakonom bilo zabranjeno da uživa takvu mogućnost. Sin je mogao postati vojnik, ako mu je otac bio pripadnik vojničke klase ili sultanov odnosno begov kul.

Spahije – lenska konjica Glavnu vojsku u evropskim provincijama Carstva predstavljale su spahije. Taj rod

vojske izgrađen je na sistemu timara – prema kome je državna zemlja bila podijeljena na vojnička lena, koja su dodjeljivana vojnicima da ubiru višak proizvodnje od tih zemalja u vidu poreza i taksi, a da za to vrše vojničke i druge dužnosti.

Ustanova timar je bila zasnovana na sistematskom popisu naselja, stanovništva i svih prihoda koje su oni mogli dati. Ti popisi su nazivani tahrir defteri (popisne knjige). Ti popisi su služili, prije svega, za utvrđivanje prihoda i za njihovu raspodjelu među spahijama, kojima su ti prihodi bili plaća za vojne i druge službe.

Osmansko društvo se dijelilo na dvije glavne klase: raju i asker, pa su se zbog toga i ovi popisi sastavljali u dva različita deftera.

1. Mufasal defteri – opširni, detaljni defter, tj. popisi naselja, poreskih

obveznika i poreza koje su oni plaćali svojim spahijama. 2. Idžmal (mudžmel) defteri – sumarni defteri, tj. popis vojničkih lena i njihovih

posjednika, te naselja koja su im pripadala sa sumarnim popisom domaćinstava i poreza koja su ona plaćala feudalnoj klasi.

63

U klasično doba sva vojnička lena u timarskom sistemu su se dijelila na tri vrste: timar, zeamet i has. Zapovjedništvo spahijske vojske Spahije jednog sandžaka činile su jedan alaj (vojnu formaciju). Na čelu jednog alaja nalazio se alajbeg. On je bio neposredni starješina spahija i zaima jednog sandžaka, a za svoju službu uživao je veliki zeamet. Alajbeg je sa spahijama svog sandžaka išao u rat pod komandom svoga sandžakbega, koji se sa spahijama i ostalom lokalnom vojskom svoga sandžaka stavljao pod komandu beglerbega. Zvanje alajbega se u Bosni ne spominje sve do početka XVI stoljeća. Dotada su neposredne starješine spahija u jednom sandžaku bili spahijske subaše ili spahijske čeribaše ili seraskeri. Subaša Zvanje subaše javlja se u najranijem periodu osmanske historije u smislu komandanata većih naselja i vojno-administrativni upravnika pojedinih vilajeta. Prvi su bili gradske, a drugi vilajetske subaše. Vilajeti kojima su upravljale subaše nazivani su subašilucima i u prvo vrijeme osmanske vladavine bili su isto ono što su u prvo vrijeme bili vilajeti kojima su upravljele vilajetske vojvode.

Bitna razlika između naziva vilajetski vojvoda i vilajetski subaša bila je samo u rangu nosioca te funkcije. Vilajetske subaše su uvijek spadale u viši rang osmanske vojne hijerarhije. Oni su uvijek imali titulu bega i uživali zijamete, dok su vilajetske vojvode, kao i gradske subaše, bili uvijek spahije sa timarima.

Veliki subašiluci, odnosno vilajeti sa širenjem i učvršćivanjem osmanske vlasti u Bosni postepeno su pretvarani u manje vilajete, kojima su i nadalje upravljali subaše ili vojvode. Od tada vojvode i subaše postaju sandžakbegovi ljudi, kojima je glavna dužnost bila da upravljaju hasovima svojih sandžakbegova i da vrše administrativno-policijsku vlast na područjima tih hasova. Vojvoda u tome smislu postaje još u XVI stoljeću opći naziv za upravnike svih hasova, dok se naziv subaša od tada javlja i kao organ tih vojvoda. Na drugoj strani, sa osnivanjem zijameta naziv subaša dobio je još jedno značenje. Tada je svaki zaim dobio titulu subaša i time se još više izdiferencirala razlika između subašiluka i vilajeta.

SERASKER ILI ČERIBAŠA je samo izvršni organ subaše ili sandžakbega u slučaju mobilizacije spahija. Dok su subaše uvijek imali titulu beg i posjedovali zijamete dotle su seraskeri ili čeribaše posjedovali timare kao i ostale spahije.

Svaki alaj je imao svog bajraktara (nosio zastavu manjih odreda spahijske vojske), glavnu zastavu, koja se zvala alajbajraktar (nosio je sandžaktar); čerisurudžije (prikupljale dezertere); čauše (nadzirali disciplinu i borbenost spahija i davali o tome ocjene na osnovu kojih je vršeno unaprijeđivanje). Glavni alaj se zvao alaj-čauš.

JOKLAMA- beglerbeg je na vojni pohod nosio sa sobom registre (deftere) u kojima su bila popisivana sva vojnička lena, njihovi posjednici i prihodi. Na osnovi tih registara vršena je smotra (joklama) lenske konjice i dodjeljivanja timara koji su bili upražnjeni zbog izostanka ili smrti. Na samom ratištu vršene su dvije smotre prije i poslije vojnog pohoda. Inače se redovna dodjela lene vršila na proljeće.

64

Prve spahije u Bosni Prve spahije u Bosni Osmanlije su dovele iz Skopskog krajišta. Istovremeno su u spahijski red primili veliki broj hrišćana. Prve spahije hrišćani su bili domaći feudalci, iz porodica domaće sitne vlastele Ured koji je upravljao vojničkim lenima zvao se timar defterhana. Do osnivanja Bosanskog pašaluka 1580. uprava bosanskih lena nalazila se pri rezidenciji rumelijskog, a dijelom pri rezidenciji budimskog beglerbega. Timar defterhana je imala više odjeljenja, a najznačajnija su:

• Idžmal - kalemi, ured u kojem su vođeni idžmal ili mudžmel defteri • Mufasal - kalemi, ured u kojem su vođeni opširni ili mufasal defteri • Roznamče – kalemi, ured koji je vodio dnevnik u koji su vođeni svi berati i druge

isprave o podjeli vojničkih lena. Kršćani spahije Osmanlije su priznavale pripadništvo vojničkoj klasi i članovima određene kaste u novoosvojenim državama, te su na taj način mnogi hrišćani koji su držali feude postali spahije sa timarima. U svim južnoslavenskim zemljama pod osmanskom vlašću bilo je u XV. stoljeću i kasnije kršćana spahija., koji su se najduže sačuvali u Srbiji. Najveći broj kršćana spahija predstavljali su uglavnom sitni feudalci, koji su prilikom osmanskog osvajanja despotovine formirali protursku stranku. Veliki broj kršaćana spahija javlja se zbog potrebe odbrane granica Osmanskog carstva. Osim bivših krupnijih feudalaca iz despotovine i manastiri Ravanica i Resava su zadržali svoja stara imanja i bili uvedeni kao spahije sa timarom. Međutim, znatno je veći broj bio kršaćana spahija s timarom, koji su donosili male prihode. Potkraj XV. i na početku XVI. Stoljeća razvitak osmanskog feudalizma zaprijetio je položaju kršćana spahija, zbog čega neki bježe u Ugarsku, a neki primaju islam. U prvoj polovini XVI. Stoljeća broj kršćana spahija se smanjio, ali je s vremenom nastao novi sloj kršćana spahija, koji su uglavnom potekli od knezova naseljenih vlaha (stočara). Svi kršćani spahije imali su iste vojne obaveze kao i muslimani Ovaj novi sloj kršćana spahija čine dvije skupine. Jedna je skupina s timarom, to su knezovi, koji kao i ostali posjednici u rukama imaju berate. A jedna skupina je sa muafijetom, a to su primićuri. Knezovi i primićuri su bili veza između osmanlijske vlasti i naroda autonomnih obalasti, koje su imale svoju upravu, sami su ubirali poreze i samostalno upravljali. Osmanlijske vlasti su preko njih narodu objavljivali svoje naredbe. Kod ubiranja državnih prihoda i kod nekih ratnih snabdijevanja oni pomažu i služe. Ako neko od raje iz sela, koji potpadaju pod njihovu upravu, pobjegne u neprijateljsku zemlju, oni su dužni da ih vrate na svoja mjesta. Pored toga što su oslobođeni njihovi čifluci i baštine koje obrađuju «tekalifi orfiye», te oni i njihovi i njihova braća od džizje i ispendže za njihov rad, oni su oslobođeni i od « avrizi divaniye» ( vanredni porezi) i ostalih običajnih nameta « Ostale provincijske trupe U redovima provincijskih trupa bilo je i lakih konjaničkih jedinica, od koji su najvažniji bili akindžije. Njihov zadatak je bio da uznemiruju neprijatelja, presijecaju mi put i pljačkaju teritoriju koja je u planu osmanskih vojnih osvajanja. Akindžije nisu primali plaće ni timare,

