Bajramovic

8/9/2019 Bajramovic

http://slidepdf.com/reader/full/bajramovic 1/6

Muris Bajramović

Intertekstualnost u poeziji Maka Dizdara

" Č ovjek se na č ovjeka oslanja a tekst na tekst" •

«Svaka riječ (svaki znak) nekog teksta vodi izvan svojih granica. Svako razumijevanje jeststavljanje konkretnog teksta u odnos sa drugim tekstovima. (…) Etape tog dijaloškog kretanjarazumijevanja jesu: ishodište – tekst koji je pred nama; korak natrag – prošli konteksti; koraknaprijed – anticipacija (i početak) budućeg konteksta. (…) Tekst živi samo ako se dodiruje snekim drugim tekstom (kontekstom). Samo u točci tog dodira tekstova zrači ono svjetlo kojesija naprijed i natrag, koje dotičnom tekstu omogućuje sudjelovanje u dijalogu»1 Ovaj citat bimogao biti dobra metodološka podloga u proučavanju poezije Maka Dizdara, jer upravorazumijevanje zbirke «Kameni spavač» jest stavljanje pjesničkog teksta u odnos sa drugimtekstom, odnosno u odnos sa kontekstom starih bosanskih tekstova i natpisa na stećcima.

No, za reprezent takvog shvatanja najprije jedna hipotetička situacija. Ako bismo npr. nekomstranom slavisti pročitali pjesmu «Radimlja», i zahtijevali interpretaciju, a da ovaj nijeupoznat sa motivom ruke sa stećka, kulturom Bogumila, njihovom etikom i estetikom, teškoda bi shvatio poruku ruke (kao jednu od ključnih poruka u pjesmi) da se «zamisliš nad svojimrukama», odnosno teško bi mogao uočiti povezanost lokaliteta sa rukom kao dijelom tijela, jer

je ta ruka simbol svih shvatanja, vrijednosti i morala, filozofije i kulture, pa je stoga ta ruka u poziciji da pruža univerzalne savjete, a samo sa takvim informacijama može se razumjeti i prošli kontekst na koji se novi tekst oslanja, pa se prema tome može pronaći polazišna točkaza interpretaciju Makove poezije.

Tekst koji je pred nama danas, kao gotova pjesnička zbirka, mora se razumjeti samo uzrazumijevanje teksta prošlog konteksta odnosno starih bosanskih tekstova, u užem smislu,epitafa. Dakle, «odnos među književnim tekstovima u kojem je za razumijevanje jednog djelavažno poznavanje drugog, pri čemu je ta relacija ispunjena značenjem koje se na drugi načinne bi mogao ostvariti.»2, a koje je prisutno u spomenutoj zbirci nazivamo intertekstualnost, okojoj će biti riječi u ovom radu.

Kod Maka Dizdara »sam se tekst konstituira intertekstualnim procesom, koji apsorbira i prerađuje smisaone obrasce drugih tekstova i omogućuje komunikaciju koja nikada nezahtijeva jednosmislenu suglasnost»3 No, nova umjetnička tvorevina nije rizom, jer to nijeneko parazitsko tkivo koje raste na književnom tkivu kulture Bogumila, već razgovor i

komunikacija među autorima i kulturama. Primarni tekst ni u kojem slučaju ne ostaje iscrpljenili ispražnjen, već ostaje zaseban za sebe, ništa ne gubeći od prvobitne vrijednosti, ali ujednone umanjujući vrijednost Makove poezije. «Stvaranje izraslina doseže vrhunac u igri riječi, ukojoj su tragovi izvornog teksta skraćeni»4, što nije slučaj u Makovoj poeziji, koja se koristieksplicitnom citatnošću i autoreferencijom, tako da niti jedan od tekstova nije «oštećen».

• Intertekstualna izreka autora rada1 M.M. Bahtin, "Estetika slovesnogo tvor čestva", Moskva, 1979, preuzeto iz: Zvonko Maković, MagdalenaMedarić, Dubravka Oraić, Pavao Pavličić (ur.): Intertekstualnost &Intermedijalnost , Zagreb: Zavod za znanost oknjiževnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1988, str. 361.-373.2 Definicija intertekstualnosti preuzeta iz navedenog zbornika Intertekstualnost i Intermedijalnost , Zagreb, 1988,3

Lachmann, Renate: "Intertekstualnost kao konstitucija smisla", preuzeto iz navedenog zbornika Intertekstualnost i Intermedijalnost , Zagreb, 1988, str. 79.4 Ibid.

1

8/9/2019 Bajramovic


Zapravo, jedan tekst je ušao u književnu komunikaciju sa drugim tekstom, s tim da je novitekst, kao novi sloj, ponovno ispisao sloj ispod sebe. Tekst Maka je ponovio tekst bogumila, dopunio smisao i time stvorio novi smisao. Time je jedan tekst projiciran u drugi tekst, jednakultura u drugu, s tim da je «svaka kultura novi zbir, koji podsjeća (kurziv M.B.) na

prethodne»5. U tom podsjećanju, na staru kulturu, na izvore, ne samo poezije nego i identiteta,

vodi se ujedno i dijalog između kultura i autora. Čitanje Makove poezije je čitanje natpisa aliu drugoj formi, zapravo Mak ih čini ponovno čitljivim kroz nove vremenske slojeve, učinivšiih ponovno dostupnim.

Kultura, kako je to Beli iskazao, je iskustvo koje se može oživiti, kao iskustvo koje je postaloznak, te je «upisano» u jedan tekst. «To znači, kultura fungira kao pamćenje (koje se ne danaslijediti) u kojem su pohranjena estetska i semantička iskustva koja su postala tekst.Intertekstualni učinak tekstova sastoji se u tome da se znakovni sklop koji je stvorila nekakultura ( kultura Bogumila vs. Kultura Maka ;dodao M.B. ) učini ponovno čitljivim». Riječ jeo akumulaciji tekstualnog iskustva. Na jednoj strani stoji kultura kamenog spavača, a nadrugoj (K/k)ultura autora. Zapisi, u ovom slučaju vezivno tkivo, i za jednu i za drugu kulturu,

predstavljaju kulturu zapisanu kao iskustvo, odnosno kulturu kao pamćenje, koje se, iako sene može naslijediti, a ono, može se ponovno upisivati i promatrati. Takvo ponovno pronađeno

pamćenje vraća korijenu tj. izvoru i zato je Makova poezija ujedno i priča o identitetu. No, oidentitetu i potragama za identitetom, o Drugom i o poziciji Gospodara u Makovoj poeziji udrugom dijelu rada.

Estetska i semantička iskustva Bogumila su značajno druk čija od onih koje mi danas imamo, ito je razumljivo, ali je zanimljivo to da se to estetsko i semantičko iskustvo (lapidarnoiskazano u natpisima na stećcima) upisuje kao znak. Takav znak sam po sebi ništa ne

predstavlja sve dok se ne podvrgne teroru označitelja tj. dok označeno koje proizlazi iz znakane postane žrtva označitelja. No, može se lahko i desiti da se ti znaci i ne upotrebljavaju, pa dase podvrgnu djelovanju zaborava, što bi značilo da o njima nema pamćenja. Ponovnootkrivanje tih znakova, da bi postali čitljivi (a onda i pisljivi) sugerira se u teorijama koje suslične teorijama snova. Ovakve teorije snova je koristio i Freud u svojim psihoanalizama, a

potječu od engleskog istraživača Jamesa Sullya, koji u svom djelu objašnjava obrazacaktivnosti sanjanja, a za koji Renata Lachmann smatra da bi mogao predstavljatiintertekstualni rad na tekstu. San nam nešto poručuje, on šalje neke zaboravljene znakove (ili

potisnute) i tim mehanizmom uspostavlja nesvjesno pamćenje, koje bi se moglo, prema potrebi prevesti u svjesno i – postati pamćenje. Mak to pokušava sa snom kamenog spavača.

«U danom se kontekstu zapis sna (kurziv M.B.) kao šifrirani tekst ili kao palimpsest može

protumačiti u smislu opisa semanti

čke operacije koja se odvija u intertekstualnoj aktivnosti»

6

Nije teško sada dovesti u vezu zapise na stećcima sa zapisima Maka Dizdara. «Kamenispavač» šalje poruku, prvo poruku koju je imao dati piscu, ali prije toga se «Njegove blijedeusne od miljevine otvaraju da bi njegov nemušti jezik postao zvučan». Nemušti jezik (jezik

bez realizacije), koji i jeste jezik i nije jezik, je zapravo samo znak, donekle šifriran, a doneklezaboravljen, pa i ne može postati jezik, sve dok se ne prevede u nesvjesno, u zone sna, i tekkada se u zoni kamenog spavača, u koju ulazi pjesnik o čemu i sam svjedoči («sa kamenihgromada ulazili bi u mene raznoliki simboli…; noću sam opkoljen zapisima…; redovi(zapisao M.B.) vrište upitnicima apokalipse…») upiše znak, dakle kad simbol postaneopipljivim znakom, a zatim upiše zaboravljeno kolektivno iskustvo i pamćenje, onda je svespremno za komunikaciju, i tada imamo osnov da nemušti jezik postane razumljivim,

5 Ibid.6 Ibid.

2

8/9/2019 Bajramovic


realiziranim. Takav put je i težak i naporan, sve «stepenicu po stepenicu, (…) da bi se moglokomunicirati sa ljudima drevnih vremena», kako to sam autor zbirke kaže. No, još uvijek

postoji nesigurnost autora da je «na putu skidanja plašta sa ove tajne», jer je tajna kako ponovno ući u komunikaciju sa zaboravljenom prošlošću i ponovno je otkriti i učinitidostupnom , pa je sam taj čin nedovoljno metodološki poznat, nedovoljno rasvijetljen, i time

tajnovit.

Zapis sna još uvijek nije zapis o snu. Komunikacija je nužna da bi se ta transformacijaizvršila. Zapis sna je šifra, a zapis o snu je dešifriranje i razumijevanje riječi i porukakamenog spavača (koji itekako šalje stalno poruke, pa možda i nesvjesno upisane u svakom

pojedincu kao riznica kolektivnog pamćenja i kulture). Upis u kamenu je poruka, ali je sanono preko čega ta poruka stiže, odnosno preko čega ta poruka biva prihvaćena i gdje se

počinje odvijati komunikacija. Zapisi su kultura iskustva zapisana (upisana) u tekst, a kamenispavač je prenosilac poruke. Površinski znak upućuje, kako to tvrdi Renata Lechmann, na

pohranjenu, iako zaboravljenu informaciju koja je dvostruko kodirana (a dekodiranje je udekodiranju nemuštog jezika spavača i usnama od miljevine koje nude da se napravi novi

zapis – M.B.). O prirodi zapisa možemo se poslužiti aktualiziranom Sullyjevom slikom«njegovog čudesnog bloka, na kojem se moglo pisati i napisano ponovno izbrisati, a da slovaurezana u voštanu ploču ne bi sasvim nestala. Tom se slikom Freud služio kao modelom zaopisivanje funkcioniranja opažajnog aparata, točnije: pamćenja»7. No, zapisi su, u ovomslučaju, u kamenu a ne u čudesnom bloku, ali kako spavač ima usne od miljevine, tako seuvijek ima mogućnost pravljenja novog zapisa uz oslanjanje na stari zapis, tj. stari zapis ćeuvijek biti negdje upisan u novom, s tim da se neće konkretno vidjeti ali će se moći osjetiti.

«Gle zapis ovaj tajni iz tamnih drevnih vremenaKao da niče pred nama iz dna nekog mutnog sna

Njegovi znaci su kao iz kakvog pisma

U zrcalu gledanaŠapnuše slovaTiha i lednaUstaJedna

A peti od nas iz čvrstih pesti i drhtavih prstiOgledalo spasonosno i jasno

Nehotice Na tlePusti

Prepoznavši u tome trenu u njemu

IzgubljenoSvojeDavnoLice»8

Zapis dolazi iz sna, iz magije i jačine jedne riječi, koja nosi i tragove identiteta, iskustvaupisanog u njoj samoj. Ali tek u dekonstrukciji ogledala (obrtanje znaka iz drevnog pisma) se

prepoznaje identitet kao izgubljeno svoje davno lice. Taj zapis je ujedno i pamćenje, trzanjeod zaborava, vječno dekodiranje u područ ju sna (kao što Bosna, prema pjesniku, prkosna odsna vječno čuva te korijene ), vječno pamćenje a nikad zaborav. Vječni identitet bez potrage

7

Ibid8 Dizdar, Mak: "Zapis o zapisu", preuzeto iz: Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva, Sarajevo: Svjetlost,1979.

3

8/9/2019 Bajramovic


8/9/2019 Bajramovic


označenog… bez kulture i bez pamćenja, ogoljeni i besmisleni). O riječima i njihovojmisteriji dovoljno bi bilo pročitati ciklus «bbbb 1-14»; iz Kamenog spavač a, prvo stoga štoovo bbbb nije nikad dešifrirano, a zatim i što ovdje ulazimo u labirint u kojem nužno tražimoznačenje i smisao, a na kraju, u nemogućnosti nerazumijevanja, nekomunikacije i nekodiranjaostajemo na početku pozivajući se na viši smisao i na same korijenje stvaranja svijeta, čovjeka

i riječi, dakle Boga, koji ima sve tajne razriješene u rukama, i za kojeg ja lično smatram da jeautor one jedne knjige koju svi masovno prepisujemo, a što je prvi uočio Borhes, nazivajućitog jednog autora od kojeg svi pravimo plagijate, kao «bezvremenski i bezimen»12 ( Bože /Oprosti mi/ Što sam tek došao/tamo odakle sam pun nade i pošao; «bbbb 14»)

Bilo kako bilo svaki čitalac koji se susreće sa intertekstualnim tekstom može imati poteškoćau čitanju, prvo zbog kodiranosti teksta, a zatim i zbog uočavanja životne reference, tj.

povezivanja konkretnog djela sa vlastitim životom ili životom uopćeno. Možda bi bilo mnogo bolje jednostavno i petparački stvarati pjesme i prozu koje se mogu vrlo brzo čitati i probaviti,i iz kojih se može steći kakvo-takvo iskustvo. No, Mak ide korak dalje, i metodom dijaloga on

pokušava uspostaviti vlastite korijene i razriješiti pitanja identiteta, vraćanjem na vlastite

izvore, prvo nacije i korijene naroda, a zatim i države, kulture, jezika i poezije. Naprimjer, u pjesmi Zapis o izvoru subjekt je bezidentitetno biće, rastvoreno i gorko, jer je bez sebe. A bezsebe je jer je poteklo na pet strana, (jedina osobina koja povezuje sve te strane je voda) sa

pitanjima Kako svom izvoru da se vratim? Ovakva pitanja su gotovo psihoanalitička i vode u područ ja nesvjesnog za sve one koji imaju slične probleme sa pitanjima identiteta. Ili u Zapisuo zemlji se o pitanjima ko si ili šta si, ponovno zadire u domen prkosa od sna, odnosno vječnesvjesnosti o sebi i identiteta, što bi možda bio ideal kojem bi se moglo težiti.

Poruka je, pak, tipična postmoderna pjesma, ako je smijem tako odrediti. Jedan subjekt u pjesmi, koji je ono Drugo nudi mogućnost dijaloga sa dominantnim Gospodarom, koji nemavremena da se upozna sa osnovnim elementima bivstvovanja tog Drugog. U pjesmi su

prisutna dva diskursa. Prvi je glas onog slabog, zapostavljenog i marginaliziranog, koji jenavikao na torturu gospodara. Drugi, kurzivom, je diskurs Gospodara koji ima samo jedancilj: uništiti ono Drugo, jer se razlikuje od mene i jer mi kao takav smeta. Njega to Drugo neinteresira, važno je da je ono uništeno, da bi se na kraju pjesme, zadnjim kurzivom napisalauniverzalna poruka ( i time možda sugerirana prava pozicija istinskog gospodara koji ostaje i

pobjeđuje a to je zapis, tj. tekst). Drugo u pjesmi predstavlja ono marginalno koji gradi razlikui nudi dijalog, jer se obraća Gospodaru ( Doći ćeš jednog dana ( pa daj da malo ti nešto kažemo svom vinogradu, kući i izvoru-metafora za identitet o kojem ne znaš ništa)) odnosno nudidijalog u ovom primarnom slučaju sa dominantnim polom zapadnog Gospodara (Pape) idiskurs hrišćanske sekte Bogumila, koja i jeste i nije sekta, i jeste i nije vjera, a što će se

potvrditi i prelaskom na neki treći put. To Drugo je pokušalo da dijalogom i informacijama oosnovnim elementima njegova bitka prevaziđe totalitet i stvori novi diskurs, prevazilaženjemrazlika tj. upoznavanjem. Međutim to je očito bila «nesvodiva razlika» u liotarovskom smislu,koja nije mogla da se razriješi pošto nedostaje pravilo rasuđivanja na obje strane.Isključivanjem legitimiteta jedne argumentacije ne povlači nužno i isključivanje legitimacijedruge argumentacije. No, to onda nisu htjeli ili nisu znali pa će situacija ostati nerazriješena iono Drugo će ostati u stalnom gr ču iščekivanja svoga krvnika, koji će zbog razlike imati puno

pravo na egzekuciju ili genocid.

12 Christ, R.J.: "The narrow Act Borges", NY London, 1969, preuzeto iz zbornika Intertekstualnost i

Intermedijalnost, grupa urednika, Zagreb, 1988.

5

8/9/2019 Bajramovic


(Čekam teJer te znamDoći ćeš opet jednog dana

(Zakleo si se čvrsto na to Na kaležu na križu na oštrici mača

Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)«Poruka»

Da je barem onaj naizgled dominantni uspio da se upozna sa Drugim pa da kaže Neću doći jerte sada znam… Razlikom se diskurs Gospodara raspada, ali samo ukoliko su onaj primarno

prvi i onaj Drugi u bilo kojem odnosu dijaloga. Taj dijalog predstavlja kulturni ikulturnohistorijski dijalog, razvijenu i međusobnu konzumaciju umjetničkih djela (umjetnostnema granica) i njihovih ispravnih vrednovanja i neposvajanja. Tako tekst, po Derridi postojikroz razlike tragova drugih tekstova koji u njemu djeluju, i da ja dodam, grade na taj načinvlastiti identitet, ne samo kao tekst nego vode i smislu Kulture.

Mak se definitivno služio i citatnošću jer su pojedini tekstovi doslovno preneseni u njegovu poeziju: «Na širem vanjskosintaksičkom planu citatnost ovisi od tipa kulture.»13 No, jošuvijek nije provedeno istraživanje o tome ko je i koliko koga citirao, ne samo u smislu unutar

jedne književnosti već i šire. Smatram da bi se na taj način mogao uspostaviti toliko nužankanon u književnosti. Jednostavno je: kanon je onaj koji je najmanje citirao, a koji je najvišecitiran. S druge strane, citatnost proučavana u okvirima svjetske književnosti, u okvirimakategorijalnog citatnog četverokuta (1. semantička relacija-oznaka i označitelj, 2. sintaktika,3. pragmatika i 4. Kultura) vodi i ka idealu da kultura uđe i postane Kultura. Na planukomunikacije i dijaloga Mak je uspio da započne i realizira komunikaciju savremene kulture ione od Bogumila, zatim je uspostavio dijalog individue sa tekstom, u pomoći za potragom ( ilimodelom potrage) za identitetom, zatim je uspostavio dijalog između sebe i kamenog spavača

u podsvjesnom okružju sna, gdje su se znaci upisivali u polje književnosti tj. iskustva i nakraju je izašao na autoput koji je vodio ka Kulturi.

Na kraju ću završiti sa zaključkom Renate Lachmann da "nagomilano iskustvo, koje jekodirano u tekstovima i načini kodiranja, koji pohranjuju to iskustvo izgrađuju prostor koji seuvijek može ponovno prelaziti, u kojem svaki novi tekst oživljava tobože mrtve tekstove. (…)Tako da memorija kulture uvijek stoji na raspolaganju. (uz zaključak na kraju da je

zaboravljanje potencijalno sjećanje)". Ne mogu, a da se ne zapitam, kuda to vodi poezijaMaka Dizdara. Ja bih se mogao naslađivati tekstom pjesnika sretan što mogu na taj načinrazmatrati svoj i tuđi identitet, ali se pitam da li možda ima još nešto što nije rečeno usnamaod miljevine a trebalo je, jer, bi mi bilo mnogo lakše da se u tome snađem kako «u ovom

trenutku mi doživljavamo sva stoljeća i sve nacije: pored nas prolazi život prošlosti»14

13

Oraić, Dubravka: Citatnost, eksplicitna intertekstualnost , u navedenom zborniku, str. 142.14 Simvolizm, A. B: «Emblematika smysla» Moskva, 1910. preuzeto iz navedenog zbornikaIntertekstualnost&Intermedijalnost, str 88.

6

Documents

Bajramovic