AVANTUROKAZI 4 - dramski tekstovi za djecu i mlade tekst ... 4.pdf · Title: Microsoft Word - AVANTUROKAZI 4 - dramski tekstovi za djecu i mlade tekst za Author: Josip Created Date:

Petrana Sabolek AVANTUROKAZI 4 (dramski tekstovi za mlade)

1

AVANTUROKAZIdramski tekstovi za mlade


2

Online poetska zbirka za djecu Stihovnica svaštovnica pohranjena je u Hrvatskom arhivu

weba u izvornom obliku, bez lekture i korekture, s pristupom putem portala digitalna.nsk.hr.

Korištenje ovog djela dopušteno je uz obvezno pridržavanje propisa o zaštiti autorstva, a

kopiranje, umnožavanje, dijeljenje, objavljivanje, prikazivanje i izvođenje uz suglasnost

autorice.

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI - Dječje gradsko kazalište Čakovec (Ana Zrna i Vivien

Gudlin (s lijeve na desno) u adaptaciji romana Tarzan pod smokvom , 2016., na sceni

Centra za kulturu Čakovec, u Čakovcu

u


3

SADRŽAJNI PREGLED (7-12+)

AVANTURA U SVEMIRU, str. 4

(lutkarsko-scenska igra u stihu, u jednoj slici)

Songovi: Svemirska muzika I, instrumental,

Svemirska muzika II, instrumental, glazba, Damir Rodiger i

Zvjezdice mile, glazba, Dragica Karolina Šimunković

KISELA JABUKA, str. 21

(novogodišnja scenska igra u prozi, u jednoj slici)

Songovi: Djetinjstvo, glazba: Radojka Magić i

Zvončići, božićna

VOLI ME - NE VOLI ME,str. 32

(scenska igra u prozi, u jednoj slici)

Songovi: Ljeto, glazba, Damir Rodiger

Novi svijet, glazba, Damir Rodiger

MAZGA U DŽEMPERU, str. 41

(scenska igra u prozi u jednoj slici)

TARZAN POD SMOKVOM,str 45

(scenska adaptacija istoimenog romana P. Sabolek u 15 prizora)


4

AVANTURA U SVEMIRU

lutkarsko-scenska igra u stihu, u jednoj slici


5

LICA/ LUTKE:

MJESEC

SAZVIJEŽĐA PLESAČI, u liku, lire, oltara, djeve, labuda, kočijaša, koze i pluga

SAZVIJEŽĐA, u liku strijelca, muhe, lava, velikog medvjeda, velikog psa i bika

PLANET ORION

SUNCE

SUNČEVI PLANETI, Sunce, Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Neptun,

Uran i Pluton

PRIČALO, teatralni lik koji povezuje dijelove priče, na scenu ulazi i izlazi prema

potrebi, akteri na sceni u pravilu ga ne opažaju

FABULA:

Mjesec je pobjegao od kuće i luta svemirom tražeći vlastito sazviježđe. Putovanje je u

početku idilično, no sazviježđa što ih kasnije sreće postaju sve ne gostoljubivija, u

mjeri da se Mjesec u konačnici preobrati i poželi vratiti se kući. No s povratkom u

Sunčevo sazviježđe moraju se složiti i Sunce i svi njegovi planeti.

SCENA:

Noć bez zvijezda. Mjesec sjedi na svom "tronu" i s dosadom maše svjetiljkom amo-

tamo. U kutu je vreća s Mjesečevim stvarima i "karta svemira".

SONGOVI:

Svemirska muzika I instrumental i

Svemirska muzika II, instrumental, autor glazbe Damir Rodiger, prof.

Zvjezdice mile, autor glazbe Dragica Karolina Šimunković, prof.


6

Noć. Mjesec sjedi na "tronu" sa svjetiljkom u krilu. U podnožju trona sjede planeti sunčevog

sistema okruživši tron kao da ga čuvaju. U kutu je vreća s Mjesečevim stvarima i "karta

svemira". Na scenu ulazi Pričalo te povjerljivo, teatralnim nastupom, uvodi nas u priču.

Spomenuta se lica međusobno ne opažaju.

PRIČALO: Sunce i Mjesec, neba čuvari,

na nebu čine čudesne stvari.

Sunce je čuvar samo po danu,

redovito stiže u zoru ranu

dok Mjesec radi u noćnoj smjeni

bez vlastitog sjaja u sunčevoj sjeni!

MJESEC (zamaše s trona svjetiljkom, prema publici):

Ja sam Mjesec, svi me znate.

Budan sam u noćne sate

i do jutra svijetlim s neba.

I ne kažem da mi što treba,

no još uvijek čujem riječi

GLAS IZA SCENE: Suncu moraš uteći!

Ti si za svemir ništica, nula

hodaš po njemu k'o kakva mula,

iz kruga u krug, po istom krugu,

prolaziš beskrajnu putanju dugu

i samo se vrtiš okolo Sunca

dok ono blješti do svog vrhunca!

Stog’ digni sidro, svemirom zađi

i u njem svoje carstvo pronađi!

Pronađi novog sazviježđa sjaj

zvučnoga imena - Mjesečev raj!

MJESEC: I zato ostavljam nebeske luči.

Nek' uz njih odsad tko hoće čuči,

neka ih uzme, nek' s neba svijetli,

dok mu se jutrom ne oglase pijetli,

a može i dulje, mene se ne tiče -

Mjesec nestaje iz ove priče!

PRIČALO (publici, povjerljivo, pokazujući na Sunce i planete u podnožju trona):

Ne brinite! To neće moći!

Pokraj Sunca mu valja proći,


7

svladat Merkur i Veneru,

Saturn, Neptun, Mars i Uran,

čak Zemlju, Pluton i Jupiter…

MJESEC (upadicom, gledajući sa trona u "obruč" sunčevih planeta):

Ovo stvarno nije fer!

Kako kroz taj obruč proći,

i slobode se domoći?

(publici, povjerljivo):

Pričekat ću da san ih svlada!

(gledajući u obruč" u kojem planeti jedan za drugim spuštajući

glave zaspu, šapatom):

…i tada…

(silazeći na prstima, jednako šapatom):

…poput igle se provući, iz obruča se izvući…

(provukavši se, poskoči, šapatom, likujući):

… Uspio sam ju-haj-haj -

mojoj sreći nije kraj!

(žurno uzme vreću, potom kartu koju usput, dok govori pokaže

publici):

Ovo je karta i na njoj svemir.

U svemiru tišina, čarobni mir!

(prti vreću na pleća):

A ovo na meni je moja vreća.

I još nek samo prati me sreća…

Mjesec stiže do sredine scene gdje spusti svjetiljku na pod i gasi je, na sceni mrak.

PRIČALO (kroz mrak, teatralno): I tako je Mjesec bez pol pardona

u hipu nestao s nebeskog trona!

I čuli ste dobro: naprten vrećom

krenuo svemirom za svojom srećom!

Pričalo nestaje sa scene, na sceni najednom zvjezdano nebo: zvijezde se pale i gase čime

se dočara pojava ostatka svemira. Mjesec je očaran pa tapkajući u mjestu s divljenjem

promatra oko sebe.

MJESEC (sam sebi, sa zanosom ): Oh kakav mir, kakva tišina -


8

lutati svemirom baš je milina!

(gleda u kartu, publici):

Moram se držati Mliječne staze,

puta po kojem zvijezde prolaze,

po kojoj se jedino ravnati znam

inače ostajem izgubljen, sam...

Iza scene zvuk sudara, Mjesec poskoči kao da ga je netko spleo, razgovara sam sa sobom.

MJESEC (zbunjeno): Oh, što se to zbilo, skoro sam pao

i umalo nasred svemira stao?!

(publici): Znate li, ljudi,

tko me to splete?

Na scenu uđe Orion s rampom u ruci.

ORION (odrješito): Orion ja sam, Mjeseče, dijete!

Semafor čitave galaksije ove,

sazviježđa što se kao ja zove!

Svakome besplatno pokazujem put

i zbilja rijetko bivam ljut,

no ljutnja me, vjeruj, redovito lovi

kada se svemirom bez svjetla plovi.

(prijekorno):

Gdje ti je žmigavac?

Gdje ti je far?

I kakav uopće nalaziš čar

u šetnji svemirom, k'o slijepa koka,

bez ijedne iskre zvjezdana oka?

MJESEC (pokajnički, isprikom): U pravu si, Orione, tako se ne putuje,

no krenuh naglo, sad što je - tu je.

(povjerljivo, odvažno, buntovno):

Zauvijek napustih sazviježđe Sunca!

Ne želim više glumiti junca:

hodati noću po istom putu,

čučati danju u istom kutu,

želim pronaći vlastiti sjaj,


9

u ovom svemiru - Mjesečev raj!

ORION (bez emocija, dižući rampu): Neka ti bude, rampu ću dići,

no nijednoj zvijezdi ne smiješ prići -

svemirski puti, pozornost skrećem,

ni na čas nisu posuti cvijećem!

Sudar u svemiru strašna je stvar,

sudar na Zemlji spram njeg’ je čar!

MJESEC (veselo, još ne prekoračivši s druge strane rampe):

Daješ mi prolaz? Zahvaljujem!

Još jedan ljubazan pozdrav ti šaljem,

a savjet pamtim - čim nađem raj

lutanju svemirom biti će kraj!

Mjesec zakorači s druge strane rampe i istom krene song Svemirska muzika I. To je zvučna

kulisa kojom se dočara Mjesečev ulazak u "pravi" svemir. Ponavlja se bez prestanka do

odjave. S prvim taktovima na scenu plesnim korakom ulaze sazviježđa plesači: Lira, Oltar,

Djeva, Labud, Koza, Kočijaš i Plug. Koreografski plešu oko Mjeseca pa se i on mota scenom,

poetskim izljevom oduševljenja.

MJESEC (govorom, teatralno): Prirodo bajna svemirskog mira,

Lira me pjesmom u srce dira,

umilne zvuke posvuda širi,

nečujni lahor bešumno piri,

Labuđi ples nebeskog svoda,

Oltar kraj kojeg Djeva hoda…

Pred kraj plesa na scenu uđe Strijelac, napinje luk na što Sazviježđa plesači ustrašeno trkom

napuste scenu, a Mjesec koji ne opaža Strijelca čudi se neočekivanom obratu.

MJESEC (sam sebi): Jesam li čuo nekakav huk?!

STRIJELAC (prijeteće): Odlično čuješ! Napinjem luk!

(demonstrirajući):

Odapet ću strijelu da zrakom odleti

ravno u srce Strijelčevoj meti,

što si u ovom slučaju ti,

(zlurado): hi-hi-hiiiiiiiiii!

MJESEC (zbunjeno): Pričekaj, Strijelče, strijelu spusti i


10

nešto vedrije gostu izusti!

Ma, ne, ni gostu, već prolazniku,

meni, putniku namjerniku!

STRIJELAC (opet napinje luk prema Mjesecu):

Goste ne želim, to ti je jasno,

stog' vozi dalje i makar je kasno

upoznaj prekrasno sazviježđe Kita

kraj kojeg nitko nikad ne skita.

Na scenu ulazi Kit, a Strijelac žurno pobjegne pred njim.

KIT (opako za Strijelcem): I tebe ću jednom smazati bez milosti!

U slast te pojesti do posljednje kosti!