65

nego su sav svoj prihod ostvarivali od ratnog plijena. Osim akindžija postojali su tzv. azepi ( neoženjeni), koji su često služili u tvrđavama. U Anadoliji je svakih 30 domaćinstava bilo obavezno u slučaju potrebe dati po jednog muškarca u azepe. Provincijskoj vojsci je pripadao i plaćenički odredi gonulu (oduševljeni), među kojima je bilo konjanika i pješaka. Zatim su postojali musellem ii yaya, koji su u ranoosmansko doba bili borački odredi. Za vrijeme Orhana stvoren je plaćeni pjašadijski odred (yaya) i plaćeno konjaništvo ( musellem). Pripadnici tih pješadijskih i konjaničkih jedinica primali su plaću samo u toku pohoda. U miru su su mogli obrađivati seoska imanja koja su im se dodjeljivala u vlasništvo ( ćiftlik), a pri tome nisu morali davati uobičajena podavanja. Kasnije njihov zadatak je bio da u ratu se brinu o prohodnosti puteva. U sastavu osmanskih provincijskih vojnih snaga postojala je i vojnučka i martoloska vojna organizacija. Vojnuci Ali Čauš i neki turski izvori razlikuju carske vojnuke i obične. Carski su služili u carskoj konjušnici. Oni koji dolaze na redidu svake godine u vrijeme paše sa svojim čeribašama i lagatorima u Carigrad, poslužuju carske konje i vrše službu na livadama. Kada odsluže uzimaju potvrde od velike i male konjušnice i vraćaju se kućama. Drugi, obični su služili kao komora i konjušari pri vojnim pohodima. Ima podataka koji govore da su vojnuci služili s oružjem, da su bili vojnici borci. Kanun-nama iz početka XVI vijeka kaže da je dužnost vojnuka u okolini Vidina, Braničeva i Smedereva čuvanje straže na izloženim mjestima. Požeška kanu-nama iz 1545. godine kaže da su vojnuci služili kao graničari, a za vrijeme rata kao prethodnica za izviđačku službu. Vojnuci na sjeveru, odnosno na granici, obavljali su graničarsku službu, dok su oni na jugu bili u konjušarskoj službi i pomoćna vojska. Kasnije se služba vojnuka kao boraca ne spominje. Prema nekim bosanskim kanun-namama vojnuci su obavljali i derbendžijsku službu (čuvanje puteva), ali to je bilo samo privremeno. Vojnuk drži vojnučku zemlju (voynuluk yeri), koja se zove baština. Vojnuk ne daje desetinu sa te zemlje, niti plaća poreze ni namete. Vojnučka baština se ne nasljeđuje, nego se predaje onome ko dolazi na mjesto vojnuka. Sinovi, braća i rođaci vojnuka, koji služi u carskoj konjušnici, ne spadaju u red raje sve dok ne budu zapisani kao raja. Spahija od njih ne smije zahtijevati harač i ispendžu, niti smije im naređivati rajinsku službu. Njihov harač i ispendža pripada vojnučkom sandžakbegu. Oni obrazuju vojnučki zevaid i od njih se popunjava ako nastane manjak u određenom broju vojnuka. Vojnuci su bili organizovani po troje. Ta trojka se zvala ginder (gunder=gonder). Dok jedan ide na vojni pohod, ostala dva ostaju kod kuće. Ta trojica zajedno godišnje plaćaju 16 akči, a onaj koji treba da ide na vojnu daje još 6 akči. Vojnuk koji je oženjen, a osim svoj baštine ima još zemljišta, plaća 50 akči umjesto desetine, 12 akči umjesto poreza na sijeno, u svemu 62 akče i još 25 akči ispendže. Ako je neoženjen, tada plaća samo ispendže Najniže stariješine vojnuka nazivaju se lagatorima. Ove niže vojnučke stariješine su bili hrišćani. Više stariješine vojnuka su bili čeribaše i vojnučki begovi ili vojnučki sandžak-begovi. Čeribaše su po pravilu bili muslimani, ali se u prvo vrijeme spominju i i hrišćani kao čeribaše. Vojnuci su bili organizovani u čeribašiluke i sandžake. Vojnučki begovi, stariješine vojnučkih sandžaka su bili podvrgnuti zapovjedništvu vrhovnih carskih konjušara. Martolosi

66

Vojnički red pod imenom martolosi istog je društvenog porijekla kao i vojnuci, na isti način se razvijao i bio povezan sa vlasima-stočarima, ali su vojnuci i martolosi ipak dva različita vojnička reda. Na sjeveru, na granicama Osanskog carstva, gdje su vojnuci bili naoružane trupe, izgubila se ubrzo razlika između jednog i drugog vojničkog reda, pa je provladalo ime martolosi. Organizacija martolosa je vizantijskog porijekla, a postojla je u zemljama evropskog dijela Osmanske države od XV do XVIII vijeka. Vojna organizacija martolosa imala je najzančajniju ulogu za vrijeme uspona osmanska države, sa opadanjem osmanske države od druge polovine XVI stoljeća počeo je opadati i značaj martolosa S pojavom krize u ekonomskom i društvenom sistemu države osmanska vlast je počela sa narušavanjem materijalnih interesa pripadnika hrišćanskih vojničkih redova i privilegovanih kategorija i grupa hrišćanskog stanovništva. U graničnim krajevima martolosi su bili dužni da čuvaju određene punktove i obezbjeđuju granicu. Pored toga, imali su zadatak da pljačkaškim upadima na neprijateljsku teritoriju dezorganiziraju i oslabe njihovu odbranu i time pripreme teren da se i tamo u pogodnom trenutku zavede osmanska vlast. Vojna organizacija martolosa imala je najzančajniju ulogu za vrijeme Martolosi vojnici su bili svrstani u posebne, uniformisane, stalne, najamničke vojne formacije, koje su imale i svoje posebne ratne zastav. Ovi martolosi su služili kao pješaci, rjeđe kao konjanici. Javljaju se i kao posade u osmanskoj riječnoj floti na Dunavu, Savi i Tisi. S martolosima vojnicima su se katkad kretale i njihove uže porodice, žene i djeca. Služba martolosa nije bila unaprijed vremenski ograničena, već je mogla neprekidno da traje po 10, 15, pa i po 20 godina. Vrijeme aktivne službe marolosa vojnika zavisilo je od njihovih ličnih sposobnosti, ličnih interesa, kao i od potreba i interesa osmanske države. U vrijeme kad je, usljed zaoštravanja socijalnih, ekonomskih, vjerski i etničkih suprotnosti, došlo do pojave hajdučije javila se poteba za službom marolosa i u unutrašnjosti zemlje. Martoloska služba je uspostavljana na inicijativu organa vlasti određene administrativno-teritorijalne jedinice, o čemu je centralna vlast davala svoju saglasnost. U martolosku službu birana su lica iz redova povlaštenog stanovništva, s teritorija za koji je ta služba uspostavljana. Izbor je obavljan na osnovu molbe kandidata, saglasnosti čitavog stanovništva i prijedloga organa lokalne vlasti. Potvrdu izbora vršila je centralna vlast, ili beglerbeg beratom o postavljenju. Plaćeni martolosi u ulozi policije stupali su na službu na osnovi ugovora, koji je sklapao martolosbaša u ime odrđene grupe martolosa s vlstima jednog kadiluka pod odgovarajućim uslovima i na određeno vrijeme. Martolosi su vršili čitav niz službi u unutrašnjosti evropskog dijela osmanskog carstva. Usvojim selima su vodlili brigu oko održavanja naseljenosti obradivog zemljišta, da spriječavaju raju da napusti ili zapusti obradivo zemljište, da naseljavaju nomade stočare na neobrađena i zapuštena zemljišta. Uz njihovu pomoć su vršeni popisi stanovništva, ubiranje , obezbjeđivanje i odašiljanje poreza. U balkanskim zemljama martolosi se najčešće javljaju kao organizovana plaćena policija, čija je dužnost bila da čuva javni red. Povjeravano im je čuvanje naselja, rudnika, prometnih puteva i bezbjednoti uopšte. Martolose u policijskoj službi vlast je redovno, a povremeno i one koji su živjeli kod svojih kuća i vršili druge službe, angažovala u suzbijanju hajdučije i odmetništva. S ciljem efikasnijeg suzbijanja hajdučije, osmanska vlast je amnestirane hajduke uključivala u martolosku policijsku službu povjeravala komandne položaje u martoloskoj organizaciji. Razlog uključivanju bivši hajduka u martolose je bio taj što su oni bili najbolji poznavaoci hajdučkih skrovišta, načina života hajduka, njihovih psihičkih i fizičkih svojstava, pa, prema tome su mogli biti i najefikasnije sredstvo za borbu protiv hajdučije.

67

Međutim, ovakvi martolosi su osmanskoj vlasti pričinjavali više štete nego koristi i anarhija u martoloskoj organizaciji je sve više uzimala maha. Umjesto da osiguraju puteve, martolosi su počeli ugrožavati promet. Pokušaji osmanske vlasti da sredi prilike u organizaciji martolosa i da je osposobi za njenu namjenu, naišli su na otpor u toj organizaciji. Stanje se nije popravilo ni onada kada su iz organizacije isključeni hrišćani, pa je vlast morala preduzeti prektične mjere. Služba lokalne bezbjednosti je prenesena na mjesno stanovništvo uz uzajamne i individualne garancije i kolektivnu odgovornost. Fermanom iz 1721. godine zvanično je raspuštena organizacija martolosa. Položaj martolosa U nekim krajevima je većina martolosa imala zemljišta baštinskog karaktera, koja su bila djelimično ili potpno oslobođena poreskih obaveza.Martolosi nisu plaćali harač, u početku nisu plaćali ispendžu, a zatim je uvedena u smanjenom iznosu za martolose nekih sandžaka, bili su osolobođeni davanja divanskih nameta, običajnih tereta, vanrednih poreza. Martolosi u službi nekih rudnika plaćali su samo filuriju ili porez odsjekom. Vojne stariješine martolosa su ponekad, umjesto plaće u novcu, uživali timare, rjeđe i plaću i timare. Pored redovnih primanja imali su znatnu dobit od ratnog plijena. Služba martolosa je imala nasljedan karakter, ali ako su potrebe zahtijevale, osmanska vlast oduzimala ovu privilegiju i martolosa svodila na položaj raje. Martoloska služba je predstavljala zatvorenu društvenu kategoriju, što znači da su martolosi uzimani redovno iz društvene sredine koja je uživala martoloski status. U organizaciju je mogao da uđe određen broj pripadnika drugih povlašćenih slojeva i grupa stanovništva ( sitno baštinsko plemstvo, vojnuci, derbendžije, vlasi-stočari ), a raji je bio zabranjen pristup. U martoloskoj organizaciji su bili zastupljeni pripadnici svih naroda i svih religija. U početku su su u organizaciji bili isključivo hrišćani istočne crkve, kasnije u manjem broju i zapadne. Sa širenjem islama u organizaciju ulazi veliki broj muslimana. Dekretima iz posljednjih godina XVII. i prvih godina XVIII. Stoljeća hrišćani su uglavnom potisnuti iz ove organizacije, tako da je dobila muslimanski karakter. Gradovi i njihove posade Prije povlačenja osvajačke vojske iz okupiranih zemalja, Osmanlije su ostavljele manje garnizone u strateški važnim tvrđavama. Ostale tvrđave su razarali, da bi izbjegli potrebu održavanja većih vojnih snaga u tim gradovima i da bi onemogućili da oni postanu centri otpora pokorenih naroda. U najranije doba osmanske tvrđave su se dijelile na dvije vrste:

• HISAR – utvrđenje sagrađeno od tvrdog materijala, kamena i cigle, sa jednom ili bez jedne kule, ali bez bedema.

