Feljton “Vijesti” od 18. januara do 13. februara 2010.

ANTIČKE KNJIGE I BIBLIOFILIJA Mogućnost pronalaženja izgubljenog dijela Aristotelovog opusa i stvarna

veličina legendarne Aleksandrijske biblioteke kontroverze su koje već dva

milenijuma opterećuju intelektualnu istoriju zapada Uz Platona ili uz Aristotela? KOLIKA JE VJEROVATNOĆA DA SE PRONAðU ARISTOTELOVI DIJALOZI: Aristotel se uz Platona smatra jednim od kolosa antičke grčke misli, a njegov rad mnogi smatraju najznačajnijim pojedinačnim uticajem na intelektualnu istoriju Zapada. Uopšteno govoreći, Aristotel je jedna od najvećih civilizacijskih ikona, koji sa Platonom tvori osnovu za najstariju duhovno-ideološku podjelu. Dilema, da li vjerujete u život poslije smrti, odnosno u preživljavanje duše, zapravo vas automatski, htjeli to ili ne svrstava u platonovce ili aristotelovce. Ova razlika proizilazi iz okolnosti da je Aristotel u mladosti pristajao uz Platonovo učenje o seljenju duša, ali da je potom promijenio mišljenje i ustvrdio da duša ne preživljava već da propada skupa sa tijelom, te da nastavljamo da “vječno živimo” samo kao dio vrste. Aristotel je rodom iz Stagire, grada u Trakiji, zbog čega ga često zovu i Stagiraninom. Mada je iz Trakije, ipak je po roñenju Grk. Ova grčka kolonija pala je pod vladavinu Filipa Makedonskog, kao i ostala zemlja. Aristotelova godina roñenja je prva godina 99. olimpijade (384. prije n.e.) dok je Platon roñen u 3. godini 87. olimpijade (430. prije n.e.). Aristotel je, prema tome 46 godina mlañi od svog učitelja, a rodio se 16 godina poslije Sokratove smrti. Njegov otac Nikomah bio je lični ljekar makedonskog kralja Aminta, Filipovog oca. Poslije smrti svojih roditeja koje je rano izgubio, vaspitao ga je roñak Proksenus, kome je bio vječito zahvalan. Aristotel je cijelog života čuvao uspomenu na svog dobrotvora i odavao mu visoko poštovanje dajući da se izrañuju njegovi kipovi. Takoñe mu se za svoje vaspitavanje odužio tako što je kasnije vaspitao njegovog sina Nikanora koga je usinio i odredio za svog nasljednika. Sa 17 godina došao je

u Atinu i ostao u njoj narednih 20 godina kao Platonov učenik. Na taj način je dobio priliku da se potpuno i tačno upozna s Platonovom filozofijom. Otuda, kada ponekad čujemo kako se tvrdi da Aristotel Platonovu filozofiju nije razumio, treba znati da je tu riječ o proizvoljnoj tvrdnji. O Platonovom odnosu prema svom učeniku, naročito o okolnosti da nije odredio Aristotela za svoga nasljednika u Akademiji, već bliskog roñaka Speusipa, Diogen Laercije navodi mnoge anegdote koje protivrječe jedna drugoj. Ali u vezi toga mora se znati jedna bitna okolnost. Ukoliko je bilo neophodno da se u daljem životu Platonove škole striktno održi duh njegove filozofije, Aristotel svakako nije mogao biti imenovan za nasljednika, već je Speusip bio pravi čovjek za to. Meñutim, ipak je Aristotel bio taj koji je u najbitnijem smislu posredovao učiteljevu misao, ali ju je izlagao dublje i opširnije, tako da je u isto vrijeme unaprijedio. Ipak, imenovanje Speusipa duboko je ozlojedilo Aristotela, toliko da je poslije Platonove smrti napustio Atinu. Vaspitač nad vaspitačima Po odlasku iz Atine Aristotel je nekoliko godina boravio kod Hermije, vladara Aterneje u Miziji. Ovaj je svojevremeno bio Aristotelov školski drug u Platonovoj Akademiji, kada se izmeñu njih razvilo prisno prijateljstvo. Ali, nakon što su Persijanci zarobili i pogubili Hermiju, Aristotel je u strahu za goli život pobjegao u Mitilenu sa svojom suprugom Pitijom, Hermijinom kćerkom i tamo boravio izvjesno vrijeme. Hermiji je kasnije podigao spomenik u Delfima. Negdje u to vrijeme počinje slavna epizoda sa Makedoncima. Filip Makedonski ga poziva 343. pr.n.e. da iz Mitilene doñe na njegov dvor i preuzme vaspitanje petnaestogodišnjeg Aleksandra. Filip se u vezi toga Aristotelu obratio pismom koje glasi: “Ja imam jednog sina, ali ja nisam toliko zahvalan bogovima što su mi ga podarili, koliko što su naredili da se rodi za vrijeme tvoga života. Ja se nadam da će tvoje staranje i tvoja znanja učiniti da bude dostojan mene i njegovog budućeg carstva”. Izvanredna je istorijska okolnost to što je Aristotel bio vaspitač jednog Aleksandra, kako je to primijetio Hegel. Učitelj je na makedonskom dvoru u najvećem stepenu uživao Filipovu i Olimpijinu naklonost. A kakav je bio domet njegovog vaspitnog rada, o tome za Aristotela najviše svjedočanstvo, ukoliko mu je uopšte potrebno ikakvo svjedočanstvo, daju veličina Aleksandrovog duha i njegovi podvizi kao i njihovo neprekidno

prijateljstvo. Sve to svjedoči o duhu Aristotelovog vaspitavanja. Hegel takoñe primjećuje da je Stagiranin u Aleksandru imao dostojnijeg vaspitanika nego što je bio to bio slučaj sa Platonom i Dionisijem. Platonu je, smatra Hegel, više bilo stalo do svog ideala države, dok mu je konkretna individua bila samo sredstvo za ostvarenje tog cilja i to je razlog zbog kojeg se uopšte i upustio u odnos sa takvim čovjekom kakav je Dionisije - prema kome je kao osobi bio ravnodušan. Za razliku od Platona Aristotel je pred sobom imao cilj da odnjeguje individualnost kao takvu, da je usavrši i očito je da je mladog Aleksandra uzeo vrlo ozbiljno. S obzirom da je bio duboki metafizičar, Aleksandrovo obrazovanje ubjedljivo pobija nagañanja o praktičnoj neupotrebljivosti spekulativne filozofije. A epizode iz kasnijih dogañaja svjedoče o dubokoj vezi i duhovnoj bliskosti koju je učenik imao prema učitelju. Tako, kada je Aleksandar usred svojih osvajanja u Aziji čuo da je Aristotel u svojim spisima objavio i akroamatične djelove svoje filozofije (namijenjene užim krugovima) uputio mu je prijekorno pismo u kojem je napisao “da ono o čemu su njih dvojica raspravljali nije trebalo da objavljuje prostom narodu". Učitelj mu je odgovorio u stilu besmrtnika “da je to isto tako objavljeno kao što ni prije ni poslije nije objavljeno". Što Aleksandar duguje učitelju Prema Hegelu, ono što se u Aleksandrovoj obrazovanosti može pripisati Aristotelovom duhovnom uticaju je u tome što se osobena veličina njegovih duhovnih sklonosti oslobodila iznutra i uzdigla do samosvjesne nezavisnosti koja se pokazala u njegovim namjerama i podvizima. Aleksandar je ostvario savršenu samopouzdanost koju donose samo beskrajna smjelost misli i nezavisnost od ograničenih planova, kao i njihovo uzdizanje do opšte svrhe. Osnivanjem države od Evrope do Azije valjalo je uspostaviti zajednički poredak, društveni život i saobraćaj. Aleksandar je izveo plan koji je smislio još njegov otac, naime da se nalazeći na čelu Grka, Aziju potčini Grčkoj, te da Grci budu ujedinjeni kao što su to bili u vrijeme Trojanskog rata. Kada se tvrdi da je Aleksandar bio samo osvajač, koji nije umio da zasnuje trajno carstvo, budući da je ono propalo odmah poslije njegove smrti, onda je to tačno samo ukoliko se cijela stvar posmatra površno. Istina je da njegova porodica nije zadržala tu vladavinu – ali se zanemaruje da je grčka kultura pronesena širom Azije i da je uzdignuta do stepena svjetske kulture, sa nesagledivim pozitivnim posljedicama. Aleksandar nije samo zasnovao

carstvo grčkog naroda nad Azijom, već su se grčka obrazovanost i grčka nauka tamo odomaćile, a grčke države u Maloj Aziji, naročito u Egiptu, postale su sjedišta nauke za dugi niz stoljeća, dok je helenizam dopro sve do Indije i Kine. Uz to, tokom svojih osvajanja Aleksandar je stalno mislio na umjetnost i nauku. Tako je naredio da se sprovedu neophodne pripreme da bi se Aristotelu dostavile nove životinje i biljke iz Azije, i to u prirodnom stanju ili u obliku crteža i njihovih opisa. Ova Aleksandrova pažnja pružila je Aristotelu jedinstvenu priliku da prikupi dragocjene podatke radi svog saznanja prirode. Plinije pripovijeda "da je Aleksandar iz Persijskog carstva uputio Aristotelu nekoliko hiljada ljudi koji su živjeli od lova, ribolova i lovljenja ptica, čuvare zvjerinjaka, velike kaveze sa pticama, ribnjake, kako bi mu prenijeli sve što je za njega bilo značajno". Na taj način su Aleksandrovi pohodi na Aziju imali za Aristotela dublji smisao jer su mu omogućiil da postane začetnik prirodne istorije i da, kako tvrdi Plinije, napiše jednu istoriju prirode sastavljenu iz 50 djelova. Nakon što je Aleksandar započeo svoj pohod protiv Azije, Aristotel se vratio u Atinu i u njoj predavao na javnom mjestu, Liceju (Liceum). Riječ je o jednom vrtu koji je po Periklovoj naredbi izgrañen radi vježbanja regruta, a koji se sastojao iz hrama posvećenog Apolonu kao i šetališta (peripatoi) na kojima su nalazili drveće, izvori i stubišta, a po kojima je Aristotelova škola i dobila ime peripatetičke škole. Koliko se puta Atina ogriješila Aristotel je, držeći predavanja u Liceju, proveo u Atini trinaest godina. Meñutim, poslije Aleksandrove smrti u gradu su izbili nemiri tokom kojih je Aristotel, vjerovatno od antimakadonskog tabora bio optužen za bogohuljenje, a u s tim u vezi se navode različite stvari. Izmeñu ostalog na teret mu je stavljena himna koju je ispjevao Hermiji kao i natpis na kipu koji mu je bio posvećen. Kada je uvidio da stvar poprima prijeteće dimenzije, mislilac je utekao iz Atine u Kalkis na Eubeji (današnji Negropont) da ne bi dao Atinjanima, kako je sam rekao, priliku da se još jednom ogriješe o filozofiju, misleći pri tom na osudu Sokrata. Godinu dana nakon toga, 322. p.n.e. Stagiranin je preminuo u 63. godini. Izvori za poznavanje Aristotela su njegovi (preživjeli) spisi. Ali ako uzmemo u obzir okolnosti kroz koje su prošli kao i njihove osobenosti, jasno je da je poznavanje njegove filozofije na osnovu tih spisa znatno otežano. Ono što je

