DRUŠTVO ZA PROUČAVANJE SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE HISTORIJE --------------------------------------------------------------------

POSEBNA IZDANJA KNJIGA X

KRATKE BILJEŠKE SVEZAK 5

--------------------------------------------------------------------

Adnan Omerhodžić

Svinjogojstvo u srednjovjekovnoj Bosni

SARAJEVO 2013

SOCIETY FOR THE STUDY OF MEDIEVAL BOSNIAN HISTORY --------------------------------------------------------------------

SPECIAL EDITIONS VOLUME X

SHORT NOTICES ISSUE 5

Adnan Omerhodžić

PIG HUSBANDRY IN MEDIEVAL BOSNIA --------------------------------------------------------------------

Urednik: Emir O. Filipović

UREDNIČKO VIJEĆE

Dženan Dautović, Enes Dedić, Senja Mahinić, Irfan Teskeredžić

Izdavač: Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije

Filozofski fakultet u Sarajevu Franje Račkog 1, 71 000 Sarajevo

www.stanak.org

1

Adnan Omerhodžić Svinjogojstvo u srednjovjekovnoj Bosni

Tema svinjogojstva u srednjovjekovnoj Bosni u našoj historiografiji

nije dovoljno istražena, prvenstveno zbog toga što su teme poput općenite

ekonomske i privredne historije kao i političke historije uvijek imale primat

nad sitnim temama. Za njih postoje i adekvatni izvori, dok su izvori za neku

specifičnu temu, kao što je ova, u velikoj mjeri ograničeni. Zbog toga smo

odlučili da na osnovu onoga što je do sada poznato napišemo kraći prikaz o

uzgoju svinja u srednjovjekovnoj Bosni. Kao što smo spomenuli, nijedan rad

nije u potpunosti posvećen ovoj temi, pa se podaci o njoj u literaturi nalaze

samo usputno i fragmentarno, uglavnom u radovima u kojima se piše o

privredi i trgovini Bosne u srednjem vijeku. Naš rad je pisan upravo na

osnovu tih podataka i nekih općepoznatih stvari.

Bosanska privreda u prvoj polovini 14. stoljeća bazirala se na

zemljoradnji i stočarstvu. Kada se govori o stočarstvu, misli se i na šume, a

šume su jako bitne zbog uzgoja svinja. Srednjovjekovni čovjek daje prednost

onoj stoci koju može napasati u šumi. U šumama rastu lješnjaci, orasi,

trešnje, višnje, jabuke, kruške, oskoruše, žirovi i sl, a od šuma se stvara i

humus. Sve pobrojano je jako bitno za uzgoj svinja.1 Svima je poznato da je

Bosna od ranih vremena bila jako bogata šumama pa se nameće i logičan

zaključak da su postojali idealni uslovi za uzgoj svinja. Kada govorimo o

1 Marin Knezović “Šuma i šumsko drveće u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama”, Ekonomska i ekohistorija – Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša; Vol. IV, Br. 4, Zagreb – Samobor, 2008, 55.

2

uslovima, trebamo spomenuti i klimu. U planinskoj oblasti koja obuhvata

sjeverne i sjeveroistočne dijelove Bosne, a predstavlja oblast sa

kontinentalnom klimom, seosku privredu karakteriše proizvodnja žitarica i

krupno stajsko stočarstvo (govedarstvo) i svinjogojstvo. Središnja regija koja

obuhvata niže planine i visoravni predstavlja oblast izmijenjene

kontinentalne klime pa se odlikuje kombinovanom seoskom privredom: u

stočarstvu: ovčarstvo, govedarstvo i svinjogojstvo, u ratarstvu proizvodnjom:

žitarica, povrća i voća.2 Tako su se svinje tokom cijele godine zadržavale u

šumama gdje su se parile, prasile i othranjivale svoje mlade koji su bili gotovo

divlji. Svi ovi procesi su vršeni bez prisustva čovjeka, a i same svinje su se

prilagođavale ovakvim uslovima života.3

Svinje su bile jako bitne za bosansko stanovništvo iz više razloga. Od

svinja su imali višestruku korist, jer su od njih imali meso za jelo, a od svinje

se mogla još iskoristiti i koža. Nije se svo svinjsko meso koristilo jednako,

nego se razvrstavalo. Slanina se topila u mast (ostajali su čvarci ili žmire).

