Bilten Vrhovnog suda za 2011. godinu

VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________

BILTEN/BULLETIN

2011

2

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

2011 GODINA / YEAR

Za izdavaĉa / For publisher

Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)

Julka Badnjar (privredno pravo)

Vesna Begović (gradjansko pravo)

Stanka Vučinić (upravno pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief

dr Ĉedomir Bogićević

Urednik u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu

Saradnik u redakciji / assistant

Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary desk

Snežana Radović, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

3

CRNA GORA

VRHOVNI SUD

B I L T E N

2011

Podgorica, septembar 2011

4

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

5

NAĈELNI PRAVNI STAV

Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, Su. I br. 64-1/11 od

29.03.2011. godine.

Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, u sjednici odrţanoj dana

29.03.2011. godine, na osnovu ĉlana 28 Zakona o sudovima, utvrdila je

***

NAĈELNI PRAVNI STAV

Ukoliko nadje da postoji osnov odgovornosti novinara i medija sud

odmjerava visinu praviĉne naknade zbog povrede prava liĉnosti (ugleda, ĉasti i

dr,) vodeći raĉuna o svim okolnosti konkretnog sluĉaja, a naroĉito: o znaĉaju

povrijedjenog dobra i posledicama koje su iz toga proistekle, trajanju duševnih

bolova, cilju kome sluţi naknada nematerijalne štete, kao i tome da visina

dosudjene naknade po pravilu treba da bude u skladu sa praksom Evropskog

suda za ljudska prava, te da dosudjena naknada ne bude u iznosu koji bi

obeshrabrujuće uticao na novinare i medije u obavljanju njihove uloge u

oĉuvanju demokratskih vrijednosti društva.

O b r a z l o ţ e n j e

Odredbama ĉlana 206 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list CG", br.

47/2008), propisano je da u sluĉaju povrede prava liĉnosti sud moţe narediti na

trošak štetnika objavljivanje presude odnosno ispravke ili narediti da štetnik povuĉe

izjavu kojom je povreda uĉinjena ili što drugo ĉime se moţe ostvariti svrha koja se

postiţe naknadom.

Istim Zakonom u ĉlanu 207 stav 1 predvidjena je mogućnost da se zbog

povrede ugleda, ĉasti ili prava liĉnosti oštećenom dosudi praviĉna novĉana naknada

za duševne bolove, ako sud nadje da to opravdavaju okolnosti sluĉaja, a naroĉito

jaĉina bolova i njihovo trajanje.

U odredbama ĉlana 20 stav 1 Zakona o medijima ("Sl. list RCG", br. 51/02,

62/02 i "Sl. list CG", br. 46/10), predvidjeno je da je osnivaĉ medija odgovoran za

programske sadrţaje, ukoliko ovim zakonom nije drugaĉije odredjeno. U stavu 2 ista

zakonska odredba predvidja da ako medij objavi programski sadrţaj kojim se

narušava zakonom zaštićeni interes lica na koje se informacija odnosi ili kojim se

vrijedja ĉast ili integritet pojedinca, iznose ili pronose neistiniti navodi o njegovom

ţivotu, znanju i sposobnostima, zainteresovano lice ima pravo na tuţbu nadleţnom

sudu za naknadu štete protiv autora i osnivaĉa medija.

6

Odredbama ĉlana 26 navedenog zakona predvidjeno je pravo svakom

fiziĉkom i pravnom licu na ispravku i odgovor kada smatra da je putem objavljenog

programskog sadrţaja povrijedjeno neko njegovo Ustavom ili zakonom ustanovljeno

pravo, a ovo u odredjenom roku, uz obavezu navodjenja programskog sadrţaja na

koji se odgovor ili ispravka odnose i datum njenog objavljivanja, te da se ispravka i

odgovor objavljuju bez naknade.

Ukoliko ocijeni da sankcijama iz ĉlana 206 Zakona o obligacionim odnosima

i iz ĉl. 26 Zakona o medijima nije ostvarena satisfakcija oštećenog, oštećeni ima

pravo i na novĉanu naknadu u skladu sa ĉl. 207 stav 1 Zakona o obligacionim

odnosima.

Osnovna karakteristika nematerijane štete jeste ta da je nije moguće naknaditi

uspostavljanjem ranijeg stanja. Zato, naknada te štete, po prirodi stvari, predstavlja

satisfakciju (zadovoljenje) oštećenog.

Kumulacija sankcija je dopuštena s obzirom na to da je zakon ne iskljuĉuje.

Visinu praviĉne naknade za štetu zbog povrede prava liĉnosti (ugleda, ĉasti i

drugih prava liĉnosti) sud odmjerava vodeći raĉuna o svim okolnostima konkretnog

sluĉaja, a naroĉito o znaĉaju povrijedjenog dobra i posljedicama koje su iz toga

proistekle, trajanju duševnih bolova, cilju kome sluţi naknada nematerijalne štete,

kao i o tome da visina dosudjene naknade, po pravilu, treba da bude u skladu sa

praksom Evropskog suda za ljudska prava, te da dosudjena naknada ne bude u

iznosu koji bi obeshrabrujuće uticali na novinare i medije u obavljanju njihove uloge

u oĉuvanju demokratskih vrijednosti u društvu.

Posebno valja naglasiti da bi odredjivanje - limitiranje unaprijed naknade

nematerijalne štete od strane Vrhovnog suda i suda uopšte, bilo u suprotnosti

principu proporcionalnosti, kao temeljnom principu evropskog prava, koji predvidja

da se prema konkretnim subjektima, konkretnim okolnostima i ĉinjenicama

primjenjuju mjere koje su srazmjerne ciljevima predvidjenim propisima.

Predsjednik Suda,

Vesna Medenica,s.r.

7

PRAVNI STAV

Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Su VI. br. 60/11 od

06.07.2001. godine.

Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici odrţanoj dana

06.07.2011. godine, na osnovu ĉlana 100 stav 3 u vezi ĉl. 97, Zakona o sudovima,

zauzelo je

***

PRAVNI STAV

I Uvid u sudske spise ne moţe se vršiti na osnovu Zakona o slobodnom

pristupu informacijama ("Sl. list RCG", br. 68/2005) već iskljuĉivo na osnovu

procesnih zakona (Zakonika o kriviĉnom postupku, Zakona o parniĉnom

postupku, Zakona o upravnom sporu) i Zakona o sudovima.

II Kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traţi

pristup informaciji dostavljanjem pravosnaţnih sudskih odluka, koje nijesu

objavljene na internet stranici suda u okviru programa "Sudska praksa"

nadleţni sud je duţan omogućiti pristup informaciji dostavljanjem traţenih

odluka nakon što izvrši anonimizaciju podataka u skladu sa Pravilnikom o

anonimizaciji podataka u sudskim odlukama.

Kada su pravosnaţne odluke ĉije se dostavljanje traţi objavljene na

internet stranici nadleţni sud će odbiti zahtjev za pristup informaciji i

istovremeno podnosioca zahtjeva obavijestiti o nosaĉu traţene informacije -

ĉlan 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama.

III Neće se dozvoliti pristup informaciji kada se traţi pojedinaĉna taĉno

odredjena odluka.

IV Na naĉin iz taĉke II ovog Pravnog stava postupaće privredni sudovi

kada se pristup informaciji traţi dostavljanjem akata donijetih u postupku

steĉaja, kada je Zakonom o insolventnosti privrednih društava bilo propisano

da se ti akti javno objavljuju, odnosno kada je to propisano sada vaţećim

Zakonom o steĉaju.


Odluĉujući o zahtjevima za vanredno preispitivanje odluka Upravnog suda

Crne Gore, Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je konstatovalo da

postupajući po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama sudovi razliĉito

postupaju, pa je radi ujednaĉavanja te prakse, poštovanja Ustavnog prava na pristup

8

informaciji, a polazeći od principa javnosti rada sudova i obaveze da objavljuju

odluke na internet stranici u okviru programa "Sudska praksa", ocijenilo da treba

zauzeti gornji pravni stav.

Svako ima pravo pristup informacijama u posjedu drţavnih organa i

organizacija koje vrše javna ovlašćenja (ĉlan 51 stav 1 Ustava Crne Gore) koje

pravo se ostvaruje na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, ali sa

druge strane Ustav u ĉlanu 43 jemĉi zaštitu podataka o liĉnosti, a u stavu 2 ĉl. 51

odredjuje kada se moţe ograniĉiti pristup informacijama.

Polazeći od prednjeg ovo odjeljenje ocjenjuje da se uvid u sudske spise ne

moţe vršiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama već iskljuĉivo

na osnovu procesnih zakona.

Nasuprot prednjem, kada se pristup informaciji traţi dostavljanjem

pravosnaţnih odluka pristup informaciji se mora dozvoliti uz primjenu Zakona o

slobodnom pristupu informacijama i Pravilnika o anonimizaciji podataka u sudskim

odlukama, jer su sudovi duţni pravosnaţne odluke objaviti na internet stranici u

okviru programa "Sudska praksa". Izuzetak predstavlja traţenje taĉno odredjene

sudske odluke (recimo, presude K. br. 1/10, ili presude donijete protiv okrivljenog J.

J. i sliĉno) jer se u tom sluĉaju ni anonimizacijom podataka ne bi mogli zaštiti

podaci o liĉnosti.

Zakonom o insolventnosti privrednih društava bila je propisana obaveza

nadleţnih sudova da odredjene odluke (rješenje o otvaranju steĉaja, o okonĉanju

steĉajnog postupka i dr.) objave u "Sluţbenom listu Crne Gore", a i ĉlanom 17 sada

vaţećeg Zakona o steĉaju je propisano da se neka sudska pismena donijeta u

steĉajnom postupku objavljuju u "Sluţbenom listu Crne Gore", pa se kada se na

osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traţi pristup informacijama

dostavljanjem tih akata mora postupiti u skladu sa ĉlanom 14 istog.

Pravni stav obradila: Predsjednik Upravnog odjeljenja,

sudije, Stanka Vuĉinić,s.r Sreten Ivanović,s.r

9

SUDSKA PRAKSA

10

KRIVIĈNO MATERIJALNO PRAVO

11

PREKORAĈENJE GRANICA NUŢNE ODBRANE

(Ĉlan 10 stav 3 u vezi sa ĉl. 20 st. 1 i ĉl. 143 KZ RCG)

Ako izmedju samog napada i odbijanja napada nije bilo srazmjere koja

bi bila neophodna da bi se odbio istovremeni neskrivljeni protivpravni napad,

prekoraĉene su granice nuţne odbrane.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno je našao drugostepeni sud, da su saslušani svjedoci obesnaţili

tvrdnju oštećenog da se sa optuţenim susreo licem u lice, te da su se hvatali za

odjeću, jer su saslušani svjedoci potvrdili da je oštećeni sa ledja prišao optuţenom i

prvo ga udario pesnicom u predjelu glave, a zatim uhvatio za ruku i ledja povlaĉeći

ga prema prolazu, što i po zakljuĉivanju ovog suda predstavlja radnju protivpravnog

napada, pa je optuţeni istovremeno preduzeo radnje odbijanja neskrivljenog napada,

tako što je sa lijevom rukom potegao noţ iz predjela pojasa i sa dva udarca noţem

duţine sjeĉiva 12 cm, dva puta uboo oštećenog, i to u predjelu lijeve nadlaktice i u

lijevom lopatiĉnom predjelu.

Nije osnovan ţalbeni navod optuţenog, da je povrijedjen Kriviĉni zakonik, jer

je postupao u nuţnoj odbrani, te da je imajući u vidu faktor iznenadnog napada od

strane oštećenog, bio potpuno onemogućen da na drugi naĉin odbije napad, a ovo

tim prije što je napad oštećenog prestao tek nakon što je istom sa noţem zadao drugi

udarac.

Naime, i po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je izveo pravilan zakljuĉak da

izmedju samog napada i odbijanja napada, nije bilo srazmjere i opisana djelatnost

optuţenog nije bila neophodna da bi se odbio napad oštećenog, pa je optuţeni

prekoraĉio intenzitet neophodne odbrane u odnosu na intenzitet napada, a ovo

imajući u vidu realne mogućnosti optuţenog za odbijanje napada, jer je

oštećeni bio goloruk i postojala je proporcija u njihovoj fiziĉkoj snazi, što se

drugostepeni sud uvjerio i neposrednim opaţanjem na pretresu, a uz to su obojica

mladja lica, i to optuţeni rodjen 1987. godine a oštećeni rodjen 1988. godine, pa se

optuţeni mogao i fiziĉkom snagom suprotstaviti oštećenom i odbiti njegov

napad, ali isto to nije ni pokušao, ĉime je prekoraĉio granice nuţne odbrane i u

tom prekoraĉenju sa umišljajem pokušao da liši ţivota oštećenog.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje, drugostepeni sud je

pravilno primijenio materijalno pravo kada je radnje optuţenog, pravno kvalifikovao

kao kriviĉno djelo ubistvo u pokušaju u prekoraĉenju nuţne odbrane iz ĉlana 143 u

vezi ĉl. 20 stav 1 u vezi ĉl.10 st. 3 Kriviĉnog zakonika, tako da su neosnovani

ţalbeni navodi da je pobijanom presudom povrijedjen Kriviĉini zakonik na štetu

optuţenog."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 2/11 od 14.03.2011. godine)

12

NEOTKLONJIVA STVARNA ZABLUDA

(Ĉlan 18 u vezi sa ĉl. 326a KZ)

Okrivljeni nije bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi kada je imao usmeno

obećanje rukovodstva opštine da će njegov objekat biti uklopljen u DUP grada,

jer je znao da gradnja objekta bez gradjevinske dozvole predstavlja kriviĉno

djelo iz ĉlana 326a KZ.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da radnja okrivljenog sadrţi sva

obiljeţja bića kriviĉnog djela gradjenje objekta bez gradjevinske dozvole iz ĉlana

326a Kriviĉnog zakonika, jer na takav zakljuĉak upućuju izvedeni dokazi na

glavnom pretresu i utvrdjene ĉinjenice u postupku. Razloge koje je dao prvostepeni

sud kako u pogledu postojanja kriviĉnog djela u pitanju tako i u pogledu krivice

okrivljenog za isto s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud i pravilno odluĉio

kada je uvaţio ţalbu Osnovnog drţavnog tuţioca u Pljevljima i preinaĉio

prvostepenu presudu u dijelu odluke o kriviĉnoj sankciji, dajući u svojoj presudi

jasne i uvjerljive razloge za takvu odluku, koje razloge u svemu prihvata i ovaj sud.

Prema tome, u postupku protiv okrivljenog nije povrijedjen zakon na njegovu

štetu, kako se to u zahtjevu za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude

neosnovano istiĉe.

Isticanje u zahtjevu da je okrivljeni imao usmeno obećanje rukovodstva

opštine da će njegov objekat biti uklopljen u detaljni urbanistiĉki plan grada, nije od

znaĉaja za postojanje djela u pitanju, jer je okrivljeni znao da gradnja objekta bez

gradjevinske dozvole predstavlja kriviĉno djelo iz ĉl. 326a Kriviĉnog zakonika, pa

stoga nije osnovan navod iz zahtjeva da je okrivljeni bio u neotklonjivoj stvarnoj

zabludi."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 28/11 od 05.04.2011. godine)

13

PRODUŢENO KRIVIĈNO DJELO

- ZASTARJELOST KRIVIĈNOG GONJENJA -

(Ĉlan 49 u vezi sa ĉl. 125 stav 1 KZ)

Izvodi iz obrazloţenja presude:

"Iz presude Osnovnog suda u Podgorici K. br. 10/244 od 15.11.2010. godine

proizilazi da su radnje optuţenog V. V. izvršene u vremenskom periodu od 19. juna

2000. do 29. januara 2001. godine, kada je produţeno kriviĉno djelo predstavljalo

sudsku konstrukciju i kao takvo sastojalo se od dvije ili više radnji od kojih svaka

pojedinaĉno predstavlja izvršeno kriviĉno djelo, tako da se zastarjelost raĉuna za

svaku pojedinaĉnu radnju koja ulazi u sastav produţenog kriviĉnog djela.

U odredbi ĉlana 400 stav 1 ZKP, pored ostalog je propisano da u obrazloţenju

presude drugostepeni sud treba da ocijeni bitne ţalbene navode.

U pogledu ţalbenog navoda branioca optuţenog da je nastupila zastarjelost

kriviĉnog gonjenja za pojedine radnje koje ulaze u sastav produţenog kriviĉnog

djela, drugostepeni sud je u svojoj presudi naveo da zastarjelost kriviĉnog gonjenja

poĉinje teći od izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav produţenog kriviĉnog

djela. Stoga, ostalo je nejasno da li je drugostepeni sud zastarjelost kriviĉnog

gonjenja cijenio kada je produţeno kriviĉno djelo predstavljalo stvar ocjene

suda ili imajući u vidu zakonsko odredjenje produţenog kriviĉnog djela u

Kriviĉnom zakoniku ("Sl. list RCG" br. 70/03, 13/04, 47/06 i "Sl. list RCG" br.

40/08 i 25/10) u kojem je u ĉlanu 49 sadrţana odredba o produţenom

kriviĉnom djelu, za koje shodno ĉl. 125 st. 1 Kriviĉnog zakonika zastarijevanje

kriviĉnog gonjenja poĉinje teći od dana kada je kriviĉno djelo uĉinjeno. Medjutim, drugostepeni sud ispušta iz vida odluĉnu ĉinjenicu da je kriviĉno

djelo izvršeno u vremenskom periodu od 19.06.2000. do 29.01.2001. godine, dakle

prije donošenja Kriviĉnog zakonika, kada je produţeno kriviĉno djelo predstavljalo

konstrukciju suda i da sledstveno tome ocijeni navode ţalbe branioca optuţenog da

li je u konkretnom sluĉaju za neku od radnji koja ulazi u sastav produţenog

kriviĉnog djela nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja, a što je od znaĉaja za

pravilnu primjenu kriviĉnog zakona. Prema tome, drugostepeni sud je u ţalbenom

postupku uĉinio povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 438 taĉ. 3 u vezi ĉl. 400

st. 1 ZKP koja je bila od uticaja na donošenje pravilne odluke.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti uĉinjenu povredu

postupka na koju je naprijed ukazano, tako što će svestranije ocijeniti ţalbeni navod

branioca osudjenog da li je u ovoj kriviĉno pravnoj stvari u odnosu na optuţenog V.

V. nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja, nakon ĉega će biti u mogućnosti da

donese pravilnu i zakonitu odluku."


14

KRIVIĈNO DJELO UGROŢAVANJEM OPASNIM ORUDJEM

PRI TUĈI I SVADJI

(Ĉlan 154 KZ)

Odluĉna ĉinjenica za postojanje kriviĉnog djela iz ĉlana 154 KZ je da li

se okrivljeni mašio pištolja pri svadji ili nakon prestanka svadje.

Iz obrazloţenja:

Osnovano se ţalbom Osnovnog drţavnog tuţioca u Podgorici ukazuje da

pobijana presuda nema valjanih razloga o odluĉnim ĉinjenicama, ĉime je uĉinjena

bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 11 ZKP, koja

drugostepenu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, drugostepeni sud zakljuĉuje da je nakon što je tuĉa izmedju

okrivljenog I. M. i oštećenog M. S. prekinuta, okrivljeni pošao do svog vozila, uzeo

sluţbeni pištolj koji je drţao u ruci usmjeren u pravcu oštećenog M. S. koji se

nalazio u vozilu, zahtijevajući od oštećenog da saĉeka dolazak policije i da tom

prilikom izmedju okrivljenog i oštećenog nije bilo svadje niti tuĉe.

Medjutim, iz kazivanja oštećenog M. S. proizilazi da u vrijeme kada se

okrivljeni mašio pištolja nije prestao verbalni konflikt izmedju okrivljenog i

oštećenog, jer se oštećeni u svom iskazu jasno i odredjeno izjasnio da je okrivljeni

tokom svadje otrĉao do svog putniĉkog vozila koje je bilo udaljeno oko 50 metara

govoreći oštećenom "Sad ću ti j.... majku", da bi nakon toga sa pištoljem u ruci

krenuo prema oštećenom kojem je kazao "Ubiću te".

Iskaz oštećenog u ovom dijelu trebalo je sa više paţnje ocijeniti radi

izvodjenja pravilnog zakljuĉka da li je svadja prestala i isti dovesti u vezu sa

kazivanjem svjedoka L. M, koji je tvrdio da je nakon svadje i tuĉe izmedju

okrivljenog i oštećenog, okrivljeni I. M. ţurnim koracima pošao prema portirnici

koja je bila udaljena nekih 50 metara, a svjedok L. je tada oštećenom M. kazao da

ide kući.

Prema tome, drugostepeni sud nije dao valjane razloge u pogledu odluĉne

ĉinjenice da se okrivljeni nije mašio pištolja pri svadji, već nakon prestanka svadje, a

ovo imajući u vidu iskaz oštećenog M. S. i kazivanje svjedoka L. M. Osim toga,

drugostepeni sud je propustio da kritiĉni dogadjaj sagleda u svom kontinuitetu, kako

bi izveo pravilan zakljuĉak o postojanju kriviĉnog djela u pitanju i krivice

okrivljenog za isto.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka

na koju je ukazano ovim rješenjem pa će nakon svestrane ocjene ţalbe branioca

okrivljenog I. M. koja je izjavljena protiv prvostepene presude i svih spisa predmeta

biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 26/11 od 26.04.2011. godine)

15

KRIVIĈNO DJELO OTMICA

(Ĉlan 164 stav 1 KZ)

Bitan elemenat kriviĉnog djela iz ĉlana 164 stav 1 KZ nije nanošenje

tjelesnih povreda drugom licu, već preduzimanje radnji obmane, a potom

upotreba sile i prijetnje prema oštećenom kako bi se isti prinudio da nešto

uĉini.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se u ţalbama optuţenih ukazuje da je ĉinjeniĉno stanje

drugostepenog suda pogrešno utvrdjeno time što je prihvaćeno kao istinito kazivanje

oštećenog J. D. koji je tvrdio da je zadobio snaţan udarac pesnicom u predjelu vilice

a da na tom mjestu nije konstatovana bilo kakva povreda. Bez obzira na ĉinjenicu

što na licu oštećenog nije konstatovana povreda od strane ljekara, po nalaţenju

ovog suda ne dovodi se u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenog jer je njegov

iskaz potvrdjen sa nesporno konstatovanom povredom u predjelu vrata u vidu

oguljotina, s tim što se ne iskljuĉuje mogućnost da je tupotvrda sila djelovala i u

predjelu lica a da tom prilikom ne ostanu vidljive povrede. Nepostojanje te povrede

kod oštećenog nije od odluĉnog znaĉaja za postojanje kriviĉnog djela u pitanju jer

bitan elemenat ovog kriviĉnog djela nije nanošenje tjelesnih povreda drugom licu

već preduzimanje radnji obmane, a potom upotreba sile i prijetnje prema oštećenom

kako bi se isti prinudio da nešto uĉini.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje, drugostepeni sud je

pravilno primijenio Kriviĉni zakonik kada je optuţene S. V. i Dj. M. oglasio krivim

da su kao saizvršioci izvršili kriviĉno djelo otmica iz ĉlana 164 stav 1 Kriviĉnog

zakonika, pa su bez osnova navodi ţalbi optuţenih da je na njihovu štetu povrijedjen

Kriviĉni zakonik."


16

KRIVIĈNO DJELO NEDAVANJE IZDRŢAVANJA


Nedavanjem izdrţavanja za dvoje maloljetne djece okrivljeni je uĉinio

dva kriviĉna djela nedavanje izdrţavanja iz ĉlana 221 stav 1 KZ, a ne

produţeno kriviĉno djelo.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se u zahtjevu branioca osudjenog ukazuje da je drugostepeni

sud u postupku odluĉivanja po ţalbi branioca okrivljenog uĉinio povredu odredaba

kriviĉnog postupka iz ĉlana 438 taĉka 3 u vezi ĉl. 400 st. 1 ZKP. Ovo iz razloga što

je drugostepeni sud ocijenio sve bitne ţalbene navode branioca okrivljenog B. A.

sadrţane u ţalbi branioca okrivljenog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u

Podgorici K. br. 10/836 od 30.11.2010. godine kojom je okrivljeni B. A. oglašen

krivim zbog dva kriviĉna djela nedavanje izdrţavanja iz ĉl. 221 st. 1 Kriviĉnog

zakonika. Pri tom drugostepeni sud je pravilno zakljuĉio da je izreka presude

prvostepenog suda sasvim jasna i razumljiva jer je okrivljeni nedavanjem

izdrţavanja za svoju maloljetnu djecu B. A. i B. A, koje je po zakonu duţan da

izdrţava, uĉinio dva kriviĉna djela nedavanje izdrţavanja iz ĉl. 221 st. 1 Kriviĉnog

zakonika a ne produţeno kriviĉno djelo jer nedavanjem izdrţavanja ĉini se

onoliko kriviĉnih djela koliko ima i lica za koje je ta obaveza utvrdjena

izvršnom sudskom odlukom. Uz to, drugostepeni sud je ocijenio ţalbene navode

branioca okrivljenog u pogledu pravilnosti ĉinjeniĉnog stanja prvostepenog suda da

je okrivljeni u mogućnosti da daje izdrţavanje za svoju maloljetnu djecu, kao i

ţalbeni navod u pogledu odluke o kazni."


17

KRIVIĈNO DJELO PRANJE NOVCA

(Ĉlan 268 st. 2 i 3 u vezi sa ĉl. 113 stav 1 KZ)

Izvršeno je kriviĉno djelo iz ĉlana 268 KZ ako je novac steĉen izvršenjem

kriviĉnog djela upotrijebljen za plaćanje redovnih obaveza preduzeća.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno su niţestepeni sudovi u svojim presudama, ĉija zakonitost se ovim

zahtjevom osporava, zakljuĉili da radnje osudjenog L. V. sadrţe sva obiljeţja

kriviĉnog djela pranje novca iz ĉlana 268 stav 3 u vezi st. 2 i 1 Kriviĉnog zakonika,

pri ĉemu je Apelacioni sud Crne Gore pravilno našao da je L. V. predmetno djelo

izvršio u saizvršilaštvu sa optuţenim L. J. Naime, ĉinjeniĉni opis kriviĉnog djela iz

izreke prvostepene presude u kojem su opisane pojedinaĉne radnje izvršenja oba

optuţena, dao je mogućnost drugostepenom sudu da izvede pravilan zakljuĉak da su

optuţeni kriviĉno djelo pranje novca iz ĉl. 268 st. 3 u vezi st. 2 i 1 Kriviĉnog

zakonika, izvršili kao saizvršioci, pa su u tom pravcu neosnovani navodi iz zahtjeva

branioca osudjenog. Prema tome nije povrijedjen Kriviĉni zakonik iz ĉl. 377 taĉ. 1

ZKP na štetu osudjenog po pitanju da li je djelo za koje se optuţeni goni kriviĉno

djelo jer su niţestepeni sudovi u svojim presudama na nesumnjiv naĉin utvrdili da u

radnjama optuţenog L. V. postoje svi elemetni bića kriviĉnog djela za koje je

oglašen krivim. Isto tako u konkretnom sluĉaju ne postoji nijedna okolnost koja

iskljuĉuje krivicu optuţenog L. V. za izvršeno kriviĉno djelo, pa se neosnovano u

zahtjevu branioca osudjenog ukazuje da je na štetu osudjenog uĉinjena povreda

Kriviĉnog zakonika iz ĉl. 377 taĉ. 2 ZKP.

Nasuprot navodima iz zahtjeva branioca osudjenog, drugostepeni sud u

postupku odluĉivanja po ţalbi na presudu prvostepenog suda nije uĉinio povredu

odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 438 taĉka 3 u vezi ĉlana 400 stav 1 ZKP, jer je

ocijenio sve one bitne ţalbene navode branioca optuţenog koji su bili od znaĉaja za

donošenje pravilne i zakonite odluke.

Isto tako, nije uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana

376 stav 1 taĉka 8 ZKP, jer prvostepeni sud nije prekoraĉio optuţbu u pogledu

izvršenih uplata od strane oba optuţena u periodu od 01.01. do 11.08.2005. godine,

kao i u periodu od 11.08. do 24.07.2006. godine, koji se odnosi na optuţenog L. V, a

vezano za poslovanje optuţenih kao odgovornih lica u privrednom društvu za

proizvodnju, promet i usluge E. i. "DOO L." Podgorica. Ovo sa razloga što je u

odredbi ĉl. 390 ZKP, propisano da se u ponovnom postupku nakon ukidanja

prvostepene presude po ţalbi optuţenog, presuda se ne smije izmijeniti na štetu

optuţenog u pogledu pravne kvalifikacije kriviĉnog djela i kriviĉne sankcije, dok

izmjena ĉinjeniĉnog opisa kriviĉnog djela, kako je to navedeno u izreci prvostepene

presude, ne predstavlja povredu odredbe ĉl. 390 ZKP, pa stoga nije uĉinjena bitna

povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st. 1 taĉ. 8 ZKP.

18

Niţestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu ĉlana 113 stav 1 Kriviĉnog

zakonika u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi od optuţenih L. J. i L.

V. kada su ih obavezali da solidarno plate novĉani iznos od 161.065,00 € u korist

Budţeta Crne Gore, a na ime protivpravno pribavljene imovinske koristi izvršenjem

kriviĉnog djela u pitanju. Naime niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da je

novac koji je steĉen izvršenjem kriviĉnog djela upotrijebljen za plaćanje redovnih

obaveza preduzeća od strane optuţenih, koji su postupali kao saizvršioci, pa

odlukom o oduzimanju imovinske koristi, niţestepeni sudovi nijesu prekoraĉili

ovlašćenje koje imaju po zakonu. Samim tim nije uĉinjena povreda Kriviĉnog

zakonika iz ĉl. 377 taĉka 5 ZKP na štetu osudjenog L. V, kako se to neosnovano

navodi u zahtjevu njegovog branioca.

Takodje, niţestepeni sudovi u svojim presudama nijesu uĉinili povredu

Kriviĉnog zakonika iz ĉlana 377 taĉka 3 ZKP, na štetu osudjenog po pitanju da li je

nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja za kriviĉno djelo neovlašćeno

organizovanje igara na sreću iz ĉl. 407 st. 1 Kriviĉnog zakonika, koje se pojavljuje

kao predikatno kriviĉno djelo u izvršenju kriviĉnog djela pranje novca iz ĉl. 268 st. 3

u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika za koje je optuţeni L. V. oglašen krivim. Ovo sa

razloga što je za ovo kriviĉno djelo propisana novĉana kazna i zatvor do tri godine, a

imajući u vidu da su izvršenjem ovog kriviĉnog djela u toku 2005. pa sve do 27.

aprila 2006. godine optuţeni L. V. u svojstvu vlasnika i osnivaĉa, a optuţeni L. J. u

svojstvu izvršenog direktora, putem finansijskog i privrednog poslovanja prikrili

naĉin pribavljanja novca, to u odnosu na ovo kriviĉno djelo nije nastupila

zastarjelost kriviĉnog gonjenja jer je djelo izvršeno u toku 2004. godine, a sud je u

odnosu na oba optuţena pokrenuo kriviĉni postupak 30.05.2006. godine."


19

KRIVIĈNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŢAJA

U PRIVREDNOM POSLOVANJU


Iskorišćavanje sluţbenog poloţaja i prekoraĉenje granica sluţbenih

ovlašćenja ne predstavljaju elemente bića kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja

u privrednom poslovanju.

***

Za postojanje kriviĉnog djela iz ĉlana 272 stav 1 KZ potrebno je da

uĉinilac ima svojstvo odgovornog lica.

O b r a z l o ţ e nj e

Presudom Višeg suda u Podgorici, Kţ. br.1452/10 od 08.02.2011. godine,

nakon odrţanog pretresa, uvaţena je ţalba branioca optuţenih R. Ţ, A. J. i Dj. Ţ. i

preinaĉena presuda Osnovnog suda u Podgorici, K. br. 08/1432 od 05.03.2010.

godine, tako što je optuţeni A. J. oglašen krivim zbog kriviĉnog djela zloupotreba

poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉlana 272 stav 1 Kriviĉnog zakonika,

ĉinjeniĉno opisanog pod taĉkom I izreke te presude, za koje mu je izreĉena uslovna

osuda kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno

odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuţeni u roku od dvije godine od

pravosnaţnosti presude ne izvrši novo kriviĉno djelo.

Istom presudom pod taĉkom II izreke, optuţeni R. Ţ. i Dj. Ţ, na osnovu ĉlana

363 taĉka 3 ZKP oslobodjeni su od optuţbe i to optuţeni R. Ţ. zbog kriviĉnog djela

zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉl. 272 st. 1 Kriviĉnog zakonika, a

optuţeni Dj. Ţ. zbog kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju

pomaganjem iz ĉl. 272 st. 1 u vezi ĉl. 25 Kriviĉnog zakonika.

Troškovi kriviĉnog postupka padaju na teret budţetskih sredstava suda.

Protiv te presude ţalbu je izjavio Osnovni drţavni tuţilac u Podgorici zbog

bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog

ĉinjeniĉnog stanja s predlogom da ovaj sud uvaţi ţalbu, pobijanu presudu ukine i

predmet vrati tom sudu na ponovno odluĉivanje.

Po razmatranju pobijane presude, ţalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po

sluţbenoj duţnosti na odredbe ĉlana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je ţalba

osnovana.

Kriviĉno djelo zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉlana 272

stav 1 Kriviĉnog zakonika postoji kad odgovorno lice u privrednom društvu, drugom

subjektu privrednog poslovanja ili drugom pravnom licu koje zloupotrebom svog

poloţaja ili povjerenja u pogledu raspolaganja tudjom imovinom, prekoraĉenjem

20

granice svog ovlašćenja ili nevršenja svoje duţnosti pribavi sebi ili drugom

protivpravnu imovinsku korist ili prouzrokuje imovinsku štetu.

Drugostepeni sud u izreci i obrazloţenju presude je naveo da su optuţeni R.

Ţ, A. J. i Dj. Ţ. "iskoristili svoj sluţbeni poloţaj i prekoraĉili granice svojih

sluţbenih ovlašćenja". Navedene radnje ne predstavljaju elemente bića kriviĉnog

djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉlana 272 stav 1 Kriviĉnog

zakonika, jer optuţeni R. Ţ. i A. J. imaju svojstvo odgovornog, a ne sluţbenog lica

kako to proizilazi iz izreke i obrazloţenja pobijane presude. Prema tome izreka

pobijane presude je nerazumljiva, ĉime je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog

postupka iz ĉl. 376 st.1 taĉka 11 ZKP, koja drugostepenu presudu ĉini nezakonitom i

predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Osim toga, drugostepeni sud je pogrešno utvrdio ĉinjeniĉno stanje, kako se to

osnovano ukazuje ţalbom Osnovnog drţavnog tuţioca u Podgorici.

Naime, drugostepeni sud u svemu prihvata odbranu optuţenog R. Ţ. koji je

tvrdio da je navedenu prodavnicu izdao u zakup optuţenom A. J. za servis mobilnih

telefona, što je u svojoj odbrani potvrdio optuţeni A. J. Dakle, svoju odluku u

odnosu na optuţenog R. Ţ. sud je zasnovao na njegovoj odbrani i odbrani optuţenog

A. J. Medjutim, drugostepeni sud nije cijenio od kakvog je znaĉaja za pravilno

ĉinjeniĉno utvrdjenje sadrţina Ugovora o djelu koji je zakljuĉen izmedju optuţenih

R. i A, iz kojeg proizilazi da je optuţeni R. Ţ. angaţovao optuţenog A. J. da radi u

njegovom maloprodajnom objektu kao serviser mobilnih telefona. Naime, u

Ugovoru o djelu je navedeno da je poslenik - serviser A. J. saglasan da bude

povremeno angaţovan na poslovima servisiranja mobilnih telefona u prodavnici

"M." koja posluje u okrivu D.O.O. "E-s." ĉiji je vlasnik i izvršni direktor optuţeni R.

Ţ. Stoga je drugostepeni sud bio duţan da svestranije ocijeni sadrţinu predmetnog

ugovora radi izvodjenja pravilnog zakljuĉka da li je optuţeni R. Ţ. izdao u zakup

maloprodajni objekat optuţenom A. J. ili je pak povremeno angaţovao optuţenog A.

J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu radi servisiranja mobilnih telefona,

kako to proizilazi iz sadrţine predmetnog Ugovora o djelu, te da sledstveno tom

utvrdjenju ocijeni da li je optuţeni Dj. Ţ. prilikom kupovine mobilnih telefona od

optuţenog A. J. sa umišljajem pomogao optuţenim R. Ţ. i A. J. da pribave

imovinsku korist u iznosu od 1.530 € na ime neplaćenog poreza na promet.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će nakon svestrane ocjene ţalbe

branioca optuţenih A. Ţ, A. J. i Dj. Ţ, koje su izjavljene protiv prvostepene presude

i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu ĉlana 397 stav 1 ZKP, odluĉeno je kao u

izreci ovog rješenja.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I. br. 48/11 od 27.06.2011. godine)

21

KRIVIĈNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŢANJE

I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA


Ostvaren je bitan elemenat kriviĉnog djela iz ĉlana 300 stav 1 KZ ako

oduzeta biljna materija u sebi sadrţi psihoaktivnu suptancu THC iznad 0,3% i

kao takva se moţe zloupotrebiti kao prirodni izvor sa psihoaktivnim

djelovanjem na ĉovjeka.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno je drugostepeni sud u svojoj presudi, ĉija se zakonitost i pravilnost

podnijetim zahtjevima osporava, zakljuĉio da radnje osudjenih M. Lj. i M. M, bliţe

opisane u izreci prvostepene presude, sadrţe sva obiljeţja bića kriviĉnog djela

neovlašćena proizvodnja, drţanje i stavljanje u promet opojnih droga iz ĉlana 300

stav 1 Kriviĉnog zakonika, jer na takav zakljuĉak upućuju izvedeni dokazi na

glavnom pretresu i utvrdjene ĉinjenice u postupku. Osim toga, drugostepeni sud je

ocijenio sve vaţne ţalbene navode, pa i ţalbene navode koji se istiĉu u zahtjevima

za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude, i za takvu ocjenu dao dovoljne, jasne

i valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Prema tome, u postupku protiv osudjenih M. Lj. i M. M. nije povrijedjen

Kriviĉni zakonik na njihovu štetu, niti su uĉinjene povrede odredaba kriviĉnog

postupka u ţalbom postupku, kako se to neosnovano istiĉe u zahtjevima za

ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude.

Isto tako, nije osnovan navod iz zahtjeva branioca osudjenog M. M. da se na

izvještaju o vještaĉenju MUP RCG - Centar za kriminalistiĉku tehniku u

Danilovgradu, kojim je utvrdjeno da biljna materija koja je oduzeta od osudjenog

sadrţi psihoaktivnu komponentu tetrahidrokanabinola (THC) iznad 0,3%, ne moţe

zasnivati sudska odluka, budući da je isti pribavljen saglasno ĉlanu 246 stav 3 ZKP,

pa stoga nije ni uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st. 1

taĉ. 10 ZKP, kako se to zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude

ţeli predstaviti.

Ĉinjenica je da je po naredbi suda izvršeno ponovno vještaĉenje iste biljne

materije i da je tim vještaĉenjem utvrdjeno da ta materija u sebi sadrţi psihoaktivnu

komponentu tetrahidrokanabinola (THC) ispod 0,3%. Medjutim vještak G. N. je

objasnila da je do sniţenja procenta tetrohidrakanabinola u predmetnoj supstanci

došlo zbog proteka vremena izmedju dva vještaĉenja (2004-2010. godina), starosti

ispitivanih uzoraka, naĉina i uslova ĉuvanja i drugih nepovoljnih uslova koji su

uticali na sniţenje procenta tetrahidrokanabinola.

Kod tih ĉinjenica, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da oduzeta biljna

materija u sebi sadrţi psihoaktivnu supstancu THC iznad 0,3% i da se kao takva

22

moţe zloupotrijebiti kao prirodni izvor sa psihoaktivnim djelovanjem na ĉovjeka,

odnosno kao opojna droga."


23

KRIVIĈNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV

BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA

(Ĉlan 348 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 1 i 3 KZ)

Nije dokazano da je optuţeni uĉinio kriviĉno djelo iz ĉlana 348 stav 4 u

vezi ĉl. 339 st. 1 i 3 KZ, ako je do saobraćajne nezgode došlo usljed propusta

pješaka koji je zapoĉeo pretrĉavanje kolovoza na mjestu gdje nije obiljeţen

pješaĉki prelaz u momentu kada se vozilo optuţenog nalazilo u neposrednoj

blizini, tako da isti nije imao ni prostorne, ni vremenske mogućnosti da

izbjegne kontakt sa pješakom.

Iz obrazloţenja:

"Nakon potpune i pravilne ocjene odbrane optuţenog i izvedenih dokaza na

pretresu, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je optuţeni uĉinio

kriviĉno djelo za koje je optuţen. Naime, optuţeni se tokom postupka branio da nije

kriv za nastalu saobraćajnu nezgodu, tvrdeći da je tog dana upravljao putniĉkim

motornim vozilom marke "Golf" lijevom saobraćajnom trakom desne kolovozne

trake iz pravca ulice Stanka Dragojevića u pravcu Maslina, krećući se dosta lagano.

Na mjestu saobraćajne nezgode na njegovo vozilo sa lijeve strane u predjelu lijevog

blatobrana natrĉao je pješak, sada pok.V. V, koji je kolovoz prelazio sa lijeve na

desnu stranu. Kontakt sa pješakom nije mogao izbjeći zbog kratkog rastojanja

izmedju vozila i pješaka u trenutku kada je pješak zapoĉeo prelaţenje kolovoza.

Nakon ostvarenog kontakta pješak je odmah prebaĉen u sluţbu Hitne pomoći.

Ovakva odbrana optuţenog potkrijepljena je izvedenim dokazima. Naime, na

osnovu zapisnika o uvidjaju, skice lica mjesta i fototehniĉke dokumentacije

utvrdjeno je da se svi materijalni tragovi nalaze na lijevoj traci desne kolovozne

trake kojom se kretao optuţeni. Na osnovu nalaza i mišljenja komisije Centra za

saobraćajna i mašinska vještaĉenja pri Mašinskom fakultetu u Podgorici, koji nalaz

je drugostepeni sud osnovano prihvatio kao uvjerljiv, jer je isti jasan, potpun i

saglasan sa ostalim izvedenim dokazima, utvrdjeno je da se vozilo kojim je

upravljao optuţeni u momentu kontakta sa pješakom kretalo brzinom najviše do

26,4 km/h, a da je pješak zapoĉeo trĉanje preko kolovoza brzinom od najmanje 7,5

km/h. Mjesto kontakta nalazi se na lijevoj kolovoznoj traci u zoni mjesta pronadjene

lijeve cipele na oko 1 m od lijeve ivice kolovoza a u poduţnom smislu na oko 8,5 m

unazad od fiksne taĉke. Do kontakta pješaka i vozila je došlo prednjom stranom

pješaka i prednje lijeve-boĉne strane blatobrana vozila. Prema nalazu i mišljenju

vještaka do saobraćajne nezgode je došlo usled propusta pješaka, jer je isti zapoĉeo

pretrĉavanje kolovoza na mjestu gdje nije obiljeţen pješaĉki prelaz u momentu kada

se vozilo optuţenog nalazilo u neposrednoj blizini, tako da optuţeni nije imao ni

prostorne ni vremenske mogućnosti da izbjegne kontakt sa pješakom. Prije

zapoĉinjanja prelaska kolovoza, pješak je bio duţan osmotriti kolovoz sa desne

24

strane, pa tek nakon što se uvjeri da radnju prelaska kolovoza moţe izvršiti

bezbjedno po sebe i ostale uĉesnike u saobraćaju zapoĉne prelaţenje kolovoza, što u

konkretnom sluĉaju nije uĉinio. Kod tih ĉinjenica, drugostepeni sud je pravilno

našao da nije dokazano da je optuţeni uĉinio kriviĉno djelo za koje je optuţen, pa ga

je sledstveno takvom utvrdjenju i pravilno oslobodio od optuţbe saglasno ĉlanu 363

taĉka 3 ZKP, o ĉemu su u drugostepenoj presudi dati dovoljni i valjani razlozi, koje

u svemu prihvata i ovaj sud."


25

KRIVIĈNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV

BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA

(Ĉlan 348 stav 1 u vezi ĉl. 339 st. 1 i 3 KZ)

Dodavanje nove blanketne norme u ponovnom postupku nakon ukidanja

prvostepene presude nije dozvoljeno, s obzirom da se tuţilac protiv prvostepene

presude ţalio samo zbog odluke o kriviĉnoj sankciji.

Iz obrazloţenja:

"U postupku donošenja pobijane presude kao ni u samoj presudi nijesu

uĉinjene bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka na ĉije postojanje ovaj sud pazi

po sluţbenoj duţnosti, niti pak povrede na koje se ukazuje ţalbama, jer su u o svim

odluĉnim ĉinjenicama u pobijanoj presudi dati dovoljni, jasni i uvjerljivi razlozi koji

su u potpunom skladu sa utvrdjenim ĉinjenicama u postupku. Osim toga,

drugostepeni sud je pravilno u izreci svoje presude izostavio povredu blanketnog

propisa - ĉlan 56 stav 1 ZOOBS, jer povreda te blanketne norme nije bila

obuhvaćena pismenom optuţnicom. Dodavanje nove blanketne norme u ponovnom

postupku nakon ukidanja prvostepene presude nije dozvoljeno, s obzirom da se

tuţilac protiv prvostepene presude ţalio samo zbog odluke o kriviĉnoj sankciji. U

protivnom došlo bi do povrede principa zabrane preinaĉenja na štetu optuţenog.

Isto tako, nije osnovan navod ţalbe branioca optuţenog da ţalba osnovnog

drţavnog tuţioca nije dozvoljena, budući da je drugostepeni sud na osnovu odrţanog

pretresa utvrdio drugaĉije ĉinjeniĉno stanje u odnosu na prvostepeni sud u pogledu

okolnosti koje su od znaĉaja za odmjeravanje vrste i visine kriviĉne sankcije, tako da

je ţalba osnovnog drţavnog tuţioca dozvoljena.

Nakon potpune i pravilne ocjene odbrane optuţenog i izvedenih dokaza na

pretresu, drugostepeni sud je nesumnjivo utvrdio da je optuţeni kritiĉnog dana oko

18,40 ĉasova na magistralnom putu Cetinje - Budva upravljajući putniĉkim

motornim vozilom marke "Grand ĉiroki" reg. br. BD ..... brzinom od 58,7 km/h u

pijanom stanju sa koncetracijom alkohola u krvi ne manjom od 1,5 %o suprotno

odredbama ĉlana 45 stav 1 i ĉl. 164 st.1 ZOOBS na putevima, a sada pok. P. M.

putniĉkim motornim vozilom marke "Tojota korona" reg. br. CT .... suprotno

odredbi ĉl. 56 st. 2 u vezi st. 1 navedenog zakona, ugrozili saobraćaj i doveli u

opasnost ţivote oštećenih mldb. S. D, V. D. i S. V, svi iz C, na naĉin što optuţeni V.

M. krećući se iz pravca Cetinja ka Budvi nije prilagodio brzinu svog vozila uslovima

i stanju na kolovozu - izvodjenju radova na lijevoj kolovoznoj traci, usled ĉega nije

uspio da zaustavi svoje vozilo kada je iz suprotnog smjera naišlo vozilo kojim je

upravljala sada pok. P. M, a koja nije zbog prepreke na putu - zemljanog nasipa

nastalog izvodjenjem radova na desnoj kolovoznoj traci za njen smjer kretanja,

zaustavila svoje vozilo kako bi propustila vozilo iz suprotnog pravca kojim je

upravljao optuţeni V. M, a što je bila duţna uĉiniti i ostaviti dovoljno prostora sa

26

svoje lijeve strane pri mimoilaţenju, već je zapoĉela obilaţenje te prepreke, usled

ĉega je na lijevoj kolovoznoj traci na oko 0,5 m od središne linije gledano u smjeru

ka Cetinju došlo do sudara prednjim lijevim djelovima vozila od kojeg se vozilo

kojim je upravljao optuţeni V. M. zarotiralo za ugao veći od 90 stepeni i zaustavilo

zadnjim dijelom uz odbojnu gredu a prednjim dijelom uz boĉni dio vozila kojim je

upravljala sada pok. P. M. a koje se zaustavilo na zemljanom nasipu sa desne strane,

kojom prilikom su saputnici u vozilo pok. P. M. zadobili tjelesne povrede i to: mldb.

S. D. teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i preloma 5 i 6 pršljena i lake

tjelesne povrede u vidu nagnjeĉenja glave i tijela i oguljutine ĉela, mldb.V. D. teške

tjelesne povrede u vidu potresa mozga i otvorenog preloma lobanje u predjelu ĉela i

lake tjelesne povrede u vidu rane tipa razderotine ĉeono i na gornjoj usni desno, a S.

V. tešku tjelesnu povredu u vidu potresa mozga i laku tjelesnu povredu u vidu

oguljutine glave.

Ovakvo ĉinjeniĉno ustanovljenje drugostepenog suda temelji se na osnovu

iskaza svjedoka V. D, S. D. i S. V, zapisnika o uvidjaju OB Budva od

19.2.2003.godine, medicinske dokumentacije za oštećene te nalaza i mišljenja

vještaka medicinske i saobraćajne struke, kojim dokazima je drugostepeni sud

opravdano poklonio vjeru, jer nema razloga koji bi dovodili u sumnju njihovu

vjerodostojnost.

Nije osnovan navod ţalbe branioca optuţenog da drugostepeni sud nije

pravilno utvrdio brzinu kretanja vozila kojim je upravljao optuţeni, kod ĉinjenice da

je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke nesumnjivo utvrdjeno da

se optuţeni u trenutku kontakta i neposredno prije toga kretao brzinom od 58,7

km/h, o ĉemu su u pobijanoj presudi dati dovoljni i valjani razlozi koje u svemu

prihvata i ovaj sud, pa su stoga i ţalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje drugostepeni sud je

pravilno primijenio Kriviĉni zakonik kada je radnju optuţenog pravno kvalifikovao

kao kriviĉno djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz ĉlana 348

stav 1 u vezi ĉl. 339 st. 1 Kriviĉnog zakonika, tako da nijesu osnovani ni ţalbeni

navodi da je pobijanom presudom povrjedjen Kriviĉni zakonik na štetu optuţenog.

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u dijelu odluke o uslovnoj osudi, pa je

našao da ţalbe nijesu osnovane ni u tom pravcu. Naime, drugostepeni sud je

pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje su od uticaja na izbor kriviĉne sankcije i

njenu visinu, pa je pravilno optuţenom utvrdio kaznu zatvora i istu uslovio na

vrijeme od jedne godine i šest mjeseci o ĉemu je dao valjane razloge u smislu ĉlana

369 stav 8 ZKP. Navedena kriviĉna sankcija i po ocjeni ovog suda, je primjerena

izvršenom kriviĉnom djelu, optuţenom kao uĉiniocu i predstavlja onu mjeru kojom

će se u svemu postići svrha izricanja uslovne osude iz ĉl. 52 Kriviĉnog zakonika, pa

nije bilo mjesta izricanju kazne zatvora optuţenom, kako se to predlaţe ţalbom

Osnovnog drţavnog tuţioca u Kotoru."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I. br. 13/11 od 21.02.2011. godine)

27

KRIVIĈNO DJELO

FALSIFIKOVANJE SLUŢBENE ISPRAVE


Radnja optuţenog sadrţi sva bitna obiljeţja kriviĉnog djela falsifikovanje

sluţbene isprave ako su u sluţbenu ispravu - fitosertifikat unijeti neistiniti

podaci u pogledu koliĉine gradje koja predstavlja sastavni dio uvjerenja o

zdravstvenom stanju pošiljke koju je saĉinio optuţeni.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev nije osnovan.

Pravilno su niţestepeni sudovi u svojim presudama, ĉija zakonitost se ovim

zahtjevom osporava, zakljuĉili da radnje osudjenog O. R. sadrţe sva obiljeţja

kriviĉnog djela falsifikovanje sluţbene isprave iz ĉlana 414 stav 1 Kriviĉnog

zakonika, jer na takav zakljuĉak upućuju izvedeni dokazi i utvrdjene ĉinjenice u

postupku. Razloge koje je dao prvostepeni sud u svojoj presudi, kako u pogledu

postojanja kriviĉnog djela u pitanju, tako i u pogledu krivice optuţenog za isto s

razlogom je prihvatio i drugostepeni sud, koji je pravilno postupio kada je ţalbu

branioca optuţenog odbio kao neosnovanu.

Kod nesporne ĉinjenice da je optuţeni O. R. u sluţbenu ispravu fitosertifikat,

bez ikakve dokumentacije o koliĉini gradje, unio neistinite podatke da je prijavljena

koliĉina ĉamovih trupaca od 30 m3 i 32 m

3, da je na osnovu tako saĉinjenog

fitosertifikata, optuţeni A. V, kao sluţbeno lice špediter u DOO "H." Roţaje, u

sluţbene isprave dvije fakture i dva tovarna lista unio podatke u pogledu koliĉine

ĉamovih trupaca, koji odgovaraju u svemu sadrţini fitosertifikata, niţestepeni

sudovi su pravilno zakljuĉili da predmetni fitosertifikat sadrţi neistinite podatke u

pogledu koliĉine gradje koja predstavlja sastavni dio uvjerenja o zdravstvenom

stanju pošiljke koje je saĉinio optuţeni. Prema tome, niţestepeni sudovi nijesu

povrijedili Kriviĉni zakonik iz ĉlana 377 taĉka 1 ZKP na štetu osudjenog po pitanju

da li je djelo za koje se optuţeni goni kriviĉno djelo, jer su na nesumnjiv naĉin

utvrdili da u radnjama optuţenog postoje svi elementi bića kriviĉnog djela za koje je

oglašen krivim.

Isto tako, neosnovano se u zahtjevu branioca osudjenog istiĉe da je

drugostepeni sud prekoraĉio optuţbu i optuţenog O. R. osudio za djelo koje nije

obuhvaćeno optuţnicom. Ovo iz razloga što izrekom presude drugostepenog suda ni

u ĉemu nije mijenjan ĉinjeniĉni opis djela iz izreke prvostepene presude, sadrţan u

podnesenoj optuţnici drţavnog tuţioca. To što je drugostepeni sud kroz razloge

svoje presude koristio ĉinjeniĉna utvrdjenja prvostepenog suda u pogledu

zdravstvenog stanja ĉamovih trupaca ne znaĉi da je prekoraĉio optuţbu jer izreka

presude stiĉe pravosnaţnost, a ne razlozi iz obrazloţenja. Stoga, presudom

28

drugostepenog suda nije prekoraĉena optuţba, a samim tim nije uĉinjena bitna

povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 8 ZKP."


29

KRIVIĈNO PROCESNO PRAVO

30

ODBACIVANJE PREDLOGA ZA PRENOŠENJE

MJESNE NADLEŢNOSTI

(Ĉlan 34 stav 2 ZKP)

Bez pokrenutog kriviĉnog postupka nije moguće izvršiti delegaciju

mjesne nadleţnosti, te je predlog istraţnog sudije za prenošenje mjesne

nadleţnosti nedozvoljen.

Iz obrazloţenja:

"Istraţni sudija Osnovnog suda u Kotoru, predloţio je da se za vodjenje

kriviĉnog postupka protiv A. N, zbog kriviĉnog djela ugroţavanje sigurnosti iz ĉlana

168 stav 2 u vezi stava 1 Kriviĉnog zakonika odredi neki drugi stvarno nadleţan

sud. Ovo sa razloga što je svjedok - oštećena V. P, sudija Osnovnog suda u Kotoru,

koja ĉinjenica predstavlja vaţan razlog da se odredi drugi stvarno nadleţan sud.

Po razmatranju predloga i predmetnih spisa, ovaj sud je našao da predlog

treba odbaciti kao nedozvoljen.

Prema odredbi ĉlana 442 stav 1 ZKP, skraćeni kriviĉni postupak pokreće se

na osnovu optuţnog predloga drţavnog tuţioca, odnosno oštećenog kao tuţioca ili

na osnovu privatne tuţbe. U konkretnom sluĉaju, optuţni predlog nije podnesen, već

je nadleţni Osnovni drţavni tuţilac u Kotoru podnio samo predlog za preduzimanje

istraţnih radnji, što znaĉi da kriviĉni postupak nije ni pokrenut.

Kako bez pokrenutog kriviĉnog postupka nije moguće izvršiti delegaciju

mjesne nadleţnosti, to je predlog istraţnog sudije valjalo odbaciti kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 8/11 od 01.02.2011. godine)

31

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJE

MJESNE NADLEŢNOSTI


Predlog za prenošenje mjesne nadleţnosti podnijet od strane branioca

okrivljenog je nedozvoljen.

Iz obrazloţenja:

"Vrhovni sud Crne Gore je razmotrio predlog branioca okrivljenog, pa je

našao da predlog nije dozvoljen i da isti valja odbaciti.

Naime, u ĉlanu 34 stav 1 ZKP je propisano, da sud odredjen zakonom moţe

za vodjenje postupka odrediti drugi stvarno nadleţan sud na svom podruĉju, ako je

oĉigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi vaţni razlozi,

dok je u st. 2 navedeno da rješenje u smislu st. 1 ovog ĉlana sud moţe donijeti na

predlog istraţnog sudije, sudije pojedinca ili predsjednika vijeća ili na predlog

nadleţnog drţavnog tuţioca.

Kako je predlog za prenošenje mjesne nadleţnosti podnijet od strane branioca

okrivljenog, a isti na to nije ovlašćen u smislu ĉlana 34 stav 2 ZKP, to je predlog

valjalo odbaciti kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 28/11 od 07.03.2011. godine)

32

STVARNA NADLEŢNOST

(Ĉlan 35 ZKP)

Kada rješenje o kaţnjavanju branioca, donijeto na pretresu pred

drugostepenim sudom, nije donijeto zajedno sa presudom drugostepenog suda,

Vrhovni sud nije stvarno nadleţan za odluĉivanje po ţalbi na to rješenje.

Iz obrazloţenja:

"Nakon razmatranja spisa, Vrhovni sud je našao da nije stvarno nadleţan za

odluĉivanje po ţalbi branioca okrivljenog.

U odredbi ĉlana 403 ZKP, je propisano da je protiv presude drugostepenog

suda dozvoljena ţalba sudu koji odluĉuje u trećem stepenu samo u sluĉajevima koji

su navedeni u toj odredbi.

U ĉlanu 407 stav 1 ZKP, je odredjeno da o ţalbi protiv rješenja prvostepenog

suda odluĉuje drugostepeni sud u sjednici vijeća ako ovim zakonikom nije drukĉije

odredjeno, dok je u odredbi ĉl. 409 ZKP, propisano da ako ovim zakonikom nije

drukĉije odredjeno, odredbe ĉl. 404 ovog zakonika primijeniće se shodno i na sva

ostala rješenja koja se donose po ovom zakoniku. Naime, u odredbi ĉl. 404 st. 1

ZKP, je pored ostalog propisano, da stranke i lica ĉija su prava povrijedjena mogu

izjaviti ţalbu uvijek kad u ovom zakoniku nije izriĉno odredjeno da ţalba nije

dozvoljena.

Dakle, u konkretnom sluĉaju, o ţalbi na rješenje o kaţnjavanju branioca koje

je donijeto na pretresu pred drugostepenim sudom, ne mogu se primijeniti odredbe

ĉlana 403 ZKP, koje propisuju nadleţnost Vrhovnog suda u postupku odluĉivanja o

ţalbi protiv presude drugostepenog suda, već se primjenjuju odredbe ĉl. 407 stav 1 u

vezi ĉl. 404 st. 1 ZKP. Ovo sa razloga što rješenje o kaţnjavanju branioca

okrivljenog nije donijeto zajedno sa presudom drugostepenog suda kada bi ovaj sud

bio stvarno nadleţan da odluĉi o ţalbi na predmetno rješenje, a navedene odredbe

zakonika ne propisuju mogućnost izjavljivanja ţalbe na rješenje sudu trećeg stepena,

koje je donijeto u postupku odluĉivanja o ţalbi kada je sud drugog stepena odluĉio

da odrţi pretres radi odluĉivanja o ţalbi na presudu suda prvog stepena kada po

drugi put rješava u istom predmetu, a u postupku odluĉivanja ocijeni da postoji

razlozi za ukidanje prvostepene presude."


33

RAZLOZI ZA PRODUŢENJE PRITVORA

(Ĉlan 175 stav 1 taĉ. 1, 2 i 4 ZKP)


"Po razmatranju spisa predmeta i predloga Vrhovnog drţavnog tuţilaštva

Crne Gore - Odjeljenja za suuzbijanje organizovanog kriminala, kopupcije,

terorizma i ratnih zloĉina, Vrhovni sud je našao da je predlog osnovan.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da istraga u dosadašnjem toku trajanja pritvora

nije završena iz objektivnih razloga. U daljem toku istrage potrebno je izvršiti

analizu preko 3000 snimljenih telefonskih razgovora.

Kako istraga nije završena, a imajući u vidu teţinu kriviĉnog djela koje

se okrivljenom Š. D. stavlja na teret, izraţenu kroz visinu zakonom zaprijećene

kazne za to djelo, te ĉinjenicu da okrivljeni nema opravdanog interesa da

ostane u mjestu prebivališta, s obzirom da se radi o mladjem licu kome uţa

porodica nije stalno nastanjena u Crnoj Gori, to ovaj sud nalazi da postoji

opravdana bojazan da bi se okrivljeni puštanjem na slobodu dao u bjekstvo, pa

se produţenje pritvora okrivljenom Š. D, pokazuje opravdanim na osnovu

ĉlana 175 stav 1 taĉka 1 ZKP, kako je to osnovano predloţilo i Vrhovno drţavno

tuţilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala,

koprupcije, terorizma i ratnih zloĉina.

Osim toga, okrivljenom Š. D. stavljeno je na teret izvršenje kriviĉnog

djela stvaranje kriminalne organizacije iz ĉlana 401a, st. 2 u vezi st. 1 Kriviĉnog

zakonika, a iz spisa predmeta proizilazi da tu organizaciju ĉine više desetina lica,

koja imaju prebivalište i boravište u drugim drţavama, ili se nalaze u bjekstvu, to

postoji opravdana bojazan da bi okrivljeni puštanjem na slobodu ometao

postupak uticajem na sauĉesnike, a što znaĉi da stoji i pritvorski osnov iz ĉl.

175 st. 1 taĉ. 2 ZKP, kako se to osnovano navodi i u stavljenom predlogu."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Krs. br. 1/11 od 14.02.2011. godine)

34

OBJEKTIVNI USLOV ZA ODREDJIVANJE PRITVORA

(Ĉlan 175 stav 1 taĉka 4 ZKP)

Kada je u pitanju kriviĉno djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi iz

ĉlana 276 stav 2 KZ, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset

godina, ispunjen je objektivni uslov za odredjivanje pritvora iz ĉl. 175 st. 1

taĉka 4 ZKP uz postojanje i drugih uslova koji se zahtijevaju navedenom

odredbom.

***

P R E S U D A

Uvaţava se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne

Gore, Ktz. br. 28/2011 od 22.03.2011. godine i utvrdjuje da je rješenjem Višeg suda

u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, povrijedjen zakon - član 175

stav 1 tačka 4 Zakonika o krivičnom postupku.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine,

odbijen je kao neosnovan predlog Kts. br. 39/10 od 11.03.2011. godine, koji je u

podignutoj optuţnici stavilo Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za

suzbijanje organizovanog kriminla, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina, za

odredjivanje pritvora okrivljenima D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i

S. S. zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz ĉlana 276

stav 2 u vezi st. 1 taĉka 5 u vezi ĉl. 20 Kriviĉnog zakonika i okrivljenog D. S, zbog

kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz ĉl.276 st.2 u

vezi st.1 taĉ.5 u vezi ĉl.24 Kriviĉnog zakonika.