danas u našem posjedu čini tek jednu petinu izvornog opusa. Prema obavještenjima koja imamo o sudbini tih spisa ispada da je zapravo nemoguće da je ijedan od njih autentičan i neoštećen - moramo naime biti oprezni po pitanju njihove vjerodostojnosti, prosto zbog načina i stanja u kojem su dospjeli do nas. Tvrdi se da je Aristotel za života objavio malo spisa, a svoje pisano djelo zavještao je Teofrastu, svom nasljedniku u Liceju, skupa sa ostalom vrlo bogatom bibliotekom. To je zbilja prva znatna biblioteka koja je oformljena zahvaljujući Aristotelovom bogatstvu i Aleksandrovoj pomoći. Kasnije je ona dospjela (jedan njen dio ili u prepisima) u Aleksandriju, gdje je činila osnovu Ptolomejske biblioteke, koja je stradala pod još uvijek neutvñenim okolnostima. Najteže optužbe padaju na Cezarovu dušu, ali pitanje je da li je to bilo tako. Tradicionalna priča o tome što se dogodilo s Aristotelovim djelima nakon njegove smrti potiče od antičkih pisaca Strabona i Plutarha. Po njihovim izvještajima, mislilac je svoja djela ostavio Teofrastu, svom učeniku u Liceju, a ovaj ih je testamentom zavještao nekom Neleju iz Skepsisa. Od Neleja su potom spisi dospjeli u ruke neukih ljudi koji su ih bez ikakve brižljivosti i poštovanja sklonili na bezbjedno mesto, ili su ih, kako se tvrdi na drugom mjestu, Nelejevi nasljednici, da bi ih sačuvali od pergamskih kraljeva koji su vrlo brižljivo prikupljali materijal za osnivanje biblioteke, zakopali u podrumu gdje su, potpuno zaboravljeni, ležali tri decenije (!), što znači da su bili rñavo smješteni. Po isteku tog vremena, Teofrastovi nasljednici su ih poslije dugih pretraživanja ponovo našli. U 1. vijeku prije n.e. spisi su prodati nekom Apelikonu iz Tejosa, koji ih je odnio u Atinu i vratio u ranije stanje, ispravivši ono što je zbog crva i truleži bilo pokvareno. Predavanja za uži i širi krug S obzirom da pomenuti Apelikon nije bio dorastao za posao na restauraciji i organizaciji Aristotelovih spisa, ni po učenosti niti po vještini, drugi su morali da po sopstvenom nahoñenju popunjavaju praznine i ispravljaju nedostatke, tako da su spisi već time bili dosta izmijenjeni. Ali ipak ne toliko da bi bili neupotrebljivi. Odmah poslije Apelikonove smrti Atinu je 86. godine prije.n.e. osvojio Rimljanin Sula, a meñu plijenom koji je odnio u Rim nalazili su se i Aristotelovi spisi. Rimljani, koji su u tom momentu tek počeli da se upoznaju sa grčkom naukom i umjetnošću i koji grčku filozofiju

još nisu umjeli niti mogli da cijene, nisu ni bili kadri da izvuku neku značajniju dobit iz ovog plijena. Sula je Aristotelove spise prodao gramatičaru Tiranionu, a ovaj je priredio jedno njihovo izdanje kome se zamjera zbog netačnosti. Dalja sudbina spisa bila je ta da su ih knjižari davali na prepisivanje neukim ljudima, koji su ih još više iskvarili. Tek će 70. pr. n. e, puna dva i po vijeka nakon Aristotelove smrti njegova djela dospjeti u ruke Andronika s Rodosa, prvog koji je razasute akroamatične materijale sakupio i sistematizovao. Aristotel je objavio neke spise za života - to su rukopisi koji su se nalazili u Aleksandrijskoj biblioteci o čemu ćemo kasnije više reći. Ali, čak ni ta djela, kako izgleda, nisu bila mnogo rasprostranjena. U stvari, više Aristotelovih djela ima puno nedostataka, kao što je slučaj s Poetikom. Neka njegova djela, poput metafizičkih, djelimično su skrpljena iz više spisa. Činjenica je da su neka Aristotelova djela iskvarena i nepovezana - često se u njima skoro doslovno ponavljaju čitavi odjeljci. Pošto je ova rabota stara preko dva milenijuma, ne možemo očekivati neko njeno temeljno izlječenje. Meñutim, stvar ipak nije sasvim tako rñava . Mnoga Aristotelova djela i to ona glavna, mogu se smatrati potpunim i neoštećenim. I pored toga što su druga djela tu i tamo iskvarena ili nisu dobro urañena, ipak to u pogledu glavne stvari ne predstavlja tako veliku štetu. Ono što danas posjedujemo ipak nam omogućava da o Aristotelovoj filozofiji stvorimo tačnu predstavu, i to kako u pogledu njenog obima tako i u pogledu njenih pojedinosti. Meñutim, mora se znati još jedna bitna okolnost. Postoji predanje po kome je Aristotel držao dvije različite vrste predavanja i u skladu s time, pisao dvije različite vrste spisa - ezoterične ili akromatične za uže krugove i egzoterične za šire. To je tradicija koja je postojala i kod pitagorejaca. Ezoterična predavanja držao je ujutro u Liceju, a egzoterična uveče i ona su se odnosila na vježbanja u besjedništu, u diskutovanju i poznavanju grañanskih poslova. Za razliku od toga, ezoterična predavanja odnosila su se na dublju filozofiju, na razmatranja prirode i na pravu dijalektiku. Spisi od kojih su ostale sjene Aristotelova sačuvana djela su dakle tek peti dio njegovog izvornog opusa, s time što su često djelimična i od strane kasnijih prireñivača skrpljena od onoga što su bile njegove bilješke za predavanja. Što od Stagiraninovih djela nedostaje, kako su izgubljena i kakva je mogućnost da budu pronañena?

Treba istaći da ova pitanja nisu svojstvena samo kad su u pitanju izgubljena Aristotelova djela. Jer, izgubljen je veći dio antičke književnosti. O tome govore zavodljivi popisi knjiga iz antičkih kataloga, sažetaka i bibliografija koje su sastavili kasniji pisci. Mnoga antička djela danas su nam poznata tek preko usputnih pomjena i sporadičnih citata. Dakle, sudbina koja je zadesila većinu Aristotelovog opusa slična je onoj koja je pogodila mnoga djela antičke književnosti. Nepotpunost njegovog djela stoga oprimjeruje sve druge praznine u istoriji klasične zapadne literature, od Homerovih izgubljenih epova do nestalih Safinih stihova i Eshilovih izgubljenih komada. Zbog toga pitanje Aristotelovih nestalih spisa može osvijetliti čitavo to polje i pomoći da se nañu odgovori na slična pitanja u pogledu brojnih drugih nepoznanica. Aristotel je bio plodan pisac, poznat po širini svog intelektualnog interesa (opisivali su ga kao jednog od prvih polihistora, to jest, erudita). Bavio se brojnim područjima - od metafizike, logike, poetike, etike i politike, do zoologije i meteorologije. Kako je rečeno, njegovo djelo može se (uslovno) podijeliti na dva glavna dijela. Prvi čine akroamatični spisi (danas poznati kao rasprave), sastavljeni većinom kao bilješke za učenje i predavanja u Liceju, koji nisu pisani kao zasebne “knjige”, niti su bili namijenjeni za objavljivanje. Nije ih odlikovao dorañen književni stil i bili su teški za čitanje, a ponekad i protivrječni i nejasni. Neka od tih djela čak bi mogle biti i bilješke Aristotelovih učenika. Ironično je i skoro bizarno da su do nas dospjeli jedino ti zapisi. U klasično doba ovi spisi sakupljeni su u nekih 30 radova (ili “knjiga”) poznatih kao Corpus Aristotelicum. Druga glavna kategorija Aristotelovog rada sadržavala je ono što se naziva egzoteričkim djelima koja su bila namijenjena širem krugu čitalaca. Većina ovih radova napisana je u preovlañujućoj formi tog razdoblja, platonovskom dijalogu u kome okvir čini diskusija izmeñu dvije ili više osoba. Ovdje treba reći da je Platon u literarnom smislu bio mnogo nadareniji od svog učenika, ali ipak, izgleda da je i Aristotelov stil u egzoteričnim djelima bio na cijeni - rimski pisac Ciceron uporeñivao ga je s “rijekom zlata”. Nažalost, mi danas ta djela poznajemo tek preko citata ili odlomaka prenesenih kroz djela drugih autora. Antički katalozi, poput onih koje je za Aleksandrijsku biblioteku sastavio Diogen Laercije, navode više od 170 radova.

Prepiska sa Aleksandrom Pored pomenutih djela, tu su i mnogobrojni drugi zapisi, poput poezije i pisama (uključujući mnoga upućena Aleksandru Velikom i drugim važnim osobama). Dakle, sačuvano je manje od jedne petine Aristotelovih zapisa (o tačnom udjelu još se raspravlja, ali svejedno je riječ o ogromnoj većini). Andronik sa Rodosa je dakle bio prvi koji je razasute akroamatične materijale sakupio u sistematski organizovane knjige. Ali to gotovo sigurno nije čitava priča jer ne objašnjava što se dogodilo sa Aristotelovim djelima koja su morala biti dostupna po drugoj osnovi jer su bila objavljena za njegovog života, pri čemu se prvenstveno misli na njegove Dijaloge. Premda se ovdje spominju “knjige” koje su bile “objavljivane”, antička književnost bila je pisana rukom, na skupom papirusu (od trstike), na pergamentu ili veluru (izrañenom od životinjske kože). “Objavljivanje” je podrazumijevalo samo nekoliko primjeraka, a proces posuñivanja i kopiranja bio je prilično problematičan, sa dramatičnim posljedicama po duhovni prestiž odreñenog grada ukoliko bi ostao bez ovog knjiškog blaga. Budući da je kopiranje bilo komplikovano i skupo, umnožavale su se samo popularne i tražene knjige. Pri tom su mnogi tekstovi ispisani na pergamentu i veluru bili prekrivani novim tekstovima, nastavljajući da žive kao palimpsesti, ili su pak nestajali struganjem gornjeg sloja da bi na istoj površini mogao biti ispisan novi tekst. Osobito su hrišćanski pisci iz ranog srednjeg vijeka bili odgovorni za ovakav način uništavanja antičke literature. Osim toga, i same kopije bile su kratkog vijeka, jer je održavanje zbirke knjiga zahtijevalo znatne sume i vješto osoblje, što je bilo u direktnoj vezi sa bogatstvom i stabilnošću države. Za vrijeme rata i nestabilnih društvenih prilika biblioteke su često bile izložene pljačkama, poplavama, namjernom uništavanju ili prosto, nemaru. Složena je pripovijest o tome kako je na Zapadu klasična književnost prenošena od antike do srednjovjekovlja. U kratkim crtama to ide ovako - Rimsko carstvo na Zapadu u četvrtom vijeku postaje izloženo rastućim pritiscima iznutra i izvana, uz masovne migracije i varvarske invazije, gladi i epidemije, vjerska razdiranja i ekstremizam, te sve teže ekonomske uslove. U ovakvim okolnostima biblioteke, knjige i znanje gubili su na značaju pred golim opstankom. Istočno Rimsko carstvo se s druge strane bolje držalo, a mnogi učenjaci i njihove knjige završili su u Aleksandriji i Konstantinopolju, ali su i tamo pritisci ekonomskih nevolja i vjerskog ekstremizma uzeli svoj danak, što je

