Sadržaj

Uvod..................................................................................................................................1

1. Altruizam.......................................................................................................................2

2. Teorije altruizma...........................................................................................................2

2.1. Teorije socijalne razmjene......................................................................................4

2.2. Teorije socijalnih normi.........................................................................................6

2.3. Evolucijske teorije..................................................................................................6

3. Psihoanalitički pristup altruizmu...................................................................................8

4. Altruizam u socijalnom učenju......................................................................................8

5. Kognitivno-razvojni pristup altruizmu..........................................................................9

Zaključak.........................................................................................................................11

Literatura.........................................................................................................................12

Uvod

Ako se altruziam kao pojam, ili čak i socijalno ponašanje, spominje u udžbenicima

većina ih započinje sa ovim žalosnim primjerom Kitty Genovese. Ako već ne započinju

raspravu o ovom obliku ponašanja primjerom Kitty Genovese, ono je bar uzimaju kao

glavni primjer oko koja se razvija cijela priča. Primjer ljudske bešćutnosti, nebrige za

druge, nedostatku ljudskosti, samilosti je sljedeći:

Pri povratku kući sa posla, 16. marta, 1964, u tri sata ujutro, Kitty Genovese je

napao manijak naoružan nožem. Prizor borbe i pokušaja Kitty da pobjegne, koji je

trajao oko 35 minuta, sa prozora je promatralo njenih 38 susjeda. Niti jedan od njih

nije, pri tome, pokušao da joj pomogne. Još više, niko od njih nije pozvao policiju.Žena

je ubijena, da se zna.

Prije nekoliko dana se desio sličan slučaj u Srbiji: žena i dijete su ubijeni u

stambenoj zgradi. Unatoč zapomaganju nitko od susjeda nije htio otvorit vrata. Istina,

jeste jedna, polije pucnjeva ali bilo je već kasno da se spase ili da im se pomogne.

Gdje je pomoć, altruizam u ljudima?

1

1. Altruizam

Altruizam podrazumijeva istinski nesebično ponašanje. Ako se uzme u obzir

praktično i teorijsko značenje istraživanja altruizma nije nimalo čudno što je to područje

izazvalo toliki interes. Naime, slučajevi očito nesebičnog ponašanja nisu se mogli

jednostavno objasniti prevladavajućim teorijskim shvaćanjima prema kojima je ljudsko

ponašanje usmjereno zadovoljenju vlastitih potreba, izbjegavanju boli i neugode te

stjecanju nagrada. S druge strane, suradnja, pomaganje drugima i slični oblici ponašanja

predstavljaju jedan od najvažnijih ciljeva socijalizacije. Takvi oblici ponašanja nastoje

se poticati radi održavanja skladnih interpersonalnih odnosa i harmoničnog

funkcioniranja društvenih grupa (Humprey, 1997, prema Slunjski 2006:1.).

Altruizam je poseban oblik pomažućeg ponašanja koje je nesebično. Dokle god

netko voljno prosocijalno djeluje, tj. nije na to prisiljen, može se tvrditi da ta osoba

namjerava pomoći drugome. Međutim, razlozi zbog kojih netko pomaže drugima mogu

biti različiti: istinska briga za drugu osobu ili pak želja da se ostvare vlastiti interesi,

očekivanje da će osoba kojoj se pomaže uzvratiti i slično. Altruizam podrazumijeva

istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Da bi se prosocijalno ponašanje

smatralo altruističnim, treba uzeti u obzir ne samo posljedice, nego i motive ponašanja.

Različite definicije altruizma uglavnom se slažu u tome da je altruistično ponašanje

poseban oblik pomažućeg ponašanja i da se razlikuje od prosocijalnog ponašanja u

širem smislu.

Da bi se neko društveno ponašanje smatralo altruističnim moraju biti zadovoljeni

sljedeći uvjeti:

1) da je ponašanje voljno započeto, tj. slobodno od prisile,

2) da je poduzeto s namjerom poboljšanja ili održanja dobrobiti drugih i

3) da isključuje očekivanje materijalnih ili društvenih nagrada ili izbjegavanje

eksternih averzivnih podražaja i kazni (Raboteg-Šarić, 1993, prema Slunjski 2006:1.).