Protiv ovog rješenja ţalba nije dozvoljena, pa je isto postalo pravosnaţno

danom donošenja.

Protiv navedenog rješenja Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore, podnijelo

je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Zakonika o kriviĉnom postupku - ĉlan

175 stav 1 taĉka 4.

U zahtjevu se u bitnom navodi da je Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore -

Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih

zloĉina u podignutoj optuţnici Kts. br. 39/10 od 11.03.2011. godine, predloţilo

Višem sudu u Podgorici, da se protiv okrivljenih D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B,

P. S, V. M. i S. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju

iz ĉlana 276 stav 2 u vezi st. 1 taĉka 5 u vezi ĉl. 20 Kriviĉnog zakonika i okrivljenog

D. S., zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz ĉl.

35

276 st. 2 u vezi st. 1 taĉ. 5 u vezi ĉl. 24 Kriviĉnog zakonika, odredi pritvor po

pritvorskom osnovu iz ĉl. 175 st. 1 taĉ. 4 ZKP.

Viši sud u Podgorici je rješenjem Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine,

ovaj predlog odbio kao neosnovan, nalazeći da je za odredjivanje pritvora po

predloţenom pritvorskom osnovu, potrebno da je za kriviĉno djelo propisana kazna

zatvora od deset godina ili teţa kazna, a zatim kontradiktorno zakljuĉuje da primjena

ovog pritvorskog osnova dolazi u obzir samo ako je za kriviĉno djelo propisana

kazna zatvora preko deset godina, pa obzirom da je okrivljenima stavljeno na teret

izvršenje kriviĉnog djela za koje zakon propisuje kaznu zatvora do deset godina, to

je sud našao da u konkretnom sluĉaju nema zakonskog osnova za odredjivanje

pritvora po ĉlanu 175 stav 1 taĉka 4 ZKP.

Po stanovištu tuţilaštva, ovakav stav Višeg suda, oĉigledno ne proizilazi iz

zakonskog teksta (ĉlan 175 stav 1 taĉka 4 ZKP) koji je jedini izvor prava u ovom

sluĉaju, te da je zakonodavac ţelio primjenu ovog pritvorskog osnova samo za

kriviĉna djela sa kaznom preko deset godina, to bi jasno i propisao izrazom "preko

deset godina", a formulacija "do deset godina zatvora" i " od deset godina zatvora",

logiĉno znaĉi i "deset godina zatvora", što nije sporno ni za našu sudsku praksu.

Dalje se u podignutom zahtjevu istiĉe, da kako je za kriviĉno djelo koje se

okrivljenima stavlja na teret, propisana i kazna zatvora od deset godina, to je jasno

da je u konkretnom sluĉaju bio ispunjen i objektivni uslov za odredjivanje pritvora

po zakonskom osnovu iz ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP.

Predloţeno je da se uvaţi zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog drţavnog

tuţilaštva Crne Gore i ne dirajući u pravosnaţno rješenje, utvrdi da postoji povreda

zakona na koju se ukazuje podignutim zahtjevom.

Nakon razmatranja spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu

zakonitosti, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine,

odbijen je kao neosnovan predlog Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore -

Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih

zloĉina, za odredjivanje pritvora nakon podizanja optuţnice, po pritvorskom osnovu

iz ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP, protiv okrivljenih D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K.

B, P. S, V. M. i S. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u

pokušaju iz ĉl. 276 st. 2 u vezi st. 1 taĉ. 5 u vezi ĉl. 20 Kriviĉnog zakonika i

okrivljenog D. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u

podstrekavanju iz ĉl. 276 st. 2 u vezi st. 1 taĉ. 5 u vezi ĉl. 24 Kriviĉnog zakonika, jer

po nalaţenju ovog suda, da bi pritvor bio odredjen po citiranom pritvorskom osnovu,

potrebno je da je za kriviĉno djelo propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa

kazna, što znaĉi da primjena ovog pritvorskog osnova dolazi u obzir za kriviĉna

djela za koja je propisana kazna zatvora preko deset godina, a ne i do deset godina.

Ovakav stav niţestepenog suda, po ocjeni ovog suda, je pogrešan.

Odredbom ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP, propisano je da se pritvor protiv

odredjenog lica, moţe odrediti kada je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana

kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog naĉina

36

izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na

slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje o ĉuvanju javnog reda i mira.

Kako je u konkretnom sluĉaju u pitanju kriviĉno djelo zloupotreba ovlašćenja

u privredi iz ĉlana 276 stav 2 u vezi stava 1 taĉka 5 Kriviĉnog zakonika, za koje je

propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, to je bio ispunjen objektivni uslov

za odredjivanje pritvora po ovom osnovu, ali naravno uz postojanje i drugih uslova

koji se zahtijevaju u odredbi ĉl. 175 st. 1 taĉ. 4 ZKP, s time što se ovaj sud nije

upuštao u ocjenu postojanja ovih drugih uslova.

Iz navedenog, jasno proizilazi da je Viši sud u Podgorici, povrijedio odredbe

ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP, kako se to zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano

ukazuje.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 7/11 od 22.03.2011. godine)

37

RAĈUNANJE ROKOVA


Ako je kriviĉno djelo izvršeno 17.05.2000. godine, a rok zastarjelosti

kriviĉnog gonjenja za isto je deset godina, zastarjelost je nastala protekom dana

17.05.2010. godine, a ne dana 17.05.2010. godine, jer rokovi odredjeni po

mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana poslednjeg

mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kada je rok

otpoĉeo.

Iz obrazloţenja:

"Za kriviĉno djelo falsifikovanje sluţbene isprave iz ĉlana 277 stav 3 u vezi

st. 2 i 1 KZ RCG je propisano da će se uĉinilac kazniti zatvorom od 3 (tri) mjeseca

do 5 (pet) godina, tako da se kriviĉno gonjenje ne moţe preduzeti protekom 5 (pet)

godina od izvršenja kriviĉnog djela shodno odredbi ĉl. 95 st. 1 taĉ. 4 KZ SRJ (Zakon

koji je vaţio u vrijeme izvršenja kriviĉnog djela) odnosno kad protekne dva puta

onoliko vremena koliko se po zakonu traţi za zastarjelost kriviĉnog gonjenja - ĉl. 96

st. 6 navedenog zakona.

Predmetno kriviĉno djelo je izvršeno dana 17.05.2000. godine i od tog dana

poĉinje da teĉe zastarjelost kriviĉnog gonjenja. Rok zastarjelosti kriviĉnog gonjenja

koji je odredjen na godine, u konkretnom sluĉaju iznosi deset godina, a shodno

odredbama ĉlana 189 stav 3 ZKP, rokovi odredjeni po mjesecima, odnosno

godinama završavaju se protekom onog dana poslednjeg mjeseca odnosno godine

koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpoĉeo.

Pri navedenom, po nalaţenju ovog suda, neosnovani su navodi iz zahtjeva za

zaštitu zakonitosti da je zastarjelost kriviĉnog gonjenja nastupila dana 17.05.2010.

godine kada je drugostepeni sud odrţao sjednicu vijeća i donio presudu, već je ista

nastupila protekom dana 17.05.2010. godine."


38

OBAVEZNO LIĈNO DOSTAVLJANJE

(Ĉlan 168 stav 4 u vezi sa ĉl. 376 st. 2 i ĉl. 381ZKP)

Nedostavljanjem izjavljene ţalbe okrivljenom, već samo braniocu

okrivljenog, uĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka u

ţalbenom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Odredbom ĉlana 168 stav 4 ZKP, pored ostalog, je propisano da ako

okrivljeni ima branioca, ţalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora,

dostaviće se i braniocu i okrivljenom po odredbama ĉl. 167 ovog Zakonika.

U konkretnom sluĉaju, ţalba Osnovnog drţavnog tuţioca iz Herceg Novog,

izjavljena protiv prvostepene presude je dostavljena braniocu - advokatu D. M, iz

Herceg Novog, a nije dostavljena - V. V.

Naime, iz vraćene povratnice u spisima se utvrdjuje da je dostavljanje

odnosne ţalbe V. V, pokušano na adresi selo U. Ĉ. - Cetinje i ista je vraćena kao

neuruĉena sa konstatacijom poštanskog dostavljaĉa "Odselio".

Imajući u vidu da je u spisima predmeta konstatovano da je V. V. dao adresu

prebivališta i to B. br.8 - Cetinje, te da su mu na toj adresi i dostavljani sudski

pozivi, to je nesumnjivo da mu nije ni pokušana dostava ţalbe na adresi koju je dao

u spisima, već u mjesto njegovog rodjenja - U. Ĉ. Cetinje.

Kako je drugostepeni sud odluĉio o ţalbi Osnovnog drţavnog tuţioca u

Herceg Novom, a da izjavljena ţalba protiv prvostepene presude, nije dostavljena

okrivljenom, to je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka u ţalbenom

postupku iz ĉlana 376 stav 2 u vezi ĉl. 168 st. 4 u vezi ĉl. 381 ZKP, koja povreda je

bila od uticaja za donošenje pravilne presude.

Pri navedenom, valjalo je uvaţiti zahtjev osudjenog i ukinuti drugostepenu

presudu, s time što će Viši sud u Podgorici u ponovljenom postupku otkloniti

navedenu povredu postupka, a potom u sjednici vijeća donijeti novu odluku."


39

IDENTITET PRESUDE I OPTUŢBE

(Ĉlan 359 ZKP)

Nije prekoraĉena optuţba ako je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao

na ĉinjeniĉnom utvrdjenju sa glavnog pretresa, ostajući u okviru istog

dogadjaja i ne stavljajući na teret okrivljenima veću kriminalnu koliĉinu od

one koja im je stavljena u podignutoj optuţnici.

Iz obrazloţenja:

"Takodje se neosnovano u zahtjevima navodi da je prvostepeni sud povrijedio

zakon na štetu osudjenih u odnosu na identitet optuţbe i presude tj. da je prekoraĉio

optuţbu, jer je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na ĉinjeniĉnom utvrdjenju sa

glavnog pretresa, ostajući u okviru istog dogadjaja i ne stavljajući na teret

okrivljenima veću kriminalnu koliĉinu od one koja im je stavljena u podignutoj

optuţnici."


40

SLUŢBENA ZABILJEŠKA UPRAVE POLICIJE

KAO DOKAZ


Neposredna zapaţanja i saznanja o odluĉnim ĉinjenicama ovlašćenih

sluţbenika policije, prilikom uvidjaja, povodom obijanja kuće oštećenog,

konstatovana u sluţbenoj zabilješci, su dokaz na kojem se moţe zasnivati

sudska odluka.

Iz obrazloţenja:

"Nije osnovan navod iz zahtjeva da se pravosnaţna presuda ne moţe temeljiti

na sluţbenim zabilješkama Uprave policije - Ispostava Kolašin broj 19/3-240-1054

od 19.03.2007. godine i broj 19/3-240-1285 od 27.04.2007. godine, jer se ne radi o

obavještenjima prikupljenim od gradjana u smislu ĉlana 231 stav 1 ZKP, već o

sluţbenim zabilješkama u kojima su konstatovana neposredna zapaţanja i saznanja o

odluĉnim ĉinjenicama ovlašćenih sluţbenika policije prilikom uvidjaja povodom

obijanja kuće oštećenog P. M. i pomoćnog objekta - štale oštećenog M. Š, na kojim

dokazima se moţe zasnivati sudska odluka, pa stoga nije uĉinjena bitna povreda

odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st. 1 taĉka 10 ZKP, kako se to u zahtjevu ţeli

predstaviti.

Isto tako, nije osnovan navod iz zahtjeva da prednji navod nije cijenjen od

strane drugostepenog suda, budući da je drugostepeni sud cijenio sve vaţne ţalbene

navode, pa i navod koji se istiĉe u zahtjevu, o ĉemu je u pobijanoj presudi dao

dovoljne i valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa stoga nije osnovan

navod iz zahtjeva da je uĉinjena povreda odredaba kriviĉnog postupka u ţalbenom

postupku iz ĉlana 438 stav 1 taĉka 3 ZKP."


41

PRAVNO NEVALJANI DOKAZ

(Ĉlan 376 stav 1 taĉka 10 u vezi sa ĉl. 103 ZKP)

Prepoznavanje okrivljenih od strane svjedoka, izvršeno suprotno odredbi

ĉlana 103 stav 1 ZKP, predstavlja pravno nevaljani dokaz na kojem se presuda

ne moţe zasnivati.

Iz obrazloţenja:

"Naime, ĉlanom 103 stav 1 Zakonika o kriviĉnom postupku je propisano da

"ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok prepoznaje odredjeno lice ili predmet

koje je opisao, pokazaće mu se to lice, zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima

ĉije su osnovne osobine sliĉne onima kakve je opisao, odnosno taj predmet, zajedno

sa predmetima iste ili sliĉne vrste, nakon ĉega će se zatraţiti da izjavi da li lice ili

predmet moţe da prepozna sa sigurnošću ili sa odredjenim stepenom vjerovatnoće i

da, u sluĉaju potvrdnog odgovora, na prepoznato lice ili predmet ukaţe".

U konkretnom sluĉaju svjedok B. V. je izvršila prepoznavanje okrivljenih na

osnovu fotografija okrivljenih koje su joj pokazane od strane istraţnog sudije, a da

okrivljene prethodno nije opisala, niti su joj pokazane fotografije drugih lica ĉije su

osnovne osobine sliĉne onima koje su joj pokazane, niti je izvršeno prepoznavanje

okrivljenih izmedju više lica ĉije su osnovne osobine sliĉne onima kakve je opisala

da je to prethodno uĉinila. Uz to, na glavnom pretresu svjedok je prepoznala samo

okrivljenog S. M, a ne i okrivljenog G. D. Prema tome, prepoznavanje okrivljenih

od strane svjedoka B. V. nije izvršeno saglasno ĉlanu 103 stav 1 Zakonika o

kriviĉnom postupku, tako da se radi o pravno nevaljanom dokazu.

Kako se prvostepena presuda temelji na ovom dokazu, to je uĉinjena bitna

povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 10 ZKP, kako se to i

zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude osnovano ukazuje.

Osim toga, u ţalbi na prvostepenu presudu branilac okrivljenog G. D. je

ukazao na prednju povredu odredaba kriviĉnog postupka, ali drugostepeni sud u

svojoj presudi nije dao ocjenu tog ţalbenog navoda, ĉime je takodje uĉinjena

povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 438 stav 1 taĉka 3 u vezi ĉlana 400

stav 1 ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne presude.

Stoga je ovaj sud, uvaţavajući zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne

presude, ukinuo niţestepene presude u odnosu na okrivljenog G. D. i predmet vratio

Osnovnom sudu u Herceg Novom na ponovno sudjenje."


42

DOKAZ NA KOME SE NE MOŢE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA

(Ĉlan 376 stav 1 taĉka 10 u vezi sa ĉl. 76 ZKP)

Uĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav

1 taĉka 10 ZKP ako se presuda temelji na kupoprodajnom ugovoru koji je

pribavljen nezakonitim pretresanjem.

Iz obrazloţenja:

"Naredbom istraţnog sudije Vojnog suda u Beogradu odredjeno je da se izvrši

pretres kase u kancelariji poruĉnika Z. B. i zastavnika I klase P. V. na Aerodromu

Golubovci.

Vojna policija u Podgorici izvršila je pretres kase. Pored kase, vojna policija

je bez naredbe suda izvršila pretres drvenog ormara i kancelarije navedenih lica. U

drvenom ormaru pronadjen je ugovor o kupovini putniĉkog motornog vozila

"Zastava 101" izmedju I. B. i Z. B, kojim su optuţeni P. V. i Z. B. pratili vozila

optuţenog Dj. M. sa kojima su prevoţene cigarete.

Kako je kupoprodajni ugovor pribavljen nezakonitim pretresanjem, a

drugostepena presuda se temelji na tom dokazu, uĉinjena je bitna povreda odredaba

kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 10 ZKP, koja pobijanu presudu u

odnosu na ovog optuţenog ĉini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje."


43

POVREDA PRAVA NA ODBRANU

(Ĉlan 376 stav 1 taĉka 3 u vezi sa ĉl. 69 stav 2 ZKP)

Odrţavanjem glavnog pretresa bez prisustva branioca optuţenih, ĉije je

prisustvo po zakonu obavezno, povrijedjeno je pravo optuţenih na odbranu.

Iz obrazloţenja:

"Iz sadrţine spisa predmeta proizilazi da je glavni pretres pred Osnovnim

sudom u Ulcinju odrţan dana 19.10.2009. godine bez prisustva branioca optuţenih

V. Z. i E. S, advokata A. M, koji je dana 09.10.2009. godine obavijestio sud da u

dogovoru sa optuţenim otkazuje punomoćje. Na tom glavnom pretresu sud je

saslušao svjedoka D. R, a na saglasni predlog stranaka proĉitao iskaze o saslušanju

oštećenih P. R. i Ĉ. S, te proveo sve ostale dokaze, nakon ĉega je uzeo završne rijeĉi

stranaka i donio prvostepenu presudu K. br. 79/00 od 19.10.2009. godine, kojom je

optuţene oglasio krivim za produţeno kriviĉno djelo teška kradja iz ĉlana 240 stav 1

taĉka 1 u vezi ĉl. 49 Kriviĉnog zakonika.

Optuţnicom Osnovnog tuţioca u Ulcinju Kt. br. 230/96 od 19.01.1997.

godine, stavljeno je na teret optuţenima V. Z. i E. S. da su izvršili kriviĉno djelo

teške kradje iz ĉlana 145 stav 1 taĉka 1 KZ RCG, za koje je propisano da će se

uĉinilac kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

U odredbi ĉlana 69 stav 2 ZKP, pored ostalog je propisano da poslije

podignute optuţnice zbog kriviĉnog djela za koje se po zakonu moţe izreći kazna

zatvora u trajanju od deset godina, okrivljeni mora imati branioca u vrijeme

dostavljanja optuţnice, dok je u odredbi st. 5 istog ĉlana, navedeno ako optuţeni u

sluĉaju obavezne odbrane ostane bez branioca u toku postupka, a sam ne uzme

drugog branioca, predsjednik suda pred kojim se vodi postupak postaviće branioca

po sluţbenoj duţnosti.

Dakle, u konkretnom sluĉaju, postupak protiv optuţenih vodjen je zbog

kriviĉnog djela teška kradja iz ĉlana 145 stav 1 taĉka 1 KZ RCG, za koje djelo je po

zakonu poslije podignute optuţnice obavezna odbrana, pa su optuţeni morali imati

branioca na glavnom pretresu koji je odrţan pred prvostepenim sudom dana

19.10.2009. godine, jer izmjena optuţnog akta u pogledu ĉinjeniĉnog opisa i pravne

ocjene kriviĉnog djela u pitanju je uslijedila od strane drţavnog tuţioca tek prilikom

davanja završnih rijeĉi, nakon što je sud na tom glavnom pretresu proveo sve

dokaze, a da optuţeni nijesu imali branioca.

Prema tome, prvostepeni sud je protivno odredbi ĉlana 376 stav 1 taĉka 3

ZKP bez prisustva branioca optuţenih, ĉije prisustvo je bilo obavezno, odrţao glavni

pretres dana 19.10.2009. godine, nakon ĉega je donio presudu.

Navedenu bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka nije otklonio

drugostepeni sud u postupku odluĉivanja o ţalbi branioca optuţenih. Stoga je valjalo

44

uvaţiti zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude, ukinuti presude

niţestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


45

PROTIVURJEĈNOST IZMEDJU IZREKE PRESUDE

I NJENIH RAZLOGA


Postoji protivurjeĉnost izmedju izreke presude i njenih razloga ako

ĉinjeniĉni opis iz izreke sadrţi drukĉiji opis radnji uĉesnika saobraćajne

nezgode od onoga koji je naveden u razlozima presude.

Iz obrazloţenja:

"Presudom Apelacionog suda Crne Gore Kţ. br. 489/10 od 22.12.2010.

godine, uvaţena je ţalba Višeg drţavnog tuţilaštva u Podgorici i preinaĉena presuda

Višeg suda u Podgorici K. br.93/10 od 01.06.2010. godine, tako što je optuţeni V.

D. oglašen krivim zbog kriviĉnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog

saobraćaja iz ĉlana 348 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 3 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika i

osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu se

uraĉunava vrijeme provedeno u pritvoru od 07.07.2005. do 05.08.2005. godine.

Istom presudom optuţeni je obavezan da plati sudu paušal u iznosu od 50 € u

roku od 15 dana po pravosnaţnosti presude.

Protiv te presude ţalbu je izjavio branilac optuţenog zbog bitne povrede

odredaba kriviĉnog postupka, pogrešno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja i odluke o

kazni s predlogom da ovaj sud uvaţi ţalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati

drugostepenom sudu na ponovni postupak i odluĉivanje ili da istu preinaĉi tako što

će optuţenog osloboditi od optuţbe ili mu izreći uslovnu osudu.

Po razmatranju pobijane presude, ţalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po

sluţbenoj duţnosti na odredbe ĉlana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je ţalba

osnovana.

Osnovano se ţalbom branioca optuţenog ukazuje da je izreka prvostepene

presude nerazumljiva i protivrjeĉna sa datim razlozima, ĉime je uĉinjena bitna

povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 11 ZKP, koja

pobijanu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Osim

toga, ĉinjeniĉno stanje je ostalo nepotpuno utvrdjeno.

U izreci pobijane presude je pored ostalog navedeno da je do saobraćajne

nezgode došlo na naĉin i u vrijeme kada je optuţeni V. D. zapoĉeo radnju skretanja

ulijevo svojim vozilom marke "Zastava 101" reg. oznake PG ....., a da se prethodno

nije uvjerio da to moţe uĉiniti bez opasnosti za druge uĉesnike u saobraćaju, usljed

ĉega je došlo do kontakta motocikla marke "Jamaha" reg. broj PG ..... sa kojim je

upravljao optuţeni K. S. krećući se u istom smjeru iza optuţenog V. D. neposredno

ispred raskrsnice i prednje lijeve strane putniĉkog motornog vozila, kojom prilikom

je saputnik na motociklu optuţenog K, oštećeni R. Z. zadobio teške tjelesne povrede

od kojih je nastupila smrt. Ovakva izreka drugostepene presude je nerazumljiva jer

se ne moţe zakljuĉiti kako je u konkretnoj saobraćajnoj situaciji moglo doći do

46

kontakta motocikla i prednje lijeve strane putniĉkog motornog vozila "Zastava 101"

jer je izrekom presude predstavljeno da se motocikl kretao iza vozila "Zastava 101"

u momentu kada je to vozilo skretalo ulijevo.

Za razliku od ovakvog ĉinjeniĉnog utvrdjenja iz izreke presude, drugostepeni

sud u obrazloţenju svoje odluke daje sasvim druge razloge po pitanju nastanka

predmetne saobraćajne nezgode. Naime, u obrazloţenju drugostepene presude

navodi se da je do saobraćajne nezgode došlo usljed propusta vozaĉa putniĉkog

vozila "Zastava 101" koji je vršio radnju skretanja ulijevo u trenutku kada je to

vozilo bilo preticano od strane motocikla kojim je upravljao K. S, a koji je preduzeo

radnju preticanja sa lijeve strane, posmatrano za smjer kretanja vozila "Zastava 101"

i da je u toj fazi došlo do kontakta putniĉkog vozila i motocikla. Dakle, za razliku od

obrazloţenja, u izreci pobijane presude nedostaje ĉinjeniĉni navod iz dispozitiva

optuţnice u pogledu radnje izvršenja drugog uĉesnika u nezgodi optuţenog K. S. "i

koji je preduzeo radnju preticanja vozila optuţenog V.", a što je od znaĉaja za

postojanje obiljeţja bića kriviĉnog djela u pitanju.

Prema tome, ĉinjeniĉni opis iz izreke drugostepene presude sadrţi drugaĉiji

opis radnji uĉesnika predmetne saobraćajne nezgode od onoga koji je naveden u

razlozima presude, što jasno ukazuje na protivrjeĉnost izmedju izreke presude i

njenih razloga."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I 18/11 od 14.03.2011. godine)

47

PROTIVURJEĈNOST IZREKE SA DATIM RAZLOZIMA


Izreka presude je protivurjeĉna razlozima u pogledu uzroka pada

oštećenog sa teretnog vozila, kada se u izreci utvrdjuje da je oštećeni ispao sa

tovarnog sanduka teretnog vozila, a u razlozima presude se navodi da je do

pada došlo kada je isti pokušao iskočiti sa karoserije vozila.

Iz obrazloţenja:

"Izreka presude Osnovnog suda u Kolašinu K. br. 29/09 od 17.06.2009.

godine, koja je preinaĉena presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 458/10 od

13.10.2010. godine samo u dijelu odluke o kazni, protivrjeĉna je razlozima pobijane

presude u pogledu uzroka pada oštećenog - sada pok. K. S. sa tovarnog sanduka

teretnog vozila kojim je kritiĉnog dana upravljao optuţeni, zbog ĉega se pobijana

presuda sa sigurnošću ne moţe ispitati, ĉime je uĉinjena bitna povreda odredaba

kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 11 ZKP, koja pobijanu presudu ĉini

nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje.

Naime, u izreci prvostepene presude se utvrdjuje da je sada pok. K. S. ispao

sa tovarnog sanduka teretnog vozila zbog toga što na vozilu nije bilo uslova za

prevoţenje putnika i što je prevoz vršen protivno odredbama ĉlana 27 ZOOBS na

putevima i ĉl. 38 i 39 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima Crne Gore ("Sl.

list SRCG" br. 42/82), a u razlozima pobijane presude se utvrdjuje da je do pada K.

došlo kada je isti pokušao iskoĉiti sa karoserije vozila pošto je vidio da je prošao

mjesto gdje je trebao izaći, na naĉin kako je to demonstrirano na rekonstrukciji

dogadjaja.

Uzrok pada oštećenog sa tovarnog sanduka teretnog vozila je od odluĉnog

znaĉaja za ocjenu postojanja kriviĉnog djela u pitanju - teško djelo protiv

bezbjednosti javnog saobraćaja iz ĉlana 384 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 3 u vezi st. 1

Kriviĉnog zakonika i krivice optuţenog za isto. Kako ta ĉinjenica u postupku nije

pouzdano utvrdjena to je i ĉinjeniĉno stanje u ovoj kriviĉnoj stvari pogrešno i

nepotpuno utvrdjeno, kako se to i ţalbama osnovano ukazuje. Stoga je pobijanu

presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak i

odluĉivanje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je

naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih ţalbi biti

u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


48

OBUSTAVA POSTUPKA PO ŢALBI

Kada u toku ţalbenog postupka branilac optuţenog predloţi da se

dozvoli ponavljanje kriviĉnog postupka optuţenom kome je sudjeno u

odsustvu, postupak će se obustaviti po ţalbi i spisi predmeta vratiti

prvostepenom sudu kao nadleţnom za donošenje odluke po zahtjevu za

ponavljanje kriviĉnog postupka.

Iz obrazloţenja:

"Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 428/10 od 3.12.2010. godine

oglašeni su krivim V. V, zbog kriviĉnog djela napad na sluţbeno lice u vršenju

sluţbene duţnosti iz ĉlana 376 stav 3 u vezi st. 2 i 1 u produţenom trajanju u vezi ĉl.

49 Kriviĉnog zakonika i I. B, zbog kriviĉnog djela napad na sluţbeno lice u vršenju

sluţbene duţnosti iz ĉl. 376 st. 3 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika.

Protiv te presude ţalbu je izjavio branilac optuţenih Dj. D, advokat iz

Podgorice, zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka, pogrešno i nepotpuno

utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, povrede Kriviĉnog zakonika i odluke o kazni, s

predlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na

ponovni postupak i odluĉivanje, ili pak ista preinaĉi i optuţeni oslobode od optuţbe.

U toku ţalbenog postupka branilac optuţenih V. V. i I. B, advokat Dj. D. i

branilac optuţenog V. V, D. K, iz Bijelog Polja, podnijeli su zahtjev za ponavljanje

kriviĉnog postupka protiv oba optuţena, navodeći da je optuţenom V. V. sudjeno u

odsustvu saglasno ĉlanu 312 stav 3 ZKP, da se radi o istom dogadjaju i istim

dokazima u odnosu na oba optuţena, tako da se postupak u odnosu na optuţenog I.

B. ne moţe izdvojiti bez štete za pravilno presudjenje. Pošto je optuţeni V. V.

saznao za presudu Višeg suda dana 10.12.2010. godine i da se sada nalazi u

Istraţnom zatvoru u Podgorici, predloţeno je da se dozvoli ponavljanje kriviĉnog

postupka u odnosu na oba optuţena kako bi se optuţenima sudilo u njihovom

prisustvu.

Imajući prednje u vidu odluĉeno je da se postupak po ţalbi branioca optuţenih

obustavi i spisi predmeta vrate prvostepenom sudu kao nedleţnom za donošenje

odluke po navedenom zahtjevu za ponavljanje kriviĉnog postupka."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I 12/11 od 19.04.2011. godine)

49

POVREDA PRAVA NA ODBRANU U ŢALBENOM POSTUPKU

(Ĉlan 376 stav 2 u vezi ĉl. 383 st. 1 ZKP)

Nije bilo uslova za odrţavanje sjednice vijeća drugostepenog suda, ako o

sjednici nije bio uredno obaviješten optuţeni koji je to zahtijevao, a izjava

branioca optuţenog da prisustvo optuţenog nije nuţno nema nikakvog znaĉaja,

jer branilac ne moţe raspolagati pravom optuţenog da prisustvuje sjednici

vijeća.

Iz obrazloţenja:

"U odredbi ĉlana 383 stav 1 ZKP, pored ostalog je propisano da će se o

sjednici vijeća obavijestiti optuţeni i njegov branilac koji su roku predvidjenom za

ţalbu ili za odgovor na ţalbu, zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici vijeća.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je branilac optuţenih u ţalbi na

presudu prvostepenog suda zahtijevao da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i

optuţeni C. B. i Z. A. Iz sadrţine zapisnika o sjednici vijeća Višeg suda u Bijelom

Polju Kţ. br. 1042/10 utvrdjuje se da je sjednica vijeća tog suda odrţana dana

15.12.2010. godine, kada je donijeta pobijana presuda. Sjednici vijeća prisustvovao

je branilac optuţenih, advokat D. K, dok sjednici vijeća nijesu prisustvovali Viši

drţavni tuţilac u Bijelom Polju i optuţeni. U zapisniku je konstatovano da su o

sjednici vijeća uredno obaviješteni Viši drţavni tuţilac u Bijelom Polju i optuţeni C.

B, dok se "poziv za optuţenog Z. A. vratio sa konstatacijom da mu je obavijest

pokušana biti uruĉena dva puta, ali da je oba puta bio odsutan. Branilac optuţenih

dao je saglasnost da se sjednica vijeća odrţi u njihovom odsustvu."

Po ocjeni ovog suda u konkretnom sluĉaju nije bilo uslova za odrţavanje

sjednice vijeća drugostepenog suda. Ovo sa razloga što se iz sadrţine zapisnika o

sjednici vijeća Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 1042/10 od 15.12.2010. godine,

utvrdjuje da o sjednici vijeća nije bio uredno obaviješten optuţeni Z. A. Izjava

branioca optuţenog, koji je bio prisutan sjednici vijeća da prisustvo optuţenog Z. A.

nije nuţno nema nikakvog znaĉaja jer branilac ne moţe raspolagati pravom

optuţenog da prisustvuje sjednici vijeća, već se u konkretnom sluĉaju mogao

izjasniti o tome da li je optuţeni obaviješten o sjednici vjeća.

Kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud, kao ţalbeni, propustio je da o

sjednici vijeća obavijesti optuţenog Z. A, ĉime je uĉinio bitnu povredu odredaba

kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 2 u vezi ĉl. 383 st. 1 ZKP, koja je mogla biti od

uticaja na zakonito i pravilno donošenje drugostepene odluke. Uĉinjena povreda

postupka je od koristi i za saoptuţenog C. B, pa je saglasno odredbi ĉl. 440 u vezi ĉl.

431 st. 2 ZKP, valjalo i u odnosu na njega ukinuti presudu Višeg suda u Bijelom

Polju Kţ. br. 1042/10 od 15.12.2010. godine.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti navedene povrede

postupka tako što će zakazati sjednicu vijeća i o datumu odrţavanja sjednice vijeća

50

obavijestiti Više drţavno tuţilaštvo u Bijelom Polju, optuţene C. B. i Z. A. i

njihovog zajedniĉkog branioca D. K, advokata iz Bijelog Polja, nakon ĉega će biti u

mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


51

ZABRANA PREINAĈENJA NA ŠTETU OPTUŢENOG

(Ĉlan 390 u vezi sa ĉl. 376 stav 1 taĉka 9 ZKP)

Povrijedjena je zabrana reformatio in peius kada je drugostepeni sud

odluĉujući o ţalbama branilaca okrivljenih preinaĉio prvostepenu presudu i

okrivljene osudio na novĉane kazne umjesto izreĉene uslovne osude.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta proizilazi da su presudom Osnovnog suda u Ţabljaku K.

br. 8/10 od 12.04.2010. godine, okrivljeni D. Ĉ, G. M. i D. M. oglašeni krivim da su

kao saizvršioci izvršili kriviĉno djelo nezakoniti lov iz ĉlana 325 stav 4 Kriviĉnog

zakonika. Za ovo kriviĉno djelo okrivljeni D. Ĉ. je osudjen na kaznu zatvora u

trajanju od trideset dana, a okrivljenim G. M. i D. M. izreĉena je uslovna osuda

kojom je utvrdjena pojedinaĉna kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci i

istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni za vrijeme od dvije

godine od dana pravosnaţnosti presude ne uĉine novo kriviĉno djelo.

Protiv navedene presude ţalbe su izjavili branioci okrivljenih D. Ĉ, D. M. i G.

M, dok Osnovni drţavni tuţilac u Pljevljima nije izjavljivao ţalbu na prvostepenu

presudu.

Odluĉujući po ţalbama branilaca okrivljenih, Viši sud u Bijelom Polju je

presudom Kţ. br. 592/10 od 14.10.2010. godine uvaţio ţalbe branilaca okrivljenih

D. Ĉ, D. M. i G. M. i preinaĉio presudu Osnovnog suda u Ţabljaku K. br. 8/10 od

12.04.2010. godine i to samo u dijelu odluke o kriviĉnoj sankciji, tako što je sve

okrivljene, zbog kriviĉnog djela nezakoniti lov iz ĉlana 324 stav 4 Kriviĉnog

zakonika, koje su izvršili u saizvršilaštvu, osudio na novĉanu kaznu u iznosu od po

1.200,00 €, koje su duţni da plate u roku od tri mjeseca po pravosnaţnosti presude.

U odredbi ĉlana 376 stav 1 taĉka 9 ZKP je propisano da postoji bitna povreda

odredaba kriviĉnog postupka ako je presudom povrijedjena odredba ĉl. 390 ovog

zakonika u kojoj je navedeno ako je izjavljena ţalba samo u korist optuţenog,

presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u pogledu pravne kvalifikacije

kriviĉnog djela i kriviĉne sankcije.

Kako je prvostepenom presudom okrivljenim D. M. i G. M. izreĉena uslovna

osuda, kao jedna od mjera upozorenja koja predstavlja kriviĉnu sankciju koja je

blaţa za uĉinioca kriviĉnog djela od novĉane kazne, koja je jedna od vrsta kazni iz

ĉlana 33 Kriviĉnog zakonika u postupku odluĉivanja o ţalbama branilaca okrivljenih

koje su izjavljene u njihovu korist, drugostepeni sud svojom presudom nije mogao

izmijeniti prvostepenu presudu na štetu okrivljenih u pogledu izreĉene kriviĉne

sankcije, ĉime je uĉinio bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 stav 1

taĉka 9 ZKP, kako se to osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnog

drţavnog tuţilaštva Crne Gore.

52

Stoga je ovaj sud uvaţio zahtjev za zaštitu zakonitosti i u odnosu na

okrivljene D. M. i G. M. preinaĉio presudu Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br.

592/10 od 14.10.2010. godine, samo u dijelu odluke o kazni, tako što je okrivljenim

D. M. i G. M, zbog kriviĉnog djela nezakoniti lov iz ĉlana 325 stav 4 Kriviĉnog

zakonika, koje su izvršili kao saizvršioci sa okrivljenim D. Ĉ, a koje je bliţe

predstavljeno izrekom presude Osnovnog suda u Ţabljaku K. br. 8/10 od

12.04.2010. godine, izrekao uslovnu osudu iz izreke ove presude nalazeći da će se

upozorenjem uz prijetnju kazne u odnosu na oba okrivljena dovoljno uticati da više

ne vrše kriviĉna djela i da će se sa istom postići svrha izricanja uslovne osude iz

ĉlana 52 Kriviĉnog zakonika."


53

NEDOZVOLJENOST ŢALBE SUDU TREĆEG STEPENA

(Ĉlan 395 u vezi ĉl. 403 stav 2 ZKP)

Nedozvoljena je ţalba sudu trećeg stepena protiv odluke drugostepenog

suda, ako je drugostepeni sud na pretresu izveo nove dokaze, ali tim dokazima

nije utvrdio drukĉije ĉinjeniĉno stanje od onog koje je utvrdjeno prvostepenom

odlukom.

Iz obrazloţenja:

"Ţalba nije dozvoljena.

Odredbom ĉlana 403 stav 1 taĉka 2 ZKP je propisano da je protiv presude

drugostepenog suda dozvoljena ţalba sudu koji odluĉuje u trećem stepenu, ako je

drugostepeni sud na osnovu odrţanog pretresa utvrdio ĉinjeniĉno stanje drukĉije

nego prvostepeni sud i na tako utvrdjenom ĉinjeniĉnom stanju zasnovao svoju

presudu.

Iz spisa predmeta proizilazi da je Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni,

nakon odrţanog pretresa, povodom ţalbe optuţenog, a po sluţbenoj duţnosti

preinaĉio presudu Osnovnog suda u Nikšiću K. br. 206/01 od 05.04.2007. godine,

samo u dijelu odluke o kazni i optuţenog L. B. osudio na kaznu zatvora u trajanju od

4 (ĉetiri) mjeseca.

Ĉinjenica je da je drugostepeni sud na pretresu izveo nove dokaze, ali tim

dokazima nije utvrdio drukĉije ĉinjeniĉno stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni

sud, već je u svemu prihvatio ĉinjeniĉno stanje utvrdjeno u presudi prvostepenog

suda."


54

DOPUŠTENOST ŢALBE NA RJEŠENJE

- POVREDA PRAVA DRŢAVNOG TUŢIOCA

NA IZJAVLJIVANJE ŢALBE -


Odbacivanjem kao nedozvoljene ţalbe Vrhovnog drţavnog tuţilaštva

protiv rješenja drugostepenog suda kojim je odredjena naknada advokatu,

postavljenom po sluţbenoj duţnosti na ime naknade za pisanje odgovora na

ţalbu i prisustvo sjednici drugostepenog vijeća, povrijedjeno je pravo drţavnog

tuţioca, kao stranke u postupku, na izjavljivanje redovnog pravnog sredstva.

Iz obrazloţenja:

"Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kţ. br. 678/10 od 23.11.2010.

godine odredjena je naknada advokatu O. R, iz Podgorice, koja je postavljena po

sluţbenoj duţnosti, na ime naknade pisanja odgovora na ţalbu i prisustva sjednici

drugostepenog vijeća u iznosu od 375,00 €.

Protiv ovog rješenja Vrhovno drţavno tuţilaštvo izjavilo je ţalbu, zbog bitne

povrede odredaba kriviĉnog postupka i pogrešno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja.

Odluĉujući po ţalbi, Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Kţ. br. 43/2011

od 21.01.2011. godine odbacio ţalbu Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore kao

nedozvoljenu shodno ĉlanu 395 ZKP, nalazeći da je ista izjavljena od strane

neovlašćenog subjekta. Prema stanovištu suda ovlašćeni subjekat za izjavljivanje

ţalbe u konkretnom sluĉaju je Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore

saglasno ĉl. 53 u vezi ĉl. 2 Zakona o drţavnoj imovini.

Ovakva odluka Apelacionog suda Crne Gore je nezakonita, jer je istom

povrijedjeno pravo drţavnog tuţioca, kao stranke u kriviĉnom postupku, na

izjavljivanje redovnog pravnog sredstva protiv prvostepene odluke suda o

troškovima kriviĉnog postupka. To pravo drţavnog tuţioca propisano je ĉlanom 44

stav 2 taĉka 4, ĉl. 372 st. 1, ĉl. 375 st. 1 taĉ. 4 i ĉl. 379 st. 3 ZKP. Kako se u

konkretnom sluĉaju radi o rješenju donesenom u prvom stepenu, to drţavni tuţilac

ima pravo ţalbe saglasno ĉl. 404 st. 1 ZKP. Prema tome, pogrešan je stav

Apelacionog suda da je drţavni tuţilac pravo na izjavljivanje ţalbe u konkretnom

sluĉaju konstituisao na osnovu toga što mu je rješenje, protiv kojeg je izjavio ţalbu,

dostavljeno greškom suda. Nepravilna primjena odredaba Zakonika o kriviĉnom

postupku bila je od uticaja na zakonito i pravilno donošenje pobijanog rješenja, kako

se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje, pa je stoga pobijano

rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti Apelacionom sudu na ponovno odluĉivanje.

U ponovnom postupku Apelacioni sud Crne Gore će otkloniti propuste na

koje je naprijed ukazano, nakon ĉega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i

zakonitu odluku."


55

ODRŢAVANJE PRETRESA U ODSUSTVU OKRIVLJENOG

U SKRAĆENOM POSTUPKU


Glavni pretres u skraćenom postupku moţe se odrţati u odsustvu

okrivljenog, kada mu se poziv nije mogao uruĉiti zbog neprijavljivanja sudu

promjene adrese ili boravišta, a pod uslovom da je okrivljeni ranije saslušan i

da njegovo prisustvo nije nuţno.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovan je zahtjev osudjenog B. Dj. da je prvostepeni sud uĉinio bitnu

povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 3 ZKP, time što je u

njegovom odsustvu odrţao glavni pretres, ĉime je uskraćeno pravo osudjenom na

odbranu. Ovo sa razloga što je u pitanju skraćeni postupak, pa se shodno odredbi ĉl.

453 st. 3 ZKP glavni pretres moţe odrţati u odsustvu okrivljenog kada mu se poziv

nije mogao uruĉiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, a pod

uslovom da je okrivljeni ranije saslušan i da njegovo prisustvo nije nuţno. Kod

ĉinjenice da se okrivljenom B. Dj. poziv nije mogao uruĉiti, jer se nije nalazio u

mjestu prebivališta - selo B, opština Bijelo Polje, o ĉemu postoji izvještaj Uprave

policije - Podruĉne jedinice u Bijelom Polju, da je okrivljeni prilikom prvog

saslušanja saglasno odredbi ĉl. 88 st. 2 ZKP upozoren da je duţan da u sluĉaju

promjene adrese prebivališta ili boravišta o tome obavijesti sud i na posljedice

propuštanja takve radnje da njegovo prisustvo nije bilo nuţno i da je prije toga

saslušan, to je prvostepeni sud pravilno zakljuĉio da u konkretnom sluĉaju postoje

uslovi da se glavni pretres odrţi u odsustvu okrivljenog B. Dj. Prema tome, nije

povrijedjeno pravo okrivljenog B. Dj. na odbranu, kako se to neosnovano istiĉe u

zahtjevu osudjenih."


56

IZUZETNO PRISUSTVO STRANAKA

NA SJEDNICI ŢALBENOG VIJEĆA

(Ĉlan 456 ZKP)

U skraćenom postupku stranke se obavještavaju o sjednici vijeća

drugostepenog suda, samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nadje da bi

prisustvo stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari.

Iz obrazloţenja:

"Uz ovo se ukazuje, da je u pitanju skraćeni postupak (ĉlan 441 do 456 ZKP)

koji je pokrenut na osnovu optuţnog pedloga drţavnog tuţioca, a u kojem postupku

se shodno ĉl. 456 ZKP, obje stranke obavještavaju o sjednici vijeća drugostepenog

suda samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nadje da bi prisustvo stranaka ili jedne

od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari, pa u konkretnom sluĉaju to što branilac

osudjenog i pored stavljenog zahtjeva u ţalbi na presudu, nije pozvan na sjednicu

vijeća, nijesu povrijedjene odredbe kriviĉnog postupka u ţalbenom postupku. "


57

OSNOVANOST ZAHTJEVA

ZA VANREDNO UBLAŢAVANJE KAZNE


Slabo zdravstveno stanje osudjenog koji se nalazi na programu dijalize

predstavlja novu okolnost, koja se pojavila po pravosnaţnosti presude a ista je

od takvog znaĉaja da oĉigledno opravdava blaţu osudu od izreĉene.

Iz obrazloţenja:

"Prema odredbi ĉlana 423 ZKP, ublaţavanje pravosnaţno izreĉene kazne koja

nije izvršena, odnosno izdrţana, dozvoljeno je kad se po pravosnaţnosti presude

pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako

su postojale, a one bi oĉigledno dovele do blaţe osude.

Iz priloţene medicinske dokumentacije potkrijepljene su okolnosti koje se

navode u zahtjevu i to da osudjeni boluje od oboljenja gubitka bubreţnih funkcija,

da je lijeĉen na urološkom odjeljenju Bolnice Kotor, od 07.07.2008. do 17.07.2008.

godine i u Kliniĉkom centru Crne Gore u periodu od 28.05. do 07.07.2008. godine i

od 22.07.2008. godine do 04.08.2008. godine, a prema izvještaju ljekara zdrastvene

sluţbe ZIKS od 08.02.2011. godine, proizilazi da se isti moţe lijeĉiti jedino putem

dijaliza i duţim prisustvom u odredjenim nefrološkim klinikama, jer i sama dijaliza

ima svojih rizika pa mora biti pod strogom kontrolom nefrologa.

Po nalaţenju ovog suda, slabo zdravstveno stanje osudjenog koji se nalazi na

programu dijalize predstavlja novu okolnost, koja se pojavila po pravosnaţnosti

presude, a ista je od takvog znaĉaja da oĉigledno opravdava blaţu osudu od

izreĉene."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 12/11 od 24.03.2011. godine)

58

ZAHTJEV ZA VANREDNO UBLAŢAVANJE KAZNE


Kazna se po zakonu ne moţe više ublaţiti, ako je osudjenom za kriviĉno

djelo pokušaj ubistva iz ĉlana 30 stav 1 u vezi ĉl. 19 KZ izreĉena kazna zatvora

u trajanju od jedne godine, uz primjenu odredaba o ublaţavanju kazne iz ĉl. 42

i 43 KZ.

Iz obrazloţenja:

"Prema odredbi ĉlana 423 ZKP, ublaţavanje pravosnaţno izreĉene kazne koja

nije izvršena, odnosno izdrţana, dozvoljeno je kad se po pravosnaţnosti presude

pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako

su postojale, a one bi oĉigledno dovele do blaţe osude.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je osudjenom za navedeno kriviĉno djelo

izreĉena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, uz primjenu odredaba o

ublaţavanju kazne iz ĉl. 42 i 43 KZ SRJ, tako da se po zakonu kazna ne moţe više

ublaţiti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 8/11 od 21.02.2011. godine)

59

OBLIGACIONO PRAVO

60

DEJSTVO PUNOMOĆJA

(Ĉlan 90 ZOO)

Kod ugovora o prometu nepokretnosti punomoćje koje nije sudski

ovjereno proizvodi dejstvo samo ako je na osnovu istog zakljuĉeni ugovor

izvršen na valjan naĉin.

Iz obrazloţenja:

"Po ocjeni ovog suda, polazeći od ĉinjenice da predmetno punomoćje nije

sudski ovjereno, ne moţe se smatrati ni da je sporni ugovor zakljuĉen u propisanoj

formi (bez obzira što je sudski ovjeren). Nepostojanje sudski ovjerenog punomoćja

dovodi u pitanje i pravnu valjanost zakljuĉenog ugovora, jer u ocjeni pravne

valjanosti forme ugovora punomoćje ĉini njegov sastavni dio, tako da ne stoji

zakljuĉak drugostepenog suda da je sporni ugovor zakljuĉen u propisanoj formi.

Kako je predmet spornog ugovora kupoprodaja nepokretnosti, a odredbom

ĉlana 11 Zakona o prometu nepokretnosti odredjeno je da ugovor na osnovu koga se

prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti u pismenom obliku, a potpisi

ugovaraĉa ovjereni kod suda, to forma ugovora zahtijeva i istu formu punomoćja za

zakljuĉenje takvog ugovora (ĉl. 90 Zakona o obligacionim odnosima).

Vještaĉenjem potpisa od strane vještaka grafološke struke utvrdjeno je da je

pravni prethodnik tuţilaca, kao prodavac, ovlastila R. M. na osnovu punomoćja koje

nije sudski ovjereno. Medjutim, sama ĉinjenica što punomoćje nije sudski ovjereno

ne dovodi automatski do ništavosti ugovora, kako to pogrešno zakljuĉuje

prvostepeni sud, već je potrebno ocijeniti da li je valjanim izvršenjem ugovora i

punomoćje konvalidiralo u smislu odredbe ĉlana 73 Zakona o obligacionim

odnosima.

Stoga je u ocjeni izvršenja ugovornih obaveza, a posebno obaveze prodavca

potrebno cijeniti da li je nekretnina predata kupcu u drţavinu, pri ĉemu se ne moţe

tumaĉiti da je predaja nekretnine izvršena uknjiţbom kupca kod nadleţnog organa,

kao vlasnika.

Pošto niţestepeni sudovi izloţeno nijesu imali u vidu, valjalo je ukinuti

pobijanu i prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.

U ponovnom postupku sud će cijeniti da li je izvršenjem ugovora kroz isplatu

cijene i predaju predmeta ugovora konvalidirano predmetno punomoćje. Iz spisa

predmeta proizilazi da je pravni prethodnik tuţilaca primila iznos od 120.000 DM,

kao kupoprodajnu cijenu dana 15.09.1993. godine, a što znaĉi prije zakljuĉenja

spornog ugovora. Medjutim, potrebno je razjasniti da li je predata predmetna

nekretnina u drţavinu kupcu, iako se u spornom ugovoru o tome uopšte ne govori.

Ovo sa razloga što je obaveza prodavca predaja nekretnine, tim prije što je

kupoprodajnu cijenu primio prije zakljuĉenja ugovora. U ocjeni valjanosti predaje

61

predmetne nekretnine, kao obaveze prodavca iz ugovora, sud će imati u vidu izjavu

saslušanog svjedoka K. K, datu pred prvostepenim sudom na raspravnom roĉištu od

01.04.1994. godine. Prema izjavi navedenog svjedoka, svjedok je drţao kljuĉeve od

predmetne kuće, koje nije predao I. Ţ. i R. M. na njihovo traţenje, nakon ĉega su oni

provalili predmetnu nekretninu, a svjedok je preko rodjaka u Sloveniji javio M. da

su neki provalili u njenu kuću, pri ĉemu je on i dalje zadrţao kljuĉeve kod sebe. Jer,

predaja, odnosno uspostavljanje drţavine nije valjano ako je drţalac istu stekao

prinudom ili silom. Ovo stoga što punomoćje ovjereno kod organa uprave, a ne kod

suda, kako to propisuju odredba ĉlana 90 ZOO u vezi ĉl. 11 Zakona o prometu

nepokretnosti, proizvodi dejstvo samo ako je na osnovu istog zakljuĉeni ugovor

izvršen na valjan naĉin.

Tek nakon što pravilno utvrdi da li su ugovaraĉi svoje obaveze izvršili na

valjan naĉin sud će ocijeniti da li je sporno punomoćje konvalidirano i da li

predmetni ugovor proizvodi dejstvo i obavezuje ugovorne strane, a što znaĉi da će

tek tada biti u mogućnosti da zakonito odluĉi u predmetnoj pravnoj stvari."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 96/11 od 30.03.2011. godine)

62

TUMAĈENJE UGOVORA

(Ĉlan 99 ZOO)

Ugovor treba tumaĉiti tako da odgovara namjeri koju su stranke

zakljuĉenjem ugovora ţeljele da postignu.

Iz obrazloţenja:

"Iz ĉinjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da su

B. Ć. i prvotuţeni B. H, dana 11.08.1987. godine, zakljuĉili ugovor o diobi i

izdvajanju iz kućne zajednice, na kojem su ugovaraĉi ovjerili potpise kod Osnovnog

suda u Bijelom Polju, pod Ov. br. 3176/88 od 30.12.1988. godine. Tim ugovorom B.

Ć. je ustupio prvotuţenom, po osnovu izdvajanja iz kućne zajednice, preteţan dio

nepokretne imovine koja se nalazi u Rasovu, upisane u posjedovnom listu broj 28,

koju ĉine parcele 376, 377, 378, 379, 380, 394, 395, 396 i 397, a na svoje ime

zadrţao kat. parcelu br. 393 - voćnjak u površini od 364 m2, dvorište površine 500

m2 i kuću ili zgradu površine 58 m

2. Na osnovu ovog ugovora izvršena je promjena

upisa prava vlasništva na prvotuţenog.

Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da se u konkretnom sluĉaju radi o ugovoru o

raspodjeli imovine za ţivota i da je isti zakljuĉen protivno odredbama ĉlana 107

Zakona o nasledjivanju, zbog ĉega je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Naime,

niţestepeni sudovi su stali na stanovište da ustupanje i raspodjela imovine u smislu

navedene odredbe Zakona o nasledjivanju su punovaţni samo ako su se sa tim

saglasila sva djeca i drugi potomci ustupioĉevi koji će po zakonu biti pozvani da

naslijede njegovu zaostavštinu, a takav sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za

ţivota mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren kod suda, te prilikom ovjere

sporazum mora biti proĉitan od strane sudije i ugovaraĉi upozoreni na posledice

sporazuma. U konkretnom sluĉaju, utvrdjeno je da sa sadrţinom zakljuĉenog

ugovora nijesu bili upoznati svi naslednici pokojnog B. Ć, koji je pored B. H. imao

još dva sina i ĉetiri kćerke, zbog ĉega je zakljuĉeni ugovor prema odredbi ĉl. 103

stav 1 ZOO ništav. Saglasno ovakvom ĉinjeniĉnom utvrdjenju, niţestepeni sudovi su

usvojili zahtjev u pogledu glavne stvari na naĉin što su utvrdili ništavost zakljuĉenog

ugovora i utvrdili da nepokretnosti koje su bile predmet ugovora predstavljaju

zaostavštinu ostavioca B. Ć. koja se ima raspodijeliti medju naslednicima shodno

odredbama Zakona o nasledjivanju.

Po nalaţenju ovog suda, u konkretnoj pravnoj stvari, niţestepeni sudovi su

zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustili da utvrde sve ĉinjenice koje su

od odluĉnog znaĉaja u ovom sporu. Prije svega, ovaj sud nalazi da od strane

niţestepenih sudova nije pravilno razjašnjena priroda zakljuĉenog ugovora izmedju

B. Ć. i prvotuţenog. Jer, shodno odredbi ĉlana 99 stav 2 ZOO, koji je bio u primjeni

u vrijeme nastanka spornog odnosa, pri tumaĉenju odredbi ugovora potrebno je

istraţiti zajedniĉku namjeru ugovaraĉa i odredbe razumjeti saglasno naĉelima

63

obligacionog prava. Stoga, pravilim tumaĉenjem sadrţine spornog ugovora

proizilazilo bi da se ne radi o ugovoru o raspodjeli imovine za ţivota, jer sporni

ugovor nema takvu prirodu. Tumaĉenjem odredaba u ugovoru moglo bi se

zakljuĉiti da je u konkretnom sluĉaju zakljuĉen ugovor o poklonu, na što

ukazuje sadrţina iz ugovora kojom ugovaraĉ B. Ć. "na ime dijela drage volje" daje

svom sinu B. H. nepokretnosti koje su oznaĉene u ugovoru. Jer, po nalaţenju ovog

suda ugovor ne bi mogao predstavljati ugovor o raspodjeli imovine za ţivota, kako

su ga tretirali niţestepeni sudovi, a posebno ako se ima u vidu da ugovor nije

zakljuĉen saglasno odredbama Zakona o nasledjivanju koje propisuju naĉin

zakljuĉenja ugovora o raspodjeli imovine za ţivota - ĉl. 107.

Kako odluĉne ĉinjenice koje su od znaĉaja za pravilnu primjenu materijalnog

prava u ovom sporu nijesu na pravilan i pouzdan naĉin rasvijetljene u toku postupka

pred prvostepenim sudom, a drugostepeni sud ove nejasnoće nije otklonio u

postupku odluĉivanja po izjavljenoj ţalbi, za koju pravilno nalazi da se odluka o

istoj proteţe i na ostale tuţene obzirom da su isti u pravnoj zajednici kao jedinstveni

suparniĉari, što je u konkretnom sluĉaj i u pogledu izjavljene revizije, to su

niţestepene presude morale biti ukinute i predmet vraćen na ponovno suĊenje."


64

RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA OBAVEZE U ROKU

(Ĉlan 125 st, 1 i 4 ZOO)

Do raskida ugovora po samom zakonu zbog neispunjenja obaveze u roku,

koje je ispunjenje bitan sastojak ugovora, dolazi u sluĉaju kada su stranke

sporazumno odredile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen

u odredjenom roku, što se unosi u ugovor kao raskidajuća klauzula ili pak u

onom sluĉaju kad ugovorne strane nijesu takvu klauzulu ugovorili, ali je

ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak ugovora po samoj

prirodi posla.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ. br. 1547/10 od

30.12.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od

05.08.2010. godine i to samo u dijelu izreke kojom je usvojen tuţbeni zahtjev u

odnosu na prvotuţenog i predmet u tom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.


Presudom Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine,

odluĉeno je:

"1. Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţioca te se raskida ugovor o zakupu

nepokretnosti Ov. br. 835/05 od 31.08.2005. godine zakljuĉenim izmedju tuţioca B.

S. iz Plava kao zakupodavca i tuţenih DOO "G. - M." i G. R. kao kupca.

2. Utvrdjuje se da je tuţilac B. S. vlasnik benzinske pumpe "G. - M." u Plavu

što su tuţeni duţni priznati i predati tuţiocu benzisku pumpu i zemljište u površini

od 3942 m2 na kat. parceli 120/2/28, njiva IV klase i 122/2/28 livada IV klase, obje

upisane u l. n. br. 30 KO Martinovići 1.

3. Obavezuje se tuţeni da tuţiocu naknade troškove postupka u iznosu od

337,50 eura u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti presude pod prijetnjom

prinudnog izvršenja.

4. Odbija se kao neosnovan protivtuţbeni zahtjev tuţenih protivtuţioca kojim

su traţili da se raskine aneks ugovora o zakupu nepokretnosti od 07.08.2007. godine

kao i da se obaveţe tuţilac da po osnovu nastupljenih štetnih posledica iz

predhodnog ugovora i izgubljene dobiti naknadi iznos od 250.000,00 eura."

Odluĉujući o ţalbi tuţenih Viši sud u Bijelom Polju svojom odlukom Gţ. br.

1547/10 od 30.12.2010. godine odluĉio je:

65

"Odbija se kao neosnovana ţalba tuţenog DOO "G. - M. " Plav i potvrdjuje

presuda Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine u dijelu

izreke pod st. 1 i 2 u odnosu na tuţenog DOO "G. - M." Plav i ţalba tuţenih i

potvrdjuje presuda u dijelu izreke pod st. 4.

Ista presuda se preinaĉava u dijelu izreke pod st. 1 i 2 u odnosu na tuţenog G.

R. na naĉin što se u odnosu na ovog tuţenog odbija kao neosnovan tuţbeni zahtjev i

u dijelu izreke pod st. 3 kojim je odluĉeno o troškovima postupka tako što se zahtjev

za naknadu troškova postupka u odnosu na tuţenog G. R. odbija kao neosnovan, a

tuţeni "G. - M." Plav obavezuje da tuţiocu na ime troškova postupka nadoknadi

iznos od 225,00 €, u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude."

Protiv presude drugostepenog suda prvotuţeni je blagovremeno izjavio

reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Predlaţe da se drugostepena presuda

u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno

odluĉivanje, ili da se obje presude u tom dijelu ukinu i predmet vrati prvostepenom

sudu na ponovno sudjenje.

Tuţilac u odgovoru na reviziju pobija navode iste i predlaţe da se odbije kao

neosnovana.

Revizija je osnovana.

Utvrdjeno je, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, da

su stranke (tuţilac i prvotuţeni) 31.08.2005. godine zakljuĉile ugovor o zakupu

(ovjeren kod prvostepenog suda pod oznakom Ov. br. 835/05 od 31.08.2005.

godine), ĉiji je predmet tamo bliţe opisano zemljište koje je tuţilac kao zakupodavac

ustupio prvotuţenom kao zakupcu na korišćenje za vrijeme od 50 godina uz obavezu

zakupca plaćanja mjeseĉne zakupnine u iznosu od 500,00 eura, poĉev od dana

zakljuĉenja ugovora, s tim što je plaćanje dospjelih iznosa odloţeno za 2006.

godinu, a dospijevajućih iznosa svaka tri mjeseca u gotovom. Zakupac se obavezao

da na zakupljenom zemljištu podigne benzisku pumpu sa pratećim objektima.

Aneksom ugovora od 07.08.2007. godine tuţilac je kao zakupodavac dao saglasnost

da prvotuţeni kao zakupac, kao sredstvo obezbjedjenja vraćanja kredita koji je za

potrebe izgradnje benzinske pumpe podigao kod odredjene banke, stavi pod

hipotekom zakupljeno zemljište. U sluĉaju da zakupac iz bilo kojih razloga ne moţe

uredno da vrati kredit banci ĉiji rok je vraćanja utvrdjen na 10 godina, obavezu

vraćanja kredita preuzeo je tuţilac kao zakupodavac, a prvotuţeni kao zakupac se

saglasio da se nakon toga kao vlasnik benzinske pumpe upiše kod nadleţnog organa.

Utvrdjeno je, isto tako, da je tuţilac sa bankom kod koje je prvotuţeni uzeo kredit u

odredjenom iznosu zakljuĉio ugovor o solidarnom jemstvu (14.08.2007. godine)

kojim se obavezao prema banci kao povjeriocu da će, u sluĉaju da prvotuţeni kao

glavni duţnik ne ispuni svoje obaveze po ugovoru o kreditu, isplatiti obavezu

glavnog duţnika kao solidarni jemac. Tuţilac je vratio kredit banci (21.04.2010.

godine) obzirom da prvotuţeni nije izmirio svoje dospjele obaveze po zakljuĉenom

ugovoru o kreditu.

Niţestepeni sudovi smatraju da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o

zakupu, jer nalaze da je u pitanju ugovor kod kojega utvrdjeni rok za ispunjenje

ugovorne obaveze na ime isplate ugovorene zakupnine ima znaĉenje njegovog

66

bitnog sastojka - ĉlan 125 st. 1 i 4 Zakona o obligacionim odnosima, pa pošto

prvotuţeni kao duţnik nije ispunio obavezu plaćanja zakupa u roku, ugovor se

raskida, bez da pri tom daju razloge na temelju ĉega izvode zakljuĉak da je

ispunjenje obaveze plaćanja zakupnine u odredjenom roku bitan sastojak ugovora.

