Andrea Pisac, O Svetskoj Knjizevnosti, Super Tekst

8/20/2019 Andrea Pisac, O Svetskoj Knjizevnosti, Super Tekst

1/19


2/19

Andrea Pisac •Književnost velikih i sociologa malih naca

e t n o l o š k a t r i b

i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

169

Književnost kao prozor u svet

UNew Yorku se od 2005. godine svakogatravnja održava književni festival podnazivom World Voices (Glasovi sveta)u organizaci Američkog PEN-a.1 Reklamirase kao najveći festival međunarodne književ-nosti: slavljenje književne raznolikosti. Pisci,izdavači i urednici iz celoga sveta okuplja- ju se kako bi tjedan dana sudjelovali u mnoš-tvu uzbudljivih čitanja i književnih rasprava.Poruka festivala mogla bi glasiti ovako: Ce-li svet je ovdje i sada , a centar ovdje i sada jeNew York. U protekla dva desetljeća svetomknjiževnosti dominirale su teme izmješteno-sti i migraca. Godine 2007. to se odrazilo i usamoj temi festivala koja je glasila Home and Away (Kod kuće i daleko). Ušlo je u modu pisatiiz perspektive migranta ili egzilanta. Iako se

u akademskim raspravama računa da takveperspektive pomažu u dekonstrukci nacio-nalne (ili nacionalističke) prirode književnihkanona, literarno ih tržište mobilizira na “sta-ri” način. Drugim rečima, neovisno o tomekoliko je pisac udaljen od doma i dalje ga se

1 Američki PEN je uobičajeni naziv za PEN Ameri-can Center (Američki PEN centar) sa sjedištem u NewYorku. Drugi PEN centar u SAD-u pod nazivom PENCentar USA

(PEN centar SAD) okuplja pisce sa zapadneobale SAD-a.

UDK 82.09 81'255.4izvorni znanstveni članakprimljeno 31.5.2012.

prihvaćeno 6.7.2012.

ANDREA PISAcOdsjek za antropologu, Goldsmiths College, London

Književnost velikih i soiologa malih naa

Ovaj se rad bavi književnicimakao kulturnim posrednicima ukontekstu svjetske književnosti.Vinjete s književnih događajapokazuju da je ono što se danaspodrazumeva pod svjetskomknjiževnošću kca iz zemaljaTrećeg sveta prevedena naengleski jezik, koju uglavnompišu emigrantski pisci, akonzumiraju metropolskičitatelji koji ih doživljavaju kaoetnograje nepoznatih mjesta.

Autori se na sceni svjetskeknjiževnosti pojavljuju kaopredstavnici svoje “kulturekao cjeline”. Jedini je način dadobu potvrdu u prevoduna engleski jezik ako napišusociologu svoje “kulture” ,podržavajući ksne, nazadne iromantičarske slike te kulturekroz guste opise njezinogetnosa.[svjetska književnost, prevod,

kulturni posrednik, naca,egzotično, tuđe, literarnavrednost, kronopolitika, politikareprezentace, autentično, Trećisvet, etnografja, komodifkaca]


3/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

170

klasicira prema tom “izgubljenom” domu i očekuje da u svom književ-nom radu progovara u lokalnim slikama.

Predstavljanje “svjetske književne republike”

Ovaj rad istražuje zemljopisnu, vremensku i estetsku ukorenjenost svjet-ske književnosti, osobito način na koji se ona kontekstualizira na međuna-rodnim književnim događajima koji se održavaju uživo. Moja etnograjausredotočena je na jedan veliki festival i nekoliko manjih događaja: ne jojnamjera obuhvatiti perspektive individualnih čitatelja ili sveučilišnih od-

sjeka. Konceptom svjetske književnosti bavim se: a) kao specičnim sku-pom znanja o svetu i kulturnim različitostima; b) kao socio-političkomi kulturnom perspektivom kroz koju se određeni tekstovi traže, čitaju ikanoniziraju; i c) kao robom s globalnom tržišnom vrednošću. Shvaćanjapojma svjetske književnosti menjala su se tekom povesti, osobito podutjecajem širih socio-političkih zbivanja i pokreta. Ova putanja započinjes Goetheom, kojeg se često smatra začetnikom projekta svjetske književ-nosti (Weltliteratur), prolazi kroz hladnoratovske slike sveta i vodi dodrugih, novih ideja nace kao “zamišljene zajednice” (Anderson 2006) iliprocesa “narace” (Bhabha 1990). Zajednička svima njima je veza između

književnosti i nace. Bilo da svjetska književnost govori o boljem razumi- jevanju među nacama, boljem shvaćanju nepoznatih naca ili propitujekoherentnost nace kao takve, pisac, čini se, može postati međunarodnopoznat jedino kroz svoje nacionalno poreklo.

Etnografska iskustva s festivala World Voices pokazuju kako se nacio-nalne reprezentace stvaraju i prisvajaju na međunarodnom tržištu knji-ga. Moj glavni argument vezan je za poimanje svjetske književnosti kaoprozora prema novim nepoznatim prostorima koji omogućuje svojevrsniintelektualni turizam, zabavu i poželjan stil života. Ono što se u međuna-rodnim krugovima književnih stručnjaka naziva svjetskom književnošćustoga je književnost malih2 naca dostupna u engleskom prevodu. Ona ječesto djelo egzilanata, migranata ili na druge načine izmještenih pisaca –kulturnih posrednika – koji “govore dominantnim jezikom” i daju uvid usvoju “kulturu”. Djela svjetske književnosti koja se na taj način pišu, pla-siraju i čitaju danas se većinom čitaju kao etnografje mjestâ kojima metro-polski čitatelji žele pristupiti. Smatraju se autentičnim prikazima tuđosti.U tom komunikacskom procesu njihovi se čitatelji istovremeno obrazu-

2

“Mali” se u ovom kontekstu odnosi na zemlje malog ili ograničenog književnog ka-pitala.


4/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

171

ju o raznim “kulturnim” razlikama, ali i određuju kao politički liberalni.Djela svjetske književnosti prema tome se u estetskom smislu cene samo

ako su prilagođena dominantnoj metropolskoj poetici. U političkom smi-slu ta djela prikrivaju tragove nasilja i borbe za vlast koja se odva unutarliterarne geopolitike sveta.