osobito u slučaju vjerske ostrašćenosti nedovoljno ispričana priča čiji se duboki anticivilizacijski karakter i danas prikriva ili umanjuje. Od početka 7. vijeka mijenja se odnos globalnih faktora i u naredna dva stoljeća epicentar nauke i pridružene joj književnosti premješta se u islamski svijet. Zašto Dijalozi nisu kopirani Islamski svijet u osmom i devetom vijeku počinje štaviše da kulturno prednjači pred zapadom, koji sve dublje tone u zagrljaj crkve. U tom su novom ambijentu znanje, a osobito prikupljanje knjiga uskoro postali strast, a gradovi i vladari takmičili su se u veličini svojih biblioteka. Osvajanje Samarkanda u središnjoj Aziji donijela su tajnu papira, relativno jeftinog i pristupačnog medija, a biblioteke poput one u Kordobi, u muslimanskoj Španiji, narasle su do ogromnih razmjera. Bilo je duhovnog strujanja izmeñu istoka i zapada i u tom periodu. Evropski hrišćanski učenjaci posjećivali su islamske centre znanja i prevodili i prepisivali dio njihovog literarnog nasljedstva, a papir je vremenom stigao i u Evropu, pa su se neki evropski univerziteti počeli takmičiti s islamskim svijetom kao centri prepisivačke djelatnosti. Stvari je do dramatičnih dimenzija uzdigao pad Konstantinopolja 1453, što je u kombinaciji s usponom humanizma u Italiji dovelo do velikog priliva učenih ljudi iz Vizantije, i to u kulturu koja je bila gladna klasičnog znanja. Rezultirajuća renesansa, skupa s epohalnim otkrićem štampanja, upotpunila je preporod evropske nauke i potakla širenje klasične književnosti. Ipak, usljed svih tih milenijumskih turbulencija i ideoloških lomova mnogo toga moralo je nestati. Gertruda Roulings, istoričarka knjige, u vezi sa tim komentariše da “ne iznenañuje to što danas posjedujemo tako malo antičkih djela, već to što ih uopšte imamo”. Vraćamo se Aristotelu. Možda pored opisanih postoje i dodatni razlozi zbog kojih neke njegove knjige nisu preživjele. Kao što je već rečeno, opstanak antičkih književnih djela u neku ruku predstavljao je takmičenje u popularnosti. Bile su umnožavane samo najtraženije knjige, u dovoljnoj mjeri da se osigura zamjena kopija izgubljenih zbog istrošenosti i kidanja, kao i da se očuvaju kopije na jednoj lokaciji u slučaju da na drugoj knjige budu uništene u požaru, poplavi ili prilikom nekog osvajanja. Uz to, od 3. vijeka otporniji oblik kodeksa, puno sličniji današnjim knjigama, počeo je da

istiskuje krhke i ranjive svitke koji su dominirali u ranijim vjekovima antike. Jasno je da ovu promjenu nisu mogla preživjeti sva djela, u najmanju ruku zbog novonastalih troškova. Mañarski naučnik Bela Lukač izložio je teoriju po kojoj su glavni čuvari Aristotelove književne ostavštine, učitelji u Liceju, iz svoga tankog budžeta izdvajali za prebacivanje na kodeks samo ona djela koja su im najviše koristila u svakodnevnom poučavanju, a to su akroamatični tekstovi koji spadaju u Corpus Aristotelicum. Šire prihvaćena teorija, koju je prvi izložio njemački klasičar Verner Jeger, glasi da su Aristotelovi Dijalozi dio njegovih ranih, manje zrelih radova, njegova juvenilija, koju su uspješno nadmašila kasnija djela. Time bi se moglo objasniti zašto nisu kopirana u jednakoj mjeri. Da li su neke kopije pretekle U novije vrijeme A. P. Bos ustvrdio je da je stvar više u promjenama filozofsko-literarnih moda antike. Po Bosovoj rekonstrukciji izgubljenih radova, teme i argumenti koje Aristotel tamo koristi su zreli, ali su ilustrovani preko mitova i mitskih priča, što je stil koji je izišao iz mode u 3. vijeku prije n. e. Moguće je da razloge treba tražiti i u alegorijskom stilu kojem su pribjegli hrišćanski autori i koji je stoga izbjegavan od strane baštinika helenističke misli, što bi bio razlog zbog kojeg su se kasniji učenjaci bavili samo Aristotelovim poznijim radovima. Kako bilo, izgleda da je za antičku literaturu važilo pravilo “razmnožavaj se ili nestani”, te da su Stagiraninovi rani radovi “kažnjeni” zbog kršenja tog pravila. Do vremena pada Rimskog carstva i prostiranja mračnog doba nad Evropom, načinjeno je jednostavno nedovoljno kopija Dijaloga i ostalih Aristotelovih izgubljenih radova da bi preživjeli dugu listu knjigocidnih nevolja. Ali, ukoliko preživljavanje nije bilo izgledno, ne mora da znači da neke kopije koje se smatraju izgubljenim ipak negdje nisu preživjele. Za ovo postoji zrnce optimizma. Naime, otkriće antičkih papirusa u Egiptu krajem 19. vijeka proučavaocima Aristotela dalo je novu nadu. Godine 1880. u Egiptu su otkriveni i otkupljeni od berlinskog Egipatskog muzeja fragmenti kopije Aristotelovog izgubljenog djela Atinski ustav, najvažnijeg iz serije od 158 rasprava o ustavima grčkih država, koji su napisali sam velikan i neki od njegovih učenika. Zatim je jedan američki misionar u Egiptu 1890. otkrio skup od četiri papirusa s potpunom kopijom istog djela, što je potom prodato Britanskom muzeju.

Potaknuti ovim otkrićima, dvojica mladih arheologa sa Oksforda, Bernard Grenfel i Artur Hant, počeli su da iskopavaju smetlišta na brdima oko Oksirinha, jugozapadno od Kaira u Egiptu. Oksirnih, čije ime dolazi od naziva za mitsku “ribu šiljatog nosa” (“oxyrhynchus”), koja je bila predmetom obožavanja Egipćana, bio je glavni grad jedne provincije ptolomejskog (grčkog), a kasnije i rimskog Egipta. Preko hiljadu godina bio je središte administracije i birokratije, ali i tipičan užurbani trgovački grad sa svim karakteristikama svakodnevnog života. Osobenost tog vremena bila je da su se stanovnici Oksirinha, posebno birokrate, vrlo komotno koristili papirusom, bilježeći na njemu sve - od povrata poreza i računa, do školskih radova i ljubavnih pisama. Kada bi papirus iskoristili, skupa s ostatkom smeća bacali su ga na brda izvan grada. Srećom za buduće generacije, prirodni uslovi pobrinuli su se da mnoštvo ovih dokumenata opstane do danas. Jer, mjesto se nalazi na dovoljnoj udaljenosti od Nila da bi se izbjegla godišnja plavljenja, dok sama brda leže iznad nivoa podzemnih voda, pa je papiruse vremenom prekrio i zaštitio vrući, suvi pijesak. Postoji li još neko skrovište Grenfel i Hant su angažovali timove radnika koji su iz brda s otpadom iskopali na hiljade papirusa, stvarajući uporedo s tim naporima novu disciplinu, nauku o papirusima, a u pokušaju da dešifruju antičke tekstove. Kao pasionirani studenti klasicizma, gajili su nadu da će pronaći sve izgubljene radove antike. Premda razočarani što su otkrili uglavnom porezne odreske, račune i slično, oni i njihovi nasljednici (budući da se projekat nastavlja i danas) pronašli su i širok raspon prethodno nepoznate antičke literature, uključujući pjesme Pindara i Safe, većinu Menandrovih djela, neka Sofoklova djela i rana hrišćanska jevanñelja, uključujući djelove Isusovih izreka, poznatih i kao Jevanñelje po Tomi. Izgleda da izgubljeni Aristotelovi radovi nisu bili meñu pronañenim blagom, ali i tu se otvaraju nove mogućnosti. Napredak u tehnikama slikovne dijagnostike revolucionisao je nauku o papirusima, pa su porasle i šanse da se otkriju novi nepoznati antički spisi meñu svicima iz Oksirinha. Tako se na primjer, osvjetljavanjem svitaka svjetlosnim zracima različitih talasnih dužina mogu otkriti prethodno nečitljivi tekstovi, dok lasersko skeniranje može učiniti čitljivim čak i karbonizovane materijale kao što je bio slučaj sa svicima izvučenim iz rimskog grada Herkulanuma nastradalog u erupciji vulkana. Danas izgleda da nema velikih izgleda da će Aristotelovi izgubljeni Dijalozi

biti pronañeni. Meñutim, ostaje nada da negdje na svijetu postoji još neko neotkriveno skrovište antičkih svitaka, koje je nekako preživjelo milenijume zaborava i razdora. Najizgledniji kandidati u Evropi i na Bliskom istoku su antički samostani, u kojima su knjige pohranjivane od kasne antike do danas i u kojima je luča učenosti opstala i za vrijeme mračnog doba. Nada da će se u nekoj skrivenoj biblioteci pronaći kakav izgubljeni Aristotel stoji u prisnoj vezi sa radnjom slavnog romana Umberta Eka “Ime ruže”, u kojem franjevački monah u tajnoj biblioteci benediktinske opatije u Italiji 1327. otkriva Aristotelovo izgubljeno djelo O komediji. Radnja Ekovog romana varira ideju osobito raširenu u krugovima teoretičara zavjere, da u tajnim vatikanskim arhivima katolička crkva skriva veliku količinu materijala, punu biblioteku djela prekontroverznih, preosjetljivih ili prejeretičkih da bi smjela biti dostupna javnosti. Meñutim otkriće Pergamenta iz Chinona koji je 2001. otkrila italijanska istoričarka Barbara Frale a koji baca novo svjetlo na sudbinu templara govori da u vatikanskim arhivima leži mnogo toga bitnog što bi moglo izbiti na svjetlo dana, svakako samo ukoliko se srećno podese okolnosti. Malo je dakle vjerovatno da bi danas mogao da postoji neki evropski samostan s neotkrivenim odajama i pogodnim klimatskim uslovima. Možda su veće šanse u Egiptu, Libiji ili na Levantu, glavnim središtima ranog hrišćanstva i mjestima prvih samostana. Aleksandrijski hram nauke NEPOZNANICE OKO ALEKSANDRIJSKE BIBLIOTEKE: Aleksandrijska biblioteka davno je ušla u legendu. Slavljena je kao najveće spremište znanja Starog svijeta, prvi univerzitet i dom najmudrijih antičkih učenjaka. Ali, koliki je stepen njene slave, toliko je velika i frustracija koju izaziva pomen njenog uništenja, što je jedno od najsumornijih poglavlja u intelektualnoj istoriji čovječanstva. Taj dogañaj je nesumnjivo nenadoknadivo unazadio nauku, filozofiju, medicinu i književnost, ako ne i sami ideal razuma i pridonio poniranju Evrope u mračno doba. Pored toga, ukoliko neko misli da smo u meñuvremenu ovladali baš svim znanjima koja su nestala s uništenjem Aleksandrijske biblioteke, vara se. O tome najbolje govori otkriće Mehanizma iz Antikitere koji je iz temelja promijenio savremenu sliku o dometu nauke u antici, i koji ubjedljivo svjedoči o naprednim tehnološkim znanjima Starog svijeta kojima je zatrt trag u prvim vjekovima nove ere kada se crkva pobrinula da na površinu izbije samo