(Mjesecu, opazivši ga):

A ti ćeš biti smokvina pita -

slasni desert za gladnog kita!

Ha-ha-haaaaaa!

Na scenu uđe Veliki Medvjed pred kojim Kit naočigled pobjegne. Veliki Medvjed je pospan,

zijeva, Mjesec, raširenih ruku, veselo mu pojuri ususret.

MJESEC: Veliki medvjede, ti moj si spas!

Jesi li čuo tog’ Kita glas?!

Tako je mrk i neljubazan,

tako je hladan i neprijazan,

taj bi me smazao k'o smokvinu pitu -

ne vjeruj više opasnom Kitu!…

VELIKI MEDVJED (istežući se, Mjeseca i ne pogleda):

Opet mi utrnu lijeva ruka!

(ljutito) I kakva se to razliježe buka

dok sazviježđe spava svemirskim snom

u svome carstvu nebeskom?

MJESEC (još uvijek s povjerenjem i nadom):

Oh, to ja bučim, tvoj dobri znanac,

prijatelj Mjesec, zvjezdoznac!

Tako me dozivaš kada me nema,

kad šuma noću bez Mjeseca drijema!


11

VELIKI MEDVJED (još ljuće, upadicom):

Ja nisam Medvjed, već sazviježđe!

I nemam srce medvjeđe: ž

meko k’o pamuk, k'o zrela kruška,

moje je opasno k'o metak, puška i

kako stoga ti pade na um

da moje carstvo bude ti drum?

Mjesec se s nevjericom baca na pod, Veliki Medvjed ostaje poput stražara nad njegovom

glavom.

MJESEC (sam sebi, tužno): Ona idila s početka puta

najednom posta opaka, ljuta....

(sjedne i zapjeva song Zvjezdice mile):

Zvjezdice mile, sazvježđa draga,

ja moram stići do kućnog praga.

Do mjesta koje bit će moj dom

na tome nebu zlaćanom.

Nek vaša svjetlost bude mi trag

da lakše nađem svog doma prag.

Mjesec usput otvara Kartu, rasprostre je po podu ustrašeno gledajući usput ispod oka

Velikog Medvjeda kojeg je njegova pjesma uspavala. Ne opaža Muhu što je došla na scenu

šuljajući se već se vidno lecne tek kada ga ubode rilom u stražnjicu. Mjesec ljuto skoči s

poda čime budi i Velikog Medvjeda te i on skače, htio bi viknuti na Mjeseca, no Muha i prema

njemu krene sa svojim rilom pa Veliki Medved napusti scenu. Muha se tada ponovo okrene

Mjesecu i u maniri srednjovjekovnog upoznavanja, duboko mu se nakloni.

MUHA (posprdno): Ma što ćeš s kartom?

(zahvati kartu rilom i odbaci je):

Ja sam rješenje,

čast mi je, Muha -

svemirsko osvježenje!

MJESEC (Muhi, usput, ljutito): Ah imaš rilo, glupavo nešto,

bode k'o šilo i vraški vješto...

MUHA (upadicom,prijeteće):... njime pokazujem kol’ko sam ljuta

svakom kog’ nađem sred moga puta.


12

MJESEC (tužno): Ah, ti si, vidim, još jedna zloća

zbog koje mi srce ledi hladnoća.

I zašto ti smeta društvo moje?

Pa ja ne želim ništa tvoje!

Ni do tvog carstva nije mi stalo -

samo bi načas predahnuo malo!...

MUHA (nemilosrdno, povikom, izlazeći sa scene):

Predah tvoj i želje tvoje

nisu, Mjeseče, brige moje!

Spretan si kažeš, zato se snađi

i neko drugo poznanstvo nađi!

Song Svemirska muzika I prelazi u song Svemirska muzika II koja postaje nova zvučna

kulisa kojom se naglasi opakost svemira. I ona se ponavlja i teče bez prestanka do odjave.

Mjesec se ustrašeno osvrće i staje pred publiku gdje se kradom obraća djeci.

MJESEC (šapatom): Vas poznajem, vi ste djeca!

Vi volite sjaj Mjeseca!

(molećivo): Zato vas molim, ne čekajte!

Bilo kakav znak mi dajte

ako mi netko prilazi!

Svima sam smetnja

na svemirskoj stazi!...

(zaplače)

Na scenu neopaženo uđe Pričalo i žurno skoči k rubu scene odakle će uključiti djecu u priču,

prema Mjesečevoj molbi. Mora biti brz jer na scenu, s druge strane scene, već ulazi Veliki

Pas.

PRIČALO i DJECA (povikom): Pas!... Pas!... Veliki Pas!...

Mjesec se zbunjeno ogledava, konačno opazi Velikog Psa koji prijeteće krene prema njemu.

Ustrašen kreće unatrag, ali stiže do ruba scene. Veliki Pas mu se unosi u lice, Mjesec je u

stupici, Pričalo utiša djecu.

VELIKI PAS (režeći): Netko prolazi kraj mojih dvora,

kao da ne zna da stati mora i


13

Velikom Psu na zvjezdanoj straži

jasno i glasno reći što traži?!

MJESEC (ustrašeno zamuckujući): Tra-tra-tražim carstvo u svemiru!

I nisam opasan, i stižem u mi-i-ru.

Pokušavam novi dom pronaći...

VELIKI PAS: U ovom svemiru nećeš ga naći!

A ja sam sazviježđe Veliki Pas i

ako za mrvicu povisim glas,

(prijeteće): nećeš izbrojati niti do tri

a amo će stići svi moji psi!

MJESEC (ispušta vreću, diže ruke uvis, prepušta se sudbini):

A imaš ih bezbroj - to sudba je moja

pa kao što želi malenkost tvoja

odlazim odmah, zato ne reži!...

VELIKI PAS (zapovjedno, prijeteće): Onda se miči!...

Bježi, bježi!!!

Mjesec žurno zgrabi vreću, potrči par koraka, no put mu presijeca Lav koji je već ušao na

scenu te se već čuju i povici Pričala i djece.

PRIČALO i DJECA (povikom): Lav!... Lav!... Lav!

Mičući se Lavu s puta Mjesec opet krene unatrag, no kad ga Lav stjera u "kut" on se ukopa u

mjestu što Velikog psa silno zabavi: smije se do suza, tuče se rukama po koljenima i slično.

MJESEC (Lavu, glasom do boli): Ti si sigurno sazviježđe Lav,

u tvojim rukama moj život sav!

Milosti imaj što tu se stvorih,

što luči svoje po zlu zatvorih

pa lutam svemirom k'o izgubljen pas -

Laviću dragi, ja molim spas!

LAV (nemilosrdno): U svemiru, Mjeseče, milost ne vlada, i

što da s tobom učinim sada?

(dramatizirajući hoda gore - dolje

s rukama na leđima):

Da l’ da te smažem, polako u slast,

il’ da te istopim u čvarke, mast,


14

ili da s tobom pod carstva brišem,

ili po tebi k’o ploči pišem,

napravim zgodan putokaz:

"Sazviježđe Lava - zabranjen prilaz"?

MJESEC (ustrašeno, prekidajući ga, zamuckujući)):

Ne brzaj, Lave, pričekaj i

barem mrvicu šanse mi daj!...

LAV (još žešće, upadicom): O čemu briješ, glupavi stvore?

O kakvoj šansi riječi ti zbore?

Ma moraš biti presretan

što danas nisam okrutan i

što te, evo, prepuštam Biku -

osluhnuti moraš i njegovu riku!

Mjesec, još uvijek s vrećom na plećima, kao u stupici, uplašeno se vrpolji između tri

negostoljubiva sazvježđa: Kita, Velikog Psa i Lava. Na scenu odmjerenim korakom zakorači i

sazviježđe Bik, a što Mjesec još ne opaža.

PRIČALO i DJECA (upozoravajućim povikom prema Mjesecu): Bik!... Bik!... Bik!...

Bik zariče, Mjesec ga konačno opaža, no kad mu se približi Mjesec pred njim pada na

koljena.

BIK (Mjesecu, obilazeći oko njega, dramatizirajući):

Lav te je, vidim, poštedio,

mojoj te milosti prepustio,

a to ti znači da moja kazna

biti će hitra i bezizlazna!

Kraćim zadrškama između izbora kazni Bik pojačava dramatizaciju tim više što o kaznama

govori kao o nečem uobičajenom.

BIK (nastavlja): A ja te mogu podbosti rogom,

brcnut u svemir lijevom nogom,

k sazviježđu zvanom Južni križ

da te u njemu raspnu na križ...

(zadrška, kao razmišlja)


15

ili te poslat do Južnog trokuta,

do sazviježđa bezdušnog zvjezdanog kuta,

gdje nikog nema pa nitko i ne diše,

gdje sudba svakom najcrnje piše...

(zadrška) a mog'o bi čak i do Kentaura,

sazviježđa s likom konja i čovjeka

(zadrška, veselo) il' kad bi postao svemirski frizbi -

vječiti zvuk u svemirskoj glazbi!

(širi ruke, nehajno):... Evo, izbor je velik zato biraj!

MJESEC (bez razmišljanja, odrješito):

Biče, hvala, ja, biram - kraj!

BIK (s nevjericom, podsmješljivo): Kraj ili raj?!

MJESEC (još odrješitije): Kraj!!!

BIK (kao prije): A što je s onim, Mjesečev raj?

MJESEC (pomirljivo): Pusti, Biče - to su priče.

BIK (kao prije): Buntovnik se, znači, predaje tek tako?

MJESEC (pomirljivo): Nisam rekao da je baš lako,

no nemam izbora -

ne mogu više!

BIK (upozoravajuće): A skitnici, znaš li,

crno se piše?

MJESEC (pomiren sa sudbinom): Znam, no ipak pitam:

imam li pravo na posljednju želju?

BIK (sa zadrškom): Naravno, slušam.

MJESEC (s čežnjom): Da poživim u veselju zadnje sate Mjeseca -

pod okriljem dragog Sunca!

BIK (posprdno, publici): Čujte, djeco, Mjesec slini!

(Mjesecu, grubo): Umri muški, u tišini!

MJESEC (odrješito): To ne mogu jer što će djeca?

BIK (s čuđenjem): Kakva djeca? (upitno pokazavši na publiku)

Sasvim lako bez Mjeseca!

MJESEC (ustreptalo s uvjeravanjem): Dozivaju me još za dana,

z brijega, z dola, sa svih strana!

Noćca sa mnom im je draga -

noćnoj tmini niti traga!

BIK (bagatelizirajuće): Tvoje luči, Mjeseče,

djeci ništa ne znače!


16

MJESEC (još upornije): Znače, znače, pitaj djecu!

Pitaj djecu o Mjesecu!

Bik se okreće djeci pitanjima o Mjesecu. Djeci pomaže Pričalo pa kraća komunikacija Bika s

djecom završi u Mjesečevu korist.

BIK (pomirljivo): Dobro, dobro, neka ti bude.

Dječje me želje ne čude (krizmajući)

stog' ako se planeti slažu i

opet ti daju stražu

u Sunčevoj noćnoj smjeni

možeš ići...

MJESEC (veselo, ushićeno poskoči, plješćući rukama od sreće):

Blago meni!!!

Blago meni!!!