Do raskida ugovora po samom zakonu zbog neispunjenja obaveze u roku koje

je ispunjenje bitan sastojak ugovora dolazi, po nalaţenju ovog suda, u sluĉaju kad su

stranke sporazumno odredile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude

ispunjen u odredjenom roku, što se unosi u ugovor kao raskidajuća klauzula, što nije

sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ili pak u onom sluĉaju kad ugovorne strane nijesu takvu

klauzulu ugovorili, ali je ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak

ugovora po samoj prirodi posla što se ima cijeniti iz svih okolnosti odredjenog

pravnog posla, ĉime se niţestepeni sudovi nijesu bavili. Pobijana i prvostepena

presuda u tom dijelu nemaju razloga, što predstavlja nedostatak takve prirode da se

ne mogu ispitati a to predstavlja bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana

367 stav 2 taĉka 15 ZPP i time ukidni razlog. Zbog toga je potrebno da prvostepeni

sud u ponovnom postupku utvrdi da li postoje okolnosti, da li je priroda zakljuĉenog

pravnog posla takva, da bi se moglo zakljuĉiti da je rok odredjen za isplatu

zakupnine fiksni rok i da predstavlja bitan sastojak zakljuĉenog ugovora.

Niţestepeni sudovi nalaze, u pogledu zahtjeva tuţioca za sticanje svojine na

benzinskoj pumpi, da su ispunjeni uslovi iz ĉlana 2 Aneksa ugovora o zakupu

nepokretnosti "da tuţilac postane vlasnik benzinske pumpe jer prvotuţeni nije

uredno vratio kredit banci, a to je uĉinio tuţilac kao solidarni jemac ..."

Isplatom obaveze prvotuţenog kao duţnika iz ugovora o kreditu od strane

tuţioca kao jemca, ne prestaje obaveza, odnosno ne gasi se obligacija. Ona u stvari

prestaje prema povjeriocu koji se naplatio od jemca ali ne prestaje obaveza duţnika

prema jemcu. Jedna od karakteristika jemstva (ne svih) je njegova supsidijarnost, što

znaĉi da jemac stupa na mjesto duţnika ako ovaj ne izvrši svoju ugovornu obavezu.

Ta supsidijarnost ima karakter zakonske subrogacije, po kojoj prava povjerioca

prema duţniku, ĉiju je obavezu izvršio jemac, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj

stvari, prelaze na jemca. Ona nastaje po samom zakonu - ĉlan 1003 Zakona o

obligacionim odnosima. To znaĉi, subrogacijom duţnikov dug prestaje prema

njegovom povjeriocu, a traţbina prelazi na isplatioca, odnosno jemca koji je isplatio

njegov dug. Glavni duţnik ostaje i dalje u obavezi, ali prema jemcu. Slijedom toga,

tuţilac kao jemac moţe traţiti od prvotuţenog kao duţnika sve što je stvarno isplatio

za njegov raĉun (potraţivanje i sporedna prava) a i kamatu od dana isplate. Sve ovo

pod pretpostavkom da se jemac i glavni duţnik nijesu drugaĉije sporazumjeli. Kakva

je pravna priroda tako zakljuĉenog sporazuma niţestepeni sudovi ne daju odgovor.

Pobijana i prvostepena presuda o tome ne sadrţe potrebne razloge, tako da se i u tom

dijelu ne mogu ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka

iz ĉl. 367 stav 2 taĉka 15 ZPP. Zbog toga je potrebno da prvostepeni sud u

ponovnom postupku utvrdi pravnu prirodu ugovorne odredbe iz ĉl. 2 Aneksa

zakljuĉenog ugovora "da tuţilac postane vlasnik benzinske pumpe..." i da li je

zakljuĉenjem ugovora o solidarnom jemstvu od 14.08.2007. godine derogirana takva

ugovorna odredba, na što se revizijom posebno ukazuje. No, u ponovnom postupku

67

svakako treba imati u vidu da se hipoteka odnosi na cijelu nepokretnost ukljuĉujući

tu sastavne djelove i njene pripatke. Hipoteka se, dakle odnosi na sve sastavne

djelove nepokretnosti. Ovi djelovi dijele pravnu sudbinu glavne stvari i nemaju

razliĉit pravni status od statusa glavne stvari, razumije se, pod uslovom da pripadaju

istom vlasniku.

Ukidanje odluke u ovom dijelu - dijelu kojim je usvojen tuţbeni zahtjev (u

odnosu na prvotuţenog) povlaĉi i ukidanje pobijane i prvostepene presude u dijelu u

kojem je odbijen kao neosnovan postavljeni protivtuţbeni zahtjev o kojem će sud

ponovo odluĉiti nakon uredno provedenog postupka i otklanjanje odredjenih

nedostataka na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem.

Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlaĉi i ukidanje odluke o troškovima

postupka o kojima će sud ponovo odluĉiti uz glavnu stvar imajući pri tome u vidu

troškove ranijeg i novog postupka.

Na osnovu izloţenog, odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 409 stav 1 ZPP.


68

DEJSTVO RASKIDA UGOVORA

(Ĉlan 132 ZOO)

Za odluku o vraćanju datog, kao posljedice raskida, nije relevantno ĉijom

krivicom je ugovor raskinut.

Iz obrazloţenja:

"Kod ovakvog stanja stvari niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da je

ugovor raskinut i da tuţilac u skladu sa ĉlanom 132 stav 2 ZOO ima pravo na

vraćanje onog što je dao u izvršenju ugovora.

Bez osnova su navodi revizije da nema uslova za raskid ugovora zbog toga što

je ugovor izvršen obzirom da je nesumnjivo utvrdjeno da tuţilac nije platio 130.000

€ i da se tuţena upisala kao vlasnik objekta u cjelini.

Takodje su bez osnova navodi revizije da ugovor nije raskinut. Tuţena je

nakon što je ostavila tuţiocu naknadni rok za uplatu iznos od 130.000 €, obavijestila

tuţioca da raskida ugovor. Sada u sporu za povraćaj datog, kao posledice raskida

ugovora, ne moţe osporavati sopstvenu izjavu o raskidu ugovora. Ovo tim prije što

je ustala sa tuţbom kojom traţi da se utvrdi da je ugovor raskinut i da je ona vlasnik

izgradjenog objekta u cjelini. To pravo pripadalo je jedino tuţiocu, ukoliko je

smatrao da tuţena nije imala pravo na raskid ugovora. Medjutim, on to nije uĉinio,

već naprotiv i on ustao sa protivtuţbom da se utvrdi da je ugovor raskinut i da se

tuţena obaveţe da vrati ono što je primila u izvršenju ugovora. Prema tome, ni jedna

od strana ugovornica ne ţeli ispunjenje ugovora, već su obostrano izjavile da

raskidaju ugovor, a za odluku o vraćanju datog, kao posledice raskida, nije

relevantno ĉijom krivicom je ugovor raskinut."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 512/11 od 09.06.2011. godine)

69

ZELENAŠKI UGOVOR

(Ĉlan 141 ZOO)

Zelenaški ugovor zasniva se na dva kumulativno postavljena uslova -

subjektivni i objektivni.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 3180/10-03 od

24.09.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Cetinju, P. br. 44/03 od 08.09.2008.

godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 3180/10-03 od 24.09.2010. godine,

odbijena je ţalba tuţioca kao neosnovana i potvrdjena presuda Osnovnog suda u

Cetinju, P. br. 44/03 od 08.09.2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan

tuţbeni zahtjev kojim je traţeno "da se poništi kao ništav zelenaški ugovor" o

kupoprodaji nepokretnosti zakljuĉen izmedju tuţioca kao prodavca i tuţenog kao

kupca ovjeren kod prvostepenog suda pod oznakom Ov. br. 2637/95 od 28.12.1995.

godine i kojim je odbijen predlog za izdavanje privremene mjere, dok je u odnosu na

troškove postupka odluĉeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv presude drugostepenog suda tuţilja je blagovremeno izjavila reviziju iz

svih zakonom predvidjenih razloga. Smatra da pobijana presuda protivrjeĉi sama

sebi, a u njoj nijesu dati razlozi o odluĉnim ĉinjenicama. Tuţiljin pravni prethodnik

je bio prinudjen u jednom trenutku svog poslovanja da od tuţenog pozajmi iznos od

10.000,00 DEM, da bi isplatio zarade radnicima da ne bi obustavili proces rada. Kao

garanciju da će mu vratiti pozajmljeni iznos sa kamatom tuţeni je traţio od tuţioca

da zakljuĉe fiktivni ugovor o kupoprodaji kojim su predvidjeli mogućnost da stranke

mogu odustati od ugovora ukoliko prodavac vrati kupcu odredjeni iznos do

31.05.1996. godine. Tuţeni je izbjegavao susret sa pravnim prethodnikom tuţilje

koji je htio da vrati primljeni iznos u zato predvidjenom roku, jer mu je više

odgovaralo da postane vlasnik odredjenih nepokretnosti. Pored toga, ukazuje da

nepokretnosti koje su bile predmet zakljuĉenog ugovora nijesu iskljuĉivo vlasništvo

pravnog prethodnika tuţilje već i same tuţiteljice kao njegove supruge po osnovu

braĉne tekovine, pa i sa tih razloga smatra da je zakljuĉeni ugovor pravno nevaljan,

zapravo da je ništav. Predlaţe da se pobijana i prvostepena presuda preinaĉe ili

ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije dostavljen.

70


Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor

o kupoprodaji nepokretnosti zakljuĉen izmedju pravnog prethodnika tuţilje kao

prodavca sa jedne strane i tuţenog kao kupca sa druge strane ovjeren pred

prvostepenim sudom pod oznakom Ov. br. 2637/95 od 28.12.1995. godine (spisima

predmeta nedostaje ugovor ovjeren pod navedenom oznakom).

Prema obrazloţenju pobijane i prvostepene presude zakljuĉeni ugovor o

kupoprodaji nije ništav, jer za postojanje zelenaškog ugovora potrebno je, saglasno

propisima iz ĉlana 141 Zakona o obligacionim odnosima, da su kumulativno

ispunjeni svi uslovi za to predvidjeni - da "postoji oĉigledna nesrazmjera izmedju

onog što se ugovara u svoju korist i onoga što se po ugovoru daje, da je saugovornik

na nesrazmjernost uzajamnih davanja pristao zbog stanja nuţde, teškog materijalnog

stanja i nedovoljnog iskustva i da je druga ugovorna strana znajući za te okolnosti,

namjerno ih koristila da pribavi nesrazmjernu korist", a ĉije postojanje tuţilac nije

dokazao. Dalje, niţestepeni sudovi nalaze da zakljuĉeni ugovor nije prividan, već da

se radi o pravno valjanom ugovoru zakljuĉenom u skladu sa propisima iz ĉl. 11

Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zakljuĉen u pismenom obliku i potpisi

ugovaraĉa ovjereni kod suda ĉijim potpisima je priznata sadrţina samog ugovora.

Medjutim, ovaj sud nalazi da je sa gledišta pravilne primjene materijalnog

prava, trebalo na nesumnjiv naĉin utvrditi, i o nadjenom dati potrebne razloge, da li

je pobijani ugovor zakljuĉen u cilju prometa nepokretnosti u kojem bi pravni

prethodnik tuţilje prodao svoju imovinu tuţenom, a tuţeni za uzvrat tuţiocu isplatio

ugovorenu cijenu, ili se, pak, suprotno tome zakljuĉenim ugovorom prikriva ugovor

o obezbjedjenju potraţivanja tuţenog prema tuţiocu iz moguće zakljuĉenog ugovora

o zajmu, na što bi ukazivala, bar za sada, odredba iz ĉlana 3 zakljuĉenog ugovora

obzirom da je njome propisano da stranke mogu odustati od ugovora ukoliko

prodavac vrati kupcu primljeni iznos prema ĉl. 2 i to do 31.05.1996. godine.

Slijedom toga nameće se zakljuĉak, bar za sada, da su niţestepene presude

zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da baš zbog toga nijesu

utvrdjene sve bitne ĉinjenice za suštinsko rješavanje spora medju strankama, zbog

ĉega je pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Sud će u ponovnom postupku, na novoj glavnoj raspravi, u cilju prethodno

navedenog utvrdjenja - da li je pobijani ugovor zakljuĉen u cilju prometa

nepokretnosti i da li je ovaj pravni posao stvarni izraz volje pravnog

prethodnika tuţilje kao prodavca da nepokretnost prenese u svojinu tuţenog,

ili pak u cilju obezbjedjenja potraţivanja tuţenog prema drugoj ugovornoj

strani iz ugovora o zajmu odredjenog novĉanog iznosa koji je tuţeni zakljuĉio

kao zajmodavac sa drugom ugovornom stranom kao zajmoprimcem. Ukazuje

se, pri tome, da stvar kojom se obezbjedjuje potraţivanje ne moţe preći u svojinu

povjerioca ako njegovo potraţivanje ne bude namireno od dospjelosti.

Pored toga, treba imati u vidu da se pojam zelenaškog ugovora zasniva na dva

kumulativno postavljena uslova - subjektivni i objektivni. Prema objektivnom,

potrebno je utvrditi oĉiglednu nesrazmjeru izmedju ĉinidbe i protivĉinidbe, razumije

71

se u vrijeme zakljuĉenja pravnog posla, a prema subjektivnom - da ta nesrazmjera

proizilazi iz nekog subjektivnog stanja drugog ugovornika, kao što je nuţda, teško

materijalno stanje, lakomislenost ili zavisnost, kako to sve proizilazi iz odredaba

ĉlana 141. Zakona o obligacionim odnosima. Niţestepeni sudovi u tom pravcu

nalaze da tuţilac nije pruţio dokaze da se radi o zelenaškom ugovoru iako su

provedena odredjena vještaĉenja u tom pravcu, pa će u cilju prethodno navedenih

utvrdjenja provesti odgovarajuće dokaze, koje stranke ponude a sud prihvati, nakon

ĉega će pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza u smislu ĉl. 9 ZPP, biti u

mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlaĉi i ukidanje odluke o troškovima

postupka o kojima će sud ponovo odluĉiti uz glavnu stvar.

Na osnovu izloţenog, odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 410 stav 2 ZPP.


72

ODGOVORNOST KLINIĈKO BOLNIĈKOG CENTRA

(Ĉlasn 170 ZOO)

Osnov odgovornosti KBC ne moţe biti sama ĉinjenica da je specijalizant

bez nadzora mentora izvršio zbrinjavanje vrlo komplikovanog preloma, već je

nuţno bilo ispitati da li je zbrinjavanje izvršeno adekvatno, te da li su

posljedice nastale zbog nestruĉnog lijeĉenja ili bi pak posljedice nastupile i u

sluĉaju da je izabran operativni metod.

Iz obrazloţenja:

"U toku postupka pred sudom nije dovedeno u pitanje, da u lijeĉenju preloma

kao u datom sluĉaju postoje dvije jednako prihvaćene doktrine: jedna konzervatni a

druga operativni ortopedski pristup i da je na ljekaru da procijeni koju će metodu

primijeniti prilikom zbrinjavanja i daljeg lijeĉenja pacijenta. Da se sprovede

iskljuĉivo konzervativni naĉin lijeĉenja prihvatio je specijalista ortoped kada je 10

dana od povredjivanja tuţilje uradio kontrolni pregled, utvrdjujući zadovoljavajuću

poziciju fragmenata na mjestu preloma, koju je povredu primarno zbrinuo

specijalizant bez njegovog prisustva. Pred sudom nije dovedeno u pitanje ni to da

Sudekova bolest i njen razvoj, uopšte nije bila uslovljena izborom konzervativnog ili

hiruškog naĉina lijeĉenja. Vještaci sudsko medicinskog odbora se u svom nalazu

nijesu izjasnili u kojoj mjeri bi povreda, obzirom da se radi o vrlo komplikovanom

prelomu sa više koštanih odlomaka donjeg okrajka desne ţbiĉne kosti koji zahvata i

sam zglob korjena desne šake, ostavila trajne posledice koje bi dovele do umanjenja

ţivotne aktivnosti kod tuţilje i u kom stepenu. Prednje, bez obzira na to da li bi se u

lijeĉenju kod tuţilje primjenio konzervativni ili hiruški naĉin lijeĉenja, kao i to da li

je specijalizant prilikom zbrinjavanja povrede koju je zadobila tuţilja, osim što je

bez nadzora mentora primjenio dozvoljeni konzervativni naĉin lijeĉenja, uĉinio neki

drugi propust kako u postupku zbrinjavanja tako i u pogledu datih ljekova i savjeta

tuţilji.

Osnov odgovornosti tuţenog ne moţe biti sama ĉinjenica da je specijalizant

bez nadzora mentora izvršio zbrinjavanje vrlo komplikovanog preloma, već je nuţno

bilo ispitati da li je zbrinjavanje izvršeno adekvatno, te da li su posledice nastale

zbog nestruĉnog lijeĉenja ili bi pak posledice nastupile i u sluĉaju da je izabran

operativni metod, te u kom obimu tada nastupile, obzirom da je tuţilja zadobila

teţak prelom šake koji sam po sebi i u uslovima najbolje, najbrţe i najadekvatnije

zdravstvene zaštite ĉesto ostavlja teške posledice.

Iz iznijetog proizilazi da je ostalo nerazjašnjeno da li su komplikacije zbog

kojih tuţilja trpi tegobe izazvane izborom metode i naĉina lijeĉenja od strane

tuţenog kao i da li bi iste bile smanjene da je tuţilja sprovela preporuĉeni nastavak

lijeĉenja, odnosno koje su to posledice nastupile kod tuţilje usled povreda koje je

zadobila 18.02.2005. godine kada se okliznula i pala na ledenu površinu a koje su to

73

posledice nastupile usled neblagovremenog, nestruĉnog, nepaţljivog i nepropisnog

rada ljekara, zbog ĉega bi tuţeni u smislu odredbe ĉlana 170 Zakona o obligacionim

odnosima bio odgovoran.

U ponovnom postupku prvosepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na

koju je naprijed ukazano, izvesti ranije izvedene dokaze kao i druge dokaze za koje

se ukaţe potreba, pa će nakon svjestrane ocjene izvedenih dokaza bitu u mogućnosti

da donese pravilnu i zakonitu odluku."


74

ODGOVORNOST DRŢAVE ZA ŠTETU

(Ĉlan 172 ZOO u vezi sa ĉl. 7 Zakona o drţavnoj upravi)

Za štetu prouzrokovanu nepravilnim radom sluţbenog lica Uprave

policije odgovorna je Drţava bez obzira što Uprava policije ima svojstvo

pravnog lica.

Iz obrazloţenja:

"Nasuprot navodima revizije drugostepeni sud je postupio po primjedbama

rješenja Vrhovnog suda, Rev. br. 361/10 od 28.04.2010. godine i dao jasne i potpune

razloge u pogledu nedostatka legitimacije na strani tuţene, te su bez osnova navodi

revizije kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana

415 ZPP.

Naime, navedenom presudom Vrhovnog suda ukinute su niţestepene odluke

iz razloga što tuţilac nije pravilno oznaĉio tuţenog, te nije bilo jasno ko je stranka u

predmetnom sporu, Drţava Crna Gora ili Uprava policije, ili oba pravna subjekta, a

ovo imajući u vidu da je Upravi policije priznato svojstvo pravnog lica ĉlanom 45

stav 1 Uredbe o organizaciji i naĉinu rada drţavne uprave od 19.10.2005. godine.

Kako je tuţilac u ponovnom postupku oznaĉio kao tuţenu Upravu policije, to je

drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinaĉio

prvostepenu presudu i tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan zbog nedostatka

legitimacije na strani tuţene. Ovo sa razloga što je šteta tuţiocu prouzrokovana

nepravilnim radom sluţbenog lica Uprave policije koja je organ drţavne uprave, a za

štetu koju organi drţavne uprave uĉine svojim nezakonitim ili nepravilnim radom

odgovara Drţava, shodno ĉl. 7 Zakona o drţavnoj upravi i ĉl. 172 Zakona o

obligacionim odnosima.

Dakle, šteta je prouzrokovana u vršenju javnih ovlašćenja u okviru prava i

duţnosti drţave, te bez obzira što Uprava policije ima svojstvo pravnog lica, ista nije

legitimisana za naknadu predmetne štete, kako to pravilno i zakljuĉuje drugostepeni

sud."


75

OSNOV ODGOVORNOSTI IMAOCA OPASNE STVARI

(Ĉl. 174, 176 i 177 ZOO)

Imalac opasne stvari, koji je propustio da vrši kontrolu nad korišćenjem

stvari i svojom krivicom omogućio da lice kome je povjerena stvar istu

upotrijebi na protivpravan naĉin, solidarno je sa tim licem odgovorno za štetu

od opasne stvari.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovani su navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu

materijalnog prava.

Prema utvredjenom ĉinjeniĉnom stanju, dana 28.07.2002. godine, ispred kafe

bara "B." u Podgorici, trećetuţeni je u svojstvu ĉuvara reda u pomenutom objektu

lišio ţivota T. K, sina prvo i drugotuţilaca i brata ostalih tuţilaca, na naĉin što ga je

poslije prepirke izveo van bašte lokala, a potom ga drškom sluţbenog pištolja "CZ

M-75", kojeg je zaduţio kao pripadnik specijalnih jedinica MUP RCG, udario tri

puta u predjelu mišice lijeve nadlaktice, prednje strane vrata i u predjelu desne

gornje polovine ĉela, od kojih povreda je T. K. preminuo istoga dana oko dva sata.

Trećetuţeni je zbog izvršenja kriviĉnog djela ubistva iz ĉlana 30 stav 1 KZ RCG

oglašen krivim pravosnaţnom presudom Višeg suda u Podgorici, K. br. 214/02 od

31.12.2002. godine i osuĊen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Iz utvrdjenih

ĉinjenica koje stranke nijesu osporavale proizilazi da je trećetuţeni u vrijeme

izvršenja predmetnog kriviĉnog djela bio zaposlen kao pripadnik specijalnih jedinica

MUP, te da mu je rješenjem MUP od 27.12.2002. godine izreĉena disciplinska mjera

prestanak radnog odnosa zbog povrede radne obaveze iz ĉl. 57 st.1 taĉ. 7 Zakona o

unutrašnjim poslovima (ponašenje koje šteti ugledu sluţbe ili narušava odnose

medju sluţbenicima).

Na osnovu ovako utvrĊenih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su, i po mišljenju

ovog suda pravilno zakljuĉili da postoji odgovornost prvotuţene da zajedno sa

trećetuţenim solidarno isplati nematerijalnu štetu po osnovu duševnih bolova zbog

smrti bliskog lica kao i materijalnu štetu po svim traţenim vidovima bliţe

oznaĉenim u izreci prvostepene presude, osim na ime troškova ĉetrdesetodnevnog

pomena u kom dijelu je prvostepena presuda preinaĉena od strane drugostepenog

suda i u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan.

Naime, prema odredbi ĉlana 172 stav 1 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme

nastanka spornog odnosa pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ

prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. U

konkretnom sporu, štetu je prouzrokovalo lice na sluţbi u specijalnim jedinicima

MUP, time što je sluţbenim pištoljem nanijelo povrede pok. T. K. ĉime je izvršilo

kriviĉno djelo ubistva. Na ovaj naĉin sluţbeni pištolj koji je vlasništvo MUP RCG

je, svojim svojstvima djelovao kao opasna stvar, a za štetu od opasne stvari prema

76

odredbi ĉl. 174 ZOO odgovara njen imalac. Sa navedenih razloga u reviziji se

neosnovano navodi da su niţestepeni sudovi pogriješili što su obavezali tuţenu

drţavu da prouzrokovanu štetu naknadi solidarno sa trećetuţenim - štetnikom.

U reviziji se neosnovano istiĉe da postoji razlog za iskljuĉenje odgovornosti

prvotuţene u smislu ĉl. 176 i 177 ZOO. Jer, niţestepeni sudovi pravilno zakljuĉuju

da je predmetna šteta prouzrokovana sluţbenim pištoljem sa kojim je trećetuţeni bio

zaduţen kao pripadnik specijalnih jedinica MUP. Uprkos tome što je prvotuţeni

znao i morao znati da je njegov sluţbenik zaduţen sa pištoljem, kao i da je isti nosio

i koristio prilikom vršenja poslova obezbjedjenja u kafu baru "B." u Podgorici,

prvotuţeni je propustio da vrši kontrolu nad korišćenjem pištolja i na taj naĉin, kao

imalac opasne stvari, svojom krivicom omogućio da trećetuţeni na protivpravan

naĉin upotrijebi opasnu stvar. U tome je i sadrţan osnov odgovornosti prvotuţene

kao imaoca opasne stvari u skladu da odredbom ĉl. 174 ZOO. Odgovornost

prvotuţene je objektivne prirode i ne postoje uslovi za oslobadjanje odgovornosti u

smislu ĉl. 177 st. 2 i 3 ZOO, obzirom da šteta nije nastala iskljuĉivom radnjom

trećetuţenog kao štetnika, koju prvotuţeni nije mogao predvidjeti i ĉije posledice

nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Kod takvog stanja stvari, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da je

prvotuţeni kao imalac predmetnog oruţja - opasne stvari u smislu odredbe ĉlana 174

ZOO objektivno odgovoran da solidarno sa trećetuţenim naknadi štetu tuţiocima, sa

kojih razloga je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


77

USPOSTAVLJANJE RANIJEG STANJA I NAKNADA U NOVCU

(Ĉlan 185 stav 3 ZOO)

Kada je zemljište nemoguće vratiti u prvobitno stanje, jer je isto u

potpunosti devastirano i degradirano, oštećenom pripada pravo na štetu po

pravilima odštetnog prava, što znaĉi da se iznos odredjene naknade mora

smanjiti za preostalu trţišnu cijenu devastiranog zemljišta.

Iz obrazloţenja:

"Tuţena je dana 28.02.1972. godine donijela rješenje kojim je utvrdjeno da je

od opšteg interesa izgradnja ulaznog portala - buduće glavne kaptaţe za

snadbijevanje vodom podruĉja Opštine Herceg Novi, te da se moţe pristupiti

eksproprijaciji zemljišta oznaĉenog kao ĉest. zem. 809/5, 809/6, 813/2 i djelova ĉest.

zem. 813/1 i 819/1. Nadalje je utvrdjeno da u tu svrhu nije eksproprisana ĉest. zem.

809/4, vlasništvo pravne prethodnice tuţioca V. A, koje se nalazi u selu Mojdeţ -

zaseoku Gornji Kovaĉi, u blizini ulazne štolne starog istraţnog potkopa, i to iznad i

ispod lokalnog puta Igalo - Mojdeţ, te da je isto potpuno devastirano i degradirano,

potpuno izmijenjene konfiguracije terena i strukture i da je isto potpuno

neupotrebljivo za bilo koju namjenu. Uzrok devastacije zemljšta tuţioca je klizanje

terena, koje je nastupilo kao posledica prodora vode iz istraţnog potkopa na

izvorištu u Mojdeţu u koliĉinama preko 10 m3 vode u sekundi, usled ĉega je došlo

do zasijecanja noţice padine i klizanja terena, koje je uzrokovalo oštećenje lokalnog

puta Mojdeţ - Igalo i zemljišta tuţioca koje se nalazi ispod i iznad puta. Investitor

radova koji se odnose na istraţni potkop, koji se nalazi u blizini ulazne štolne -

kaptaţe kao i radova na sanaciji lokalnog puta koja je nestruĉno izvedena stalnim

nasipanjem kolovoza, što je dodatno opteretilo već labilnu padinu pa samim tim i

pospješilo dalji nastavak klizanja terena je bila tuţena.

Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje

prihvata i drugostepeni sud niţestepeni sudovi su obavezali tuţenu da tuţiocu

naknadi traţenu štetu, na ime devastiranog zemljišta, koju je utvrdio putem vještaka

gradjevinske struke, kao investitora radova, koji su doveli do klizanja terena i

potpunog oštećenja nekretnina tuţioca a s pozivom na odredbu ĉlana 207 i ĉl. 154 i

155 ZOO.

I po ocjeni ovog suda a nasuprot navodima revizije pravilno su zakljuĉili

niţestepeni sudovi da je tuţena odgovorna da naknadi štetu. Jer, uzrok štete je na

nesumnjiv naĉin utvrdjen putem vještaĉenja po vještaku gradjevinske struke, na

osnovu elaborata Zavoda za gradjevinske materijalne i geotehniku AD Nikšić i

iskazima saslušanih svjedoka, kao i na osnovu dokumentacije, koju su saĉinile

struĉne Komisije tuţene a u cilju obeštećenja tuţioca u vansudskom postupku.

Medjutim, opravdano se u reviziji ukazuje da visina štete nije pravilno

utvrdjena.

78

Odredbom ĉlana 185 stav 3 ZOO je propisano da kad uspostavljanje ranijeg

stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nuţno da to uĉini odgovorno lice, sud

će odrediti da ono isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Iz spisa predmeta proizilazi da sporno zemljište nije moguće vratiti u

prvobitno stanje, budući da je isto u potpunosti devastirano i degradirano, sa

potpuno izmijenjenom konfiguracijom i strukturom, te da je isto upisano na tuţioca.

U toj situaciji, tuţiocu pripada pravo na štetu po pravilima prava za

obeštećenje (odštetno pravo), što znaĉi da se iznos odredjene naknade mora smanjiti

za preostalu trţišnu cijenu devastiranog zemljišta. Jer, oštećeni ne moţe izvlaĉiti

korist odnosno da dobije potpunu naknadu a da zadrţi zemljište, koje po pravilu ima

nekakvu vrijednost samim svojim postojanjem.

Nedostaci o kojima je naprijed bilo rijeĉi, ukazuju na pogrešnu primjenu

materijalnog prava, zbog ĉega je presude niţestepenih sudova u tom dijelu valjalo

ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


79

ISPLATA KAPITALIZIRANE RENTE


Promjena drţavno pravnog statusa Crne Gore usljed prestanka

postojanja Drţavne zajednice Srbija i Crna Gora, ne moţe se smatrati

ozbiljnim uzrokom u smislu naroĉite ekonomske potrebe ili nedostatka

povjerenja tuţioca za plaćanje ubuduće, da bi se odluĉilo da naknada štete

bude isplaćena u jednom ukupnom iznosu.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev tuţioca da se utvrdi da visina dosudjene rente po ranijoj sudskoj

odluci odgovara sadašnjoj minimalnoj cijeni rada, predstavlja utvrdjivanje ĉinjenica

zbog ĉega ne moţe biti predmet tuţbe u parniĉnom postupku, saglasno ĉlanu 188

stav 1 ZPP.

Stoga je drugostepeni sud pravilno odluĉio kada je u ovom dijelu ukinuo

prvostepenu presudu i tuţbu odbacio, saglasno ĉlanu 380 stav 1 taĉka 4 ZPP.

Odluĉujući o zahtjevu da se tuţiocu, umjesto svakomjeseĉne isplati renta u

kapitaliziranom iznosu, niţestepeni sudovi su pravilno odluĉili kada su isti odbili

kao neosnovan, jer se nijesu stekli uslovi iz ĉlana 188 stav 5 ZOO za ostvarenje

takvog zahtjeva.

Ovo zbog toga što se promjena drţavno pravnog statusa tuţene Crne Gore,

usljed prestanka postojanja Drţavne zajednice Srbija i Crna Gora, ne moţe smatrati

ozbiljnim uzrokom u smislu naroĉite ekonomske potrebe ili nedostatka povjerenja

tuţioca za plaćanje ubuduće, da bi se odluĉilo da ovaj oblik naknade štete bude

isplaćen u jednom ukupnom iznosu."


80

NEZAKONITA ODLUKA POSLODAVCA

KAO OSNOV ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE

(Ĉlan 200 ZOO)

Da bi se mogla ostvariti naknada nematerijalne štete povodom

nezakonite odluke poslodavca potrebno je da je odluka kojom je povrijedjeno

pravo iz radnog odnosa kod radnika izazvalo ozbiljnije poremećaje

emocionalne i psihiĉke ravnoteţe, a posebno da je taj poremećaj produkt

šikane.

Iz obrazloţenja:

"I po nalaţenju ovog suda, pravilno su postupili niţestepeni sudovi, kada su

zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog povrede prava

liĉnosti i povrede ugleda, odbili kao neosnovan. Jer, da bi se mogla ostvariti naknada

nematerijalne štete povodom nezakonite odluke poslodavca shodno ĉlanu 200 ZOO

(sada ĉl. 207 ZOO) potrebno je, da je odluka kojom je povrijedjeno pravo iz radnog

odnosa kod radnika izazvalo ozbiljnije poremećaje emocionalne i psihiĉke

ravnoteţe, a posebno ukoliko je taj poremećaj produkt šikane.

U konkretnom sluĉaju, imajući nalaz komisije vještaka medicinske struke,

tuţilja nije trpjela takve duševne bolove koje su kod nje izazvali poremećaj psihiĉke

i emocionalne ravnoteţe. Takodje, nije utvrdjeno, da je kod poslodavca postojala zla

namjera, te da je disciplinski postupak koji je predhodio donošenju nezakonitog

rješenja, vodjen zlonamjerno i šikanozno u cilju povrede prava liĉnosti, ugleda i

ĉasti tuţilje.

To što je rješenje o prestanku radnog odnosa poništeno u sudskom postupku i

tuţilja vraćena na rad, ne znaĉi i da je bilo zloupotrebe prava tuţenog kao

poslodavca prema tuţilji, jer vodjenje tog postupka, ne moţe predstavljati maliciozni

postupak tuţenog, koji bi predstavljao osnov odgovornosti istog shodno ĉlanu 200

ZOO (sada ĉl. 207 ZOO)."


81

PODIJELJENA ODGOVORNOST

(Ĉlan 192 ZOO)

Prihvatanjem prevoza sa vozaĉem koji je pijan ili drogiran, oštećena je

prihvatila rizik od nastupanja posljedica koje su nastale, te postoji njen

doprinos nastanku štete.

Iz obrazloţenja:

"Pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da postoji podijeljena odgovornost

prvotuţilje i tuţenog za nastanak štete odnosno doprinos prvotuţilje. Iz izvedenih

dokaza naime proizilazi da je vozilom upravljalo lice pod dejstvom sedativa, koje je

ranije koristila i prvotuţilja, te je tuţilja u kriviĉnom postupku vodjenom protiv tog

lica navela da je prilikom susreta sa njim primijetila da sa njim nešto nije u redu

odnosno da je pijan ili drogiran, što je primijetila i prilikom voţnje. Prihvatanjem da

se vozi sa takivim licem prvotuţilja je prihvatila i rizik od nastupanja posledica koje

su nastale u konkretnom sluĉaju, radi ĉega su niţestepeni sudovi pravilno zakljuĉili

da postoji doprinos tuţilje za nastanak predmetne štete.

Isto tako, neosnovani su navodi revizije kojima se tvrdi da je pogrešno

utvrdjena naknada štete po osnovu tudje njege i pomoći. Naime, pravilno su

niţestepeni sudovi prilikom odmjeravanja visine naknade za ovaj vid štete

prvotuţilja uzeli u obzir iznos od 60 € koji prvotuţilji po osnovu njege i tudje

pomoći plaća Centar za socijalni rad, poĉev od 01.11.2009. godine, radi ĉega su

niţestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su naknadu štete po

ovom osnovu umanjili za taj iznos."


82

VODJENJE KRIVIĈNOG POSTUPKA

I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

(Ĉlan 200 ZOO u vezi sa ĉl. 558 stav 1 taĉka 1 ZKP)

Samo vodjenje kriviĉnog postupka okonĉanog bez osude i lišavanja

slobode, ne predstavlja osnov za postavljanje zahtjeva za naknadu štete.

Iz obrazloţenja:

"U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je da

je protiv tuţioca vodjen kriviĉni postupak koji je okonĉan pravosnaţnom presudom

prvostepenog suda K. br. 336/09 od 26.05.2009. godine kojom je oslobodjen od

optuţbe za kriviĉno djelo koje mu je stavljeno na teret. Dakle, u kriviĉnom postupku

koji je vodjen protiv tuţioca nije došlo do njegove osude ili lišavanja slobode.

Naknadu za nematerijalnu štetu moguće je traţiti samo za onu nematerijalnu štetu,

koju kao takvu priznaje zakon. Novĉana naknada nematerijalne štete koju tuţilac

traţi zbog toga što je protiv njega vodjen kriviĉni postupak (pravnosnaţno okonĉan

oslobadjajućom presudom, bez lišavanja slobode) nije priznata Zakonikom o

kriviĉnom postupku.

Saglasno tome, ovaj sud nalazi da nematerijalna šteta koju je tuţilac trpio time

što je protiv njega vodjen kriviĉni postupak (okonĉan bez osude i lišavanja slobode)

nije oblik štete koju poznaje Zakonik o kriviĉnom postupku. Pravo na naknadu štete

od drţave ima lice koje je bez osnova osudjeno za kriviĉno djelo ili bez osnova

lišeno slobode. To znaĉi, da samo vodjenje kriviĉnog postupka protiv tuţioca

okonĉanog bez osude i lišavanja slobode, ne predstavlja osnov za postavljanje

zahtjeva za naknadu, tako da tuţilac nema pravo na traţenu naknadu štete.

Pored toga, drugaĉije pravno stanovište podnosioca optuţnog predloga u

odnosu na pravno stanovište suda izraţenog u presudi, K. br. 336/09 od 26.05.2009.

godine i mišljenje tuţioca, ne moţe se smatrati nezakonitim i nepravilnim radom

drţavnog organa, jer pogrešno zauzet pravni stav u obavljanju sluţbene duţnosti u

ovom sluĉaju ne ĉini rad oznaĉenog drţavnog organa nezakonitim odnosno

nepravilnim. Svako nepravilno postupanje drţavnog organa u okviru njegovih

zakonskih ovlašćenja ne dovodi do prava na naknadu štete. Dakle, organ koji

postupa u okviru zakonskih ovlašćenja ne moţe biti odgovoran za pogrešno pravno

tumaĉenje odredjene zakonske norme, tako da tuţilac, ni po tom osnovu, nije u

obavezi, saglasno propisima iz ĉlana 172 Zakona o obligacionim odnosima da

tuţiocu isplati traţenu naknadu, zbog ĉega je reviziju valjalo odbiti kao

neosnovanu."


83

NEOSNOVANO LIŠENJE SLOBODE KAO OSNOV

ZA NAKNADU ŠTETE

(Ĉlan 200 ZOO u vezi sa ĉl. 558 stav 1 taĉka 1 ZKP)

Prilikom odredjivanja visine naknade nematerijalne štete zbog

neosnovanog lišenja slobode uzimaju se u obzir objektivne i subjektivne

okolnosti, kao što su duţina trajanja pritvora, uslovi u kojima je oštećeni

boravio u vrijeme trajanja pritvora, intenzitet duševnog bola u vezi sa

kvalifikacijom kriviĉnog djela, gubitak ugleda u sredini u kojoj je ţivio.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, ovi sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su našli

shodno ĉlanu 558 stav 1 taĉka 1 Zakonika o kriviĉnom postupku, da tuţilji pripada

pravo na naknadu štete zbog povrede ugleda i ĉasti kao posljedica neosnovanog

lišenja slobode. Nije sporan pravni osnov odgovornosti tuţene za naknadu ovog

oblika nematerijalne štete.

Niţestepeni sudovi su prilikom odredjivanja visine naknade nematerijalne

štete zbog neosnovanog lišenja slobode, u skladu sa ĉlanom 200 ZOO, uzeli u obzir

kako objektivne tako i subjektivne okolnosti, kao što su - duţina trajanja pritvora (13

mjeseci i 27 dana), uslove u kojima je tuţilja bila u vrijeme trajanja pritvora,

intezitet duševnog bola u vezi sa kvalifikacijom kriviĉnog djela, gubitak ugleda u

sredini u kojoj je ţivjela, pa su pravilno odmjerili visinu naknade, u skladu sa

sudskom praksom. Pri tome, sudovi su vodili raĉuna da će se dosudjenom naknadom

postići njena svrha, kao i da ne pogoduje teţnjama koje nijesu spojive sa njenom

prirodom, zbog ĉega se neosnovano revizijom ukazuje da je naknada previsoko

odmjerena."


84

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE U SLUĈAJU SMRTI


Trajnija zajednica ţivota je uslov za dosudjivanje nematerijalne štete

braći i sestrama poginulog.

***

Boravak u mjestu studiranja ne moţe se tretirati kao nepostojanje

zajednice sa poginulim.

Iz obrazloţenja:

"Prema ĉlanu 201 stav 2 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka

spornog odnosa, u sluĉaju smrti nekog lica praviĉna novĉana naknada moţe se

dosuditi braći i sestrama za njihove duševne bolove ako je izmedju njih i umrlog

postojala trajnija zajednica ţivota. U konkretnom sluĉaju utvrdjeno je od strane

niţestepenih sudova da su tuţioci V. A. i V. M. ţivjeli u zajednici sa poginulim

bratom. Naime, V. A. je imao prijavljeno prebivalište u Kolašinu što je prvostepeni

sud utvrdio iz akta MUP od 26.06.2007. godine, a na poslove policajca koje je

obavljao u Baru u vrijeme smrti svog brata svakodnevno je putovao iz Kolašina. Što

se tiĉe tuţilje V. M. u postupku pred prvostepenim sudom je utvrdjeno da je u

vrijeme smrti svog brata ţivjela u zajednici sa njim i ostalim ĉlanovima porodiĉnog

domaćinstva, u kom periodu je bila redovan student fakulteta u Podgorici, te da se

njen boravak u mjestu studiranja ne moţe tretirati kao nepostojanje zajednice ţivota

sa poginulim. Ova tuţilja je nakon smrti brata zasnovala vanbraĉnu zajednicu u

februaru 2004. godine, a u postupku je utvrdjeno da do zakljuĉenja braĉne zajednice

nije došlo upravo zbog pogibije brata. Imajući navedeno u vidu neosnovani su

navodi revizije da u ovom sluĉaju ne postoji zakonski uslov za dosudjivanje naknade

nematerijalne štete ovim tuţiocima kao bratu i sestri poginulog.

Ukazivanje tuţenog u reviziji da od strane niţestepenih sudova nije pravilno

utvrdjeno postojanje doprinosa poginulog nastanku štete je bez znaĉaja, jer se

ovakvim isticanjem u stvari osporava ĉinjeniĉno stanje koje je utvrdjeno u postupku

od strane niţestepenih sudova, a u smislu ĉlana 400 stav 3 ZPP, revizija se ne moţe

izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja."


85

STICANJE BEZ OSNOVA

(Ĉlan 210 ZOO)

Ulaganja, po odobrenju direktora preduzeća, u nedovršeni stan od strane

lica kojem taj stan nije odlukom preduzeća dodijeljen na korišćenje, daju

pravo tom licu na naknadu štete od preduzeća po osnovu sticanja bez osnova,

samo u sluĉaju ako je postojala obaveza preduzeća, a ne trećeg lica kojem je

stan dat na korišćenje, da svojim sredstvima završi stan.

Iz obrazloţenja:

"Medjutim, prilikom odluĉivanja o zahtjevu za isplatu naknade materijalne

štete na ime ulaganja u predmetni stan, niţestepeni sudovi su imali pogrešan pravni

pristup, tako da je revizija tuţenog - protivtuţioca u tom dijelu osnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je

predmetni stan rješenjem tuţioca I reda br. 2423 od 10.06.1992. godine dodijeljen u

postupku redovne raspodjele na korišćenje tuţiocu II reda. Dalje je utvrdjeno da je

tuţenom od strane tadašnjeg direktora tuţioca I reda, Z. P, dato odobrenje br. 525 od

09.10.2000. godine da se privremeno useli u predmetni stan u kojem su bili završeni

samo grubi gradjevinski radovi i o svom trošku nastavi izgradnju istog, koje

odobrenje je od strane istog direktora stavljeno van snage 11.04.2001. godine. Na

osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjena je visina ulaganja

tuţenog u predmetni stan.

Polazeći od toga da tuţeni nije imao zakonskog osnova za korišćenje

predmetnog stana, te da je ulaganje u isti vršio na sopstveni rizik, niţestepeni sudovi

su s pozivom na odredbu ĉlana 172 ZOO odbili tuţbeni zahtjev uz zakljuĉak da ne

postoji odgovornost tuţioca I reda za naknadu predmetne štete.

Po ocjeni ovog suda, izloţeno pravno stanovište niţestepenih sudova za sada

nije prihvatljivo.

Naime, ĉinjeniĉno utvrdjenje u spisima ukazuje da tuţeni - protivtuţilac

ulaganja u predmetni stan nije vršio neovlašćeno, već po odobrenju tadašnjeg

direktora tuţioca I reda - protivtuţenog. U takvim okolnostima predmetna ulaganja

protivtuţioca ne mogu imati tretman ulaganja bez odobrenja, a nesumnjivo je da je

istima uvećana vrijednost predmetnog stana.

Tako su niţestepeni sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava

propustili da utvrde relevantnu ĉinjenicu - ĉija je bila obaveza da završi predmetni

stan (da ga dovede u upotrebno stanje), odnosno da li je tuţilac II reda pristao da

udje u stan u nedovršenom stanju i prihvati obavezu izvodjenja radova svojim

sredstvima ili je tuţilac I reda - protivtuţeni bio duţan da isti završi i takvog ga

preda tuţiocu II reda. Jer, ukoliko je postojala obaveza tuţioca I reda - protivtuţenog

da svojim sredstvima završi predmetni stan, to ne postoji pravni osnov da isti zadrţi

utvrdjenu vrijednost ulaganja tuţenog - protivtuţioca, pa je kao sticalac duţan da

86

naknadi tuţenom vrijednost postignute koristi, koju je dobio usled prelaska imovine

tuţenog - protivtuţioca bez pravnog osnova u korist svoje imovine, a saglasno

odredbi ĉlana 210 stav 1 ZOO.

Sa navedenih razloga, niţestepene presude je u ovom dijelu valjalo ukinuti i

predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje se

ukazuje ovim rješenjem i dopunom dokazivanja utvrditi ko je bio u obavezi da

završi predmetni stan. Tek nakon toga sud će biti u mogućnosti da donese pravilnu i

zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."


87

SMANJENJE IZNOSA UGOVORNE KAZNE

(Ĉlan 274 ZOO)

Prilikom odluĉivanja o zahtjevu duţnika za smanjenje ugovorne kazne

osnovno mjerilo je koliku je štetu povjerilac pretrpio usljed povrede ugovora,

kao i obiĉaji u odredjenoj privrednoj djelatnosti, odnosno da li je ugovorena

kazna odredjena u visini koja je uobiĉajena za vrstu posla u pitanju.

Iz obrazloţenja:

"Prema odredbi ĉlana 274 ZOO sud će na zahtjev duţnika smanjiti iznos

ugovorne kazne ako nadje da je ona nesrazmjerno visoka, s obzirom na vrijednost i

znaĉaj predmeta obaveze. Prilikom odluĉivanja o zahtjevu duţnika za smanjenje

ugovorne kazne osnovno mjerilo je koliku je štetu povjerilac pretrpio usled povrede

ugovora. Ugovorna kazna je pretjerano visoka ako je ona mnogo veća od naknade

koju bi povjerilac dobio kada bi sud odredjivao visinu naknade štete zbog povrede

ugovora. Prilikom odluĉivanja o smanjenju ugovorne kazne uzimaju se u obzir i

obiĉaji u odredjenoj privrednoj djelatnosti, odnosno da li je ugovorna kazna

odredjena u visini koja je uobiĉajena za vrstu poslova u pitanju.

Što se pak tiĉe forme u kojoj duţnik mora da istakne zahtjev da se ugovorna

kazna smanji, kao i sadrţine takve izjave, takav zahtjev treba da bude dovoljno

odredjen i da sadrţi razloge zašto duţnik smatra da je ugovorna kazna pretjerano

visoka. Tuţeni je još u odgovoru na tuţbu istakao razloge zbog kojih smatra da je

ugovorna kazna pretjerano visoka i takav prigovor po nalaţenju ovog suda

predstavlja istovremeno traţenje da se ugovorna kazna smanji, pa su bez osnova

navodi revizije da tuţeni nije zahtijevao smanjenje ugovorne kazne.

Neosnovani su i navodi revizije da štetu za tuţioca predstavlja kamata koju je

mogao ostvariti da je iznos kupoprodajne cijene deponovao kod banke, obzirom da

obaveza tuţenog nije novĉana. Stoga su niţestepeni sudovi pravilno postupili kada

su ugovornu kaznu smanjili na visinu koja je uobiĉajena za vrstu poslova u pitanju

kod ĉinjenice da tuţilac na postojanje druge štete osim u vidu kamate revizijom ne

ukazuje."


88

OBAVEZA PLAĆANJA ZATEZNIH KAMATA


Posljedica kašnjenja u isplati glavnog duga je obaveza plaćanja zateznih

kamata.

***

Ako ugovaraĉi nijesu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on moţe

utvrditi iz okolnosti zakljuĉenja ugovora o zajmu, zajmoprimac je duţan vratiti

zajam odmah po traţenju zajmodavca.

***

P R E S U D A

Usvaja se revizija tuţenog, pa se preinačava presuda Višeg suda u Podgorici,

Gţ. br. 3240/10-05 od 20.07.2010. godine, tako što se potvrdjuje presuda Osnovnog

suda u Baru, P. br. 116/10 od 28.06.2010. godine u dijelu izreke pod stavom

drugim, i stavom trećim, i ţalba tuţioca odbija kao neosnovana.

Revizija tuţioca se odbija kao neosnovana.

Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.


Presudom Osnovnog suda u Baru, P. br. 116/10 od 28.06.2010. godine, tuţeni

je obavezan da tuţiocu na ranije dosudjeni iznos od 6.284,00 € isplati kamatu u

iznosu od 97,00 € u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav prvi) dok je u

ostalom dijelu i to do iznosa od 24.788,81 €, odbijen kao neosnovan (stav drugi), s

tim što je u odnosu na troškove postupka odluĉeno da svaka stranka snosi svoje

troškove (stav treći).

Odluĉujući o ţalbi tuţioca Viši sud u Podgorici, presudom Gţ. br. 3240/10-05

od 20.07.2010. godine, preinaĉio je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i to

tako što je tuţenog obavezao da na dosudjeni iznos od 6.284,00 € isplati na ime

kamate iznos od 19.865,00 € sa zakonskom kamatom poĉev od presudjenja pa do

isplate i na ime troškova postupka 3.179,00 €, sve u tamo ostavljenom roku pod

prijetnjom izvršenja.

Protiv drugostepene presude stranke su blagovremeno izjavile revizije iz svih

zakonom predvidjenih razloga (tuţeni) odnosno zbog pogrešne primjene

materijalnog prava (tuţilac). Tuţilac smatra da mu pripada kamata na dosudjeni

iznos poĉev od 12.04.2007. godine do isplate a ne od dana presudjenja, pa u tom

89

pravcu prdlaţe da se pobijana presuda preinaĉi. Tuţeni smatra da je pao u docnju

onog trenutka kada je tuţilac od njega traţio povraćaj zajma. Predlaţe da se pobijana

presuda preinaĉi ili pak da se pobijana i prvostepena presuda ukinu i predmet vrati


Odgovori na revizije nijesu dostavljeni.

Revizija tuţenog je osnovana, dok, nasuprot tome, revizija tuţioca nije

osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca da mu tuţeni, na ranije

dosudjeni iznos, na ime zajma od 6.284,00 €, isplati kamatu u iznosu od 24.788,81

€, kao posledica kašnjenja u isplati novĉanog zajma.

Prvostepeni sud je tuţenog obavezao da tuţiocu isplati, po osnovu pripadajuće

kamate, iznos od 97,00 €, nalazeći da je tuţeni pao u docnju 15.09.2004. godine, kad

je pozvan da isplati pozajmljeni iznos. Dakle, prvostepeni sud nalazi da tuţiocu

pripada kamata na glavnicu od 15.09.2004. godine do dana kad je glavnica i dio

kamate isplaćen (12.04.2007. godine), pri ĉemu je iznos pripadajuće kamate

umanjen za 792,00 €, koji je tuţeni platio tuţiocu prilikom vraćanja protivrijednosti

primljenog duga, pozivajući se pri tome na propise iz ĉlana 277 stav 1 Zakona o

oblgiacionim odnosima kojim je propisano da duţnik koji zadocni sa ispunjenjem

novĉane obaveze, duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrdjenoj

zakonom. Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da je tuţeni pao u docnji 01.05.1980.

godine kao dana do kad je bio duţan da isplati pozajmljeni iznos iz marta mjeseca

iste godine, tako da je tuţeni u obavezi da isplati tuţiocu, po oznaĉenom osnovu, još

19.865,00 €, pozivajući se isto tako na isti zakonski propis.

Medjutim, ovaj sud nalazi da je iznijeto pravno shvatanje drugostepenog suda

zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u postupku koji je

prethodio donošenju prvostepene presude, utvrdjeno je da su stranke marta mjeseca

1980. godine zakljuĉile usmeni ugovor o zajmu - tuţilac je tuţenom predao na zajam

tamo navedeni novĉani iznos, bez da su pri tome ugovorili rok u kome je tuţeni

duţan da tuţiocu vrati odredjeni novĉani iznos. Rok u kojem tuţeni treba da vrati

zajam nije odredjen ni u pismenom ugovoru od 04.10.2004. godine, kojim tuţeni

priznaje postojanje duga iz marta 1980. godine. Tuţilac je prvi put tek na petnaest

dana prije zakljuĉenja pismenog ugovora pozvao tuţenog da vrati iznos

pozajmljenog novca. Dana 12.04.2007. godine tuţeni je vratio glavni dug u iznosu

od 6.284,00 €, i kamatu na taj iznos od 792,00 €.

Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud je pravilno našao da je tuţeni duţan

tuţiocu platiti, na ime kamate na iznos glavnog duga od 6.284,00 €, još 79,00 €, koji

iznos je obraĉunat za period od 15.09.2004. godine kao dana kada je tuţeni pao u

docnji pa do 12.04.2007. godine kada je platio iznos glavnog duga sa pripadajućom

kamatom od 792,00 €. Ovo zbog toga što ako ugovaraĉi nijesu odredili rok za

vraćanje zajma, niti se ona moţe utvrditi iz okolnosti zakljuĉenja ugovora o zajmu,

tuţeni kao zajmoprimac je bio duţan vratiti zajam odmah po traţenju tuţioca kao

zajmodavca (15.09.2004. godine) kad je tuţeni pao u docnju. Posledica kašnjenja u

isplati glavnog duga - padanje u docnju kod novĉanog zajma je, kao što je to sluĉaj u

90

ovoj pravnoj stvari, obaveza plaćanje zateznih kamata, saglasno propsima iz ĉlana

277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.

Na temelju toga, nije bilo razloga da drugostepeni sud preinaĉi prvostepenu

presudu. Pošto je to ipak uĉinjeno, ovaj sud je na osnovu ovlašćenja iz ĉlana 410

stav 1 ZPP, preinaĉio presudu drugostepenog suda i ţalbu tuţioca odbio kao

neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.


91

ZATEZNA KAMATA

(ĉlan 277 stav 1 ZOO)

Ugovaranje zatezne kamate nije dopušteno s obzirom da se stopa zatezne

kamate odredjuje zakonom.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepenim presudama tuţbeni zahtjev u ovom dijelu djelimiĉno je

usvojen i utvrdjeno je da je ništavo poravnanje u dijelu kojim je ugovorena kamata u

sluĉaju docnije iznad 2% do 5% mjeseĉno, dok je odbijen tuţbeni zahtjev za

ništavost poravnjanja i u dijelu kojim je ugovorena kamata u sluĉaju docnje iznad

0,833% do 2%. Odluke o tuţbenom zahtjevu u vezi kamate niţestepeni sudovi

temelje se na odredbama ĉlana 399 Zakona o obligacionim odnosima. Medjutim,

radi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer se odluka o kamati nije mogla

zasnovati na tom ĉlanu koji se odnosi na ugovorenu kamatu. U predmetnom sluĉaju

u pitanju je kamata zbog docnje u ispunjenju novĉane obaveze - zatezna kamata.

Ugovaranje zatezne kamate nije dopušteno obzirom da se stopa zatezne kamate

odredjuje zakonom (ĉlan 277 stav 1 ZOO). Zato su niţestepeni sudovi pravilno

odluĉili kada su usvojili tuţbeni zahtjev i utvrdili da je ništava odredba ugovora

kojoj je ugovorena kamata iznad 2% do 5%. Nasuprot prednjem, pogrešno su

zakljuĉili da tuţeni ima pravo na kamatu od 2% mjeseĉno, pa su nezakonito odluĉili

kada su odbili tuţbeni zahtjev u dijelu kojim je traţeno da se utvrdi ništavost

poravnanja za kamatu iznad 0,833% do 2%. Zbog toga je, odluĉujući u granicama

postavljenog tuţbenog zahtjeva (ĉl. 2 st. 1 ZPP), niţestepene presude valjalo

preinaĉiti i tuţbeni zahtjev usvojiti i u tom dijelu."


92

PAULIJANSKA TUŢBA


Paulijanska tuţba moţe se podnijeti samo protiv trećeg lica sa kojima je

ili u ĉiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija.

Iz obrazloţenja:

"Nije sporno da je prvotuţeni prodao prvotuţiocu 1989. godine, a

drugotuţiocu 1990. godine nepokretnosti koje su predstavljale vlasništvo D. M, a što

je utvrdjeno presudom Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 451/99 od 12.11.1999.

godine, koja je postala pravosnaţna 03.10.2000. godine. Potom, pravosnaţnim

presudama Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 861/00 od 28.03.2005. godine i P. br.

60/03 od 26.11.2004. godine, prvotuţeni je obavezan da na ime naknade štete zbog

isplaćene cijene po kupoprodajnim ugovorima, koje je zakljuĉio kao nevlasnik,

prvotuţiocu isplati iznos od 3.130 €, a drugotuţiocu iznos od 3.067 €, sa

pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Nije sporno ni to da je prvotuţeni

ugovorom o poklonu Ov. II 963/01 od 06.03.2001. godine poklonio raspoloţivu

nepokretnu imovinu svojoj djeci i suprugi (tuţenima od drugog do petog reda), kada

je presuda prvostepenog suda P. br. 451/99 od 12.11.1999. godine već bila

pravosnaţna.

Prema tome, prvotuţeni je u vrijeme zakljuĉenja ugovora o poklonu bio

svjestan da postoji potraţivanje tuţilaca prema njemu i u cilju izbjegavanja svoje

obaveze, predmetnim ugovorom svu nepokretnu imovinu poklonio svojoj porodici.

S obzirom da se radi o besplatnom (besteretnom) raspolaganju ima se

smatrati da je prvotuţeni znao da preuzetim raspolaganjem nanosi štetu tuţiocima,

kao svojim povjeriocima - ĉlan 281 stav 3 ZOO. Dakle, jasno proizilazi da je

namjera prvotuţenog bila da predmetnim ugovorom o poklonu onemogući tuţioce u

namirenju svojih potraţivanja.

Stoga su pravilno odluĉili niţestepeni sudovi kada su utvrdili da je predmetni

ugovor o poklonu zakljuĉen izmedju prvotuţenog, kao poklonodavca i ostalih

tuţenih, kao poklonoprimaca, bez pravnog dejstva prema tuţiocima za iznos

njihovog (pravosnaţno utvrdjenog) potraţivanja.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, ali je našao da su isti lišeni osnova.

Naime, ne stoje navodi revizije da je predmetna tuţba podnijeta prije

dospjelosti potraţivanja tuţilaca. Jer, potraţivanja tuţilaca su utvrdjena

pravosnaţnim presudama Osnovnog suda u Kotoru P. br. 861/00 od 28.03.2005.

godine i P. br. 60/03 od 26.11.2004. godine, a tuţba u ovoj pravnoj stvari je

podnijeta 01.12.2005. godine.

Neosnovano se istiĉe revizijom i da nijesu ispunjeni uslovi za pobijanje

predmetnog ugovora time što je ugovor o poklonu zakljuĉen prije nastanka

potraţivanja povjerilaca. Ovo iz razloga što saglasno odredbi ĉlana 280 stav 1 ZOO,

93

svaki povjerilac ĉije potraţivanje je dospjelo za isplatu moţe pobijati pravnu radnju

svog duţnika bez obzira da li je njegovo potraţivanje nastalo prije nego što je

duţnik preduzeo pravnu radnju ili poslije toga. Osim toga, u momentu zakljuĉenja

poklona prvotuţenom je već bio poznat ishod svojinskog spora kod prvostepenog

suda (P. br 451/99), što potvrdjuje zakljuĉak da je raspolaganje predmetnim

ugovorom izvršeno u cilju osujećenja namirenja tuţilaca.

Isto tako, bez osnova su navodi revizije da su tuţioci bili duţni da prethodno u

izvršnom postupku naplate svoja potraţivanja, smatrajući to uslovom za podnošenje

paulijanske tuţbe. Jer, to što tuţioci nijesu pokrenuli izvršni postupak ne spreĉava ih

da svoja prava ostvare u ovom postupku. Uostalom, namirenje tuţilaca kao

povjerilaca se omogućava, olakšava i u svakom sluĉaju ubrzava pobijanjem pravne

radnje duţnika, a o tome se već valjano izjasnio i drugostepeni sud u pobijanoj

presudi.

Inaĉe, sudovi su prilikom odluĉivanja pravilno imali u vidu odredbu ĉlana 283

stav 2 ZOO prema kojoj se paulijanska tuţba moţe podnijeti samo protiv trećih lica

sa kojima je ili u ĉiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija, pa su stoga

nepobijanim dijelom niţestepenih presuda i odbili tuţbeni zahtjev prema

prvotuţenom, zbog ĉega su bez znaĉaja i navodi revizije dati u tom pravcu."


94

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA

(Ĉlan 293 stav 1 ZOO u vezi sa ĉl. 5 Zakona o vraćanju

ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine)

Ranijim vlasnicima zemljišta, kojima je isto vraćeno pravosnaţnom

odlukom, pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obaveze korisnika

tog zemljišta da im na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište.

Iz obrazloţenja:

"Iz ĉinjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom, koje je u

svemu prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je dopunskim rješenjem Odjeljenja

za katastar i imovinsko pravne poslove Danilovgrad, broj 03-UP-668/95 od

21.07.1995. godine, usvojen zahtjev pravnog prethodnika tuţenih za povraćaj

poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine. Istim rješenjem tuţeni je obavezan

da, kao korisnik zemljišta identifikovanog kao kat.parcele br. 131, 173, 127/1 i 128,

koje su u sastavu kompleksa koji uţiva posebnu pravnu zaštitu, na ime naknade

obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište nakon pravosnaţnosti tog rješenja.

Utvrdjeno je da tuţiocima nije dato u zamjenu drugo odgovarajuće zemljište.

Po mišljenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su zahtjev tuţilaca usvojili. Naime, cijeneći da tuţiocima na ime naknade

za vraćeno zemljište tuţeni nije obezbijedio drugo odgovarajuće zemljište, u skladu

sa ĉlanom 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz

društvene svojine, kao i da su tuţioci na ovaj naĉin lišeni prava na imovinu više od

15 godina, niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da istima pripada pravo na

naknadu štete zbog neispunjenja shodno odredbi ĉl. 293 stav 1 ZOO.

U reviziji se neosnovano ukazuje da rok u kome je tuţeni bio obavezan da

ispuni svoju obavezu nije sadrţan u dopunskom rješenju od 21.07.1995. godine, kao

i da tuţioci kao povjerioci nijesu traţili ispunjenje u naknadnom roku za ispunjenje

obaveze. Jer, obaveza tuţenog iz dopunskog rješenja dospijevala je nakon

pravosnaţnosti tog rješenja koja je nastupila 10.01.1996. godine. S druge strane, sam

tuţeni je u postupku isticao da se obraćao nadleţnim drţavnim organima radi

ispunjenja obaveze davanja odgovarajućeg zemljišta tuţiocima, pa se moţe

zakljuĉiti da su zahtjevi za ispunjenje obaveze od strane tuţilaca bili upućivani

tuţenom.