2. Teorije altruizma

Jedno od prvih nastojanja da se objasni priroda altruizma proisteklo iz velikog

broja terenskih eksperimenata jeste Lantaneovo i Darleyevo (1970). Ova dva autora

2

altruizmom označavaju svako ponašanje kojim se pruža pomoć drugoj osobi bez obzira

na to kakvi su motivi i takvog ponašanja.

Kao osnovne uzroke nepomaganja drugima u nevolji navode:

- neadekvatnu procjenu nivoa opasnosti situacije (uvijek kao manje opasnu

nego što ona jeste) koja proističe iz opažanja odsustva pomoći drugih

- smanjenje osjećaja odgovornosti, jer su svi prisutni podjednako odgovorni,

a niko ne djeluje (u našim krajevima dobro poznat stav: “Zašto bih ja bio

jedini lud da se petljam u nešto što nije moja stvar?”

- poistovjećivanje sa grupom, odnosno njenim nedjelovanjem, gdje bi se

bilo kakvim aktivnim ponašanjem iskakalo i odudaralo od grupe, a možda

time i prestalo biti njenim članom (Čekrlija, Turjačanin, Puhalo, 2004:

125.).

Ovo je shvaćanje altruizma, gdje se u prvi plan stavlja prisustvovanje drugih

osoba i modeliranje vlastitog ponašanja upravo na osnovu toga. Od velikog broja

varijabli koje su u njihovim eksperimentima uzete u obzir (pol, uzrast, osobine ličnosti,

klasna pripadnost, poznanstvo sa onima kojim je pomoć potrebna, poznanstvo sa

ostalim prisutnim, veličina grupe, veličina mjesta u kome ispitanici žive) samo su

poznanstva ostalih uključenih u danu situaciju u veličina mjesta značajne determinante

pružanja ili nepružanja pomoći. Ukoliko se poznaju osobe kojima je pomoć potrebna i

promatrači, češće se priskače u pomoć. Pomaganje drugima je također češće, ukoliko je

osoba koja pruža pomoć iz manjeg mjesta, što je svakako povezano sa poznanstvom

osoba. Rad ovih autora značajan je u tome što spada u pionirske empirijske provjere

fenomena altruizma.

Međutim, postoji veliki broj prigovora koji se mogu uputiti na njegovu adresu.

Iako Lantane i Darley navode kao bitne faktore međusobnog poznavanja onih kojima

treba pomoć i onih koji su tu prisutni (a koji pružaju ili ne pružaju pomoć), to ne dovode

u vezu sa životom u velikim gradovima i otuđenjem koje je u modernom dobu prisutno i

koje je karakteristično za velegradove. Ipak, najznačajniji prigovor navedenom

objašnjenju prirode altruizma se može uputiti vezano za motive koji navode na

altruističko ponašanje. Njih dvojica u određenju altruizma ističu nebitnost motiva

kojima se osobe koje pomoć pružaju rukovode. Međutim, ne postoji prava humanost i

pomoć drugima, ukoliko su motivi koji na takvo ponašanje pokreću nastojanje da se

3

ostvari dobit bilo koje vrste, a pošto je uvjet altruizma nesebična pomoć drugima bez

uzvratne dobiti, jasno je da ovo shvaćanje treba shvatiti kao samo jedan od pokušaja da

se pomogne u upoznavanju altruizma.

Shvaćanja altruizma danas se mogu podijeliti u tri skupine. To su:

1. teorije socijalne razmjene

2. teorije socijalnih normi

3. evolucijske teorije(Myers, 1996, prema Čekrlija, Turjačanin, Puhalo, 2004:

125.).

Svaka od njih, pri objašnjavanju altruizma, s tim da akcent stavlja na različite

faktore koji određuju i oblikuju altruističko ponašanje.

2.1. Teorije socijalne razmjene

Prema skupini teorija pod nazivom teorije socijalne razmjene u međusobnim se

interakcijama osobe rukovode socijalnom ekonomijom. U svakodnevnim odnosima sa

drugim ljudima ne dolazi samo do razmjene novca i materijalnih dobara, već i socijalnih

dobara, kao što su: ljubav, razumijevanje, pomoć, usluge, informacije,… Pri tome se

koristi minimax-strategija, pod kojom se podrazumijeva da ljudi u svojim interakcijama

nastoje da maksimiziraju ostvarenu dobit i minimiziraju pri tome ostvarene troškove.