BIK (Mjesecu, upozoravajuće): Ja ću načas malo leći -

no pokušaš li mi uteći

ni ne pitaj što će te snaći!

MJESEC: Ma neću se s mjesta maći!

Ovdje moram ostati,

svima se ispričati...

BIK (povikom prema nebu): Hej, počujte, planeti Sunca!

Imam vijesti od bjegunaca!

KIT (priskočivši k Biku, nastavlja): Iz sazviježđa strašnog Bika

užasna se digla rika kojom

Bik svijetu javlja da se Mjesec popravlja!

VELIKI PAS (priskočivši k Biku i Kitu nastavlja):

Već sad mu je jako žao

što je od vas pobjegao!

LAV (priskočivši k Biku, Kitu i Lavi i Velikom Psu, nastavlja):

Siđite stog' odmah s neba

o sudbini mu odlučit treba!

Bik ode u dno scene, legne, a Kit, Lav i Veliki Pas ostanu pokraj Mjeseca naoko kao čuvari.

Mjesec, skrušeno čeka dolazak planeta koje žurno počnu pristizati sa svih strana. Na scenu

prvo uđe Sunce, sjeda na tron na kojem je sjedio Mjesec pa se planeti nakon dolaska prvo

naklone njemu, a potom i ostalima te posjedaju u krug, oko trona. Kad svi stignu i sjednu,


17

Mjesec im priđe te se i sam prvo nakloni Suncu, potom i ostalima i istom kreće isprikom koju

izgovori u jednom dahu.

MJESEC: Pozdrav svima dragi moji!

Pokajnik pred vama stoji!

Oprost molim i noćnu smjenu

uz Sunčevu dragu sjenu -

kaznu ne smijem izbjeći -

to je sve što imam reći!

Uz duboki naklon hodom natraške Mjesec stane uz Lava, Kita i Velikog Psa, koji poput

nadzornika s ruba scene prate događanje. Sunce s trona rukom prekine zvučnu kulisu i u

tišini se prvo oglasi. Ostali planeti, govornici, u nastavku, ustanu, naklone se Suncu, stojeći

izgovore svoje, opet mu se naklone i tek onda ponovo sjednu.

SUNCE (kraljevskog držanja): Uz pozdrav ću podsjetiti

da mjeseci, sateliti,

pratioci su planeta

cijelog ovog našeg svijeta!

Zato vas slušam što ćete reći:

tko će preko avanture preći,

a tko neće oprost dati?

Jednom riječju:

tko Mjesecu oprašta i

povratak dopušta,

a koga tko za to ne želi čuti.

SATURN (sa zadrškom, a nakon gore opisanog rituala)):

Takva stvar me inače ljuti,

no Saturn bi oprostio i

povratak dopustio.

Avantura je k'o glad,

a Mjesec je tako mlad...

JUPITER (teatralno, gestikulirajući): Oblacima zaklonjen,

gromovima okrunjen,

ja, Jupiter, dok putujem,

nit' što vidim, nit' što čujem,

od dosade lagano ludim i


18

zato se i ne čudim što je i

Mjesec poludio!

VENERA (srčano): Ili se zaljubio,

što ja, zvijezda, Danica,

najranija zvjezdica,

ja, ljubavna robinja

ja, Venera, boginja,

svakom srcu odobravam!

NEPTUN (šireći ruke): Ni tome ne prigovaram,

no ja Neptun bog svih mora,

o svijetu novih zora

moram reći važnu stvar -

svemir za to nema dar!

MERKUR (zaštitnički): U imenu, Merkura,

zaštitnika svih putnika,

i Mjesec ću zakriliti

bijeg mu oprostiti

jer je dosad dobar bio.

MJESEC (sam sebi, plačno): No sad sam se osilio!

PLUTON: Oprost mu i Pluton daje,

jer, gledajte, već se kaje!

MARS (upadicom): U Mjesecu imam brata

ja, Mars, planet i bog rata i

neću ga kriviti

što se dao nasanjkati!

URAN (upadajući mu u riječ): Uran stoga predlaže

da ako se i Zemlja slaže

Mjesec opet s neba žari.

ZEMLJA (odrješito): Nezgodne su ovo stvari,

no Zemlja ga natrag želi.

Poput djece mu se veseli

jer svijet za njim tuguje -

noćca bez njeg gluha je!

MJESEC (pokajnički,sa sklopljenim rukama kao u molitvi i spuštene glave):

Žao mi je, jako žao

što sam tek sad spoznao

da sad pred vama glumim junca -


19

da moj raj je pokraj Sunca!

Bik neopaženo dolazi iz drugog plana na sredinu scene.

BIK: Neka Sunce s trona siđe,

a i Mjesec nek bliže priđe,

svi ostali sad mogu sjesti -

želim čuti kakve su vijesti.

Lav, Kit, Veliki Pas i Pričalo odmah sjednu, Sunce silazi s trona a Mjesec je već dotrčao k

Biku.

MJESEC (veselo nestrpljivo): Svi su mi oprostili i

svi su se složili…

BIK (rukom ga zaustavlja, odrješito):

Želim čuti Sunca riječ!

(naoko nepovjerljivo prema Mjesecu):

Mjesec možda još koju slaže

zato neka Sunce kaže.

SUNCE: Ovog puta ima sreću (prema Mjesecu)

stog' nek uzme svoju vreću i

neka se vrati kući.

MJESEC (nestrpljivo): A moje nebeske luči?

Sad kad opet sam na cijeni

svjetiljku bih…

(Sunce mu pruži svjetiljku, on ju uzme, veselo):

Oh, blago meni!

Mjesec baca svoju vreću u kut i sa svjetiljkom juri na tron. Na tronu ju pažljivo briše, glanca

za koje vrijeme planeti i sazvježđa na sceni ustaju rukuju se, Bik zaplješće rukama pa na

scenu počnu pristizati i ostala sazvježđa.

SUNCE (svima na sceni, veselo, pokazujući na Mjesec na tronu)):

Opet imam svog bjegunca!

Obasjajmo stoga svijet -

napravimo vatromet

svih sazviježđa i planeta,


20

satelita i kometa

uz neviđen sjaj zvijezda

iz nebeskog gnijezda!

Bik ponovo zaplješće rukama, ponovo krene song Svemirska muzika I uz koji se

odgovarajućim svjetlosnim efektom, u skladu s mogućnostima ili tek padanjem šarenih

konfeta dočara vatromet i zajedništvo planeta i sazviježđa. Uz muziku na scenu pon ovo uđu,

kao na početku priče Sazvježđa plesači no ovog puta se u plesnu točku uključe i ostali akteri,

osim Mjesec, on je na tronu i maše svjetiljkom

PRIČALO (djeci, pokazujući na Mjesec):

Pogledajte, već s neba žari i

smiješe se dok stražari

(Mjesecu, povikom):

Zar ne želiš proslaviti

što ćeš opet stražar biti?

MJESEC (veselo, povikom): Nek se slavi i bez mene -

ja sam željan noćne smjene!

PRIČALO (u prvom planu, publici govorom. )

Svatko bi htio zvijezdu dotaći,

gore, na nebu, svoj raj pronaći,

no zvjezdane staze blještave, sjajne

kriju u sebi svakakve tajne...

MJESEC (publici veselo): A ja opet stigoh kući,

uz nebeske čučim luči,

opet nudim noćni sjaj -

avanturi tu je kraj!

Svjetla se lagano gase pa iz vidokruga lagano nestaju akteri i vatromet, prestaje i muzika, pa

se na zatamnjenoj pozornici vidi samo pravi mjesec i njegov sjaj.

KRAJ


21

KISELA JABUKA novogodišnja scenska igra u prozi, u jednoj slici


22

LICA/LUTKE:

MAJA

ANA

ŽELJKA

JURA

DJED MRAZ

ŽUTA KUGLICA

CRVENA MAŠNICA

BOMBON, u snježnoj odori

ZVONČIĆI, najmanje tri aktera

BOŽIĆNI CVJETNJAK, najmanje tri-četiri aktera u zelenom, povezani ukrasnom

vrpcom unutar koje zajedno plešu

FABULA:

Priča o prijateljstvu, ljubomori, zavisti, nesebičnosti i sličnim osobinama, koje se

potvrde prilikom kićenje školskog novogodišnjeg bora, a za što su zaduženi Ana,

Maja, Željka i Jura. Iskazane negativnosti međutim krenu u pravcu pomirenja

zahvaljujući novogodišnjim darovima što će ih u pod spomenutim borom u ovom

slučaju Djed Mraz doista podijeliti prema zaslugama.

SCENA:

Na zidnom kalendaru datum 24. prosinca. U kutu par stolica, ili klupa.

SONG:

Božić, autor glazbe Damir Rodiger, prof.


23

Željka, Jura, Ana i Maja hodaju scenom: Željka priprema mjesto za bor, Jura ga dovlači,

Željka mu pomaže. Istodobno, Maja i Ana, donoseći ukrase, svađaju se oko svake sitnice.

Natežu se oko kutija, jedna se plazi na drugu, i slično.

JURA: Molim te, Željka, pogledaj jesam li dobro postavio bor? (Željka posluša, obilazi bor,

zagleda ga.

ŽELJKA: Mislim da je u redu. Vide mu se sve grane.

ANA (pakosno, povikom): Budi pažljivija, Maja! Polomit ćeš bor prije nego ga postavinmo!

MAJA (jednako pakosno): Ne brini, Ana, nisam ja trapava kao ti!

JURA (Maji i Ani, ljutito): Zar se vas dvije zbilja morate neprestano svađati? Zar se ne

možete suzdržati niti na Badnjak?

ŽELJKA (prijekorno): Nevjerojatno! Ni kićenje bora vas ne može umiriti!

MAJA: A što ja mogu kad me neprekidno pecka?!

JURA (Željki): Čekaj, Željka, da i ja još jednom pogledam. (obilazi bor, zagleda ga): I ja

mislim da je ovo najbolji položaj. Svi će se ukrasi doro vidjeti.

ŽELJKA: Onda ga možemo početi kititi.

JURA: Da, ako su Maja i Ana donijele sve ukrase.

ŽELJKA: Prvo idu žaruljice, ili?

MAJA (povikom): Ana ih još nije donijela.

ANA: A zašto ja? Mogla si ih sama donijeti!

JURA: Dajte, cure, ubrzajte. Dalje ne možemo.

ŽELJKA: Otpjevajmo im, Jur, jednu božićnu, možda Cure postanu bolje volje.

Iza scene krene song Božić. Željka i Jura ga izvode vadeći iz kutije ukrase i brišući s njih

prašinu. Maja i Ana slušaju ih nabusito, donoseći žaruljice ostatak ukrasa.

ŽELJKA (song Božić): Pak se je Božić vu zvonček sev,

v saku je hižu bora donesev,

a zemlji snega ki v den blašči

kak sveta pesem ka v polnoč zvoni.

ŽELJKA i JURA: Vezda so nam srca puna,

z seju stran pesem dohaja

veličanju, radosti, miru,

v den božićni - nega kraja.

ANA (spuštajući kutiju): Ovo je posljednja. Tu su i žaruljice.

MAJA (spuštajući kutiju): Moja je posljednja. Bila je u kutu pa je Ana, kao i obično, nije

vidjela!


24

JURA (Maji i Ani): Sreća da ste gotove! Sada malo sjednite, odmorite i konačno se stišajte.