• KALA – veća tvrđava sagrađena od tvrdog materijala, kamena i cigle, sa kulama i bedemima.

Gradska posada Vojni i građanski zapovjednici tvrđava. Nahijom oko grada nije zapovijedao dizdar nego nahijski vojvoda. Čuvari tvrđave zvali su se mustahfizi, koji su uživali gedik timare u visini od 700 do 1 400 akči. Dijelili su se na buljuke, kojima su zapovijedale buljukbaše. Najmanja jedinica nazivana je oda, kojom je zapovijedao odobaša.

68

Pored ovih mustahfiza – timarnika postojali su u Bosni, od najranijeg vremena, i mustahfizi plaćenici (ulufedžije, koji su uz male timare dobijali i godišnju plaću u novcu. Tvrđavske posade se svrstavaju u spahijski dio vojske po osnovu berata, koji su dobivali za svoju službu. Tako i naknadu za službu u tvrđavama treba smatrati timarom i to iz vrste gedik timara. Graničari (ulufedžije, dnevničari) su se dijelili na pet rodova za razliku tvrđavskih posada u unutrašanjosti, koje su se sastojale samo od mustahfiza i tobdžija sa stalnim timarima. Tvrđavske posade na granici su se popisivale u posebne deftere, za razliku od tvrđavskih posada u unutrašnjosti koji su popisivani u spahijske deftere jednog sandžaka. TOBDŽIJE (vršili tobdžijsku službu po gradskim tabijama i kulama) DŽEBEDŽIJE (poseban red plaćeničke vojske koja je imala zadatak da priprema i čuva oružje, municiju i ostali ratni materijal) ORGANIZACIJA I UREĐENJE KRAJINE – SERHAT-KULI Pogranične provincije Osmanskog carstva su imale posebnu organizaciju. Pogranični sandžaci su bili: serbest sandžaci tj. Njihovi sandžakbezi su imali mnogo šira ovlašćenja u pogledu vojnih akcija od sandžaka u unutrašnjosti. Osim toga, u svim pograničnim sandžacima u Evropi postojali su neki vojni redovi koji nisu postojali u sandžacima u unutrašnjosti: akindžije, martolosi i vojnuci. Vojni redovi u Bosni

Akindžije – laka konjica koja je svojim upadima, razaranjem i pljačkanjem pripremala osvajanje. Svako krajište je imalo svoje akindžije, a ovi svoga akindžijskog bega. Akindžije svake oblasti bili su popisani u posebne register u koje je uvođeno ime njihovog zapovjednika, pojedinačna imena i njihove lične osobine. Dijelili su se u dva razreda: akindžije sa timarima i akindžije sa slobodnim baštinama. Bili su organizovani u odžake, a nazivali su se po imenima svojih komandanata. Akindžije je prvo imao Evrenos-beg, a kasnije Mihajlo-oglu, Turahan-beg. Azapi – pripadnik posebnog reda osmanske pješačke vojske, koja je prvobitno služila u pomorskoj i riječnoj floti, a zatim kao laka pješadija u tvrđavama i to u prvom redu onim koje su se nalazile na plovnim rijekama. Kasnije se ovaj red nalazio u sastavu gradskih posada svih graničnih tvrđava. Njihov zapovjednik se zvao azap-aga. Ovaj red se dijelio na: džemate, buljuke i ode. Zapovjednici: džemat (aga), oda (odabaša ili seroda). Azapi su spadali u plaćeničku vojsku, ali su neki uživali i timar

Bešlije – poseban red plaćeničke konjice. Prema potrebi su upadali u neprijateljsku zemlju i obavještavali svoje vlasti o prilikama i stanju u tim zemljama. Prvo su spadali u serhatkule – graničare, a kasnije u red jerli-kula, loalnih vojnih snaga.

Delije - poseban red lake konjice (naziv dobila po svojoj vojničkoj smjelosti, deli-lud). To je udarni vojnički red. U Bosni se spominje tek poslije 1526. godine. Bio je sastavljen od hrabrih islamizovanih stanovnika Bosne.

Farisi - glavni red plaćeničke vojske-konjice po tvrđavama. Upotrebljavani su i kao tatari (kuriri), a išli su i u rat.

69

Gonulije – laka konjica, regrutovana iz pograničnog muslimanskog stanovništva. Takođe plaćenička vojska obavezna da čuva granice, varoši i ksabe, ali se javlja i u vojnim pohodima.

Dizdar – vojni i građanski zapovjednik tvrđave. Nahijom oko grada upravljao je nahijski vojvoda, a ne dizdar. Dizdari i posade u gradovima na granici plaćani su iz državne kase. Postojali su i gradski timari, koje su dobijali na uživanje zapovjednici posuda.

Kada je dozvoljeno janjičarima da se žene, posade u gradovima pretvaraju se u građane ili u slobodne zemljoradnike koji na granici ne plaćaju nikakve poreze.

Kapetani – u početku su se zvali dizdari. Bili su zapovjednici tvrđave. Imaju vojnu i policijsku vlast u kapetanijama. Kapetanska vlast je bila veća od dizdarske. Vlast kapetana je jačala na štetu vojvodske, dok nisu postali gospodari i tvrđava i nahija oko njih. TVRĐAVA I NAHIJA OKO NJE ČINI KAPETANIJU. Kapetan je u prvom redu aga prvog džemata farisa ili konjanika, a onda zapovjednik ostalih aga i nefera svoje kapetanije. Služba kapetana je prvenstveno vojničkog karaktera i u tome je slična službi dizdara, s tom razlikom što vlast dizdara nikada ne prelazi bedeme i opkope jednog grada, a vlast kapetana zahvata veće teritorije s jednim i više gradova i što su dizdari gotovo uvijek uživali timare, a kapetani su bili ulufedžije. Neki kapetani su odlazili sa vojnim odredima u četovanje, dok to dizdari nisu nikad činili. Vojni poslovi kapetana

• Predlaganje aga i nefera • Poslovi oko nabavke municije i oružja • Otpremanje i predvođenje vojske na ratište • Obavještajna služba (o tome su pisali Bašagić i Prelog)

Policajno-administrativni poslovi

• Izdavanje pasaoša • Poslovi oko osuđenika • Sakupljanje i zakupljivanje državnih prihoda • Nadzor nad zijametima

Kapetanije su bile manji, tačno ogarničeni teritorij u prvo doba njihova nastanka i to samo duž onih bosanskih granica prema hrvtaskim (austrijskim), a od XVIII stoljeća organizuju se i u unutrašnjosti i to uz glavne puteve što su vodili s periferije u srednju Bosnu. One su bile vojnički organizirane, a s njihovom vojskom je zapovijedao kapetan. Sve službe u kapetanijama su bile nasljedne, a svako je za svoju službu dobijao plaću u novcu.

U svakoj kapetaniji bio bar jedan utvrđeni grad jedna kula, a u nekim je bio i po koji čardak. Bilo je kapetanija koje su u svom sastavu imale i više utvrđenih gradova, kao što su Krupska, Ostrožačka i Bihaćka kapetanija. Kapetanije su se službeno zvale imenom glavnog grada. Imena kapetnija nisu se mijenjala, ako bi se sjedište kapetana prenijelo iz jednog grada u drugi.

Granice kapetanija su se negdeje podudarale sa granicom kadiluka, a negdje su se podudarale sa granicama nahija. Neke su se opet nalazile na teritoriji dvaju kadiluka, ali i na teritoriji nekih kadiluka bilo je više kapetanija.

70

Agaluk – agalukom se nazivala na kapetanijski način organizirana vojna jedinica, a sastojala se samo od jednog džemata vojnika sa agom na čelu. Ti vojnici su bili konjanici ili azapi. Neki su agaluci po potrebi pretvarani u kapetanije.

Kreševljaković smatra da su se Osmanlije upoznale sa institucijom kapetanija kada su došli na obale Save i Une, a da su prve kapetanije: Gradiška, Krupa, Bihać, Klis i Gabela. Od 1606. do 1690. godine postojalo je na teritoriji Bosnaskog ejaleta 26 kapetanija: POGRANIČNE KAPETANIJE - Osijek, Virovitica, Gradiška, Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Novi na Uni, Gvozdansko (izgubljeno 1635.), Krupa, Ostrožac, Bihać, Udbina, Obrovac, Zemunik, Islam, Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Imotski, Gabela, Trebinje i Herceg-Novi.

KAPETANIJE U UNUTRAŠNJOSTI – Banja Luka, Kamengrad, Ključ na Sani, Jajce, Hlivno i Knin.