jedna “istina” – ona biblijska. Gubitak Aleksandrijske biblioteke čak je opisivan kao “dan kad je istorija izgubila pamćenje”. Legendu o toj drevnoj instituciji nad institucijama osnažuju slojevi tajne koji je okružuju. Kolika je uopšte bila? Kakva zapanjujuća bogatstva je skrivala? Kako je uništena, ko ju je uništio? I gdje su ostaci? Uobičajena verzija priče o biblioteci ide ovako. Aleksandar je osnovao Aleksandriju 332. pr.n.e, ostavši na tom mjestu onoliko koliko je bilo potrebno da se počne s njenom izgradnjom. Kad je par godina kasnije umro, jedan od njegovih generala, Ptolomej Soter, preuzeo je vlast nad Egiptom i Aleksandriju učinio njegovim glavnim gradom, gradeći veličanstvene palate i hramove, uključujući i hram muzama (ili Muzej). Njegov sin Ptolomej II Filadelf (vladao od 282-246. pr.n.e) osnovao je biblioteku, koja je bila smještena u Muzeju ili pored njega, pri čemu je za njeno jezgro uzeo Aristotelovu ličnu biblioteku, za što je razlog ležao kako u ogromnom autoritetu koji je Stagiranin uživao u tom dobu, tako i u okolnosti da je bio Aleksandrov učitelj. Projekat je nastavio Ptolomej III Euerget koji je u odlučnosti da u biblioteci okupi sve znanje svijeta, uveo agresivnu politiku prikupljanja koja je uključivala nabavku svitaka, njihovo kopiranje, a zatim vraćanje (lošijih) kopija vlasnicima, dok su originali zadržavani. U potrazi za novim svicima navodno je pretraživao svaki brod koji bi prolazio kroz Aleksandriju, pa i posudio čitavu atinsku zbirku svitaka, namjerno se odričući ogromnog novčanog pologa da bi zadržao originale. Vremenom je aleksandrijska zbirka dosegla brojku od nevjerovatnih 500.000 svitaka – a po nekim tvrdnjama čak i 700.000 - čineći je, po veličini, najvećom zbirkom koju je stari svijet poznavao. Konkurentska biblioteka u Pergamu je, tvrdi se, sadržavala 200.000 svitaka, koji su navodno prebačeni u Aleksandriju kao poklon Marka Antonija Kleopatri. Ko je zapalio hram znanja Mogućnost pronalaženja izgubljenog dijela Aristotelovog opusa i stvarna veličina legendarne Aleksandrijske biblioteke kontroverze su koje već dva milenijuma opterećuju intelektualnu istoriju zapada Sljedeća po veličini iza pergamske bila je biblioteka u Rimu koja je imala najviše 20.000 svitaka. Uz zbirku svitaka na pergamentu (kasnije na finom pergamentu), Ptolomeji su u Aleksandriji zaposlili grupu od trideset do

pedeset naučnika da žive i rade u biblioteci, a tokom vjekova ovoj grupi pridružila su se mnoga od najvećih imena antike. U njoj su bili Euklid (otac geometrije), Eratosten (koji je izračunao obim Zemlje), Arhimed (legendarni naučnik koji je otkrio zakon poluge, vijak i broj pi) i Galen (najuticajniji medicinar tokom sljedećih 1400 godina). Zahvaljujući biblioteci, Aleksandrija je postala središte nauke i obrazovanja čitavog mediteranskog svijeta i to je ostala preko 600 godina, a oko nje su se ispredale brojne legende. Jedna dobro poznata priča do nas dolazi preko učenjaka Aristeja (oko 180-145. pr. n. e.), najranijeg izvora koji pominje biblioteku, a koji piše da su u biblioteku dovedena 72 rabina da na grčki prevedu Stari zavjet i koji su, uprkos tome što su radili u meñusobnoj izolaciji, zahvaljujući božanskom nadahnuću isporučili 72 identične verzije prevoda. Uz “kraljevsku” (takoñe poznatu kao “veliku”) biblioteku postojale su i biblioteke “kćeri”, osobito ona smještena u Serapeju, veličanstvenom Serapisovom hramu koji je osnovao Ptolomej II. Kasniji rimski carevi, uključujući Klaudija i Hadrijana, takoñe su osnivali biblioteke u Aleksandriji. Premda mnogi antički i vizantijski izvori spominju sudbinu biblioteke, u njima postoje protivrječnosti, nedosljednosti i konfuzija i ne postoji konačna, savremena verzija. Za uništenje biblioteke tradicionalno se optužuju tri osobe. Najčešće se tvrdi da ju je slučajno spalio Julije Cezar, paleći područje oko dokova kad se tamo našao pod opsadom 47- 48. pr. n. e. Tvrdi se i da ju je razorila hrišćanska gomila pod patrijarhom Teofilom, prilikom uništenja paganskog Serapeja 391. godine. Konačno, treća verzija kaže da je kalif Omar kada su 640. godine muslimanske snage pokorile su Egipat, naredio da se sadržaj biblioteke spali u pećima gradskih kupatila, tvrdeći da je svaki svitak koji se suprotstavlja Kuranu jeretičan, a svaki koji se s njim slaže suvišan. Veći dio uobičajenog/legendarnog prikaza razvoja, veličine i uništenja biblioteke vjerovatno je pogrešan. Izvori legendi često prilično zaostaju za dogañajima koje opisuju, dok bi mnogim iznesenim tvrdnjama trebalo prilaziti sa skepsom, s obzirom na tendenciju antičkih pisara da priče ukrašavaju ili da ih boje političkim/religioznim interesom. Kraljevska biblioteka vjerovatno nije bila toliko velika kao što tvrdi legenda. Istoričar Džejms Hanam izračunao je da bi pohranjivanje 500.000 svitaka zahtijevalo 40 kilometara polica, što znači da je Kraljevska biblioteka morala da bude istinski monumentalna grañevina. Nijedan od izvora ne pominje takvu divovsku grañevinu, a budući da ostaci biblioteke nikad nisu u potpunosti iskopani, njena veličina i dalje ostaje tajna.

Mit o pola miliona spisa Najrječitiji dokazi o veličini aleksandrijske biblioteke dolaze posredno preko drugih antičkih biblioteka od kojih imamo ostatke, a koji pokazuju da su čak i biblioteke poznate po bogatom sadržaju i širini sadržale zbirke koje su se prije računale u hiljadama, nego u stotinama hiljada. Najopremljenija biblioteka u istoriji staroga Rima bila je Trajanova biblioteka, koja je vjerovatno sadržavala oko 20.000 svitaka, dok ih je Pergamska biblioteka, najveća suparnica Aleksandrijskoj, brojala vjerovatno oko 30.000. Brojka od 200.000 svitaka, koje je Marko Antonije navodno uzeo iz Pergamske biblioteke i poklonio Kleopatri za Aleksandrijsku biblioteku, dolazi nam od autora koji je brojku zabilježio kao primjer laži kojima su Marka Antonija optuživali neprijatelji. Takoñe znamo da je jedan od aleksandrijskih bibliotekara, Kalimah, sastavio širok i detaljan katalog sadržaja biblioteke, pod nazivom Pinakes, koji je uključivao sažetke i bilješke o piscima. Sam Pinakes sačinjavalo je nekih 120 svitaka – otprilike milion riječi - što je zbilja premalo da bi se njima pokrilo 500.000 ili više svitaka. Zaključak je da je Kraljevska biblioteka vjerovatno bila manja nego što popularna legenda pretpostavlja, čime se možda može objasniti njen nestanak iz istorije a da nije ostavila više tragova. Naduvane brojke vjerovatno su posljedica kako pretjerivanja antičkih pisara, tako i grešaka u prepisivanju njihovih radova (koji su vjekovima zavisili od mukotrpnog ručnog prepisivanja s verzija, već i samih prilično udaljenih od originala). S vremenom, i u nedostatku konkretnijih protivdokaza, ove naduvane brojke postale su dijelom legende o biblioteci. Uz rasprave o veličini aleksandrijske zbirke, još više zbunjuje pokušaj da se utvrdi njena sudbina, jer je možda pogrešno o biblioteci govoriti u jednini. Znamo da su u Aleksandriji postojale bar dvije velike biblioteke - Kraljevska biblioteka vezana za Muzej, i biblioteka-kći u Serapeju. Svaku od njih mogle su činiti raštrkane zgrade i/ili zbirke, čime istorijska slika postaje vrlo složena. Tokom vjekova rimske okupacije, Aleksandrija je često bila izložena nemirima. Veliku štetu pretrpjela je 30. pr. n. e. kad ju je pokorio August, i opet 215. kad je Karakala naredio pokolj Aleksandrinaca, sveteći se za navodnu uvredu. Kasnije je Kraljevska biblioteka gotovo sravnjena sa zemljom, kad su je godine 273. kao bazu koristili pobunjenici čiji je ustanak brutalno ugušio car Aurelije, a pod sličnim okolnostima i car Dioklecijan 298. godine. Do kasnog 4. vijeka grad je već bio poprilično smanjen, a mnogi stručnjaci