Željka i ja ćemo kititi, u miru.

ŽELJKA (uzimajući žaruljice i stavljajući ih na bor): Opet ćemo ih spustiti uz stablo, kao

lani, pet zraka?

JURA: Naravno, otamo najbolje svijetle. Ja ću ti pomoći.

Maja i Ana, jedna podalje od druge, nabusito sjede, Željka i Jura učas postave žaruljice pa i

Jura sjedne.

JURA (Željki): Težak je taj bor. Baš sam se umorio, navlačeći ga.

BOR: I ja sam se umorio!

Svi se s čuđenjem zgledaju, glavu din i Ana i Maja..

MAJA: Tko je to rekao?

ŽELJKA: Zbilja, tko? Ja nikoga ne vidim!

JURA (smijući se, prema boru): Cure si zavarao, Boriću dragi, ali mene ne možeš! Znam da

si to bio ti, naš bor!

BOR (veselo): Jesam, bravo, Jura, što si me prepoznao! Htio sam se malo našaliti i reći vam

da ste mi jako nedostajali!

ANA (veselo skoči k boru): I ti si nama nedostajao, Boriću!

MAJA (također veselo priđe): Lijepo je da smo opet skupa. Ipak objasni zašto si se ti umorio?

Pa ti nisi nikoga navlačio, amo-tamo kao što je Jura vukao tebe?!

BOR: Ja sam se umorio od čekanja! Čekam vas čitavo ljeto!

ŽELJKA: Oh, Boriću dragi, pa ne možemo te kititi prije nego što za to dođe vrijeme!

JURA: Nikako prije Badnjaka!

BOR: Onda je Badnjak ove godine okasnio. Lani ste me kitili puno ranije.

ŽELJKA: Ne budi smiješan, Boriću. Božić se uvijek slavi u isto vrijeme, dvadeset petog

prosinca, a bor se kiti dan ranije, dakle, dvadeset i četvrtog prosinca.

JURA: Kao što sam rekao, na Badnjak.

MAJA: Drugi put se ravnaj po snijegu. To ti je najsigurnije. Čim padnu prve pahulje, evo i

Božića!

ANA (smijući se): Opet lupetaš, Maja! Pa snijeg s Božićem nema veze! Pada i prije i poslije!

MAJA (tvrdoglavo): Ali čim prvi snijeg zaprhuta, Božić je već tu!

ŽELJKA (pomirljivo): Lani je baš bilo tako, no to ipak nije pravilo.

BOR: Ma, pustimo sada snijeg i pravila, radije mi recite kako ću ove godine izgledati. Kako

ćete me okititi? Ako smijem reći, želio bih biti jednako lijep kao i lani!


25

JURA (poletno): Pa naravno da ćeš biti lijep! Svaki novogodišnji bor lijep je na svoj način!

MAJA (s visoka): A ti ćeš biti još i ljepši! Bez lijepoga bora Božić je isto što i torta bez šlaga!

ANA: Ha-ha-ha-ha! Oh, kako je ovo smiješno i glupo! Kao da svaka torta mora imati šlag!

MAJA: Nisam ni rekla da mora, samo sam dala usporedbu!...

ŽELJKA (ljutito): Dosta vas dvije!

BOR: Pitam zato što vidim nove ukrase.

JURA: Da, kupili smo nešto novih, no ostalo je i dosta starih.

BOR: Je li je među njima i Žuta kuglica ili ste i nju zamijenili?

Na scenu utrči Žuta kuglica.

ŽUTA KUGLICA (veselo): Čula sam svoje ime pa sam odmah dotrčala!

BOR: I ove godine ideš na bor?

ŽUTA KUGLICA: Mislim da dâ, jer je Željka i s mene obrisala prašinu.

BOR: Krasno!

ŽUTA KUGLICA I Ja tko mislim, zato bih molila u osobno da i ove godine budem na istom

mjestu kao lani.

BOR: I ja bih to molio! Bljeskala si uokolo kao da se po meni sama sunčeva zraka prolila.

ŽUTA KUGLICA: To je zato što sam bila gotovo na najvišoj grani pa smo tvoj vrh i ja,

Boriću, čitave dane ugodno ćaskali!

MAJA (naoko povjerljivo): Ove ćeš godine bljeskati još i više! Lani je za brisane prašine s

ukrasa bila zadužena Ana, pa ste obrisani prema onoj."kome ruka - kome noga"!

ANA (ljutito, povikom): Ne budi bezobrazna, Maja! Žuta je ulica i lani izgledala kao nova!

Žuta kuglica stane između dviju grana, što treba doati d je završila na or, a tao će biti i sa

ostalim "živim" ukrasima. Na scenu đe Bombon.

BOMBON: I ja izgledam kao nov! Jura me je poprskao sa snježnim sprejem pa je moje

odijelo sada bjelje i od inja!

BOR (jednako razdragano): Super, Bombončiću, i tebi se radujem!

ŽUTA KUGLICA (na isti način): I ja ti se radujem, Bombončiću, i moram reći da si u

snježnom odijelu još ljepši nego lani, u sivom papiru.

BOR: I ti si prekrasan ukras za moje grane!

ANA (podbadajući): A umalo nije završio u Majinom trbuhu! Istrgnula sam joj ga iz ruku u

zadnji čas!

MAJA (ljutito protusloveći): Nije istina! Takvo što se nije nikad dogodilo! Ti, Ana, stalno

nešto izmišljaš samo da bi mi napakostila!


26

BOMBON: O, ne ljuti se, Maja, pa bomboni zato i postoje da ih se pojede!

JURA: Da, Bombončiću, no to se na tebe više ne odnosi! Tebi je rok trajanja već odavna

istekao pa bi se onaj tko te pojede mogao ozbiljno pokvariti želudac.

ŽELJKA: E, sad se više ni to ne može dogoditi! Za poprskanim bombonom sigurno nitko

neće posegnuti!

JURA: Odsada si, Bombončiću, samo ukras, zato si izvoli na ovogodišnjem božićnom drvcu

izabrati mjesto.

BOMBON: Pa, ako već mogu birati, i ja bih najradije na staro mjesto, na najnižu granu, tik uz

Isusove jaslice.

ŽELJKA: Oh, pa ako ovako nastavimo, ti ćeš, Boriću i ove godine izgledati jednako kao i

prošlog Božića!

BOR: Pa, što onda? Bar ću biti siguran da sam lijep!

Bombon sjede ispod bora, iza scene se oglase Zvončići.

ZVONČIĆI (uglas): Cin-cin, cin-cin! Ima li mjesta i za nas ili su već sva popunjena?

JURA (ogledavajući se u pravcu zvuka): Tko se to javlja?

ŽUTA KUGLICA (gledajući u daljinu): Ni ja nikoga ne vidim!

BOR: Ali zato moj vrh vidi, a on kaže da su pred vratima Zvončići.

Na scenu utrče Zvončići. Iza scene dopre glazba poznate istoimene novogodišnje pjesme pa

Zvončići zađu među publiku te i njih uključe u pjesmu i ples. Nakon što pjesma završi,

Zvončići se vrate na scenu. Maja i Ana im žurno priđu i uz međusobno koškanje ih rasporede

oko bora. Na scenu utrči Mašnica.

CRVENA MAŠNICA (zadihano, gotovo plačno): Krasno je kad ti se netko raduje, ali nije

lijepo kad te netko izgubi! Trčim za vama, Zvončići, već dva sata i nikako da vas

dostignem! Vani me je vjetar stalno nosio na jednu, pa na drugu stranu tako da sam

ga stigla, kad sam stigla!

ZVONČIĆ I (pokajnički): Cin-cin, cin-cin, Mašnice draga, jako mi je žao što je tako ispalo,

no moraš nam oprostiti!

ZVONČIĆ II (opravdavajući se): Cin-cin, cin-cin, primijetili smo mi da te nema, Mašnice, i

krenuli smo u potragu za tobom, ali kako nam je ponestalo vremena morali smo sve

obustaviti i požuriti ovamo! Znaš da Božić ne čeka!

CRVENA MAŠNICA (pomirljivije): Znam, vidjela sam da ste bili u žurbi i zato vam

opraštam.

ŽELJKA: Odlično, Mašnice, zato i ti zauzmi mjesto.

MAJA: Isusove jaslice idu ispod bora, na lijevu stranu.


27

ANA: Bilo bi bolje na desnu. Na lijevo će doći darovi.

MAJA: A zašto darovi ne bi mogli na desno.

BOR (povikom): Još je netko pred vratima!

MAJA I ANA (uglas): Darovi!

Vrata se otvore i na scenu uđe Božićni cvjetnjak. Leluja klasjem koje treperi.

MAJA i ANA (uglas, s razočarenjem): Ah, božićni cvjetnjak.

SVI OSTALI NA SCENI (uglas, s divljenjem): Božićni cvjetnjak!!!

AKTER I: Zahvalnost za Božićni cvjetnjak i ove godine dugujemo Juri i Željki!

AKTER II: Oni su nas posijali u pravo vrijeme, na dan Svete Barbare!

AKTER III: I otad su nas redovito prskali vodom i pomalo zalijevali!

JURA: Oh, naš je Bor uistinu prekrasan, ali uz vas, uz naš Božićni cvjetnjak, ljepšega uistinu

nema.

ANA: S darovima će biti još i ljepši!

MAJA (s nestrpljenjem): A kad će oni stići? Djed Mraz je već odavno morao biti tu!

ŽELJKA: U božićne dane uvijek je jako zauzet. Na terenu je od jutra do noći, no sigurno je da

ni nas neće zaboraviti.

JURA: I svakako će stići prije Božića.

ANA (razmaženo): Baš dobro, mene ionako darovi zanimaju najviše od svega!

MAJA (jednako razmaženo): I mene! I samo se pitam što ćemo raditi dok Djed Mraz ne

stigne?

JURA (vragolasto): Pa, Željka i ja ćemo se malo odmoriti, zar ne, Željka, mi smo se doista

naradili, a i vas dvije možete nastaviti kao do sada, svađati se.

BOR: Ali samo bez povišenih tonova, i ja bih načas sklopio oči.

MAJA (uvrijeđeno): Uopće niste duhoviti!

ANA (na isti način): I ja tako mislim!

ŽELJKA: Konačno da ste se bar u nečemu složile.

Svjetla se lagano zatamne, ili se na drugi način prikaže noć, Maja, Ana, Željka i Jura polegnu

i umire se, iza scene krenu zvuci božićne pjesme «Tiha noć», svi su zaspali, pa na scenu

uđe Djed Mraz s vrećom darova na leđima. Stavljajući darove ispod bora razgovara s Borom

i ukrasima, što Maja, Ana, Željka i Jura ne čuju. Njihov razgovor odvija se prigušenim tonom,

nalik šaptanju.

DJED MRAZ: Krasno su te okitili, Boriću! Gotovo si ljepši nego lani!

BOR: Pa potrudili su se, osobito Željka i Jura.


28

DJED MRAZ: A krasan je i Božićni cvjetnjak!

BOŽIĆNI CVJETNJAK (akteri uglas): I za to su oni zaslužni. Posadili su nas na

vrijeme, na dan Svete Barbare.

DJED MRAZ: A što je s Anom i Majom? Zar one ne pomažu?