U XVIII stoljeću osnovano je 28 kapetanija pored onih koje su preostale nakon Karlovačkog mira. Njih 13 je organizirano između 1699. I 1716. godine I to skoro sve uz granicu. Sjedišta tih kapetanija su bili gradovi: Onogošt, Klobuk, Stolac, Počitelj, Mostar, Ljubuški, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Kobaš, Bosanski Brod i Vranduk. Kako je 1711. godine propala Roška kapetanija, a u ratu 1716.-1718. propala Brodska, to su nakon Požarevačkog mira bile samo 23 kapetanije.

Do novog rata (1737-1739) ustrojeno je još 11 kapetanija (Glamoč, Kupres, Džisri-Sana, Doboj, Tešanj, Gradačac, Tuzla, Zvornik, Novi Pazar, Ključ od Gacka i Kolašin). Nakon Beogradskog mira, njihova je mreža popunjena s još četiri kapetanije (Prijedor, Petrovac, Maglaj i Tara).

Najistaknutiji kapetani i kapetanske porodice

Badnjevići i Krupići u Krupi, Beširevići u Ostrožcu, Bišćevići u Bihaću, Kulenovići u Ostrovici, Cerići u Novom, Kapetnovići u Prijedoru, Tuzlići u Tuzli, Gradaščevići u Gradačcu, Fidahići u Zvorniku, Rizvanbegovići, Kapetanovići, Defterdarovići i Resulbegovići od Novog.

Čiflučenje

Ekonomski položaj raje pogoršao se razvojem čiflučkih odnosa u Bosni tokom XVII stoljeća. Proces čiflučenja je bio omogućen karakterom agrarnih odnosa zasnovanih na vlasti mirije na zemlju i na tapijskom parvu obrađivača na zemlju. Tapija je dokument koji izdaje sudski organ, kojim zemljoradnik u svakoj prilici može dokazati da on tu zemlju posjeduje, obrađuje i uživa. Tapija kao dokument je bila prenosiva s jednog lica na drugo i to ne samo u smislu nasljeđivanja, nego i u smislu njene prodaje ili uzurpacije na razne načine. Prema tome, obrađivač zemlje mogao je prodati tapiju u stalno vlasništvo, naravno samo tapiju, a mogao je i pokloniti. Jedino nije mogao taj posjed zavještati u dobrotvorne svrhe. Spahija nije pravo da se miješe u slučaju prelaska tapije iz jedne u drugu ruku, osim u slučaju kad je dolazila u pitanje obrada zemlje. Postojala je i mogućnost da neko od raje ne obrađuje lično zemlju nego da je dade drugome da je obrađuje, a da on drži tapiju, ali pod uslovom da se potpuno ispunjavaju obaveze prema državi ili spahiji koji je uživao prihode s tog posjeda. Upravo je tu stvaran prostor da se između države i stvarnog obrađivača ili nominalnog nosioca tapije ubaci treće lice i da vremenom stvarni obrađivač zemlje bude isključen iz prava uživanja posjeda. U tom slučaju, slučaju čiflučenja, obrađivač je padao u dvostruku zavisnost, od onoga koje u rukama imao tapiju i od države, jer su čifluk-sahibije svoje rajinske obaveze po osnovu tapije

71

prebacivale na raju. Takav odnos pozant je kao čifčijski odnos ili često nazivan kmetski odnos, što nije ispravno, jer je kmet bio vezan za zemlju, a čifčija nije. Kako su nastajali čifluci u Bosni Bosanske spahije su uživale od 1593. godine timar po sistemu odžakluka tj. timar je nasljeđivan u porodici, bez obzira na sposobnost za vojnu službu, sve dotle dok je postojao pravni nasljednik, po muškoj lozi, pa i pravni nasljednik po ženskoj lozi.

U Bosni nije počiflučavano starosjedilačko stanovništvo i nije bilo nasilnog čiflučenja; timarnici nisu pravili čifluke na svojim vojničkom posjedima, jer to zakon nije dozvoljavao; timarnici nisu uopće ulazili u čiflučke odnose sve dokle su prihodi sa njihovih timara zadovoljavali njihove mirnodopske i potrebe u ratu, tj. dok je bilo dovoljno raje da obrađuje zemlju.

Zastoj u osvajanju tuđih zemalja i izostajanje ratnog plijena, zaoštrila je sukob pripadanika vojnih formacija i centralne vlasti, što je rezultiralo slabljenjem centralne vlasti, a disciplina u vojsci i red u provincijama počinju da popuštaju. POJAVA AJANSKE UPRAVNE FUNKCIJE – AJANLUKA Angažovanje vilajetskih ajana u poslovima lokalne uprave javlja se tokom XVII stoljeća pod uticajem nemogućnosti da se na drugi način ostvariju određeni državni poslovi u provincijama. Međutim, i prije angažovanja u poslovima lokalne uprave pridavana je važnost stavovima i mišljenjima vilajetskih ajana u rješavanju izvjesnih deliaktnijih i značajnijih pitanja u njihovom vilajetu. Iz tog respektabilnog odnosa vlasti kod vilajetskih ajana se ratvila samosvijest o tome da su oni najpozvaniji da u zajednici sa ostalim organima vlasti, naročito sa kadijama i visokom ulemom, podonose predstavke sultanu i veziru o izvjesnim negativnim pojavama u provincijama i zatraže preduzimanje potrebnih mjera od strane nadležnih organa za njihovo otklanjanje. Do šireg angažovanja vilajetskih ajana u poslovima lokalne uprave dolazi u uslovima propadanja osmankih ustanova tokom XVII stoljeća. U Bosni se velika potreba za angažovanjem ajana u poslovima lokalne uprave osobito osjetila poslije poraza pod Bečom 1683. godine. Pod uticajem krize čitavog osmasnkog sistema sazrijevala je potreba da se ajani direktnije angažuju u polslovima lokalne uprave. Tamo gdje je osmanski poredak bio jači, gdje su opštedržavne obaveze stanovništva (vanredni nameti) bile manje, odnosno, gdje je bila jača organizacija čuvanja javnog mira i reda. Direktno učešće ajana u poslovima lokalne uprave javlja se kasnije i razvija sporije. Šira djelatnost vilajetskih ajana je posljedica promjena u sistemu izvanrednog oporezivanja tokom XVII stoljeća pod uticajem promijenjene poreske osnovice, koja je opet nastala kao posljedica čiflučenja. Dok su ranije porezi ubirani prema mevkufat defterima i avariskim kućama putem posebnih carskih službenika, tokom XVII stoljeća ustaljuje se praksa razrezivanja izvanrednih nameta na sudu uz prisustvo kadije, predstavnika centralne vlasti, vilajetskih ajana, posjednika feuda (zaima, timararlija, njihovih subaša i predstavnika raje) Izvanredni nameti od druge polovine XVII stoljeća nisu mogli da se raspoređuju po ranijim defterima, već prema stvarnom stanju na terenu. Od toga vremena opterećivana su sva ona lica koja su u datom trenutku posjedovala tzv. rajinsku zemlju. Teret je raspoređivan među posjednike te zemlje srazmjerno njihovom imovinskom stanju, pri čemu je teret koji je spadao na odbjegle svaljivan na prisutne.

72

U skaldu sa mišljenjem ajana donosili su nadležni organi obavezne odluke, što pokazuje koliko se držalo do njihovog mišljenja. Vilajetski ajani su se samoincijativno uključivali u poslove lokalne uprave ukazujući na državnim organima vlasti na raznovrsne probleme. Tako vilajetski ajani pokazuju vrlo rano interes za materijalne probleme svoje klase, predlažući povećanje dažbina, ukazuju na konkretne vidove nasilja koje raji i ostalim stanovnicima čine razni predstavnici lokalne i provincijske vlasti. Samoincijativnim angažovanjem u poslovima lokalne uprave ajani skreću na sebe pažnju centralne vlasti i ukazuju na nužnost svoga učestvovanja u tim poslovima. Osjećajući njihovu vlast u svojim fermanima naređuje kadijama da obavljaju takve uz pomoć vilajetskih ajana. Tako angažovanje vilajetskih ajana dobija postepeno potvrdu centralne vlasti, pa se oni redovno sreću kao lica koja legalno i sa punim autoritetom sudjeluju u takvim poslovima. Pojam ajanluk u vrijeme svog nastanka može se definisati kao skup dužnosti i ovlaštenja vezanih za obavljanje aktima centralne i provincijske uprave određenih državnih poslova sa područja lokalne uprave (kadiluka) putem ajana. Tačno određena funkcija zahtijevala je postojanje i tačno određenog lica, nosioca te funkcije – ajana, koji bi obavljao poslove ajanluka. Na toj osnovi ustanova ajana, izdvajanjem jednog tačno određenog ajana iz ranijeg opšteg kruga vilajetskih ajana, potpuno dobija svoje specijalno obilježje i postaje de facto lokalna upravna ustanova. Prvi poznati spomen ajana u tom smislu nalazi se u muraselli kadije vlaseničkog kadiluka iz 1725. godine, kojom se naređuje da se ne uznemiruju nametima tekalif-i šakka i orfije stanovnici sela Nevačke. Način izbora ajana evoluirao je iz prakse da poreski obveznici za podruje jednog ili više sela povjeravaju ubiranje izvanrednih nameta pojedinim licima iz grupe vilajetskih ajana. Mjesna nadležnost ajana u periodu nastajanja ajanluka principijelno se prostirala na područje jednog kadiluka, to jest ona je bila identična s kadijinom mjesnom nadležnošću. Izuzetak čine samo nahije koje su bile sjedište kadija najnižeg ranga (naiba), gdje su postojali posebni nahijiski ajani, čija se mjesna nadležnost podudarala sa mjesnom nadležnošću naiba. Tamo gdje ajani nisu bili priznati kao organi lokalne uprave ajansku funkciju su vršili mutesellimi, ili u Bosni – vrlo često kapetani, čija se mjesna nadležnost kao ajana najčećše poklapala sa mjesnom nadležnošću kadija. Stvarna nadležnost ajana: razrezivanje i ubiranje izvanrednih nameta,čuvanje i ibezbjeđivanje javnog reda i mira, suzbijanje krijumčarenja izvoza životnih namirnica, stoke i drugo sa područja Osmanske države, pomoć u podizanju poštanskih stanica, obezbjeđivanje potrebnog broja konja za prenos pošte za poštare, obezbjeđivanje potrebnog broja konja za prenos pošte, stočne hrane i ostalog, mobilizacija vojske, snabdjevanje i predvođenje vojske u ratu, pomaganje u izgradnji tvrđava, čardaka i palanki, snabdjevanje tvrđavskih posada hranom. Politička prevlast ajana i kraj ajana i ajanluka Ajanluk kao lokalna upravna funkcija se potpuno afirmisala tokom prve polovine XVIII stoljeća, tačnije onda kada se ustalio određeni skup stalnih državnih poslova, koji su se organizaciono uobličili u jednu stalnu funkciju pod nazivom ajanluk. Ajanluk je priznala centralna vlast kao autoritativnu lokalnu upravnu ustanovu u Anadoliji i većini evropski dijelova Carstvu. U drugoj polovini XVIII stoljeća ajanluk se iz upravne ustanove u kadilucima pod kontrolom centralne vlasti pretvorio u nasljednu feudalnu ustanovu u rukama najuticajnijih ajanskih porodica. Ekonomski postulat toga stanja bio je u pravu ajana da razrezuju i ubiru