Plećke i butovi su se poslije držanja u salamuri sušili, a od ostalog mesa

pravljene su kobasice. Sušile su se i raspolovljene noge, glava i džigerice, a od

iznutrica su pravljene divenice,4 krvavice5 i dr.6 Ostalo je zabilježeno da se od

2 Nedžad Hadžidedić, Etnografski pregled BiH, Sarajevo, 1997, 25. 3 Relja V. Katić, Stočarstvo srednjovekovne Srbije, Beograd, 1978, 60. 4 Divenice su se spravljale od svinjske krvi. U svinjsku krv se ubacivalo malo soli da ne bi došlo do njenog zgrušavanja. U pripremljeno kukuruzno brašno ulijevala bi se krv i brzo miješala kako se ne bi zgrušala. U tu smjesu se stavljalo sitno nasjeckano svinjsko salo. To se stavljalo u već ranije oprana svinjska crijeva (debela, tanka, kulen i danku). Tako napunjena crijeva bi se izrezala i podvezala koncem. Nakon toga se divenice obare u vreloj vodi. Obarivale bi se tako dugo dok bi krv prestala izlaziti iz bockanih mijesta. Poslije vađenja iz vode hlade se na prikladnoj dasci ili siniji. Ohlađene se stavljaju na drvenu motku i dižu iznad ognjišta na sušenje. Divenica se pripremala na više načina. Najbolje je divenicu zaviti u kupusovo lišće, staviti na vruće ognjište, posuti lugom, a potom žarom i staviti da se ispeče. Divenice su se kuhale i u raštici, divljem zelju, grahu.

3

svinjske kože pravila i obuća. Ranije su opančari štavili kožu, uglavnom

goveđu, ovčiju, konjsku, kozju i svinjsku. Goveđu kožu su upotrebljavali za

pravljenje đonova, a od ostalih koža pravili su oputu. Poznato je da se

svinjska mast može koristiti i pri liječenju nekih rana i povreda, pa se može

pretpostaviti da je služila i u tu svrhu.

Uzgojom stoke, kao i trgovinom stoke u ovom periodu su se bavili

Vlasi.7 Uzgoj svinja je bio toliki da su količine prevazilazile potrebe domaćeg

stanovništva, pa se zbog toga one javljaju kao predmet trgovine. U

trgovačkoj razmjeni sa Dubrovnikom, pored proizvoda rudarstva,

najznačajnije mjesto zauzimaju stočarski proizvodi koji se uglavnom

nabavljaju sa područja vlaških katuna.8 To nam govori da je u toj razmjeni

moralo biti i svinja i svinjskih proizvoda. Ovo nam je jako bitan podatak, jer

govori da su Vlasi prešli na nov način stočarskog privređivanja,

karakterističan za sjedilačko stanovništvo. U trgovini stokom, u prvom redu,

spominje se izvoz konja dok se o svinjama slabo šta pouzdano zna. Usamljen

je slučaj da vlasi vojvode Radiča 1403. godine dovode u Dubrovnik svinje, a

kupuju so. Od svinja su se u većem broju izvozile i goveda i ovce, ali ni o

tome nema mnogo podataka.9 Kao što smo rekli, informacija o trgovini

svinjama ima jako malo. Ostao je zabilježen i podatak da su se trgovinom

svinjama bavili i pravoslavni sveštenici iz trebinjskog kraja. 10 Ipak, u

Dubrovačkom arhivu je ostalo malo podataka o uvozu živih svinja, slanine i

5 Ako bi ostalo smjese prilikom pravljenja divenica ostatak bi se pekao u tepsiji pod sačom i to se jelo zvalo krvavica. Ispečena krvavica rezala bi se na komade i jela topla. 6 N. Hadžidedić, Etnografski pregled BiH, 47. 7 Vidi rad Ante Babića, “Društvo srednjovjekovne bosanske države”, u: Prilozi za istoriju BiH – Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANUBiH, Sarajevo, 1987. 8 Isto, 42-43 9 Desanka Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961, 175. 10 Đuro Tošić, Trebinjska oblast u srednjem vijeku, Beograd, 1998, 163.