smatraju da, ukoliko je Kraljevska biblioteka (ona vezana za Muzej) i opstala nakon Cezarovog vremena, vjerovatno je bila smanjena, rasuta i u nekom trenutku tokom brojnih nereda možda i uništena, ali bilješke o tome nisu dospjele do nas. Dva glavna osumnjičenika Ipak, ostali djelovi aleksandrijske biblioteke vjerovatno su preživjeli ovo razdoblje i trajali do kasnog 4. vijeka, vremena religijskog fundamentalizma i ekstremizma. Nedoumice po pitanju opstanka i sudbine Kraljevske biblioteke vjerovatno izazivaju kasnoantički, vizantijski i srednjovjekovni izvori sa svojim opisima ovih biblioteka i njihovog uništenja. Gotovo je sigurno da je Kraljevska biblioteka do tog vremena već bila odavno nestala, ali ponosna baština znanja u Aleksandriji sačuvana je unutar biblioteke u Serapisovom hramu, poznatom kao Serapej. Serapej je bio moćan hram koga je u jugoistočnom kutku Aleksandrije na brdašcetu, ili akropoli, izgradio (u najvećoj mjeri) Ptolomej III Euerget (vladao 246-222. pr. n. e.). Antički izvori ne slažu se oko toga kada je hram dobio biblioteku. Neki stručnjaci tvrde da se to nije dogodilo sve do sredine 2. vijeka n. e. i opsežnog preureñenja Serapeja nakon brojnih požara iz prethodnih vjekova, kad su rimski vladari u Aleksandriji osnovali veliku zbirku, što znači da je “u igru” ušla dobrano nakon Cezarovog vremena - ovo je značajan detalj ukoliko pokušavamo da shvatimo što je zadesilo zbirke i kada. Najveća misterija koja okružuje velike aleksandrijske biblioteke je pitanje njihovog uništenja ili, možda tačnije, njihovog nestanka. Jer, uprkos njihovoj veličini, slavi i značaju, nije uopšte jasno što se s njima dogodilo. Jesu li bile uništene u jednom potezu ili katastrofi? I, ako jesu, ko je za to odgovoran? Od uvriježenih osumnjičenika odmah možemo otpisati barem jednog, budući da su Kraljevska biblioteka i svi njeni ogranci nesumnjivo nestali mnogo prije muslimanskog osvajanja Egipta. Priča o kalifi Omaru i pećima iz kupatila gotovo je zasigurno kleveta koju su proširili antiislamski pisci vizantijskog doba i srednjovjekovlja. Pitanje krivice ili nevinosti druge dvojice osumnjičenih - Julija Cezara i fanatične rulje patrijarha Teofila - daleko je složenije. Dokazi protiv Cezara dolaze od rimskih autora koji su pisali decenijama ili vjekovima nakon pretpostavljenih dogañaja, a svoju su verziju dogañaja možda iskrivili u skladu s vlastitim političkim interesima, prikazujući Cezara

kao zlikovca. U vlastitom izvještaju o posjeti Aleksandriji Cezar priznaje da je podmetnuo požar u području luke da bi se obranio od napada egipatske vojske, ali nigdje ne pominje štetu nanesenu biblioteci, premda bi ovo moglo da znači i da zataškava sramnu nezgodu. Neki istoričari tvrde da se Kraljevska biblioteka nalazila daleko od dokova i bila prečvrsta i preotporna na vatru da bi bila u opasnosti. Drugi tvrde da antički izvori impliciraju da je izgorjelo tek spremište svitaka u privremenom skladištu. Utvrditi istinu dva milenijuma nakon dogañaja nemoguće je, a tu su i suprotstavljeni dokazi koji s jedne strane sugerišu da je Kraljevska biblioteka definitivno nestala do oko 20. pr. n. e., a s druge da je trajala barem do 200. n. e. Kad fanatici počnu da ruše Geograf Strabon, pišući o svojoj posjeti Aleksandriji 20. pr. n. e. ne pominje biblioteku kao postojeću ustanovu, ali pominje je u drugom kontekstu - u prošlom vremenu. Strabonovom zapisu kao sugestivnom dokazu suprotstavlja se zapis pronañen u Rimu, posvećen Tiberiju Klaudiju Balbilu, umrlom godine 56, koji je opisan kao bivši upravnik Muzeja i aleksandrijskih biblioteka, što implicira da su Muzej i pridružene mu biblioteke nadživjele Cezara. Još jedan dokaz koji oba tabora koriste u raspravi oko Cezarove moguće krivice je Atenejev Deipnosophistai iz oko 200, gdje piše: “A što se tiče broja knjiga, ureñenja biblioteka i muzejske zbirke, zašto da ih uopšte spominjem kad svi leže u ljudskom sjećanju”. Oni koji tvrde da je Kraljevska biblioteka postojala do duboko u rimsku eru, ovaj odlomak tumače kao tvrdnju da je bilo nepotrebno da Atenej opisuje biblioteku, budući da je još uvijek bila toliko slavna. Oni koji vjeruju suprotno, odlomak tumače kao tvrdnju da biblioteka postoji samo u sjećanju. Drugi često navoñeni krivac za uništenje aleksandrijske biblioteke je patrijarh Teofil. U ovom slučaju dotična biblioteka je zapravo serapejska zbirka, koju su, kao što je već spomenuto, vjerovatno darovali egipatski rimski vladari, a koja je, izgleda, opstala do kasnog 4. vijeka. Po ovoj verziji priče o uništenju biblioteke, Serapej je uništen 391. kad je pod voñstvom aleksandrijskog crkvenog poglavara, patrijarha Teofila, razularena rulja stari paganski hram sravnila sa zemljom. Kasnije je na tom mjestu izgrañena hrišćanska crkva. Uopšteno se pretpostavlja da su knjige i svici koji su tamo bili pohranjeni ukradeni ili spaljeni zajedno s hramom, a ova epizoda često

se citira kao parabola o opasnostima fundamentalizma, uz paralele s modernim dobom - poput talibanskog uništavanja divovskih kipova Bude u avganistanskoj pokrajini Bamijan. Meñutim, dok je sama grañevina gotovo sigurno uništena na ovaj način, manje je utvrdivo da li je u isto vrijeme izgubljena i serapejska zbirka knjiga - ili čak je li u tom trenutku ista još uvijek postojala. Istoričar Džejms Hanam insistira da pomno iščitavanje antičkih izvora ukazuje na nevinost obojice osumnjičenika tradicionalno optuživanih za uništenje Kraljevske i serapejske biblioteke - Julija Cezara i patrijarha Teofila. Umjesto toga, on tvrdi da su obje zbirke možda već bile nestale prije uništenja grañevina, i da su pravi krivci za bibliotečko ubistvo - u očima istorije - prošli nekažnjeno. Prema Hanamu, za najveći zločin u akademskoj istoriji mogao je biti odgovoran faraon Ptolomej VIII Fiskon (vladao 145 - 116. pr. n. e.). Okrutni tiranin Fiskon koji je oteo tron i Aleksandrijom sijao smrt i destrukciju, je možda, za vrijeme jednog od svojih napada na grad, slučajno uništio jedno od najvećih blaga kraljevstva. Malo je uvjerljivih referenci na Kraljevsku biblioteku kao postojeću nakon njegove vladavine, a popis bibliotekara spasen iz antičkog smeća znakovito završava tačno u to doba. Tačna lokacija i dalje enigma Što se tiče uništenja biblioteke u Serapeju, Hanam optužuje jednog od prethodnika patrijarha Teofila, Grgura iz Kapadokije. Poznato je da je Grgur predvodio jednu raniju pljačku Serapeja, a u vrijeme smrti 361. rečeno je da je posjedovao opsežnu zbirku knjiga i svitaka. Car Julijan (koji je sam priželjkivao ovu zbirku) napisao je da je bila “vrlo opsežna i potpuna i sadržala je radove filozofa svih škola, i djela mnogih istoričara”. Sve u svemu, mnogo je osumnjičenih za ulogu zlikovca u ovoj dugotrajnoj misteriji. Pripisati zločin nekome od njih bilo bi daleko lakše kad bi se moglo istražiti mjesto zločina, ali tačna lokacija Kraljevske biblioteke predstavlja još jednu veliku enigmu. Nakon muslimanskog osvajanja iz 640. i utemeljenja novog egipatskog glavnog grada Kaira, značaj i veličina Aleksandrije su opali. Požari i razorni potresi koji su uslijedili dodatno su smanjili nekada veličanstveni grad, a zahvaljujući cunamijima, taloženjima i promjenama nivoa mora (današnji nivo mora 2 metra je viši nego što je bio u rimsko doba) veliki njegov dio progutale su vode Mediterana. Do modernog doba nestala je većina

aleksandrijskih arhitektonskih blaga, od čudesnog svjetionika Farosa, do kraljevskih palata i hramova kvarta Bruhion, uključujući i Muzej i pridruženu mu Kraljevsku biblioteku. Kvart Bruhion - poznat i kao Kraljevska četvrt – nalazio se na sjeveroistočnoj strani drevnoga grada i, po grčkom geografu Strabonu, činio je gotovo njegovu trećinu. Tačna lokacija Muzeja je nepoznata, a lokacija Kraljevske biblioteke još je veća misterija jer iz izvora nije jasno je li bila dio Muzeja ili odvojena zgrada i, ukoliko je bila odvojena, gdje se nalazila s obzirom na Muzej. U kvartu Bruhion, dijelu Aleksandrije u kome su se nalazili reprezentativni antički objekti, do 1990-ih izvršeno je vrlo malo arheoloških istraživanja, ali bizarna činjenica je da je još 1979. grupa arheologa-parapsihologa pod nazivom Grupa Mobius pokušala da locira nestale gradske dragocjenosti, uključujući i biblioteku. Grupa Mobius bila je umotvorina biznismena i istraživača Stivena Švarca (Stephan Schwartz), koji je vjerovao da bi se udruživanjem parapsihološke metode poznate kao osjećanje na daljinu i konvencionalnih arheoloških metoda poput sonarnog bočnog skeniranja i konkretnog iskopavanja mogli dobiti izvanredni rezultati. Osjećanje na daljinu vrsta je vantjelesnog iskustva, telepatije ili astralnog putovanja, gdje medij tvrdi da putem unutrašnjeg oka vizuelizuje metu i njenu okolinu, a čak je u stanju i da je odredi na karti. Prema Švarcovoj knjizi “Aleksandrijski projekat” (1983), grupa Mobius je u prljavim vodama aleksandrijske luke prilično uspješno locirala potonule relikvije, a slijedeći uputstva medijuma, ronioci su čak pronašli nešto za što je Švarc tvrdio da su ostaci Kleopatrine ljetnje palate. Da li arheolozi traže sjenke Brojne pronalaske grupe Mobius je navodno kasnije potvrdio francusko-egipatski tim u istraživanju iz 1995, kojem je cilj bio da izvuče brojne relikvije koje su bili zapazili mediji. Ozbiljnost ovih tvrdnji je diskutabilna, s obzirom na to da su poduprte s vrlo malo konkretnih dokaza. U svakom slučaju, izgleda da je na kopnu tim imao manje uspjeha, budući da nije otkrio Kraljevsku biblioteku. Konvencionalniji arheološki radovi možda su uspjeli tamo gdje medijumi nisu, kad je u maju 2004. objavljeno da je, vršeći iskopavanja u kvartu Bruhion, poljsko-egipatski tim otkrio nešto što je nalikovalo nizu predavaonica ili auditorijuma. Otkriveno je trinaest dvorana, od kojih je svaka bila opremljena sa središnjim predavačkim podijumom, nudeći sjedišta za ukupno 5000 studenata, naizgled potvrñujući teoriju o