73

dažbine u korist centralne i provincijske vlasti, od čega su oni jedan dio uzimali za sebe. Kasnije oni pokazuju težnju da najveći dio prikljpenih poreza zadržavaju za sebe zbog čega će doći u sukob sa centralnom vlasti. Kada je sultan Selim III svojom akcijom protiv janjičara i ajana u posljednjoj deceniji XVIII i početkom XIX stoljeća pokušao da spriječi janjičarsku samovolju i uzurpaciju ajanluka, ajani su prvo direktnim otporom, a onda neutralnim držanjem prema janjičarskoj buni u Carigradu 1807. godine (kada je Selim III zbačen sa vlasti), siom nametnuli pravno rješenje u svoju korist. Oni su Selimovog nasljednika Mahmuta II (1808.-1839) prisilili da službeno prizna i ozakoni vlast ajana u njihovim oblastima u čuvenom sporazumu koji je izdat kao Povelja o savezu i slozi (sened-i ittifak). Relativo povoljne spoljnoplitičke okolnosti u kojima se desetak godina nalazila osmanska država u vrijeme Napoleonovog pohoda na Rusiju i relativno lak uspjeh Osmanlija u posljednjoj fazi borbe sa arapskim ustanicima olakšali su sultanu posao na sređivanju unutrašnje situacije i pripremu za obračun sa najopasnijim unutrašnjim neprijateljima carstva, provincijskim velikašima. Sve te nagativne pojave među velikašima jačale su i razbuktavale se uporedo sa porastom unutrašnje i opadanjem autoriteta centralne vlasti. Vješto se koristeći stanjem sultan i njegove pristalice su uspješno uklanjale neposlušne velikaše pomoći njihovih staleških drugova. Treći oslonac sultan je našao u stalnoj miliciji koju je izgrađivao potajno od janjičara, uporedo sa organizovanjem odane administracije u centru i provincijama. Koristeći se situacijom stvorenom Bukureštanskim ugvorom o miru (1812.) Mahmut II je pristupio postepenom uklanjanju ajana. Uništenjem skadarskog paše Mustafa-paše Bušatlije u novembru 1831. godine i ugušivanjem otpora bosanskih ajana pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića u maju 1932. godine, Mahmut II je svladao posljednje prepreke na putu uspostavljanja autoriteta centralne vlasti u preostalim evropskim provincijama Osmanskog carstva i prokrčio puteve za provođenje reformi u vojsci i državnoj upravi na području Anadolije i Rumelije.

KANDIJSKI RAT ( 1644-1669.) Kandijski rat je poveo sultan Ibrahim Deli, koji je ispraznio državnu blagajnu rasipničkim životom, namjeravjući državu izvući iz ekonomske krize ratom protiv venecije i osvajanjem Krita. Rat je vođen 25 godina ( 1644.-1669.), što pokazuje opadanje moći Osmanskog carstva. Rat je počeo u septembru 1644. kada su mletački pirati napali jedan osmanski brod sa hadžijama, što je Porta uzela kao za povod za rat. Osmanlije su našle podršku domaćeg grčkog stanovništva na Kritu koje je bilo nezadovoljno mletačkom vlašću i vjerskim pritiskom katoličkog svećenstva. Godine 1646. vojne akcije su se sa Krita prenijele na bosansko-dalmatinsku granicu. Do 1648. Mlečani su uspjeli osvojiti Zemunik, Vranu, Nadin, Ostrovicu i Klis. Vojnički uspjesi Mlečana utjecali su da velike skupine katoličkih i pravoslavnih seljaka pređe na mletački teritorij. Nakon što je uklonjena mletačka opsada Dardanela (1648.) veziri i ulema su uklonili sultana Ibrahima. Na vlast doveli njeovog sina Mehmeda IV. Mlečani su u to vrijeme stupili u vezu sa vlaškim stariješinama na graničnim područjima Bosanskog ejaleta, pa se jedan dio Vlaha preselio iz Bosne u Dalmaciju. Od ovih stočara, koje Mlečani nazivaju Morlacima, uspostavljena je uskočka organizacija sa uporištima u Ravnim Kotarima i Makarskom primorju. Ovi su uskoci postali glavna

74

mletačka oružana sila u borbi za Dalmaciju u toku Kandijskog rata. U toku prve decenije poginule su istaknute hajdučke i uskočke vođe Ilija Smiljanić, Vuk Mandušić i katolički pop Stjepan Lorić. Tokom Kandijskog rata došlo je do velikog pomjeranja naroda u pravcu Jadranskog mora. U prvoj polovini rata narod se većinom iseljava u pravcu Zadra, Šibenika i na dalmatinske otoke i Istru. U drugoj polovini narod se većinom iseljava došlo je do znatnijeg preseljavanja Hercegovaca u Boku Kotorsku, dok su njihov staništa u O. Carstvu naseljana Vlasima. Kako se ovaj rat ovaj pretvorio u trajni rat, Osmanlje su duž mletačko_dalmatinske granice organizirali pandursku službu u koju je ragrutirano domaće kršćansko i muslimansko stanovništvo. Rat se pretvorio u jedan niz četovanja, u kojima su se izgubili njegovi prvobitni strateški vojno-politički ciljevi. Vremenom je pljačka postala motiv i razlog vojnih pohoda na ojema stranama. Na mletačkoj strani skoro sva težina rata je pala na uskoke i hajduke, koje su sad predvodili Petar i Tadija Kulišić. Oni svoja uporišta prenose na otoke Brač, Hvar i Korčulu. Pored Dalmacije duž mletačke granice prema Bosni formirala su se još dva ratna područja, jedno na teritoriju Dubrovačke republike a drugo u Boki Kotorskoj. Dok je osmanska strana poštovala neutralnost Dubrovnika, dotle su Mlečani kršili njegov teritorijalni integritet nastojeći prekinuti dubrovačku trgovinu sa osmanskim zaleđe, jer je Dubrovnik je upravo tokom kandijskog rata preuzeo najveći dio trgovine između Bosne i talijanskih gradova. Godine 1654. Mlečani su uspostavili novu hajdučko-piratsku bazu u Perastu, gdje su istaknute hajdučke harambaše bili: Niko i Stevo Popović, Limo Bajraktar i Bajo Nikolić Pivljanin. Iscrpljena dugotrajnim ratom i štetom zbog pada trgovačkog prometa i gubitka smanskog tržišta, Venecija se pokušala sporazumjeti sa portom i sklopiti mir. Porta je, međutim, bila uporna u svom zahtjevu za ustupanjem kandije, iako je bila nesposobna da potpuno porazi Mlečane. Nakon osmanskog poraza u Dardanelima (jula 1656.), za velikog vezira je imenovan Mehmed-paša Ćuprilić, koji je pristupio uvođenju reda i discipline i organiziranju odlučnije borbe protiv Venecije. Osmanlije su osvojile Kandiju 1669, nakon čega je došlo do sklapanja mira između nje i Mletačke republike. Mlečani su izgubili Kretu, a u dalmaciji dobili Klis, Poljica i Makarsko primorje. HAJDUCI I USKOCI Hajdukom se smatrao onaj čovjek koji se odmetnuo od vlasti, živi po zabačenim planinama odakle remeti mir i red pljačkajući i otimajući se izdržava. Postojale su dvije vrste hadučije:-gorska hajdučija, nastala usljed teškog položaja kršćanske raje na Balkanu, ali bi se ponekad pravim hajducima i borcima protiv osmanske vlasti, pridružili i obični odmetnici koji su se krili u šumi samo radi pljačke; hajdučija u plemenskim oblastima, gdje je hajdučija bila povezana sa vojnom organizacijom. Ovakve čete ne samo da brane svoje pleme od napada četa iz drugih plemena ili od Osmanlija, nego i same idu u pljačkaške pohode. Ova vrsta hajdučije ima pljačkaško privredni karakter. Hajdučke čete su obično imale 30-40 ljudi, na čijem čelu nalazio birani harambaša, a njegov pomoćnik je bio bajraktar. Dužnost svakog hajduka bila je da osvećuje svog druga. Hajdučke čete su se obično okupljale na Đurđevdan, a razilazili se na Mitrovdan. Vezu sa ostalim svijetom su održavali preko dobro razgranate mreže jataka, od koje su uglavnom i zavisili uspjesi hajdučke čete. Hajduci su na putevima presretali trgovačke karvane i carske haračlije i to uglavnom u tijesnim klancima. Zbog toga su Osmanlije u borbi protiv hajdučije na važnim prometnim mjestima izgradili utvrđene varošice s posadama, koje su bile dužne da osiguraju promet. U zabačenim planinskim oblastima i šumama, u brdovitim predjelima martolosi i derbendžije čuvaju mostove i klance. Osmanlije