Što je veća moguća dobit naspram uloženog, to je veća i vjerojatnost da će osoba

djelovati, u ovom slučaju altruistički. Ukoliko se kroz prizmu ovakvog shvaćanja

promatra altruističko ponašanje, to znači da niti jedan akt tog tipa nije oslobođen

nastojanja da se ostvari određena dobit (Čekrlija, Turjačanin, Puhalo, 2004: 125.).

Ne postoji jednostavno i osobnim motivima neukaljano čovjekoljubivo ponašanje.

Međutim, čovjek prema ovom shvaćanju nije isključivo proračunato biće, čije su akcije

uvjetovane ostvarenjem dobiti koja treba da, što je moguće više, nadilazi uloženo u

samu akciju. Naime, nagrade koje motiviraju na altruističko djelovanje mogu biti

eksterne i interne. Kao primjer eksternih nagrada, kao motiva za altruističko ponašanje,

se može navesti poklanjanje donacija bolnicama ili humanitarnim društvima od strane

političke stranke da bi se poboljšao njihov imidž. Ili pomaganje u učenju da bi onaj

kome se pomoć pruža postao prijatelj onome tko pomaže, ili mladić u diskusiji na satu

4

žustro zagovara prava žena da bi stvorio lijepu sliku o sebi kod djevojke iz razreda u

koju je zaljubljen. Da bi se ostvarila određena dobit, poduzimaju se određene radnje.

Postoje jasni svjesni motivi u vidu moguće nagrade, koji osobu navode na

altruističko ponašanja, odnosno na činjenje dobrih djela. Iako svi ovi primjeri nemaju

istu težinu (recimo obilazak domova za nezbrinutu djecu od strane političara u toku

predizbornih aktivnosti, naspram, poklanjanja igračaka djeci iz zgrade da bi novi dječak

u zgradi postao članom grupe) sastoje se od istih elemenata: djelovanjem u pravcu

ostvarenja dobiti drugih i motivom da se time ostvari vlastita dobit određenog kvaliteta.

Nasuprot tome, kod internih motiva koji su u osnovi altruističkog ponašanja, ne

postoji dobit koja potiče od strane drugih osoba. Ona se ogleda u vlastitim emocijama i

vrednovanju koje prate altruističko djelovanje od strane sebe samoga, gdje spadaju

osjećanje samozadovoljstva zbog pružene pomoći, doživljaj veće vlastite vrijednosti,

izbjegavanje osjećaja griže savjesti koje bi pratilo nepružanje pomoći, itd

Imajući u vidu sve pokretače altruističkog ponašanja, Clary & Snyder (1993) daju

listu od ukupno šest vrsta motiva.

1. Znanje, kao bolje upoznavanje ljudi i stjecanje vještina

2. Karijera, kroz ostvarenje napretka, stjecanje iskustva i ostvarivanje

kontakata

3. Socijalno prilagođavanje, nastojanje da se bude prihvaćen od grupe

4. Ego odbrana, koja se ogleda u reduciranju osjećanja krivice koja bi

uslijedila nakon nepružanja pomoći ili odvraćanju pažnje od ličnih

problema

5. Povećavanje samopouzdanja, porast doživljaja vlastite važnosti i

povjerenja u samog sebe

6. Izražavanju vlastite vrijednosti, kroz djelovanje u humanitarnim akcijama i

brigu za druge (Čekrlija, Turjačanin, Puhalo, 2004: 129.)

Navedenim motivima moguće je obuhvatiti sve poticaje altruizma. Svakako se

odnose na socijalnu ekonomiju, jer sadrže određenu razmjenu dobara, usmjereni su

ostvarenju dobit, primjenjuje se minimax strategija.

5

2.2. Teorije socijalnih normi

Teorija socijalnih normi počiva na pretpostavci da poticaj altruističkom ponašanju

nisu osobni interesi već da se tako ponašamo zato što nam nešto govori da tako treba.

Već iz ovih riječi jasno je se radi o konceptu altruizma koji se temelji na postojanju

normi i stupnju njihovog usvajanja ili pridržavanja. Protumačena kao socijalna

očekivanja propisuju ispravnost ponašanja i usmjeravaju naše ponašanje. Na osnovu

dosadašnjih istraživanja postoji veliki stepen slaganja autora o postojanju dvije osnovne

normi, čije poštovanje stoji u osnovi altruizma (Čekrlija, Turjačanin, Puhalo, 2004:

132.).