Ideje i prakse tuđosti ključne su za način na koji funkcionira projektsvjetske književnosti. Usred sve veće globalizace i lokalizace on omogu-ćuje lakši pristup raznovrsnim nacionalnim književnostima, dok u smisluknjiževne poetike pak umanjuje raznolikost i dovodi do jednoobraznogizražavanja prošaranog etničkim podacima. Tuđost prevedene kce ta-kođer se drugače shvaća od nekonformizma domaće narace. Moja et-nograja pokazuje da je osim estetske vrednosti tuđosti važno utvrditi i

njezinu socio-političku funkcu u procesu komunikace između čitatelja/potrošača i pisca/kulturnog posrednika.

Moj prozor u svjetsku književnost

U travnju 2007. imala sam priliku otputovati u New York i “svojim očimavidjeti” ono što se reklamira kao najveći svjetski književni događaj. Moj jezadatak, kao predstavnice Engleskog PEN-a3 , bio našim američkim kole-

gama predstaviti program Writers in Translation (Pisci u prevodu) i saznatinešto o njihovom načinu potpore prevedenoj književnosti. Zadana su midva cilja: jedan je bio saznati kako bi naša dva PEN centra mogla udružitinovčana sredstva i učinkovite podržati književne prevode. Drugi cilj bio je promatrati i izvestiti o “razlozima uspjeha festivala World Voices”.To je engleskom i međunarodnom PEN-u trebalo pomoći u pokretanjusestrinskog festivala u Londonu naredne godine.

U uredu Američkog PEN-a na Manhaanu ubrzo sam se sprateljila sasvojim američkim kolegama. Tekom čitavog mog posjeta družili smo seuz kavu i ručak. U tom neformalnom okruženju saznala sam kako su piscipoput Sama Sheparda i Pai Smith ušli u raspored za ovogodišnja čitanja.Tajni odgovor na moje pitanje bio je jednostavno “jedno važno ime”, dok je moja kolegica južnjačkim naglaskom izrekao: Salman Rushdie. On sepreselio iz Velike Britane kako bi postao predsjednik Američkog PEN-ai pokrovitelj festivala World Voices. Jo mi je kazala da “kada on podigneslušalicu i nekoga pozove na Festival, nitko ga nikada ne odbe”. Mnogiga ljudi smatraju književnom legendom, što zbog njegovih djela, što zbogosobnog trumfa protiv fundamentalizma: “svatko želi da ga se povezuje

3 U Engleskom sam PEN-u radila dok sam provodila svoje terensko istraživanje.


5/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

172

s projektom koji on podržava”, rekla mi je Jo. Također je rekla da se “velikdio njegova angažmana na Festivalu odnosi samo na posuđivanje vlasti-

tog imena da bi se privukli veliki pisci”. Rushdie je također držao govorepovodom otvaranja i zatvaranja Festivala: govorio je na monumentalan ikarizmatičan način.

Na festivalu World Voices moje je petogodišnje iskustvo na međunarod-noj književnoj sceni kulminiralo kad sam shvatila sljedeće: postoji pozor-nica i zbivanja iza pozornice. Ne mislim to samo doslovno, iako je i to diometafore. Stvarala se i mobilizirala određena retorika o svjetskoj književ-nosti, koja često ne bila u skladu s onime što se uistinu zbivalo. Publici suse slale tri glavne poruke: 1) svi smo mi dio velike, raznolike i sretne Obi-telji čovječanstva, koja prihvaća sve ljude diljem sveta; 2) književnost,

kao čist i isključivo estetski poduhvat, neovisan o utilitarizmu i trgovini,govori univerzalnim ljudskim jezikom dostupnim svakome; 3) budućida “književnost ne poznaje granice” (slogan PEN-a) i bori se protiv na-cionalizama, pisci migranti i egzilanti su oni koji imaju moć srušiti takvedestruktivne sile: tj. drugost je mjesto političke moći. Pohađajući čitanja iokrugle stolove na kojima sam komunicirala i “konzumirala” književnuraznolikost, postala mi je jasna denica svjetskog u svjetskoj knjiženostikoja se predstavljala na Festivalu. Bila je slična onome što danas podrazu-mevamo pod pojmom svjetske glazbe: “komercalno dostupna glazbanezapadnjačkog porekla i naklade, kao i sva glazba dominiranih etnič-kih manjina u zapadnom svetu” (Feld 1995:104). Stoga, iako se promo-vira kao ravnopravno bratstvo književnih glasova, svjetska književnostobuhvaća opus nezapadnjačkog porekla dostupan na engleskom jeziku.Zbog toga je izbor i raspon autora koji su sudjelovali na festivalu WorldVoices odražavao specičnu književnu geopolitiku (vidi u nastavku). Na-dalje, glasovi nisu bili slučajni “autentični” zvukovi književnosti, već suodređenim autorima bili dodeljeni kao ozbiljne funkce: oni iz malihnaca ondje su bili kako bi predstavljali svoju “kulturu”, iako je većinanjih zapravo bila izmještena iz “domova” koje su predstavljali. Čini se da

je otvaranje prozora u njihovu “kulturu” kroz književni rad postalo nji-hovom ulaznicom u svjetsku književnost. U tom su smislu univerzalnosttema ili estetska neangažiranost bili rezervirani za zapadnjačke pisce, štosu pokazali i razni događaji na festivalu.

Neki su se od njih fokusirali samo na određenu državu ili regu: je-dan od izuzetno uspješnih događaja nosio je naziv “Mediteranski noir”,koji je slavio kriminalističke romane zemalja na mediteranskoj obali (Špa-njolska, Itala, Maroko) i prikazivao ovu regu kao osobitu, egzotičnui uglavnom homogenu. Drugi su stavljali naglasak na određenu temu. Jedan od najposjećenih događaja, s više od tisuću posjetitelja, fokusiraose na političku moć književnosti: na njemu su se predstavili jedan autor iz


6/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

173

Afrike, australski Aboridžin i pisac s Haita. Poruka je bila očita: samo jenezapadnjačkim zemljama potrebno da književnost bude politička, a treba

biti politička na jednak način. Događaji na temu putopisne književnosti ta-kođer su ukazali na literarnu geopolitiku. Primjerice, okrugli stol o “Dru-goj Europi” predvodili su pisci koji su ili bili Zapadnjaci na putovanju po“rubovima Europe” ili autori iz Istočne Europe koji žive u egzilu.