75

su organizirale potjere za hajducima, ucjenjivali uzimajući za taoce njihove porodice i progoneći njihove jatake. Uskoci Uskocima se nazivaju domaći ljudi koji su napustil svoj domove na teritoriji Osmanskog carstva i sklonili se na teritorij Austrije i Mletačke republike, odakle su samostalno ili kao poluregularne jedinice borili protiv Osmanlija. To su dakle ljudi koji su «uskočili» na susjedno kršćansko područje. Uskoci se pojavljuju u XVI i XVII stoljeće uz jadransku obalu do Rijeke i Kotara. Njihov način borbe nije se razlikovao od borbe gorskih hajduka: napadali su u tijesnim klancima trgovačke karavane, plijenili stoku, pljačkali po selima i odvodili u roblje, palili muslimanske kuće, napadali su osmanske brodove, prodirali su duboko na osmansko područje uz Neretvu, Ccetinu i Zrmanju. Od svih uskoka najznačajniji su senjski uskoci, koje je Austrija 1601. na zahtjev Venecije bila protjerala iz Senja. Međutim oni su ubrzo vratili i nastavili gusarske akcije koje su dostigle tolike razmjere da su Mlečani morali zaratiti protiv Austrije. Iz straha da će se suočiti sa evropskom koalicijom, Austrija je pristala na mirno okončanje «uskočkog rata». Mir je posredovanjem francuskog kralja Luja XIII zaključen u Madridu 1617. godine, po kojem se Austrija obavezala da će protjerati uskoke iz Senja i spaliti njihovu gusarsku flotu. Tu obavezu Austrija je izvršla tokom 1618. čime je ustvari prepustila Veneciji prevlast na Jadranu. Protjerani uskoci su se većinom iselili u Otočac u Lici i na Žumberačku goru, sjeverozapadno od Karlovca, gdje su i dalje bili u službi Austrije. U toku XVII st. uskočka organizacija se razvija pod zaštitom Mlečana, na koje se pretežno oslanjal u borbi za svoje posjede u Dalmaciji u toku Kandijskog rata. U toku ovog rata stvorena su tri uporišta Dalmaciji i Boki Kotorskoj: Ravnim Kotarima, makarskoj i oko grada Perasta. Veliki Bečki rat i Karlovački mirovni ugovor Pod vođstvom velikog vezira Kara Mustafe-paše Osmanlije su, računajući na zauzetost Habzburgovaca ratom protiv Luja XIV, napali sjevernu Ugarsku i pokušali da osvoje Beč. Austrijska vojska pomognuta sa poljskom vojskom koju je predvodio Jan Sobjeski, porazili su osmansku vojsku septembra 1683. godine. Istovremeno je papa vodio pregovore na stvaranju Svete lige u koju su stupili austrijski car, Poljska i Mletačka republika. Nakon osmanskog poraza osmanske vojske pod Bečom austrijski predstavnici su poveli agitaciju među hrišćanskim sultanovim podanicima pozivajući ih u zajedničku borbu protiv Osmanlija. U proljeće 1684. godine Mlečani su počeli ustanike iz sjeverne Dalmacije uvrštavati u svoje redove. Hajdučki odredi su provalili u zapadni dio Bosanskog pašaluka i opljačkali Glamoč, Gračac i okolinu Knina, zatim napali Sinj. Među ustanicima su se naročito isticali Stojan Janković i Bajo Nikolić Pivljanin. Venecija je istovremeno radila na uvlačenju u rat pograničnih plemena Crne Gore i Brda. Međutim, Osmanlije su porazile pobunjena crnogorska plemena, koje predvodio Bajo Pivljanin ( poginuo u ovom obračunu ), kod Cetinja i prisilile ih na pokornost. Mlečani su u to vrijeme osvojili Sinj u Dalmaciji i Herceg novi, veoma važno utvrđenje na ulazu u Boku Kotorsku. Osvajanjem Virovitice 1684. počelo je potiskivanje Osmanlija iz Slavonije. Iduće godine austrijska vojska je zauzela skoro cijelu gornju Ugarsku, a 1686. Pečuj, Segedin i Budim. Borbe su nastavljene i na granici Hrvatske, na Uni i oko Osijeka. Sa uspjesima austrijske vojske javljaju se i ustanci Srba u osmanskoj pozadini i seobe muslimanskog stanovništva prvenstveno na teritoriju Bosanskog pašaluka.

Do 1689. godine austrijska vojska je osvojila Osijek, Vukovar i Đakovo u Slavoniji, gdje su se zajedno sa austrijskom vojskom borili domaći borci predvođeni Lukom Ibrišimovićem

76

Te godine za komandanta austrijske vojske u borbi protiv Osmanlija je imenovan Ludvig Badenski koji je dobio dužnost da svoju vojsku pojača dobrovoljačkim odredima balkanskih hrišćana, zato što su Austrijanci bili prisiljeni da oslabe svoj balkanski front zbog rata koji im je te godine objavila Francuska. Austrijanci su iz Beograda krenuli prema jugu i osvojili Niš, gdje se Ludvig Badenski odvojio u pravcu Vidina s jednim dijelom vojske, dok je drugi dio povjerio generslu Pikolominjiju da ga vodi dalje prema jugu i očekujući opšti ustanak balkanskih hrišćana, da pokuša izbiti na Jadransko more. Badenski je zauzeo Vidin, a Pikolomini je prodro na Kosovo, gdje su mu se pridružile velike grupe Srba i Arbanasa, zatim do Skoplja. Istovremeno je patrijarh Arsenije III Crnojević stupio u vezu sa generalom Pikolominjijem, koji je ubrzo umro od kuge, a austrijska vojska je na svim frontovim dožibjela neuspjeh. Karpošev ustanak Dok se austrijska vojska kretala prema jugu, u ljeto 1689. u sjeveroistočnoj Makedoniji je narod digao ustanak. Na čelu ustanika se nalazio Karpoš, bivši martolosbaša. Car Leopold je Karpošu dodijelio titulu kneza, da ovog iskusnog borca privuče i zadrži na svojoj strani. Međutim, kada je austrijska vojska prodirala kroz Makedoniju postupali su veoma loše prema narodu, tako da su ih hrišćani počeli napuštati. U isto vrijeme reorganizovana osmanska vojska pod komandom velikog vezira Mustafa-paše Ćuprilića je stigla u Makedoniju i nanijela velike poraze austrijskoj i ustaničkoj vojsci. Nakon ovog poraza austrijska vojska se počela povlačiti prema sjeveru. Seoba Srba Nakon povlačenja austrijske vojske i jednog dijela ustanika prema sjeveru krenuo, srpsko i makedonsko stanovništvo iz straha od osvete Osmanlija počela se povlačiti isto prema sjeveru. Narod je krenuo prema Beogradu zajedno sa patrijarhom Arsenijom III Crnojevićem. Njima su se usput pridružile velike skupine naroda iz okoline Novog Pazara i drugih oblasti, prije svega oni koji su srađivali sa Austrijancima. Njihove zemlje su naselili velike skupine muslimana Arbanasa i tako izmjenili etnički sastav ovih oblasti. Zajedno sa svojim crkvenim i svjetovnim vođama, narod je pred Beogradom čekao ishod austrijsko-osmanskih borbi. Prisiljen nedostatkov ljudstva na frontu car Leopold se jednim proglasom aprila 1690. pozvao Srbe da mu se pridruže obećavajući im povlastice. Prilokom povlačenja austrijske vojske iz Niša u septembru iste godine za nojm se povukao i srpski narod, koji se nakon osmanskog zauzeća Smedreva počeo prebacivati preko Save i Dunava. Ponovni pad Beograda u osmanske ruke bio je znak za Srbe da se moraju skljanjati daleko u pozadini austrijske teritorije. Zato su se preseljavali u oblasti između Tise i Dunava, zatim u Slavoniju i Baranju, a na sjever do Baje, Budima, Sent-Andrije i Komorana. Povlačenjem Austrijanaca sa Balkana jačao je utjecaj Mlečana na južnoslavenskom prostoru, naročito u Dalmaciji, Crnoj Gori i njihovom zaleđu. Mlečani su izbjegavali velike borbe, jer su i sami bili izmoreni dugim ratovanjem i prekidom trgovine sa Osmanskim carstvom. Osmanlijama je bilo najbitnije da potisnu Austrijance te su 1691. godine prešli iz Beograda u Srem, gdje su ih Austrijanci porazili kod Slankamena , au bici je poginuo i veliki vezir Mustafa-paša Ćuprilić. Za vrijeme ovog rata sa Austrijancima je sarađivao ugledni erdeljski Srbin Đorđe Branković. Njegov stariji brat Sava, erdeljski mitropolit, spremao ga za diplomatsku službu tako da je naučio nekoliko jezika.Kao pratioc poslanika erdeljskog kneza boravio je na Porti četiri godine i za to vrijeme je imao priliku da upozna stanje u Osmanskom carstvu i i njenu politiku prema nezavisnim, kao i vazalnim državama.