Kraljevskoj biblioteci kao drevnom univerzitetu ili akademiji. Je li ovo stvarno bila Kraljevska biblioteka i jesu li pronañeni ikakvi dokazi o spremištu svitaka ostaje tajna, jer se od ove početne i na sva usta razglašene objave o otkrićima nije čula ni riječ. Ali, kako otkrivaju djela istoričara poput Džejmsa Hanama, lovci na dokaze za veliko spremište legendarnih dimenzija najvjerovatnije love tek sjenke. Aleksandrijska kraljevska biblioteka vjerovatno nikad nije postojala u obliku u kojem je ovjekovječena u popularnoj mitologiji, a konačna istina o njoj leži zakopana pod modernom Aleksandrijom, čekajući da je neko otkrije. DA LI JE POSTOJAO NEDOVRŠENI SOLONOV EP O ATLANTIDI: U nastavku se bavimo dilemom o postojanju jednog antičkog spisa. Riječ je o Solonovom nedovršenom spjevu o Atlantidi koji se pominje u Platonovom dijalogu "Kritija", a za koji se pretpostavlja da je zbilja mogao postojati i Platonu konačno, poslužiti kao izvor za njegovu priču o izgubljenom ostrvu-kontinentu. Bavimo se dakle pitanjem koje obično prolazi nezapaženo pred senzacionalističkim napisima o ovom ili onom otkriću Atlantide, a koje zapravo ukazuje na jedan od najstarijih književnih pokušaja na tlu drevne Helade. Pripovijest o Atlantidi obično započinje pozivanjem na Platonov opis te mitske zemlje koju su nakon katastrofe "u jednom danu i jednoj noći" progutali morski talasi. Pažnja se u narednom momentu već usredsreñuje na detalje o toj izgubljenoj civilizaciji, na njenu arhitekturu, običaje itd, zanemarujući pitanje izvora iz koga je Platon crpio. Osim toga, zaobilaze se i dragocjeni podaci vezani za recepciju te pripovijesti u narednim vjekovima i za duh antičke tradicije. Jer, ono što valja znati je da je priča o Atlantidi plijenila pažnju i radoznalost brojnih antičkih autora. Možda i više nego je to slučaj danas. Neki su se iz kritičkih pobuda, u potrazi za egzaktnom potvrdom te priče otiskivali i na daleka putovanja. Kontroverzni Solonov spis Kada se bavimo legendom o izgubljenoj civilizaciji koju pominje Platon moramo razlikovati njen antički cuklus od novovjekovnog reaktuelizovanja i potonjeg razvoja. Jer, sa istekom starog vijeka izčezao je za dugo vremena i interes za Atlantidu, a Proklo je jedan od posljednjih kasnoantičkih autora koji je pominje. Naredni pomen desio se nakon 1200 godina, početkom 17. vijeka. Ali mi se ovdje nećemo baviti autorima koji su počevši od Frensisa

Bekona i Atanasijusa Kiršera nanovo probudili zanimanje za mitsku civilizaciju, interes koji se eto u protekla četiri vijeka povećava iz dana u dan, već ćemo se posvetiti onom dijelu priče u kojem se govori o mogućim književnim izvorima, kojima se po nekim pretpostavkama okoristio Platon. Sa tim u vezi moramo imati na umu i tvrdnje da Platon nije koristio bilo kakve književne ili istorijske izvore, već je cijelu priču o Atlantidi izmislio s ciljem da alegorijski ilustruje svoje učenje o idealnom gradu-državi. Kako bilo, osnova za pretpostavku da je Platon crpio iz starijih izvora nalazi se u njegovom dijalogu "Kritija". U tom djelu se izmeñu ostalog pominje kako je slavni atinski zakonodavac Solon, jedan od sedmorice mudraca, početkom šestog vijeka prije nove ere boravio u Egiptu, te da je tom prilikom od učenih Egipćana čuo za "neobično" predanje o Atlantidi, pohodu Atlantiñana na Sredozemlje i njihovom odsudnom sukobu sa Atinjanima u kome su ovi potonji odnijeli veliku pobjedu, a koji se odigrao cijelih devet milenijuma ranije (ovo je hronološki problem koji je nemoguće uklopiti u postojeće istorijske i arheološke sheme). Sva je orilika da je po povratku u Heladu Solon odlučio da napiše spjev posvećen onome što je čuo u Egiptu. Plutarh, veliki grčki biograf iz prvog vijeka nove ere, u svom djelu "Solonov život" zapisao je da je grčki zakonodavac "preuzeo zadatak pisanja stihova o istoriji Atlantide koji su mu ispričali mudraci iz Saisa". Meñutim, Solon taj posao nije okončao za života, a nedovršeni spis je nakon njegove smrti, prema Platonovoj priči, naslijedio njegov roñak Dropid. Spis je potom kao porodično nasljedstvo prenošen na potomke, pa je tako stigao i do Dropidovog unuka Kritije, po kome je Platonov dijalog i dobio ime. Tako (književni) ostarjeli Kritija u jednom momentu veli: "Moj je prañed, Dropid, imao originalni rukopis, koji je još uvijek u mojem vlasništvu". Skeptici meñutim, ističu da na drugom mjestu (kod Platona) isti taj Kritija pominje da je proveo mnoge besane noći pokušavajući da se sjeti svih detalja priče koju je kao desetogodišnjak čuo od svog devedesetogodišnjeg ñeda, te da tu nema ni pomena o nekim bilješkama pomoću kojih je mogao da osvježi memoriju. Što je Solon čuo u Egiptu Platon je dakle jedini izvor u kome se pominje da je postojao Solonov pisani nedovršeni spjev o Atlantidi, kao i to da je Kritija posjedovao taj spis. Što se tiče drugih grčkih putnika koji su posjetili Egipat, sa sigurnošću možemo

pomenuti Herodota koji je to izveo negdje oko 455. pr.n.ere. Herodot u svojoj Istoriji takoñe pominje da je u Egiptu prije njega, oko 600. godine pr.n.ere boravio geograf Hekatej, znači deceniju, dvije, prije Solona. Brojni su autori koji tvrde da je takvo putovanje u 4. vijeku pr.n.ere učinio i Platon. Očito je da je u Heladi postojao veliki interes za Egipat. Izgleda da su grčki putnici osim trgovačkih i kolonizatorskih pobuda razloga imali i mnogo dublje motive za to putešestvije, jer je egipatska kultura čuvala sjećanje i zapise o različitim drevnim dogañajima koji su se direktno doticali najdubljih slojeva helenskog identiteta i istorijskog samorazumijevanja. U tom kontekstu treba posmatrati i Platonovu priču o Solonovom boravku u Egiptu, tokom kojeg se ovaj znameniti Helen u Saisu (helenski naziv za grad Saut), glavnom gradu delte Nila, u Neitinom hramu upoznao sa starim egipatskim (materijalnim) svjedočanstvom. Solon je ostao upamćen kao "onaj koji je Atini podario zakone". Bio je i istaknuti pjesnik. Nakon što je uspostavio temelje za političko ustrojstvo klasičnog helenskog perioda odlučio je, kako piše Herodot, da proputuje svijet. Poznato je da je posjetio lidijskog suverena Kreza u Sardu (Krez je počeo da vlada 561. pr.n.ere). Solon je po onome što piše Platon posjetio i egipatski grad Sais (u vrijeme dvadeset šeste dinastije) valjda negdje oko 570. pr.n.ere i tamo se u Neitinom hramu upoznao sa istorijom Atlantide koja je bila uklesana na stubovima ili pak, pločicama. Grčkom gostu je te hijeroglifske zapise preveo visoki sveštenik Sonkis, a nakon povratka u domovinu, Solon je započeo sa pisanjem epa Atlantikos. Neki tvrde da je imao namjeru da istoriju i poeziju spoji ujedno, na način na koji je prije njega to učinio Homer. Solon nije dovršio pomenuti ep do svoje smrti 558. godine prije nove ere. Grad Sais (Saut) je bio jedno od najstarijih velikih naselja u Egiptu i prvi glavni grad donjeg Nila nakon ujedinjenja do kojeg je došlo oko 3000. pr.n.ere. Što se tiče boginje Neit, u pitanju je drevno egipatsko božanstvo čiji je kult bio poznat još u praistoriji kako ukazuje Miroslav Tanasijević ("Rečnik Egipatske civilizacije", 1989, str. 154.) Neitin kult je pao u zaborav nakon propasti Starog kraljevstva, ali je njen hram obnovljen u vrijeme kada je, kako Platon tvrdi, Solon posjetio Egipat. Herodot je zapisao da je faraon Ahmos upravo dovršio obnovu Neitinog hrama, kada je Solon stigao u Sais. Aristotel nije povjerovao Već smo rekli da je prema onome što je Platon zapisao u svom dijalogu

"Kritija" nedovršeni Solonov spis naslijedio njegov roñak Dropid, te da je linijom porodičnog nasljedstva stigao i do Kritije, a po pretpostavkama nekih autora Platon je imao uvid u taj dokument. Platon je dakle jedini izvor o toj temi. Utoliko se kao i u mnogim drugim slučajevima vezanim za antičke autore, zaoštrava pitanje njegove vjerodostojnosti. Primjerice, postojale su velike rezerve po pitanju svetog izvora koji je prema Platonu postojao na Akropolju. Štaviše, držalo se da je u pitanju obična izmišljotina, sve dok arheolozi u prvoj polovini prošlog vijeka tokom iskopavanja na Akropolju nisu otkrili tragove presahlog izvora i pokazali da je Platon govorio istinu. To, meñutim, nije nikakav argument kada je riječ o Solonovom nedovršenom spisu o Atlantidi. Štaviše, polemika o tome začeta je još kod Platonovih savremenika. Već je Aristotel, kome je \"istina bila uvijek draža od učitelja\" ustvrdio da je cijela priča o Atlantidi najobičniji plod mašte jednog čovjeka, Platona, te da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je i izmislio, odnosno, Platon. Ovaj stav se jednako pogañao i priču o Solonovom spisu. Ali nisu svi sudili kao Aristotel. Tako je Krantor (335–275. pr. n. e.), učenik Platonovog učenika Ksenokrata smatrao Platonovu priču autentičnom na osnovu izvještaja svojih prijatelja koji su navodno u Saisu vidjeli stubove sa hijeroglifima koje je Sonkis preveo Solonu. Na drugom mjestu se pak tvrdi kako je filozof Proklo koji je živio u 5. vijeku zapisao da je Krantor putovao iz Aleksandrije za Egipat da bi se lično uvjerio u istinitost Platonovih riječi. Po povratku je saopštio da je u istom onom Neitinom hramu u kome je svojevremeno boravio Solon, vidio originalne pločice s natpisima koji su potvrñivali priču o Atlantidi i Solonu, kao i da su se prevedeni tekstovi podudarali s Platonovim prikazom. Kako bilo, Krantor je bio istaknuti učenjak u Velikoj biblioteci u Aleksandriji, središtu nauke klasičnog svijeta, gdje su vodeći umovi tog doba priču o Atlantidi smatrali vjerovatnim istorijskim dogañajem, a meñu njima se nalazio i Strabon, glavni hroničar Rimskog carstva. Valja spomenuti da je Krantor napisao i komentar Platonovog "Timaja", koji je izgubljen. Britanski autor Džejms Velard u knjizi "Atlantida i drugi izgubljeni svjetovi" komentariše da je u vezi Platonove priče uočljiva suzdržanost učenjaka helenističkog perioda po pitanju za i protiv, te da su u tom smislu grčki filozof Posejdonije (Ciceronov učitelj), Strabon i istoričar Plinije "veoma pažljivo izbjegavali da budu dogmatični u pogledu Atlantide".