Konkretan broj pisaca i zemalja obuhvaćen festivalom World Voices potkrepljuje ovaj argument. Statistički prikazi prikupljeni iz promotivnihmaterala festivala u razdoblju od 2005. do 2009. godine pokazuju dvi- je važne činjenice: prvo, male nace dominiraju svjetskom književnošću,doprinoseći novom značenju tog pojma; drugo, migranti, egzilanti i emi-granti iz malih zemalja tvore većinu glasova koji se smatraju predstavnici-

ma njihovih vlastitih “kultura”.

Sl. 1. Ukupno sudjelovanje zemalja na festivalu World Voices (2005.–2009.)

Sl. 2. Raščlamba kategore Trećeg sveta u kojoj pisci egzilanti (iz Trećeg sveta nastanjeni naZapadu) čine većinu. (NB: Kategora Egzilanti unutar Zapadne Europe odnosi se na pisce iz

dominiranih rega unutar jedne države, npr. Katalona u Španjolskoj.)

Anglofone zemljeZapadnoeuropske zemljeTreći svet

Egzilanti iz Trećeg svetaTreći svetIstočna EuropaEgzilanti iz Istočne EuropeEgzilanti unutar Zapadne Europe


7/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

174

Ovi podaci pokazuju da se koncept svjetske književnosti u odnosu na Go-etheovski Weltliteratur znatno promenio. Osim njezine povesne kontek-

stualizace, koju ukratko navodim, svjetsku književnost treba shvatiti kaoprojekt prožet različitim političkim i ideološkim namjerama. Osobito seosvrćem na njezinu “ideologu” univerzalnosti koja se plasira i izvodi nafestivalima poput World Voices te socio-političke uvjete koji joj omogućujuda zauzme glavnu ulogu na književnoj sceni.

Lisa Appignanesi, britanska spisateljica raznolikog kulturnog i jezič-nog podretla i bivša predsjednica Engleskog PEN-a, smatra da “autori nemogu predstavljati nace ili države”, ali bi trebali biti “ambasadori svojihkultura kao cjelina”. Predstavljanje svoje “kulture kao cjeline” upravo jetaj glas koji Američki PEN slavi kao dio svjetske književnosti. Dodjelji-

vanje takve funkce autorima implicitno nameće kvotu organizatorimafestivala: što je neko mjesto manje poznato ili više politički relevantno, tose više autora odatle poziva da predstavljaju svoju “kulturu kao cjelinu”.Globalizaca i komodikaca književnosti doveli su do toga da svjetskaknjiževnost obuhvaća više priča s raznih lokaliteta, no istovremeno se nji-hove razlike smanjuju i ono što ostaje samo je oblik potrošne egzotike. Utakvom kontekstu uloga ambasadora uključuje sljedeće funkce: a) autorpiše iz “perspektive domaćeg čovjeka”; b) to čini s izmještene pozice eg-zila, privremenog boravka u inozemstvu ili zapadnjačkog obrazovanja; c)informace priređuje na način koji je pristupačan metropolskom čitatelju(npr. Rushdie (1991) piše da se autori sami prevode pre nego dođe do jezičnog prevoda); te d) prihvaća i ponovno kreira tuđost svoje “kulturekao cjeline”. Kad sam Lisu upitala što nacionalnog autora čini internacio-nalnim, ovako je odgovorila: “činjenica da je njegovo djelo dovoljno važ-no da prelazi granice”. Međutim, zanimljivo je da postati delom svjetskeknjiževnosti znači i ostati u vlastitoj “kulturi kao cjelini” da bi se autoramoglo smatrati glasom.

Naa i književnost ruku pod ruku

Weltliteratur : počei svjetske književnosti

Od svojih najranih kritičkih začetaka svjetska književnost podrazumi- jeva nacionalnu, pa čak i nacionalističku komponentu (McIntur 2003).Goetheova Weltliteratur , jedna od prvih viza svjetske književnosti kaokategore, prihvaća tu snagu nacionalizma. Inspirirana Herderovim ide- jama o tenzi između kozmopolitskog čovječanstva i nacionalne osebuj-

nosti (Lawall 1994:17), Weltliteratur naglašava važnost nacionalnog karak-


8/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

175

tera kao doprinosa civilizaci općenito. Takva čitanja prevedene kce idalje se prakticiraju na međunarodnim književnim festivalima, pri čemu

je obrazovna i ambasadorska uloga nacionalnih pisaca stalan sastavni dioWeltliterature.U Engleskoj je Herderovu ideju posebnih nacionalnih doprinosa civili-

zaci usvojio Mathew Arnold. Međutim, dok Herder svjetske nace nika-da ne zamišljao kao dio herarhskog poretka “objektivno” uspostavlje-ne vrednosti, Arnold je smatrao da bi tribunal civiliziranih naca trebaooceniti koje mjesto pojedina naca zauzima u civilizacskom kontinuu-mu. Takve ideje napretka i sposobnosti književnosti civiliziranih nacada druge potakne na modernizacu odražavaju kolonalni i imperalnisocio-politički kontekst 19. stoljeća. Književno “osvajanje” sveta stoga se

može jednostavno usporediti s antropološkim projektom stvaranja Dru-goga kao predmeta proučavanja (Fabian 1983): proces u kojem se zemljo-pisni prostor sveta zamišljao kao kronologa ljudske evoluce. Budućida su se zemljopisne razlike u prostoru izjednačavale s povesnim razli-kama u vremenu (McClintock 1994:40), razlike su se počele percipiratikao udaljenost: stvaranje Drugoga.

Koncept evolucske “obitelji” pružao je “alibi prirode” za imperalneintervence kojima su očevi dobrostivo vladali nezrelom djecom (McClin-tock 1994:45). Istom logikom jednakost se ne smatrala prirodnim odra-

zom ljudske jednakovrednosti, nego rezultatom zapadnjačke dobrohot-nosti. Međunarodni književni događaji i uključivanje različitih glasovau svjetsku književnost impliciraju da su nastali zbog zapadnjačke širo-kogrudnosti i prosvetljenog uvažavanja (ibid.:26). Prema tome, svjetskaknjiževnost, koju predstavlja sretna obitelj čovječanstva, skriva geopoli-tičke i kronopolitičke premise nejednakosti na kojima počiva.