4

svinjskog soljenog mesa iz šireg dubrovačkog zaleđa. Jedan dio viška fonda

svinja odlazio je na prodaju i u bosanska gradska naselja. Na trgu u Fojnici

prodavale su se svinje i svinjsko sušeno meso, a u Srebrenici svinje i svinjska

mast.11

Dok dubrovački izvori ponešto i govore o konjima, govedima i sitnoj

stoci, turski izvori nam pružaju mnogo više podataka iz kojih se vidi da je

gajenje svinja bilo na zavidnoj visini i da su u unutrašnjosti Bosne, kao i u

Hercegovoj zemlji, svinje držali kako zemljoradnici tako i naseljeni vlasi. U

popisu iz 1477. godine porez na svinje upisan je kod većine sela.12 Tako je

Ljubuški 1477. godine imao prihod od 1388 akči i ostvaren je od

poljoprivrednih proizvoda: pšenice, ječma, raži, zobi, šire, bostana, košnica,

poreza na svinje, sijena i raznih globa. Sve ovo nam govori da je od svinja u

tadašnjem načinu života itekako bilo koristi. Na široko gajenje svinja

upućuje i posebno zanimanje, a to je svinjar, koje se sačuvalo i u nazivu

pojedinih toponima (Sela Svinjarevo kod Kiseljaka i kod Visokog,

Svinjašnica kod Zavidovića, planinsko selo i polje Svinjača u opštini

Tomislavgrad). Najpoznatije takvo mjesto u srednjem vijeku je bilo

Svinja(revo) u trebinjskoj oblasti Šuma.13 Pojava svinjara kao zanimanja

govori nam da su se svinje iz većih sela svakodnevno tjerale na seosku utrinu,

gdje su ostajale preko dana. Za gajenje svinja na slobodnoj ispaši vjerovatno

su se koristile površine sa hrastovim i bukovim šumama, čiji je žir

predstavljao glavnu hranu za svinje, o čemu smo već pisali.14 Zanimljivo je i

11 Desanka Kovačević-Kojić, “Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske države”, u: Prilozi za Istoriju BiH – Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANUBiH, Sarajevo, 1987, 133-134. 12 Isto, 152. 13 Tošić, Trebinjska oblast..., 17. 14 Kovačević-Kojić, “Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske države”, 152.

5

da se kasnije u osmanskom periodu javljaju ljudi čija se imena i prezimena

dovode u vezu sa svinjama. Jedan od takvih ljudi je bio kršćanski spahija i

proslavio se postavši džerah baša (glavni vidar) u kući bosanskog namjesnika

u Sarajevu sedamdesetih godina XV stoljeća, a zvao se Vlah Svinjarević,

izrazito nemuslimansko ime i prezime.15 Ovaj podatak nam govori da su mu

se preci očigledno bavili svinjogojstvom.

Možemo iznijeti jednu pretpostavku, a koja ima veze sa svinjama u

Bosni. Naime, u ovo doba je poznata stvar da evropsko plemstvo i vlastela

uživa u lovu. I Bosna je imala svoje plemstvo, koje se vjerovatno zabavljalo

na sličan način jer je i Bosna u srednjem vijeku bila u toku sa evropskim

dešavanjima. U prilog tome ide činjenica da su bosanske šume pune jelena,

divljih svinja16 i medvjeda. Tako je bosansko plemstvo imalo sve uslove i za

lov na veprove, pa se na svinjogojstvo može gledati i iz tog ugla. Na lov ne

treba gledati kao samo na zabavu, jer je lov bio i jedan od načina da se dođe

do hrane. O lovu na veprove možemo saznati nešto više sa stećaka. Što se tiče

stećaka u Bosni, scena lova na stećcima sa veprom se javlja jedanaest puta.