BOMBON: Pomažu, no nije star u tome. Neprekidno se svađaju. Čak i danas. Jedna drugoj

non-stop kontrira.

DJED MRAZ: Znači, sve je isto kao i prošle godine, osim što sam ja tada Maji i Ani malo

progledao kroz prste.

BOMBON, BOR i BOŽIĆNI CVJETNJAK (uglas, zbunjeno): Što to znači?

DJED MRAZ: To znači da ću ove godine darove dijeliti točno prema zaslugama.

BOR: Onda se mogu kladiti da će Jura dobiti knjigu!

ZVONČIĆI (uglas): Cin-cin, cin-cin, i radovat joj će se kao nitko!

BOMBON: A što će dobiti Željka?

DJED MRAZ: I Željka je zavrijedila svoj poklon, svoje role.

ŽUTA KUGLICA: Ali role su poželjela i Maja i Ana!

DJED MRAZ: Zar nisam rekao da će darovi ove godine biti prema zaslugama?

BOR i UKRASI (uglas): Jesi!

DJED MRAZ: To znači da će biti puno iznenađenja.

BOR I UKRASI (uglas): A to bi bilo?

DJED MRAZ: Kisela jabuka, a primjer!

BOR i UKRASI (uglas, s nevjericom): Kisela jabuka?

BOMBON: Ali kisela jabuka nije dar, i djeca joj se sigurno ne bi radovala!

DJED MRAZ: Upitajmo ih.

ZVONČIĆ I (djeci u publici): Cin-cin, cin-cin, djeco biste li vi voljeli dobiti ispod bora kiselu

jabuku?

DJECA: Ne... (isforsira se negativan odgovor)

ŽUTA KUGLICA: Jesi li čuo, Djed Mraz? Djeca su rekla - ne!

DJED MRAZ: Da, čuo sam, ali ne misle svi baš tamo. Na primjer, Ana. Kad se prošli put

posvađala sa Majom, obećala joj je ispod bora upravo to, kiselu jabuku!

CRVENA MAŠNICA: Oh, pa ako Maja dobije kiselu jabuku, Ani će joj se smijati do suza!

DJED MRAZ: Neće, i ona će dobiti isto.

BOR I UKRASI (uglas, s nevjericom): Obje će dobiti kiselu jabuku?

BONBON: Ja mislim da je Maja ipak mrvicu bolja od Ane.

DJED MRAZ: Možda i jest, no jedan se sam ne može svađati.

BOR: Da, to je istina.

ZVONČIĆ (uglas): Cin-cin, cin-cin, ovogodišnja će podjela darova stoga biti jako zanimljiva!


29

Iza zastora se oglasi zvuk crkvenog zvona, Maja, Ana, Željka i Jura se bude i ne opažaju

Djeda Mraza koji je već stavio darove pod bor i na zvuk zvona neopaženo povukao u drugi

plan.

MAJA (ushićeno): Gle, pod borom su darovi!

ANA (pakosno): Ja sam ih prva opazila!

MAJA (ljutito): Nije istina, probudila si se tek nakon što sam ja uzviknula da su ispod bora!

JURA (prijekorno): Opet! Pa još niste ni oči otvorile, a već se svađate!

ŽELJKA: Doista, cure, nemoguće ste, a i dižete galamu bez veze! Tko zna čiji su ovo darovi!

MAJA (oholo): Pa naravno da su naši, kad su ispod našeg bora! (zagleda darove)! Evo, na

ovome lijepo piše Maja, dakle, moje ime, i u njemu su sigurno crvene role!

ANA (odmah uzme pokrajnji dar): A ovo je moj, ovdje piše Ana, i crvene su role u njemu!

U tvojem ne može biti drugo, do li moje obećanje, dakle, kisela jabuka! Ha, ha, ha,

ha!

JURA (Željki): A možda su Maja i Ana ipak u pravu, da su ovo naši darovi!? Ledaj, na ovome

je tvoje, a na posljednjem moje ime.

ANA: Odmah ćemo znati! Ja ću svoj odmah otvoriti!

MAJA: Naravno, i ja svoj.

ŽELJKA (Juri): Pa onda ćemo i mi otvoriti ove, s našim imenima!

JURA: Da, nadam se da nećemo pogriješiti. Napisana su kao i prošle godine.

MAJA: Ma, samo otvorite, znate da Djed Mraz uvijek zna što radi!

ANA (sumnjičavo): Pitanje je, Maja! Ja iz svoje kutije izvlačim samo stari papir, a rolama još

uvijek ni traga!

MAJA (na isti način): Za razliku od tebe ja izvlačim glupe pakete! Jedan manji od drugoga, a

svi su jednako prazni!

JURA (naoko, usput): I koliko vidim, svaka svoje jednako razbacujete svuda po sobi! Baš me

zanima tko će na kraju sve to pokupiti!

ANA (pakosno): Maja!

MAJA (na isti način): Ana, točnije gubitnik! Onaj koji ne dobije željeni dar!

ANA: E, s tim se slažem!

ŽELJKA (Jura, na uho povjerljivo): Ni Maja ni Ana, dragi Jura, nego, kao i uvijek, ti i ja!

(ushićeno, izvukavši iz paketa crvene role): Ali nije mi žao! Evo, Djed Mraz je

unaprijed naplatio moj trud! (prema nebu): Hvala, Djed Mraz! Hvala ti tisuću puta! Ti

si najbolji darovatelj na svijetu! (Juri): Kako li je samo pogodio da i ja želim role, a ja

mu to uopće nisam napisala?!


30

JURA (jednako ushićeno, s nevjericom): Ma, ne vjerujem, čovječe, da je i mene pročitao!

Kao što ću ja pročitati ovu knjigu, ma «progutat» ću je, od korice do korice! Hvala ti,

Djed Mraz, od srca hvala, tisuću puta!

Maja i Ana još uvijek otvaraju svoje pakete i sve češće se pogledavaju s jednakom

nevjericom.

MAJA (Ani, gledajući u role u Željkinim rukama, s kojima Željka veselo skakuće po sceni):

Točno takve role sam htjela!

ANA (na isti način): I ja! Bile su u izlogu!

MAJA: Da i ja sam ih u njem vidjela.

ŽELJKA (pogleda u Jurinu knjigu, iskreno, s divljenjem): Gledaj, Jura, knjiga je o svemu i

svačemu! Tu su i priče, i pjesme, i običaji!...

JURA (ushićeno, listajući): Oh, pa tu je i ona, naša, o Božiću, što smo je pjevali dok smo

kitili bor!

ŽELJKA (priskoči, gleda u knjigu, s oduševljenjem čita naglas): Doista! Slušaj!

Pak se je Božić vu zvonček sev,

v saku je hižu bora donesev...

Prekida je Ana koja toga časa pronalazi jabuku te je uvrijeđeno diže u zrak.

ANA (oholo, naredbodavno): Evo, ovo je moj dar, i sada molim objašnjenje za ovaj glupi

štos!

MAJA (grohotom se smijući na Anin račun): Ha, ha, ha, ha, ha! Tko se zadnji smije, najslađe

se smije! Trebalo je biti na moj račun, a kad tamo, nije štos nego pravda! I ja ću se

posve složiti s tobom da Djed Mraz zna što radi!

Pogleda u svoju kutiju i zanijemi. I sama izvlači jednaku jabuku.

ANA (Maji, pomirljivo, pokazujući joj jabuku): Ista je kao i tvoja!

MAJA (Ani): Poruka je, dakle, jasna, više se ne smijemo svađati.

MAJA (pomirljivo): I ja bih tako rekla.

ŽELJKA: Čini se da vas Djed Mraz ovog puta doista želi naučiti pameti.

JURA: A to će reći da doista zna što radi.

ŽELJKA: Morat ćete mu obećati da se više nećete svađati.

ANA i MAJA (uglas): U redu!

ŽELJKA i JURA (uglas): Obećajte!


31

ANA i MAJA (uglas): Više se nećemo svađati! (zagrle se)

JURA i ŽELJKA (uglas): Super!

ŽELJKA: Hm, kad zrelije promislim, vas ste dvije i ove godine kod Djeda Mraza najbolje

prošle! Dobile ste osobiti dar!

ANA i MAJA (uglas, s čuđenjem): Kiselu jabuku?

ŽELJKA: Jabuka možda i jest kisela, no ja govorim o prijateljstvu, a to se ne dobija tako

često!

ANA (veselo): Ako doista ako misliš, onda ćemo moju jabuku odmah oprati i kušati je!

MAJA (na isti način): I moju! Idemo ih oprati!

Ana i Maja otrče oprati jabuke, vraćaju se učas i svakome daju po polovicu.

ŽELJKA (kuša jabuku): Mm, hvala, uopće nije kisela! A za role ne brinite! Sve ćemo se

jednako rolati u ovim mojima!

MAJA i ANA (uglas): A Jura?

MAJA: Zar će i on u red za rolanje?

JURA: Neće! Jura će samo s vama jesti jabuke i čitati knjigu. Može i naglas, ako želite!

ANA, MAJA i ŽELJKA (uglas): Želimo!

Maja, Ana, Željka i Jura, zbiju se na gomilu, jedu jabuke i nasmijani "čitaju" Jurinu knjigu.

Zvončići i raspušten Božićni cvjetnjak, Bombon i Žuta kuglica najednom se sjate oko njih,

uhvate ih za ruke i povedu scenom u veseli ples na muziku Zvončići koja istom krene iza

scene. U na kraju povuku sobo i Djeda Mraz te pjevajući napuste scenu. Uz naklon publici

požele Sretan Božić i Sretnu Novu godinu.

KRAJ


32

VOLI ME - NE VOLI ME scenska igra u prozi, u jednoj slici


33

LICA:

MARTA, djevojčica

MARADONA, dječak s loptom

PAMETNJAKOVIĆ, dječak s naočalama štreberska izgleda, s notesom i olovkom u

ruci

ANJA, s umjetnim trepavicama i malim ogledalom u ruci

VJERA, djevojčica

ZDENKA, djevojčica

FABULA:

Maradona je Maradona, vidi samo loptu, a Pametnjaković je pametnjaković, no to ih

ne priječi da budu najbolji prijatelji. Njihovo prijateljstvo ne može narušiti ni Marta, u

koju je Maradona zaljubljen, a Pametnjaković ju jako poštuje, a ni Anja, ni Vjera ni

Zdenka koje pak su redom zaljubljene u Maradonu i istom ljubomorne i na Martu i na

Pametnjakovića. Dio ljubomore otpada i na činjenicu što su Marta i Pametnjaković

najbolji učenici u razredu.

SCENA:

Livada ljeti. Rascvjetali grm uz rub scene, na sred scene zeleni grm, a ostala scenska

dekoracija mogu biti plast sijena, panj i slično.

SONGOVI:

Ljeto i Novi svijet, autor glazbe Damir Rodiger, prof.


34

Iza započinje songom Ljeto ili drugom muzičkom teom po želji uz koju Marta uđe na scenu

i pjevajući šeće "livadom". Pri kraju songa stiže do cvjetnog grma gdje sjedne i poče trgati

latice s cvjetova kao u igri "Voli me - ne voli me". Zaokupljena igrom događanja na sceni ne

opaža.

MARTA (song Ljeto): Ljeto, užareno sunce,

ljeto, po zemljici prži,

ljeto, sanjam skok u vodu,

ljeto i pješčani žal.