Po mišljenju ovog suda, revizijom se bez osnova ukazuje da je shodno

odredbi ĉlana 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz

društvene svojine, vraćanje poljoprivrednog zemljišta koje je u kompleksu koje

uţiva posebnu pravnu zaštitu predvidjeno putem davanja drugog odgovarajućeg

zemljišta ili izdavanjem dionica u skladu sa posebnim zakonom, a nije predvidjena

novĉana isplata. Tuţbeni zahtjev u ovom sporu postavljen je iz osnova naknade štete

95

zbog neispunjenja, pa su niţestepeni sudovi isti pravilno raspravili primjenom

odredbe ĉl. 293 ZOO."


96

ZASTARJELOST SAMOG PRAVA NA NAKNADU ŠTETE

(Ĉlan 373 u vezi sa ĉl. 360 ZOO)

Nastupila je zastara samog prava na naknadu štete ako je od saznanja za

štetu do podnošenja tuţbe prošlo više od pet godina.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev za isplatu naknade

štete na ime umanjenja trţišne vrijednosti zemljišta, izgubljenog prihoda zbog

nemogućnosti korišćenja istog u periodu od 2006-2009. godine i na ime uništenih 12

stabala voćki, a koja šteta je nastala postavljanjem kablova dalekovoda preko

predmetnog zemljišta.

Polazeći od utvrdjenja da je predmetni kabal preko parcele tuţilaca postavljen

1966. godine, kada su izgradjeni dalekovodi, te da su tuţioci, odnosno njihovi pravni

prethodnici tada doznali za štetu, a da ja tuţba podnijeta 2008. godine, niţestepeni

sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev u cjelosti

odbili kao neosnovan.

Ovo zbog toga što je shodno odredbi ĉl. 360 i 373 ZOO nastupila zastara

samog prava na traţenje predmetne štete, jer je od nastanka štete, tj. saznanja za

štetu do podnošenja tuţbe prošlo više od pet godina. Naime, naknadu štete koja

nastaje sukcesivno moguće je potraţivati unutar zastarnog roka iz ĉlana 376 ZOO,

ali samo ako nije nastupila zastara prava. Kada zastari samo pravo iz kojeg

proistiĉu povremena potraţivanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva

buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije

ove zastarjelosti (ĉl. 373 stav 2 ZOO). Stoga se navodi revizije da je trebalo

primijeniti odredbe ĉl. 156 ZOO pokazuju neosnovanim.

Bez osnova su i navodi revizije da se radi o drugom dalekovodu, te da je isti

postavljen bez saglasnosti pravnog prethodnika tuţilaca, nakon izgradnje porodiĉne

kuće. Jer, rezultat dokaznog postupka upućuje na jasan zakljuĉak da je u pitanju isti

dalekovod koji se navodi u izvještaju elektroinţinjera M. B. od 23.05.1966. godine,

te da su kablovi preko zemljišta tuţilaca postavljeni nakon izgradnje kuće.

Bez pravnog znaĉaja je pozivanje u reviziji na rješenje Vrhovnog suda Crne

Gore Rev. br. 971/09 od 22.09.2009. godine, te navodi revizije da pravni osnov

potraţivanja tuţilaca nije naknada štete već da se radi o faktiĉkoj eksproprijaciji za

koju nije isplaćena naknada. Ovo sa razloga što se tuţioci u toku prvostepenog

postupka nijesu pozivali na eksproprijaciju, već su podneskom od 23.06.2010.

godine precizirali tuţbeni zahtjev za naknadu štete."


97

UGOVORNA KAMATA KAO RAZLOG

DJELIMIĈNE NIŠTAVOSTI UGOVORA


Ako je ugovorna kamata veća od dozvoljene, ugovor o zajmu je u tom

dijelu ništav.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi pravilno nalaze da su sporazum o cesiji i novaciji

izmedju tuţenih neformalni pravni poslovi, pa su mogli da se upuste u tumaĉenju

njihovih stvarnih volja. Utvrdjeno je da iznos od 67.000,00 €, predstavlja ugovorenu

kamatu. Niţestepeni sudovi pravilno nalaze, sa osloncem na nalaz angaţovanog

vještaka, da je ugovorena kamata u iznosu od 28.680,82 € preko dozvoljene, dakle,

ugovorna kamata je veća od dozvoljene za oznaĉeni iznos. Stopa ugovorene kamate

izmedju fiziĉkih lica, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ne moţe biti veća od

kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je

to predvidjeno odredbama iz ĉlana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima,

tako da su niţestepeni sudovi pravilno našli da je ugovor u tom dijelu apsolutno

ništav. Ništavost ugovora o zajmu u ovom dijelu ne ĉini ništavim ugovor u ostalom

dijelu, jer ugovor moţe da egzistira i proizvodi pravno dejstvo u preostalom dijelu.

Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja niţestepenih sudova, proizilazi da su

tuţilja i prvotuţeni u cilju obezbedjenja potraţivanja iz ugovora o zajmu dana

19.06.2002. godine zakljuĉili ugovor o fiduciji (ovjeren pod oznakom Ov. br.

13482/2002), ĉiji su predmet nepokretnosti iz listova nepokretnosti br. 2719 i br.

2569 KO Donja Gorica upisani na ime tuţilje kao vlasnika. To što je ugovor o

fiduciji zakljuĉen prije izvršenja obaveze iz glavnog ugovora - ugovora o zajmu ne

utiĉe na njegovu ništavost - ne ĉini ugovor o fiduciji kao akcesorni pravni posao

ništavim. Pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da se ugovor o fiduciji mogao

punovaţno zakljuĉiti i prije izvršenja obaveze iz glavnog ugovora, tako da su

pravilno postupili kad su odbili kao neosnovan tuţbeni zahtjev kojim je traţeno da

se utvrdi da je tako zakljuĉeni ugovor ništav.

Izostanak procjene opterećenih nepokretnosti, isto tako, ne utiĉe na

punovaţnost zakljuĉenog ugovora, što, istina, moţe samo da oteţa povjeriocu

postupak naplate obezbjedjenja potraţivanja, tako da i to ne predstavlja razlog za

utvrdjivanje ništavosti zakljuĉenog ugovora."


98

STOPA UGOVORNE KAMATE

(Ĉlan 399 ZOO)

Sudsku zaštitu moţe uţivati samo ona stopa ugovorne kamate koja je

realna i uobiĉajena za odredjenu vrstu poslova, odnosno samo kamata koja se

iskazuje kao ekvivalent primjeren davaocu koje ĉini povjerilac iz ugovora o

kreditu.

Iz obrazloţenja:

"Drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, nasuprot

prvostepenom sudu, kad je preinaĉio prvostepenu presudu u dijelu izreke pod

stavom prvim, utoliko što je utvrdio da su ništave odredbe ugovora u dijelu koji se

odnosi na ugovaranje kamate mimo zakonom propisane. Jer, stopa ugovorene

kamatne stope izmedju fiziĉkih lica ne smije biti veća od one kamate koja se u

mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to propisano odredbama

iz ĉlana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Istom zakonskom odredbom

propisano je da ako je ugovorena veća kamatna stopa od dozvoljene, primijeniće se

najveća dozvoljena kamatna stopa. Najveća dozvoljena kamatna stopa koja se plaća

na štedne uloge je utvrdjena u visini one utvrdjene od strane niţestepenih sudova.

Ugovaranje veće kamatne stope od one dozvoljene ne moţe dovesti do ništavosti

odredbe ugovora o kamati u cjelosti, jer je u ugovorenoj kamatnoj stopi od 15%

sadrţana i ona dozvoljena kamatna stopa od 3%, tako da je drugostepeni sud

pravilno postupio kad je utvrdio da je ništavna ugovorna obaveza o kamatnoj stopi

iznad 3% godišnje. Inaĉe, sudsku zaštitu moţe uţivati samo ona stopa ugovorene

kamate koja je realna i uobiĉajena za odredjenu vrstu poslova, odnosno samo kamata

koja se iskazuje kao ekvivalenat primjeren davaocu koje ĉini povjerilac iz ugovora o

kreditu. Tuţeni ne ulazi u krug pravnih subjekata koji su, u skladu sa zakonom,

ovlašćeni za obavljanje odredjenih bankarskih poslova (nijesu pruţili dokaze u tom

pravcu), tako da ne stoje navodi podnosioca revizije da je tuţena bila ovlašćena da

ugovori kamatu po stopi iz zakljuĉenog ugovora. "


99

UGOVOR O CESIJI I NEPOSTOJANJE POTRAŢIVANJA

(Ĉlan 440 stav 1 i ĉl. 442 ZOO)

Nepostojanje potraţivanja koje se ustupa ne moţe biti razlog za ništavost

ugovora o cesiji, već moţe biti jedino razloga za odgovornost ustupioca prema

prijemniku.

Iz obrazloţenja:

"Utvrdjeno je da je R. V. dao tuţenoj na zajam iznos od 210.000 €, koji joj je

bio potreban za kupovinu stana u Beogradu. Taj iznos po nalogu zajmodavca od

novĉanih obaveza koje je imala prema njemu uplatila je 02.11.2006. godine firma E.

s. a. t. iz Grĉke na raĉun "G. i.", Beograd, od koga je tuţena kupila stan. Prema

pismu nazvanom "uslovi ugovora", koje je tuţena potpisala, zajam je trebao biti

vraćen odmah po prvom prijemu pismenog zahtjeva zajmodavca. Tuţena zajam nije

vratila iako je to traţeno pismom zajmodavca od 25.05.2007. godine kojim je

odredjen rok za povraćaj do 30.05.2007. godine. Dalje je utvrdjeno da je V. R.

ugovorom o cesiji br. 698/08 od 30.06.2008. godine ustupio tuţiocu potraţivanje

koje je imao prema tuţenoj po ugovoru o zajmu.

Na temelju ovih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Tuţilac kome je zajmodavac

ustupio potraţivanje prema tuţenoj u smislu ĉlana 440 stav 1 ZOO ima ista prava

koje je ustupilac imao prema duţniku do ustupanja, pa je ovlašćen da od tuţene traţi

ispunjenje obaveze. Ugovor o cesiji je punovaţan pravni posao jer nije protivan

prinudnim propisima. Razlog za ništavost ne moţe biti nepostojanje potraţivanja

koje se ustupa zbog ĉega je protivtuţbom traţeno da se utvrdi njegova ništavost.

Nepostojanje potraţivanja moţe biti jedino razlog za odgovornost ustupioca prema

prijemniku u smislu ĉl. 442 ZOO, odnosno razlog da se odbije kao neosnovan

zahtjev prijemnika prema duţniku za isplatu potraţivanja, a nikako razlog ništavosti

ugovora. "


100

OBAVEZA ZAŠTITE OD EVIKCIJE

(Ĉlan 515 ZOO)

Odgovornost za pravne nedostatke upotpunjuje dejstvo ugovora, pa se

zbog toga ne moţe protezati izvan kratkih i strogih rokova propisanih

odredbama ĉlana 515 ZOO, u kojima kupac moţe da traţi zaštitu od evikcije.

Iz obrazloţenja:

"Do nemogućnosti ispunjenja ugovora od strane tuţene kao prodavca došlo je

usled postojanja stvarnih prava trećih lica na predmetnoj parceli, te su na konkretan

sluĉaj pravilno primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se

odnose na odgovornost za pravne nedostatke. Kako je nemogućnost ispunjenja

obaveze posledica pravnih nedostataka, to u smislu ĉlana 510 stav 1 ZOO raskid

ugovora nastupa po samom zakonu. Stoji ĉinjenica da postoji odgovornost tuţene

za pravne nedostatke na prodatoj nepokretnosti, te da bi tuţiocu, kao kupcu

pripadalo pravo na naknadu pretrpljene štete osnovom odredbe ĉlana 510 stav 3

ZOO.

Medjutim, prema odredbi ĉl. 515 st. 1 ZOO pravo kupca po osnovu pravnih

nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.

Kako je tuţilac za prava trećeg saznao dostavljanjem rješenja Direkcije za

nekeretnine PJ Bar br. 954-246/1-99 od 01.11.1999. godine, kojim je odbijen njegov

zahtjev za upis stvarnih prava u katastru nepokretnosti, a tuţbu u ovoj pravnoj stvari

podnio 17.12.2008. godine, to je izgubio pravo na traţenu štetu koja je u

konkretnom sluĉaju posledica pravnih nedostataka, što je pravilno zakljuĉio i

drugostepeni sud u pobijanoj presudi.

Kod naprijed utvrdjenog, pravilno je odluĉeno u predmetnoj pravnoj stvari

kada je tuţbeni zahtjev odbijen zbog gubitka prava na naknadu štete kao posledice

pravnih nedostataka, usled proteka zakonskog roka u kojem je tuţilac mogao

zahtijevati, a što nije uĉinio.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, a posebno navode da ugovor nije

raskinut, te da nema mjesta primjeni odredaba o evikciji time što je u konkretnom

sluĉaju izostala predaja nekretnine kupcu, ali je našao da su isti neosnovani kod

nesumnjivog utvrdjenja da je do neispunjenja obaveze tuţene došlo zbog pravnih

nedostataka predmetne nepokretnosti, te da je raskid ugovora nastupio po samom

zakonu. "


101

UGOVOR O RAZMJENI I POSLJEDICE

NEISPUNJENJA OBAVEZA

(Ĉlan 552 u vezi sa ĉl. 262 i 525 ZOO)

Ugovorom o razmjeni nastaju uzjamne obaveze predaje stvari koje se

razmjenjuju i to da svaka stranka stekne pravo raspolaganja, odnosno svojine,

te ugovorna strana koja je izvršila svoju obavezu ima pravo da od druge strane

koja nije ili ne u potpunosti izvršila svoju obavezu da traţi ispunjenje obaveze

u smislu ĉlana 262 ZOO, a ako to nije moguće ima pravo da traţi naknadu štete

u skladu sa propisima iz ĉl. 526 istog zakona.

Iz obrazloţenja:

"Iz ĉinjeniĉnog utvrdjenja u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene

presude, proizilazi da su stranke zakljuĉile ugovor o razmjeni nepokretnosti (Ov. br.

5543/2003 od 13.03.2003. godine) kojim se tuţilac obavezao da tuţenom ustupi stan

tamo bliţe oznaĉen, kao i dva poslovna prostora u suterenu istog stambenog objekta

tako da on stekne pravo svojine, a zauzvrat tuţeni se obavezao da ustupi tuţiocu

porodiĉnu stambenu zgradu za koju ne posjeduje gradjevinsku dozvolu. Tuţeni je

tuţiocu stavio na raspolaganje stambenu zgradu u kojoj je ţivio. Nakon izgradnje

stambenog objekta tuţilac je tuţenom predao ugovoreni stan ali ne i dva poslovna

prostora.

Kod takvog ĉinjeniĉnog utvrdjenja pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova

da ugovorna odredba (ĉlan 3) kojom se tuţilac obavezao da tuţenom kao drugoj

ugovornoj strani preda, u cilju razmjene nepokretnosti, dva poslovna prostora u

suterenu sagradjene stambene zgrade jer takva preuzeta obaveza nije protivna ni

jednom prinudnom propisu, javnom poretku ili dobrim obiĉajima. Predmet

zakljuĉenog ugovora kao i njegov osnov je dopušten obzirom da su stranke

ugovorile prava i obaveze kojima su mogli slobodno raspolagati. Tuţeni se nije

obavezao, nasuprot navodima revizije, da će tuţiocu obezbijediti gradjevinsku

dozvolu za ustupljenu kuću. Takva obaveza nije predvidjena zakljuĉenim ugovorom.

Naprotiv, odredbom stava 2 ĉlana 1 zakljuĉenog ugovora naznaĉeno je da tuţeni kao

ustupilac prava svojine kuće u odredjenoj površini, ne posjeduje gradjevinsku

dozvolu. Tuţilac je tako zakljuĉenim ugovorom imao za cilj da mu se ustupi kuća

tuţenog da bi ista bila porušena kako bi se oslobodilo zemljište ĉiji dio je zahvatao

planirani stambeni objekat tuţioca kao investitora, bez ugovaranja obaveze tuţenog

da obezbijedi gradjevinsku dozvolu za ustupljenu kuću koja je nakon toga porušena.

Zakljuĉenim ugovorom o razmjeni svaki se ugovaraĉ obavezao prema svom

saugovorniku da preda stvar koja se razmjenjuje, tj. da izvrše razmjenu jedne stvari

za drugu, tako da svako od njih na dobijenoj stvari iz razmjene stekne pravo

raspolaganja, odnosno pravo svojine, kako je to predvidjeno odredbama iz ĉlana

552 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Ugovorom o razmjeni, dakle, nastaju

102

uzajamne obaveze predaje stvari koje se razmjenjuju, i to da svaka stranka stekne

pravo raspolaganja odnosno svojine. Saglasno tome, pri ĉinjenici da je tuţilac u

medjuvremenu otudjio oba poslovna lokala te da iste ne moţe, u cilju ispunjenja

svoje ugovorne obaveze, predati tuţenom to je tuţilac obavezan da tuţenom naknadi

štetu u visini trţišne vrijednosti otudjenih lokala, ĉija je vrijednost utvrdjena sa

osloncem na nalaz angaţovanog vještaka. Jer, ugovorna strana koja je izvršila svoju

obavezu ima pravo da od druge strane, koja nije ili ne u potpunosti izvršila svoju

obavezu, da traţi ispunjenje obaveze u smislu ĉl. 262 Zakona o obligacionim

odnosima, a ako to nije moguće, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ima pravo

da traţi naknadu štete u skladu sa propisima sa ĉl. 526 istog zakona."


103

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORA

O KOMISIONOJ PRODAJI

(Ĉlan 103 stav 1 u vezi ĉl. 771 ZOO)

Ĉinjenica da je tuţeni rješenjem Uprave carina oglašen odgovornim za

uĉinjeni carinski prekršaj zato što je kupio vozilo neocarinjeno i kaţnjen

oduzimanjem vozila u korist drţave ne predstavlja razlog za ništavost ugovora

o komisionoj prodaji i ništavost datog ovlašćenja.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili

zahtjev tuţioca i utvrdili ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ovlašćenja, kako

je to bliţe opisano izrekom prvostepene presude. Za takvu odluku sudovi nijesu

imali uporište u odredbi ĉlana 103 stav 1 ZOO, prema kojoj je ugovor ništavan ako

je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim obiĉajima osim ukoliko

cilj povrijedjenog prava ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u

odredjenom sluĉaju ne propisuje što drugo. Sama ĉinjenica da je tuţeni rješenjem

Uprave carina Bar oglašen odgovornim za uĉinjeni carinski prekršaj, zato što je u

novembru mjesecu 1994. godine, kupio predmetno vozilo neocarinjeno i kaţnjen

oduzimanjem vozila u korist drţave, ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o

komisionoj prodaji i ništavost datog ovlašćenja, kako to pogrešno zakljuĉuju

niţestepeni sudovi, zbog ĉega je presudu u ovom dijelu valjalo preinaĉiti i odbiti

tuţbeni zahtjev kao neosnovan. "


104

PRAVO NA ISPLATU REGRESNOG DUGA

(Ĉlan 939 ZOO u vezi sa ĉl. 99 ZOIL)

Osiguravajuća organizacija koja je naknadila štetu oštećenom ima pravo

regresa od vozaĉa motornog vozila osiguranog od odgovornosti prema trećim

licima koji je iskljuĉivo prouzrokovao štetu.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca da mu tuţeni regresira

iznos od 11.500,00 € sa pripadajućom zateznom kamatom koga je tuţilac isplatio

tamo oznaĉenom oštećenom licu po osnovu osiguranja od autoodgovornosti za štete

priĉinjene trećim licima upotrebom motornog vozila pod uticajem alkohola.

Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja, niţestepeni sudovi su pravilno primijenio

materijalno pravo pri odluĉivanju o postavljenom tuţbenom zahtjevu. Naime, u

postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je, da je tuţeni

kao vozaĉ motornog vozila osiguranog kod tuţioca od odgovornosti prema trećim

licima upravljajući vozilom pod uticajem alkohola (koncentracija alkohola u krvi

1,43% promila, zbog ĉega je pravnosnaţnom presudom Osnovnog suda u Bijelom

Polju, K.br. 504/00 oglašen krivim) priĉinio štetu drugom uĉesniku nezgode u visini

od 11.500,00 €, koju je tuţilac nastalu štetu naknadio drugom uĉesniku u nezgodi.

Kod takvog stanja stvari pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova, da tuţilac

ima pravo po kome isplaćeni iznos trećem licu kao oštećenom moţe potraţivati od

štetnika putem instituta regresa. Pravo na regres zasniva se, u konkretnom sluĉaju,

na uslovima osiguranja. Uslovi osiguravajućih organizacija ĉine sastavni dio polise

o osiguranju, tako da osiguranik koji prihvati i potpiše polisu, kao što je to sluĉaj u

ovoj pravnoj stvari, istovremeno prihvata i uslove osiguranja.

Uslovima za osuguranje vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila od

odgovornosti za štetu priĉinjenu trećim licima predvidjeno je, da osiguranik gubi

pravo osiguranja, pored ostalog, ako je u trenutku saobraćajne nezgode bio pod

uticajem alkohola. Slijedom toga, niţestepeni sudovi su pravilno postupili kad su

odluĉili na izreĉeni naĉin, obzirom da tuţilac kao osiguravajuća organizacija ima

pravo regresa od tuţenog kao vozaĉa motornog vozila osiguranog od odgovornosti

prema trećim licima, koji je iskljuĉivo štetu prouzrokovao i još upravljajući vozilom

pod uticajem alkohola, bez da pri tom stoji doprinos drugog uĉesnika nastanku

saobraćajne nezgode.

U sluĉaju alkoholisanosti vozaĉa iznad 0,5% promila pretpostavlja se da je

alkohol uzrok saobraćajne nezgode kojom je prouzrokovana šteta dok se suprotno ne

dokaţe. Teret dokazivanja odsutnosti uzroĉne veze izmedju alkoholisanosti vozaĉa i

prouzrokovane štete leţi na vozaĉa (tuţeni to istina ne dovodi u pitanje), jer je

105

nepostojanje uzroĉne veze ĉinjenica koja njemu ide u prilog, pošto iskljuĉuje

njegovu odgovornost prema zajednici osiguranja."


106

ODNOS POVJERIOCA I JEMCA

(Ĉlan 1107 stav 1 ZOO "Sl. list RCG", br. 47/08)

Jemac nije duţan da ispuni obavezu koju je preuzeo ugovorom o jemstvu

sve dok povjerilac ne pokuša da svoje potraţivanje namiri od glavnog duţnika.

Iz obrazloţenja:

"U konkretnom sluĉaju drugotuţeni je dao izjavu o jemstvu, a radi

obezbjedjenja potraţivanja iz Ugovora zakljuĉenog izmedju pravnog i fiziĉkog lica,

pa je ovo jemstvo i po ocjeni ovog suda supsidijarno. Medjutim, po ocjeni ovog

suda, u konkretnom sluĉaju su se stekli uslovi da se ispunjenje traţi od jemca tj.

drugotuţenog. Ovo zato što shodno odredbi ĉlana 1107 stav 1 ZOO ("Sl. list RCG",

br. 47/08), od jemca se moţe zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni

duţnik ne ispuni u roku odredjenom u pisanom pozivu. Kako na zahtjev za

ispunjenje obaveze glavni duţnik nije odgovorio, to je tuţilac s pravom traţio

ispunjenje od jemca jer su se zato ispunili uslovi u smislu naprijed navedene

odredbe. Naime, shodno navedenoj odredbi, jemac nije duţan da ispuni obavezu

koju je preuzeo ugovorom o jemstvu, sve dokle dok povjerilac nije pokušao da svoje

potraţivanje namiri od glavnog duţnika. Kako je povjerilac putem opomene pozvao

glavnog duţnika da ispuni svoju obavezu i dao mu rok od 30 dana, a to je ostalo bez

rezultata, to su ispunjeni uslovi da se povjerilac obrati jemcu sa zahtjevom za

ispunjenje, što je ovaj uĉinio podnošenjem tuţbe.

Zbog toga je drugostepenu presudu valjalo preinaĉiti u odnosu na

drugotuţenog, pa je odluĉeno kao u izreci."


107

LIMIT OBAVEZE OSIGURAVAĈA

(Ĉl. 86 i 93 ZOIL)

Limit obaveze osiguravaĉa utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u jednom

štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica i bez obzira da li se radi o

naknadi materijalne ili nematerijalne štete, te zahtjev oštećenih lica treba

rješavati istovremeno.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud prilikom odluĉivanja, da li je predmetna šteta pokrivena

limitom osiguranja, polazi od odredbe ĉlana 86 Zakona o osiguranju imovina i lica,

te da je najniţi osigurani iznos na koje se mora ugovoriti osiguranje od

autoodgovornosti za autobuse i teretno vozilo iznosi 200.000 SAD dolara, a za

ostala motorna vozila 100.000 SAD dolara u dinarskoj protivuvrijednosti po kursu

na dan zakljuĉenja ugovora o osiguranju, pa obzirom da je šteta priĉinjena od

teretnog motornog vozila, to je suma osiguranja iznosila 2000.000 SAD dolara u

dinarskoj protivuvrijednosti. Shodno navedenom, prvostepeni sud dosudjuje

prvotuţiocu na ime naknade materijalne štete iznose bliţe navedene u izreci kao i na

ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica

iznos od po 10.000 € svakom od tuţilaca, dok zahtjev tuţilaca na ime naknade za

izgubljeno izdrţavanje u iznosu od po 20.000 € zahtjev tuţilaca odbija kao

neosnovan.

Rješavajući po navodima ţalbi stranaka, drugostepeni sud polazi od odredbe

ĉlana 93 Zakona o osiguranju imovine i lica ("Sl. list SRJ", br. 31/95) koji je bio na

snazi u vrijeme nastanka štetnog dogadjaja. Drugostepeni sud zakljuĉuje da je visina

osigurane sume za teretna vozila na dan nastanka saobraćajne nezgode 02.10.1995.

godine iznosila 40.000 dinara odnosno 20.451,67 €, pa obzirom da je tuţiocima

pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 819/08 od

20.02.2009. godine dosudjena naknada materijalne štete 11.209,57 €, to zakljuĉuje

da tuţiocima na ime naknade nematerijalne štete pripada iznos koji predstavlja

razliku do limita osiguranja, odnosno 9.142,10 € zbog ĉega i preinaĉava prvostepenu

presudu u dijelu naknade nematerijalne štete i tuţenog obavezuje, da im po tom

osnovu isplati iznos od po 1.828,42 €.

Medjutim, po nalaţenju ovog suda, takvo rezonovanje oba niţestepena suda

se ne moţe prihvatiti. Ovo sa razloga što sudovi nijesu na pravilan naĉin utvrdili, da

li je predmetna šteta pokrivena limitom osiguranja.

Ovo s razloga što je takvo rezonovanje niţestepenih sudova u suprotnosti sa

Naĉelnim pravnim stavovima Saveznog suda br. 8/88 od 26. i 27.10.1988. godine.

Shodno navedenim stavovima limit obaveze zajednice osiguranja utvrdjuje se prema

ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica. Pri

tome, iznos štete, prema kome se utvrdjuje obim odgovornosti zajednice osiguranja

108

obraĉunava se tako što se novĉana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a

nenovĉana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrdjuje se prema cijenama,

odnosno kriterijumima u vrijeme štetnog dogadjaja. Ukoliko iznos štete ne prelazi

iznos osigurane sume, zajednica osiguranja duţna je da potpuno naknadi štetu i kada

visina štete prema cijenama, odnosno kriterijumima u vrijeme donošenja sudske

odluke prelazi iznos osigurane sume. Ako je iznos štete utvrdjen na taj naĉin,

zajednica osiguranja je duţna naknaditi dio štete prema srazmjeri izmedju osigurane

sume i tako utvrdjenog iznosa štete.

Dakle, po ovom naĉelnom stavu, niţestepeni sudovi su prvo trebali utvrditi,

koliko je šteta iznosila u vrijeme štetnog dogadjaja (tj. ukupna šteta po jednom

štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica). Ako se šteta kretala u okvirima

osigurane sume na koju je bilo osigurano vozilo sa kojim je upravljao Š. P,

organizacija za osiguranje je bila duţna da naknadi štetu u punom iznosu bez obzira

na inflaciju. Medjutim, ako je šteta u trenutku štetnog dogadjaja bila veća od

osigurane sume, organizacija osiguranja je bila u obavezi da naknadi onaj procenat

štete obraĉunat prema cijenama u vrijeme presudjenja koji odgovara srazmjeru

izmedju osigurane sume i obraĉunate štete.

Obzirom, da se limit obaveze osiguravaĉa utvrdjuje prema ukupnoj šteti u

jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica i bez obzira da li se radi

o naknadi materijalne i nematerijalne štete, to je zahtjev oštećenih lica trebalo

rješavati istovremeno. Kako je povodom štetnog dogadjaja tuţiocima pravosnaţnom

presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 819/08 od 20.02.2009. godine,

dosudjena naknada materijalne štete u ukupnom iznosu od 11.309,57 €, to će

prvostepeni sud prilikom ponovnog utvrdjivanja visine štete, imati u vidu visinu

dosudjene naknade u tom predmetu."


109

STVARNO PRAVO

110

DIOBA NEPOKRETNOSTI - SUVLASNIĈKA ZAJEDNICA

(Ĉlan 16 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Dioba imovine vrši se na naĉin da svaki suvlasnik dobije onaj dio koji

odgovara veliĉini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasniĉkog dijela.

Iz obrazloţenja:

"Zbog nemogućnosti sporazumnog raskida suvlasniĉke zajednice, predlagaĉ

A. V. podnijela je predlog prvostepenom sudu da izvrši fiziĉku diobu navedenih

nepokretnosti, saglasno odredbama Zakona o vanparniĉnom postupku.

Prvostepenim rješenjem izvšena je dioba navedenih parcela na naĉin

predloţen od strane vještaka geodetske struke.

Osnovano se revizijom protivnika predlagaĉa ukazuje da zbog pogrešne

primjene materijalnog prava ĉinjeniĉno stanje nije potpuno utvrdjeno.

Naime, dioba imovine vrši se na naĉin da svaki suvlasnik u prirodi dobije onaj

dio koji odgovara veliĉini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasniĉkog djela. U

konretnom sluĉaju predmet diobe su parcele razliĉitih kultura: šuma, neplodno

zemljište, livade, pašnjak. Stoga se jednaka vrijednost suvlasniĉkih udjela nije

mogla utvrditi samo na osnovu nalaza vještaka geodetske struke. Bilo je potrebno

provesti i vještaĉenje putem vještaka poljoprivredne struke, pa na osnovu

usaglašenog predloga ovih vještaka, te rezultata cjelokupnog postupka, odluĉiti o

diobi i naĉinu diobe predmetne nepokretnosti.

Osnovano se takodje revizijom ukazuje na pogrešnost zakljuĉka

drugostepenog suda da "nalazi vještaka moţe biti sastavni dio izreke". Kad okolnosti

sluĉaja to zahtijevaju moţe se u izreci odluke suda navesti da skica vještaka (a ne

nalaz) ĉini sastavni dio izreke rješenja, kako je to navedeno u izreci prvostepenog

rješenja.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti po primjedbama

ukazanim ovim rješenjem. Dakle, provest će i vještaĉenje putem vještaka

poljoprivredne struke, nakon ĉega će se steći uslovi da se, pravilnom primjenom

materijalnog prava, dioba predmetne nepokretnosti izvršiti na zakonit naĉin."


111

STICANJE PRAVA SVOJINE

SPORAZUM O ZAJEDNIĈKOJ GRADNJI

(Ĉlan 22 u vezi sa ĉl. 13 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa

i ĉl. 630 ZOO)

Sporazumom o zajedniĉkoj gradnji i ulaganju rada i sredstava saglasno

postignutom sporazumu stiĉe se pravo vlasništva (suvlasništva) gradjenjem u

smislu odredbe ĉlana 22 ZOSPO, a ne osnovom ugovora o gradjenju kao

pravnog posla.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţilaca za utvrdjenje prava

svojine (susvojine) po osnovu nasledja iza smrti njihovog prethodnika - pok. A. R,

na spornom stanu steĉenom putem zajedniĉke gradnje njihovog prethodnika i

tuţenog.

Dakle, u pitanju je sticanje susvojine u vrijeme vaţenja ranijeg Zakona o

osnovama svojinsko pravnih odnosa. Radi se o sticanju zajedniĉkim gradjenjem na

temelju postignutog usmenog sporazuma pok. A. i tuţenog, po kojem su se

dogovorili da zajedniĉkim sredstvima i radom nadograde potkrovlje na predmetnom

objektu i da po završenoj nadgradnji svakom od njih pripadne po jedan stan. U

postupku je utvrdjeno da su pravni prethodnik tuţilaca i tuţeni izvršili dogovorena

ulaganja i da su izvedeni radovi, te da su time zajedniĉki doprinijeli izgradnji

potkovlja, ali da je tuţeni po završetku gradnje samostalno ušao u drţavinu oba

sagradjena stana tog potkrovlja, da ih koristi, a da tuţiocima ne dozvoljava

korišćenje jednog stana, već je bez uĉešća i znanja njihovog pravnog prethodnika, u

posebno sprovedenom postupku na osnovu izdejstvovane presude na osnovu

priznanja, upisan kao vlasnik potkrovlja u cjelini.

Niţestepeni sudovi nalaze da je pravni prethodnik tuţilaca na navedeni naĉin

stekao pravo suvlasništva na predmetnom potkrovlju, odnosno pravo vlasništva na

predmetnom stanu, kao polovini potkrovlja u suvlasništvu sa tuţenim. I po ocjeni

ovog suda pravilno je izloţeno rezonovanje niţestepenih sudova, jer osnovanost

tuţbenog zahtjeva proizilazi iz odredaba ĉlana 22 Zakona o osnovama svojinsko

pravnih odnosa, u vezi ĉl. 13 istog zakona. Ovo iz razloga što izjavom volje o

zajedniĉkoj gradnji potkrovlja i na taj naĉin sticanju imovine, te nakon toga

ulaganjem rada i sredstava u izgradnju saglasno postignutom sporazumu stiĉe se

pravo vlasništva (suvlasništva) gradjenjem u smislu prethodno navedenih zakonskih

odredaba.

Stoga su neprihvatljivi navodi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu

kvalifikaciju niţestepenih sudova o naĉinu sticanja prava vlasništva zajedniĉkim

gradjenjem (originernim sticanjem). Revident, naime, pogrešno smatra da je u

pitanju sticanje pravnim poslom, polazeći od sporazuma izmedju njega i pravnog

112

prethodnika tuţilaca, pa da je na konkretni sluĉaj trebalo primijeniti odredbe Zakona

o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji se odnose na sticanje prava svojine

pravnim poslom, a valjanost pravnog posla da je trebalo cijeniti u smislu odredaba

Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu ugovor o gradjenju. Ovo sa razloga

što ovdje nije u pitanju sticanje svojine osnovom ugovora o gradjenju, kao pravnog

posla izmedju izvodjaĉa i naruĉioca, a koji prema odredbi ĉlana 630 stav 2 Zakona o

obligacionim odnosima mora biti zakljuĉen u pismenoj formi. Naime, u konkretnom

sluĉaju je rijeĉ o zajedniĉkoj izgradnji na temelju sporazuma, a ne o sporazumu o

prenosu vlasništva. Ovdje je sporazum pravnog prethodnika tuţilaca i tuţenog

prethodio zajedniĉkoj gradnji, pa je pravni osnov sticanja vlasništva zajedniĉko

gradjenje. Sporazum stranaka, odnosno lica koja su uĉestvovali u zajedniĉkom

gradjenju samo odredjuje pravne posledice zajedniĉke gradnje.

Dovodjenjem u vezu izvedenih dokaza u prvostepenom postupku - ugovora

br. 101 od 30.09.1991. godine, zakljuĉenog izmedju Stambene zadruge "A." i

ĉlanova zadruge M. Z. i dr., ugovora zakljuĉenog izmedju B. Z. i A. S, potpisanog

od strane ugovaraĉa, sa izjavama prvotuţilje i tuţenog u svojstvu stranki, umješaĉa

na strani tuţilaca i saslušanih svjedoka u postupku i njihovom pravilnom ocjenom,

pravilno je zakljuĉio prvostepeni sud da je pravni prethodnik tuţilaca stekao - kupio

pravo nadgradnje predmetnog potkrovlja u cjelini od nosilaca prava svojine na istom

B. Z. i A. S. - umješaĉa u ovom sporu, a koje rezovnovanje pravilno prihvata i

drugostepeni sud. Pritom, pravilno nalaze niţestepeni sudovi da je pravni prethodnik

tuţilaca sa umješaĉem u ugovornom odnosu vezano za kupovinu polovine

potkrovlja koja je njemu pripadala, pa su pravilno cijenili uĉešće tuţenog u izgradnji

stana umješaĉu osnovom odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu

ugovor o djelu (ĉlan 600) i pravo tuţenog koje proistiĉe iz ovog posla iskljuĉivo kao

pravo obligacione prirode. Iskljuĉena je mogućnost ostvarenja stvarno pravnog

zahtjeva tuţenog prema umješaĉu osnovom izvodjenja radova na njegovom stanu,

jer tuţeni sa umješaĉem nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu. Isto tako, pravilno

ocjenjuju niţestepeni sudovi pravni odnos izmedju pravnog prethodnika tuţilaca i

tuţenog vezano za nadgradnju predmetnog potkrovlja. Jer, izjavama saslušanih

svjedoka, kao i parniĉara (prvotuţilje i tuţenog) u svojstvu stranki i njihovom

pravilnom ocjenom sud je utvrdio da se pok. A. dogovorio sa tuţenim da zajedniĉki

sagrade - nadograde potkrovlje na objektu, sa bliţim podacima kao u izreci, koji u

ostalom dijelu nije sporan, a ovo uz zajedniĉko ulaganja rada i sredstava. Prema tom

dogovoru, A. je uloţio steĉenu osnovicu potkrovlja sa infrastrukturom, a tuţeni je

trebao da izvede radove gradnje uz izvršena preostala ulaganja. Takodje je dokazano

da su imenovani dogovorili da se u potkrovlju sagrade dvije stambene jedinice, a

namjera im je bila da obojici pripadne po jedna, na raĉun izvršenog zajedniĉkog

ulaganja. Prema stanju u spisima, tuţeni je sagradio predmetno potkrovlje, s tim što

tuţiocima, kao pravnim sledbenicima njegovog brata A, ne dozvoljava korišćenje

jednog stana, odnosno istim nije predat stan u svojinu, a ni u drţavinu, te da je

tuţeni, u posebno sprovedenom postupku u kojem njihov pravni prethodnik nije

uĉestvovao, izdejstvovao presudu na osnovu priznanja, osnovom koje je upisan kao

vlasnik potkrovlja u cjelini.

113

Kako su predloţenim i izvedenim dokazima u postupku tuţioci dokazali

postojanje usmenog sporazuma o nadgradnji predmetnog potkrovlja i ulaganje

njihovog pravnog prethodnika u stvaranju istog, koje su niţestepeni sudovi pravilno

ocijenili njegovim jednakim doprinosom sa tuţenim u sticanju potkrovlja kao

cjeline, to su pravilno zakljuĉili niţestepeni sudovi da su pravni prethodnik tuţilaca i

tuţeni stekli susvojinu na predmetnom potkrovlju osnovom usmenog sporazuma, te

da je iz njihovog ponašanja prije zapoĉinjanja nadgradnje potkrovlja dokazana

njihova nesumnjiva namjera da na sagradjenom potkrovlju imaju pravo susvojine,

odnosno po jednu stambenu jedinicu u okviru istog.

Sa iznijetih razloga pokazuju se neosnovanim svi navodi revizije kojima se

osporava da je pravni prethodnik tuţilaca stekao pravo suvlasništva na predmetnom

potkrovlju, odnosno pravo svojine na spornom stanu, kao idealnoj polovini

potkrovlja u cjelini."


114

STICANJE PRAVA SVOJINE PO OSNOVU GRADJENJA

(Ĉl. 22 - 24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu se

primijeniti kod gradjenja na društvenom zemljištu.

Iz obrazloţenja:

"Svoj zahtjev za utvrdjenje prava svojine na predmetnim objektima tuţioci su

temeljili na pravu nasljedja iza smrti njihove majke V. N, koja je te nepokretnosti

naslijedila od svog oca V. S, a on je pravo svojine stekao po osnovu gradjenja.

U postupku je utvrdjeno da je predmetne objekte sagradio sada pok. djed

tuţilaca V. S, od tvrdog materijala, poslije 1962. godine, na društvenom odnosno

sada drţavnom zemljištu koje mu nije dato na korišćenje, a upisano je na tuţenu

kao kat. parcela 255 KO Braćeni.

Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da se

pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu primijeniti kod

gradjenja na društvenom zemljištu. Zato djed tuţilaca nije mogao steći pravo svojine

na objektima, po osnovu gradjenja na društvenom zemljištu, koje mu nije dato na

korišćenje, pa ni njegova kćerka odnosno tuţioci to pravo nijesu stekli po osnovu

nasljedja. Jer, nasljednik postaje vlasnik samo onih stvari koje su pripadale

prethodnom vlasniku - ostaviocu u momentu njegove smrti.

Za svoje odluke niţestepeni sudovi su dali valjane i jasne razloge, koje

prihvata i ovaj sud i na njih upućuje podnosioce revizije.

Stoga su navodi revizije u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava

neosnovani."


115

STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEM NA TUDJEM ZEMLJIŠTU


Nesavjesni graditelj stiĉe pravo svojine gradjenjem na tudjem zemljištu

ako je od završetka izgradnje objekta prošlo tri godine, a vlasnik zemljišta se

odmah po saznanju nije usprotivio gradnji.

***

Rok od tri godine odnosi se na pravo izbora vlasnika zemljišta da li će

zahtijevati pravo svojine na gradjevinskom objektu ili uklanjanje objekta i

vraćanje zemljišta u predjašnje stanje.

Iz obrazloţenja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su stranke sunosioci

prava korišćenja na na kat. parceli 158 KO Beĉići i to tuţilje na po 3/8, a tuţeni na

1/4. Na toj parceli tuţilje su bez saglasnosti tuţenog 2005. godine sagradile sporni

gradjevinski objekat. Tuţeni je saznao za gradnju u ljeto 2005. godine, ali se odmah

po saznanju za gradnju tome nije usprotivio.

Na temelju ovih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su pravilno sporni odnos

raspravili primjenom ĉlana 25 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i

pravilno zakljuĉili da su tuţilje gradjenjem stekle pravo svojine. Tuţilje su bile

nesavjesni graditelji, jer su znale da grade na tudjem zemljištu. Medjutim, kako je od

završetka izgradnje gradjevinskog objekta prošlo tri godine, a tuţeni kao sukorisnik

zemljišta kada je saznao za gradnju tome se nije odmah usprotivio, to ne moţe više

zahtijevati da mu pripadne pravo svojine na gradjevinskom objektu ili da graditelji

poruše gradjevinski objekat i vrate zemljište u prvobitno stanje, već jedino da mu

isplate prometnu cijenu zemljišta.

Bez osnova su navodi revizije kojima se ukazuje da se usprotivio gradnji

objekta. Naime, iz sadrţine pisma tuţenog od 04.10.2005. godine jasno proizilazi da

je znao da je izgradjen objekat i da se tome nije protivio, već je tuţiljama predlagao

da se praviĉno podijeli parcela.

Takodje, pogrešno tuţeni smatra da se gradnji moţe protiviti u roku od tri

godine, u kom roku je nadleţnom organu podnio prijavu da je objekat izgrajen bez

odobrenja za gradjenje. Naprotiv, protivljenje gradnji mora da uslijedi odmah po

saznanju, a rok od tri godine odnosi se na pravo izbora vlasnika zemljišta da li će

zahtijevati pravo svojine na gradjevinskom objektu ili uklanjanju objekta i vraćanje

zemljišta u predjašnje stanje.

Da li je novosagradjeni objekat izgradjen bez gradjevinske dozvole nije

pravno relevantno u ovom postupku, već je to pravno pitanje odluĉno u upravnom

postupku koji je u nadleţnosti inspekcijskih sluţbi. Ovo zbog toga što graditelj i pod

116

uslovom da je objekat izgradjen bez odobrenja za gradnju do legalizacije ili rušenja

gradjevine na osnovu odluke nadleţnog organa uţiva sudsku zaštitu."

( Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 467/11 od 12.05.2011. godine)

117

NUŢNI I KORISNI TROŠKOVI

(Ĉlan 38 st. 3, 4 i 7 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa

u vezi sa ĉl. 286 -289 ZOO)

Savjesni drţalac ima pravo da zadrţi stvar dok mu se ne naknadi iznos

nuţnih i korisnih troškova.

***

Prigovor zadrţavanja mora biti odredjen u pogledu visine iznosa nuţnih i

korisnih troškova.

Iz obrazloţenja:

"Drugostepeni sud pravilno zakljuĉio da je tuţilac dokazao pravo svojine ĉije

utvrdjenje traţi postavljenim zahtjevom, jer je dokazao da su nepokretnosti koje su

predmet spora postale društvena, odnosno drţavna svojina prema Zakonu o

nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta iz 1958. godine, da su

nepokretnosti - poslovni prostor u drţavini tuţenog, a u postupku je preko vještaka

utvrdjen identitet nepokretnosti u odnosu na nepokretnosti koje su izuzete iz posjeda

ranijeg vlasnika N. R. po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i

gradjevinskog zemljišta. Slijedom takvog utvrdjenja pravilno je pobijanom

presudom utvrĊeno da tuţiocu pripada pravo da traţi ispraţnjenje poslovnih

prostorija od strane tuţenog, saglasno odredbi ĉlana 37 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa.

Tuţeni u reviziji bez osnova ukazuje da je svojinu na spornim

nepokretnostima stekao gradjenjem saglasno ĉlanu 24 Zakona o osnovama svojinsko

pravnih odnosa, jer rekonstrukcija i adaptacija poslovnih prostorija ne predstavljaju

valjan osnov za sticanje prava svojine iz ovog osnova.

Tuţeni je u reviziji ponovio, opreza radi, da mu kao savjesnom drţaocu

pripada pravo na naknadu nuţnih troškova za odrţavanje stvari, kao i na naknadu

korisnih troškova u mjeri u kojoj se vrijednost stvari povećala, kako to propisuje

odredba ĉlana 38 st. 3 i 4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, te da ima

pravo da zadrţi stvar dok mu se ne naknadi iznos nuţnih i korisnih troškova koje je

imao u vezi sa odrţavanjem stvari - st. 7 iste odredbe.

Po nalaţenju ovoga suda, prema odredbi ĉlana 38 st. 3 i 4 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa, savjesnom drţaocu pripada pravo na naknadu nuţnih i

korisnih troškova koje je imao u vezi sa stvari dok je trajala njegova drţavina, dok je

stavom 7 iste odredbe predvidjeno da savjesni drţalac ima pravo da zadrţi stvar dok

mu se ne naknadi iznos tih troškova. Institut prava zadrţavanja - retencije regulisan

je i odredbama ĉl. 286 do 289 Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj prigovor je

dilatorni materijalnopravni prigovor kojim se zaustavlja zahtjev vlasnika za predaju

118

u posjed stvari, a istovremeno se isticanjem tog prigovora vrši pritisak na vlasnika

da ispuni svoju obavezu prema drţaocu. Pravo retencije, osim protutuţbom, moţe se

ostvarivati i prigovorom u parnici koja se vodi po svojinskoj tuţbi.

Medjutim, ovaj sud nalazi da prigovor zadrţavanja u svakom sluĉaju mora biti

odredjen u pogledu visine iznosa nuţnih i korisnih troškova da bi sud mogao, ako

tuţilac dokaţe postojanje pretpostavki iz ĉlana 37 Zakona o osnovama svojinsko

pravnih odnosa, raspraviti isti i dati odgovarajuće razloge o tome.

U konkretnom sporu, tuţeni u postupku pred prvostepenim sudom nije istakao

zahtjev za naknadu nuţnih i korisnih troškova od tuţioca, niti je to uĉinio u posebnoj

parnici, već se od zahtjeva za predaju branio prigovorom koji je istakao u ţalbi

protiv prvostepene presude, a drugostepeni sud je takve ţalbene navode ocijenio

neosnovanim.

Po mišljenju ovog suda, isticanje tuţenog u ţalbi da mu pripada pravo

zadrţavanja stvari dok mu tuţilac ne naknadi troškove koje je kao drţalac imao,

predstavlja, u stvari, iznošenje novih ĉinjenica, što u smislu odredbe ĉlana 365 stav 1

ZPP nije dozvoljeno, osim ako ţalilac pruţi dokaze da ih bez svoje krivice nije

mogao iznijeti, odnosno predloţiti do zakljuĉenja glavne rasprave pred

prvostepenim sudom, a što tuţeni u ovom sporu nije uĉinio. Stoga, ovaj sud nalazi

da su istaknuti revizijski navodi bez znaĉaja za drugaĉije odluĉivanje, zbog ĉega je

reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


119

ZAŠTITA OD UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE

(Ĉl. 42 i 43 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Pravo na zaštitu od uznemiravanja prava svojine pripada vlasniku ili

pretpostavljenom vlasniku, odnosno suvlasniku, protiv svakog onog lica, koje

uznemirava njegovo vlasniĉko pravo na bilo koji naĉin, osim oduzimanja

stvari.

Iz obrazloţenja:

"Kod utvrdjene ĉinjenice da se sporna kat. parc. br. 286 nalazi u zoni morskog

dobra, te da kao takva predstavlja dobro od opšteg interesa u smislu ĉlana 11 Zakona

o drţavnoj imovini ("Sluţbeni list CG", br. 21/09), koje po sili zakona predstavlja

drţavnu imovinu, niţestepeni sudovi su zakljuĉili da tuţilac nije aktivno legitimisan

da traţi zaštitu zbog uznemiravanja u smislu ĉl. 42 u vezi ĉl. 43 Zakona o osnovama

svojinsko - pravnih odnosa, pa su sledstveno tome tuţbeni zahtjev tuţioca odbili,

kao neosnovan.

Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan zakljuĉak

niţestepenih sudova o nedostatku aktivne legitimacije.

Nasuprot pravnom rezonovanju niţestepenih sudova po nalaţanju ovog suda

tuţilac je aktivno legitimisan u ovom sporu.

Odredbom ĉlana 42 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa je

propisano da ako treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog

vlasnika na drugi naĉin a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni

vlasnik moţe tuţbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane a ĉl. 43 istog Zakona

da suvlasnik odnosno zajedniĉki vlasnik ima pravo na tuţbu za zaštitu prava

vlasništva na cijelu stvar, a da suvlasnik ima pravo i na tuţbu za zaštitu svojega

prava na dijelu stvari.

Dakle, pravo na ovu zaštitu pripada vlasniku ili pretpostavljenom vlasniku

odnosno suvlasniku protiv svakog onog lica, koji uznemirava njegovo vlasniĉko

pravo na bilo koji naĉin osim oduzimanjem stvari. S tim u vezi za ukazati je da je

tuţilac dokazao da je pretpostavljeni vlasnik, s obzirom na utvrdjenu ĉinjenicu da je

isti u listu nepokretnosti br. 454 KO Baošići upisan kao suvlasnik u dijelu od 1/3 na

kat. par. br. 286, što ga ĉini aktivno legitimisanim da traţi zaštitu od neosnovanog

uznemiravanja svojine u odnosu na treće lice - tuţenog.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, niţestepeni sudovi su propustili da utvrde i

daju razloge o odluĉnim ĉinjenicama od znaĉaja za odluku o osnovanosti tuţbenog

zahtjeva, na koje je ranije bilo ukazano rješenjem ovog suda Rev. br. 260/09 od

28.05.2009. godine.

Imajući u vidu naprijed navedeno, presude nţestepenih sudova je valjalo

ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

120

U ponovnom postupku, na novoj glavnoj raspravi, niţestepeni sud će otkloniti

ukazane nedostatke, nakon ĉega će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese

pravilnu i zakonitu odluku."


121

STICANJE PRAVA SLUŢBENOSTI ODRŢAJEM


Korišćenje sluţbenosti u većem obimu od one nastale ugovorom i seoskim

dogovorom, bez saglasnosti vlasnika posluţnog dobra, ne moţe dovesti do

sticanja stalne sluţbenosti putem odrţaja.

Iz obrazloţenja:

"Utvrdjeno je da je tuţena vlasnik kat. parcele br. 2540 po kulturi šuma III

klase površine 3835 m2 upisane u listu nepokretnosti br. 189 KO Zaljevo, a tuţilja

vlasnik kat. parc. 2525 po kulturi livada III klase površine 2.067 m2 upisane u listu

nepokretnosti br. 433 KO Zaljevo. Pismenim kupoprodajnim ugovorom zakljuĉenim

izmedju prethodnika stranaka dana 25.09.1954. godine prodata je nepokretnost sada

povlasno dobro O. Š. - ocu tuţene, sa ostavljanjem prolaza i to po dnu livade sa

sijenom i slamom i po vrhu iste sa ostalim potrebama M. P. (vlasniku nekretnine sa

zapadne strana) s tim što livada koja se prodaje ima pravo prolaza preko imovine S.

F, po dnu iste u pravcu sjevernog dijela i širokog kufina. Saslušani svjedoci M. N,

M. N, P. I, N. R. i S. Ć, potvrdili su da je sezonska sluţbenost na predmetnom putu

preko parcele tuţilje uspostavljena navedenim ugovorom, a ovo jer se poštovao

sezonski dogovor da se vlasnicima medjusobno graniĉnih nepokretnosti kojima

gravitira predmetni putni pravac omogući iznošenje ljetine i to pravo prolaţenja je

trajalo onoliko koliko je bilo potrebno da se sijeno pokosi, osuši, pokupi i iznese.

Saslušani svjedoci, osim svjedoka O. Š. i Z. - sinova tuţene, potvrdjuju da je

uspostavljenu sluţbenost u granicama i na naĉin kako je to precizirano izrekom

koristila tuţena i njen pravni prethodnik sve do izgradnje magistralnog puta Bar -

Ulcinj, od kada isti ne poštuju sezonski dogovor i sluţbenost prolaza samovoljno

koriste u skladu sa svojim potrebama u svako doba godine.

Kod takvog utvrdjenja, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je tuţilja

dokazala da tuţena ima samo pravo sezonske sluţbenosti preko parcele tuţilje kako

je to bliţe navedeno izrekom presude i da je to pravo stekla ugovorom o kupoprodaji

zakljuĉenim izmedju pravnih prethodnika stranaka 1954. godine. To što su pravni

prethodnik tuţene i tuţena koristili sluţbenost u većem obimu od one nastale

ugovorom i seoskim dogovorom, ne moţe dovesti do sticanja stalne sluţbenosti

putem odrţaja. Ovo sa razloga što su tuţeni prolaz preko livade tuţilje koristili bez

njenog znanja i odobrenja, obzirom da ista ţivi u inostranstvu, a M. N. i M. N,

kojima je tuţilja dala livadu na korišćenje su sprjeĉavali tuţene da prolaze

motokultivatorom u periodu kada na to nemaju pravo, što je bio i povod za

pokretanje postupka pred sudom. Dakle, svako korišćenje puta preko parcele tuţilje

mimo utvrdjenog prava i mimo njene saglasnosti bi bila zloupotreba povjerenja

tuţilje kao vlasnika posluţnog dobra, radi ĉega nema mjesta navodima revizije da su

odrţajem stekli pravo sluţbenosti prolaza tokom ĉitave godine.

122

U konkretnoj pravnoj stvari radi se o utvrdjenju postojanja već steĉenog prava

sezonske sluţbenosti, pa tuţilja shodno ĉlanu 188 ZPP, ima pravni interes za

utvrdjenje postojanja tog prava i zabrane korišćenja tuţenoj van tog obima, pa su

navodi revizije koji tvrde suprotno neosnovani. "


123

PRESTANAK PRAVA SLUŢBENOSTI

(Ĉlan 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Postoji zakonski osnov za ukidanje sluţbenosti ako se svrha sluţbenosti

izmijenila i ista sa naĉela restrikcije više nije neophodna.

Iz obrazloţenja:

"Ispunjeni su uslovi propisani odredbom ĉlana 58 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa (koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog

odnosa), jer je došlo do promijenjenih okolnosti, tako da se povlasno dobro moţe

koristiti i bez predmetne sluţbenosti. Ovo s razloga, što tuţeni do svoje imovine

mogu doći drugim putevima, pa predmetna sluţbenost nije ni nuţna. Naime, tuţeni

J. S. do svoje kuće ima prilaz tj. put koji se odvaja od javnog u pravcu juga, dok

tuţeni Š. V. za prilaz svojoj imovini ne koristi sporni put već javni put.

Pored toga, sporna sluţbenost nije nuţna ni radi odrţavanja jaza koji nije u

funkciji već je zarušen, a na sjevernoj i na juţnoj strani jaza koji se prostire preko

imovine tuţilaca trasa jaza je uništena i prekinuta izgradnjom i asfaltiranjem puteva.

Dakle, naknadnom izgradnjom novih prilaza i zatrpavanjem jaza, svrha

sluţbenosti se izmijenila i ista sa naĉela restrikcije nije više neophodna, radi ĉega

postoji zakonski osnov u smislu ĉlana 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko -

pravnih odnosa za ukidanje iste. Sa tih razloga, pravilno su niţestepeni sudovi

usvojili zahtjev tuţilaca obzirom da su izmijenjenim prilikama tuţeni stekli

mogućnost da prilaze do povlasnog dobra i bez korišćenja sluţbenosti, tako da ista

više nije nuţna, već predstavlja teret za posluţno dobro, tako da njeno postojanje

nije više opravdano. Inaĉe, vlasnici posluţnog dobra imaju prvo traţiti da se

sluţbenost prolaza, bez obzira na njen naĉin sticanja ukine, ako više nije potrebna

vlasnicima povlasnog dobra, kao što je u konkretnom sluĉaju."


124

HIPOTEKA

NIŠTAVOST ODREDBE UGOVORA O HIPOTECI

(Ĉlan 69 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, u vezi sa ĉl. 103 ZOO)

Hipoteka sluţi za obezbjedjenje potraţivanja, a ne moţe predstavljati

osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti.

***

Ništava je odredba zakljuĉenog ugovora o hipoteci kada hipotekarni

povjerilac ugovara za sebe pravo da u sluĉaju neisplate duga namiri svoje

potraţivanje sticanjem prava svojine na zaloţenu nepokretnost.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je preinaĉio

prvostepenu presudu utvrdjujući da je apsolutno ništav ugovor o hipoteci od

27.08.1996. godine i aneks istog od 15.01.1998. godine. Naime, pravilno zakljuĉuje

drugostepeni sud da su ništave odredbe navedenog ugovora u dijelu koji se odnosi

na ugovaranje kamate mimo zakona propisane, kao i dijelu kojim je predvidjeno da

tuţioci steknu pravo svojine na nepokretnostima koje predstavljaju obezbjedjenje za

vraćanje zajma. Jer, stopa ugovorene kamate izmedju fiziĉkih lica ne smije biti veća

od one kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju,

kako je to propisano odredbama iz ĉlana 399 stav 1 Zakona o obligacionim

odnosima. Isto tako, drugostepeni sud pravilno zakljuĉuje da je ništavna odredba

zakljuĉenog ugovora o hipoteci kada hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo

da u sluĉaju neisplate duga namiri svoje potraţivanje sticanjem prava svojine na

zaloţenu nepokretnost. Naime, hipoteka sluţi za obezbjedjenje potraţivanja, a ne

moţe predstavljati osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti. Kako su tuţioci

za sebe ugovorili pravo da u sluĉaju neisplate duga namire svoje potraţivanje

sticanjem prava svojine na zaloţenoj nepokretnosti, drugostepeni sud s pravom

zakljuĉuje da je zakljuĉeni ugovor, saglasno propisima iz ĉlana 69 Zakona o

osnovnim svojinsko pravnim odnosima u tom dijelu ništav. Za svoju odluku u tom

dijelu drugostepeni sud je dao potrebne, potpune i jasne razloge koje prihvata i ovaj

sud i na koje podnosioca upućuje bez potrebe da se u tom pravcu posebno osvrće. "


125

NUŢNI PROLAZ

(Ĉlan 215 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa

"Sl. list CG", br. 19/09)

Pravo zahtijevati ustanovljenje stvarne sluţbenosti - nuţnog prolaza

pripada vlasniku povlasnog dobra koji uopšte nema izlaz na javni put ili ga ima

ali uz pretjerano zaobilaţenje.

Iz obrazloţenja:

"Predmet tuţbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca za otvaranje nuţnog

prolaza, u najširem obimu preko nekretnina tuţenog - kat. par. br. 48/8, upisane u

listu nepokretnosti br. 197 KO Krš, u širini od 3 m i duţini 154,24 m a u korist kat.

parcela tuţioca br. 48/21/1, 48/21/2 i br. 48/21/3, upisane u listu nepokretnosti br. 84

KO Krš.

Odluĉujući o postavljenom tuţbenom zahtjevu, niţestepeni sudovi su pravilno

primijenili materijalno pravo kada su odbili tuţbeni zahtjev, kao neosnovan.

Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke a na osnovu

dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu ĉlana 9 ZPP je utvrdjeno da je tuţilac

vlasnik kat. par. br. 48/21/1, br. 48/21/2 i br. 48/21/3, koje su upisane u listu

nepokretnosti br. 84 KO Krš a da je tuţeni vlasnik kat. par. br. 48/88 upisane u listu

nepokretnosti br. 197 KO Krš, da je tuţilac povremeno uz saglasnost tuţenog

koristio traţeni putni pravac, koji se odvaja od javnog puta Njegovudja - Studenca,

pravcem sjever - jug, preko parcele tuţenog, u duţini od 134,31 m, parcele Š. R, u

duţini od 20,63 m i parcele Š. V. u duţini od 148,29 m odnosno u ukupnoj duţini od

303,22 m. U postupku je utvrdjeno da postoji i nesporni stari plemenski put, koji se

odvaja sa javnog puta sa istog mjesta kao i sporni i ide kroz parcelu tuţenog u duţini

od 127,12 m, zatim parcelu Š. V. u duţini od 136,79 m a potom kroz parcelu B. V. u

duţini od 155,54 m. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke je utvrdjena

visina troškova koji se odnose na korekciju traţenog putnog pravca (varijante "a") i

nespornog plemenskog puta (varijante "b") koji troškovi za varijantu "a") iznose

1.405,42 € a za varijantu "b" 1.349,44 €.

Kod naprijed izloţenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa

pravom prihvata i drugostepeni sud i po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima

revizije, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni

zahtjev tuţioca odbili, kao neosnovan.

Odredbom ĉlana 215 stav 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima je

propisano da vlasnik nepokretnosti, koji nema izlaz na javni put ili se do njega moţe

doći samo uz pretjerano zaobilaţenje (opkoljeno zemljište, enklava) ima pravo da

zahtijeva da mu se, uz plaćanje naknade, dozvoli prolaz preko tudjeg zemljišta

(nuţni prolaz).

126

Dakle, pravo zahtijevati ustanovljenje ove stvarne sluţbenosti - nuţnog

prolaza u smislu citirane zakonske odredbe pripada vlasniku povlasnog dobra koji

uopšte nema izlaz na javni put ili ga ima ali uz pretjereno zaobilaţenje. Kako je u

postupku utvrdjeno da tuţilac, kao vlasnik povlasnog dobra ima izlaz na javni put -

nespornim plemenskim putem, koji izlazi na isto mjesto a koji je pribliţne duţine

kao i sporni put, to su a imajući pritom u vidu i naĉelo restrikcije pravilno odluĉili

niţestepeni sudovi kada su tuţbeni zahtjev odbili, kao neosnovan."


127

ZASTARJELOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU

EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI

(Ĉlan 35 Zakona o eksproprijaciji)

Rok zastare za naknadu za eksproprisanu nepokretnost poĉinje da teĉe

od momenta kada je rješenje o utvrdjenoj naknadi postalo pravosnaţno i

istekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze.

Iz obrazloţenja:

"Podnijetim predlogom predlagaĉi su traţili da im se odredi i isplati naknada

za zemljište koje je nacionalizovano rješenjem Narodnog odbora Opštine Ivangrad

br. 14727 od 23.12.1959. godine, tvrdeći pri tome da njihovom pravnom

prethodniku, niti njima nikada nije uruĉeno rješenje od 03.12.1970. godine, niti

isplaćena naknada utvrdjena istim u iznosu od 32.090,00 tadašnjih dinara.

Odluĉujući po zahtjevu predlagaĉa niţestepeni sudovi su isti odbili kao

neosnovan zakljuĉujući da je predmetno potraţivanje zastarjelo obzirom da je

protekao opšti rok zastare od 10 godina.

Iz predmetnih spisa proizilazi da su ocu predlagaĉa pok. N. M.

nacionalizovane i izuzete iz posjeda kat. parcele koje sada nose oznaku br. 1898 i

1899 po kulturi gradjevinsko zemljište ukupne površine 3.209 m2. Nekretnine su

nacionalizovane rješenjem protivnika predlagaĉa od 23.12.1959. godine, dok je

naknada za isto utvrdjena rješenjem tuţenog br. 02-2661 od 03.12.1970. godine u

iznosu od 32.090,00 €. Medju strankama je sporna ĉinjenica da li je navedeno

rješenje uruĉeno pravnom predhodniku predlagaĉa, u kom pravcu tuţeni na koga je

teret dokazivanja ove ĉinjenice nije pruţio dokaze, radi ĉega se sud obraćao

Drţavnom arhivu Crne Gore na Cetinju koji mu je dostavio ovjerenu kopiju spornog

rješenja.

Iz spisa dalje proizilazi da je prvostepeni sud kao svjedoka saslušao V. M.

koji je u vrijeme donošenja spornog rješenja bio šef sluţbe za katastar i imovinsko

pravne poslove protivnika predlagaĉa i koji se sjeća da se vodio postupak oko

izuzimanja spornog zemljišta. Svjedok je naveo da je na svakom prvom primjerku

rješenja - originalu postojao peĉat, a ukoliko nema dostavnice o prijemu rješenja, na

poledjini bi se konstatovalo da je rješenje liĉno uruĉeno stranci uz potpis. Takodje bi

se na svakom rješenju gdje je isplaćena naknada konstatovalo da je isplaćeno po

ĉeku, koji je ovaj svjedok potpisivao i sve to bi se konstatovalo na originalu rješenja.

Svjedok je nakon što mu je pokazano sporno rješenje ustvrdio da isto nije prvi

primjerak rješenja već se isto nalazi u spisima predmeta.

Imajući u vidu prednje ĉinjenice, za sada se ne moţe prihvatiti zakljuĉak

niţestepenih sudova o neosnovanosti tuţbenog zahtjeva, obzirom da nijesu utvrdjene

odluĉne ĉinjenice za presudjenje ove pravne stvari.

128

Naime, niţestepeni sudovi nijesu mogli zakljuĉiti da je predmetno

potraţivanje zastarjelo a da predhodno nijesu sa sigurnošću utvrdili da li je rješenje o

odredjivanju naknade uruĉeno pravnom predhodniku predlagaĉa ili njima. Jer, kada

je u pitanju zastarjelost novĉanog potraţivanja praviĉne naknade za nepokretnosti

koje su po osnovu nacionalizacije ili eksproprijacije prešle u društvenu svojinu, rok

zastare poĉinje teći prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik nepokretnosti

prema zakonu imao pravo to zahtijevati. Shodno tome, pravo zahtijevati naknadu

ranijem vlasniku pripada tek od momenta kada rješenje o utvrdjenoj naknadi postalo

pravosnaţno i istekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze, što se u konkretnom

sluĉaju ne zna, jer nije utvrdjeno da li je rješenje o odredjenoj naknadi ikada uruĉeno

predlagaĉima odnosno njihovom predhodniku i da li je postalo pravosnaţno.

Imajući prednje u vidu valjalo je niţestepene presude ukinuti i predmet vratiti


U ponovnom postupku prvostepeni sud će od Drţavnog arhiva Crne Gore

pribaviti prvi primjerak rješenja br. 02-2661 od 03.12.1970. godine, kojim je

utvrdjena naknada za sporne nekretnine. Uvidom u isto će utvrditi da li je

pravosnaţno, odnosno da li postoji dokaz da je uruĉeno pravnom prethodniku

predlagaĉa i je li po istom isplaćena naknada, kako je bliţe u svom iskazu predstavio

svjedok V. M, nakon ĉega će tek biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu

odluku u ovom sporu."


129

SVOJINSKI ODNOSI

(Ĉlan 15 Zakona o etaţnoj svojini)

Nezavisno od toga da li je stambena zgrada izgradjena na gradjevinskoj

parcelli u privatnoj svojini ili na gradjevinskoj parceli u društvenoj, odnosno

drţavnoj svojini, zemljište na kojem je zgrada izgradjena, kao i zemljište koje

sluţi za redovnu upotrebu zgrade ĉini nedjeljivu cjelinu.

Iz obrazloţenja:

"Prema stanju u spisima, tuţioci su suvlasnici, a drugotuţena vlasnik stanova

u zgradi sagraĊenoj na parceli broj 174/1, površine 1065 m2. Pravo svojine na

stanovima stekli su na osnovu ugovora o otkupu stana koji su zakljuĉili 1993. godine

pravni prethodnik tuţilaca i drugotuţena, kao nosioci stanarskog prava, sa

dotadašnjim vlasnikom stanova - prvotuţenim, sve saglasno tada vaţećem Zakonu o

stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 45/90).

Nije sporno da je zemljište - parcela, na kojoj je sagradjena zgrada u kojoj su

pravni prethodnik tuţilaca i drugotuţena otkupili stanove, bilo u društvenoj svojini,

a da je prvotuţeni imao pravo korišćenja na tom zemljištu.

Dana 10.10.2003. godine tuţeni su zakljuĉili Aneks ugovora o otkupu stana iz

1993. godine, kojim je prvotuţeni drugotuţenoj "prodao" dio dvorišta - parcele br.

174/1, u površini od 120 m2, na kojem se nalazio wc, koji su koristili svi vlasnici -

korisnici stanova u zgradi, zajedniĉka septiĉka jama, vodovodna i kanalizaciona

instalacija.

Na osnovu ovako utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, koje je i nesporno, pravilno

su niţestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tuţbeni zahtjev i

utvrdili da je ništav predmetni aneks ugovora i kada su naloţili tuţenoj da tuţiocima

omogući da koriste predmetno zemljište na naĉin na koji su ga koristili prije

zakljuĉenog aneksa ugovora.

Naime, prema ĉlanu 15 Zakona o etaţnoj svojini, koji je bio u primjeni u

vrijeme nastanka spornog odnosa, ako je gradjevinska parcela na kojoj je stambena

zgrada izgradjena u privatnoj svojini, vlasnici posebnih djelova zgrade imaju

zajedniĉku n e d j e lj i v u svojinu na tom zemljištu (stav 1), a ako je zgrada

podignuta na gradjevinskoj parceli u društvenoj, odnosno drţavnoj svojini, vlasnici

posebnih djelova zgrade imaju pravo trajnog korišćenja zemljišta na kojem je zgrada

izgradjena. U smislu citiranih zakonskih odredbi, nezavisno od toga da li je

stambena zgrada izgradjena na gradjevinskoj parceli u privatnoj svojini ili na

gradjevisnkoj parceli u društvenoj, odnosno drţavnoj svojini, zemljište na kojem je

zgrada izgradjena, kao i zemljište koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade ĉini

nedjeljivu cjelinu. Dakle, prvotuţeni, koji je bio korisnik parcele na kojoj je

zgrada izgradjena, nije mogao, u konkretnom sluĉaju aneksom ugovora o

otkupu stana, prenositi pravo svojine na pojedinom dijelu zemljišta - dvorišta

130

koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade, kako to pravilno zakljuĉuju i niţestepeni

sudovi. Obzirom da je aneks ugovora zakljuĉen suprotno prinudnim propisima, istim

se nije moglo prenijeti pravo svojine na zemljištu na kojem postoji nedjeljivo pravo

korišćenja, pa su niţestepeni sudovi pravilno odluĉili kada su usvojili tuţbeni

zahtjev. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.


131

NASLJEDNO PRAVO

132

IMOVINA KOJA SE IZDVAJA IZ ZAOSTAVŠTINE

(Ĉlan 32 Zakona o nasljedjivanju)

Zahtjev za izdvajanje imovine iz zaostavštine, koji jedan od zakonskih

nasljednika istiĉe jedan prema drugom, moţe se smatrati opravdanim jedino u

sluĉaju ako je nasljednik koji traţi izdvajanje dao izrazito veći doprinos u

privredjivanju sa ostaviocem u povećanju ostavioĉeve imovine.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev da se iz ostavine njegovog pok. oca izdvoji 1/2 idealnog dijela

porodiĉnog stambenog objekta, bliţe opisanog izrekom prvostepene presude, tuţilac

zasniva na tvrdnji da je tokom ţivota u zajednici sa ostaviocem svojim radom i

sredstvima sanirao i dogradio predmetni objekat i time poveĉao vrijednost istog, a

da tuţena niĉim nije doprinijela sanaciji i dogradnji predmetnog objekta.

Nesporno je da su tuţilac i tuţena brat i sestra, te da su jedini naslednici koji

su pozvani na nasledje iza smrti svog oca R. D. U postupku koji je prethodio

donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su predmetni objekat izgradili djed i

baba stranaka 1935. godine, te da je isti oštećen u zemljotresu 1979. godine i

odobrena sanacija istog. Na ime kredita za sanaciju porodiĉnog objekta ocu stranaka

isplaćena su dva kredita u protivuvrijednosti od 10.609,81 € i od istog vraćena 1989.

godine. Dalje je utvrdjeno da je otac stranaka kao radnik "Prvoborca" stekao

penziju, da je imao barku i bavio se prevozom turista, da je izdavao sobe i auto

kamp turistima, te da je 1997. godine prodao plac u Sutorini za 90.000 DEM, od

ĉega je tuţenoj dao 15.000 DEM. Utvrdjeno je i da je tuţilac bio zaposlen u

Brodogradilištu "Bijela", a da tuţena nije bila zaposlena, te da je ista poslije oĉeve

smrti stekla porodiĉnu penziju. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdjeno je

da je tuţilac nabavljao materijal za sanaciju i dogradnju predmetnog objekta,

angaţovao radnike i pomagao istima, a da je tuţena obavljala poslove domaćinstva,

spremala sobe za turiste i starala se o bolesnim roditeljima. Takodje je utvrdjeno da

su svi radovi na sanaciji i dogradnji predmetnog objekta plaćeni novĉanim

srredstvima oca stranaka.

Kod naprijed utvrdjenog, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Ovo sa razloga što nijesu ispunjeni uslovi iz ĉlana 32 Zakona o nasledjivanju

za izdvajanje 1/2 idealnog dijela predmetnog objekta iz ostavine pravnog

prethodnika stranaka. Jer, zahtjev za izdvajanje koji jedan od zakonskih naslednika

istiĉe prema drugom moţe se smatrati opravdanim jedino u sluĉaju ako je naslednik

koji traţi izdvajanje dao izrazito veći doprinos u privredjivanju sa ostaviocem i u

povećanju ostavioĉeve imovine. Prema tome, pri utvrdjivanju vrijednosti

doprinosa treba uzeti u obzir posebne odnose i prilike koje su vladale u

ostavioĉevoj porodici, jer se ovdje ne radi o nasljedno pravnom odnosu, već o

133

posebnom pravnom odnosu koji je izmedju ostavioĉevih potomaka i ostavioca

nastao za ostavioĉeva ţivota, a koji je utemeljen radom i doprinosom potomaka

u ostavioĉevoj imovini.

Kako rezultat dokaznog postupka upućuje na jasan zakljuĉak da je predmetni

objekat saniran i dogradjen iskljuĉivo novĉanim sredstvima oca stranaka, a da je

doprinos stranaka u radu oko sanacije i dogradnje podjednak, jer je tuţilac nabavljao

gradjevinski materijal, angaţovao radnike i pomagao istim, a tuţena se starala o

bolesnim roditeljima i vodila brigu o domaćinstvu, to jasno proizilazi da predmetni

objekat u cjelosti predstavlja ostavioĉevu imovinu.

Kod ĉinjenice da tuţilac nije dokazao da je njegov doprinos srazmjeran djelu

zaostavštine ĉije izdvajanje traţi, svi navodi revizije se pokazuju neosnovanim."


134

POVREDA NUŢNOG DIJELA

ZASTARJELOST TUŢBE

(Ĉl. 34 i 41 Zakona o nasljedjivanju)

Nuţni dio moţe se povrijediti jedino raspolaganjem testamentom i

poklonom.

***

Ako je od ostavioĉeve smrti do ponošenja tuţbe prošlo tri godine

protekao je zakonski rok u kome se moglo traţiti vraćanje poklona zbog

povrede nuţnog dijela.

Iz obrazloţenja:

"Prema odredbi ĉlana 41 Zakona o nasljedjivanju smanjenje raspolaganja

testamentom moţe se traţiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a

vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostavioĉeve, odnosno od dana kada je

rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenjem kojim se utvrdjuje

njegova smrt postalo pravosnaţno.

Kako je P. K. umro 08.08.1988. godine, a tuţba podnijeta 06.04.1993. godine,

pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je protekao zakonski rok u kome se

moglo traţiti vraćanje poklona zbog povrede nuţnog dijela.

Neosnovni su navodi revizije da taj rok nije istekao zbog toga što je tekao

ostavinski postupak O. br. 10/90. Iz tih spisa proizilazi da je pravni prethodnik

tuţilaca P. Dj. istakao zahtjev za nuţni dio na roĉištu od 24.02.1993. godine, tj. kada

je već bio istekao rok propisan ĉlanom 41 Zakona o nasljedjivanju.

Takodje su pravilno niţestepeni sudovi zakljuĉili da se zakljuĉenjem ugovora

o doţivotnom izdrţavanju ne moţe povrijediti nuţni dio jer se radi o dvostrano

obaveznom ugovoru. Nuţni dio moţe se povrijediti jedino raspolaganjem

testamentom i poklonom - ĉlan 34 stav 1 Zakona o nasljedjivanju.

Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 408 ZPP."


135

ISPITIVANJE SPOSOBNOSTI PRIMAOCA IZDRŢAVANJA

ZA ZAKLJUĈENJE UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU


Ispitivanje zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdrţavanja za

zakljuĉenje ugovora o doţivotnom izdrţavanju imalo bi mjesta samo ukoliko se

prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca

izdrţavanja.

Iz obrazloţenja:

"Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdjeno je da je pok. P. B. u vrijeme

zakljuĉenja ugovora o doţivotnom izdrţavanju sa prvotuţenom bila sposobna da

shvati pravni znaĉaj zakljuĉenog ugovora, koju ĉinjenicu je potvrdio i svjedok S. R.

koji je u svojstvu sudije izvršio ovjeru spornog ugovora nakon prethodno obavljenog

razgovora sa primaocem izdrţavanja. Bez znaĉaja je ukazivanje u reviziji da se

sposobnost primaoca izdrţavanja za zakljuĉenje ugovora iskljuĉivo mogla utvrditi

na osnovu zdravstvenog uvjerenja. Jer, ispitivanje zdravstvenog stanja i sposobnosti

primaoca izdrţavanja za zakljuĉenje ovog pravnog posla imalo bi mjesta samo

ukoliko se prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost

primaoca izdrţavanja, što u konkretnom nije bio sluĉaj. Stoga su neosnovani navodi

tuţioca da je ugovor o doţivotnom izdrţavanju ništav jer su postojale okolnosti koje

su dovodile u sumnju psihiĉko zdravlje primaoca izdrţavanja. Osim navedenog, u

postupku je utvrdjeno da je ugovor zakljuĉen u svemu prema ĉlanu 117 Zakona o

nasljedjivanju, pa ne postoje razlozi ništavosti ugovora u smislu ĉl.103 ZOO."


136

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORA

O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU


Razlog za ništavost ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne moţe biti

ĉinjenica da li je ili ne primalac izdrţavanja bio u stanju socijalne potrebe i da

li mu je bilo potrebno izdrţavanje.

Iz obrazloţenja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je majka stranaka sada

pok. R. K. na osnovu ugovora o otkupu stana Ov. br. II/703/92 od 20.06.1992.

godine stekla pravo svojine na stanu koji se nalazi u ul. Petra Matovića, br. 31 u

Podgorici. Ona je taj stan prodala svom sinu, u ovom sporu tuţiocu, ugovorom o

prodaji od 10.12.1992. godine. Tuţilac je isti stan poklonio majci, ugovorom Ov. br.

39/97 od 17.03.1997. godine. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ovog ugovora tuţilac

je zasnovao na ĉinjenici da je pravosnaţnom presudom Višeg suda u Podgorici K.

br. 173/98 od 26.10.1999. godine osudjen na zatvorsku kaznu, zbog kriviĉnog djela

ubistva, pa da je tim raspolaganjem ţelio da izbjegne naplatu eventualnih

potraţivanja na ime naknade nematerijalne štete porodice ubijenog i da njegova

majka ne bi ostala na ulici. Majka stranaka je na osnovu ovog ugovora o poklonu

upisana kao vlasnik stana. Ona je sa tuţenom zakljuĉila ugovor o doţivotnom

izdrţavanju Rs. br. 162/05 od 10.11.2005. godine, kojim je u zamjenu za izdrţavanje

sporni stan ostavila tuţenoj, kao davaocu izdrţavanja. Nakon njene smrti tuţena je

upisana kao vlasnik stana. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o doţivotnom

izdrţavanju tuţilac je zasnovao na ĉinjenicama da majka stranaka, obzirom da nije

bila vlasnik stana, sa njim nije mogla da raspolaţe, kao i na ĉinjenici da se ona nije

nalazila u stanju socijalne potrebe i da joj nije bilo potrebno izdrţavanje od strane

tuţene.

Imajući u vidu navedene ĉinjenice, kao i razloge zbog kojih se traţi utvrdjenje

ništavosti ugovora i po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno

primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Tuţilac nije dokazao

da je ugovor o poklonu zakljuĉen iz nedopuštenih pobuda, pa su niţestepeni sudovi

pravilno zakljuĉili da se ne radi o ništavom pravnom poslu. Osim toga, tuţilac se ne

moţe pozivati na sopstvenu nesavjesnost kao razlog ništavosti ugovora.

Što se pak tiĉe ugovora o doţivotnom izdrţavanju, razlog za ništavost

ugovora ne moţe biti raspolaganje sa tudjom stvari, ĉak i pod pretpostavkom da je

dokazano da majka stranaka u vrijeme zakljuĉenja ugovora nije bila vlasnik stana.

Takav ugovor obavezuje ugovaraĉe i nije protivan prinudnim propisima. Isto tako,

razlog za ništavost ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne moţe biti ni ĉinjenica da li

je ili ne primalac izdrţavanja bio u stanju socijalne potrebe i da li mu je bilo

potrebno izdrţavanje.

137

Što se pak tiĉe zahtjeva za utvrdjenje prava svojine niţestepeni sudovi su

pravilno primijenili materijalno pravo kada su i taj zahtjev odbili. Tuţilac je stan

poklonio majci na osnovu punovaţnog ugovora na temelju koga se ona upisala kao

vlasnik stana i tim stanom raspolagala u korist tuţene ugovorom o doţivotnom

izdrţavanju, na osnovu koga je tuţena uknjiţena kao vlasnik. Prema tome, pravo

svojine tuţioca na spornom stanu prestalo je u smislu ĉlana 45 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa kada je njegova majka stekla pravo svojine na istu stvar.

Bez ikakvog znaĉaja su navodi revizije da majka stranaka prilikom

zakljuĉenja ugovora o doţivotnom izdrţavanju nije bila upozorena od strane sudije

na posledice ugovora i da sud prilikom ovjere ugovora nije postupio u skladu sa ĉl.

189 i 190 Zakona o vanparniĉnom postupku. Ovo zbog toga što se radi o novim

ĉinjenicama na kojima tuţbeni zahtjev nije bio zasnovan, što je protivno odredbi

ĉlana 402 ZPP prema kojoj stranke mogu u reviziji iznositi nove ĉinjenice i

predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba

parniĉnog postupka zbog kojih se revizija moţe izjaviti. "


138

UGOVOR O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU

NAMJERA PRIMAOCA IZDRŢAVANJA


Ako je u ugovoru o doţivotnom izdrţavanju navedeno da primalac

izdrţavanja po svojoj smrti ostavlja davaocu izdrţavanja svu svoju imovinu, a

nakon toga nabrojane nepokretnosti koje se ostavljaju davaocu izdrţavanja,

namjera primaoca izdrţavanja nije bila da po svojoj smrti davaocu izdrţavanja

ostavi svu svoju nepokretnu imovinu, već samo nabrojane nepokretnosti.

Iz obrazloţenja:

"Kod utvrdjenja da sporne nepokretnosti nijesu bile predmet navedenog

ugovora o doţivotnom izdrţavanju, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zakljuĉak da

predmetni ugovor ne predstavlja valjan osnov za sticanje prava korišćenja na

spornim nepokretnostima.

Naime, u predmetnom ugovoru o doţivotnom izdrţavanju (ĉlan 4 stav 2)

nabrojane su nepokretnosti iz zemljištno knjiţnog uloška br. 34, 35, 336, 122, 123,

140 i 550 KO Rose, koje primalac izdrţavanja B. Dj. ostavlja po svojoj smrti

tuţiocu, kao davaocu izdrţavanja, te su neprihvatljivi navodi revizije da je ovim

ugovorom tuţiocu, kao davaocu izdrţavanja, primalac izdrţavanja ostavio po svojoj

smrti svu svoju nepokretnu imovinu. Stoji ĉinjenica da je u ĉl. 4 st. 1 Ugovora o

doţivotnom izdrţavanju navedeno da primalac izdrţavanja po svojoj smrti davaocu

izdrţavanja ostavlja u vlasništvo svu svoju nepokretnu imovinu, ali kako su u

narednom stavu istog ĉlana taĉno navedene nepokretnosti koje se ostavljaju

primaocu izdrţavanja, jasno proizilazi da namjera primaoca izdrţavanja nije bila da

po svojoj smrti davaocu izdrţavanja ostavi svu svoju nepokretnu imovinu, već samo

naprijed navedene parcele."


139

PRAVNO DEJSTVO UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU


Ugovor o doţivotnom izdrţavanju ima samo obligaciono dejstvo i

predstavlja samo osnov, dok se stvarna prava na nepokretnosti na koje se

odnosi ugovor, stiĉu tek ispunjenjem ugovora.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je K. G. za ţivota zakljuĉila ugovor o

doţivotnom izdrţavanju sa R. S. i isti je ovjeren pred Osnovnim sudom u Kotoru,

pod R. br. 574/02 dana 26.08.2002. godine. Dana 09.12.2003. godine podnijela je

protiv R. S. Osnovnom sudu u Kotoru, tuţbu radi raskida tog ugovora, koji postupak

je prekinut do okonĉanja ostavinskog postupka. Dana 16.12.2003. godine pred

Osnovnim sudom u Kotoru K. G. je u postupku R. br. 888/03 sastavila je sudski

testament kojim je raspolagala imovinom koja je bila predmet ugovora o

doţivotnom izdrţavanju na naĉin da za sluĉaj svoje smrti tu imovinu ostavlja

tuţenim iz ovog spora V. i I. M.

K. G. je preminula dana 11.01.2004. godine.

Kod takvog stanja stvari, pravilno je prostupio drugostepeni sud kada je

preinaĉio prvostepenu presudu na naĉin što je zahtjev tuţioca odbio kao neosnovan,

kojim je traţeno, da se utvrdi da je ništav predmetni testament.

Ovo s razloga, što je K. G. u trenutku sastavljanja sudskog testamenta dana

16.12.2003. godine bila vlasnik imovine koju je za sluĉaj svoje smrti ostavila

tuţenim, bez obzira što je ta ista imovina bila predmet ugovora o doţivotnom

izdrţavanju, a koji ugovor nije raskinut. Jer, kada je zakljuĉen ugovor o doţivotnom

izdrţavanju u smislu ĉlana 117 Zakona o nasledjivanju, primalac izdrţavanja ostaje

vlasnik imovine i posle zakljuĉenog ugovora, obzirom da davaocu izdrţavanja pravo

svojine na spornoj imovini pripada tek poslije smrti primaoca izdrţavanja. U tom

pravcu stranke su i u ugovoru o doţivotnom izdrţavanju u ĉl. 4 ugovorile, da

primalac izdrţavanja ovlašćuje davateljicu izdrţavanja, da tek poslije njene smrti

moţe na osnovu tog ugovora izvršiti preknjiţbu svih prava na svoje ime.

Valja ukazati, da bi se davalac izdrţavanja obezbijedio od štete, koja bi mu

mogla biti nanijeta raspolaganjem sa imovinom koja je bila predmet ugovora o

doţivotnom izdrţavanju, isti moţe svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi u

vidu zabiljeţbe. Jer, to pravo mu garantuje ĉlan 118 Zakona o nasledjivanju, a koji

propisuje, da davalac izdrţavanja moţe svoje pravo iz ugovora upisati u javnu

knjigu. Na taj naĉin, davalac izdrţavanja obezbjedjuje nepokretnosti koje su bile

predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju, prema svim trećim licima.

Medjutim, u konkretnom sluĉaju, tuţilja kao davalac izdrţavanja nije

postupila u skladu sa odredbom ĉlana 118 Zakona o nasledjivanju, jer nije izvršila

zabiljeţbu svog prava iz ugovora kod nadleţnog organa za katastar iako joj je ta

140

mogućnost bila ugovorena i ĉl. 6 Ugovora o doţivotnom izdrţavanju. To što je

tuţilja izvršila zabiljeţbu ugovora o doţivotnom izdrţavanju (R. br. 574/02 od

26.08.2002. godine) dana 20.02.2004. godine je bez odluĉnog znaĉaja, jer je ta

pravna radnja izvršena tek nakon smrti primaoca izdrţavanja, a koja je preminula

dana 11.01.2004. godine.

Dakle, zakljuĉenjem tog ugovora, davalac izdrţavanja stiĉe samo obligaciono

pravo, a ne i stvarno pravo na imovinu primaoca izdrţavanja. Jer, ugovor o

doţivotnom izdrţavanju ima samo obligaciono dejstvo i predstavlja samo osnov,

dok se stvarna prava na nepokretnosti na koje se odnosi ugovor, stiĉu tek

ispunjenjem ugovora.

Radi toga, zakljuĉenjem ugovora o doţivotnom izdrţavanju, primaocu

izdrţavanja ne prestaje pravo svojine na nepokretnosti koja je predmet tog ugovora,

radi ĉega je primalac izdrţavanja kao vlasnik mogao raspolagati tom nepokretnošću

saĉinjavanjem sudskog testamenta. Stoga, to raspolaganje nije protivno odredbi ĉl.

117 i ĉl. 7 Zakona o nasledjivanju, radi ĉega ne stoje razlozi za ništavost spornog

testementa primjenom ĉlana 103 istog zakona, a na ĉemu tuţilja zasniva svoj tuţbeni

zahtjev, kako to pravilno zakljuĉuje drugostepeni sud.

Pored toga, valja ukazati da je tuţilja u konkretnom sluĉaju postavila i

eventualni zahtjev u smislu ĉlana 189 stav 2 ZPP, te da je prvostepeni sud usvojio

glavni zahtjev, pa da prvostepeni sud nije bio duţan odluĉivati o eventualnom

zahtjevu. Medjutim, obzirom da je drugostepeni sud preinaĉio odluku o glavnom

zahtjevu, a ovaj sud u tom dijelu odbio reviziju, to prvostepenom sudu ostaje da

odluĉi o eventualnom zahtjevu kojeg je tuţilja postavila uz glavni zahtjev."


141

RASKID UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU


Zabiljeţba imovine koja je predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju u

zemljišnim knjigama od strane davaoca izdrţavanja, mimo volje primaoca

izdrţavanja, ne predstavlja razlog za raskid ugovora o doţivotnom

izdrţavanju.

***

Dejstvo upisa je opomena, odnosno zaštita od trećih lica, a time se ne dira

u pravo vlasnika.

Iz obrazloţenja:

"Predmetnom tuţbom tuţilja je traţila da se raskine Ugovor o doţivotnom

izdrţavanju zakljuĉen 05.07.2004. godine pred Osnovnim sudom u Kotoru, R. br.

360/04 i Aneks tog ugovora zakljuĉen pred istim sudom dana 27.12.2007. godine,

izmedju tuţilje, kao primaoca izdrţavanja i tuţenih, kao davalaca izdrţavanja. Kao

razlog za raskid tuţilja je navela da je tuţeni mimo njene volje nakon zakljuĉenja

Ugovora izvršio zabiljeţbu imovine koja je predmet ugovora, u zemljišnim knjigama,

što kod tuţilje stvara osjećaj "tereta" kako je navela. Takodje je kao razlog navela

ĉinjenicu da su je tuţeni ubjedjivali da predje da ţivi kod njih, iako ugovorom nije

predvidjena zajednica ţivljenja.

Imajući u vidu naprijed navedeno i po ocjeni ovog suda pravilno su postupili

niţestepeni sudovi kada su odbili tuţbeni zahtjev kao neosnovan jer razloga za raskid

Ugovora u smislu ĉlana 120 Zakona o nasledjivanju nema.

U konkretnom sluĉaju se radi o Ugovoru o doţivotnom izdrţavanju koji je

zakljuĉen pred sudom, i kojim je prenos imovine - stana vlasništva primaoca

izdrţavanja, odloţen do trenutka primaoĉeve smrti, koja zabiljeţba je ugovorena i u

skladu je sa prinudnim propisima. Ovo zato što u trenutku zakljuĉenja ugovora davalac

izdrţavanja tj. tuţeni, stiĉu obligaciono pravo i moţe svoje pravo iz ugovora upisati u

zemljišne knjige a dejstvo upisa je opomena, odnosno zaštita od trećih lica, a time se ne

dira u pravo vlasnika.

Takodje iz kazivanja tuţilje nesumnjivo se zakljuĉuje da tuţeni izvršavaju svoje

obaveze saglasno ugovoru i da nema nesporazuma izmedju stranaka, pa tako ni razloge

za raskid Ugovora o doţivotnom izdrţavanju."


142

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEDJIVANJE


Zasnivanje vanbraĉne zajednice nakon smrti braĉnog druga nije razlog

za nedostojnost da istog naslijedi.

Iz obrazloţenja:

"Takodje su neosnovani i navodi revizije da tuţilja nije nasljednik i da je

nedostojna da naslijedi zbog toga što je nakon M. smrti zasnovala vanbraĉnu

zajednicu u kojoj ima dvoje djece. Ovo zbog toga što je tuţilja u momentu M. smrti

bila njegova supruga, a to što je nakon njegove smrti zasnovala vanbraĉnu

zajednicu, u smislu ĉlana 126 Zakona o nasljedjivanju, nije razlog za nedostojnost.

Navodi revizije kojima se ukazuje na nepotpuno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje

nijesu ni od kakvog znaĉaja jer se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog

ĉinjeniĉnog stanja revizija ne moţe izjaviti - ĉlan 400 stav 3 ZPP.

Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 408 ZPP."


143

SADRŢINA IZJAVE O ODRICANJU OD NASLJEDJA

(Ĉlan 134 Zakona o nasljedjivanju,

u vezi sa ĉl. 40 Zakona o povraćaju imovinskih prava i obeštećenju)

Izjava o odricanju od nasljedstva proizvodi dejstvo samo u pogledu

imovine koja je ĉinila zaostavštinu pravnog prethodnika i nema pravni znaĉaj

u odnosu na imovinu koja se vraća.

***

Imovina koja je predmet vraćanja tretira se kao novopronadjena

imovina jer nije bila u sastavu ostavinske mase u vrijeme raspravljanja

zaostavštine.

Iz obrazloţenja:

"Nepokretnosti koje su bile predmet obeštećenja, nijesu predstavljale

ostavinsku masu u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. M. P. P. U tom

postupku donijeto je rješenje O. br. 97/66 od 31.10.1966. godine i za nasljednika je

oglašen sin M. M, otac tuţene jer su se tuţilje odrekle prava na nasledje u korist

brata M.

Nema mjesta navodima revizije da su tuţilje izgubile pravo na konkretno

traţenje zato što su se u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. oca M. P.

P. odrekle od nasljedstva u korist oca tuţene. Jer izjava o odricanju od nasledstva

proizvodi dejstvo samo u pogledu imovine koja je ĉinila zaostavštinu pravnog

prethodnika stranaka u postupku O. br. 97/66 o ĉemu je donijeto rješenje

31.10.1966. godine i nema pravni znaĉaj u odnosu na imovinu koja se vraća.

Stoga po mišljenju ovog suda, pravilno je stanovište niţestepenih sudova da

se oduzeto zemljište vraća ranijem sopstveniku, odnosno njegovim pravnim

sledbenicima, koji svoja prava izvode iz prava ranijeg sopstvenika u momentu

donošenja odluke o vraćanju oduzetog zemljišta pred Komisijom za vraćanje.

Takodje, odredbom ĉlana 40 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju, nasljedno pravni zahtjev podnesen pred nadleţnim sudom, raspraviće

se kao naknadno pronadjena imovina u skladu sa odredbama Zakona o

vanparniĉnom postupku. Imovinska prava bivših vlasnika, o kojima se odluĉuje u

postupku, prelaze na njihove nasljednike danom pravosnaţnosti rješenja o povraćaju

imovinskih prava.

Za ocjenu osnovanosti predmetnog traţenja tuţilje nema uticaja ĉinjenica što

one nijesu pokrenule postupak vraćanja zemljišta, pred organom uprave -

Komisijom, ovo zato što se posutpak pokreće podnošenjem zahtjeva bilo kod bivšeg

vlasnika, u sluĉaju kada je na stvari postojala zajedniĉka svojina.

144

Imovina koja je predmet vraćanja tretira se kao novopronadjena imovina jer

nije bila u sastavu ostavinske mase u vrijeme raspravljanja zaostavštine pravnog

prethodnika stranaka, oca tuţilja i djeda tuţene pok. M. P. P. Imovinska prava

pravnog prethodnika stranaka na naslednike prelaze danom pravosnaţnosti rješenja

o povraćaju imovinskih prava, pa rokovi koji po odredbama o nasledjivanju teku od

dana smrti ostavioca, poĉinju da teku od dana pravosnaţnosti rješenja (ĉlan 40

Zakona o vraćanju i obeštećenju). Stoga nema mjesta ni navodima revizija te je

nastupila zastara traţenja u smislu ĉl. 139 Zakona o nasledjivanju, ovo zato što su

predmet potraţivanja novĉana sredstva iz rješenja Komisije za povraćaj i

obeštećenje koje rješenje je postalo pravosnaţno 25.09.2006. godine, a tuţbu su

tuţioci podnijeli 09.10.2006. godine.

Iz spisa predmeta, zapisnika sa roĉišta glavne rasprave na kojima su u

dokaznom postupku proĉitani priloţeni pismeni dokazi, utvrdjuje se da nije bilo

nikakvog prigovora od strane tuţene prilikom izvodjenja ovih dokaza, pa su navodi

iz revizije da je sud izvršio uvid u kopije neprihvatljivi.

S obzirom na sadrţinu postavljenog zahtjeva nasuprot navodima revizije, i po

ocjeni ovog suda ima mjesta tuţbi za utvrdjenje i za to postoji interes na strani

tuţilja, pa su i ovi navodi revizije neprihvatljivi.

Što se tiĉe prigovora da na strani tuţene ne postoji potpuna procesna

zajednica, ukazati je da je tuţena u postupku koji je pokrenula radi raspravljanja

zaostavštine iza smrti pokojnog djeda M. P. P. uĉesnik bila ona i njen brat, a kao

ostavinsku masu prijavili su predmetna novĉana sredstva iz rješenja Komisije, pa

kako se brat M. odrekao od nasledja i tuţena oglašena za jedinog naslednika, to je

pravilno tuţbeni zahtjev usmjeren samo u odnosu na nju.

Nasuprot navodima revizije za konkretni spor je nadleţan redovni sud jer je u

pitanju pravo na nasljedje iza smrti pravnog prethodnika stranaka, a ostavinsku masu

ĉine novĉana sredstva utvrdjena u postupku od strane Komisije za povraćaj i

obeštećenje. Rješenje Komisije izvršava Fond za obeštećenje, pa nema mjesta ni

navodima revizije da izreku ĉini nerazumljivom to što je u istoj naznaĉen Fond koji

će isplatu vršiti naslednicima ranijeg sopstvenika jer je obaveza Fonda utvrdjena

ĉlanom 269 Zakona o opštem upravnom postupku. "


145

PONIŠTAJ NASLJEDNIĈKE IZJAVE

(Ĉlan 136 stav 3 Zakona o nasljedjivanju

u vezi sa ĉl. 117 ZOO)

Poništaj nasljedniĉke izjave zbog mana volje moţe se traţiti u rokovima

propisanim odredbama Zakona o obligacionim odnosima za rušljive ugovore.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 186/10-07 od 17.09.2010.

godine i presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 388/09 od 07.12.2009. godine i

predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 186/10-07 od 17.09.2010. godine,

odbijene su ţalbe prvo i drugotuţenog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Baru,

P. br. 388/09 od 07.12.2009. godine, kojom je odluĉeno:

"I. Nište se nasledniĉke izjave o odricanju od naslednog dijela tuţilja B. F. i

B. M. obje iz Bara date u ostavinskom predmetu iza smrti B. Š, bivšeg iz Bara kod

Osnovnog suda u Baru, O. br. 27/05 i to od strane tuţilje B. F. dana 07.04.2005.

godine a od strane B. M. dana 20.07.2006.godine, što su tuţeni duţni priznati.

II. Tuţeni su duţni da solidarno plate tuţiljama troškove parniĉnog postupka u

iznosu od 697,50 € u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti presude pod

prijetnjom izvršenja."

Protiv drugostepene presude prvo i drugotuţeni su blagovremeno izjavili

reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Predloţili su da se niţestepene

presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija osnovana.

Prvostepeni sud usvaja tuţbeni zahtjev i ništi nasljedniĉke izjave tuţilja date u

ostavinskom postupku istog suda O. br. 27/05 iza smrti B. Š, supruga drugotuţilje

odnosno oca prvotuţilje i tuţenih, s pozivom na odredbu ĉlana 136 stav 3 Zakona o

nasljedjivanju, jer je na njihovu volju uticano prevarnom radnjom drugotuţenog koji

je obećao da će im kupiti manji stan, a to nije uradio.

Pri tome taj sud polazi od toga da je stan koji je bio predmet zaostavštine, kao

i akcije, braĉna tekovina drugotuţilje i ostavioca pa se moglo raspravljati samo

zaostavština pok. Š.

146

Drugostepeni sud prihvata razloge prvostepenog suda u pogledu poništaja

nasljedniĉkih izjava zbog prevarnih radnji prvotuţenog, dok smatra da nijesu od

znaĉaja razlozi u pogledu zakljuĉka da predmetni stan predstavlja braĉnu tekovinu

drugotuţilje i ostavioca.

Medjutim, izloţeni zakljuĉak niţestepenih sudova za sada nije prihvatljiv jer

je zasnovan na bitnoj povredi odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka

15 ZPP.

Ova povreda se sastoji u tome što niţestepene presude nemaju nikakvih

razloga o predvidjenim prekluzivnim rokovima u pogledu prava zahtijevanja

poništenja rušljivog pravnog posla, na koje sudovi paze po sluţbenoj duţnosti, a na

što se osnovano revizijom ukazuje.

Naime, kod ĉinjenice da je drugotuţilja svoju nasljedniĉku izjavu dala na

roĉištu od 07.04.2005. godine, a tuţbu podnijela 18.06.2007. godine, pravilna

primjena odredbe ĉlana 117 ZOO zahtijevala je da se na pouzdan naĉin utvrdi

kada je ista saznala za razlog rušljivosti te o tome daju valjani razlozi. Jer,

pravo zahtijevati poništaj rušljivog pravnog posla, u smislu navedene zakonske

odredbe, prestaje istekom roka od 1 godine od saznanja za razlog rušljivosti -

stav 1, a u svakom sluĉaju to pravo prestaje istekom roka od 3 godine - ĉl. 2.

Osim toga, niţestepene presude ne sadrţe dovoljno jasne razloge u pogledu

oblika mane volje zbog kojeg se poništavaju nasljedniĉke izjave tuţilja. Stoga nije

jasno da li su razlozi poništaja usljed zablude o motivu jer su tuţilje oĉekivale od

prvotuţenog kao sanasljednika korist, koje oĉekivanje je iznevjereno ili je to prevara

kao kvalifikovani oblik zablude (izazivanjem zablude ili odrţavanjem u zabludi u

namjeri da se odredjeno lice navede na zakljuĉenje pravnog posla).

Stoga je obje niţestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu

na ponovno sudjenje, kako bi se otklonili nedostaci na koje je ukazano i razjasnile

ĉinjenice u smislu datih primjedbi, potrebne za pravilnu primjenu materijalnog

prava.

Sa izloţenog, primjenom ĉlana 409 stav 1 i ĉl. 410 st. 2 ZPP.


147

OBIM ODGOVORNOSTI NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA

(Ĉlan 140 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)

Nasljednici su duţni da naknade štetu do visine vrijednosti naslijedjene

imovine, a kad ih ima više oni odgovaraju solidarno i to svaki do visine

vrijednosti svog nasljednog dijela.

Iz obrazloţenja:

"Tuţbom se zahtijeva naknada nematerijalne štete od tuţenih kao zakonskih

nasljednika, ĉiji je pravni prethodnik, kako je utvrdjeno u prvostepenom postupku,

dana 19.05.1995. godine teško tjelesno povrijedio tuţioca Ţ, a lako tjelesno

povrijedio tuţioca B, na naĉin što je na tuţioce, iz pištolja ispalio više projektila.

Protiv pravnog prethodnika tuţenih vodjen je kriviĉni postupak zbog kriviĉnog djela

ubistvo u pokušaju iz ĉlana 30 stav 2 taĉka 6 KZ RCG u vezi ĉl.19 st.1 KZ SRJ,

izvršenog na štetu tuţilaca, pa je osudjen na kaznu zatvora u trajanju od ĉetiri

godine, a rješenjem Vrhovnog suda RCG, Kţ. br. 219/96 obustavljen je kriviĉni

postupak zbog smrti optuţenog S. Lj. 17.03.1998. godine. Dalje je utvrdjeno da su

tuţeni - supruga i sinovi pok. S. Lj. ostavinskim rješenjem prvostepenog suda O. br.

62/98 od 06.05.1998. godine, oglašeni za njegove zakonske nasljednike na po 1/4

zaostavštine, koja je putem vještaka poljoprivredne struke procijenjena na iznos od

32.890,90 €. Kod toga, nema mjesta navodima u reviziji da stvarna i realna

vrijednost nepokretnosti, koju su tuţeni naslijedili, nije na pouzdan i valjan naĉin

utvrdjena, zbog u medjuvremenu, navodno, enormnog opadanja vrijednosti

zemljišta, jer to nije uĉinjeno izvjesnim.

Neosnovan je navod revizije da tuţioci nijesu imali pravo na naknadu štete

zbog toga što je obustavljen kriviĉni postupak, zbog smrti pravnog prethodnika

tuţenika.

Prema Zakonu o nasljedjivanju (ĉlan 140 stav 1), nasljednici su duţni da

naknade štetu do visine vrijednosti naslijedjene imovine, a kad ih ima više oni

odgovaraju solidarno, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Što se

tiĉe same krivice za štetu ona se utvrdjuje u parnici, obzirom da je kriviĉni postupak

u sluĉaju smrti okrivljenog obustavljen. "


148

RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

UPUĆIVANJE STRANKE NA PARNICU

(Ĉlan 125 Zakona o vanparniĉnom postupku)

Kad stranka upućena na parnicu ne postupi u odredjenom roku po

rješenju suda, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine, bez obzira

na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja u postupku koji je prethodio donošenju

prvostepenog rješenja utvrdjeno je da je rješenjem prvostepenog suda prekinut

postupak za rješavanje zaostavštine iza smrti M. V. i J. i naslednici ad 1 - ad 8

upućeni na parnicu da dokaţu što sve ĉini zaostavštinu ostavilaca, s tim što će se

ostavinski postupak nastaviti i donijeti odluka prema raspoloţivim dokazima, ako

pojavljeni naslednici u ostavljenom roku ne pokrenu parnicu. Naslednici koji su

upućeni na parnicu nijesu istu pokrenuli u zato ostavljenom roku odnosno do

okonĉanja postupka kod prvostepenog suda. Pojavljeni naslednici - M. J, Ĉ, M. i M.

V. odbili su da daju nasledniĉke izjave dok se naslednici M. M, R. i Ć. V. nijesu se

odazvali pozivu suda na roĉište za raspravljanje zaostavštine od 21.01.2010. godine,

kada se pojavljena naslednica M. A. prihvatila nasledja.

Kod takvog stanja stvari niţestepeni sudovi su pravilno postupili kad su

odluĉili na izreĉeni naĉin. Ovo zbog toga što kad stranka upućena na parnicu ne

postupi u odredjenom roku po rješenju suda, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj

stvari, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u

pogledu kojih je stranka upućena na parnicu, tj. smatraće se da ti zahtjevi i ne

postoje, odnosno da su nesporne ĉinjenice nasuprot kojih su ti zahtjevi bili

upravljeni.

U pozivu za raspravljanje zaostavštine sud upozorava zainteresovana lica da

mogu do završetka postupka dati sudu svoju izjavu da li se prihvataju nasledja ili se

nasledja odriĉu, a ako na roĉište ne dodju ili ne daju izjavu pretpostavlja se da se

prihvataju nasledja, saglasno propisu iz ĉlana 125 Zakona o vanparniĉnom postupku.

Pošto odredjeni naslednici koji su bili upućeni na parnicu, nijesu u

ostavljenom roku ustali tuţbom protiv tamo oznaĉenog lica radi utvrdjenja što ĉini

zaostavština ostavilaca, prvostepeni sud je nastavio i dovršio postupak raspravljanja

zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih su podnosioci revizije bili

upućeni na parnicu, i donio rješenje o nasledjivanju koje odgovara stanju stvari u

ostavinskom postupku proglašavajući naslednike od ad 1 - ad 8, kao i snahu

ostavilaca (ali ne kao naslednika svekra i svekrve na osnovu ĉinjenice krvnog

srodstva već kao naslednicu njihovog sina a njenog supruga koji je nadţivio

ostavioce) na pripadajuće im djelove. Niţestepeni sudovi su, dakle, postupili po

zakonu kad su postupak nastavili i donijeli rasporedno rješenje ne uzimajući u obzir

149

razloge zbog kojih su podnosioci revizije upućeni na parnicu, tako da je bez znaĉaja

to što su podnosioci revizije ustali sa tuţbom za odredjeno utvrdjenje nakon

završetka ostavinskog postupka, nakon donošenja prvostepenog rješenja. "


150

POSTUPAK RASPRAVLJANJA ZAOSTAVŠTINE

(127 stav 1 u vezi sa ĉl. 97 Zakona o vanparniĉnom postupku)

Postupak raspravljanja zaostavštine pokreće se po sluţbenoj duţnosti, te

sud mora uzeti aktivno uĉešće i preduzeti sve radnje u pravcu utvrdjivanja

koja sva lica polaţu pravo nasljedja na zaostavštini.

***

R J E Š E NJ E

Usvaja se revizija i ukidaju rješenje Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 2326/10-

07 od 07.12.2010. godine i rješenje Osnovnog suda u Nikšiću, O. br. 829/09 od

10.02.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 2326/10-07 od 07.12.2010. godine

odbijena je kao neosnovana ţalba zakonske naslednice B. O. i potvrdjeno rješenje

Osnovnog suda u Nikšiću, O. br. 829/09 od 10.02.2010. godine, kojim je odluĉeno:

"Za nasljednike na zaostavštini pok. B, Dj, od oca M, rodjen dana 08.07.1931.

godine, koja se sastoji od: cjelokupne nepokretne imovine upisane u listu

nepokretnosti br. 164 KO Nikšić i 1/2 nepokretne imovine upisane u listu

nepokretnosti br. 165 KO Nikšić, kod Uprave za nekretnine PJ Nikšić.

OGLAŠAVAJU SE

A. D, iz Nikšića Ul. A. B. br.31, mat. br. ............. i B. O, iz Nikšića Ul. N. C.

8, na po 1/2 idealnog dijela predmetne zaostavštine.

Duţni su oglašeni naslednici platiti sudsku taksu u iznosu od 235,00 €, na ţiro

raĉun br. 832-11511-02 Osnovni sud u Nikšić i primjerak uplatnice dostaviti sudu na

uvid."

Protiv drugostepenog rješenja zakonska naslednica B. O. je blagovremeno

izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i zbog pogrešne

primjene materijalnog prava. Predloţila je da se rješenja niţestepenih sudova ukinu i

predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Po razmatranju spisa u smislu ĉlana 401 ZPP, ovaj sud nalazi da je revizija

osnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja je utvrdjeno da je

iza smrti pok. B. Dj, iz Nikšića, koji je umro 06.11.1994. godine raspravljena

151

njegova zaostavština, koju ĉine nekretnine upisane u listu nepokretnosti br. 164. KO

Nikšić i 1/2 dijela nepokretnosti upisane u listu nepokretnosti br. 165. KO Nikšić, i

za naslednike na istoj oglašene sestre ostavioca A. D. i B. O. na po 1/2 idealnog

dijela.

Medjutim, revident je u ţalbi tvrdila da je ostavilac pored njih dvije imao i

treću sestru - najstariju B. V, koja je bila udata u Americi za D. H, da je ista umrla i

te da je iza njene smrti ostalo petoro djece, bez pruţanja podataka o prebivalištu

navedene naslednice i njene djece, o datumu njene smrti i bez pruţanja liĉnih

podataka za njenu djecu.

Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud postupajući po uputu datom

u rješenju Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br.1304/09 od 03.11.2009. godine, na

roĉištu odrţanom dana 28.12.2009. godine, naloţio punomoćniku zakonske

naslednice B. O. da do 28.01.2010. godine, dostavi dokaze o tome ko su zakonski

naslednici po pravu predstavljanja iza smrti B. V, po kojem nalogu nije postupljeno.

Kod naprijed izloţenog utvrdjenja, niţestepeni sudovi su raspravili

zaostavštinu pok. B. Dj. na izloţeni naĉin, nalazeći da naslednica B. O. u toku

ostavinskog postupka nije pruţila sudu pouzdan podatak i dokaz, na osnovu koga bi

se moglo sa sigurnošću utvrditi da je i B. V. odnosno njena djeca, po pravu

predstavljanja naslednica, odnosno naslednici na zaostavštini ostavioca B. Dj, te da

sud nije bio duţan po sluţbenoj duţnosti tu ĉinjenicu utvrdjivati, s pozivom na

odredbu ĉlana 100 u vezi ĉl. 93 Zakona o vanparniĉnom postupku.

Medjutim, izloţeno rezonovanje niţestepenih sudova je neprihvatljivo, jer se

u konkretnom nije moglo odluĉivati primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako su

to uĉinili niţestepeni sudovi.

Ĉlanom 97 ZVP ("Sluţbeni list RCG", br. 27/06) je propisano da se postupak

raspravljanja zaostavštine pokreće po sluţbenoj duţnosti, ĉim sud sazna da je neko

lice umrlo ili da je proglašeno za umrlo, a prema ĉlanu 127 stav 1 istog Zakona u

postupku raspravljanja zaostavštine sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na

zaostavštinu, a naroĉito o pravu na nasljeĊe, o veliĉini naslijedjenog dijela i o pravu

na legat.

Dakle, kako se postupak raspravljanja zaostavštine pokreće po sluţbenoj

duţnosti, niţestepeni sud je morao uzeti aktivno uĉešće i preduzeti sve radnje u

pravcu utvrdjivanja koja sva lica polaţu pravo nasljedja na zaostavštini pok. B. Dj, a

posebno kod postojanja punomoćja ovjerenog kod Osnovnog suda u Nikšiću, Ov.

br. 3528/895 od 20.08.1985. godine, kojim sestra B. V, ovlašćuje brata B. Dj. -

ostavioca da raspolaţe sa placem u Nikšiću - u ul. Omaladinskih brigada.

Prvostepeni sud prilikom raspravljanja zaostavštine propustio da na te okolnosti - ko

su nasljednici sasluša uĉesnike u ovom postupku - revidenta i nasljednicu A. D, te

pribavi izvještaj od nadleţnog matiĉara, kako je u smislu citirane zakonske odredbe

isti bio duţan da uĉini. Propust prvostepenog suda, nije sankcionisao drugostepeni

sud, zbog ĉega je rješenja niţestepenih sudova valjalo ukinuti i predmet vratiti

prvostepenom sudu na ponovni postupak.

152

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će postupiti u skladu sa primjedbama

iz ovog rješenja, nakon ĉega će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese

pravilnu i zakonitu odluku.

Sa izloţenog, a primjenom ĉlana 409 u vezi ĉl. 114 stav 5 ZPP, odluĉeno je

kao u izreci."


153

RJEŠENJE O NASLJEDJIVANJU

(Ĉlan 139 Zakona o vanparniĉnom postupku)

Pravosnaţno rješenje o nasljedjivanju obavezuje uĉesnike koji su

uĉestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tuţioca za utvrdjenje

prava svojine po osnovu nasledja, iza smrti svoje majke, na nepokretnostima u

Šušnju, bliţe opisanim izrekom prvostepene presude, koje su upisane na tuţenog.

Tuţbeni zahtjev zasniva na pisanoj izjavi Z. F. (tetke tuţioĉeve majke i oca tuţenog)

saĉinjenoj u rukopisu i potpisanoj njenim imenom dana 29.04.1982. godine iz koje

proizilazi da D. (majki tuţioca) daje sve što se na njeno ime vodi u Šušnju sa tim da

nema više što da traţi po njenoj smrti.

Prema stanju u spisima predmeta u postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno

je da su sporne nepokretnosti bile predmet raspravljanja zaostavštine iza smrti Z. F.

Dalje je utvrdjeno da su se svi naslednici saglasili da se zaostavština rasporedi po

zakonu, te da se majka tuţioca nije prihvatila nasledja koje joj po zakonu pripada.

Utvrdjeno je i da pisana izjava Z. F. od 29.04.1982. godine nije prezentirana za

potrebe ostavinskog postupka. Rješenjem Opštinskog suda u Baru, O. br. 62/85 od

03.10.1988. godine, koje je postalo pravosnaţno 23.11.1988. godine, sporne

nepokretnosti su pripale Š. N, ocu tuţenog.

Kod naprijed utvrdjenog, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan, uz zakljuĉak da

tuţilac nije dokazao da je stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima.

Ovo sa razloga što shodno odredbi ĉlana 139 Zakona o vanparniĉnom

postupku pravosnaţno rješenje o nasledjivanju obavezuje uĉesnike koji su

uĉestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine ukoliko im nije priznato pravo da

svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Majka tuţioca, kao uĉesnik u postupku

raspravljanja zaostavštine iza smrti Z. F, bila je upoznata da je izmedju ostalog i

sporna imovina ĉinila zaostavštinu i nakon date saglasnosti da se zaostavština

raspravi po zakonu dala izjavu da se ne prihvata nasledja koje joj po zakonu pripada.

Kako majka tuţioca za ţivota, ni protekom zakonskih rokova, nije traţila poništenje

date izjave to su neprihvatljivi navodi revizije da je ista bila u oĉiglednoj zabludi.

Jer, naslednik koji je dao izjavu moţe traţiti poništenje izjave ako je ona izazvana

prinudom ili prijetnjom ili je data usled prevare ili u zabludi - ĉl. 136 stav 3 ZON.

Dakle, predmetno rješenje o nasledjivanju proizvodi pravno dejstvo, jer nije

stavljeno van snage, niti se njegova valjanost dovodi u pitanje.

Kako tuţilac nije dokazao da je on, odnosno njegov pravni prethodnik,

vlasnik spornih nepokretnosti, to nijesu ispunjeni uslovi iz ĉlana 37 ZOSPO za

154

pruţanje svojinsko - pravne zaštite, te nije bilo mjesta usvajanju tuţbenog zahtjeva,

kako to pravilno nalaze niţestepeni sudovi."


155

PORODIĈNO PRAVO

156

VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

ODRŢAVANJE LIĈNIH ODNOSA SA MALOLJETNIM DJETETOM

(Ĉlan 79 stav 3 u vezi sa ĉl. 357 Porodiĉnog zakona)

U sporu za vršenje roditeljskog prava sud ima ovlašćenje da donese

odluku mimo zahtjeva koji su stranke postavile ukoliko nadje da je takva

odluka u interesu malodobnog djeteta.

Iz obrazloţenja:

"Revizijom se bez osnova ukazuje da je odluĉujući na izloţeni naĉin o

kontaktu tuţene sa maloljetnim djetetom prvostepeni sud prekoraĉio tuţbeni zahtjev.

Jer, shodno odredbi ĉlana 379 stav 2 ZPP, na prekoraĉenje tuţbenog zahtjeva

drugostepeni sud pazi samo na zahtjev stranke, a tuţilac na ovu povredu nije

ukazivao u ţalbi. S druge strane, shodno odredbi ĉl. 357 st. 1 Porodiĉnog zakona u

sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek

duţan da se rukovodi najboljim interesom djeteta, što znaĉi da ima ovlašćenje da

donese odluku mimo zahtjeva koji su stranke postavile ukoliko naĊe da je takva

odluka u interesu malodobnog djeteta.

Neosnovano se osporavaju niţestepene presude zbog pogrešne primjene

materijalnog prava.

Tuţbu za vršenje roditeljskog prava mogu podnijeti dijete, roditelji djeteta i

organ starateljstva prema ĉlanu 355 Porodiĉnog zakona. U ovom sporu prvostepeni

sud je u postupku odluĉivanja o razvodu braka stranaka odluĉio o povjeravanju

malodobnog djeteta tuţiocu - ocu, kao i o naĉinu odrţavanja liĉnih odnosa djeteta sa

drugim roditeljem - majkom. U sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje

roditeljskog prava sud je uvijek duţan da se rukovodi najboljim interesom djeteta

kakao to predvidja odredba ĉl. 357 Porodiĉnog zakona, dok u postupcima u vezi sa

porodiĉnim odnosima sud moţe utvrdjivati ĉinjenice i kada one nijesu medju

strankama sporne, a moţe i samostalno istraţivati ĉinjenice koje ni jedna stranka nije

iznijela.

U konkretnom sporu, po nalaţenju ovog suda niţestepeni sudovi su se

rukovodili najboljim interesom malodobnog djeteta u donošenju pobijane odluke, pri

ĉemu su poštovali pravo djeteta koje je odvojeno od jednog roditelja - majke, na

odrţavanje liĉnih odnosa i neposrednih kontakata sa oba roditelja na stalnoj osnovi,

u smislu ĉlana 9 stav 3 Konvencije o pravu djeteta ("Sl. list SFRJ" - Medjunarodni

ugovori 15/90). Po mišljenju ovog suda vidjanjem drugog roditelja sa kojim dijete

ne ţivi maloljetnom djetetu se obezbjedjuju najbolji ţivotni i zdravstveni uslovi za

njegov pravilan i potpun razvoj, u smislu ĉl.79 st. 3 Porodiĉnog zakona.

U reviziji se neosnovano osporava odluka koju je prvostepeni sud donio u

pogledu naĉina odrţavanja liĉnih odnosa djeteta sa tuţenom kao roditeljem koji ne

vrši roditeljsko pravo. Jer, i po mišljenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno

157

cijenili interese djeteta u pogledu naĉina vršenja roditeljskog prava roditelja kojem

dijete nije povjereno i o svemu ovome prvostepeni sud je u svojoj odluci dao

dovoljne i valjane razloge, koje je s pravom prihvatio i drugostepeni sud."


158

USLOVI OSTVARIVANJA IZDRŢAVANJA OD BRAĈNOG DRUGA

(Ĉlan 262 stav 1 Porodiĉnog zakona "Sl. list RCG", br. 1/07)

Braĉni drug kojem imovinske prilike to dozvoljavaju moţe biti obavezan

na plaćanje izdrţavanja drugom braĉnom drugu koji je zaposlen, ako zarada

koju ostvaruje nije dovoljna za njegovo izdrţavanje, pod uslovom da je ta

okolnost postojala u vrijeme razvoda braka.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se ukazuje revizijom da niţestepeni sudovi prilikom odluĉivanja o

zahtjevu tuţilje za izdrţavanje nijesu postupili po ukidnom rješenju Vrhovnog suda

Crne Gore, Rev. br. 1461/09 od 03.03.2010. godine, ĉime je poĉinjena bitna povreda

odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 1 ZPP. Naime, navedenim rješenjem

ukazano je da i pored ĉinjenice što je tuţilja vlasnik i direktor preduzeća DOO "H.",

Bijelo Polje, ista ne moţe biti lišena prava na izdrţavanje, ako to preduzeće ne

obavlja djelatnost i tuţilja ne ostvaruje zaradu, te da je za odluku o ovom dijelu

tuţbenog zahtjeva potrebno utvrditi da li tuţilja ostvaruje zaradu, te da li su ta

sredstva dovoljna za njeno izdrţavanje.

Niţestepeni sudovi su putem finansijskog vještaĉenja utvrdili da je DOO "H.",

ĉiji je vlasnik i direktor tuţilja, poĉeo sa radom 24.07.2006. godine, prije prestanka

braĉne zajednice stranaka, da je u 2006. godini isplaćeno samo 70 € zarade, a da u

narednom periodu zarada nije isplaćivana, dok su porezi i doprinosi na zarade

isplaćeni u cjelosti zakljuĉno sa avgustom 2007. godine. Na osnovu toga zakljuĉuju

da je tuţilja u vrijeme razvoda braka bila zaposlena i ostvarivala zaradu i da je i sada

zaposlena, jer navedeno preduzeće i dalje postoji, te da je ista sposobna za rad, tako

da nijesu ispunjeni uslovi iz ĉlana 262 stav 1 Porodiĉnog zakona da se tuţilji dosudi

izdrţavanje na teret tuţenog.

Medjutim, niţestepeni sudovi su propustili da utvrde, kako je naloţeno

navedenim ukidnim rješenjem, da li je zarada koju je tuţilja ostvarivala u vrijeme

razvoda braka bila dovoljna za njeno izdrţavanje. Osim toga, zbog pogrešnog

pravnog pristupa niţestepeni sudovi su propustili da utvrde da li je tuţilja sposobna

da obezbijedi novĉana sredstva za izdrţavanje. Ovo imajući u vidu odredbu ĉlana

262 Porodiĉnog zakona kojim je propisano da braĉni drug koji nema dovoljno

sredstava za izdrţavanje, nesposoban je za rad ili se ne moţe zaposliti ima pravo na

izdrţavanje od svog braĉnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim

mogućnostima."


159

ODREDJIVANJE IZDRŢAVANJA MALODOBNE DJECE

(Ĉlan 273 Porodiĉnog zakona)

Prilikom ocjenjivanja mogućnosti lica koje je duţno da daje izdrţavanje

za malodobnu djecu, a koje je nezaposleno, sud će uzeti u obzir stvarne

mogućnosti da stiĉe zaradu kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze

izdrţavanja.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od utvrdjenja da su obje kćerke stranka rodjene 19.02.2008. godine,

da ukupan iznos sredstava potrebnih za njihovo izdrţavanje iznosi 120,00 € po

djetetu, da je tuţena zapošljena i ostvaruje mjeseĉna primanja u iznosu od 428,00 € i

ţivi kao podstanar, da je tuţilac bio vlasnik i direktor veterinarske ambulante "V.", i

imao mjeseĉni liĉni dohodak u iznosu od 269,01 €, a od 01.06.2010.godine se vodi

kao nezapošljeno lice, kada je navedena ambulanta brisana iz CRPS i ţivi u stanu

svojih roditelja, niţestepeni sudovi su obavezali tuţioca da na ime doprinosa za

izdrţavanje zajedniĉke mldb. djece isplaćuje iznose bliţe navedene u prvostepenoj

presudi pod stavom trećim izreke.

Po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je raspravio sve okolnosti relevantne

za odluĉivanje o izdrţavanju mldb. djece stranaka, u smislu odredbi ĉl. 272, 273 i

274 Porodiĉnog zakona Crne Gore. Medjutim, oba niţestepena suda su pogrešno

primijenili materijalno pravo kada su odluĉili o visini izdrţavanja na izreĉen naĉin.

Ovaj sud smatra da je tuţilac u mogućnosti da doprinosi izdrţavanju

mldb.djece svakomjeseĉno po 100,00 € po djetetu, odnosno ukupno po 200,00 €,

bez obzira što je trenutno nezapošljeno lice i to poĉev od presudjenja, pri ĉemu

isplata odredjena po privremenoj mjeri do pravosnaţnog okonĉanja postupka, nema

znaĉaja za ovaj postupak.

Radi se o mladoj i zdravoj osobi koja je sposobna da liĉnim radom u svojoj

struci i van nje obezbijedi navedena novĉana sredstva, a da ne ugrozi liĉnu

egzistenciju i normalan ţivot. Jer tuţeni osim mldb. djece, nema obaveze da

izdrţava treća lica, dok ţivi sa roditeljima pa nema izdataka po osnovu stanovanja. S

druge strane, tuţena ima troškove po osnovu zakupa stana, vrtića i prevoza mldb.

djece, uz uobiĉajene svakodnevne troškove za ishranu i sl. pa primanja koja

ostvaruje kao samostalni savjetnik Veterinarske uprave i liĉnim radom i brigom ne

bi bila dovoljna da za zadovoljenje osnovnih ţivotnih potreba mldb. djece.

Stoga je ovaj sud preinaĉio niţestepene presude, odluĉujući kao u izreci ove

presude, nalazeći da je dosudjeno izdrţavanje u skladu sa potrebama mldb.djece, ĉiji

interes je primaran, a u skladu je sa imovinskim prilikama tuţioca."


160

IZMJENA ODLUKE O IZDRŢAVANJU

(Ĉlan 280 Porodiĉnog zakona)

Izmijenjene okolnosti na strani davaoca izdrţavanja ne mogu biti uslov

za izmjenu ranije odredjenog izdrţavanja, ako bi sniţenjem izdrţavanja

odredjenog poravnanjem bila ugroţena egzistencija djece.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovog suda, pravilno su niţestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev za izmjenu odluke o izdrţavanju mldb.

tuţene obili kao neosnovan, nalazeći da za to nijesu ispunjeni potrebni uslovi

propisani odredbom ĉlana 280 Porodiĉnog zakona Crne Gore. Naime, kada se ima u

vidu da je mldb. tuţena u vrijeme zakljuĉenog poravnjama imala tri godine, a da je u

vrijeme podnošenja tuţbe napunila 10 godina i ide u školu, to su izdaci potrebni za

njeno obrazovanje, ishranu, odjeću i obuću znatno povećani, što iziskuje veća

ulaganja od strane oba roditelja. Stoga, bez obzira na ĉinjenicu što je zakonska

zastupnica mldb. tuţene zasnovala radni odnos i ostvaruje liĉni dohodak, a tuţilac

rasporedjen na manje plaćeno radno mjesto i što se kreditno zaduţio, izvjesno je da

bi sniţenjem izdrţavanja odredjenog poravnanjem od 05.04.2004. godine bila

ugroţena egzistencija mldb. tuţene. Kako tuţilac, osim prema mldb. tuţenoj, nema

obavezu izdrţavanja prema drugim licima jer nije zasnovao drugu porodicu, a radi

se o mladjoj osobi, to je isti sposoban da radom stiĉe i dodatnu zaradu u cilju

uvećanja ukupnih sredstava za svoje izdrţavanje."


161

IMOVINA BRAĈNIH DRUGOVA

(Ĉlan 287 stav 2 Porodiĉnog zakona "Sl. list RCG", br. 1/07)

Ako je tokom trajanja zajednice ţivota u braku došlo do znatnog

uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog braĉnog druga, drugi braĉni drug

ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno tom doprinosu.

***

Kod ocjene postojanja stvarnopravnog udjela potrebno je cijeniti

vrijednost osnovnog objekta, veliĉinu ulaganja i odnos vrijednosti stvari,

odnosno objekta i poboljšanje tog objekta, njegovu raniju i sadašnju namjenu.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da su sporne prostorije na prizemlju i spratu

dogradjene na predmetnom objektu za vrijeme trajanja braka trećetuţene i pok. K.

K.

Stoga je sporni odnos trebalo riješiti primjenom pravila iz odredbe ĉlana 287

stav 2 Porodiĉnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007), koja predvidja da ako je

tokom trajanja zajednice ţivota u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti

posebne imovine jednog braĉnog druga, drugi braĉni drug ima pravo na udio u toj

imovini srazmjerno tom doprinosu.

Shodno navedenoj odredbi, kod ocjene postojanja stvarnopravnog udjela

potrebno je cijeniti vrijednost osnovnog objekta, veliĉinu ulaganja i odnos

vrijednosti stvari, odnosno objekta i poboljšanje tog objekta, njegovu raniju i

sadašnju namjenu. Pri znaĉajnom povećanju vrijednosti stvari (objekta) iz posebne

imovine jednog supruţnika ili usled promijenjene namjene radi prilagodjavanja

potrebama porodice supruţnika ulaganjem rada i sredstava drugog supruţnika, ili

njih oba, ova stvar postaje zajedniĉka imovina supruţnika. U svakom sluĉaju stvar u

cjelini, zavisno od uloţenog rada i sredstava supruţnika koji je izvršio ulaganje, ili

od ostvarene prenamjene, ostaje u posebnoj ili prelazi u zajedniĉku imovinu.

Kako trećetuţena tvrdi da je u izgradnju spornih prostorija uloţila novĉana

sredstva koja predstavljaju njenu posebnu imovinu, a prvotuţeni da su iste

izgradjene novĉanim sredstvima K. H, bilo je potrebno razjasniti da li su sporne

prostorije izgradjene novĉanim sredstvima koja su predstavljala rezultat zajedniĉkog

rada za vrijeme trajanja braka trećetuţene i pok. K. H, ili pak novĉanim sredstvima

koja predstavljaju posebnu imovinu jednog ili drugog braĉnog druga.

Osim toga, putem vještaĉenja po vještaku gradjevinske struke nije razjašnjeno

da li je dogradjivanjem prostorija u prizemlju i apartmana na spratu stvorena nova

stvar (objekat), odnosno znaĉajno povećana vrijednost postojećeg objekta, kao i to

162

da li je izvedenim radovima za vrijeme braka trećetuţene i pok. H. došlo do

promijenjene funkcionalne namjene objekta."


163

IMOVINSKI ODNOSI BRAĈNIH DRUGOVA

(Ĉlan 281 u vezi sa ĉl. 287 Porodiĉnog zakona "Sl. list SRCG", br. 7/89)

Poslovni prostor steĉen za vrijeme trajanja braka putem zamjene

nekretnine jednog braĉnog druga koju je stekao nasljedjem, uz doplatu 2.000

DEM zajedniĉkih sredstava, predstavlja posebnu imovinu tog braĉnog druga, a

drugi braĉni drug ima pravo postaviti obligaciono pravni zahtjev.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da su sve nekretnine steĉene zajedniĉkim

radom i sredstvima braĉnih drugova u toku trajanja braĉne zajednice, te da s toga

iste predstavljaju zajedniĉku imovinu braĉnih drugova saglasno odredbi ĉlana 281

Porodiĉnog zakona RCG, koji je tada bio u primjeni. Medjutim, cijeneći doprinos

stranaka u sticanju zajedniĉke imovine u smislu ĉl. 287 citiranog zakona, niţestepeni

sudovi su našli da je doprinos tuţenog u sticanju imovine, koja se pobija ovom

revizijom (poslovnog prostora i stambene zgrade) veći u odnosu na doprinos tuţilje.

Utemeljenje za takvo svoje rezonovanje sudovi nalaze u utvrdjenju da je poslovni

prostor steĉen putem zamjene nekretnine tuţenog, koje je stekao naslijedjem iza

smrti oca, te teretnog vozila, koje je kao posebnu imovinu tuţeni unio u braĉnu

zajednicu. Što, se pak, tiĉe stambene zgrade, veći doprinos tuţenog sudovi nalaze u

tome što je stambena zgrada izgradjena na placu tuţenog, koji je isti nesporno stekao

prije zaljuĉenja braka.

Osnovano se ukazuje revizijom na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Ĉlanom 281 Porodiĉnog zakona RCG je propisano da zajedniĉku imovinu

braĉnih drugova saĉinjava imovina, koju su stekli radom i zajedniĉkim sredstvima u

toku trajanja braĉne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

S tim, u vezi sporni poslovni prostor, površine 79 m2 bi u naĉelu predstavljao

zajedniĉku imovinu stranaka, samim tim što je isti steĉen u toku trajanja braĉne

zajednice. Medjutim, imajući u vidu ĉinjenicu da je isti steĉen putem zamjene, po

osnovu koje kako je to naprijed navedeno i utvrdjeno tuţeni uloţio svoju posebnu

imovinu i bilo doplaćeno samo 2.000 DM od zajedniĉkih sredstava, to se osnovano

ukazuje revizijom da tuţilji ne pripada pravo na udio u ovoj imovini, po osnovu

sticanja u braĉnoj zajednici. Jer, u konkretnom tuţilja je u sticanju spornog

poslovnog prostora uĉestvovala sa doprinosom, koji je u odnosu na doprinos

tuţenog nesrazmjerno manji, pa istoj i po nalaţenju ovog suda ne pripada pravo na

stvarnopravni zahtjev, već ista jedino ima pravo postaviti obligaciono pravni

zahtjev.

Pošto niţestepeni sudovi nijesu imali u vidu izloţeni pravni pristup, reviziju

tuţenog u tom dijelu je valjalo usvojiti i presude niţestepenih sudova, u tom dijelu

preinaĉiti i tuţbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

164

Nadalje, osnovano se ukazuje revizijom da su niţestepeni sudovi pogrešno

primijenili materijalno pravo, kada su tuţilji po osnovu braĉne tekovine priznali

pravo svojine na prvom spratu - stambene zgrade br. 2, koja je izgradjena na placu

tuţenog, upisana u listu nepokretnosti br. 3661 KO Podgorica II. Ovo sa razloga što

su niţestepeni sudovi odluĉujući na izloţeni naĉin faktiĉki izvršili fiziĉku diobu

zajedniĉke imovine, bez prethodnog utvrdjenja udjela braĉnih drugova a u

nedostatku sporazuma stranaka, dosudivši tuţilji realni dio, što je neprihvatljivo."


165

DOPRINOS U STICANJU BRAĈNE IMOVINE

(Ĉlan 287 u vezi ĉl. 281 Porodiĉnog zakona)

Ĉinjenica da jedan braĉni drug nije bio zaposlen istovremeno ne znaĉi da

u sticanju zajedniĉke imovine drugi braĉni drug ima oĉigledno veći i toliko

znaĉajniji doprinos da bi u smislu ĉlana 287 stav 2 Porodiĉnog zakona to imalo

za posljedicu njegov veći udio u sticanju braĉne imovine.

Iz obrazloţenja:

"Procjenjujući ove okolnosti koje su od znaĉaja za sticanje u braĉnoj

zajednici, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je doprinos tuţilje jednak

doprinosu tuţenog, koji nije dokazao veći doprinos u sticanju. Ĉinjenica da tuţilja

nije bila zaposlena istovremeno ne znaĉi da je tuţeni u sticanju zajedniĉke imovine

imao oĉigledno veći i toliko znaĉajniji doprinos, da bi u smislu ĉlana 287 stav 2

Porodiĉnog zakona imalo za posljedicu njegov veći udio u sticanju predmetne

imovine.

Naprotiv, zahtjev po tuţbi glavnog umješaĉa za utvrdjenje, da je suvlasnik od

4/5 idealnog dijela predmetnih parcela i vlasnik trosobnog stana na prizemlju i

vanknjiţni vlasnik spratnog dijela predmetne kuće, nije osnovan.

Glavni umješaĉ je svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je sa tuţenim L. R,

svojim bratom, postigao dogovor da zajedniĉki kupe plac u Baru, radi izgradnje

porodiĉne stambene zgrade, prema kome bi on sagradio po jedan stan za svoju

djecu, a njegov brat za sebe i svoju porodicu jedan dvosoban stan u prizemlju.

Medjutim, navedenu tvrdnju nije potkrijepio adekvatnim dokazima, kao ni tvrdnju

da je finansirao izgradnju cijele kuće, već su takve tvrdnje u surpotnosti sa

izvedenim pismenim dokazima i stanjem na licu mjesta, kao drugim dokazima iz

kojih proizilazi da su ove nepokretnosti steĉene u braĉnoj zajednici tuţilje i tuţenog.

Okolnost da je tuţeni L. R. priznao tuţbeni zahtjev glavnog umješaĉa nije od

znaĉaja u ovoj pravnoj stvari. Jer, imajući u vidu prirodu i sadrţinu zahtjeva po tuţbi

glavnog umješaĉa, stranke iz osnovnog spora imaju poloţaj jedinstvenih suparniĉara

pa priznanje tog zahtjeva od strane tuţenog L. R. nema pravnog dejstva, obzirom da

je isto na štetu tuţilje."


166

STICANJE ZAJEDNIĈKE IMOVINE

(Ĉlan 281 u vezi sa ĉl. 287 Porodiĉnog zakona)

Od utvrdjenja ko je vlasnik zemljišta i druge nepokretnosti na kojima su

supruţnici gradili i dogradjivali, te utvrdjene vrijednosti i funkcionalnosti

spornih objekata u odnosu na prirodu i vrijednost nepokretnosti u vlasništvu

trećeg lica zavisi ocjena da li je moguć stvarno pravni ili obligaciono pravni

zahtjev za odredjene nepokretnosti.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je bio duţan da uredi tuţbu, ne samo obuhvatanjem svih

subjekata koji su uĉesnici materijalno pravnog odnosa, već izvrši odredjene ispravke

nakon identifikacijom predmetnog objekta i na nesumnjiv naĉin utvrdi koja

nepokretnost je predmet ovog spora, našto je upućen rješenjem višeg suda Gţ. br.

257/06 od 30.10.2008. godine. Propuštajući da navedene nedostatke ukloni, iako je

na njih ukazivano ţalbom tuţenih i bilo je nuţno, tim prije da se radi o odluĉnim

ĉinjenicama, obzirom da tuţilja svoj zahtjev temelji na pravu svojine po osnovu

sticanja u braku sa prvotuţenim, drugostepeni sud je poĉinio istu bitnu povredu. Uz

to, daje protivrjeĉne razloge pozivajući se, u prilog svog zakljuĉka o osnovanosti

tuţbenog zahtjeva, na iskaz drugotuţenog da je sazidao jednu kuću 1971. godine a

drugu 5 - 6 godina kasnije, a nesporno je da je brak tuţilje i prvotuţenog zakljuĉen

1993. godine. Zbog navedenih nedostataka i propuštanjem da utvrdi odluĉne

ĉinjenice, nije bilo uslova da se zakonito odluĉi o tuţbenom zahtjevu, zbog ĉega je

obje niţestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

Stoga će sud u ponovnom postupku otkloniti nedostatke na koje je ukazano

ovim rješenjem, u kom dijelu će prvenstveno pozvati tuţilju da pravilno opredijeli

tuţbeni zahtjev, obzirom na duţnost da postupa u granicama tuţbenog zahtjeva -

ĉlan 2 stav 1 ZPP. Zatim, na pouzdan naĉin utvrdi koja nepokretnost predstavlja

zajedniĉku imovinu tuţilje i prvotuţenog steĉenu njihovim radom u toku trajanja

braĉne zajednice, kao i doprinos supruţnika pri sticanju te imovine, u smislu ĉl. 281

i ĉl. 287 Porodiĉnog zakona koji je bio u primjeni. Pri tome će razjasniti da li

predmetni plac, na kojem je bila sagradjena garaţa, a koji su bili vlasništvo

drugotuţenog - trećeg lica, predstavlja zajedniĉku imovinu supruţnika na kojoj je

dogradjen stan ili dva stana, kako je to tvrdila tuţilja. To nije razjašnjeno

provedenim dokazima - utvrdjivanjem znaĉaja i vrijednosti imovine trećeg lica, kao

i ostale ĉinjenice od kojih zavisi ocjena pravne prirode tuţbenog zahtjeva za svaku

spornu nepokretnost. Od utvrdjenja ko je vlasnik zemljišta i druge nepokretnosti na

kojima su supruţnici gradili i dogradjivali, te utvrdjene vrijednosti i funkcionalnosti

spornih objekata u odnosu na prirodu i vrijednost nepokretnosti u vlasništvu

167

drugotuţenog - trećeg lica, zavisi ocjena da li je moguć stvarnopravni ili obligaciono

pravni zahtjev za odredjene nepokretnosti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. U. br. 6/11 od 25.05.2011. godine)

168

IMOVINA BRAĈNIH DRUGOVA I

UPRAVLJANJE ZAJEDNIĈKOM IMOVINOM

(Ĉl. 290, 291 u vezi sa ĉl.298 i 296 Porodiĉnog zakona)

Eventualna otplata zajma izvršena od strane jednog braĉnog druga

poslije prestanka braĉne zajednice ne moţe uticati na status stana kao braĉne

tekovine, već taj braĉni drug stiĉe samo traţbeno pravo prema drugom

braĉnom drugu i moţe zahtijevati da mu isti naknadi dio zajma srazmjerno

njegovom udjelu u tekovini.

***

Ništav je ugovor o kupoprodaji stana, koji predstavlja zajedniĉku

imovinu braĉnih drugova, ukoliko je takvo raspolaganje bilo bez saglasnosti

drugog supruţnika.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovani su i navodi revizija da su niţestepeni sudovi pogrešno

primijenili materijalno pravo.

Naime, polazeći od dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom

pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi da sporni stan predstavlja braĉnu tekovinu

stranaka obzirom da je isti steĉen 2002. godine dok su stranke bile u braĉnoj

zajednici. Pri tome ĉinjenica da je sporni stan kupljen dijelom od sredstava koje je

prvotuţeni posudio od svog strica, koja sredstva je vratio stricu nakon prodaje stana

drugotuţenoj nijesu od znaĉaja za ovaj spor. Prije svega sa tih razloga se ne moţe

smatrati da sporni stan predstavlja posebnu imovinu tuţenog, jer ista nije steĉena po

osnovu nasljeda, poklonom ili na besteretan naĉin, kako to propisuju odredbe ĉlana

286 Zakona o porodiĉnim odnosima. S druge strane, eventualna otplata zajma

izvršena od strane tuţenog poslije prestanka braĉne zajednice, ne moţe uticati na

status spornog stana kao braĉne tekovine, već tuţeni stiĉe samo traţbeno pravo

prema tuţilji kao drugom braĉnom drugu, i moţe zahtijevati da mu ista naknadi dio

zajma srazmjerno njegovom udjelu u tekovini.

Takodje, nema znaĉaja ni isticanje drugotuţenog da je isti savjestan sticalac

zbog toga što se prilikom zakljuĉenja spornog ugovora uvidom u evidenciju katastra

uvjerio da je tuţeni vlasnik spornog stana. Naime, odredbom ĉlana 289 stav 2

Porodiĉnog zakona je propisano, ako je u registar nepokretnosti i druge

odgovarajuće registre upisan upis kao vlasnik na zajedniĉkoj imovini samo jedan

braĉni drug, smatraće se kao da je upis izvršen na ime oba braĉna druga, ukoliko do

upisa nije došlo na osnovu pisanog ugovora zakljuĉenog izmedju braĉnih drugova.

Imajući u vidu prednju odredbu drugotuţena je bila duţna na nesumnjiv naĉin

utvrditi da li je tuţilac iskljuĉivi vlasnik spornog stana te nakon toga pristupiti

169

zakljuĉenju spornog ugovora, što nije uradila pa se sa uspjehom ne moţe ni pozivati

na svoju savjesnost u ovom sluĉaju.

Dakle, polazeći od prednjih ĉinjenica nesumnjiv je zakljuĉak niţestepenih

sudova da je sporni ugovor apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo u

smislu doredaba ĉlana 103 Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u primjeni

kada je ugovor zakljuĉen. Jer, prvotuţeni je spornim ugovorom u korist drugotuţene

raspolagao stanom koji predstavlja nepokretnu imovinu tuţilje bez njene saglasnosti

što je protivno doredbi ĉl. 290 Porodiĉnog zakona, radi ĉega je isti ništav i ne

proizvodi dejstvo."


170

DOPRINOS VANBRAĈNIH SUPRUŢNIKA U STICANJU

ZAJEDNIĈKE IMOVINE

(Ĉlan 306 u vezi sa ĉl. 294 stav 3 Porodiĉnog zakona)

Supruţnik kojem je stan, otkupljen za vrijeme trajanja vanbraĉne

zajednice, dodijeljen prije zasnivanja vanbraĉne zajednice po osnovu radnog

odnosa kada je imao tri ĉlana porodiĉnog domaćinstva, ima oĉigledno znaĉajno

veći doprinos u sticanju istog od drugog vanbraĉnog supruţnika.

***

P R E S U D A

Djelimično se usvaja revizija i preinačavaju presuda Višeg suda u Bijelom

Polju, Gţ. br. 1870/10 od 09.12.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Roţajama,

P. br. 221/10 od 30.09.2010. godine, tako što se izriče:

Utvrdjuje se da je stan broj I, u zgradi 5, u ul. M. T, br. 4 u Roţajama, koji se

nalazi na kat. parceli 1041, upisane u l. n. br. 222 KO Roţaje, a sastoji se od dvije

sobe, kuhinje, hodnika, ostave i wc, sa podrumom i garaţom iza zgrade, zajednička

imovina protivtuţilje i sada poč. D. N. i da udio protivtuţilje iznosi 1/3 dijela ove

nepokretnosti, što je protivtuţeni duţan priznati.

U preostalom dijelu do traţene 1/2 udjela koju čini navedena nepokretnost

protivtuţbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove spora.


Presudom Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ. br. 1870/10 od 09.12.2010.

godine, odbijena je kao neosnovana ţalba tuţioca i potvrdjena presuda Osnovnog

suda u Roţajama, P. br. 221/10 od 30.09.2010. godine, kojom je odluĉeno:

"Usvaja se protivtuţbeni zahtjev tuţene - protivtuţilje, te se utvrdjuje da je

stan br. I u zgradi 5 u ul. "M. T." br. 4 u Roţajama, koja se nalazi na katastarskoj

parceli br. 1041 upisan u listu nepokretnosti br. 222 KO Roţaje, koji se sastoji od 2

sobe, jedne kuhinje, jednog hodnika, jedne ostave i jednog WC-a sa podrumom i

garaţom iza zgrade, zajedniĉka imovina tuţene - protivtuţilje i sada pokojnog D. N.

iz Roţaja i da udio tuţene - protivtuţilje i sada pokojnog D. N. iznosi od po 1/2

dijela ove nepokretnosti, što je tuţilac - protivtuţenik duţan priznati.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Protiv drugostepene presude protivtuţeni je blagovremeno izjavio reviziju

zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predloţio je da se revizija usvoji,

preinaĉe obje presude tako što će se utvrditi da udio protivtuţilje u zajedniĉkoj

171

imovini iznosi 1/5, ili obje presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

Protivtuţilja u odgovoru na reviziju predlaţe da se revizija odbije kao

neosnovana.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija djelimiĉno

osnovana.

U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije uĉinjena bitna

povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 12 ZPP, na ĉije

postojanje ovaj sud, u skladu sa ĉl. 401 istog zakona, pazi po sluţbenoj duţnosti.

Prema stanju u spisma, prvostepeni sud je utvrdio da je sporni stan otkupio D.

N, kao nosilac stanarskog prava na osnovu ugovora o otkupu Ov. br. 433/92 od

23.04.1992. godine. Stan mu je dodijeljen na korišćenje na osnovu radnog odnosa

1977. godine, kada su sa njim u porodiĉnom domaćinstvu ţivjeli supruga i dvoje

djece. Protivtuţilja je ţivjela sa N. u vanbraĉnoj zajednici od maja 1991. godine, sve

do njegove smrti 03.04.2002. godine.

Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da je udio vanbraĉnih supruţnika u sticanju

zajedniĉke imovine jednak, polazeći od ĉinjenice da je stan otkupljen zajedniĉkim

sredstvima u vrijeme trajanja vanbraĉne zajednice. Takodje, niţestepeni sudovi

smatraju da ĉinjenica da je stan dodijeljen N. 1977. godine nije relevantan za

drugaĉije odluĉivanje, obzirom da je stan otkupljen za vrijeme trajanja vanbraĉne

zajednice, te da stanarsko pravo ne predstavlja zajedniĉku imovinu i samo po sebi ne

znaĉi da je N. doprinos bio veći od doprinosa protivtuţilje.

Medjutim, ovaj sud nalazi da ovakvo zakljuĉivanje niţestepenih sudova nije

pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sporni stan

dodijeljen je N. 1977. godine, prije zasnivanja vanbraĉne zajednice sa

protivtuţiljom, po osnovu radnog odnosa kada je imao tri ĉlana porodiĉnog

domaćinstva suprugu i dvoje djece, što je moralo biti uticaja na dodjelu stana, bez

obzira što ĉlanovi porodiĉnog domaćinstva nijesu navedeni u ugovoru o korišćenju

stana. Stoga je doprinos protivtuţilje u sticanju zajedniĉke imovine manji od

doprinosa njenog vanbraĉnog supruga. Ovo bez obzira što se radilo o stanarskom

pravu jer je steĉeno stanarsko pravo bilo osnov za zakljuĉenje ugovora o otkupu

stana. Njen doprinos u sticanju sastoji se u tome što je stan otkupljen zajedniĉkim

sredstvima za vrijeme trajanja vanbraĉne zajednice, radu u domaćinstvu, staranju

oko odrţavanja imovine i pomoći vanbraĉnom drugu. Zbog toga ovaj sud smatra da

njen udio u sticanju zajedniĉke imovine iznosi 1/3, dok je u preostalom dijelu

tuţbeni zahtjev neosnovan.

Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 410 stav 1 ZPP.


172

POVJERAVANJE DJETETA NA ĈUVANJE I VASPITANJE

(Ĉlan 76 Porodiĉnog zakona "Sl. list RCG, br. 1/07)

Veza majke sa drugim muškarcem moţe biti od znaĉaja za povjeravanje

djeteta na ĉuvanje i vaspitanje, samo ukoliko bi bila takve prirode da se zbog

neĉasnosti odraţava na vaspitanje djeteta.

Iz obrazloţenja:

"Tuţenom nije onemogućeno da raspravlja pred sudom nedostavljanjem bilo

kog podneska, pa i navedenog izvještaja koji, kako je to pravilno ocijenio

drugostepeni sud, ne predstavlja nalaz i mišljenje u smislu navedene zakonske

odredbe i nije bilo obaveze da se dostavi tuţenom, a isti je bio u prilici da sazna

sadrţinu istog. Kako je u pitanju postupak o zaštiti prava djeteta, to iz razloga

hitnosti nije bilo potrebe ni dostavljanja tuţbe na odgovor, saglasno ĉlanu 317

Porodiĉnog zakona CG. Stoga nije poĉinjena bitna povreda odredaba parniĉnog

postupka iz ĉl. 367 stav 2 taĉka 9 ZPP.

Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, u ovoj stvari je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je

odluĉeno da se mldb. sin stranaka A. H, rodjen u vanbraĉnoj zajednici stranaka

07.09.2007. godine, povjeri na ĉuvanje, vaspitavanje i izdrţavanje tuţilji, kao majci.

Ovo imajući u vidu prvenstveno interes djeteta, kao i potrebe njegovog uzrasta, te

izvještaj - struĉno mišljenje JU Centrar za socijalni rad Sluţba Bar, Ulcinj od

04.03.2010. godine, jer se ljubav i briga majke za taj uzrast niĉim ne moţe

zamijeniti, a kod ĉinjenice da stranke nijesu zakljuĉile sporazum o zajedniĉkom

vršenju roditeljskog prva - ĉlan 363 stav 2 Porodiĉnog zakona CG.

Pravilno je odluĉeno i o doprinosu za izdrţavanje mldb. djeteta od strane

tuţenog kao oca, kao i u pogledu uredjenja naĉina odrţavanja liĉnih odnosa mldb.

djeteta sa ocem, što se posebno ne dovodi revizijom u pitanje.

Za svoje odluke niţestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, koje

prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta.

Bez uticaja je na odluku o povjeravanju djeteta tuţenikova tvrdnja da je tuţilja

bila nevjerna i pošla sa drugim ĉovjekom ostavljajući mldb. dijete. Naime, i da je

istinita takva tvrdnja i dokazana, sama ta okolnost ne bi bila od odluĉnog znaĉaja.

Jer, veza majke sa drugim muškarcem moţe biti od znaĉaja za povjeravanje djeteta

na ĉuvanje i vaspitanje, samo ukoliko bi bila takve prirode da se zbog neĉasnosti

odraţava na vaspitanje djeteta. Tuţeni nije dokazao nepodobnost majke u

navedenom smislu, a iz izvještaja navedenog struĉnog tima proizilazi suprotan

zakljuĉak - da je tuţilja podobna za povjeravanje djeteta jer ne ispoljava

psihopatološke indikatore u sferi liĉnosti.

173

Odluka o troškovima revizijskog postupka zasnovana je na odredbama ĉlana

163 stav 1 u vezi ĉl. 153 st. 1 ZPP, u vezi ĉl. 320 Porodiĉnog zakona CG."


174

ZAŠTITA PRAVA DJETETA

IZMJENA ODLUKA O POVJERAVANJU I IZDRŢAVANJU DJECE

(Ĉlan 357 st. 1 i 3 taĉ. 2 i 3 Porodiĉnog zakona)

Nalazi i struĉno mišljenje Centra za socijalni rad nije jedini osnov za

odluku o povjeravanju djece.

***

Prilikom donošenja odluke kojem će roditelju dijete povjeriti na staranje,

sud je duţan da po sluţbenoj duţnosti na pogodan naĉin ispita sve okolnosti

koje su od znaĉaja za pravilan, duhovni i fiziĉki razvoj djeteta.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 5056/10-09 od

09.11.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Danilovgradu, P. br. 120/09 od

15.07.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.



odbijena je kao neosnovana ţalba tuţene i potvrdjena presuda Osnovnog suda u

Danilovgradu P. br. 120/09 od 15.07.2010. godine, kojom je odluĉeno:

"Mijenja se presuda ovog suda P. br. 331/08 od 25.12.2008. godine pa se

mldb. djeca stranaka J. S, J. A. i J. A. povjeravaju na ĉuvanje, vaspitanje i

izdrţavanje ocu - tuţitelju uz obavezu majke - tuţene da doprinosi njihovom

izdrţavanju u iznosu od 30% plate svakomjeseĉno na ruke tuţitelju poĉev od

13.08.2010. godine pa ubuduće dok za to budu postojali uslovi i presuda ne bude

izmijenjena.

Utvrdjuje se kontakt mldb. djece i majke i to svakog drugog vikenda od

subote od 10 ĉasova do nedelje do 18 ĉasova, svakog drugog drţavnog praznika kao

i pola zimskog i ljetnjeg raspusta.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Protiv drugostepene presude tuţena je blagovremeno izjavila reviziju zbog

bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog

prava. Predloţila je da se obje presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.


175

Prema sadrţini spisa predmeta presudom prvostepenog suda P. br. 331/08 od

25.12.2008. godine razveden je brak stranaka, a njihova malodobna djeca ćerke A. i

A. i sin S. povjereni na ĉuvanje, odgoj i vaspitanje majci. Nije bilo sporno da su

djeca i nakon pravosnaţnosti ove presude ostala da ţive kod oca, a prvostepeni sud

ne daje razloge zbog ĉega presuda nije izvršena.

Iz obrazloţenja prvostepene presude proizilazi da je sud odluku zasnovao na

nalazu i mišljenju Centra za socijalni rad opština Nikšić, Pluţine i Šavnik, kao i na

nalazu i mišljenju kliniĉkog psihologa dr. P. N, nalazeći da su nalazi i mišljenja

struĉni i ubjedljivi i zasnovani na pravilima struke. Prvostepena presuda nema

razloga o tome koje su to promijenjene prilike zbog kojih je raniju presudu trebalo

izmijeniti.

Medjutim, nalaz i struĉno mišljenje Centra za socijalni rad nije jedini osnov

za odluku o povjeravanju djece. Prilikom donošenja odluke kojem roditelju će dijete

povjeriti na staranje sud je u smislu ĉlana 357 stav 1 Porodiĉnog zakona duţan da se

rukovodi najboljim interesima djeteta i da po sluţbenoj duţnosti na pogodan naĉin

ispita sve okolnosti koje su od znaĉaja za pravilan, duhovni i fiziĉki razvoj djeteta.

Budući da su maloljetna djeca stranaka 09.04.2009. godine u Centru za

socijalni rad opština Podgorica, Cetinje, Danilovgrad i Kolašin izrazila ţelju da do

kraja školske godine ţive sa ocem, a da ţele da idu u posjetu kod majke i sa njom

provode više vremena, a iz nalaza Centra za socijalni rad opština Nikšić, Pluţine i

Šavnik, kao i nalaza i mišljenja dr. P. N, proizilazi da su iskazali opredjeljenje da

budu kod oca, prvostepeni sud je bio duţan da u skladu sa ĉlanom 357 stav 3 taĉ.

2 i 3 Porodiĉnog zakona mišljenje djece utvrdi neposredno, na naĉin i na

mjestu koje je u skladu sa njihovim godinama i zrelošću.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti nepravilnosti na koje je

ukazano ovim rješenjem nakon ĉega će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu

odluku.



176

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

177

PREKORAĈENJE TUŢBENOG ZAHTJEVA

(Ĉlan 2 ZPP)

Prekoraĉenje u smislu ĉlana 2 Zakona o parniĉnom postupku postoji ako

se stranki pruţi sudska zaštita u pogledu nekog prava koje ona nije traţila ili

joj se dosudi više nego što je traţila.

Iz obrazloţenja:

"Izreke, kako pobijane tako i prvostepene presude, u skladu su sa datim

razlozima o odluĉnim ĉinjenicama i izvedenim dokazima, pa ne stoji bitna povreda

odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP. Pri tome je

prvostepeni sud postupajući u skladu sa primjedbama sadrţanim u ranijem ukidnom

rješenju Višeg suda, Gţ. br. 235/10 od 25.02.2010. godine, otklonio ukazane

nedostatke i odredio dopunu vještaĉenja po vještaku geometru, saslušao odredjene

svjedoke, pa ne stoji povreda postupka iz ĉl. 367 st. 1 u vezi ĉl. 391 st. 2 ZPP.

Pored toga, ne moţe biti rijeĉi o prekoraĉenju tuţbenog zahtjeva, kako se u

reviziji istiĉe, na što se i ţalbom ukazivalo, jer navodno nije odluĉeno o tuţbenom

zahtjevu. Ovo zbog toga što prekoraĉenje, u smislu ĉlana 2 ZPP, postoji ako se

tranci pruţi sudska zaštita u pogledu nekog prava koje ona nije traţila ili joj se

dosudi više nego što je traţila. Sud je odluĉio odbijanjem tuţbenog zahtjeva

preciziranog na roĉištu od 15.12.2005. godine, pri kome je tuţilac i konaĉno ostao,

te se ne smatra prekoraĉenjem tuţbenog zahtjeva ako se odluĉuje s pozivom na

materijalne propise na koje se tuţilac pozvao."


178

VEZANOST PARNIĈNOG SUDA ZA OSUDJUJUĆU KRIVIĈNU PRESUDU

(Ĉlan 15 ZPP)

Osudjujuća kriviĉna presuda predstavlja dokaz o gradjansko pravnoj

odgovornosti.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odluĉili na izreĉeni

naĉin - kad su djelimiĉno usvojili postavljeni tuţbeni zahtjev. Jer, shodno propisima

iz ĉlana 15 ZPP, osudjujuća kriviĉna presuda predstavlja dokaz o gradjansko pravnoj

odgovornosti osudjenih lica, pa su stoga prvo, ĉetvrto i sedmotuţeni (radi se o

maloljetnicima starijim od 14, a mladjim od 16 godina u vrijeme izvršenja kriviĉnog

djela) koji su zajedno - u grupi kao saizvršioci uĉinili kriviĉno djelo - teški sluĉajevi

razbojništva i razbojniĉke kradje iz ĉl. 148 stav 1 KZ RCG u vezi ĉl. 146 st. 1 KZ

RCG i ĉl. 19 KZ SRJ i zato u smislu propisa iz ĉl. 206 st. 1 Zakona o obligacionim

odnosima, zajedno i solidarno odgovaraju za štetu koju su prouzrokovali. Sa njima

odgovaraju, isto tako, solidarno, saglasno propisima iz ĉl. 166 Zakona o

obligacionim odnosima, i ostali tuţeni - njihovi roditelji, obzirom da je utvrdjeno da

se radi o vaspitno zapuštenim ili vaspitno zanemarenim maloljetnicima, tako da se

neosnovano u reviziji navodi da nijesu obavezni da naknade nastalu štetu koju su

njihova djeca (prvo, ĉetvrto i sedmotuţeni) u zajedniĉkom ponašanju prouzrokovali,

kao njihovi roditelji zbog propuštanja u njihovom odgoju."


179

ISKLJUĈIVA MJESNA NADLEŢNST

(Ĉlan 42 ZPP)

U sporu o pravu svojine na nepokretnosti, mjesna nadleţnost suda na

ĉijem podruĉju se nalazi nepokretnost je imperativne prirode, te nema

zakonske mogućnosti za delegaciju drugog suda.

Iz obrazloţenja:

"U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu o pravu svojine na nepokretnosti, a ĉije

je sudjenje u skladu sa ĉlanom 42 Zakona o parniĉnom postupku iskljuĉivo nadleţan

sud na ĉijem se podruĉju nalazi nepokretnost. Takva mjesna nadleţnost, koja je

imperativne prirode, iskljuĉuje primjenu opšte i svake druge mjesne nadleţnosti,

zbog ĉega i nema zakonske mogućnosti za delegaciju drugog suda, pa je predlog

podnijet u tom pravcu valjalo odbiti kao neosnovan.

Osim toga, po ocjeni ovog suda, eventualno nepostupanje po nalozima

drugostepenog suda predstavlja razlog za pobijanje prvostepene presude, a nije

razlog za delegaciju mjesne nadleţnosti suda."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 22/11 od 26.05.2011. godine)

180

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJU MJESNE

NADLEŢNOSTI SUDA

(Ĉlan 66 ZPP)

Sumnja u pristrasnost svih sudija jednog suda ne moţe biti razlog za

delegaciju u smislu odredbe ĉlana 66 ZPP.

Iz obrazloţenja:

"Kao razlog za delegaciju mjesne nadleţnosti naveo je da su u svim

predmetima sudije Osnovnog suda u Baru iskazali pristrasnost i ţelju da presude

donesu na štetu tuţilaca, tako da nema povjerenje u objektivnost sudija tog suda.

Predlog nije osnovan.

Prema ĉlanu 66 Zakona o parniĉnom postupku, Vrhovni sud moţe, na predlog

stranke ili nadleţnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno

nadleţni sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to

postoje drugi vaţni razlozi.

Po nalaţenju ovoga suda predlagaĉ nije naveo ni jedan valjan razlog iz ĉlana

66 ZPP da bi se udovoljilo predlogu za delegaciju.

Razlozi sa kojih tuţilac B. N. predlaţe delegaciju drugog suda - sumnja u

pristrasnost svih sudija Osnovnog suda u Baru ne moţe biti razlog za delegaciju u

smislu citirane zakonske odredbe, zbog ĉega je predlog valjalo odbiti kao

neosnovan.


181

DELEGACIJA NADLEŢNOSTI SUDA

(Ĉlan 66 ZPP)

Okolnost da je jedan od tuţilaca zaposlen u nadleţnom sudu na radnom

mjestu savjetnika, vaţan je razlog koji opravdava delegaciju nadleţnosti.

Iz obrazloţenja:

"Predlog je osnovan.

Prema odredbi ĉlana 66 Zakona o parniĉnom postupku, Vrhovni sud moţe, na

predlog stranke ili nadleţnog suda, odredbiti da u pojedinom predmetu postupa

drugi stvarno nadleţni sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti postupak

ili ako za to postoje drugi vaţni razlozi.

Okolnost da je jedan od tuţilaca zaposlen u nadleţnom sudu na radnom

mjestu savjetnika vaţan je razlog koji opravdava delegaciju nadleţnosti.


182

NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVA ZA IZUZEĆE SUDIJE

(Ĉlan 71 stav 2 ZPP)

Zahtjev za izuzeće sudije podnijet nakon zakljuĉenja rasprave je

neblagovremen.

Iz obrazloţenja:

"Drugostepena presuda se neosnovano pobija zbog bitne povrede odredaba

parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 1 u vezi ĉlana 71 stav 2 ZPP-a. Naime, i po

mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio navedenu odredbu i

pravilno zakljuĉio da je tuţilac prekludiran za podnošenje zahtjeva za izuzeće sudije,

iz razloga što je rasprava pred prvostepenim sudom zakljuĉena 03.11.2009. godine, a

zahtjev za izuzeće podnijet nakon zakljuĉenja rasprave (05.11.2009. godine), iz ĉega

jasno proizilazi da se radi o neblagovremenom zahtjevu. "


183

NEDOSTAVLJANJE DOKAZA NAVEDENIH U TUŢBI

I ODBACIVANJE TUŢBE


Nijesu ispunjeni zakonski uslovi iz ĉlana 106 stav 4 ZPP za odbacivanje

tuţbe, ako svi dokazi navedeni u tuţbi nijesu dostavljeni uz istu.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su odbacili tuţbu u ovoj pravnoj stvari s pozivom na

odredbu ĉlana 106 stav 4 ZPP, zbog toga što tuţilac u ostavljenom roku nije

dostavio dokaze, već samo neke na koje se poziva u tuţbi.

Medjutim, po mišljenju ovog suda nijesu ispunjeni uslovi iz navedene

zakonske odredbe za odbacivanje tuţbe.

Stoga, tuţiocu nezakonitim postupanjem nije data mogućnost da raspravlja

pred sudom, što ĉini bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2

taĉka 9 ZPP, na koju povredu se ukazivalo ţalbom a i sada revizijom.

Naime, to što tuţilac nije dostavio ovjerene prepise presuda koje je predloţio

kao dokaze ne onemogućava sud da postupa po tuţbi da bi se zbog toga tuţba

odbacila. Na to upućuje odredba ĉlana 286 stav 1 ZPP, koja propisuje da stranke

najkasnije na pripremnom roĉištu mogu da iznesu sve ĉinjenice i da predloţe sve

dokaze koje ţele izvesti u toku postupka, te da na roĉište donesu sve isprave i

predmete koje ţele upotrijebiti kao dokaz.

Prema tome, u konkretnom sluĉaju se ne radi o neotklonjivim nedostacima

zbog kojih se tuţba moţe odbaciti kao neuredna protekom roka koji je sud ostavio

tuţiocu."


184

STRANAĈKA SPOSOBNOST

(Ĉlan 76 ZPP)

Vjerska zajednica ima svojstvo pravnog lica, što znaĉi da moţe biti

stranka u postupku.

Iz obrazloţenja:

"Prije svega, valja ukazati da je pravilno postupio prvostepeni sud u skladu sa

nalogom Vrhovnog suda CG, Rev. br. 1054/09 od 25.12.2009. godine i taĉno oznaĉili

naziv tuţenog tako da ne stoje navodi revizije da K. c. B. Kotor, Ţ. c. "Sv. E. D." nema

stranaĉku sposobnost. Jer, shodno ĉlanu 2 stav 5 Zakona o pravnom poloţaju vjerskih

zajednica, vjerska zajednica ima svojstvo gradjansko-pravnog lica, što znaĉi da moţe

biti stranka u postupku. Uz to, shodno ĉl. 76 st. 3 ZPP, je propisano, da parniĉni sud

izuzetno, moţe da prizna svojstvo stranke i onim oblicima udruţivanja koja nemaju

stranaĉku sposobnost, ako se utvrdi da s obzirom na predmet spora u suštini ispunjavaju

bitne uslove za sticanje stranaĉke sposobnosti, a naroĉito ako raspolaţu imovinom na

kojoj se moţe sprovesti izvršenje. U konkretnom sluĉaju Ţ. c. "Sv. E." ima svoju

imovinu sa kojom moţe da raspolaţe i na kojoj se moţe sprovesti izvršenje. Pored toga,

shodno ĉl. 76 st. 4 ZPP, protiv rješenja iz st. 3 tog ĉlana, kojim se priznaje svojstvo

stranke u parnici, nije dozvoljena posebna ţalba, tako da ne stoje navodi revizije,

kojima se osporava stranaĉka sposobnost tuţene."


185

TROŠKOVI POSTUPKA

(Ĉlan 161 st. 1 i 3 ZPP)

Zahtjev za naknadu troškova stranka je duţna da stavi najkasnije do

završetka raspravljanja koje prethodi odluĉivanju o troškovima. Ako se radi o

donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je duţna da zahtjev za

naknadu troškova stavi u predlogu o kome sud treba da odluĉi.

***

R J E Š E NJ E

Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.


Presudom ovog suda, Rev. br. 1344/09 od 23.12.2009. godine usvojena je

revizija prvotuţenog i preinaĉena presuda Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 861/08-02

od 30.06.2009. godine u dijelu kojim je preinaĉena presuda Osnovnog suda u

Herceg Novom P. br. 250/2007 od 25.01.2008. godine, u stavu prvom i trećem

izreke i djelimiĉno usvojen tuţbeni zahtjev, a prvotuţeni obavezan da tuţiocima

isplati 36.541,50 €, sa kamatom od presudjenja do isplate, kao i da im naknadi

troškove spora u iznosu od 6.971,00 €, tako što je ţalba tuţilaca odbijena kao

neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u ovom dijelu.

Tom presudom ovaj sud nije odluĉio o troškovima revizijskog postupka pa je

prvotuţeni blagovremeno podneskom od 26.02.2010. godine predloţio da sud

dopuni presudu tako što će mu dosuditi parniĉne troškove na ime plaćenih sudskih

taksi u ukupnom iznosu od 2.629,00 €.

Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je odluĉio kao u izreci, a ovo iz

sledećih razloga:

Prema odredbi ĉlana 161 stav 1 ZPP, o naknadi troškova sud odluĉuje na

odredjeni zahtjev stranke, a prema st. 3 istog ĉlana zahtjev za naknadu troškova

stranka je duţna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi

odluĉivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog

raspravljanja stranka je duţna da zahtjev za naknadu troškova stavi u predlogu o

kome sud treba da odluĉi.

U smislu citirane zakonske odredbe prvotuţeni je zahtjev za naknadu troškova

revizijskog postupka morao staviti u reviziji protiv drugostepene presude. Medjutim,

on takav zahtjev u reviziji nije stavio, niti je u odgovoru na ţalbu protiv prvostepene

presude stavio zahtjev za naknadu troškova odgovora na ţalbu, zbog ĉega je ovaj

sud odluĉio da svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.

186

Što se pak tiĉe plaćene sudske takse na ţalbu protiv presude P. br. 348/02 od

30.01.2006. godine, koja je po ţalbi prvotuţenog ukinuta od strane višeg suda i

predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, prvotuţeni je zahtjev za

naknadu tih troškova trebao da stavi do završetka raspravljanja u ponovnom

postupku. Tuţeni je troškove opredijelio na iznos od 1.126,00 €, koliko mu je

pravosnaţno i dosudjeno presudom P. br. 250/2007 od 25.01.2008. godine.

Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci.


187

TUŢBA ZA UTVRDJENJE

NEDOPUŠTENOST TUŢBE

(Ĉlan 188 ZPP)

Tuţba kojom je traţeno utvrdjenje da sporne parcele predstavljaju

neizgradjeno gradjevinsko zemljište svodi se iskljuĉivo na utvrdjenje ĉinjenica,

te je takva tuţba nedopuštena.

Iz obrazloţenja:

"Predmet tuţbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţilje za utvrdjenjem da kat.

parc. br.1391/2, 1393/8, 1390/2 i br. 1393/7, upisane u listu nepokretnosti br. 124

KO Koĉani predstavljaju neizgradjeno gradsko - gradjevinsko zemljište.

I po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima revizje, pravilno su niţestepeni

sudovi zakljuĉili da se predmetnom tuţbom traţi utvrdjenje ĉinjenica, a ne

utvrdjenje pravnog odnosa, pa su sledstveno tome i pravilno odluĉili kada su tuţbu

odbacili.

Naime, ĉlanom 188 ZPP tuţbom za utvrdjenje se moţe traţiti preko suda

utvrdjenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili

istinitost, odnosno neistinitost neke isprave, za koje zahtjeve tuţilac mora dokazati

postojanje pravnog interesa.

Dakle, imajući u vidu sadrţinu postavljenog tuţbenog zahtjeva, kojim je

traţeno utvrdjenje da sporne parcele predstavljaju neizgradjeno gradsko

gradjevinsko zemljište, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da se u

konkretnom ne traţi utvrdjenje postojanja pravnog odnosa, kako se to neosnovano

ukazuje revizijom, već da se zahtjev tuţbe svodi iskljuĉivo na utvrdjenje ĉinjenica -

prirode spornog zemljišta, pa su isti pravilno postupili, kada su tuţbu s pozivom na

odredbu ĉlana 188 ZPP odbacili, kao nedopuštenu."


188

POSTOJANJE PARNICE I LEGITIMACIJA VLASNIKA STVARI

(Ĉlan 196 ZPP)

U sluĉaju kada je do otudjenja stvari došlo u toku parnice dotadašnji

vlasnik stvari je legitimisan da traţi ispunjenje obaveze vezano za otudjenu

stvar.

Iz obrazloţenja:

"Bez osnova su i navodi revizije da odredbe ĉlana 196 Zakona o parniĉnom

postupku ne prave razliku po pitanju da li je prenos prava svojine izvršen prije ili u

toku parnice. Jer, odredbe navedenog ĉlana i zakona primjenjuju se samo u sluĉaju

da je do otudjenja stvari, koja je predmet spora, došlo u toku parnice, a ako je do

otudjenja stvari došlo prije pokretanja parnice, dotadašnji vlasnik stvari ne moţe

traţiti ispunjenje obaveza vezano za otudjenu stvar (nije stvarno legitimisan).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje

ovaj sud pazi po sluţbenoj duţnosti, odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 408 ZPP."


189

JEDINSTVENI SUPARNIĈARI

(Ĉlan 202 ZPP)

Jedinstveni suparniĉari se smatraju kao jedna parniĉna stranka i spor se

na isti naĉin rješava prema svim jedinstvenim suparniĉarima.

***

Odsustvo nekog od uĉesnika postupka predstavlja nedostatak procesno

pravne legitimacije za vodjenje parnice.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su izgubili iz vida da u sporu, radi utvrdjenja ništavosti

ugovora po tuţbi lica, koja naravno za to moraju imati pravni interes, da bi tuţba

bila dopuštena mora se zasnovati pasivno suparniĉarstvo, koje će obuhvatiti sve

subjekte, koji su uĉesnici tog materijalno - pravnog odnosa.

U konkretnom tuţilja, koja ima pravni interes je traţila utvrdjenje ništavosti

ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine koji je zakljuĉen izmedju pravnog

prethodnika drugotuţene i PP "B." PGM Pljevlja dana 25.10.2001. godine, s tim što

je kao tuţene obuhvatila B. M. - supruga i pravnog prethodnika drugotuţene,

propustivši da tuţbom obuhvati i drugu ugovornu stranu - PP - "B." PGM Pljevlja.

S tim, u vezi za ukazati je da se radi o nuţnom suparniĉarstvu u smislu ĉlana

202 ZPP, pa odsustvo nekog od uĉesnika predstavlja nedostatak procesno pravne

legitimacije za vodjenje parnice. Niţestepeni sud je bio duţan da taj nedostatak

otkloni, tako što je trebao pozvati tuţilju da tuţbom obuhvati i PP "B." PGM Pljevlja

- kao drugu ugovornu stranu. Jer, jedinstveni (nuţni) suparniĉari su parnici tijesno

povezani, da se praktiĉno smatraju kao jedna parniĉna stranka i spor se naravno na

isti naĉin rješava prema svim jedinstvenim suparniĉarima.

Imajući u vidu naprijed navedeno, presude niţestepenih sudova je valjalo

ukinuti i predmet vratiti prvostepnom sudu na ponovno sudjenje."


190

NEDOSTATAK LEGITIMACIJE I ODBACIVANJE TUŢBE

(Ĉlan 276 ZPP)

Nedostatak legitimacije za podnošenje tuţbe nije procesna pretpostavka

za podnošenje tuţbe, da bi se tuţba odbacila, već je u pitanju materijalno

pravni odnos stranaka, o kome se mora meritorno odluĉiti.

Iz obrazloţenja:

"S druge strane, u odnosu na zahtjev tuţioca da mu tuţeni naknadi štetu jer

nije bio u mogućnosti da ostvari liĉne dohotke za radnike, niţestepeni sudovi

pogrešno odluĉuju odbacujući tuţbu kao nedopuštenu. Jer, to što tuţilac nije

legitimisan za podnošenje tuţbe za neostvarenu zaradu radnika nije procesna

pretpostavka za podnošenje tuţbe, da bi se tuţba odbacila, već je u pitanju

materijalno pravni odnos stranaka, o kome se mora meritorno odluĉiti. Stoga je u

ovom dijelu niţestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu

na ponovno sudjenje."


191

USLOV ZA DONOŠENJE DOPUNSKE PRESUDE


Nijesu ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude, ako prvostepeni

sud izrekom presude nije odluĉio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

Iz obrazloţenja:

"Prema odredbi ĉlana 348 stav 1 ZPP ako je sud propustio da odluĉi o svim

zahtjevima o kojima se mora odluĉiti presudom ili je propustio da odluĉi o dijelu

zahtjeva stranka moţe, u roku od 15 dana od dana prijema presude, da predloţi sudu

da se izvrši dopuna presude.

Tuţeni je predloţio donošenje dopunske presude zbog toga što prvostepeni

sud izrekom presude nije odluĉio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

Medjutim, prigovor nedostatka aktivne legitimacije je materijalno pravni prigovor i

od njegove osnovanosti zavisi odluka o tuţbenom zahtjevu, pa se odluka o tom

prigovoru ne unosi u izreku presude. Kako je prvostepeni sud presudom odluĉio o

svim zahtjevima to nijesu bili ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe da se

izvrši dopuna presude."


192

DOPUNSKA PRESUDA


Ţalba će se smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda,

ako prvostepeni sud nije odluĉio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet

parnice.

Iz obrazloţenja:

"Revizijom se ukazuje da niţestepene presude ne sadrţe odluku u vezi

zahtjeva za ništavost predmetnog ugovora, koji su zakljuĉili tuţeni. Prema stanju u

spisima predmeta tuţioci su predmetnom tuţbom traţili da se poništi predmetni

ugovor, da bi u konaĉnom predlogu na roĉištu dana 31.10.2007. godine predloţili

usvajanje tuţbenog zahtjeva za poništaj ugovora postavljajući i eventualni zahtjev za

utvrdjenje ništavosti istog ugovora, za sluĉaj da sud nadje da nema razloga za

poništaj.

Presudom prvostepenog suda odluĉeno je samo o zahtjevu za poništaj

predmetnog ugovora, kojim je odbijen isti kao neosnovan, ne odluĉujući dalje o

eventualnom zahtjevu za ništavost ugovora.

U ţalbi tuţilaca se ukazuje da se prvostepeni sud nije bavio pitanjem

ništavosti ugovora pa iz teksta ţalbenih navoda proizilazi da se ukazivalo na propust

prvostepenog suda da odluĉi o cjelini postavljenog tuţbenog zahtjeva.

Kako je u konkretnom sluĉaju postavljen tuţbeni zahtjev za poništaj ugovora i

evenutalni zahtjev za ništavost istog ugovora, to je sud duţan da po redu ocjenjuje

zahtjeve, pa ako utvrdi da je prvi neosnovan duţan je da odluĉi o sljedećem

zahtjevu.

Prema odredbi ĉlana 350 stav 3 ZPP, ako prvostepeni sud nije presudom

odluĉio o svim zahtjevima stranaka, koji su predmet parnice, ţalba će se smatrati

kao predlog stranke da se donese dopunska presuda.

Drugostepeni sud nije postupio u smislu citirane zakonske odredbe ĉime je

poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 stav 1 u vezi ĉl. 350 st. 3 Zakona o

parniĉnom postupku, na što se revizijom pravilno ukazuje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti uĉinjenu bitnu povredu

na naĉin što će spise predmeta vratiti prvostepenom sudu s nalogom da postupi u

smislu ĉlana 350 stav 3 ZPP."


193

NEDOSTATAK RAZLOGA O PRIGOVORU ZASTARE

(Ĉlan 367 stav 2 taĉka 15 ZPP)

Prigovor zastarjelosti je materijalno pravne prirode, te ako o istom nijesu

navedeni razlozi u presudi, postoji bitna povreda odredaba parniĉnog postupka

iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 Zakona o parniĉnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se ukazuje revizijom da je u donošenju niţestepenih presuda

poĉinjena bitna povreda postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP, jer iste ne sadrţe

razloge o odluĉnim ĉinjenicama. Naime, iz predmetnih spisa proizilazi da je

punomoćnik prvotuţenog na roĉištu odrţanom 05.07.2005. godine istakao prigovor

zastare potraţivanja predmetne štete. Medjutim, prvostepeni sud prilikom donošenja

svoje presude izjavljeni prigovor uopšte nije cijenio niti je dao razloge o njegovoj

osnovanosti, što isto tako propušta da uradi i drugostepeni sud kada je preinaĉio

prvostepenu presudu i zahtjev tuţioca za naknadu štete usvojio. Propuštanjem da

odluĉe o osnovanosti navedenog prigovora i o tome daju odgovarajuće razloge,

niţestepeni sudovi su uĉinili naprijed navedenu bitnu povredu radi ĉega se obje

niţestepene presude u ovom dijelu moraju ukinuti i predmet vratiti prvostepenom

sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti u skladu sa primjedbama

iz ovog rješenja, te će odluĉiti o osnovanosti istaknutog prigovora zastarjelosti, pri

ĉemu će u svojoj odluci dati jasne i valjane razloge o svim odluĉnim ĉinjenicama.

Sa izloţenog, primjenom ĉl. 408 i 409 ZPP, odluĉeno je kao u izreci."


194

BITNA POVREDA ODRERDABA PARNIĈNOG POSTUPKA

PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Ĉlan 367 stav 2 taĉka 9 ZPP)

Propustom da ocijeni izjavljenu ţalbu stranke u cjelosti, drugostepeni

sud je poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 9 Zakona o

parniĉnom postupku, jer je time stranki uskraćeno pravo na raspravljanje u

postupku pred drugostepenim sudom.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od sadrţine ţalbe tuţilje, opravdano se revizijom tuţilje ukazuje da

drugostepeni sud nije pravilno - u potpunosti cijenio njenu ţalbu, te da je ostala

neispitana prvostepena presuda u dijelu stava drugog (II), alineja prva, kojim je

odluĉeno o kući u Tološima, a na što je ţalbom ukazivano. Navedenim propustom

da ocijeni izjavljenu ţalbu tuţilje u cjelosti drugostepeni sud je poĉinio bitnu

povredu postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 9 ZPP, jer je time tuţilji uskraćeno pravo

na raspravljanje u postupku pred drugostepenim sudom. "


195

BITNA POVREDA ODRERDABA PARNIĈNOG POSTUPKA

PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Ĉlan 367 stav 1 u vezi ĉl. 9 ZPP)

Ako je drugostepeni sud donio svoju odluku na osnovu dokaza kojem

prvostepeni sud nije dao takvo svojstvo i koji nije cijenio prilikom donošenja

svoje presude, uĉinjena je bitna povreda postupka iz ĉlana 367 stav 1 u vezi sa

ĉl. 9 Zakona o parniĉnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da je prvostepeni sud svojom presudom

tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan, pozivajući se pri tom da izvedenim dokazima

tuţilac nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Pri tom iz spisa proizilazi da je

prvostepeni sud na roĉištu od 28.03.2008. godine odredio izvodjenje dokaza

saslušanjem tuţioca u svojstvu stranke ĉemu je prvostepeni sud pristupio, medjutim,

zbog zdravstvenih problema tuţioca izvodjenje ovog dokaza je prekinuto. U

kasnijem toku postupka izvodjenje ovog dokaza nije nastavljeno niti ga je

prvostepeni sud uzeo kao dokaz i isti cijenio prilikom donošenja svoje odluke.

Rješavajući po ţalbi tuţioca drugostepeni sud svoju odluku izmedju ostalih

dokaza temelji i na iskazu tuţioca datog u svojstvu stranke ĉime je poĉinio bitnu

povredu postupka iz ĉlana 367 stav 1 ZPP u vezi ĉl. 9 ZPP na što se osnovano

ukazuje revizijom tuţioca.

Naime, drugostepeni sud nije mogao donijeti svoju odluku na dokazu kojem

prvostepeni sud nije dao takvo svojstvo i koji nije cijenio prilikom donošenja svoje

presude, ĉime je poĉinio navedenu bitnu povredu, radi ĉega se drugostepena presuda

mora ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno rješavanje po ţalbi

tuţioca.


196

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE

(Ĉlan 407 u vezi sa ĉl. 414 st. 1 ZPP)

Protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za ukidanje klauzule

pravosnaţnosti, revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"Kada je u pitanju revizija tuţenog koja se odnosi na dio niţestepenih rješenja

kojim je odbijen zahtjev za ukidanje klauzule pravosnaţnosti, istu je valjalo odbaciti

kao nedozvoljenu. Ovo s razloga, što u postupku povodom predloga za ukidanje

klauzule pravosnaţnosti sud ne odluĉuje o postojanju i sadrţini gradjansko -

pravnog odnosa u smislu ĉlana 1 ZPP, već samo cijeni ispunjenje procesnih uslova u

pogledu pravosnaţnosti odluke, iz kog razloga se rješenje kojim se ovaj postupak

pravosnaţno okonĉava ne moţe smatrati rješenjem iz ĉl. 414 stav 1 ZPP, te protiv

takvog rješenja revizija nije dozvoljena (ĉl. 407 u vezi ĉl. 414 st. 1 i ĉl. 1 ZPP). Radi

toga, reviziju u tom dijelu je valjalo odbaciti, kao nedozvoljenu."


197


(Ĉlan 407 ZPP)

Revizija izjavljena protiv odluke drugostepenog suda o kamati koja ne

ĉini glavni zahtjev, nije dozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev za isplatu kamata je sporedno potraţivanje, uslovljeno

preduzimanjem procesnih radnji za ostvarivanje glavnog potraţivanja, a glavni je

pak onaj zahtjev zbog koga je pokrenut parniĉni postupak. U konkretnom sluĉaju

revizija je izjavljena samo u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu kamata

za odredjeni vremenski period. Slijedom toga, revizija izjavljena protiv odluke

drugostepenog suda o kamati ne moţe se izjaviti, nije dozvoljena. Jer, revizija nije

dozvoljena protiv odluke drugostepenog suda kojom je odluĉeno o sporednom

potraţivanju (kamata, troškovi postupka, ugovorna kazna i dr.), ako se ne pobija i

odluka o glavnoj stvari, što je u konkretnom sluĉaju izostalo, zbog ĉega je odbaĉena

kao nedozvoljena."


198


(Ĉlan 404 ZPP u vezi sa ĉl. 344 Porodiĉnog zakona)

Nedozvoljena je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po

zakonu ne moţe podnijeti.

Iz obrazloţenja:

"Revizija je nedozvoljena.

Odredbom ĉlana 344 Porodiĉnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007)

propisano je da ako je pravosnaţnom presudom brak razveden ili poništen ne moţe

se upotrebom vanrednog pravnog sredstva izmijeniti odluka o prestanku braka, bez

obzira da li je koja od stranaka sklopila novi brak. Kako je revizija izjavljena protiv

presude protiv koje se po zakonu ne moţe podnijeti, reviziju je valjalo odbaciti kao

nedozvoljenu, saglasno odredbi ĉlana 407 ZPP."


199


(Ĉlan 407 u vezi sa ĉl. 414 st. 1 ZPP)

Rješenjem o spajanju parnica postupak se pravosnaţno ne završava, pa

protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"Revizija je nedozvoljena.

Prema odredbi ĉlana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnaţno završen.

Rješenjem o spajanju parnica postupak se pravosnaţno ne završava, pa protiv

tog rješenja revizija nije dozvoljena.

Takodje je nedozvoljena i revizija i protiv dijela drugostepenog rješenja kojim

je ţalba odbijena kao neosnovana i potvrdjeno prvostepeno rješenje o ispravci

rješenja istog suda P. br. 823/99, I. br. 202/06 od 02.07.2009. godine, kojim je

odbijen predlog za odredjivanje privremene mjere.

Postupak obezbjedjenja regulisan je Zakonom o izvršnom postupku, a prema

odredbi ĉlana 9 toga zakona protiv pravosnaţnog rješenja donesenog u postupku

obezbjedjenja nije dozvoljena revizija."


200


(Ĉlan 407 ZPP u vezi sa ĉl. 9 Zakona o izvršnom postupku)

Protiv pravosnaţnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i postupku

obezbjedjenja nije dozvoljena revizija.

Iz obrazloţenja:

"Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u smislu

ĉlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija nedozvoljena.

Naime, u predmetnom sporu usvojen je predlog za izvršenje.

Shodno ĉlanu 9 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list RCG", br. 23/04)

propisano je, da protiv pravosnaţnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i

postupku obezbjedjenja, nije dozvoljena revizija.

Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu, to je reviziju izvršnih

duţnika valjalo odbaciti."


201

NOVE ĈINJENICE I NOVI DOKAZI KAO OSNOV

ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Ĉlan 421 taĉka 9 u vezi sa ĉl. 422 ZPP)

Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje ne moţe biti razlog za

pobijanje presude na osnovu priznanja, pa ni nove ĉinjenice ni novi dokazi ne

mogu biti osnov za ponavljanje postupka koji je pravosnaţno završen takvom

presudom.

Iz obrazloţenja:

"Takodje su bez osnova navodi revizije da je sud povodom predloga za

ponavljanje postupka morao zakazati roĉište, jer odrţavanje roĉišta u smislu ĉlana

426 ZPP nije obavezno.

Prema stanju u spisima tuţeni je ponavljanje postupka traţio zbog razloga iz

ĉlana 421 taĉka 9 ZPP jer je tvrdio da je stekao mogućnost da upotrijebi nove

dokaze na osnovu kojih je za njega mogla biti donijeta povoljnija odluka da su ti

dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Novi dokazi su posjedovni listovi br.

185, br. 302 i br. 308 KO Vrela i kopija starog i novog katastarskog plana.

Odredbom ĉlana 422 stav 2 ZPP propisano je da zbog okolnosti navedenih u

ĉl. 421 taĉka 9 ovog zakona ponavljanje postupka moţe se dozvoliti samo ako

stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti da iznese prije nego što je raniji

postupak završen pravosnaţnom sudskom odlukom. Sve dokaze na osnovu kojih je

traţio ponavljanje postupka tuţeni je mogao upotrijebiti u ranijem postupku, pa taj

razlog ne moţe koristiti kao osnov za ponavljanje postupka.

Osim toga, tuţeni je priznao tuţbeni zahtjev što nesumnjivo proizilazi iz

odgovora na tuţbu i završnog izlaganja u kome je predloţio da se tuţbeni zahtjev

usvoji. Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje ne moţe biti razlog za

pobijanje presude na osnovu priznanja, pa ni nove ĉinjenice i novi dokazi ne mogu

biti osnov za ponavljanje postupka koji je pravosnaţno završen takvom presudom."


202

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Ĉlan 421 taĉka 6 ZPP)

Postojanje kriviĉnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika

stranke, protivne stranke ili kog trećeg lica kao razlog za ponavljanje postupka

dokazuje se po pravilu pravosnaţnom presudom donesenom u kriviĉnom

postupku, te ukoliko takvog dokaza nema ne postoji razlog za ponavljanje

postupka iz ĉlana 421 taĉka 6 Zakona o parniĉnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Prema stanju u spisima, tuţilac je traţio ponavljanje postupka, koji je

pravosnaţno završen presudom prvostepenog suda P. br. 2649/08 od 30.03.2010.

godine, zbog razloga iz ĉlana 421 taĉka 6 i taĉ. 9 ZPP.

Postojanje kriviĉnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika

stranke, protivne stranke ili kog trećeg lica, kao razlog za ponavljanje postupka,

dokazuje se po pravilu pravosnaţnom presudom donesenom u kriviĉnom postupku.

Kako tuţilac takve dokaze nije pruţio pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da ne

postoji razlog za ponavljanje postupka iz ĉlana 421 taĉka 6 ZPP.

Novi dokazi mogu biti razlog za ponavljanje postupka samo ako ih predlagaĉ

bez svoje krivice nije mogao iznijeti prije nego što je raniji postupak završen

pravosnaţnom odlukom. Sve dokaze zbog kojih je tuţilac traţio ponavljanje

postupka (uvidjaj, vještaĉenje i saslušanje svjedoka) tuţilac je mogao predloţiti u

ranijem postupku, pa ne postoji ni razlog za ponavljanje postupka iz ĉlana 421 taĉka

9 ZPP."


203

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA


Nema uslova za podnošenje predloga za ponavljanje postupka ako je

utvrdjeno povlaĉenje tuţbe.

Iz obrazloţenja:

"Vanredni pravni lijek kojim se moţe zahtijevati ponavljanje postupka, u

smislu naprijed navedene odredbe, dozvoljen je samo u sluĉajevima kada je parnica

okonĉana sudskom odlukom, presudom ili rješenjem.

U konkretnom sluĉaju u parnici P. br. 165/10-92 utvrdjeno je povlaĉenje

tuţbe, a kako su posledice povlaĉenja te što se parnica gasi, kao da nikad nije ni

postojala, to nema uslova u smislu navedene odredbe za podnošenje predloga za

ponavljanje postupka radi ĉega je isti prvostepeni sud trebao odbaciti kao

nedozvoljen. Medjutim, kako je predlog za ponavljanje odbijen kao neosnovan, a

reviziju je podnio jedino tuţilac, to nije bilo mjesta preinaĉenju niţestepenih odluka

na štetu stranke koja je izjavila reviziju (ĉlan 388 u vezi ĉl. 413 ZPP), radi ĉega je

revizija odbijena kao neosnovana."


204

RADNO PRAVO

205

PRAVNA KVALIFIKACIJA POVREDE RADNE OBAVEZE

(Ĉlan 54 alineja 20 Kolektivnog ugovora P. CG u

vezi sa ĉl. 95 st. 1 taĉka 3 Zakona o radu "Sl. list RCG", br. 43/03)

Nezakoniti i nepropisni rad sa povjerenim novĉanim sredstvima i drugim

poštanskim vrijednostima predstavlja teţu povredu radne obaveze.

***

Postojanje štete nije obiljeţje povrede radne obaveze.

***

P R E S U D A

Usvaja se revizija pa se preinačavaju presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br.

4540/10-07 od 19.10.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici, P. br.

921/10 od 13.08.2010. godine i izriče:

Odbija se kao neosnovan tuţbeni zahtjev kojim je traţeno da se kao

nezakonite ponište odluka disciplinskog organa br. 14140-518 od 15.06.2007.

godine i odluka Odbora direktora br. 00010-3874/12 od 24.07.2007. godine i tuţeni

obaveţe da tuţilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara

njenom stepenu stručne spreme, znanju i sposobnosti.

Tuţilja je duţna naknaditi tuţenm parnične troškove u iznosu od 1.312,50 €, u

roku od 15 dana po prijemu ove presude.



odbijena je kao neosnovana ţalba tuţenog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u

Podgorici, P. br. 921/10 od 13.08.2010. godine, u stavu prvom i drugom izreke

kojim su poništene kao nezakonite odluke br. 14140-518 od 15.06.2007. godine i br.

00010-3874/12 od 24.07.2007. godine i naloţeno tuţenom da tuţilju vrati u radni

odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenom stepenu struĉne spreme,

znanju i sposobnostima. Istom presudom preinaĉeno je rješenje o troškovima spora

tako što je tuţeni obavezan da naknadi tuţilji troškove spora u iznosu od 1.400 €.

Protiv drugostepene presude tuţeni je blagovremeno izjavio reviziju zbog

bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog

prava. Predloţio je da se revizija usvoji, preinaĉe obje presude i tuţbeni zahtjev

odbije kao neosnovan i tuţilja obaveţe da mu naknadi troškove spora.

Tuţilja u odgovoru na reviziju predlaţe da se revizija odbije kao neosnovana.

206

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da su niţestepeni sudovi

pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin.

U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije uĉinjena bitna

povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 12 ZPP, na ĉije

postojanje ovaj sud, u skladu sa ĉl. 401 istog zakona, pazi po sluţbenoj duţnosti,

dok se na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parniĉnog postupka koji mogu

biti revizijski razlog, revizijom odredjeno ne ukazuje.

Niţestepeni sudovi su odluĉujući na izloţeni naĉin zakljuĉili da je tuţilji u

disciplinskom postupku povrijedjeno pravo na odbranu, jer na raspravu nije pozvan

njen branilac. Takodje su niţestepeni sudovi zakljuĉili da su odluke tuţenog

nezakonite i zbog toga što je tuţilja poĉinila lakši vid teţe povrede radne obaveze,

zbog koje joj se nije mogla izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, već

novĉana kazna.

Ovakvo zakljuĉivanje niţestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na

pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Prema stanju u spisima na disciplinskoj raspravi, koja je poĉeta 30.05.2007.

godine, a nastavljena 31.05. i 11.06.2007. godine, tuţilja je izjavila da je angaţovala

branioca. Ona nije navela ime branioca i njegovu adresu, niti je traţila da se rasprava

odloţi. Nakon što je upoznata sa pravima koje ima u postupku iznijela je svoju

odbranu i izjašnjavala se o svim dokazima koji su izvedeni na raspravi i nije traţila

da se rasprava odloţi kako bi se eventualno pozvao njen branilac.

Kod takvog stanja stvari, pogrešno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je tuţilji

u disciplinskom postupku povrijedjeno pravo na odbranu. Naime, tuţilja je ako je

angaţovala branioca, bila duţna da disciplinskom organu saopšti njegovo ime i

adresu i da traţi da se rasprava odloţi, kako bi se branilac pozvao. Budući da

disciplinski organ nije obaviješten o licu koje je angaţovano kao branilac, onda ga

nije mogao ni pozvati na raspravu.

Što se pak tiĉe pravne kvalifikacije povrede radne obaveze, ne moţe se

prihvatiti ni zakljuĉivanje niţestepenih sudova da je tuţilja poĉinila lakši oblik teţe

povrede radne obaveze iz ĉlana 55 alineje 1 i 24 Kolektivnog ugovora kod tuţenog.

Prema odredbi ĉl. 55 alineje 1 i 24 tog Kolektivnog ugovora disciplinska mjera

novĉane kazne izriĉe se za nepravilno rukovanje pošiljkama i ostalim uslugama u

svim fazama rada suprotno odredbama pravilnika i tehnoloških upustava koja

regulišu svaku radnju kao i za vršenje isplate uputnica, ĉekova i drugih isplatnih

naloga bez izvršene provjere identiteta primaoca.

Prema stanju u spisima tuţilja je u svojstvu upravnika G. P. u N. na ime više

lica korisnika materijalnog obezbjedjenja ili drugih naknada iz penzijskog osiguranja

potpisivala i saĉinjavala duplikate već isplaćenih uputnica, bez pisane reklamacije

stranke i bez provjere da li su isplaćene i podizala novac. Takodje je u ime i za raĉun

drugih lica bez njihovog punomoćja podizala gotovinu na šalteru.

Kod takvog stanja stvari ne moţe se prihvatiti zakljuĉivanje niţestepenih

sudova da se radi o lakšim oblicima teţih povreda radnih obaveza već da se radi o

nezakonitom i nepropisnom radu sa povjerenim novĉanim sredstvima,

vrednosnicama i drugim poštanskim vrijednostima, što predstavlja teţu povredu

207

radne obaveze iz ĉlana ĉlana 54 alineja 20 Kolektivnog ugovora kod tuţenog, za

koju se izriĉe mjera prestanak radnog odnosa. Ĉinjenica da ni jedno lice nije traţilo

štetu od tuţenog, nije ni od kakvog uticaja, jer postojanje štete nije obiljeţje povrede

radne obaveze koju je tuţilja poĉinila.

Odluka o troškovima spora donijeta je na osnovu ĉlana 163 stav 2 ZPP.

Tuţenom su dosudjeni troškovi zastupanja po advokatu i to za sastav odgovora na

tuţbu iznos od 125 €, za zastupanje na pet odrţanih roĉišta u iznosu od po 125 €, za

zastupanje na jednom odloţenom roĉištu u iznosu od 62,50 € i za sastav ţalbe i

revizije iznos od po 250 €.



208

RASPORED INVALIDA RADA NA NEODGOVARAJUĆE POSLOVE

I IZOSTANAK SA POSLA

(Ĉlan 73. stav 1, ĉl. 78 u vezi sa ĉl. 111 st. 1 taĉka 1 Zakona o radu)

Invalid rada nije u obavezi da dolazi na posao, ako je rasporedjen na

neoDgovarajuće radno mjesto koje ugroţava njegovo zdravlje, te njegov

nedolazak na posao ne moţe predstavljati osnov za prestanak radnog odnosa iz

ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovog suda pobijana i prvostepena presuda su zasnovane na

pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što se s pravom ukazuje u reviziji. Naime,

niţestepeni sudovi griješe kada zakljuĉuju da je tuţilja bila u obavezi da dolazi na

posao na radno mjesto konobar u hotelu "P." i zakljuĉuju da je neopravdano izostala

sa posla jer se nije javila na ovo radno mjesto. Ovo stoga što je u postupku pred

prvostepenim sudom nesporno utvrdjeno da tuţilja, nakon što je rješenjem oglašena

za invalida III kategorije sa pravom na raspored na druge poslove i radne zadatke

koji ne zahtijevaju fiziĉki napor, duţe stajanje i hodanje, nije bila rasporedjena na

odgovarajuće poslove a tuţeni joj je kao nerasporedjenom radniku isplaćivao

naknadu zarade za svo vrijeme do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa.

Kako je nesporno utvrdjeno da tuţeni nije mogao izvršiti raspored tuţilje na poslove

konobara u hotelu "P." o ĉemu je donio ugovor o radu, kao i da je tuţilja s pravom

odbila da zakljuĉi takav ugovor, griješe niţestepeni sudovi kada zakljuĉuju da je

tuţilja izostala sa posla u hotelu "P." i da takav izostanak predstavlja osnov za

prestanak radnog odnosa u smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu. Jer, po

nalaţenju ovog suda, rasporeda tuţilje na odgovarajuće poslove i radne zadatke nije

bilo, pa se ne moţe zakljuĉiti da nedolazak tuţilje na poslove konobara u hotelu "P."

predstavlja jasno izraţenu volju tuţilje da više ne radi što bi bilo osnov za prestanak

radnog odnosa. S druge strane, tuţeni je bio u obavezi da donese rješenje o

rasporedjivanju tuţilje, koje tuţilja ima pravo osporavati ukoliko nije u

saglasnosti sa rješenjem o utvrdjenoj invalidnosti. Kako to tuţeni nije uĉinio, a

rasporedjivanje zaposlenog se ne moţe uĉiniti ugovorom o radu u kojem nijesu

sadrţane odredbe od kada se zaposleni rasporedjuje, a posebno zaposleni invalid

rada se ne moţe rasporediti na one poslove za koje je nesumnjivo utvrdj eno da bi

ugrozili njegovo zdravlje, već je poslodavac duţan da ga obezbijedi na odgovarajuće

radno mjesto i da mu obezbijedi druga prava u skladu sa zakonom i kolektivnim

ugovorom.

209

Imajući u vidu naprijed iznijeto ovaj sud nalazi da je materijalno pravo u

ovom sporu pogrešno primijenjeno od strane niţestepenih sudova, zbog ĉega su

pobijana i prvostepena presuda preinaĉene i odluĉeno kao u izreci ove presude."


210

OBAVEZNOST PISMENE ODLUKE O OTKAZU

UGOVORA O RADU

(Ĉlan 111 stav 1 taĉka 1 i st. 2 Zakona o radu)

Kada je u pitanju prestanak radnog odnosa, ne po sili zakona, već po

odluci nadleţnog organa, koja se donosi nezavisno od volje zaposlenog, odluka

o otkazu ugovora o radu mora biti donijeta u pismenoj formi.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana presuda donijeta pogrešnom

primjenom materijalnog prava.

Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tuţilac zasnovao radni odnos kod

pravnog prethodnika tuţenog 1987. godine, kao pripravnik na odredjeno vrijeme, a

nakon toga je rješenjem od 20.02.1990. godine rasporedjen na poslove i radne

zadatke knjigovodje glavne knjige, te da mu je tuţeni radni odnos zakljuĉio sa

danom 31.12.2003. godine. Utvrdjeno je i to da tuţeni nije donosio odluku o otkazu

ugovora o radu (o prestanku radnog odnosa) tuţiocu u pismenom obliku, već mu je

prestanak radnog odnosa uslijedio zakljuĉivanjem radne knjiţice sa danom

31.12.2003. godine, o ĉemu je tuţilac saznao u aprilu mjesecu 2004. godine.

Prema odredbi ĉlana 111 stav 2 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03)

odluka poslodavca kojom otkazuje ugovor o radu zaposlenom mora biti obrazloţena

i istu donosi direktor, odnosno izvršni direktor, a u smislu ĉl. 112 istog zakona, radni

odnos zaposlenom prestaje danom dostavljanja odluke o prestanku radnog odnosa,

odnosno otkaz ugovora o radu danom isteka otkaznog roka ako ovim zakonom nije

drugaĉije odredjeno.

U smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 navedenog zakona poslodavac moţe

otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih

dana uzastopno, odnosno sedam radnih dana s prekidima u toku tri mjeseca. Kako se

u konkretnom sluĉaju kao na razlog prestanka radnog odnosa tuţiocu kod tuţenog

ukazuje na neopravdano odsustvo s posla tuţioca u trajanju od pet radnih dana

uzastopno, odnosno sedam dana s prekidima u periodu od tri mjeseca u toku 2003.

godine, to je u pitanju osnov za prestanak radnog odnosa nezavisno od volje

zaposlenog. Budući je u pitanju prestanak radnog odnosa ne po sili zakona već po

odluci nadleţnog organa koja se donosi nezavino od volje zaposlenog, to ista mora

biti donijeta u pismenoj formi i zaposleni ostaje u radnom odnosu i kad nastane

osnov o kojem je rijeĉ, sve dok nadleţni organ ne donese odluku o prestanku radnog

odnosa. Dakle, rješenje o tome donosi direktor van disciplinskog postupka, a na

osnovu zakonskih ovlašćenja, s tim što se prestanak, odnosno otkaz ugovora o radu

mora utvrditi rješenjem u pismenoj formi.

Imajući u vidu da tuţeni nije donio tuţiocu rješenje o otkazu ugovora o radu u

pismenoj formi i isto nije uruĉeno tuţiocu kako bi mu se omogućilo korišćenje

211

daljih zakonskih prava, to je pogrešno rezonovanje drugostepenog suda dato u

pobijanoj presudi da je u pitanju zakonski razlog prestanka radnog odnosa koji

proizvodi posledice samim nastupanjem, te da za isto nije potrebno donositi rješenje

u posebnoj formi.

Sa iznijetih razloga valjalo je preinaĉiti pobijanu presudu i odluĉiti na naĉin

bliţe odredjen izrekom ove presude."


212

NEOPRAVDANO ODSUSTVO SA POSLA KAO OSNOV

PRESTANKA RADNOG ODNOSA

(Ĉlan 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu)

Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog

odsustva sa posla, ako nijesu utvrdjeni taĉni dani neopravdanog odsustva.

Iz obrazloţenja:

"Proizilazi da je tuţilac bio zaposlen kod tuţenog, u radnom odnosu na

neodredjeno vrijeme, poĉev od 23.05.2001. godine, na radnom mjestu elektromonter

II u E. H. N. Odlukom tuţenog br. 10-00-14150 od 31.08.2007. godine utvrdjen mu

je prestanak radnog odnosa sa danom 31.08.2007. godine, a zbog neopravdanog

izostanka s posla poĉev od 04.06.2007. godine, duţe od pet radnih dana. U spornoj

odluci nijesu navedeni dani odsustvovanja tuţioca sa posla u periodu od 04.06. do

31.o8.2007. godine.

Odredbom ĉlana 111.stav 1taĉka 1 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03)

propisano je da se zaposlenom moţe otkazati ugovor o radu, ako je neopravdano

odsustvovao s posla pet radnih dana uzastopno ili sedam radnih dana s prekidima u

toku tri mjeseca.

Polazeći od sadrţine sporne odluke i navedene zakonske odredbe, pravilno je

našao drugostepeni sud da je prvostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom

materijalnog prava, pa je pravilno odluĉio kada je preinaĉio prvostepenu presudu i

spornu odluku poništio kao nezakonitu pobijanom presudom. Jer, tuţeni u spornoj

odluci nije utvrdio taĉne dane neopravdanog odsustva tuţioca sa posla, a što je

morao kod navedenog osnova prestanka radnog odnosa, da bi se isti smatrao

zakonskim. Osim toga, dostavljenim dokazima u prvostepenom postupku tuţilac je

dokazao da je u periodu od 14.05.2007. do 12.06.2007. godine bio bolestan i nalazio

se na bolovanju. Kako je tuţilac dokazao da je bolest stvarni razlog njegovog

odsustvovanja s posla dana 04.06.2007. godine, kao i u narednim danima do

14.06.2007. godine, bez znaĉaja je da li su doznake odnosno izvještaj o privremenoj

sprijeĉenosti za rad bili dostavljeni blagovremeno ili naknadno. Ovo tim prije što je

tuţilac pribavio kopiju navedenih izvještaja i dostavio sudu u toku postupka."


213

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA


Nijesu ispunjeni zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa iz ĉlana 111

stav 1 taĉka 1 Zakona o radu, ako je poslodavac nakon odobrenog neplaćenog

odsustva donio rješenje o rasporedu u kojem nije naznaĉeno kada zaposleni

treba da se javi na posao.

Iz obrazloţenja:

"Tuţiocu je prestao radni odnos kod tuţenog u smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1

Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/2003) zbog neopravdanog izostanka sa posla

pet radnih dana uzastopno i dalje. Nije sporno medju uĉesnicima postupka da je

tuţiocu usmenim putem omogućeno korišćenje prava na neplaćeno odsustvo koje

mu je odobrio direktor, a koje je poĉeo da koristi poĉev od 01.08.2005. godine. U

postupku je dalje utvrdjeno da je tuţeni donio rješenjem br. 823/20 od 01.01.2006.

godine kojim je rasporedio tuţioca na poslove tehnologa za kovanje na neodredjeno

vrijeme, kao i na poslove Topioca EPT postrojenja povremeno, koje rješenje mu je

uruĉeno dana 22.02.2006. godine. Nesporno je i to da u rješenju o rasporedu tuţioca

od 01.01.2006. godine nije naznaĉeno kada tuţilac treba da se javi na posao niti mu

je to saopšteno prilikom uruĉenja rješenja.

Imajući prednje u vidu, pogrešno su niţestepeni sudovi primijenili materijalno

pravo kada su odbili tuţbeni zahtjev tuţioca, nalazeći da je tuţiocu zakonito prestao

radni odnos, budući nije postupio po rješenju o rasporedu od 01.01.2006. godine, tj.

nije došao na posao pet i više radnih dana uzastopno, a zašto nije imao opravdanje.

Naime, po ocjeni ovog suda, polazeći od nespornih ĉinjenica da je tuţiocu

odobreno pravo na neplaćeno odsustvo poĉev od 01.08.2005. godine, a da u rješenju

o rasporedjivanju tuţioca na poslovima tehnologa na neodredjeno vrijeme, nije

odredjen datum kada tuţilac po tom rješenju treba da stupi na rad, to se u

konkretnom sluĉaju ne moţe govoriti o neopravdanom izostanku tuţioca sa posla u

periodu od 22.02.2006. godine, pa nadalje, a samim tim se nijesu ni ispunili

zakonski uslovi u smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu za donošenje

osporenih rješenja. Jer, u konkretnom sluĉaju nema dokaza da je tuţeni na pravno

valjan naĉin prekinuo korišćenje neplaćenog odustva tuţiocu, obzirom da ga nije

pozvao da se odredjenog dana javi na posao, niti mu je to bilo oznaĉeno u rješenju o

rasporedu, tako da tuţilac objektivno nije ni mogao znati kada treba da se javi na

posao, radi postupanja po novom rasporednom rješenju, zbog ĉega je ovaj sud i

usvojio tuţbeni zahtjev i odluĉio kao u izreci ove presude."


214

NEPOŠTOVANJE RADNE DISCIPLINE I

OTKAZ UGOVORA O RADU

(Ĉlan 143 stav 1 taĉka 2 u vezi sa ĉl. 124 taĉ. 4 Zakona o radu

"Sl. list CG", br. 49/08)

Napuštanje posla u toku radnog vremena bez saglasnosti

pretpostavljenog moţe biti osnov za otkaz ugovora o radu, pod uslovom da je to

predvidjeno Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu poslodavca.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je odluĉujući o tuţbenom zahtjevu isti odbio nalazeći da

tuţilac nije poštovao duţnosti utvrdjene ĉlanom 124 Zakona o radu, koji propisuje

da je zaposleni duţan da se na radu pridrţava obaveza propisanih zakonom,

kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, zbog ĉega mu je tuţeni pravilno otkazao

ugovor o radu, s pozivom na ĉl. 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu.

Odluĉujući po ţalbi tuţioca, drugostepeni sud je odbio ţalbu kao neosnovanu

i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući pri tom razloge i pravno rezonovanje

prvostepenog suda.

Medjutim, po ocjeni ovog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava

od strane prvostepenog i drugostepenog suda, ĉinjeniĉno stanje koje se tiĉe

postojanje osnova i uslova za otkazivanje ugovora o radu, nije ispitano, zbog ĉega je

bilo nuţno ukinuti obje niţestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

Naime, odredbom ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu, je odredjeno da

poslodavac moţe otkazati ugovor o radu zaposlenom, ako zaposleni ne poštuje

radnu disciplinu predvidjenu aktom poslodavca i ugovorom o radu, odnosno ako je

njegovo ponašanje takvo da ne moţe nastaviti rad kod poslodavca.

Iz spisa predmeta proizilazi da je tuţiocu osporenim rješenjem otkazan

ugovor o radu, zbog toga što je dana 06.08.2009. godine napuštio straţarsko mjesto

na objektu vodoizvorišta "M.", u vremenu do najmanje jednog sata, bez

obavještavanja pretpostavljenog, ĉime je ugrozio bezbjednost vodoizvorišta.

Po nalaţenju ovog suda, u smislu odredbe ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o

radu, zaposlenom se moţe otkazati ugovor o radu ako ne poštuje radnu disciplinu

koja je predvidjena aktom poslodavca i ugovorom o radu, što niţestepeni sudovi pri

odluĉivanju nisu vodili raĉuna. Jer, da bi se u konkretnom sluĉaju moglo donijeti

osporeno rješenje potrebno je bilo prethodno ispitati i utvrditi da li je kolektivnim

ugovorom tuţenog i ugovorom o radu ponašenje tuţioca bilo predvidjeno kao

povreda radne discipline. Odredbom ĉl. 124 taĉ. 4 Zakona o radu odredjeno je da

zaposleni odgovara samo za povrede radne obaveze koje su u vrijeme izvršenja bile

utvrdjene Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu poslodavca.

215

Stoga, po ocjeni ovog suda, osporeno rješenje se sa sigurnošću ne moţe

ispitati, budući se na osnovu njega ne moţe utvrditi pravni identitet povrede radne

discipline zbog koje je tuţiocu otkazan ugovor o radu, a bez ovoga, nije bila moguća

ni pravilna primjena materijalnog prava, pa je zbog svega navedenog ovaj sud u

smislu ĉlana 410 stav 1 ZPP, ukinuo obje niţestepene presude i predmet vratio


Osim toga, sa gledišta pravilne primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj

stvari, trebalo je imati u vidu da prema odredbi ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o

radu, zaposlenom se otkazuje ugovor o radu, ako je njegovo ponašanje takvo da ne

moţe nastaviti rad kod poslodavca. S tim u vezi, po ocjeni ovog suda, bilo je

potrebno utvrditi da li je napuštanjem straţarskog mjesta od strane tuţioca

nastupila opasnost i ugroţenost objekta koji je ĉuvao, pa je zbog toga njegovo

ponašanje bilo takvo da nije mogao nastaviti rad kod tuţenog."


216

NEZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU UGOVORA O RADU

(Ĉlan 143 stav 2 Zakona o radu "Sl.list CG", br. 49/08)

Odluka o otkazu ugovora o radu donijeta prije isteka roka od pet dana

od dana dostavljanja upozorenja zaposlenom je nezakonita.

Iz obrazloţenja:

"Tuţiocu je otkazan ugovor o radu zbog razloga iz ĉlana 143 stav 1 taĉka 2

Zakona o radu. Prema odredbi ĉl. 143 st. 2 tog zakona, poslodavac je duţan da

prije otkaza ugovora o radu pisanim putem upozori zaposlenog na postojanje

razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje pet radnih

dana od dana dostavljanja upozorenja da se izjasni na navode iz upozorenja.

Tuţeni je tvrdio da je upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora

dostavio tuţiocu 16.01.2009. godine. Medjutim, iz prezentirane povratnice

prvostepeni sud nije mogao utvrditi koje je pismeno dostavljeno tuţiocu, jer to

povratnica ne sadrţi. Kod takvog stanja stvari, pravilno su niţestepeni sudovi

zakljuĉili da je tuţiocu povrijedjeno pravo na odbranu, pa da je rješenje o otkazu

ugovora o radu nezakonito.

No, ĉak i pod pretpostavkom da je upozorenje dostavljeno tuţiocu

16.01.2009. godine, pobijane odluke su nezakonite. Ovo zbog toga što je odluka o

otkazu ugovora o radu donijeta prije isteka roka od pet dana od dana dostavljanja

upozorenja. S tim u vezi, pravilno niţestepeni sudovi nalaze da se subota ne raĉuna

u radni dan."


217

DOLAZAK NA POSAO POD DEJSTVOM ALKOHOLA

KAO OSNOV OTKAZA UGOVORA O RADU

(Ĉlan 143 stav 1 taĉka 4 Zakona o radu "Sl. list CG", br. 49/08)

Za otkaz ugovora o radu zbog dolaska na posao pod dejstvom alkohola

potrebno je da zaposleni tu radnju - dolaska na posao pod dejstvom alkohola

ponovi više puta.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je usvojio postavljeni tuţbeni zahtjev i poništio kao

nezakonito rješenje tuţenog tamo bliţe navedeno i tuţenog obavezao da vrati

tuţioca na ranije radno mjesto, nalazeći da odredba ĉlana 143 stav 1 taĉka 4 Zakona

o radu predvidja mogućnost otkaza ugovora o radu ako zaposleni dolazi na posao

pod dejstvom alkohola ili se opija u toku rada, što pretpostavlja da se ta radnja

ponavlja odnosno da se ponovila bar više od jednog puta, te da tuţiocu ne moţe

prestati radni odnos kod poslodavca ukoliko je došao samo jednom u pijanom stanju

a da prije toga, u toku rada kod tuţenog, nikad nije bio kaţnjava bilo iz kojeg

razloga. Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da se ne moţe prihvatiti stav

prvostepenog suda da je zakonodavac imao u vidu ponavljanje nedozvoljene radnje

više od jednog puta. Dolazak tuţioca na posao u teškom pijanom stanju ukazuje na

nedoliĉno ponašanje za koje je poslodavcu data mogućnost otkazivanja ugovora o

radu, tim prije što se nije ozbiljno odnio prema upozorenju poslodavca na postojanje

razloga za otkaz ugovora o radu, tako da to ide u prilog zakljuĉku da se tuţilac sa

tom mogućnošću i saglasio obzirom da je objašnjenje takvog ponašanja izostalo, pa

samim tim preinaĉena je prvostepena presuda i odbijen kao neosnovan postavljeni

tuţbeni zahtjev.

Medjutim, ovaj sud nalazi da je izloţeno pravno shvatanje drugostepenog

suda, zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u postupku koji

je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je, da je tuţilac

16.10.2009.godine došao na posao u pijanom stanju, nakon ĉega je sa kapije

odveden i alko testiran, koja analiza je pokazala prisustvo alkohola u krvi (3,05

promila) što ukazuje na teško pijano stanje. Kritiĉnog dana došao je da se javi, ne

oblaĉeći radno odijelo, neposrednom rukovodiocu, da ne moţe da radi. Tuţilac nije

kontinuirano dolazio na posao u pijanom stanju, a odredba iz ĉlana 143 stav 1

taĉka 4 Zakona o radu predvidja trajniju radnju povrede radne obaveze - "ako

zaposleni dolazi", dakle, da se radnja više puta ponovila, što u konkretnom nije

sluĉaj."


218

PRAVA ZAPOSLENIH ZA ĈIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA


Zaposleni za ĉijim radom je prestala potreba mogu biti upućeni na rad u

drugo preduzeće samo na osnovu sporazuma o preuzimanju koji zakljuĉuju

poslovodni organi oba preduzeća.

Iz obrazloţenja:

"Poslodavac koji zbog tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena

smanjuje broj zaposlenih duţan je, u skladu sa ĉlan 93 stav 2 taĉka 5 Zakona o radu,

da zaposlenom za ĉijim je radom prestala potreba obezbijedi jedno od sledećih prav

po osnovu rada: raspored na druge poslove kod istog poslodavca u stepenu struĉne

spreme zaposlenog, raspored kod drugog poslodavca u stepenu struĉne spreme

zaposlenog, sa punim ili nepunim radnim vremenom i struĉnog osposobljavanja,

prekvalifikacije ili dokvalifikacije za rad na drugo radno mjesto kod istog ili drugog

poslodavca. Ako ne moţe obezbijediti ni jedno od navedenih prava poslodavac je

duţan zaposlenom da isplati otpremninu - ĉl. 94 st. 1 istog zakona.

Pobijanim rješenjima tuţioci su upućeni na rad kod drugog poslodavca na

odrerdjeno vrijeme bez sporazuma sa novim poslodavcem. Na taj naĉin po nalaţenju

ovog suda tuţiocima nije obezbijedjeno ni jedno od prava po osnovu prestanka

potrebe za radom, pa su nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa. Okolnost da

su oni sa novim poslodavcem zakljuĉili ugovor o radu na odredjeno vrijeme nije ni

od kakvog pravnog znaĉaja jer to nema dejstvo odricanja od prava da se kao

nezakonita pobija odluka o prestanku radnog odnosa."


219

VISINA OTPREMNINE

(Ĉlan 30 - b Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge

finansijske organizacije i osiguranja, ĉl. 1 st. 2 Zakona o Centralnoj banci

i ĉl. 2 Zakona o bankama)

Isplata otpremnine zaposlenima kod Centralne banke Core Gore za ĉijim

radom je prestala potreba vrši se u skladu sa ĉlanom 30-b Granskog

kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tuţiteljice za isplatu

razlike neisplaćene otpremnine u iznosu od 12.636,00 €.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuţiteljica na osnovu odluke tuţenog

br. 08-2497/4 od 28.12.2007. godine, prestao radni odnos zbog prestanka potrebe za

njenim radom dana 31.12.2007. godine, te da joj je istom odlukom utvrdjeno pravo

na otpremninu u visni šest prosjeĉnih zarada u Crnoj Gori, umanjenih za poreze i

doprinose. Takodje je nesporno da je tuţiteljici 31.12.2007. godine na ime

otpremnine isplaćen iznos od 2.196,00 €. Tuţiteljica smatra da joj je visinu

pripadajuće otpremnine trebalo obaĉunati u skladu sa ĉl. 30-a Granskog kolektivnog

ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja. Stoga je predmetnim

zahtjevom i traţila da se obaveţe tuţeni da joj na ime neisplaćenog dijela

otpremnine, kao tehnološkom višku, isplati iznos od 12.636,00 €, kao razliku

izmedju iznosa utvrdjenog pravilnom primjenom ĉlana 30-a navedenog granskog

kolektivnog ugovora i iznosa od 2.196,00 € koji joj je već isplaćen.

Polazeći od ovako utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja prvostepeni sud je usvojio

tuţbeni zahtjev na naĉin bliţe opisan u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je odluĉujući o ţalbi tuţene preinaĉio prvostepenu presudu,

kao i odluku o troškovima i tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan, nalazeći da

Centralna banka Crne Gore nije banka u smislu Granskog kolektivnog ugovora za

banke, finansijske organizacije i osiguranje, te se na tuţenu ne moţe primijenjivati

navedeni granski kolektivni ugovor, zbog ĉega je prvostepeni sud pogriješio kada je

o tuţbenom zahtjevu odluĉio primjenom propisa koji se ne odnosi na tuţenu.

Po ocjeni ovog Suda, izloţeno shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo

i isto predstavlja rezultat pogrešne pravne ocjene, odnosno zasnovano je na

pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi ĉega je pobijanu presudu valjalo

preinaĉiti i tuţbeni zahtjev usvojiti, kao i presudu osnovnog suda u dijelu koji se

odnosi na visinu dosudjenog iznosa otpremnine.

Naime, ne moţe se prihvatiti stanovište drugostepenog suda da se predmetni

sporni odnos ne moţe razriješiti primjenom odredbi Granskog kolektivnog ugovora

za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja, jer Centralna banka nije banka

220

u smislu navedenog kolektivnog ugovora, te i u smislu odredbi ĉlana 1 stav 2

Zakona o Centralnoj banci i ĉl. 2 Zakona o bankama.

Naprotiv, po ocjeni ovog suda, navedeni Granski kolektivni ugovor se upravo

primjenjuje na tuţenu, jer ista u smislu odredbe ĉlana 11 Zakona o Centralnoj banci,

izmedju ostalog, pruţa i bankarske usluge i ima se smatrati bankom, pa se na

zaposlene kod iste odnosi Granski kolektivni ugovor koji se primjenjuje na

zaposlene u bankama, drugim finansijskim organizacijama i osiguranja.

Zato, imajući u vidu iznijeto pravno stanovište, a polazeći od ĉinjenice da je

tuţiteljici radni odnos prestao kao tehnološkom višku, tuţena nije pravilno postupila

kada joj je isplatila otpremninu u visini šest prosjeĉnih zarada u Crnoj Gori, već je

pravilna primijena propisa upravo nalagala da se istoj isplati otpremnina u skladu sa

ĉlanom 30-b pomenutog Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske

organizacije i osiguranja. Prema navedenoj odredbi pomenutog Granskog

kolektivnog ugovora tuţiteljici pripada pravo na isplatu otpremnine u visini njene 24

neto zarade, svakako umanjene za isplaćeni iznos od 2.196,00 €. Jer, imajući u vidu

godine ţivota koje je tuţiteljica imala kada joj je radni odnos prestao i ostvareni

radni staţ, ista je u to vrijeme stekla pravo na penziju u smislu ĉl. 197 stav 1 taĉka 4

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je isticanje tokom postupka, kao i

u reviziji da joj pravo na isplatu otpremnine pripada u skladu sa ĉl. 30-a pomenutog

Granskog kolektivnog ugovora lišeno pravnog osnova.

Stoga je ovaj Sud preinaĉio drugostepenu presudu, u dijelu koji se odnosi na

visinu dosudjenog neisplaćenog iznosa otpremnine, obavezujući tuţenu da tuţiteljici

isplati otpremninu u iznosu utvrdjenom izrekom ove presude."


221

PRAVO NA ISPLATU OTPREMNINE

Ukoliko novi raspored zaposlenog ne odgovara njegovom aktuelnom

profesionalnom i radnom statusu, to isti nije duţan da ga prihvati i ima pravo

da zahtijeva da mu radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine

ako je zakljuĉenim ugovorom o radu to predvidjeno.

Iz obrazloţenja:

"Utvrdjeno je da je tuţilja zasnovala radni odnos kod tuţene na neodredjeno

vrijeme i zakljuĉila ugovor o radu br. 10-3894 od 08.05.2003. godine, a potom

ugovor o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine i da je do vremena porodiljskog

odsustva bila rasporedjena na radno mjesto šef sluţbe za razvoj informacionih

sistema. U toku trajanja porodiljskog odsustva odlukom generalnog direktora tuţene

br. 259 od 20.11.2007. godine tuţilja je rasporedjena na radno mjesto IT application

menager, i u vezi tog rasporeda saĉinjen je Aneks ugovora o radu br. 01-296 od

31.12.2007. godine, koji tuţilja nikada nije potpisala.

U postupku je dalje utvrdjeno da tuţilja nije prihvatila raspored po odluci

generalnog direktora br. 259 pa je istom uputila dopis dana 27.06.2008. godine za

potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa isplatom otpremnine, pozivajući

se na uslove iz ĉlana 23 i 24 ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine. Na

takvo njeno traţenje dobila je izjašnjenje generalnog direktora br. 9358 od

23.07.2008. godine, a koje je primila 25.07.2008. godine, da je njen zahtjev za

isplatu otpremnine neosnovan jer je odlukom br. 01-244 od 09.07.2008. godine

rasporedjena na novo radno mjesto, na mjesto pomoćnika direktora sektora za

podršku svim aplikacijama u banci u IT sektoru. Uz ovo obavještenje primila je i

odluku o izmjeni Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta

broj 243 od 09.07.2008. godine. Pomenutu odluku o novom rasporedu broj 01-244

tuţilja nikada nije primila, što nije bilo ni sporno u postupku. Radni odnos tuţilje

kod tuţene prestao je odlukom generalnog direktora broj 283 od 08.08.2008. godine.

Odlukom o prestanku radnog odnosa otkazan je ugovor o radu br. 146/28 od

30.06.2005. godine, sa obrazloţenjem da se isti otkazuje na zahtjev zaposlenog tj.

tuţilje.

Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda, tuţilji pripada pravo na isplatu

otpremnine u iznosu koji je traţila, a ovo saglasno odredbi ĉlana 23 i 24 ugovora o

radu broj 146/28 od 30.06.2005. godine. Ovo zato što su stranke zakljuĉenjem

navedenog ugovora predvidjele mogućnost da radni odnos prestane sporazumom uz

isplatu otpremnine u bruto iznosu od 24 poslednje mjeseĉne zarade zaposlenog koje

prethode mjesecu u kojem se ostvaruje navedeno pravo, pod odredjenim uslovima

(ĉl. 23 ugovora o radu).

Ĉlanom 24 pomenutog ugovora predvidjeno je da zaposlenom pravo iz ĉlana

23 pripada ukoliko otkaţe ugovor o radu u situaciji kad poslodavac zaposlenog

222

rasporedi na radno mjesto koje odgovara steĉenoj struĉnoj spremi ali ne i njegovom

aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, bez obzira na duţinu trajanja takvog

rasporeda i razloge rasporedjivanja zaposlenog i bez obzira što mu na novom

radnom mjestu pripada zarada u visini kao i na ranijem radnom mjestu.

U postupku je nesumnjivo utvrdjeno da je tuţilja ugovorom, koji je otkazan

odlukom generalnog direktora tuţene br. 283 od 08.08.2008. godine, bila

rasporedjena na radno mjesto šefa sluţbe za razvoj, za koje radno mjesto je prema

Pravilniku o sistematizaciji iz 2005. godine tj. vremena rasporeda, za mjesto šefa

sluţbe za razvoj bila potrebna visoka struĉna sprema, minimum dvije godine radnog

iskustva i bio je neophodan jedan izvršilac, koji je imao dva zaposlena koji su mu

bili podredjeni. U opisu posla šefa sluţbe za razvoj bili su poslovi organizovanja

rada sluţbe i kreiranja planova za razvoj informacionog sistema.

Prema Pravilniku o sistematizaciji iz 2007. godine, za mjesto IT application

menager bilo je potrebno visoko ili više obrazovanje, samo jedna godina radnog

iskustva, pet izvršilaca i nema podredjenih zaposlenih.

Stoga jasno proizilazi da novi raspored tuţilje nije odgovarao njenom

aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, zbog ĉega ista i nije prihvatila novi

raspored i zatraţila je da joj radni odnos prestane sporazumom uz isplatu

otpremnine, shodno odredbama ĉlana 23 i 24 ugovora o radu br. 146/28 od

30.06.2005. godine.

Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno

postupio kada je usvojio tuţbeni zahtjev tuţilje, pravilno nalazeći da je ista ostvarila

pravo na isplatu otpremnine u smislu ĉlana 23 i 24 ugovora o radu, jer joj je radni

odnos kod tuţene prestao otkazom ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine,

kojim je bila rasporedjena na radno mjesto šefa sluţbe za razvoj informacionog

sistema u sektoru za informatiku i AOP. Zbog toga je drugostepenu presudu valjalo

preinaĉiti i potvrditi prvostepenu presudu."


223

PONIŠTAJ ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

IZ FORMALNIH RAZLOGA I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

Radnik kojem je odluka o prestanku radnog odnosa poništena iz

formalnih razloga, a povreda radne obaveze sadrţi obiljeţja kriviĉnog djela za

koje je osudjen, nema pravo na naknadu plate do vremena obaveze vraćanja na

rad utvrdjene pravosnaţnom presudom.

Iz obrazloţenja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrdjeno je da je

tuţilji izreĉena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, radi teţe povrede radne

obaveze. Odluku tuţene tuţilja je osporavala u posebnoj parnici, pa je pravosnaţnom

presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 553/05 od 25.12.2008. godine

poništena kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa tuţilje iz formalnih razloga

zato što disciplinski postupak nije sproveden u skladu sa Pravilnikom o utvrdjenju i

vodjenju disciplinske odgovornost zbog ĉega je tuţena obavezana da tuţilju vrati na

rad, a što nije uradila.

Presudom istog suda K. br. 60/06 od 04.02.2008. godine tuţilja je oglašena

krivom zbog kriviĉnog djela falsifikovanje isprave iz ĉlana 412 stav 2 u vezi st. 1 KZ

CG i izreĉena joj uslovna osuda. Ovo zato što je pribavila laţnu diplomu o završenoj

ekonomskoj školi i istu upotrijebila zahtijevajući raspored na drugo radno mjesto.

Stoga kako je odluka o prestanku radnog odnosa poništena iz formalnih razloga a

povreda sadrţi obiljeţja kriviĉnog djela za koje je osudjena tuţilja, po nalaţenju ovog

suda tuţilja nema pravo na traţenu štetu do vremena obaveze vraćanja na rad, utvrdjene

pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 553/05 od

25.12.2008. godine. Poslodavac je duţan da postupi po odluci suda, pa zbog

nepostupanja tuţilja trpi štetu i ima pravo na naknadu iste sve do momenta vraćanja na

rad.

Kako je tuţilja traţila ukupan iznos za period od vremena suspenzije do dana

davanja nalaza, to nije bilo moguće razdvojiti period u naprijed navedenom smislu i

preinaĉit odluku, već su morale biti ukinute obje niţestepene odluke.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi traţenu štetu za period od

momenta obaveze vraćanja na rad, koja obaveza je utvrdjena pravosnaţnom presudom

P. br. 370/2010-09 od 30.07.2010. godine, pa do vremena kada tuţena postupi po

pomenutoj odluci suda, koji obraĉun će izvršiti uz pomoć već ranije angaţovanog

vještaka finansijske struke. Nakon toga prvostepeni sud će ocjenom već provedenih

dokaza i novih na koje je ukazano ovim rješenjem biti u mogućnosti donijeti pravilnu i

zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."


224

OBRAĈUN DODATKA NA ZARADU

(Zakon o zaradama drţavnih sluţbenika i namještenika

i Uredba o dodacima na zaradu drţavnih sluţbenika

"Sl. list RCG", br. 24/05)

Osnov za obraĉun dodatka na zaradu moţe biti jedino evidencija o

stvarno provedenom vremenu na radu.

Iz obrazloţenja:

"Tuţbeni zahtjev zasnovan je na ĉinjenicama da je tuţiocu za sporni period

samo djelimiĉno isplaćivan dodatak na zaradu za prekovremeni rad, rad noću i rad u

dane drţavnih i vjerskih praznika, da je obraĉun vršen na osnovu mjeseĉnih

izvještaja rukovodioca koji vodi evidenciju i da ta evidencija ne odgovara podacima

iz rasporeda deţurstava.

Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, prvostepeni sud je

utvrdio da je tuţiocu u spornom periodu isplaćen dodatak na zaradu za rad noću, rad

u dane drţavnih i vjerskih praznika na osnovu evidencije o prisustvu na radu za

vrijeme stvarno provedenom na radu, a da prekovremenog rada nije bilo.

Kod ovakvog stanja stvari, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. I po nalaţenju ovog suda osnov

za obraĉun dodataka na zaradu moţe biti jedino evidencija o stvarno provedenom

vremenu na radu. Pripravnost kod kuće po rasporedu deţurstava ne moţe biti osnov

za uvećanje zarade. Naime, Zakon o zaradama drţavnih sluţbenika i namještenika,

kao ni Uredba o dodacima na zaradu drţavnih sluţbenika ("Sl. list RCG", br. 24/05)

i Uredba o dodacima na zaradu po osnovu teţih uslova rada drţavnog sluţbenika i

namještenika u pojedinim organima drţavne uprave ("Sl. list RCG", br. 23/06), ne

predvidjaju uvećanje zarade po tom osnovu, već samo uvećanje zarade po osnovu

teţih uslova rada, rada noću, rada u dane drţavnih i vjerskih praznika i rada duţeg

od punog radnog vremena. Ti dodaci se plaćaju za vrijeme efektivno provedeno na

radu, što je tuţiocu i isplaćeno, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud."


225

ISKLJUĈENJE MATERIJALNE ODGOVORNOSTI

ZAPOSLENIH

(Ĉlan 105 Zakona o radu)

Bez namjere ili krajnje nepaţnje nema osnova materijalne odgovornosti

zaposlenih.

Iz obrazloţenja:

"Prema obrazloţenju prvostepene i drugostepene presude tuţeni su kao

radnici tuţilaĉke stranke propustili da naloţe odredjenoj banci kod koje se vodi

devizni raĉun tamo oznaĉenog izvršnog duţnika, da izvrši prenos sredstava sa tog

raĉuna preraĉunatih u eurima po kursu na dan prenosa u korist raĉuna odredjenih

izvršnih duţnika kod tamo oznaĉene banke. Tuţeni su u konkretnom sluĉaju

postupali u skladu sa datim instrukcijama neposrednog rukovodioca, kako to

proizilazi i iz njegovog kazivanja, tako da nijesu odgovorni za nastali propust,

odnosno nijesu obavezni, i po mišljenju ovog suda, da regresiraju tuţiocu kao

poslodavcu naknadu isplaćenog iznosa trećim licima. Ovo zbog toga što poslodavac

koji naknadi štetu trećem licu ima pravo da od zaposlenog zahtijeva naknadu

isplaćenog iznosa, ako je ovaj štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepaţnje.

Ta obaveza se zasniva na odredbama o materijalnoj odgovornosti zaposlenog iz

ĉlana 105 Zakona o radu. Ovom odredbom odredjen je osnov i uslovi materijalne

odgovornosti zaposlenog. Materijalna odgovornost zaposlenog zasniva se, saglasno

navedenoj zakonskoj odredbi, na krivici, ali na krivici koja se ispoljava samo u

namjeri ili krajnjoj nepaţnji.

Smatra se da je šteta prouzrokovana namjerno ako je zaposleni bio svjestan da

njegova radnja moţe poslodavcu prouzrokovati šetu i ako je htio njeno nastupanje.

Krajnja nepaţnja postoji kad zaposleni u odredjenoj situaciji nije ispoljavao ni

minimum potrebne paţnje. Pod potrebnom paţnjom podrazumijeva se uobiĉajna,

normalna paţnja. Proizilazi, dakle, da ako neko ne pokazuje ni najniţi stepen paţnje

u odredjenoj prilici, postupa sa krajnjom nepaţnjom.

Kod ĉinjenice da su tuţeni u konkretnom sluĉaju postupali u skladu sa

uputstvima datim od strane neposrednog rukovodioca to iskljuĉuje kod njih

postojanje namjere ili krajnje nepaţnje. Poslodavac se ne moţe regresirati od

zaposlenog koji je trećem licu prouzrokovao štetu ni obiĉnom nepaţnjom. Rizik od

tako nastale štete konaĉno snosi poslodavac. Tuţilaĉka stranka nije pruţila dokaze o

postojanju odgovornosti na strani tuţenih, iako je teret dokazivanja na njihovoj

strani. Bez namjere ili krajnje nepaţnje nema osnova materijalne odgovornosti

zaposlenih. Otuda tuţeni ne mogu biti obavezani da plate traţenu naknadu, zbog

ĉega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


226

SOLIDARNA ODGOVORNOST IZVODJAĈA I INVESTITORA

ZA ŠTETU NASTALU KAO POSLEDICU POVREDE NA RADU

(Ĉlan 106 Zakona o radu u vezi sa ĉl. 207 ZOO i ĉl. 21 i 34 Zakona o zaštiti na radu)

Izvodjaĉ i investitor radova koji su u okviru svojih ovlašćenja napravili

propuste u sprovodjenju mjera i normativne zaštite na radu solidarno su

odgovorni za štetu koju je pretrpio radnik povredjivanjem na gradilištu.

Iz obrazloţenja:

"Prvotuţilac je bio radnik kod prvotuţenog na radnom mjestu pomoćnog radnika

u gradjevinarstvu. Dana 07.09.2007. godine je doţivio povredu na radu radeći na

objektu D. k. u P. Spornom prilikom bio je angaţovan na poslovima ojaĉavanja

plafonske konstrukcije i u jednom trenutku je propao kroz postojeću konstrukciju u

bioskopsku salu D. k. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, pa je rješenjem

Fonda PIO br. 01-14694/4 od 25.06.2009. godine oglašen invalidom zbog potpunog

gubitka radne sposobnosti, a rješenjem istog Fonda od 01.07.2009. godine razvrstan je

u treći stepen tjelesnog oštećenja i priznato mu je pravo na novĉanu naknadu. Nije

sporno, da je protiv zakonskog zastupnika prvotuţenog V. V. vodjen kriviĉni postupak

K. br. 149/08 i isti je oglašen krivim s razloga što nije postupao po propisima i mjerama

zaštite na radu prilikom izvodjenja gradjevinskih radova na gradilištu za adaptaciju D.

k. u P. i time izazavao opasnot za ţivot i tjelo prvotuţioca. Takodje nije sporno, da je

prvotuţilac nakon povredjivanja od "L. o" AD Podgorica - Filijala Pljevlja po osnovu

kolektivnog osiguranja za nastali invaliditet dobio iznos od 11.200,00 €. Iz nalaza i

mišljenja vještaka N. R. proizilazi da prvotuţilac nije doprinio nastanku štete, a iz

nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je umanjenje ţivotne

aktivnosti kod prvotuţioca 50% i to 35% zbog povrede slabinskog pršljenja i zbog

povrede palĉane kosti desne podlaktice, a 15% zbog neurološkog deficita.

Kod takvog stanja stvari i po nalaţenju ovog suda stoji odgovornost oba tuţena

da prvotuţiocu nadoknade nematerijalnu štetu.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu N. R. proizilazi, da su

prvotuţeni i drugotuţena u okviru svojih ovlašćenja napravili propuste u sprovodjenju

mjera i normativne zaštite na radu usled ĉega je došlo do povredjivanja prvotuţioca, jer

nijesu preuzeli potrebne i propisane mjere na radu u toku pripreme i izvodjenju radova

na rekonstrukciji i adaptaciji D. k. u Pljevljima.

Odgovornost prvotuţenog kao izvodjaĉa radova ogleda se u tome, što ista nije

organizovala poslove zaštite na radu kako to predvidja ĉlan 34 Zakona zaštite o radu i

što nije uradio elaborat o uredjenju gradilišta, kako to predvidja ĉl. 8 stav 3. Takodje iz

nalaza vještaka proizilazi, da je prvotuţilac spornom prilikom obavljao posao na visini

(to je svaki rad na visini većoj od 1,5 m) pa je to radno mjesto trebalo biti posebno

obezbijedjeno u pogledu radnih platformi, ograda, prilaza, i to mjesto je zahtijevalo

odgovarajući posao za smještaj i kaĉenje alata, a što prvotuţilac u konkretnom sluĉaju

227

nije imao. Pored toga, prvotuţilac je morao biti obuĉen za ovu vrstu posla i morala je

biti izvršena i provjera njegovog zdravstvenog stanja.

Bez osnova su navodi revizije drugotuţene, da na strani iste nema odgovornosti

za nastalu štetu. Jer, kako proizilazi iz nalaza vještaka zaštite na radu, drugotuţena kao

investitor radova je napravila propuste koji se ogledaju u tome što nije izradila tehniĉku

dokumentaciju i pribavila gradjevinsku dozvolu, što nije pribavila reviziju da je

tehniĉka dokumentacija izradjena u skladu sa propisima Zaštite na radu, tehniĉkim

standardima a što je bila u obavezi shodno ĉlanu 7 taĉka 3 Zakona o radu. Isto tako,

drugotuţena kao investitor nije ovjerila elaborat o uredjenju gradilišta koje izgradjuje

izvodjaĉ radova, nakon ĉega su mogli da otpoĉnu radovi, niti je sa izvodjaĉem radova

zakljuĉila ugovor o organizovanju i sprovodjenju mjera zaštite na radu, a što je bila u

obavezi shodno ĉl. 21 Zakona o zaštiti na radu.

Dakle, kod takvog stanja stvari, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi, da stoji

odgovornost oba tuţena da nadoknade štetu prvotuţenom i to prvotuţeni kao izvodjaĉ

radova, a drugotuţeni kao investitor, te su stoga isti shodno ĉlanu 207 ZOO solidarno

odgovorni da prvotuţiocu naknade predmetnu štetu. Isto tako, pravilno zakljuĉuju

niţestepeni sudovi, da nema osnova primjeni odredbe ĉl. 192 ZOO o podijeljenoj

odgovornosti, jer prvotuţilac svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štetnog

dogadjaja, a time ni štete."


228

ISKLJUĈIVA ODGOVORANOST ZAPOSLENOG

ZA POVREDU NA RADU

(Ĉlan 106 Zakona o radu u vezi sa ĉl. 27, 28, 29 i 31 Zakona o zaštiti na radu)

Samovlasnim preduzimanjem opasne radnje koja prouzrokuje povredu

na radu zaposleni snosi iskljuĉivu odgovornost za nastanak sopstvene štete.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno zakljuĉuje drugostepeni sud da na strani tuţenog u sporu ne stoji

osnov odgovornosti za naknadu štete koju je tuţilac pretrpio kritiĉnom prilikom.

Ovo iz razloga što u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrdjeni naĉin

povredjivanja tuţioca dana 22.01.2008. godine iskljuĉuje odgovornost tuţenog u

sporu.

Naime, svi saslušani svjedoci u toku postupka su potvrdili da je zaposlenim

tuţenog bilo poznato da nijesu smjeli da se prevoze do mjesta izvršenja zadatka kroz

rudarsko okno na utovarnoj lopati ili damperu, o ĉemu je postojala izriĉita naredba

tuţenog iz septembra 2006. godine. Medjutim, tuţilac je kritiĉnom prilikom, bez

obzira što je krenuo na izvršenje naloţenog zadatka, koristio nedozvoljeno prevozno

sredstvo, pri ĉemu je znao za izriĉitu zabranu tuţenog da se utovarna lopata ne moţe

koristiti za prevoz osoblja, a što nije demantovao ni vještak zaštite na radu u svom

nalazu i mišljenju od 15.12.2008. godine i dopuni tog nalaza od 23.02.2009. godine.

Ovo tim prije što odredbe ĉl. 27, 28, 29 i 31 Zakona o zaštiti na radu ("Sl. list RCG",

br. 79/2004) dozvoljavaju zaposlenom mogućnost da odbije izvršenje radnog naloga

zbog rizika upotrebe neispravnog i nedozvoljenog sredstva za prevoz, ĉime bi se

sprijeĉila mogućnost nastanka štetne posledice. Istu mogućnost dozvoljava i vaţeći

Kolektivni ugovor tuţenog kao poslodavca.

Kod takvog stanja, pravilno je našao drugostepeni sud da ne stoji odgovornost

tuţenog za nastanak kritiĉne nezgode, pa stoga nema ni njegove obaveze na naknadu

štete proistekle iz iste.

Sa iznijetih razloga pravilno je odluĉio drugostepeni sud pobijanom presudom

kada je ţalbu tuţioca protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu odbio, a po

ţalbi tuţenog preinaĉio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu sa navedenih

razloga, koje u svemu prihvata valjanim i ovaj sud."


229

NAKNADA ŠTETE ZBOG PROFESIONALNOG OBOLJENJA

(Ĉlan 106 Zakona o radu u vezi sa ĉl. 154, 173 i 174 ZOO)

Zaposleni koji je obolio od profesionalne bolesti ima isti poloţaj kao i

zaposleni koji je pretrpio povredu na radu u pogledu odgovornosti poslodavca

za štetu.

Iz obrazloţenja:

"Predmetnom tuţbom tuţilac je traţio naknadu nematerijalne štete koja je

nastala kao posljedica profesionalnog oboljenja, po osnovima oznaĉenim pobijanom

presudom, a u ukupnom iznosu od 34.500,00 €.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijanih odluka proizilazi, da je

tuţilac zaposlen kod tuţenog u pogonu Elektroliza, na radnom mjestu posluţioca

ćelija, da je Ekspertizom Kliniĉkog centra Srbije - Instituta za medicinu rada i

radiološku zaštitu "Dr D. K", na koju je upućen od strane Doma zdravlja Podgorica,

utvrdjeno da je zadobio profesionalno oboljenje - asthma bronchiale.