Čitanje Weltliterature

U svojoj knjizi What is World Literature? (Što je svjetska književnost) DavidDamrosch (2003a) tvrdi da se književnost općenito i svjetska književnostkonkretno shvaća na tri načina: a) kao potvrđen skup klasika, b) kao ka-non remek-djela u razvitku i c) kao višestruki prozori u svet. “Klasik”,objašnjava, djelo je transcendentne, čak i temeljne vrednosti, koje se čestopoistovjećuje s grčkom i rimskom književnošću i usko povezuje s imperi- jalnim vrednostima (Kermode 1983). “Remek-djelo” može međutim bitinove, čak i suvremeno djelo, koje ne mora imati temeljnu kulturnu sna-gu. Naposljetku, dok je razvao ideju Weltliterature , Goethe je kao svoje

noćno štivo naveo kineske romane i srpsku poezu. Takve knjige obuhva-ćaju treću denicu svjetske književnosti – onu o “prozorima u svet”.


9/19


10/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

177

ni smješteni retko je u prvom planu. Književnost malih naca se među-tim uglavnom smatra etnografskim, poučnim i egzotičnim tekstom koji

daje bogat kontekst kulturnih specičnosti i neobičnosti: što je egzotični, bizarni i neobični – to bolje. No traži se samo određeni tip egzotike kojise lako može prilagoditi dominantnoj kulturi i poetičkim kodovima. Ta-kvim čitanjem književnosti malih naca smještaju se u specičan zemljo-pisni i vremenski kontekstu – uskraćuje im se univerzalnost. Budući dasu pretvorene u objekt književnog “osvajanja” – literarno Drugo – gube senjihove kulturne specičnosti. Ono što preostaje je dekontekstualiziran ikomodiciran tekst na engleskome kao prozor u svet. Pisanje sociologemalih naroda, Igor mi je rekao, jedini je način na koji strani autor iz malezemlje ima priliku da bude preveden na engleski jezik.

Svjetsku književnost kao prozor u svet prati nekoliko izazova: pove-ćana diverzikaca i čitanje svjetske književnosti kao “nacionalne alego-re”. S obzirom da je posljednjih godina otvoreno mnogo prozora u ra-zna vremena i mjesta, područje svjetske književnost enormno se proširiloSamo širenje nameće neka pitanja: jesu li “ti novi tekstovi (…) dokaz no-vog bogatstva kulturne raznolikosti ili nestaju u disneyfkaci sveta” (Da-mrosch 2003:10)? Drugi znanstvenici (Miyoshi 1991; Venuti 1998) takođersu istaknuli da književni prevodi u Sjedinjenim Državama imaju viševeze s američkim interesima i potrebama nego s iskrenom otvorenošćuAmerikanaca prema drugim kulturama: strana djela retko se prevodeako se ne bave pitanjima od američkog interesa i ne uklapaju u američkusliku dotične strane kulture (Damrosch 2003:10). Svet je u takvom čitanjustrane književnosti postao globalna roba če se bogatstvo glasova možeslaviti i “osvajati” samo kroz književni konformizam. U Velikoj Britani,primjerice, Tariq Ali trivalizacu i izjednačavanje književne misli i stilanaziva “tržišnim realizmom” (Ali 1993), povlačeći paralelu sa socalnimrealizmom nametnutim tekom komunizma kao skupom društveno-lite-rarnih normi. Ali navodi da je tržišni realizam postao “samonametnutaluđačka košulja” (ibid.:10), svevši književnost samo na još jednu granu

zabavne industre.Drugi izazov svjetske književnosti kao prozora u svet izlazi na vidjelou akademskim raspravama između Frederica Jamesona i nekih postkolo-nalnih znanstvenika, primjerice Aaza Ahmada. Godine 1986. Jameson(1986) je napisao da bi se književnost trećeg sveta trebala čitati kao na-cionalna alegora. Tvrdi da čak i kada je pisana pretežno zapadnjačkimreprezentacskim alatima, primjerice u obliku romana, “priča o individu-alnoj sudbini uvek je alegora ugrožene javne kulture i društva trećegsveta”(ibid.:69). U svojoj kritici, koja se smatra paradigmatskom, Ahmadtaj postulat s obzirom na njegov karakter i tendencu naziva kolonali-stičkim. Prvo, tvrdi da ne postoji interno koherentan predmet teorskog


11/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

178

znanja koji bi se mogao nazvati “književnošću trećeg sveta” (Ahmad1987:96–7). Drugo, Ahmad Jamesonov pojam književnosti “trećeg sve-

ta” naziva njegovom “retorikom drugosti” jer je Jameson prikazuje kaozaostalu i zaokupljenu zadaćama koje su na Zapadu odavno ispunjene,kao što je stvaranje naca. Jasno je da Ahmad ukazuje na specična krono-politička obilježja koja književnosti “trećeg sveta” uskraćuje tematsku istilističku univerzalnost ili suvremenost sa Zapadom. Nedavno je među-tim Neil Lazarus (2004) stao u obranu Jamesona: ne da Jameson smatrada književnost “trećeg sveta” ne jednako dobra kao književnost “prvogsveta”, “nego se radi o tome da (zapadni) kanon kako ga shvaća ‘prvisvet’ služi kao lažna univerzalnost koja preči bilo kakvo konkretno bav-ljenje tekstovima ‘trećeg sveta’ (ili kulturološki drugačim tekstovima)”

(ibid.:55). Smatram da Jameson ne zastupao a priori alegoričko čitanjesvih tekstova trećeg sveta. Bilo bi međutim ispravno pretpostaviti daproces alegorizace kao strukturne tendence u velikoj mjeri denira na-čin na koji Zapad čita Ostatak sveta.

Dosad spomenuti izazovi svjetske književnosti nameću pitanje “kultu-re” pisca: kako je ona predstavljena (kao stabilan, ksan i dekontekstuali-ziran skup slika), istaknutost autorove “kulturne” pripadnosti (etničnosti)i njegove uloge u njezinu predstavljanju (kulturni posrednici). GeorgesDevereux (1978) pre nekoliko je desetljeća istaknuo opasnosti življenjasamo jedne vrste društvene pripadnosti dvadeset i četiri sata dnevno nau-štrb višestrukosti šireg skupa čovjekovih društvenih praksi. Zanimljiva jepojavnost kako se egzil, migrace i ideje kozmopolitizma usvajaju u kon-tekstu svjetske književnosti. Iako su egzil i pisanje izvan domovine bileteme festivala World Voices 2007. godine, od velikog se broja izmještenihautora očekivalo da prezentiraju svoju izvornu “kulturu”, a dom je ostaoprisutan u svim naracama o kozmopolitizmu, makar tek kao referentnatočka ili živopisna slika kojoj se pisci redovito vraćaju. “Nitko uistinu nei nikada neće moći biti kozmopolit u smislu da nigdje ne pripada”, pišeBruce Robbins (1992:260). “Zanimljivost pojma ‘kozmopolitizam’ nalazi

se ne u njegovom potpunom teorskom dosegu gdje prerasta u paranoid-nu fantazu sveprisutnosti i sveznanja, već (paradoksalno) u njegovoj lo-kalnoj primjeni”. Brojni primjeri načina na koje Dubravka Ugrešić postojiizmeđu svoje domaće i strane publike pokazuju da ne prekinula svojelokalne veze, već da je višestruko povezana s događajima i publikom kodkuće i u inozemstvu. Čitanje svjetske književnosti stoga kreira opipljivoiskustvo doma kao statičnog prostora kojem je lako pristupiti.