77

Po povratku iz Osmanskom carstva 1667, sa bartom Savom otputovao je u Moskvu da bi se upoznao sa politikom Rusije i njenim crkvenim prilikama. Već 1673. godine Branković je stupio u vezu sa austrijskim poslanikom i odao tajne iz pregovora Porte sa poslanikom erdeljskog kneza, zbog čega su i on i brat mu bili zatvoreni. Pošto je oslobođen napušta erdelj i prelazi u Vlašku gdje je počeo izučavati prošlost srpskog naroda. Tvrdio je da vodi porijeklo od despotske porodice Brankovića, na osnovu čega ga je car Leopold, kad se ponovo približio bečkom dvoru, imenovao baronom Ugarske. Car je računao da će ovim činom posrdestvom Brankovića utjecati na Srbe da istupe protiv Osmanlija. Branković je tražio da se po osvojneju slovenskih zemalja od Osmanlija organizira jedna slobodna država, kojoj će on stajati na čelu kao despot, a koja bi priznavala vrhovnu vlast austrijskog cara. Car, ne želeći stvaranje jedne slovenske države na južnim granicama koja bi priznavala samo vrhovnu vlast njegovu, ispuni je samo dio njegovih zahtjeva. Đorđa je odlikovao i proglasio grofom, ali je on uskoro postao sumnjiv Austrijancima zbog veza koje su on i vlaški knez bili uspostavili sa ruskim carem. Branković je uputio proglas srpskom narodu, koji je potpisao kao Đorđe I dok je Đorđe II bio despot Đurađ Branković. Međutim, bački dvor ga je zbog njegovih planova i veza sa Rusijom i vlaškim knezom odlučio ukloniti. Đorđe do 1703. boravio u Beču, a zatim je prognan u Češku, gdje je umro 1711. godine. Dok je bio u Beču, srpske stariješine su u želji da imaju i i svog svjetovnog vođu, a ne samo patrijarha na skupu u Budimu marta 1691. izabrali Brankovića za despota i tražili da ga car oslobodi. Ipak, car nije oslobodio Đorđa, nego je za njegovog zmjenika, ali ne kao despota, već kao vojvodu, postavio Jovana Monasterliju. Protiv Brankovićevih pretenzija istupio je i patrijarh Arsenije III, koji je i svjetovnu vlast tražio za sebe. Đorđe Branković je uticao na kasnije generacije Srba i preko svojih «Slavensko-srpskih hronika» u kojima je pokušao da najprije pokaže, istoriju od stvaranja svijeta do pojave Slavena, prvenstveno Srba. Čitavo djelo je imalo svrhu da pokaže kako je on doista potomak dinastije Brankovića, a ovi dinstije Nemanjića. U hronikama ima mnogo izmišljotina i falsifikata i neobjektivno iznijetih činjenica, zbog čega nemaju nikakvu naučnu vrijednost. Karlovački mir 1699. U bici kod Slankamena avgusta 1691. godine osmanska vojska je doživjela težak poraz, a sam veliki vezir Mustafa-paša Ćprilić je izgubio život. Godine 1694.Mlečani su, nastojeći da Dubrovnik potpuno odvoje od osmanske teritorije, preduzeli nova osvajnja na svom frontu. Osvojili su Gabelu na ušću Neretve, Trebinje i Popovo polje. Zbog ove težnje Mlečana Dubrovčani su se obratili Osmanlijma da ih prilikom mirovnih pregovora zaštite. U februaru 1695. umro je sultan Ahmed II ( 1691-1695 ), a na prijesto je stupio Mustafa II ( 1695-1703. ). Iste godine kad je izvršena promjena na prijestolju osmanska vojska je potukla vojsku austrijskog generala Veteranija kod Lugoša. Godine 1697. austrijska vojska pod komandom princa Evgena Savojskog kod Sente, 11. septembra potukla je osmansku vojsku koju je predvodio veliki vezir Mehmed Elmas-paše, koji je i sam poginuo. (Eugenije Savojski je umro 1736. godine)Posredstvom Engleske i Nizozemske mirovni pregovori su započeli u Karlovcima, u novembru 1698. godine, a potpisan je 26. januara 1699. godine. Prema odredbama Karlovačkog mira trebalo je da svako zadrži ono što je času potpisa ugovora držao. Tako je:

78

Austrija – dobila cijelu Ugarsku, osim Banata, Slavoniju, Srem do linije povučene između Slankamena i Morovića, a granica Bosanskog pašaluka išla je, uglavnom, današnjom granicom Bosne. Mletačka republika – je zadržala Moreju u Grčkoj, a u Dalmaciji cijelu oblast do Dinarske Planine i na ušću Neretve Gabelu. Zadržala je Herceg-novi i uski obalni pojas Boke Kotorske. Dubrovačka republika je ostala zaštićena od Mlečana, jer je u zaleđu Republike i dalje zadržana osmanska teritorija time što je na dvije krajnje tačke dubrovačke države Osmansko carstvo dobilo izlaz na more. Austrijsko-mletačko-osmanski rat 1716-1718.

U novembru 1710. izbio je rat između Osmanskog carstva i Rusije. Koji je uticao na raspoloženje svih balkanskig kršćana. Na pčetku rata ruski car Petar Veliki obratio proglasom Crnogorcima i Hercegovcima pozivajući ih da mu se pridruže, što je rezultiralo dizanjem ustanka u Crnoj Gori. Poslije ruskog poraza na Prutu, car je bio prisiljen potpisati mir u julu 1711. godine, dok su Crnogorci nastavili da se bore. Iduće godine 1712. Osmanlije su ih napale, a vladika Danilo i jedna grupa ustanika je prešla u Hercegovinu, prešavši preko mletačke teritorije. Kako Crnogorci nisu prestajali sa otporom, a Mlečani odbijali da izruče crnogorske izbjeglice, Osmanlije su 1714. preduzele protiv njih kazneni pohod. Porta je smatrala da se Austrija i Rusija neće miješati u njen rat sa Venecijom, jer je Rusija doživjela uranijem ratu neuspjeh na Prutu i bila prisiljena potpisati nepovoljan mir sa Portom, a Austrija je samo izašla iz trinaestogodišnjeg rata za špansko nasljeđe. Porta je objavila 10. decembra 1714. rat Veneciji. Na incijativu venecije obnovljen je austrijsko-mletački savez aprila 1716. godine, a odmah nakon toga, u junu izbio je austrijsko-osmanski rat. Već u augustu 1716. austrijska vojska je nanijela težak poraz osmanskoj vojsci kod Petrovaradina. Augusta 1717. godine austrijska vojska, pod komandom Eugenija Savojskog je osvojila Beograd. U toku 1717. godine ostvarena je saradnja između Mlečana i saradnja, te su Mlečani osvojili Imotski. Požarevački mir 1718.

Godine 1717. Španija je objavila rat Austriji, tako da Austrija nije bila spremna za dalje proditanje u osmanski teritorij. Zato je, odmah poslije osvajanja Beograda, prihvatila prijedlog o sklapanju mira. Mirovni ugovor je potpisan 21. jula 1718. godine u Požarevcu. Po ovom ugovoru Austrija je dobila od Osmanskog carstva uski pojas južno od Save, jugoistočni dio Srema, skoro cijelu sjevernu Srbiju, Banat i Malu Vlašku. Austrija je potpisala sa Osmanskim carstvom prvi trgovinski ugovor, kojim je austrijskim trgovcima dozvoljen slobodan izvoz roba, osim oružja i municije, a za zaštitu svojih podanika Austrija je stekla pravo da postavlja svoje konzule u većim trgovačkim centrima. Venecija je izgubila Moreju, uporišta na Kritu i Gabelu na Neretvi, dok je u Dalmaciji pomakla granice dalje od vrhova Dinarske planine i zadržala Imotski s okolinom.

Beogradski mir 1939.

79

Godine 1735. počeo je rusko-osmanski rat, dok je Austrija pokušala da izbjegne svoje obaveze prema Rusiji iz 1726., po kojoj je bila dužna da je vojnički pomaže u ratu protiv Osmanskog carstva. Ipak, Austrija je ušla u ovaj rat u kojem je planirala zuzeti Bosnu, Albaniju do ušća Drima, Vlašku do Braile i Moldavsku do rijeke Prut. Austrijanci su pregovarali sa predstavnicima balkanskih kršćana: srpskim patrijarhom Arsenijem IV, sa skopskim nadbiskupom Mihajlom Sumom i ohridskim nadbiskupom Joasafom, u namjeri da ih uvuku u rat protiv Osmanlija. Osmanlije su se spremale za odbranu, jer su znali za pripreme Austrijanaca. Na poziv bosanskog paše sastali su se predstavnici Bosne u Travniku, karajem maja 1737. godine i donijeli odluku da se spremaju za borbu. Car Karlo VI uputio je proglas hrišćanima Osmanskog carstva, 15 juna, kojim ih poziva na ustanak, obećava im slobodu vjeroispovijesti i zaštitu. Zvanična objava rata je predata Osmanlijama u Nišu 14. jula. Uskoro je znatan dio Srbije zauzet ( do Niša i Novog Pazara ), a odmah potom su se predstavnici balkanskih hrišćana sastali sa austrijskom komandom da se dogovore o daljim akcijama. Međutim, na bosanskom bojištom osmanska vojska pod komandom Ali-paše Hećim oglua je 4. avgusta kod Banjaluke porazila austrijsku vojsku. Nakon pobjede kod Banjaluke osmanska vojska je počela potiskivati austrijsku vojsku i srpske odrede, pod komandom Staniše Markovića i starovlaškog kneza Atanasija Raškovića , u pravcu Timoka , Niša i Novog Pazara. Krajem 1737. Osmanlije su već povratile sve izgubljene teritorije od početka rata. Sljedeće 1738. godine Austrijanci su potisnuti iz svih oblasti južno od Save i Dunava. Osvojeni su Smederevo, Mehadiju i Oršavu, na lijevoj obali Dunava. Mirovni ugovor je, posredstvom Francuske, sklopljen 1. septembra 1739. godine. Po Beogradskom mirovnom ugovoru Austrija je izgubila sve teritorije koje je bila stekla Požarevačkim mirom u Srbiji, Bosni i Vlaškoj, osim grada Furjan na hrvatskoj granici. Beograd su potpuno evakuisali tek 7. jula 1740. godine.