Sve su to scene u kojima lovac-pješak kopljem napada na vepra, a lovca prati

pas. U Vlaškovcu, kod Olova, predstavljena je stilizovana glava vepra, kao

heraldička oznaka.17

Motivi lova sa stećaka se mogu promatrati i u religijskom pogledu.

Ti prikazi lova mogu biti vezani za smrt i drugi svijet ili za paklene napasti.

Jelen je, npr. prenosnik pravednih kršćanskih duša, sličnu funkciju ima i 15 Noel Malcom, Povijest Bosne - Kratki pregled, Zagreb, 1995, 59. 16 Divlja svinja (Sus scrofa) – Ovaj bliski rođak domaće svinje živi u čoporima uglavnom oko vlažnih šuma. Mužjaka nazivamo vepar, ženku krmača, a mlade prasad. Odrasli primjerci mogu biti visoki od 90-100 cm, a dugački od 120-160 cm . Težina im varira u zavisnosti od godišnjih doba i može da prijđe 200 kg kod vepra, dok krmače mogu biti teže od 150 kg. - http://www.zavelim.eu/divlja_svinja.html 17 Šefik Bešlagić, Stećci – Kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982, 279-280.

6

konj, golub je predstava same duše Kristovih vjernika, a glavno značenje

zmije je vezano za duše umrlih predaka. Lav, medvjed, vepar, vuk, zmaj i

orao koji napada janje ili zeca najprije bi spadali u fond kršćanskih simbola

grijeha i zala protiv kojih se čovjek mora boriti.18 U evanđeljima po Luki i

Mateju, svinja je predstavljena kao životinja u koju ulazi zao duh i zaposjeda

je, pa se lov na svinje može posmatrati i kao borba protiv zla.

Za kraj ćemo spomenuti i nešto o svinjama na grbovima

srednjovjekovnih porodica. Svinja (vepar) se vrlo rijetko pojavljuje na

grbovima. Uglavnom je prikazana kako trči ili ruje zemlju ispod stabla.19 Što

se tiče Bosne, ni jedna porodica na svom grbu nije imala vepra ili domaću

svinju. U bližem susjedstvu, hrvatska plemićka porodica Poldrugak-Rusz je

imala veprove na svom grbu, a i u Srbiji današnje selo Ostrovo na grbu ima

vepra. Njihovi grbovi jasno pokazuju da su ti prostori imali neke veze u

prošlosti sa svinjama i veprovima.

Za Srbiju se veže i jedan interesantan grb, a nalazi se u grbovniku

Hristifora Žefarovića iz 1741. godine. Na grbu se nalazi otrgnuta veprova

glava ranjena strijelom u čelo, a grb se pripisuje srpskom despotu Stefanu

Lazareviću.

*

S obzirom na sve aspekte koje smo sagledali, možemo zaključiti da je

svinjogojstvo u srednjovjekovnoj Bosni, iako nedovoljno istraženo, bilo

itekako zastupljeno. Za bosansko stanovništvo, svinje su, osim što su bile

18 Isto, 284-285. 19 Batrol Zmajić, Heraldika, sfragistika, genealogija, Zagreb, 1971, 25.

7

predmet trgovine, bile i izvor hrane, kože i masti koja je korištena u svrhe

liječenja. Svinjogojstvo se vremenom sve više razvija, pa se javlja i svinjar, kao

posebno zanimanje. Bitno je napomenuti i da je postojao porez na svinje, što

nas upućuje da je broj svinja u Bosni bio znatan čim se na njih morao

zavoditi porez. Nazivi koji nas upućuju na svinje i svinjogojstvo su se sačuvali

u pojedinim imenima mjesta. Pretpostavlja se da je bosansko plemstvo, kao i

evropsko, uživalo u lovu na svinje – ne samo iz čiste zabave, već i zbog hrane.

Svinje, prvenstveno veprovi, se pojavljuju i kao motivi na stećcima, te na

grbovima pojedinih plemićkih porodica u Evropi, izuzev u Bosni.