U antropologi reč “kultura” ima široku primjenu, najčešće u smisluuidnosti i složenosti. “Kultura” postaje problem kad se pretvori u kra-ticu, bilo za disciplinu ili širi politički kontekst, samo kako bi se izbjeglopropitivanje uzroka društvenih procesa. Prema mojoj etnograji projekt


12/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

179

svjetske književnosti “kulturu” rabi upravo na taj statičan, reiciran načinza koji Chris Hann (2003) tvrdi da se ne razlikuje uvelike od invokace

praznovjerja.Ovu implicitnu imperalističku logiku u projektu svjetske književno-sti, reprezentaci “kultura” kao stabilnih i ksnih entiteta u podređenompoložaju u odnosu na metropolsko središte, žestoko je kritizirao HomiBhabha. Međutim, Bhabha se zalagao za oživljavanje pojma svjetske knji-ževnosti upravo kako bi tu logiku osporio. U svom članku “Svet i dom”(“The World and the Home”, Bhabha 1992) zagovara produktivne mo-gućnosti inherentne u Goetheovoj Weltliteraturi: umjesto slavljenja “na-cionalnih” tradica on predlaže fokusiranje na transnacionalne povestimigranata, koloniziranih ili političkih izbjeglica kao prostora svjetske

književnosti (Bhabha 1992:146). Njegov fokus na takozvane “čudovišneizmještenosti” koje bi remetile reprezentace nacionalne koherentnostireviza je od fundamentalne važnosti, koja dodatno reevaluira i propitujeključne ideje svjetske književnosti koje su i nacionalističke i imperali-stičke. Drugim rečima, naca je oduvek bila temeljna kategora premakojoj su pisci primani u međunarodni literarni kanon. Danas se autore uegzilu či su životi u njihovoj domovini ugroženi ne kategorizira premaliterarnim kriterima, već prema državi iz koje su pobjegli. Bhabha nepropituje imperalizam svojstven kreiranju literarne karte sveta, već seumjesto toga zalaže da se sama naca prikaže kao ona kojoj nedostajekoherentnosti. Stoga bi ovaj (anti)kanon uključivao osobito ona književnadjela koja se bave vrstom kulturnog disenzusa i drugosti, gdje se nekon-sezusna pripadnost i artikulaca mogu utvrditi na temelju povesne tra-ume (Bhabha 1992:145-6). Bhabhina slika svjetske književnosti obrana jemigranta ili, kao što je drugdje napisao, “međuprostora kulture”, protivsamoprozvanih centara nace (McIntur 2003:234).

Budući da u doba globalizace migraca sve više postaje delom uo- bičajenog ljudskog iskustva i s obzirom na rekonceptualizacu pojmova“dom” i “daleko od doma”, Bhabhin predlog o uvođenju pisca migranta

kao glavnog aktera svjetske književnosti ima smisla. Međutim, etnograja prisutna na festivalu World Voices i šire pokazuje da su pozica egzila ipisanje izvan domovine sve samo ne zanemareni u svjetskoj književnosti.Slučajevi autora iz bivše Jugoslave poput Dubravke Ugrešić, SlavenkeDrakulić, Vladimira Arsenevića, Miljenka Jergovića itd. pokazuju da jeupravo ta pozica “između” tim autorima omogućila novu istaknutost,od ugovora s izdavačima sve do sudjelovanja na književnim festivalimai čitanjima. Međutim, čak i kao pisce u egzilu, i dalje ih se prepoznaje ikategorizira kroz nacu koju su napustili. Ako se s vremenom političkasituaca nace popravi – primjerice, Hrvatska se iz ratne žabe pretvori-la u turističkog princa – tada ih se označuje i čita kroz njihovu pozicu


13/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

180

“čudovišno izmještenih”. Književnosti malih naca u pravilu se čitajukroz bogat repertoar osobitosti, dok je književnostima velikih naca “do-

zvoljena” humanistička univerzalnost koju je Goethe pre toliko godinazagovarao. Iako je Bhabhin projekt decentralizace i dekonceptualizacekoherentnosti nace dobrodošao, čini se da ne može pomoći u svladava-nju ograničavajućeg etiketiranja autora koji ne stvaraju u metropolskimsredištima.

Uzorkovanje svjetske književnosti

Koje strano je prava vrsta stranoga?

Heather je književna prevoditeljica koja je redovito sudjelovala u ovomistraživanju. Prevodi s četiri jezika i vrlo je poznata i priznata u britan-skim književnim krugovima. Ima odličan smisao za humor, osobito kadse radi o “problemima književnog prevođenja u ovoj zemlji.” Na početkusvoje karere kazala mi je kako je dobila naputak da u prevodima upo-trebljava što manje stranih reči. Danas je razlika u tome što se prisutnosttuđosti na jezičnoj razini rješava lektoriranjem i pojednostavljivanjem, aono što privlači pozornost su kulturne osobitosti. Heather ne zadovoljna

takvim razvojem stvari i upozorava na “dvoličnost britanskog izdavaš-tva”:

U Gospodaru prstenova pronaći ćete gomilu glupih neologizama i imenakoja ne možete ni izgovoriti. Ne li i to tuđe? Zašto ga ljudi mahnito kupu- ju? Samo zato što je tip koji ga je napisao bio Englez…

Uskoro sam spoznala da je Heather bila u pravu: izolirane strane rečiza predmete i običaje koji opisuju novu “kulturu” prestaju biti problemi postaju atrakcom. Sve što se može objasniti i “ukrotiti” jezikom i knji-

ževnim stilom koji sami po sebi ne odbaju čitatelje postaje poželjan obliktuđosti. Svjedočila sam tomu na sastanku čitateljske skupine Bloomberg4 koja je izabrala djelo islandskog pisca Sjóna Plava lisica (The Blue Fox). Sa-stanak se održao nedugo nakon jednog Sjónova događaja na festivalu Freethe Word u Londonu – sestrinskom festivalu njujorškog festivala WorldVoices. Upitala sam prevoditeljicu Sjónovih djela kako je postigla da sedjelo prevede. Rekla mi je da je knjiga objavljena na 17 drugih jezika prenego što su je zapazili u Velikoj Britani. Zadnji poticaj došao je od nje-

4

Bloomberg je nancirao prvi sestrinski festival međunarodne književnosti u Londo-nu.