A žito po polju užurbano zlati

hajd'mo složno ljeto zapjevati,

a žito po polju užurbano zlati

hajd'mo zapjevati.

Zakratko, driblajući loptu, na scenu ulazi Maradona. Opaža Martu, ostavlja loptu te pritajen

iza zelenog grma kradom promatra što radi.

MARADONA (sam sebi): Uopće ne razumijem zašto trga latice. To Marti uopće ne priliči -

previše voli cvijeće da bi ga tako nemilosrdno trgala.

Na scenu ulazi Pametnjaković, hoda odmjerenim korakom, pa sa zanimanjem promatrajući

prirodu oko sebe zapisuje nešto u notes. Opaža Maradonu, zastaje mu iza leđa.

PAMETNJAKOVIĆ (sam sebi): Ovdje nešto ne štima - Maradona čuči iza grma, a lopta mu

miruje?!

MARADONA (Okrene se, opazi Pametnjakovića, zove): Hej, pst, priđi bliže!

PAMETNJAKOVIĆ (Priđe tiho, na prstima, govori šapatom.): Što radiš iza grma?

MARADONA: Promatram Martu.

PAMETNJAKOVIĆ: To i sam vidim, no pitanje je zašto? Da se nisi možda zaljubio?

MARADONA: Ne lupetaj, stvar je ozbiljna!

PAMETNJAKOVIĆ: Pa i ne mislim da nije, ne šapćemo valjda bez veze!?

MARADONA: Ne bih htio da nas čuje, a mislim da je bolesna i to opasno.

PAMETNJAKOVIĆ: U kom smislu?

MARADONA: Ponaša se kao da je poludjela.

PAMETNJAKOVIĆ: Ma ti si poludio (!), pa Marta je najbolja učenica u razredu!

MARADONA: Ne kažem da nije ali već tri sata ne mrda s mjesta i uporno trga latice s

cvjetnog grma kraj kojeg je zasjela.


35

PAMETNJAKOVIĆ: Svašta! Čudiš se kao da si otkrio Ameriku, a to sve cure rade. Igraju

onu glupu žensku igru "Voli me - ne voli me".

MARADONA: OK, ali Marta ne samo da voli cvijeće već je i voditeljica grupe za ekologiju i

očuvanje prirode, a gledano iz tog ugla trganje latica apsolutno je neprimjereno

ponašanje! Zar se ne boji da bi ju netko mogao vidjeti?

PAMETNJAKOVIĆ (razmišljajući): Možda i ne. Sklonila se u dno livade gdje je većina samo

u prolazu, no u potpunosti se slažem s tobom da za ovakvo ponašanje mora postojati

ozbiljan razlog.

MARADONA: A to bi bilo?

PAMETNJAKOVIĆ: Možda se i ona zaljubila.

MARADONA (s nevjericom): Marta, da bi se zaljubila?

PAMETNJAKOVIĆ (s razumijevanjem): A zašto ne? A i logično je da bi u tom slučaju i sama

pognula za laticama kako bi provjerila voli li i taj netko nju ili ne.

MARADONA (suzdržano): Da... No ta je provjera nepouzdana a čitava igra je totalno

zaluđivanje! (sugestivno): Slušaj, pratio sam dobro što se događa i svaka provjera je

završila sa "ne voli me", a što naprosto ne može biti jer Martu svi vole!

PAMETNJAKOVIĆ (bez zadrške): I s tim se slažem, Martu uistinu svi vole.

Slijede pojedinačni, posve identični ulasci na scenu Anje, Vjere i Zdenke. Nakon što uleti na

scenu i opazi Maradonu i Pametnjakovića - Martu ne opaža, prišuljaju im se s leđa i uključi

se u razgovor. Tijekom razgovora pak Maradona i Pametnjaković, štiteći Martu, zaklanjaju im

vidik prema Marti pa je iza zelenog grma stalno napeto: neprekidno komešanje ne prestaje.

Prva ulazi Anja.

ANJA (s visoka): Ova ti teorija ne drži vodu, Pametnjakoviću. Otkud ti to da Martu svi vole?

Ja sam, primjerice, prva koja ju ne voli!

PAMETNJAKOVIĆ (s čuđenjem): Ti ne voliš Martu?

ANJA (oholo): Ne, ne volim je.

MARADONA (s čuđenjem): Pa do jučer ste bile nerazdvojne?!

ANJA (kao prije): Pošlo vrijeme.

MARADONA: A zašto je više ne voliš?

ANJA (kao prije): Razlozi su osobne prirode.

PAMETNJAKOVIĆ (Maradoni): Znači, pravo je pitanje zbog koga ili čega je više ne voli.

ANJA (jednako oholo): Hoćeš reći da sam ja ljubomorna na nju ili joj možda na nečemu

zavidim?

PAMETNJAKOVIĆ: Ništa ja neću reći, to govori tvoje ponašanje iz kojeg pak kristalno

jasno iskaču i razlozi, da ne kažem: Maradona, trepavice, ocjene...


36

MARADONA (glupo): Ne razumijem kakve veze imam ja imam s Anjinim trepavicama?

PAMETNJAKOVIĆ: Nisam mislio na Anjine nego na Martine!

MARADONA: Svejedno, pitanje je opet isto, kakve ja veze imam s Martinim trepavicama.

PAMETNJAKOVIĆ: Vjerojatno nikakve, no Anja ne misli tako i zato bi i ona rado imala

trepavice poput Martinih, duge i guste.

MARADONA: Ma, o čemu vi, ljudi, pričate? Pa koliko ja vidim i Anjine su i duge i guste i u

čemu je onda fora?

PAMETNJAKOVIĆ (s dosadom): Fora je u tome da su Martine prave, a Anja svoje mora

non-stop provjeriti. Ne bi bilo zgodno da se pomaknu i ostanu stajati nakrivo!

MARADONA (veselo): A, tek sada kužim, Anja, zbog čega ti ne ispuštaš iz ruku to ogledalce

već hodaš s njim uokolo poput one zle maćehe što je uporno povaljala gledajući se u

njem (karikirajući): "Ogledalce, ogledalce, reci tko je najljepši na svijetu?!"

ANJA (ljutito): Stvarno mi nije jasno što ja ovdje tražim i zbog čega gubim vrijeme s vama. I

to zbog koga - zbog Marte!

Na scenu uđe Vjera te se, na gore spomenuti način i sama ubaci u razgovor.

VJERA: A što je s Martom?

ANJA (podrugljivo): S njom ništa, problem je u tome što se i Pametnjaković dao upecati! I

on je "pao" na njene trepavice!

VJERA (hihoćući se): Oh, pa to je onda vic godine! Ja sam bila uvjerena da Pametnjaković

ne vidi dalje od nosa, točnije krajolika oko sebe te olovke i notesa u koji stalno nešto

zapisuje!

ANJA (jednako posprdno): Zaboravila si spomenuti knjige, što ih poput ostalih štrebera i sam

posvuda tegli za sobom.

PAMETNJAKOVIĆ (naoko, razmišljajući): E, da, baš dobro da si to spomenula, Anja.

Ionako se uporno pitam što je bolje ili gore: biti štreber ili lijena buba?!

ANJA i VERA (uglas, s čuđenjem): Lijena buba?

PAMETNJAKOVIĆ: Jest, dobro ste čule, a htio sam zapravo reći da vas obje, frajerice, imate

fora do kraja škole dostići pa čak i prestići s ocjenama i mene i Martu, naravno,

ukoliko dotad pošteno zagrijete stolicu.

MARADONA: Zbilja, cure, zašto i vi niste odlikašice?

ANJA (Maradoni): Odgovor na to pitanje vrijedi i za tebe.

VJERA (Anji): Ma, daj, Anja, pa Maradonu njegova stolica više niti ne prepoznaje! Čitave

dane samo natjerava loptu!

MARADONA (pomirljivo): Istina je, no s loptom u nogama sigurnije živim u nadi da ću

jednoga dana i sam postati Maradona! Znate li vi uopće tko je to?


37

PAMETNJAKOVIĆ (učeno, budući da Anja i Vjera ne odgovaraju): Maradona je najveća

nogometna legenda svijeta no važnije od toga je da ovaj, naš Maradona, nikome ne

zavidi. Naročito ne onima koji uče više od njega i zato i imaju bolje ocjene.

MARADONA: A najbolji primjer tome je Pametnjaković radi čega smo nas dvojica još uvijek

najbolji prijatelji.

Na scenu uđe Zdenka te se i ona, poput Anje i Vjere, prije nje, uključi u razgovor.

ZDENKA (dodvorljivo prema Maradoni): Ja se s Maradonom sto posto slažem!

ANJA (namještajući si trepavice): Bože, zašto nisam iznenađena činjenicom da se Zdenka

slaže s Maradonom iako još nije pravo ni čula o čemu je riječ!?

VJERA (smijući se, posprdno): Hi, hi, hi, hi, a kad se ona nije složila s Maradonom? Nikad

pa ni onda! Ha, ha, ha....!

Smiju se Anja i Vjera.

PAMETNJAKOVIĆ (s dosadom): Objasnite, cure, što je smiješno, odnosno, ako se i nas

dvojica ne možemo smijati s vama, e, onda, molim lijepo, razlaz, društvo!

MARADONA: Tako je, Pametnjakoviću! (curama) Dakle, ili nam protumačite šifre, drage

naše frajerice i frendice ili šećite dalje!

Anja i Vjera prilaze Pametnjakoviću i smijuljeći se šapću mu nešto na uho. Zdenka ih

bezuspješno pokušava razdvojiti.

ZDENKA (jureći za jednom pa za drugom ljutito viče za njima): Anja! Vjera! Prestanite!

Čujete li me? Da se niste usudile reći više ni riječ! I kud ćete bez mene? Čekajte me,

recite što ste rekle Pametnjakoviću!"

Nakon kraćeg natjeravanja sve tri napuste scenu, pri čemu posljednja istrčava Zdenka ne

prestajući dovikivati za njima i iza scene.

PAMETNJAKOVIĆ (publici, povjerljivo, zavirujući u notes, kao da lista bilješke): Dakle,

ovako. I Zdenka je ljubomorna na Martu, također zbog Maradone. Dobar jest, ali što

cure vide u njemu stvarno mi nije jasno! Pa čovjek nema ni jednu jedinu peticu a i

ništa drugo ne vidi osim lopte!


38

MARADONA (Pametnjakoviću, s olakšanjem): Sva je sreća što su otišle. Podigle su veću

prašinu nego moja lopta nakon pola sata driblanja na pijesku! A i pao mi je kamen sa

srca jer nisu opazile Martu ni njeno trganje latica.

PAMETNJAKOVIĆ (dižući glavu s notesa, publici, povjerljivo): Hm, možda i nije tako,

možda ipak i on vidi i nešto drugo, možda upravo Martu samo se ne usuđuje reći?!

(razmišlja): Zanimljivo, priznajem, no, bit će još zanimljivije sve to provjeriti. I to

odmah, sada (Pozove Martu koja još uvijek sjedi s mirom, okupirana svojom igrom):

Hej, Marta, dođi na čas!

MARADONA (zdvojno, skrivajući se još dublje iza grma): Ma što je tebi, Pametnjakoviću?

Zar si i ti poludio? Zbog čega sada zoveš Martu?