Esnafi Svi obrtnici, koji se bave istim zanatom činili su jedan esnaf; prvi trag esafa u Sarajevu nalazimo početkom XVI stoljeća;tada su već krojači bili organizirani, jer se 1524. i 1528. spominju terzibaše ili krojačke ćehaje. S opadanjem moći i ugleda centralne vlasti jačao je i utjecaj esnafa u društvenom i političkom životu grada Sarajeva. To se naročito ispoljilo poslije Bečkog rata i prenosa sjedišta bosanskog vezira iz Sarajeva u Travnik. Premda su i sarajveski esnafi imali neke vjerske ceremonije kao i na Zapadu, ipak iz njih nisu bili isključeni nemuslimani kao što je to bilo u evropskim zemljama sa Židovima. Ovdje je svaka konfesija zasebno obavljala svoje vjerske ceremonije, a imali su zajednički esnaf i zajednički priređivali izlete prilikom osposobljenja šegrta za kalfe i kalfi za majstore. ( Zbog nedostatka izvora, poznata je samo vjreska struktura esnafa od početka XVIII stoljeća).

80

UPRAVA ESNAFA (Londža) – činili su je najuglednija lica jednog esnafa, koja su birali sve zanatlije dotičnog esnafa. Ćehaja – posrednik između vlasti i esnafa, odnosno zastupnik esnafa pred organima vlasti. Birali su ga kalfe i majstori. Bez njegove dozvole nije se šegrt proglašavao kalfom ni kalfa za samostalnog majstora, niko nije mogao otvoriti novu ni zatvoriti postojeću radnju, određivao je koliko šegrta može pojedni majstor držati, primao tužbe, vodio istrage i rasprave i određivao kazne kalfama i majstorima, te raspoređivao sirovine koje je esnaf zajednički nabavljao. Do 1848. godine sultan je samo beratom potvrđivao ćehaju kojeg su kalfe i majstori izabrali. To znači da su esnafi imali unutrašnju autonomiju. Te godine Mehmed Tahir-paša je postavio nekog Osmanagu za handžijskog ćehaju. Po njegovoj bujruldiji ćehaje su morale dati pismeno obećanje da će svoju dužnost vršiti u potpunom skladu s interesima države. Ova Tahir-pašina naredba poštovala se dok je on upravljao Bosnom ( umro je u Travniku 20.maja 1850.). Kratko poslije njegove smrti ukinuti su esnafi (1851.). Kalfabaša – bio je inspektor rada u esnafu: nadzirao je da li se pojedini predmeti izrađuju po propisanim pravilima; zatupao je ćehaju u njegovom odsustvu, brinuo se o priređivanju velikih esnafskih izleta i zimskih sjela kpd pojedinih članova esnafa. Jigit ili Jigitbaša – predstavljao je izvršni organ uprave ili londže. Nije poznato da li su ga imali svi esnafi. Ustabaša - je stručni organ. To je bio najbolji majstor u jednom esnafu. On je bio ispitivač na ispitima šegrta. Čauš – ćehajin kurir, on je izvršavao ćehajine naloge: sazivao upravu na vijećanje, sakupljao novac za bolesnog i siromašnog obrtnika, oglašavao naloge ćehaje, pozivao na izlete itd. Bajraktar (zastavnik) – svaki esnaf je ima o svoju zastavu i svog bajraktara. Doadžija – član esnafa koji je činio dove pri raznim vjerskim ceremonijama esnafa i po tome se zvao doadžija. Odbor i esnafske skupštine: činili su je ćehaja sa ostalim funkcionerima i najuglednijim majstorima. Mjesto gdje su se sastajali zvalo se londža. Ćehaja je sazivao skupštinu po potrebi, a na njima su pravo glasa imali samo majstori, dok je kalfama bio dopušten pristup samo kao publici. Imali su pravo glasa samo pri izboru odbora. Skupštini je predsjedovao ćehaja, a u njegovom odsustvu mijenjao ga esnafski kalfabaša. Skupština je birala esnafske funkcionere i najviše se bavila određivanjem cijena robi i povišicom plaće kalfama. Esnafski statuti – Osim tabaka svi su se ostali esnafi u raznim poslovima držali svojih starih običaja, koji su tokom vremena postali norme, pa se zbog toga zovu esnafski statuti. Nisu pisani, već su se predajom prenosili sa koljena na koljeno. Tabaci su imali svoje pisane statute. Svi tabaci u Osmanskom carstvu su imali jednog ahibabu(nadzornika), koji je uz tabake nadzirao i ostale esnafe. Pravo nadzora i prihodi za tu dužnost pripadali su jednoj tekiji u Kir Šeheru u Maloj Aziji, odnosno njenom šejhu. Tu je tekiju osnovao šejh Mehmed Ahi Evran koji je , kako tradicija kaže, bio po zantau tabak. Privilegij nadzora nad tabacima podijelio je spomenutoj tekiji neki od sultana prije Sulejmana Kanunija, dakle prije 1520. Svaki novi šejh je dobijao berat za ovu povlasticu. Vjerovatno da su šejhovi ove tekije sami proširili ove povlastice na druge esnafe. Ehibaba ili ahubaba sam ili po svojim opunomoćenicima obilazio je tabake cijelog Carstva, nadzirao njihov rad i i ubirao prihode. U pojedinim tabačkim odžacima postavljao je svoje zastupnike, koji se također zvali ehibaba ili ahubabe.

I u Srajevu je šejh spomenute tekije imao svog zastupnika, koji se zvao također ehibaba ili ahubaba. Prvi spomen zastupnika ahubabe u Sarajevu srećemo u izvorima 1632. godine. Prema ovim «esnafskim statutima» ili «starim običajima» tačno su određeni poslovi

81

esnafa, kao i odnos jednog esnafa prema drugom i odnos esnafa prema vlasti. Tačno je određeno: vrijeme za koje šegrt postaje kalfom, a kalfa samostalnim majstorom; način na koji se biraju esnafski funkcioneri odbori i određivana njihova kompetencija., način određivanja i izvršavanja kazne. Svaki je obrtnik mogao otvoriti dućan samo u ulici svoga esnafa; ako je neko bio kažnjen privremenim zatvaranjem dućana, onda bi dućan stajao napola otvoren. Vlasnik je mogao sjediti u dućanu ali nije smio izrađivati rukotvorine ni prodavti ih. Šegrta je mogao držati samo onaj majstor koji je imao toliko posla da ga je mogao zaposliti i u poslu poučiti za izvjesno vrijeme. Po pravilu, na svakog kalfu je dolazila su najviše dva šegrta. Majstor je prvo morao šegrta uputiti u posao i uvjeriti se u njegovo poštenje. Šegrt je 40 dana radio sve teže i teže poslove, a ako bi istrajao pristupao je učenju. Obuka šegrta je trajala 1 000 dana, a 1001 dan je dobijao idžazet tj. bio je osposobljen. Da šegrt postane kalfom, morao je položiti ispit, koji se sastojao u tome da izradi jedan predmet po uzorku ili po usmenom. Komisiju su činili pored majstora, ustabaša i još jedan član londže. Nakon ispita, uz posebnu ceremoniju-kušname, šegrta su proglašavali kalfom. Šegrti su za vrijeme trajanje zanatske obuke pohađali i mekteb, gdje su dobijali najosnovniju vjersku pouku. Kušname (izleti) su se organizirali u blizini Sarajeva. Izleti manjih esnafa trajali su jedan do dva, a većih tri do devet dana. Za vrijeme teferiča dotična je čaršija bila zatvorena. Izleti su se priređivali između Jurjeva i listopada, a troškove su snosile kalfe i majstori. Kalfa- kada bi šegrt postao majstor, ostao bi i dalje kod istog majstora i radio za plaću. Majstor je plaćao kalfu sedmično ( ta sedmična plaća zvala se heftaluk) i to na pazarni dan. Kalfa nije smio držati šegrta. Ako nije bio zadovoljan visinom plaće mogao je preći kod drugog majstora, koji bi mu ponudio veću plaću.

Kada bi kalfa postao majstor, dobijao je od majstora najpotrebniji alat, a ostalo je nabavljao sam. Kada bi prvi dan otvorio dućan dolazili bi mu ostali majstori njegovog esnafa na mubareć (čestitanje). Ako je novi majstor bio siromašan ostali majstori bi mu poklanjali dio robe koje su najviše imali. Dobrostojeći obrtnici i trgovci nisu uopće prodavali namalo da siromašniji može lakše prodavati svoje proizvode. Za vrijeme krize bogatiji pomaže siromašnijeg i posuđuje mu novac bez kamata. Poslovanje u čaršiji: dućani u čaršiji su se otvarali ranom zorom, a zatvarli o zalazu sunca. Radilo se cijeli dan; posao se prekidao samo za vrijeme molitve. Židovi su zatvrali svoje dućane petkom sat i više prije zalaza sunca, a subotom uoće nisu otvarali. Noću je čaršija bila zatvorena a čuvali su je noćni čuvari – pasvandžije. Njih su mjesečno plaćali obrtnici i trgovci onog dijela čaršije kojeg su čauvali.