14/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

181

mačkog izdavača koji je britanskom izdavaču jamčio kvalitetu romana,no prevod je velikim delom nancirao Islandski institut za promidžbu

nacionalne kulture.Većina sudionika čitateljske skupine izrazila je zabrinutost zbog ras-cjepkane strukture i činjenice da je roman teško pratiti. S druge su stranetemu knjige ocenili vrlo poticajnom: suočava se s teškim socalnim pita-njima kao što je politika abortusa i socalna isključenost djece s Downo-vim sindromom. Ideje snažnog nacionalnog identiteta prikazuju se krozslike iz stare nordske mitologe, prožete pričama o vikinškim ratnicima, božanstvima i natprirodnim bićima, sve u veličanstvenom snježnom kraj-obrazu. Većini su se sudionika izgleda svidjeli “fantastični” vidovi knjige:čak je i Plava lisica alegorsko biće. Bez obzira kako nazivali tu nerealistič-

nu razinu, čitatelji su se potrudili savladati rascjepkanu strukturu kako bimogli uživati u delovima koji su tako ugodno strani. Prevoditeljica nas je podsjetila da je Plava lisica jedina Sjónova knjiga s magičnim i narodnimelementima. Inače piše “realističnim, svakodnevnim” proznim stilom s“normalnim” likovima koji imaju “probleme kao i svi drugi”. Zanimljivo je da je Plava lisica jedina Sjónova knjiga dostupna na engleskom jeziku,iako je poznat po svojoj suradnji s Bjork.

Razgovarala sam sa Sjónom nakon njegova nastupa na festivalu Freethe Word. Rekao mi je kako je “Plava lisica prevedena upravo zato jer je

dovoljno egzotična za britanske čitatelje”. Naglasio je i sljedeće:Čitatelje ne zanimaju sličnosti , već razlike između dvu kultura. Oni žele sa-znati nešto o drugoj zemlji fokusirajući se na razlike samo ako su te razlikeispričane na njima pristupačnom jeziku.

Sadržaj egzotike može se menjati, ali njezina estetika i socio-politička re-cepca ostaje ista. U tom smislu, ono što je nordska mitologa o lovcimana lisice i drevnim vikinškim ratnicima za Sjónove romane, to su slike kr-vavih balkanskih ratova i primitivizam za autore iz bivše Jugoslave. Topostaje ispravan oblik tuđosti, čak i ako se britanski čitatelji moraju malo

pomučiti oko zbenog narativnog stila. Osobito ako se tuđost može pre-zentirati u obliku pojmovnika, anotaca, slika ili gračkih prikaza, prozoru svet još se više otvara.

Roman Dubravke Ugrešić Ministarstvo boli (2005) završava neuobičaje-nim tipom anotace, otvarajući prozor u balkansku “kulturu kao cjelinu”– popisom psovki. Devedeset psovki koje, napisane jedna ispod druge,nalikuju na refren iz pjesme, nalikuju poruci pronicavog istraživača: takozapravo izgleda život na Balkanu. Isto tako, u svojoj nekcskoj knjiziKultura laži (1998) Ugrešić otvoreno i izričito preuzima ulogu kulturnog

posrednika: govori o Srbima i Hrvatima kao jednako “primitivnima”, a


15/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

182

uvođenjem iznenađujućeg broja vrlo konkretnih povesnih i kulturnihdetalja Balkan namjerno opisuje kao homogenu regu. U nekoliko se eseja

obraća imaginarnom strancu koji upoznaje “njezinu kulturu kao cjelinu”čitajući njezin tekst i prihvaćajući opise svakodnevne balkanske stvarnosti.Kao autorica, ona se distancira od “primitivnog, nasilnog i plemenskog”Balkana, što se odražava u svojevrsnoj parodi pojmovnika na kraju knji-ge. U njemu Ugrešić razjašnjava “nekoliko kratkih bilješki za one čitateljekojima autoričino stajalište ostaje nejasno (Ugrešić 1998:269). Pojmovniciobično sadrže objašnjenja novih jezičnih izraza ili kulturnih običaja, no uovoj parodi Ugrešić navodi pojmove kao što su domovina, identitet, do-moljublje, nacionalizam, fašizam, komunizam, nacionalna povest, jezik,nacionalni autor, autorova naca, egzil, vještice. Informace se pružaju na

denotativnoj razini, pružajući novo znanje o “kulturi”. Međutim, parodapojmovnika Dubravki Ugrešić omogućuje da jasno izrazi svoje stajalištekao autorice koja želi pripadati svjetskoj književnosti – koncept koji seprema Goetheu treba temeljiti na univerzalnim ljudskim vrednostima.Uživljujući se u ulogu pisca koji piše protiv “balkanstva” kako bi upravonjega prikazala na međunarodnom tržištu glasova , ona retko propitujeprirodnost bilo “primitivnih” bilo “univerzalnih” vrednosti ili podjelumeđu njima5.