Norma reciprociteta se kao univerzalna moralna norma navodi još od vremena

antičkih filozofa i kroz povijest se susreću njene različite forme, u pozitivnom ili

negativnom obliku: “Treba pomoći onima koji su pomogli nama”, “Ono što (ne)želiš da

neko čini tebi, (ne)čini ni ti drugom”, “Budi dobar da bi ti se dobrim vratilo”,… No bez

obzira na to koja se forma uzela u obzir, očito je da se radi o ulaganju u druge i

očekivanju neke vrste dobra od toga.

I ovdje se radi o nekoj vrsti razmjene. Ono što je bitno, smatraju Nadler& Fisher

(1986), je to da se primjena ove norme najčešće javlja kod međusobno ravnopravnih.

Norma socijalne odgovornosti na neki način predstavlja nadopunu norme reciprociteta

koja ne može da objasni pomaganje drugima, gdje objektivno ne postoji nikakva

nagrada za to. Primjenjuju se u situacijama gdje postoji objektivna nemoć nekoga da

zadovolji određenu, aktualnu potrebu, a usmjerena je na one koji imaju mogućnost ili

sposobnost da pomaganjem dovedu do njenog zadovoljenja. Poseban slučaj u okviru

primjene i poštivanja ove norme je onaj, u kome samu osobu koja ima problem krivimo

za takvu situaciju. U takvom slučaju, osobi koja je sama sebi stvorila problem koji ne

može da riješi, znatno se rjeđe pruža pomoć, čak i kad to ne zahtijeva značajnije

angažiranje onoga ko pomoć može pružiti (Čekrlija, Turjačanin, Puhalo, 2004: 132.)

2.3. Evolucijske teorije

Evolucijske teorije predstavljaju treću grupu objašnjenja altruizma, gdje je kao

slika ponuđena ponizna slika čovjeka, dana od strane Richarda Dawkinsa (1976). Isti

6

pojam Donald Campbell naziva biološkom reafirmacijom sebičnog izvornog grijeha.

Prema ovoj ideji, geni koji sadrže predispozicije za nesebično ponašanje prema drugima

ne omogućavaju preživljavanje kroz evoluciju a geni koji uključuju komponentu

sebičnosti daju predispozicije za dvije vrste nesebičnog ponašanja i samožrtvovanja,

kao oblika altruizma. Oni imaju svoju funkciju: zaštita vrste i reciprocitet (Čekrlija,

Turjačanin, Puhalo, 2004: 131.)

Aspekt na kome se gradi koncept altruizma u evolucijskim teorijama je svakako

količina zajedničkih gena. Međutim, količina zajedničkih gena nije nešto što se u

svjesno uzima u obzir u danim situacijama, već je briga o bliskosti roda prirodno

programirana. Zato je i pomoć od strane rođaka očekivana, dok se u situacijama gdje su

prisutni isključivo neznanci pomoći možemo samo nadati.

Pored altruističkog djelovanja ka onima koji su obiteljski bliski zaštitu vrste treba

promatrati i u širem kontekstu, odnosno kao biološku predispoziciju koje je vidljiva i u

situacijama gdje pomoć potrebna pripadnicima vlastite vrste. U takvim slučajevima

pomoć se znatno češće pruža pripadnicima vlastite etničke grupe, nego onima koji to

nisu.

Može se zaključiti da postoji različit stupanj spremnosti da se pomogne u istim

situacijama, a on ovisi od stupnja bliskosti onoga tko pruža pomoć sa onim kome je

pomoć potrebna. Istraživanja su pokazala da se točno mogu identificirati situacije u

kojima će se altruističko ponašanja prije javiti (Form & Nosow, 1958, prema Čekrlija,

Turjačanin, Puhalo, 2004: 132.). Prije će se pomoći djeci nego odraslima, članovima

obitelji nego prijateljima, susjedima nego poznanicima, pripadnicima vlastite etničke

grupe nego onima koji ne pripadaju.

Pod reciprocitetom se podrazumijeva pružanje pomoći gdje je uključena i

komponenta očekivanja pomoći u situacijama koje mogu uslijediti, što znači da se

reciprocitet u ovom smislu može promatrati kao sličan socijalnim normama

reciprociteta, gdje je usmjeren održanju i boljem funkcioniranju vrste.