PAMETNJAKOVIĆ (publici, povjerljivo): Evo, vidite, već ima trtu, boji se, strah ga je i

samog susreta s njom, naprosto ne zna što bi pred Martom, a to su prvi, kristalno

jasni, sigurni znaci zaljubljenosti! (Marti) Molim te, Marta, dođi načas!

MARTA (prilazi ,zbunjeno,kao u stupici): Bok... Otkud vas dvojica ovdje?

PAMETNJAKOVIĆ (hineći nehajnost): U prolazu smo, ali ja jako žurim pa sam mislio da bi

bilo super kad bi ti, dok se ja ne vratim, pravila društvo Maradoni, a i on tebi. Ne bi

vam bilo dosadno, a ja sam začas natrag.

MARADONA (Pametnjakoviću, ljutito, kroz zube, krišom od Marte): Ma, što je tebi,

Pametnjakoviću, što izvodiš? Zar ćeš me ostaviti samog s Martom?

PAMETNJAKOVIĆ (šeretski Maradoni, također kradom od Marte): Nemoj trtariti, stari, Marta

ne ujeda, još manje jede žive ljude! (hineći da mu se žuri, i Marti i Maraoni): Ispričavam

se na žurbi, no kao što rekoh, izludjele su me one tri pa moram hitno do njih kako bih

provjerio nešto jako važno.

Pametnjaković žurno napusti scenu, Maradona zdvojno gleda za njim, Marta stoji jednako

zbunjeno.

MARADONA (publici, krišom od Marte): E, za Martu više i nisam siguran je li bolesna, ali

Pametnjaković sto-posto jest!

MARTA (pokazujući za Pametnjakovićem): Što se događa? Kuda žuri?

MARADONA: Nemam pojma! One tri su ga, stvarno, totalno zaludjele!

MARTA: Koje tri, ne znam o kome govoriš?!

MARADONA: Govorim o Anji, Vjeri i Zdenki! Anja i Vjera su mu nešto šaptale na uho, što

je Zdenku jako naljutilo, čak toliko da ih je obe natjeravala po livadi dok konačno nisu

sve tri nestale! A sad je, eto, nestao i on! Odjurio za njima kako bi provjerio, kako je

rekao, nešto jako važno.

MARTA (sa zanimanjem): A ti ne znaš što bi to bilo?


39

MARADONA: Nemam pojma, govorile su kao i obično, u rebusima.

MARTA (s nevjericom): A ti si stvarno siguran da su sve tri bile ovdje?

MARADONA: Ma vidio sam ih i razgovarao s njima! I Pametnjaković je bio s nama, pitaj ga

kad se vrati! Pa čak i prašina, što su je podigle za sobom još uvijek leluja u zraku!

MARTA: A gdje sam ja bila? Ja nisam nikoga vidjela! Čak ni tebe ni Pametnjakovića!

MARADONA: Sjedila si pokraj onog grma.

MARTA (upadicom, neuvjerljivo): Ah, da plela sam nekakav vjenčić.

MARADONA (oprezno): Čini se da baš nije uspio, ima previše polomljenih stabljika a

otpalih je latica toliko da bi se mogle baš zgodno upotrijebiti za onu bezveznu igru

"Voli me - ne voli me!"

MARTA (kao u stupici): Zašto kažeš da je bezvezna, a i otkud znaš za nju? Ja sam mislila da

to samo cure zanima.

MARADONA: Ma nisam ni rekao da me zanima, naprotiv, zato je pametno zaključio

Pametnjaković rekavši: "Žali Bože otrganih latica!"

MARTA (posramljeno): Da, to je istina, no ipak ne razumijem što si htio reći?

MARADONA (prostodušno): Kako ne razumiješ, pa jednostavno je. Zar nije moglo ispasti,

na primjer, da tebe nitko ne voli?

MARTA (s iznenađenjem, oprezno): Naravno da je moglo... i što s tim?

MARADONA: Ništa, osim što to ne bi bilo točno!

MARTA (zbunjeno): Da?

MARADONA (sugestivno): Da, jer tebe svi vole!

MARTA: Da??? I tko su to svi?

MARADONA: Pa što ja znam, evo, Pametnjaković i ja, na primjer!

MARTA (u čudu, lagano ustajući, naglašavajući svaku riječ): Volite me i ti i Pametnjaković?

MARADONA (glupo): Pa da, priznao mi je, lijepo je rekao da tebe vole svi, a to znači da te

voli i on!

MARTA (okolišajući): A ti, što si ti rekao?

MARADONA (jednako glupo): Pa i ja sam se složio! Ja sam rekao isto što i on!

MARTA (ustreptalo): Da me voliš?!

MARADONA: Naravno!

MARTA (poskoči od sreće, Maradoni da poljubac u obraz, publici, povjerljivo): Eto, i vi ste

čuli da je rekao da me voli, a i Pametnjaković je i opet bio u pravu budući da je čitava

ona gomila otrganih latica tvrdila suprotno! (Okrene se prema otrganoj gomili latica):

Oprostite, dragi cvjetići što sam vas tako bezrazložno potrgala! Obećavam da se to

više nikada neće dogoditi! (poviče na sve strane): Anja, Vera, Zdenka, gdje ste?

Moram vam reći nešto jako, jako važno! Čujete me? Javite se! (samoj sebi


40

napuštajući scenu): Zašto su te cure toliko nepouzdane i zašto baš nikad nijedne nema

kad su mi najpotrebnije?

MARADONA (Nakon što Marta napusti scenu, ustane, glupo lamata rukama te

pogledavajući u pravcu u kojem se izgubila, publici): Što joj bi? Pa te su cure stvarno

nemoguće! Ni za glavu ni za rep! (uzimajući loptu, s uzdahom): Sva je sreća da imam

loptu! Ona mi je prijatelj kakvog nema! Zapravo (nastavlja govoriti driblajući loptu)

vjerovao sam i u Pametnjakovića, no kao što ste i sami vidjeli i on je nepouzdan.

Ostavio me je samog s Martom iako dobro zna da ja umijem samo s loptom! A i gdje

je tako dugo? (ogledava se): Idem, moram ga potražiti, bojim se da mu se nije što

dogodilo, a osim toga on jedini sve kuži pa će mi i ovo s Martom najbolje objasniti!

(Maradona napusti scenu, kako je i ušao,driblajući loptu).

KRAJ


41

MAZGA U DŽEMPERU scenska igra u prozi, u jednoj slici


42

LICA:

ANA, djevojčica sa školskom torbom na leđima

SEBASTIJAN - BASTI, dječak, u ogromnom džemperu, sa školskom torbom na

leđima

FABULA:

Skrivena ljubav otkrivena neočekivano, na neobičan način.

SCENA:

Školska učionica, u prvom planu školska ploča. Ploča je pokretna i postavljena

dijagonalno prema publici pa publika prati radnje što se paralelno odvijaju s prednje

strane, gdje stoji Ana, i dijagonalno, iza zadnje strane ploče, odakle Sebastijan sve

vrijeme komentira i replicira Ani na način da njen monolog postaje nalik dijalogu s

njim. Na ploči je crtež: velike slonovske uši u pidžami zebrastog uzorka, s natpisom:

"To je Ana." Ana Sebastijana ne opaža.

Glazba kao zvučna kulisa, instrumental, Damir Rodiger


43

Igra počinje ulaskom Ane na scenu. S povećom školskom torbom na leđima ulazi u prazan

razred i zastaje ispred školske ploče s crtežom. Ne opaža Sebastijana skrivenog iza ploče

što će otamo

ANA (sama sebi, nehajno, pogledavši crtež): Gle, zebrasta pidžama sa slonovskim ušima!

(najednom se ukipi i zapilji u crtež): Što? Zebrasta pidžama sa slonovskim ušima?

Pazi, pa čak i piše: "Ovo je Ana!" (s nevjericom): A ja sam Ana! Jedina Ana u

razredu! Znači li to da sam ovo ja? (s uzdahom): Pa naravno da znači, a što pak s

druge strane znači da je on ipak učinio kako je rekao. (tužno): Rekao pak je, citiram: "A tebe

ću, Ana, pretvoriti u zebrastu pidžamu sa slonovskim ušima! Najvećim ušima na

svijetu, i bit ćeš ružna, ružna, ružna, bit ćeš strašno, strašno ružna!"

SEBASTIJAN (izvirujući iza ploče, publici, što Ana ne opaža): Istina je, tako sam rekao i to

zato što me je pred čitavim razredom nazvala mazgom! Mazgom u džemperu!

ANA (upadicom): Uvjeren je da sam ga nazvala mazgom u džemperu, a to nije točno. Rekla

sam samo da se ponaša kao mazga i sigurno dodala koja ništa ne razumije, ali

džemper nisam spomenula.

SEBASTIJAN (pomirljivije): Ne kažem, džemper možda i i nije spomenula, ali me i zbog

njega zadirkuje. Govori da visi na meni kao sa potrgane vješalice iako ja priznajem da

je tatin i da mi je prevelik te da iz njega ne izlazim. Ali koga briga, ako se meni tako

sviđa!?

ANA (s pritajenim smiješkom): Ne prigovaram ja ni što je tatin, ni što mu je prevelik, a i koga

briga ako se njemu toliko sviđa da iz njega ne izlazi? Priznajem, zapravo, da se taj

džemper i meni sviđa! Čak toliko da nije isključeno da mi se čak i on, baš zbog te

stvarce sviđa!

SEBASTIJAN (zbunjeno): Čekaj, čekaj, to ne razumijem. Tko se kome sviđa?

ANA (upadicom, objašnjavajući publici): Problem je ustvari u tome što svaki put kad dobije

jedinicu, opomenu, ili bilo što u tom smislu, a u zadnje vrijeme ga idu kao da se

pretplatio, taj se džemper najednom tako objesi da visi na njemu kao sa polomljene

vješalice! Tako jadno i otužno da bih se ja najradije rasplakala!

SEBASTIJAN (upadicom, s čuđenjem): Rasplakala?! Zašto bi se rasplakala?

ANA (nastavlja): I što je najgore, nije stvar ni u tim jedinicama! Prepametan je on za svaku

koju je dobio, no pitanje je kako opametiti onu mazgi u njegovoj glavi radi koje ih i

dobiva. Kužim da ne želi biti cinkaroš, što je u redu, no to ipak ne znači da za svaku

nepodopštinu u razredu baš on mora podmetnuti leđa.

SEBASTIJAN (s čuđenjem): Da? Pa zar nije cool biti frajer?

ANA (nastavlja): Kužim i da je cool biti frajer, ali kada zapljušte pitanja o nepodopštini onda

svi nešto muljaju, lažu, izvlače se, i ovako, i onako, i jedino on šuti kao tukac! Ne


44

progovara ni "bu" ni "be", mada bi mu bilo pametnije da barem i to kaže nego što

šutnjom prihvaća krivicu! Ali zato, eto, prigovara meni, jedinoj koja ga pokušava

zaštititi, ponajprije od njega samog! Ne kažem, možda moj način i nije najbolji, no ja

doista ne znam kako mu drugačije objasniti te neke najosnovnije stvari na koje on

reagira slonovskim ušima u zebrastoj pidžami?! (pokaže na crtež): Zato ovaj crtež

neću obrisati, mada bi i mogla, još uvijek nikoga nema. Namjerno ću ga ostaviti neka

cijeli razred vidi da je fakat mazga!