Komentirajući promjene u poučavanju svjetske književnosti na sveu-čilištima, Damrosch (2003b) smatra da je povećana razina kontekstuali-zace, odnosno smještanje djela svjetske književnosti u vreme i prostor,“zdrav” način davanja čitateljima informaca o novim “kulturama”: pre-voditelji su znali izostavljati ili ublažavati takve informace kako bi za-držali tečnost i prividnu čistoću teksta, iako su zapravo “morali iskrivititekst kako ne bi omeli tobože izravan susret čitatelja i djela” (Damrosch2003b:521). Ovaj argument samo je djelomično točan. Oba primjera iz knji-ga Dubravke Ugrešić uistinu sadrže više bilješki, objašnjenja, anotaca,upućivanja na sasvim opskurne informace, čak i za izvornog govornika.Međutim, jezično govoreći uvođenje takvih novih informaca ne radi-

kalno promenilo ili poljuljalo dominantni poetički i kulturni kôd. Načinna koji je priča ispričana i dalje je u svojoj bîti vrlo pristupačan engleskomčitatelju. Ono što se jest dogodilo je da je priča sada dodatno začinjena in-formacama koje su, iako strane, poželjno strane. Tuđost koja je naglašena

5 Kad se razmotri čitav književni opus Dubravke Ugrešić, posebice zbirka eseja Zabra-njeno čitanje , njezino autorsko stajalište odražava više vidova od onoga o kojem se trenut-no raspravlja. Često zauzima autoironičan stav prema pojmu nacionalne književnosti teprema komodiciranom “lažnom” univerzalizmu svjetske književnosti. Dakle, iako svje-sni dominantnog narativnog kôda kroz koji se strana književnost čita na Zapadu, pisci

koji predstavljaju male književnosti nemaju ili imaju vrlo mali utjecaj na način na koji ćenjihova djela usvojiti metropolski medi i književna kultura.


16/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

183

dodatnim kontekstualnim informacama ne ugrožava domaću književnuili socio-političku praksu i lako se može integrirati i udomaćiti tako da se

konzumira kao gotov proizvod. Takvo stavljanje u kontekst može s jednestrane potaknuti sveučilišne odsjeke na intenzivne proučavanje “različi-tih kultura”. Međutim, šire razumevanje načina na koje se takvi procesiusvajaju u javnom diskursu, kao što su međunarodni književni festivali,pobuđuje zabrinutost zbog novostečenog entuzazma. Jasno je da mnogičitatelji svjetsku književnost čitaju zbog istinskog interesa, ali većina vje-rojatno ne svjesna kulturno imperalističke borbe u temeljima projektasvjetske književnosti. Bez takve svesti ti čitatelji nikada neće znati kojedruge knjige i čitalačka iskustva nikada nisu dospjeli do prevoda.

Antropološka egzotika

Dosad opisane čitateljske i marketinške prakse svjetske književnosti srp-ski autor Igor Marojević naziva sociologom malih naca. Kad Marojevićgovori o literarnoj geopolitici, izražava veliku ironu i razočaranje. Budućida je pet godina živio u Španjolskoj, imao je priliku upoznati zapadnjačkistil izdavaštva u kojem je služio kao “balkanski prototip”. Umorivši se od“pisanja za druge ljude i činjenice da je uvek morao znati što oni žele”,

vratio se u Beograd. Godine 2007. objavio je pomalo radikalan romanŠnit. Radnja ovog polupovesnog prikaza života u hrvatskoj fašističkojdržavi (NDH) odva se u Zemunu, u današnjoj Srbi. Dodatni naboj temidaje Hugo Boss kao sporedni lik. Bossu se pripisuje dizajn izvorne SSuniforme: temeljito istražena, ali na Zapadu malo poznata činjenica. Natemelju svog britanskog književnog iskustva predložila sam Marojevićevroman nekolicini izdavača, očekujući da ću naići na veliki interes. Preva-rila sam se. Šest izdavača s kojima sam rane usko surađivala ignoriralo je moj predlog. Jedini izdavač koji mi je odgovorio rekao mi je da je “Igo-rov književni stil suviše eksperimentalan i rascjepkan”. Također je kazao

da “usprkos tome što je Hugo Boss izvrstan senzacionalistički element udjelu, knjiga bi, da bi bila uspješna, trebala biti o njemu, a ne o Hrvatima,Srbima i Nemcima”. Prema njegovu mišljenju, “previše bi bilo očekiva-ti” da će prosječni čitatelj toliko dobro poznavati povest bivše Jugoslaveu Drugom svjetskom ratu da bi znao ceniti senzacionalnu pojavu HugaBossa ili politički subverzivnu snagu romana. A kao post scriptum po-stavio je neizbježno pitanje: “je li autor imao problema s vlastima – je li bio izložen cenzuri, zatvorskoj kazni, javnoj poruzi?” Odgovorila sam da(ne)srećom ne. “A je li imao problemima s Pravoslavnom crkvom – to bi

bilo zanimljivo?” Opet sam odgovorila da ne. Izdavač mi je tada, ispri-


17/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

184

čavajući se, rekao da ne može preuzeti izdavanje knjige iako on osobno“poznajući donekle tu regu, zna ceniti njezin potencal”.

U ulozi književnog agenta još sam jednom spoznala što se od nacional-ne književnosti kao izvoznog proizvoda očekuje. Iako je živio u Španjol-skoj, Marojević ne bio spreman promeniti svoje pisanje kako bi postaokulturnim posrednikom ili domaćim dopisnikom o svojoj “kulturi kaocjelini”. Njegov književni stil, tip tuđosti i količina lokalne ukorenjenosti bili su denirani činjenicom da ne pisao isključivo za svjetsku čitateljskupubliku. Njegov roman sadržavao je “previše pogrešne vrste etnograje”:priču koja je bila suviše strana za zamišljenog čitatelja koji nikada ondjene bio. Njegova namjera ne bila interpretirati, prevoditi ili predstavljatisvoj lokalitet, već mu je lokalitet poslužio kao pozadinski kôd poznat oso-

bama iz istog kolektiva.6 Graham Huggan (2001) denirao je takav specičan spisateljsko-či-

talački ugovor kao antropološku egzotiku. On posebno istražuje marke-ting i konzumacu afričke književnosti na anglofonom tržištu: smatra daafrička književnost ima auru nemjerljivo “strane” kulture, istovremenoodajući dojam da neupućenom čitatelju otvara širok prozor u vrlo detalj-no i kulturno specično “drugo” (Huggan 2001:37). Slično tomu, pitamu kojoj mjeri pisanje i čitanje književnosti bivše Jugoslave iskorištava teantropološke metafore. Neki autori, primjerice, pišu o i pomoću tih meta-

fora (Ugrešić), dok drugi (Marojević) svjesno ili nesvjesno to odbaju. Što je posljedica takvog antropološkog pisanja i čitanja? I jesu li takve prakse jedini način da svjetska književnost opstane u doba globalizace?

Neki znanstvenici (Asad 1986; Gikandi 1987) upozoravaju na opasnostpogrešnog tumačenja i krive primjene antropoloških modela iako se slažuda čitanje strane književnosti kao antropologe može biti koristan alat zastudente. Huggan nadalje upozorava da neispravno shvaćanje bîti i uči-naka antropologe može potkrepiti krivo shvaćanje da književni tekstpruža neposredan uvid u stranu kulturu. Diskurs antropološke egzoti-ke stranog autora stavlja u pozicu u kojoj mora biti predstavnik svoje

“kulture kao cjeline”. Bhabhin inače dobrodošao projekt dekonstrukcenacionaliz(a)ma u djelima svjetske književnosti treba uzeti s rezervom:iako svjetskom književnošću vladaju pisci u emigraci, egzilu ili izmje-šteni pisci, još uvek im se nameće zadatak prezentiranja svoje “kulturne

6 Valja uzeti u obzir da su djela Dubravke Ugrešić i Igora Marojevića plod različitihsocio-političkih i materalnih uvjeta. Prva odražavaju ratom pogođenu bivšu Jugoslavu,a potonja Srbu koja se muči s gospodarskom tranzicom i sukobljenim moralnim vri-

jednostima. Ta sam dva primjera odabrala kako bih naglasila reakce koje izazivaju kodzapadne publike. Umjesto uspoređivanja književnog rada tih dvoje autora trebali bismo

se usredotočiti na to kako se ili podržava ili suzba proces razmjene između strane knji-ževnosti i anglofonih čitatelja.


18/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

185

različitosti”. Rosemary Coombe piše kako se to očekuje samo od stranihautora, a često ih se kritizira kad predstavljaju svoje “lokalitete”. Nitko

bele autore ne pita tko ih je ovlastio da govore o umjetničkoj slobodi iliuniverzalnim vrednostima. Nadalje kaže: “Oni koji posjeduju intelektimaju pravo zastupati univerzalna načela razuma, dok oni koji imaju kul-turu zastupaju samo kulturnu tradicu koja mora biti unicirana i homo-gena ako želi zaslužiti naše poštovanje” (Coombe 1998:243).

K tomu, Hal Foster (1995) u svom eseju o Drugosti dovodi u pitanjene samo autorovu ulogu “domaćeg dopisnika”, već i pretpostavku da je drugost primarna točka subverze dominantne kulture, što bi znači-lo da Bhabhine “čudovišne izmještenosti” automatski dobivaju pristuptransformativnoj političkoj moći. Prema Fosteru takvim se pretpostavka-

ma riskira da umjetnik kao etnograf postane dio “ideološkog pokrovi-teljstva” (ibid.:302-3) i potiče kulturna politika marginalizace. Njegovaanaliza lokalne umjetnosti s crtanjem etnografske karte lokalne zajednice,praksa koja se može usporediti sa svjetskom književnošću, pokazala jeda se vrednosti poput autentičnosti, jedinstvenosti i originalnosti, kojesu dugo vremena bile nepoželjne zahvaljujući postmodernističkoj kriticiumjetnosti, vraćaju kao obilježja lokaliteta ili zajednice. Tako se umjetni-kova/autorova praksa “čita ne samo kao autentično autohtona, nego i kaoinovativno politička” (ibid.:307).

Koje su dugoročne posljedice za politiku reprezentace malih naca isvjetskih rega? I što se događa sa samom književnošću? Antropološkaegzotika kao skup spisateljskih i čitalačkih praksi veliča ideju kulturnerazličitosti, ali tu tuđost istovremeno asimilira u poznate zapadnjačke in-terpretacske kodove. Za malu nacu ča je književnost gotovo pa i nepo-znata takva marketinška stratega otvara prostor i daje određenu tržišnuvrednost na međunarodnom književnom tržištu, no ta vrednost proi-zlazi iz njezinog statusa kao predmeta intelektualnog turizma. Manje bise ovdje trebalo raspravljati o razini antropološkog razumevanja tuđe“kulture” u kontekstu svjetske književnosti, a više o specičnim materi-

jalnim uvjetima u kojima takva shvaćanja nastaju. Ono što uistinu valjauzeti u obzir jest kako se i u ču korist proizvodi znanje o stranim kultu-rama općenito i konkretne u kontekstu književne proizvodnje.

Zaključak

Iako su se od 19. stoljeća koncept i praksa svjetske književnosti promi- jenili, ona je ostala povezana s idejom nace. U današnje vreme, kad se

koherentnost nace neprestano dovodi u pitanje, vidimo pisce migrante,


19/19



i n a 3 5 •

v o l . 4 2 , 2 0 1 2 .•

s t r . 1 6 9 - 1 8 6

186

egzilante i one “između” kako se uklapaju u ulogu predstavnika svoje“kulture”. Iako je došlo do rekonceptualizace nace i domovine, slike

stabilne i trajne “kulture”, nečega što se može razumjeti i konzumirati, jošuvek se koriste u svakodnevnim književnim reprezentacama.Moja etnograja s festivala World Voices (Glasovi sveta) propituje poj-

move svet i glas usvojene u kontekstu književne produkce, raspravlja oimperalističkoj logici projekta svjetske književnosti koja svet još uveksagledava iz evolucske perspektive sa zaključkom da svjetsku književ-nost danas čini anglofona književnost i prevedena kcska djela iz Trećegsveta, napisana upravo radi pružanja etnografskih informaca o stranoj“kulturi”. Također pokazuje da pisci engleskog govornog područja nisuopterećeni ulogom zastupnika određene “kulture”, dok se od pisaca iz

malih naca očekuje da djeluju kao ambasadori svoje “kulture kao cjeli-ne”. Ovaj skup praksi, koje nazivam antropološkom egzotikom, očeku- je od stranog pisca da preuzme ulogu kulturnog posrednika koji nudimnogo pozadinskog konteksta – prave vrste tuđosti – prilagođenog takoda ne remeti dominantnu naracu književnih i kulturnih reprezentaca.Čitanje svjetske književnosti kao etnograje osigurava prostor i vidljivostprethodno zanemarenim književnim tradicama. Međutim, ono takođerdoprinosi komodikaci kulturne različitosti i trajnom kulturnom impe-ralizmu celog projekta. Naposljetku, kako bismo mogli razumjeti projekt svjetske književnosti, moramo uzeti u obzir šire socalne i povesneuvjete iz kojih proizlaze takve politike reprezentace kulturnih različitostii posljedice na živote i djela stranih pisaca.

Documents

Andrea Pisac, O Svetskoj Knjizevnosti, Super Tekst