Senzacija iz Timbuktua Prema Džejmsu Velardu gledište Posejdonija, Strabona i Plinija "bilo je da su faktički dokazi o postojanju Atlantide, s jedne strane, veoma tanki; ali da, s druge strane, silovite geofizičke kataklizme, koje su se dešavale tokom mnogih milenijuma i još uvijek se dešavaju, čine sasvim mogućim da su čitava ostrva mogla preko noći nestati pod morskim talasima". Pored Krantora, u postojanje hijeroglifskih zapisa o Atlantidi u Saisu bio je ubijeñen i geograf Marcel, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. Prema nekim fragmentima Marcel je pisao o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu, a na kome se sačuvalo sećanje na veliku kraljevinu koja je vladala nad svim ostrvima u okeanu. Izgleda da je Platon u vezi priče o izgubljenoj civilizaciji bio parodiran i imitiran, jer je nekoliko decenija iza njega istoričar Teopomp sa Hija pisao o zemlji iza okeana poznatoj kao Meropida čiji su stanovnici bili dvostruko viši od običnih ljudi, te naseljavali dva grada Euzebej i Mahim. Teomp je takoñe opisao kako je deset miliona vojnika prešlo okean da bi zauzeli Hiperboreju ali da su odustali kada su čuli da su Hiperborejci najsrećniji ljudi na svijetu. Poznato je i da je neoplatonistički filozof Zotik u 3. vijeku napisao epsku pjesmu na osnovu Platonovog opisa. HILJADAMA NEPROCJENJIVIH SREDNJOVJEKOVNIH RUKOPISA U TIMBUKTUU PRIJETI PROPAST: Ono za čim što su britanski arheolozi Grenfel i Hant bezuspješno tragali u Oksirinhu, možda bi moglo da bude otkriveno na najneočekivanijem mjestu, u potsaharskoj Africi, u Timbuktuu. Naime, u blatnjavim podrumima i zapuštenim tavanima tog grada lovci na rukopise tragaju za privatnim bibliotekama sa neprocjenjivim književnim blagom, sakupljanom tokom vjekova u kojima se današnji Mali nalazio na važnim trgovačkim rutama. Nijedno ime ne priziva toliko u sjećanje sjaj i veličanstvenost drevne Afrike više od Timbuktua koji se nalazi na okuci rijeke Niger, a koji je cvjetao više od 400 godina tokom srednjeg vijeka. Timbuktu se nalazio na kraju karavanskog puta koji je povezivao potsaharsku Afriku sa sjevernom Afrikom i Arabijom. Prema nekim izvorima, ime grada na berberskim jezicima znači “veoma udaljeno mjesto”. Pored toga što se u njemu trgovalo zlatom i slonovačom, kao i začinima iz središnje Afrike, grad je imao i svoj mineraloški adut. Nalazio se u blizini rudnika soli, koju su karavani dovozili

iz rudnika i mijenjali je za zlato, a u njemu se trgovalo i robovima za bogate Mediterance. Tih je godina Timbuktu bio i važan centar nauke i obrazovanosti, a pored zlatom bogatih trgovaca u njemu je izrasli i univerziteti s hiljadama studenata. Mit o zlatu Mansa Muse Za stanovnike zapadne Afrike, Timbuktu je bio kulturni i ekonomski glavni grad jednake važnosti kao Rim, Atina, Jerusalim ili Meka za druge djelove svijeta. Osnovan je oko 1100. godine, od strane nomada Tuarega, i dugo je predstavljao odmorište za nomade i trgovce kroz Saharu. Kako je važnost grada za trgovinu soli i zlatom rasla, oko 1330. godine ga je osvojila kraljevina Mali, prva velika muslimanska kraljevina u Africi, kojom je tada vladao legendarni kralj Mansa Musa, koji je na karti iz 1375. godine prikazan kako drži grumen zlata u ruci, što je bila jasna simbolika jer je tada Mali imao polovinu svjetske proizvodnje tog plemenitog metala. Transsaharske trgovačke rute donijele su gradu bogatstvo, a ono je potom privuklo ne samo trgovce nego i ljude akademske i vjerske izobraćenosti. Mansa Musa, predani musliman koji je ostao poznat u istoriji po svom bajkovitom hadžiluku iz jula 1324. godine, kada je sablaznio muslimanski i ostali svijet svojim bogatstvom i rasipništvom. Naime, Musa je tada prošao kroz Kairo sa preko 500 robova i kamila prepunih zlata koje je podijelio i potrošio, što je kako navode poznavaoci, prouzrokovalo strahovitu inflaciju u Aziji i Evropi. Prema arapskom istoričaru Al-Umariju koji je opisao to putovanje, Mansa Musa je bio do te mjere darežljiv, da je na kraju ostao bez novca, pa je morao da uzme pozajmicu da bi uopšte mogao da se vrati u Mali. Ovaj hadžiluk, a posebno Musino zlato izazvao je pažnju cijelog svijeta, i islamskog i hrišćanskog. i nesumnjivo uticao na osvajačke aspiracije susjeda prema Maliju i uopšte regionu zapadne Afrike. S druge strane, Mansa Musa je bio prosvijećeni musliman koji je težio širenju znanja i islama i izgradio velike džamije, islamske univerzitete (medrese) i biblioteke širom kraljevine, a koje su privlačile učenjake i studente sa svih strana, sve do iz Arabije. Nešto po okončanju vladavine legendarnog Mansa Muse, kraljevinu je posjetio i slavni putopisac Ibn Batuta. Bilo je to jedno od njegovih posljednjih putovanja, tokom kojeg je iz Maroka preko najsurovijeg dijela pustinje, nakon preñenih 800 kilometara stigao u malijski grad Valatu. Odatle je po sopstvenom uvjerenju otputovao jugozapadno od Nila (bio je to Niger) sve dok dok se nije domogao glavnog grada malijske

kraljevine u kome je susreo kralja Mansu Sulejmana koji je vladao od 1341. I pored kraljeve bijedne gostoljubivosti ostao je u prijestonici osam mjeseci nakon čega je krenuo natrag uz Niger prema Timbuktuu. Iako je tokom sljedeća dva vijeka postao najvažniji grad u regiji, Timbuktu je u to vrijeme još bio neupečatljiv, pa je Batuta ubrzo krenuo dalje. Zaboravljeni centar znanja Kako je pomenuto, Timbuktu se ubrzo razvio u glavni trgovački, intelektualni i duhovni centar zapadne Afrike, privlačeći mnoge poput arapskog arhitekte Abu-Išaka Ibrahim-es-Sahelija, koji je konstruisao kraljevsku palatu, kao i ðingarejber džamiju. Džamija je odmah postala centralna gradska džamija, a dominira Timbuktuom i danas. Timbuktu je zlatno doba dostigao tokom carstva Songaj, koje ga je preotelo od Malija 1468. godine, postavši središte islamske misli, prava i književnosti. Studenti iz cijelog islamskog svijeta dolazili su u Univerzitet Sankore, koji je poput džamije Sidi Jahje, ostao očuvan do danas, svjedočeći o nekadašnjoj slavi. Zlatno doba grada okončano je krajem 16. vijeka, kada ga je zauzela marokanska vojska, naoružana topovima i musketama i srušila kraljevstvo Songaj. Uticaj Timbuktua je dodatno počeo da opada uspostavljanjem morskih trgovačkih puteva oko Afrike od strane Portugalaca, kada je put kroz pustinju strahovito počeo da gubi na važnosti. Maroko je vladao gradom 200 godina, pripomažući njegovoj daljoj propasti. Do 19. vijeka i dolaska francuskih istraživača, postojanje Timbuktua je prešlo u svojevrsni mit, kao grada na kraju pustinje, prepunog zlata i bogatstva, u čije postojanje mnogi nijesu ni bili sigurni. Istoričari procjenjuju da je u jednom trenutku u njemu živjelo oko 100.000 ljudi, dok je danas samo sjena nekadašnje slave, sveden na siromašno naselje od zemljanih kućica sa 20 hiljada ljudi na rubu Sahare. Ipak, reputacija ga čini turističkom atrakcijom do te mjere da ima i meñunarodni aerodrom. Nakon što su francuske snage pregazile grad i započele da odnose rukopise, lokalno stanovništvo je pribjeglo njihovom skrivanju po podrumima i pećinama u okolini, zahvaljujući čemu je uspješno očuvana kulturna baština za buduće generacije. Ali, vrijeme čini svoje. Svijest o tome da bi rukopisi mogli da propadnu bez konzervacije i digitalizacije pokrenula je možda zakašnjele napore da se spasi blago Timbuktua. U gradu koji su nekad zvali afričkim Oksfordom, a danas je jedan od najsiromašnijih na svijetu, do sada su pronañene dvadeset i četiri bogate

porodične biblioteke. Nakon uspješnog uvjeravanja lokalnog stanovništva da rukopisi čine svjetsku kulturnu baštinu, neke porodice su tokom nekoliko proteklih godina u privatne i državne biblioteke predale oko 150.000 primjeraka, od kojih su neki nastali još u 13. vijeku. Napisani ukrašenom kaligrafijom, rukopisi iz Timbuktua dotiču se najrazličitijih polja znanja, od astrologije i matematike, preko prava i medicine, pa do onih koji svjedoče o društvenom i poslovnom životu tokom “zlatnog doba” nauke u 16. vijeku. Nevjerovatne pretpostavke Stručnjaci u procjeni broja sakrivenih rukopisa u Timbuktuu iznose skoro nevjerovatnu pretpostavku. Smatra se naime da pomenutih 150.000 tekstova čini samo desetinu od onoga što je još uvijek skriveno ispod timbuktuanskih kuća napravljenih od zemljanih cigli, što stvari realno dovodi preko granice nevjerovatnog. Kolika god bila količina starih rukopisa koja se nalazi u skrovištima, sasvim je utemeljena bojazan konzervatora da će sada spisi koji su preživjeli vjekove meñu termitima i pod ekstremnim vrućinama, najednom postati lak plijen turistima i švercerima antikvitetima. Ismael Diadje Hajdara, istoričar iz Timbuktua čiji preci sežu sve do Vizigota i kraljeva džungle iz Južnog Malija, postao je poznat po zbirci dragocjenosti koja se u njegovoj familiji čuva već stotinama godina. Hajdara, naime, posjeduje više od dvije hiljade rukopisa koje je sakupilo jedanaest generacija njegove porodice. "Ovo je porodična istorija," kaže Hajdara, pokazujući na kožni svitak iz 1519. godine. Nešto je drugačija procjena Albrehta Hofhajnca (Albrecht Hofheinz) arabiste iz Osla, koji smatra da se u Maliju nalazi preko trista hiljada zaboravljenih rukopisa. - Papir se raspada, uništavaju ga plijesan i termiti, upozorava Hofhajnc, dodajući da su ovo sudbonosna vremena za rukopise. Meñutim, stručnjaci ne gube vrijeme. Neki dokumenti su fotografisani pomoću digitalnog foto-studija koji je obezbijedio Čikaški univerzitet, a uskoro bi trebalo da budu objavljeni i na internetu. Od rukopisa se očekuje da rasvijetle neke od misterija koje su pratile trgovačke karavane. Kako se na devama prelazilo dvije hiljade kilometara, pa i dalje, kroz Saharu? Neke nepoznanice su već rasvijetljene. Postojali su rezervoari vode usred pustinje, svratišta i logori za robove. Rukopisi će pojasniti i kako su Tuarezi pokorili Saharu o čemu se vrlo malo zna.

Dio rukopisa iz drevnih biblioteka pored porodičnih biblioteka čuva se i u džamijama poput Sankore. Južnoafrička Republika je prije nekoliko godina pokrenula takozvanu \"Operaciju Timbuktu\" s ciljem zaštite i očuvanja rukopisa u novoj biblioteci Instituta Ahmed Baba, a u tome im pomažu i vlade Luksemburga, Norveške i Sjedinjenih Država. U toj instituciji već se nalazi oko 25.000 rukopisa, a meñu njima udžbenici iz matematike, vodič o andaluzijskoj muzici, ljubavne priče i pisma trgovaca koji su karavanima putovali transsaharskom rutom, vjerski tekstovi, trgovački ugovori, zakoni i diplomatske note. Slika jedne zaboravljene civilizacije. Kada je roñeno Sveto pismo NAJSTARIJA KNIGA STARIJA JE CIJELA ČETIRI VIJEKA: Geršon Galil (Gershon Galil), profesor sa Univerziteta u Haifi, smatra da je prema njegovim istraživanjima Biblija starija 400 godina nego što se do sada smatralo. Podsjećamo da su arheolozi u blizini doline Ela (Elah), 20 kilometara udaljenoj od Jerusalima, prije godinu i po, na komadima keramike pronašli hebrejske spise koji datiraju iz 10. vijeka prije nove ere, kada je Izraelom, kako neki tvrde, vladao kralj David. Tekst je ispisan mastilom na glinenom trapezoidu veličine 15 sa 16,5 centimetara. Prema profesoru Galilu, ovo otkriće pobija teoriju da je Stari zavjet nastao u 6. vijeku stare ere. - Taj zapis dokazuje da je izraelska kraljevina bila realnost u 10. vijeku prije nove ere, odnosno da su neki tekstovi koji su poslije korišćeni u Bibliji napisani znatno ranije nego što se u početku mislilo - smatra Geršon Galil koji je dešifrovao starohebrejski tekst. Za otkriće je zaslužan Josef Garfinkel, profesor arheologije na univerzitetu u Jerusalimu, koji je rekao da pronañeni natpis predstavlja “najstariji hebrejski tekst na svijetu”, te da starošću nadmašuje čak i svitke s Mrtvog mora i to za cijelih 1.000 godina. - Tekst je pisan pretkananskim pismom koje je otac i majka svih abecednih tekstova uključujući, grčki, latinski, hebrejski, fenički, aramejski itd. Sva pisma potiču od ovog teksta koji se nalazi na ovom specifičnom komadu posuña, dodao je Garfinkel. Garfinkel je tada izjavio da bi taj nalaz mogao da ima mnogo širi odjek od arheoloških krugova. - Trenutno se vodi žustra rasprava o istorijskoj vrijednosti Biblije nasuprot samo teološkoj i književnoj vrijednosti. Naše otkriće jasno pokazuje da je

čak i u 10. vijeku prije Hrista u Izraelu postojala kraljevina, te da je kralj David postojao i izgradio neke od utvrñenih gradova, gdje smo na ruševinama jednog od njih i došli do ovih vrijednih nalaza, kaže Garfinkel. Meñutim, dr Rahael Grinberg iz Zavoda za arheologiju Tel Aviva preporučio je tada oprez prilikom prihvatanja iznesenih tvrdnji, te dodao da uprkos tome što je nalazište Ela jedno od zanimljivijih i što otkriće teksta zaista fascinira, ipak ne dokazuje postojanje nekog kralja pa ni kralja Davida. Moderni Izrael često se poziva na biblijsku vezu Davida i Jerusalima da bi se potvrdili navodi o “vječnom i nedjeljivom” izraelskom glavnom gradu. Profesor Galil utvrdio je sada da tekst iz doline Ela predstavlja ranu formu hebrejskog, koja sadrži korijene uobičajene za taj jezik ali vrlo rijetke u ostalim semitskim jezicima. - U tekstu su korišćeni glagoli koji su karakteristični za hebrejski jezik kao što je avad, radio, koji se rijetko koriste u drugim regionalnim jezicima. Posebno riječi koje se pojavljuju u tekstu kao što su almanah, udovica, specifični su za hebrejski i pišu se drugačije u drugim lokalnim jezicima - rekao je profesor Galil. Miris odaje starost knjige Značaj otkrića iz doline Ela odnosi se na činjenicu da su bar neki biblijski tekstovi sastavljeni stotinama godina ranije od datuma koji se danas predstavljaju u istraživanju, kao i da je kraljevina Izrael već u to vrijeme postajala. Otkriće, dakle, dovodi u pitanje aktuelnu teoriju na osnovu koje se smatra da Biblija nije mogla biti pisana prije 6. vijeka prije nove ere, jer do tada nije bilo hebrejskog pisma. Uz to, kako kaže Galil, tekst je nañen u maloj zajednici, što znači da je pisara bilo čak i tamo i da je hebrejsko pismo bilo dovoljno razvijeno da se njime ispiše složeni tekst poput biblijskog. Tekst koji se odnosi na robove, udovice i siročad tipičan je za biblijski, ali reflektuje ideje za koje se praktično nije čulo u okolnim kulturama. Deseti vijek prije nove ere je period u kome je po pretpostavci vladao kralj David. Kada je tekst pronañen, postavljalo se pitanje da li je to zaista hebrejski ili neki drugi lokalni jezik. Meñutim, sadržaj je, kako se pokazalo, specifičan za hebrejsku kulturu. Posebno riječi koje se pojavljuju u tekstu kao što su almanah, udovica, su specifični za hebrejski i pišu se drugačije u drugim lokalnim jezicima”, rekao je profesor Galil. Riječ Biblija (koja potiče od grčke ta biblia u značenju “knjižice”, izvedenica je iz riječi byblos sa značenjem papirus, od naziva feničanskog

grada Biblos, poznatog po proizvodnji papirusa) naziv je za hebrejsku bibliju, kao i hrišćansku koju čine Stari zavjet i Novi zavjet. Biblija je poznata i kao Sveto pismo. Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska nauka nastoji da priredi što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije. Pri tom je bitno da se razlikuje Hebrejska i Hrišćanska Biblija. OTKRIVEN POSTUPAK ZA PROCJENU STANJA STARIH KNJIGA PREKO NJIHOVOG MIRISA: Stare knjige mirišu kao mješavina trave i ustajalog mirisa plijesni i vanilije, otkriće je britanskog naučnog tima koji je otkrio način na koji će moći da procijeni stanje u kojem se knjige nalaze s obzirom na njihov miris. Posebnim postupcima moći će se izmjeriti stepen propadanja neke knjige pomoću njenog mirisa. Nova tehnika za sprečavanje propadanja ne šteti vrijednim starim dokumentima, piše u reviji Analytical Chemistry. Hemičar sa University Collegea u Londonu, Matija Strlič, zajedno je sa svojim timom došao do otkrića da je poznati miris starih knjiga posljedica stotine organskih tvari koje se uskovitlaju listanjem knjiga. - Miris starih knjiga je dobro znan svim redovnim posjetiocima biblioteka. Kombinacija mirisa trave s dodatkom vanilije na podlozi mirisa plijesni je sastavni dio knjiga, zaključuje Strlič. Bizarnosti iz prve Britanike BIZARNOSTI IZ PRVOG IZDANJA BRITANIKE: Neobične odrednice u prvom izdanju enciklopedije Britanike iz daleke 1768. godine svjedoče o promjeni saznajnih prioriteta tokom vremena. To trotomno izdanje sadrži, na primjer, četrdeset stranica o bolestima konja, isto koliko i o algebri, ali nijedan podatak o djeci. Da bi potakla ljude na čitanje davno zaboravljene knjige, izdavačka kuća zadužena za enciklopediju Britanika objavila je listu deset najčudnijih podataka iz prvog izdanja. U potrazi za prvim izdanjem Britanike, izdavačka kuća nudi specijalnu nagradu vlasniku najstarijeg izdanja. Ona se sastoji od kopije prvog izdanja, kao i najnovijeg izdanja u 32 toma, koje će biti objavljeno u ograničenom tiražu od svega 500 primjeraka. Evo liste od deset najbizarnijih podataka. 1. LJUDI I MONSTRUMI: Homo sapiens je bio podijeljen u pet kategorija:

Amerikanci, Evropljani, Azijati, Afrikanci i monstrumi. 2. MEDICINA: Kao lijek za naduvenost preporučivao se čaj od kamilice. U slučaju zubobolje bilo je poželjno piti laksative ili pustiti krv iz stopala. Ako je zub kvaran “najbolje je žaračem spaliti živac koji uzrokuje bol, a zatim šupljinu ispuniti mješavinom voska i mastike”, smole drveta pistacije. Drugi način da se riješi ovaj problem, tzv. ”francuski način”, sastojao se u umetanju tuñeg zuba ili zuba neke životinje odgovarajuće veličine. Ispijanje čaja ili kafe preporučivalo se za otklanjanje žgaravice, kao i toplo vino pomiješano s cvijetom kamilice i šećerom. 3. KONZUMIRANJE ČOKOLADE: Čokolada se smatrala luksuzom u 18. vijeku. Bilo je zabranjeno uvoziti gotovu čokoladu ili kakao smjesu. Čokolada se mogla pripremati za ličnu upotrebu u kući samo uz prethodno dobijenu dozvolu, s tim što se odjednom nije smjela spremiti količina veća od propisane. 4. AFRODIZIJACI: Rezanci su prvo uvoženi iz Italije, gdje je ova vrsta prehrambenog proizvoda bila u modi, i uglavnom se koristila za pripremu supe i variva za koje se vjerovalo da djeluju kao afrodizijak. 5. PETROLEJ: Petrolej se koristio kao melem za ublažavanje bolova u rukama i nogama i u liječenju oduzetosti udova. 6. AUSTRALIJA I NOVI ZELAND: Uprkos činjenici da su obje ostrvske zemlje već bile otkrivene, enciklopedija Britanika ih nije “priznavala” sve do njihove kolonizacije. 7. KALIFORNIJA: Ime američke države Kalifornija pisalo se sa dva “L” (Callifornia) i bila je opisana kao “veliko područje za koju se ne zna da li je ostrvo ili poluostrvo”. 8. SUNČEV SISTEM: Sunčev sistem je, po tadašnjoj enciklopediji, imao samo šest planeta, budući da Uran, Neptun i Pluton još nisu bili otkriveni. 9. BOSTON: Glavni grad Nove Engleske opisan je kao grad s mnogim engleskim karakteristikama i kao tvrñava koju štiti veliki broj topova. 10. SIR: Parmezan je bio označen kao sir svjetskog glasa, naročito popularan u Francuskoj. (Kraj)