Sam reciprocitet je najizraženiji i najbolje funkcionira u malim grupama u kojima

su česti međusobni kontakti njihovih članova. Kao primjer mogu se uzeti seoski radovi,

kao branje plodova, ubiranje ljetine Kad tome dođe vrijeme u okviru jednog

domaćinstva, u pomoć priskače više obitelji da bi se posao što brže obavio i da bi se

moglo preći na daljnje aktivnosti. Protuusluga stiže vrlo brzo i u čitavoj zajednici se

7

stvara takva dinamika koja omogućava da važni poslovi budu urađeni kako treba i na

vrijeme. Svaki od pripadnika jedne takve grupe bi mogao reći da su svi njeni članovi

njegovi dužnici, ali i da istovremeno i on duguje njima. U okviru velikih grupa, znatno

je manja spremnost na pomoć drugima, čak i kad se radi o trivijalnim uslugama kao što

su to prenošenje poruka, vraćanje pisma ili tome slično.

3. Psihoanalitički pristup altruizmu

Prema tradicionalnoj psihoanalitičkoj školi, altruizam se razvija kroz razvoj

strukture ličnosti, tj. super-ega. Kroz proces identifikacije s roditeljima dijete

internalizira prosocijalne urođeno da je okrenuta sebi i usmjerena prema doživljavanju

zadovoljstva, te se mora socijalizirati uz stroge pritiske. Altruizam se javlja kao

posljedica prevladavanja super-ega nad idom u konfliktnim situacijama.

Neofreudovci i ego psiholozi imaju optimističnije gledište o ljudskoj prirodi, tj.

pokušavaju objasniti kako pozitivni utjecaji u razvoju ličnosti mogu reducirati snagu

sebičnih motiva i dovesti do internalizacije nesebičnih vrijednosti. Razvoj altruizma

dovode u vezu s prevladavanjem stupnjeva socio-emocionalnog razvoja. Pozitivno

ponašanje se razvija kao posljedica odnosa između djeteta i majke i uspješnog

rješavanja konflikata u ranim fazama razvoja.

Psihoanalitički pristup je holistički pristup proučavanju ličnosti koji ističe

kontinuitet ličnosti od djetinjstva do odrasle dobi, a manje okolinske uvjete ili razlike

među ljudima. Naglašavaju se interne interpretacije ranog iskustva djece kao

determinante razvoja altruizma. No, djelovanje okoline se također uzima u obzir,

osobito interakcija s roditeljima.

4. Altruizam u socijalnom učenju

Teorije socijalnog učenja analiziraju razvoj socijalnog ponašanja u terminima

načela učenja, te razmatraju uvjete koji pospješuju ili inhibiraju učenje. Teoretičari

socijalnog učenja smatraju da se socijalno ponašanje uči opažajući i imitirajući druge

(Pennington, 1996).

8

Da bi se unaprijedilo prosocijalno ponašanje, koristile su se različite tehnike,

uključujući i potkrepljenje. No, altruistično ponašanje se javlja u odsustvu nagrada i

često uz negativne posljedice. Teorije potkrepljenja pokušale su demonstrirati da, iako

specifične nagrade ne slijede uvijek altruistično ponašanje, takvo ponašanje još uvijek

može biti funkcija potkrepljenja. Tako se stjecanje altruistične reakcije objašnjava npr.

razvojem samonagrađujućih mehanizama, tj. subjektivnim posljedicama altruističnog

ponašanja u vidu afekata i kognicija (Pennington, 1996, prema Slunjski 2006:4. ).

Pristup u okviru teorija socijalnog učenja razmatra altruistično ponašanje kao

naučeno u interakciji s društvenom okolinom, te je u većoj mjeri usmjeren na uvjete koji

povećavaju vjerojatnost pojavljivanja altruističnog ponašanja, te na postupke i efekte

koje je lako opažati.

Pošto se pokazala velika varijacija ponašanja iz situacije u situaciju, naglašava se

uglavnom nestabilna priroda altruizma. Ipak, individualne razlike se uzimaju indirektno

u obzir, tj. pretpostavlja se određena konzistentnost u ponašanju kao rezultat različitih

kumulativnih iskustava tijekom procesa socijalizacije.