Okrene se i krene prema izlazu sa scene, na koju istom, ravno pred nju uleti Sebastijan,

kradom se "izvukavši" iza ploče i iz "razreda".

SEBASTIJAN (veselo): Bok Ana, i danas si prva u školi? (Ana još ne odgovori, a on

nastavlja pretvarajući se da je tek opazio crtež): Što je ovo? Eh, da mi je samo znati

tko to troši školsku kredu na ovakve gluposti? (uzme spužvu i brišući crtež obraća se

zbunjenoj Ani): Inače si ti, Ana, bila u pravu, ja sam stvarno najobičnija mazga!

ANA (zatečeno): Ali, Sebastijan, ja to nikada nisam rekla!

SEBASTIJAN: Znam! A trebala si. Možda se neke glupe stvari ne bi nikad dogodile.

ANA: Stvarno ne razumijem o čemu pričaš.

SEBASTIJAN: Nije važno. Ima vremena. A sada samo što nije zvonilo pa je nabolje da

izađemo pričekati ostale.

Uhvati Anu za ruku pa oboje veselo, držeći se za ruke, napuste scenu.

KRAJ


45

TARZAN POD SMOKVOM

scenska adaptacija istoimenog romana P. Sabolek u 15. prizora


46

LICA:

STAVROS , dvanaestogodišnjak, bos, odjeven klošarski, u kratkim hlačama

NIKO, vršnjak Stavrosov, odjeven slično Stavrosu

TITINA, vršnjakinja Stavrosa i Nike, u ženskim odorama nalik mornarskoj

GLAVNI KUHAR BRODA

NOVAK , odjeven prikladno za čišćenje ribe

KAPETAN BRODA

GOSPOĐA AFRODITA, dotjerana pedesetogodišnjakinja, nakićena nakitom

LEA, trideseto-godišnjakinja klasičn odjevena

TOM, Lein stariji brat

KRADLJIVAC, u prizoru 12 kao konobar, a kasnije maskiran s užetom oko pasa

FILOMEJA, poput Lee, ali odjevena mladalački

NIKOVA MATI

NIKOV OTAC

NIKOV STRIC LEONID

ANGEL, Nikov stariji brat

HRISTO, Nikov stariji brat

KIR-SOTIR, Stavrosov ota,

MEDICINSKA SESTRA

BRODSKI ČASNIK

STATISTI, baka, Nikove dvije sestre, Stavrosova mati, dva policajca, dva brodska

časnika, brodski putnici s koferima

FABULA:

Pustolovna priča dvojice dvanaestogodišnjih prijatelja iz Soluna, Grčka, prema

istoimenom romanu autorice. Stariji Stavros, zaljubljenik u Tarzana, bijegom od kuće

kreće u potragu za svojim junakom kako bi mu u ime nezahvalnog svijeta zahvalio na

požrtvovnoj borbi što ju vodi za spas najugroženijih prašumskih vrsta. Niko,

njegov najbolji prijatelj kreće s njim kako bi mu se i u toj bezglavoj pustolovini našao

pri ruci te ga onako bandoglavog zaštitio u slučaju potrebe. Brod Al-Iskandariya na

kojeg se ukrcaju kao slijepi putnici putuje međutim u sasvim suprotnom pravcu na

kojem događaji poprimaju razmjere trilera neslućenih razmjera.

SCENA:

Scenski prikazi prema prizorima. Glazba, kao zvučna kulisa po želji, ali, grčka,

prigodna, u skladu s tekstom.


47

1. prizor

OAZA

odluka, kruna, pasje vrijeme i nestanak Sonya

Stavros i Niko, svaki sa suprotnih strana scene dojure na scenu, i ispruže se u "debeloj

hladovini dviju stabala maslina i smokvi. Leškareći sanjare.

STAVROS (ispružen na leđima, maštajući): A zamisli ovu situaciju! Sjediš na obali

prašumskog jezera i pecaš. I dok opijen čarima divljine lijeno drjemuckaš baškareći

noge u toploj jezerskoj vodi, do tebe nenadano dopre gromoglasan, čitavom svijetu

znani poklik: “Aaaaaa…aaaaa!” I ti još ne uspiješ ni trepnuti, a kamoli opaziti da

je odvratna zelena krokodilčina već razjapila svoju stravičnu čeljust prema svom

slasnom zalogajčiću, a što je u ovom slučaju baš tvoj, od svih prljavština ovoga

svijeta netom oprani palac lijeve noge, kad Tarzan, svijen o lijanu, u brišućem letu točno

iznad tvoje glave, skače mrcini na glavu! Ova, šokirana, začepljuje preneraženu

gubicu i tone, a ti, još uvijek ne shvaćajući što se zapravo zbiva, već lelujaš u

Tarzanovom naručju i sa svojom udicom u rukama «ateriraš» u najčarobniji

prašumski kutak - ravno u dnevnu sobu Tarzanovog stana.

NIKO (ustaje, publici, što Stavros ne opaža): Naravno da sam ja zamislio situaciju, pratio

sam Stavrosa u stopu, no do Tarzanova stana i opet nismo stigli. Ovog puta u stvarnost

nas grubo vrati debela, gnjecava, crvenkasto-zelenkasta smokva, što se, tek dozrela otela

grani te krajnje bezobzirno pala na moj, poput mladoga krumpira, suncem opaljen i

oguljen nos. Strgnula mu je s njega i ono malo nejake kožice kojom je preko noći

zacijelio pa ja, jauknuvši od bola, uzvrati jednako nemilosrdno: lansirao sam je u

nebeske visine što bi učinio i Stavros koji stoga nije rekao ni riječ. Zagledan put

smokvina puta oglasio se samo pogledom i ja sam znao da je odluka konačno

pala: ove ćemo snove pretočiti u stvarnost, pa nek bude što bude.

Iza scene zvuk brodske sirene.

STAVROS: Prepoznaješ aleksandrijsku sirenu? (povjerljivo): Od jutros je opet u luci, zato,

samo za tvoja uha, ovoga puta s Al-Iskandariyom isplovljavam i ja. Ti

odlučuješ sam ideš li ili ne.

NIKO (osupnut saznanjem, naoko nehajno): A kakav je plan?

STAVROS: Jednostavan, ustajemo u 23. sata kad kiria-Magdalena zapjeva, žurno i u tišine

se oblačimo, tiho izlazimo iz kuće i spuštamo se u luku. O ulasku u brod odlučit ćemo na

licu mjesta, ovisno o situaciji.

NIKO: A što ako kiria Magdalena ne zapjeva?


48

STAVROS : A zbog čega, na primjer, kiria-Magdalena ne bi zapjevala

NIKO: Što ja znam, zbog grlobolje, neraspoloženja, premalo gostiju u restoranu...

STAVROS (gotovo ljutito): Slušaj, Niko, otkad ja znam za sebe, kiria-Magdalena nije

zakazala ni jedan jedini put; za pjevanje je raspoložena i kad je u žalosti, a najglasnija

je upravo onda kada je njihov, dakle, kir-Bazakasov restoran prazan! Tada pjesmom

pokušava primamiti goste, što uostalom i nije važno, s kyria-Magdalenom ili bez nje,

meni je svejedno kako ćeš se ti probuditi, možeš i s budilicom, i s limenom glazbom,

no u luku moraš stići na vrijeme i bez dizanja prašine.

NIKO: Jesi li provjerio u kom će pravcu Al-Iskandariya isploviti?

STAVROS (kapriciozno): Nisam i ne namjeravam! Teorija ti je poznata: svaki brod plovi u

luku čije ime nosi, a izuzeci su samo brodovi s nazivom Sirijus, Eukaliptus, Izlazeće

sunce, Aurora i slično! Dakle, brodovi čija su imena, u odredišnom smislu

neodređena, a na Al-Iskandariyi se jasno vidi kuda plovi.

NIKO (s uzdahom): Znam da si tvrdoglav i da se protiv tvojih teorija ne može, no što će biti

ako Al-Iskandariya kružeći između onih, milijun otoka i otočića što izviru iz našeg

Egejskog mora skrene na drugu stranu pa mi umjesto u aleksandrijskoj luci završimo

u raljama Đavoljeg trokuta?

STAVROS (podrugljivo): A zbog čega bi Al-Iskandariya čak i slučaju takvog scenarija,

završila u raljama Đavoljeg trokuta?

NIKO: Zbog morskih struja i ostalih stvari poznatih samo Kapetanu, ali ne i nekom

kapetančiću, što bi mu mogao uletjeti kao zamjena, za slučaj, ne daj Bože. Osim toga

zanima me i kako ćeš zahvaliti Tarzanu. Imaš li nešto posebno na umu s obzirom da

požrtvovna borba što ju vodi za spas najugroženijih prašumskih životinja nije mala

stvar?!

STAVROS (ljutito): Ma što je tebi, čovječe? Rekao sam što sam rekao, no to ne znači da

bismo od te zahvale trebali radili cirkus kao da idemo u posjet engleskoj kraljici?!

NIKO (zanemarujući ljutnju): Znači, reći ćeš mu samo «hvala»?

STAVROS: Tako je!

NIKO: A na kojem jeziku?

STAVROS: Ma o čemu ti to?

NIKO: O jeziku! Lijepo te pitam hoćeš li mu se obratiti na grčkom, turskom, engleskom,

francuskom, njemačkom, ruskom, esperantu ili nekom drugom, kojim se možda već

govori i u prašumi, a i što ćeš poduzeti ako se Tarzanu učinimo opasnima, pa krene

na nas, ili još gore ako, procijenivši da smo njegovi, krene za nama?

STAVROS (nabusito, kao u stupici): Na nas sigurno neće krenuti, to ti garantiram.


49

NIKO (upadicom): OK, no ako krene za nama, e, u tom će slučaju, a to ja tebi garantiram,

završit će kao pomoćno osoblje u slastičarnici tvoga oca, kir-Sotira, dok mu ovaj ne

pronađe davno izgubljenu obitelj!

STAVROS (pomirljivo): Imaš rješenje?

NIKO (jednako pomirljivo): Pa možda bi kruna riješila stvar. Ostavimo ju na ulazu u

prašumu, gdje bi je Tarzan svakako s vremenom pokupio, a pokupili bi se i mi te i bez

onog hvala, mirne duše vratili se kući. (publici, povjerljivo): S krunom možda

spriječim odlazak, ako ju stric ne napravi na vrijeme, no bit će dovoljno i ako ga samo

odgodim. Do slijedećeg isplovljavanja Al-Iskandariya čitava se stvar možda razriješi

na puno prihvatljiviji način.

STAVROS : O kakvoj kruni drobiš?

NIKO: O onoj što bi je mogao izraditi moj stric Leonid, naravno, ukoliko pristane.

STAVROS : Pa on je kovač.

NIKO: Da, ali radi i filigranske statri u čemu je i službeno najbolji u gradu.

STAVROS : Znam, najbolji jeste, ali, ima zlato? Nema! Bi li nam ga da i kad bi ga imao ? Ne

bi! I

Documents

AVANTUROKAZI 4 - dramski tekstovi za djecu i mlade tekst ... 4.pdf · Title: Microsoft Word - AVANTUROKAZI 4 - dramski tekstovi za djecu i mlade tekst za Author: Josip Created Date: