Bilten Vrhovnog suda za 1/2012. godinu

VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO ________________________________________

BILTEN/BULLETIN

1/2012

2

CRNA GORA / MONTENEGRO VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN 1/2012 GODINA / YEAR

Za izdavača / For publisher Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika) Stanka Vučinić (upravno pravo) Vesna Begović (gradjansko pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief Branimir Femić

Urednik u redakciji / Desk Editor Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu

Saradnik u redakciji / assistant Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary desk Snežana Radović, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

CRNA GORAVRHOVNI SUD

Podgorica, septembar 2012

B I L T E N1 / 2 0 1 2

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

7BILTEN 2 / 2011

5

PRAVNI STAV

Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu sudija Kojović Radula, Medenica Vesne, Vučinić Stanke, Stanković Ivice i Stojanović Petra, u sjednici održanoj dana 19.03.2012.godine, na osnovu čl.100 st.4 Zakona o sudovima Crne Gore, povodom zahtjeva predsjednika krivičnog odjeljenja Osnovnog suda u Kotoru dr.Vesne Vučković, zauzelo je sledeći

NAČELNI PRAVNI STAV

U postupku odlučivanja po žalbi na prvostepenu presudu nakon početka primjene Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) primjenjuje se taj zakonik, pa i odredba člana 407 st.5 istog.

O b r a z l o ž e n j e

Odredom člana 513 st.2 Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) je propisano da ako je do dana početka primjene ovog zakonika donesena odluka protiv koje je odredbama Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list RCG" 71/03 i 47/06) bio dozvoljen pravni lijek, a ta odluka još nije dostavljena ili je u toku rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili po izjavljenom pravnom lijeku još nije odlučeno, na pravo na pravni lijek i postupak o pravnom lijeku primjenjivaće se odredbe tog zakonika. Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da se Zakonik o krivičnom postupku ("Sl.list RCG" br.71/03 i 47/06) primjenjuje na pravo na pravni lijek i postupak o pravnom lijeku u postupcima u kojima je odluka donijeta prije početka primjene Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) ili ta odluka nije dostavljena do tog trenutka ili je rok za izjavljivanje pravnog lijeka počeo da teče prije početka primjene navedenog zakonika i konačno ili po izjavljenom pravnom lijeku još nije odlučeno, ali samo na pravne ljekove koji su bili propisani po ranije važećem zakoniku, a nijesu po novom. Stojeći na gornjem pravnom stanovištu ovo odjeljenje nalazi da se Zakonik o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) primjenjuje u postupku odlučivanja po žalbi na prvostepenu presudu bez obzira kada je presuda donijeta ako se po žalbi odlučuje nakon početka primjene navedenog zakonika. Sa tih razloga u postupku po žalbi na prvostepenu presudu koja je bila dozvoljena po ranije i po sada važećem zakoniku, primjenjuje se odredba člana 407 st.5 Zakonika o krivičnom postupku (Sl.list CG br.57/09). PREDSJEDNIK KRIVIČNOG ODJELJENJA, Radule Kojović,s.r.

8 VRHOVNI SUD CRNE GORE

6

PRAVNI STAV

Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu sudija Kojović Radula, Medenica Vesne, Stojanović Petra, Stanković Ivice i Vučinić Stanke, u sjednici održanoj dana 17.04.2012.godine, na osnovu čl.100 st.4 Zakona o sudovima Crne Gore, povodom zahtjeva Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina od 21.03.2012.godine, zauzelo je

PRAVNI STAV Činjenični opis krivičnog djela, koje je izvršeno na organizovani način prije početka primjene Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09 i 49/10), a za koje se učiniocu sudi nakon primjene tog Zakonika, pored opisa elemenata djela iz Krivičnog zakonika mora sadržati i obilježja i uslove iz čl.22 tač.8 ZKP, koji tom krivičnom djelu daju obilježja krivičnog djela izvršenog na organizovan način, a u pravnoj ocjeni djela se navodi naziv krivičnog djela, odgovarajuća odredba Krivičnog zakonika uz naznačenje da je isto izvršeno na organizovan način.


Procesni zakonik se primjenjuje na sve nezavršene postupke nakon početka primjene istog, ako u prelaznim i završnim odredbama nije nešto drugo propisano. S obzirom na prednje nakon početka primjene Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09 i 49/10) ne može se primjenjivati odredba člana 507 Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list RCG" br.71/09 i 47/09). Sada važeći Zakonik o krivičnom postupku organizovani kriminal definiše u članu 22 tač.8, pa se kod opisa radnji izvršenja krivičnog djela na organizovani način u optužnici, odnosno izreci presude moraju unijeti odgovarajuća obilježja i uslovi iz te odredbe. Prilikom pravne ocjene tužilac u optužnici odnosno sud u izreci presude se ne poziva na odredbu čl.22 tač.8 ZKP, ali se postojanje elemenata iz te zakonske odredbe, koji su unijeti u opis krivičnog djela, moraju obrazložiti. Predsjednik krivičnog odjeljenja, Radule Kojović,s.r.

9BILTEN 2 / 2011

7

PRAVNI STAV

U izvršnim predmetima koji se kod Osnovnog suda u Kotoru vode pod poslovnim br. Iv. br. 1693/09, I. br. 234/2011, I. br. 283/11, taj sud je predmetne spise dostavio drugostepenom sudu na dalji postupak s pozivom na odredbe člana 292 st. 2 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju. Ovo zbog toga što su žalbe izjavljene protiv prvostepenih rješenja koja su donijeta za vrijeme važenja Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list RCG", br. 23/04). Po prijemu spisa, aktima od 22. 11., 23. 11. i 28. 11. 2011. godine, Viši sud, kao drugostepeni, vratio je predmetne spise prvostepenom sudu s pozivom na odredbe člana 292. u vezi sa čl. 5 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl. list CG", br. 36/11), zbog toga što se po njegovom stupanju na snagu tj. 28. 09. 2011. godine postupak ima nastaviti pred prvostepenim sudom. U takvoj situaciji, prvostepeni sud je tražio da se u vezi nadležnosti zauzme odgovarajući pravni stav, kako u vezi ovih tako i budućih sličnih slučajeva. Na sjednici Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore od 26.01.2012. godine jednoglasno je usvojen sljedeći

PRAVNI STAV

Odredbama člana 292 st. 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju koji je stupio na snagu 28. 09. 2011. godine, propisano je da će se postupci izvršenja i obezbjedjenja započeti do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati po ovom zakonu. U st. 2 istog propisa, predvidjen je izuzetak od navedene odredbe i propisano da će izuzetno, ako je protiv prvostepenog rješenja izjavljena žalba ili prigovor na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave, postupak po žalbi, odnosno prigovoru okončati po odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list RCG", br. 23/04). Iz predmetnih spisa se vidi da je u svima njima pobijana prvostepena rješenja donijeta su u vrijeme važenja Zakona o izvršnom postupku, pa se u skladu sa čl. 292 st. 2. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju dalji postupak po žalbi ima okončati po odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list RCG", br. 23/04). Odredbama čl. 8. tog zakona predvidjeno je da o žalbi odlučuje drugostepeni sud, pa je upravo taj sud i stvarno nadležan da okonča postupak po žalbi protiv prvostepenih rješenja. Predsjednik gradjanskog odjeljenja, Ranko Vuković,s.r


8

PRAVNI STAV

Na osnovu čl.28. Zakona o sudovima ("Sl.list RCG", br.5/02, 49/04 "Sl.list CG", br.28/08, 39/11), građansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici održanoj dana 04.05.2012. godine, većinom glasova sudija donijelo je sledeći

PRAVNI STAV

Pravni osnov za isplatu naknade štete u visini razlike u zaradi koju zaposleni ostvaruje obavljajući poslove na koje ga je poslodavac u skladu sa preostalom radnom sposobnošću rasporedio i zarade koju je ostvarivao u momentu nastanka invalidnosti, kao i u slučaju dok čeka na raspored na odgovarajuće poslove, postoji u slučajevima kada je invalidnost ili smanjenje radne sposobnosti nastupilo kao posledica povrede na radu ili u vezi sa radom, ili bolesti koja je u vezi sa radom (profesionalne bolesti), u kom slučaju poslodavac odgovara po opštim pravilima o odštetnoj odgovornosti.

Zaposlenom kod koga je rješenjem nadležne komisije utvrđena invalidnost III kategorije trajno po osnovu povrede van posla, bolesti ili je utvrđena izmijenjena radna sposobnost i kome je priznato pravo na raspored na druge poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, koji je raspoređen na odgovarajuće poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, pripada zarada prema Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru (Pravilniku o zaradama) Rudnika uglja u Pljevljima i ugovoru o radu.

Zaposlenom koji je korisnik istih prava, a nije raspoređen na odgovarajuće poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, odnosno čeka na raspored, pripada naknada zarade prema Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru - Pravilniku o zaradama Rudnika uglja AD Pljevlja.

O b r a z l o ž e nj e

Osnovni sud u Pljevljima je zahtjevom Su br.16/12 od 06.04.2012. godine zatražio da Vrhovni sud Crne Gore zauzme načelni pravni stav povodom odluka koje je Vrhovni sud donio u revizijskom postupku u predmetima u kojima su tužioci zaposleni kod Rudnika uglja Pljevlja, a u kojima su izraženi različiti pravni stavovi iako se radi o sporovima u kojima su identični tužbeni zahtjevi zasnovani na činjeničnom stanju koje je istovjetno.

11BILTEN 2 / 2011

9

***

Pitanje o kojem se traži zauzimanje načelnog pravnog stava, u svojoj suštini može se definisati na sledeći način: Da li zaposlenom kod koga je rješenjem nadležne komisije utvrđena invalidnost III kategorije trajno po osnovu povrede van posla, bolesti ili je utvrđena izmijenjena radna sposobnost i kome je priznato pravo na raspored na druge poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, može ostvariti pravo na naknadu ralike u zaradi koju ostvaruje obavljajući poslove na koje ga je poslodavac u skladu sa peostalom radnom sposobnošću rasporedio i zarade koju je ostvarivao u momentu nastanka invalidnosti, kao i u slučaju dok čeka na raspored na odgovarajuće poslove (neraspoređeni invalidi). Za razrješenje navedenog pitanja relevantna su sledeća zakonska određenja: Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl.list SRCG", br.14/83, 4/84, 12/85, 14/89, 29/89, 39/89, 42/90, 28/91 i "Sl.list RCG", br.48/91, 24/92, 18/92, 14/93, 20/93, 27/94, "Sl.list SRJ", br.26/2000) koji je bio u primjeni do stupanja na snagu važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (01.01.2004. godine), u odredbi čl. 32 predviđao je za osiguranika kod koga nastane invalidnost pravo razvrstavanja prema preostaloj radnoj sposobnosti u kategorije invalidnosti. U III kategoriju invalidnosti razvrstava se osiguranik koji je potpuno nesposoban ili samo djelimično sposoban za vršenje poslova odnosno radnih zadataka na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti, a sposoban je za rad sa punim radnim vremenom na drugom odgovarajućem poslu, ili se prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom može osposobiti za takav rad. Istim zakonom bila su propisana prava osiguranika zbog izmijenjene radne sposobnosti - čl.34, i predviđeno da se drugim odgovarajućim poslom, u smislu tih zakonskih određenja, smatra radno mjesto na kome je osiguranik prema stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti sposoban da radi prema preostaloj radnoj sposobosti i radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje, odnosno stanje invalidnosti. Odredbom čl.38. ovog zakona predviđena su bila prava po osnovu preostale radne sposobnosti za invalide rada II odnosno III kategorije invalidnosti i utvrđeno da se ta prava ostvaruju u organizaciji u kojoj je radio u vrijeme nastanka invalidnosti, pod uslovima i na način koji su utvrđeni opštim aktom organizacije. Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl.list RCG", br.54/03), koji je u primjeni od 01.01.2004. godine, predviđen je samo potpuni gubitak radne sposobnosti kao osnov invalidnosti i pravo na invalidsku penziju. To znači da ne postoji više preostala radna sposobnost kao kategorija, niti prava po tom osnovu koja su bila predviđena ranijim propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju (pravo na naknadu zbog manje zarade, pravo na materijalno obezbjeđenje, niti prava po osnovu kategorija invalidnosti).


10

Zakon o radu ("Sl.list RCG", br.43/2003 i 25/06), u čl.65, propisivao je da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu koja se utvrđuje u skladu sa tim zakonom i kolektivnim ugovorom, a u čl.70. da zaposleni ima pravo na naknadu zarade u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom za vrijeme: "...čekanja na raspoređivanje na druge poslove; čekanja na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju prema propisima o socijalnom osiguranju kao i za vrijeme dok prekvalifikacija i dokvalifikacija traju i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom i kolektivnim ugovorom." Odredba čl.78. ovog zakona predviđala je dužnost poslodavca da zaposlenog invalida rada, kao i zaposlenog kod kojeg postoji opasnost od nastanka invalidnosti, u smislu posebnih propisa, rasporedi na odgovarajuće radno mjesto i da mu obezbijedi druga prava u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Važeći Zakon o radu ("Sl.list CG", br.49/08), u čl.77. predviđa da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a u odredbi čl.82. st.1. propisano je pravo na naknadu zarade u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu za vrijeme: "... dokavalifikacija i osposobljavanja za rad na drugim poslovima dok oni traju i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu." Slijedom navedenog, za postojanje obaveze poslodavca na isplatu razlike u zaradi koju zaposleni ostvaruje obavljajući poslove na koje ga je poslodavac u skladu sa peostalom radnom sposobnošću rasporedio i zarade koju je ostvarivao u momentu nastanka invalidnosti, kao i u slučaju dok čeka na raspored na odgovarajuće poslove, od značaja je osnov nastanka invalidnosti, odnosno izmijenjene radne sposobnosti koju je utvrdila nadležna ljekarska komisija. Pravni osnov za isplatu naknade štete u visini razlike u zaradi postoji u slučajevima kada je invalidnost ili smanjenje radne sposobnosti nastupilo kao posledica povrede na radu ili u vezi sa radom, ili bolesti koja je u vezi sa radom (profesionalne bolesti), u kom slučaju poslodavac odgovara po opštim pravilima o odštetnoj odgovornosti. Ukoliko je invalidnost ili smanjenje radne sposobnosti nastupilo kao posledica povrede van rada ili bolesti (a nije u pitanju profesionalna bolest), ne postoji osnov za isplatu naknade štete zbog manje zarade na drugim odgovarajućim poslovima na koje se zaposleni raspoređuje kod poslodavca. U konkretnim sporovima koji se vode protiv Rudnika uglja u Pljevljima, u kojima je odlučivao Vrhovni sud u revizijskom postupku, kod zaposlenih-tužilaca utvrđena je invalidnost III kategorije trajno kao posledica povrede van rada ili bolesti i priznato pravo na raspored na druge poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti. Imajući u vidu naprijed iznijeto proističe da ukoliko je Rudnik uglja, kao poslodavac, rasporedio zaposlenog na druge poslove koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, saglasno rješenju Fonda o utvrđenoj kategoriji invalidnosti i obavezi raspoređivanja, zaposlenom se u tom slučaju isplaćuje zarada prema Kolektivnom ugovoru - Pravilniku o zaradama, koji je u primjeni kod Rudnika uglja, koja je predviđena za radno mjesto i poslove na koje je raspoređen.

13BILTEN 2 / 2011

11

Jer, okolnost samog raspoređivanja ne stvara za Rudnik uglja kao poslodavca nikakvu novu obavezu za isplatu razlike zarade, jer je on svoje obaveze vezane za smanjenje radne sposobnosti zaposlenog ispunio, a ne postoji drugi pravni osnov za isplatu te razlike. To znači da korisnik prava po osnovu III kategorije invalidnosti, preostale radne sposobnosti i opasnosti od nastanka invalidnosti, koji je raspoređen, pravo na zaradu ostvaruje prema Zakonu o radu, kolektivnom ugovoru i ugovoru o radu. S druge strane, zaposlenima koje Rudnik uglja nije rasporedio na druge poslove koji odgovaraju njihovoj preostaloj radnoj sposobnosti, i oni su van rada (čekanje na raspored), naknada zarade se isplaćuje prema Kolektivnom ugovoru - Pravilniku o zaradama Rudnika uglja. Odredbama Pravilnika o zaradama Rudnika uglja (ranijim i važećim) utvrđena je naknada zarada za neuposlene invalide.

Predsjednik građanskog odjeljenja, Ranko Vuković,s.r.


12

PRAVNI STAV

Na osnovu čl.28. Zakona o sudovima ("Sl.list RCG", br.5/02, 49/04 "Sl.list CG", br.28/08, 39/11), na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore od 27.06.2012. godine, većinom glasova sudija Građanskog odjeljenja, usvojen je

PRAVNI STAV Izgradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda građevinskog zemljišta predstavlja faktičko deposediranje koje je osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Pravo na ovu naknadu ne zastarijeva pa se na potraživanje bivših vlasnika za isplatu naknade ne primjenjuju odredbe o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima.

O b r a z l o ž e nj e U praksi Vrhovnog suda Crne Gore pojavila su se različita pravna mišljenja o pitanjima: da li izgradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda građevinskog zemljišta predstavlja faktičko deposediranje koje može biti osnov za ostvarivanje prava na naknadu, čija se visina utvrđuje u skladu da odredbama Zakona o eksproprijaciji, ili takav spor treba razriješiti primjenom pravila građenja na tuđem zemljištu shodno odredbama čl.24. ranijeg Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, tj. čl.41. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima koji je sada u primjeni. Razlozi za usvajanje pravnog stava U slučajevima izgradnje javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda građevinskog zemljišta radi se o faktičkom deposediranju (tzv.faktička eksproprijacija), koja nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastrukturni ili drugi objekti od javnog i opšteg interesa iako ne postoji odluka-rješenje o izuzimanju zemljišta. U suštini, u takvim slučajevima opština, odnosno jedinica lokalne samouprave vrši ili dozvoljava izgradnju objekata od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano. Time se ugrožavaju i povređuju subjektivna prava fizičkih lica na nepokretnostima. Jer, svojina je najpotpunija vlast na stvari i pravo je vlasnika da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u

15BILTEN 2 / 2011

13

granicama određenim zakonom, a obaveza svih da se uzdržavaju od povrede prava svojine drugog lica, kako je to predviđala odredba čl.3. ranijeg Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, a propisano je u čl.6. sadašnjeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima.

Izgradnjom ulice sa potrebnom komunalnom infrastrukturom u potpunosti se mijenja karakter zemljišta, jer se više ne radi o privatnoj svojini već o javnom dobru kojim upravlja država preko svojih organa i javnih preduzeća. Za razliku od Zakona o građevinskom zemljištu (Sl.list SRCG.28/80 i 12/86) , koji je gradsko građevinsko zemljište definisao isključivo kao duštveno, odnosno državno i isključivao mogućnost otuđenja ovog zemljišta iz društvenog - državnog vlasništva, Zakon o građevinskom zemljištu iz 2000. godine (Sl. list. RCG 55/00), u čl. 2 je propisivao da gradsko građevinsko zemljište može biti u privatnom i u državnom vlasništvu, a članom 6 st. 3 da se donošenjem akta o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja karakter vlasništva na ovom zemljištu. Član 8. ovog Zakona propisivao je da je gradsko građevinsko zemljište u prometu, suprotno ranijim zakonskim određenjima kada je ovo zemljište bilo izvan prometa. Odredbama čl. 10 ovog Zakona bilo je propisano je da se građevinsko zemljište privodi namjeni izgradnjom objekata, odnosno izvođenjem drugih radova u skladu sa propisima o planiranju i uređenju prostora, a u slučaju privođenja namjeni ranijem vlasniku utvrđuje se i plaća naknada po zakonu kojim se uređuje eksproprijacija

Način i postupak donošenja prostornih planova i izgradnju objekata ranije je regulisao Zakon o uređenju i planiranju prostora (Sl.list RCG br.28/05), dok Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata (Sl. List CG 51/08,34/11 i 47/11), koji je sada u primjeni , u potpunosti reguliše postupak i način izgradnje objekata i uređenja prostora i njegovim donošenje prestala je primjena i Zakona o građevinskom zemljištu. Tako je odredbom čl. 52 Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata predviđeno da donošenjem planskog dokumenta utvrđuje se javni interes za eksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju planiranih objekata i uređenje prostora. Iz navedenih zakonskih određenja može se zaključiti da je i Zakon o građevinskom zemljištu predviđao plaćanje naknade ranijem vlasniku u slučaju privođenja namjeni zemljišta ranijeg korisnika po zakonu kojim se uređuje eksproprijacija, a odredbama Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata predviđeno je utvrđivanje javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju planiranih objekata i uređenje prostora.

U konkretnim sporovima, opština ili Glavni grad su zemljište tužilaca privele namjeni izgradnjom ulice koje su dobro u državnoj svojini, u smislu čl. 2. važećeg Zakona o putevima, i time je pravo svojine tužilaca na predmetnim parcelama( ili djelovima parcela) prestalo. Ranijim vlasnicima nije plaćena nikakva naknada. Odgovornost opštine se ogleda u tome što je bez eksproprijacije parcele tužilaca pretvorila u ulicu, a odredbe naprijed navedenih zakona upućuju da je opština bila dužna da donose akt o izuzimanju građevinskog zemljišta iz poseda dosadašnjeg korisnika i da im isplati naknadu, i na taj način zemljište prelazi u državnu svojinu. Dakle, tužioci su lišeni prava svojine, pa je osnov tužbenih zahtjeva, u stvari, zahtjev za povraćaj svojine. Pošto povraćaj i uspostava pređašnjeg stanja nije


14

moguća zbog privođenja namjeni izgradnjom ulice, tužiocima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nepokretnosti. Imajući u vidu da pravo zahtijevati povraćaj svojine ne zastarijeva, mišljenja sam da ni zahtjev za traženu naknadu ranijih vlasnika ne zastarijeva.

Spor u kojem je izgradnjom javnog puta faktički deposedirano zemljište vlasnika ne može rješavati primjenom odredbi iz Zakona o svojinsko pravnim odnosima koje regulišu način sticanja svojine (korišćenja) građenjem na tuđem zemljištu. Ovo iz razloga što se radi o građenju ulice za koji se utvrđuje opšti interes i koje predstavljaju javno dobro u opštoj upotrebi, zbog čega savjesnom vlasniku zemljišta ne bi bilo moguće utvrđivati prava koja predviđaju odredbe koje regulišu sticanja svojine građenjem na tuđem zemljištu.

Predsjednik Građanskog odjeljenja

Ranko Vuković,s.r.

SUDSKA PRAKSA

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

21BILTEN 2 / 2011

17

URAČUNAVANJE PRITVORA (Član 51 stav 1 KZ)

Vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru koje nije u vezi sa krivičnim djelom za koje je okrivljeni pravosnažno osudjen ne može se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravino zaključili da se okrivljenom L. V. u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, na koju je pravosnažno osudjen presudom Apelacionog suda Crne Gore Ksž.br.16/2012 od 11.04.2012.godine, ne uračuna vrijeme koje je proveo u ekstradicionom pritvoru od 29.06.2007. do 19.05.2008.godine, jer je to vrijeme uračunato u presudu nadležnog državnog organa Švajcarske. Dakle, vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru nije u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika, za koje je okrivljeni pravosnažno osudjen, pa se to vrijeme, saglasno odredbi čl.51 st.1 Krivičnog zakonika, nije moglo uračunati u izrečenu kaznu zatvora. Kod prednjih činjenica Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je pravilno odlučilo kad je shodno čl.438 st.3 ZKP, rješenjem odbacilo predlog branioca optuženog L. V, jer nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 3/12 od 12.07.2012. godine)


18

KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV ZDRAVLJA LJUDI (Član 115 stav 4 u vezi sa čl. 109 st. 3 i st. 1 KZ RCG)

Za ocjenu postojanja krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi od odlučnog značaja je utvrdjenje činjenice da li su radnje koje optuženi nije preduzeo u liječenju pacijenta (oštećenog) posljedično vezane za pogoršanje njegovog opšteg zdravstvenog stanja i nastupanja smrti istog i da li te radnje predstavljaju očigledno nepodoban način liječenja ili uopšte nesavjesno postupanje u pružanju ljekarske pomoći.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se žalbom državnog tužioca ukazuje da pobijana presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Naime, drugostepeni sud je nakon održanog pretresa, prihvatajući u svemu odbranu optuženog i nalaze i mišljenja svih medicinskih odbora, a posebno Sudsko medicinskog odbora u Beogradu, te izjašnjenja predstavnika tog odbora prof. dr A. B. i prof. dr K. V. zaključio da nije dokazano da je optuženi N. S. prilikom liječenja sada pok. P. A. primijenio očigledno nepodobno sredstvo i očigledno nepodoban način liječenja. Pri tom, drugostepeni sud nalazi da je prema mišljenju vještaka medicinske struke, ono što je optuženi preduzeo bilo apsolutno indikovano i doktrinarno, tako da te mjere nijesu mogle izazvati pogoršanje stanja kod pacijenta P. A. u odnosu na dan prijema, a da propusti u liječenju oštećenog koji se sastoje u tome što nije data terapija protiv anaerobnih bakterija, predstavljaju manja odstupanja od optimalnog odredjivanja terapije koja ne sadrži u sebi "karakterne podobnosti". Medjutim, prednji zaključci suda su nejasni i kao takvi nemaju uporišta u izvedenim dokazima. Ovo kod činjenice što se iz svih nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i to Medicinskog fakulteta u Nišu, Medicinskog fakulteta - Instituta za sudsku medicinu u Beogradu i Sudsko medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Beogradu utvrdjuje da je u postupku liječenja P. A. propušteno da se preduzme niz medicinskih mjera i to: primjena antibiotika kojima se liječi infekcija izazvana takozvanim anaerobnim bakterijama i to od prvog dana liječenja, blagovremene i ponovljene analize krvi i rendgensko snimanje grudnog koša koje bi ukazivale na širenje infekcije u predjelu vrata i sredogrudja. Osim toga propušteno je da se redovnim analizama krvi, a uz detaljnije praćenje stanja pacijenta, pravovremeno dijagnostikuje širenje infekcije kako bi se na vrijeme primijenile i

23BILTEN 2 / 2011

19

ostale mjere intenzivnog liječenja - duboke incizije na vratu, čime bi se eventualno spriječilo dalje širenje infekcije, a moguće i smrtni ishod. Imajući u vidu prirodu i težinu dijagnoze osnovne bolesti teške infekcije poda usta, odnosno flagmonu poda usta (Angina Ludovici) i nespornu činjenicu da u terapiju liječenja od 18. do 24.12.1998.godine nije uključen nijedan antibiotik protiv takozvane anaerobne flore, a ova vrsta antibiotika je propisana tek posljednjeg dana liječenja P. A, kada je uradjen prvi put rendgenski snimak grudnog koša, konsultovan grudni hirurg i uradjena drenaža grudne duplje iz koje je evakuisano oko 2500 ml gnojnog sadržaja, drugostepeni sud u pobijanoj presudi nije dao razloge da li radnje koje optuženi nije preduzeo u liječenju pacijenta P. A. su posljedično vezane za pogoršanje opšteg zdravstvenog stanja i nastupanja smrti oštećenog i da li te radnje predstavljaju očigledno nepodoban način liječenja i uopšte nesavjesno postupanje u pružanju ljekarske pomoći. Drugostepeni sud nalazi da je optuženi N. S. "učestvovao u davanju sugestija" prilikom odredjivanja terapije od strane odjeljenskog ljekara dr Z. R, a da optuženi u konkretnom slučaju nije bio odjeljenski već ambulantni ljekar pa u skladu sa obavezama koje proističu iz Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta u Kliničko bolničkom centru - Odjeljenju MFH izvodi zaključak da nema dokaza da je optuženi primijenio očigledno nepodobno sredstvo i očigledno nepodoban način liječenja ili uopšte nesavjesno postupao i time prouzrokovao pogoršanje zdravstvenog stanja P. A. Ovakvi zaključci drugostepenog suda su nejasni i u suprotnosti sa provedenim dokazima na pretresu. Ovo iz razloga što iz iskaza optuženog datog tokom krivičnog postupka i izvještaja Stručnog konzilijuma službe za ORL / MFH od 05.02.1999.godine, sačinjenog povodom smrti pok. P. A, proizilazi da je predmetni izvještaj optuženi N. S. potpisao kao odjeljenski ljekar, koji je nakon prijema pacijenta P. A, kao hitnog slučaja i smještaja na odjeljenje, izveo hirurški zahvat - inciziju na podbradku pacijenta, što je svakako dužnost odjeljenskog a ne ambulantnog ljekara. Uz to iz odbrane optuženog N. S. proizilazi da je prilikom odredjivanja terapije konsultovao svog nadredjenog dr Z. R. i da je upravo optuženi odredio terapiju, a ne načelnik odjeljenja, te da je svakodnevno obilazio pacijenta i provjeravao njegovo zdravstveno stanje i interesovao se kod svojih kolega koji su van radnog vremena dežurali na odjeljenju, a što sve jasno ukazuje da je optuženi faktički liječio sada pok. P. A."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 22/12 od 09.07.2012. godine)


20

KRIVIČNO DJELO UGROŽAVANJE SIGURNOSTI (Član 168 stav 2 u vezi st. 1 KZ)

Upućivanjem ozbiljnih prijetnji koje su kod oštećenih izazvale strah i osjećaj nesigurnosti i stavljanjem do znanja oštećenim da posjeduje vatreno oružje u radnjama okrivljenog ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti.

Iz obrazloženja:

"Nakon pravilne i potpune ocjene odbrana okrivljenog L. N. i izvedenih dokaza na pretresu, drugostepeni sud je sa sigurnošću utvrdio da je okrivljeni L. N. izvršio dva krivična djela ugrožavanje sigurnosti iz čl.168 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika. Činjenično utvrdjenje drugostepenog suda, a kako je to bliže predstavljeno u izreci pobijane presude pod tačkom 1 i 2 izreke, temelji se na jasnim, logičnim, ubjedljivim i saglasnim kazivanjima oštećenih K. G, K. B, K. D, T. I. i K. R. Naime, oštećeni T. I. i K. R. u svojim iskazima jasno i odredjeno su se izjasnili da su početkom oktobra mjeseca 2008.godine počeli sa obavljanjem poslova izvlačenja drvene gradje kod preduzeća "K.", vlasništvo oštećenih K. i da su bili smješteni u kući oca okrivljenog L. N. Krajem novembra 2008.godine, u jutarnjim časovima, ispred te kuće došao je njima nepoznati čovjek koji je na sebi imao trenerku sa natpisom "Policija". Radilo se o okrivljenom L. N. koji je oštećenima uputio prijetnje "Gubite se odavde džukele, jebaću vam majku, pobiću vas", a zatim ih otvorenom šakom udario u predjelu glave i lica. Navedene prijetnje i upotrebu sile oštećeni su shvatili ozbiljno bez obzira što slučaj nijesu prijavili policiji već su odmah pozvali K. D. kojem su saopštili šta im se prethodno desilo. Nadalje, drugostepeni sud je pravilnom ocjenom iskaza oštećenih K. G, K. B. i K. D. utvrdio da je kritičnog dana 06.01.2009.godine, oko 15 časova, okrivljeni L. N. putničkim vozilom marke "Nisan terano" došao ispred kuće oštećenih, kojom prilikom je izašao iz vozila i oštećenom K. G. i njegovim sinovima B. i D. uputio riječi prijetnje "Dodjite ovamo sva trojica, da vas pobijem kao paščad". Okrivljeni se vratio do svog vozila u koje je ušao i udaljio se od kuće oštećenih, prelazeći rastojanje od 50 do 80 metara, da bi se ponovo vozilom vratio i prolazeći pored kuće oštećenih prvo je prikočio, a zatim i zaustavio vozilo iz kojeg je, držeći pištolj u ruci kazao oštećenim "Pobiću vas kao paščad". Navedene prijetnje oštećeni K. shvatili su za ozbiljno i istog dana slučaj prijavili organima policije. Imajući u vidu iskaze svih oštećenih, a posebno oštećenih K, koji su prije kritičnog dogadjaja bili u dobrim odnosima sa okrivljenim i sa njegovim ocem, čiju kuću su koristili za boravak oštećenih K. R. i T. I, ovaj sud nalazi da nije bilo razloga da oštećeni svojim iskazima neosnovano terete okrivljenog.

25BILTEN 2 / 2011

21

Neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenog da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio kazivanje oštećenih T. I. i K. R, koji su nasuprot zaključivanju drugostepenog suda po stanovištu žalbe tvrdili da se kritične prilike nijesu osjećali ugroženim, a posebno navod žalbe da je izostala ocjena iskaza oštećenog K. R. sadržana u dvije njegove izjave ovjerene pred nadležnim državnim organom. Ovo sa razloga što su oštećeni T. I. i K. R. u svojim iskazima pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Žabljaku i na sudjenju kod prvostepenog suda, jasno i odredjeno kazali da su se kritične prilike osjećali ugroženi ozbiljnom prijetnjom i fizičkim napadom od strane okrivljenog L. N. Ovjerene izjave oštećenog K. R. od 18.12.2009. i 13.06.2011. godine kod Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča, su bez značaja jer je sud dužan da po propisima ZKP cijeni samo iskaz dat u postupku pred sudom gdje je pod prijetnjom zakonskih posljedica svjedok dužan da da iskaz, pa je stoga takvo davanje iskaza oštećenog koji je saslušan u svojstvu svjedoka, jedino valjano i podobno za ocjenu suda. Nasuprot navodima žalbe branioca okrivljenog, drugostepeni sud je u pobijanoj presudi dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka L. G, supruge okrivljenog, Z. R. i G. B, koji su nesporno u srodničkim i prijateljskim odnosima sa okrivljenim i isti su bili zainteresovani da potvrde odbranu okrivljenog, kako u pogledu prvog, tako i u pogledu drugog dogadjaja, da okrivljeni nije primjenjivao fizičku silu ili prijetnju prema oštećenim T. I. i K. R, na koje okolnosti se izjasnio svjedok Z. R, odnosno, da nije prijetio niti potezao pištolj prema oštećenim K, kako su to tvrdili svjedoci L. G. i G. B. Takodje, drugostepeni sud je dao valjanu ocjenu iskaza svjedoka K. Ž, G. P. i Š. V, nalazeći da ovi svjedoci nijesu bili očevici predmetnih dogadjaja. Neosnovano se žalbama okrivljenog i njegovog branioca dovodi u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog utvrdjenja drugostepenog suda isticanjem da kod okrivljenog nije pronadjen pištolj i da je bilo nužno ponovo saslušati svjedoka G. P, radnika Ispostave policije u Žabljaku na okolnosti njegovog saznanja oko pretresa okrivljenog i njegovog vozila, te razgovora koji su tom prilikom obavili sa okrivljenim. Ovo iz razloga što je okrivljeni imao dovoljno vremena da od momenta podnošenja prijave oštećenih K. do izvršenog pretresa okrivljenog skloni pištolj, a osim toga iz iskaza svjedoka Š. V. proizilazi da je ovaj svjedok u svojstvu ovlašćenog službenika Uprave policije - Ispostave u Žabljaku, oko 21 čas, izvršio samo pregled, a ne i pretres vozila okrivljenog. Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio Krivični zakonik kada je okrivljenog L. N. oglasio krivim zbog dva krivična djela ugrožavanje sigurnosti iz čl.168 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, pa su i u ovom dijelu neosnovane žalbe okrivljenog i njegovog branioca da je na štetu okrivljenog povrijedjen Krivični zakonik. Isto tako, neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenog u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, paušalu i imovinskopravnom zahtjevu. Drugostepeni sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje su od značaja za izbor krivične sankcije i njenu visinu, pa je pravilno okrivljenom izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu i istu uslovio na vrijeme od dvije godine, nalazeći da će se


22

upozorenjem uz prijetnju kazne dovoljno uticati na okrivljenog da više ne vrši krivična djela."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 10/12 od 14.05.2012. godine)

27BILTEN 2 / 2011

23

KRIVIČNO DJELO IZDAVANJE ČEKA I SREDSTAVA BEZGOTOVINSKOG PLAĆANJA BEZ POKRIĆA

(Član 263 stav 3 u vezi st. 2 KZ)

Namjera nije bitan elemenat bića krivičnog djela izdavanje čeka i sredstava bezgotovinskog plaćanja bez pokrića.

Iz obrazloženja:

"Iz izreke prvostepene presude Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 340/11 od 10.10.2011. godine proizilazi da je okrivljeni F. S, na osnovu čl. 373 st. 1 tač. 2 ZKP, oslobodjen od optužbe, da je dana 20.09.2008. godine, u Bijelom Polju, kao odgovorno lice u DOO "S. C." iz Bijelog Polja, izdao mjenicu serije AA0453792 na iznos od 11.853,87 eura, za robu koju je u toku 2008. i 2009. godine preuzeo od oštećenog DOO "P.-G." iz Bijelog Polja, iako je znao da DOO "S. C." nije imao pokriće na svom žiro računu u vrijeme izdavanja mjenice i time tom društvu, a na štetu oštećenog DOO "P.-G." pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 11.153,87 eura, čime bi izvršio krivično djelo izdavanje čeka i sredstava bezgotovinskog plaćanja bez pokrića iz čl. 263 st. 3 u vezi st. 2 Krivičnog zakonika. Drugostepeni sud u razlozima svoje presude navodi da je odbrana okrivljenog potvrdjena izvedenim dokazima iz kojih se nije mogao izvesti zaključak da je namjera optuženog bila da izdavanjem predmetne mjenice pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist. Dakle, drugostepeni sud za razliku od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju nije mogla utvrditi namjera kod okrivljenog da je izdavanjem predmetne mjenice pribavio protivpravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga, te da namjera predstavlja neku vrstu predumišljaja i unaprijed stvorene predstave o cilju koji se hoće i ka kom se teži. Za postojanje krivičnog djela izdavanje čeka i sredstava bezgotovinskog plaćanja bez pokrića iz čl. 263 st. 3 u vezi st. 2 Krivičnog zakonika potrebno je da učinilac izda ili stavi u promet ček, mjenicu, kakvu garanciju ili kakvo drugo sredstvo plaćanja ili obezbedjenja plaćanja, iako zna da za to nema pokrića i time sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist u iznosu koji prelazi 3.000 eura. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela je izdavanje ili stavljanje u promet mjenice bez pokrića, uz pribavljenje protivpravne imovinske koristi u zakonom odredjenom iznosu, što sve čini objektivna obilježja bića ovog krivičnog djela, a na subjektivnom planu potreban je umišljaj koji mora da obuhvati svijest da ček ili drugo sredstvo plaćanja nema pokriće. Prema tome, namjera nije bitan elemenat bića ovog krivičnog djela, pa su razlozi drugostepenog suda da je za postojanje krivičnog djela izdavanje čeka i sredstava bezgotovinskog plaćanja bez pokrića iz čl. 263 st. 3 u vez st. 2 Krivičnog zakonika, pored umišljaja potrebna i


24

namjera su potpuno nejasni, čime je taj sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st. 1 tač. 8 ZKP na koju se osnovano ukazuje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz br. 3/12 od 23.04.2012. godine)

29BILTEN 2 / 2011

25

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJA U PRIVREDNOM POSLOVANJU

(Član 272 stav 1, u vezi sa čl. 25 KZ)

Od pravilnog utvrdjenja činjenice kakva je pravna priroda ugovora o djelu koji je zaključen izmedju optuženih, zavisi pravilna odluka suda u pogledu postojanja krivičnog djela iz člana 272 stav 1 KZ i krivice optuženih.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, što pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Naime, drugostepeni sud u svemu prihvata odbranu optuženog R. Ž. koji je tvrdio da je navedenu prodavnicu izdao u zakup optuženom A. J. za servis mobilnih telefona, što je u svojoj odbrani potvrdio optuženi A. J. Dakle, svoju odluku u odnosu na optuženog R. Ž. sud je zasnovao na njegovoj odbrani i odbrani optuženog A. J. Medjutim, drugostepeni sud nije cijenio od kakvog je značaja za pravilno činjenično utvrdjenje sadržina Ugovora o djelu koji je zaključen izmedju optuženih R. i A, iz kojeg proizilazi da je optuženi R. Ž. angažovao optuženog A. J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu kao serviser mobilnih telefona. U Ugovoru o djelu je navedeno da je poslenik - serviser A. J. saglasan da bude povremeno angažovan na poslovima servisiranja mobilnih telefona u prodavnici "M." koja posluje u okrivu D.O.O. "E-s." čiji je vlasnik i izvršni direktor optuženi R. Ž. Sadržinu predmetnog ugovora, kao i sadržinu potvrde Centra bezbjednosti u Podgorici o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog R. Ž, iz koje proizilazi da su predmetni telefoni i kartice pronadjeni u servisnom dijelu prodavnice, drugostepeni sud je bio dužan da svestranije ocijeni radi izvodjenja pravilnog zaključka da li je optuženi R. Ž, maloprodajni objekat izdao u zakup optuženom A. J. ili je pak povremeno angažovao optuženog A. J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu radi servisiranja mobilnih telefona, kako to proizilazi iz sadržine predmetnog Ugovora o djelu, te da sledstveno tom utvrdjenju ocijeni da li je optuženi Đ. Ž. prilikom kupovine mobilnih telefona od optuženog A. J. sa umišljajem pomogao optuženim R. Ž. i A. J. da pribave imovinsku korist u iznosu od 1.530 eura na ime neplaćenog poreza na promet. Tvrdnju optuženog R. Ž. da nema nikakve veze sa maloprodjanim objektom koji posluje u sklopu njegovog preduzeća, već da je taj objekat na osnovu Ugovora o djelu od njega preuzeo optuženi A. J, trebalo je dovesti u vezu i sa sadržinom finansijske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke dr D. U. iz Podgorice, iz koje se nesumnjivo zaključuje da se radi o mobilnim telefonima za koje ne postoji uredna dokumentacija o nabavci, što jasno ukazuje da su isti


26

prodavani van tokova novčanog prometa, kako je to u svojoj odbrani naveo optuženi A. J. Uz to, sud je trebao svestranije da ocijeni činjenicu da li je optuženi A. J. po osnovu ugovora o djelu "preuzeo" maloprodajni objekat "M." od optuženog R. Ž, obzirom da pravna priroda ovog ugovora nije "preuzimanje" ili "prepuštanje" maloprodajnog objekta, već povremeno angažovanje optuženog A. J, kao servisera na poslovima servisiranja mobilnih telefona u ovom prodajnom objektu čiji je vlasnik i izvršni direktor optuženi R. Ž, a što nesumnjivo proizilazi iz sadržine predmetnog ugovora. Od pravilnog utvrdjenja ovih činjenica zavisi i pravilna odluka suda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivice optuženih R. Ž. i A. J, kao i optuženog Đ. Ž, koji se bavio preprodajom mobilnih telefona i kartica na sivom tržištu, a koje je preuzimao od A. J. iz prodajnog objekta "M.", kako je to tvrdio u svom iskazu optuženi Đ. Ž. U ponovnom postupku drugostepeni sud u potpuno izmijenjenom sastavu će nakon svestrane ocjene žalbe branioca optuženih R. Ž, A. J. i Đ. Ž, koja je izjavljena protiv prvostepene presude i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


31BILTEN 2 / 2011

27

KRIVIČNO DJELO UNIŠTENJE I OŠTEĆENJE ZAŠTIĆENOG PRIRODNOG DOBRA

(Član 310 stav 1 KZ)

Promjenom prirodnog izgleda morske obale ostvareni su bitni elementi bića krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenog prirodnog dobra iz člana 310 stav 1 KZ.

KRIVIČNO DJELO NESAVJESTAN RAD U SLUŽBI (Član 417 stav 2 u vezi st. 1 KZ)

Neizvršavanjem zakonskih obaveza u pogledu inspekcijskog nadzora i kontrole izvodjenja radova koji mogu da prouzrokuju kvalitativne ili kvantitativne promjene u prirodnom ili vještački uspostavljenom vodnom režimu izvršeno je krivično djelo nesavjestan rad u službi.

R J E Š E N J E

Uvažava se žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru, pa se ukida presuda Višeg suda u Podgorici Kž. br. 482/11 od 12.07.2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Kotoru K. br. 294/10/08 od 28.10.2010. godine, oglašeni su krivim R. R, zbog krivičnog djela protivpravno zauzimanje zemljišta iz čl. 254 st. 1 Krivičnog zakonika i krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenog prirodnog dobra iz čl. 310 st. 1 Krivičnog zakonika, M. M. zbog krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenog prirodnog dobra iz čl. 310 st. 1 Krivičnog zakonika, R. R. zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz čl. 417 st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i J. B. zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz čl. 417 st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i R. R. osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, M. M. je izrečena uslovna osuda kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i istovremeno odredjeno da se kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni za vrijeme od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo, R. R. i J. B. izrečena je uslovna osuda kojom


28

im je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci i istovremeno odredjeno da se kazna neće izvršiti ukoliko optuženi za vrijeme od jedne godine i šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo. Istom presudom optuženi su obavezani da na ime troškova krivičnog postupka solidarno uplate iznos od 536,50 eura i na ime sudskog paušala iznos od 50 eura, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Protiv te presude žalbu su izjavili Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru i branioci optuženih. Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru je izjavilo žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, sa predlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i okrivljenima izrekne adekvatna zatvorska kazna. Branioci optuženih su izjavili žalbe zbog svih zakonskih razloga, sa predlogom da se presuda preinači i optuženi oslobode optužbe ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Odlučujući o žalbama, Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je u sjednici vijeća odlučio da otvori pretres pred tim sudom. Nakon održanog pretresa Viši sud u Podgorici presudom Kž. br. 482/11 od 12.07.2011. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru izjavljenu protiv presude Osnovnog suda u Kotoru K. br. 294/10 od 28.10.2010. godine, dok je uvažio žalbe branilaca optuženih i preinačio prvostepenu presudu na način što su optuženi oslobodjeni od optužbe. Ujedno je odlučeno da troškovi krivičnog postupka nastali pred drugostepenim sudom padaju na teret budžetskih sredstava suda, o kojima će se odlučiti posebnim rješenjem. Protiv citirane presude Višeg suda u Podgorici žalbu je izjavilo Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje. Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl. 388 Zakonika o krivičnom postupku, Vrhovni sud Crne Gore je našao: Žalba je osnovana. Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru ukazuje da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dati razlozi u znatnoj mjeri protivrječni i u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 st. 1 tač. 11 Zakonika o krivičnom postupku, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Drugostepeni sud prihvata odbranu optuženih koji negiraju izvršenje krivičnih djela, smatra da su iste u skladu sa izvedenim dokazima i zaključuje da nema dokaza da su optuženi izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret, pa ih oslobadja od optužbe. Iz spisa predmeta prizilaze nesporne činjenice da je okrivljeni R. R. osnivač i vlasnik DOO "T.", koje je preduzeće kao podizvodjač izvodilo radove na magistralnom putu u izgradnji Risan - Žabljak, na dionici Lipci - Knež laz, da je

33BILTEN 2 / 2011

29

optuženi M. M. bio šef tog gradilišta, da je višak materijala sa trase i privatnog posjeda "T." DOO, koji se nalazi u neposrednoj blizini trase, deponovan u more i tako formirana kopnena priobalna površina od krupne kamene mase koja je nasuta šljunkom, a zatim sitnim pijeskom koji je poravnat uz priobalni pojas, dužine oko 160 metara, promjenjljive dubine ka moru od 8 do 52 metra, ukupne površine 5.868 m2. Nije sporno ni to da je u vrijeme izvodjenja pomenutih radova na ovoj dionici puta optuženi R. R. obavljao poslove rukovodioca službe za uredjenje, izgradnju i kontrolu morskog dobra kod javnog preduzeća za upravljanje Morskim dobrom, a optužena J. B. je obavljala poslove Inspektora za vode u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Pri naprijed navedenim nespornim činjenicama, drugostepeni sud je morao sa više kritičnosti cijeniti odbranu okrivljenih. Naime, optuženi R. R. u svojoj odbrani u bitnom navodi da je osnivač firme "T.", da je znao da njegova gradjevinska firma izvodi radove na putu u Lipcima, kao i na njegovim parcelama koje se nalaze izvan trase, u onolikoj mjeri koliko je to potrebno da mašine pridju radi rada na stijenama, ali da nije izdavao naloge za rad na predmetnom gradilištu, dok optuženi M. M. u svojoj odbrani u bitnom navodi da je on davao naloge da se velike gromade guraju u more, jer nije bilo drugog načina za njihovo uklanjanja i da mu je optuženi R. R. rekao da radi sve što misli da je potrebno u vezi radova vezanih za trasu. Ovakve odbrane optuženih R. R. i M. M. su protivrječne u dijelu da li su navedeni radovi izvodjeni samo po nalogu optuženog M. M. ili i po nalogu okrivljenog R. R, imajući u vidu da optuženi M. M. u svojoj odbrani tvrdi da mu je optuženi R. R. rekao da radi sve što misli da je potrebno u vezi predmetnih radova, o čemu drugostepena presuda uopšte nema razloga. Pri ovakvoj odbrani optuženih R. R. i M. M. opravdano se postavlja pitanje ko je izdavao naloge da se višak materijala sa trase i privatnog posjeda "T." DOO, koji se nalazi u neposrednoj blizini trase, deponuje u more i tako formira kopnena priobalna površina koja je napravljena deponovanjem krupne kamene mase, zatim nasuta šljunkom, pa sitnim pijeskom, koji je poravnat uz priobalni pojas. Drugostepeni sud na strani 22 svoje presude zaključuje da optuženi R. R. nije izvršio krivično djelo protivpravno zauzimanje zemljišta iz čl. 254 st. 1 Krivičnog zakonika, jer nema dokaza da je isti zaposjeo to zemljište, obradjivao ga, ogradjivao ili zabranio drugome pristup. Medjutim, po ocjeni ovog suda drugostepeni sud je propustio da cijeni iskaz svjedoka S. P, koji je u bitnom naveo da je sa optuženim R. R. ugovorio kupovinu 15.000 m3 tampona kamena, koji mu je bio potreban, jer se bavi gradjevinskim radovima, kao i nespornu činjenicu da se u blizini trase nalazi privatni posjed preduzeća "T." DOO, čiji je osnivač i vlasnik optuženi R. R. i od kakvog je to značaja za izvodjenje pravilnog zaključka da li je umišljaj optuženog R. R. bio usmjeren da navedenu formiranu kopnenu priobalnu površinu od 5.868 m2 protivpravno zauzme. Nadalje, iz Odluke o proglašenju Kotora i njegovog područja za prirodno i istorijsko kulturno dobro od posebnog značaja broj 01-2422/1-79 od 14.06.1979. godine, koju je donijela Skupština opštine Kotor, proizilazi da se kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog značaja proglašava Kotor sa područjem


30

Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostajnice, Stoliva, Prčnja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, do Veriga. Odredbom čl. 3 ove Odluke je propisano da sopstvenici, odnosno nosioci prava korišćenja obaveza i odgovornosti u pogledu izgradnje, uredjenja i korišćenja dobara iz čl. 1 ove Odluke, nemaju pravo da koriste i upotrebljavaju dobra u svrhe koje nijesu u skladu sa njegovom prirodnom namjenom i značajem, niti pravo da raskopavaju, ruše, prepravljaju ili vrše bilo kakve radove koji bi mogli proizvesti oštećenja na dobrima u ovom području. Takodje su dužni da sa izuzetnom pažnjom čuvaju i održavaju dobra i sprovode utvrdjene mjere zaštite. Na osnovu Odluke UNESKO-a kojom je prirodno kultruno istorijska regija Kotor upisana u listu Svjetske baštine, proizilazi izuzetna vrijednost prirodnog blaga ove regije. Iz rješenja Opštinskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture broj 1217/4 od 25.12.1986. godine, proizilazi da se u registar spomenika kulture uvodi prirodno i kulturno istorijsko dobro Kotora. Za postojanje krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenog prirodnog dobra iz čl. 310 st. 1 Krivičnog zakonika, potrebno je da učinilac radnjom uništi ili ošteti zaštićeno prirodno dobro. Kod nesporne činjenice da je promijenjen prirodni izgled morske obale, kako je to naprijed navedeno, nejasan je zaključak drugostepenog suda da nije nastupila šteta na prirodno uspostavljenom vodnom režimu, u kom pravcu su se izjašnjavali vještaci gradjevinske i hidrotehničke struke. Ovo tim prije što se optužnicom optuženim R. R. i M. M. ne stavlja na teret uništenje ili oštećenje flore i faune, već oštećenje dijela morske obale, kao zaštićenog prirodnog dobra, saglasno naprijed navedenoj Odluci o proglašenju Kotora i njegovog područja za prirodno i istorijsko kulturno dobro od posebnog značaja. Imajući u vidu prednje, nejasni su razlozi pobijane presude u odnosu na optužene R. R. i J. B. za koje drugostepeni sud nalazi da u opisu njihovih poslova i radnih zadataka ne spada inspekcijski nadzor i kontrola izvodjenja predmetnih radova. Ovo kod činjenice da je osnovna dužnost optuženog R. R. bila da rukovodi radom službe i organizuje njen rad u svojstvu Rukovodioca službe za uredjenje, izgradnju i kontrolu morskog dobra kod Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom, a djelokrug poslova optužene J. B. u svojstvu Inspektora za vode u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede je odredjen zakonom, tako što je odredbom čl. 162 st. 1 tač. 1 Zakona o vodama, pored ostalog propisano da vrši nadzor nad izgradnjom objekata i izvodjenjem drugih radova koji mogu da prouzrokuju kvalitativne ili kvantitativne promjene u prirodnom ili vještački uspostavljenom vodnom režimu. Kada se prednje činjenice dovedu u vezu sa faktičkim stanjem na terenu, da se radi o prirodnom dobru koje je devastirano, jer je promijenjen prirodni izgled morske obale, nejasan je zaključak drugostepenog suda da nema dokaza da su optuženi R. R. i J. B. izvršili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz čl. 417 st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika, kada isti svoje obaveze propisane zakonom ili drugim opštim aktom nijesu izvršavali. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih žalbi i

35BILTEN 2 / 2011

31

nakon kritičnije ocjene odbrana optuženih, dovodeći ih u vezu sa izvedenim dokazima, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku. Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.397 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.



32

KRIVIČNO DJELO GRADJENJE OBJEKTA BEZ GRADJEVINSKE DOZVOLE

(Član 326 a. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika)

Pravilna ocjena o postojanju krivičnog djela gradjenje objekta bez gradjevinske dozvole i krivice okrivljenog za isto zavisi od utvrdjenja činjenice da li je okrivljeni nastavio gradnju objekta nakon donošenja rješenja o zabrani gradnje.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, ovaj sud je našao da je žalba osnovana. Nije sporno da je okrivljeni B. M. krajem 2007.godine započeo izgradnju gradjevinskog objekta, bruto gradjevinske površine 3.459,47 m2, na više etaža. Takodje, nije sporno da je objekat gradjen bez gradjevinske dozvole i da je rješenjem gradjevinske inspekcije Komunalne policije Budva broj 08-U-460-2 od 20.04.2008.godine zabranjena dalja gradnja, što je i sam okrivljeni potvrdio u svojoj odbrani. Sporno je da li je okrivljeni nastavio gradnju objekta nakon donošenja rješenja o zabrani gradnje, a koja činjenica je od značaja za ocjenu postojanja krivičnog djela u pitanju i krivice okrivljenog za isto, s obzirom da je gradjenje objekta bez gradjevinske dozvole Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika ("Sl. list CG" br.40/08 od 27.6.2008.godine), koji je stupio na snagu 5. jula 2008.godine, propisano kao krivično djelo. Okrivljeni je u svojoj odbani tvrdio da nije izvodio gradjevinske radove na objektu nakon zabrane gradnje, osim što je početkom 2009.godine izvršio sanaciju oštećenja na krovu objekta koja su nastala usled atmosferskih padavina i adaptaciju istog, a što se ne može smatrati gradjenjem objekta u smislu čl.326a Krivičnog zakonika. Drugostepeni sud je prihvatio odbranu okrivljenog, nalazeći da je ista potkrijepljena zapisnikom o inspekcijskoj kontroli Ministarstva zaštite prostora od 25.5.2009.godine. Ovakav zaključak drugostepenog suda je u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Naime, okrivljeni je u svojoj odbrani potvrdio da je nakon donošenja rješenja o zabrani gradnje izvodio radove na zamjeni krovne izolacije na objektu, postavljanju spoljašnje stolarije i izvodjenju molerskih radova. Osim toga, iz ugovora o izvodjenju radova od 27.2.2009.godine koji su zaključili Preduzeće "CO - M." iz Podgorice, kao izvodjač radova i Preduzeće "B. i.

37BILTEN 2 / 2011

33

p." DOO iz Budve, kao naručilac radova, proizilazi da je okrivljeni zaključio ugovor o izvodjenju gradjevinskih radova na predmetnom objektu u skladu sa ponudom od 25.02.2009.godine. Iz zapisnika o inspekcijoj kontroli Ministarstva zaštite prostora od 25.5.2009.godine proizilazi da su inspektor zaštite prostora K. T. i inspektor Odjeljenja bezbjednosti Budva G. Dj. izašli na lice mjesta i da su prilikom kontrole zatekli radnike koji su obavljali molersko - zanatske radove na objektu. Svjedok B. M. je posvjedočio da su radnici njegovog Preduzeća "K. B." iz Herceg Novoga u junu mjesecu 2009.godine izvršili priključak predmetnog objekta na kanalizacionu mrežu. Svjedok J. M, kao direktor i A. R, kao radnik Preduzeća "CO - M." iz Podgorice su saglasno posvjedočili da su radnici tog preduzeća od sredine marta do 25.5.2009.godine izvršili hidroizolacione i molerske radove na predmetnom objektu. Iz službene zabilješke Odjeljenja bezbjednosti Budva od 10.06.2009.godine proizilazi da su ovlašćeni službenici Odjeljenja bezbjednosti izašli na lice mjesta i tom prilikom zatekli više radnika koji su izvodili radove na spornom objektu. Iz fototehničke dokumentacije od 28.04., 10.06. i 11.12.2009.godine, koja je sačinjena od strane krim.tehničara Odjeljenja bezbjednosti Budva prilikom izlaska ovlašćenih službenih lica na lice mjesta, se jasno vidi da objekat nije završen i da se radovi i dalje izvode. Iz nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke M. B, koji je izvršio neposredni uvid na licu mjesta dana 10.12.2009.godine, proizilazi da su radovi na objektu radjeni od kraja 2007.godine do izlaska vještaka na lice mjesta bez odobrenja za gradnju, a da se pod gradjevinskim radovima smatraju svi grubi gradjevinski radovi, zanatski i instalaterski radovi. Imajući prednje u vidu, drugostepeni sud je trebao sa više kritičnosti cijeniti odbranu okrivljenog da nije izvodio gradjevinske radove na objektu nakon donošenja rješenja o zabrani gradnje. Osim toga, odbranu okrivljenog je trebalo dovesti u vezu sa svim izvedenim dokazima na pretresu pa tek nakon toga izvesti konačan zaključak o postojanju djela u pitanju i krivice okrivljenog za isto. Kako je takva ocjena izostala to ni pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su u suprotnosti sa izvedenim dokazima, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, koja pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje."



34

KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA

(Član 348 stav 4 u vezi čl. 339 st. 3 u vezi st. 1. KZ)

Od značaja za postojanje krivičnog djela i krivice optuženog kao vozača autobusa je utvrdjenje činjenica da li bi u konkretnom slučaju da se autobus kojim je upravljao optuženi kretao dozvoljenom brzinom došlo do zahvata izmedju autobusa i putničnog motornog vozila.

Iz obrazloženja:

"U datim razlozima, drugostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje sudsko saobraćajnog vještaka dipl. ing. saobraćaja Č. M. kao i iskaz svjedoka - oštećene R. - V. A, na strani četiri pobijane presude, izmedju ostalog navodi: "Da se autobus kretao u granicama dozvoljene brzine do 60 km/h tada bi za njegovo zaustavljanje preduzimanjem intenzivnog kočenja, bio potreban put od 49,36 m. Taj put bi bio kraći za 7,33 m u odnosu na put zaustavljanja za utvrdjenu brzinu od 85 km/h. Obzirom da je dužina autobusa veća od ovog puta 7,33 m ne može se isključiti mogućnost da bi i u ovom slučaju došlo do udara putničkog vozila u zaustavljeni autobus". Nadalje se na istoj strani u razlozima presude, navodi: "Da se vozač autobusa kretao brzinom koja je bila dozvoljena tj. 60 km/h on bi se zaustvio prije mjesta kontakta za 7,33 m gledano unazad ka Bijelom Polju, što predstavlja dovoljan prostor da se vozač putničkog vozila mogao isključiti ka prodavnici gdje je po izjavi oštećene A. trebao njen muž da svrati da bi uzeli nešto od robe. No, u svakom slučaju propusti vozača autobusa su jedan od razloga odnosno uzroka za nastanak nezgode, a samim tim su uzročno vezani i za posledice iako je osnovni razlog za nastanak ove nezgode na strani supruga oštećene A. R. B". Očigledno je da su u znatnoj mjeri protivrječni dati razlozi o odlučnoj činjenici koja je od značaja za postojanje krivičnog djela i krivice optuženog kao vozača autobusa i to u pravcu toga da li bi u konkretnom slučaju da se autobus kojim je upravljao optuženi kretao dozvoljenom brzinom do 60 km/h, došlo do zahvata izmedju autobusa i putničkog motornog vozila marke "Alfa Romeo" kojim je upravljao R. B, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-a, na koju ovaj sud pazi po službeoj dužnosti. U pobijanoj presudi, nijesu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici - vinosti optuženog u odnosu na predmetno krivično djelo, od čega zavisi i pravilna ocjena o postojanju krivičnog djela u pitanju, sa čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-a, na koju takodje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti."


KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

41BILTEN 2 / 2011

36

PRAVA OPTUŽENOG I IZBOR KRIVIČNE SANKCIJE (Član 4 st. 2 i 3 u vezi sa čl. 100 stav 2 ZKP)

Optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist; on ne mora da odgovara na pitanja i nije dužan da prizna izvršenje krivičnog djela, pa to što optuženi nije priznao izvršenje krivičnog djela, već nastojao da dokaže svoju nevinost, ne može biti od značaja za izbor krivične sankcije.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se žalbom državnog tužioca navedena presuda pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji. Saglasno članu 54 st. 4 Krivičnog zakonika pri odlučivanju da li će se izreći uslovna osuda posebno se cijeni ličnost učinioca, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, stepen krivice i druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Kod takve zakonske odredbe, te olakšavajućih okolnosti koje nalazi nižestepeni sud i koje pravilno vrednuje, a u nedostatku otežavajućih osnovano se pobijanom presudom zaključuje da će se u konkretnom slučaju i uslovnom osudom ostvariti svrha krivičnih sankcija iz člana 4 st. 2 KZ. Neprihvatljivi su navodi žalbe državnog tužioca da nije bilo mjesta izricanju uslovne osude jer je u konkrtnom slučaju "pasivni subjekat odnosno da je u pitanju ljudsko biće". Ovo sa razloga što je za postojanje krivičnog djela iz člana 348 st. 4 u vezi člana 339 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika neophodno da je nastupila smrt jednog ili više lica. Neosnovano se žalbom državnog tužioca tvrdi da protek vremena u konkretnom slučaju nema karakter olakšavajuće okolnosti, jer je, kako se to tvrdi istom, optuženi svojim ponašanjem doveo do dugog trajanja postupka. Ovo sa razloga što dužina trajanja postupka nije skrivljena ponašanjem optuženog (izbjegavanjem poziva ili sličnim postupcima). To što optuženi nije priznao izvršenje krivičnog djela već nastojao da dokaže svoju nevinost ne može biti od značaja za izbor krivične sankcije, jer su to prava optuženog saglasno članu 4 st. 2 i 3, te članu 100 st. 2 ZKP."



37

PRAVO NA UPOTREBU SVOG JEZIKA U KRIVIČNOM POSTUPKU

(Član 8 stav 2 ZKP)

Ako su se svi svjedoci slobodno opredijelili da svoje iskaze daju na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu, koji potpuno razumiju i poznaju, a okrivljeni i njihovi branioci nijesu imali nikakvih prigovora u vezi sa jasnoćom izjašnjavanja svjedoka na jeziku koji je u službenoj upotrebi nije povrijedjena odredba člana 8 stav 2 ZKP.

Iz obrazloženja:

"Na zapisniku glavnog pretresa od 20. 10. 2009. godine je konstatovano: "Optuženi izjaviše da dobro govore i razumiju jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu i da im sudski tumač nije potreban". Glavni pretres je iznova počeo 8. 10. 2010. godine, a na zapisniku sa tog glavnog pretresa stoji isto izjašnjenje optuženih. Kod prednje sadržine zapisnika glavnog pretresa, na koje nije bilo primjedbi, osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem zaključuje da su neosnovani navodi stavljenog predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojim se tvrdi da optuženi Redža nije upoznat sa svojim pravom da pretres prati na svom maternjem jeziku saglasno članu 8 st. 2 ZKP. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da se niko od saslušanih svjedoka nije izjašnjavao o nacionalnoj pripadnosti i maternjem jeziku, niti isticali da ne razumiju jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu, a sud nije bio u obavezi da od njih traži izjašnjenja na navedene okolnosti. Kako su se svi svjedoci slobodno opredijelili da svoje iskaze daju na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu, koji potpuno razumiju i poznaju, što proizilazi iz sadržine njihovih iskaza, te da okrivljeni i njihovi branioci nijesu imali nikakvih prigovora u vezi sa jasnoćom izjašnjavanja svjedoka na jeziku koji je u službenoj upotrebi osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem zaključuje da u postupku donošenja prvostepene presude nije povrijedjena odredba člana 8 st. 2 ZKP."


43BILTEN 2 / 2011

38

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI


Osnovan je zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti suda ako okrivljeni više nema privremeno boraviše na području tog suda, niti predloženi svjedoci rade na području istog.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 34 st. 1 ZKP je propisano da Vrhovni sud može za vodjenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni stalno nastanjen u Novom Pazaru, da više nema privremeno boravište u Baru, a da je podignutim optužnim predlogom predloženo saslušanje svjedoka koji su službenici UP PJ Berane. Cijeneći gornje činjenice ovaj sud nalazi da je stavljeni predlog osnovan jer je očigledno da će se postupak lakše sprovesti pred Osnovnim sudom u Beranama. Ovo sa razloga što predloženi svjedoci rade na području tog suda."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 31/12 od 29.05.2012. godine)


39

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA IZUZEĆE (Član 38 ZKP)

Iz Obrazloženja:

"Nije osnovan žalbeni navod da su u postupku donošenja nižestepenih presuda povrijedjene odredbe čl.38 ZKP, jer činjenica da je sudija R. D. učestvovao u donošenju odluke vijeća po prigovoru na optužnicu, a da je sudija M. M. bio član Višeg suda u Podgorici, a kasnije Apelacionog suda Crne Gore kada se odlučivalo o produženju pritvora okrivljenim, ne predstavlja razlog zbog kojeg, u smislu navedenih odredbi, nijesu mogli učestvovati u donošenju prvostepene, odnosno drugostepene odluke."


45BILTEN 2 / 2011

40

SUD NADLEŽAN ZA ODLUČIVANJE O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

(Član 232 u vezi čl. 226 - 231 ZKP) Kad viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, a taj sud donese neku od odluka iz člana 227 st. 1 ZKP, isti je dužan odlučiti i o troškovima krivičnog postupka nastalim pred višim sudom.

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Crne Gore oglašava se stvarno nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za naknadu troškova branioca okrivljenog J. R. u predmetu ovog suda Kž-s I br. 1/12. Zahtjev dostaviti Apelacionom sudu Crne Gore kao stvarno nadležnom za odlučivanje po istom.


Rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž-s I br. 1/12 od 12. 03. 2012. godine uvažene su žalbe okrivljenog J. R. i njegovog branioca, te ukinuta presuda Apelacionog suda Crne Gore Ksž. br. 17/11 od 18. 11. 2011. godine, kojom je uvažena žalba Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina i preinačena presuda Višeg suda u Bijelom Polju Ks. br. 2/11-10 od 21. 04. 2011. godine, kojom je okrivljeni J. R. na osnovu člna 373 tač. 2 ZKP oslobodjen od optužbe, tako što je optuženi oglašen krivim zbog krivičnog djela primanje mita iz člana 423 st. 1 KZ i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci u koju kaznu mu se uračunava virjeme provedeno u pritvoru od 11. 05. 2009. do 20. 06. 2009. godine, i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovnom postupku presudom Apelacinog suda Crne Gore Ksž. br. 23/12 odbijena je kao neosnovana žalba Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina i potvrdjena presuda Višeg suda u Bijelom Polju Ks. br. 2/11-10 od 21. 04. 2012. godine Dana 29. 06. 2012. godine branilac okrivljenog je podnio ovom sudu zahtjev za naknadu troškova nastalih u postupku donošenja rješenja Vrhovnog suda Crne Gore Kž-s I br. 1/12.


41

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo: - da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje po podnijetom zahtjevu, već Apelacioni sud Crne Gore. Članom 232 ZKP je propisano da o dužnosti plaćanja troškova koji nastanu kod višeg suda odlučuje taj sud shodno odredbama člana 226 do 231 istog zakona. Kod takve zakonske odredbe prilikom odlučivanja o troškovima krivičnog postupka kod višeg suda primjenjuje se odredba člana 227 st. 1 ZKP, a tom odredbom je propisano da će se u presudi, kao i odluci kojom se obustvlja krivični postupak, odnosno odbacuje optužnica odlučiti ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose, a što znači da viši sud o troškovima ne odlučuje kada donosi rješenje kojim se presuda nižeg suda ukida. Polazeći od navedenih zakonskih odredbi i činjenice da je rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž - s I br. 1/12 od 12. 03. 2012. godine ukinuta odluka nižeg suda i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje Vrhovni sud nije mogao odlučivati o troškovima postupka, pa o istim ne može odlučivati ni po naknadno podnijetom zahtjevu. U slučaju kad viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, a taj sud donese neku od odluka iz člana 227 st. 1 ZKP isti je dužan da odluči i o troškovima krivičnog postupka nastalim pred višim sudom. Nalazeći sa iznijetih razloga da nije nadležan da odluči po podnijetom zahtjevu ovaj sud je s pozivom na član 35 st. 1 ZKP odlučio kao u izreci ovog rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s I br. 1/12 od 02.07.2012. godine)

47BILTEN 2 / 2011

42

RAZLOZI ZA ODREDJIVANJE PRITVORA (Član 175 stav 1 tač. 1, 2, 3 i 4 ZKP)

Iz obrazloženja:

"Prije isteka pritvora Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratniih zločina, stavilo je ovom sudu predlog da se pritvor protiv okrivljenih produži za još dva mjeseca, po osnovu čl. 175 st. 1 tač. 1, 2, 3 i 4 ZKP. Po razmatranju spisa predmeta i predloga Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suuzbijanje organizovanog kriminala, kopupcije, terorizma i ratnih zločina, Vrhovni sud je našao da je predlog osnovan. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da istraga u dosadašnjem toku trajanja pritvora nije završena iz objektivnih razloga. U daljem toku istrage potrebno je pribaviti dokaze putem medjunarodne pravne pomoći od nadležnih pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Albanije, te u svojstvu svjedoka saslušati D. Z. i druge. Kako istraga nije završena, a imajući u vidu težinu krivičnih djela koja se okrivljenim stavljaju na teret, izraženu kroz visinu zakonom zaprijećene kazne za ta djela, te činjenicu da su okrivljeni, prema navodima iz naredbe o sprovodjenju istrage, vršeći kriminalne aktivnosti u okviru kriminalne organizacije, čiji je organizator okrivljeni R. D, ostvarili kontakte sa licima iz inostranstva i sa njima poznatim licima iz Albanije NN G. i NN M, te licima iz Hrvatske, dok su okrivljeni C. P. i B. I. bili u komunikacijama sa okrivljenim V. D, koji je državljanin B i H, ovaj sud nalazi da u odnosu na pobrojane okrivljene stoji pritvorski osnov iz člana 175 st. 1 tač. 1 ZKP, a kako se to osnovano ističe i u predlogu državnog tužilaštva. Ovo sa razloga što navedene okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva okrivljenih ukoliko bi se našli na slobodu, jer bi od lica sa kojima su ostvarili kontakte mogli dobiti pomoć u bjekstvu i skrivanju, na koji način bi bilo onemogućeno njihovo pojavljivanje pred sudom. U daljem toku istrage potrebno je saslušati svjedoka D. Z. i dr., te i više pripadnika kriminalne organizacije koji su nedostupni državnim organima Crne Gore jer imaju prebivalište ili boravište u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji, pa postoji opravdana bojazan da bi okrivljeni puštanjem na slobodu ometali postupak uticanjem na svjedoke i druge pripadnike kriminalne organizacije. Sa tih razloga produženje pritvora okrivljenim pokazuje se opravdanim i sa razloga iz člana 175 st.1 tač.2 ZKP, kako se to osnovano navodi i u stavljenom predlogu. Okrivljenima se stavlja na teret da su djelovali u dvije kriminalne organizacije stvorene da djeluju duže vrijeme i neograničeno u medjunarodnim razmjerama sa unaprijed odredjenim zadacima i ulogama svakog pripadnika u cilju vršenja krivičnih djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, te da su više puta izvršili to krivično djelo. To su okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni ponovili krivično djelo ukoliko bi se našli na slobodi, pa stoji i pritvorski osnov iz člana 175 st. 1 tač. 3 ZKP kako se to navodi i u stavljenom predlogu.


43

Uz prednje okrivljeni R. D, L. B, C. P, P. A. i L. B. su ranije osudjivani što takodje predstavlja okolnost koja ukazuje da bi puštanjem na slobodu nastavili sa vršenjem krivičnih djela, a time i pritvorski osnov iz člana 175 st. 1 tač. 3 ZKP. Okrivljenim R. D. i C. P. stavlja se na teret, izvršenje krivičnih djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401 a st. 1 u vezi st.6 Krivičnog zakonika i neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 i 2 Krivičnog zakonika, okrivljenim S. M, B. N, L. B. i B. I. krivična djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401 a st. 2 u vezi st. 1 i 6 Krivičnog zakonika i neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 300 st. 1 i 2 Krivičnog zakonika, okrivljenom P. A, krivična djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401 a st.2 u vezi st.1 i 6 Krivičnog zakonika, neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st. 1 i 2 Krivičnog zakonika i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika i okrivljenom L. B, krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.2 i st.1 Krivičnog zakonika. Za izvršenje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401 a st. 1 u vezi st. 6 Krivičnog zakonika propisana je kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina, a za krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika kazna zatvora od dvije do deset godina, a u stavu 2 kazna zatvora od dvije do dvanaest godina. Imajući u vidu posebno teške okolnosti djela, način izvršenja djela, te da su okrivljeni djelovali u sklopu kriminalne organizacije u dužem vremenskom periodu na teritoriji više država i transportovali iz Albanije u Crnu Goru i preko Crne Gore u Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu opojnu drogu marihuanu tzv."skank", supstance proglašene za opojnu drogu, pri čemu je do sada zaplijenjeno oko 110 kg radi prodaje, to ovaj sud nalazi da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu okrivljenih došlo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i mira, tako da prema okrivljenim R. D, S. M, B. N, L. B, C. P, B. I. i P. A, pritvor treba produžiti i po osnovu čl. 175 st. 1 tač. 4 ZKP, kako je to navedeno u predlogu Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Krs. br. 6/12 od 11.06.2012. godine)

49BILTEN 2 / 2011

44

NAKNADA NAGRADE ZA PISANJE ŽALBE PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI I PRISUSTVO NA SJEDNICI SUDA

TREĆEG STEPENA (Član 232 i čl. 226 ZKP)

R J E Š E NJ E

I Utvrdjuje se nagrada advokatu O. I. u iznosu od 300,00 eura i nalaže računovodstvu Vrhovnog suda Crne Gore da O. I. iz predračunskih sredstava isplati iznos od 300,00 eura, na žiro račun broj 550-9995-71 koji se vodi kod Podgoričke banke Societe Generale Group AD Podgorica, na ime pisanja žalbe protiv presude Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011.godine i prisustva na sjednici Vrhovnog suda održanoj dana 24.10.2011.godine. II Obavezuje se optuženi B. E, da pored troškova krivičnog postupka na koje je obavezan presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011. godine, plati još i troškove isplaćene iz budžetskih sredstava ovog suda na ime odbrane po službenoj dužnosti odredjene rješenjem ovog suda Kž.I.br.61/11 od 12.01.2012.godine, od dana prijema ovog rješenja.


Predsjednik Apelacionog suda Crne Gore rješenjem Su.I.br.69/2011 od 10.03.2011.godine postavio je optuženom B. E. branioca po službenoj dužnosti, advokata O. I, iz Podgorice, u krivičnom predmetu Kž.br.869/10 zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika. Branilac optuženog, advokat O. I, tražio je da mu se plati nagrada za pisanje žalbe protiv presude Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011.godine u iznosu od 400,00 eura i prisustvo na sjednici suda trećeg stepena iznos od 200,00 eura, uz umanjenje za 50% za odbranu po službenoj dužnosti, što ukupno iznosi 300,00 eura. Braniocu optuženog po službenoj dužnosti pripada nagrada na ime pisanja žalbe u iznosu od 320,00 eura, za prisustvo na sjednici vijeća sudu trećeg stepena u iznosu od 160,00 eura, i paušalni iznos na ukupno obračunati iznos nagrade u iznosu od 120,00 eura, što sve ukupno iznosi 600,00 eura, saglasno tarifnom broju 1, 4 i 17 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata ("Sl.list RCG" br.12/05 od 07.03.2005.godine). Ukupno obračunati iznos se umanjuje za 50% iznosa utvrdjenog Advokatskom tarifom, saglasno odluci Upravnog odbora Advokatske


45

komore Crne Gore br.42/10 od 08.04.2010.godine, tako da ukupna nagrada advokatu pripada u iznosu od 300,00 eura. Optuženi B. E. je dužan, da pored troškova krivičnog postupka na koje je obavezan presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011. godine, plati još i troškove isplaćene iz budžetskih sredstava ovog suda na ime odbrane po službenoj dužnosti odredjene rješenjem ovog suda Kž.I.br.61/11 od 12.01.2012.godine, od dana prijema ovog rješenja, shodno čl.229 st.1 ZKP. Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.232 i 226 ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.


51BILTEN 2 / 2011

46

DOSTAVLJANJE ŽALBE NA ODGOVOR (Član 195 stav 4 u vezi sa čl. 386 st. 2 i čl. 391 ZKP)

Nedostavljanjem žalbe na odgovor braniocu okrivljenog učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 2 ZKP.

Iz obrazloženja:

"Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Višeg suda u Podgorici zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.2 u vezi čl.391 ZKP. U zahtjevu se navodi da žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Cetinju nije dostavljena na odgovor okrivljenom i njegovom braniocu D. Ž, čime je povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, koje je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje drugostepene odluke. Predloženo je da ovaj sud zahtjev uvaži, drugostepenu presudu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio navode iznijete u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa je našao: Zahtjev je osnovan. Prema odredbi čl.391 ZKP prvostepeni sud je dužan primjerak žalbe dostaviti protivnoj stranci u skladu sa čl.195 st.4 ovog zakonika, koja može u roku od 8 dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Članom 195 st.4 ZKP je propisano da će se žalba dostaviti okrivljenom i njegovom braniocu u skladu sa članom 194 ovog zakonika. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Cetinju dostavljena okrivljenom V. V, ali ne i njegovom braniocu D. Ž. Kako je drugostepeni sud uvažio žalbu Osnovnog državnog tužilaštva u Cetinju i preinačio prvostepenu presudu na štetu okrivljenog, a braniocu okrivljenog nije dostavljena žalba osnovnog državnog tužilaštva na odgovor, to je drugostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.2 u vezi čl.391 ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, kako se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu-Višem sudu u Podgorici na ponovno odlučivanje."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 2/12 od 02.04.2012. godine)


47

POVREDA NAČELA ISTINE I PRAVIČNOSTI, NERAZUMLJIVOST RAZLOGA PRESUDE I PROTIVURJEČNOST

RAZLOGA SA SADRŽINOM ZAPISNIKA (Član 386 stav 1 tačka 8 u vezi sa čl. 16 st. 2 ZKP)

Povrijedjeno je načelo istine i pravičnosti ako sud sa jednakom pažnjom ne ispituje i utvrdjuje činjenice koje terete optuženog i one koje mu idu u korist.

***

Za donošenje zakonite presude nije dovoljno da iskaz svjedoka bude jasan i ubjedljiv već da taj iskaz bude istinit.

***

Ukoliko su razlozi presude nerazumljivi i u suprotnosti sa sadržinom zapisnika počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8 ZKP.

Iz obrazloženja:

"Nesporno iz spisa predmeta proizilazi da je optuženi kritičnom prilikom radio kao carinik, da je svjedok A. A. počinio carinski prekršaj, da je taj carinski prekršaj otkrio svjedok Š. S, da je optuženi, kao vodja smjene, diktirao zapisnik, a isti pisala svjedokinja F. S, da je svjedok A. A. pozvan da stavi primjedbe i isti to učinio, da je pozvan i da da izjavu, ali je to odbio, da je kasnije istog dana saslušan kod istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju u svojstvu svjedoka i tada posvjedočio da mu je onaj carinik koji je diktirao zapisnik tražio 500 eura da ga nebi prijavio za carinski prekršaj, da je nakon saslušanja kod istražnog sudije vršeno prepoznavanje i da je svjedok izmedju pet lica pokazao na optuženog kao lice koje mu je tražilo novac, da je svjedok A. A. ponovo saslušan kod istražnog sudije u Zaječaru i tada izmijenio svoj iskaz tvrdeći da mu optuženi nije tražio novac, da je ranije iskaz dao jer je bio u rastrojstvu i kivan na carinika sa kojim se posvadjao, da je odbio da potpiše zapisnik jer je smatrao da je netačan, da je prilikom saslušanja u Bijelom Polju imao visok šećer jer insulin nije primio u 7 i 14 časova i u strahu za svoju ličnu sigurnost i imovinu koja mu je bila na carini. Cijeneći dijametralno različite iskaze svjedoka A. A. Apelacioni sud u pobijanoj presudi zaključuje da je iskaz dat kod istražnog sudije u Bijelom Polju ubjedljiv, jasan i potvrdjen drugim dokazima (zapisnikom o prepoznavanju i zapisnikom o carinskom pregledu).

53BILTEN 2 / 2011

48

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi čime je počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP. Prednje sa razloga što za donošenje zakonite presude nije dovoljno da iskaz svjedoka bude jasan i ubjedljiv već da taj iskaz bude istinit. Nesporno je da je svjedok A. A. prepoznao optuženog kao carinika koji je kritičnom prilikom postupao u svojstvu službenog lica, ali iz te činjenice se ne može izvoditi zaključak o istinitosti ili neistinitosti tvrdnje svjedoka da mu je optuženi kritičnom prilikom tražio novac. Činjenica je da je svjedok A. A. nakon sačinjavanja zapisnika pozvan da se izjasni u vezi sa istim i da je tada izjavio, a kako je to na istom zapisano "imam primedbe na zapisnik i na rad carinskih organa, koje ću iznijeti kod sudije za prekršaje ili kod nekog drugog nadležnog organa". Medjutim, kod istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju svjedok nije ispitan na okolnosti u čemu se sastojale te primjedbe, pa se bez izjašnjenja svjedoka na te okolnosti iz navedene primjedbe ne može izvoditi zaključak o istinitosti ili neistinitosti iskaza svjedoka u dijelu tvrdnje da mu je optuženi tražio novac. Obrazlažući svoj zaključak o neprihvatljivosti iskaza svjedoka A. A. pred sudom u Zaječaru Apelacioni sud navodi da taj svjedok "nije imao primjedbe na sadržinu zapisnika već na ponašanje carinika". Takvi razlozi pobijane presude su u suprotnosti sa sadržinom navedenog zapisnika, a kako je to naprijed citirano, pa je i na taj način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP. Mijenjajući iskaz pred sudom u Zaječaru svjedok A. A. je izjavio da je iskaz kod istražnog sudije u Bijelom Polju dao u rastrojstvu i kivan na carinika sa kojim se posvadjao, da je imao visok šećer i bio u strahu za svoju ličnu sigurnost i imovinu koja je bila na carini. Gornje razloge Apelacioni sud ne cijeni kada ocjenjuje da je taj iskaz svjedoka A. A. neprihvatljiv, a bio je dužan, jer je saglasno članu 16 st. 2 ZKP sud dužan da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrdjuje činjenice koje terete optuženog i one koje mu idu u korist. Prednje razloge svjedoka za izmjenu iskaza Apelacioni sud je bio dužan cijeniti kod činjenice da je svjedoku zaista bila oduzeta roba i vozilo, da isti boluje od šećerne bolesti, a posebno u sklopu iskaza svjedoka V. M, koji je kritičnom prilikom radio kao špediter i koji je posvjedočio da je čuo riječi svjedoka A. A. "Najeli ste me dobro neće se na ovome završiti". Svjedok A. A. je pred istražnim sudijom Višeg suda u Bijelom Polju svjedočio da je samoinicijativno ili pak na njihov zahtjev policajcima koji su bili prisutni na licu mjesta, pa i cariniku koji je otkrio carinski prekršaj i to prije otkrića istog poklonio satove. Taj dio njegovog iskaza pobijanom presudom nije cijenjen, a morao je biti kada se sud već opredijelio da vjeruje tom iskazu svjedoka A. A. Počinjene povrede odredaba krivičnog postupka imaju za posledicu preuranjen zaključak Apelacionog suda da je optuženi izvršio radnje za koje je oglašen krivim.


49

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 413 st. 2 u vezi sa članom 407 st. 1 ZKP, odlučio kao u izreci ovog rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s I br. 1/12 od 12.03.2012. godine)

55BILTEN 2 / 2011

50

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA (Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP)

Počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP kad u obrazloženju presude nije data ocjena navoda odbrane okrivljenog i nesporno utvrdjenih činjenica.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom pesudom drugostepeni sud utvrdjuje da je optuženi od N.N. lica kupio predmetno vozilo i tom prilikom pribavio javnu ispravu - saobraćajnu dozvolu serijskog broja CP02547248 i reg. tablice NS 102-098, da tom prilikom nije sklapao kupoprodajni ugovor niti uzeo bilo koji podatak za identifikaciju lica od koga je kupio vozilo, da je navedena saobraćajna dozvola falsifikovana, a označene registarske tablice izdate za drugo vozilo - marke "Moskvič - Aleko" vlasništvo I. O, koji je dana 21. 12. 2001. godine prijavio nestanak registarskih tablica. Utvrdjuje drugostepeni sud da je pribavljenu saobraćajnu dozvolu i registarske tablice optuženi koristio u javnom saobraćaju kao prave do 13. 05. 2002. godine kada ih je prilikom redovne kontrole predao saobraćajnom policajcu SP OB Budva. Nakon prednjih utvrdjenja drugostepeni sud zaključuje da ni jednim provedenim dokazom nije na nesumnjiv način utvrdjeno da je optuženi znao da je saobraćajna dozvola falsifikovana i da predmetne tablice ne pripadaju vozilu koje je kupio, jer nije imao ni jedan valjani razlog da koristi falsifikovanu saobraćajnu dozvolu i tablice, pa zaključuje da nema dokaza da je postupao sa umišljajem. Navodeći gornje razloge za zaključak da nema dokaza da je optuženi postupao sa umišljajem drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP jer je izostala kritičnija ocjena navoda odbrane optuženog i nesporno utvrdjenih činjenica. Ocjenjuje drugostepeni sud da činjenica da je optuženi kupio vozilo, a da pri tom nije zaključio ugovor o kupoprodaji, niti uzeo podatke od prodavca ne dovodi u sumnju zaključak suda da nije znao da su predmetne isprave falsifikovane. Takvi razlozi su nerazumljivi. Ovo kod činjenice da se registracija predmetnog vozila na ime optuženog nije mogla obaviti bez ugovora o kupoprodaji. Istina narednu registraciju je mogao obaviti prodavac, ali pri tom propušta drugostepeni sud da cijeni činjenicu da optuženi nije uzeo ni jedan lični podatak od toga lica kako bi od istog zahtijevao eventualnu ponovnu registraciju. Zaključuje drugostepeni sud pobijanom presudom da optuženi nije autoprevoznik, već radnik preduzeća koje se bavi prevozom, pa ta činjenica ne dovodi u sumnju ocjenu o ne postojanju umišljaja. Takvi razlozi pobijane presude su nerazumljivi jer optuženi kao profesionalni vozač mora biti svjestan važnosti


51

"regularnih isprava". Kod te činjenice morao je drugostepeni sud kritičnije cijeniti navode odbrane optuženog da kod svih okolnosti predmetne kupoprodaje nije znao da su predmetne isprave falsifikovane."


57BILTEN 2 / 2011

52

OSLOBADJAJUĆA PRESUDA (Član 373 tačka 2 ZKP)

Kada nije dokazano da je okrivljeni znao da su falsifikovani predmetna saobraćajna dozvola i registarske tablice sud, shodno odredbi člana 373 tačka 2 ZKP, donosi presudu kojom se okrivljeni oslobadja optužbe.

Iz obrazloženje:

"Nakon svestrane i pravilne ocjene odbrane okrivljenog i izvedenih dokaza na pretresu, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je okrivljeni učinio djelo za koje je optužen. Naime, okrivljenom je stavljeno na teret da je dana 09.08.2002.godine u Budvi, upotrijebio kao pravu lažnu javnu ispravu - saobraćajnu dozvolu, navodno izdatu od SUP-a Beograd, dana 27.02.2001.godine, na ime S. J, za putničko vozilo marke "Ford Eskort" reg.oznake BG ___-___, na način što je istu predao na uvid policajcima OB Budva, prilikom redovne kontrole saobraćaja, kada je upravljao sa ovim vozilom sa postavljenim navedenim registarskim tablicama, a koju javnu ispravu je predao kao dokaz o registraciji vozila i kao dokaz da su te registarske tablice postavljene na vozilu i izdate za istu, a koje je zajedno sa predmetnom saobraćajnom dozvolom krajem 2001.godine, u Beranama, u namjeri da ih upotrijebi kao prave, pribavio od NN lica za iznos od 1.200,00 DM, čime je učinio krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.207 st. 3 u vezi st.1 KZ RCG. Okrivljeni se tokom postupka branio da je predmetno vozilo kupio od Š. D. koja ga je dovezla iz Njemačke, pa kako u to vrijeme nije postojala zakonska mogućnost da isto registruje u Crnoj Gori, obratio se za savjet svom prijatelju i komšiji O. V, koji mu je rekao da je registrovao svoje vozilo u Beogradu, preko rodjaka R. D, koji je inače policajac. Dalje je okrivljeni u svojoj odbrani istakao da je odlučio da svoje vozilo registruje na ime kćerke S. J. koja je studirala u Beogradu i imala ličnu kartu izdatu u Beogradu. Kada mu je O. V. potvrdio da R. D. može legalno izvršiti registraciju preko agencije, svi trojica su se sastali u lokalu "P." u Beranama i predao im je fotokopiju lične karte svoje kćerke, orginalnu dokumentaciju za vozilo i iznos od oko 1.200,00 DM. Negdje poslije mjesec dana, O. V. mu je u kancelariju donio predmetnu saobraćajnu dozvolu i registarske tablice koje su bile neraspakovane u foliji. Smatrajući da je sve pribavljeno na zakonit način, stavio je registarske tablice na vozilo i isto koristio do predmetnog dana 09.08.2002.godine. Na osnovu iskaza svjedoka O. V, čijem kazivanju je drugostepeni sud opravdano poklonio vjeru, izmedju ostalog se potvrdjuju navodi okrivljenog da ga je O. V. povezao sa svojim rodjakom R. D. koji je radio u policiji, te da su zajedno sjedjeli u lokalu "P." u Beranama, kada je okrivljeni R. D. dao dokumentaciju za


53

vozilo i novac, jer je O. V. okrivljenom prethodno dao broj agencije preko koje je regularno registrovao svoje vozilo, kao i broj telefona R. D. Kod navedenih činjenica, pravilan je zaključak drugostepenog suda da nije dokazano da je okrivljeni znao da su falsifikovani predmetna saobraćajna dozvola i registarske tablice, pa ga je sledstveno takvom utvrdjenju pravilno oslobodio od optužbe na osnovu čl.373 tač.2 ZKP-a (ranije član 363 st.1 tač.3 ZKP-a), jer nije dokazano da je okrivljeni učinio krivično djelo za koje je optužen, o čemu su u pobijanoj presudi dati potpuno jasni i valjani razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani."


59BILTEN 2 / 2011

54

NEOSNOVANOST ŽALBE PROTIV RJEŠENJA VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA


"U postupku donošenja pobijanog rješenja, kao ni u samom rješenju, nijesu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povrede na koje se ukazuje žalbom, jer je Vrhovno državno tužlaštvo Crne Gore ocijenilo sve važne navode iz predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i za takvu ocjenu u svom rješenju dalo dovoljne, jasne i uvjerljive razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud. Prema tome, nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 Zakonika o krivičnom postupku, kako se to u žalbi branioca okrivljenog neosnovano ističe. Nije prihvatljiv žalbeni razlog da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i datim razlozima, da presuda uopšte ne sadrži razloge, odnosno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud u svojoj presudi dao dovoljne, jasne i uvjerljive razloge, koji nijesu medjusobno protivrječni, niti sa izrekom presude, koja je razumljiva i nije sama sebi protivrječna, pa se žalbeni navodi branioca osudjenog da su u postupku donošenja prvostepene i drugostepene presude učinjene navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pokazuju neosnovanim. Isto tako, neosnovani su žalbeni razlozi da prvostepena i drugostepena presuda ne sadrže razloge u pogledu vinosti okrivljenog, jer prvostepeni sud zaključuje da je okrivljeni bio svjestan da sklapanjem fiktivnog ugovora o kupoprodaji stana, vlasništvo oštećenog, istom lažno prikazao činjenicu da će mu imovina biti vraćena nakon isplate duga i time ga doveo u zabludu i naveo da potpiše predmetni ugovor, na koji način je okrivljeni postupao sa direktnim umišljajem, koje razloge u svemu prihvata i drugostepeni sud. Pravilno je našlo Vrhovnog državno tužilaštvo Crne Gore da u postupku koji je prethodio donošenju pravosnažne presude nije povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, obzirom da je njegova odbrana cijenjena u sklopu svih izvedenih dokaza i da je sud na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak da u radnjama okrivljenog, bliže opisanih u izreci prvostepene presude, stoje obilježja bića krivičnog djela prevara iz čl. 244 st. 4 u vezi st. l Krivičnog zakonika, za koje djelo je oglašen krivim i osudjen, pa se neosnovano u žalbi branioca okrivljenog ističe da djelo za koje je osudjen nije krivično djelo. Prvostepeni sud je poptuno i pravilno utvrdio sve važne činjenice za ocjenu postojanja krivičnog djela u pitanju i krivice okrivljenog P. A. za isto i o tome u prvostepenoj presudi, saglasno čl. 379 st. 7 Zakonika o krivičnom postupku, dao potpune i valjane razloge. Takodje, i drugostepeni sud je, saglasno čl. 410 Zakonika o krivičnom postupku, u obrazloženju svoje presude dao dovoljne i umjesne razloge


55

za svoju odluku, cijeneći pri tome sve bitne žalbene navode, pa su stoga žalbeni navodi branioca okrivljenog u tom pravcu neosnovani. Kod tih činjenjica, Vrhovno državno tužlaštvo Crne Gore je pravilno odlučilo kada je, shodno čl. 438 st. 3 Zakonika o krivičnom postupku, rješenjem odbacilo predlog branioca okrivljenog P. A, jer nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl. 438 st.5 Zakonika o krivičnom postupku, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž II br. 4/12 od 26.06.2012. godine)

61BILTEN 2 / 2011

56

ODBACIVANJE ŽALBE KAO NEDOZVOLJENE (Član 417 stav 3 u vezi sa čl. 414 ZKP)

Žalba privatnog tužioca izjavljena protiv rješenja drugostepenog suda po zakonu nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Žalba je nedozvoljena. Iz spisa predmeta proizilazi da je privatni tužilac M. D. izjavio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda u Herceg Novom Kv.br.112/11 od 27.07.2011.godine, kojim je odbačen kao nedozvoljen njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka završenog pravosnažnom presudom tog suda K.br.267/10 od 15.02.2011.godine. Po navedenoj žalbi privatnog tužioca odlučeno je od strane Višeg suda u Podgorici, koji je rješenjem Kž.br.1550/11 od 05.10.2011.godine žalbu odbio kao neosnovanu. Time je privatni tužilac po zakonu iskoristio pravo žalbe, jer je u odredbi čl.414 ZKP pored ostalog propisano da protiv rješenja suda donesenih u prvom stepenu stranke i lica čija su prava povrijedjena mogu izjaviti žalbu. Prema tome, žalba privatnog tužioca izjavljena protiv rješenja drugostepenog suda po zakonu nije dozvoljena i istu je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, saglasno odredbi čl.417 st.3 ZKP."



57

NEDOZVOLJENOST ŽALBE (Član 417 u vezi sa čl. 438 st. 3 i 5 ZKP)

Žalba protiv akta Vrhovnog državnog tužilaštva, kojim se podnosilac inicijative obavještava da tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Aktom Ktz br. 61/12 od 12. 06. 2012. godine Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore obavijestilo je punomoćnika privatnog tužioca da je našlo, a povodom njegove inicijative za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, da nema osnova iz člana 437 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku za podizanje navedenog pravnog lijeka. Protiv navedenog akta Vrhovnog državnog tužilaštva punomoćnik privatnog tužioca je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o odbijanju inicijative, a sa predlogom da Vrhvoni sud Crne Gore donese presudu kojom će usvojiti podnijetu inicijativu, ukinuti prvostepene i drugostepeno rješenje i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo da je: - žalba nedozvoljena. Saglasno članu 438 st. 1 ZKP okrivljeni koji je osudjen na bezuslovnu kaznu zatvora od jedne godine ili težu kaznu ili kaznu maloljetničkog zatvora i branilac takvog okrivljenog mogu pisanim i obrazloženim predlogom tražiti od Vrhovnog državnog tužilaštva da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude. Kada, povodom podnijetog predloga, ocijeni da nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovno državno tužilaštvo takav predlog, saglasno članu 438 st. 3 ZKP, odbacuje rješenjem. Protiv tog rješenja okrivljeni i njegov branilac mogu podnijeti žalbu Vrhovnom sudu. U konkretnom slučaju Vrhovnom državnom tužilaštvu nije podnijet predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, već inicijativa za podizanje tog vanrednog pravnog lijeka, pa žalba protiv akta kojim se podnosilac inicijative obavještava da tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje predloženog pravnog lijeka nije dozvoljena."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž II br. 6/12 od 26.06.2012. godine)

63BILTEN 2 / 2011

58

NADLEŽNOST SUDA ZA ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU ZA PONAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA

(Član 427 stav 1, u vezi sa čl. 24 st. 7 ZKP)

O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće, iz člana 24 stav 7 ZKP, suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu.

Iz obrazloženja:

"Oštećeni kao tužilac (supsidijerni tužilac) Č. M, podnio je ovom sudu istim podneskom i zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Pljevljima K.br.149/10 od 28.12.2011.godine. Odredbom čl.427 st.1 ZKP je propisano da o zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće iz čl.24 st.7 ovog zakonika suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu, a to je Osnovni sud u Pljevljima. Iz prednjeg proizilazi da Vrhovni sud Crne Gore nije nadležan za odlučivanje o ponavljanju krivičnog postupka okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Pljevljima K.br.149/10 od 28.12.2011.godine.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 35/12 od 11.06.2012. godine)


59

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE


Ispunjen je zakonski uslov za vanredno ublažavanje kazne, ako prilikom odmjeravanja izrečene kazne nije cijenjena činjenica da je okrivljeni hendikepirano lice.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni D. R. hendikepirano lice, a ta činjenica prilikom odmjeravanja izrečene kazne nije cijenjena. Po ocjeni ovog suda da je ta činjenica cijenjena prilikom odmjeravanja kazne očigledno bi dovela do izricanja blaže krivične sankcije, a što podnijeti zahtjev čini osnovanim. Cijeneći hendikepiranost okrivljenog u sklopu ostalih olakšavajućih okolnosti, a u nedostatku otežavajućih, ovaj sud nalazi da će se u konkretnom slučaju i uslovnom osudom ostvariti svrha krivičnih sankcija iz člana 4 st. 2 KZ, pa je s pozivom na član 435 st. 6 ZKP odlučeno kao u izreci ove presude."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 2/12 od 28.02.2012. godine)

65BILTEN 2 / 2011

60

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

(Član 433 u vezi sa čl. 435 stav 6 ZKP)

Kod činjenice da je sud prilikom odmjeravanja izrečene kazne cijenio da je okrivljeni otac dvoje djece u obavezi izdržavanja istih, okolnost da nije cijenio zdravstveno stanje njegovog djeteta nije takvog karaktera da bi dovela do blaže osude.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 433 ZKP ublažavanje pravosnažno izrečene kazne je dozvoljeno kada se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude. Prilikom odmjeravanja izrečene kazne sud na strani okrivljenog nije cijenio zdravstveno stanje njegovog djeteta, ali kod činjenice da je sud cijenio da je okrivljeni otac dvoje djece u obavezi izdržavanja istih, navedena okolnost nije takvog karaktera da bi dovela do blaže osude, a što podnijeti zahtjev čini neosnovanim."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 6/12 od 28.02.2012. godine)


61

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI (Član 437 ZKP)

Zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijet od strane punomoćnika oštećenih, kao tužilaca, koji po zakonu nijesu ovlašćeni za podizanje istog, je nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

"Oštećeni kao tužioci, su preko punomoćnika podnijeli zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog povrede zakona, ističući da je usljed nepravilno utvrdjenog činjeničnog stanja, došlo do nepravilne primjene zakona, zbog čega je sud povrijedio načelo istine i pravičnosti sadržano u čl.16 ZKP, te članove 6 st.2 i 3 i 16 Krivičnog zakonika. Predloženo je da se zahtjev uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje ili isto preinači. Nakon razmatranja spisa predmeta i navoda iz zahtjeva, Vrhovni sud Crne Gore je našao da je zahtjev nedozvoljen. Odredbom čl.437 ZKP je predvidjeno da samo Vrhovno državno tužilaštvo može podići zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako je u konkretnom slučaju, zahtjev za zaštitu zakonitosti, podnijet od strane punomoćnika oštećenih kao tužilaca, koji po zakonu nijesu ovlašćeni za podizanje istog, to je zahtjev odbačen kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 4/12 od 26.04.2012. godine)

67BILTEN 2 / 2011

62

OGRANIČENOST ODLUČIVANJA O ZAHTJEVU ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI


Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje povrede zakona na koje se državni tužilac poziva u svom zahtjevu.

***

Vrhovni sud nije ovlašćen da cijeni sadržinu protivurječnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi, te da li iz takvih dokaza proizilazi drugačije činjenično stanje u pogledu postojanja krivičnog djela u pitanju i krivice optuženog za isto od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi u svojim presudama.

Iz obrazloženja:

"Vrhovni sud je razmotrio spise ovog predmeta i ocijenio navode iznijete u zahtjevu za zaštitu zakonitosti pa je našao: - da zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore nije osnovan. Iz spisa predmeta proizilazi da je presudom Višeg suda u Podgorici K.br.146/2010 od 12.01.2011.godine, optuženi B. Z, usljed nedostataka dokaza, primjenom čl.363 tač.3 ZKP oslobodjen od optužbe, da je dana 18.02.2006.godine, oko 10 časova, u Jerevanskoj ulici u Podgorici, sa umišljajem lišio života P. D, čime bi učinio krivično djelo ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika. Protiv ove presude žalbe su izjavili Više državno tužilaštvo u Podgorici zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i punomoćnik oštećene porodice pok. P. D. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.10 i 11 ZKP i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja. Sadržina navedenih žalbi ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje time što je svoju odluku temeljio na odbrani optuženog B. Z. koji je negirao izvršenje krivičnog djela, a koja odbrana je potvrdjena iskazima svjedoka B. K, G. I, T. D, B. L. i M. R, te nalazima vještaka balističke, hemijske i medicinske struke, iako je svjedočenje B. R. u potpunoj saglasnosti sa materijalnim dokazima pronadjenim na licu mjesta i upravo nalazima i mišljenjima navedenih vještaka i njihovih izjašnjenja na glavnom pretresu nakon izvršene rekonstrukcije kritičnog dogadjaja.


63

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti državni tužilac navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, a što je imalo za posljedicu da je pravosnažna presuda Višeg suda u Podgorici K.br.146/2010 od 12.01.2011.godine, zasnovana na pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju i sledstveno tome pogrešnoj primjeni odredbe čl.363 tač.3 ZKP, na koju se prvostepeni sud pozvao u svojoj presudi kada je optuženog B. Z. oslobodio od optužbe zbog krivičnog djela ubistvo iz č.143 Krivičnog zakona. Na navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja je sadržana u ranijoj odredbi čl.376 st.1 tač.11 ZKP ("Službeni list RCG" br.7/03 i 47/06) ukazano je u žalbi punomoćnika oštećene porodice, a koja povreda je bila predmet ocjene drugostepenog suda. U odredbi čl.441 st.1 ZKP je propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje povreda zakona na koje se državni tužilac poziva u svom zahtjevu. Zahtjev se odnosi na povredu zakona, tj. bitnu povredu odredaba krivičnog postuka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP ("Službeni list CG" br.57/09 od 18.08.2009.godine) da su razlozi pravosnažne presude prvostepenog suda o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni. I po ocjeni ovog suda, prvostepena presuda sadrži dovoljno jasne i valjane razloge u pogledu ocjene odbrane optuženog i vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, tako da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP. Naime, prvostepeni sud je u svojoj presudi o svim odlučnim činjenicama u ovoj krivično pravnoj stvari dao razloge koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi. Stoga, ovaj sud u sjednici vijeća u postupku ispitivanja da li je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koju se poziva državni tužilac u svom zahtjevu, nije ovlašćen da cijeni sadržinu protivrječnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi, te da li iz takvih dokaza proizilazi drukčije činjenično stanje u pogledu postojanja krivičnog djela u pitanju i krivice optuženog za isto od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi u svojim presudama. Imajući u vidu prednje, presudom Višeg suda u Podgorici K.br.146/2010 od 12.01.2011.godine i presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.326/2011 od 18.10.2011.godine nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, kako se to neosnovano ukazuje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 5/12 od 28.05.2012. godine)

OBLIGACIONO PRAVO

71BILTEN 2 / 2011

65

NEPOSTOJANJE USLOVA ZA KONVALIDACIJU UGOVORA (Član 73 ZOO)

Pismeni ugovor o prodaji nepokretnosti ne može se konvalidovati ako je u suprotnosti sa sadržinom ovlašćenja i punomoćja stvarnog vlasnika.

Iz obrazloženja:

"Tužilac je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti, na osnovu pravnog posla - kupoprodajnog ugovora zaključenog izmedju tužioca, kao kupca, i Ž. J, kao prodavca. Prema stanju u spisima, pravni prethodnik tuženog, sada pok. P. P, iz Mišića, ovlastio je Ž. J, punomoćjem od 04.04.1991. godine, ovjerenim pred Osnovnim sudom u Baru pod Ov.br.1486/92 da u njegovo ime može zaključivati kupoprodajne ugovore koji se odnose na kat. parcelu br.1325 KO Mišići. Dalje je utvrdjeno da je dana 17.05.1989.godine zaključen Sporazum o kupoprodaji izmedju prodavca Ž. J. i tužioca V. J, kao kupca, ovjeren pred Osnovnim sudom u Baru 04.03.1994.godine, i to kat. parcele br.379/2 KO Spič, koja je upisana u novom katastru pod br.1325 KO Mišići, i to površinu od 250 m2 za cijenu od 2.500 DM. Prvostepeni sud je zaključio da je tužilac stekao pravo svojine na osnovu pravnog posla - kupoprodajnog ugovora shodno čl.20 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, konvalidacijom shodno čl.73 u vezi čl.70 ZOO, jer su obaveze iz ugovora u cjelosti izvršene. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev, uz zaključak da se ne može konvalidovati pismeni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, gdje je prodavac nevlasnik, jer je Ž. J, kao punomoćnik P. P, u stvari predmetnu nepokretnost prodao u svoje ime, a ne u ime vlasnika - punomoćnika P. P. Prema tome, prodavac J. Ž. nije mogao prodati tudju nepokretnost u svoje ime već u ime stvarnog vlasnika P. P, pa se pismeni ugovor o prodaji predmetne nepokretnosti ne može konvalidovati, jer je u suprotnosti sa sadržinom ovlašćenja i punomoćja stvarnog vlasnika P. P."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 103/12 od 11.04.2012. godine)


66

NIŠTAVOST UGOVORA O KUPOPRODAJI (Član 103 ZOO)

Ništav je ugovor o kupoprodaji ako je saglasnost volja ugovornih strana o prodaji kuće data samo prividno, kako bi se prikrilo davanje novca sa kamatom i obezbedjenje da će uzeti zajam sa kamatom biti vraćen.

Iz obrazloženja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je prvotužena sa Š. V. dana 09.11.2004. godine, zaključila ugovor o kupoprodaji porodične stambene zgrade koja se nalazi u Podgorici na kat. parceli 590/5 upisanoj u Listu nepokretnosti br.4202 KO Podgorica II za iznos od 120.000,00 €, kao i da su navedeni ugovor ugovarači raskinuli 19.09.2005. godine, da bi istog dana prvotužena sa tužiocem zaključila ugovor o kupoprodaji iste porodične stambene zgrade, sada i sa dvorištem, za istu kupoprodajnu cijenu. Nadalje, utvrdjeno je da je zaključenju ugovora sa Š. V, prethodila od istog učinjena pozajmica izvjesne količine novca prvotuženoj i njenom suprugu, za čije vraćanje sa kamatom, je garantovao sada tužilac M. Z. Kako prvotužena i njen suprug, zbog teške finansijske situacije u koju je zapala njihova porodica nijesu bili u mogućnosti da vrate učinjen zajam sa kamatom, to su im od strane tužioca, prvo kao garanta ispunjenja obaveze a poslije i kao povjerioca, jer je umjesto njih isplatio Š, upućivane prijetnje o prodaji kuće, pa je prvotužilja iz straha da porodica ne ostane bez kuće, ugovorom o poklonu od 25.08.2005. godine većim dijelom nekretnine raspolagala u korist svoje djece, a zahtjev za uknjižbu po tom ugovoru podnijet je istog 19.09.2005. godine, tj. dana kada su tužilac i prvotužena zaključili sporni ugovor o kupoprodaji. Okolnosti i slijed dogadjaja koji su uticali na zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetne porodične stambene zgrade, prvo sa Š. V. a potom sa tužiocem, nižestepeni sudovi su iz iskaza, kako saslušanih stranaka tako i svjedoka, utvrdili da je tužilac više puta dolazio u porodičnu kuću prvotužene i od nje uz prijetnju tražio da mu isplati dugovni novac. Svjedok J. G, zet tužioca svjedoči da mu se tužilac žalio da ima problem sa V. P. oko novca a i prisustvovao je razgovorima tužioca i prvotužene u njenoj kući gdje je tužilac zahtijevao da se novčana obaveza prema njemu izmiri, tražeći predaju novca a ne predaju kuće. I sam tužilac u svom iskazu kaže da je kod tuženih dolazio da bi "napustili kuću ili mu vratili pare". Kod takvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je Ugovor o kupoprodaji zaključen izmedju tužioca i prvotužene fiktivan i kao takav ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo u smislu odredaba čl.103. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora. Jer, izmedju tužioca kao kupca i prvotužene kao prodavca nije postojala namjera niti saglasnost volja ugovornih strana o prodaji porodične kuće, odnosno saglasnost je data samo prividno kako bi se prikrilo

73BILTEN 2 / 2011

67

davanje novca sa kamatom i obezbjedjenje da će uzeti zajam sa kamatom biti vraćen. Kako je predmetni ugovor ništav to je i tužbeni zahtjev za utvrdjenje prava svojine na nepokretnosti koja je bila predmet ugovora neosnovan, kako su to pravilno odlučili nižestepeni sudovi, pa su svi navodi revizije koji tvrde suprotno neosnovani."



68

NIŠTAVOST UGOVORA O KUPOPRODAJI (Član 103 ZOO, u vezi sa čl. 32 stav 5

Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava)

Ugovor o kupoprodaji protivan odredbi člana 32 stav 5 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava je ništav.

Iz obrazloženja:

"Iz stanja u spisima proizilazi da su tuženi zaključili ugovor o prodaji prenosa prava na gradskom građevinskom zemljištu (kupoprodaji) dana 10.09.2007. godine, koji je ovjeren kod prvostepenog suda pod Ov.br.1469/2007 od 18.10.2007. godine, da je predmet tog ugovora bila prodaja kat.parcele broj 615/1, pašnjak III klase, površine 8484 m2, koja je u LN br.265 KO Plav bila uknjižena na prvotuženu. Dalje je utvrđeno da je navedena nepokretnost rješenjem Državnog sekretarijata za poslove finansija NRCG br.04-4984/2 od 05.12.1958. godine eksproprisana od ranijeg vlasnika Dž. O, te da su tužioci dana 08.03.2006. godine podnijeli zahtjev za vraćanje iste nepokretnosti Komisiji za povraćaj imovinskih prava i obeštećenje, kao naslednici bivšeg vlasnika. U prvostepenom postupku je razjašnjeno da je lice Dž. O. od kojeg je rješenjem o eksproprijaciji eksproprisana nepokretnost i prethodnik tužilaca O. O. isto lice, koju činjenicu su tužioci u postupku dokazali javnom ispravom - uvjerenjem nadležnog upravnog organa od 07.10.2010. godine. Osim toga, u postupku je razjašnjena i otklonjena greška u pogledu označavanja imena oca bivšeg vlasnika O. O, koja je u listu nepokretnosti ispravljena od strane komisije tako što je umjesto ranije upisanog imena oca A. upisano ime S. Stoga se revizijom, po nalaženju ovog suda neosnovano ukazuje da od strane nižestepenih sudova nije pravilno utvrđena aktivna legitimacija tužilaca u ovom sporu, jer nijesu na valjan i pouzdan način otklonjene nejasnoće ko je bio bivši vlasnik i od koga su predmetne nepokretnosti eksproprisane. Revizijom se osporavaju nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali se ne konkretizuje u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava. Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor koji su zaključili tuženi ništav u smislu odredbe čl.103. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja istog, jer je protivan odredbi čl.32. st.5. Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, što je u postupku utvrđeno."


75BILTEN 2 / 2011

69

NEPOSTOJANJE RAZLOGA NIŠTAVOSTI UGOVORA (Član 103, u vezi sa čl. 66 ZOO)

Okolnost što je u ugovoru navedena cijena manja od stvarne i ugovorene ne čini ugovor fiktivnim i ne može biti razlog za ništavost ugovora.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da su parnične stranke 16.11.2002. godine zaključile ugovor o kupoprodaji stana, koji su ovjerili kod suda, da je u ugovoru naznačena (i plaćena) kupoprodajna cijena od 65.000,00 €, a da je stvarna (ugovorena) cijena bila 85.000,00 €. Tužbeni zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor ništav i da, kao takav, nema pravnog dejstva tužilac zasniva na tvrdnji da je u ugovoru upisana manja cijena (65.000,00 €) da bi se platio manji porez na promet nepokretnosti, i da to ugovor čini fiktivnim (čl.66. ZOO), a time i ništavim (čl.103 ZOO). Pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da okolnost što je u ugovoru navedena cijena manja od stvarne i ugovorene (85.000,00 €), ne čini ugovor fiktivnim i ne može biti razlog za ništavost ugovora, pa su pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Razloge koje su za takvu odluku dali nižestepeni sudovi prihvata i ovaj sud i na iste revidenta upućuje. Kod izloženog, bez ikakavog su pravnog značaja navodi revizije da je manja kupoprodajna cijena, od stvarno ugovorene, unesena u ugovor na traženje tužene. To što tužena nije platila ugovorenu cijenu u punom iznosu (još 20.000,00 €) može biti osnov da se zahtijeva ispunjenje obaveze u cjelosti ili eventualno razlog za raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze, uz povraćaj datog (čl.124. i čl.133. st.2. Zakona o obligacionim odnosima, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa)."



70

PRAVNA VALJANOST UGOVORA O KREDITU (Član 103 ZOO)

Nenamjensko korišćenje kredita može biti razlog za raskid ugovora od strane ugovarača i ne predstavlja razlog ništavosti ugovora o kreditu.

Iz obrazloženja:

" Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Svoj zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o kreditu br. 821-88-185 od 25.09.2006.godine, zaključen izmedju tuženih, tužilja je zasnovala na tome da je prvotužena odobrila drugotuženoj, protivno sopstvenim propisima, stambeni kredit tj. suprotno proceduri - uslovima za davanje kredita i bez uredne dokumentacije (sa nedostacima u ovjeri podataka za žiranta i zadministrativnoj zabrani), zbog kojih propusta je drugotužena bila u mogućnosti da je prevari, pa je pristala da joj bude žirant. Uz to tvrdila je da je prvotužena omogućila drugotuženoj da od dodijeljenog kredita u ukupnom iznosu od 46.100,00 € uplati na žiro račun svog supruga iznos od 20.097,02 €, čime je nenamjenski iskoristila stambeni kredit, kao i da je osnov ugovora nedopušten i da je povrijedjeno načelo savjesnosti i poštenja. Po nalaženju ovog suda, činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev ne predstavljaju razlog ništavosti predmetnog ugovora. Povreda procedure u dodjeli kredita, imajući u vidu i neurednu dokumentaciju u pogledu garancija vraćanja kredita - u ovjeri podataka za žiranta i administrativnoj zabrani na ime tužilje je poslovni rizik prvotužene kao banke koja dodjeljuje kredit, a nenamjensko korišćenje može biti razlog za raskid ugovora od strane ugovarača i ne predstavljaju razlog ništavosti ugovora o kreditu. Naime, opšti akti na osnovu kojih je ugovor zaključen nemaju karakter prinudnih propisa, u smislu čl 103. ZOO koji je bio u primjeni, da bi garant mogao tražiti ništavost ugovora o kreditu i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Inače, prvotužena je odobrila drugotuženoj kredit shodno Odluci Kreditnog odbora banke kojom su propisani uslovi pod kojima se kredit daje i sredstva obezbjedjenja vraćanja kredita, medju kojima nije predvidjena hipoteka, a u skladu sa čim je kredit dodijeljen. Nedopušten osnov i povreda načela savjesnosti i poštenja, kao razlog ništavosti, takodje ne stoje. Tužilja nije dokazala da osnov za zaključenje ugovora, kao pravni cilj koji ugovorne strane žele postići, ne postoji ili je nedopušten - čl. 52. ZOO, dok se savjesnost i poštenje cijeni u svakom konkretnom slučaju u pogledu ponašanja strana ugovornica, pa na povredu tog načela tužilja kao treće lice ne može ukazivati odnosno takvi navodi nijesu od uticaja na valjanost predmetnog ugovora. S druge strane, prevara ili zabluda ne mogu biti razlog ništavosti ugovora. Radi se o manama volje koje mogu biti razlog rušljivosti, a pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora, u skladu sa čl. 117.st.2. ZOO, prestaje istekom roka od 3 godine od dana zaključenja ugovora.

77BILTEN 2 / 2011

71

Prema tome, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer ne stoji ni jedan osnov kojim bi se dovela u pitanje pravna valjanost predmetnog ugovora, zbog čega je revizija neosnovana."



72

USLOVI ZA RASKID UGOVORA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI

(Član 128 stav 1 ZOO)

Ekonomska kriza, izvršena parcelacija i promjena brojeva parcela koje su bile predmet kupoprodaje ne predstavljaju promijenjene okolnosti.

***

Ugovor se ne može jednostrano raskinuti zbog promijenjenih okolnosti, već sud na zahtjev jedne stranke može izmijeniti ili raskinuti takav ugovor.

Iz obrazloženja:

"Postavljenim zahtjevom u ovoj parnici tužilac je tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor o kupoprodaji nepokretnosti Ov.br.662/07 od 30.05.2007. godine i aneks tog ugovora Ov.br.1167/07 od 31.07.2007. godine, koji je zaključio sa prethodnikom tuženih Š. N. iz Žabljaka i da se tuženi obavežu da mu isplate-povrate isplaćeni dio kupoprodajne cijene u iznosu od 500.000,00 €, sa zateznom kamatom na iznos od 200.000,00 € od 30.05.2007. godine i na iznos od 300.000,00 € od 08.08.2007. godine, do dana povraćaja novca. Svoj zahtjev tužilac je temeljio na činjenici da je nakon što je isplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 500.000,00 €, ali prije isteka krajnjeg roka za isplatu cjelokupnog iznosa koji je ugovoren 31.11.2008. godine, obavijestio tuženog da zbog nastale ekonomske krize nije u mogućnosti da izvrši ugovor i tražio da se zaključeni ugovori izmijene u pogledu ugovorenih rokova za isplatu i načina isplate kupoprodajne cijene. Kako prodavac Š. N. nije prihvatio izmjene kupoprodajnog ugovora, niti je imao razumijevanja za izmijenjene okolnosti i za ponudu tužioca da se zaključi novi ugovor, a u međuvremenu je prodavac izvršio parcelaciju četiri parcele koje su bile predmet kupoprodaje, čime je smanjena površina nepokretnosti koja je kupljena ugovorom i zbog čega zaključeni ugovor i aneks ugovora nijesu bili izvršivi, pa je tražio da se utvrdi da su ugovor i aneks raskinuti. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je tužilac sa pravnim prethodnikom tuženih pok.Š. N. zaključio ugovor o kupoprodaji, prema kojem je kupio od prodavca nekretnine upisane u listu nepokretnosti br.1014 KO Žabljak I, u površini od 33.436 m2. Stranke su ugovorile kupoprodajnu cijenu za predmetne nepokretnosti u iznosu od 2.173.340 €, tj. 65,00 € po m2. Tužilac je isplatio iznos od 200.000,00 € na dan potpisivanja i ovjere kupoprodajnog ugovora, a isplata ostatka cijene ugovorena je najkasnije u roku od 8 mjeseci od dana ovjere ugovora. Aneksom ugovora o kupoprodaji od 31.07.2007. godine izmijenjene su odredbe ugovora o roku isplate cijene i ugovoreno da u roku od pet dana od potpisivanja aneksa tužilac isplati prodavcu iznos od 300.000,00 €, a ostatak kupoprodajne cijene

79BILTEN 2 / 2011

73

najkasnije na poslednji dan mjeseca novembra 2008. godine. U postupku nije osporavana činjenica da je tužilac isplatio prodavcu Š. N. iznos od 500.00,00 € na ime dijela kupoprodajne cijene. Prvostepeni sud je u postupku utvrdio da je po zahtjevu ranijeg prodavca Š. N. izvršena parcelacija nekoliko parcela koje su bile predmet prodaje, a iz rješenja i izvještaja Uprave za nekretnine PJ Žabljak je zaključio da izvršenom parcelacijom nije došlo do promjena u površini parcela koje su bile predmet prodaje, već su samo parcele dobile nove parcelarne brojeve. Iz ovako utvrđenih činjenica pred prvostepenim sudom, koje je s pravom prihvatio drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su po mišljenju ovog suda pravilno zaključili da postavljeni zahtjev tužioca nije osnovan. Naime, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da prema odredbi čl.128. st.1. ZOO, koji je sada u primjeni, a isto određenje sadržavala je i odredba čl.133. ranijeg zakona, ne može se jednostrano raskinuti ugovor zbog promijenjenih okolnosti, već sud na zahtjev jedne stranke može izmijeniti ili raskinuti takav ugovor. Prema tome, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužilac nije mogao jednostrano raskinuti ugovor po ovom osnovu, pa je samim tim zahtjev da se utvrdi da je ugovor raskinut neosnovan. S druge strane, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da ekonomska kriza na koju se tužilac poziva ne može predstavljati promijenjene okolnosti, obzirom da ista pogađa sve učesnike, a tužilac kao ugovorna strana bio je dužan da u vrijeme zaključenja ugovora, između ostalog, uzme u obzir sve okolnosti koje mogu uticati na njegovo izvršenje ugovora, kao i da preduzme sve radnje kako bi te okolnosti mogao izbjeći ili savladati. Ne predstvlja promijenjene okolnosti ni izvršena parcelacija i promjena brojeva parcela koje su bile predmet kupoprodaje, a revizijom se neosnovano ukazuje da iz tih razloga ugovor o kupoprodaji nije izvršiv. Jer, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je parcelaciju bilo neophodno izvršiti u cilju izdvajanja dijela parcele br.2118/1 površine 465 m2, jer ovaj dio nije bio predmet prodaje. Osim toga, parcelacijom kao geodetsko tehničkom mjerom nijesu ukinuta niti sužena prava na određenom zemljištu, pa tako ni pravo tužioca kao kupca prema zaključenom ugovoru i aneksu ugovora o kupoprodaji i ovi razlozi ne mogu predstavljati razloge za utvrđenje da je ugovor raskinut, niti razloge za raskid ugovora u smislu čl.133. ZOO."



74

NAKNADA ŠTETE NA IME UMANJENE VRIJEDNOSTI OBJEKTA (Član 154 ZOO, u vezi sa čl. 5 i 42 ZOSPO)

Isključeno je pravo tužioca na naknadu štete zbog umanjene vrijednosti objekta, ako izgradnjom objekta tuženog nije onemogućena areacija, insolacija i vizura objekta tužioca u mjeri koja bi prelazila mjeru koja je uobičajena, s obzirom na prirodu i namjenu nekretnina i mjesne prilike.

Iz obrazloženja:

"Tužilac je tvrdio da je tuženi gradnjom objekta na kat. par. br.497 umanjio vrijednost njegovog objekta, budući da je isti tokom gradnje proširio gabarite svog objekta i spratnost, čime je ugrožen kvalitet življenja u objektu tužioca u smislu smanjene: areacije (provjetrenosti), insolacije (osunčanosti) i vizure (vidika pogleda) i postojanja opasnosti od obrušavanja zbog blizine objekta. Polazeći od naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja a prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka gradjevinske i geodetske struke, nižestepeni sudovi su zaključili da bez obzira na utvrdjenu činjenicu da je tuženi tokom gradnje proširio gabarite svog objekta i povećao spratnost - da vrijednost objekta tužioca nije umanjena, te su sledstveno tome tužbeni zahtjev tužioca odbili, kao neosnovan. I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Nasuprot navodima revizije, i po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka gradjevinske struke ing. J. S. od 05.06.2011. godine uz izjašnjenje vještaka datog neposredno pred sudom na ročištu održanom dana 21.06.2011. godine kao i nalaz vještaka geodetske struke predstavljaju valjanu podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Jer, radi se o jasnim i ubjedljivim nalazima datim po pravilima struke, a na osnovu dokumentacije i izvršenog uvidjaja lica mjesta u prisustvu suda. S toga, je neosnovano ukazivanje revidenta da je sud bio u obavezi da shodno čl.256. st.2. ZPP-a odredi novo vještačenje. Dakle, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da u konkretnom ne postoji uznemiravanje svojine tužioca koje bi prevazilazilo uobičajenu mjeru tolerancije u smislu čl.42 i čl.5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, te s toga ni obaveza tuženog da tužiocu naknadi traženu štetu na ime umanjene vrijednosti objekta prema opštim pravilima o naknadi štete. Jer, u postupku je na nesumnjiv način utvrdjeno a imajući u vidu gabarite objekta tuženog, razdaljinu izmedju objekata od 6,85 m, visinu sljemena objekta tuženog, razdaljinu sljemena objekta tuženog u odnosu na sljeme objekta tužioca od 12 m da izgradnjom objekta tuženog nije onemogućena areacija (provjetravanje), insolacija (osunčanost) i vizura objekta tužioca u mjeri koja bi prelazila mjeru koja je uobičajena s obzirom na prirodu i

81BILTEN 2 / 2011

75

namjenu nekretnina i mjesne prilike, kao i da ne postoji opasnost od obrušavanja, što sve naprijed navedeno isključuje pravo tužioca na traženu šetu."



76

NIŠTAVOST RJEŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKU I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE U PARNIČNOM POSTUPKU

(Član 172 stav 1 ZOO, u vezi sa čl. 262 st. 3 ZUP)

Donošenje rješenja od strane jednog organa bez saglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a da je to potrebno po zakonu, ili drugom propisu, je razlog za poništenje rješenja (člana 257 stav 3 ZUP), a ne za oglašavanje rješenja ništavim.

***

Oglašavanje rješenja ništavim u upravnom postupku zbog nezakonitih radnji tužioca ne daje pravo tužiocu na naknadu štete u smislu odredbi člana 262 stav 3 ZUP.

Iz obrazloženja:

"Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 249.919,00 € na ime obične štete i izmakle koristi, tužilac zasniva na tvrdnji da mu je oglašavanjem ništavim rješenja, bliže opisanih izrekom prvostepene presude, pričinjena šteta, jer je na osnovu istih investirao u izgradnju ribnjaka u selu Pričelje, te da mu shodno odredbi člana 262 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku pripada pravo na naknadu iste.

Polazeći od utvrdjenja da predmetna rješanja kojim je tužiocu izdata vodoprivredna saglasnost i vodoprivredna dozvola za upotrebu šaranskog ribnjaka nijesu oglašena ništavim zbog nezakonitog postupanja organa tužene, već zbog nezakonitih radnji tužioca, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zaključak da ne stoji osnov odgovornosti tužene u smislu odredbe člana 172 ZOO za naknadu predmetne štete.

Naime, u prvostepenom postupku je utvrdjeno da su predmetna rješenja o izdavanju vodoprivredne saglasnosti i vodoprivredne dozvole za sporni ribnjak oglašena ništavim iz razloga što je tužilac prilikom dobijanja potrebne dokumentacije za stavljenje u funkciju ribnjaka, nadležnom organu dao neistinite podatke u pogledu mjesta sa kojeg će se ribnjak snadbijevati vodom, jer se isti snadbijevao vodom iz bunara koji je izgradjen za potrebe vodosnadbijevanja mještana MZ "Stijena", Piperi, a ne iz sopstvenog bunara, kako je to naznačio u zahtjevu za dobijanje vodoprivrednih uslova. Prema tome, tužilac je skrivio nastanak svoje štete pa ne može ostvariti pravo na naknadu iste. Dakle, navedena rješenja su oglašena ništavim po članu 260 tačka 5 Zakona o opštem upravnom postupku, jer su postignuta u suprotnosti sa čl. 11 istog zakona. Kod naprijed iznijetog neprihvatljivi su navodi revizije da su predmetna rješenja oglašena ništavim zbog nezakonitog rada organa tužene koji nije postupio u

83BILTEN 2 / 2011

77

skladu sa odredbom člana 11 stav 4 Zakona o vodama i prije utvrdjenja vodoprivrednih uslova pribavio mišljenje nadležnih ministarstava. Osim toga, donošenje rješenja od strane jednog organa bez saglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a da je to potrebno po zakonu, ili drugom propisu, je razlog za poništenje rješenja (čl. 257 st. 3 ZUP), a ne za oglašavanje rješenja ništavim. Kako predmetna šteta nije posledica nezakonitih radnji organa tužene u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, to nijesu ispunjeni uslovi iz člana 172 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 262 st. 3 ZUP za dosudjenje iste, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi."



78

OSLOBODJENJE OD ODGOVORNOSTI ELEKTROPRIVREDE ZA NAKNADU ŠTETE

(Član 177 stav 2 ZOO, u vezi sa čl. 9, 35 i 59 Opštih uslova za isporuku električne energije)

Samovoljno priključenje poslovnog objekta na elektroenergetsku mrežu bez elektroenergetske saglasnosti, isključuje pravo na naknadu štete koja je nastala kao posljedica požara na tom objektu.

Iz obrazloženja:

"Obaveza tužioca, shodno odredbi čl. 9 i 35 Opštih uslova za isporuku električne energije ("Sl. list RCG", br. 1/92) bila je da prilikom priključenja svog poslovnog objekta na elektroenergetsku mrežu pribavi elektroenergetsku saglasnost tužene, a koju saglasnost tužilac nije imao, niti se obraćao tuženoj za izdavanje iste. Neprihvatljivi su navodi revizije kojima se tvrdi suprotno i navodi da je račun za struju dostavljan lično tužiocu. Ovo sa razloga što tvrdnju tužene da u njenim poslovnim knjigama na mjernom mjestu, koje je predmet spora, nije bio evidentiran ni jedan potrošač, niti je u tom periodu bilo isporuke računa za to mjerno mjesto, kao ni uplata sa navedenog mjesta, tužilac nije opovrgao ni jednim valjanim dokazom, niti prezentirao račune da je platio utrošenu električnu energiju. Osim toga i iskaz ovlašćenog predstavnika tužioca, vlasnika V. I, dat na raspravi pred prvostepenim sudom 06.04.2009. godine, upućuje na jasan zaključak da je tužilac samovoljno priljučio svoj poslovni objekat na elektroenergetsku mrežu bez elektroenergetske saglasnosti tužene.

Prema tome, kako objekat tužioca nije bio priključen na elektroenergetsku mrežu u skladu sa važećim Opštim uslovima za isporuku električne energije, već mimo znanja i saglasnosti tužene, to je shodno odredbi člana 177 stav 2 ZOO isključena odgovornost tužene da tužiocu, kao nelegalnom potrošaču, naknadi predmetnu štetu, kako to pravilno i zaključuju nižestepeni sudovi.

Kod naprijed iznijetog bez uticaja na drugačiju odluku su navodi revizije vezano za uzrok nastanka požara, odnosno za nepostojanje više sile i neophodnost ugradnje rastavljača."


85BILTEN 2 / 2011

79

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA ŠTETU (Član 172 stav 1, u vezi sa čl. 155 i 158 ZOO)

Odgovornost države za rad njenih organa ne može proizilaziti iz pogrešne primjene ili tumačenja propisa, pogotovu kada su rezultat pogrešnog pravnog shvatanja.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom, pravilno je drugostepeni sud odlučio kada je pobijanom presudom preinačio prvostepenu presudu i odbio kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev, o čemu je dao potpune i pravilne razloge, koje prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu štete zbog nemogućnosti obavljanja linijskog prevoza u unutrašnjem drumskom saobraćaju na relaciji Nikšić - Herceg Novi i Nikšić - Plužine. Takav zahtjev temeljio je na tome što je u upravnom postupku poništeno rješenje kojim mu je izdata licenca, a po neblagovremenoj - nedopuštenoj žalbi DOO "S." iz Nikšića, čime je pretrpio traženu štetu za koju je odgovorna tužena, u smislu odredbe čl.172 st.1 ZOO, koji je bio u primjeni, u vezi čl.262 st.1 Zakona o opštem upravnom postupku. Da bi ostvario pravo na naknadu štete od pravnog lica, po pravilima odgovornosti za drugog, oštećeni treba da dokaže pored opštih uslova za gradjansko-pravnu odgovornost - čl.155 i 158 ZOO (šteta, krivica i uzročna veza), da je štetu pričinio njen organ nezakonitim radom u vršenju svoje funkcije. Dakle, svako nepravilno postupanje državnih organa u okviru zakonskih ovlašćenja ne dovodi do prava na naknadu štete, a nesumnjivo odgovornost države za rad njenih organa ne može proizilaziti iz pogrešne primjene ili tumačenja propisa, pogotovu kada su rezultat pogrešnog pravnog shvatanja. Tužilac je u smislu navedenih propisa morao dokazati da je postojala volja da se nešto učini ili ne učini u primjeni zakona i dr. propisa. U postupku je utvrdjeno da je tužiocu rješenjem Direkcije za saobraćaj od 29.05.2007.godine izdata licenca za navedeni linijski prevoz, a to rješenje je u postupku po žalbi DOO "S." kao zainteresovanog lica poništeno rješenjem Ministarstva saobraćaja od 20.08.2007.godine, te da je Upravni sud Crne Gore u upravnom sporu po tužbi tužioca presudom U.br. 1724/07 od 27.03.2008.godine, poništio rješenje Ministarstva saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija od 20.08.2007. godine i predmet vraćen na ponovni psotupak radi donošenja novog rješenja. Postupajući po navedenoj presudi to ministarstvo je rješenjem od 15.09.2008. godine poništilo prvostepeno rješenje (kojim je poništeno rješenje Direkcije za saobraćaj od 29.05.2007. godine - o dodjeli licence tužiocu), nakon čega je direkcija donijela zaključak o odbačaju žalbe DOO "S.".


80

Kod izloženog stanja stvari, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer se ne radi o nepravilnom i nezakonitom radu državnih organa da bi postojala odgovornost tužene za traženu štetu. Ovo zbog toga što u smislu čl.57 Zakona o upravnom sporu, kad u upravnom sporu sud poništi akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego je poništen akt. Na taj način otklonjeni su propusti u pogledu neblagovremenosti, odnosno nedopuštenosti žalbe trećeg lica DOO "S." u skladu sa pravnim shvatanjem izloženim u presudi, a rješenje o izdavanju licence tužiocu od 29.05.2007. godine je konačno i izvršno. Kako se nezakonito postupanje državnog organa može iskazati samo kroz kršenje, a ne primjenu prava, tj. potrebno je da se utvrdi postojanje volje ili pristanak da se nešto učini ili ne učini u primjeni propisa, to se postupanje organa tužene u konkretnom slučaju koje je u skladu sa nalozima iz presude, a kojim su otklonjeni propusti koji se tiču blagovremenosti odnosno dopuštenosti izjavljene žalbe trećeg lica, ne može okarakterisati kao nezakonit rad. Prema tome, to što su u okviru svojih ovlašćenja organi tužene postupali po neblagovremenoj odnosno nedopuštenoj žalbi DOO "S." zbog pogrešnog pravnog shvatanja odnosno pogrešnog tumačenja, ne dovodi do odgovornosti tužene u smislu čl.172 st.1 ZOO, niti odredbe čl.262 st.3 ZUP, prema kojoj stranka može tražiti naknadu štete samo u slučaju ako je rješenje upravnog organa ništavo a ne i poništeno."


87BILTEN 2 / 2011

81

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE PO OSNOVU RIZIKA OD OPASNE DJELATNOSTI

(Član 177, u vezi sa čl. 173 i 174 ZOO)

Za štetu pričinjenu vojniku u rezervi za vrijeme obavljanja vojne dužnosti, isključivom radnjom trećeg lica, nije odgovorna država po osnovu rizika od opasne djelatnosti, jer šteta nije posljedica te djelatnosti već radnje trećeg lica.

Iz obrazloženja:

"Osnov odgovornosti u konkretnom slučaju tužilac je temeljio na riziku od opasne djelatnosti u smislu čl.173. i 174. ZOO, tvrdeći da je povrijedjen 15.04.1999. godine kao vojnik u rezervi - za vrijeme obavljanja vojnih dužnosti na kontrolnom punktu S.S. Ovo na način što je na njega naletio putnički automobil marke "Opel kadet" reg. oznake UE ___-__kojim je upravljao S. G, takodje vojnik u rezervi. Odlukom Vojnog suda pri komandi Užičkog korpusa Ik.br.51/99 od 24.05.1999. godine S. G. je oglašen krivim za izvršenje kriv. djela teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja iz čl.201. st.1. u vezi čl.195. st.1. KZ RS i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja presuda je potvrdjena presudom Vrhovnog vojnog suda II K.br.74/99 od 22.06.1999. godine. Kod utvrdjenja da je tužilac povrijedjen u saobraćajnoj nezgodi, dok je vršio vojnu dužnost na kontrolnom punktu S. Sušica - na magistralnom putu Užice - Čajetina, tako što ga je udarilo putničko motorno vozilo rezerviste S. G, kojim je isti upravljao, a zbog kojeg je pravosnažno osudjen, tužena ne može odgovarati po osnovu rizika od opasne djelatnosti jer šteta nije posljedica takve djelatnosti tužene, već trećeg lica. Na drugačije presudjenje ove pravne stvari ne bi moglo uticati i da je vozilo štetnika bilo angažovano od strane vojske, saglasno članu 177 st. 2 ranije važećeg Zakona o obligacionim odnosima, koji se ima primijeniti saglasno članu 1202 sada važećeg Zakona o obligacionim odnosima, jer je šteta natala isključivom radnjom trećeg lica a na čemu tužilac, inače, nije zasnovao svoj zahtjev. U svakom slučaju potraživanje naknade predmetne štete je zastarjelo, saglasno čl. 376. ZOO, jer je protekao rok od tri godine od kada je tužilac saznao za štetu i odgovorno lice, odnosno pet godina od kada je šteta nastala. Naime, u slučaju odgovornosti za štetu po principu uzročnosti ili objektivne odgovornosti za drugog, zastarjelost potraživanja naknade štete počinje da teče od saznanja za lice koje je za štetu odgovorno, a ne od saznanja za faktičkog učinioca. To zapravo znači da šteta prouzrokovana gradjanskim deliktom zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od nastanka. Imajući u vidu da je do povredjivanja tužioca


82

došlo 15.04.1999. godine, a tužba je podnijeta 23.07.2010. godine, potraživanje tražene štete je zastarjelo. Neosnovani su navodi revizije da prigovor zastare nije istaknut od ovlašćenog zastupnika tužene, ali i da je istaknut on ne bi stajao jer se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu oružane pobune iz čl.124. KZ za koje djelo zastara gonjenja nastupa protekom roka od 15 dana. Ovo, jer je u odgovoru na tužbu istaknut prigovor zastare a na raspravi od 07.09.2011. godine zakonski zastupnik tužene - Zaštitnik imovinskopravnih interesa Crne Gore u svemu je ostao pri dotadašnjim navodima iz kog razloga nije bilo potrebe da istaknuti prigovor od strane Ministarstva odbrane ponavlja. U konkretnom slučaju učinilac krivičnog djela je poznat i protiv njega je vodjen krivični postupak zbog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, za koje krivično djelo je isti i osudjen. Dakle, šteta nije prouzorokovana krivičnim djelom oružane pobune iz čl.124. KZ SFRJ, da bi se primijenio rok zastarjelosti u smislu čl. 377. ZOO. Čak i da se radi o šteti koja je nastala krivičnim djelom rezerviste S. G, za koju je odgovorna tužena, potraživanje predmetne štete bilo bi zastarjelo u smislu odredbe čl.377. ZOO. Ovo zbog toga što je S. G. oglašen krivim i osudjen, zbog kriv. djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl.201. st.1. u vezi čl.195. st.1. KZ RS, na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Radilo bi se o naknadi štete koja je nastala izvršenjem krivičnog djela za koje se ne može preduzeti krivično gonjenje kada protekne rok od 10 godina od izvršenja djela. Djelo je izvršeno 15.04.1999. godine a tužba je podnijeta 23.07.2010. godine, dakle istekao je odredbom čl.377. ZOO predvidjen rok. Pri tome, nije preduzeta nije jedna radnja u smislu odredbe čl.388. ZOO koja bi izazvala prekid zastarijevanja pa ne može biti riječi o prekidu zastarijevanja predmetne štete, a samo pismeno ili usmeno pozivanje dužnika da ispuni obavezu nije dovoljno za prekid zastarijevanja, shodno odredbi čl.391. ranije važećeg ZOO."


89BILTEN 2 / 2011

83

USLOVI ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA ŠTETU NASTALU AKTIMA TERORA I NASILJA


Država je odgovorna za štetu nastalu dejstvom podmetnutog eksploziva samo onda kada su akti terora ili nasilja upereni protiv ustavnog uredjenja.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je dana 29.01.2001. godine od podmetnute eksplozivne naprave, u diskoteci "H.", koja se nalazila u prizemlju porodične kuće M. D, iz Berana život izgubila supruga odnosno majka tužilaca R. B, koja je bila zaposlena u tom lokalu, kao i još petoro lica. Povodom ovog dogadjaja pred Višim sudu u Bijelom Polju je vodjen krivični postupak protiv S. Z, iz Beograda, koji je pravosnažnom presudom K.br.87/07 od 26.12.2008. godine oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela ubistva iz čl.30. st.3 i 6. KZ RCG i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa pravom prihvata i drugostepeni sud, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužioca za naknadu materijalne i nematerijalne štete odbili, kao neosnovan pravilno nalazeći da u konkretnom nema odgovornosti tužene da naknadi traženu štetu u smislu čl.180. st.1. ZOO-a. Odredbom čl.180. st.1. ranijeg ZOO-a koji se u konkretnom ima primijeniti saglasno odredbi čl.1202. st.1. ZOO-a ("Službeni list CG", br.47/08) je propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništavanjem imovine fizičkog lica usled akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica, čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Dakle, iz smisla citirane zakonske odredbe proizilazi da država čiji su organi dužni da spriječe štetu koja je nastala usled akata terora ili nasilja bi bila odgovorna za naknadu štete oštećenom licu, samo pod uslovom da su akti terora ili nasilja upereni protiv ustavnog uredjenja. Kako je u konkretnom slučaju šteta nastala krivicom S. Z, koji je pravosnažnom presudom oglašen krivim i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, to šteta nasuprot navodima revizije nije prouzrokovana aktom nasilja, sa navedenim obilježjem u smislu citirane zakonske odredbe, što isključuje odgovornost države da naknadi štetu."



84

POGREŠNA DIJAGNOZA I POSLJEDICE OPERATIVNOG ZAHVATA KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE

(Član 164 stav 1 ZOO, u vezi sa čl. 18 Zakona o zdravstvenoj zaštiti)

Citološki nalaz je samo dio postupka u dijagnozi karcinoma dojke i isti se kao takav ne može uzeti kao definitivan, te za posljedice operacije koja je izvršena samo na osnovu tog nalaza ne može biti odgovorna Labaratorija za patohistologiju koja je dala taj nalaz.

***

Zakonom o zdravstvenoj zaštiti propisana je obaveza pribavljanja pismene saglasnosti pacijenta i potpisivanja njegovog pristanka na vršenje medicinske intervencije, kao i dužnost ljekara da obavještava pacijenta o svim okolnostima vezanim za njegovu bolest.

Iz obrazloženja:

"Ne stoje ni navodi revizije u vezi pogrešne primjene materijalnog prava. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja se u martu 2009. godine, zbog pojave sekreta na bradavici desne dojke, obratila ginikologu u Rožajama, koji je sa iste bradavice napravio citološki razmaz na staklenoj pročici i uputio drugotuženom na citološku analizu. Rezultat analize je citopatološka dijagnoza da su prisutne "skupine kancerskih ćelija". Na osnovu ove dijagnoze, te izvršenog pregleda od strane hirurga u Opštoj bolnici u Beranama, kojim je utvrđeno da je u centralnom dijelu iza bradavice desne dojke napipana promjena veličine oko 15 mm, te izražene želje bolesnice, pristupilo se hiruškoj intervenciji odstanjivanja dojke. Nakon operacije i dostavljanja dojke Centru za patologiju i sudsku medicinu Kliničkog centra Crne Gore, utvrđeno je, prema nalazu ovoga centra, da "u uzorčenom materijalu nisu prisutni elementi tumornog tkiva". Polazeći od ovoga nalaza (da tumora nije bilo), tužilja je tužbom tražila naknadu štete koja se oglada u posljedicama koje su nastupile usljed izvršenog operativnog zahvata. Odgovornost drugotuženog vidu u pogrešnoj dijagnozi, a prvotuženog u činjenici da prije izvršene hiruške intervencije nije na pouzdan način, preduzimanjem svih neophodnih mjera u postupku dijagnostike utvrđeno postojanje tumora. Dakle, osnov odgovornosti temelji na odredbi čl.164 st.1 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08). Radi razjašnjenja postojanja osnova odgovornosti tuženih prvostepeni sud je proveo odgovarajuće dokaze. Prema izvještaju vještaka dr.N. C, specijaliste opšte hirurgije i dr.F. V, specijaliste patološke anatomije, citološka analiza izcetka i nalaz

91BILTEN 2 / 2011

85

drugotuženog o "prisutnosti skupine kancerijskih ćelija" nisu dovoljni da se sa sigurnošću dijagnostikuje postojanje maligne bolesti bez "dobijanja patohistološkog pregleda bioptata promjene". Ovi vještaci su u nalazu istakli i da se broj postavljenih dijagnoza karcinoma dojke sa citološkom analizom kreće od 70-90 % (prema različitim autorima), da je citološki nalaz samo dio postupka u dijagnozi karcinoma dojke, i da se isti kao takav ne može uzeti kao definitivan, pa da je samim tim "teško govoriti o uspostavljanju pogrešne dijagnoze na citologiji". To proizilazi i iz mišljenja dr.B. B, specijaliste patologije, prema kojem metoda citološke analize nije apsolutno siguran metod utvrđivanja kancera dojke. Prema tome, dijagnoza tumora dojke citološkom analizom samo je jedan od načina, i dio postupka, kod utvrđivanja postojanja tog oboljenja, pa drugotuženi ne može biti odgovoran za posljedice operacije izvršene samo na osnovu njegovog nalaza. Osim toga, on tu operaciju nije ni predložio, niti je predložio bilo koji drugi način liječenja tužilje. S toga su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog odbili kao neosnovan. Vještaci dr.C. i dr. V. dalje su se izjasnili i da su "utiska" da u konkretnom slučaju nije bilo ni ljekarske greške i da je hiruška intervencija (uklanjanje dojke) bila sugerisana željom bolesnice (tužilje). U pogledu potrebe vršenja mamografije prije operacije, vještaci su mišljenja da ista "nebi ništa bitno izmijenila". Dr.B. B. mišljenja je da je ljekar hirurg "mogao" na osnovu citološkog nalaza prihvatiti da kod pacijenta postoji oboljenje u vidu karcinoma dojke. Iskazom svojedoka dr.M. M, hirurga koji je izvršio operaciju uklanjanja dojke tužilji, utvrđeno je da je istoj ukazano na potrebu da se uradi "hiruška biopsija" (pouzdan metod utvrđivanja karcinoma dojke), da postoji mogućnost poštedne operacije, ali da je ista sve to odbila insistirajući da se uradi operacija kojom bi se uklonila dojka, kao i da je odbila mogućnost da pođe na konzilijum u Podgoricu. Iz "istorije bolesti tužilje od 08.04.2009. godine", u koju je izvršen uvid u dokaznom postupku, iz koje se vidi da je tužilja "upoznata sa svim rizicima operacije", da joj je "indikovana hiruška biopsija i potreba za hiruškom intervencijom kako bi se otklonilo kancersko tkivo i odredilo stepen i histološki tip tumora, kao i invazilnost", da je predložena poštedna operacija, ali da je bolesnica (tužilja) insistirala da se ukloni cijela dojka kako bi bila sigurna, zbog čega je i donesena odluka da se uradi mastektomija (kompletno uklanjanje dojke). Prednje upućuje na neosnovanost navoda revizije da od strane dr.M. tužilja nije bila obaviještena o načinu prevencije, dijagnostikovanja, liječenja i rehabilitacije na način da bi mogla da shvati njenu suštinu, domašaj i značaj. Bez značaja su navodi revizije da je tužilja "medicinski laik" i da nije bila u stanju da shvati suštinu, domašaj i značaj onoga o čemu je obaviještena. Naime, prema pravilima struke, bolesnik ima pravo da samostalno odlučuje hoće li da se liječi i na koji način. To pravo mu je i ustavom garantovano (neprikosnovenost ljudske ličnoti). Ljekar bez pristanka pacijenta ne smije započeti liječenje i za svaki medicinski zahvat potreban je pristanak pacijenta, jer bi u suprotnom medicinski zahvat bio protivpravan. Obaveza pribavljanja pismene saglasnosti pacijenta - bolesnika, i potpisivanje njegovog pristanka na vršenje medicinske intervencije, kao


86

i dužnost ljekara da obavještava pacijenta o svim okolnostima vezanim za njegovu bolest propisana je i odredbama čl.18 Zakona o zdrastvenoj zaštiti ("Sl.list RCG"br, 39/04). Kod izloženog stanja stvari, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ni na strani Opšte bolnice Berane ne postoji odgovornost za štetu koju je tužilja pretrpljela i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su, i u odnosu na ovog tuženog, odbili tužbeni zahtjev."


93BILTEN 2 / 2011

87

NAKNADA ŠTETE ZBOG BESPRAVNO SRUŠENE GARAŽE (Član 185 stav 1 ZOO)

Potpuno obeštećenje, uspostavljanjem stanja u kojem se nalazila prije rušenja garaže može se obezbijediti samo obeštećenjem tužilje u punom iznosu, dosudjivanjem novčanog iznosa koji omogućava kupovinu novog garažnog prostora i korišćenje istog u svrhu za koju je korišćena i srušena garaža.

Iz obrazloženja:

"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za naknadu štete prouzrokovane nezakonitom radnjom organa tužene, tj. zahtjev za naknadu štete zbog srušene garaže, podignute od strane njenog pravnog prethodnika u skladu sa zakonom i na kojoj je otac tužilje bio upisan vlasnikom u momentu svoje smrti, a nakon njegove smrti tužilja oglašena naslednikom na istoj. Predmetnu štetu tužilja potražuje kao potpunu, saglasno odredbama člana 185 stav 1 ZOO i čl. 190 ZOO. Polazeći od zakonskog utemeljenja postavljenog zahtjeva i potrebe ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenice da je zahtjev tužilje da se dovede u prvobitno stanje na način što će joj tuženi obezbijediti uslove koje je imala za vrijeme dok je postojala garaža, a koju je koristila za svoje potrebe prije rušenja. U tom pravcu pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su cijenili činjenice neophodne za zakonito odlučivanje poopredijeljenom zahtjevu tužbe. Kod navedenog stanja, pravilno je drugostepeni sud našao da tužilji pripada pravo na traženu štetu u punom iznosu saglasno postavljenom zahtjevu, a koji je opredijeljen nakon sačinjavanja nalaza angažovanog vještaka gradjevinske struke M. R. Ovo iz razloga što je imenovani vještak prilikom sačinjavanja svog nalaza pravilno pošao od tržišne cijene garažnog prostora na istoj lokaciji gdje se nalazila srušena garaža tužilje, u vrijeme presudjenja, te na taj način i primjenom potrebnih zakonskih parametara utvrdio da tužilji pripada pravo na naknadu štete, kao potpune, u iznosu bliže odredjenom izrekom pobijane presude. Inače, u pobijanoj presudi su o svemu potrebnom dati pravilni razlozi, koje prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta. Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su isti lišteni osnova. Navodi revizije kojima se ukazuje da tužilji može pripadati isključivo pravo na naknadu tržišne vrijednosti garaže kao gradjevinskog objekta, kako je to utvrdjeno od strane angažovanog vještaka P. H, nijesu prihvatljivi sa razloga što u konkretnom slučaju tužilja ne traži samo štetu za srušenu garažu, kao gradjevinski objekat, već da traži potpuno obeštećenje - uspostavljanjem stanja u kojem se nalazila prije rušenja garaže, osnovom člana 185 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, a koje se u konkretnom slučaju može obezbijediti samo obeštećenjem tužilje u punom iznosu dosudjivanjem novčanog iznosa koji joj omogućava


88

kupovinu novog garažnog prostora i korišćenje istog u svrhu za koju je korišćena i srušena garaža."


95BILTEN 2 / 2011

89

POTPUNA NAKNADA ŠTETE (Član 190 ZOO)

U slučaju raskida ugovora, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, drugoj strani koja je pretrpjela štetu koja se ogleda u razlici izmedju ugovorene i sadašnje cijene zemljišta, pripada pravo na potpunu naknadu štete.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je predmetni zahtjev za naknadu štete na ime razlike izmedju ugovorene i sadašnje cijene zemljišta u iznosu od 7.347,88 €, s pozivom na odredbu člana 524 i čl. 464 stav 1 ZOO odbio kao neosnovan, radi čega je nižestepene presude u navedenom dijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti. Ne može se prihvatiti stanovište drugostepenog suda da je predmetna šteta poznata kao apstraktna šteta koja se može zahtijevati samo za stvari koji imaju tekuću cijenu, a koja cijena ne može da postoji za individualne stvari, kakva stvar je u konkretnom slučaju bila predmet ugovora o kupoprodaji. Naime, odredbom člana 124 ZOO propisano je da u slučaju raskida ugovora kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, kao što je u konkretnom slučaju, druga strana u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, a odredbom čl. 190 istog zakona propisano je da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Putem finansijskog vještačenja utvrdjeno je da vrijednost kupljenog zemljišta u vrijeme ugovaranja od 300.000,00 dinara čini protivuvrijednost od 7.652,12 €, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno je da je sadašnja cijena predmetnog zemljišta 15.000 €. Prema tome, jasno proizilazi da je tržišna vrijednost nepokretnosti na toj lokaciji sada mnogo veća, te da tužilac za novac kojim je tada platio predmetni plac ne može sada na istoj lokaciji kupiti drugi plac. Dakle, tužilac je pretrpio štetu koja se ogleda u razlici izmedju ugovorene cijene predmetnog zemljišta (7.652,12 €) i sadašnje cijene zemljišta (15.000 €), te istom shodno odredbi člana 124 i čl. 190 ZOO pripada pravo na potpunu naknadu štete u iznosu od 7.347,88 €."



90

DOPRINOS MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA NASTANKU ŠTETE

(Član 192 ZOO)

Propustom da skup - javnu manifestaciju obezbijedi dovoljnim brojem zaposlenih MUP kao državni organ, nadležan za obezbjedjenje skupa, doprinio je nastanku štetnog dogadjaja.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je na osnovu utvrdjenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je postojao doprinos pokojnog srodnika tužilaca nastanku štetnog dogadjaja, a u tom pravcu prvostepeni sud je dao potpune i jasne razloge, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Revizijom se ukazuje da tuženi nije neposredno obezbjedjivao skup, te da nije jasno kako je to prvostepeni sud zaključio da je doprinos nastanku štetnog dogadjaja na strani pok. K. 70% a na strani tužene 30%, jer bi trebalo da cjelokupan doprinos nastanku štete bude na strani tužene, posebno kod istaknute činjenice da niko od pripadnika tužene nije neposredno obezbjedjivao skup. Nižestepeni sudovi su upravo pošli od činjeničnog utvrdjenja da postoje propusti Ministarstva unutrašnjih poslova, kao državnog organa nadležnog za obezbjedjenje pomenutog skupa, koji se ogledaju u nepravilnosti u radu, jer pomenuti skup - javna manifestacija nije obezbjedjivan sa dovoljnim brojem zaposlenih, te da tužena nije pružila dokaze da je na kvalitetan način obezbjedjivala skup, iako je o brojnosti ali i značaju bila upoznata a organizator skupa je predmetni skup prijavio nadležnim organima tužene. U takvom nepravilnom radu i propustima ogleda se doprinos tuženog kao državnog organa nadležnog za obezbjedjenje pomenutog skupa koji je utvrdjen u iznosu od 30%, saglasno odredbi čl.192 ZPP-a, tako da je prigovor podijeljene odgovornosti pravilno raspravljen, a nižestepeni sudovi su pravilno odmjerili i visinu naknade po pojedinim vidovima, u smislu čl.200 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima. Drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu o kamati, i o tome dao potrebne razloge."


97BILTEN 2 / 2011

91

NAKNADA ŠTETE U OBLIKU RENTE (Član 195 stav 2 ZOO)

Poljoprivrednom proizvodjaču koji zbog djelimične nesposobnosti za rad, usljed zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi, skrivljenoj od strane trećeg lica, gubi zaradu, pripada pravo na rentu.

***

Tudja pomoć nema uticaja na postojanje štete, već je odlučujuće da oštećeni svojim radom ne može realizovati prihode.

Iz obrazloženja:

"Bez osnova su navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila dana 10.02.2007. godine na lokalnom putu Bistrica - Bijelo Polje, krivicom osiguranika tuženog, tužilac kao pješak zadobio teške tjelesne povrede u vidu preloma vratnog pršljena i preloma lijeve potkoljenične kosti, što je imalo za posledicu umanjene životne aktivnosti od 27,5%. Utvrdjeno je da se tužilac isključivo bavi poljoprivrednom proizvodnjom i od toga ostvaruje zaradu, te da je njegov doprinos u sticanju dobiti sa imanja 70%, a ostalih članova njegove porodice 30%. Presudom Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1150/10 od 14.10.2010. godine, tužiocu je po osnovu izmakle koristi zbog nemogućnosti obrade imanja za period od 10 mjeseci (10.02.2007. do 31.12.2007. godine) dosudjen iznos od 7.063 €. Putem medicinskog vještačenja utvrdjeno je da je kod tužioca smanjena radna sposobnost u procentu od 27,5%, koliko je umanjena i opšta životna aktivnost. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdjeno je da tužilac usled zadobijenih povreda gubi mjesečnu zaradu u iznosu od 96 €. Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su s pozivom na odredbe čl. 154, 188 i 195. ZOO usvojili tužbeni zahtjev. Naime, odredbom člana 195 stav 2 ZOO propisano je da ako povrijedjeni zbog potpune ili djelimične sposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijedjenom odredjenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Kako je nesporno da tužilac kao poljoprivredni proizvodjač zbog djelimične nesposobnosti za rad, usled zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi, koju je


92

skrivio osiguranik tuženog gubi zaradu, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da istom pripada pravo na rentu. Prilikom izračunavanja visine rente vještak poljoprivredne struke je imao u vidu sve parametre za izračunavanje naknade u obliku novčane rente u poljoprivredi i na osnovu istih izračunao dio čistog prihoda koji bi odgovarao doprinosu tužioca u sticanju da do povredjivanja nije došlo, tako da su bez osnova navodi revizije da nije dat odgovor u čemu se ogleda izgubljena zarada tužioca. Neprihvatljivi su navodi revizije da tužilac ne gubi u zaradi, jer kompenzira usluge sa komšijama (on komšijama daje svoje mašine, a oni za njega rade fizičke poslove). Ovo sa razloga što tudja pomoć nema uticaja na postojanje štete (gubitak zarade), već je odlučujuće to da oštećeni svojim radom ne može realizovati prihode, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi. Bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari su i navodi revizije da tužilac sve poljoprivredne poslove može da obavlja ali sa povećanim naporom, te da je nakon povredjivanja kupio nove mašine. Uostalom, kupovina mašina predstavlja uvećane troškove proizvodnje, koji se mogu posmatrati kao gubitak uštede usled umanjene radne sposobnosti."


99BILTEN 2 / 2011

93

PRAVO NEZAPOSLENOG LICA NA RENTU (Član 195 stav 2 ZOO)

Lica koja u vrijeme povredjivanja nijesu bila zaposlena imaju pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade ako im je zbog trajno umanjene radne sposobnosti smanjen izgled za zaposlenje ili je mogućnost zaposlenja isključena.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca za naknadu materijalne štete koja mu je prouzrokovana zbog izgubljene zarade. Prema odredbi čl.195. st.2. Zakona o obligacionim odnosima, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad trpi štetu zbog izgubljene zarade odgovorno lice dužno je da mu tu štetu nadoknadi. U postupku je utvrđeno da je tužilac završio Srednju saobraćajnu tehničku školu sa zvanjem tehničar drumskog saobraćaja, da u vrijeme zadobijene tjelesne povrede nije bio u radnom odnosu, da je i sada nezaposlen, da mu je radna sposobnost za poslove za koje je kvalifikovan smanjena 100%, odnosno za rad u kancelariji 50%, da se na Biro rada u svom mjestu prebivališta prijavio 1999. godine. Dakle, tužilac nije u radnom odnosu, a zbog umanjenja radne sposobnosti mogućnost njegovog zaposlenja je znatno smanjena. Pravilno nižestepeni sudovi nalaze da tužilac ima pravo na naknadu štete koju trpi zbog izgubljene zarade. Pravilnost utvrđenja visine pretrpljene štete - izgubljene zarade u periodu od 23.02.1999. godine do 01.03.2011. godine u iznosu od 22.343,04 €, kao i visina buduće štete utvrđene u vidu novčane rente u mjesečnom iznosu od 155,16 € tuženi nije pobijao tokom postupka, a to ne čini ni revizijom. Revizijom se osporava osnov za tužbom traženu naknadu štete navodima da prava na naknadu štete usled izgubljene zarade nastale kao posledica umanjene radne sposobnosti nastaje samo sa negativnom razlikom između primanja koje povrijeđeni ostvaruje i koje bi ostvarivao da nije povrijeđen, i da bi tužilac tek po zaposlenju na određeno radno mjesto eventualno mogao da trpi štetu u slučaju umanjenja zarade, a da bez toga isti ne trpi štetu jer, ako nema negativne razlike u primanjima, umanjena radna sposobnost predstavlja umanjenje životne aktivnosti za koje se može ostvariti naknada nematerijalne štete, koju je tužilac i ostvario. Navodi revizije u izloženom pravcu ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, i lica koja u vrijeme povređivanja nisu bila zaposlena imaju pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade ako im je zbog trajno umanjene radne sposobnosti smanjen izgled za zaposlenje ili je mogućnost zaposlenja isključena. Visina naknade štete


94

(renta) u tom slučaju utvrđuje se na osnovu prosječne zarade za stručnu spremu koju ima oštećeno lice, u mjestu u kome živi. Na ovaj način visinu štete dosuđenu tužiocu utvrdio je i prvostepeni sud. Naknada za tjelesno oštećenje (invalidnina) uračunava se oštećenom u naknadu nematerijalne štete, tako da su neosnovani navodi revizije da je invalidnina koju prima tužilac (nesporno) trebalo odbiti od dosuđene naknade materijalne štete."


101BILTEN 2 / 2011

95

POVREDA PRAVA LIČNOSTI - PRAVO NA NAKNADU NEIMOVINSKE ŠTETE I POČETAK -

ROKA ZASTARJELOSTI (Član 200, u vezi sa čl. 376 st. 1 ZOO i čl. 220 ZPP)

U sporovima radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava ličnosti, za zaključivanje suda da li postoji povreda takvog prava ili ne, nije potrebno obavljati vještačenje od strane vještaka medicinske struke, već to procjenjuje sud, osnovom odredbe člana 220 ZPP.

***

Početak roka zastarjelosti za ovaj vid štete ne može se vezivati za period trajanja duševnih bolova prema procjeni vještaka medicinske struke.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 310/11 od 04.04.2011. godine i presuda Višeg suda u Podgorici i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 2477/11-09 od 08.11.2011. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i njegovog punomoćnika, te žalba trećetuženog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 310/11 od 04.04.2011. godine, kojom je odlučeno: "I Odbija se tužbeni zahtjev sa kojim je predloženo obavezivanje tuženih da tužiocu po oosnovu naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova pretrpljenih zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 30.000,00 €, sa zakonskom kamatom, od dana presudjenja, do isplate, i naknade mu troškove postupka, kao neosnovan. II Obavezuje se tužilac da po osnovu naknade troškova postupka drugotuženom isplati iznos od 1.200.00 € i trećetuženom iznos od 1.200,00 €, u roku od 15 dana, po pravosnažnosti presude." Protiv navedene drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog svih zakonskih razloga. Predlaže da ovaj sud pobijanu i prvostepenu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


96

U odgovoru na reviziju trećetuženi osporava sve navode iste i predlaže da ovaj sud reviziju odbije kao neosnovanu, a tužioca obaveže da trećetuženom nadoknadi troškove sastava ovog odgovora u iznosu od 250 €, saglasno AT. Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu, u smislu odredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana. Osnovano se, naime, revizijom ukazuje na manjkavost datih razloga prvostepene i drugostepene presude o zastarjelosti predmetnog potraživanja prema tuženim i ocjenu istaknutog prigovora zastarjelosti pogrešnom primjenom člana 376 stav 1 ZOO. Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu tražene nematerijalne štete zbog objavljenih, u presudi bliže navedenih, novinskih članaka u dnevnim listovima "Dan" i "Vijesti" u periodu od 06.07. do 09.07.2004. godine prema svim tuženim zbog zastarjelosti potraživanja, osnovom odredbe člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, koje rezonovanje prvostepenog suda je prihvatio i drugostepeni sud. Prilikom ocjenjivanja istaknutog prigovora zastarjelosti nižestepeni sudovi polaze od procijenjenog trajanja i intenziteta duševnih bolova tužioca, zbog objavljivanja novinskih članaka u pomenutim dnevnim listovima u navedenom periodu, preko vještaka specijaliste neuropsihijatra Prof. dr S. M, a računajući početak roka zastarjelosti od dana kada je tužilac prestao da trpi duševne bolove prema datom nalazu i mišljenju imenovanog vještaka. Na isti način nižestepeni sudovi cijene prigovor zastarjelosti i u diejlu zahtjeva za naknadu istog vida nematerijalne štete zbog objavljivanja knjige "Mafija ne prašta" i članka u ovoj knjizi "Metak u potiljak", a čiji je izdavač drugotuženi. Navedeno polazište nižestepenih sudova prilikom ocjene zastarjelosti potraživanja naknade štete na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda usled slobode izražavanja i objavljenih tekstova drugo i trećetuženog u svojim dnevnim glasilima "Dan" i "Vijesti" i objavljene knjige od dana navodnog prestanka tih bolova prema procjeni medicinskog vještaka zasnovano je na pogrešnoj primjeni odredbe člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Jer, prema navedenoj zakonskoj odredbi subjektivni rok za potraživanje naknade štete počinje da teče od dana saznanja za štetu i učinioca, što bi u konkretnom slučaju značilo da rok počinje da teče od dana saznanja za objavljivanje kritičnih tekstova u navedenim dnevnim glasilima čiji su izdavači drugo odnosno trećetuženi. Na isti način treba računati zastarne rokove i prema prvotuženom.

Ovdje treba posebno imati u vidu da je u pitanju specifičan oblik - vid štete, tako da se isti procjenjuje po sopstvenoj ocjeni suda, saglasno odredbi čl. 220 Zakona o parničnom postupku, polazeći od konkretnih okolnosti svakog slučaja, a da pri tom nije od posebnog uticaja ocjena vještaka medicinske struke. Naime, u konkretnom slučaju je u putanju naknada nematerijalne štete usled povrijedjenog prava ličnosti, a ne usled tjelesne povrede, gdje bi za pravilnu procjenu suda o duševnim bolovima bilo neophodno angažovanje medicinskih vještaka i prethodno izjašnjenje o umanjenju životne aktivnosti i/ili naruženosti kod povrijedjenog, a zatim i o duševnim bolovima zbog toga.

103BILTEN 2 / 2011

97

U sporovima radi naknade neimovinske štete zbog povrede jednog od zakonom garantovanih prava ličnosti za zaključivanje suda da li postoji povreda takvog prava ili ne nije potrebno obavljati vještačenje od strane vještaka medicinske struke-specijaliste neuropsihijatra, već to procjenjuje sam sud osnovom odredbe člana 220 ZPP. Zbog toga se ni početak roka zastarjelosti za ovaj vid štete ne može vezivati za period trajanja duševnih bolova prema procjeni vještaka medicinske struke odgovarajuće specijalnosti. Pošto nižestepeni sudovi izloženo nijesu imali u vidu, pogrešno su ocijenili istaknute prigovore zastarjelosti tuženih, te su dati razlozi nižestepenih presuda o tom prigovoru nejasni i neprihvatljivi, a što je istovremeno učinilo nejasnim i razloge nižestepenih presuda o dijelu odluke kojim je meritorno odlučeno prema prvo i drugotuženom – odbijanjem zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova usled povrede časti i ugleda objavljenim člankom u decembru mjesecu 2005. godine "Metak u potiljak" u knjizi "Mafija ne prašta". Zbog svega prethodno navedenog nižestepene presude u cjelosti morale biti ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu date primjedbe iz ovog rješenja, pa će ocijeniti prigovor zastarjelosti tuženih, polazeći od dana saznanja tužioca za objavljivanje novinskih članaka i knjige u dnevnim glasilima čiji su izdavači drugo i trecetuženi, kako je to ovim rješenjem prethodno ukazano. Tek nakon što pravilno ocijeni da li ima zastare sud će biti u mogućnosti i da odredi dalji tok postupka i da zakonito odluči u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na sve tužene. Ukidanje odluke o glavnoj stvari ima za posledicu i ukidanje odluke o troškovima spora u odnosu na sve tužene, pa će sud u ponovnom postupku odlučiti o naknadi svih troškova prouzrokovanih parnicom do okončanja Sa iznijetih razloga, primjenom člana 410 stav 1 ZPP, odlučeno je kao u izreci.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 15/12 od 01.02.2012. godine)


98

NEPOSTOJANJE ODGOVORNOSTI NOVINARA I MEDIJA ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE

ČASTI I UGLEDA (Član 207 ZOO, u vezi sa čl. 10 Evropske Konvencije)

Ako informacije nijesu u potpunosti istinite to nije dovoljan osnov za dosudjenje naknade, kod utvrdjene činjenice da je autor teksta objektivno mogao vjerovati u istinitost dobijene informacije koju je dobio od zvaničnih organa i što je preduzeo sve radnje da tu informaciju provjeri.

Iz obrazloženja:

"Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi objavljivanjem spornih tekstova i saopštenih informacija u kojima nije imalo razloga da sumnja nije povrijedila kodeks novinara Crne Gore, već su novinari ovih tekstova djelovali sa dobrim namjerama da bi obezbijedili pouzdane i tačne informacije. Baveći se istraživačkim novinarstvom i iznositi informacije do kojih tom prilikom dodju, koje u konkretnom slučaju potiču izvora bliskim policiji, mediji ne odgovaraju za iznošenje i neistinitih informacija što je prihvatila i sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (Pressoziroire protiv Francuske, Belgenj tidende i ostali protiv Norveske i td.) Pri tome pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je u vrijeme objavljivanja tekstova protiv tužioca vodjen krivični postupak pred Višim sudom u Beogradu, te su medijima bili dostupni izvještaji i informacije domaće policije i policije sjedinjenih država na temelju kojih su objavili sporne informacije. Stoga, ako informacije nijesu u potpunosti istinite, isto nije dovoljan osnov za dosudjenje naknade, kod utvrdjene činjenice da je autor teksta objektivno mogao vjerovati u istinitost dobijene informacije koju je dobio od zvaničnih organa i što je preduzeo sve ranje da tu informaciju provjeri. Polazeći od prednjih činjenica pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu nematerijalne štete tužioca, zbog povrede časti i ugleda koji se inače sada nalazi u bjekstvu, zbog sumnje da je počinio razna krivična djela što je opšte poznata čin jenica. Jer, bi usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalo ugrožavanje prava i slobode izražavanja u smislu čl.10 Evropske konvencije o ljudskim pravima koje je jedno od osnovnih prava čovjeka, a istovremeno bi uskratilo mogužnost medijima da doprinose otvorenoj raspravi o pitanjima od opšteg interesa. Nižestepeni sudovi su takodje pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili i zahtjev tužioca da u prvom narednom broju nezavisnog djevnika "Vijesti" objavi presudu, obzirom da odbijanjem tužbenog zahtjeva zato nijesu ispunjeni uslovi iz čl.206. Zakona o obligacionim odnosima."


105BILTEN 2 / 2011

99

PRAVIČNA NAKNADA ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE (Član 200 ZOO)

Prilikom odmjeravanja pravične naknade za duševne bolove zbog povrede prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, uzima se u obzir i ugled oštećenog u sredini u kojoj živi, koji zavisi i od toga da li je ranije osudjivan.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac bio u pritvoru počev od 28.09.2004. do 30.06.2005. godine. Pravosnažnom presudom Višeg sud u Bijelom Polju K. br. 31/08 od 20.09.2010. godine tužilac je oslobodjen od optužbe da je izvršio krivično djelo ubistvo u pokušaju. Dalje je utvrdjeno da je tužilac osudjivan presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 634/07 od 12.12.1997. godine zbog krivičnog djela teška krada, presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 353/99 od 16.09.1999. godine zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina, presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 68/04 od 26.07.2004. godine zbog krivičnog djela iz člana 152 stav 1 u vezi st. 1 KZ, presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 554/07 od 10.07.2008. godine zbog krivičnog djela iz čl. 168 st. 2 u vezi st. 1 KZ CG i presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 693/09 zbog krivičnog djela iz čl. 152 st. 2 u vezi st. 1 KZ.

Imajući u vidu navedene činjenice i po nalaženju ovog suda, tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete pogrešno primijenili odredbe člana 200 ZOO, kada su tužiocu na ime naknade nematerijalne štete dosudili iznos od 16.350 €.

Naime, prilikom odmjeravanja pravične naknade za duševne bolove zbog povrede prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, uzima se u obzir i ugled oštećenog u sredini u kojoj živi, koji zavisi i od toga da li je ranije osudjivan. Kako je utvrdjeno da je tužilac prije neosnovanog lišenja slobode više puta osudjivan za zbog izvršenih krivičnih djela, pa po nalaženju ovog suda iznos od 8.000 € predstavlja pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove i u skladu je sa svrhom koja je se naknadom ostvaruje."



100

VISINA NEMATERIJALNE ŠTETE - ISPLATA PO OSNOVU KOLEKTIVNOG OSIGURANJA -

(Član 200 ZOO)

Iznos koji je isplaćen po osnovu kolektivnog osiguranja može se odbiti samo od nematerijalne štete po osnovu umanjenja opšte životne aktivnosti, dok se od ostalih vidova ne odbija.

Iz obrazloženja:

"Odlučujući o visini nematerijalne štete nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su od pravilno utvrdjenih iznosa naknade nematerijalne štete koja bi pripadala tužiocu po svim vidovima pogrešno odbili isplaćeni iznos od 3.356,96 € koji je tužilac ostvario po osnovu kolektivnog osiguranja. Jer, po ocjeni ovog suda, iznos koji je tužiocu isplaćen po osnovu kolektivnog osiguranja mogao je biti odbijen samo od nematerijalne štete po osnovu umanjenja opšte životne aktivnosti, dok se nije mogao odbiti od ostalih vidova tražene štete, a za koji iznos je tužilac i u konačnom predlogu umanjio traženu naknadu za ovaj vid štete. Prema tome, imajući u vidu da je doprinos tuženog nastanku štete 20%, a umanjenje životne aktivnosti tužioca takodje 20% to mu je, i po ocjeni ovog suda, od pravilno utvrdjenih iznosa od strane nižestepenih sudova, valjalo dosuditi po 20% po osnovu pretrpljenih i budućih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog naruženosti. S toga je valjalo nižestepene presude preinačiti u tom dijelu i tužiocu na ime pretrpljenih i budućih fizičkih bolova dosuditi iznos od 760,00 €, na ime pretrpljenog straha iznos od 500,00 € i na ime duševnih bolova zbog naruženosti, pored već dosudjenih 263,10 €, dosuditi još iznos od 496,90 €, jer bi mu po ovom vidu štete pripadao iznos od 760,00 €. Pri odmjeravanju naknade nematerijalne štete po navedenim vidovima ovaj sud je vodio računa o pravilnoj primjeni odredbe člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, tj. o svim okolnostima slučaja koje su od uticaja na pravilno odmjeravanje naknade, te i da dosudjena naknada tužiocu od strane ovog suda predstavlja pravičnu satisfakciju usljed pretrpljene štete koja se naknadom ostvaruje, a ovo tim prije što se radi o licu mladje životne dobi. U ostalom dijelu revizija je neosnovana. Naime, kako bi tužiocu po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, obzirom na doprinos tuženog, pripadao iznos od 1.600,00 €, a istom je po osnovu kolektivnog osiguranja već izvršena isplata, koja prevazilazi iznos koji bi mu bio po tom osnovu dosudjen, to je u tom dijelu njegov zahtjev nižestepenim presudama pravilno odbijen."


107BILTEN 2 / 2011

101

PROCESNA ZATEZNA KAMATA (Član 279 stav 2 ZOO)

Pravo na procesnu kamatu se može ostvariti pod uslovom da je glavno potraživanje izmireno, nakon čega se zatezna kamata kao sporedno potraživanje osamostaljuje i obračunava u apsolutnom iznosu kao glavno potraživanje.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilac po izmirenju glavnog potraživanja (25.06.1999. godine) na ročištu održanom dana 16.04.2004. godine postavio zahtjev za isplatu zatezne kamate, kao samostalnog potraživanja, sa procesnom kamatom. Kako je u postupku na nesumnjiv način na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je dat u skladu sa uputima iz ukidnog rješenja ovog suda Rev.I P br.64/10 od 07.09.2010. godine utvrđeno da je tuženi uplatom na ime kamate iznosa od 130.000,00 eura, koja je izvršena dana 10.08.2010. godine preplaćena pripadajuća obračunata zatezna kamata za period od dospijeća pa do isplate, kao i procesna kamata na obračunatu zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva pa do isplate za iznos od 25.253,48 eura, to su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su tužbeni zahtjev odbili, kao neosnovan. Neosnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je zahtjev za procesnu kamatu podnijet 16.04.2004. godine, pritom se pozivajući na predlog za izvršenje od 07.01.1998. godine, kojim je iniciran ovaj postupak. S tim u vezi za ukazati je revidentu da isti ne pravi jasnu razliku između zakonske zatezne kamate i procesne zatezne kamate. Jer, zakonska zatezna kamata prema čl.277. st.1. ZOO-a, duguje dužnik, koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze i ista predstavlja sankciju zbog neblagovremenog ispunjenja novčane obaveze a koja povjeriocu pripada od dospjeća pa do isplate. Nasuprot, procesna zatezna kamata propisana čl.279. st.2. ZOO-a se može zahtijevati na iznos neisplaćene kamate i ista ima kazneni karakter za dužnika, zbog izazivanja spora za isplatu neisplaćene kamate. Pravo na procesnu kamatu se može ostvariti pod uslovom da je glavno potraživanje izmireno, nakon čega se zatezna kamata kao sporedno potraživanje osamostaljuje i obračunava u apsolutnom iznosu, kao glavno potraživanje. Dakle, prednje navedeno lišava osnova pozivanje revidenta da je zahtjev za procesnu kamatu podnesen još u predlogu za izvršenje. Jer, tužilac je tada tražio zateznu kamatu na glavni dug, od dospjeća pa do isplate a ne procesnu, koja se kako je to već rečeno može tražiti tek po namirenju glavnog potraživanja i obračuna kamate, kao samostalnog potraživanja."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 32/12 od 03.05.2012. godine)


102

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA (Član 293 stav 1 ZOO, u vezi sa čl. 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima

poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine)

Ranijim vlasnicima zemljišta, kojima je isto vraćeno pravosnažnom odlukom, pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obaveze korisnika tog zemljišta da im na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište.

Iz obrazloženja:

"Majci tužilje sada pok. M. V, shodno rješenju ekspropriacione komisije br. 5592/52 od 01.06.1952 godine, izvršena je eksproprijacija nepokretnosti u mjestu zv. Kolužun Grbe pov. 8.644 m2, te da je donošenjem Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine ("Sl.list RCG", br. 14/92) na zahtjev tužilje, zak. nasljednice pok. V, Odjeljenje za katastar i imovinsko pravne poslove Danilovgrad, rješenjem br. 03-UP-502/93 od 02.08.1995.godine izvršilo povraćaj navedenih nepokretnosti, identifikovanih kao dio kat.parc.br. 144 KO Grbe. Istim rješenjem je konstatovano da se te nepokretnosti - zemljište nalazi u sastavu kompleksa tuženog koji na osnovu uredbe Vlade RCG uživa posebnu pravnu zaštitu, te je zbog toga tuženi obavezan da na ime naknade za to zemljište tužilji obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište. Označeno rješenje postalo je pravosnažno 29.08.1995.godine. Medjutim, tuženi svoju obavezu iz rješenja nije ispunio i pored zahtjeva tužilje da to učini, odnosno ako to nije u mogućnosti da joj isplati adekvatnu naknadu, uz upozorenje da će u protivnom zaštitu tražiti pored nadležnim organom. Utvrdjeno je i to, da je visina naknade za sporno zemljište 17 eura po m1, a koja činjenica nije osporena od strane tuženog. Kod takvog stanja stvari, i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su tužilji dosudili traženu naknadu za eksproprisano, a ne vraćeno poljoprivredno zemljište u iznosu od 146.948 eura sa zakonskom kamatom počev od dana presudjenja, pa do konačne isplate. Naime, imajući u vidu, da tuženi nije tužilji obezbijedio drugo odgovarajuće zemljište u skladu sa čl. 5. Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, to je tužilja lišena prava na svoju imovinu koja joj je vraćena na osnovu rješenja od 02.08.1995.godine, pa joj shodno čl. 293.st.1. ZOO propada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja . Bez osnova je isticanje u reviziji, da u rješenju na kojem tužilja temelji svoj zahtjev, nije naveden rok u kojem je tuženi bio dužan da ispuni svoju obavezu. Ovo s razloga, što je obaveza tuženog dospjela nakon pravosnažnosti rješenja, a koja je nastupila 29.08.1995.godine. Ako rok za ispunjenje nije odredjen, kao što je u konkretnom slučaju, shodno čl. 314. Zakona o obligacionim odnosima ("sl.list SFRJ", br. 29/78, 39/85...) koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa,

109BILTEN 2 / 2011

103

povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje."



104

ODRICANJE OD ZASTARJELOSTI (Član 366 stav 1 ZOO)

Odlučna činjenica kod odricanja od zastarjelosti je postojanje ili nepostojanje pisane izjave o priznanju duga.

Iz obrazloženja:

"Revizija je osnovana. U postupku je utvrđeno da su parnične stranke 28.06.2004. godine zaključile Ugovore o osiguranju imovine - polise br.204701 i 204702, i Ugovor o osiguranju lica od posledica nesretnog slučaja - polisa br.05862. Osiguranje je ugovoreno za 2004. godinu (od 01.01.2004. do 31.12.2004. godine). Na ime premije osiguranja po navedenim ugovorima tuženi je tužiocu ostao dužan iznos od 37.702,87 €, koji se tužbom potražuje. Tužba je podnijeta 27.11.2010. godine, a tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastarjelosti potraživanja. Prvostepeni sud je usvojio ovaj prigovor i odbio tužbeni zahtjev, nalazeći da ovjera izvoda iz otvorenih stavki nema pravno dejstvo priznanja duga tj. ne može se smatrati priznanjem zastarjele obaveze, već usaglašavanje knjigovodstvene evidencije stranaka i da je bez uticaja na tok zastarjelosti. To stanovište prihvata i drugostepeni sud. Međutim, po nalaženju ovog suda, stanovišta nižestepenih sudova ne mogu se prihvatiti. Naime, odlučna činjenica kod odricanja od zastarjelosti je postojanje ili nepostojanje pisane izjave o priznanju duga, kako je to propisano odredbom čl.366. st.1. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa. Zato, svaka pisana izjava o priznanju duga učinjena od strane zakonskog zastupnika dužnika ili njegovog ovlašćenog punomoćnika, kao i punomoćnika po zaposlenju ima pravno dejstvo izjave o odricanju od zastarjelosti. Pri tome, nebitno je da li je takvo priznanje označeno kao izjava o odricanju zastarjelosti ili je to učinjeno putem ovjere i potpisa izvoda otvorenih stavki. Relevantno je da li se tom pisanom izjavom nesumnjivo potvrđuje postojanje iznosa neizmirenog duga od strane dužnika prema povjeriocu."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 6/12 od 18.04.2012. godine)

111BILTEN 2 / 2011

105

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA PRAVIČNE NAKNADE ZA NACIONALIZOVANO ZEMLJIŠTE


Zastarjelost potraživanja pravične naknade za nepokretnosti koje su prešle u društvenu svojinu po osnovu eksproprijacije, odnosno nacionalizacije, ili po kom drugom zakonskom osnovu počinje da teče od prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik nepokretnosti imao pravo da zahtijeva naknadu odredjenu poravnanjem ili odlukom suda.

Iz obrazloženja:

"Shodno odredbi čl.389. st.1. ZOO, koji je u primjeni u momentu podnošenja tužbe, sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Isto određenje sadržavao je i raniji Zakon o obligacionim odnosima u čl.379. st.1. Zastarelost potraživanja pravične naknade za nepokretnosti koje su prešle u društvenu svojinu po osnovu eksproprijacije odnosno nacionalizacije ili po drugom zakonskom osnovu gdje se naknada određuje po službenoj dužnosti, počinje da teče prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik nepokretnosti imao pravo da zahtijeva naknadu određenu poravnanjem ili odlukom suda. U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je naknada za nepokretnosti koje su oduzete iz posjeda prethodnika tužilaca M. A. po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Sl.list FNRJ", br.52/58, 3/59, 24/59, 24/61 i 1/63) određena rješenjem Opštinskog suda u Bijelom Polju R.br.50/71 od 30.12.1971. godine, koje je uručeno je ranijem vlasniku 01.02.1972. godine o čemu postoji dokaz-dostavnica u navedenim spisima i nije osporavano u žalbenom postupku. Raniji vlasnik je imao pravo zahtijevati isplatu određene naknade po proteku roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze. Kako tužioci traže u ovom sporu isplatu naknade za nacionalizovano neizgrađeno građevinsko zemljište i zbog izgubljene dobiti usled nemogućnosti korišćenja tog zemljišta, a tužbu su podnijeli 29.12.2009. godine, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je osnovan prigovor zastarelosti potraživanja koji je tužena istakla u odgovoru na tužbu. Jer, shodno navedenim odredbama čl.379. ranijeg i čl. 389. važećeg ZOO, zastarelost nastupa po proteku roka od 10 godina. Kako je ovaj rok protekao od momenta isteka paricionog roka za ispunjenje obaveze isplate naknade određene pravosnažnim rješenjem Opštinskog suda u Bijelom Polju R.br.50/71 do momenta podnošenja tužbe u ovom sporu, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost i prestanak prava da se traži ispunjenje


106

obaveze isplate naknade. Prema tome, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su postavljeni zahtjev tužilaca odbili kao neosnovan, a pobijana i prvostepena presuda sadrže valjane razloge koji nijesu dovedeni u sumnju navodima istaknutim u reviziji, zbog čega je reviziju valjalo odbiti."


113BILTEN 2 / 2011

107

ZASTARJELOST PRAVA NA NAKNADU ŠTETE ZBOG IZGUBLJENE DOBITI

(Član 382, u vezi sa čl. 385 ZOO)

Naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti, koja šteta nastaje sukcesivno, moguće je potraživati unutar zastarnog roka iz člana 385 ZOO, ali samo ako nije nastupila zastara prava.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, nalazeći da je nastupila zastara prava tužioca za potraživanje materijalne štete na ime izmakle koristi. Nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da naknadu štete po osnovu izgubljene koristi, koja šteta nastaje sukcesivno, moguće je potraživati unutar zastarnog roka iz člana 385 ZOO, ali samo ako nije nastupila zastara prava. Pravilo je da rok zastarijevanja počinje teći prvog dana nakon dospjelosti dužnikove obaveze. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete tj. saznanja za obim i osobu koja je štetu učinila. Zastara nastupa kad protekne zakonom odredjeno vrijeme u kojem je oštećeni mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. U konkretnom slučaju zahtjev se odnosi na traženje naknade štete u vidu izmakle dobiti, zbog nemogućnosti korišćenja zemljišta u punom obimu. Dakle, u pitanju su povremena davanja koja dospijevaju godišnje, pa u smislu člana 382 Zakona o obligacionim odnosima, predvidjeno je da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. Kada zastari samo pravo iz kojeg potiču povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti. Tužiocu je predmetna parcela vraćena 1998. godine, od kada, i po ocjeni ovog suda počinje teći rok zastare za predmetno potraživanje. Kako je tužilac zahtjev za naknadu štete, zbog izgubljene dobiti, prvi put postavio tužbom od 5. 05. 2004. godine, dakle, poslije proteka roka od pet godina, to je tužiočevo pravo po ovom osnovu zastarjelo. Navodi revizije da je tužilac za štetu saznao u toku 2004. godine kada je dostavljeno obavještenje o zbrani gradnje trećem licu, na predmetnoj nepokretnosti su neprihvatljivi. Početak roka zastare, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili i ocijenili, čije razloge ovaj sud u svemu prihvata i revidenta upućuje na iste."



108

ALTERNATIVNA OBAVEZA (Član 403 ZOO)

Da bi se radilo o alternativnoj obavezi potrebno je da dužnik duguje dvije ili više stvari ili radnji, ali predmet ispunjenja obligacije je samo jedna stvar ili izvršenje jedne od dugovanih radnji koje je dužnik po svom izboru dužan ispuniti.

Iz obrazloženja:

"Medju strankama su nesporne činjenice da je tužilac tuženom ugovorom Ov.br.1472/07 od 23.03.2007. godine, prodao nekretnine koje se nalaze u Dobroti upisane u posjedovnom listu br.731 KO Dobrota za iznos od 350.000 €. Članom 7. navedenog ugovora tuženi se obavezao da pored navedenog iznosa tužiocu preda dovršeni stan površine 60m2 najkasnije u roku od 2 godina, od dana zaključenja ugovora, te u slučaju da ovu obavezu ne ispuni u tom roku da mu isplati iznos od 4.000 € po m2 stana. Izvedenim dokazima je utvrdjeno da tuženi u ostavljenom roku nije izvršio predaju spornog stana obzirom da nije ni pristupio izgradnji zgrade u kojoj bi se stan nalazio, a sa razloga što DUP kojim bi bila dozvoljena gradnja nije usvojen. Predmetnom tužbom tužilac je tražio da mu tuženi isplati po osnovu duga iznos od 240.000 € koliko bi iznosila vrijednost ugovorenog stana, smatrajući da isto predstavlja alternativnu obavezu tuženog kao dužnika. Prema odredbi čl.403 Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora alternativna obligacija postoji kada obaveza ima dva ili više predmeta kada je dužnik po svom izboru dužan dati samo jedan predmet čime se oslobadja svoje obaveze. Dakle, potrebno je da dužnik duguje dvije ili više stvari ili radnji, ali predmet ispunjenja obligacije je samo jedna stvar ili izvršenje jedne od dugovanih radnji koju je dužnik po svom izboru dužan ispuniti. Polazeći od odredaba navedenog zakonskog propisa te odredaba čl.7 ugovora proizilazi da nije ugovorena alternativna obaveza tuženog. Naime, navedenim odredbama ugovora tuženom nije obavezan da tužiocu preda stan površne 60 m2 ili da mu isplati 4.000 € po kvadratnom metru u kom slučaju bi takva obligacija predstavljala alternativnu obavezu, već je tuženi izričito obavezan da stan preda u roku od dvije godine od dana zaključenja, a ako ne ispuni svoju obavezu u tom roku sankcionisan je plaćanjem iznosa od po 4.000 € po 1 m2 ugovorenog stana."


115BILTEN 2 / 2011

109

PRAVNO DEJSTVO UGOVORA O PREUZIMANJU DUGA (Čl. 446 i 448 stav 1 ZOO)

Zaključenjem ugovora o preuzimanju duga glavni dužnik se ne oslobadja obaveze ako je u ugovoru o preuzimanju duga navedeno da će glavni dužnik namiriti razliku duga ukoliko preuzimalac duga ne bude u mogućnosti da izmiri dug u cjelosti.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 5469/11-05 od 23.03.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Kotoru P. br. 758/10 od 30.06.2011. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e nj e Presudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 5469/11-05 od 23.03.2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Kotoru P. br. 758/10 od 30.06.2011. godine, kojom je odlučeno: "Odbija se tužbeni zahtjev tužioca koi glasi: -Dužan je tuženi R. R. iz Beograda tužiocu Dj. B. iz Kotora naknaditi na ime duga iznos od 200.000 USA dolara u protiv vrijednosti u EUR po kursu na dan isplate u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, - kao neosnovan. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka." Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da ovaj sud ukine nižestepene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnijet. Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana. Nesporno je da je dana 12.08.2001. godine izmedju tužioca, kao povjerioca, tuženog, kao dužnika i K. V, kao preuzimaoca duga zaključen trostrani ugovor o preuzimanju duga kojim je K. V. preuzeo dug dužnika (ovdje tuženog) od 200.000 USD prema povjeriocu (ovdje tužiocu). Odredbom člana 5 navedenog ugovora predvidjeno je da će preuzimalac duga isplatiti dug povjeriocu u najkraćem mogućem roku, te da u slučaju da rok ne ispoštuje o produženju roka i naknadi povjeriocu stranke će se naknadno dogovoriti, a u istom članu u rukopisu, je dopisano da ukoliko dug od 200.000 USD ne može biti namiren u cjelosti Dj. B, R.


110

R. (ovdje tuženi) će izmiriti razliku, što je prema tvrdnji preuzimaoca duga dopisao tuženi (dužnik), a koji to nije ni sporio. Polazeći od odredbe člana 448 stav 1 ZOO, kojim je propisano da preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto predjašnjeg dužnika, a ovaj se oslobadja obaveze, nižestepeni sudovi su zbog nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev za isplatu predmetnog duga, uz zaključak da je preuzimanjem duga od strane trećeg lica, tuženi, kao dužnik, oslobodjen svoje obaveze. Medjutim, nižestepeni sudovi su imali pogrešan pravni pristup pri odlučivanju u ovoj pravnoj stvari, te su razlozi u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog nedostatka legitimacije na strani tuženog u suprotnosti sa sadržinom predmetnog ugovora o preuzimanju duga. Naime, nižestepeni sudovi su zanemarili, odnosno nijesu pravilno tumačili odredbu člana 5 navedenog ugovora kojim je odredjeno da je preuzimalac duga dužan isplatiti dug povjeriocu u najkraćem mogućem roku, koji rok svakako ne može biti rok od četiri godine (od zaključenja ugovora 2001. godine do podnošenja tužbe 2005. godine), te u rukopisu dopisanu klauzulu od strane tuženog (dužnika), što tuženi tokom postupka nije sporio, da će on kao dužnik namiriti razliku duga ukoliko preuzimalac duga ne bude u mogućnosti da izmiri dug u cjelosti. Prema tome, ograničenjem roka u izmirenju duga i navedenom klauzulom dopisnom od strane tuženog (dužnika) nije prestalo svojstvo glavnog dužnika i isti se nije oslobodio svoje obaveze. Izloženi nedostaci iziskuju ukidanje nižestepenih odluka, pa će prvostepeni sud u ponovnom postupku postupiti u skladu sa datim primjedbama, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari. Sa iznijetih razloga, primjenom člana 410 stav 2 ZPP, odlučeno je kao u izreci.


117BILTEN 2 / 2011

111

DEJSTVO RASKIDA UGOVORA ZBOG NEDOSTATKA STVARI (Član 497 stav 1 ZOO)

Raskid ugovora zbog nedostatka stvari proizvodi ista dejstva kao i raskid dvostranih ugovora zbog neispunjenja, što znači da se uzajamna vraćanja datog u izvršenju ugovora vrši po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

Iz obrazloženja:

"Nijesu osnovani ni navodi revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Prema stanju u spisima prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor II Ov. br. 27/08 od 15.02.2008. godine po kome je tuženi prodao tužilji stan površine 51 m2, koji se nalazi na prvom spratu porodične stambene zgrade br. 1 izgradjene na kat. parceli 3650/1, upisane u l. n. br. 257 KO Cetinje I. Tužilja je ugovorenu kupoprodajnu cijenu isplatila u cjelini, a u stan se uselila u junu mjesecu 2008. godine. Nakon većih kiša u decembru 2008. godine u stanu se pojavila vlaga. Uzrok pojave vlage je nepoštovanje tehničkih propisa i standarda, odnosno nestručno izvodjenje horizontalne i vertikalne izolacije, limarskih radova i instalacija vodovoda i kanalizacije. Prisustvo vlage i miris budji stan čini neuslovnim za stanovanje. Dalje je utvrdjeno da je tužilja o pojavi vlage u stanu blagovremeno obavijestila tuženog i da nedostaci nijesu otklonjeni. Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se radi o skrivenim nedostacima. Ti nedostaci su bili poznati prodavcu ili mu nijesu mogli ostati nepoznati, pa tužilja, koja je o nedostacima blagovremeno obavijestila tuženog, ima pravo na raskid ugovora shodno članu 490 stav 2 ZOO. Raskid ugovora zbog nedostataka stvari prema odrerdbi čl. 497 st. 1 ZOO proizvodi ista dejstva kao i raskid dvostranih ugovora zbog neispunjenja, što znači da se uzajamna vraćanja datog u izvršenju ugovora vrši po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora - čl. 132 st. 3 ZOO."



112

VELIKA NEZAHVALNOST KAO RAZLOG ZA RASKID - OPOZIV UGOVORA O POKLONU

(Član 586 st. 1 i 2 ZOO)

Postojanje velike nezahvalnosti uvijek je faktičko pitanje i procjenjuje se u odnosu na sve relevantne okolnosti.

Iz obrazloženja:

"Takodje se neosnovano ističe revizijom da je tužilac od strane tuženih trpio vrijedjanja i omalovažavanja, koja imaju karakter velike nezahvalnosti. Jer, ponašanje tuženih koje je tužilac opisao na raspravi od 07.06.2011. godine nema karakter velike nezahvalnosti koja bi u smislu odredbe člana 586 st. 1 i 2 ZOO predstavljala osnov za raskid - opoziv predmetnog ugovora, niti iskazi saslušanih svjedoka to potvrdjuju. Naime, nije svaka nezahvalnost razlog za raskid - opoziv ugovora o poklonu, već samo njeni teži oblici. Postojanje velike nezahvalnosti uvijek je faktičko pitanje i procjenjuje se u odnosu na sve relevantne okolnosti. Dakle, nije dovoljno lično uvjerenje poklonodavca da se poklonoprimac nezahvalno ponaša, već je bitno da postoji krajnje nekorektan odnos poklonoprmca prema poklonodavcu, što u konkretnom nije slučaj. Navodi revizije punomoćnika tužioca da su od strane jednog od tuženih tužiocu upućene ozbiljne prijetnje i da je protiv tuženih pokrenut krivični postupak, a što je prvi put istaknuto u reviziji, su takodje bez značaja, jer bez konkretnih dokaza samo pokretanje krivičnog postupka ne znači postojanje grube nezahvalnosti."


119BILTEN 2 / 2011

113

RASKID UGOVORA O VRŠENJU USLUGA (Član 620 stav 4 ZOO)

Za ocjenu zakonitosti izjave naručioca o jednostranom raskidu ugovora o vršenju usluga, sud je dužan ocijeniti da li je bilo propusta poslenika u vršenju poslova zbog kojih bi se jednostrano mogao raskinuti ugovor, ili su u pitanju neznatni nedostaci usljed kojih se naručilac ne može koristiti pravom na raskid ugovora.

Iz obrazloženja:

"Prije svega prvostepeni sud nije ocijenio i dao jasne razloge da li su za raskid ugovora bili ispunjeni uslovi iz čl.25 spornog ugovora kojim su propisani uslovi kada se može jednostrano raskinuti ugovor. Tužilac je naime tokom prvostepenog postupka tvrdio da nijesu bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora, jer je tuženi izjavom o raskidu ugovora od 30.06.2008. godine, raskinuo ugovor unazad, tj. od 16.05.2008. godine, pri tome ne ostavljajući tužiocu otkazni rok od 30 dana računajući od prijema obavještenja kako je to propisano čl.25 Ugovora. Propuštajući da ocijeni prednje odredbe spornog ugovora, koje su uz ostale dokaze bile od odlučnog značaja za raskid ugovora prvostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP. Navedeni nedostatak, iako je na isti ukazivano žalbom, drugostepeni sud nije otklonio, niti je o istom dao bilo kakve razloge, čime je i sam počinio istu bitnu povredu odredaba parničog postupka, radi čega se obje nižestepene presude moraju ukinuti. S druge strane, sa potpunom izvjesnošću se ne može utvrditi u čemu se sastoje propusti i nedostaci u vršenju poslova tužioca koji bi vodili raskidu Ugovora o vršenju usluga. Prvostepeni sudovi se u svojim odlukama pozivaju na inspekcijske izvještaje kontrole tuženog od 08.11.2007., 12.02.2008. i 19.05.2008. godine, medjutim, iz ovih izvještaja proizilazi da je tuženi imao primjedbe na rad Upravnika pošte M. V, dok se tužilac pominje samo u dopuni izvještaja od 16.05.2008. godine, kada se konstatuje nemarno ponašanje tužioca. Imajući u vidu prednje činjenice kao i činjenice koje je tužilac naveo prilikom saslušanja u svojstvu stranke prvostepeni sud je bio dužan ocijeniti dali je bilo propusta tužioca u vršenju poslova zbog kojih bi tuženi jednostrano mogao raskinuti predmetni ugovor, ili su u pitanju bili neznatni nedostaci u smislu odredbe čl.620 tač.4 Zakona o obligacionim odnosima usled kojih se naručilac ne može koristiti pravom na raskid ugovora."



114

PRESTANAK POSUDE I PRAVO POSLUGODAVCA (Član 665 stav 2 ZOO)

Državina stvari odredjuje pasivnu legitimaciju u sporu radi vraćanja iste, te ukoliko je stvar data na poslugu izašla iz državine poslugoprimca, poslugodavac ima pravo da neposredno od trećeg zahtijeva vraćanje stvari.

Iz obrazloženja:

"Neprihvatljivo je rezonovanje nižestepenih sudova da se predmetni spor rješava isključivo primjenom odredaba ugovora o posluzi, tako da su pobijana i prvostepena presuda donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava. Cijeneći sadržinu postavljenog tužbenog zahtjeva i stanje u spisima predmeta proizilazilo bi da je predmetno vozilo u svojini tužioca i nalazi se kod trećeg lica. Medjutim, tužilac je predmetnom tužbom od tuženog tražio isključivo predaju predmetnog vozila, pri čemu nije tražio naknadu štete u nemogućnosti predaje istog. Kako je nesporno medju parničarima da predmetno vozilo nije u državini tuženog, to ovaj sud smatra da na strani tuženog u sporu nema legitimacije. Ovo iz razloga što traženom pravu tužioca ne odgovara obaveza tuženog, a što je neophodno za postojanje materijalno pravnog odnosa medju parničarima u sporu. Stoga u situaciji kada se stvar koja je predmet obaveze ne nalazi u državini lica prema kojem je zahtjev za predaju usmjeren ne može se takva obaveza nametnuti tom licu i ista je neizvršiva. Da se takav zahtjev u navedenoj situaciji ne može postaviti prema licu koje nije držalac ukazuju i same odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji regulišu ugovor o posluzi, a ovo izričitim odredjenjem u članu 665 stav 2, koji predvidja da ako je uzimalac stvari na poslugu predao stvar na upotrebu nekom trećem, davalac ima pravo da zahtijeva neposredno od trećeg da mu stvar vrati. Stoga, ova odredba ima zaštitni karakter za poslugodavca dajući mu pravo da stvar datu na poslugu, koja je izašla iz državine poslugoprimca, zahtijeva od novog držaoca neposredno. Inače, činjenični supstrat tužbe opredjeljuje postavljeni zahtjev tužioca u konkretnom slučaju kao zahtjev radi zaštite prava vlasnika, a koja je garantovana zakonom. Jer, postavljeni tužbeni zahtjev je zasnovan na zakonskom pravu vlasnika koji uživa svojinsku zaštitu na način predvidjen odredbom člana 112 st. 1 i st. 2 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09). Stoga, u smislu navedene zakonske odredbe vlasnik ima pravo da traži povraćaj svoje stvari isključivo od držaoca, a što znači da državina stvari odredjuje pasivnu legitimaciju u sporu radi vraćanja iste. Prema tome, polazeći od činjeničnog utvrdjenja da predmetno vozilo nije u državini tuženog, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu, radi čega je nižestepene presude valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan."


121BILTEN 2 / 2011

115

PRIMANJE ISPUNJENJA (Član 815 ZOO)

Ako nalogodavac želi da posrednik primi ispunjenje obaveze iz ugovora zaključenog njegovim posredovanjem, neophodno je da za to izda posredniku posebno specijalno punomoćje.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju tužilac je kao prodavac svoju obavezu iz ugovora ispunio predajom u posjed stana prvotuženom, dok prvotuženi smatra da je takodje izvršio svoju obavezu isplatom cjelokupne kupoprodajne cijene posredniku, koji iako se obavezao da će sporni iznos uplatiti tužiocu to nikada nije uradio. Medjutim, polazeći od činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom ne može se utvrditi da se tužilac kao povjerilac na nesumnjiv način saglasio da mu se preostali dio cijene isplati preko posrednika. Takav zaključak se ne može izvesti samo iz činjenice što mu je prilikom zaključenja ugovora od strane posrednika isplaćena kapara, niti to proizilazi iz ugovora i konstatacije koju je sačinila i potpisala B. M. kada se obavezala da preostali dio cijene isplati preko Euromarket banke. S druge strane, čl.815. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da ako nalogodavac želi da posrednik primi ispunjene obaveze iz ugovora zaključenog njegovim posredovanjem neophodno je da za to izda posredniku posebno specijalno punomoćje. Takvo punomoće posrednik nema obavezu da primi, ali ako posrednik prihvata punomoć, onda je prijem ispunjenja iz ugovora zaključenog njegovim posredovanjem njegova ugovorom o zastupanju preuzeta obaveza. Dali je posrednik u konkretnom slučaju ima potrebno punomoćje nije rasvijetljeno, što ima za posledicu da odlučne činjenice od kojih zavisi pravilna primjena materijalnog prava nijesu utvrdjene, zbog čega se nižestepene presude u dijelu kojim je odlučeno o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu moraju ukinuti. Isto tako, mora se ukinuti i dopunska presuda P.br.977/07 od 06.05.2011. godine, kojom je odlučeno o eventualnom zahtjevu. Naime, prvostepeni sud je trebao naložiti treće i četvrtotuženim da dostave dokaz o zaostavštini svoje majke, ili službenim putem pribaviti ostavinski spis, obzirom da smrt posrednika predstavlja novu činjenicu nastalu tokom postupka, koja se nije mogla predvidjeti u ranijoj fazi postupka i o tome pribaviti dokazi, radi čega su odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke koja se tiče eventualnog zahtjeva ostale nerasvijetljene. U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje se ukazuje ovim rješenjem. Shodno prednjem prvostepeni sud će prvo odlučiti o prvopostavljenom zahtjevu, te ako nadje da je isti neosnovan odlučiće o


116

eventualnom tužbenom zahtjevu. Prvostepeni sud će takodje ocijeniti da li je drugotuženi stvarno legitimisan u ovom sporu."


123BILTEN 2 / 2011

117

OSNOV ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU PROZROKOVANU UPOTREBOM NEPOZNATOG VOZILA

(Član 42 Zakona o obaveznom osiguranju)

Na strani Nacionalnog biroa osiguravača Crne Gore stoji osnov odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom nepoznatog vozila.

Iz obrazloženja:

"Revizijom se neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su bez valjanih dokaza zaključili da postoji osnov odgovornosti tuženog i da tužilja nije doprinijela nastanku predmetne nezgode. S tim u vezi nižestepeni sudovi su, na temelju izvedenih dokaza, nesumnjivo utvrdili da je tužilja dana 30.11.2009.godine kao pješak zadobila teške tjelesne povrede, na način što ju je krećući se propisno ulicom S.Kovačevića u Pljevljima, uz lijevi kolovoz iz pravca Naselja Guke u pravcu grada, udarilo NN vozilo krećući se iz suprotnog smjera. Prema nalazu vještaka saobraćajne struke isključivi krivac za ovu saobraćajnu nezgodu je vozač NN vozila, koji se kretao brzinom većom od dozvoljene, a nakon kontakta sa tužiljom napostuo lice mjesta, što je potrvrdila tužilja kao stranka i saslušani svjedoci. Stoga na strani tuženog stoji osnov odgovornosti za predmetnu štetu od nepoznatog vozila, shodno odredbi čl. 42. Zakona o obaveznom osiguranju ("S.list RCG, br. 46/07)."



118

ISKLJUČENJE PRAVA NA NAKNADU ŠTETE PO OSNOVU OSIGURANJA OD AUTOODGOVORNOSTI

(Član 85 stav 1, u vezi sa čl. 82, 83, 104 i 99 st. 2 Zakona o osiguranju imovine i lica)

Vlasnik, odnosno suvlasnik vozila čijom upotrebom je pričinjena šteta nema pravo na naknadu štete bez obzira ko je upravljao vozilom, jer ne može sam sebi biti odgovoran za štetu koju u njegovo ime preuzima organizacija osiguranja prema trećim licima.

***

Roditelji nemaju pravo na naknadu štete kad je upotrebom njihovog vozila prouzrokovana šteta na njihovim dobrima.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora je zahtjev tužilaca da im tuženi naknadi štetu nastalu zbog smrti bliskih lica u navedenoj saobraćajnoj nezgodi. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su mldb. sinovi prvo i drugotužioca, odnosno braća ostalih tužilaca M. A. i E, smrtno stradali u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 06.07.2007. godine u mjestu Besnik, Opština Rožaje. Do nezgode je došlo isključivom krivico mldb. E, koji je tom prilikom upravljao putničkim motornim vozilom marke "Opel kadet" reg.br. BA ___-__, vlasništvo nejgovog oca - prvotužioca, koji nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju odnosno koje nije bilo osigurano od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima i bez položenog vozačkog ispita, a u kom vozilu se kao suvozač nalazio mldb. A. Kako je do nezgode došlo isključivom krivicom ldb. M. E, sina, odnosno brata tužilaca, koji je upravljao neosiguranim vozilom vlasništvo njegovog oca (smatra se i majke kao bračnog druga) i bez položenog vozačkog ispita, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu, u smislu čl.104 i 99 st.2 tač.1 u vezi čl.85 i čl.82 i 83 Zakona o osiguravanju imovine i lica ("Sl.list SRJ", br.30/96, 57/38, 53/99, 55/99), koji je bio u primjeni i u skladu stim odbili tužbeni zahtjev. U smislu navedenih zakonskih odredbi tužioci, kao roditelji i braća sada pok. M. E. i A, ne ulaze u krug lica koja imaju pravo na naknadu štete. Naime, prvo i drugotužilac, kao vlasnik odnosno suvlasnik vozila, čijom upotrebom je pričinjena šteta, saglasno čl.85 st.1 navedenog zakona nemaju pravo na naknadu štete bez obzira ko je upravljao vozilom, jer ne mogu sami sebi biti odgovorni za štetu za koju u njihovo ime preuzimaju organizacije osiguranja prema trećim licima. To pravo ne pripada ni ostalim tužiocima, obzirom da su pravni sljedbenici vlasnika

125BILTEN 2 / 2011

119

vozila i lica koje je skrivilo nezgodu - vozača, odnosno suvozača kao lica koje je neovlašćeno - protivpravno učestvovalo u oduzimanju motornog vozila čijom upotrebom je prouzrokovana šteta - tač.2 i 3 navedenog člana. To praktično znači da su isključeni iz kruga trećih lica u osiguranju od autoodgovornosti, odnosno iz sredstava garantnog fonda kad nije zaključen ugovor o osiguranju, jer roditelji nemaju pravo na naknadu kad je upotrebom njihovog vozila prouzrokovana šteta na njihovim dobrima. To važi i za ostale tužioce, kao sljedbenike lica kome su vlasnici omogućili bespravno korišćenje vozila. Na to upućuje i odredba čl.104 navedenog zakona prema kojoj se, po isplati naknade štete, regresni zahtjev ostvaruje od vlasnika motornog vozila koji nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju."



120

STVARNO PRAVO

127BILTEN 2 / 2011

121

JAČI PRAVNI OSNOV (Član 41 stav 2, u vezi sa čl. 33 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa)

Kada je u pitanju dvostrana prodaja stvari jači pravni osnov ima savjestan kupac.

***

Propuštanjem da utvrdi ko je u posjedu predmetnog stana tuženog čini nesavjesnim kupcem, a time slabijim u pravu sticanja svojine na spornom stanu.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je drugostepeni sud postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i utvrdio da je tužilac vlasnik spornog stana. Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilac ugovorom Ov.br.I.2260/97 od 29.04.1997. godine kupio sporni stan koji mu je odmah predat u posjed, dok se na istom nije uknjižio kao vlasnik. Medju strankama nije sporno da je sporni stan raniji vlasnik prodao protivtužiocu ugovorom o kupoprodaji Ov.br.I.989/2000 od 04.04.2000. godine, na temelju koga se protivtužilac uknjižio propuštajući da se prije zaključenja ugovora uvjeri ko se nalazi u posjedu stana. Imajući u vidu prednje činjenice pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tužilac jači u pravu u sticanju prava svojine na spornom stanu. Naime, kada je u pitanju dvostrana prodaja stvari što je po srijedi u ovom sporu jači pravni osnov ima savjestan kupac. U konkretnom slučaju tuženi je nesavjestan kupac iako se odmah nakon zaključenja i ovjere ugovora ukjižio kao vlasnik stana. Isti, kao potonji kupac svoju savjesnost u sticanju svojine ne može pravdati samo s pozivom na pouzdanje u apsolutnu tačnost zemljišno-knjižnog upisa, već je kao kupac bio dužan da provjeri posjedovno stanje spornog stana. Propuštanjem da utvrdi ko je u posjedu predmetnog stana tuženog čini nesavjesnim kupcem a time slabijim u pravu sticanja svojine na spornom stanu. Za razliku od njega tužilac je savjestan kupac jer je u momentu kupovine spornog stana bio uknjižen na prodavca kao ranijeg vlasnika, a takodje je prodavac bio i u posjedu spornog stana, što tužioca čini potpuno savjesnim i jačim u pravu sticanja svojine na istom. Sa svih razloga pravilno je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev a zahtjev protivtužbe odbio kao neosnovan."



122

ZAŠTITA OD UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE (Čl. 126 i 130 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Samo ono uznemiravanje svojine koje onemogućava ili u znatnoj mjeri otežava dotadašnje vršenje svojinskih ovlašćenja na stvari predstavlja uznemiravanje u smislu odredbe člana 126 ZOSPO.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev tužbe da se obaveže tuženi da sa nepokretnosti bliže opisanoj izrekom prvostepene presude, koja po naravi predstavlja put u suvlasništvu stranaka i njihovog trećeg brata u dijelu od po 1/3 i služi za prilaz njihovim parcelama, ukloni stepenište, tendu i uzdrži se od parkiranja vozila, tužilac zasniva na tvrdnji da je onemogućen u prolazu, odnosno u korišćenju predmetnog puta. Dakle, tužilac kao suvlasnik, kroz činidbu, traži zaštitu od uznemiravanja prava svojine od drugog suvlasnika. Polazeći od utvrdjenja da se stepenište tuženog ne nalazi na predmetnom putu, te da se tenda nalazi iznad puta i ne ometa tužioca u korišćenju istog, kao i da tuženom, kao suvlasniku spornog puta, sa jednakim udjelom kao i tužiocu pripada pravo da koristi put, a samim tim i da parkira vozilo na istom, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovo sa razloga što tužilac nije dokazao da ga tuženi uznemirava (ometa) u vršenju svojinskih prava na spornom putu pa nema osnova za traženu činidbu, odnosno zaštitu prava svojine u smislu čl. čl. 126 i 130 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Jer, samo ono uznemiravanje svojine koje onemogućava ili u znatnoj mjeri otežava dotadašnje vršenje svojinskih ovlašćenja na stvari predstavlja uznemiravanje u smislu navedenih zakonskih odredbi. Bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari su navodi revizije koji se odnose na dopunsko izjašnjenje vještaka geodetske struke dato na osnovu starog katastarskog operata, a ovo sa razloga što tužilac traži zaštitu prava svojine na postojećem putu. Navodi revizije dati u tom pravcu, vezano za raniju površinu puta i pomjeranje istog na štetu parcele tužioca mogu biti predmet ocjene nekog drugog postupka, kako to pravilno nalazi i drugostepeni sud."


129BILTEN 2 / 2011

123

NEGATORNA TUŽBA (Član 126 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Negatornom tužbom se ne može ostvariti zaštita zbog uznemiravanja prava svojine, koje je bilo i prošlo, već se istom, shodno odredbi člana 126 ZOSPO, štiti svojina od uznemiravanja koje traje ili se opravdano može očekivati da će se ponoviti.

P R E S U D A

Djelimično se usvaja revizija tužilja, pa se preinačavaju presuda Osnovnog suda u Baru P. br. 889/10 od 25.05.2011. godine, u dijelu izreke pod stavom prvim kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 42,18 € na ime pričinjene štete na poljoprivrednim zasadima, kao i u dijelu izreke pod stavom drugim kojim je odlučeno o troškovima postupka i presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3462/2011-10 od 23.12.2011. godine, u dijelu koji se odnosi na navedeni dio prvostepene presude i izriče: Obavezuje se tuženi da tužiljama na ime pričinjene štete na poljoprivrednim zasadima isplati iznos od 42,18 €. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu revizija tužilja odbija se kao neosnovana.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3462/2011-10 od 23.12.2011. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilja i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Baru P. br. 889/10 od 25.05.2011. godine, kojom je odlučeno: "I Odbija se tužbeni zahtjev tužilaca koji glasi: -Utvrdjuje se da je tuženi uznemirio tužilje u mirnom korišćenju njihove nepokretnosti, označena kao katastarska parcela br. 3721 i 3722 upisane u l. n. br. 756 KO Novi Bar, u periodu od 01. do 25.06.2010. godine, jer je na svojoj parceli iza zida svog objekta dopustio izlivanje fekalnih voda i na taj način usmjerio izlivanje otpadnih voda na nepokretnosti tužilja. Nalaže se tuženom da prestane sa uznemiravanjem na ovaj ili sličan način i da isplati tužiljama iznos od 42,18 eur na ime pričinjene štete na poljoprivrednim zasadima. Obavezuje se tuženi da nadoknadi parnične troškove-, kao neosnovan.


124

II Obavezuju se tužilje da tuženom na ime troškova parničnog postupka solidarno plate iznos od 985,00 eura, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja." Protiv drugostepene presude tužilje su blagovremeno izjavile reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa predlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu. Odgovor na reviziju nije podnijet. Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija djelimično osnovana.

U postupku kod prvostepenog i drugostepenog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev da se utvrdi da je tuženi u periodu od 01.06.2010. - 25.06.2010. godine uznemiravao tužilje u pravu svojine, na način bliže opisan izrekom prvostepene presude, te da se istom naloži prestanak uznemiravanja, kao i da im naknadi štetu u iznosu od 42,18 €, nastalu kao posledicu tog uznemiravanja. Nesporno je da su stranke susjedi i vlasnici graničnih katastarskih parcela, te da su se iz stare septičke jame tuženog izlivale otpadne vode na parcelu tužilja. Nije sporno ni da je nakon podnošenja tužbe tuženi izgradio novu septičku jamu, te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno da je nova septička jama izgradjena po standardima i da su izgradnjom iste otklonjeni štetni uticaji po imovinu tužilja. Putem poljoprivrednog vještačenja utvrdjeno je da je tužiljama na poljoprivrednim zasadima koji su zahvaćeni otpadnim vodama pričinjena šteta u iznosu od 42,18 €. Kod utvrdjenja da je izvor uznemiravanja otklonjen, a imajući u vidu cilj negatorne tužbe (član 126 ZOSPO), nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za utvrdjenje da je tuženi u periodu od 01.06.2010. do 25.06.2010. godine, izlivanjem otpadnih voda na nepokretnosti tužilja iste uznemirio u pravu svojine, te da se naloži prestanak uznemiravanja, odbili kao neosnovan. Ovo sa razloga što se negatornom tužbom ne može ostvariti zaštita zbog uznemiravanja prava svojine, koje je bilo i prošlo, već se istom, shodno odredbi člana 126 ZOSPO, štiti svojina od uznemiravanja koje traje ili se opravdano može očekivati da će se ponoviti. Dakle, cilj negatorne tužbe nije da se utvrdi da je uznemiravnje bilo. Zaštita svojinskih prava u traženom obliku ostvaruje se na osnovu radnje tuženog, odnosno njegovog uzdržavanja da spriječi štetna dejstva svoje stvari. Prema tome, kako je izgradnjom nove septičke jame od strane tuženog, otklonjen izvor uznemiravanja, to se tužiljama ne može pružiti tražena zaštita. Sa iznijetih razloga reviziju u ovom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu. Medjutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 42,18 €, uz obrazloženje da je ista neznatna. Jer, predmetna šteta je nastala kao posledica izlivanja otpadnih voda

131BILTEN 2 / 2011

125

na parceli tužilja, te tužiljama, shodno odredbi člana 128 ZOSPO, pripada pravo na naknadu štete. Stoga je nižestepene presude u ovom dijelu valjalo preinačiti. Kako su tužilje djelimično uspjele u sporu, ovaj sud je, shodno odredbi člana 152 stav 2 ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Na osnovu izloženog, primjenom člana 408 i čl. 410 stav 1 ZPP, odlučeno je kao u izreci.



126

OTKLANJANJE UZROKA UZNEMIRAVANJA (Član 126 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Ako je do pojave vlage i štete u stanu tužioca došlo usled izvodjenja radova na adaptaciji stana tužene, tužilac je uznemiren u vršenju svojinskih prava na svom stanu, te je tužena dužna da otkloni uzrok uznemiravanja.

Iz obrazloženja:

"Iz stanja u spisima proizilazi da su stranke etažni vlasnici stanova u stambenoj zgradi u B. S. P. C. br.83. u Podgorici i to tužilac stana na šestom spratu zgrade, a tužena stana iznad na krovnoj terasi ove zgrade. Preduzeće "L. i." iz Podgorici je 1985. godine, uz saglasnost vlasnika stana JNP "P." i pribavljena odobrenja od Sekretarijata za urbanizam Opštine Titograd, izvodio radove na adaptaciji stana tužene i stan je proširen zauzimanjem dijela krovne terase. Iz osnovnog i dopuna nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke H. P. utvrđeno je da je prilikom adaptacije proširen-dograđen stan tužene zauzimanjem dijela krovne terase i da je ograđen dio krovne terase površine 27,26 m2, da je ograda postavljena preko postojeće hidroizolacije, na betonskim stopama dimenzija 25/30/20 cm, u koje su ubetonirane metalne cijevi i postavljena pocinčana mreža. Na ograđenom dijelu terase preko hidroizolacije postavljena je cementna košuljica d= 20 cm, koja je ispucala. Vještak je dao mišljenje da je do prodora vlage u stan tužioca došlo usled radova koji su izvodjeni na dogradnji stana tužene i radova na ogradjivanju terase koju koristi tužena, budući se vlaga u stanu pojavljuje na mjestima gdje je vršena dogradnja. Dopunskim nalazom od 10.06.2002.godine vještak je precizirao koji radovi treba da se izvedu na ravnom krovu zgrade da bi se spriječilo pojavljivanje vlage u stanu tužioca i dao obračun vrijednosti materijala, rada i transporta za izvođenje radova u iznosu od 1.652,35 €. Po prigovoru tužioca na obračunatu visinu štete, sud je angažovao vještaka M. P, koja je vrijednost radova koje je potrebno izvesti procijenila u iznosu od 2.716,40 €. Nakon usaglašavanja datih nalaza u ovom dijelu oba vještaka su u zajedničkom nalazu vrijednost radova procijenili u iznosu od 2.211,56 €. Tužilac je tužbeni zahtjev precizirao prema nalazu vještaka tražeći izvršenje činidbe, o kom zahtjevu su nižestepeni sudovi odlučili u svojim presudama, dok je povukao tužbu za isplatu traženog iznosa. U konkretnom slučaju, iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke nesumnjivo se zaključuje da je do pojave vlage u stanu tužioca došlo usled radova na adaptaciji i proširenju stana tužene i na ogradjivanju terase koja predstavlja zajedničku svojinu etažnih vlasnika, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova o odgovornosti tužene. Jer, tužilac je uzenemiren u vršenju svojinskih prava na svom stanu, na način što je usled izvedenih radova došlo do pojave vlage i štete u

133BILTEN 2 / 2011

127

stanu,pa je tužena dužna da otkloni uzrok uznemiravanja izvršenjem činidbe na način koji je vještak gradjevinske struke dao u nalazu i mišljenju. Isticanje tužene u reviziji da je i ranije dolazilo do pojave vlage u stanovima koji se nalaze na šestom, petom, pa i nižim spratovima zbog loše izvedenih radova na krovnoj terasi zgrade prilikom izgradnje zgrade nije od značaja jer se ovim navodima osporava činjenično stanje koje je utvrđeno u postupku, iz kojih razloga reviziju nije moguće izjaviti."



128

PRAVO SUVLASNIKA NA DIOBU (Član 140 u vezi sa čl. 146 i 148 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa)

U postupku diobe stambenog objekta potrebno je da sud na pouzdan način utvrdi mogućnost fizičke diobe na način da svakom suvlasniku pripadne realno odvojena i funkcionalna stambena cjelina uz odredjena ulaganja i uz utvrdjivanje vrijednosti takvih ulaganja.

Iz obrazloženja:

"Shodno odredbama čl.140.st.1. Zakona o svojinsko- pravnim odnosima suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati diobu stvari, osim kada bi dioba bila na štetu drugih suvlasnika, ako zakonom nije drukčije određeno. Suvlasnici mogu sporazumno odrediti način diobe stvari, a ako ne mogu postići sporazum odlučuje sud - čl.144. istog zakona. Međutim, u postupku sud može odlučiti da će se provesti fizička dioba, a ako nije moguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, tada može odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari-civilna dioba - čl.146. i čl.149. navedenog zakona. Po nalaženju ovog suda, u izjavljenim revizijama se s pravom ukazuje da su nižestepena rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kojima se reguliše postupak i način fizičke diobe. Naime, kad je moguće sud će odrediti fizičku diobu tako da svaki suvlasnik dobije u prirodi onaj dio koji odgovara veličini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasničkog dijela, kako to propisuje odredba čl.146. st.1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, a ako to nije moguće odrediće da suvlasnik koji je dobio veću vrijednost od pripadajuće isplati ostalima razliku u novcu - st.2. navedene odredbe. Kad fizička dioba stvari nije moguća jer bi se diobom znatno smanjila njena vrijednost, sud može na zahtjev pojedinih suvlasnika, ukoliko okolnosti slučaja to opravdavaju, vodeći računa o veličini djelova pojedinih suvlasnika i njihovim potrebama za tom stvari, odlučiti da stvar pripadne jednom suvlasniku, s tim da drugim suvlasnicima isplati vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova, u roku koji sud odredi prema okolnosti slučaja - čl.148. st.1. Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Međutim, ako sud utvrdi da fizička dioba nije moguća ili da bi se takvom diobom znatno umanjila vrijednost stvari i ako ne odluči da stvar pripadne jednom od suvlasnika, odrediće da se stvar izloži javnoj prodaji i prodajom dobijeni iznos podijeliti između suvlasnika srazmjerno veličini njihovih dijelova - čl.149. navedenog zakona. Kad diobu stvari zahtijeva suvlasnik čiji je suvlasnički dio neznatan, a ostali suvlasnici se protive diobi, sud može odlučiti da ostali suvlasnici isplate negov dio, kako to propisuje odredba čl.145. ovog zakona. Postupak diobe pred sudom regulisan je odredbama čl.173 - 180 Zakona o vanparničnom postupku.

135BILTEN 2 / 2011

129

Po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud nije na pouzdan način u ovom postupku utvdio mogućnost fizičke diobe stambene zgrade na način da svakom suvlasniku pripadne realno odvojena i funkcionalna stambena cjelina uz određena ulaganja i uz utvrđivanje vrijednosti takvih ulaganja. Jer, prvostepeni sud je prihvatio predlog koji je dao vještak građevinske struke o načinu diobe stambene zgrade na način da prvom predlagaču čiji je suvlasnički udio 5/8 pripadne sprat zgrade, a ostalim strankama, čiji su suvlasnički udjeli po 1/8, po jedna prostorija u prizemlju zgrade, te utvrdio pravo korišćenja svih stranaka na ulazu i kupatilu u prizemlju stambene zgrade. Ovakav način ni u kom slučaju ne predstavlja pravilnu diobu nepokretnosti, niti je takvom diobom razvrgnuta zajednica između suvlasnika idealnih djelova. Jer, djelovi koji su diobom određeni za svakog suvlasnika ne predstavljaju odvojene funkcionalne cjeline da bi se moglo upisati pravo svojine svakog od suvlasnika na realno odvojenom dijelu. Sem toga, prvostepeni sud je utvrdio pravo korišćenja svih suvlasnika na prostoriji kupatila i ulaza u prizemlju, čime je umanjio njihova dotadašnja stvarna prava suvlasništva, a nije razvrgnuta suvlasnička zajednica. U postupku pred prvostepenim sudom nije ispitano da li je dioba među suvlasnicima faktički izvršena na osnovu samog korišćenja realnih djelova stambene zgrade od strane suvlasnika u dužem vremenskom periodu, jer protivnik predlagača ukazuje u reviziji, a to je isticao i tokom postupka, da je svaki suvlasnik koristio određene prostorije, a on je koristio prostoriju br. 3 u prizemlju koja je spojena sa dijelom koji je dograđen a nije predmet diobe. U pogledu diobe dvorišta, koje po nalazu vještaka geometra pripada DUP-u, prvostepeni sud je utvrdio da ostaje suvlasništvo stranaka u skladu sa visinom suvlasničkih udjela. Međutim, ukoliko dioba zemljišta nije moguća bez postupka parcelacije koja se vrši u upravnom postupku, na istom je trebalo odrediti način zajedničkog korišćenja svih zajedničara.

Kako sve naprijed navedeno prvostepeni sud nije imao u vidu, a drugostepeni sud ove nedostatke nije sankcionisao u postupku razmatranja izjavljenih žalbi stranaka, to se u revizijama osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestepenih sudova, zbog čega su pobijano i prvostetpeno rješenje morala biti ukinuta.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će, saglasno navedenim primjedbama, na pouzdan način prije svega ponovnim građevinskim vještačenjem, utvrditi odlučnu činjenicu da li je stambenu zgradu moguće podijeliti na način da se dobiju realno odvojene i funkcionalne stambene cjeline, od čega zavisi da li je fizička dioba moguća, kao i druge činjenice kako bi bio u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."



130

FIZIČKA DIOBA (Član 146 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Kad je fizička dioba moguća, a stranke se ne sporazumiju o drugom načinu diobe, dioba se vrši podjelom stvari.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odlučili na izrečeni način. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud nakon što stranke nijesu postigle sporazum o načinu diobe, izveo potrebne dokaze, pa je na osnovu rezultata cjelokupnog postupka a posebno na temelju nalaza angažovanih vještaka odgovarajućih specijalnosti, u skladu sa odgovarajućim odredbama materijalnog prava odlučio o diobi i načinu diobe nepokretnosti na koje su suvlasnici u odgovarajućim idealnim djelovima (predlagač na 1/4 a protivnik predlagača na 3/4 idealnog dijela) na porodičnoj stambenoj zgradi površine 105m2, zemljištu ispod porodične zgrade i dvorištu površine 265m2, vodeći pri tome računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese zajedničara - stranaka. Naime, fizička dioba stvari vrši se tako da svaki suvlasnik dobije u prirodi onaj dio koji odgovara veličini njegovog suvlasničkog dijela. Naravno, kad je fizička dioba moguća, kao što je to u konkretnom slučaj, kako to proizilazi iz nalaza angažovanih vještaka, a stranke se ne sporazumiju o drugom načinu diobe, dioba se vrši podjelom stvari. Samo u slučaju kada se nepokretnost koja je predmet diobe ne može podijeliti fizički ili ako bi se time znatno smanjila njihova vrijednost, što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari, sud može odrediti da stvar ili imovina pripadne samo jednom nosiocu prava, s tim što će odrediti iznos koji ovaj treba da isplati drugom nosiocu prava na zajedničkoj stvari, kako je to predvidjeno odredbama iz čl. 178.st.2. Zakona o vanparničnom postupku. Pri činjenici da u konkretnom slučaju nijesu ispunjeni uslovi propisani navedenom zakonskom odredbom, to nije imalo mjesta donošenju odluke da predmetna nepokretnost pripadne na dio protivniku predlagača uz njegovu obavezu da predlagaču isplati iznos na ime njegovog dijela zajedničke stvari, zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


137BILTEN 2 / 2011

131

ZAJEDNIČKA SVOJINA ETAŽNIH VLASNIKA (Čl. 161 i 171 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Svojina etažnih vlasnika na zemljištu na kojem je stambena zgrada izgradjena i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu je zajednička i nedjeljiva i na istoj se ne mogu izdvajati alikvotni djelovi u odredjenoj površini.

Iz obrazloženja:

"Glavni umješač i tuženi iz osnovne parnice kao nosioci prava svojine (ne suvlasništva) na odredjenim djelovima stambenog objekta, na čemu glavni umješač temelji svoj postavljeni zahtjev, imaju, istovremeno, zajedničku nedjeljivu svojinu kako na zemljištu na kome je zgrada izgradjena tako i na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi stambene zgrade. Dakle, na parceli, zemljištu, na kojoj je stambena zgrada izgradjena, vlasnici posebnih djelova stambene zgrade - etažni vlasnici imaju zajedničku nedjeljivu svojinu odnosno pravo korišćenja. To pravo je nepodijeljeno, nedjeljivo i ne može biti opredijeljeno u idealnim djelovima, te se njime ne može odvojeno raspolagati, dakle neraskidivo je povezano sa svojinom na posebnom dijelu zgrade, sve saglasno propisima iz čl. 19 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i čl. 1 i 14 Zakona o etažnoj svojini, kao i sa propisima iz čl. 161 i 171. sada važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima, tako da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kad su o postavljenom tužbenom zahtjevu glavnog umješača odlučili na izrečeni način zbog čega je njegovu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu. Nižestepeni sudovi su, isto tako, pravilno postupili kad su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca iz osnovne parnice. Iz spisa predmeta proizilazi da tužilac, kao osnov sticanja prava korišćenja na spornom zemljištu ističe nasledje iza smrti tamo označenog lica. Da bi stekao to pravo po označenom pravnom osnovu potrebno je da je to pravo imalo lice iz čijeg prava tužilac izvodi svoje pravo. Provedenim dokazima tužilac nije dokazao da je njegov pravni prethodnik imao to pravo na spornom zemljištu. Izvedeni dokazi ne pružaju pouzdan oslonac o tome, pri čemu je teret dokazivanja odredjenih činjenica bio na tužioca, pa u nedostatku takvih dokaza nije bilo mjesta usvajanju takvog zahtjeva, tim prije što je utvrdjeno da sporno zemljište predstavlja zajedničku nedjeljivu svojinu odnosno pravo korišćenja etažnih vlasnika odredjenih djelova stambene zgrade na kojoj je izgradjena i koje služe za njenu redovnu upotrebu. Pored toga, nižestepeni sudovi su pravilno odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac nosilac prava svojine na objektu tamo bliže označenom, jer se ne radi o gradjevinskom objektu, pri utvrdjenju nižestepenih sudova sa osloncem na nalaz tamo angažovanog vještaka, već o ruševini koja, dakle nema svojstvo gradjevinskog objekta i na istoj se ne može steći


132

pravo koje se tužbom traži, zbog čega je reviziju tužioca, isto tako, valjalo odbiti kao neosnovanu."


139BILTEN 2 / 2011

133

UTVRDJENJE PRAVA SLUŽBENOSTI PROLAZA - NEDJELJIVOST STVARNIH SLUŽBENOSTI -

(Član 194 u vezi sa čl. 197 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Službenost je pravo koje je vezano za nepokretnost, a ne za vlasnika, te ukoliko je to pravo postojalo u korist pravnog prethodnika tužioca, to je tužilac kao novi vlasnik povlasnog dobra, stekao pravo službenosti u istom obimu koji je imao njegov pravni prethodnik.

***

Ako se podijeli povlasno dobro, stvarna službenost ostaje u korist svih njegovih djelova.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Bijelom Polju Gž. br. 117/12 od 24.04.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br. 715/09/03 od 14.06.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e nj e Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Gž. br. 117/12 od 24.04.2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br. 715/09/03 od 14.06.2010. godine, kojom je odlučeno: "Tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se prema tuženom utvrdi da tužilac ima pravo službenosti prolaza, pješice i motornim vozilima, putničkim i teretnim u svako doba dana i godine putnim pravcem koji prolazi preko poslužne parcele tuženog br. 3491 upisane u listu nepokretnosti br. 3403 KO Bijelo Polje na ime tuženog sa pravom svojine 1/1 koji put počinje od lokalnog puta Bijelo Polje - Crnionica označen pod brojem parcele 3511 u širini od 4,60 m i ide prema jugu i sa istočne strane u dužini od 14,41 m se graniči dijelom povlasne parcele br. 3490/2, a sa zapadne strane u dužini od 12,98 m sa poslužnom parcelom tuženog br. 3491 gdje se kao sporan i završava na širini od 2,90 m i nastavlja prema kući tuženog, a u korist parcele br. 3490/2 - povlasne parcele na kojoj se nalazi novosagradjena kuća tužioca, upisana u listu nepokretnosti br. 3377 KO Bijelo Polje na ime tužioca, kao neosnovan.


134

Obavezuje se tužilac da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.745,00 €, a ovo u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude." Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da ovaj sud preinači nižestepene presude i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka ili iste ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U odgovoru na reviziju tuženi je u svemu osporio navode iste i predložio da se revizija odbije kao neosnovana. Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana. Zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrdjenje prava službenosti u najširem obimu preko predmetne poslužne parcele, vlasništvo tuženog, u korist predmetne povlasne parcele, vlasništvo tužioca, nižestepeni sudovi zasnivaju na tome da predmetna službenost nije zasnovana pravnim poslom, ugovorom o kupoprodaji zemljišta (povlasnog dobra), zaključenog sa F. V, kao i da ista nije stečena održajem, jer tužilac za prilaz povlasnoj parceli koristi javni put koji je postojao i u vrijeme kupovine iste. Izloženi zaključak nižestepenih sudova donijet je, kako uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, tako i na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u odgovoru na tužbu i tokom postupka tuženi (vlasnik poslužnog dobra) je istakao da je pravo službenosti prolaza spornim putem u najširem obimu postojalo i postoji i danas u korist pravnog prethodnika tužioca F. V, koji mu je 1987. godine prodao dio nepokretnosti koju je kupio od R. Z. 1972. godine, što je u svom iskazu potvrdio i F. V, a Z. R. je izjavila da je sporni putni pravac u vrijeme prodaje F. korišćen za prolaz pješke, a da je F. nakon izgradnje kuće (1972. godine) nastavio da isti koristi za prilaz motornim vozilima. Iako se radi o odlučnim činjenicama, nižestepeni sudovi o njima nijesu vodili računa, ni dali bilo kakve razloge, pa je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrdjeno, a u presudama nedostaju valjani razlozi, što čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, zbog čega je nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Očigledno je da nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu da je službenost pravo koje je vezano za nepokretnost, a ne za vlasnika, te da ukoliko je to pravo postojalo u korist pravnog prethodnika tužioca, to je tužilac, kao novi vlasnik povlasnog dobra, stekao pravo službenosti u istom obimu koji je imao njegov pravni prethodnik. Odredbom člana 59 stav 1 ZOSPO koji je bio u primjeni u vrijeme pokretanja spora (čl. 197 st. 1 sada važećeg zakona) propisano je da ako se podijeli povlasno dobro, stvarna službenost ostaje u korist svih njegovih djelova. Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi su propustili da utvrde da li je službenost spornim putem ranije stečena nesmetanim vršenjem u dužem

141BILTEN 2 / 2011

135

vremenskom periodu (20 godina), shodno odredbi člana 54 ZOSPO (član 203 sada važećeg zakona). Osim toga, valja ukazati da postojanje drugog putnog pravca za prilaz povlasnom dobru bi moglo predstavljati samo osnov za eventualni zahtjev tuženog da traži prestanak stvarne službenosti - član 58 stav 1 ZOSPO (čl. 210 sada važećeg zakona). U ponovnom postupku sud će imati u vidu izloženi pravni pristup i dopunom dokaznog postupka utvrditi u kom periodu i u kom obimu je nesmetano vršena službenost spornim putem, nakon čega će biti u mogućnosti da donese zakonitu i pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari. Sa iznijetih razloga, primjenom člana 409. stav 1 i čl. 410 st. 2 ZPP, odlučeno je kao u izreci.



136

UKIDANJE PRAVA NUŽNOG PROLAZA (Član 215 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Neučestvovanje jednog od suvlasnika poslužnog dobra u postupku radi uspostavljanja nužnog prolaza preko poslužne parcele nije zakonski razlog ukidanja prava nužnog prolaza.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da je preko katastarske parcele br.273/1 iz LN 368 KO Tomba, koja je suvlasništvo tužioca i M. A. od po 1/2 idealnog dijela, pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Baru P.br.104/05 od 15.06.2006. godine, u korist parcele 274 KO Tomba vlasništvo tuženog, uspostavljeno pravo nužnog prolaza motornim vozilom pravcem jug-sjever u dužini od 45m i širini od 3m. Nije sporno da u postupku radi uspostavljanja nužnog prolaza preko poslužbe parcele - suvlasništvo tužioca i M. A, nije učestvovao drugi suvlasnik - tužilac u ovom postupku. Imajući u vidu da je nužni prolaz poseban slučaj stvarne službenosti - čl.215. Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kao i da je pravosnažnom presudom vlasniku nepokretnosti (ovdje tuženom) dozvoljen nužni prolaz preko tuđeg zemljišta (tužioca i M. A.) to činjenica da tužilac iako suvlasnik poslužnog dobra, nije učestvovao u navedenoj parnici, nije zakonski razlog ukidanja prava nužnog prolaza."


143BILTEN 2 / 2011

137

STICANJE PRAVA KORIŠĆENJA NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU

(Član 14 Zakona o grdjevinskom zemljištu)

Prava u pogledu izgradjenog gradskog gradjevinskog zemljišta ne mogu se odvojiti od prava na objektu izgradjenom na odredjenoj gradjevinskoj parceli.

Iz obrazloženja:

"Sporno zemljište predstavlja izgradjeno gradsko gradjevinsko zemljište, kojim se smatraju urbanističke parcele na kojima su izgradjeni objekti u skladu sa planom. Prema odredbi člana 14 Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Sl. list SRCG", br. 28/80), koji je bio na snazi u vrijeme otkupa predmetnog stambenog objekta (stana), prava u pogledu izgradjenog gradskog gradjevinskog zemljišta ne mogu se odvojiti od prava na objektu izgradjenom na odredjenoj gradjevinskoj parceli, pri čemu korišćenje gradjevinskog zemljišta podrazumijeva i korišćenje gradjevinske parcele koja obuhvata zemljište pod zgradom i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Kako je putem gradjevinskog vještačenja utvrdjeno da je stambeni objekat tužilaca uklopljen u DUP i za isti formirana urbanistička parcela u površini od 390 m2 (na kojoj tužioci traže pravo sukorišćenja), koju čini zemljište pod objektom u površini od 114 m2 i dvorište u površini od 276 m2 (u koje ulazi površina od 113 m2 koju je pravni prethodnik tužilaca kupio od pravnog prethodnika tuženog), te da sporno zemljište prema urbanističkim mjerilima i normama predstavlja minimum za normalnu upotrebu predmetnog objekta, to prema citiranoj zakonskoj odredbi tužiocima pripada pravo sukorišćenja na istom. Dakle, pravni osnov tužilaca za sticanje prava korišćenja na spornom zemljištu je pravo svojine na objektu koji je izgradjen na istom, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi, te su bez osnova navodi revizija kojima se tvrdi suprotno. Neprihvatljivi su i navodi revizije prvotuženog da je pravni prethodnik tužilaca otkupio stan koji mu je dodijeljen na korišćenje, a ne kuću. Ovo sa razloga što je utvrdjeno da stan koji je pravni prethodnik prvotuženog dodijelio na korišćenje pravnom prethodniku tužilaca, koji je isti otkupio, predstavlja porodični stambeni objekat - kuću (ranije vlasništvo O. M, iz Beograda)."



138

EKSPROPRIJACIJA ZEMLJIŠTA BEZ DONOŠENJA ODLUKE O IZUZIMANJU IZ POSJEDA I PRAVO NA NAKNADU

(Član 35 Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa čl. 10 Zakona o gradjevinskom zemljištu)

Pravo ranijeg vlasnika da traži isplatu naknade za zemljište koje je eksproprisano radi izgradnje saobraćajnice bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda ne zastarijeva.

Iz obrazloženja:

"U slučajevima izgradnje javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda građevinskog zemljišta radi se o faktičkom deposediranju (tzv.faktička eksproprijacija), koja nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastrukturni ili drugi objekti od javnog i opšteg interesa iako ne postoji odluka-rješenje o izuzimanju zemljišta. U suštini, u takvim slučajevima opština, odnosno jedinica lokalne samouprave vrši ili dozvoljava izgradnju objekata od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano. Time se ugrožavaju i povređuju subjektivna prava fizičkih lica na nepokretnostima. Jer, svojina je najpotpunija vlast na stvari i pravo je vlasnika da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom, a obaveza svih da se uzdržavaju od povrede prava svojine drugog lica, kako je to predviđala odredba čl.3. ranijeg Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, a propisano je u čl.6. sadašnjeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima.

Izgradnjom ulice sa potrebnom komunalnom infrastrukturom u potpunosti se mijenja karakter zemljišta, jer se više ne radi o privatnoj svojini već o javnom dobru kojim upravlja država preko svojih organa i javnih preduzeća. Odredbama čl. 10 Zakon o građevinskom zemljištu (Sl. list. RCG 55/00) bilo je propisano je da se građevinsko zemljište privodi namjeni izgradnjom objekata, odnosno izvođenjem drugih radova u skladu sa propisima o planiranju i uređenju prostora, a u slučaju privođenja namjeni ranijem vlasniku utvrđuje se i plaća naknada po zakonu kojim se uređuje eksproprijacija. Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata (Sl. List CG 51/08,34/11 i 47/11), koji je sada u primjeni i čijim donošenje je prestala primjena Zakona o građevinskom zemljištu, u potpunosti se reguliše postupak i način izgradnje objekata i uređenja prostora, pa je odredbom čl. 52 predviđeno da donošenjem planskog dokumenta utvrđuje se javni interes za eksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju planiranih objekata i uređenje prostora. U konkretnom sporu tužena je zemljište koje je bilo u sukorišćenju tužilje privela namjeni izgradnjom ulice, koja je dobro u državnoj svojini u smislu čl. 2. važećeg Zakona o putevima. Time je pravo sukorišćenja tužilje na predmetnoj parceli prestalo, a ranijim sukorisnicima nije plaćena nikakva naknada. Odgovornost

145BILTEN 2 / 2011

139

tužene se ogleda u tome što je bez eksproprijacije parcele pretvorila u ulicu, a odredbe naprijed navedenih zakona upućuju da je bila dužna da donose akt o izuzimanju građevinskog zemljišta iz posjeda dosadašnjih korisnika i da im isplati naknadu, i na taj način zemljište prelazi u državnu svojinu. Dakle, tužilja je lišena prava sukorišćenja, pa kako zahtjev za povraćaj u svojinu -korišćenje nije moguć zbog privođenja namjeni izgradnjom ulice, tužilji pripada pravo da traži naknadu za oduzete nepokretnosti, koje pravo ne zastarijeva i na potraživanje za isplatu naknade ne primjenjuju se odredbe o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepena presuda kojom je tužena obavezana da tužilji isplati utvrđenu naknadu za predmetnu kat. parcelu koja je faktički trajno uzeta iz suposjeda tužilje izgradnjom saobraćajnice je zasnovana na pravilnoj primijeni materijalnog prava iz odredbe čl. 35. Zakona o eksproprijaciji, kojom je propisano da se naknada za građevinsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta, jer se zauzeće katastarske parcele može upodobiti njenom trajnom izuzimanju iz posjeda bez obzira što o tome nije donijeto formalno rješenje.Pri tom, pravilno je našao da pravo na ovu naknadu ne zastarijeva, pa ni potraživanje tužilje za isplatu naknade nije zastarjelo. Shodno izloženom, osnovano se revizijom osporava drugostepena presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava.Jer, sa već izloženih razloga, riječ je o određivanju naknade za izuzeto zemljište u smislu citiranih odredbi Zakona o eksproprijaciji i ne mogu se primijeniti odredbe čl. 24. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji je bio u primjeni, niti odredbe čl.41.-42. važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima koje regulišu način sticanja svojine (korišćenja) građenjem na tuđem zemljištu, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud. Stoga je drugostepenu presudu valjalo preinačiti i odbiti žalbu tužene protiv pobijanog dijela prvostepene presude."



140

AGRARNA PRIJAVA

Agrarna prijava ne predstavlja valjan pravni osnov za svojinsku državinu nekretnina koja bi mogla pod odredjenim uslovima voditi sticanju prava svojine održajem.

Iz obrazloženja:

"Tužioci su tužbom tražili da se utvrdi da su suvlasnici sporne nepokretnosti, odnosno da su stekli svojinu nasljedjivanjem i održajem. Iz činjenica utvrdjenih u postupku prd prvostepenim sudom proizilazi da su sporne nepokretnosti od 1884.godine bile upisane kao Državni erar Kraljevine Jugoslavije, a da je sada kao vlasnik evidentirana drugotužena, sa pravom korišćenja prvotužene. Dalje je utvrdjeno da je u "C" listu Zk u br.78 KO Kumbor bilo uknjiženo kmetsko pravo na ime pravnih prethodnika tužilaca, koji su 1931.godine podnijeli Agrarnu prijavu, o kojoj nadležni organ nije odlučivao. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužioci nijesu dokazali da su njihovi pravni prethodnici bili vlasnici, te da ni oni nijesu mogli naslijediti sporne nekretnine, kao da nijesu mogli ni održajem steći pravo svojine, jer nijesu bili savjesni držaoci, tj. nijesu imali kvalifikovani posjed, jer su znali i morali znati da je sporna nepokretnost upisana na drugotuženu, odnosno njenog pravnog prethodnika kao vlasnika, jer je savjesnost neophodan uslov za sticanje svojine održajem, tako da ma kako dugo trajao, ne može se nesavjestan posjed pretvoriti u pravo vlasništva ni putem redovnog ni putem vanrednog održaja. Podnijeta Agrarna prijava od strane pravnih prethodnika tužilaca ne predstavlja valjan pravni osnov za svojinsku državinu nekretnina koja bi mogla pod odredjenim uslovima voditi sticanju prava svojine održajem, jer u smislu čl.22 Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije Pokrajine Dalmacije iz 1930.godine, bilo potrebno da se povede sudski postupak, u kome sud konačno odlučuje o podnijetoj agrarnoj prijavi. Kod toga, nema mjesta ni primjeni Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 06.04.1941.godine i za vrijeme neprijateljske okupacije iz 1946.godine."


147BILTEN 2 / 2011

141

PRIVATNA SVOJINA NA OBJEKTIMA U LUČKOM PODRUČJU (Član 2 stav 3 Zakona o lukama)

Objekti trajnog karaktera izgradjeni na zemljištu koje zahvata luka mogu biti u svojini pravnih ili fizičkih lica ukoliko predstavljaju objekte lučke suprastrukture.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je zaključio da sporna nepokretnost predstavlja morsko dobro koje je u svojini Države, pa se na istoj ne može sticati pravo privatne svojine primjenom čl.12. st.1. tač.5. i čl.13. st.1. tač.3. Zakona o državnoj imovini i čl.2. st.1. Zakona o morskom dobru. Osim toga, prvostepeni sud nalazi da se pravo korišćenja koje je tužiocu prenijeto zaključenim ugovorom iz 1970. godine, ne može transformisati u pravo svojine, kao i da se u vrijeme zaključenja ugovora građevinsko zemljište u društvenoj svojini nije moglo otuđivati, niti su nepokretnosti koje su u opštoj upotrebi bile u prometu, zbog čega je postavljeni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Viši sud je u postupku odlučivanja o žalbi tužioca prihvatio razloge prvostepenog suda i žalbu odbio kao neosnovanu. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvatanje nižestepenih sudova se za sada ne može prihvatiti kao pravilno i isto je zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je za posledicu imalo da odlučne činjenice u ovom sporu nijesu na pouzdan način rasvijetljene. Prema odredbi čl.2. st.1. Zakona o lukama ("Sl.list CG", br.51/08 i 40/11), luka predstavlja dobro u opštoj upotrebi od interesa za Crnu Goru i dostupna je na korišćenje, pod jednakim uslovima, svim zainteresovanim fizičkim i pravnim licima u skladu sa zakonom. Stav 2. iste odredbe propisuje da je lučko zemljište i infrastruktura u državnoj svojini, dok prema stavu 3. lučka suprastruktura može biti u svojini pravnih ili fizičkih lica. Lučka suprastruktura prema određenjima čl.4. st.1. tač.3. ovog zakona obuhvata objekte i postrojenja izgrađena na lučkom području, kao što su poslovne zgrade, skladišta, silosi, rezervoari i instalacije, pretovarni mostovi, stalno učvršćeni ili pokretni kranovi i dizalice, pokretni dokovi, radionice i druge objekte i postrojenja. Navedeni zakon u odredbi čl.3. predviđa da se izgradnja i rekonstrukcija objekata lučke infrastrukture i suprastrukture vrši u skladu sa propisima koji uređuju planiranje i uređenje prostora i izgradnju objekata. Primjenom navedenih materijalnih propisa objekti na kojima je tužilac tražio da se utvrdi da su u njegovoj svojini, a koji su prema nalazu vještaka građevinske struke opisani kao objekti trajnog karaktera (magacini, silosi, poslovne zgrade), mogli bi biti u svojini pravnih ili fizičkih lica ukoliko predstavljaju objekte lučke suprastrukture, bez obzira što su izgrađeni na zemljištu koje zahvata Luka Zelenika.


142

S druge strane, u ovom sporu nije pravilno rasvijetljeno šta predstavljaju objekti koji su u izreci prvostepene presude označeni "južna i jugozapadna operativna obala", "sjeverozapadna i zapadna operativna obala", niti je za sada moguće utvrditi da li se radi o objektima koji su u svojini države ukoliko predstavljaju lučku infrastrukturu, ili o objektima koji mogu biti u svojini pravnih i fizičkih lica. Kako nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu određenja koja predviđa Zakon o lukama, to su odlučne činjenice u ovom sporu od kojih zavisi ocjena osnovanosti postavljenog zahtjeva ostale nerazjašnjene, a na što se s pravom ukazuje u izjavljenoj reviziji, zbog čega su nižestepene presude morale biti ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje."


149BILTEN 2 / 2011

143

POSTUPAK DAVANJA ŠUME NA KORIŠĆENJE (Član 42 tačka 4 Zakona o koncesijama)

Zakonitost cjelokupnog postupka za davanje šume na korišćenje cijeni se u upravnom sporu. Pravo učešća na javnom konkursu za dodjelu koncesije ne može biti predmet samostalnog zahtjeva za utvrdjenje.

Iz obrazloženja:

"Tužena je raspisala konkurs br. 3679 od 15.09.2009. godine za davanje šuma na korišćenje u sjevernom šumskom području. Prema objavljenim uslovima pravo učešća za davanje šuma imala su sva pravna lica. Tužilac je predao ponudu, ali obzirom da obavlja privrednu djelatnost kao preduzetinik, prema obavještenju tužene br. 4436 od 13.10.2009. godine nije ispunjavo uslove za učešće na konkursu. Tužilac je smatrao da je time što je konkursom odredjeno da pravo na učešće imaju samo pravna lica povrijedjen Zakon o koncesijama, a time i njegovo pravo na učešće na konkursu. U skladu sa članom 42 tačka 4 Zakona o koncesijama ("Sl. list CG", br. 8/09) protiv odluke o davanju koncesije ponudjač može pokrenuti upravni spor. Prema tome, zakonitost cjelokupnog postupka za davanje šume na korišćenje cijeni se u upravnom sporu. Stoga, pravo učešća na javnom konkursu za dodjelu koncesije ne može biti predmet samostalnog zahtjeva za utvrdjenje. Osim toga, to što je u članu 4 Zakona o koncesijama definisano značenje izraza upotrijebljenih u ovom zakonu tako što je ponudjač domaće ili strano privredno društvo ili drugo pravno lice, preduzetnik ili fizičko lice, ili drugi oblik poslovnog povezivanja, koji učestvuje u postupku dobijanja koncesije, ne znači istovremeno da svi ti subjekti imaju pravo učešća u postupku jer nadležni organ zavisno od predmeta koncesije odredjuje kriterijume za učešće na javnom oglasu."



144

UTVRDJIVANJE PRAVA SVOJINE NA ŠUMSKOM ZEMLJIŠTU

U parnici za utvrdjivanje prava svojine na šumi i šumskom zemljištu nije dovoljno da tužilac dokaže samo činjenicu da je on sa svojim precima bio u državini tih parcela, nego i pravni osnov i zakonit način sticanja prava svojine.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da je na osnovu iskaza tužioca koji je saslušan kao stranka, kao i na osnovu iskaza ostalih svjedoka utvrdio da su sporne nepokretnosti 1937. godine kupili djed tužilaca H. M. i H. F, dok su bili u porodičnoj zajednici, od F. Dž. i da su sporne nepokretnosti nakon diobe pripale djedu tužilaca. Pri tom je drugostepeni sud našao da je sporna nepokretnost mogla i prije II Svjetskog rata biti u privatnoj svojini, oslanjajući se na zaključak Sreskog suda u Beranama I. br. 126/40 od 29.05.1940. godine. Tim zaključkom usvojen je predlog H. F. protiv K. A. i D. M. podnijet na osnovu izvršnog zaključka P. br. 69/39 od 24.10.1939. godine kojim im je naložena predaja u državinu zemljišta zv. "Bačvanske strane". Prema tome iz sadržine tog zaključka proizilazi da je bio u pitanju državinski spor, a ne spor o pravu svojine, pa je pogrešan zaključak drugostepenog suda da on predstavlja dokaz o tome da su sporne nepokretnosti mogle biti u privatnoj svojini. Na osnovu nalaza vještaka geometra utvrdjeno je da su sporne nepokretnosti prilikom formiranja popisnog katastra 1953/54. godine upisane na H. M. i da je taj upis egzistirao do 1983. godine kada su na osnovu premjernog katastra sporne nepokretnosti upisane kao društvena svojina. Na osnovu nalaza vještaka šumarske i poljoprivredne struke utvrdjeno je da je 2/3 spornih nepokretnosti i prije II Svjetskog rata bilo šuma i šumsko zemljište. Prema Zakonu o šumama iz 1929. godine postojala je pretpostavka da su šume u državnoj svojini, a u privatnoj svojini samo po posebnom pravnom osnovu. Stoga u parnici za utvrdjivanje prava svojine na šumi i šumskom zemljištu nije dovoljno da tužilac dokaže samo činjenicu da je on sa svojim precima bio u državini tih parcela, nego i pravni osnov i zakonit način sticanja prava svojine. Kako takvih dokaza nema, drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev."


NASLJEDNO PRAVO

153BILTEN 2 / 2011

146

PONIŠTAJ SVOJERUČNOG TESTAMENTA ZBOG NEDOSTATKA FORME

- PRAVNI INTERES I BLAGOVREMENOST TUŽBE - (Član 65 Zakona o nasljedjivanju)

Nije nastupila prekluzija za podnošenje tužbe za poništaj testamenta jer je donošenjem rješenja o povlačenju tužbe tužilji uskraćena mogućnost da nastavi parnicu koju je njena majka, kao zakonski nasljednik, pokrenula, iza smrti svog ujaka, podnošenjem tužbe u zakonskom roku od jedne godine od proglašenja testamenta.

***

Tužilja je nakon smrti svoje majke legitimisana i ima pravni interes da traži poništaj testamenta, jer je od tog momenta pozvana na nasljedje po pravu predstavljanja svoje majke i pripalo bi joj neko pravo iz zaostavštine kada ne bi bilo testamenta i usljed poništaja testamenta.

R J E Š E N J E

Usvaja se revizija i ukidaju presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br.5845/11 od 21.02.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Kotoru P.br.372/10 od 27.09.2011. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.5845/11 od 21.02.2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilje i potvrđena presuda Osnovnog suda u Kotoru P.br.372/10 od 27.09.2011. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se poništi svojeručni testament ostavioca Đ. R. biv. iz Kotora, od 20.04.2002. godine zbog nedostatka forme, s tim što je tužilja obavezana da tuženima na ime troškova spora isplati iznos od 1.293,50 €, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Protiv drugostepene presude tužilja je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da ovaj sud ukine drugostepenu presudu i predmet vrati na ponovno sudjenje. U odgovoru na reviziju tuženi su u cjelosti osporili navode revizije, predlažući da se ista odbije kao neosnovana.


147

Po razmatranju spisa povodom izjavljene revizije u smislu čl.401. ZPP-a, ovaj sud je našao da je revizija osnovana. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je pred prvostepenim sudom vođen postupak za raspravljanje zaostavštine R. Đ, koji je umro 18.05.2007. godine, i na ročištu 14.11.2007. godine proglašen svojeručni testament ostavioca sačinjen 20.04.2002. godine. Sestre ostavioca S. D, majka tužilje i K. G, tetka tužilje, osporile su svojeručni testament ostavioca, zbog čega su upućene na parnicu protiv testamentalnih naslednika, a parnica koju su pokrenule okončana je rješenjem P.br.116/08 od 16.12.2009. godine kojim se smatra da je tužba povučena. Nakon smrti svoje majke S. D. tužilja je u ovom sporu podnijela tužbu sa zahtjevom da za poništenje svojeručnog testamenta njenog ujaka R. Đ. zbog nedostatka forme. Cijeneći iskaz tužilje kao stranke u ovom sporu da je saznala za sporni testament 2-3 mjeseca nakon smrti njenog ujaka R. Đ. i da je znala da njena majka protiv tuženih vodi spor za poništenje predmetnog testamenta, nižestepeni sudovi su zaključili da je tužba podnijeta po proteku roka od godinu dana, računajući od dana kada je tužilja za testament saznala, pa su polazeći od odredbe čl. 77. Zakona o nasleđivanju, odbili kao neosnovan tužbeni zahtev. Izloženi zaključak nižestepenih sudova se ne može prihvatiti kao pravilan, jer su nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili da utvrde i daju razloge o činjenicama koje su od značaja za odluku o osnovanosti zahtjeva. Odredbom čl.77.Zakona o nasleđivanju ("Sl. list SRCG", br.4/76,10/76 i 22/78), važećom u vrijeme sačinjavanja testamenta, bilo je propisano da poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja nasledstva, samo lice koje ima pravni interes i to roku od godine dana od kada je saznao za testament, a najkasnije za 10 godina od proglašenja testamenta, te da rok od godine dana ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.Isto određenje sadrži i odredba čl. 65 važećeg Zakona o nasleđivanju ("Sl. list CG", br.74/08). Tumačenjem navedenih odredaba zaključuje se da aktivna legitimacija za poništaj testamenta iz ovih razloga pripada licu koje ima pravni interes, a to su, u prvom redu, lica koja bi po zakonskom redu nasleđivanja bila pozvana na nasleđe kada ne bi bilo testamenta, uključujući lica isključena iz nasleđa, odnosno lišena nužnog dijela, kao i svako drugo lice koje učini vjerovatnim da bi mu usled poništenja testamenta pripala neka korist iz zaostavštine. Suprotno zaključku nižestepenih sudova, ovaj sud nalazi da tužilja u momentu proglašenja testamenta pok R. Đ. (na ročištu 14.11.2007. godine) nije spadala u krug lica koja bi po zakonskom redu bila pozvana na nasleđe iza pok Đ. kada ne bi bilo testamenta, jer je to pravo pripadalo njenoj majci S. D.To znači da je aktivno legitimisana za poništaj testamenta, odnosno utvrđenje njegove ništavosti, bila majka tužilje D, koja je 18.02.2008. godine podnijela tužbu za poništaj testamenta u parnici P.br. 116/08, u zakonskom roku iz odredbe čl.77. Zakona o nasleđivanju koji je bio u primjeni. Tužilja S. D. je umrla u toku trajanje ove parnice 04.11.2009. godine, a prvostepeni sud je rješenjem P.br.116/08 od 16.12.2009. godine utvrdio da se tužba smatra povučenom jer na ročište nije pristupio njen

155BILTEN 2 / 2011

148

punomoćnik koji je otkazao punomoćje uoči samog ročišta.Navedeno rješenje suda je, po mišljenju ovog suda, protivno odredbi čl.211. tač.1. ZPP-a, kojom je predviđeno da se postupak prekida kada stranka umre. Po nalaženju ovog suda,tek nakon smrti majke D. tužilja ima pravni interes da traži poništaj testamenta, kako to propisuje čl.65. Zakona o nasleđivanju, jer je od tog momenta pozvana na nasleđe po pravu predstavljanja svoje majke i pripalo bi joj neko pravo iz zaostavštine kada ne bi bilo testamenta i usled poništaja testamenta. To znači da od tog momenta tužilja spada u krug lica koja su aktivno legitimisana za podnošenje tužbe, koju je i podnijela 16.04.2010.godine. S druge strane, donošenjem rješenja o povlačenju tužbe u parnici P.br.116/08 tužilji je uskraćena mogućnost da nastavi parnicu koju je njena majka, kao zakonski naslednik pok. Đ, pokrenula podnošenjem tužbe u zakonskom roku od jedne godine od proglašenja testamenta. Jer, zbog smrti pok. D. postupak se prekida,a isti se nastavlja kad ga preuzmu zakonski nasjednik ili druga lica-čl.211.i 214.st. 1.ZPP-a, pa nije bilo osnova za donošenje rješenja o povlačenju tužbe. Slijedom naprijed iznijetog, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je nastupila prekluzija za podnošenje tužbe u ovom sporu iz kog razloga su, u suštini, oba suda odbili postavljeni tužbeni zahtjev tužilje, iako je prvostepeni sud utvrđivao činjenice u vezi nedostatka oblika testamenta ali na njima nije zasnovao svoju presudu.Zbog navedenog nižestepene presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud će, imajući u vidu primjedbe iz ovog rješenja, utvrditi odlučne činjenice za presudjenje ove pravne stvari, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku. Sa izloženog, primjenom čl.410. st.2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.



149

PISMENI TESTAMENT PRED SVJEDOCIMA (Član 69 Zakona o nasljedjivanju)

Punovažan je pismeni testament pred svjedocima ako je zavještalac svojeručno potpisao testament pred svjedocima i svjedoci istovremeno potpisali testament i ako je zavještalac u prisustvu svjedoka izjavio da je to njegov testament.

Iz obrazloženja:

"Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su u ovoj pravnoj stvari pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl.69. Zakona o nasleđivanju, koji je bio na snazi u vrijeme sačinjavanja testamenta. Jer, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da je zavještalac Š. svojeručno potpisao testament pred svjedocima R. Lj. i Š. I, da su svjedoci svojeručno i istovremeno potpisali sporni testament, da je zavještalac u prisustvu svjedoka izjavio da je to njegov testament odnosno da "ga on prima za svoj", a sposobnost zavještaoca za rasuđivanje i sačinjavanje testamenta nije dovođena u sumnju. Stoga, pravilno zaključuju da se radi o punovažnom pismenom testamentu sačinjenim pred svjedocima, pa se suprotni revizijski navodi pokazuju neosnovanim. Isticanje revidenta da se iz konstatacije na testamentu: "ovaj testament je pročitan testatoru u prisustvu dva svjedoka te ga on prima za svoj i u znak potpune saglasnosti sa njegovim odredbama svojeručno potpisuje", može zaključiti da zavještalac nije sam sastavio i pročitao testament je bez osnova. Jer, iz ovih navoda na testamentu ne može se zaključiti da se ne radi o izjavi testatora. Naprotiv, iz sadržine testamenta se zaključuje da je istu sastavio advokat S. P. po kazivanju zavještaoca, a po nalaženju ovog suda, prisutnost advokata koji je sastavio sadržinu testamenta i koji je svojim potpisom potvrdio autentičnost testamenta, samo potvrđuje valjanost takvog testamenta, obzirom da je u tom slučaju advokat kao treći svjedok potpisao zavještanje."


157BILTEN 2 / 2011

150

USMENI TESTAMENT (Član 88 Zakona o nasljedjivanju)

Činjenica da je zavještalac bio duže vremena srčani bolesnik sama po sebi se ne može smatrati izuzetnim prilikama u smislu člana 88 ZON.

***

Dopustivost usmenog testamenta vezuje se za postojanje izuzetnih prilika u objektivnom smislu i za odredjeni subjektivni momenat na strani ostavioca.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za utvrdjenje prava svojine na nepokretnosti br.422 i br.2593 KO Novi Bar a na osnovu usmenog testamenta datog pred svjedocima. Naime, iz spisa predmeta proizilazi da je u ovom postupku, koji je uslijedio nakon donošenja rješenja Osnovnog suda u Baru O.br.113/09 od 22.07.2009. godine o prekidu ostavinskog postupka iza smrti D. S. na osnovu provedenih dokaza, koji su nasuprot navoda revizije pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP-a utvrdjeno da je tužilac bratanić sada pok. D. S, koji nije imao svojih potomaka, te da je sada pok. stric, koji je bio srčani bolesnik u dužem vremenskom periodu govorio da mu je želja da ga naslijedi tužilac. Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa pravom prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su tužbeni zahtjev tužioca odbili kao neosnovan. Odredbom čl.88. Zakona o nasledjivanju ("Službeni list CG",br.74/08) je propisano da zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka, samo ako usled izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani testament, te da usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika, u kojima je sačinjen. Dakle, sadržina citirane zakonske odredbe ukazuje da se dopustivost usmenog testamenta vezuje za postojanje izuzetnih prilika u objektivnom smislu i za odredjeni subjektivni momenat na strani ostavioca. Prednje znači, da se za valjanost ovog oblika vanredne oporuke potrebno da se dokaže postojanje izuzetnih prilika, usled kojih zavještalac nije bio u mogućnosti da sastavi redovni pisani oblik testamenta. Polazeći od naprijed utvrdjenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nijesu postojale izuzetne prilike, koje su spriječile zavještaoca sada pok. D. S. da sačini pisani testament. Jer, činjenica da


151

je sada pok. S. bio duže vremena srčani bolesnik sama po sebi se ne može smatati izuzetnim prilikama u smislu čl.88. Zakona o nasledjivanju, jer je isti svoju želju o kojoj je govorio duže vrijeme mogao realizovati sastavljanjem redovnog pisanog testamenta."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 466/12 od 04.04.2012. godine) _

159BILTEN 2 / 2011

152

USMENI TESTAMENT (Član 73 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)

Izjava zavještaoca da zadužuje tuženu da dovede službena lica iz suda radi sačinjavanja sudskog testamenta, ne može se prihvatiti kao usmeni testament.

Iz obrazloženja:

"Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je jedini zakonski naslednik M. Č, koji je umro 19.01.2004. godine. U ostavinskom postupku proglašen je njegov usmeni testament kojim je svoju imovinu (stan u Herceg Novom), ostavio tuženoj. Predmet spora je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je usmeni testament M. Č, koji je proglašen pred Osnovnim sudom u Herceg Novom u predmetu O.br.26/04 od 09.04.2004. godine, ništav i da, kao takav, ne proizvodi pravno dejstvo, te da se utvrdi da je tužilja, po osnovu nasledstva vlasnik stana, bliže označenog u izreci prvostepene presude pod stavom dva, koji predstavlja zaostavštinu pok.M. U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno je da je tužba podnijeta u roku iz čl.77. Zakona o nasleđivanju ("Sl.list SRCG", br.4/76, 10/76, 22/78 i 34/86), koji je bio u primjeni u vrijeme kada je testament sačinjen (iste sadržine je i čl.83. ZON-a sada važećeg, a na koji se nižestepeni sudovi pogrešno pozivaju u svojim presudama), kojim je propisano da poništaj testamenta zbog nedostataka oblika može tražiti poslije otvaranja nasledstva samo lice koje ima pravni interes i to u roku od godinu dana od kada je saznao za testament, a najkasnije 10 godina od proglašenja testamenta. Prema odredbi čl.73. st.1. navedenog zakona, zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usled izuzetnih prilika nije u mogućnosti da napravi pismeni testament. Utvrđeno je da je dana 17.01.2004. godine u bolnici u Kotoru, gdje se M. Č. nalazio na liječenju, isti u prisustvu svjedoka D. M. i S. D. – V. izjavio da želi svu svoju imovinu ostavi tuženoj J. u znak zahvalnosti za ukazanu pažnju i pomoć, i da je istu zadužio da u toku sledeće sedmice dovede službena lica iz suda radi sačinjavanja sudskog testamenta. M. Č. je umro 19.01.2004. godine, bez sačinjenog sudskog testamenta, a navedeni svjedoci su 20.01.2004. godine sastavili izjave o usmenom testamentu, koji su predale Osnovnom sudu u Herceg Novom 23.01.2006. godine, dok je rješenjem Osnovnog suda u Herceg Novom u predmetu R.br.16/04 primljeno na čuvanje pismeno, sastavljeno od strane svjedoka usmenog testamenta, koja sadrži volju zavještaoca Č. M. Utvrđeno je i da je u vrijeme date izjave u bolnici M. Č. bio psihički zdrav i potpuno svjestan. Po ocjeni ovog suda, kod utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da u konkretnom slučaju nije bilo smetnji da se sačini


153

svojeručni testament ili pismeni testament pred svojedocima budući da nisu postojale izuzetne prilike za usmeni testament. Takođe, pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da izjava M. Č. da zadužuje tuženu da u toku sledeće sedmice dovede službena lica iz suda radi sačinjavanja sudskog testamenta, ne može se prihvatiti kao usmeni testament, odnosno izjavom njegove poslednje volje u smislu čl.73. st.1. ZON-a. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev, utvrdili da je ništav usmeni testament pok.M. Č. i kada su tužilji, kao jedinom zakonskom nasledniku pok.M. Č. priznali pravo svojine na njegovoj zaostavštini. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihata i ovaj sud. U reviziji se naglašava da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili pravni pojam "izuzetne prilike", da testator i svjedoci nisu pravnici po obrazovanju i da se od testatora ne može tražiti da zna da na listu papira može napisati svojeručni testament. Pored naprijed ukazanog, da se izjava M. Č. kojom zadužuje tuženu da u toku naredne sedmice dovede službena lica suda radi sačinjavanja sudskog testamenta, ne može ni prihvatiti kao usmeni testament, istaći je i da se pojam "izuzetne prilike", u subjektivnom smislu, tumači restriktivno i da boravak ostavioca (testatora) u bolnici bez naglog pogoršanja zdravstvenog stanja i bez faktora iznenadnosti, ne može se smatrati "izuzetnim prilikama" u smislu čl.73. st.1. ZON-a."


161BILTEN 2 / 2011

154

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA PONIŠTAJ SUDSKOG TESTAMENTA (Član 189 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku)

Neutvrdjivanjem identiteta testatora javnom ispravom ili izjavom svjedoka, nijesu povrijedjeni uslovi za sačinjavanje sudskog testamenta, ukoliko je testator bio poznat sudiji koji je sačinio testament.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju izvedenim dokazima je nesumnjivo utvrdjeno da je testator bio poznat sudiji V. jer je ista pet godina ranije učestvovala u sastavljanju ugovora o doživotnom izdržavanju od 25.06.1988. godine u predmetu R.br.453/98 kada je identitet K. G. utvrdjen na temelju lične karte. Dakle, testatorku je lično poznavala sudija što je potvrdila i sudski vještak dr M. R. inače komšinica testatora koju poznaje više od 25 godine. Prema tome, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da prilikom sačinjavanja spornog testamenta nijesu povrijedjeni uslovi za sačinjavanje sudskog testamenta. Jer, sudija koji je sačinio sporni testament lično je poznavao zavještaoca, zbog čega nije bilo potrebe da se njegov identitet utvrdjuje preko lične karte ili svjedoka identiteta čemu se pristupa u suprotnom, shodno doredbi člana 189 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list RCG", br.34/86 koji je bio u primjeni u vrijeme sačinjavanja spornog testamenta)."



155

PUNOVAŽNOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU (Član 117 Zakona o nasljedjivanju)

Saznanje davaoca izdržavanja da primalac izdržavanja boluje od teške bolesti ne mora da znači da je ugovor o doživotnom izdržavanju nezakonit pravni posao, jer se aleatornost ugovora procjenjuje prema svim okolnostima slučaja.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da su tužene, kao davaoca izdržavanja i njihov otac sada pok. S. M, kao primaoc izdržavanja, zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju Rs.br.18/06 dana 09.02.2006. godine, sa kojim su stranke ugovornice precizirale svoja prava i obaveze kako to proizilazi iz predmetnog ugovora. Utvrdjeno je iz sadržine zapisnika o sačinjavanju spornog ugovora da je dr. M. R, vještak neuropsihijatar pregledala primaoca izdržavanja prije zaključenja ugovora i potvrdila da je nakon razgovora sa primaocem izdržavanja, isti bio sposoban i svjestan značaja obavljenog predmetnog pravnog posla. Dalje je medicisnkim vještačenjem utvrdjeno da je kod primaoca izdržavanja bolest (zloćudni tumor glave gušterače) dijagnostifikovana 09.01.2006. godine, da lica sa ovakvim oboljenjem u prosjeku žive od 6 mjeseci do 1 godine, a da u medicinskoj dokumentaciji nema podataka da li je nekom licu saopštena dijagnoza dok laici sa prosječnim obrazovanjem na osnovu medicinske dokumentacije nijesu mogli znati prirodu oboljenja i koliko će oboljeli dugo živjeti. Utvrdjeno je i to da su tužene i prije i nakon zaključenja peredmetnog ugovora o svom ocu vodile računa i brinule se o njemu u duhu i tradiciji poštovanja i pažnje prema roditelju. Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Sama činjenica, da je u trenutku sačinjavanja ugovora primalac izdržavanja bolovao od teške bolesti od koje je umro nakon 8 mjeseci ne čini ugovor ništavim shodno čl.103. tada važećeg ZOO. Iz izvedenih dokaza nesumnjivo je utvrdjeno da je predmetnim ugovorom samo pravno regulisan faktički odnos koji je postojao duži vremenski period. Osnovni motiv za zaključenje ugovora je bio obezbjedjenje njege i pomoći primaocu izdržavanja koju su mu tužene i ranije pružale a ne izigravanje naslednih prava tužioca kome je otac - primalac izdržavanja ranije poklonio kat. parcelu 1378 KO Budva u površini od 680 m2 i koji je nakon smrti primaoca izdržavanja rješenjem o nasledjivanju O.br.53/07 od 18.10.2007. godine oglašen naslednikom na 1/2 idealnog dijela imovine ostavioca. Sporni ugovor je zaključen prema odredbi čl.117. Zakona o nasledjivanju, a načelo ekvivalentnosti, koje inače važi za dvostranoteretne ugovore gradjanskog prava, ne može se primjenjivati kod ugovora o doživotnom izdržavanju, jer je taj

163BILTEN 2 / 2011

156

ugovor po svojoj prirodi teretan i u isto vrijeme aleatoran. Tužilac nije imao prigovora na nalaz vještaka medisinske struke dr. K. N. da laiku sa prosječnim obrazovanjem nije mogla biti poznata činjenica o bliskoj smrti primaoca izdržavanja. No, po mišljenju ovog suda samo saznanje davaoca izdržavanja da primalac izdržavanja boluje od teške bolesti ne mora da znači da je ugovor o doživotnom izdržanju nezakonit ni nemoralan pravni posao, jer se aleatornost ugovora procejenjuje prema svim okolnostima slučaja, pa se navodi revizije koji tvrde suprotno pokazuju neosnovanim."



157

NEDOSTATAK FORME PUNOMOĆJA KAO RAZLOG NIŠTAVOSTI UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 stav 2 Zakona o nasljedjivanju)

Izostanak ovjere punomoćja od strane sudije, a kojim punomoćjem je davalac izdržavanja ovlastio punomoćnika da u njegovo ime može zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju, ne čini ugovor ništavim.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom i prvostepenom presudom utvrđena je ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju iz razloga što punomoćje kojim je davalac izdržavanja ovlastio punomoćnika da u njegovo ime može zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju sa njegovim roditeljima J. Ž. i J. N, kao primaocima izdržavanja, nije ovjereno u formi koja je predviđena za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju. Naime, nižestepeni sudovi nalaze da saglasno odredbi čl.90. ZOO, koji je bio u primjeni, punomoćje za zaključenje ugovora ili drugog pravnog posla mora biti u istoj formi koja je predviđenja za zaključenje tog ugovora ili pravnog posla. Kako je odredbom čl.117. st.2. Zakona o nasleđivanju, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, zaključuju da izostanak ovjere punomoćja od sudije predstavlja nedostatak forme izdatog punomoćja, što ugovor čini ništavim. Po nalaženju ovog suda, izloženi zaključak nižestepenih sudova se ne može prihvatiti kao pravilan. Tuženi je izdao punomoćje punomoćniku V. G. - R, advokatu iz Ulcinja, da u njegovo ime zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju sa njegovim roditeljima kao primaocima izdržavanja, a u punomoćju su precizirane sve radnje koje je punomoćnik ovlašćen da preduzme pri zaključivanju ugovora i posebno saglasnost tuženog kao davaoca izdržavanja sa sadržinom ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je izraz saglasnih volja ugovornih strana. Pri tom, tuženi je potpis na punomoćju ovjerio kod suda. Po mišljenju ovog suda, nedostatak forme punomoćja koji nižestepeni sudovi nalaze nije mogao biti dovoljan za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Jer, tumačenje odredbe mora voditi utvrđenju samog smisla norme. U konkretnom slučaju to podrazumijeva da prije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nije moguće preduzeti radnju koja se preduzima tek pri zaključenju ugovora. Tako u momentu izdavanja spornog punomoćja tuženi nije mogao preduzeti radnje koje su propisane za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, a koje podrazumijevaju da punomoćje ovjeri sudija. Zbog toga insistiranje nižestepenih sudova u konkretnom slučaju na

165BILTEN 2 / 2011

158

doslovnoj primjeni čl.90. ZOO u vezi sa odredbom čl.117. Zakona o nasleđivanju u pogledu forme punomoćja nije pravilno. Pored iznijetog, ovaj sud zaključuje da ne postoje mane u izdatom punomoćju za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, cijeneći pri tom da je potpis tuženog na punomoćju ovjeren kod suda, u sadržini punomoćja unijet iskaz tuženog o značaju i posledicama ugovora o doživotnom izdržavanju, čime je u svemu otklonjen nedostatak u valjanosti punomoćja na osnovu koga je ovlašćeno lice u ime tuženog zaključilo ugovor o doživotnom izdržavanju. Obzirom da su tužioci u ovom sporu istrajavali na razlozima ništavosti ugovora zbog manjkavosti izdatog punomoćja, ovaj sud je zaključio da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je usvojen tužbeni zahtjev. Sa tih razloga, nižestepene presude je valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci ove presude."



159

NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU (Član 117 Zakona o nasljedjivanju,

u vezi čl. 190 Zakona o vanparničnom postupku)

Ako ne postoji dokaz na osnovu čega je sudija prilikom pristupanja ovjeri ugovora o doživotnom izdržavanju utvrdio identitet ugovornih strana, ugovor o doživotnom izdržavanju je ništav.

Iz obrazloženja:

"Predmetni ugovor je ovjerio sudija Opštinskog suda u Ivangradu Z. R, ali ne postoji dokaz na osnovu čega je sudija prilikom pristupanja ovjeri ugovora utvrdio indentitet ugovornih strana. Na ugovoru nema podataka o datumu i godini rodjenja primaoca izdržavanja, niti koji bliži podatak, kao ni uvjerenje o njenom zdravstvenom stanju. Na ugovor na mjestu potpisa za primaoca izdržavanja, utvrdjeno je da postoji otisak njegovog kažiprsta, ali nema potpisa svjedoka indetiteta. Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su zahtjev tužioca usvojili u cjelosti. Ovo s razloga što predmetni ugovor nije sačinjen i zaključen na zakonom propisan način, jer je u suprotnosti sa čl. 189 u vezi sa čl. 190 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list SRCG", br. 34/86) koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Jer, shodno odredbi čl. 189. Zakona o vanparničnom postupku, sudija je dužan da prije nego što pristupi sastavljanju isprave utvrdi indeditet učesnika koje ukoliko ne poznaje, indentitet istih utvrdjuje javnim ispravama sa fotografijom ili izjavom dva punoljetna svjedoka čiji je indentitet utvrdjen javnim ispravama. Pored toga, shodno čl. 190 ZVP, kada je učesnik nepismen, kao što je bila O. H, sastavljanje isprave vršiće se u prisustvu dva punoljetna svjedoka koje sudija lično poznaje, ili čiji je identitet utvrdio javnim ispravama sa fotografijom. Medjutim, kako iz zapisnika o ovjeri ugovora nema konstatacije kako je sudija utvrdio indentitet učesnika, niti je bilo obezbjedjeno prisustvo dva punoljetna svjedoka, to je rpedmet ugovora o doživotnom izdržavanju ništav i ne proizvodi pravne posledice, jer je isti protivan prinudnim propisima kako to propisuje odredba čl. 103.st.1. ZOO koji je važio u to vrijeme. Stoga, bez obzira na činjenicu što je svjedok Z. R. upozorio ugovarače na posledice ugovora u smislu čl. 117 Zakona o nasledjivanju, navedeni propusti čine ništavim, pa pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen pred Opštinskim sudom u Ivangradu R.br. 79/88 od 27.04.1988.godine ne proizvodi pravno dejstvo. "


167BILTEN 2 / 2011

160

SASTAV ZAOSTAVŠTINE I RJEŠENJE O NASLJEDJIVANJU (Član 13 Zakona o nasljedjivanju,

u vezi sa čl. 139 Zakona o vanparničnom postupku)

Nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o poklonu ne mogu predstavljati zaostavštinu i na istima se ne može steći pravo svojine po osnovu nasljedja.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev za utvrdjenje prava svojine po osnovu nasljedja na 1/2 nepokretnosti bliže opisanoj izrekom prvostepene presude, tužilac zasniva na tvrdnji da je majka stranaka, sada pok. M. M, u ostavinskom postupku iza smrti supruga G. M. (oca tužene) nakon postignutog sporazuma o raspodjeli zaostavštine sa ćerkom (tuženom) rješenjem o nasljedjivanju od 09.04.1985. godine oglašena za nasljednika na predmetnoj nepokretnosti. Ističe da se na osnovu tog rješenja majka stranaka kod nadležnog upravnog organa upisala kao vlasnik iste, te da smatra da je promjena upisa na tuženu 2006. godine izvršena nezakonito na osnovu ugovora o poklonu ovjerenog kod Opštinskog suda u Baru (Ov. br. I 286/78 od 23.02.1978. godine). Polazeći od utvrdjenja da su sporne nepokretnosti bile predmet navedenog ugovora o poklonu zaključenog izmedju G. M, kao prodavca i njegove tada mldb. ćerke (ovdje tužene) kao poklonoprimca, zastupane po majci, kao zakonskom zastupniku, koji ugovor je valjan i proizvodi pravno dejstvo, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, s pozivom na odredbu člana 20 ZOSPO, odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, pravilno zaključujući da tužilac nije dokazao da je predmetna imovina zaostavština njegove majke, pa je ni sam nije mogao steći osnovom nasljedja nakon majčine smrti. Jer, nasljedjivanjem se pravo svojine može steći samo pod uslovom ako je to pravo postojalo u korist ostavioca, odnosno pravnog prethodnika. Predmetne nepokretnosti nijesu mogle predstavljati zaostavštinu G. M, budući da ih je isti navedenim ugovorom o poklonu poklonio svojoj ćerki (tuženoj), koja je u vrijeme zaključenja istog bila maloljetna i zastupala je majka, kao zakonski zastupnik, pa da stoga nije bila ni upoznata sa predmetnim ugovorom, a koju tvrdnju tužene tužilac nije opovrgao konkretnim dokazima. Dakle, majka stranaka na spornim nepokretnostima na osnovu sporazuma o diobi u ostavinskom postupku postignutom sa ćerkom (tuženom), odnosno na osnovu rješenja o nasljedjivanju, donijetog pod navedenim okolnostima, nije mogla steći pravo svojine. Ovo sa razloga što je rješenje o nasljedjivanju deklarativnog, a ne konstitutivnog karaktera i vezuje stranke samo u pogledu odluke o pravu na nasljedje, a stranke, kao i treća lica, mogu u parnici isticati zahtjeve koji se zasnivaju na pravu svojine nezavisnom od nasljedja, radi čega su bez osnova navodi revizije dati u tom pravcu.


161

Neosnovano se ističe revizijom da je majka tužioca stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima putem održaja. Ovo sa razloga što je ista prilikom zaključenja predmetnog ugovora o poklonu zastupala svoju mldb. ćerku, te je znala da sporne nepokretnosti ne mogu biti predmet ostavinskog postupka iza smrti njenog supruga, a oca tužene, odnosno znala je da nije vlasnik istih. Prema tome, njena državina nije bila zakonita ni savjesna, pa nijesu ispunjeni zakonski uslovi za sticanje prava svojine po osnovu održaja."


169BILTEN 2 / 2011

162

NASLJEDNO PRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVOSNAŽNOSTI RJEŠENJA O NASLJEDJIVANU

- ZAKONSKO I TESTAMENTALNO NASLJEDJIVANJE - (Član 141 Zakona o vanparničnom postupku)

Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljedjivanju pronadje testament sud će ga proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, s tim što ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će obavijestiti zainteresovana lica o proglašenju testamenta i upozoriti ih da mogu svoja prava ostvariti u parničnom postupku.

***

Nasljedjivanje po osnovu testamenta ima jači pravni osnov od zakonskog nasljedjivanja.

Iz obrazloženja:

"Nakon proglašenja testamenta, rješenjem Osnovnog suda u Plavu O.br.72/06 od 04.08.2006. godine, na zaostavštini pok.Š. oglašeni su testamentalni naslednici, saglasno navedenoj sadržini testamenta. Međutim, nakon smrti Š. Đ, pred Osnovnim sudom u Podgorici pokrenut je ostavinski postupak i rješenjem tog suda O.br.649/98 od 04.02.2000. godine, na njegovoj zaostavštini, koja je bila i predmet testamentalnog raspolaganja, kao zakonski naslednici oglašeni su F. B, sestra ostavioca, na 1/2, H. N, F. B, sestričine ostavioca na po 1/6, Z. O, sestrić ostavioca na 1/6, O. O. i mldb.O. O, E. O. i S. O, svi unuci pokojnog sestrića ostavioca, na po 1/32 idealnog dijela predmetne zaostavštine. Iz prednjeg proizilazi da je nakon pravosnažnosti rješenja o nasleđivanju Osnovnog suda u Podgorici O.br.649/98 od 04.02.2000. godine pronađen testament ostavioca. Zakonom o vanparničnom postupku propisano je da ako se po pravosnažnosti rješenja o nasleđivanju pronađe testament sud će ga proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, s tim što ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu već će obavijestiti zainteresovana lica o proglašenju testamenta i upozoriti ih da mogu svoja prava ostvariti u parničnom postupku. U konkretnom slučaju nije postupljeno saglasno navedenom zakonu i nije imalo mjesta ponovnom raspravljanju zaostavštine kod Osnovnog suda u Plavu. Ali, kako je zaostavština ponovo raspravljana došlo se u situaciju da postoje dva ostavinska rješenja kojim je raspravljana zaostavština pok.Š. Đ, rješenje Osnovnog suda u Podgorici O.br.649/98 od 04.02.2000. godine i rješenje Osnovnog suda u Plavu O.br.72/06 od 04.08.2006. godine.


163

Kod takvog stanja stvari, koje je nesporno, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da su tužioci po osnovu testamenta i prava nasleđa iza smrti svojih pravnih prethodnika, vlasnici nepokretnosti koje su činile zaostavštinu pok.Š, u alikvotnim djelovima, bliže označenim u izreci prvostepene presude. Ovo sa razloga što nasledstvo po osnovu testamenta ima jači pravni osnov od zakonskog nasleđivanja. Navodi revizije da je Osnovni sud u Plavu morao nakon proglašenja testament dostaviti Osnovnom sudu u Podgorici radi daljeg postupanja, su bez značaja budući da su i u tom slučaju zainteresovana lica svoja prava mogla ostvariti u parničnom postupku. Ni ostali navodi revizije (da je poništen brak zaključen između ostavioca i N. B, da je F. B. ostavinskim rješenjem O.br.649/98 od 04.02.2000. godine oglašena naslednikom 1/2 idealnog dijela nepokretnosti koje čine zaostavštinu pok.Š, da se Osnovni sud u Plavu svojim rješenjem O.br.60/04 od 21.09.2004. godine oglasio mjesno nenadležnim za postupanje po predlogu tužilaca za raspravljanje zaostavštine pok.Š. Đ. po osnovu testamenta i dr.) koje je ovaj sud cijenio, nisu od takvog značaja da bi doveli u sumnju zakonitost pobijane presude."


171BILTEN 2 / 2011

164

DIOBA NASLJEDJA - NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA -

(Član 143 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)

Dok ne dodje do diobe ostavine nasljednici nemaju suvlasničkih djelova na pojedinim stvarima i zajednički upravljaju i raspolažu nasljedstvom.

Iz obrazloženja:

"Bez osnova su i navodi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predmet tužbanog zahtjeva jeste predaja nekretnina, koje predstavljaju zaostavštinu pokojnog P. M. i P. J, koji su sa spornom nepokretnošću raspolagali testamentom, odredivši kao testamentalne naslednike svoju djecu, pravnog prethodnika tužilaca (supruga i oca) sina S, zatim sina P, te kćerku P. M. J. Sporne nekretnine po odobrenju P. i J. drže tuženi, čemu se tužioci protive i traže oslobadjanje istih. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da ostavinski postupak nije okončan i da je u fazi prekida. Stoga je ukazati da je ostavina do diobe zajedničko vlasništvo nasljednika. Dok ne dodje do diobe ostavine, naslednici nemaju suvlasničkih djelova na pojedinim stvarima i zajednički upravljaju i raspolažu nasljedstvom - (čl.143. st.1. Zakona o nasljedjivanju). Sunasljednicima pripada posjed i uživanje stvari ostavine zajednički. Svaki pojedini nasljednik može upotrebljavati stvar ako time nije osujećeno pravo drugog sunasljednika. Pod diobom naslijedjene imovine podrazumijeva se dioba putem utvrdjivanja idealnih djelova nasljednika u odredjenim stvarima čime oni postaju suvlasnici. Zajednička svojina sunasljednika nastaje trenutkom smrti ostavioca i traje do trenutka diobe, a svaki nasljednik ima pravo da stvar koristi i učestvuje u njenom upravljanju. Za opterećenje stvari (davanje u zakup i sl.) potrebna je saglasnost svih zajedničara. U konkretnom slučaju nema saglasnosti, pa su tužioci kao sunasljednici ovlašćeni da zahtijevaju iseljenje trećih lica i oslobadjanje nepokretnosti koje predstavljaju predmet ostavine."


PORODIČNO PRAVO

175BILTEN 2 / 2011

166

IZMJENA ODLUKE O UREDJENJU NAČINA ODRŽAVANJA LIČNOG ODNOSA SA MALOLJETNIM DJETETOM

(Čl. 63, 79, 80, u vezi sa članom 357 stav 1 Porodičnog zakona)

Neosnovan je zahtjev za izmjenu odluke o uredjenju načina održavanja ličnog odnosa sa maloljetnim djetetom ako nije došlo do promjene uslova u odnosu na stanje koje je postojalo u vrijeme donošenja iste.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su i navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. I po ocjeni ovog suda pravilno je odlučio prvostepeni sud kada je odbio zahtjev tužilje kojim je tražila da se izmijeni način održavanja ličnog odnosa tuženog, kao roditelja koji ne živi sa mldb. sinom K, ranije uredjen pravosnažnom presudom prvostepenog suda P. br. 914/2010 od 30.11.2010. godine, a koje je rezonovanje pravilno prihvatio i drugostepeni sud prilikom odlučivanja pobijanom presudom. Ovo iz razloga što rukovodjen najboljim interesima djeteta u smislu odredaba čl. 357 stav 1 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br. 01/07), prvostepeni sud je pravilno zaključio da nije došlo do promjene uslova u odnosu na stanje koje je postojalo u vrijeme donošenja navedene pravosnažne presude i uredjenja istih odnosa tom presudom. Na ovakav zaključak nesumnjivo ukazuju izvještaji i mišljenja nadležnih JU Centar za socijalni rad Opštine Kotor, Tivat i Budva (br. 02-196 od 22.08.2011. godine) i Centra za socijalni rad Bijelo Polje (br. 01-5745 od 19.08.2011. godine), koji su prethodno pribavljeni, saglasno odredbi člana 361 Porodičnog zakona RCG i koje su pravilno cijenili nižestepeni sudovi, te na istima zasnovali odluku u predmetnoj pravnoj stvari."



167

VISINA DOPRINOSA ZA IZDRŽAVANJE DJECE (Član 254 stav 2, čl. 272 i 274 Porodičnog zakona)

Prilikom odlučivanja o visini doprinosa za izdržavanje djece sud će imati u vidu materijalne prilike oba roditelja, stambenu situaciju u kojoj isti žive, uzrast i potrebe djeteta.

***

Staranje o djeci ne obuhvata samo novčane izdatke već svakodnevnu brigu o njihovoj ishrani, odijevanju i roditeljsku pažnju koja je djeci neophodna.

***

Otplata kredita ne može uticati na visinu doprinosa za izdržavanje djece.

Iz obrazloženja:

"Po nalaženju ovog suda, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, koje je s pravom prihvatio i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su djelimično usvojili zahtjev tužilaca i obavezali tuženog da doprinosi njihovom izdržavanju na način kako je to određeno izrekom prvostepene presude. Pri tom, sudovi su imali u vidu materijalne prilike oba roditelja, stambenu situaciju u kojoj isti žive, posebno cijenili uzrast i potrebe prvotužioca koji je redovni student i malodobne drugotužilje koja je učenik srednje škole, kako je to propisano odredbama čl.272. - 274. Porodičnog zakona. Takođe je cijenjena činjenica da su tuženi i zakonska zastupnica radno sposobni, kao i da je njihova zakonska obaveza da izdržavaju djecu shodno čl.254. istog zakona. Isticanje u reviziji da zakonska zastupnica ostvaruje veću zaradu od tuženog, ne dovodi u sumnju donijetu odluku, jer ona kao majka i na drugi način doprinosi njihovom izdržavanju, s obzirom da se nakon prestanka bračne zajednice sa tuženim cijelo vrijeme starala o malodobnoj tužilji, a poslednjih godina i o prvotužiocu, te da staranje ne obuhvata samo novčane izdatke, već svakodnevnu brigu o njihovoj ishrani, odijevanju i roditeljsku pažnju koja je djeci neophodna. To što tuženi ima obaveze za otplatu kredita, ni po mišljenju ovog suda, ne može uticati na visinu njegovog doprinosa za izdržavanje djece, jer je zakonom propisano da su roditelji dužni da izdržavaju svoju djecu. Bez uticaja na drugačije odlučivanje je i činjenica da prvotužilac dobija iznos od 140,00 € mjesečno koji predstavlja penzijska primanja njegovog djeda. Ovo iz razloga što je u postupku utvrđeno da prvotužilac redovno ispunjava svoje obaveze kao student, pa sa osnovom saglasno odredbi

177BILTEN 2 / 2011

168

čl.254. st.2. Porodičnog zakona, može tražiti izdržavanje od tuženog-oca, pa su revizijski razlozi u pogledu nepostojanja ove obaveze neosnovani."



169

USLOVI OSTVARIVANJA IZDRŽAVANJA OD BRAČNOG DRUGA (Član 262 stav 1 Porodičnog zakona)

Da bi se jednom bračnom drugu dosudilo izdržavanje od drugog bračnog druga srazmjerno njegovim mogućnostima potrebno je pored nedovoljnih sredstava za izdržavanje dokazati i nesposobnost da se obezbijede dodatna sredstva za izdržavanje, odnosno nesposobnost za rad ili nemogućnost zaposlenja bračnog druga koji traži izdržavanje.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su pri odlučivanju o prethodno navedenom dijelu pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev u tom dijelu odbili kao neosnovan. Naime, tužilja zahtjev za isplatu iznosa od 27.000 € na ime izdržavanja za period od 26.12.2006. do 18.06.2011. godine zasniva na tome da je preduzeće DOO "H.", čiji je bila vlasnik i direktor, a koje je počelo sa radom prije prestanka bračne zajednice stranaka, poslovalo sa gubicima, te da u istom u navedenom periodu nije ostvarivala zaradu. Medjutim, tužilja nije pružila dokaze da nije bila sposobna za rad u spornom periodu, odnosno da se u tom periodu nije mogla zaposliti i ostvarivati dodatnu zaradu za svoje izdržavanje, koji uslov, shodno odredbi člana 262 stav 1 Podoričnog zakona, pored nedovoljnih sredstava za izdržavanje mora biti ispunjen da bi se jednom bračnom drugu dosudilo izdržavanje od drugog bračnog druga srazmjerno njegovim mogućnostima. U prilog tome ide i činjenica da se tužilja u medjuvremenu zaposlila u "D.", Kotor, gdje ostvaruje zaradu u iznosu od 600 €. Prema tome, kako je tužilja u spornom periodu bila sposobna da obezbijedi dodatna novčana sredstva za svoje izdržavanje, to nijesu ispunjeni zakonski uslovi da joj se na ime izdržavanja dosudi traženi iznos, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi. Stoga je reviziju koja se odnosi na ovaj dio nižestepenih odluka valjalo odbiti kao neosnovanu."


179BILTEN 2 / 2011

170

IZMJENA ODLUKE O IZDRŽAVANJU (Član 280 Porodičnog zakona)

Zahtjev za izmjenu ranije odluke o izdržavanju od strane lica koje je dužno da daje izdržavanje podnosi se u odnosu na izdržavano lice.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se revizijom tuženog ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. I po nalažen ju ovog suda, pravilno je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog zbog nedostatka stvarne (pasivne) legitimacije na strani tužene, te odlučeno o troškovima postupka. Ovo zbog toga što tužena nije učesnik materijalno pravnog odnosa iz kojeg je proistekao predmetni spor, već mldb. V. V, u odnosu na koju - kao izdržavano lice, tuženi - protivtužilac može podnijeti zahtjev za izmjenu ranije odluke o izdržavanju, saglasno čl. 280 Porodičnog zakona. Pravilno je odlučeno i u pogledu troškova postupka, saglasno čl. 320 istog zakona. "



171

PRAVO NA NAKNADU TROŠKOVA IZDRŽAVANJA DJETETA PRIJE PODNOŠENJA TUŽBE

(Član 283 stav 1 Porodičnog zakona)

Dijete ne može da traži isplatu na ime izdržavanja za period unazad prije podnošenja tužbe za izdržavanje, već shodno odredbi člana 283 stav 1 Porodičnog zakona naknadu tih troškova izdržavanja može tražiti samo lice koje je snosilo troškove izdržavanja od onoga ko je po zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.

P R E S U D A

Usvaja se revizija tuženog, pa se preinačavaju presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3641/11-09 od 07.07.2011. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 247/11 od 16.04.2011. godine i izriče: Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže da tužilji na ime dospjelih a neisplaćenih iznosa na ime izdržavanja za period od tri godine unazad, tačnije od dana 30.01.2006. do 30.01.2009. godine, kao dana podnošenja tužbe isplati novčani iznos od ukupno 5.400 €. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Revizija tužilje odbacuje se kao nedozvoljena.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3641/11-09 od 07.07.2011. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 247/11 od 16.04.2011. godine, kojom je odlučeno: "Obavezuje se tuženi Z. R, iz Kotora, da tužilji, na ime dospjelih a neisplaćenih iznosa na ime izdržavanja za period od 3 (tri) godine unazad, tačnije od dana 30.01.2006. godine, pa do dana 30.01.2009. godine, kao dana podnošenja tužbe isplati novčani iznos od ukupno 5.400,00 €, na žiro račun tužilje, koji se kod Crnogorske komercijalne banke AD Podgorica - Filijala Herceg Novi, vodi pod brojem _______________, kao i da naknadi troškove postupka, u ukupnom iznosu od 375,00 €, a sve prednje u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom izvršenja." Protiv navedene drugostepene presude tužilja i tuženi su blagovremeno izjavili revizije zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

181BILTEN 2 / 2011

172

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu samo u dijelu odluke o troškovima postupka. Predložila je da ovaj sud preinači pobijanu presudu u dijelu rješenja o troškovima i obaveže tuženog da tužilji naknadi troškove sastava žalbe i revizije u prethodnom postupku, kao i sastav ove revizije. Tuženi predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovori na revizije nijesu podnijeti. Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija tuženog osnovana, a revizija tužilje nedozvoljena. U postupku kod nižestepenih sudova nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge na koje se revizijom tuženog ukazuje. Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da predmetnom tužbom tužilja iz osnova izdržavanja traži, pored naknade od dana podnošenja tužbe pa ubuduće, o čemu je odlučeno pravosnažnim dijelom presudom Osnovnog suda u Podgorici P. br. 190/09 od 16.07.2010. godine, i isplatu naknade za tri godine unazad računajući do dana podnošenja tužbe. Utemeljenje za potraživanje predmetne naknade i za raniji period tužilja vidi u tome što je zajednica njenih roditelja faktički raskinuta 2005. godine i da ona od tada živi sa majkom, a da ni u tom periodu tuženi (otac) nije doprinosio njenom izdržavanju. Nižestepeni sudovi su prilikom odlučivanja odbili ovaj dio zahtjeva dijelom svojih presuda koji je ukinut rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 1636/10 od 15.12.2010. godine. Naime, Vrhovni sud Crne Gore prilikom odlučivanja navedenim rješenjem ukazao je nižestepenim sudovima da nijesu pravilno cijenili izjavu tuženog sa ročišta od 28.06.2010. godine, kojom je priznao tužbeni zahtjev u cjelosti, a što je od značaja za odluku suda po navedenom dijelu zahtjeva, ukazujući pri tom da navedena izjava o priznanju nije karaktera nedozvoljenog raspolaganja stranaka. Iako je tuženi u ponovnom postupku jasno istakao da tužbeni zahtjev za isplatu izdržavanja u periodu od tri godine prije podnošenja tužbe ne priznaje, nižestepeni sudovi su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i obavezali tuženog da tužilji na ime izdržavanja isplati iznos od 5.400 € za period od tri godine unazad prije podnošenja tužbe, polazeći od stava Vrhovnog suda Crne Gore iz navedenog ukidnog rješenja. Kod izloženog stanja opravdano se revizijom tuženog ukazuje da su nižestepene presude donijete uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, obaveza roditelja na plaćanje doprinosa za izdržavanje nastaje od dana podnošenja zahtjeva za izdržavanje. Dakle, dijete ne može da traži isplatu na ime izdržavanja za period unazad prije podnošenja tužbe za izdržavanje, već shodno odredbi člana 283 stav 1 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br.01/07), naknadu tih troškova izdržavanja može tražiti samo lice koje je snosilo troškove izdržavanja od onoga ko je po zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.


173

Prema tome, nižestepeni sudovi su mogli postupiti po nalogu iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 1636/10 od 15.12.2010. godine i usvojiti tužbeni zahtjev samo u slučaju da je tuženi ostao pri iskazu datom u prethodnom postupku kojim je priznao predmetni tužbeni zahtjev. Medjutim, tuženi je promijenio iskaz dat u prethodnom postupku i u ponovnom postupku izjavio da predmetni zahtjev ne prihvata, pa priznanje tuženog dato pred prvostepenim sudom u ranijem postupku nije moglo biti osnov za usvajanje predmetnog zahtjeva, kako to pogrešno nalaze nižestepeni sudovi. Jer, shodno odredbi člana 337 stav 4 ZPP priznanje tužbenog zahtjeva na ročištu ili u podnesku, tuženi može i bez pristanka tužioca da opozove do donošenja presude. Prema tome, priznanje dato u prethodnom postupku nije obavezivalo tuženog. Sa iznijetih razloga reviziju tuženog je valjalo usvojiti, a nižestepene presude preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. S obzirom da je tuženi uspio u sporu, a troškove postupka nije tražio, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. S druge strane, revizija tužilje nije dozvoljena. Ovo iz razloga što se ovom revizijom pobija drugostepena presuda samo u dijelu rješenja o troškovima postupka, a koje ne spada u kategoriju rješenja iz člana 414 ZPP, kojima se postupak pravosnažno završava, pa je kao takvu valjalo odbaciti. Na osnovu izloženog, primjenom člana 410 stav 1 i čl. 407 ZPP, odlučeno je kao u izreci.


183BILTEN 2 / 2011

174

IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA (Član 286 stav 1 Porodičnog zakona)

Poslovni prostor koji je jedan bračni drug stekao poklonom od roditelja u toku trajanja braka predstavlja njegovu posebnu imovinu.

Iz obrazloženja:

"Izvedenim dokazima kod prvostepenog suda utvrdjeno je da su predmetne nepokretnosti kupljene u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka novčanim sredstvima roditelja tuženog i to poslovni prostor isključivo za potrebe tuženog, a stan za njihove potrebe, a da se samo iz formalnih razloga vodi na tuženog. Polazeći od takvog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zaključak da predmetni poslovni prostor, shodno odredbi člana 286 stav 1 Porodičnog zakona, predstavlja posebnu imovinu tuženog, koju je stekao poklonom od roditelja u toku braka, a da predmetni stan predstavlja imovinu roditelja tuženog. Neosnovano se ističe revizijom da tuženi nije dokazao da su njegovi roditelji posjedovali uštedjevinu, te da su imali stan u Herceg Novom i kuću u Kočanima i iste prodali, jer nema pismenih ugovora o kupoprodaji. Ovo sa razloga što je iskazom svih saslušanih svjedoka, a i iskazom same tužilje datom na raspravi od 19.02.2010. godine, potvrdjeno da su roditelji tuženog posjedovali kuću u Kočanima koju su prodali prije zaključenja braka stranaka i stan u Herceg Novom koji je prodat u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka. Takodje je nesporno da je otac tuženog, kao dugogodišnji funkcioner ostvarivao visoka primanja, te da je majka tuženog radila kao knjigovodja, pa su isti imali uslove za sticanje uštedjevine. Kontradiktornost iskaza roditelja tuženog u pogledu iznosa za koji su prodate ranije nepokretnosti (kuća u Kočanima i stan u Herceg Novom) i u pogledu cijene za koje su kupljene predmetne nepokretnosti su bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi. Kod naprijed iznijetog, bez značaja su i navodi revizije da nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu da je tužilja bila u radnom odnosu u "A. – t.", te da nijesu uvažili njen rad u podizanju i vaspitavanju sina i njenu brigu o domaćinstvu i porodici. Uostalom, iz radne knjižice tužilje jasno proizilazi da je ista bila zaposlena u periodu od 2001. - 2007. godine, odnosno nakon kupovine predmetnih nepokretnosti (poslovni prostor kupljen 1999. godine, a stan 2000. godine). Osim toga, utvrdjeno je da rad u Preduzeću "A. – t." koji je osnovao tuženi 1998. godine, novčanim sredstvima koji su mu dali roditelji, donosio slabu zaradu (oporeziva dobit u 1999. godini iznosila je 2.088,00 dinara, u 2000. godini 520 DEM, u 2001. godini 261 DEM), te da je ta zarada obezbjedjivala samo minimalna sredstva za izdržavanje


175

porodice, tako da je za period od dvije godine (od osnivanja preduzeća do kupovine spornih nepokretnosti) bilo nemoguće steći 161.475 DEM koliko su iste plaćene."


185BILTEN 2 / 2011

176

RASPOLAGANJE BRAČNOM IMOVINOM (Član 290 Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 103 ZOO)

Ugovor o poklonu kojim je jedan bračni drug raspolagao nepokretnostima koje predstavljaju zajedničku nepodijeljenu imovinu stečenu u bračnoj zajednici, bez saglasnosti drugog bračnog druga, je ništav.

Iz obrazloženja:

"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su utvrdili da je ništav ugovor o poklonu ovjeren pred Osnovnim sudom u Podgorici, Ov.br.7521/08 od 04.03.2008. godine u dijelu čl.I ugovora, saglasno čl.103. ZOO, koji je bio u primjeni. Jer, drugostuženi je raspolagao sa nekretninama koje predstavljaju zajedničku nepodijeljenu imovinu stečenu u bračnoj zajednici sa tuženom, bez njene saglasnosti, što je protivno odredbi čl.290. Porodičnog zakona. Procjenjujući okolnosti koje su od značaja za sticanje u bračnoj zajednici, pravilno su nižestepeni sudovi, s pozivom na odredbu čl.288. Porodičnog zakona zaključili da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužilje i drugotuženog stečenu tokom brajanja bračne zajednice i to sa jednakim doprinosom, te sledstveno tome utvrdili pravo tužilje kao suvlasnika na 1/2 idealnog dijela. Naime, kako su predmetne nekretnine kupljene u toku trajanja bračne zajednice tužilje i drugotuženog, to zaključenjem ugovora o kupoprodaji od strane jednog bračnog druga, drugi nije povrijedjen u svom imovinskom pravu, jer su nekretnine postale zajednička imovina bračnih drugova, pa tužilji pripada pravo (kako u toku, tako i poslije razvoda braka), na utvrdjenje svog udijela u sticanju imovine."



177

DIOBA BRAČNE IMOVINE (Član 299 Porodičnog zakona)

Pravo svojine iz osnova sticanja u braku utvrdjuje se u odnosu na cjelokupnu zajedničku imovinu bračnih drugova.

Iz obrazloženja:

"Glavnim tužbenim zahtjevom traženo je da se utvrdi da bračnu tekovinu stranaka čini kuća u Tološima i stan na Zabjelu, te da je tužilja suvlasnik 1/2 idealnog dijela navedenih nepokretnosti, a eventualnim da ukoliko sud nadje da tužilja u odnosu na stan na Zabjelu ima samo obligaciono pravo da se utvrdi da tužilji pripada pravo svojine na 2/3 idealnog dijela kuće u Tološina i da joj tuženi na ime ulaganja u stan na Zabjelu isplati 15.000 €, dok je predmet protivtužbenog zahtjeva bio utvrdjenje da bračnu tekovinu stranaka čini kuća u Tološima sa po 1/2 idealnog dijela. Prvostepeni sud djelimično usvaja obligacioni zahtjev u odnosu na stan na Zabjelu u kom dijelu je prvostepena presuda ukinuta, a odbacuje tužbeni zahtjev za utvrdjenje prava svojine na po 1/2, odnosno 2/3 idealnog dijela na predmetnom stanu, iako tužilja nije tražila 2/3 na istom, koji dio je takodje ukinut drugostepenom presudom, dok je dio kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i utvrdjeno da bračnu tekovinu stranaka čini nepokretnost u Tološima na po 1/2 potvrdjen. Medjutim, kako nižestepenim presudama uopšte nije odlučeno o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na utvrdjenje prava svojine na 2/3 idealnog dijela kuće u Tološima, koja nepokretnost je i predmet protivtužbenog zahtjeva, a imajući u vidu da su nižestepene odluke ukinute u dijelu koji se odnosi na stan na Zabjelu, to nižestepene presude moraju biti ukinute i u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev. Ovo tim prije što se pravo svojine iz osnova sticanja u braku utvrdjuje u odnosu na cjelokupnu zajedničku imovinu bračnih drugova, te se o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu mora istovremeno odlučiti iz razloga što se radi o istovjetnim i vezanim zahtjevima. U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti saglasno datim primjedbama i utvrditi šta čini zajedničku imovinu stranaka, te doprinos istih u sticanju, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."


187BILTEN 2 / 2011

178

IMOVINSKI ODNOSI U PORODIČNOJ ZAJEDNICI (Član 297 Porodičnog zakona)

Postojanje rodbinske i ekonomske zajednice ne isključuje mogućnost da njeni članovi stiču imovinu samo za sebe ili za zajednicu zavisno od njihove volje - namjere koja se ima ustanoviti ocjenom svih izvedenih dokaza.

Iz obrazloženja:

"Izvedenim i pravilno cijenjenim dokazima u prvostepenom postupku, prvenstveno izjavama tužioca i zakonske zastupnice tuženih datih u svojstvu stranki, te izjavama saslušanih svjedoka, pouzdano je utvrdjeno da je predmetna porodična stambena zgrada sagradjena za tužioca, a radom i uz pomoć članova porodične i ekonomske zajednice srodnika - roditelja tužioca, tužioca, njegovog sada pok. brata Ž, neudate sestre, pri čemu su im pomagali i srodnici koji u vrijeme gradnje nijesu bili dio iste ekonomske zajednice (dio saslušanih svjedoka).

Dakle, u postupku je dokazano da je medju članovima porodične zajednice koji su je činili postojao sporazum i da je namjera svih zajedničara bila da se predmetni stambeni objekat gradi isključivo za tužioca. Takva namjera potvrdjena je i useljenjem samo tužioca u predmetni objekat nakon njegove ženidbe i korišćenjem istog sa svojom užom porodicom u narednom utvrdjenom periodu, a da ga u tome niko od ranijih zajedničara nije ometao. Polazeći od takvog utvrdjenja, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su usvojili postavljeni zahtjev tužioca. Inače, u pobijanoj i prvostepenoj presudi o svemu potrebnom dati su valjani i umjesni razlozi koje prihvata i ovaj sud. Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su isti lišeni osnova. Jer, ne dovodeći u pitanje sadržinu odredbe člana 297 Porodičnog zakona ("Sl. list SRCG", br. 7/89), na koju se i revizijom ukazuje, kao ni odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa o sticanju svojine, zajedničke svojine i susvojine, pri činjenici da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane i prvostepene presude nesumnjivo utvrdjeno da je namjera članova porodične zajednice koja je postojala u vrijeme sticanja da se predmetni objekat stiče isključivo za tužioca, na ishod o postavljenom stvarnopravnom zahtjevu bez značaja je ko je ulagao sredstva, kao i iznos uloženih sredstava članova porodične zajednice. Samo postojanje rodbinske i ekonomske zajednice ne isključuje mogućnost da njeni članovi stiču imovinu samo za sebe ili za zajednicu zavisno od njihove volje - namjere koja se ima ustanoviti ocjenom svih izvedenih dokaza, a koja je u konkretnom slučaju na takav način nesumnjivo dokazana. Takodje, činjenica da je neko od zajedničara radom i sredstvima doprinio da se izgradi zgrada na imanju oca nije dovoljan razlog za odluku suda da je taj zajedničar suvlasnik u


179

toj zgradi. Pojedinačna ulaganja zajedničara mogu biti isključivo osnov za ostvarenje njihovog obligacionopravnog, a ne i stvarnopravnog zahtjeva.

Na ishod spora, kod predstavljenog činjeničnog utvrdjenja, bez uticaja je i to što je objekat bio upisan na oca tužioca i vodio se na njegovo ime sve do smrti, te i raspravljen kao njegova zaostavština, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi."


189BILTEN 2 / 2011

180

UTVRDJIVANJE OČINSTVA LICA KOJE NIJE U ŽIVOTU (Čl. 345 i 346 stav 1 Porodičnog zakona)

U sporu za utvrdjivanje očinstva lica koje nije u životu, tužba se podnosi protiv njegovih nasljednika.

Iz obrazloženja:

"Predmetnom tužbom traženo je da se utvrdi da je pok. B. M. otac mldb. Ć. I. Kako lice čije se vanbračno očinstvo utvrdjuje nije u životu tužba je podnijeta protiv njegovih naslednika (brata i sestre). Zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovan je na izvještaju Centra za socijalni rad Opštine Nikšić, Plužine i Šavnik, br. 03-1058/2 od 28.05.2009. godine, u kome se navodi da pok. B. M. u razgovoru od 30.06.1998. godine nije sporio očinstvo, na iskazu tužilje Ć. R, majke mldb. I, te iskazu saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je Ć. R. bila u dugogodišnjoj vezi sa sada pok. B. M, kao i na nalazu i mišljenju vještaka Instituta za sudsku medicinu u Beogradu koji su sproveli vještačenje na osnovu DNK analiza mldb. tužilje, njene majke Ć. R. i najbližih srodnika pok. B. M. (ovdje tuženih) i na osnovu izračunate vjerovatnoće na preko 99,95% dali mišljenje da je sada pok. B. M. prirodni, biološki otac, mldb. Ć. I. Dakle, rezultat cjelokuprnog dokaznog postupka upućuje na jasan zaključak da je sada pok. B. M. otac mldb. Ć. I, te su bez osnova navodi revizije da su nižestepene odluke zasnovane samo na nalazu i mišljenju Instituta za sudsku medicinu iz Beograda iz kojeg proizilazi samo vjerovatnoća, a ne i potpuna sigurnost da je pok. B. M. otac mldb. tužilje. Osim toga, vjerovatnoća izračunata na osnovu iscrpnih genetičkih analiza stranaka na preko 99,95% da je pok. B. M. biološki otac mldb. tužilje je pouzdan osnov za odluku suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Kod činjenice da je uočeno veliko podudaranje utvrdjenih DNK profila izmedju mldb. tužilje i tuženih, neosnovani su i navodi revizije da nije utvrdjeno da je pok. B. M. brat po ocu i majci tuženih. Neprihvatljivi su i navodi revizije da tuženi nijesu mogli biti legitimisani kao stranke u ovom sporu, jer je odredbom člana 346 stav 1 Porodičnog zakona propisano da su stranke u sporu za utvrdjivanje očinstva lice koje se očinstvo utvrdjuje, dijete i majka djeteta. Ovo sa razloga što se radi o posebnoj procesnoj situaciji u kojoj se utvrdjuje očinstvo osobe koja nije živa, te je tužba jedino mogla biti podnijeta protiv tuženih, kao naslednika pok. lica za kojeg se tvrdi da je otac djeteta."



181

ODBACIVANJE TUŽBE U SPORU RADI UTVRDJIVANJA OČINSTVA (Član 347 stav 3 Porodičnog zakona)

Ispunjeni su uslovi iz člana 347 stav 3 Porodičnog zakona da se tužba odbaci, ako tužilac u ostavljenom roku ne proširi tužbu na lica koja tužbom nijesu obuhvaćena.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 346 stav 1 Porodičnog zakona stranke u sporu radi utvrdjivanja očinstva su lice čije se očinstvo utvrdjuje, dijete i majka djeteta. Budući da tužbom za utvrdjivanje očinstva nijesu kao tuženi obuhvaćena sva lica sud je pozvao tužilju da proširi tužbu na ostala lica. Kako tužilja u ostavljenom roku tužbu nije proširila na lica koja tužbom nijesu obuhvaćena to su bili ispunjeni i uslovi iz čl. 347 st. 3 Porodičnog zakona da se tužba odbaci. Bez osnova su navodi revizije da se tužbeni zahtjev ne odnosi samo na utvrdjivanje očinstva, jer iz spisa proizilazi da je tužilja povukla tužbu u dijelu kojim se traži utvrdjenje da tužilji pripada pravo na porodičnu penziju iza smrti M. N. No i da nije povučena tužba u tom dijelu ona bi se morala odbaciti jer rješavanje spora u tom dijelu ne spada u sudsku nadležnost."


GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

193BILTEN 2 / 2011

183

NENADLEŽNOST SUDA I ODBACIVANJE TUŽBE (Član 19, u vezi čl. 276 stav 1 tačka 1 ZPP)

Sporovi u vezi sa načinom upotrebe i korišćenja javnog puta nijesu u sudskoj nadležnosti, te sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su se oglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i tužbu odbacili, dajući jasne i valjane razloge koje ovaj sud u svemu prihvata. Naime, u pitanju je nekategorisani put koji predstavlja javno dobro, pa se na njemu ne može steći pravo posjeda pa tako ni priznati posjedovna zaštita. Pravilno su nižestepeni sudovi našli da sporovi u vezi sa načinom upotrebe i korišćenja javnog puta nijesu u sudskoj nadležnosti, i tužbu su s pravom odbacili. Shodno odredbama Zakona o putevima ("Sl.list RCG", br.42/04 i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o putevima ("Sl.list RCG", br.54/09), na javnim putevima se ne mogu sticati stvarna prava po bilo kom osnovu osim pravo službenosti, od opšteg interesa (izmedju ostalog i postavljanje električnih kablova), ali pod uslovom da korišćenje tog prava ne ugrožava stabilnost puta, bezbjednost i režim saobraćaja na javnim putevima (čl.3 pomenutog Zakona). Poslove upravljanja, održavanja, zaštite državnih puteva vrši organ uprave nadležan za državne puteve (čl.14 pom. Zakona). Organ uprave je nadležan i za izdavanje saglasnosti za postavljanje električnih vodova i sl. na državnom putu (pored ostalog) a saglasnosti moraju da sadrže saobraćajno-tehničke uslove koje utvrdjuje organ uprave (čl.16 pom. Zakona). Radi zaštite javnih puteva zabranjeno je izvodjenje bilo kakvih radova koji ometaju ili ugrožavaju saobraćaj na javnom putu i sprovodjenje Zakona za opštinske puteve vrši inspekcijski organ lokalne uprave nadležan za poslove saobraćaja. Radi otklanjanja nepravilnosti inspektor, za organe lokalne uprave nadležan za saobraćaj, ovlašćen je da pored upravnih mjera i radnji propisanih Zakonom o inspekcijskom nadzoru preduzme i druge upravne mjere, kao na primjer naredi uklanjanje instalacija sa javnog puta osim onih za koje je ustanovljeno pravo službenosti ili drugo pravo odredjeno zakonom (čl.86 pom. Zakona)."



184

DELEGACIJA STVARNO NADLEŽNOG SUDA (Član 66 ZPP)

Činjenica da sud ima svojstvo stranke (tuženog) u parničnom postupku, predstavlja važan razlog za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi čl.66. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud može, na predlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Okolnost da je jedna od stranaka Osnovni sud u Podgorici kod kojeg je tužilac na radu, važan je razlog koji opravdava delegaciju nadležnosti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 23/12 od 18.04.2012. godine)

195BILTEN 2 / 2011

185

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJU MJESNE NADLEŽNOSTI

(Član 66 ZPP, u vezi sa čl. 26 stav 1 tačka 4 Zakona o sudovima)

Sumnja u objektivan rad suda ne predstavlja važan razlog za delegaciju mjesne nadležnosti, a u sumnji u nepristrasnost pojedinog sudije stoji na raspolaganje institut izuzeća.

Iz obrazloženja:

"Predlog je neosnovan. Prema odredbi čl.66 ZPP, Vrhovni sud može, na predlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležan sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Po ocjeni ovog suda, okolnost da izvršni dužnik sumnja u objektivan rad Osnovnog suda u Herceg Novom ne predstavlja važan razlog za delegaciju mjesne nadležnosti, a u sumnji u nepristrasnost pojedinog sudije stoji mu na raspolaganje institut izuzeća."



186

DELEGACIJA NADLEŽNOSTI SUDA (Član 66 ZPP)

Okolnost da je tužilac stalni sudski vještak sa područja tog suda, ne može biti razlog za delegaciju nadležnosti suda.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 66. Zakona o parničnom postupku, propisano je da Vrhovni sud može, na predlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Okolnost da je tužilac stalni sudski vještak sa područja kotorskog suda, ne može biti razlog za delegaciju nadležnosti suda, zbog čega je predlog podnijet u tom pravcu valjalo odbiti kao neosnovan."


197BILTEN 2 / 2011

187

PRETPOSTAVKA TAČNOSTI JAVNE ISPRAVE I DOSTAVLJANJE DOKAZA PO PROTEKU ROKA

(Član 105 stav 3, u vezi čl. 286 st. 1 ZPP)

Pretpostavka je da je javna isprava tačna ako je sačinio nadležni organ.

***

Sud može tokom postupka prihvatiti one dokaze iz kojih se može ocijeniti osnovanost postavljenog zahtjeva, bez obzira što su isti dostavljeni sudu po proteku roka koji je propisan za prezentiranje dokaza, pogotovu ako se radi o takvim dokazima na kojima se može utemeljiti sudska odluka.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se revizijom ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl.367. st.1. u vezi čl.105. ZPP-a. Jer, shodno odredbi čl.105. st.3. ZPP-a, ako je isprava priložena u prepisu ili fotokopiji, sud će na zahtjev protivne stranke pozvati podnosioca da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dozvoliti da je pregleda, uz određivanje roka kad je to potrebno u kome se isprava mora predati, odnosno pregledati. Na raspravi pred prvostepenim sudom od 11.04.2011. godine, zapisnik Odjeljenja za katastar, geodetske i imovinsko-pravne poslove SO Cetinje br.04-3840/2-81 od 10.02.1983. godine i dopis tog organa Komisiji za predstavke i pritužbe SO Cetinje su pročitani u dokaznom postupku i predlagači se preko punomoćnika izjasnili o istima, ali nisu zahtijevali da se ovi dokazi podnesu sudu u izvorniku. Pošto se radi o ispravama koje je sačinio nadležni upravni organ postoji predpostavka tačnosti javne isprave, a predlagači nijesu pružili sudu dokaze kojim bi ovu pretpostavku doveli u sumnju. Pored iznijetog, revizijom se bez osnova ukazuje da su ovi dokazi priloženi sudu po proteku roka u kojem stranka može iznositi činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložiti dokaze koje želi izvesti u toku postupka, kako to predviđa odredba čl.286. st.1. ZPP-a. Jer, sud može tokom postupka prihvatiti one dokaze iz kojih se može ocijeniti osnovanost postavljenog zahtjeva bez obzira što su isti dostavljeni sudu po proteku roka koji je propisan za prezentiranje dokaza, pogotovu ako se radi o takvim dokazima na kojima se može utemeljiti odluka u sporu."



188

NESTANAK DOSTAVNICE I BLAGOVREMENOST ŽALBE (Član 146 stav 7, u vezi sa čl. 371 i 437 ZPP)

Ako u spisima predmeta ne postoji dostavnica o uručenju odluke, a dostavljanje se ne može dokazati na drugi način, ne može se odlučiti na štetu stranke, već se ima smatrati da je žalba blagovremena.

Iz obrazloženja:

"Medjutim, sud ne može na osnovu pretpostavki izvoditi zaključak o datumu izvršene dostave predmetnog rješenja o povlačenju tužbe punomoćniku tužioca. Naime, kopija stranice interne dostavne knjige o zaduženju sudskih dostavljača ne predstavlja pouzdan dokaz da je dostava predmetnog rješenja punomoćniku tužioca izvršena 08.06.2010. godine. Ovo tim prije što iz kopije stanice dostavne knjige jasno proizilazi da je sudski dostavljač 01.06.2010. godine zadužen jednim primjerkom rješenja P. br. 3246/08, koje je razdužio 09.06.2010. godine, a nesporno je da je predmetno rješenje uručeno punomoćniku tuženog 08.06.2010. godine, što upućuje na zaključak o uručenju predmetnog rješenja toga dana punomoćniku tuženog, a ne punomoćniku tužioca. Prema tome, kako u spisima predmeta ne postoji dostavnica o izvršenom uručenju navedenog rješenja punomoćniku tužioca, a dostavljanje se ne može dokazati shodno odredbi člana 146 stav 7 ZPP na drugi način, ne može se odlučiti na štetu stranke, već se ima smatrati da je žalba izjavljena na predmetno rješenje o povlačenju tužbe blagovremena. Stoga je oba nižestepena rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostepeni sud će žalbu dostaviti na odgovor i po prijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu spise dostaviti drugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi protiv prvostepene presude."


199BILTEN 2 / 2011

189

PRIMARNI I EVENTUALNI ZAHTJEV (Član 189 ZPP)

Kada nema odluke o primarnom, ne može ostati ni odluka o eventualnom tužbenom zahtjevu.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud nije mogao potvrditi prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev, a istu ukinuti u odnosu na tužioce drugog i trećeg reda u dijelu kojim je odbijen primarni tužbeni zahtjev. Jer, kada nema odluke o primarnom, ne može ostati ni odluka o eventualnom tužbenom zahtjevu.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem i nakon pravilne ocjene svih činjenica na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan i svih izvedenih dokaza biće u mogućnosti da zaključi da li su ugovori protivni dobrim poslovnim običajima, načelu savjesnosti i poštenja i načelu zabrane zloupotrebe prava, a u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev da li je prestalo pravo zahtijevati poništenje ugovora."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 58/12 od 17.05.2012. godine)


190

PREINAČENJE TUŽBE (Član 192 ZPP)

Svaka promjena činjenične osnove tužbe nije preinačenje tužbe, jer ako tužbeni zahtjev ostane u svojoj biti isti, promjena činjenične osnove nije preinačenje već dopuna ili razjašnjenje činjenične osnove spora.

Iz obrazloženja:

"Revizija je neosnovana. U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije učinjena bitna

povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud, u skladu sa čl. 401 istog zakona, pazi po službenoj dužnosti. Neosnovani su navodi revizije da je tužilac preinačio tužbu jer je promijenio činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan. Činjenični osnov je izmijenjen kada se odredjeni tužbeni zahtjev zasniva na bitno drugačijem činjeničnom stanju, drugom životnom dogadjaju i drugačijem kompleksu činjenica od onih koje su bile osnov istog tužbenog zahtjeva ili kada se bitnim elementima činjenične osnove dodaju novi, tako da novoformirani kompleks činjenica dovodi do promjene identiteta tužbenog zahtjeva. Svaka promjena činjenične osnove tužbe nije preinačenje tužbe, jer ako tužbeni zahtjev ostane u svojoj biti isti, promjena činjenične osnove nije preinačenje već dopuna ili razjašnjenje činjenične osnove spora. Budući da je tužbeni zahtjev zasnovan na činjenicama da je tužiocu odlukom tužene povjereno obavljanje prevoza putnika u gradskom i prigradskom linijskom drumskom saobraćaju za odredjene grupe linija i da tužena nije izvršila obaveze iz te odluke, to je navodjenjem da se umjesto naknade za pojedinačne nerentabilne linije traži naknada za grupe linija nije promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva, jer su bitne činjenice na kojima je zasnovan zahtjev ostale iste, a te dopune bile su relevantne za način utvrdjivanja naknade i tim dopunama tužilac je samo razjasnio činjeničnu osnovu spora. Dakle, tužilac nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva pa se ne može govoriti o preinačenju tužbe. S tim u vezi, budući da tužba nije bila preinačena, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nije nastupila zastarjelost potraživanja."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 41/12 od 04.05.2012. godine)

201BILTEN 2 / 2011

191

PROCESNA ULOGA UMJEŠAČA (Član 206 stav 2 ZPP)

Do pravosnažnosti rješenja kojim se odbija učešće umješača, umješač može učestvovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti.

Iz obrazloženja:

"Podneskom od 13.12.2010. godine tužilac je DOO "OTP F. M." iz Podgorice označio kao trećetuženog, na što isti nije pristao, a podneskom od 21.02.2011. godine predložio je da mu sud dozvoli miješanje u parnici na strani prvotužene. O tom predlogu sud nije odlučio. Rješenjem od 23.03.2011. godine prvostepeni sud je utvrdio povlačenje tužbe, a rješenjem od 11.04.2011. godine odbacio je kao nedozvoljenu žalbu DOO "OTP F. M." protiv rješenja o povlačenju tužbe sa obrazloženjem da je žalba izjavljena od strane neovlašćenog lica, jer je isti izjavio žalbu kao trećetuženi, a nije pristao na proširenje tužbe u odnosu na njega. Međutim, iz sadržine žalbe proizilazi da je DOO "OTP F. M." izjavio žalbu i kao umješač na strani prvotuženog, pa nižestepeni sudovi nisu mogli odbaciti žalbu kao nedozvoljenu sa razloga sa kojeg su to učinili. Ovo zato što, kao što je naprijed rečeno, o predlogu DOO "OTP F.M." da se umiješa u parnicu na strani prvotuženog sud nije odlučio, a prema odredbi čl.206. st.2. ZPP-a, do pravosnažnosti rješenja kojim se odbija učešće umješača, umješač može učestvovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti. Dakle, žalba ovog lica, kao umješača, nije nedozvoljena, pa su nižestepeni sudovi pogriješili kada su je, kao takvu, odbacili."



192

TERET DOKAZIVANJA U PARNIČNOM POSTUPKU (Član 219 stav 2 ZPP)

Teret dokazivanja činjenica koje su važne za donošenje odluke, odnosno za nastanak ili ostvarenje prava, snosi stranka koja tvrdi da ima to pravo.

Iz obrazloženja:

"Predmetnom tužbom tužilja je tražila da se utvrdi suvlasnike jedne polovine idealnog dijela poslovnog prostora površine 87 m2 koji se vodi kao vlasništvo drugotuženog u listu nepokretnosti br.389 KO Novi Bar. Takav zahtjev temeljila je na tvrdnji da isti predstavlja bračnu tekovinu nje i drugotuženog, te da nije znala da je ugovorom o kupoprodaji njen suprug spornim objektom raspolagao u korist prvotuženog. Polazeći od činjenice da tužilja nije pružila valjane dokaze kojima bi potvrdila navode da nije znala da je njen suprug prodao sporni objekat prvotuženom, nižestepeni sudovi su odbili postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se pri tom na odredbe čl.219. Zakona o parničnom postupku."


203BILTEN 2 / 2011

193

NUŽNO SUPARNIČARSTVO I UREDNOST TUŽBE (Član 202, u vezi sa čl. 276 tačka 6 ZPP)

Neobuhvatanje svih lica koja ulaze u krug nužnih suparničara, ne predstavlja nedostatak stvarne legitimacije, zbog kojeg nedostatka bi se tužbeni zahtjev odbio, već se radi o procesnom nedostatku, zbog kojeg se ako se tužba ne uredi ona odbacuje.

Iz obrazloženja:

"Za ukazati je prvostepenom sudu da isti tužbeni zahtjev tužilja nije mogao odbiti, kao neosnovan zbog nepotpune stranačke sposobnosti. Jer, neobuhvatanje svih lica koja ulaze u krug nužnih suparničara, ne predstavlja nedostatak stvarne legitimacije, zbog kojeg nedostatka bi se tužbeni zahtjev odbio, već se radi o procesnom nedostatku, zbog kojeg se ako se tužba ne uredi ona odbacuje. Za ukazati je sudu, da bi kod utvrdjene činjenice da su sporne nekretnine rješenjem Uprave za nekretnine - Područne jedinice Kotor br.954-106-UP I-2155/09 od 08.02.2010. godine uknjižene na Državu Crnu Goru, kao državna svojina kao i da se traži upis prava svojine na tužioca bilo nužno kao tuženu označiti i Državu Crnu Goru. Kod naprijed navedenog presude nižestepenih sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku na novoj glavnoj raspravi, prvostepeni sud će otkloniti ukazane nedostatke, s tim što će prethodno pozvati tužilje da kao tuženu u ovom sporu označe i Državu Crnu Goru, a potom utvrdi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem. Tek, nakon što postupi na izloženi način, isti će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i zakonitu odluku."



194

OBNAVLJANJE VJEŠTAČENJA (Član 256 stav 2 ZPP)

Ako se nedostaci u nalazima vještaka ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnoviće se vještačenje sa istim ili drugim vještacima.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je prvostepeni sud u smislu čl. 256. ZPP obnovio vještačenje po vještaku V. J. Jer, shodno st.2.tog člana, ako se nedostaci u nalazima ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnoviće se vještačenje sa istim ili drugim vještacima. Prvostepeni sud je pravilno našao, da se vještačenje obnovi po vještaku V, koji je uradio revalorizaciju u skladu sa stavovima - zaključku br.1. sa savjetovanja Saveznog suda, Vrhovnog suda RCG i dr. od 24-26.09.1996.godine i 04.12.1996.godine. Sa tih razloga, bez odlučnog značaja su svi navodi revizije, koji su usmjereni za obračun visine štete od strane vještaka finansijske struke."


205BILTEN 2 / 2011

195

SPAJANJE PARNICA (Član 292 stav 1 ZPP)

Spajanje parnica, radi zajedničkog raspravljanja pred istim sudom nije obavezno, već se parnice mogu spojiti kad za to postoje razlozi cjelishodnosti.

Iz obrazloženja:

"Predmetnom tužbom je tražena naknada štete, koju je tužilac pretrpio, usled nezakonitog zadržavanja riblje hrane u skladištu tuženog a nakon raskida ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji. Neosnovano se revizijom ukazuje da je trebalo spojiti ovu parnicu sa parnicom, koja se vodi između istih stranaka pred Privrednim sudom u Podgorici pod P.br.105/09, vezano za njihovo poslovanje i ostvarene rezultate po ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji. S tim u vezi, za ukazati je revidentu da spajanje parnica, radi zajedničkog raspravljanja u smislu čl.292. st.1. ZPP-a, pred istim sudom nije obavezno, već se parnice mogu spojiti kad za to postoje razlozi cjelishodnosti. Dakle, u konkretnom nižestepeni sud je rukovodeći se upravo cjelishodnošću odbio predlog za spajanje parnica, što isključuje postojanje ukazane bitne povrede iz čl.367. st.1. u vezi čl.292. st.1. ZPP-a."



196

POBIJANJE PRESUDE NA OSNOVU PRIZNANJA (Član 337 stav 1, u vezi sa čl. 366 st. 2 i čl. 365 st. 3 ZPP)

Presuda na osnovu priznanja ne može se pobijati zbog nepotpuno i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima, ispunjene su bile sve procesne pretpostavke za donošenje presude na osnovu priznanja u smislu čl.337 st.1 Zakona o parničnom postupku. Revizijski navodi o pogrešno i nepotpuno utvrdjenom činjeničnom stanju i zastarjelosti su bili i žalbeni navodi na koje je drugostepeni sud dao potpune odgovore, jer se presuda na osnovu priznanja ne može pobijati zbog nepotpuno i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja u smislu čl.366 st.2 Zakona o parničnom postupku, niti isticati prigovor zastarjelosti, u smislu čl.365 st.3 Zakona o parničnom postupku. Nema mjesta navodima u reviziji da je punomoćnik tuženog morala imati specijalno punomoćje, odnosno, izričito ovlašćenje za priznanje tužbenog zahtjeva, jer prema čl.94 st.2 ZPP-a, punomoćnik stranke koja je pravno lice, i kada nije advokat, može bez izričitog ovlašćenja da vrši radnje iz st.1 ovog člana, što znači da je punomoćnik tuženog, koji je dipl. pravnik na radu kod tuženog, po datom punomoćju, mogao i preduzeti radnju koja se odnosi na priznanje tužbenog zahtjeva. Punomoćnik tuženog je tužbeni zahtjev izričito priznao, što proizilazi iz sadržine raspravnog zapisnka od 18.05.2011.godine, pa je prvostepeni sud, zaakonito donio presudu na osnovu priznanja, kojom se tužbeni zahtjev usvaja."


207BILTEN 2 / 2011

197

USLOVI ZA DONOŠENJE PRESUDE ZBOG PROPUŠTANJA (Član 339 ZPP)

Da bi se donijela presuda zbog propuštanja moraju da budu kumulativno ispunjeni svi uslovi propisani članom 339 ZPP.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda zbog propuštanja kojom je: 1. utvrđeno da je tuženi povrijedio imovinsko autorsko pravo tužioca, 2. tuženom je zabranjeno da istim ili sličnim radnjama izvrši ponovnu povredu imovinskih autorskih prava tužioca i 3. obavezan je tuženi da tužiocu nadoknadi štetu. Presuda zbog propuštanja može se donijeti samo ako tuženi u roku iz čl.279. st.1. ZPP-a (30 dana) ne odgovori na tužbu. Dakle, radi se o presudi kojom je usvaja tužbeni zahtjev bez raspravljanja jer postoji zakonska pretpostavka da tuženi ne osporava tužbeni zahtjev, odnosno da tužbeni zahtjev, uz postojanje ostalih uslova, priznaje. Ostali uslovi za donošenje presude zbog propuštanja propisani su čl.339. st.1. čl.1 - 4 ZPP-a, i moraju biti kumulativno ispunjeni. Osnovni uslov je da je tuženom uredno dostavljena tužba na odgovor. U spisima predmeta se nalazi uredno potpisana povratnica iz koje se vidi da je tuženom tužba, sa prilozima, na odgovor dostavljena 19.09.2011. godine."



198

PRAVOSNAŽNOST PRESUDE I ODBACIVANJE TUŽBE

(Član 352 stav 2 ZPP)

Kada sud utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu, bilo po prigovoru stranke, ili po službenoj dužnosti.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima, u konkretnoj pravnoj stvari je pravosnažno odlučeno presudom Osnovnog suda u Rožajama P.br.46/2010 od 29.04.2010.godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca, a koji je istovjetan sa tužbenim zahtjevom u ovoj parnici. Ta presuda je potvrdjena presudom Višeg suda u Bijelom Polju Gž.br.1227/10 od 30.08.2010.godine. Utvrdjeno je da se radi o istom tužbenom zahtjevu, istih tužilaca, za isplatom otpremnine po godini radnog staža kod tuženog. Prema tome, kada sud utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu, bilo po prigovoru stranke, ili po službenoj dužnosti, u smislu čl.352 st.2 ZPP-a."


209BILTEN 2 / 2011

199

RELATIVNO BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA (Član 367 stav 1, u vezi sa čl. 191 i 192 st. 2 ZPP)

Nedostavljanjem podneska tužioca o objektivnom preinačenju tužbe tuženom na izjašnjenje, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se ukazuje revizijom da je nižestepena presuda donesena uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.191 i 192. st.2. ZPP-a. Jer, iz spisa predmeta proizilazi da je punomoćnik tužioca na ročištu za glavnu raspravu koja je bila zakazana za dan 26.10.2010. godine sudu neposredno dostavio podnesak kojim je "precizirao" tužbeni zahtjev, tražeći na ime naknade inflatorne štete iznos od 4.284.683,76 eura, sa pripadajućom kamatom od dana presudjenja. Navedni podnesak tuženoj uz poziv za glavnu raspravu odredjenu za dan 17.11.2010. godine, niti za raspravu za 09.12.2010. godine nije dostavljen na izjašnjenje. Prema čl.192. st.1. ZPP-a preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U konkretnom se dakle radi o objektivnom preinačenju tužbe u smislu povećanja tužbenog zahtjeva u odnosu na ranije postavljeni, pa je bilo nužno navedeni podnesak tužioca dostaviti tuženoj na izjašnjenje, što je prvostepeni sud propustio da učini. Kako se tužena nije upuštala u raspravu nakon povećanja tužbenog zahtjeva, to se ne može smatati da je ista pristala na preinačenje tužbe. Dakle, u postupku pred prvostepenim sudom je počinjena ukazana relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju nije sankcionisao drugostepeni sud."



200

BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA - PROPUST OCJENE DOKAZA -

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Propustom suda da ocijeni bitne dokaze i o istima da valjane razloge učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom na ročištu od 08.12.2009. godine izveden je dokaz vršenjem uvida u spise Kri.br.98/09 u sastavu kojih se nalazi nalaz Sudsko - medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Podgorici koji je mišljenja da je početak i razvoj opšte krvne zaraze u uzročno-posljedičnoj vezi sa povredjivanjem tužilje prilikom prevrtanja kolica, te da je ulazak patogenog agensa u organizam tužilje posljedica neprimjene nihgijenskih mjera uz pad imuniteta. Prilikom donošenja presude prvostepeni sud uopšte nije cijeni ovaj dokaz niti je dao razloge da li isti prihvata ili ne, koji je inače u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem Medicinskog odbora iz Beograda. Isto tako, prvostepeni sud ne cijeni ni iskaz tužilje dat u svojstvu stranke koja je navela da je tuženom dobro poznato njeno povredjivanje čemu su prisustvovali i dogadjaj vidjeli svjedoci N. Ž, L. G. i H. N. koja je tužilji pomogla da ustane a kasnije joj stavljali led na nogu. Propuštajući da ocijeni navedene dokaze i o njima da odgovarajuće razloge prvostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz čl.367 st. 2 tač.15 ZPP našto se osnovano ukazuje revizijom. Istu bitnu povredu počino je i drugostepeni sud jer prilikom rješavanja po žalbi nije sankcionisao prednje propuste prvostepenog suda, iako je na to ukazivano žalbom. U ponovnom postupku prvostepeni sud će prije svega utvrditi da li je došlo do prevrtanja kolica sa hemijskim materijalom i povredjivanja tužilje istom prilikom. Pri tome će prvostepeni sud ocijeniti iskaze tužilje date u svojstvu stranke i ponovo saslušati svjedoke N. Ž, L. G. i H. N, na okolnosti koje je tužilja navela u svom iskazu, jer je ovaj dokaz izveden nakon saslušanja navedenih svjedoka. Prvostepeni sud će izvršiti dopunu nalaza medicinskog odbora u Podgorici na način što će tražiti da odbor bliže obrazloži dato mišljenje i zaključak da je razvoj krvne zaraze u uzročno posledičnoj vezi sa povredjivanjem tužilje prilikom prevrtanja kolica, nakon čega će ocijeniti i ovaj dokaz. Ukoliko se nalaz Medicinskog odbora Podgorica u pogledu odlučnih činjenica bude razlikova sa nalazom Medicinskog odbora u Beogradu prvostepeni sud će postupiti u skladu sa odredbom čl.256 ZPP-a nakon čega će ponovo odlučiti u ovoj pravnoj stvari dajući o tome jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama."


211BILTEN 2 / 2011

201

NEDOSTATAK RAZLOGA O STVARNOJ LEGITIMACIJI STRANAKA (Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP ako nije dao razloge o stvarnoj legitimaciji stranaka.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je svojom odlukom usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu navedenog iznosa pri čemu ne daje razloge o stvarnoj legitimaciji stranaka. Propuštajući da odluči po navedenim prigovorima i o tome u svojoj presudi da jasne i valjane razloge prvostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP našto se osnovano ukazuje revizijom Prednje propuste prvostepenog suda, iako je na to ukazano žalbom, nije sankcionisao drugostepeni sud, čime je i on počinio istu bitnu povredu radi čega se obje presude moraju ukinuti i predmet vratiti na ponovno sudjenje. Sporna legitimacija stranaka predstavlja institut materijalnog prava o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti i predstavlja odnos stranke prema predmetu spora. Stoga, bi tužilac bio aktivno legitimisan da postavi ovakav zahtjev samo ako je on platio navedeni iznos za utrošenu električnu energiju, jer bi time došlo do umanjenja njegove imovine čime bi pretrpio štetu što bi mu u smislu odredbe čl.192 i 196 Zakona o obligacionim odnosima davalo za pravo da traži njenu naknadu. Što se tiče pasivne legitimacije tuženog ona je nesumnjiva jer se tuženi čl.2 predmetnog ugovora obavezao da snosi troškove potraživanja električne energije. U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi da li je tužilac platio sporni iznos za utrošenu električnu energiju, te će zavisno od toga ponovo odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva, dajući pri tome jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama."



202

NOVE ČINJENICE I NOVI DOKAZI U REVIZIJI (Član 402 ZPP)

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Iz obrazloženja:

"Isto tako i po nalaženju ovog suda tvrdnja tuženih da je "tužilac namiren u svom nasledju" tokom postupka ponudjenim dokazima nije dokazano, kako su to i pravilno zaključili nižestepeni sudovi. S tim u vezi za ukazati je revidentu, da ovaj sud nije cijenio dokaze koji su dostavljeni sudu uz reviziju tužene B. rodj. D. F. - kupoprodajni ugovor od 19.05.1963. godine i izjave L. Dj. i F. R, jer shodno čl.402. ZPP-a stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti, što u konkretnom nije slučaj."


213BILTEN 2 / 2011

203

POGREŠNO UPUTSTVO O PRAVNOM LIJEKU (Član 437 ZPP)

Kada zbog pogrešnog uputstva pravni lijek nije izjavljen u zakonskom roku treba uzeti da je pravni lijek blagovremeno izjavljen, ukoliko je izjavljen u roku označenom u uputstvu o pravnom lijeku.

Iz obrazloženja:

"Stoji činjenica, da je rok za izjavljivanje žalbe u radnim sporovima 8 dana shodno čl. 437. ZPP. Medjutim, kako je u otpravku prvostepene presude u pravnoj pouci naveden rok od 15 dana za izjavljivanje žalbe, to stranka ne može trpjeti štetne posledice zbog greške suda. Jer, u slučaju pogrešne pouke suda o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka u ovjerenom prepisu presude dostavljenom strankama, pravni lijek je blagovremeno izjavljen, ukoliko je izjavljen u roku označenom u pravnoj pouci na ovjerenom prepisu prvostepene presude. Imajući prednje u vidu žalba na prvostepeno rješenje izjavljena je u ostavljenom roku po pravnoj pouci, pa je stoga ista blagovremena. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, drugostepeni sud je takvim propustima počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367.st.2.tač.9. ZPP, jer - tužiocu nezakonitim postupanjem nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, pa je stoga drugostepeno rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno odlučivanje po izjavljenoj žalbi tužioca."



204

USLOVI ZA PODNOŠENJE REVIZIJE (Član 397 stav 1, u vezi sa čl. 407 ZPP)

Ne može se podnijeti revizija protiv drugostepene presude, ako prvostepena presuda nije pobijana žalbom.

Iz obrazloženja:

"Prvostepenom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev. Protiv ove presude žalbu je podnijela samo tužilja, a drugostepeni sud je taj pravni lijek odbio kao neosnovan. Protiv presude Višeg suda reviziju je izjavio tuženi, iako žalbom nije pobijao prvostepenu presudu. Ovaj sud nalazi da je revizija nedozvoljena. Prema čl.397. st.1. ZPP-a, stranka može izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu. U ovom slučaju tuženi se nije koristio žalbom, pa je na taj način parnični odnos prema njemu okončan pravnosnažnom presudom donesenom u prvom stepenu. Stoga, za tuženog nema pravosnažne presude donijete u drugom stepenu protiv koje bi mogla biti izjavljena revizija kao vanredni pravni lijek. Kako je u odsustvu pravosnažne presude donijete u drugostepenom postupku tuženi ostao bez prava za podnošenje revizije, to je shodno čl.397. st.1. ZPP-a, revizija nedozvoljena, zbog čega je istu valjalo odbaciti."


215BILTEN 2 / 2011

205

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Član 407 ZPP, u vezi sa čl. 24 stav 2 Zakona o zaštiti prava

na sudjenje u razumnom roku )

Protiv odluka donijetih po kontrolnom zahtjevu i tužbi za pravično zadovoljenje, revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl. list CG", br. 11/07) predvidja zahtjev za ubrzanje postupka (kontrolni zahtjev) i tužbu za pravično zadovoljenje, kao pravna sredstva za zaštitu prava na sudjenje u razumnom roku. Ovim zakonom nije propisano pravo na reviziju protiv odluka donijetih po predvidjenim pravnim sredstvima. Prilikom izvodjenja zaključka o dozvoljenosti revizije u konkretnom slučaju sud je imao u vidu i odredbu člana 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, pa je našao da ista nije od značaja za drugačiju odluku. Ovo iz razloga što je tom odredbom propisano da se u postupku odlučivanja po pravnim sredstvima za zaštitu prava na sudjenje u razumnom roku na pitanja koja nijesu uredjena ovim zakonom shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, a postupak odlučivanja po pravnim sredstvima ovog zakona drugačija je kategorija od vanrednih pravnih ljekova koje predvidja Zakon o parničnom postupku, u koje spada i revizija. U prilog gornjeg zaključka je i odredba člana 24 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, kojom je propisano da protiv rješenja predsjednika Vrhovnog suda i vijeća Vrhovnog suda donijetog po kontrolnom zahtjevu ni žalba nije dozvoljena."



206

PREINAČENJE TUŽBE I DOZVOLJENOST REVIZIJE (Član 397 stav 2 ZPP)

Dozvoljenost revizije cijeni se prema zakonu koji je važio u vrijeme preinačenja tužbe.

Iz obrazloženja:

"Tokom postupka tužilac je više puta povećavao i smanjivao tužbeni zahtjev, a na ročištu glavne rasprave od 18.01.2011. godine tužbu je preinačio na način što je tužbeni zahtjev povećao na iznos od 9.101,85 €. Dozvoljenost revizije cijeni se prema zakonu koji je važio u vrijeme preinačenja tužbe. Prema odredbi čl.397. st.2. ZPP-a ("Sl.list RCG", br.22/04 i 76/06), revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 €. Kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 9.101,85 €, to nesumljivo proizilazi da se radi o iznosu koji ne prelaze mjerodavnu vrijednost predmeta spora za dozvoljenost revizije, pa je revizija nedozvoljena."


217BILTEN 2 / 2011

207

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Član 404 stav 2 ZPP)

Revizija izjavljena od strane lica koje je odustalo od iste je nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Protiv drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predloženo je da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili preinače na način što će se tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Podneskom primljenim u ovaj sud 16.03.2012. godine tuženi je povukao reviziju. Prema odredbi čl.404. st.2. Zakona o parničnom postupku revizija je nedozvoljena kada ju je izjavilo lice koje je odustalo od nje."



208

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Član 407, u vezi sa čl. 414 stav 5 ZPP)

Rješenje kojim je pravosnažno odbijen predlog za ispravljanje presude, postupak se pravosnažno ne okončava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Revizija je nedozvoljena. Prema odredbi člana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Rješenjem kojim je pravosnažno odbijen predlog za ispravljanje presude, postupak se pravosnažno ne okončava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena."


219BILTEN 2 / 2011

209

NEZAKONITO POSTUPANJE SUDA KAO RAZLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 stav 1, u vezi sa čl. 142 st. 1 i 5 ZPP)

Stranka nije onemogućena da raspravlja pred sudom ako sud nije postupio shodno odredbi člana 142 stav 5 ZPP i dalja dostavljanja stranki koja nije prijavila promjenu adrese (član 142 stav 1 ZPP) vršio pribijanjem pismena na oglasnu tablu, već je istoj postavio privremenog zastupnika, te nijesu ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka predvidjeni odredbom čl. 421 st. 1 tačka 1 ZPP.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su iz sadržine spisa P.br.469/92, zaključili da je tuženom uredno dostavljena tužba koju je tužilac podnio 18.09.1992. godine radi utvrđenja prava svojine i činidbe, da je tuženi K. A. na ročištu pred prvostepenim sudom osporio tužbeni zahtjev u cjelosti i pristupao na ročište za glavnu raspravu, a potom otišao u inostranstvo, zbog čega je rasprava više puta odlagana i iz tih razloga prvostepeni sud donio rješenje 24.10.1995. godine i istom postavio privremenog zastupnika G. S. da u parnici vrši sva prava i štiti interese tuženog dok se isti ne pojavi pred sudom. Navedena parnica je okončana pravosnažnom presudom donijetom 30.05.1996. godine. Na osnovu navedenog, po nalaženju ovog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da ovakvim postupanjem prvostepenog suda u okončanoj parnici tuženi nije onemogućen da raspravlja pred sudom, pa ne stoje razlozi za ponavljanje postupka predviđeni u čl.421. st.1. tač.1.ZPP-a, Jer, prema odredbi čl.145. st.1. ZPP-a, koji je bio u primjeni, tuženi je bio u obavezi da odmah obavijesti sud o promjeni svog prebivališta ili stana, sve do dostavljanja drugostepene odluke kojom se postupak okončava. Kako tuženi nije postupio shodno ovoj obavezi, a njegova adresa nije se mogla saznati, prvostepeni sud je postupio na naprijed izloženi način postavljanjem privremenog zastupnika. Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su interesi tuženog u okončanom sporu na ovaj način bili zaštićeni, bez obzira što prvostepeni sud nije postupio shodno odredbi čl.145. st.2. ZPP-a, i dalja dostavljanja u toj parnici za tuženog vršio pribijanjem pismena na oglasnu tablu suda, pa je predlog za ponavljanje iz navedenog razloga neosnovan."



210

PONAVLJANJE POSTUPKA (Član 421 stav 1 tačka 9 ZPP)

Da bi nove činjenice i novi dokazi bili zakonski razlog za ponavljanje postupka, potrebno je da su postojali još za vrijeme trajanja postupka čije se ponavljanje traži i da nijesu mogli biti istaknuti i upotrijebljeni u tom postupku.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je tužilac po osnovu ugovora o kupoprodaji stekao pravo svojine na nepokretnostima bliže opisanim izrekom te presude. Tuženi - sada predlagač tvrdi da nepokretnosti koje su bile predmet tog ugovora nijesu pravilno identifikovane, te da je zbog neslaganja stanja po ugovoru i stanja na terenu tužilac greškom postao vlasnik nepokretnosti tuženog, pa traži ponavljanje postupka osnovom člana 421 stav 1 tačka 9 ZPP. Kao nove dokaze u smislu navedene odredbe navodi svjedoke E. F. i Š. F, svoje rodjake, a koje u ranijempostupku nije mogao predložiti do okončanja, na okolnost pravilnog razjašnjenja lokacije i identifikacije njegovog zemljišta i zemljišta F. F, koje je moglo biti predmet kupoprodajnog ugovora. Odredbom člana 421 stav 1 tačka 9 ZPP propisano je da ako stranka sazna za nove činjenice ili nadje ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku, da se postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen, na predlog stranke može ponoviti. Dakle, nove činjenice i novi dokazi, da bi bili zakonski razlog za ponavljanje postupka, potrebno je da su postojali još za vrijeme trajanja postupka čije se ponavljanje traži i da nijesu mogli biti istaknuti i upotrijebljeni u tom postupku, a da je stranka za njih tada znala i da su mogli biti upotrijebljeni u ranijem postupku isti bi doveli do povoljenije odluke za stranku koja ponavljanje traži. S obzirom da se tuženi u predlogu za ponavljanje postupka i u postupku kod prvostepenog suda poziva na svjedoke E. F. i Š. F, koji su njegovi rodjaci i žive u istom mjestu gdje živi i tuženi - u Gusinju, kao novom dokazu, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se ne može smatrati da se radi o novom dokazu, u smislu odredbe člana 421 stav 1 tačka 1 ZPP, koji se ranije nije mogao upotrijebiti, što predstavlja uslov da bi se ponovio pravosnažno okončani postupak. Tuženi je mogao u ranijem postupku da predloži saslušanje ovih svjedoka, ali svojim nečinjenjem, svojim propustom to nije učinio. Budući da je odredbom čl. 422 ZPP propisano da se iz razloga navedenih u čl. 421 st. 1 tačka 9 ZPP može dozvoliti ponavljanje postupka samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla podnijeti dokaze prije nego što je raniji postupak završen pravosnažnom sudskom odlukom, to

221BILTEN 2 / 2011

211

je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se nijesu ostvarile pretpostavke za ponavljanje postupka."



212

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (Čl. 421 i 425 ZPP)

Rješenje kojim je odbijen predlog za ponavljanje postupka nije odluka kojim se postupak pravosnažno završava, pa predlog za ponavljanje postupka protiv takve odluke nije dopušten.

Iz obrazloženja:

"Rješenjem ovog suda Rev. IP br.71/11 od 25.10.2011. godine, odbijen je predlog tuženog da se dozvoli ponavljanje revizijskog postupka završenog rješenjem Rev.IP.br.33/11 od 24.03.2011. godine. Tuženi je podnio predlog i za ponavljanje tog postupka - postupka završenog rješenjem ovog suda Rev.IP br.71/11 od 25.10.2011. godine. Predlog za ponavljanje postupka, u smislu čl.421. ZPP-a, može se podnijeti protiv sudskih odluka kojima je postupak pravosnažno završen. Rješenje kojim je odbijen predlog za ponavljanje postupka nije odluka kojom se postupak pravosnažno završava pa predlog za ponavljanje postupka protiv takve odluke nije dopušten."


RADNO PRAVO

225BILTEN 2 / 2011

214

MIROVANJE PRAVA IZ RADNOG ODNOSA (Član 76 stav 2 Zakona o radu)

Mogućnost mirovanja prava iz radnog odnosa zbog imenovanja na državnu funkciju ograničava se na jedan mandat.

Iz obrazloženja:

"Nasuprot navodima revizije, po ocjeni ovog suda drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, tužilac je tužbom tražio da se utvrdi da mu miruju prava i obaveze iz rada i po osnovu rada, kod tuženog, a ovo zbog izbora na mjesto Sekretara S. za s. s. Glavnog grada Podgorica u trajanju od 01.12.2010. do 01.12.2014. godine, kao i da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac po konkursu od 13.09.2010. godine izabran za Sekretara S. za s. s. u glavnom gradu Podgorica, koja odluka je donijeta 08.10.2010. godine a isti imenovan na navedenoj funkciji za period od 01.12.2010. do 01.12.2014. godine. Nakon toga se obratio tuženoj da mu odobri mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa na period od 4 godine, na koji je period imenovan naprijed navedenom odlukom od 08.10.2010. godine. Tuženi je na traženje tužioca istog obavijestio da je dužan da se javi na posao u roku shodno rješenju br.14896 od 02.12.2008. godine i da neće donositi novo rješenje o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa jer na to nema pravo. Kako se tuženi nije vratio na rad to mu je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa. Nasuprot navodima revizije i po ocjeni ovog suda, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da tužilac nema prava na mirovanje prava iz radnog odnosa. Naime, rješenje br.14896 od 02.12.2008. godine donijeto je na osnovu zakona o radu "Sl.list RCG", br.49/08, čiji član 76. st.2. predvidja mogućnost da zaposlenom miruju prava i obaveze iz rada i po osnovu rada zbog imenovanja na državnu funkciju do isteka jednog mandata, što predvidja i sada važeći zakon, pa je traženje tužiocu neosnovano, jer je iskoristio to pravo. Navodi revizije da je rješenje donijeto za period od 2006 kada odredbe Zakona o radu, koji je važio u tom periodu, nijesu ograničavale broj mandata, su neprihvatljivi. S obzirom na to da se tuženi u rješenju od 02.12.2008. godine, pozvao na Zakon o radu iz 2008. godine, koji mogućnost mirovanja prava iz radnog odnosa ograničava na jedan mandat i u rješenju pod tačkom 3. je navedeno da je tužilac dužan javiti se na posao 01.12.2010. godine, koje rješenje tužilac nije pobijao, pa je s pravom donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa."



215

ODVOJENOST KRIVIČNE I DISCIPLINSKE ODGOVORNOSTI (Član 55 stav 1 tačka 1 Zakona o osnovama radnih odnosa)

Parnični sud pri ocjeni disciplinske odgovornosti zaposlenog nije vezan ocjenom krivične odgovornosti tog zaposlenog od strane krivičnog suda.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od toga da je disciplinski postupak protiv tužilje pravilno sproveden i okončan izricanjem disciplinske mjere prestanak radnog odnosa zbog povrede radne obaveze iz čl. 55 st.1.tač.1. Zakona o osnovama radnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br. 29/96), nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Provedenim dokazima je utvrdjeno da je generalni direktor tužene pismeno ovlastio direktora CB Platni promet Podgorica S. V. da protiv tužilje vodi disciplinski postupak i izreče disciplinsku mjeru, a ovaj svoje ovlašćenje za vodjenje postupka prenio na zaposlenu Š. B. Medjutim, pomenuti direktor je prisustvovao disciplinskoj raspravi i bio upoznat sa cjelokupnim postupkom i izrekao disciplinsku mjeru, pa nije došlo do povrede načela neposrednosti kao ni odredbe čl. 57 Zakona o osnovama radnih odnosa. To što je drugostepenu odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri, kojom je po prigovoru tužilje potvrdjena prvostepena odluka, potpisao generalni direktor nije od značaja jer postupak za zaštitu prava zaposlenih, po pravnim ljekovima na akte kojima se odlučuje o pravima i obavezama pred prvostepenim organom, predstavlja procesno pravnu pretpostavku, a ne predmet ili osnov za ostvarivanje sudske zaštite. Pri ocjeni zakonitosti disciplinske mjere nižestepeni sudovi su shodno svom ovlašćenju ispitali i pravilnost činjenica utvrdjenih u disciplinskom postupku, obzirom da zakonitost odluke koja je predmet radnog spora zavisi i od istinitosti činjenica na kojima se ona zasniva. Ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi su pravilno izveli zaključak da je tužilja počinila težu povredu radne dužnosti iz čl. 55 st.1.tač.1. Zakona o osnovama radnih odnosa, jer je nesavjesno i nemarno izvršavala radne dužnosti i obaveze koje su bile u opisu poslova njenog radnog mjesta, a koje nije obavljala u skladu sa uputstvima za rad u službi za platni promet. Bez odlučnog značaja je činjenica da je tužilja u krivičnom postupku koji se vodio protiv nje oslobodjena optužbe, imajući u vidu da se radi o različitim postupcima i odgovornostima, a u disciplinskom postupku je nesumnjivo utvrdjeno da je počinila povredu radne obaveze stavljene joj na teret. Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, koje ovaj sud prihvata i na njih upućuje revidenta, nalazeći da su dovoljni za odgovor na istaknute navode revizije."


227BILTEN 2 / 2011

216

NERASPOREDJIVANJE INVALIDA RADA NA ODGOVARAJUĆE POSLOVE I PRAVO NA ZARADU

(Član 77 Zakona o radu, u vezi sa čl. 77 i 81 Pravilnika o zaradama)

Invalidi rada koji nijesu rasporedjeni na odgovarajuće poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti imaju status nerasporedjenih radnika i pripada im zarada radnog mjesta na koje su bili rasporedjeni u vrijeme nastanka invalidnosti.

Iz obrazloženja:

"U postupku donošenja prvostepene i pobijane presude utvrdjeno je da su drugo i treće tužilac obavljali kod tuženog poslove rukovaoca dampera II u sektoru "P." RJ PK "P.", te da su rješenjima RF PIO Podgorica razvrstani u III kategoriju invalidnosti, po osnovu bolesti i priznato im pravo da nijesu sposobni za obavljanje poslova na koje su bili rasporedjeni, već na druge odgovarajuće poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, koji nijesu vezani za veće fizičke napore i koji ne zahtijevaju upravljanje motornim vozilom i druge poslove koji bi im mogli ugroziti život, sa punim radnim vremenom. Takodje je nesporno medju učesnicima postupka da tuženi nakon utvrdjene invalidnosti kod drugo i treće tužioca nije ih rasporedio na odgovarajuće poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, kao i da je im je utvrdio koeficijent za obračun zarade na radnim mjestima rukovaoca utovarivača II. Imajući u vidu navedene činjenice, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su drugo i treće tužilac u spornom periodu imali status nerasporedjenih radnika i da im pripada zarada radnog mjesta na koja su bili rasporedjeni u vrijeme nastanka invalidnosti. Naime, i po ocjeni ovog suda, odredbom člana 81 Pravilnika o zaradama, koji je u primjeni od 1. 03. 2008. godine, je odredjeno da će se zarada nerasporedjenom i neuposlenom invalidu obračunavati u visini 100 % radnog mjesta u momentu nastupanja invalidnosti, dok je odredbom člana 77 Pravilnika o zaradama iz 2009 i 2010. godine propisano da se zarada nerasporedjenih invalida vrši po opštem obrascu, tako što koeficijent ostvarenog učinika iznosi 0,9 zbog nemanja ličnog učinka. Odredbe navedenih pravilnika, odnosno način obračuna zarada nerasporedjenih invalida rada vještak finansijske struke je imao u vidu prilikom izrade nalaza zaključujući da drugo i treće tužilac zbog toga što nijesu bili rasporedjeni na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj preostaloj radnoj sposobnosti trpe štetu, koja se ogleda u dosudjenim iznosima zarade. Dakle, kako je tuženi obračun zarade nerasporedjenim invalidima rada u smislu odredbe člana 65 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/2003) i odredbom člana 77 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/2008) kojima je predvidjeno da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu koja se utvrdjuje ovim zakonima,


217

koliktivnim ugovorm i ugovorom o radu, regulisao pravilnicima o zaradama iz 2008, 2009 i 2010. godine (a ne kolektivnim ugovorom), to je tuženi bio dužan da im isplaćuje naknadu zarade u skladu sa odredbama člana 81 i 77 navedenog pravilnika, a što nije učinio. Prema tome, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjev treće tužioca, jer isti trpi štetu isplatom zarade koja je manja u odnosu na zaradu koju bi ostvario da je obavljao svoje poslove koje je obavljao prije nastupanja invalidnosti. Nerasporedjivanjem tužilaca na poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti isti su bili spriječeni da pokrenu postupak kod Fonda PIO za isplatu eventualne razlike zarade ukoliko bi zarada na novom radnom mjestu bila manja od zarade koju je ostvario na poslovima rukovaoca dampera II kada je nastupila invalidnost, zašto isključivu krivicu snosi tuženi, radi čega je isti dužan da naknadi traženu štetu drugo i treće tužiocu."


229BILTEN 2 / 2011

218

PRENOS UGOVORA O RADU (Član 88 stav 2 Zakona o radu)

Neizjašnjavanje zaposlenog čiji ugovor o radu se prenosi, u zakonskom roku (pet dana) da li prihvata ili odbija prenos ugovora o radu ima za posljedicu prestanak radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

"Provedenim dokazima utvrdjeno je da se tužilja nalazila u radnom odnosu na neodredjeno vrijeme kod preduzeća HTP K. AD Bar i da je 18.04.2006. godine rasporedjena kod tog poslodavca na radno mjesto rukovodioca sektora finansija, razvoja i informacionog sistema. Dalje je utvrdjeno da je na vanrednoj sjednici Skupštine akcionara HTP K. AD Bar donijeta odluka od 05.12.2009. godine o formiranju dva nova akcionarska društva i to, AD A. H. G. i AD T. K. Utvrdjeno je i to da je tužilja sa HTP K. AD Bar 15.04.2009. godine zaključila ugovor o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti, kao i da je 03.12.2009. godine sačinjen Anex br.1 na navedeni ugovor kojim se tužilja rasporedjuje na poslove referenta plana i analize u Sektoru finansija, razvoja i informacionog sistema počev od navedenog datuma. Pravni prethodnik tuženih HTP K. AD Bar svojim obavještenjem br.2623/2034 od 21.12.2009. godine, obavijestio je tužilju da se Ugovor o uredjivanju medjusobnih prava obaveza i odgovornosti od 15.04.2009. godine i Aneks od 03.12.2009. godine prenosi na poslodavca sljedbenika A. H. G, te da je tužilja u obavezi da se u roku od pet radnih dana izjasni da li prihvata ili odbija prenos navedenog ugovora i Aneksa br.1 na novo društvo. Navedeno obavještenje tužilja je primila, ali se u ostavljenom roku na isto nije izjasnila, odnosno nije potpisala izjavu o prenosu ugovora na poslodavca sljedbenika. Takodje, se utvrdjuje i to da je pravni prethodnik tuženih tužilji dostavio i ponudu u skladu sa čl.41. Zakona o radu, kojom joj je ukazao na pravne posledice neizjašnjavanja ili odbijanja iste, a koju ponudu je tužilja odbila izjavom od 24.12.2009. godine. Nakon toga pravni prethodnik je tužilji rješenjem br.2710 od 30.12.2009. godine otkazao ugovor o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti od 15.04.2009. godine sa danom 30.12.2009. godine. Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev tužilje za poništaj rješenja pravnog prethodnika tuženih od 30.12.2009. godine, kao i da se tuženi solidarno obavežu da je vrate na rad i rasporede na poslove prema ugovoru o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti od 15.04.2009. godine, budući je navedeno rješenje donijeto u skladu sa odredbom čl.88. st.2. Zakona o radu. Naime, odredbom čl.88. st.1. Zakona o radu predvidjena je obaveza poslodavca prethodnika da o prenošenju ugovora o radu na poslodavca sljedbenika pisanim putem obavijesti zaposlene čiji se ugovori o radu prenose, dok je stavom 2.


219

navedenog člana predvidjeno da ukoliko zaposleni odbije prenos ugovora o radu ili se o tome ne izjasni u roku od pet radnih dana od dana dostavljanja obavještenja, poslodavac prethodnik može zaposlenom otkazati ugovor o radu. Prema tome, kako se tužilja u zakonom propisanom roku nije izjasnila da li prihvata ili odbija prenos ugovora o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti od 15.04.2009. godine i Aneksa br.1 od 03.12.2009. godine, na poslodavca sljedbenika HTP "A. H. G.", to je osporeno rješenje tuženog od 30.12.2009. godine zakonito, jer je osnov za prestanak radnog odnosa tužilji sadržan upravo u odredbi čl.88. st.2. Zakona o radu, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili u ovom sporu odbijajući tužbeni zahtjev. Navodi revizije kojima se ukazuje da je osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu donijelo neovlašćeno lice, jer su se navodno uslovi za brisanje pravnog prethodnika tuženih stekli 24.12.2009. godine su bez pravnog osnova. Ovo zbog toga što iz spisa (izvoda iz registra Privrednog suda) nesumnjivo proizilazi da je pravni prethodnik tuženih HTP K. AD Bar brisan iz evidencije Centralnog registra Privrednog suda 31.12.2009. godine, a rješenje o otkazu ugovora o radu tužilji je donijeto 30.12.2009. godine, što znači od ovlašćenog pravnog subjekta."


231BILTEN 2 / 2011

220

MJERODAVNOST PROPISA PRI ODLUČIVANJU O TRANSFORMACIJI RADNOG ODNOSA

SA ODREDJENOG NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME (Član 20 stav 1 tačka 8 Zakona o radu)

Pri odlučivanju o ispunjenosti uslova za transformaciju radnog odnosa na odredjeno u radni odnos na neodredjeno vrijeme mjerodavni su propisi koji su važili u vrijeme zaključenja ugovora o radu na odredjeno vrijeme.

***

Ispunjeni su uslovi za transformaciju radnog odnosa na odredjeno u radni odnos na neodredjeno vrijeme ako je zaposleni zasnovao radni odnos kod poslodavca na odredjeno vrijeme na zakonit način osnovom odredbe člana 20 stav 1 tačka 8 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud je pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužilej u cjelosti. Ovo zbog toga, što je tužilja primljena u radni odnos kod tuženog osnovom člana 20 tada važećeg Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03), kojim je odredjeno da poslodavac može da zaključi ugovor o radu bez javnog oglašavanja, izmedju ostalog, sa licem kome je prestao rad zbog stečaja, iz čega proizilazi da pravilno zaključuje drugostepeni sud da tužilja nije zasnovala radni odnos na odredjeno vrijeme kod tuženog u smislu člana 14 navedenog Zakona o radu, tj. zbog povećanog obima posla, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, pa se predmetni spor ne može rješavati primjenom člana 15 tada važećeg Zakona o radu, budući ugovor o radu u trajanju od šest mjeseci nije zaključen na odredjeno vrijeme zbog povećanog obima posla, kako se to neosnovano ukazuje i revizijom tuženog. Prema tome, i po mišljenju ovog suda, radni odnos zasnovan na odredjeno vrijeme van slučajeva kada to zakon dopušta, smatra se radnim odnosom na neodredjeno vrijeme bez obzira da li o tome postoji ili ne postoji izričiti propis. Tada važeći Zakon o radnim odnosima ne sadrži odredbu o ovoj pravnoj fikciji, ali se ona podrazumijeva, jer van slučajeva izuzetaka (kada je moguće zasnovati radni odnos na odredjeno vrijeme) vlada pravilo o postojanju radnog odnosa na neodredjeno vrijeme. Primjena ove fikcije pretpostavlja da je radni odnos na neodredjeno vrijeme uspostavljen legitimno. Kako je tužilja zasnovala radni odnos kod tuženog dana 6. 04. 2004. godine na odredjeno vrijeme na zakonit način, primjenom odredbe člana 20 tada važećeg Zakona o radu u konkretnom slučaju ispunjen je uslov za


221

transformaciju radnog odnosa sa odredjenog na neodredjeno vrijeme a što je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Polazeći od izloženog, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa tužilji nezakonito donijeto, budući tužilji nije mogao prestati rad po isteku vremena na koje je primljena, obzirom da je zasnovala radni odnos na neodredjeno vrijeme kod tuženog, u kom pravcu je drugostepeni sud dao pravilne i valjane razloge koje prihvata u svemu i ovaj sud i na iste upućuje revidenta."


233BILTEN 2 / 2011

222

BITNE POVREDE VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA (Član 124 stav 5, čl. 125 Zakona o radu, u vezi sa čl. 33 i 35. Opšteg

kolektivnog ugovora)

Nezakonita je odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri, ako disciplinska komisija koja je vodila postupak za povredu radne obaveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa, nije bila u punom sastavu i ako odluka o pokretanju disciplinskog postupka nije dostavljena licu protiv koga je postupak pokrenut, a ni predstavniku sindikalne organizacije.

Iz obrazloženja:

"I po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalnog prava kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca, nalazeći da je odluka tuženog broj 216/1 od 30. 11. 2009. godine kojom je otkazan ugovor o radu tužiocu, donijeta nezakonito. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude kojom se osporava zakonitost odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, tj. otkaz ugovora o radu, nesumnjivo je utvrdjeno provedenim dokazima da tuženi prilikom donošenja osporene odluke nije sproveo postupak za utvrdjivanje disciplinske odogovornosti tužioca u skladu sa odredbom člana 125. Zakona o radu i čl. 33 i 35 Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl. list RCG", br. 1/2004). Ovo s toga, što je direktor tuženog donio odluku dana 15. 10. 2009. godine o formiranju disciplinske komisije koju su sačinjavala dva člana, a koja je dana 19. 10. 2009. godine sačinila zapisnik o disciplinskoj raspravi, kojom je utvrdila da disciplinska rasprava nije održana, jer tužilac nije prisustvovao, pa samim tim nijesu ni ispitane činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinske odgovornosti. Nesporno je i to da tuženi nije pružio dokaz da je odluku o pokretanju disciplinskog postupka dostavio tužiocu, a ni prestavniku sindikalne organizacije kod poslodavca, kako je to predvidjeno odredbom člana 35 Opšteg kolektivnog ugovora, niti dokaz da je dostavio poziv tužiocu za disciplinsku raspravu zakazanu za 19. 10. 2009. godine, čime su učinjene bitne povrede vodjenja disciplinskog postupka. Polazeći od navedenog, i po nalaženju ovog suda, jasno proizilazi da disciplinska komisija nije pravilno formirana, budući je sastavljena samo od dva člana i kao takva nije mogla ni punovažno odlučivati, tj. voditi disciplinsku raspravu. Osim toga, odredbom člana 31 Opšteg kolektivnog ugovora je odredjeno da su disciplinski organi direktor, odnosno izvršni direktor, koji mogu svoja ovlašćenja za vodjenje postupka za utvrdjivanje povreda radnih obaveza i za izricanje mjera, prenijeti na drugog zaposlenog. Iz navedenog jasno proizilazi da ukoliko je direktor od 15. 10. 2009. godine prenio svoja ovlašćenja za vodjenje disciplinskog postupka protiv tužioca na disciplinsku komisiju, u tom slučaju


223

disciplinska komisija je morala sama utvrdjivati disciplinsku odgovornost tužioca i izreći mu disciplinsku mjeru, što u konkretnom slučaju nije ispoštovano."


235BILTEN 2 / 2011

224

POVREDA PRAVILA DISCIPLINSKOG POSTUPKA

(Član 124 stav 5 i čl. 126 Zakona o radu)

Vodjenjem disciplinske rasprave i izricanjem disciplinske mjere od strane nenadležnog organa poslodavca povrijedjena su pravila vodjenja disciplinskog postupka.

***

Povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće i vodi disciplinski postupak mora biti identifikovana načinom, mjestom i vremenom izvršenja, radi čega izreka odluke mora sadržati iskaz o tome, a ne samo blanketnu normu koja to propisuje.

Iz obrazloženja:

"Provedenim dokazima je nesumnjivo utvrdjeno da tuženi prilikom donošenja osporenih akata nije sproveo postupak za utvrdjivanje disciplinske odgovornosti tužioca i izricanje disciplinske mjere u skladu sa odredbama čl.124. i 126. Zakona o radu, te u vezi sa tim i odgovarajućim odredbama Opšteg kolektivnog ugovora i ugovora o radu tuženog. Ovo s toga, što je u postupku utvrdjeno da je osporenu odluku br.06 od 31.07.2009. godine o prestanku radnog odnosa tužiocu donijela disciplinska komisija, a ne nadležni organ poslodavca, odnosno poslodavac. Nadalje, iz navedene odluke proizilazi da je tužiocu izrečena najteža disciplinska mjera pri čemu nije dokazano da je tužilac počinio teže povrede radnih obaveza koju su mu stavljene na teret. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da osporena odluka koju je tuženi donio u disciplinskom postupku ne sadrži pravilnu i potpunu identifikaciju bića povrede radne obaveze zbog koje je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Jer, samo navodjenje odredbi kojima je propisana povreda radne obaveze u smislu odgovornosti zaposlenog za koju se može izreći mjera prestanka radnog odnosa nije dovoljna, a da pri tome nijesu navedeni konkretni podaci o tome o kojoj povredi je riječ i kada je učinjena, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Naime, povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće i vodi disciplinski postupak mora biti identifikovana načinom, mjestom i vremenom izvršenja, radi čega izreka odluke mora sadržati iskaz o tome, a ne samo blanketnu normu koja tu povredu propisuje.


225

Polazeći od iznijetog, i po nalaženju ovog suda, proizilazi da disciplinska komisija tuženog nije disciplinski organ u skladu sa navedenim propisima, što znači da nije bila nadležna da vodi disciplinsku raspravu protiv tužioca i izriče disciplinsku mjeru, na koji način su povrijedjena pravila vodjenja disciplinskog postupka, a što osporene akte tuženog čini nezakonitim, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Isto tako, kod činjenice da u postupku nije dokazano da je tužilac počinio teže povrede radne obaveze zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, odnosno da nije dokazana njegova krivica za počinjene povrede koje su mu stavljene na teret, to su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zahtjev tužioca za ocjenu zakonitosti akata o prestanku radnog odnosa i otkazu ugovora o radu poništili kao nezakonite i obavezali tuženog da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio prije donošenja istih. Isto tako, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca za naknadu štete zbog izgubljene zarade za sporni period, budući se tužilac u tom periodu krivicom tuženog nalazio van radnog odnosa. Prema tome, kako su osporeni akti o disciplinskoj odgovornosti tužioca poništeni kao nezakoniti, odnosno kako u postupku nije dokazano da je tužilac počinio teže povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret, te da je šteta koja mu je pričinjena neisplaćivanjem zarade u spornom periodu, a čiju visinu je utvrdio vještak finansijske struke, nastala bez njegove krivice, to nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da mu osnovom čl.134. st.1 Zakona o radu i čl.148. ZOO-a, pripada pravo na naknadu predmetne štete."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.281 /12 od 19.04.2012. godine)

237BILTEN 2 / 2011

226

PRENOŠENJE OVLAŠĆENJA ZA VODJENJE DISCIPLINSKOG POSTUPKA

(Član 31 stav 2 Opšteg kolektivnog ugovora)

Izvršni direktor kao lice prema kojem je učinjena teža povreda radne obaveze (oštećeni) bio je dužan da svoje ovlašćenje za vodjenje postupka za utvrdjivanje povrede radne obaveze i izricanje mjere prenese na drugog zaposlenog.

Iz obrazloženja:

"Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je tužilja bila radnik tuženog i da je obavljala poslove kuvara, te da je dana 01.03.2011.godine, u kancelariji izvršnog direktora došlo do rasprave izmedju njih, i zbog tog dogadjaja izrečena joj je disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su izveli zaključak da disciplinski postupak nije sproveden po pravilima procesnog prava, te da je u konkretnom slučaju procesno pravo povrijedjeno jer nijesu ispoštovana pravila vodjenja disciplinskog postupka, kako to predvidja zakon i kolektivni ugovor, te da su učinjeni takvi propusti koji čine osporenu odluku nezakonitom. Izmedju ostalog, kao propust i nezakonitost, je navedeno da je izvršni direktor C. L, kao lice prema kojem je učinjena teža povreda radne obaveze - oštećeni, vodio disciplinski postupak i izrekao disciplinsku mjeru. Takav postupak izvršnog direktora je sam za sebe dovoljan razlog za zaključak da je osporena odluka o prestanku radnog odnosa tužilji, nezakonita. Nespojivo je da oštećeni, prema kome je učinjena teža povreda radne obaveze, kao izvršni direktor, vodi disciplinski postupak i izriče disciplinsku mjeru, bez obzira što je izvršni direktor nadležan za vodjenje disciplinskog postupka. Izvršni direktor C. L. je mogao i bio dužan da svoje ovlašćenje za vodjenje postupka, za utvrdjivanje povreda radnih obaveza i za izricanje mjera, prenese na drugog zaposlenog, što je odredjeno u čl.31 st.2 Opšteg kolektivnog ugovora."



227

KONAČNOST ODLUKE O IZREČENOJ DISCIPLINSKOJ MJERI (Čl. 126 i 127, u vezi sa članom 143 stav 1 tačka 13 Zakona o radu)

Konačnost odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri za povredu radne obaveze izričito je odredjena zakonom.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je tužiocu u toku 2010. godine dva puta uzastopno izrečena novčana kazna, kao disciplinska mjera, zbog povreda radne dužnosti iz člana 15 tačka 1 Ugovora o radu, koje je počinio u danima 07.01.2010. i 03.10.2010. godine. Polazeći od navedene činjenice tuženi je donio sporno rješenje kojim je tužiocu utvrdjen prestanak radnog odnosa - otkazom ugovora o radu s pozivom na odredbe čl. 138, 143 stav 1 tačka 13 i člana 143 st. 3 Zakona o radu. Kod navedenog utvrdjenja pravilno su našli nižestepeni sudovi da je neosnovan zahtjev tužioca kojim je tražio da sud poništi kao nezakonito pobijano rješenje, pa su pravilno odlučili kada su isti odbili. Ovo iz razloga što su se i po ocjeni ovog suda stekli zakonski uslovi za otkaz ugovora o radu tužiocu. Polazeći od sadržine odredbe člana 126 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08), kojom je propisano da je odluka o izrečenoj novčanoj kazni koju donosi poslodavac, odnosno nadležni organ, konačna, te da je čl. 125 istog zakona odredjeno da zaposleni ima mogućnost pokretanja postupka pred nadležnim sudom protiv navedene odluke u roku od dana dostavljanja iste, jasno je da je konačnost odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri za povredu radne obaveze izričito odredjena zakonom. Stoga su bez značaja navodi revizije kojima se ukazuje na manjkavost odluke tuženog br. 35 od 04.10.2010. godine o izrečenoj disciplinskoj mjeri novčanoj kazni u visini zarade od 5%, time što ista nije sadržala pravnu pouku, pogrešno smatrajući to od značaja za konačnost navedene odluke. Prema tome, jasno je da je tuženi u konkretnom slučaju iskoristio zakonsku mogućnost za otkaz ugovora o radu tužiocu na način kako je to i utvrdjeno spornim rješenjem, a što su pravilno ocijenili i nižestepeni sudovi u svojim presudama."


239BILTEN 2 / 2011

228

ISKLJUČENJE POSTOJANJA POVREDE RADNE OBAVEZE (Član 124 Zakona o radu, u vezi sa čl. 66 Kolektivnog ugovora

Elektroprivrede Crne Gore)

Ukoliko nije postojala svijest zaposlenog o nedopustivosti ponašanja, to u radnjama istog nema ni protivpravnosti što isključuje postojanje povrede radne obaveze.

Iz obrazloženja:

"Tužiocu koji je obavljao poslove i radnog mjesta rukovaoca mehanizacije dopreme uglja, odlukom tužene broj 20-00-3249 od 12. 05. 2011. godine, izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, zbog povrede radne obaveze, neovlašćeno korišćenje i prisvajanje sredstava i materijala poslodavca. Nesporno je medju učesnicima postupka da je tužilac dana 24. 03. 2011. godine oko 11 časova utovario u kamion marke "Iveko" vlasništvo tužene, 15 metalnih cijevi različitih profila i limenu ploču dimenzija 1 x 1 m, debljice 3 - 4 mm, bez odobrenja ovlašćenog lica, zbog čega je došlo do intervencije radnika Uprave policije PJ Pljevlja.. Dalje je provedenim dokazima utvrdjeno da se tužilac prije kritičnog dogadjaja obraćao direktoru tužene G. D. da mu dozvoli da sa stovarišta otpadnog materijala, za lične potrebe preuzme označeni materijal koji je bio utovario na vozilu tužene, te da mu je direktor obećao da će naknadno odlučiti o tome, kao i da bez pismenog odobrenja direktora za tu radnju vozilo nije moglo izaći iz kruga tužene. Takodje, proizilazi iz iskaza direktora G. da je tužilac vjerovatno rukovodjen njegovim obećanjem da će odlučiti o njegovom zahtjevu, utovario materijal ali da navedenom radnjom nije pričinio nikakvu imovinsku štetu tuženoj. Polazeći od naprijed izloženog, i po ocjeni ovog suda, tužiocu se ne može staviti na teret da je ovakvim svojim ponašanjem počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret i zbog koje mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Ovo s toga što je odredbom člana 66 Kolektivnog ugovora tužene odredjeno da zaposleni koji svojom krivicom ne ispunjava radne obaveze ili se ne pridržava donijetih odluka, odgovara za učinjenu povredu radne obaveze u skladu sa zakonom, opštim i kolektivnim ugovorom tužene. Polazeći od činjenice da tužilac kritične prilike nije prisvojio niti koristio proizvod tužene, niti je prouzrokovao štetne posledice, to se i po ocjeni ovog suda ne može govoriti o učinjenoj povredi radne obaveze koja je tužiocu stavljena na teret osporenom odlukom. Ovo posebno polazeći od činjenice da se tužilac obraćao prethodno direktoru G. sa zahtjevom da mu omogući da sa skladišta otpadnog materijala uzme metalne cijevi, jasno pokazuje da svojim ponašanjem nije imao namjeru da bez odobrenja prisvoji sredstva tužene. Ovo tim prije, što vozilo "Iveko"


229

nije ni moglo bez pismenog odobrenja u formi otpremnice - izlaznice da napusti krug tužene, te da se radi o materijalu koji nije imao nikakvu imovinsku vrijednost. Po mišljenju ovog suda, kod tužioca kritične prilike prema objektivno ispoljenim voljnim elementima i postupcima nije postojala svijest o nedopustivosti ponašanja zbog čega u radnjama tužioca nema ni protivpravnosti a što isključuje postojanje povrede radne obaveze zbog koje je pozvan na disciplinsku odgovornost, pa mu se nije ni mogla izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, a što su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjevi poništili osporenu odluku kao nezakonitu."


241BILTEN 2 / 2011

230

NEZAKONITOST RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

Tuženi (poslodavac) nakon donošenja pravosnažne presude kojom su poništena kao nezakonita rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa tužiljama (zaposlenima) i tuženi obavezan da ih vrati na poslove koje su ranije obavljale, nije mogao donijeti rješenja da tužiljama prestaje radni odnos retroaktivno zbog toga što su radile, odnosno što su ostvarile pravo na penziju u vrijeme dok su vodile spor o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da su pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici P. br. 1951/04 od 15.08.2006. godine poništena kao nezakonita rješenja tuženog iz marta 2001. godine o prestanku radnog odnosa tužiljama i tuženi obavezan da ih vrati na poslove koje su ranije obavljale. Na osnovu te pravosnažne presude tužilje su podnijele predlog za izvršenje koji je usvojen rješenjem prvostepenog suda I. br. 3586/2008 od 29.09.2008. godine. Tuženi nije izvršio tu pravosnažnu presudu, a 07.12.2009. godine donio je rješenja kojima je tužiljama prestao radni odnos i to tužilji prvog reda sa danom 01.02.2004. godine, zbog toga što je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, tužilji drugog reda sa danom 21.01.2004. godine, zbog toga što je ostvarila pravo na penziju, tužilji trećeg reda sa danom 31.12.2003. godine, zbog toga što je ostvarila pravo na starosnu penziju, a tužilji četvrtog sa 22.07.2006. godine, zbog toga što je zasnovala radni odonos kod drugog poslodavca. Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da su rješenja o prestanku radnog odnosa tužiljama nezakonita. Tuženi nakon donošenja pravosnažne presude P. br. 1951/04 od 15.08.2006. godine i rješenja o izvršenju, nije mogao donijeti rješenja da tužiljama prestaje radni odnos retroaktivno zbog toga što su radile, odnosno što su ostvarile pravo na penziju u vrijeme dok su vodile spor o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa i primjenom Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03 i 25/06), koji u momentu donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije bio na snazi. Navodi revizije da su tužilje odbile ponudjena radna mjesta nakon donošenja rješenja o izvršenju nijesu ni od kakve pravne važnosti, jer to nije osnov zbog koga je tuženi donio rješenja o prestanku radnog odnosa. Takodje su bez ikakve važnosti navodi revizije da tuženi ne može tužilje vratiti na radna mjesta prodavca jer nema maloprodajnih objekata. To može biti od uticaja jedino u postupku izvršenja, a ukoliko ne postoje radna mjesta prodavca tuženi je dužan tužilje rasporediti na druge odgovarajuće poslove."



231

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA (Član 95 stav 1 tačka 2 Zakona o radu)

Ako u nadležnosti zaposlenog nije bilo obavljanja poslova čuvara van kruga prediueća, niti mu je za to bio izdat nalog od strane rukovodioca, istom se na teret ne može staviti nesavjestan i nemaran rad zbog kradje, od strane trećih lica, metalnih ploča koje su se nalazile van kruga preduzeća.

Iz obrazloženja:

"Odlukom tužene broj 20-00-2182 od 14. 04. 2011. godine, izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, zbog toga što je obavljajući poslove čuvara u prvoj smjeni, svojim nesavjesnim i nemarnim radom omogućio da u vrijeme od 9 - 9,30 časova, nepoznata lica otudje (ukradu) osam komada metalnih ploča, koje su u toku noći istog dana nepoznata lica iznijela iz kruga tužene. Dalje proizilazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrdjeno da je tužilac kritičnog dana više puta izlazio iz kruga tužene u pravcu metalnih ploča, radi njihovog obilaska, kao i da je pored toga obavljao poslove na svom stražarskom mjestu "Vezičnica", čija je dužina 1,5 km i potrebno mu je bilo oko 40 minuta da isti obidje. Nesporno je i to da je tužilac u vrmenu od 9 - 10,30 časova, dva puta napuštao svoje radno mjesto radi odlaska u mehaničkarsku radionicu, da bi pozvao telefonom portirnicu radi provjere da li je stigla policija, koja je trebala da izvrši uvidjaj radi nastale kradje metalnih ploča do 9 časova. Na osnovu izjave R. M. komandira obezbjedjenja i neposrednog rukovodioca tužioca, nesumnjivo proizilazi da u nadležnosti tužioca nije bilo obavljanja poslova van kruga preduzeća, te da mu on kao njegov neposredni šef nije izdao nalog da pripazi na metalne ploče, već da je to bila samo sugestija koju je tužiocu prenio preko čuvara koji je radio u smjeni prije tužioca. Takodje je nesporno da policija kritičnog dana nije dolazila radi vršenja uvidjaja. Polazeći od naprijed izloženog, i po ocjeni ovog suda, tužiocu se ne može staviti na teret da je ovakvim svojim ponašanjem počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret i zbog koje mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Ovo zbog toga, što na osnovu izjave svjedoka R. M, neposrednog rukovodioca tužioca, proizilazi da u nadležnosti tužioca nije bilo obavljanje poslova čuvara van kruga tužene, niti mu je zato bio izdat pismeni kao ni usmeni nalog od strane rukovodioca, pa se samim tim u konkretnom slučaju ne može govoriti da je tužilac kritičnog dana neodgovorno i nesavjesno obavljao poslove i radne zadatke svog radnog mjesta, a što su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Ovo tim prije što je tužilac za svoj rad odgovoran komandiru i šefu smjene, a iz izjave komandira R. se zaključuje da je tužilac čitavog dana obavljao poslove

243BILTEN 2 / 2011

232

svog radnog mjesta koji su mu sistematizacijom radnih mjesta stavljeni u opisu poslova njegovog radnog mjesta."



233

TEŽA POVREDA RADNE OBAVEZE (Član 37 stav 1 tač. 5 i 6 Zakona o državnim službenicima)

Neovlašćenim i protivpravnim izdavanjem carinske robe zaposleni Uprave carine Crne Gore je zloupotrijebio službeni položaj i prekoračio svoja ovlašćenja, što predstavlja težu povredu radne obaveze iz člana 37 stav 1 tač. 5 i 6 Zakona o državnim službenicima.

Iz obrazloženja:

"Medju strankama je nesporno da je tužiocu pobijanim rješenjima prestao radni odnos sa razloga što je isti bez naloga izdao carinsku robu u količini od 468 flaša votke koja roba je bila zabranjena za promet i bila predvidjena za uništenje u kom pravcu je Ministarstvo zdravlja donijelo rješenje 06.09.2009. godine. Postupajući na izloženi način tužilac je kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi neovlašćeno i protivpravno izdao robu čime je zloupotrijebio službeni položaj i prekoračio svoja ovlašćenja, što predstavlja težu povredu radne obaveze iz čl.37. st.1. tač.5 i 6 Zakona o državnim službenicima. Pri tome se neosnovano revizijom ponavlja da je došlo do zastare vodjenja disciplinskog postupka, obzirom da od njegovog pokretanja - 18.05.2004. godine, pa do donošenja konačne odluke - 15.07.2004. godine, nije protekao rok od 60 dana propisan čl.39 st. 2 Zakona o državnim službenicima ("Sl.list RCG", br.45/91). Takodje nije došlo ni do zastare pokretanja disciplinskog postupka u smislu odredaba člana 98 tač. 1 i 2 Zakona o radu ("Sl.list RCG", br.43/03), jer nijesu protekli rokovi od tri, odnosno šest mjeseci od dana saznanja za povredu do pokretanja postupka. Nižestepeni sudovi pri tome pravilno uzimaju 23.03.2004. godine kao dan saznanja, jer je direktor tuženog toga dana obaviješten o postojanju sumnje da je tužilac počinio spornu povredu radne dužnosti, kao i to da učinjena disciplinska povreda ima elemente krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 KZ Crne Gore."


245BILTEN 2 / 2011

234

NARUŠAVANJE UGLEDA SLUŽBE KAO OSNOV ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA

(Član 57 stav 1 tačka 7 Zakona o unutrašnjim poslovima)

Ponašanje pripadnika službe unutrašnjih poslova van radnog vremena na način koji šteti ugledu službe, učinjena je teža povreda radne dužnosti, koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

"Izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tužilac 03.06.2002. godine, van radnog vremena kada se nije nalazio na službi sa svojim bratom R. došao u kuću A. M. tražeći da isti vrati dug, kada je upotrijebio silu i udarajući ga pištoljem po glavi nanio mu lake tjelesne povrede. Imajući prednje u vidu pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev, jer je tuženi u disciplinskom postupku nesumnjivo utvrdio da je tužilac počinio povredu radne dužnosti iz čl.57. st.1. tač.7. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Sl.list RCG", br.24/94), radi čega je tuženi pravilno izrekao mjeru prestanka radnog odnosa. Postupajući na izloženi način tužilac je narušio ugled službe obzirom da su pripadnici službe unutrašnjih poslova dužni da se u toku i van radnog vremena ponašaju na način koji neće štetiti ugledu službe, što tužilac konkretnom prilikom nije uradio. Pri tome činjenica da je prema tužiocu u krivičnom posutpku optužba odbijena za izvršenje krivičnog djela laka tjelesna povreda nema značaja, prije svega sa razloga što ishod krivičnog postupka predstavlja poseban postupak i nema uticaja na vodjenje disciplinskog postupka, te činjenice da je optužba odbijena zbog zastare krivičnog godjenja, a ne sa razloga da tužilac nije počinio krivično djelo stavljeno mu na teret."



235

PROFESIONALNO OBOLJENJE I ODGOVORNOST POSLODAVCA (Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 167 i 169 ZOO)

Poslodavac odgovara za štetu koja je nastala po osnovu profesionalne bolesti zaposlenog pod istim uslovima pod kojima odgovara za štetu koja je nastala povredom na radu.

Iz obrazloženja:

"Pouzdano se zaključuje da je profesionalno oboljenje kod tužioca utvrdjeno od strane odgovarajuće medicinske ustanove priznao nadležni državni organ uprave - Republički fond PIO Podgorica, a uzročno posledična veza izmedju oboljenja tužioca i poslova koje obavlja kod tuženog dokazana je u postupku kod suda, što je saglasno pravnoj kvalifikaciji bolesti u smislu odredbi člana 36 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore ("Sl. list RCG", br. 54/03, 39/04, 61/04, 79/04, 81/04, 29/05, 14/07, 47/07, i "Sl. list CG", br. 12/07, 13/07 i 79/08).

Kako se profesionalne bolesti, po pravilu, javljaju zbog štetnih uticaja radnih uslova na odredjenim radnim mjestima, to se osnovano nameće zaključak da poslodavac odgovara za štetu koja je nastala po osnovu profesionalne bolesti zaposlenog, pod istim uslovima pod kojima odgovara za štetu koja je nastalu povredom na radu.

Polazeći od nesumnjivog utvrdjenja da je bolest tužioca karaktera profesionalne bolesti, pravilno su našli nižestepeni sudovi da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete proistekle iz navedenog oboljenja. Jer, ovo pravo proističe iz odredaba člana 134 važećeg Zakona o radu, a ostvaruje se po odredbama Zakona o obligacionim odnosima CG koje se odnose na objektivnu odgovornost - čl. 167 i 169."


247BILTEN 2 / 2011

236

OSNOV ODGOVORNOSTI POSLODAVCA ZA NAKNADU ŠTETE (Član 62 stav 5 Zakona o osnovama radnih odnosa)

Obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi štetu koju je pretrpio zbog povrede ili štete na radu ili u vezi sa radom, postoji samo ako postoji osnov odgovornosti, ako postoje uslovi odgovornosti i ako ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti poslodavca.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud je, prihvatajući činjenice utvrđene u postupku pred prvostepenim sudom, pravilno zaključio da ne postoji odgovornost drugo i trećetuženih da tužiocu naknade traženu štetu zbog povrede koju je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi dana 06.07.1996. godine. Jer, prema odredbi čl.62. st.5. Zakona o osnovama radnih odnosa, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, poslodavac je dužan da zaposlenom naknadi štetu koju je pretrpio zbog povrede ili štetu na radu ili u vezi sa radom. Međutim, navedena obaveza postoji samo ako postoji osnov odgovornosti, ako postoje uslovi odgovornosti i ako ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti poslodavca. Pošto se krivica za štetu koju zaposleni pretrpi na radu ili u vezi sa radom pretpostavlja (čl.154. st.1. ZOO koji je bio u primjeni), poslodavac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, tj. da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog radnika ili trećeg lica, usled više sile ili bilo kod razloga koji nije u uzročnoj vezi sa postupcima poslodavca. U konkretnom slučaju, povreda kod tužioca izazvana je radnjom četvrtotuženog-štetnika koji je upravljao motornim vozilom i istim udario i oborio tužioca koji se kretao biciklom. U tom slučaju odgovornost poslodavca se isključuje, a ovo posebno što bi odgovornost poslodavca mogla nastati samo da je povredu tužioca-zaposlenog izazvao drugi zaposleni kod istog poslodavca, ili da je uzrok povrede u opasnoj stvari koja je vlasništvo poslodavca, što u konkretnom nije slučaj. Saglasno navedenom, u konkretnom sporu je od strane nižestepenih sudova pravilno razjašnjeno da je uzrok nastanka saobraćajne nezgode u radnjama i propustima tužioca i četvrtotuženog, pa je pobijanom i prvostepenom presudom tužbeni zahtjev pravilno odbijen u odnosu na drugo i trećetužene, pravne sledbenike ranije Ž. C. G, što se bez osnova osporava u reviziji."



237

ŠTETA NASTALA U VEZI SA RADOM (Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 174 ZOO)

Ako se saobraćajna nezgoda dogodila u radno vrijeme i zaposleni imao radni nalog, činjenica što nije bio neposredno na radnom zadatku, već se vozilom vraćao sa pauze za doručak, nije od takvog značaja da bi isključivala odgovornost poslodavca za štetu.

Iz obrazloženja:

"Revizijom, kao i tokom postupka, drugotuženi spori da je pasivno legitimisan u ovom sporu navodima da u trenutku nastanka saobraćajne nezgode vozač kamiona (prvotuženi) nije bio na radnom zadatku. Međutim, prema utvrđenju prvostepenog suda, a što ne spori ni drugotuženi, do predmetne saobraćajne nezgode došlo je u radno vrijeme i prvotuženi je imao radni nalog. Činjenica što prvotuženi nije bio neposredno na radnom zadatku, već se vozilom vraćao sa pauze za doručak, nije od takvog značaja da bi isključivala odgovornost drugotuženog za štetu. Osim toga, odgovornost drugotuženog postoji i na temelju odredbe čl.174. st.1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je kamion (vlasništvo drugotuženog) u pokretu opasna stvar, a za štetu nastalu od opasne stvari odgovara njen imalac."


249BILTEN 2 / 2011

238

PODIJELJENA ODGOVORNOST ZAPOSLENOG I POSLODAVCA ZA NASTANAK ŠTETE

(Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 199 stav 1 ZOO)

Zaposleni koji je samoinicijativno, bez naloga pretpostavljenog pristupio čišćenju trake, doprinio je nastanku štete, te ima pravo na srazmjerno smanjenu naknadu.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od izvedenih dokaza koji su pravilno i potpuno cijenili nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev nalazeći da postoji podijeljena odgovornost tužioca i prvotuženog za nastanak predmetne štete. Naime, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je prvotuženi odgovoran po principu objektivne odgovornosti kao imalac opasne stvari odnosno kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću. Iz izvedenih dokaza proizilazi da je tužilac bio angažovan na remontu postrojenja trake iako nije bio obučen za te poslove. Pri tome je remont trake trebalo vršiti kada je traka bila van pogona sa postavljenim znakom upozorenja na opasnost od trake tokom rada. Pored toga prema nalazu vještaka zaštite na radu prvotuženi kao poslodavac je bio u obavezi vršiti nadzor nad radnicima koji su čistili traku zbog povećane opasnosti pri radu što je u konkretnom slučaju izostalo. Isto tako, traka se nije smjela pustiti u rad prije završenog remonta što je upravo posledica nevršenja nadzora, što sve čini propuste prvotuženog i njegovu odgovornost za nastalu štetu. Što se tiče odgovornosti tužioca ona je kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi znatno veći. Osnovni propust tužioca je u tome što je samoinicijativno bez naloga pretpostavljenog pristupio čišćenju trake. Tužilac je iz najbolje namjere radi sprečavanja nastanka štete po poslodavca preduzeo radnju uklanjanja kamenčića, medjutim, bilo mu je poznato da je u pitanju opasna djelatnost za koju nije obučen niti ima radnog iskustva i kvalifikacije, radi čega nije trebao sebi dopustiti izvršavanje takvih radnji. Dakle, tužilac je postupio sa krajnjom nepažnjom što ga čini osnovnim krivcem za nastanak predmetne štete, čiji su doprinos nižestepeni sudovi pravilno opredijelili u procentu od 70%. Pozivanje tužioca u reviziji da nižestepeni sudovi nijesu mogli mijenjati nalaz vještaka u pogledu obima odgovornosti stranaka ne stoji obzirom da pitanje odgovornosti za štetu predstavlja pravno pitanje o kome odlučuje sud."



239

DOSTAVLJANJE UPOZORENJA NA POSTOJANJE RAZLOGA ZA OTKAZ UGOVORA O RADU

(Član 143 stav 2 Zakona o radu)

Izostajanje dostavljanja upozorenja zaposlenom na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu povrijedjeno je pravo na odbranu zaposlenog zbog čega je nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 143 stav 2 Zakona o radu, poslodavac je dužan da prije otkaza ugovora o radu pisanim putem upozori zaposlenog na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje pet radnih dana od dana dostavljanja upozorenja da se izjasni na navode istog upozorenja. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane i prvostepene presude tuženi nije dokazao da je prije donošenja spornog rješenja tužiocu, odnosno njegovom uredno ovlašćenom punomoćniku, dostavio upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu tužioca, zavedeno pod djel. br. 16971 od 13.08.2009. Ovo nesumnjivo potvrdjuju svi izvedeni dokazi u prvostepenom postupku, koje su pravilno cijenili nižestepeni sudovi i dali valjane razloge u svojim presudama. Date razloge prvostepene i pobijane presude kojima se ukazuje na manjkavosti dostave navedenog upozorenja, kao i kasnije donijetog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu, u svemu prihvata i ovaj sud, a što ukazuje i na neosnovanost navoda revizije u tom dijelu kao i navoda o neblagovremenosti predmetne tužbe.

Kod takvog stanja stvari pravilno su našli nižestepeni sudovi da je sporno rješenje o otkazu ugovora o radu - prestanku radnog odnosa tužiocu nezakonito, jer je izostajanjem prethodnog dostavljanja upozorenja tužiocu - njegovom punomoćniku povrijedjeno pravo na odbranu tužioca, što je dovoljan razlog da je rješenje o otkazu nezakonito.

Kako je donošenjem odluke - spornog rješenja, o prestanku radnog odnosa tužiocu, za koje je utvrdjeno da je nezakonito, tuženi onemogućio tužioca da ostvari pripadajuća mu primanja osnovom ugovora o radu za vrijeme dok je sporno rješenje proizvodilo dejstvo, pravilno je odlučio prvostepeni sud kada je pobijanim dijelom svoje presude tužiocu dosudio navedenu štetu, temeljeći odgovornost tuženog i obavezu naknade štete na odredbama čl 148, čl.149 i čl.192 Zakona o obligacionim odnosima. Inače, visina navedene štete je pravilno utvrdjena - na osnovu nalaza i mišljenja angažovanog vještaka finansijske struke od 21.03.2011. godine, kojem tuženi nije prigovarao."


251BILTEN 2 / 2011

240

OTKAZ OD STRANE POSLODAVCA (Član 143 stav 1 tačka 13 Zakona o radu)

Ispunjen je zakonski osnov za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu ako je zaposlenom u periodu od godinu dana dva puta izrečena novčana kazna zbog povrede radne obaveze.

Iz obrazloženja:

"Nesporno je medju učesnicima postupka da tužilac u sudskom postupku nije pobijao odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri (novčanom kažnjavanju), odnosno da nije podnosio tužbu za ocjenu njihove zakonitosti. Polazeći od prednjih činjenica, i po ocjeni ovog suda, pravilno su primijenili materijalno pravo nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se poništi kao nezakonita osporena odluka tuženog od 8. 02. 2010. godine o otkazu ugovora o radu. Ovo zbog toga, što se u smislu odredbe člana 143 st. 1 tač. 13. Zakona o radu ispunio zakonski osnov za donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, budući je tužiocu u periodu od godinu dana dva puta izrečena novčana kazna, zbog povrede radne obaveze. Pri tom je bez ikakvog pravnog značaja na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, isticanje tužioca u reviziji da odluka o izrečenoj novčanoj kazni od 4. 11. 2009. godine ne može biti osnov za otkaz ugovora o radu, jer je ta povreda bila obuhvaćena rješenjem tuženog broj 80 od 27. 11. 2009. godine o otkazu ugovora o radu tužiocu, ovo zato što je to rješenje o otkazu ugovora o radu poništeno kao nezakonito. Polazeći od nesporne činjenice, da tužilac pred sudom nije osporavao odluke tuženog o izricanju disciplinske mjere - novčane kazne zbog povrede radne obaveze, (odluke od 04. 11. 2009 i 27. 01. 2010. godine), to su nižestepeni sudovi pravilno našli da je rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu, zakonito."



241

NEZAKONITOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU (Član 143 stav 1 tačka 6 Zakona o radu)

Zaposlenom se ne može staviti na teret nepotpisivanje blanko Ugovora o medjusobnim pravima, obavezama i odgovornostima i Aneksa tog ugovora, niti odbijanje da isti potpiše predstavlja opravdan razlog za prestanak radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

"Nelogično je bilo zahtijevati od tužioca da zaključi Ugovor o medjusobnim obavezama, pravima i odgovornosti koji nije sadržavao sve elemente bliže oredjene čl.23. Zakona o radu (osim iz čl.7, 8 i 9). Potpisivanjem bjanko ugovora koji nije sadržavao takve elemente tužilac je mogao dovesti sebe u nezavidnu poziciju, jer bi tuženi naknadno mogao ugovor sačiniti po svom nahodjenju koji nebi odgovarao statusu tužioca i nejgovim interesima. Dakle, tužiocu se ne može staviti na teret nepotpisivanje takvog ugovora niti odbijanje da isti potpiše predstavlja opravdani razlog u smislu odredbi čl.143. za prestanak radnog odnosa tužioca. Takodje, na donošenje drugačije odluke u ovom sporu nema značaja ni činjenica što je tužilac odbio da potpiše Anekse spornog ugovora kojim mu je ponudjeno drugo radno mjesto. Prednje sa razloga što Aneks ugovora predstavlja sastavni dio ugovora samo ako je zaključen valjan ugovor koji proizvodi pravno dejstvo i obavezuje ugovarače. U konkretnom slučaju ne postoji Ugovor o medjusobnim obavezama, pravima i odgovornostima jer stranke isti nijesu zaključile, pa pravno dejstvo ne može proizvoditi Aneks takvog ugovora. Prema tome, u ponašanju tužioca nije bilo opravdanih razloga da bi se u smislu odredbi čl.143. Zakona o radu moglo donijeti pobijano rješenje, radi čega je isto pravilno poništeno kao nezakonito."


253BILTEN 2 / 2011

242

NEOPRAVDAN IZOSTANAK SA POSLA (Član 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu)

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je zaposleni neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.

***

Pravo na slobodne dane zaposleni stiče ako je radio, a ne i kada nije dolazio na posao.

Iz obrazloženja:

"Utvrđeno je da tužilac od dana kada je potpisao ugovor o radu (15.06.2010. godine) nije dolazio na posao pet radnih dana uzastopno, pa ni dalje, a izostanak nije opravdao. Prema odredbi čl.143. st.1. tač.5. Zakona o radu ("Sl.list Crne Gore", br.49/08), poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je zaposleni neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno. U konkretnom slučaju ispunjeni su uslovi propisani citiranom zakonskom odredbom za otkaz ugovora o radu, pa je odluka tuženog, čiji se poništaj tužbom zahtijeva, zakonita i pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev kojim je traženo da se navedena odluka poništi. Iz činjenica navedenih u tužbi proizilazi da tužilac nije sporio da u naznačenom periodu nije dolazio na posao. Tvrdio je da je njegov izostanak bio opravdan i na toj činjenici je temeljio osnovanost tužbenog zahtjeva. Stoga se ne mogu prihvatiti relevantnim navodi revizije kojima se osporava pravilnost utvrđenja da tužilac nije dolazio na posao u periodu naznačenom u rješenju o otkazu ugovora o radu, a time i zakonitost tog rješenja, jer činjenica što je izostanak tužioca sa posla utvrđen na osnovu iskaza svjedoka a ne na osnovu evidencije putem elektronske kartice, shodno Odluci o evidenciji prisutnosti zaposlednih br.01-20/1 od 12.01.2009. godine, ne dovodi u sumnu pravilnost tog utvrđenja. Pravo na slobodne dane zaposleni stiče ako je radio, a ne i kada nije dolazio na posao, pa su bez ikakvog značaja navodi revizije (i žalbe) da se ti slobodni dani nisu mogli računati u dane neopravdanog odsustva sa posla. Ovo i kod činjenice da tuženi ni nakon perioda navedenog u rješenju o otkazu ugovora o radu nije dolazio na posao."



243

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA OTKAZ UGOVORA O RADU - OPRAVDANO ODSUSTVO SA POSLA -

(Član 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu)

Bez značaja je da li su doznake o privremenoj spriječenosti za rad dostavljene blagovremeno ili naknadno ako je zaposlena dokazala da je bolest stvarni razlog odsustvovanja sa posla.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima predmeta, tužilja je bila zaposlena kod tuženog, na neodredjeno vrijeme, a u vrijeme donošenja spornog rješenja bila je rasporedjena na poslovima i radnim zadacima prodavca - radnice na doradi. Spornim rješenjem utvrdjen joj je prestanak rada kod tuženog, zaključno sa danom 30.06.2009. godine, zbog teže povrede radne obaveze, a iz obrazloženja rješenja proizilazi da se teža povreda sastoji u neopravdanom izostanku tužilje sa posla uzastopno šest radnih dana. Inače, sporno rešenje nema djelovodnog broja tuženog, s tim što u uvodu stoji da je donijeto 30.06.2009. godine, a s pozivom na odredbu člana 143 tačka 5 Zakona o radu. Odredbom člana 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08) propisano je da se zaposlenom može otkazati ugovor o radu, ako je neopravdano odsustvovao s posla pet radnih dana uzastopno ili sedam radnih dana s prekidima u toku tri mjeseca. Polazeći od sadržine spornog rješenja i navedenog razloga prestanka rada-otkaza ugovora o radu tužilji, jasno je da nije u pitanju teža povreda radne dužnosti i prestanak rada kao izrečena disciplinska mjera, već otkaz ugovora o radu zbog neopravdanog odsustva zaposlenog sa posla, kao posebnom zakonskom osnovu u smislu navedene zakonske odredbe. Stoga su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su cijenili zakonitost spornog rješenja sa aspekta ocjene postojanja uslova iz člana 143 Zakona o radu za donošenje istog i poštovanja procedure predvidjene navedenom zakonskom odredbom.

Prema činjeničnom utvrdjenju nižestepenih sudova tužilja je dostavljenim dokazima u prvostepenom postupku - izvještajima nadležne zdravstvene ustanove o privremenoj spriječenosti za rad u periodima: od 01.05.2009 do 31.05.2009. godine, te od 01.06.2009. do 16.06.2009. godine i od 19.06.2009. do 18.08.2009. godine, dokazala da je u navedenim periodima odsustvovala sa posla zbog bolesti. Kako je tužilja dokazala da je bolest stvarni razlog njenog odsustvovanja u dužem periodu prije 30.06.2009. godine, sa kojim joj je danom utvrdjen prestanak radnog odnosa, kao i u narednim danima prema ljekarskim izvještajima, bez značaja je da li su doznake odnosno izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad dostavljeni blagovremeno ili naknadno.

255BILTEN 2 / 2011

244

Iz svega prethodno navedenog proizilazi da tužilja nije neopravdano odsustvovala sa posla u periodu koji joj je stavljen na teret spornim rješenjem (šest radnih dana uzastopno, računajući unazad do 30.06.2009. godine), pa stoga nije ni postojao zakonski osnov za donošenje spornog rješenja i istim otkaz ugovora o radu tužilji osnovom odredbe člana 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu."



245

STICANJE SVOJSTVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA (Član 17 Zakona o stambenim odnosima "Sl. list RCG", br. 45/90)

Za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava, pored akta o dodjeli, potreban je čin useljenja u stan, dok zaključenje ugovora o korišćenju stana nije konstitutivni element za sticanje stanarskog prava.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se rješenje Višeg suda u Podgorici Gž.br.3977/1-10 od 08.12.2011. godine i rješenje Osnovnog suda u Danilovgradu Rs.br.18/10 od 13.06.2011. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.3977/11-10 od 08.12.2011. godine, odbijena je kao neosnovana žalba protivnika predlagača i potvrdjeno rješenje Osnovnog suda u Danilovgradu Rs.br.18/10 od 13.06.2011. godine, kojim je odlučeno: “Utvrdjuje se da je predlagač podnijela pismeni zahtjev za otkup stana dana 04.06.2010.godine, protivpredlagaču , kao nosiocu prava raspolaganja stana, koji se nalazi u Podgorici, naselje Stari aerodrum, u stambenoj zgradi ul.Cvijetna S-3-A, ulaz 4, sprat III, stan br.41 (objekat “A”, Lamela “E”), površine 53,85 m2, koji se sastoji od hodnika, dnevne sobe, kuhinje sa trpezarijom, spavaće sobe, kupatila i lodje, i da protivpredlagač nije zaključio ugovor o otkupu navedenog stana u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Utvrdjuje se da nema zakonskih smetnji za otkup predmetnog stana. Utvrdjuje se otkupna cijena predmetnog stana u iznosu od 1.217,46 Eura, koji iznos je predlagač obavezan da isplati protivpredlagaču u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Ovo rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana, što je protivpredlagač dužan priznati i trpjeti, a isti predstavlja osnov za sticanje prava svojine i osnov za uknjižbu prava svojine u katastarskom operatu. Obavezuje se protivpredlagač da predlagaču naknadi troškove postupka u iznosu od 280,00 Eura, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.” Protiv drugostepenog rješenja protivnik predlagača je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.

257BILTEN 2 / 2011

246

Predlagačica je u svom odgovoru osporila navode revizije, predlažući da se ista odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana. Po razmatranju spisa predmeta, u smislu čl.401 u vezi čl.414 st.5 ZPP, ovaj sud je našao da je revizija dozvoljena i osnovana. Polazeći od toga da je predlagačica bila zaposlena kod protivnika predlagača i da joj je predmetni stan dodijeljen na korišćenje odlukom Radničkog savjeta br.15825 od 18.12.1990. godine, odnosno rješenjem direktora protivnika predlagača od 24.01.2011. godine, ali joj nije predat, mada je protivnik predlagača na to obavezan pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br.34/08 od 06.06.2008. godine, nižestepeni sudovi odlučuju kao u izreci prvostepenog rješenja. Ovo s pozivom na odredbe čl.67 Zakonao etažnoj svojini iz 2004. godine i čl.55. do 71 Zakona o etažnoj svojini iz 1995. godine, nalazeći da je predlagačica stekla pravo na otkup stana prije stupanja na snagu Zakona o etažnoj svojini po otkupnoj cijeni utvrdjenoj u skladu sa tim propisima. Pri tome smatraju nebitnim isticanje protivnika predlagača da je predlagačica dobila ovaj stan uz obavezu da vrati stan u Danilovgradu koji joj je ranije dodijelio i koji je otkupila. Odredbom čl.67 Zakona o etažnoj svojini ("Sl.list RCG", br.71/2004) propisano je da lica koja su započela postupak otkupa stana, odnosno stekla pravo na otkup stana prije stupanja na snagu ovog zakona, vrše otkup stana za otkupnu cijenu u skladu sa odredbama čl.55 do 71 Zakona o etažnoj svojini ("Sl.list RCG", br.21/95). Pravo otkupa, u smislu navedene zakonske odredbe, kao i odredbe čl.17 Zakona o stambenim odnosima ("Sl.list RCG" br.45/90), pripadalo je nosiocu stanarskog prava, odnosno zakupcu, ili uz njegovu pismenu saglasnost članovima porodice koji stanuju u istom stanu. Prema odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1990. godine, koji je važio u vrijeme dodjele stana, nije se moglo steći stanarsko pravo na dva stana, a za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava, pored akta o dodjeli, potreban je čin useljenja u stan, dok zaključenje ugovora o korišćenju stana nije konstitutivni element za sticanje stanarskog prava. S tim u vezi, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi su propustili da utvrde i daju razloge o tim odlučnim činjenicama, Naime, bez ocjene da li je predlagačica u skladu sa navedenim propisima stekla stanarsko pravo, a to je osnovni uslov da bi se mogao otkupiti, ne može se zaključiti o traženom pravu. To što je navedenom pravosnažnom presudom protivnik predlagača obavezan da preda ovaj stan predlagaču na korišćenje, nema pravnog značaja u slučaju nepostojanja uslova za otkup, jer se korišćenje u skladu sa tom odlukom može zasnivati na zakupnom odnosu. Kod naprijed iznijetog, nižetepene presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno sudjenje, primjenom čl.410 st.2 ZPP-a.



247

PRAVO NOSIOCA STANARSKOG PRAVA (Član 28 stav 2 i čl. 29 st. 1 Zakona o stambenim odnosima

"Sl. list SRCG", br. 21/85)

Propustom da prijavi smrt majke - dotadašnjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i time propuštanjem zaključenja novog ugovora sa davaocem nakon smrti nosioca stanarskog prava, tužilac, kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u situaciji kada je nastavio da koristi stan nakon smrti svojih roditelja ne može izgubiti to svoje zakonsko pravo.

Iz obrazloženja:

"U vrijeme kada je umro otac tužioca (23.08.1980. godine) bio je na snazi Zakon o stambenim odnosima ("Sl. list. SRCG", br. 4/74 i 32/78), koji je u članu 19 stav 2 predvidjao da kada je stanarsko pravo stekao jedan od supružnika koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosilac stanarskog prava je i drugi supružnik. Stavom 3 iste zakonske odredbe odredjeno je kad jedan od supružnika nosioca stanarskog prava umre ili trajno prestane da koristi stan, drugi supružnik ostaje nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drugačije odredjeno.

Prema tome, u konkretnom slučaju majka tužioca, kao supruga nosioca stanarskog prava, po samom zakonu je bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a nakon smrti svog supruga M. postala je nosilac stanarskog prava na istom. Tužilac je kao član porodičnig domaćinstva svojih roditelja - prethodno oca, a po očevoj smrti majke, kao novog nosioca stanarskog prava, stekao trajno pravo korišćenja predmetnog stana. Inače, tužilac je nastavio da koristi sa svojom porodicom i nakon majkine smrti, što mu je pripadajuće pravo (i njegovoj porodici) saglasno odredbama člana 28 stav 2 u vezi čl. 8 st. 2 Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 21/85), kao važećeg propisa u momentu smrte njegove majke.

Polazeći od navedenog utvrdjenja, pravilno su našli nižestepeni sudovi da je tužilac ispunjavao uslove za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u momentu smrti svoje majke kao dotadašnjeg nosioca stanarskog prava, u smislu tada važećeg Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine, odnosno kasnije svojstvo zakupca stana u smislu Zakona o etažnoj svojini. Stoga su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su usvojili postavljeni zahtjev tužioca sa datih razloga u prvostepenoj i pobijanoj presudi, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje tuženog kao revidenta. Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, pa je našao da su isti lišeni osnova. Povodom navoda kojima se ukazuje da je nastupila apsolutna zastara u konkretnom slučaju valja istaći da isti ne stoje, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi. Jer, ovaj sud smatra da usled toga što je propustio da prijavi smrt majke - dotadašnjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i time

259BILTEN 2 / 2011

248

propuštanjem zaključenja novog ugovora sa davaocem nakon smrti nosioca stanarskog prava, na što upućuje odredba člana 29 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, tužilac kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u situaciji kada je nastavio da koristi stan nakon smrti svojih roditelja ne može izgubiti to svoje zakonsko pravo koje mu po tada važećim propisima pripada. Takodje, kao korisnik stana koji je ispunjavao zakonske uslove za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava u momentu stupanja na snagu Zakona o etažnoj svojini stekao je svojstvo zakupca predmetnog stana koji ima pravo da nastavi sa korišćenjem istog saglasno odredbama čl. 76 st. 2 Zakona o etažnoj svojini, koji to izričito predvidja i garantuje licima koja su korisnici stana, a koji nijesu zaključili ugovor o otkupu istog. Kod prethodno navedenog stanja, a pri nesumnjivom postojanju zakonskih uslova na strani tužioca da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana nakon smrti svoje majke - dotadašnjeg nosioca stanarskog prava, kao i postojanju uslova za kasnije korišćenje stana, kao zakupca, jasno je da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi da donijeta presuda u predmetnom sporu predstavlja zamjenu za ugovor o zakupu stana, ukoliko zakupodavac ne prihvati zaključenje takvog ugovora sa tužiocem kao zakupcem. U konkretnom slučaju ne može se govoriti o mogućoj apsolutnoj zastari prava tužioca, niti se mogu primijeniti zastarni rokovi kod činjenice da je tužilac nastavio kontinuirano korišćenje predmetnog stana nakon smrti svoje majke. Stoga nema uslova za gubitak stečenog zakonskog prava tužioca na predmetnom stanu (prava korišćenja, odnosno zakupa), na što se neosnovano revizijom ukazuje."



249

PRAVO OTKUPA I PRAVO STANOVANJA (Član 55 stav 2 Zakona o etažnoj svojini i čl. 60 ZOSPO)

Iz obrazloženja:

"Ne postoji ni revizijski razlog pogrešna primjena materijalnog prava. U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tadašnji direktor HTP "B.", AD Herceg Novi, u aprilu 2007. godine usmeno odobrio tužiocu da sporni stan koristi do okončanja privatizacije tog pravnog lica. Ovo zbog toga što je stan ranije bio bespravno useljen, pa da bi na taj način stan bio obezbijedjen od ponovnog bespravnog useljenja. Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Pravo na otkup stana, u smislu člana 55 stav 2 Zakona o etažnoj svojini ("Sl. list RCG", br. 21/95), imao je nosilac stanarskog prava i zakupac stana, kao nosilac stanarskog prava koji je to svojstvo stekao do dana stupanja na snagu ovog zakona ili uz njegovu pismenu saglasnost, član porodice. Tužilac do dana stupanja na snagu navedenog zakona nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, ni zakupca stana, pa nema pravo na otkup stana što je bio njegov primarni zahtjev. Tužilac nije stekao ni pravo stanovanja. Prema odredbi člana 60 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, pravo stanovanja uredjuje se zakonom. Do donošenja Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl. list CG", br. 19/2009) pravo stanovanja nije bilo uredjeno zakonom, pa se na te odnose primjenjuju pravna pravila predratnog prava. Prema tim pravilima pravo stanovanja nastaje po pravilima koja važe za plodouživanje. Plodouživanje se sticalo na osnovu zakona, ugovora, testamenta i održaja. Ni po kom od tih osnova tužilac nije stekao to pravo, a usmeno odobrenje direktora tuženog da tužilac privremeno koristi stan ne može predstavljati osnov sticanja. Što se pak tiče nužnog smještaja, nasuprot navodima revizije takav način rješavanja stambene potrebe zaposlenih nije predvidjen pravilnikom tuženog. Okolnost da je tužilac u postupku raspodjele placeva pogrešno bodovan po kriterijumu postojeća stambena situacija, bio je razlog da tužilac pobija donijetu odluku, a ne može predstavljati osnov za sticanje prava koje je predmet eventualnog tužbenog zahtjeva."


261BILTEN 2 / 2011

250

PRAVNO DEJSTVO ODLUKE O DODJELI STANA POD USLOVOM (Član 18 i čl. 19 stav 1 Zakona o stambenim odnosima

"Sl. list SRCG", br. 21/85)

Bez značaja je konačnost i pravosnažnost odluke o dodjeli stana pod uslovom kada uslov nije ispunjen, jer takva odluka ne proizvodi pravno dejstvo.

Iz obrazloženja:

"Ocu tužilaca konačnom odlukom prvotuženog, 1986. godine, dodijeljen je predmetni stan, pod uslovom da vrati stan u kojem je sa svojom porodicom do tada stanovao u Nikšiću. Navedeni uslov iz konačne odluke prvotuženog br. 06-856/5 od 01.04.1986. godine, postavljen je i u kasnije donijetoj odluci- rješenju br. 06-1755 od 13.05.1988. godine, o dodjeli, na osnovu kojeg je pravni prethodnik tužilaca zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana. Nesporno je i to da otac tužilaca nije vratio prvotuženom raspoloživi stan u Nikšiću, te da je predmetni stan ponovo uključen u raspodjelu po konkusu prvotuženog od 22.06.1990. godine, po kojem pravni prethodnik tužilaca nije prijavljivao svoje učešće. U novosprovedenom postupku predmetni stan je dodijeljen drugotuženoj i istovremeno je stavljena van snage odluka (rješenje) prvotuženog od 13.05.1988. godine, odlukom prvotuženog od 27.07.1990. godine. Na osnovu ove odluke prvotuženi je donio rješenje o dodjeli ovog stana drugotuženoj, da bi na osnovu istog drugotužena sa trećetuženim zaključila ugovor o korišćenju, a nakon toga sa prvotuženim ugovor o otkupu predmetnog stana. Polazeći od toga da je prvotuženi odlukom od 13.05.1988. godine dodijelio predmetni stan ocu tužilaca pod uslovom, kojeg on nije ispunio, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev za poništaj odluke prvotuženog od 27.07.1990. godine u dijelu kojim je stavljena van snage navedena odluka. Činjenica je, što i tokom postupka kod prvostepenog i drugostepenog suda nije dovodjeno u pitanje, da je odluka prvotuženog br. 06-856/5 od 01.04.1986. godine konačna, a prema stanju u spisima i pravosnažna, kao i ovdje sporna odluka (rješenje) br. 06-1755 od 13.05. 1988. godine Medjutim, po ocjeni ovog suda, formalna pravosnažnost navedenih odluka u pravnoj situaciji kakva je konkretna ne podrazumijeva istovremeno i da su iste proizvele materijalno pravno dejstvo u smislu ostvarenja priznatog prava. Ovo iz razloga što je ovdje pravo priznato uslovno, pod raskidnim uslovom, pa ukoliko uslov ne bude ispunjen nije nastalo ni pravo o kojem je riječ, tj. odluka je bez dejstva. Puno dejstvo takva odluka bi proizvela tek po ispunjenju u njoj utvrdjenog uslova. Pošto otac tužilaca nije predao prvotuženom raspoloživi stan u Nikšiću, a na kojem je u tom momentu bio nosilac stanarskog prava, ne može se smatrati da je stekao pravo na dodjelu predmetnog stana.


251

Inače, tada važeći Zakon o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 21/85), u odredbi člana 18, izričito je predvidjao da se stanarsko pravo može imati (biti nosilac stanarskog prava) samo na jednom stanu. Takodje, prema odredbi člana 19 stav 1 istog zakona nosilac stanarskog prava koji koristi dva ili više stanova na osnovu ugovora o korišćenju stana dužan je da o tom bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana kada je počeo da koristi stan obavijesti stambeni organ i istovremeno izvrši izbor stana koji će koristiti. S obzirom na to da je pravni prethodnik tužilaca već imao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Nikšiću, a kod navedenog zakonskog ograničenja, morao se izričito izjasniti za koji se stan opredjeljuje - da li za stan u Nikšiću ili u Podgorici. Budući da je izostalo obavještenje stambenom organu i izjašnjenje pravnog prethodnika tužilaca o izboru stana kojeg će koristiti izostalo, a kod činjenice da je ugovorom o otkupu Ov. br. 3880/92 od 16.07.1992. godine otkupio od prvotuženog stan u Nikšiću, proizilazi da se opredijelio za stan u Nikšiću. Kako je pravni prethodnik tužilaca odbijanjem da preda ranije dodijeljeni mu stan prvotuženom, to je sam skrivio nemogućnost ostvarenja prava na korišćenje, a kasnije i otkup predmetnog stana. Sa iznijetih razloga, za dejstvo i posledice odluke koja je donijeta pod raskidnim uslovom, kakva je odluka prvotuženog od 13.05.1988. godine, kada uslov nije ispunjen bez značaja je njena konačnost i pravosnažnost."


263BILTEN 2 / 2011

252

NEZAKONITOST ODLUKE O RASPODJELI NOVČANIH SREDSTAVA ZA RJEŠAVANJE STAMBENOG PITANJA

(Čl. 12 - 16 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba)

Povrijedjeno je pravo na rješavanje stambenog pitanja zaposlenog koji nije bodovan i uvršten na rang listu, što za posljedicu ima nezakonitost odluke o raspodjeli novčanih sredstava za rješavanje stambenog pitanja.

Iz obrazloženja:

"Nasuprot tvrdnjama iz revizije, prvostepeni sud je u ovoj pravnoj stvari pravilno i istinito utvrdio sve sporne činjenice koje su od odlučnog zanačaja za osnovanost tužbenog zahtjeva tužilje. Tako je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude sa sigurnošću utvrdio da nadležni organi tuženog, u postupku raspodjele predmetnih sredstava, nijesu u odnosu na tužilju ispoštovali proceduru predvidjenu Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba. Naime, i po ocjeni ovog suda, a što pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, organi tuženog su u postupku raspodjele predmetnih sredstava za rješavanje stambenih potreba po navedenom oglasu postupili suprotno odredbama čl.9., te čl.12 - 16 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba, jer tužilju nijesu uvrstili na rang listu reda prvenstva, niti su joj utvrdjivali broj bodova po pojedinim kriterijumima predvidjenim pomenutim Pravilnikom, iako je blagovremeno prijavila svoje učešće na objavljeni oglas, smatrajući da je vlasnik na nepokretnostima, odnosno da ima riješeno stambeno pitanje. Polazeći od navedenih odredaba Pravilnika, i po ocjeni ovog suda, jasno proizilazi da svi zaposleni tuženog koji smatraju da nemaju na odgovarajući način riješeno stambeno pitanje, imaju pravo da učestvuju na raspisani oglas, s tim što se red prvenstva utvrdjuje na osnovu kriterijuma iz čl.12. navedenog Pravilnika, tako da se tek na osnovu činjenica od značaja za utvrdjivanje reda prvenstva i bodovanja učesnika oglasa za rešavanje stambenih pitanja, može odlučiti da li učesnik oglasa ima riješeno stambeno pitanje. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da nadležni organi tuženog nijesu tužilju bodovali i uvrstili na rang listu, to je povrijedjeno njeno pravo na rješavanje stambenog pitanja, a što osporene odluke čini nezakonitim. Ovo tim prije što je tužilja svoje učešće na predmetni oglas prijavila upravo zbog neriješenog stambenog pitanja a činjenicu da li su ona i njen suprug dobijali i koliko sredstava na ime rješavanja stambenih pitanja trebao je utvrditi tuženi, odnosno njegova stambena komisija, upravo u postupku odlučivanja po objavljenom oglasu, a što bi eventualno opredijelilo i poziciju tužilje na rang listi. Prema tome, kako je u postupku nesumnjivo utvrdjeno da tuženi predmetnu raspodjelu sredstava nije izvršio uz doslednu i pravilnu primjenu Pravilnika o


253

rješavanju stambenih potreba, a na koji način je počinio više bitnih povreda u postupku raspodjele, to je imalo za posledicu i nezakonitost osporenih odluka."


TRGOVAČKO PRAVO

267BILTEN 2 / 2011

255

POSLJEDICE NEPLAĆANJA PREMIJE (Član 1010 ZOO)

Posljedice neplaćanja premije zavise od toga da li su stranke ugovorile plaćanje premije prilikom zaključenja ugovora ili poslije zaključenja ugovora i kada ona dospijeva, da li se radi o jednogodišnjem ili višegodišnjem osiguranju.

Iz obrazloženja:

"Ugovorne strane kod ugovora o osiguranju slobodnom voljom ugovaraju dospjelost palaćanja premije. Može se ugovoriti da se premija plaća odjednom i tada važi pravilo da se plaća prilikom zaključenja ugovora - član 1009 stav 2 ZOO. Može se ugovoriti da se premija plaća u ratama, odnosno u odrdjenim rokovima. Kod višegodišnjeg ugovora o osiguranju obično se ugovara dan na koji svake godine dospijeva obaveza plaćanja premije. Ako u polisi stranke ne odrede dospjelost premije i u tom slučaju važi pravilo da je ugovarač osiguranja dužan da plati premiju odjednom i to prilikom zaključenja ugovora ako je odredjena njena visina. Posledice neplaćanja premije regulisane su odredbama člana 1010 ZOO. Kada je ugovarač osiguranja preuzeo obavezu da premiju plati prilikom zaključenja ugovora, osiguravač ne duguje nikakvu naknadu, ni svotu ukoliko se dogodi osigurani slučaj nakon zaključenog ugovora o osiguranju, a prije nego što je ugovarač osiguranja platio premiju. Medjutim, ako je ugovoreno da se premija plaća poslije zaključenja ugovora obaveza osiguravača da isplati naknadu ili svotu odrerdjenu ugovorom počinje od dana odredjenog u ugovoru kao dan početka osiguranja. Osiguravač je dužan da plati naknadu ili svotu odredjenu ugovorom iako premija nije isplaćena. U slučaju da ugovornik osiguranja ne plati premiju osiguranja dospjelu po zaključenju ugovora, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu protekom roka od 30 dana od dana od kada je ugovorniku osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguravača sa obavještenjem o dospjelosti premije ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne 30 dana od dana dospjelosti premije. S tim u vezi poslata faktura ne predstavlja obavještenje o dospjelosti premije osiguranja jer ona nije preporučeno pismo već predstavlja poziv ugovorniku osiguranja da u odredjenom roku plati premiju. Kada su u pitanju višegodišnji ugovori o osiguranju u slučaju neplaćanja premije ugovor prestaje po samom zakonu nakon proteka roka od godinu dana od dana dospjelosti premije. Prvostepeni sud nije raspravio pitanja da li su stranke ugovorile plaćanje premije prilikom zaključenja ugovora ili poslije zaključenja ugovora i kada ona dospijeva, da li se radi o jednogodišnjem ili višegodišnjem osiguranju, dan koji je ugovorom odredjen kao dan početka osiguranja, a što je od značaja za posledice


256

neplaćanja premije, a s tim u vezi i obavezu tuženog da isplati naknadu iz osiguranja."


269BILTEN 2 / 2011

257

UGOVOR O OSIGURANJU ROBE U TRANSPORTU - POČETAK OSIGURANJA -

(Član 994 i čl. 1021 ZOO)

Kod ugovora o osiguranju robe u transportu osiguranje počinje od trenutka kada je roba utovarena na prevozno sredstvo u mjestu navedenom u polisi osiguranja, kao mjestu otpreme i traje sve dok roba ne bude istovarena iz prevoznog sredstva u mjesto koje je u polisi odredjeno kao mjesto odredišta.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.158/12 od 03.04.2012. godine i presuda Privrednog suda u Podgorici P.br.753/11 od 30.12.2012. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.


Presudom Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.158/12 od 03.04.2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Privrednog suda u Podgorici P.br.753/11 od 30.12.2011. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da tužiocu plati 123.168,50 €, sa pripadajućom kamatom počev od 04.05.2009. godine do isplate. Tužilac je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.750,00 € u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude. Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa predlogom da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Revizija je osnovana. Nije sporno da su parnične stranke 31.03.2009. godine zaključile Ugovor o osiguranju robe o transportu (polisa br.7000412/05), na relaciji Podgorica-Kosovska Mitrovica, prevoznim sredstvom-kamionom reg.oznake RO AD 103, za sve osigurane rizike (ALL RISKS), na ukupnu sumu osiguranja od 123.168,50 €, uz premiju osiguranja od 394,16 €. Ugovor je zaključen prema Opštim uslovima za osiguranje robe u prevozu. Nije sporno ni da je 03.04.2009. godine u policijskoj stanici Zvečani od strane zastupnika kupca osigurane robe, DOO "B. t." iz Kosovske Mitrovice, prijavljena krađa robe iz kamiona gore navedenih registarskih oznaka. Tuženi nije postupio po zahtjevu tužioca i nije izvršio likvidaciju štete. Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev, opredijeljen podneskom od 21.06.2010. godine, da se obaveže tuženi da tužiocu isplati 123.168,50 €, sa zakonskom kamatom od nastanka štetnog događaja (03.04.2009. godine).


258

Tuženi je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodima da je tužilac (osiguranik) postupao sa namjerom ili zlonamjerom kao i da je transport izvršen, roba predata, a osiguranje prestalo da važi. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je tužilac, kao prodavac, predmetnu robu isporučio kupcu DOO "B. t." iz Kosovske Mitrovice u carinskom skladištu u Podgorici, u skladu sa propisanim uslovima ugovorene incoterms klauzule (cxw), da su predajom robe kupcu svi rizici vezani za robu prešli na kupca (čl.464. st.1. Zakona o obligacionim odnosima), tako da u odnosu na tužioca kao osiguranika nije nastupio osigurani slučaj po ugovoru osiguranja - polisi od 31.03.2009. godine, jer je osiguranje prestalo predajom robe u carinskom skladištu u Podgorici. Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu prihvatajući činjenične i pravne razloge na kojima je prvostepena presuda zasnovana. Ovaj sud nalazi da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi nisu razjasnili činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, nižestepeni sudovi su sporni pravni odnos raspravili kao da je u pitanju ugovor o kupoprodaji (kad rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na kupca), međutim, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o osiguranju robe u transportu, koji je zaključen između prodavca robe (tužioca) i tuženog. Kod tih ugovora osiguranje počinje od trenutka kada je roba utovarena na prevozno sredstvo u mjesto navedenom u polisi osiguranja kao mjesto otpreme i traje sve dok roba ne bude istovarena iz prevoznog sredstva u mjestu koje je u polisi određeno kao mjesto odredišta. U ugovoru - polisi od 31.03.2009. godine jasno je naznačeno ko je osiguranik, koja roba je predmet ugovora o osiguranju, osigurana suma, prevozno sredstvo, osigurano putovanje-relacija (Podgorica - Kosovska Mitrovica), uslovi osiguranja, premija. Prema navodima tužbe tužilac, kao prodavac i DOO "B. t." kao kupac, su se dogovorili da transposrt robe obezbijedi kupac, a da troškove osiguranja, utovara i carinjenja na teritoriji Crne Gore plati prodavac. Kod zaključenog ugovora o osiguranju i navoda tužbe bilo je potrebno razjasniti dali je nastao osigurani slučaj i dali su ispunjeni uslovi za izvršenje obaveze od strane tuženog, preuzete zaključenjem ugovora. Dakle, nižestepeni sudovi sa razloga sa kojih su to učinili, nisu mogli odbiti tužbeni zahtjev. Polazeći od tužbenog zahtjeva, te navode tuženog kojima je osporena osnovanost istog, prvostepeni sud će u ponovnom postupku odlučiti o tužbenom zahtjevu imajući u vidu primjedbe ukazane ovim rješenjem. Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci - čl.410. st.2. ZPP-a.


271BILTEN 2 / 2011

259

STEČAJ I PRAVO ČLANOVA PRIVREDNOG DRUŠTVA (Član 86 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Član društva može ostvariti pravo na ostatak stečajne mase nakon što se namire sva potraživanja povjerilaca, samo u stečajnom postupku i to na osnovu rješenja stečajnog suda kojim mu se prenosi ostatak stečajne mase.

Iz obrazloženja:

"Tužilac je bio vlasnik i direktor DOO "F.", Bijelo Polje. Nad tim privrednim društvom zaključen je stečajni postupak rješenjem Privrednog suda u Bijelom Polju St. br. 35/06 od 26.03.2007. godine. Oduzeta roba - 3.600 litara vinjaka bila je vlasništvo tog pravnog lica. Nižestepeni sudovi su izgubili iz vida da je imovina društva odvojena od imovine njegovih članova - član 79 u vezi sa čl. 17 st. 2 Zakona o privrednim društvima. Na osnovu uloga u društvo njegovi članovi stiču pravo da upravljaju društvom i pravo na dio dobiti, a nemaju nikakvih prava u pogledu imovine društva dok društvo postoji. Prestankom društva zbog sprovodjenja stečajnog postupka članovi društva imaju pravo na ostatak stečajne mase nakon što se namire sva potraživanja povjerilaca - čl. 86 Zakona o insolventnosti privrednih društava koji je bio u primjeni u vrijeme vodjenja stečajnog postupka nad DOO "F.", Bijelo Polje. Pravo na ostatak stečajne mase vlasnici kapitala mogu ostvariti jedino u situaciji da su namirena sva potraživanja povjerilaca. To pravo vlasnici kapitala ostvaruju u stečajnom postupku, što znači da se ne može zaključiti stečajni postupak bez namirenja potraživanja povjerilaca i društvo brisati iz Centralnog registra privrednih subjekata nakon zaključenja tog postupka, a da potom vlasnici kapitala zahtijevaju imovinu društva jer se na taj način nanosi šteta povjeriocima, odnosno izbjegava namirenje njihovih potraživanja. Prema tome, član društva može ostvariti pravo na ostatak stečajne mase nakon što se namire sva potraživanja povjerilaca, samo u stečajnom postupku i to na osnovu rješenja stečajnog suda kojim mu se prenosi ostatak stečajne mase."



260

PRENOS UDJELA (Član 74 stav 2 Zakona o privrednim društvima)

Prenosom udjela izmedju članova društva ne ugrožavaju se interesi samog društva, jer se prenosom udjela ne mijenja ništa u imovini društva, već se samo vrše u obimu prenosa odgovarajuće promjene u personalnoj imovini lica izmedju kojih se udio prenosi.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da su tuženi zaključili ugovor koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Baru, pod Ov. br. 2256/07 od 24.10.2007. godine, kojim je prvotuženi prenio na drugotuženog svoj udio od 49% u DOO "B. 3", Podgorica, čime je drugotuženi postao jedini član tog društva. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ovog ugovora tužilac je zasnovao na činjenicama da drugotuženi, kao jedini član društva, nije imao osnov da zaključi sporni ugovor, jer on nije potpisao ugovor o prenosu udjela od 26.03.2007. godine. S tim u vezi prvostepeni sud je utvrdio da je ugovorom Ov. br. 26-03/2007 od 26.03.2007. godine, koji je ovjeren u Advokatskoj kancelariji "P.", drugotuženi prenio na prvotuženog bez naknade 49% udjela u DOO "B. 3", Podgorica. Na osnovu tog ugovora izvršene su izmjene statuta koje su registrovane kod Centralnog registra Privrednog suda u Podgorici 28.06.2007. godine.

Kod ovakvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Prvotuženi je u vrijeme zaključenja ugovora čije utvrdjenje ništavosti se traži bio vlasnik 49% udjela, pa je udio mogao prenijeti na drugog člana bez ograničenja u skladu sa statutom, saglasno odredbi člana 74 stav 2 Zakona o privrednim društvima.

Navodi revizije da je ugovor od 26.03.2007. godine falsifikovan i da nije potpisan od strane drugotuženog su bez osnova, jer tužilac postojanje tih činjenica nije dokazao.

Osim toga, u smislu člana 109 stav 1 ZOO, imajući u vidu činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan tužilac ne bi imao pravo da zahtijeva utvrdjenje ništavosti ugovora. Prenosom udjela izmedju članova društva ne ugrožavaju se interesi samog društva, jer se prenosom udjela ne mijenja ništa u imovini društva, već se samo vrši u obimu prenosa odgovarajuće promjene u personalnoj imovini lica izmedju kojih se udio prenosi. Lice koje prenosi i lice koje prima udio neograničeno solidarno odgovaraju društvu za obaveze koje nosi članstvo u društvu - čl. 74 st. 6 Zakona o privrednim društvima, čime su zaštićeni interesi društva u pogledu obaveze članova prema društvu."


273BILTEN 2 / 2011

261

BLAGOVREMENOST TUŽBE PROTIV ODLUKE SKUPŠTINE AKCIONARA

(Član 41 stav 2 Zakona o privrednim društvima)

Za ocjenu blagovremenosti tužbe nije relevantno to što su akcionari bili uredno obaviješteni o datumu održavanja skupštine, kao i o dnevnom redu, već je relevantno za računanje subjektivnog roka kada su oni saznali ili mogli saznati da je donijeta odluka koja se pobija.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 41 stav 2 Zakona o privrednim društvima protiv odluke skupštine akcionara može se podnijeti tužba u roku od 30 dana od dana kada je lice koje podnosi tužbu saznalo ili moglo saznati za navedenu odluku, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana donošenja odluke. Subjektivni rok od 30 dana teče od dana kada je lice koje podnosi tužbu saznalo ili moglo saznati za odluku, dok objektivni rok teče od dana donošenja odluke.

Stoga za ocjenu blagovremenosti tužbe nije relevantno to što su akcionari bili uredno obaviješteni o datumu održavanja skupštine, kao i o dnevnom redu, već je relevantno za računanje subjektivnog roka kada su oni saznali ili mogli saznati da je donijeta odluka koja se pobija.

Tužioci su tvrdili da su za navedenu odluku saznali kada su primili obavještenje tuženog br. 4 od 03.07.2007. godine, koje obavještenje je priloženo uz tužbu, a koji dokaz prvostepeni sud nije cijenio a relevantan je za ocjenu pitanja blagovremenosti tužbe."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 55/12 od 17.05. 2012. godine)


262

PROMJENA OSNOVNOG KAPITALA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

(Član 68 tačka 6 Zakona o privrednim društvima)

U postupku povećanja kapitala ne može se izmijeniti vlasnička struktura, ako je statutom društva odredjeno da se osnovni kapital društva povećava uplatama kapitala od strane osnivača srazmjerno osnovnom kapitalu.

Iz obrazloženja:

"Nijesu osnovani ni navodi revizije da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prvostepeni sud je utvrdio da su tužilje i prvotuženi osnivači "M." DOO Budva sa udjelima prvotuženog od 50%, prvotužilje 48% i drugotužilje 2%. Oni su 21.12.2007. godine donijeli odluku o povećanju osnovnog kapitala drugotuženog za iznos od 335.560 € i po osnovu povećanja kapitala registrovane su izmjene statuta, kojim je utvrdjeno da osnovni kapital društva iznosi 335.660 €, a da procenat učešća članova u osnovnom kapitalu društva i nakon povećanja kapitala ostaje nepromijenjen, odnosno da je prvotuženi vlasnik udjela od 50%, prvotužilja 48%, a drugotužilja 2%. Takodje je utvrdjeno da je tužilja prvog reda uplatila iznos za koji je povećan kapital društva i do 26.02., 01.06. i 21.09.2007. godine, dakle, prije donošenja odluke o povećanju kapitala i prije nego što su registrovane izmjene statuta. Utvrdjeno je i to da je tuženi trećeg reda na osnovu ugovora od 11.11.2008. godine dao drugotuženom na zajam iznos od 95.000 €. Radi obezbjedjenja ovog potraživanja iste strane su zaključile ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine na nepokretnosti upisanoj u l. n. 2653 KO Budva. Oba ugovora u ime drugotuženog zaključio je izvršni direktor. Na temelju ovih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Način promjene osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću shodno članu 68 tačka 6 Zakona o privrednim društvima reguliše se statutom društva. Članom 5 Statuta drugotuženog odredjeno je da se osnovni kapital društva povećava uplatama kapitala od strane osnivača srazmjerno osnovnom kapitalu, što znači da se u postupku povećanja kapitala ne može izmijeniti vlasnička struktura. Budući da je prvotužilja uplatila cjelokupan iznos za koji je povećan kapital društva prije donošenja odluke o povećanju kapitala i prije izmjena statuta i kako saglasnom voljom svih članova tim izmjenama nije promijenjena vlasnička struktura kapitala, već je visina udjela ostala ista, to tužilje ne mogu naknadno zahtijevati da se mijenja njihov procenat učešća u vlasništvu kapitala drugotuženog."


275BILTEN 2 / 2011

263

DERIVATIVNA TUŽBA (Član 30 stav 4 Zakona o privrednim društvima)

Akcionar ima pravo na derivativnu tužbu ako je prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtev odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Iz obrazloženja:

"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su tužbeni zahtjev tužilaca za naknadu štete u iznosu od 3.267.938,20 eura odbili, kao neosnovan pravilno nalazeći da u konkretnom nijesu ispunjeni uslovi za derivativnu tužbu propisani čl.30. st.4. Zakona o privrednim društvima, koja zakonska odredba je izmjenjena čl.27. st.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima. Naime, odredbom čl.27. st.1. citiranog zakona je propisano da kada se utvrdi da je došlo do nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva, društvo ima pravo da tuži odgovorno lice kod Privrednog suda. U slučaju da društvo ne tuži odgovorno lice, akcionar ima pravo da u svoje ime i za račun društva tuži odgovorno lice u društvu, koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva (derivativna tužba). Akcionar ima pravo na derivativnu tužbu ako je prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom tužioci su kao manjinski akcionari podnijeli derivativnu tužbu, ali sudu nijesu pružili dokaze da su prethodno, u pisanom obliku zahtijevali od AD "M." Podgorica da tuži V. D, M. D. i A. Z, kao odgovorna lica i da je ovo društvo taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana, od dana podnošenja zahtjeva. S toga su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili zahtjev tužilaca za nakandu štete kao neosnovan."


UPRAVNO PRAVO

279BILTEN 2 / 2011

265

OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE

(Član 76 Zakona o opštem upravnom postupku)

Kada stranka nije promijenila prebivalište, odnosno boravište, već dostavljač nije zatekao stranku u stanu, urednost dostave se cijeni prema članu 76 ZUP.

Iz obrazloženja:

"Obrazlažući pobijano rješenje Upravni sud zaključuje da je dostava predmetnog rješenja tužiljama izvršena u skladu sa članom 86 st. 2 Zakona o opštem upravnom postupku. Gornji razlozi pobijanog rješenja u suprotnosti su sa stanjem u spisima predmeta. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tuženi primjerak rješenja dostavljao na adresu tužilje G. - J. S, ul. Maksima Gorkog 8 a Novi Sad, da se ta pošiljka vratila neuručena sa napomenom dostavljača "izvešten". Kod gornje sadržine spisa predmeta nerazumljiv je zaključak iz pobijanog rješenja da je dostava izvršena u skladu sa članom 86 st. 2 ZUP-a. Ovo sa razloga što je tom odredbom propisano kako se vrši dostavljanje kad stranke promijeni svoje prebivalište, odnosno boravište, a o tome ne obavijesti organ koji vodi postupak. U konkretnom slučaju očigledno stranka nije promijenila prebivalište odnosno boravište, već dostavljač stranku nije zatekao u stanu, a u tom slučaju način dostavljanja je propisan članom 76 ZUP-a, pa je Upravni sud bio dužan urednost dostave cijeniti prema toj zakonskoj odredbi. Uz prednje valja ukazati da je osporeno rješenje donijeto na osnovu člana 258 ZUP-a, pa je nejasno kako je to tužilja mogla znati za vodjenje tog postupka što bi je obavezivalo da tuženom organu dostavlja promjenu adrese. Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da su razlozi pobijanog rješenja nerazumljivi i u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta, čime je počinjena povreda pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUP-a, pa s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 129/12 od 22.06.2012. godine)


266

ODBACIVANJE ZAHTJEVA STRANKE - UGOVOR O ZAKUPU POSLOVNOG PROSTORA ZAKLJUČEN

IZMEDJU DVA PRIVREDNA SUBJEKTA - (Član 116 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku)

Ne radi se o upravnoj stvari kada je zakup poslovnog prostora regulisan ugovorom izmedju dva privredna subjekta.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac H. g. “B. r.” sa DOO “M.” B. zaključila Ugovor o zakupu poslovnog prostora – koji se nalazi u hotelu “M.”.

Kod naprijed utvrdjene činjenice pravilno je pravno stanovište Upravnog suda i organa uprave da se u konkretnoj situaciji radi o zakupu poslovnog prostora koji je regulisan Ugovorom izmedju dva privredna subjekta zbog čega je zahtjev tužioca odbačen zaključkom, primjenom odredbi člana 116 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku, jer se radi o stvari - sporu za koje je nadležan sud i da stoga nije riječ o upravnoj stvari."


281BILTEN 2 / 2011

267

NEJASAN I NEODREDJEN DISPOZITIV PRVOSTEPENOG RJEŠENJA I NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA

(Član 202 stav 6 i čl. 267 st. 2 Zakona o opštem upravnom postupku, u vezi sa čl. 55 ZUS)

Konačnost, odnosno pravosnažnost rješenja u upravnom postupku stiče samo dispozitiv, te ukoliko je isti nejasan, rješenje se ne može izvršiti.

Iz obrazloženja:

"Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva, ovaj sud je našao: Da je u postupku donošenja pobijane presude učinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari, zbog čega je presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak. U žalbi na osporeno rješenje kao i tužbi u upravnom sporu, što se ponavlja i u podnijetom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, tužioci Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore - Podgorica i Sekretarijat za zaštitu imovine Opštine Ulcinj su ukazivali na nadostatke prvostepenog rješenja, u prvom redu da dispozitiv tog rješenja nije jasan i odredjen saglasno odredbi čl.202 st.6 Zakona o opštem upravnom postupku. U pobijanoj presudi, u uvodu iste jasno su identifikovani nosioci tužbene legitimacije na strani E. S, A. F, Š. D, Dj. M. i Dj. V. Medjutim, u dispozitivu prvostepenog rješenja pod stavom 1, usvaja se zahtjev za povraćaj nasljednika pok. E. A. u odnosu na označene nepokretnosti, dok se stavom 2 odbija zahtjev nasljednika pok. E. A, kako je to označeno u ovom rješenju. Dakle, nije označeno u dispozitivu prvostepenog rješenja kojim licima se usvaja zahtjev, niti kojima se odbija. Stime u vezi, ukazuje se da konačnost odnosno pravosnažnost rješenja stiče jedino dispozitiv, kao sastavni dio rješenja, i on je jedino podoban za izvršenje. Ne izvršava se obrazloženje već jedino dispozitiv rješenja (kao i izreka presude u sudskim postupcima) i za slučaj eventualne pravosnažnosti ovako datog dispozitiva dovela bi se u pitanje mogućnost njegovog izvršenja. Stoga je dispozitiv prvostepenog rješenja nejasan i neodredjen i dat suprotno odredbi čl.202 st.6 Zakona o opštem upravnom postupku, i suprotan odredbi čl.34 st.2 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, kojom odredbom je odredjeno da rješenje kojim se odlučuje o zahtjevu sadrži označenje o licima koja imaju pravo na povraćaj i obeštećenje.


268

Ovaj nedostatak nije procesno sankcionisao drugostepeni organ u žalbenom postupku saglasno čl.237 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku, naprotiv ni u prvom ni u drugom stavu osporenog rješenja ne označava se ni jedno lice koje je bilo nosilac materijalno pravnog zahtjeva. Osim toga, iz uvoda i obrazloženja osporenog rješenja, vidi se da je žalbu izjavio i punomoćnik podnosioca zahtjeva, ali se isti ne označava u dispozitivu osporenog rješenja odnosno ne konstatuje se da je uvažena njegova žalba u odnosu na stav 2 i 3 prvostepenog rješenja u kom dijelu je prvostepeno rješenje poništeno. S time u vezi, Upravnom sudu se ukazuje na presudu toga suda U.br.2678/11 od 27.01.2012.godine, koju je priložio tužilac Zaštitnik imovinsko - pravnih interesa Crne Gore ( u upravnom sporu drugih stranka, a koji se takodje odnosi na povraćaj i obeštećenje), kojom presudom je poništeno osporeno rješenje, upravo zbog bitno istovjetnog propusta prvostepenog rješenja. Upravni sud je stoga propustio da prilikom ocjene označenih tužbi pravilno razmotri postojanje povrede pravila upravnog postupka, na koju je naprijed ukazano. Stoji činjenica da se pobijana presuda u svom obrazloženju bavila pitanjem dispozitiva osporenog rješenja, ali ne i dispozitiva prvostepenog rješenja, koji je kako je ukazano nejasan i neodredjen pa je stoga obrazloženje presude da je "dispozitiv osporenog rješenja jasan i odredjen" nerazumljiv i takvo obrazloženje je zahvaćeno povredom pravila postupka u upravnom sporu iz čl.267 st.2 Zakona o opštem postupku u vezi sa čl.55 Zakona o upravnom sporu budući se takav dispozitiv oslanja na nejasni i neodredjeni dispozitiv prvostepenog rješenja. Sa izloženih razloga, zbog učinjene povreda pravila postupka u upravnom sporu, presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Upravni sud će prilikom rješavanja tužbi otkloniti ukazanu povredu pravila postupka u upravnom sporu, na način što će dati pravilnu ocjenu tužbenih navoda u odnosu na istaknute povrede pravila upravnog postupka, vodeći računa o razlozima iz ove presude. Zbog naprijed navedenih nedostataka učinjenih u upravnom postupku, a koji nijesu pravilno sagledani u pobijanoj presudi, s obzirom na prirodu tih nedostataka, ovaj sud se nije mogao ni upustiti u ocjenu pravilnosti primjene materijalnog prava kako od strane prvostepenog tako i drugostepenog organa."


283BILTEN 2 / 2011

269

OSLOBODJENJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA (Član 110 Zakona o opštem upravnom postupku)

Zakonitost rješenja kojim je odbijen zahtjev tužioca za oslobodjenje od plaćanja troškova cijeni se prema odredbi člana 110 ZUP, a ne odredbi čl. 13 Zakona o administrativnim taksama.

Iz obrazloženja:

"U upravnom postupku tužilac je tražio da bude oslobodjen plaćanja troškova. Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud nalazi da je pobijano rješenje zakonito jer tužilac ne spada u krug lica iz člana 13 Zakona o administrativnim taksama, te da u podnijetom zahtjevu nije naveo odredbu zakona na kojoj temelji svoj zahtjev. Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi čime je počinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a. Članom 110 st. 1 ZUP-a je propisano da organ koji vodi postupak može osloboditi stranku od plaćanja troškova u cjelini ili djelimično ako nadje da ih ne može podnijeti bez štete po svoje nužno izdržavanje, odnosno po nužno izdržavanje svoje porodice, a stavom 2 istog člana da se oslobodjenje od plaćanja troškova odnosi na oslobodjenje od takse i izdataka organa koji vodi postupak. S obzirom na sadržinu podnijetog zahtjeva i naprijed navedenu zakonsku odredbu bio je Upravni sud dužan cijeniti zakonitost pobijanog rješenja polazeći od odredbe člana 110 ZUP-a, a ne od odredbe člana 13 Zakona o administrativnim taksama. Članom 56 st. 1 ZUP-a je propisano da podnesak mora biti razumljiv i što treba da sadrži. Tom odredbom nije propisano da podnesak mora sadržavati zakonsku odredbu na kojoj stranka temelji svoj zahtjev, pa su razlozi pobijane presude da tužilac u zahtjevu za oslobodjenje od plaćanja troškova nije naveo na kojoj odredbi zakona temelji svoj zahtjev krajnje nerazumljivi."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 132/12 od 29.062012. godine)


270

TROŠKOVI POSTUPKA (Član 56 stav 2 Zakona o upravnom sporu,

u vezi sa čl. 152 st. 1 ZPP)

U slučaju kad tužilac nakon proširenja tužbe na novo rješenje nije uspio u sporu, svaka stranka snosi svoje troškove spora.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac podnio tužbu protiv rješenja tuženog broj 0402-07-02-31/6 od 9. 05. 2011. godine. Članom 256 ZUP-a je propisano da organ protiv čijeg je rješenja blagovremeno pokrenut upravni spor može do završetka spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti i izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijedja pravo stranke u upravnom postupku ili pravo trećeg lica. Rješenjem broj 0402-07-02-31/8 od 22. 09. 2011. godine tuženi je uvažavajući zahtjeve tužbe poništio naprijed navedeno rješenje, a istovremeno poništio i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Nakon donošenja naprijed navedenog rješenja tužilac je proširio tužbu na isto. Polazeći od svega naprijed navedenog, te činjenice da su u postupku donošenja prvostepenog rješenja, koje je poništeno osporenim, počinjene bitne povrede pravila upravnog postupka iz člana 226 st. 2 tač. 2, 3 i 7 ZUP, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju. Gornje i sa razloga što je članom 236 st. 3 ZUP-a propisano da će drugostepeni organ ako utvrdi da se radi o bitnim povredama pravila postupka iz člana 226 st. 2 istog zakona poništiti rješenje po žalbi, odnosno po službenoj dužnosti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak. Sa svega iznijetog neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu i povrede materijalnog prava. Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija i u dijelu odluke o troškovima spora. Na usmenoj raspravi odlučivano je o zakonitosti rješenja tuženog broj 0402-07-02-31/8 od 22. 09. 2011. godine i tužba odbijena, pa je polazeći od odredbe člana 56 st. 2 ZUS-a i člana 152 st. 1 ZPP osnovano Upravni sud pobijanom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove spora. Drugačiju odluku ne može usloviti činjenica da je tuženi organ na način naprijed naveden u cjelosti ocijenio

285BILTEN 2 / 2011

271

osnovanom tužbu podnijetu protiv rješenja broj 0402-07-02-31/6 od 9. 05. 2011. godine."



272

BLAGOVREMENOST TUŽBE U UPRAVNOM SPORU (Član 16 stav 2 Zakona o upravnom sporu)

Kada akt nije dostavljen organu, odnosno licu, koje je ovlašćeno za podnošenje tužbe, o blagovremenosti tužbe odlučuje se na osnovu odredbi člana 16 stav 2 ZUS.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je osporenm rješenjem odlučivano o žalbi E. C. G. AD Nikšić izjavljenoj na zaključak U. za n. - Područna jednica Podgorica broj 953-101-UP-658/97 od 17. 03. 2011. godine, kojim je odbačena žalba E. C. G. AD Nikšić izjavljena na rješenje navedene Područne jedinice broj 953-101-UP-658/07 od 19. 11. 2010. godine, te da je isto E. C. G. AD Nikšić uručeno 27. 07. 2011. godine. Predmetnu tužbu podnio je C. e. s. AD. Obrazlažući pobijanu odluku Upravni sud zaključuje da je ista podnijeta neblagovremeno, nakon proteka roka od 30 dana koji je važio za stranku u postupku. Odredbom člana 16 st. 2 ZUS-a je propisano da rok iz stava 1 istog člana (30 dana od dana dostavljanja stranci) važi i za organ, odnosno lice koje je ovlašćeno za podnošenje tužbe akom u je akt dostavljen. Ako mu akt nije dostavljen tužbu može podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja akta stranci u čiju korist je akt donijet. Kod prednjeg činjeničnog stanja i navedene zakonske odredbe osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da se o blagovremenosti ili neblagovremenosti podnijete tužbe nije moglo odlučivati na osnovu člana 16 st. 1 ZUS-a, već na osnovu odredbe stava 2 istog člana, pa je Upravni sud bio dužan blagovremenost tužbe cijeniti na osnovu te zakonske odredbe."


287BILTEN 2 / 2011

273

MERITORNO RJEŠAVANJE UPRAVNE STVARI (Član 37 stav 2 ZUS i čl. 226 st. 2 tačka 7 i čl. 236 st. 3 ZUP)

Kada nadje da osporeni akt treba poništiti, Upravni sud može, ako priroda stvari to dozvoljava i ako utvrdjeno činjenično stanje pruža pouzdan osnov za to, presudom riješiti stvar.

Iz obrazloženja:

"U osporenom rješenju Ministarstva zdravlja se utvrdjuje i obrazlaže da zdrastveni inspektor ne može, niti je zakonom ovlašćen da utvrdjuje ispunjenost uslova za vršenje pojedinih poslova, dakle isnpektor je prekoračio ovlašćenja koja su mu data Zakonom o zdrastvenoj zaštiti, budući je jedino ovlašćen da utvrdjuje da li osnivač vrši djelatnost u skladu sa rješenjem Ministarstva zdravlja. Dakle, s jedne strane u osporenom rješenju se obrazlaže da inspektor nije raspolagao sa konkretnim ovlašćenjem, a s druge strane žalba tužioca se odbija kao neosnovana, sa zaključkom u poslednjoj rečenici obrazloženja rješenja da se rješenje zdrastvenog inspektora temelji na pravilnom i potpunom utvrdjenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni propisa, čime je dispozitiv rješenja suprotan sa datim obrazloženjem. Očigledno je da je osporeno rješenja zahvaćeno bitnom povredom pravila upravnog postupka iz čl.226 st.2 tač.7 Zakona o opštem upravnom postupku, jer je dispozitiv rješenja suprotan obrazloženju, kako to razložno utvrdjuje Upravni sud u pobijanoj presudi, sa zaključkom da je kod naprijed navedenog stanja stvari tuženi organ bio dužan poništiti prvostepeno rješenje u skladu sa čl.236 st.3 Zakona o opštem upravnom postupku. Kod naprijed navedenog stanja stvari, Upravni sud je izveo pravilan pravni zaključak da je nezakonito i prvostepeno i osporeno rješenje, a da priroda sporne stvari i utvrdjeno činjenično stanje dozvoljavaju da se meritorno riješi stvar na način što su poništena oba upravna akta primjenom čl.37 st.2 Zakona o upravnom sporu."



274

NEDOSTATAK RAZLOGA U POGLEDU AKTIVNE LEGITIMACIJE ZA PODNOŠENJE TUŽBE

(Član 3 stav 3 i čl. 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Ukoliko rješenje ne sadrži razloge zbog čega ne stoji aktivna legitimacija za podnošenje tužbe, učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu.

Iz obrazloženja:

"U postupku donošenja pobijanog rješenja, po nalaženju ovoga suda učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Povreda postupka sastoji se u tome što rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama od kojih zavisi pravilno rješavanje predmetne stvari (čl.55 Zakona o upravnom sporu u vezi sa čl.367 st.2 tač.15 Zakona o parničnom postupku). U pobijanom rješenju se konstatuje da Opština Nikšić nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe protiv konkretnog upravnog akta i da zavisno od toga tužbu treba odbaciti na osnovu čl.22 st.1 tač.3 Zakona o upravnom sporu. Uz to, predhodno se tvrdi, da rješenjem kojim je drugostepeni organ odlučio po žalbi stranke u postupku, tako što je poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio tom organu na ponovni postupak i odlučivanje, nije povrijedjen zakon na štetu tužioca. U konkretnom slučaju tužba O. N. koju zastupa D. za i. O. N, prema sadržaju tužbe utemeljena je na odredbi čl.3 st.3 Zakona o upravnom sporu, kao osnovu za pokretanje upravnog spora. U smislu ovog osnova spor može pokrenuti i drugi nadležni organ ako je aktom povrijedjen zakon u korist fizičkog lica, pravnog lica ili druge stranke, jer protivan zakonu može biti i akt donijet u korist stranke. Pobijano rješenje ne sadrži razloge da li tužilac ima pravo da podnese tužbu u smislu čl.3 st.3 Zakona o upravnom sporu, odnosno rješenje ne sadrži razloge zbog čega ne stoji aktivna legitimacija za podnošenje tužbe, budući se pobijano rješenje svodi na neobrazloženu konstataciju da podnosilac tužbe nije aktivno legitimisan. Zbog učinjene povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari pobijano rješenje je valjalo ukinuti. U ponovnom postupku Upravni sud će vodeći računa o razlozima iz ove presude otkloniti ukazanu povredu postupka na način što će polazeći od odredbe čl.3 st.3 Zakona o upravnom sporu, cijeniti i dati pravilne razloge o aktivnoj legitimaciji tužioca, odnosno razloge da li je donošenjem akta povrijedjen zakon u korist fizičkog lica u smislu citirane odredbe."


289BILTEN 2 / 2011

275

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU (Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Nerazumljivo je obrazloženje pobijane presude iz koje se ne može na pouzdan način zaključiti čime se tuženi organ rukovodio da ne dozvoli pristup informaciji na način kako je to traženo u zahtjevu.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od odredbe člana 12 st. 1 tač. 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama u vezi člana 18 st. 2 istog zakona osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je organ vlasti dužan podnosiocu zahtjeva omogućiti pristup informaciji na traženi način osim ako iz opravdanih razloga odredi drugačiji način u kom slučaju tu odluku mora obrazložiti. Nasuprot prednjem razlozi pobijane presude da je u konkretnom slučaju tuženi osporenim rješenjem dao opravdane razloge da se pristup informaciji odobri neposrednim uvidom, a ne na traženi način su nerazumljivi, kako se to osnovano ističe podnijetim zahtjevom, čime je počinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 55 ZUS-a u vezi člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP. Naime, u obrazlaženju pobijane odluke stoji da okolnost da traženi podaci ne predstavljaju cjelini i da nijesu objedinjeni u bilo kojoj formi, odnosno da je tražena informacija sadržana na obrascu koji je dio interne procedure i da sama prijava za korišćenje vazduhoplova ne podrazumijevanju i njegovo korišćenje u potpunosti opravdava odobreni način pristupa. Takvi razlozi, po ocjeni ovog suda, su nerazumljivi, jer se i davanjem istih na uvid moralo izvršiti objedinjavanje svih obavještenja o saglasnosti da se sredstva pojedinih budžetskih korisnika po osnovu korišćenja avio-usluga preusmjere na budžetsku poziciju Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore. Osporenim rješenjem nije dozvoljen pristup informaciji koja se odnosi na zahtjeve za korišćenje vazduhoplova, pa su nerazumljivi razlozi pobijane presude koji se odnose na tu informaciju. Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st. 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude. Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud navode odgovora na podnijeti zahtjev u kojem se navodi stav Savjeta Evrope dat u preporuci broj R (81) 19 da "Pravo uvida u službene dokumente zagarantovano u ovom instrumentu ograničeno je na postojeće dokumente. Organ vlasti nije u obavezi da sačini nove dokumente da bi odgovorio na zahtjev za uvid", pa je našao da su isti bez značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što se u konkretnom slučaju i ne traži sačinjavanje novih dokumenata, jer oni očigledno postoje čim se daju na uvid."



276

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU (Član 2 i čl. 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Da li je pobijani akt upravni akt ili drugi pojedinačni akt mora se cijeniti u skladu sa odredbom člana 2 Zakona o upravnom sporu. Pri ocjeni da li je pobijani akt upravni akt ili drugi pojedinačni akt odredbu člana 1 Zakona o upravnom sporu treba vezati za odredbe čl. 7 i 8 istog zakona.

Iz obrazloženja:

"Obrazlažući pobijanu odluku Upravni sud navodi da ista ne predstavlja upravni ili drugi akt s obzirom da istom nije odlučeno o pojedinačnom pravu, obavezi ili pravnom interesu fizičkog i pravnog lica u upravnoj niti u drugoj pravnoj stvari. Iz sadržine osporene Odluke nesumnjivo proizilazi da je istom odobren regulatorno dozvoljen prihod tužilji. Kod gornje sadržine osporene odluke nerazumljivi su razlozi osporenog rješenja da istom nije odlučeno o pojedinačnom pravu, obavezi ili pravnom interesu fizičkog ili pravnog lica kako se to navodi u istom. Dajući nerazumljive razloge za svoju odluku Upravni sud je počinio povredu pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a. Činjenica je, a kako se to navodi u obrazloženju pobijanog rješenja, da Zakonom o energetici ("Sl. list CG" br. 28/10) nije propisano da se protiv odluka o odobrovanju regulatorno dozvoljenog prihoda i cijena za operatora distributivnog sistema može voditi upravni spor. Medjutim, iz te činjenice se ne može izvesti zaključak da takav akt nije upravni ili drugi akt kako to u konkretnom slučaju čini Upravni sud. Definicija upravnog akta i drugog pojedinačnog akta data je u članu 2 ZUS-a, pa je Upravni sud bio dužan u skladu sa tom zakonskom odredbom cijeniti da li je predmetni akt upravni ili drugi pojedinačni akt i tek nakon takve ocjene izvoditi zaključak da li u konkretnom slučaju stoje razlozi iz člana 22 st. 1 tač. 2 ZUS-a ili ne i za takav svoj zaključak dati jasne i odredjene razloge. Propustivši da tako postupi Upravni sud je počinio povredu pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a jer pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama. Cijenio je ovaj sud navode odgovora na podnijeti zahtjev kojima se ukazuje na sadržinu odredbe člana 1 ZUS-a i pri tom našao da su isti neprihvatljivi. Tom odredbom jeste propisano da se u upravnom sporu odlučuje o zakonitosti upravnog akta i zakonitosti drugog pojedinačnog akta kada je to zakonom odredjeno, ali tužena iz te odredbe izvodi pogrešan zaključak da se upravni spor može voditi samo

291BILTEN 2 / 2011

277

kada je nekim posebnim zakonom odredjeno vodjenje upravnog spora. Ovo sa razloga što tu odredbu treba vezati za član 7 ZUS-a kojom je propisano kada se upravni spor može pokrenuti, i odredbu člana 8 ZUS-a kojom je propisano protiv kojih akata se upravni spor ne može voditi. Uz prednje, valja naglasiti da je odredbom člana 148 st. 2 Ustava Crne Gore propisano da konačni pojedinačni pravni akti uživaju sudsku zaštitu. Cijenio je ovaj sud i navode odgovora na podnijeti zahtjev koji se odnose na odredbu člana 49 Zakona o energetici, pa je našao da su ti navodi bez značaja za drugačiju odluku, jer predmet upravnog spora u konkretnom slučaju nije akt donijet na osnovu te zakonske odredbe."



278

NEDOSTATAK RAZLOGA O ODLUČNIM ČINJENICAMA (Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu ako sud nije cijenio navode tužbe.

Iz obrazloženja:

"Podnijetom tužbom tužilac je osporavao činjenična utvrdjenja iz upravnog postupka tvrdeći da vještak geodetske struke nije tačno utvrdio udaljenost predmetnih nepokretnosti od centra grada, kao ni površine istih, da je zbog toga prigovarao nalazu vještaka, a prvostepeni organ po prigovoru tužioca nije pribavio dopunu nalaza i mišljenja. Odlučujući po navedenoj tužbi Upravni sud pobijanom presudom nije cijenio te navode tužbe čime je počinio povredu pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a. Ovo sa razloga što je saglasno navedenim zakonskim odredbama sud dužan u obrazloženju presude navesti razloge o odlučnim činjenicama. Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude. U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila postupka u skladu sa navodima ove presude pa donijeti novu zakonitu odluku."


293BILTEN 2 / 2011

279

NERAZUMLJIVOST I NEJASNOST RAZLOGA O ODLUČNIM ČINJENICAMA

(Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Kada presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da su razlozi pobijane presude nerazumljivi, te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počininja povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUP-a. Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud navodi: "Članom 3 st. 1 Zakona o sprečavanju sukoba interesa ("Sl. list CG", br. 1/09), bliže je predvidjeno ko se smatra javnim funkcionerom u smislu ovog zakona. Po stavu 4 istog člana, to je i lice, koje bira, imenuje, postavlja ili na čiji izbor saglasnost daje Vlada Crne Gore. Tačno je da u ovom stavu zakona glavni inspektor nije pomenut kao javni funkcioner, ali obzirom na sadržinu člana 38 st. 2 Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Sl. list CG", br. 50/08 i 86/09), može se sa sigurnošću zaključiti (glavni inspektor se postavlja u saglasnost Vlade Crne Gore), da tužilac ima status javnog funkcionera, sa svim obavezama koje proizilaze iz tog statusa, a tiču se Zakona o sprečavanju sukoba interesa." Član 3 Zakona o sprečavanju sukoba interesa ima samo dva stava, pa je nerazumljivo pozivanje Upravnog suda na odredbu stava 4 navedenog člana. Članom 38 st. 2 Zakona o državnim službenicima i namještenicima jeste propisano da se glavni inspektor postavlja uz saglasnost Vlade Crne Gore, a u članu 3 st. 1 tač. 4 Zakona o sprečavanju sukoba interesa je navedeno da je javni funkcioner u smislu tog zakona i lice koje bira, imenuje, postavlja ili na čiji izbor saglasnost daje Vlada Crne Gore, pa su u daljem tekstu te odredbe pobrojani tamo navedeni funkcioneri. Medju pobrojanim funkcionerima u članu 3 st. 1 tač. 4 Zakona o sprečavanju sukoba interesa nema glavnog inspektora. Kod takve sadržine navedenih zakonskih odredbi i obrazloženja pobijane presude ne može se izvesti zaključak sa kojih razloga to Upravni sud zaključuje da je glavni inspektor javni funkcioner. Ovo posebno kod činjenice da je stavom 2 člana 3 Zakona o sprečavanju sukoba interesa navedeno da se javnim funkcionerom smatra i drugo lice koje biraju, imenuju ili postavljaju organi iz stava 1 tog člana. U toj odredbi, medjutim, ne stoji da se javnim funkcionerom smatra i drugo lice na čiji izbor saglasnost daje Vlada Crne Gore."



280

IZGRADNJA OBJEKATA - PRIVREMENI KARAKTER OBJEKTA - - NERAZUMLJIVOST RAZLOGA PRESUDE -

(Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Za utvrdjivanje činjenice da li su u pitanju privremeni objekti neophodno je pribaviti dokaz da li su predmetni objekti u vrijeme izgradnje bili privremenog karaktera ili ne i kojim je to propisima bilo propisano.

Iz obrazloženja:

"Pobijana presuda zasniva se na uvjerenju Sekretarijata za planiranje, razvoj i uredjenje prostora broj 2869/7 od 29. 12. 1999. godine, u kojem stoji da su predmetni "objekti sagradjeni 1955. godine na kat. parceli broj 335/5 koja se po p.l. br. 176 KO Rožaje, vodi na ime Opština Rožaje, privremenog karaktera i da za iste nije izdato rješenje o odobrenju za gradjenje od strane nadležnog organa Opštine", te uvjerenju Sekretarijata za planiranje i uredjenje prostora i zaštitu životne sredine broj 30 od 5. 04. 2007. godine u kojem stoji da su postojeći objekti privremenog karaktera i nijesu predvidjeni važećom planskom dokumentacijom. S obzirom na sadržinu navedenih uvjerenja i navode tužioca preuranjen je zaključak iz pobijane presude da su predmetni objekti privremenog karaktera. Prednje sa razloga što u uvjerenju iz 1999. godine stoji da za iste nije izdato rješenje o odobrenju za gradjenje od strane nadležnog organa. Iz takve sadržine bi proizilazilo da su predmetni objekti podnijeti bez odobrenja za gradjenje, a gradjenje bez odobrenja i privremeni objekti nijesu iste kategorije, dok se uvjerenje iz 2007. godine zasniva na činjenici da predmetni objekti nijesu predvidjeni važećom planskom dokumentacijom. Ta činjenica nije od značaja za izvodjenje zaključka da li su u pitanju privremeni objekti ili ne. Za izvodjenje zaključka o toj odlučnoj činjenici od nadležnog organa je trebalo pribaviti dokaz da li su predmetni objekti u vrijeme izgradnje bili privremenog karaktera ili ne i kojim je to propisom bilo propisano. Tek nakon pribavljanja takvog uvjerenja može se izvesti zaključak o prednjoj odlučnoj činjenici. Temelji svoje zaključke na naprijed navedenim uvjerenjima Upravni sud je razloge svoje presude učinio nerazumljivim, a time i povredu pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUP-a."


295BILTEN 2 / 2011

281

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA POVRAĆAJ U PREDJAŠNJE STANJE I NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVA

ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE (Član 55 i čl. 44 stav 1 ZUS, u vezi sa čl. 112 st. 1 ZPP)

Ne postoje opravdani razlozi za propuštanje roka od 30 dana za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ako zdravstveno stanje tužioca nije takvo da isto predstavlja opravdan razlog za propuštanje zakonskog roka.

R J E Š E N J E

Ne dozvoljava se povraćaj u predjašnje stanje. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbacuje se kao neblagovremen.

O b r a z l o ž e n j e Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 2259/2011 od 3. 02. 2012. godine odbijena je tužba tužioca podnijeta protiv obavještenja tuženog M. o. r. i t. broj 1003-387/3 od 20. 05. 2011. godine. Tim obavještenjem tužilac je obaviješten o zahtjevu koji je uputio Inspekciji zaštite prostora za rušenje nezakonitog objekta M. Dj. i A. u Igalu. Protiv navedene presude tužilac je nakon proteka zakonskog roka, kako se to u istom navodi, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i predlog za povraćaj u predjašnje stanje. U predlogu za povraćaj u predjašnje stanje navodi da je rok za podnošenje zahtjeva propustio zbog zdravstvenog stanja, pa predlaže da se dozvoli povraćaj u predjašnje stanje. U obrazloženju zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke navedena presuda se pobija zbog povrede prava na djelotvorni pravni lijek i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je: - da je zahtjev za povraćaj u predjašnje stanje neosnovan, a zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neblagovremen. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac pobijanu presudu primio 2. 03. 2012. godine, pa je rok za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke (30 dana od dana prijema - član 42 st. 2 ZUS-a) istekao sa istekom 2. 04.


282

2012. godine. Predmetni zahtjev je predat preporučeno pošti 9. 04. 2012. godine, što znači nakon isteka zakonskog roka. Iz priložene medicinske dokumentacije o liječenju tužioca utvrdjuje se da je tužilac zbog gangrene stopala i potkoljenice lijeve noge bolnički liječen u periodu od 1. 11. - 7. 12. 2007. godine, da je zatim bolnički liječen u periodu od 7. 05. - 23. 05. 2007. godine i 28. 04. - 9. 05. 2011. godine, a dana 28. 12. 2011. godine bio na kontrolnom pregledu. Na tom kontrolnom pregledu preporučena je kontrola za dva mjeseca, koja je obavljena dana 15. 03. i 19. 03. 2012. godine. Prilikom te poslednje kontrole sljedeća je preporučena za šest mjeseci. Cijeneći činjenicu da je poslednje bolničko liječenje tužioca bilo u periodu od 28. 04. - 9. 05. 2011. godine, a da su nakon toga vršene samo kontrole, da je na poslednjoj kontroli preporučena sljedeća kontrola za šest mjeseci, da je rok za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke 30 dana, ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju ne postoje opravdani razlozi za propuštanje roka, jer je u toku trajanja 30 dana, koliki je rok za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, tužilac dva dana - 15. 03. i 19. 03. 2012. godine tio na kontrolnom pregledu, a iz same činjenice da je tada preporučena kontrola tek za šest mjeseci nesumnjivo slijedi zaključak da njegovo zdravstveno stanje nije takvo da isto predstavlja opravdani razlog za propuštanje zakonskog roka. Kako nijesu ispunjeni razlozi iz člana 112 st. 1 ZPP, koja odredba se saglasno članu 55 ZUS-a primjenjuje i u ovom postupku, to je odlučeno je kao u izreci ovog rješenja po tač. 1. Odluka o odbacivanju zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke kao neblagovremeno donijeta se s pozivom na član 44 st. 1 ZUS-a.


297BILTEN 2 / 2011

283

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE (Član 40 stav 1 tačka 1 ZUS, u vezi sa čl. 352 st. 1 ZPP)

Kad Upravni sud poništi upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, ne postoji pravosnažna sudska odluka kao procesno pravna pretpostaka za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 40. st. 1 tač. 1 Zakona o upravnom sporu odredjeno je da se zahtjev za vanredno preisptivanje sudske odluke, kao vanredni pravni lijek, može podnijeti protiv pravosnažne sudske odluke. Nasuprot navedenoj zakonskoj odredbi zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijet je protiv odluke koja nije pravosnažna. Pravosnažnost odluke u upravnom sporu saglasno članu 55 Zakona o upravnom sporu cijeni se po odredbi člana 352 st. 1 Zakona o parničnom postupku, što znači da je pravosnažna ona presuda koja se više ne može pobijati žalbom ukoliko je njom odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Odnosno, pravosnažnost se stiče kada je odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima, obavezama i pravnim interesima bilo kog lica. Kada sud poništi akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, kako je to odredjeno članom 57 Zakona o upravnom sporu, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donešen, a ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba, umjesto poništenog akta, donijeti drugi, nadležni organ je dužan da bez odlaganja a najkasnije u roku od 30 dana donese drugi pri čemu je vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. U konkretnom slučaju Upravni sud je poništio akt o izboru predsjednika Skupštine Glavnog grada Podgorica. Nije sporno da je Statutom Glavnog grada ("Sl. list RCG - Opštinski propisi", br. 28/06 i 39/10) odredjeno da Skupština ima predsjednika, koji se bira po postupku predvidjenom Poslovnikom Skupštine Glavnog grada ("Sl. list CG - Opštinski propisi", broj 15/2011). Dakle, nakon poništaja Odluke Skupštine Glavnog grada u konkretnom slučaju, tuženi organ ne može da po nahodjenju bira ili ne bira predsjednika Skupštine, već ima propisom utvrdjenu obavezu da izabere predsjednika, jer mu to nalaže priroda stvari koja je predmet upravnog spora, pri čemu je vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka, saglasno članu 57 Zakona o upravnom sporu. Stoga, pobijanom presudom nije pravosnažno odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima i obavezama i pravnim interesima bilo kog lica, već je nametnuta


284

obaveza tuženom organu da izvrši novi izbor predsjednika jer to nalaže priroda stvari u smislu člana 57 Zakona o upravnom sporu. Pobijanom presudom je stoga propušteno da se ukaže tuženom, na kraju obrazloženja presude, da je tuženi dužan u ponovnom postupku da vodeći računa o razlozima presude donese novi, zakoniti akt, ali takav propust ne predstavlja povredu pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na pravilnost i zakonitost presude. Kod naprijed utvrdjenog stanja stvari u spisima predmeta, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijet je protiv presude koja nije pravosnažna, pa je zahtjev odbačen kao nedozvoljen na osnovu člana 44 st. 1 Zakona o upravnom sporu."


299BILTEN 2 / 2011

285

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (Član 47 i čl. 51 stav 1 ZUS)

Povreda materijalnog prava nije zakonom predvidjen osnov za ponavljanje postupka.

Iz obrazloženja:

"Ispitujući procesne pretpostavke za postupanje po podnijetom zahtjevu za ponavljanje postupka u smislu čl.51 Zakona o upravnom sporu, ovaj sud nalazi da je zahtjev nedozvoljen i da isti treba odbaciti. Postupak koji je okončan presudom ili rješenjem ponoviće se na zahtjev stranke, ako postoji jedan od osnova za ponavljanje postupka koji su taksativno odredjeni u čl.47 st.1 u tačkama 1 do 6 Zakona o upravnom sporu. Zahtjev za ponavljanje postupka, kao vanredno pravno sredstvo uvijek se odnosi na činjenična pitanja, a u odredjenim situacijama i procesno-pravnim, ali i tada se ova pitanja svode na činjenična. Povreda materijalnog prava, odnosno pogrešna primjena materijalnog prava nije osnov za ponavljanje postupka, kao što nije osnov ni povreda pravila postupka u upravnom sporu u smislu čl.42 Zakona o upravnom sporu. U konkretnom slučaju podnijeti zahtjev se temelji na povredi materijalnog prava što, kako je ukazano, nije zakonom predvidjen osnov za ponavljanje postupka. Isticanje takvog osnova koji nije predvidjen čl.47 Zakona o upravnom sporu, stranka, odnosno tužioci nijesu učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka, zbog čega je na osnovu čl.51 navedenog zakona, zahtjev odbačen kao nedozvoljen. Iako je zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za ponavljanje postupka zahtjev odbačen kao nedozvoljen, stoji činjenica da je u upravno-sudskom postupku i pobijanoj presudi umjesto čl.52 Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata, koji je inače i citiran, pogrešno napisan čl.51. Po nalaženju suda sama ova pogreška u označavanju broja člana, a pri činjenici da je pravilno citiran pravi član, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, zavisno od čega i nije nužno donositi posebno rješenje o ispravci, kako je to predloženo u zahtjevu. Ukazati je da pravosnažnost stiče izreka presude, a ne i obrazloženje presude."



286

PONAVLJANJE POSTUPKA PRED UPRAVNIM SUDOM (Član 47 stav 1 ZUS)

Sa razloga iz člana 47 st. 1 tač. 1 Zakona o upavnom sporu upravni spor se može ponoviti samo ako je Upravni sud utvrdjivao činjenično stanje, ali ne i kada je svoju odluku zasnovao na činjeničnom stanju utvrdjenom od strane upravnog organa.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 47 st. 1 tač.1 Zakona o upravnom sporu, postupak okončan presudom ili rješenjem ponoviće se na zahtjev stranke ako stranka sazna za nove činjenice ili nadje ili stekne mogucnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju, da su te činjenice odnosno dokazi bili izvedeni ili upotrebljeni u ranijem sudskom postupku. Iz navedene zakonske odredbe, a kako to osnovano nalazi i Upravni sud ponavljanje postupka zbog novih dokaza može se dozvoliti samo ako je sud sam utvrdjivao činjenicno stanje i na osnovu utvrdjenog činjenicnog stanja riješio upravni spor. U postupku donošenja presude U.br.260/11 od 15.03.2011.godine, Upravni sud nije utvrdjivao činjenično stanje, već je ta presuda donijeta na osnovu činjeničnog stanja utvrdjenog u upravnom postupku. Ponavljanje postupka zbog novih činjenica i dokaza može se tražiti samo u upravnom postupku, naravno pod uslovima i rokovima odredjenim u Zakonu o opštem upravnom postupku, ali ne i u upravno - sudskom postupku kod Upravnog suda. Dakle, u konkretnom slučaju, nudjenjem novog dokaza, a pri činjenici da činjenično stanje nije utvrdjivao Upravni sud, već je isti svoju odluku zasnovao na činjeničnom stanju koju je utvrdjivao upravni organ u upravnom postupku, nije učinjen vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka pred Upravnim sudom. Kod navedenog, pobijanim rješenjem s pozivom na odredbu čl.51 Zakona o upravnom sporu, pravilno je ukazano na nepostojanje zakonskog osnova za ponavljanje i pravilno rješenjem zahtjev za ponavljanje postupka odbačen."


301BILTEN 2 / 2011

287

NADLEŽNOST UPRAVNOG ORGANA ZA ISELJENJE IZ POSLOVNOG PROSTORA (Član 436 stav 1 ZOO i čl. 165 st. 1 ZOSPO)

Upravni organ je nadležan da rješenjem naloži iseljenje iz poslovnog prostora u stambenoj zgradi koji se koristi bez pravnog osnova.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 636 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da ako se neko lice useli u posebne ili zajedničke djelove stambene zgrade bez pravnog osnova ili ako taj osnov prestane svako lice koje ima pravni interes može kod organa lokalne uprave da zahtijeva njegovo iseljenje. Pojam stambene zgrade definisan je članom 162 st. 1 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima. Tom odrebom je propisano da je stambena zgrada zgrada u kojoj je najmanje jedan posebni dio namijenjen za stanovanje i sa je njom čini gradjevinsku i funkcionalnu cjelinu, a članom 165 st. 1 istog zakona propisano da su posebni djelovi stambene zgrade: stanovi, poslovne prostorije, posebni podrumi, posebna potkrovlja, posebne garaže, odnosno garažna mjesta i dr. Zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, a kako se to utvrdjuje iz spisa predmeta upisana je u listu nepokretnosti broj 156 KO Kotor II kao stambeno - poslovna zgrada. Dovodeći u vezu činjenicu da se predmetni poslovni prostor nalazi u stambenoj zgradi sa naprijed navedenim zakonskim odredbama ovaj sud nalazi da se neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da u konkretnom slučaju upravni organ nije nadležan za iseljenje. Ugovorom o produženje zakupa zaključenim izmedju Direkcije za uredjenje i izgradnju Kotora i tužioca produžen je rok zakupa poslovnog prostora odredjen ugovorom od 2. 02. 2004. godine i to za period 15. 03. 2009. do 15. 03. 2011. godine, a što znači da je ugovor o zakupu prestao. Kod te činjenice i naprijed navedene odredbe člana 636 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da su ispunjeni uslovi iz te zakonske odredbe za iseljenje tužioca."



288

REFUNDACIJA SREDSTAVA NA IME TROŠKOVA LIJEČENJA (Član 6 stav 1 i čl. 7 Pravilnika o načinu i postupku upućivanja

osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu)

Pravo na refundaciju troškova liječenja u inostranstvu ima osigurano lice koje je upućeno na liječenje na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije na osnovu kojeg fond izdaje uputnicu i potvrdu o potrebi putovanja.

Iz obrazloženja:

"Članom 6 st.1 Pravilnika o načinu i postupku upućivanja osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu ("Sl. list RCG", broj 74/06), propisano je da se osigurano lice upućuje radi liječenja u zdravstvene ustanove bivših republika SFRJ sa kojima Fond ima zaključen ugovor, na osnovu nalaza prvostepene ljekarske komisije fonda, dok je stavom 2 istog člana predvidjeno da nalaz i mišljenje Ljekarska komisija donosi na osnovu predloga konzilijuma doktora odgovarajućih specijalnosti Kliničkog centra Crne Gore. Nadalje, u članu 7 citiranog pravilnika je propisano da na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije fond izdaje osiguranom licu uputnicu i potvrdu o potrebi putovanja, a članom 4 predvidjeno je da troškovi nastali u vezi sa liječenjem osiguranog lica u inostranstvu, suprotno načinu i postupku koji je propisan tim pravilnikom, padaju na teret osiguranog lica. Nije sporno da je tužilac liječen na Institutu za kardiovaskularne bolesti „Dedinje“ u Beogradu od 11.11.2010. do 26.11.2010.godine, kao i da nije imao prethodno nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, na osnovu kojeg fond izdaje osiguranom licu uputnicu i potvrdu o potrebi putovanja, te da nije postojao predlog konzilijuma doktora odgovarajućih specijalnosti Kliničkog centra Crne Gore. Takodje je nesporno da se Ljekarska komisija shodno ovlašćenju iz člana 9 Pravilnika o sastavu, načinu obrazovanja i radu prvostepene ljekarske komisije ("Sl. list RCG", broj 69/06), nakon ocjene priložene medicinske dokumentacije izjasnila da ne odobrava refundaciju sredstava na ime troškova liječenja.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom navodi da se radilo o hitnom slučaju, jer se Ljekarska komisija, shodno svojim ovlašćenjima, izjasnila nakon ocjene priložene medicinske dokumentacije i odbila zahtjev za refundaciju sredstava na ime troškova liječenja. Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude koje ovaj sud u cijelosti prihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan."


303BILTEN 2 / 2011

289

SLUČAJEVI IZUZEĆA OD PRIMJENE ZAKONA O JAVNIM NABAVKAMA

(Član 3 stav 1 tačka 2 Zakona o javnim nabavkama)

Slučaj izuzeća od primjene Zakona o javnim nabavkama na osnovu člana 3 stv 1 tačka 2 odnosi se na nabavke koje se vrše po osnovu medjunarodnog sporazuma ili ugovora zaključenog izmedju Crne Gore i jedne ili više država i medjunarodnih organizacija.

P R E S U D U

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida presuda Upavnog suda Crne Gore U.br.2984/11 od 21.02.2012.godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U.br.2984/11 od 21.02.2012.godine, odbijena je tužba tužioca "C. C. " DOO Herceg Novi, izjavljena protiv zaključka Komisije za kontrolu postupka javnih nabavki - Podgorica, br.813-3/2011 od 16.09.2011. godine, kojim je odbačena žalba tužioca izjavljena protiv akta JP "R. v. C. p" Budva, br.969/2 od 19.08.2011.godine, zbog nenadležnosti. Protiv označene presude Upravnog suda tužilac "C. C." DOO Herceg Novi, preko punomoćnika podnio je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upavnom sporu. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva, ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan. Komisija za kontrolu postupka javnih nabavki u obrazloženju osporenog zaključka se poziva na čl.2 Zakona o javnim nabavkama ("Sl.list RCG", br.46/2006), kao osnov za njenu nenadležnost. Medjutim, ova odredba govori o obaveznicama primjene zakona, a ne o slučajevima izuzeća od primjene zakona, što je predmet odredbe čl.3 istog zakona. Ovom pogrešnom primjenom materijalnog prava Upravni sud se nije bavio nadomještavajući taj propust na način što je našao da je osporeni zaključak pravilan i zakonit, s pozivom na odredbu čl.3 st.1 tač.2 Zakona o javnim nabavkama ("Sl.list RCG", br.46/06), a koja se odredba u presudi neprecizno interpretira. Slučaj izuzeća od primjene ovog zakona na osnovu čl.3 st.1 tač.2 odnosi se na nabavke koje se vrše po osnovu medjunarodnog sporazuma ili ugovora zaključenog


290

izmedju Crne Gore i jedne ili više država i medjunarodnih organizacija, a koji se odnose na slučajeve bliže precizirane u ovoj odredbi. Dakle, uslov da se ovaj zakon ne primjenjuje jeste sporazum ili ugovor zaključen izmedju Crne Gore i jedne ili više država ili medjunarodnih organizacija. U konkretnom slučaju predmetni tender se sprovodi na osnovu ugovora o kreditu zaključenog izmedju A. D. F. za r. i JP "R. v. c. p.". Dakle, država Crna Gora nije u ugovoru ili sporazumu sa drugom ili drugim državama i medjunarodnom organizacijom u smislu čl.3 s.1 tač.2 Zakona o javnim nabavkama, već su u konkretnom slučaju nosioci pravnog posla J. p. i F. A. D. kao investicioni fond udruženih privatnih investitora koji posluju na medjunarodnom finansijskom tržištu po tržišnim principima. Uz to, po nalaženju ovog suda, davanje garancije od strane države Crne Gore, ne može se poistovjećivati konstrukcijom o navodnom postupanju "u ime države". Stoga ovdje nije rijeć o medjunarodnom ugovoru medjudržavne prirode koji bi isključivao nadležnost i postupak po Zakonu o javnim nabavkama. Kod naprijed navedenog stanja stvari u provedenom upravnom sudskom postupku pogrešno su tumačene označene odredbe Zakona o javnim nabavkama, odnosno pogrešno je primijenjeno materijalno pravo zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti. U ponovnom postupku Upravni sud će se ponovno upustiti u analizu odredbi označenog zakona, otkloniti povredu materijalnog prava i donijeti novu, zakontu odluku. Sa izloženog, a na osnovu čl.46 st.1 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci.


305BILTEN 2 / 2011

291

POVRAĆAJ VIŠE PLAĆENOG DOPRINOSA (Član 4 stav 1 tačka 19 i čl. 22 Zakona o doprinosima za obavezno

socijalno osiguranje)

Pravo na povraćaj više plaćenog doprinosa iz osnovice ima zaposleni u čije ime i za čiji račun poslodavac uplaćuje doprinose, a ne i poslodavac.

Iz obrazloženja:

"Zakonom o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje (Sl.list CG, br.13/07,79/08), članom 22 stav 1 propisano je da obveznik doprinosa koji je sam platio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno kojem je u njegovo ime i u njegovu korist plaćen doprinos iz osnovice koja prelazi iznos najviše godišnje osnovice za kalendarsku godinu, ima pravo na povraćaj više plaćenog doprinosa. Članom 4 stav 1 tačka 19 istog zakona propisano je da doprinos iz osnovice je iznos doprinosa koji obračunava, obustavlja i plaća poslodavac odnosno drugi isplatilac prihoda u ime i u korist osiguranika.

Polazeći od navedenih zakonskih odredbi i utvrdjenog činjeničnog stanja, pravilno Upravni sud zaključuje da pravo na povraćaj više plaćenog doprinosa se odnosi isključivo na zaposlenog u čije ime i za čiji račun poslodavac uplaćuje doprinose, a ne i za poslodavca. Plaćanjem poreza i doprinosa iz osnovice umanjuje se neto zarada zaposlenog, stoga doprinos koji prelazi iznos najviše godišnje osnovice po zakonu vraća se zaposlenom."



292

OCJENA OSNOVANOSTI ZAHTJEVA ZA POVRAĆAJ VIŠE UPLAĆENIH SREDSTAVA PO OSNOVU

VIŠE OBRAČUNATE ADMINISTRATIVNE TAKSE (Član 114 a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o

administrativnim taksama)

Za ocjenu osnovanosti podnijetog zahtjeva za povraćaj više uplaćenih sredstava po osnovu više obračunate administrativne takse nije od odlučnog značaja da li je tužilac sam vršio obračun, već da li je taj obračun izvršen u skladu sa materijalnim pravom.

Iz obrazloženja:

"Osporenim rješenjem odbijena je žalba sa obrazloženjem da se tuženi slaže sa stavom prvostepenog organa da je zahtjev tužioca neosnovan, jer je isti sam vršio obračun administrativne takse, a carinski organ samo vršio kontrolu tog obračuna i u cjelosti ga prihvatio, pa isti nema pravo da traži povraćaj više uplaćenih sredstava. Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da je takvo rješenje zakonito prihvatajući razloge istog. Na prednji način pobijanom presudom počinjena je povreda pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a, jer su razlozi pobijane presude nerazumljivi, kako se to osnovano ističe podnijetim zahtjevom. Prednje sa razloga što za ocjenu osnovanosti podnijetog zahtjeva nije od odlučnog značaja da li je tužilac sam vršio obračun administrativne takse, već da li je taj obračun izvršen u skladu sa materijalnim pravom, pa je Upravni sud bio dužan da u skladu sa tim činjenicama cijeni zakonitost ili nezakonitost osporenog rješenja i o tome navede razloge u pobijanoj presudi. Propustivši da tako postupi počinio je naprijed navedenu povredu pravila postupka."


307BILTEN 2 / 2011

293

LOKALNA KOMUNALNA TAKSA (Član 3 stav 1 tačka 10 i čl. 10 Zakona o lokalnim

i komunalnim taksama)

Plaćanje koncesione naknade i poreza na nepokretnost ne isključuje obavezu plaćanja lokalne komunalne takse.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da tužilac drži bazu za drobljenje i preradu kamena na površini bliže označenoj prvostepenim rješenjem. Te činjenice ne osporavaju se ni podnijetim zahtjevom. Na utvrdjeno činjenično stanje pravilno je primijenjena odredba člana 3 stav 1 tač. 10 Zakona o lokalnim komunalnim taksama, kojom je propisano da se lokalne komunalne takse mogu uvesti za držanje asfaltnih betonskih baza i baza za drobljenje i preradu kamena i proizvodnju pijeska, i odredba člana 3 st. 1 tač. 9 Odluke o lokalnim komunalnim taksama Opštine Mojkovac, kojom je propisano da se lokalne komunalne takse u opštini Mojkovac uvode za držanje asfaltnih betonskih baza i baza za drobljenje i preradu kamena i proizvodnju pijeska. Članom 4 Zakona o lokalnim komunalnim taksama je definisan pojam javnih površina, kako se to i navodi u podnijetom zahtjevu, ali iz te odredbe tužilac izvodi pogrešan zaključak - da se lokalne komunalne takse mogu uvesti samo ukoliko se baze za drobljenje i preradu kamena nalaze na javnim površinama. Ovo sa razloga što je članom 3 st. 1 tač. 10 Zakona o lokalnim komunalnim taksama propisano da se lokalne komunalne takse mogu uvesti za samo držanje asfaltnih betonskih baza i baza za drobljenje i preradu kamena i proizvodnju pijeska, a definicija javne površine iz člana 4 Zakona o lokalnim komunalnim taksama odnosi se na pojedine taksene osnove iz člana 3 navedenog zakona - recimo tačka 1 (korišćenje prostora na javnim površinama). Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da su bez značaja za drugačiju odluku navodi tužbe da tužilac plaća koncesionu naknadu, koji se ponavljaju podnijetim zahtjevom i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge koje i ovaj sud prihvata. Bez značaja za drugačiju odluku su i navodi podnijetog zahtjeva da je tužilac vlasnik nepokretnosti i obveznik plaćanja poreza na nepokretnosti, jer ta činjenica ne isključuje njegovu obavezu plaćanja komunalne takse."



294

NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVA ZA RESTITUCIJU I OBEŠTEĆENJE

(Član 27 stav 1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinski prava i obeštećenju)

Rok za ocjenu blagovremenosti zahtjeva za restituciju i obeštećenje ima se računati od dana donošenja Odluke o obrazovanju komisije.

Iz obrazloženja:

"Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva, ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan. Nije sporno da je odredbom čl.27 st.1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju ("Sl.list RCG", br.60/2007) propisano da se postupak za povraćaj i obeštećenje pokreće najkasnije u roku od 18 mjeseci od dana obrazovanja Komisije u opštini na čijoj se teritoriji stvar nalazi. Nije sporno ni to da je u konkretnom slučaju Komisija za povraćaj i obeštećenje opštine Ulcinj obrazovana Odlukom SO Ulcinj br.01-1377/13 od 09.10.2004.godine, u kojoj Odluci je u čl.3 navedeno da ista stupa na snagu danom donošenja, a koja je objavljena u službenom listu RCG "opštinski propisi br.38/04" od 20.12.2004.godine. Kod naprijed navedenih nespornih pravnih činjenica zaključak osporenog rješenja kao i pobijane presude koja prihvata pravno stanovište iz osporenog rješenja da se ocjena blagovremenosti podnijetog zahtjeva ima računati od dana objavljivanja Odluke u službenom listu, a ne od dana donošenja Odluke o obrazovanju Komisije, po nalaženju ovoga suda zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri nespornoj odredbi čl.27 st.1 citiranog zakona i činjenici da Odluka o formiranju komisije stupa na snagu danom donošenja, pozivanje tuženog organa i pobijane presude na Ustav Crne Gore o tome kada zakon i propisi stupaju na pravnu snagu kao i na odredbu Statuta i Zakona o lokalnoj samoupravi Opštine Ulcinj o istoj činjenici, predstavlja ocjenu ustavnosti Odluke o obrazovanju Komisije, čime su tuženi i Upravni sud izašli iz domena svoje nadležnosti. Ukazuje se da je u brojnim sudskim odlukama Upravnog suda, što je razložno prihvaćeno i od Vrhovnog suda, ranije zauzeto kao nesporno stanovište da se rok za ocjenu blagovremenosti računa shodno čl.27 st.1 označenog zakona, dakle od dana formiranja Komisije shodno Odluci da ista stupa na snagu danom donošenja. Na taj način se pobijanom presudom odstupa od sudske prakse koja je zauzeta u većem broju istovjetnih predmeta. U zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke upravo je priložena presuda Upravnog suda U.br.1111/11 od 13.09.2011.godine u kojoj se konstatuje da se rok za ocjenu blagovremenosti ima računati od dana donošenja Odluke o

309BILTEN 2 / 2011

295

formiranju komisije, odnosno da je rok iz odredbe čl.27 st.1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju prekluzivan rok. Kod naprijed navedenog stanja stvari pobijanu presudu je valjalo ukinuti i uvažiti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede materijalnog prava. U ponovnom postupku Upravni sud će iznova sagledati primjenu materijalnog prava u odnosu na sporno pravno pitanje, imajući u vidu da se ne može baviti pitanjem ustavnosti zakona i drugih opštih akata i jasnu odredbu čl.27 st.1 označenog zakona, kao i sudsku praksu u odnosu na sporno pravno pitanje."



296

PRAVO NA POVRAĆAJ I OBEŠTEĆENJE KONFISKOVANE IMOVINE

(Član 8 b. Zakona o povraćaju oduzetih imovinski prava i obeštećenju)

Kada ne postoji arhivska gradja iz koje bi se moglo utvrditi da je bivši vlasnik osudjen pravosnažnom presudom kao narodni neprijatelj, zakonski nasljednici imaju pravo na povraćaj i obeštećenje imovine čije je oduzimanje bilo posljedica političkih i ideoloških razloga.

Iz obrazloženja:

"Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju ("Sl.list RCG", br.21/04,49/07 i 60/07) je u čl.8b propisao da pravo na povraćaj i obeštećenje imaju i lica odnosno njihovi zakonski nasljednici kojima je imovina oduzeta na osnovu Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države ("Sl.list FNRJ", BROJ 59/46), Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije ("Sl.list DFJ", broj 40/45 i 70/45) i Zakona o ptvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije ("Sl.list FNRJ", Broj 61/46), čije oduzimanje je bilo posljedica političkih i ideoloških razloga. U postupku je utvrdjeno, a što proizilazi iz pismenih dokaza da je odlukom Narodnog sreskog suda Posl. Broj 26/46 od 12.09.1946.godine, konfiskovana imovina B. B. Iz akta Državnog arhiva Cetinje, broj 0202-9/133 od 03.06.2009. godine i odsjeka Danilovgrad br.379 od 28.05.2009. godine prozilazi da u arhivskoj gradji nema dokaza da je B. B. lice kojem je sudjeno i koje je osuđeno pravosnažnom krivičnom presudom za krivična djela koja po medjunarodnim konvencijama predstavljaju ratni zločin. Kod naprijed citirane odredbe člana 8b navedenog zakona, i činjenice da ne postoji arhivska gradja iz koje bi se moglo utvrditi da je B. B, lice koje je osudjeno pravosnažnom presudom kao narodni neprijatelj, pravilno Upravni sud u postupku kontrole zakonitosti osporenog upravnog akta zaključuje da je konfiskacija imovine bila posljedica političkih i ideoloških razloga."


311BILTEN 2 / 2011

297

MATERIJALNO PRAVNI OSNOV ZA RESTITUCIJU (Član 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinski prava

i obeštećenju)

Ne postoji materijalno pravni osnov za restituciju ako nije bilo akta o oduzimanju nadležnog državnog organa.

***

Podržavljenje imovine nakon kolonizacije porodice bivšeg vlasnika na dodijeljeno kolonističko imanje nije materijalno pravni osnov za restituciju.

Iz obrazloženja:

"U upravnom postupku je utvrdjeno i na valjan način obrazloženo da pravnom prethodniku tužioca imovinska prava nijesu oduzeta bilo kojim rješenjem ili drugim aktom državnog organa. Takvo utvrdjenje proizilazi iz činjenice da pravnom prethodniku tužioca predmetna nepokretna imovina nije oduzeta aktom državnog organa, već je podržavljena nakon kolonizacije porodice bivšeg vlasnika na dodijeljeno kolonističko imanje. Prema tome, u konkretnoj stvari nije postojao materijalno pravni osnov za povraćaj predmetne imovine, jer nije bilo akta o oduzimanju nadležnog državnog organa u smislu člana 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja (“Sl.list RCG” 21/04, 49/07, 60/07), kao uslova za restituciju. Dakle, Upravni sud je osnovano, pobijanom presudom, odbio tužbu i u obrazloženju iste dao dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, jer su u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjene sve odlučne činjenice i na iste pravilno primijenjeno materijalno pravo."



298

REGISTRACIJA PROMJENA KOD CENTRALNOG REGISTRA PRIVREDNOG SUDA

(Član 84 stav 9 i čl. 86 Zakona o privrednim društvima)

Registrator je dužan da rješenjem registruje promjene, pri čemu nije ovlašćen da ispituje tačnost podataka sadržanih u dostavljenoj dokumentaciji, već isti postupa po sistemu prijave.

Iz obrazloženja:

"Centralni registar Privrednog suda osporeno rješenje donio je u skladu sa ovlašćenjima iz čl.86 Zakona o privrednim društvima (“Sl.list RCG, br.6/02, br.6/02 u “Sl.list RCG” br.17/07 i 80/08), pri čemu nije postojao osnov za odbijanje registracije u smislu st. 2 citiranog Zakona. U konkretnom slučaju, a kako to osnovano utvrdjuje pobijanom presudom Upravni sud, Centralnom registru Privrednog suda je dostavljena cjelokupna dokumentacija na osnovu koje je izvršena promjena ovlašćenog lica za prijem pošte, ovlašćenog zastupnika dijela stranog društva DIO STRANOG DRUŠTVA "K. B. CO-S." - Žabljak. Kod takvih činjeničnih utvrdjenja i odredbe čl.84 st.9 Zakona o privrednim društvima, kojom je propisano da registrator nije ovlašćen da ispituje tačnost podataka sadržanih u dokumentaciji dostavljenoj za registraciju, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da osporenim aktom na štetu tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo."


313BILTEN 2 / 2011

299

NEZAKONITOST I NEPRAVILNOST U POSLOVANJU DRUŠTVA ZA UPRAVLJANJE INVESTICIONIM FONDOVIMA

(Čl. 77 i 78 Zakona o investicionim fondovima)

Kada Komisija za hartije od vrijednosti u vršenju nadzora utvrdi nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju investicionih fondova, može izreći mjeru zabrane da se na dnevni red skupštine akcionara stave odluke za koje komisija ocijeni da su nezakonite.

Iz obrazloženja:

"Komisija za hartije od vrijednosti u postupku vršenja kontrole poslovanja tužilaca, na osnovu posredne kontrole i izjašnjenja Društva za upravljanje investicionim fondom “KD M.” AD, kao i dostavljenih dokaza utvrdila da je Odbor direktora Društva usvojio odluku o isplati dodatne naknade Društvu za upravljanje “KD M.” AD i da je u dnevni red Skupštine akcionara fonda, zakazanoj za 04.06.2010.godine, predloženo usvajanje navedene odluke i aneksa ugovora o upravljanju. Osporeni akt tuženog organa je donešen po osnovu prava nadzora , pa je tuženi na osnovu izvještaja Društva, kao i dokaza dostavljenjih uz izjašnjenje i dokumentacije koju je Komisija pribavila po službenoj dužnosti - izvještaja nezavisnog revizora “D.” DOO Podgorica o izvršenoj reviziji Fonda za 2008. i 2009. godinu, utvrdila da je Fond u 2008.godini ostvario gubitak od 25.538.031,00 eura i da ima prenesene gubitke iz prethodnog perioda, te da je u 2009.godini iskazao dobit od 12.691.296,00 eura, pa samim tim nijesu ispunjeni zakonski uslovi za usvajanje odluke o isplati dodatne naknade Društvu za upravljanje “KD M.”AD Podgorica i zaključivanje aneksa ugovora o upravljanju, kojim se utvrdjuje pravo Društva za upravljanje investicionim fondom “KD M.” AD na isplatu dodatne godišnje naknade, o čemu su u obrazloženju pobijane presude dati potpuni i valjani razlozi, na čiju sadržinu ovaj sud upućuje.

Nije sporno, a što se ističe i podnijetim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke, da je Upravni sud pobijanu presudu donio u suprotnosti sa pravnim stavom Su. broj 16/11 od 08.06.2011. godine. Medjutim, činjenica je da je Upravni sud imajući u vidu da je Vrhovni sud Crne Gore, u presudi Uvp.br.261/11 od 23.12.2011. godine iznio drukčije pravno mišljenje u odnosu na navedeni stav Upravnog suda, koji je na sjednici sudija, promijenio naznačeni pravni stav i zaključkom Su.I.br.17/11 od 09.04.2011. godine, i utvrdio da: “Komisija za hartije od vrijednosti, ukoliko u postupku utrdi odredjene nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju društva za upravljanje investicionim fondovima i investicionih fondova, može saglasno čl. 77 Zakona o investicionim fondovima ("Sl. list RCG", broj 49/04), i čl. 78 Zakona o investicionim fondovima izreći mjeru zabrane da se na dnevni red skupštine akcionara stave odluke, za koje Komisija ocijeni da su


300

nezakonite, a protiv kojih Komisija ne može podnijeti tužbu Privrednom sudu za njihovo poništavanje (čl. 41 Zakona o privrednim društvima)”, što je slučaj u konkretnoj upravnoj stvari.

Tužioci su podnijetim zahtjevom tražili održavanje javne sjednice, imajući u vidu odredbu člana 45 Zakona o upravnom sporu, kojom je predvidjeno da Vrhovni sud rješava o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, po pravilu, na nejavnoj sjednici. Medjutim, u konkretnom slučaju ne postoje razlozi u pogledu pravne prirode, sadržaja ili okolnosti koje se odnose na ovu pravnu stvar, koji bi opredijelili izuzetak od pravila iz člana 45 Zakona o upravnom sporu."


LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

317BILTEN 2 / 2011

302

NEZNATNO PREKORAČENJE ZAKONSKOG ROKA ZA ODLUČIVANJE PO PREDLOGU ZA IZVRŠENJE

(Član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u vezi sa čl. 10 Zakona o izvršnom postupku)

Neznatno je prekoračen zakonski rok za odlučivanje po predlogu za izvršenje ako je rješenje o izvršenju donijeto nakon 12 dana od podnošenja predloga, te je neosnovan zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

***

Time što po zahtjevu za naknadu troškova sprovodjenje izvršenja nije pravosnažno odlučeno, ne može se smatrati da je došlo do kršenja prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 10 Zakona o izvršnom postupku odredjeno je da je sud dužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od pet dana od dana podnošenja predloga, što predvidja i novi Zakon o izvršenju i obezbjedjenju u čl. 40. Iz spisa predmeta proizilazi da je izvršni povjerilac podnosio kontrolni zahtjev sudu dana 09.01.2012. godine, koji je odbijen rješenjem prvostepenog suda Posl. Su. 2 - IV br. 2/12 od 22.02.2012. godine, nakon čega je uložena žalba na rješenje donijeto povodom kontrolnog zahtjeva, zbog čega su spisi morali biti dostavljeni Višem sudu u Bijelom Polju, radi odlučivanja po žalbi, pa je taj sud po žalbi odlučio u relativno kratkom vremenu svojim rješenjem Su. IV - 2 br. 17/12 od 22.03.2012. godine, a nakon toga su spisi vraćeni prvostepenom sudu dana 28.03.2012. godine. Prema stanju u izvršnom spisu, predlog za izvršenje podnijet je Osnovnom sudu u Kolašinu dana 28.12.2010. godine, a po istom sud je odlučio - donio rješenje o izvršenju dana 10.01.2011. godine, što znači nakon 12 dana od dana podnošenja predloga (uključujući i neradne dane suda usled novogodišnjih i božićnih praznika), čime je neznatno prekoračio zakonski rok za odlučivanje po podnijetom predlogu. Iz spisa dalje proizilazi da je u narednom periodu sud redovno postupao, preduzimajući potrebne pravne radnje i pokazujući aktivan odnos u predmetu za svo buduće vrijeme, tako da je izvršenje pravosnažnog rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Kolašinu I. br. 3/11 od 10.01.2011. godine sprovedeno sa danom 27.10.2011. godine, kako to proizilazi iz Zaključka istog suda I. br. 3/11 od 27.10.2011. godine.


303

Na osnovu prethodno predstavljenog stanja u predmetu Osnovnog suda u Kolašinu I. br. 3/11, ovaj sud zaključuje da u istom nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Činjenica je da je nakon sprovodjenja navedenog rješenja o izvršenju izvršni povjerilac sudu podnio zahtjev saglasno članu 33 Zakona o izvršnom postupku za naknadu troškova izvršenja, a da sud po tom zahtjevu do dana podnošenja tužbe nije pravosnažno odlučio. Medjutim, ovaj sud zaključuje da se time što po zahtjevu za naknadu troškova sprovodjenja izvršenja nije pravosnažno odlučeno ne može smatrati da je došlo do kršenja prava na sudjenje u razumnom roku u smislu odredaba Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Ovo iz razloga što je sud preduzimao kontinuirano pravne radnje, a osim toga cijeneći i period u kojem je spis bio dostavljen Višem sudu u Bijelom Polju na odlučivanje u okviru svoje nadležnosti po žalbi na rješenje po kontrolnom zahtjevu povjerioca od 09.01.2012. godine. Stoga je s pozivom na član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku odlučeno kao u stavu prvom izreke."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 17/12 od 21.06.2012. godine)

319BILTEN 2 / 2011

304

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU U PARNIČNOM POSTUPKU

(Čl. 4, 34 stav 2, 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u vezi sa čl. 278 i 284 st. 3 ZPP)

Povrijedjeno je pravo na sudjenje u razumnom roku ako je od podnošenja tužbe do dostavljanja iste na odgovor proteklo šest mjeseci i 21 dan, a od prijema odgovora na tužbu do zakazivanja prvog ročišta jedna godina, 10 mjeseci i tri dana.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima naročito se uzima u obzir složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog sredstva, a što je u saglasnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presude Camasso protiv Hrvatske, Frydlender protiv Francuske). Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Podgorici P. br. 3683/06 utvrdjuje se da je prvostepeni postupak trajao ukupno četiri godine, pet mjeseci i 10 dana, da je od podnošenja tužbe do dostavljanja iste na odgovor proteklo šest mjeseci i 21 dan, a od prijema odgovora na tužbu do zakazivanja prvog ročišta jedna godina, 10 mjeseci i tri dana. Članom 278 ZPP je propisano da se tužba na odgovor dostavlja u roku od 30 dana, a članom 284 st. 3 istog zakona da se pripremno ročište održava, po pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana kada tuženi dostavi pisani odgovor na tužbu. Cijeneći vrijeme potrebno za dostavljanje tužbe na odgovor i protek vremena od prijema odgovora na tužbu do zakazivanja prvog ročišta, te činjenicu da su tri ročišta glavne rasprave odložena zbog odsutnosti sudećeg sudije, a u sklopu navedenih zakonskih odredbi, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Sve prednje čini neosnovanim izjašnjenje zakonskog zastupnika tužene da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Sa druge strane i tužilac je doprinio dužini trajanja postupka zbog nedostavljanja potrebnih dokaza i neodazivanja radi saslušanja u svojstvu stranke. Dužini postupka doprinijela je i činjenica da je trebalo pribaviti dokaze iz inostranstva i provesti vještačenje. Cijeneći sve naprijed navedeno, a krećući se u granicama propisanim članom 34 st. 2 Zakona o zaštiti pravo na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je odmjerio iznos od 500 eura, nalazeći da je taj iznos srazmjeran težini povrijedjenog prava."



305

PRAVIČNO ZADOVOLJENJE ZBOG POVREDE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

(Član 34 stav 2 i čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u vezi sa čl. 284 i 340 ZPP)

Značajnim prekoračenjem rokova propisanih čl. 284 i 340 ZPP došlo je do kršenja prava na sudjenje u razumnom roku.

***

Ukidanje prvostepene odluke od strane drugostepenog suda nije opravdanje za dužinu trajanja postupka, već naprotiv osnov za zaključak da je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

"Rokovi propisani članom 284 i 340 st. 1 ZPP jesu instrukcioni i njihovo prekoračenje samo po sebi ne znači da je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Medjutim, kada je prekoračenje tih rokova značajno kao u konkretnom slučaju i kada postupak traje preko šest godina, a još uvijek nije donijeta pravosnažna presuda, onda nesumnjivo proizilazi zaključak da jeste došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Predmet u činjeničnom i pravnom smislu neopravdava ovoliku dužinu trajanja postupka, jer je prema stanju u spisima predmeta bilo potrebno saslušati pet svjedoka i parnične stranke, a svi su sa područja prvostepenog suda, i provesti vještačenje radi utvrdjivanja vrijednosti nepokretnosti koja je bila predmet kupoprodaje. Sve prednje čini neosnovanim izjašnjenje zakonskog zastupnika tužene da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Donoseći gornji zaključak cijenio je ovaj sud činjenicu da je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan i pri tom našao da ta činjenica, a kod svega naprijed navedenog, ne može usloviti drugačiji zaključak od gornjeg. Valja pri tom ukazati da prilikom odlučivanja o tužbi za pravično zadovoljenje, saglasno članu 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud nije vezan rješenjem kojim je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan. Navodi izjašnjenja zastupnika tužene da je u konkretnom predmetu jedanput donošena prvostepena presuda su bez značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što ukidanje prvostepene odluke od strane drugostepenog suda prema praksi Evropskog suda za ljudska prava nije opravdanje za dužinu trajanja postupka, već

321BILTEN 2 / 2011

306

naprotiv osnov za zaključak da je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku (presuda Parizov protiv Makedonije)."



307

NEEFIKASNO POSTUPANJE SUDA I NEPOSTUPANJE DRŽAVNOG ARHIVA KAO UZROK DUGOG TRAJANJA POSTUPKA (Čl. 4, 22, 34 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Stranki pripada pravo na pravično obeštećenje isplatom novčane naknade nematerijalne štete ako je do dugog trajanja parničnog postupka došlo usljed propusta u radu i neefikasnog postupanja suda, što podrazumijeva i njegovu administraciju, a i Državnog arhiva zbog njegovog nepotpunog obavještavanja suda.

Iz obrazloženja:

"Ostavinski spis u dužem vremenskom periodu nije dostavljen za potrebe

parničnog postupka koji se vodi kod istog suda, a parnični sud ga je potraživao i od arhive suda i od državnog organa nadležnog za čuvanje starijih sudskih spisa (Državnog arhiva), te je sud morao izvoditi dodatne dokaze, to je imalo za posljedicu prekomjerno odlaganje ročišta - u ranijem postupku četiri puta (ne računajući pripremno ročište) i u ponovnom sedam puta, a time je po ocjeni ovog suda došlo i do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Polazeći od činjenice da navedeni parnični postupak kod prvostepenog suda prvenstveno traje sa razloga što arhiva suda nije u mogućnosti da dostavi spis ostavinskog predmeta O. br. 57/86, i to na traženje parničnog suda u devet navrata, predsjednik suda je bio dužan da to pravilno cijeni prilikom odlučivanja o kontrolnom zahtjevu tužioca.

Kada se prethodno navedeno postupanje suda i njegove administracije ima u vidu, kao i ovlašćenja predsjednika suda utvrdjena članom 22 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u situaciji kad po zahtjevu suda ne postupaju drugi državni organi, organi lokalne samouprave, javne službe i drugi nosioci javog ovlašćenja i ne dostavljaju sudu potrebne isprave i druge dokaze, predsjednik suda je prilikom odlučivanja o kontrolnom zahtjevu trebao da vodi računa o navedenoj odredbi Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, odbijajući isti kao neosnovan.

Sa iznijetih razloga zaključak ovog suda da je u konkretnom predmetu došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku ne može biti doveden u pitanje činjenicom da je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Saglasno članu 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima u smislu ovog zakona naročito se uzima u obzir složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog sredstva, a što je u saglasnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presude Camasso protiv Hrvatske, Frydlener protiv Francuske).

323BILTEN 2 / 2011

308

Zbog utvrdjene povrede prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom parničnom predmetu do kojeg je došlo prvenstveno zbog navedenih propusta u radu i neefikasnog postupanja suda (Osnovnog suda u Nikšiću), što podrazumijeva i njegovu administraciju (arhivu), a i Državnog arhiva - Odsjeka u Nikšiću zbog njegovog nepotpunog obavještavanja suda o preuzimanju predmeta sve do podneska od 22.06.2011. godine, što znači da je osnovni uzrok dužeg trajanja prvostepenog postupka u navedenom parničnom predmetu u ponašanju državnog organa, ovaj sud je našao da tužiocu pripada pravo na pravično obeštećenje isplatom novčane naknade nematerijalne štete. Sve prethodno navedeno čini neosnovanim izjašnjenje zakonskog zastupnika tužene da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku."



309

NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE (Član 33 stav 1 i čl. 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Tužba za pravično zadovoljenje ne može se podnijeti prije nego što se odluči po podnijetom kontrolnom zahtjevu, odnosno prije isteka zakonskih rokova za odlučivanje po istom.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je u predmetu Osnovnog suda u Kotoru I. br. 1376/2000 kontrolni zahtjev podnijet 27. 02. 2012. godine, a predmetna tužba 29. 02. 2012. godine. Odredbom člana 33 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je propisano da tužbu za pravično zadovoljenje može podnijeti stranka koja je prethodno podnosilac kontrolni zahtjev nadležnom sudu, a odredbom člana 35 st. 2 istog zakona da je tužilac dužan da uz tužbu podnese pravosnažnu odluku o kontrolnom zahtjevu ili obavještenje iz člana 17 tog zakona, odnosno dokaz da je podnosio kontrolni zahtjev nadležnom sudu. Iz navedenih zakonskih odredbi, po ocjeni ovog suda, proizilazi da se tužba za pravično zadovoljenje ne može podnijeti prije nego što se odluči po podnijetom kontrolnom zahtjevu, odnosno prije iste zakonskih rokova za odlučivanje po istom. U ovom predmetu tužba je, a kako je to naprijed navedeno, podnijeta dva dana nakon podnošenja kontrolnog zahtjeva, pa je sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku odlučeno kao u izreci ovog rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 7/12 od 28.03.2012. godine)

325BILTEN 2 / 2011

310

PRAVO NA ZAŠTITU I NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Član 2 i čl. 37 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u vezi sa čl. 211 ZOO)

Pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku nemaju lica koja nemaju svojstvo stranke, saglasno odredbi člana 2 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

"Iz izvoda iz matičnog registra umrlih opštine Danilovgrad utvrdjuje se da je tužilac Milutinović Zoran umro dana 17.08.2011.godine. Dakle, tužilac M. Z. je umro prije pravosnažno okončanog postupka a njegovi nasljednici nijesu označeni kao stranka u ovoj gradjansko pravnoj stvari. U odredbi čl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je pored ostalog navedeno da pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku imaju stranka i umješač u gradjanskom sudskom postupku ukoliko se postupci odnose na zaštitu njihovih prava u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok je u odredbi čl.211 st.1 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RCG" br.47/08) propisano da potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom. U konkretnom slučaju tužioci nijesu bili stranka u gradjanskom sudskom postupku, koji je pokrenut po tužbi njihovog oca, sada pok. M. Z. Pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku može se ostvariti isplatom novčane naknade koja predstavlja materijalnu satisfakciju kao vid nematerijalne štete. Ovakvo zadovoljenje ne prelazi na nasljednike, osim kada je to priznato odlukom ili pismenim sporazumom. Kod prednjih činjenica tužioci nemaju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku jer nemaju svojstvo stranke, saglasno odredbi čl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, pa je njihovu tužbu valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, s pozivom na odredbu čl.37 st.2 navedenog zakona."



311

ZAHTJEV ZA PRIJEM U DRŽAVLJANSTVO I PRAVO NA ZAŠTITU

(Član 2 i čl. 37 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Pravo na državljanstvo nije gradjansko pravo, u smislu člana 6 stav 1 Evropske Konvencije o ljudskim pravima, te lice čiji se postupak odnosi na zaštitu tog prava ne spada u grupu lica iz čl. 2 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

"Članom 2 Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je propisano da pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku imaju tamo pobrojana lica ukoliko se postupci odnose na zaštitu njihovih prava u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (stav 1), a da se prava i dužina trajanja razumnog roka utvrdjuju u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (stav 2). Članom 6 st. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima je propisano da svako, tokom odlučivanja o njegovim gradjanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku. U konkretnom slučaju predmet odlučivanja je prijem u državljanstvo. Pravo na državljastvo nije gradjansko pravo u smislu člana 6 st. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima kako to zaključuje i Evropski sud za ljudska prava - Odluka S. protiv Švajcarske broj 13325/87. Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da tužilac u konkretnom slučaju ne spada u grupu lica iz člana 2 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, pa je s pozivom na član 37 st. 2 istog zakona, odlučeno kao u izreci ovog rješenja."


327BILTEN 2 / 2011

312

PRAVO NA PRAVIČNU NAKNADU ZBOG NEOPRAVDANO DUGOG TRAJANJA POSTUPKA

(Čl. 4, 34 stav 2, 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Ponašanje prvostepenog suda izraženo kroz neblagovremeno dostavljanje odluke drugostepenog suda tužiocu ima za posledicu pretjerano dugo trajanje postupka koji opravdava dosudjivanje naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

P R E S U D A Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev, pa se tužena obavezuje da tužiocu na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu Privrednog suda u Podgorici P.br.647/03 isplati novčanu naknadu u iznosu od 500 €, u roku od 15 dana od dana prijema ove presude. Tužbeni zahtjev u dijelu isplate novčane naknade nematerijalne štete u iznosu većem od dosudjenog stavom prvim izreke, a za iznos od još 4.500 €, odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e Tužbom za pravično zadovoljenje tužioci ukazuju da im je povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku u predmetu Privrednog suda u Podgorici P.br.647/03 tužilac je tražio isplatu novčane naknade u iznosu od 5.000 eura. U obrazloženju tužbe navodi da je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta 17.11.2003.godine radi poništaja odluke o izboru članova odbora direktora. Na prvostepenu presudu P.br.647/03 od 11.05.2004.godine tužilac je uložio žalbu Apelacionom sudu dana 21.06.2004.godine. Kako taj sud nije odlučio po žalbi, tužilac je dana 11.11.2011.godine podnio kontrolni zahtjev radi ubrzanja postupka. Ukazuje se na činjenicu da je Apelacioni sud Crne Gore odlučio osam godina nakon podnošenja žalbe, a za to vrijeme tuženi u ovom predmetu je likvidiran, dok su članovi Udruženja akcionara izgubili radna mjesta i akcije u vrijednosti od oko milion eura, što je nesumnjivo pruzrokovalo ogromnu duševnu bol. Kako je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao skoro deset godina, a da je u predmetu odlučivano samo dva puta, po stanovištu tužioca proizilazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku, pa predlaže da ovaj sud utvrdi tu povredu i obaveže tuženu da tužiocu po osnovu naknade nematerijalne štete isplati 5.000 eura.


313

U izjašnjenju na tužbu aktom Pz.br.960/12 od 21.06.2012.godine, zakonski zastupnik tužene je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva isticanjem da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku i predložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocijenjeni navodi podnijete tužbe i izjašnjenje na tužbu, pa je vijeće našlo da je: - tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac dana 17.11.2003.godine podnio tužbu Privrednom sudu u Podgorici protiv tuženog "Ž." AD Spuž radi poništenja Odluke br.03/2128 Skupštine akcionara "Ž." AD Spuž od 15.10.2003.godine. Postupajući po predmetnoj tužbi, Privredni sud u Podgorici presudom P.br.647/03 od 11.05.2004.godine je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke o imenovanju članova odbora direktora tuženog, koje su donijete na skupštini održane 15.10.2003.godine. Presuda prvostepenog suda dostavljena je tužiocu i tuženom 27.05.2004. godine. Protiv navedene presude tužilac je 21.06.2004.godine izjavio žalbu Apelacionom sudu Crne Gore. Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Pž.br.117/05 od 16.09.2005.godine žalbu tužioca odbacio kao neblagovremenu i spise predmeta dostavio prvostepenom sudu dana 13.10.2005.godine. Privredni sud u Podgorici je odluku drugostepenog suda dostavio tuženom "Ž." AD Spuž dana 18.10.2005.godine, dok je tužiocu B. M. dostavljena tek 09.02.2012.godine. Tužilac je protiv odluke Apelacionog suda Crne Gore izjavio reviziju Vrhovnom sudu Crne Gore, koji je rješenjem Rev.IP.br.38/12 od 04.04.2012.godine ukinuo rješenje Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.117/05 od 16.09.2005.godine i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Pž.br.302/12 od 12.04.2012.godine obustavio postupak u ovoj pravnoj stvari nalazeći da je rješenjem prvostepenog suda St.br.151/05 od 12.09.2005.godine pokrenut stečajni postupak koji je pravosnažno okončan 30.01.2007.godine, a tužilac je brisan iz sudskog registra 12.03.2007.godine i više ne postoji. Polazeći od navedenih činjenica i odredbe čl.37 st.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl.lsit CG" br.11/07) u konkretnom slučaju je na Vrhovnom sudu da ocijeni da li ima povrede prava na sudjenje u razumnom roku i u slučaju da utvrdi da povreda postoji da odluči o pravičnoj naknadi. Ovo iz razloga što je odbijen kontrolni zahtjev kojeg je tužilac podnosio Privrednom sudu u Podgorici u predmetu P.br.647/03. U konkretnom slučaju postupak u ovoj pravnoj stvari je pravosnažno okončan dana 12.04.2012.godine i ukupno je trajao osam godina, četiri mjeseca i 25 dana. Dužini trajanja postupka ni u čemu nije doprinio tužilac, a do ovako dugog trajanja postupka došlo je isključivo usljed propusta Privrednog suda u Podgorici koji je rješenje Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.117/05 od 16.09.2005.godine dostavio tužiocu tek 09.02.2012.godine, dakle poslije šest godina i četiri mjeseca.

329BILTEN 2 / 2011

314

Navedeno ponašanje prvostepenog suda izraženo kroz neblagovremeno dostavljanje odluke drugostepenog suda tužiocu imalo je za posljedicu pretjerano dugo trajanje postupka. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom predmetu, ovaj sud je polazeći od mjerila iz čl.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, imajući pri tom u vidu i pravni interes tužioca, a krećući se u granicama propisanim čl.34 st.2 istog zakona odmjerio iznos od 500,00 € tužiocu, nalazeći da je taj iznos pravična satisfakcija za tužioca zbog utvrdjene povrede njegovog prava. Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.



315

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU (Čl. 4 i 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

O povredi prava na sudjenje u razumnom roku, može se govoriti samo kada je neopravdana dužina trajanja postupka posljedica ponašanja suda i drugih državnih organa.

Iz obrazloženja:

"Postupajući u naznačenom predmetu kao stvarno nadležni Osnovni sud u Cetinju je iz dopisa Uprave za nekretnine - Područne jedinice Cetinje broj 467-119-668/2011 od 6. 12. 2011. godine utvrdio da su nepokretnosti ranije upisane na ime izvršnih dužnika na osnovu ugovora o poklonu I. Ov. br. 1124/2010 od 16. 03. 2010. godine upisane na treće lice - M. A, te da je izvršni povjerilac - tužilac pred tim sudom pokrenuo parnični postupak - P. br. 370/10 tužbom kojom pobija dužnikove pravne radnje s obzirom da je nepokretnost koja je predmet izvršenja ugovorom o poklonu od 16. 03. 2010. godine prenio na treće lice. Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku u naznačenom predmetu ni pred Osnovnim sudom u Cetinju, jer su izvršni dužnici ugovorom o poklonu od 16. 03. 2010. godine nepokretnosti otudjili, koja činjenica se iznosi i u predmetnoj tužbi, i izvršni povjerilac - tužilac još u toku 2010. godine, prije nego je Osnovni sud u Cetinju primio predmetne spise, pokrenuo postupak kojim pobija takve pravne radnje izvršnih dužnika, pa je očigledno da se predloženo izvršenje nije moglo izvršiti. Cijenio je ovaj sud i navode tužbe da je Osnovni sud u Kotoru svojim neblagovremenim postupanjem omogućio izvršnim dužnicima da otudje imovinu, pa je našao da su takvi navodi neprihvatljivi. Prednje sa razloga što je predlog za izvršenje podnijet 17. 03. 2010. godine i po njemu s obzirom kako je formulisan rješenje o izvršenju nije moglo biti donijeto prije pribavljanja podataka o nepokretnostima u svojini izvršnih dužnika, a izvršni dužnici su već 16. 03. 2010. godine (dakle prije podnošenja predloga za izvršenje) sklopili ugovor kojim su svoje nepokretnosti otudjili. Sa svega iznijetog ovaj sud nalazi da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju nije posledica ne postupanja suda, drugih državnih organa, organa lokalne samouprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja, već je ista posledica naprijed navedenih činjenica i okolnosti, a što tužbeni zahtjev čini neosnovanim, jer se o povredi prava na sudjenje u razumnom roku može govoriti samo kada je

331BILTEN 2 / 2011

316

neopravdana dužina trajanja postupka posledica ponašanja suda i drugih državnih organa - član 4 alineja 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.



317

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE I OBJAVLJIVANJE PRESUDE

(Čl. 18, 37 stav 3, 34. sta. 2 i 39 st. 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Ako je usvojen kontrolni zahtjev, Vrhovni sud neće odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, već će samo odrediti pravično zadovoljenje.

***

Nijesu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 39 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku za objavljivanje presude, ako se ne radi o težoj povredi prava na sudjenje u razumnom roku.

P R E S U D A

Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev, pa se obavezuje tužena da tužiocima na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Podgorici P. br. 1157/09 od 29.06.2012. godine isplati novčanu naknadu u iznosu od po 300 €, a ovo u roku od 15 dana od dana prijema ove presude. Tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u dijelu iznad dosudjenog, a za iznose još od po 4.700 €, kao i zahtjev za objavljivanje presude na Internet stranici o trošku Osnovnog suda u Podgorici, osnovom odredbe člana 39 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, odbija se kao neosnovan. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.


Tužbom za pravično zadovoljenje tužioci traže isplatu novčane naknade nematerijalne štete, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Podgorici P. br. 1157/09. U obrazloženju tužbe navode da je rješenjem predsjednika Osnovnog suda u Podgorici Su. VIII br. 26-11 od 23.11.2011. godine, donijetom po kontrolnom zahtjevu, odredjen rok od četiri mjeseca za donošenje prvostepene presude u

333BILTEN 2 / 2011

318

predmetu tog suda P. br. 1157/09, koji se vodi po tužbi tužilaca protiv D. C. G, G. g. Podgorica i dr., radi naknade štete zbog povrede ustavnog prava na mirno uživanje imovine. Dalje navode da je u obrazloženju navedenog rješenja predsjednik suda konstatovao da je kontrolni zahtjev osnovan i da je u navedenom predmetu povrijedjeno pravo tužilaca na sudjenje u razumnom roku. Prvostepeni sud nije ispoštovao rok koji je odredjen rješenjem predsjednika suda za okončanje prvostepenog postupka jer do dana podnošenja tužbe nije donijeta prvostepena presuda, pa se po navodima tužbe ima smatrati da postoji teža povreda prava na sudjenje u razumnom roku. Zbog navedenog nezakonitog postupanja suda traže novčanu naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 5.000 €, te da se ova presuda objavi na Internet stranici, u skladu sa članom 39 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku o trošku Osnovnog suda u Podgorici. U izjašnjenju na tužbu Pz. br. 1035/12 od 05.07.2012. godine, zakonski zastupnik tužene osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva sa razloga što je u predmetnoj pravnoj stvari donijeta prvostepena presuda dana 29.06.2012. godine. Dalje navodi da je tužbom u navedenom predmetu podnijetom 30.04.2009. godine tražena naknada štete od četiri, bliže označena, tužena. Proizilazi da je prvostepeni postupak trajao tri godine, jedan mjesec i 29 dana, a smatra da se radi o veoma složenom predmetu, opterećenim velikim brojem stranaka, vještačenjem po vještacima gradjevinske, finansijske i medicinske struke, zatim izjašnjenjima - podnescima, što je dodatno otežavalo tok postupka. Dalje pojašnjava da je predsjednik suda odlučujući o kontrolnom zahtjevu ustanovio povredu prava na sudjenje u razumnom roku, a da je sud nakon toga zakazao devet ročišta i to svakog mjeseca, pa je rasprava zaključena i donijeta prvostepena presuda 29.06.2012. godine. Smatra da je u konkretnom slučaju postignuta svrha podnošenja kontrolnog zahtjeva, jer je postupak ubrzan. Sa svih iznijetih razloga predlaže da ovaj sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocijenjeni navodi podnijete tužbe i izjašnjenja na tužbu, pa je vijeće našlo da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužioci podnosili kontrolni zahtjev i povodom istog predsjednik suda donio rješenje (Su. VIII br. 26-11 od 23.11.2011. godine) kojim je odredio postupajućem sudiji da u roku od četiri mjeseca donese prvostepenu presudu u predmetnoj stvari, te se time ima smatrati da je usvojen kontrolni zahtjev u smislu člana 18 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Kod navedenog i odredbe čl. 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u konkretnom slučaju na Vrhovnom sudu je samo da odluči o pravičnom zadovoljenju. Zbog toga su bez značaja navodi izjašnjenja na tužbu da je zahtjev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku neosnovan. Odlučujući o visini novčane naknade zbog nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od mjerila iz člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim čl. 34 st. 2 istog zakona, odmjerio iznos od po 300 €, svakom


319

od tužilaca, nalazeći da je taj iznos srazmjeran težini povrijedjenog prava. Donoseći takvu odluku, ovaj sud je cijenio pravnu prirodu spora u pitanju, te da postupak kod prvostepenog suda u navedenom predmetu je trajao tri godine, jedan mjesec i 29 dana, a da je u postupku povodom kontrolnog zahtjeva utvrdjeno da nijesu ispoštovani instrukcioni rokovi za odlaganje ročišta, već su isti prekoračeni, te da su pojedina ročišta odlagana zbog neadekvatnog postupanja suda. Medjutim, ovaj sud je ocijenio da su dužini postupka doprinijeli i podnosioci pravnog sredstva, polazeći od broja podnijetih podnesaka u toku postupka, te broja pismenih prigovora u toku postupka koji su morali biti dostavljeni protivnoj stranci radi omogućavanja kontradiktornog raspravljanja, a što je neminovno nalagalo duže trajanje postupka. Inače, po ocjeni ovog suda u pitanju je činjenično i pravno složen predmet u kojem je predmet tužbe naknada materijalne i nematerijalne štete (obje po više vidova) što je zahtijevalo obavljanje vještačenja od strane vještaka različitih specijalnosti (gradjevinske, ekonomsko finansijske i medicinske struke), a usled toga i duže trajanje postupka, tako da se trajanje prvostepenog postupka od tri godine, jedan mjesec i 29 dana u konkretnim okolnostima slučaja ne može smatrati težom povredom prava na sudjenje u razumnom roku, pa ovaj sud nalazi da dosudjeni iznos od po 300 € predstavlja pravično zadovoljenje, odnosno satisfakciju tužiocima, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, dok je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u dijelu iznad dosudjenog odbijen kao neosnovan. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o težoj povredi prava na sudjenje u razumnom roku, to po ocjeni ovog suda nijesu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 39 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku za objavljivanje presude na traženi način, o trošku Osnovnog suda u Podgorici, pa je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. Pošto tužioci nijesu tražili troškove ovog postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, saglasno odredbi člana 161 ZPP, u vezi čl. 152 stav 2 ZPP. Sa iznijetih razloga i na osnovu navedenih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.


FORUM IURIDICUS

337BILTEN 2 / 2011

321

Dr Čedomir Bogićević - sudija Vrhovnog suda Crne Gore

CRNOGORSKA PRAVNA BAŠTINA

SULA RADOV I CRNOGORSKO OBIČAJNO PRAVO

(Povodom 140 godina od smrti i 222 godine od rođenja) Kostadin – Sula Radov Radulović u narodu poznat kao Sula Radov, bio je poznati crnogorski mudrac, pravednik, etičar, sudija, kapetan, gvardijan, kulugdžija (član Kuluka - crnogorskog centralnog putujućeg pomiriteljnog suda), senator, slobodar, rodoljub i junak. Svojim izrekama postavio je temelje učenja umne – racionalne orijentacije crnogorske prirodnopravne škole. Riznicu narodnoga blaga obogatio je umnom riječju i visprenim duhom, što je nadživjelo svoje vrijeme i vječno se utkalo u narodno pamćenje. Rođen je u Komanima, 1790. god. a umro na Cetinju s proljeća 1872. godine i sahranjen pred Vlaškom crkvom na Cetinju, đe mu se i danas grob nalazi sa skromnim spomen obilježjem. Snaga riječi Sule Radova je sublimacija svega onoga što je najbolje u crnogorskome narodnome duhu, čija je on simbolika, a to je ljudskost, pamet i mudrost, rekao je najbolji poznavalac i tumač Suline misli, socijalni teoretičar, etičar i socijalni filozof Vukota B. Radulović (Sula Radov u svom vremenu, 2003).

Sula Radov i evropska racionalistička misao Poznate su njegove filozofeme o moralu, pravdi i pravu kojima je anticipirao evropsku racionalističku misao, iako sholastički i ortografski za nju nije znao. On je emanirao i antipicirao misao najvećeg njemačkog i filozofa čovječanstva Kanta (Immanuel Kant, 1724-1894), koji se proslavio filozofskom tezom: Prava se otkrivaju, dok je Sula, u isto vrijeme, kazao: Prava postoje, ona se ne propisuju, ona se štite. Sula je isticao: Zakon koji ne čuva pravdu, nije zakon. To je moderni koncept vladavine pravednog prava i pravde kao njegovog rodnog mjesta. Time je on potao preteča misli slavnog njemačkog filozofa prava Gustava Rabduha koji je rekao: Pravo je volja za pravdom. Nad zakonskim nepravom bdi nadzakonsko pravo. Pravnici treba da smognu snage da odbiju primjenu nepravičnih propisa i nepravednog prava (Filozofija prava, 1978). Sula je potvrdio i misao srednjovjekovnog filozofa Tome Akvinskog (1225-1274), koji je govorio: Ljudski zakon ima svojstvo zakona ukoliko je u skladu sa zdravim razumom, a u suprotnom protivurječi pravdi (Summa theologiae).


322

Vrela crnogorskog etosa

Crnogorska istorija, njen etički kodeks i vrline etosa, osobena je i jedinstvena heroika života, samorodna žila njenog društvenog stabla što je rodila najljepše i najuzvišenije plodove socijalnog i kulturnog nasljeđa, a hranila se na vrlinama ljudskovine što je, kao sublimacija sveukupnih strukturnih elemenata njihovog agona, uslovilo da se nerastočeno blagorođe i dobrodušnost, uz viteške postulate čojskih zakona, razlije kroz moralnu plazmu do grandioznih i zadivljujućih oblika i primjera duševne veličine, gdje su sve osobine duha i ljudskog karaktera bile u dokazivanju i neprekidnoj igri nadmetanja kroz utakmicu karakternih osobina čovjeka, ali i kolektivnih atribucija zajednice, u kojoj su vladali strogi zakoni hijerarhije zasnovani isključivo na vrijednostima i vrlinama. Dramaturgija života iskovala je i sistematizovala pojmove, kategorije i ustanove socijalnog etosa čiji temelji počivaju na slobodi, pravdi i jednakosti i gdje je sve bilo okrenuto čovjeku i čojskim zakonima i mjerilima života.

Crnogorski moralni kodeks

Čovjek je subjekt moralnog zakona, što obavezuje da treba poštovati čovjeka kao reprezenta čovječanstva. Ovaj postulat označava dužnost čovjekovu da djeluje po principu sveopšteg zakona, tj. da čini dobro. Crnogorski moralni kodeks je antipacija Kantovog kategoričkog imperativa: Djeluj tako da maksima tvoje volje može da vrijedi kao princip opšteg zakonodavstva, ili: Djeluj tako da čovječanstvo kako u tvojoj osobi, tako i u osobi drugog lica svagda uzimaš kao svrhu a nikad kao sredstvo. Moralni zakon je nepovrjediv, jer je čovječnost i čovječanstvo opšta svrha kao univerzalna vrijednost. Ličnost je moralna kategorija. Da bi čovjek, kao osoba bio ličnost, potrebna mu je sloboda. Samo je slobodna ličnost samosvjesna, autonomna, nezavisna i samodjelatna. Sloboda je uslov opstojnosti ljudskog bića. Sloboda nije stanje nego djelatnost. Sloboda nije data nego se uspostavlja. Život je borba pa se sloboda ne stiče nego osvaja. Ljepša je i draža borba za slobodu od same slobode. Svijet ne postoji, on postaje. Djelovanje postoji samo kao samodjelatnost. Samodjelatnost je samosvijest o ljudskoj potrebi koja se ostvaruje samosviješću bez koje nema svijesti. Biti u svijesti znači biti slobodan. Biti u interakciji sa drugim, znači biti samostvaralačko biće jer je svijet duhovna i moralna zajednica slobodnih ljudi. Otuda crnogorski moralni kodeks koji izvire iz ontološke potrebe za slobodom ovaploćoenje je strukturnih moralnih vrijednosti zasnovanih na slobodi i dostojanstvu, kao univerzalnim ljudskim vrijednostima što izviru iz opšte čovječnih vrlina individue i čovječanstva kao ljudske zajednice.

339BILTEN 2 / 2011

323

Crnogorsko običajno pravo

Običaj kao pravilo društvenog života je druga priroda čovjekova. Takva druga priroda se uspostavlja kao novi čovjekov svijet koji se podređuje ljudskim navikama i tradiciji koje se nalaze kao svrha u ostvarenju opšteljudskih vrijednosti – slobode i dostojanstva. Običaj je socijalni medijum koji se ostvaruje kao nepisani zakon. Taj nepisani zakon je realni, objektivni i stvarni način života pojedinaca i društva podignut na nivo principa ili norme, dakle, realne i postojeće opštenitosti kao uslov čovječnosti. Običaj je čovjekovo djelatno – misaono – duhovno i voljno privikavanje ljudi na zajednički život u socijabilitetu, što je sačinjen od legitimnog i moralnog, u kojem čovjek postaje stvarno, samotvorno i samosvjesno djelatno biće. U običaju se čovjek uči drugoj – ljudskoj i društvenoj prirodi. Običaj je izraz ljudske autonomije kojom se uspostavlja proces djelatnih formi opstojnosti, a on je nemoguć bez aktiviteta strukturnih vrlina subjektivne strane ličnosti, u kojoj se afirmiše vlastiti svijet i samosvijest o potrebi ne samo sebe, nego i o potrebi drugog čovjeka i svih članova zajednice za svojom suštinom, što je izraz ljudske solidarnosti. Otuda nijedno moralno činjenje nije moguće bez samosvijesti o sopstvenim i drugim svrhama, a nju je nemoguće konstituisati bez ljudske slobode koja počiva na poštovanju dostojanstva drugog bića. Za razliku od autonomije (auto – sam; nomos – pravilo), heteronomija (heteros – drugi, nomos – zakon), je suprotnost autonomiji i kao takav izvor moralnih izopačenja. Ako volja izvan ili iznad sebe traži predmet svoga djelovanja, onda to nije samo određenje ljudske ličnosti, nego podređenost drugome, kao negaciji autonomije i autonomnog htjenja. Čovjek postaje središte samodjelatnosti samo ako može da podnese teret moralnih zakona – odgovornost za svoje činidbe pred drugim i pred društvom. Pod heteronomijom, čovjek je sveden na pokornost. Izraz heteronomije su pisani zakoni za koje je grčki stoik Hipija govorio da su grobnica ljudske slobode. Vlast čuva zakon a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju, govorio je Sula Radov.

Sula Radov i narodni duh i tradicija

Sula Radov, iskazivao je, aforizmom i anegdotom, kredo egzistencije ne samo vlastitog uma već i narodnog kodeksa pravde zasnovanim na čojskim zakonima što su ih iznjedrili: zdrav razum, bistra pamet, pošteno srce i zadata riječ, a klesali ih najbolji i najmudriji sinovi crnogorskog naroda, kroz koje danas otkrivamo geneologiju fenomena crnogorske tradicije, ali i sponu sa noumenom njene kulture, kao pokretačkim impulsima njene savremenosti i budućnosti. Sulina misao, iskričava i lucidna, pravedna i hrabra, mudra i poučna, što silazi do dubina stoičke škole starih Helena, do sofista Hipije i Kalikala, do Hesoida i


324

Antifona, do Diogena iz Apolonije i Protagore iz Efesa, kao prvobitnih ljubitelja mudrosti i umovanja što su postali temeljeme grandioznog filozofskog učenja stare Helade, a koja, da je egzistirala (Sulina misao) u njihovo vrijeme, bila bi jednako poznata i trajna, kao što je trajno helensko kulturno nasljeđe. Ali, bez obzira što "u velikim narodima geniju se gnijezdo vije", raznolike interakcije među narodima i državama savremenog čovječanstva učiniće da misao Sule Radova, kao veličanstveni produkt crnogorskog etosa zasnovan na postulatima čojstva, bude univerzalno nasljeđe svekolikog kulturnog čovječanstva. Sulina mudrost prevazilazi iskustvo ljudi svoga vremena pa čak i sveukupni moralni kodeks. On je jedan od onih ljudi koji je sjedinio hrabrost pravednika, viteško junaštvo i neprikosnoveni postulat slobode (u riječi i djelu), sa interesima svoje zajednice, jer: "krv i mač brane slobodu, ali je pravda čuva". "Što misliš", pitao je knjaz Nikola serdara Jola Piletića – "Ko je ova dva dobra u naš vakat sastavio?" "Sula, gospodaru. Đe je sablja sijevala i džeferdar grmio, bio je među prvima, a đe se pravda čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega". Epohe ljudske istorije razlikuju se po tome da li je i u kojoj mjeri dominantna snaga slobodnog stvaralaštva ljudi ili snaga tradicije (ali ne i tradicionalizma), ali ne u smislu koliko je ovaj prvi činilac uspio da izrazi svoj fenomen nezavisno od drugog, već koliko mu je pošlo za rukom da svjesnom upotrebom kulturnog nasljeđa prošlosti i sveukupne tradicije slobodno stvori energiju za oslobađanje novog, višeg, boljeg i naprednijeg. Ali, o vrijednostima jedne kulturne tradicije ne odlučuje sud jednog jedinog istorijskog naraštaja, ma koliko ovaj bio sposoban da ga obrazloži, već sud istorije kao cjeline, dakle, sud svih naraštaja uzetih zajedno. Kada je u pitanju Sula Radov, ovdje je istorijski pečat nesumnjiv, a etički kodeks jednog društva, kao dio kulturnog nasljeđa koga je Gerhard Gezeman (Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca) definisao kao: honestas heroica Montenegrina i savremeni trendovi u razvoju društva – robotička civilizacija, internet mreža i tehnološke inovacije, mogu naći srećnu sintezu, jer je i sam Sula govorio: "Novi vakat rađa novi nauk", "Novi put stari bataljuje". Sula je ostavio brojne izreke o pravdi, sudijama i suđenju: Pravdu ćeraj, ma je ćeranjem ne ubi: Ne idi zagonom, no zakonom; Čojek treba manje da uzima, a više da daje, da umjesto sile razum prihvati i da stane u red ljudi, a ne ispred ljudi. Ako imaš čojeka ispred sebe slobodno idi. Sudija ne može biti bolećiv čojek – on mora biti istinit i pravičan. Bolećiv čojek je koš i za žito i oklasine, a sudija, ako pravdu ljubi, mora činjet da ovo dvoje razdvoji. Samo istinit čojek može biti sudija i to ako je vješt da na malome pronikne u veliko, a da iz velikog ne zakloni malo – iza kojeg, počesto, istina čami. Pravda nije uže da se siječe na dvoje. Vlas čuva zakon, a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju. Na pitanje: Kad se sudi, što se prvo gleda? Sula odgovara: Zakon. – A onda? Običaj! – A iza običaja? – Čast. – A kad se presuda donosi? – Sve troje.

341BILTEN 2 / 2011

325

Jedan od najznamenitijih narodnih mudraca, Sula Radov, je čovjek koji je vladici Radu (Njegošu) rekao da se od njega razlikuje samo po tome što nije gospodar, što nije putovao u druge zemlje i što knjige nije čitao. On je jedan od onih ljudi koji je svoju umnu i smjelu riječ, tešku kao malj, slikovito oblikovao pa je ona dobijala u snazi i sijala kao plemenita kov, zalazila u narod u čije se pamćenje utkala duže od njegovog vijeka (B. Vujačić).

Crnogorski etos i Helensko kulturno nasljeđe Između Crne Gore i grčke kulture, između Sule Radova i grčkih stoika i sofista i njihove filozofije, bez obzira što Sula nije poznavao niti čuo za njihovo učenje, postoji zajednička nit koja povezuje ove dvije duhovne kulture: - slična konfiguracija zemljišta; - princip mjere i harmonije Aristotelov "metron" (princip mjere "zlatna sredina") i crnogorsko samosavlađivanje i viteška skromnost; - princip čojstva u crnogorskoj i postulat "Homo mensura" grčko sofiste Protagore da je "čovjek mjera svih stvari". Na Apolonovom hramu u Delfima jedan od sedam grčkih mudraca ostavio je nasljeđu poruku: "Što više čovjek, to bliži Bogu"; - princip racionalnosti (um i razum kao zakonodavci prirodnog prava, odnosno pravde). Postoji prirodno pravo koje važi nezavisno od toga da li ga neka zajednica priznaje kao takvo. "Zakon je tirjanin ljudi koji vrši nasilje nad ljudima suprotno prirodi" (Kalikala); - materijalno siromaštvo koje se pokazalo kao najblagotvorniji miraz koji je grčkoj kulturi i crnogorskom moralnom kodeksu mogla da ostavi u kolijevci neka dobra vila; - principi jednakosti (Hipijin stav: "Jednako je s jednakim po prirodi srodno") i slobode; - autonomija ličnosti i pravda, kao stožerna ljudska vrlina; - skladno pomirenje ljudske slobode i suprematije bogova; - moralni (etički) kodeks; - agon (takmičenje, životni dinamizam), kao slobodarski duh i nadmetanje, koji je kod Grka značio utakmicu sa svakim i na svim poljima duha i tvorbe, a kod Crnogoraca bio je nadmetanje samo sa sobom (čojstvo), a protiv drugog nadmetalo se samo kada je u pitanju odbrana slobode i ljudskog dostojanstva (junaštvo). Svako je takmičenje negacija drugog pa i različita. Treba pobijediti sebe. Zato je crnogorski agon humaniji: Više davati nego uzimati, umjesto sile razlog izabrati, glavu za obraz dati i nikad ispred ljudi nego u red ljudi stati – Sula; - kosmopolitizam, kao filozofsko gledište o jednakosti svih ljudskih bića bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu, socijalnu i drugu pripadnost; - i jedna i druga (stara Grčka i stara Crna Gora) pravdu su stavljale u središte života i u njoj otkrile najviše mjerilo ljudske ostvarenosti – kod Grka u obliku "arete" (skup svih vrlina, a kod Crnogoraca u sintezi svih vrlina – "ljudskovine").


326

Pravda je kod obje kulture, ne samo ljudska kategorija nego i kosmičko načelo, kvintisencija svih vrlina i simbol reda i harmonije.

Čojski zakoni života

Kod Crnogoraca ljudskovina predstavlja praktično ponašanje i poštovanje lične egzistencije, fizičke i moralne, prema drugim ljudima, a u skladu sa konkretnom životnom situacijom. Sama čovječnost je dostojanstvo koje uzdiže čovjeka nad svim drugim bićima (Kant) i koje predstavlja skup ljudskih vrlina usađenih u ljudsku svijest spontano, a izniklih iz primjera i uzora, tradicije, morala i običaja kojim se unapređuje život ljudi, njihov mir, pravda, socijalno blagostanje i uzajamna tolerancija. Ono je zapovijest da se gnjev, mržnja, strasti i nepravda potisnu velikodušnošću koja, izrastanjem iz slobodne volje, kroz moralnu zapovijest oblikuje kulturu volje, čije je iskonsko načelo: u spokojstvu drugih ljudi vidi sebe spokojnog. "Život zaslužuje opstanak samo ako mu je putokaz čojstvo" (Stevan Perkov Vukotić). Čojstvo se može izraziti kao sublimacija čovjekove svijesti o vrsti koja je dosegla do uma i koja se uzdigla do visine njihovog istorijskog zadatka, gdje zakoni humanosti treba da smijene niže zakone prirode (mržnju, biološke i čulne podsticaje). Njime se iznuđivalo poštovanje osnovnih društvenih i moralnih vrijednosti. Strukturu ove etičke vrline kod Crnogoraca čine: zadata riječ, dostojanstvo, hrabrost, ponos, nesebičnost, dobročinstvo, velikodušnost, skromnost, umjerenost, pravičnost, čovjekoljublje i gostoprimstvo. Ovo su samo osnovne vrijednosti njihovog etosa, a postoje i druge brojne kojim se odlikuje njihov viteški moral. Svako, bez obzira na društveni rang ili imetak, ima mogućnost da osmisli svoju fizičku egzistenciju na osnovu moralnog ponašanja. Moralno savršenstvo čovjeka sastoji se u vršenju dužnosti prema drugim, a naročito prema ugroženim i nemoćnim, čiji izraz predstavlja aksiološko načelo njihove filozofije morala: Svaki pojedinac treba da služi čovječanstvu kao svojoj ličnoj svrsi. Zbog toga je borba Crnogoraca za slobodu bila borba za slobodu sveukupnog čovječanstva. Pojavu pisanih zakona (nakon donošenja Zakonika obščeg crnogorskog i brdskog – 1798), Sula je shvatio kao akt moralne i pravne kulture, kojom društvo preuzima na svoje organe mehanizme zaštite prava i sloboda njegovih članova, kojim se uspostavljaju temelji pravne države. "Kapetane, od kako je svijeta i vijeka ljudi su se čuvali od opasne riječi, brane i čast – krv gazili i domove rasturali". "Jes", kaže Sula, "vaistinu je tako. To je bilo vrijeme bezakonja. Kad ti niko ne čuva obraz, život i imanje, majku i sestru, ženu i đecu, niko sem ti i bratstva tvojega, onda je čojek imao pravo i dužnost da mane što bolje umije, da bi umro ka čojek i da ne bi živio kao nečojek. Sad je drugo vrijeme", kaže Sula. "Pravo da sudimo prenijeli smo sa sebe na sudove – Gvardiju i Senat – oni vrše i dijele pravdu."

343BILTEN 2 / 2011

327

Ali, osveta, kao krajnji čin kompozicije, nije bio i krajnji cilj pravde. Prema moralnom kodeksu crnogorskog etosa, čovjek je stajao na većem pijadestalu ako je putem samosavlađivanja znao da je oprosti. Ali to nije imao pravo svako, nego samo onaj koji je istovremeno sjedinio sve ljudske vrline. Takvi su primjeri velikodušnog opraštanja – majke Veka Ilinčića, Ćor Sulja, Muja Vujadinovića i dr. "Ubiti zlu riječ znači ubiti slobodu", kaže Sula. "Slaba riječ je teška kao malj, opaka kao prečanica ljudska, no koliko god bila teška i opaka sama od sebe ne siječe po časti čovjekovoj. Kad ljudi vide da je pogan od laži načinjena, izvrgnu ga ruglu kao nešto nečisto i nakazno". "Kazniti čovjeka zbog pogane riječi znači skočiti u oganj i ludo gaziti po ugljevlju". Kažnjavanje za zločin misli je kažnjavanje slobode misli, povreda slobode izražavanja. Ako demokratija hoće da funkcioniše, treba ukloniti prepreke koje smetaju da ljudi slobodno misle i presuđuju. Borba za čovjeka je borba za istinsku komunikaciju među ljudima. Jer, ne mogu ljudi biti ni srećni ni zadovoljni sve dok zbog svojih mišljenja moraju drhtati (Holbah). Dekriminalizacija klevete i uvrede u crnogorskom krivičnom zakonodavstvu na tragu je refleksija Suline slobodarske i prosvjetiteljske misli. "U gomile nema suda", govorio je Sula. Ovdje se može napraviti komparacija sa Aristotelovim stavom da je onaj ko je izmislio državu učinio najveće dobro i Platonovim apodiktičkim sudom: "I kad bi se svi Atinjani skupili na jedno mjesto i bili svi pametni kao Sokrat, to je opet samo jedna rulja" – (Platon, "Država"). Sula je živio na prelazu iz patrijarhalnog u građansko, iz predržavnog u državno stanje, u vrijeme u kome je neobuzdani karakter Crnogoraca, Njegoš slikao: "Vi ne date sedlati ni uzdati, pravda vi je što je vama drago", u vrijeme u kome je bio najbolji onaj koji nije htio nikome da se potčini (jedan je Crnogorac rekao gospodaru: "Poštujem te kao gospodara, ali me tvoje naredbe ne obavezuju"). "To što se čovjek opire vlasti nije razlog da joj pleći obrne. Bolje rđava vlast nego bezvlašće. Bez krmaroša, lađa se o bregove lomi" (Sula). Sula je proniknuo u dubinu ideje pravde za koju je smatrao, za razliku od Moneskjea, da sudija pored mača mora da ima i srce. Otuda je poznavao oba fenomena: i psihologiju vinovnika, ali i socijalnu sredinu u kojoj je živio i u kojoj je došlo do kršenja kuštuma zemaljskog. Zato poručuje: "Jedna je nevolja koja vodi u Spuž (tada pod Otomanskom vlašću – Č.B.), a druga kako joj se oduprijeti. Sa jednim koji ište koru hljeba lako je izići na kraj, sa drugim koji svakog proljeća mami, kad kaduči bez brašna ostanu, mnogo je teže. Zato oprostimo Radu, jer i Bog jednom oprašta. Ali ako bi stalno opraštali grešnicima, ogriješili bi se prema onima koji ne griješe." Čojstvo se temelji na samoj ljudskoj prirodi. Ono je sastavni dio ljudske psihe. Nije bilo drugih društvenih klasifikacija među ljudima, osim prema moralnim vrijednostima: čojstvu i junaštvu. Kod Crnogoraca ta podjela bila je na ljude i neljude. Nije bilo čojstva bez junaštva niti junaštva bez čojstva. Junaštvo je moralo odisati velikodušnošću. Sve što je izbijalo izvan okvira junačke velikodušnosti, bilo


328

je razbojništvo. Plašljiv čovjek se nije mogao odlikovati čojstvom iako je mogao biti čovječan. Čojstvo je kad braniš drugoga od sebe, a junaštvo kad braniš sebe od drugoga (Marko Miljanov). Na dilemu što je viša vrlina, čojstvo ili junaštvo, Marko Miljanov, odgovara: "Junak čojku konja vodi". Veličanstveni etički supstrat crnogorskog naroda, iznikao je iz njihove vjekovne borbe za slobodu. Za vrijeme pokroviteljstva Mletačke Republike prema Crnoj Gori, Crnogorci su preuzeli zavjet da nikada neće ići u ratnu akciju izvan Crne Gore. Ciljevi borbe bili su: sloboda, pravda i ljudsko dostojanstvo, koji su bili zasnovani na iskonskom uvjerenju o opravdanosti te borbe, pa u sveukupnoj istoriji čovječanstva ne postoji primjer, kao kod Crnogoraca, da su se njihovi ciljevi borbe poklapali sa pravilima (viteškim) po kojima je vođena. Nikada kod Crnogoraca nije bila izražena isključivost ili netolerancija. Oni nijesu oboljeli ni od vjerskog fanatizma. Njihova je autokefalna crkva – narodna i ekumenska, a samo je po dogmi pravoslavna. Kod Crnogoraca vjera nije bila ni ideja, ni cilj žrtvovanja, nego su učenja hrišćanstva služila samo kao provjera i potvrda njihove opravdanosti borbe za voljnost i slobodu, odnosno, koliko su ljudske akcije u skladu sa hrišćanskim načelima božanske pravde. Oni koji drugačije misle i postupaju za njih nijesu neprijatelji nego samo protivnici. Vjerski fanatizam je jednoumlje koje ne odgovara pogledu na svijet i psihi Crnogoraca. Za Crnogorce, najveća vrijednost je čovjek, a najviši princip socijalne interakcije: "Svi su ljudi jednaki" i "Čovjek je čovjeku Bog".

Vječni sjaj agona crnogorskog

Crnogorski etički kodeks nije istorija i prošlost. On je opšteljudski, univerzalan i svevremenski. On je vječita mladost kojom i sadašnjost i budućnost svih naroda treba da se nahadnjuje. Po svemu sudeći, istinita je teza njemačkog filozofa Fihtea (inače Kantovog najboljeg đaka): Ako trebanje prethodi bitku, onda je na početku ljudske istorije stajala budućnost, a mi preko sadašnjosti putujemo u prošlost.

***

Autor ovih skromnih redova ima slobodu da sugeriše da crnogorske centralne i lokalne, prosvjetne i administrativne vlasti učine napor da se na studijama jurističkih znanosti revandicira i studioznije izučava crnogorska državnopravna istorija i crnogorsko običajno pravo, arbanaško običajno pravo i šerijatska pravna kultura, etika i civilizacija. Jedan od amfiteatara Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore treba da ponese ime Sule Radova, kao što jedan nosi ime Valtazara Bogišića, jer je crnogorsku pravnu samorodicu stvorio crnogorski narod i njegovi duhovni gorostasi, kakav je bio i Sula Radov. Bilo bi u skladu sa tradicijom ali i izraz njenog poštovanja da crnogorske sudije, na svojim svečanim zborovima, polože izraze sjećanja na spomenik Suli Radova pred Vlaškom crkvom, na Cetinju. Potrebno je da

345BILTEN 2 / 2011

329

savremeni zakonopisci, crnogorski zakonodavni i pravni sistem utemelje na etičkoj i pravnoj doktrini crnogorskoga narodnoga duha, kao multikulturalnog, jer njihova načela mogu služiti osnovom kulture i znanosti većih i bogatijih civilizacija, a ignorisanjem takvih originalnih tvoračkih formi znači negaciju subjektiviteta i identiteta pred kojim se Crna Gora zori na pozornici plodova ljudskoga duha, sveukupnog čovječanstva. Narod koji gubi pamćenje, gubi život (antička mudrost).

Abstract:

This paper is dedicated to Sula Radov Radulovic, the Montenegrin righteous man, judge and ethicist (1790-1872), who summarizes our legal native gold, the folk spirit, the common law and wisdom according to the Kant's wisdom mind.

Literatura: Boro Vujačić: Sula Radov – izreke i anegdote, 1974. Vukota B. Radulović: Sula Radov u svom vremenu, 2003. Dr Niko S. Martinović: Valtazar Bogišić – Istorija kodifikacije crnogorskog

imovinskog prava, 1958. Imanuel Kant: Kritika praktičnog uma, 1978. Platon, Država, 1982. Dr Čedomir Bogićević: Sula Radov i prirodno pravo – Heroida crnogorska,

2005.

INDEKS POJMOVA

349BILTEN 2 / 2011

331

INDEKS POJMOVA

A Alternativna obaveza __ Agrarna prijava __ Administrativna taksa __ B Bitne povrede odredaba krivičnog postupka __ Bitne povrede odredaba parničnog postupka __ Bitne povrede vodjenja disciplinskog postupka __ D Doprinos nastanku štete __ Dioba suvlasnika __ Fizička dioba __ Dioba nasljedja __ Doprinos za izdržavanje djece __ Dioba bračne imovine __ Delegacija nadležnosti __ Disciplinski postupak -prenošenje ovlašćenja __ -povreda pravila __ -disciplinske mjere __ Derivativna tužba __ E Eksproprijacija __ Eventualni zahtjev __ Etažni vlasnici __ G Gradjenje objekta bez gradjevinske dozvole __


332

Gradsko gradjevinsko zemljište __ I Izuzeće __ Izdržavanje bračnog druga __ Izmjena odluke o izdržavanju __ Imovina bračih drugova __ Imovinski odnosi u porodičnoj zajednici __ Invalidi rada __ Investicioni fondovi __ J Jači pravni osnov __ Javna isprava __ K Konvalidacija ugovora __ Kolektivno osiguranje __ Konfiskacija __ L Legitimacija stranaka -nedostatak razloga - __ Lokalna komunalna taksa __ M Mirovanje prava iz radnog odnosa __ N Ništavost ugovora __

351BILTEN 2 / 2011

333

Neosnovano lištenje slobode -pravo na naknadu - __ Nužni prolaz __ Negatorna tužba __ Nadležnost suda __ Nužni suparničari __ Nosilac stanarskog prava __ O Oslobadjajuća presuda __ Odbacivanje tužbe __ Odgovornost poslodavca __ Otkaz ugovora o radu __ Osiguranje robe __ Osiguranje od autoodgovornosti __ P Pritvor - odredjivanje pritvora - __ - uračunavanje pritvora - __ Prenošenje nadležnosti __ Povreda prava ličnosti __ Posuda __ Preinačenje tužbe __ Presuda na osnovu priznanja __ Presuda zbog propuštanja __ Ponavljanje parničnog postupka __ Ponavljanje postupka pred Upravnim sudom __ Prenos ugovora o radu __ Prestanak radnog odnosa __ Profesionalno oboljenje __ Podijeljena odgovornost __ Premija __ Prenos udjela __ Povreda pravila upravnog postupka __ R Raskid ugovora __ Renta __ Revizija - nedozvoljenost revizije __


334

- uslovi za podnošenje revizije __ Refundacija troškova liječenja __ Restitucija __ Registracija promjena kod CRPS __ S Službenost __ Spajanje parnica __ Stečaj __ Š Šteta Naknada štete na ime umanjene vrijednosti objekta __ Pravo na naknadu štete __ Oslobodjenje od odgovornosti za štetu __ Uslovi odgovornosti za štetu __ Potpuna naknada štete __ Nematerijalna šteta __ Šteta na radu __ T Troškovi postupka __ Oslobodjenje od plaćanja troškova u upravnom postupku __ Testament Svojeručni testament __ Pismeni testament pred svjedocima __ Usmeni testament __ Sudski testament __ Transformacija radnog odnosa iz odredjenog u neodredjeno radno vrijeme __ Teret dokazivanja u pravničnom postupku __ U Ugrožavanje sigurnosti __

353BILTEN 2 / 2011

335

Ugovor o doživotnom izdržavanju __ Ugovor o kreditu __ Ugovor o poklonu __ Uznemiravanje prava svojine __ Utvrdjivanje očinstva __ Umješač __ Ugovor o vršenju usluga __ V Vještačenje __ Z Zloupotreba položaja u privrednom poslovanju __ Zahtjev za vanredno ublažavanje kazne __ Zahtjev za zaštitu zakonitosti __ Zatezna kamata __ Zastarjelost __ - odricanje od zastarjelosti __ Zaostavština __ Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke _ Ž Žalba - dostavljanje žalbe __ - odbacivanje žalbe __ - nedozvoljenost žalbe __ - blagovremenost žalbe __

355BILTEN 2 / 2011

336

SADRŽAJ / CONTENTS

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA................................................ LEGAL ATTITUDES AND OPINIONS SUDSKA PRAKSA.................................................................................................. COURT PRACTICE KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO........................................................... SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW KRIVIČNO PROCESNO PRAVO.............................................................. CRIMINAL PROCEEDINGS LAW OBLIGACIONO PRAVO..................................................................... LAW OF CONTRACTS AND TORTS STVARNO PRAVO..................................................................................... PROPERTY LAW NASLJEDNO PRAVO................................................................................................ SUCCESSION LAW PORODIČNO PRAVO................................................................................................. FAMILY LAW GRADJANSKO PROCESNO PRAVO..................................................................... CIVIL PROCEDURE LAW RADNO PRAVO........................................................................................................ LABOUR LAW TRGOVAČKO PRAVO.............................................................................................. COMMERCIAL LAW UPRAVNO PRAVO................................................................................................... ADMINISTRATIVE LAW LJUDSKA PRAVA I SLOBODE.............................................................................. HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS FORUM IURIDICUS............................................................................................... INDEKS POJMOVA................................................................................................... INDEX


337

CRNA GORA / MONTENEGRO VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavač / Publisher Vrhovni sud Crne Gore

Tehnička obrada / Technical processing Nada Janković

Tiraž / Circulation 800

Štampa / Press Štamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikaciji Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje 347.991 (497.16) (055) BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Branimir Femić - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cm Godišnje ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica) COBISS.CG.ID 10914832

Documents

Bilten Vrhovnog suda za 1/2012. godinu