5. Kognitivno-razvojni pristup altruizmu

Kognitivno-razvojni pristup kao važan faktor u razvoju altruizma ističe

kvalitativne promjene u kognitivnom, socijalnom i moralnom razvoju (Raboteg-Šarić,

1993., prema Slunjski 2006:5). Ovaj pristup pretpostavlja da postoje opće strukture u

osnovi kognitivnih funkcija u različitim domenama koje se kvalitativno mijenjaju i te

promjene su rezultat procesa maturacije i interakcije s okolinom. Međutim, uloga

okoline i drugih ljudi nije u oblikovanju ponašanja, već ona predstavlja poticaj za

raznovrsna iskustva tijekom kojih pojedinac aktivno transformira podražaje iz okoline.

U okviru ovog pristupa motivacija za prosocijalno ponašanje analizira se

uglavnom u kognitivnim terminima, s obzirom na rasuđivanje o postupcima pomaganja

drugima. Motivacijske tendencije pojedinca i razina kognitivnog razvoja su relativno

stabilne iz situacije u situaciju, ali je ponašanje pod utjecajem različitih zahtjeva

situacije. Kognitivno-razvojne teorije ne određuju pobliže mehanizme koji dovode do

ponašanja. Iako ističu da se kod različitih osoba razvoj može odvijati različitom

brzinom, uslijed djelovanja specifičnih iskustava, ove su teorije ponajprije usmjerene na

9

utvrđivanje konzistentnosti ponašanja na određenom razvojnom nivou, dakle na

sličnost, a ne na razlike među pojedincima.

10

Zaključak

Altruizam se definira kao naklonost i težnja dobrobiti drugih, bez očekivanja

uzvratne koristi. Pojam je prvi opisao osnivač sociologije Auguste Comte, prema

latinskoj riječi alter, što znači "drugi". Smatrao je da pojedinci imaju moralnu obvezu

služiti interesima drugih ili većem dobru.

Altruizam je prosocijalni oblik ponašanja koji se smatra vrlinom u većini društava

i središnja je misao mnogih religija. Jedna od važnijih teorija objašnjenja altruizma jest

teorija socijalne razmjene bazirana na pretpostavci da ljudi ne razmjenjuju samo

materijalna dobra i novac, nego i socijalna dobra (ljubav, informacije, usluge, status

itd.).

Cilj altruizma je što veći dobitak uz minimum "cijene". Može se uspoređivati i

dobitak darivanja (dobar osjećaj da smo nekome pomogli, zadovoljstvo) s dobitkom kod

nesudjelovanja u darivanju (ušteda vremena, nelagoda). Ovakav proces donošenja

odluke leži u osnovi teorije socijalne razmjene i njime možemo objasniti hoćemo li

nekom pomoći ili ne.

Altruizam potiču socijalne norme. Norma reciprociteta odnosi se na pretpostavku

da će se vjerojatnije pomoći osobi koja kasnije može pomoći pomagaču, što ukazuje na

ravnotežu davanja i primanja u socijalnim odnosima. Druga je norma socijalne

odgovornosti, uvjerenje da treba pomagati onima kojima je to potrebno, bez obzira na

buduće razmjene. Ona motivira ljude da doniraju sredstva siromašnima, djeci s

posebnim potrebama, bolesnicima. Međutim, ljudi se ne ponašaju uvijek u skladu s

normama.

Znanstvenici se slažu da postoje dvije vrste altruizma: prva je recipročna razmjena

- naše dobiti mogu biti vanjske (odobravanje i uvažavanje od strane drugih) i unutarnje

(osjećaj zadovoljstva i osjećaj da je netko nekog učinio sretnim), a druga je bezuvjetni

altruizam kao nesebično davanje.

11

Literatura

- Čekrlija, Đ., Turjančanin, V., Puhalo, S., (2004.) Društvene

orijentacije mladih, Banjaluka,

- Filipović, A. (2002.) Samopoštovanje i percepcija kompetentnosti

darovite djece. Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

- Pennington, D., (1997.) Osnove socijalne psihologije, naklada Slap,

Jatrebarsko

- Raboteg-Šarić, Z. (1993). Empatija, moralno rasuđivanje i različiti

oblici prosocijalnog ponašanja. Disertacija. Zagreb:Sveučilište u

Zagrebu-Filozofski fakultet.

- Slunjski, I., (2006.) Altruizam, emocionalna empatija i

samopoštovanje kod studenata humanističkog i nehumanističkog

usmjerenja, Diplomski rad, Filozofski fakultet, Zagreb,

12