Iz ovako utvrdjenih ĉinjenica niţestepeni sudovi su izveli zakljuĉak da tuţilac

nije pruţio valjane dokaze o osnovanosti svog zahtjeva, jer nije donijeta odluka o

utvrdjenju profesionalnog oboljenja tuţioca, koji postupak shodno ĉlanu 36 Zakona

o penzijsko invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br.54/03 i 78/08) provodi

drţavni organ uprave nadleţan za poslove penzijsko - invalidskog osiguranja po

prethodno pribavljenom mišljenju nadleţnog organa za poslove zdravlja.

Medjutim, po nalaţenju ovog suda, sporni odnos nije se mogao raspraviti

primjenom ocjene ĉlana 36 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer ta

odredba propisuje koji je organ nadleţan za donošenje opšteg akta kojim se

utvrdjuje profesionalne bolesti, radna mjesta i poslove na kojima se javljaju i uslove

pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.

Profesionalne bolesti se, po pravilu, javljaju zbog štetnih uticaja radnih uslova

na odredjenim radnim mjestima, a zaposleni koji je obolio od profesionalne bolesti

ima isti poloţaj kao i zaposleni koji je pretrpio povredu na radu u pogledu

odgovornosti poslodavca za štetu. Naknada štete prouzrokovana profesionalnom

bolešću ostvaruje se po odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose

na objektivnu odgovornost, a pravna kvalifikacija profesionalne bolesti utvrdjena je

Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Kako se navodima istaknutim u reviziji s pravom ukazuje da zbog pogrešne

primjene materijalnog prava relevantne ĉinjenice nijesu utvrdjene u ovom sporu, jer

je sud odbio predlog tuţioca da se provede dokaz vještaĉenjem preko vještaka

medicinske struke radi utvrdjivanja da li je zbog profesionalnog oboljenja, umanjena

ţivotna aktivnost tuţioca da li trpi fiziĉke bolove kao i strah, i kog inteziteta, to je

230

reviziju valjalo usvojiti i ukinuti niţestepene presude, a predmet vratiti

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


231

STICANJE SVOJSTVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA

(Ĉlan 57 i 65 Zakona o stambenim odnosima "Sl. list SRCG", br. 45/90)


"Po ocjeni ovog suda pravilan je pravni pristup niţestepenih sudova pa je traţenje

tuţioca s pravom odbijeno kao neosnovano.

Naime, u postupku kod niţestepenih sudova je utvrdjeno da je Izvršni odbor SO

Š. Odlukom br. 01-520/2 od 26.06.1992. godine ustupio PTP "S." na korišćenje,

predmetni stan, koji je tada bio u izgradnji. U ĉlanu IV Odluke predvidjeno je da će se

naĉin ustupanja stana na korišćenje i bliţi uslovi regulisati sporazumno izmedju PTP

"S." i SO Š. Nesporno je da nikada nije postupljeno u smislu navedenog ĉlana.

Dalje je utvrdjeno da je stambena komisija prvotuţene odlukom br. 01-138 od

16.03.1998. godine dodijelila na korišćenje u zakup predmetni stan Ć. R, koja odluka je

postala konaĉna i isti se uselio sa porodicom, koji ĉlanovi porodice ga i danas koriste.

Odlukom prvotuţene br. 01-1085 od 16.11.1999. godine stavljena je van snage

Odluka Izvršnog odbora Skupštine opštine Š. br. 01-520/2 od 26.06.1992. godine zbog

neizvršavanja obaveze preuzete taĉkom IV pomenute Odluke.

Stoga sporazum o ustupanju na korišćenje predmetnog stana nije do kraja

ispunjen, kako je to i naprijed navedeno, te tako pravo korišćenja nije prenijeto na PTP

"S." i bez dejstva je odluka o dodjeli stana tuţiocu pa je prvotuţena sa stanom s pravom

raspolagala dodjeljujući ga pravnom prethodniku drugo i treće tuţenih.

Svojstvo nosioca stanarskog prava shodno Zakonu o stambenim odnosima ("Sl.

list SRCG", br. 45/90) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke kojom je stan

dodijeljen tuţiocu, stiĉe se danom useljenja a po prethodno zakljuĉenom ugovoru o

korišćenju stana (ĉlan 57 pomenutog Zakona), koji se zakljuĉivao na osnovu konaĉne

odluke davaoca stana i pravnog lica koje vrši poslove odrţavanja stambenih zgrada i

stanova (ĉl. 65 Zakona o stambenim odnosima). Stoga tuţilac nije imao uslova niti je

ikada stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, zbog ĉega je

neosnovano njegovo traţenje, kako su to pravilno zakljuĉili i niţestepeni sudovi."


232

ZAŠTITA PRAVA ZAPOSLENIH

NEZAKONITOST ODLUKE O RASPODJELI STANOVA

(Ĉl. 120 i 121 Zakona o radu)

Steĉeno pravo zbog odlaska u penziju ne moţe prestati niti se moţe

izgubiti.

Iz obrazloţenja:

"Tuţeni je raspisao konkurs za davanje u zakup 16 kadrovskih stanova

(konkurs objavljen u Sluţbenom listu RCG br. 2/97 od 28.01.1997. godine) na

kojem je prijavio svoje uĉešće i tuţilac. Tuţilac je, nakon izvršene raspodjele,

pokrenuo parnicu (P. br. 13603/97) u kojoj je usvojen njegov tuţbeni zahtjev i

poništene odluke o raspodjeli stanova i tuţeni obavezan da izvrši ponovnu

raspodjelu (presuda prvostepenog suda potvrdjena je odlukom drugostepenog suda

Gţ .br. 773/98, a izjavljena revizija tuţenog odbijena presudom Vrhovnog suda Crne

Gore Rev. br. 479/98 od 28.12.1999. godine). Odlukom tuţenog br. 01-152/4 od

26.11.1999. godine izvršena je ponovna raspodjela stanova, a tuţioĉev izjavljeni

prigovor odbijen kao neosnovan. Tuţilac je podnio tuţbu u ovoj pravnoj stvari

11.12.1999. godine, a njegov radni odnos kod tuţenog prestao je zbog odlaska u

penziju (rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa donijeto je 25.07.1997.

godine).

Kod takvog stanja stvari, niţestepeni sudovi nalaze da na strani tuţioca

nedostaje legitimacija za dalje vodjenje ove parnice kod ĉinjenice da mu je prestao

radni odnos, bez obzira što je u vrijeme raspisivanja konkursa o raspodjeli i

donošenju ranije odluke o raspodjeli bio u radnom odnosu.

Medjutim, ovaj sud takav zakljuĉak niţestepenih sudova ne moţe prihvatiti.

Ovo zbog toga što se aktivna legitimacija u parnici cijeni prema ĉinjenici da li je

tuţilac aktivni uĉesnik konkretnog materijalno pravnog odnosa na kome zasniva

svoj zahtjev. Pri ĉinjenici da je tuţilac u vrijeme raspisivanja konkursa za raspodjelu

stanova bio u radnom odnosu kod tuţenog i da je prijavio svoje uĉešće u raspodjeli,

to što je kasnije njegov radni odnos prestao zbog sticanja uslova za odlazak u

penziju, je bez znaĉaja obzirom da je to svojstvo stekao prijavljivanjem svog uĉešća

u raspodjeli stanova. Dakle, u pitanju je steĉeno pravo koje zbog odlaska u penziju

ne moţe prestati, niti se moţe izgubiti, tako da se tuţilac moţe smatrati aktivnim

uĉesnikom odredjenog materijalno pravnog odnosa. Ovo tim prije što normativnim

aktima tuţenog koji su vaţili u vrijeme raspisivanja konkursa nije postojala odredba

koja bi predvidjela to da je zaposlenim u vrijeme raspisivanja konkursa o raspodjeli

stanova prestajalo pravo na rješavanje stambenih potreba zbog prestanka radnog

odnosa odlaskom u panziju.

Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa niţestepenih sudova, izostalo

utvrdjenje (od strane prvostepenog suda) ĉinjenica od kojih zavisi osnovanost

233

tuţbenog zahtjeva, to je pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet

vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, kako bi se u ponovnom postupku

utvrdile te ĉinjenice."


234

TRGOVAĈKO PRAVO

235

ZAŠTITA PRAVA AKCIONARA I ĈLANOVA

PREUZETIH PREDUZEĆA

(Ĉlan 431 stav 2 Zakona o preduzećima)

Akcionari i ĉlanovi preuzetih preduzeća i preduzeća preuzimaoca, koji se

protive spajanju preuzimanjem, mogu pobijati pred sudom odluku o spajanju

preuzimanjem, ako smatraju da odnos zamjene njihovih akcija ili udjela nije

odredjen u odgovarajućoj srazmjeri.

Iz obrazloţenja:

"U ovoj parnici tuţbom je traţeno da se obaveţe tuţeni da otkupi akcije

tuţioca koje je ovaj imao kod DP "S. c. z." Bar, pripojenom tuţenom. Zahtjev je

zasnovan na odredbi ĉlana 431 stav 1 Zakona o preduzećima, koji je vaţio u vrijeme

nastanka spornog odnosa, prema kojoj akcionari i ĉlanovi preduzeća koje uĉestvuje

u spajanju preuzimanjem i koji se protive tom spajanju imaju pravo da im preduzeće

preuzimalac po trţišnoj cijeni, u sluĉaju spora po cijeni koju odredi sud, otkupi

akcije ili udjele u skladu sa odredbama ovog zakona. Zahtjev je obrazloţen

navodima da vlasniĉko uĉešće tuţioca u akcijskom kapitalu DP "S. c. z." Bar u

postupku svojinske i upravljaĉke transformacije i pripajanja tuţenoj nije utvrĊeno u

skladu sa pozitivnim propisima, da isti nikada nije bio akcionar tuţenog, niti je

traţio akcije tuţenog nakon izvršenog pripajanja, jer se pripajanju protivio. Navodi

se da tuţilac ima pravo da mu tuţeni, kao preduzeće preuzimalac otkupi akcije po

cijeni koju odredi sud. Na roĉištu glavne rasprave odrţane 04.03.2010. godine

tuţilac je zahtjev opredijelio na iznos od 116.690,70 €, shodno nalazu vještaka

finansijske struke od 20.01.2005. godine, koji je našao da uĉešće tuţioca u ukupnom

kapitalu DP "S. c. z." Bar, po osnovu unijetih sredstava kao jednog od 18 osnivaĉa

koji su platili osnivaĉni ulog u novcu, iznosi 5,96 %.

Iz ĉinjenica utvrĊenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je

svojinska i upravljaĉka transformacija i privatizacija DP "S. c. z." Bar izvršena je na

osnovu Odluke o posebnom programu privatizacije od 21.12.2000. godine, koji je

donijela Vlada Republike Crne Gore. Ĉlanom 3 ove odluke data je saglasnost na

strukturu kapitala identifikovanu Izvještajem o procjeni DP "S. c. z." Bar od

oktobra 1999. godine, i prema tom izvještaju drţavni kapital iznosi 97,63 %

ukupnog kapitala preduzeća, dok kapital 18 osnivaĉa, medju njima i tuţioca, iznosi

2,37 % ukupnog kapitala. Na osnovu te odluke Upravni odbor DP "S. c. z" Bar

donio je Odluku o svojinskoj i organizacijonoj transformaciji br.46 od 26.12.2000.

godine, kojom je utvrdjeno da tuţilac posjeduje 335 akcija ili 0,14 % ukupnog

kapitala tog preduzeća. Istom odlukom, u ĉl. 1 odredjeno je da se DP "S. c. z." Bar

transformiše primjenom modela: 1. upisom akcija i identifikacijom drţavnog

kapitala i 2. pripajanjem preduzeću AD "L. B.".

236

Svi vlasnici proistekli iz transformacije, shodno Ugovoru o pripajanju

(spajanjem preuzimanjem) postali su vlasnici kapitala u AD "L. B." u skladu sa

Izveštajem o procjeni koji je uradio zajedniĉki ovlašćeni procjenjivaĉ imovine oba

preduzeća. Prema tom izvještaju zamjenjuju se 247.433 akcija DP "S. c. z." Bar

nominalne vrijednosti 60 DEM za 228.928 akcija tuţenog nominalne vrijednosti

64,85 DEM i, saglasno ovom odnosu zamjene akcija, tuţilac je postao vlasnik 310

akcija AD "L. B.".

Tuţilac nije sporio valjanost Odluke o spajanju preuzimanjem, odnosno

Odluke o svojinskoj i organizacionoj transformaciji br.46 od 26.12.2000. godine,

niti je isto bilo predmet ocjene po tuţbi za utvrdjenje ništavosti upisa pripajanja u

registru suda. Ako je tuţilac smatrao da njegovo vlasniĉko uĉešće u akcijskom

kapitalu DP "S. c. z." Bar u postupku svojinske i upravljaĉke transformacije i

pripajanja tuţenom nije utvrdjeno u skladu sa zakonom, mogao je u rokovima

odredjenim Zakonom o postupku za upis u sudski registar ("Sl. list SRJ", br. 80/94)

da traţi da se, shodno odredbi ĉlana 431 stav 2 Zakona o preduzećima utvrdi

njegovo procentualno uĉešće u kapitalu S. c. z, odnosno tuţenog nakon izvršene

zamjene akcija, te da mu se prizna pravo na odgovarajući broj akcija ukoliko smatra

da mu nije pripao odgovarajući broj akcija, kako to pravilno nalaze i niţestepeni

sudovi.

Kako je postupak svojinske i upravljaĉke transformacije u kojem je utvrdjena

vrijednost ukupnog kapitala DP "S. c. z." Bar (14.845.980,00 DEM), te procentualno

uĉešće tuţioca u tom kapitalu (0,14 %), pravosnaţno okonĉan, to sud u predmetnom

sporu nije mogao vršiti novu procjenu vlasniĉkog udjela tuţioca. Udio utvrdjen od

strane vještaka od 5,97 %, na ĉemu se temelji tuţbeni zahtjev, je procentualna

vrijednost uĉešća tuţioca u vrijednosti uloga osnivaĉa (njih 18) koji iznosi 2,57 %

ukupnog kapitala DP "S. c. z." Bar, a ne uĉešće tuţioca u ukupnom kapitalu."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 57/11 od 24.05.2011. godine)

237

PRAVA I OBAVEZE AKCIONARA

USLOV ZA PODNOŠENJE DERIVATIVNE TUŢBE

(Ĉlan 30 stav 4 Zakona o privrednim društvima)

Uslov za podnošenje derivativne tuţbe je da je akcionar prethodno u

pisanom obliku zahtijevao od društva da tuţi odgovorno lice, a društvo je taj

zahtjev odbilo ili nije podnijelo tuţbu u roku od 30 dana od dana podnošenja

zahtjeva.

Iz obrazloţenja:

"Tuţilac je u ovoj parnici traţio da se otklone nepravilnosti u upravljanju i

poslovanju privrednim društvom "MS C." DOO iz Podgorice na naĉin što će se

poništiti odluke, bliţe navedene u izreci prvostepene presude. Podneskom od

28.10.2009. godine kao tuţeni su oznaĉeni osnivaĉi navedenog privrednog društva -

M. M, D. M. i M. P. Ĉlanom 41 Zakona o privrednim društvima (dalje ZPD), koji se

shodno ĉl. 79 istoga zakona primjenjuje i za društva sa ograniĉenom odgovornošću,

propisano je kad sud moţe poništiti odluke skupštine akcionara, odnosno skupštine

osnivaĉa društva. U tim sporovima pasivno je legitimisano društvo ĉija je skupština

donijela odluke ĉiji se poništaj zahtijeva, pa su pravilno niţestepeni sudovi zakljuĉili

da na strani tuţenih nema legitimacije po ovom zahtjevu tuţilaca i pravilno su

odluĉili kada su odbili kao neosnovan tuţbeni zahtjev iz stava jedan prvostepene

presude.

Niţestepeni sudovi su pravilno odluĉili i kada su odbili zahtjev tuţioca za

naknadu štete. Naime, tuţilac je tuţbom traţio i da mu tuţeni na ime naknade štete

zbog onemogućavanja da uĉestvuje u raspodjeli dobiti društva, shodno svom udjelu,

isplati iznos od 24.122,75 €. Medjutim, uslov da bi došlo do podjele dobiti - profita

je da je skupština društva donijela odluku o tome (ĉlan 3 stav 2 u vezi ĉl. 79 Zakona

o privrednim društvima). Kako tu odluku nadleţni organ DOO "MS C." nije donio,

to nije imalo zakonskih uslova ni da se usvoji tuţbeni zahtjev za naknadu štete.

Revizijom se ukazuje da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili

materijalno pravo kada su se pri ocjeni osnovanosti zahtjeva za poništaj odluka

pozvali na odredbe ĉlana 41 ZPD, jer se tuţbeni zahtjev temelji na odredbama ĉl. 30

st. 4, 5 i 6 istog zakona.

Tuţbom je traţen poništaj odluka, bliţe oznaĉenih u izreci prvostepene

presude pod stavom prvim, sa razloga što nisu ispoštovane odredbe Zakona o

privrednim društvima o sazivanju i odrţavanju skupštine akcionara (ĉlan 36 stav 6, 7

i 8 ZPD). Dakle, radi se o razlozima za poništaj odluka propisanim odredbom ĉl. 41

st. 4 ZPD, pa su neosnovani navodi revizije da su se prilikom odluĉivanja o

osnovanosti zahtjeva tuţioca za poništaj navedenih odluka tuţenog, sudovi pogrešno

pozvali na odredbe ovog ĉlana (ĉl. 41 ZPD).

238

Prema odredbi ĉlana 30 stav 4 ZPD, društvo ima pravo da tuţi odgovorno lice

kod privrednog suda kada se utvrdi da je došlo do nepravilnosti u upravljanju ili

poslovanju društva. Odgovorno lice kod "MS C." je izvršni direktor - M. M, tako da

bi u konkretnom sluĉaju, u smislu citirane zakonske odredbe, bili stvarno

legitimisani društvo - "MS C." DOO Podgorica i izvršni direktor društva M. M.

Istom zakonskom odredbom propisano je i da u sluĉaju da društvo ne tuţi

odgovorno lice, akcionar ima pravo da u svoje ime, a za raĉun društva tuţi

odgovorno lice u društvu koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju ili

poslovanju društva (derivativna tuţba). Medjutim, uslov za podnošenje ove

tuţbe, kako je to predvidjeno navedenom zakonskom odredbom, je da je akcionar

prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuţi odgovorno lice, a društvo

je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tuţbu u roku od 30 dana od dana ponošenja

zahtjeva. Tuţilac sudu nije pruţio dokaze da se obraćao društvu sa navedenim

zahtjevom. Osim toga, ostvarena naknada štete po derivativnoj tuţbi pripada

društvu, kako je to dalje propisano odredbom ĉl. 30 st. 4 ZPD, a ne akcionaru

(osnivaĉu društva).

Odredbom ĉlana 30 stav 5 ZPD, predvidjena je i mogućnost podnošenja

individualne akcionarske tuţbe ako se radi o direktnoj povredi prava akcionara. U

predmetnom sporu to je zahtjev tuţioca za isplatu dividende, ali, kao što je to

naprijed reĉeno, provedenim dokazima nije utvrdjeno da je tuţiocu povrijedjeno to

pravo jer za isplatu dividende nije ispunjen uslov propisan odredbom ĉl. 63. st. 2.

ZPD (pravo na dividendu nastaje tek po donošenju odluke nadleţnog organa)."


239

ODGOVORNOST KONCENDENTA ZA

PRAVNE NEDOSTATKE ISPUNJENJA

(Ĉlan 121 stav 2 u vezi sa ĉl. 508 - 515 ZOO)

Uprava za šume, kao koncedent, je odgovorna za pravne nedostatke

ispunjenja, ako je koncesionar od strane trećih lica sprijeĉen da transportuje

doznaĉene i posjeĉene drvne sortimente.

Iz obrazloţenja:

"Kod utvrdjene ĉinjenice da je tuţilac bio uznemiravan od strane trećih lica na

naĉin, što je isti sprijeĉen da doznaĉene i posjeĉene drvne sortimente iz gradinske

jedinice "K. r." - odeljenja 89 transportuje traktorskim putevima - "vlakama" prema

izvodjaĉkom projektu prvotuţene, koji je sastavni dio ugovora, to se sporni odnos

imao raspraviti primjenom odredbe ĉlana 121 stav 2 ZOO, kojom je propisano da

ugovoraĉ odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i duţan je da štiti drugu stranu

od prava i zahtjeva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo iskljuĉeno ili suţeno.

Dakle, radi se o pravnom nedostatku pa se sporni odnos shodno ĉl. 121 st. 3 ZOO

ima rasvijetliti primjenom odredbi ĉl. 508 - 515 ZOO, koje regulišu odgovornost za

pravne nedostatke - zaštita od evikcije.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ostale su neutvrdjene odluĉne

ĉinjenice od znaĉaja za odluku o tuţbenom zahtjevu i to da li je tuţilac obavijestio

prvotuţenu da treća lica polaţu neko pravo i traţio da ista preduzme mjere u cilju

oslobadjanja stvari od prava ili pretenzija trećih lica, a što je uostalom bila i obaveza

tuţioca, kao koncesionara a shodno nalogu br. 532 od 06.06.2005. godine. Takodje,

da utvrdi da li je tuţilac imao odobrenje prvotuţene za probijanje novih traktorskih

puteva - "vlaka", mimo onih iz izvodjaĉkog projekta prvotuţene. Ovo sa razloga, što

se shodno ĉlanu 1 stav 3 Pravilika o izgradnji, odrţavanju i naĉinu korišćenja

šumskih puteva ("Sluţbeni list RCG", br. 26/01) pod sporednim šumskim putevima

podrazumijevaju šumski putevi, koji otvaraju manje šumske komplekse, odjeljenja i

sl. povezani sa glavnim šumskim putevima i koji se koriste u odredjenom

vremenskom periodu, a koji se shodno ĉl. 2 Pravilnika grade na osnovu tehniĉke

dokumentacije."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 26/11 od 09.03.2011. godine)

240

PRAVILA ISTOVREMENOG ISPUNJENJA


Pravilo istovremenog ispunjenja kod dvostranih ugovora primjenjuje se

samo ako što drugo nije ugovoreno ili zakonom odredjeno ili ako što drugo

proistiĉe iz prirode posla.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovani su navodi revizije da je prvostepeni sud pogrešno primijenio

ĉlan 122 Zakona o obligacionim odnosima kada nije prihvatio prigovor

"neispunjenog ugovora". Kod dvostranih ugovora postoji uzajamnost obaveza

ugovornih strana i kod takvih ugovora pravilo je da obje strane istovremeno

ispunjavaju obaveze jedna prema drugoj, što je propisano odredbom ĉl. 122 stav 1

ZOO, medjutim, istom odredbom propisano je da se pravilo istovremenog ispunjenja

primjenjuje izuzev kad je što drugo ugovoreno ili zakonom odredjeno ili ako što

drugo proistiĉe iz prirode posla. U konkretnom sluĉaju ĉlanom 3 Ugovora o naknadi

za uredjivanje gradjevinskog zemljišta odredjeno je u kojem je roku tuţeni bio

duţan da ispuni svoju ugovornu obavezu, dok je ĉl. 6 istog ugovora odredjeno da će

tuţilac (agencija) svoje obaveze po osnovu opremanja gradjevinskog zemljišta

izvršiti prema UTU-ma i uslovima i saglasnostima nadleţnih javnih preduzeća, a u

skladu sa dinamikom utvrdjenom srednjoroĉnim i godišnjim Programom

utvrdjivanja gradjevinskog zemljišta. Prema tome, iz navedenih odredbi predmetnog

ugovora ne proizilazi da se radi o ugovoru sa obavezom istovremenog ispunjenja,

kako to pravilno zakljuĉuju i niţestepeni sudovi.

Isto tako, pravilno niţestepeni sudovi nalaze da su bez znaĉaja navodi revizije

da je tuţeni mao izdatke u iznosu od 17.000,00 € za radove koje je izveo, a koje je

navodno, prema zakljuĉenom ugovoru, trebalo izvesti tuţilac. Ovo sa razloga što

tuţeni nije podnio protivtuţbu radi naplate ovog iznosa, niti je istakao prigovor

prebijanja. Ĉinjenicu da je sam izgradio prilazni put, za što je imao izdatke u iznosu

od 17.000,00 €, tuţeni je isticao kao razlog za odbijanje tuţbenog zahtjeva, a ne kao

prigovor prebijanja."


241

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PONIŠTAJ KOMPENZACIJE

(Ĉlan 336 ZOO)


"Odluĉujući o postavljenom tuţbenom zahtjevu, niţestepeni sudovi su isti

odbili, kao neosnovan.

Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke a na osnovu

izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu

ĉlana 9 ZPP je utvrdjeno da je Ć. J, inaĉe radnik tuţioca sa tuţenim dana

24.01.2001. godine zakljuĉila ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora pod br. 03-

367/1, ĉiji je predmet bio poslovni prostor br. 8., površine 26,35 m2, koji se nalazi u

zgradi D-11, u Baru - u ulici R. L. bb, te da su tuţilac i tuţeni dana 06.06.2001.

godine potpisali dvije izjave o kompenzaciji i to pod br. 80 na iznos od 29.300,00

DEM pod br. 6636 na iznos od 20.000,00 DEM, u kojima je kao osnov plaćanja

navedena obaveza za utrošenu elektriĉnu energiju s jedne strane i obaveza po

osnovu ugovora br. 03-367/1 od 24.01.2001. godine, s druge strane, koje

kompenzacije su i sprovedene. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka generalnog

direktora tuţioca D. S, direktora E. Bar D. N. i direktora tuţenog P. Ţ. je utvrdjeno

da je sprovodjenju navedenih kompenzacija prethodio dogovor izmedju navedenih

lica da se na ovaj naĉin, putem kompenzacija riješi stambeno pitanje Ć. J. - radnice

tuţioca.

Tuţilac je traţio poništaj navedenih kompenzacija iz razloga što su iste bile

potpisane i ovjerene od strane neovlašćenih lica i bez saglasnosti ovlašćenih lica

tuţioca.

Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje

prihvata i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo, kada su tuţbeni zahtjev tuţioca odbili, kao neosnovan, nalazeći da u

konkretnom ne postoji razlog za poništaj spornih kompenzacija.

Naime, iz iskaza svjedoka I. Z. - direktora Sektora za ekonomsko - finansijske

poslove tuţioca i V. M. - šefa Odjeljenja za platni promet je nasuprot navodima

revizije na nesumnjiv naĉin utvrdjeno da su sporne kompenzacije potpisane i

ovjerene od strane ovlaćenih lica, te sprovedene u zakonitoj proceduri preko Zavoda

za obraĉun i plaćanje. U prilog prednjem ide i iskaz svjedoka D. S. - generalnog

direktora tuţioca dat prilikom suoĉavanja na roĉištu odrţanom dana 02.09.2010.

godine, kada je isti na pitanje punomoćnika tuţioca odgovorio: "da su M. V, I. Z. i

D. N. lica koja su ovlašćena da potpišu kompenzaciju i da se kompenzacija mogla

sprovesti bez njegovog potpisa".

Isto tako, neosnovano se ukazuje revizijom da nije bilo uslova za zakljuĉenje

kompenzacija, kao i to da ne postoji mogućnost kompenzacije "tudje obaveze" - Ć.

J, što predmet ugovora o kompenzaciji ĉini nedopuštenim a ugovor ništavim s

pozivom na odredbe ĉlana 344 u vezi ĉl. 44 i 46 istog Zakona o obligacionim

odnosima.

242

S tim u vezi, prethodno valja ukazati revidentu da se na sporni odnos a shodno

ĉlanu 1202 stav .1 ZOO ("Sluţbeni list RCG", br. 47/08) ne mogu primijeniti

odredbe tog zakona, već ranijeg koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa.

Prema ĉlanu 336 ZOO, koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa, je

propisano da duţnik moţe prebiti potraţivanje koje ima prema povjeriocu sa onim

što ovaj potraţuje od njega, ako oba potraţivanja glase na novac ili druge

zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Dakle, kompenzacija kao jedan od naĉina gašenja obligacija

pretpostavlja postojanje uzajamnog potraţivanja, koja - uzajamnost

potraţivanja, strogo uzevši, postoji jedino u sluĉaju kada povjerilac

istovremeno duguje svom duţniku odnosno kad duţnik istovremeno ima i dug i

potraţivanje prema svom povjeriocu. Medjutim, valja ukazati da uzajamnost

potraţivanja postoji i u drugim situacijama, kao što je sluĉaj u ovom sporu.

Naime, nasuprot navodima revizije uzajamnost potraţivanja, u konkretnom,

postoji i ne radi se o kompenzaciji "tudje obaveze". Jer, revident gubi iz vida

da je spornim kompenzacijama prethodio dogovor ĉelnika tuţioca sa tuţenim

da se putem kompenzacija riješi stambeno pitanje radnice tuţioca Ć. J, što će

reći da je tuţilac preuzeo obavezu po ugovoru o kupoprodaji br. 03-367/1 od

24.01.2001. godine, koji je zakljuĉen izmedju Ć. J. i tuţenog, a tuţeni se time

saglasio. Stoga se ne radi o nedopuštenom predmetu, kako se to neosnovano

ukazuje revizijom."


243

ZASTARJELOST POTRAŢIVANJA NAKNADE ŠTETE

NASTALE POVREDOM UGOVORA O KREDITU

(Ĉlan 371 u vezi sa ĉl. 361 ZOO)

Ugovor o kreditu nije ugovor o prometu roba i usluga, pa potraţivanja iz

tog ugovora zastarijevaju u opštem roku zastarjelosti (10 godina).

Iz obrazloţenja:

"Nesporno je da su parniĉne stranke 05.05.2003. godine zakljuĉile ugovor o

kreditu br. 06-68/1, na osnovu kojeg se tuţeni obavezao da tuţiocu stavi na

raspolaganje iznos od 30.000,00 € u roku od 60 dana od dana zakljuĉenja ugovora.

Iznos od 15.000,00 € tuţeni je tuţiocu stavio na raspolaganje 08.05.2003. godine.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tuţioca da se obaveţe tuţeni da izvrši svoju

ugovornu obavezu i da mu isplati preostali iznos odobrenog kredita (15.000,00 €), sa

pripadajućom kamatom od 05.07.2003. godine pa do konaĉne isplate, kao i da mu na

ime naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze isplati iznos od 162.238,00

€, sa pripadajućom zakonskom kamatom.

Niţestepeni sudovi su, nalazeći osnovanim prigovor zastarelosti potraţivanja,

tuţbeni zahtjev odbili. Za zakljuĉak o zastarelosti potraţivanja sudovi su se u

razlozima presuda pozvali na odredbe ĉlana 361 stav 1 i ĉl. 367 st. 1 Zakona o

obligacionim odnosima.

Ovaj sud nalazi da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno

pravo kada su našli da je potraţivanje, koje je predmet spora, zastarjelo.

Naime, odredbom ĉlana 361 stav 1 ZOO, propisano je da zastarjelost poĉinje

teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje

obaveze, a odredbom ĉl. 376 st. 1 istog zakona, da potraţivanje naknade

prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za

lice koje je štetu uĉinilo. Sa pozivom na ove zakonske odredbe, sudovi nisu mogli

zakljuĉiti da je potraţivanje tuţioca zastarjelo.

Ugovor o kreditu nije ugovor o prometu roba i usluga, pa potraţivanja iz tog

ugovora ne zastarijevaju ni u roku iz ĉlana 374 stav 1 ZOO (3 godine), već u opštem

roku zastarjelosti iz ĉl. 371 ZOO (10 godina). Zato i potraţivanje naknade štete

nastale povredom tog ugovora zastarijeva u istom roku. Prema tome, u konkretnom

sluĉaju nije nastupila zastarjelost potraţivanja, kako su to pogrešno zakljuĉili

niţestepeni sudovi.

Pogrešno zakljuĉujući da je nastupila zastarjelost potraţivanja niţestepeni

sudovi su propustili da ocijene sve provedene dokaze, pored ostalog, i izjavu tuţioca

od 08.05.2003. godine "da je saglasan da mu banka ostatak kredita, odnosno

15.000,00 €, stavi na raspolaganje nakon obezbjedjenja adekvatne zaloge na

nepokretnosti, odnosno fiducijarnog prenosa prava svojine nepokretnosti na uţem

podruĉju grada, saglasno kreditnoj politici Banke i konkursom Fonda za razvoj CG".

244

U ponovnom postupku prvostepeni sud će dati ocjenu provedenih dokaza, kao i

dokaza za ĉije izvodjenje se ukaţe potreba, nakon ĉega će biti u mogućnosti da

donese pravilnu i zakonitu odluku."


245

ZASTARJELOST POTRAŢIVANJA ZATEZNE KAMATE

(Ĉl. 371 i 372 ZOO)

Samo u situaciji kada je glavno potraţivanje u cjelosti isplaćeno, kamata

ima karakter povremenog potraţivanja na koje se primjenjuje rok zastare koji

propisuje odredba ĉlana 372 Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je stanovišta da se u konkretnom ne moţe primijeniti rok

zastare propisan odredbom ĉlana 374 ZOO, jer se ne radi o medjusobnim

potraţivanjima pravnih lica. Nasuprot, isti nalazi da je potraţivanje nastalo izmedju

fiziĉkog i pravnog lica, jer tuţilac kao samostalna usluţna radnja svoj subjektivitet

iskazuje kroz subjektivitet vlasnika - osnivaĉa i u pravnom prometu ne odgovara za

obaveze prema trećim licima, već osnivaĉ, pa s toga zakljuĉuje da se ima primjeniti

opšti zastarni rok propisan odredbom ĉl. 371 ZOO.

Nasuprot izloţenom stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je našao

da je istaknuti prigovor zastare djelimiĉno osnovan. Naime, isti u odnosu na

potraţivanje koje se odnosi na neplaćeni dio okonĉane situacije prihvata stav

prvostepenog suda da je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan a sa pozivom na

odredbu ĉlana 371 ZOO. Medjutim, kada je u pitanju potraţivanje zatezne kamate,

na iznose koji su plaćeni sa zadocnjenjem po nalaţenju drugostepenog suda se ima

primijeniti rok zastare koji propisuje odredba ĉl. 372 ZOO, jer se radi o

povremenom potraţivanju. Sledstveno tome, isti je polazeći od uplata tuţenog od

15.05.1998., 11.06.1998., 20.06.1998. i 22.06.1998. godine izvršenih putem

kompenzacije, cesije, asignacije i virmanskim uplatama zakljuĉio da su glavna

potraţivanja navedenim uplatama prestala (zadnja 22.06.1998. godine), pa kako je

tuţba podnesena dana 06.07.2001. godine, našao da se radi o zastarjelom

potraţivanju. Isto tako, drugostepeni sud smatra da je prestala obaveza tuţenog i za

iznos od 64.651,00 dinara a prema izjavi o kompenzaciji od 16.11.1998. godine, pa

je sljedstveno tome ovaj iznos odbio od iznosa neizmirenog glavnog potraţivanja,

koji je utvrdio vještak finansijske struke - od iznosa 100.715,00 dinara, na koji naĉin

je došao do iznosa od 36.064,50 dinara, koji je dosudio tuţiocu, sa kamatom po

Zakonu o visini stope zatezne kamate, poĉev od 01.01.1998. godine, pa do konaĉne

isplate, dok je u preostalom dijelu (ne zna se kojem) tuţbeni zahtjev odbio kao

neosnovan.

Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je drugostepeni sud pogrešno

primijenio materijalno pravo, kada je odluĉio na izloţeni naĉin, kao i da je uĉinio

bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP, jer su

dati razlozi nejasni i u suprotnosti sadrţini izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni

sud prilikom odluĉivanja o prigovoru zastare u odnosu na potraţivanje zatezne

kamate, nalazi da kamata ima karakter povremenog potraţivanja i da rok zastare teĉe

246

od dana prestanka glavnog potraţivanja s pozivom na odredbu ĉl. 372 ZOO. S toga,

kako je glavno potraţivanje prestalo uplatama, o kojima je prethodno bilo rijeĉi a

tuţba podnesena dana 06.07.2001. godine, nalazi da je prigovor zastare u ovom

dijelu osnovan. Medjutim, zakljuĉak suda da je glavno potraţivanje prestalo je

suprotno sadrţini spisa - nalazu i mišljenju vještaka B. B, prema kojem je ostalo

neizmireno glavno potraţivanje u iznosu od 100.715,00 dinara. S tim, u vezi za

ukazati je da bi rezon drugostepenog suda bio pravilan samo u situaciji kada bi

glavno potraţivanje bilo u cjelosti isplaćeno. No, kako u konkretnom to nije sluĉaj,

kamata, kao posebno potraţivanje prati sudbinu glavnog potraţivanja. Isto tako,

nejasni su razlozi koji se tiĉu valjanosti izjave o kompenzaciji od 16.11.1997.

godine, koja glasi na iznos od 64.651,00 dinara.

Na pogrešan pravni rezon drugostepenog suda upućuje i odredba ĉlana 313

ZOO, kojom je propisano da ako duţnik pored glavnice duguje i kamate i troškove

uraĉunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad

glavnica.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostepeni sud je tuţbeni zahtjev tuţioca

djelimiĉno usvojio, zbog djelimiĉne osnovanosti istaknutog prigovora zastare pritom

propuštajući da ocijeni da li je pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje, te da ocijeni sve

ţalbene navode i da o istim da odgovarajuće razloge. Stoga je pobijanu presudu

valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu - drugostepenom na ponovno sudjenje."


247

PRAVNE POSLJEDICE ZAKLJUĈENJA STEĈAJNOG POSTUPKA

(Ĉl. 93 i 94 Zakona o insolventnosti privrednih društava

u vezi sa ĉl. 216 ZPP)

Zakljuĉenjem steĉajnog postupka steĉajni duţnik se smatra likvidiranim

i briše iz Centralnog registra, te ukoliko likvidirano preduzeće nema pravnog

sljedbenika postupak u parnici za naplatu duga se obustavlja.

Iz obrazloţenja:

"Prema stanju u spisima, rješenjem Privrednog suda u Podgorici, St. br. 10/10

od 25.03.2010. godine prihvaćen je predlog za pokretanje steĉajnog postupka nad

DOO "P." iz Tivta. Rješenjem istog suda St. br. 10/10 od 18.10.2010. godine

zakljuĉen je steĉajni postupak nad steĉajnim duţnikom DOO "P." iz Tivta, steĉajni

duţnik se smatra likvidiranim danom zakljuĉenja postupka, i naloţeno je

Centralnom registru da se steĉajni duţnik briše iz registra.

Kod izloţenog stanja stvari, koje je i nesporno, pravilno su niţestepeni sudovi

odluĉili kada su shodno odredbi ĉlana 216 stav 1 ZPP, obustavili postupak u ovoj

parnici, jer tuţilac nema pravnog sljedbenika.

Osnivaĉ tuţioca (steĉajnog duţnika), kome je vraćena imovina poslije

zakljuĉenja steĉajnog postupka, nije pravni sljedbenik likvidiranog preduzeća

(tuţioca), pa su neosnovani suprotni navodi revizije."


248

DOSTAVLJANJE IZJAVE O KOMPENZACIJI STEĈAJNOM SUDU

(Ĉlan 58 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava

u vezi sa ĉl. 337 ZOO)

Izjava o kompenzaciji mora se dostaviti steĉajnom sudu prije isteka roka

za prijavljivanje potraţivanja, jer izjava o kompenzaciji potraţivanja u smislu

ĉlana 337 ZOO ima konstitutivno dejstvo i ona je uslov pravne valjanosti

prebijanja, pa ako je ta izjava izostala onda nema kompenzacije.

Iz obrazloţenja:

"Izmedju tuţioca, kao izvodjaĉa i tuţenog, kao naruĉioca, zakljuĉen je ugovor

o gradjenju, zaveden kod tuţioca pod br. 494/08 od 03.04.2008. godine. Predmet

ugovora bilo je izvodjenje grubih gradjevinskih radova na izgradnji poslovnog

objekta na lokaciji Liješnje. Ugovorom je odredjeno da će se ugovorena cijena

kompenzirati za robu po veleprodajnim cijenama iz asortimana naruĉioca po

prethodnoj porudţbi izvodjaĉa. U skladu sa tim ugovorom tuţilac je ispostavio

tuţenom situaciju od 21.11.2008. godine na iznos od 95.000 €. Tuţeni je ovjerio

okonĉanu situaciju, što znaĉi da medju strankama nije bila sporna vrijednost

izvedenih radova. Takodje nije bilo ni sporno da je tuţeni ispunio obavezu po ovoj

situaciji u iznosu od 50.000 €.

Sporno je pravno pitanje, tj. da li se potraţivanje koje je predmet ovog spora

moţe prebiti sa potraţivanjem tuţenog u iznosu od 13.778,40 €, koje je tuţeni nakon

pokretanja steĉajnog postupka nad tuţiocem prijavio u steĉajnom postupku i koje

steĉajni upravnik nije osporio, kao i sa potraţivanjem tuţenog u iznosu od 25.000 €

koje mu je ugovorom o cesiji br. 24 od 26.11.2008. godine ustupilo DOO "T.",

Budva.

Po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno postupili kada su

odluĉili na izloţeni naĉin.

Prema odredbi ĉlana 58 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava

uzajamna potraţivanja koja su postojala prije dana podnošenja predloga za

pokretanje steĉajnog postupka i do ĉijeg je prebijanja došlo u toku uobiĉajenog

poslovanja smatraju se prebijenim, ne ukljuĉuju se u steĉajnu masu i ne registruju

se, pod uslovom da je izvod iz obavještenja o uzajamnom prebijanju potraţivanja

dostavljen sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraţivanja. To znaĉi da je tuţeni

izjavu o kompenzaciji morao dostaviti steĉajnom sudu prije isteka roka za

prijavljivanje potraţivanja jer izjava o kompenzaciji potraţivanja u smislu ĉlana 337

ZOO ima konstitutivno dejstvo i ona je uslov pravne valjanosti prebijanja, pa ako je

ta izjava izostala onda nema kompenzacije. Kako nema dokaza da je tuţeni izjavu o

kompenzaciji potraţivanja u iznosu od 13.778,40 € dostavio steĉajnom sudu prije

isteka roka za prijavljivanje potraţivanja, to nijesu ispunjeni uslovi iz citirane

zakonske odredbe za pobijanje potraţivanja.

249

Što se pak tiĉe potraţivanja u iznosu od 25.000 € koje je ustupljeno tuţenom

ugovorom o cesiji, a koje je tuţeni trebao da prijavi u steĉajnom postupku,

prebijanje ni tog potraţivanja nije dozvoljeno. Prema odredbi ĉlana 58 stav 3 Zakona

o insolventnosti privrednih društava prebijanje nije dozvoljeno ukoliko je

potraţivanje koje treba da bude prebijeno kupljeno ili preneseno na jednog od

povjerilaca koji uĉestvuju u steĉajnom postupku u periodu od šest mjeseci prije ili

poslije dana podnošenja predloga za pokretanje steĉajnog postupka. Kako je predlog

za pokretanje steĉajnog postupka podnešen 25.12.2008. godine, a ugovor o cesiji

zakljuĉen 26.11.2008. godine, to prebijanje u smislu citirane zakonske odredbe nije

dozvoljeno."


250

ZAŠTITA PRAVA PONUDJAĈA I JAVNOG INTERESA

U POSTUPKU JAVNE NABAVKE

(Ĉlan 86 u vezi sa ĉl. 102 Zakona o javnim nabavkama)

Zaštita prava ponudjaĉa i javnog interesa u svim fazama postupka javne

nabavke obezbjedjuje se u upravnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tuţeni 03.02.2006.

godine objavio ograniĉeno medjunarodno nadmetanje br. 02/06 za prikupljanje

ponuda za izbor najpovoljnijeg ponudjaĉa za nabavku slušnih aparata na nivou

godišnjih potreba. U tom postupku kao ponudjaĉ uĉestvovao je tuţilac, a za

najpovoljniju ponudu izabrana je ponuda DOO "MDM E.", Beograd, sa kojim je

tuţeni 02.06.2006. godine zakljuĉio ugovor o javnoj nabavci.

Tuţilac smatra da mu je kao uĉesniku tog postupka prouzrokovana šteta u

vidu izmakle dobiti time što njegova ponuda nije izabrana za najpovoljniju, već je

izabrana ponuda drugog uĉesnika koja nije ispunjavala uslove tendera.

Zaštita prava ponudjaĉa i javnog interesa u svim fazama postupka javne

nabavke obezbjedjuje se u upravnom postupku - ĉlan 86 Zakona o javnim

nabavkama i u upravnom sporu - ĉl. 102 istog zakona. Zbog toga sud u parniĉnom

postupku nije ovlašćen da ispituje zakonitost tog postupka, odnosno odluke o izboru

najpovoljnije ponude, pa su bez osnova navodi revizije da je sud morao naloţiti

tuţenom da dostavi svu dokumentaciju u vezi postupka javne nabavke po spornom

nadmetanju.

Kako je rješenjem Komisije za kontrolu postupka javnih nabavki br. 694-

1/2008 od 15.10.2009. godine, odbijena ţalba tuţioca na odgovor naruĉioca br.

02/700 od 24.03.2006. godine i to rješenje postalo pravosnaţno jer nije pobijano

tuţbom u upravnom sporu, to se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuţioca da mu je

nezakonitim postupanjem prouzrokovana šteta. Zbog toga ne postoji odgovornost

tuţenog u smislu ĉlana 172 stav 1 ZOO, pa su niţestepeni sudovi pravilno postupili

kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan."


251

UPRAVNO PRAVO

252

AKTIVNA LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE TUŢBE

U UPRAVNOM SPORU

(Ĉl. 7 i 10 Zakona o upravnom sporu)

Prvostepeni organ u upravnom postupku, kao donosilac akta u prvom

stepenu, protiv koga je dozvoljena ţalba, nije legitimisan za podnošenje tuţbe u

upravnom sporu.

Iz obrazloţenja:

"Prema odredbi ĉlana 3 stav 1 Zakona o upravnom sporu, pravo pokretanja

upravnog spora ima fiziĉko ili pravno lice, ako smatra da mu je upravnim ili drugim

aktom povrijedjeno neko pravo ili na zakonu zasnovani interes, dok je st. 3

navedenog ĉlana citiranog zakona propisano da ako je upravnim ili drugim aktom

povrijedjen zakon u korist fiziĉkog lica, pravnog lica ili druge stranke, upravni spor

moţe pokretnuti drţavni tuţilac ili drugi nadleţni organ.

Prema odredbi ĉlana 7 stav 1 Zakona o upravnom sporu, upravni spor se moţe

pokrenuti protiv upravnog ili drugog akta koji je donijet u drugom stepenu.

Protiv odlluke Upravnog suda, stranka koja je uĉestvovala u upravnom sporu i

drţavni tuţilac i drugi nadleţni organ moţe podnijeti zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke - ĉlan 41 stav 1 Zakona o upravnom sporu.

U konkretnom sluĉaju, tuţeni organ u upravnom sporu je bila Komisija za

ţalbe, kao drugostepeni organ i kao donosilac drugostepenog upravnog akta i

predmet upravnog spora je bilo rješenje te Komisije koja je u ţalbenom postupku

odbila ţalbu izjavljenu na rješenje Zavoda za izvršenje kriviĉnih sankcija kao

prvostepenog organa.

Dakle, u upravnom sporu je stranka bila tuţena Komisija za ţalbe, sa

ukazivanjem da je tuţeni u upravnom sporu organ ĉiji se akt osporava (ĉlan 10

Zakona o upravnom sporu.

Podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u konkretnom

sluĉaju Zavod za izvršenje kriviĉnih sankcija, kao prvostepeni organ u upravnom

postupku, nije legitimisan za podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke, jer nije bio stranka u upravnom sporu, zbog ĉega je podnijeti zahtjev

nedozvoljen.

Stoga je zbog odsustva aktivne legitimacije za podnošenje ovog vanrednog

pravnog sredstva ovaj sud zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Zavoda

za izvršenje kriviĉnih sankcija odbacio kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 53/11 od 14.02.2011. godine)

253

PROCESNE PRETPOSTAVKE ZA POKRETANJE UPRAVNOG SPORA

ZBOG "ĆUTANJA ADMINISTRACIJE" U UPRAVNOM POSTUPKU

(Ĉlan 18 Zakona o opštem upravnom postupku)

Upravni sud je duţan da, u postupku ispitivanja uslova za postojanje

procesnih pretpostavki za pokretanje upravnog spora, cijeni da li ponovljena

ţalba stranke u upravnom postupku ima karakter ponovljenog traţenja iz ĉl.

18 st. 1 Zakona o upravnom sporu.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida

rješenje Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3490/10 od 18. 01. 2011. godine i

predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3490/10 od 18.01.2011. godine

odbaĉena je tuţba tuţilje podnijeta protiv M. p. zbog neodluĉivanja po njenoj ţalbi

od 06.08.2010. godine podnijetoj protiv C. r. Privrednog suda u Podgorici, zbog

nedonošenja rješenja.

Protiv navedenog rješenja tuţilja je blagovremeno podnijela zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, kako se to

u istom navodi, ali se u obrazloţenju navodi i drugi osnov - povreda pravila

postupka u upravnom sporu. Predlog zahtjeva je da se pobijano rješenje ukine.

U odgovoru na podnijeti zahtjev tuţeni je isti ocijenio neosnovanim.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, te ocijenjeni navodi

podnijetog zahtjeva i odgovora na isti, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev osnovan.

Pobijanim rješenjem poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu

iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS.

Prednje sa razloga što pobijano rješenje nema razloga o odluĉnim

ĉinjenicama, a kako se to osnovano istiĉe podnijetim zahtjevom.

U tuţbi tuţilja je tvrdila da je dana 06.08.2010. godine podnijela ţalbu zbog

nedonošenja rješenja od strane prvostepenog organa, da o toj ţalbi nije odluĉeno u

zakonom propisanom roku, da je zbog toga 16.11.2010. godine podnijela

"ponovljenu ţalbu", ĉija fotokopija je priloţena uz tuţbu.

Obrazlaţući pobijano rješenje Upravni sud propušta da cijeni gornje navode

tuţbe, koji predstavljaju odluĉne ĉinjenice za donošenje zakonite odluke. Bio je

254

Upravni sud duţan cijeniti da li "ponovljena ţalba" ima karakter ponovljenog

traţenja u smislu ĉlana 18 stav 1 ZUS ili ne i zašto, pa tek nakon te ocjene cijeniti da

li su ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora. Pri toj ocjeni mora se poći od

odredbe ĉl. 55 st. 4 ZUP.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉlana 46 stav 2 ZUS, odluĉeno je kao u

izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 92/11 od 25.03.2011. godine)

255

PODNOŠENJE I PREDAVANJE ŢALBE U UPRAVNOM POSTUPKU

(Ĉlan 55 Zakona o upravnom postupku)

Nepostupanje prvostepenog organa po propisima za podnošenje i

predaju podnesaka u upravnom postupku ne moţe se cijeniti na štetu stranke.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida

rješenje Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3484/10 od 15.04.2011. godine i predmet

vraća tom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Upravnog suda Crne Gore U. br. 3484/10 od 15.04.2011. godine,

odbijena je tuţba tuţioca M. za a. n. s. - M iz Podgorice, zbog ćutanja administracije

– nedonošenja rješenja po ţalbi tuţioca od 06.08.2010. godine.

Protiv navedenog rješenja tuţilja je blagovremeno podnijela zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, a sa

predlogom da se prvostepeno rješenje ukine.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi

podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:

-zahtjev osnovan.

Pobijanim rješenjem poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu

iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS.

Prednje sa razloga što pobijano rješenje nema razloga o odluĉnim

ĉinjenicama, a dati razlozi su nerazumljivi kako se to osnovano istiĉe podnijetim

zahtjevom.

U tuţbi tuţilja je tvrdila da je dana 06.08.2010.godine podnijela ţalbu zbog

“ćutanja uprave”, da o toj ţalbi u zakonom propisanom roku nije odluĉeno, pa je

17.11.2010. godine podnijela ponovljenju ţalbu zbog “ćutanja uprave”, da su obje

ţalbe podnijete Centralnom registru Privrednog suda u Podgorici sa naznakom” za

Ministarstvo pravde”.

Obrazlaţući pobijano rješenje Upravni sud polazeći od ĉinjenice da tuţilja

nije ţalbu i ponovljeni zahtjev dostavila drugostepenom organu zakljuĉuje da nijesu

ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje tuţbe. Izvodeći takav zakljuĉak propušta

Upravni sud da cijeni postupanje stranke i prvostepenog upravnog organa u skladu

sa njihovim pravima i duţnostima iz ĉlana 55 ZUP. Tek nakon te ocjene moţe se

izvesti nesumnjiv zakljuĉak da li su ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora ili

256

ne. Prilikom izvodjenja tog zakljuĉka nepostupanje prvostepenog organe ne moţe se

cijeniti na štetu stranke, kako se to ĉini u konkretnom sluĉaju.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉlana 46 stav 2 ZUS, odluĉeno je kao u

izreci ove presude.

U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila

postupka u upravnom sporu, na naĉin što će cijeniti sve odluĉne ĉinjenice i o svom

zakljuĉku dati jasne i valjane razloge.


257

PRAVNI LIJEK I SVOJSTVO STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU

(Ĉl. 76 - 87 i ĉl. 361 - 432 Zakona o upravnom postupku)

Vrsta i priroda pravnog lijeka i svojstvo stranke u upravnom postupku

cijeni se prema sadrţini, odnosno materijalno pravnom poloţaju, a ne prema

oznaĉenju tih ustanova procesno upravnog organa.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke te se preinačava

presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1001/2010 od 25.11.2010. godine tako

što se poništava rješenje Ministarstva finansija br. 07-02-850/2-2009 od

09.04.2010. godine.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1001/2010 od 25.11.2010. godine

odbijena je tuţba tuţioca G. V. podnijeta protiv rješenja tuţenog M. f. br. 07-2-

850/2-2009 od 09.04.2010. godine. Tim rješenjem odbijena je ţalba tuţioca

izjavljena protiv zakljuĉka Uprave za nekretnine - Podruĉna jedinica Podgorica, br.

954-101-UP-2746/2006 od 17.12.2009. godine, kojim je odbaĉena ţalba tuţioca kao

nedopuštena, izjavljena na rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006.

godine.

Protiv oznaĉene presude Upravnog suda tuţilac G. V. je podino zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede pravila postupka u upravnom

sporu i povrede materijalnog prava. Predlaţe da se pobijana presuda preinaĉi i

poništi rješenje tuţenog Ministarstva ili ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva ovaj

sud je našao da je zahtjev osnovan.

Osnovano se ponijetim zahtjevom ukazuje da je u postupku donošenja

pobijane presude uĉinjena kako povreda pravila upravnog postupka, tako i povreda

pravila postupka u upravnom sporu zavisno od ĉega je pobijanu presudu valjalo

preinaĉiti i poništiti osporeno rješenje i vratiti predmet tuţenom organu na ponovni

postupak.

Prvostepenim rješenjem odbaĉena je kao nedopuštena ţalba tuţioca izjavljena

na rješenje prvostepenog oragana (br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006.

godine) sa obrazloţenjem da je rješenje postalo pravosnaţno 01.06.2006. godine.

Drugostepenim (osporenim) rješenjem M. f. ţalba tuţioca je odbijena sa

258

obrazloţenjem da je tuţilac mogao izjaviti ţalbu kao zainteresovano lice, u roku koji

stranka ima na ţalbu saglasno ĉl.219 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku pa

kako u tom roku ţalba nije izjavljena rješenje je postalo pravosnaţno, a time je ţalba

nedopuštena sa obrazloţenjem da je ţalba pravilno odbijena na osnovu ĉlana 229

stav 2 Zakona o opštem upravnom potupku.

U pobijanoj presudi prihvaćen je pravni stav iz osporenog rješenja sa

obrazloţenjem da je prvostepeno rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od

03.05.2006. godine uruĉeno strankama - Skupštini etaţnih vlasnika i V. M. pa da je

rješenje postalo pravosnaţno dana 01.06.2006. godine.

Po nalaţenju ovoga suda Upravni sud je pogrešno našao da u upravnom

postupku nijesu povrijedjena pravila postupka što je bilo od uticaja na rješavanje

stvari i nije zbog toga poništio osporeni akt, saglasno ĉlanu 33 stav 2 Zakona o

upravnom sporu, pa je ovaj sud na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu

našao da valja usvojiti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, preinaĉiti

pobijanu presudu i poništiti osporeno rješenje i to sa sljedećih razloga.

Prvostepeni organ je povodom iste upravne stvari i u odnosu na isti predmet

postupka donošenjem rješenja br. 954-101-UP 7028 od 17.12.2002. godine priznao

tuţiocu G. V. svojstvo zainteresovane stranke, kojim rješenjem je oglašeno ništavim

rješenje istog organa br. 954-101-UP-3185/2 od 01.07.2002. godine.

Iz obrazloţenja ovog rješenja se uvrdjuje da je donošenju istog prethodio

zahtjev G. V. zaveden pod brojem 467-101-UP-6963/02 od 13.12.2002. godine.

Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ pismenim putem

obavijestio G. V. o donošenju rješenja br. 954-101-UP-7028 od 17.12.2002. godine i

to dopisom br. 467-101-UP-6963/2002 od 10.01.2003. godine.

Nadalje se iz spisa predmeta utvrdjuje da je u istoj upravnoj stvari prvostepeni

organ donio rješenje br. 954-101-UP-448/2006 od 09.03.2006. godine kojim je

odbijen zahtjev za ponavljanje postupka podnesen od strane V. M. i da je rješenje

dostavljeno i G. V. potvrdjujući i na taj naĉin njegovo svojstvo stranke u vidu

zainteresovanog lica, dakle lica koje u smislu ĉlana 37 Zakona o opštem upravnom

postupku ima pravo da uĉestvuje u postupku.

U upravnom postupku jednom dobijeno svojstvo stranke u smislu ĉlana 37

Zakona o opštem upravnom postupku ne moţe se izgubiti u istoj upravnoj stvari

(osim ako stranka izriĉito ne izjavi da nije više zainteresovana za konkretni

postupak).

Medjutim, daljne vodjenje postupka ukazuje da je prvostepeni organ izgubio

iz vida tuţioca G. V. kao zainteresovanu stranku, te bez njegovog znanja i uĉešća

donosi u istoj pravnoj stvari prvostepeno rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od

03.05.2006. godine (koje je predmet upravnog spora). U dostavnoj naredbi ovog

rješenja više ne stoji konstatacija da će se rješenje dostaviti i G. V, kao u prethodno

oznaĉenim rješenjima.

Tuţilac tek naknadno saznaje da je donijeto ovo rješenje, bez da mu je data po

zakonu pripadajuća mogućnost da uĉestvuje u postupku i zahtijeva dostavu rješenja,

koje mu je dostavljeno i na koje je izjavio ţalbu u kojoj izmedju ostalog navodi da je

u donošenju rješenja uĉinjena povreda pravila postupka .

259

U predmetnom upravnom sporu imamo ĉinjenicu da prvostepeni organ samo

konstatuje da je ţalba tuţioca nedopuštena što potvrdjuje tuţeni tj. drugostepeni

organ kao i Upravni sud koji u pobijanoj presudi obrazlaţe da ţalba nije podnijeta

saglasno ĉlanu 219 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku.

Iz tako donešenih rješenja i pobijane presude, proizašlo bi da se tuţilac tek

tada, sa podnošenjem ţalbe, pojavljuje kao stranka, odnosno zainteresovano lice u

predmetnoj stvari i da je zakasnio sa podnošenjem ţalbe.

U vezi sa predmetnim sporom ukazuje se na sljedeće:

Tuţeni organ ima na raspolaganju kao nesumnjivu ĉinjenicu da je tuţilac u

istoj stvari imao već utvrdjeni poloţaj stranke (zainteresovanog lica) kao i pravnu

ĉinjenicu da u postupku donošenja prvostepenog rješenja tuţiocu nije bilo

omogućeno da uĉestvuje u postupku radi zaštite svojih pravnih interesa (ĉl. 8, 39,

131 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku).

Stoji ĉinjenica da je tuţilac svoj podnesak kojim pobija prvostepeno rješenje

oznaĉio kao ţalbu. Medjutim, u upravnoj i upravno sudskoj praksi nije sporno da u

upravnom postupku nije iskljuĉivo mjerodavno to kako je stranka nazvala svoj

podnesak već je primarno mjerodavno što se u podnesku istiĉe i što se zahtijeva. U

ţalbi tuţilac istiĉe izmedju ostalog da je na njegovu štetu u postupku donošenja

prvostepenog rješenja u odnosu na koje mu je odbaĉena ţalba uĉinjena bitna

povreda pravila upravnog postupka.

Po nalaţenju ovoga suda, tuţeni organ trebao da se bavi pitanjem i da raspravi

pitanje da li se u konkretnom sluĉaju s obzirom na postojeće stanje stvari, ţalbeni

podnesak tuţioca moţe i treba pravno shvatiti kao zahtjev za ponavljanje

prvostepenog postupka zbog povrede prava tuţioca koji je trebao da uĉestvuje u

postupku u smislu ĉlana 244 taĉka 9 Zakona o opštem upravnom postupku. Ovo tim

prije što je podnesak podnio u roku u smislu ĉl. 247 st. 1 taĉ. 5 i pri ĉemu nije

istekao objektivni rok u okviru kojeg se moţe traţiti ponavljanje postupka u smislu

ĉl. 247 st. 4 Zakona o opštem upravnom postupku i pri nesporno utvrdjenoj ĉinjenici

da je tuţiocu sa već utvrdjenim legitimnim svojstvom stranke u vidu

zainteresovanog lica uskraćeno uĉešće u postupku i da mu je onemogućeno da štiti

na taj naĉin svoja prava odnosno na zakonu zasnovane pravne interese.

Ukazuje se i na baziĉne postulate na kojima se temelji Zakon o opštem

upravnom postupku, da je organ pri vodjenju postupka u upravnim stvarima duţan

da strankama omogući da zaštite i ostvare svoja prava i pravne interese vodeći

raĉuna da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih niti u

suprotnosti sa zakonom utvrdjenim javnim interesom (ĉlan 5 stav 1 ZUP), te da

organi koji vode postupak duţni su da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i

zaštitu prava i pravnih interesa fiziĉkih lica, pravnih lica ili drugih stranaka (ĉl. 6), te

da se u postupku moraju pravilno i potupno utvrditi sve odluĉne ĉinjenice (naĉelo

istine iz ĉl. 7 ZUP).

Na ovo se ukazuje sa razloga što je spisima predmeta priloţena javna isprava

izdata od Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj Glavnog grada Podgorica

broj 04-U1-371-179/09 od 09.07.2009. godine, pribavljena po zahtjevu tuţioca, ĉija

260

sadrţina dovodi u pitanje ko je bio nosilac svojstva stranke u predmetnoj stvari u

postupku donošenja prvostepenog rješenja.

Naime, ako se podje od sadrţine ove isprave, kojom se konstatuje da u

Registru imenovanja upravnika stambenih zgrada “Skupština etaţnih vlasnika

navedene stambene zgrade nije registrovana kod ovog Sekretarijata, pa samim tim ni

upravnik Skupštine nije uveden u registar upravnika”, pa se ova ĉinjenica dovede u

vezu da je u pobijanom prvostepenom rješenju broj 954-101-UP-2746/2006 od

03.05.2006. godine Skupština etaţnih vlasnika stranka (i dostavljeno joj rješenje), a

ove ĉinjenice opet dovedu u vezu sa pismenim dokazima koji su bili osnov

prvostepenom organu za donošenje rješenja, tada se po nalaţenju ovog suda, otvara i

pravno pitanje o kojem treba da vodi raĉuna tuţeni organ. Naime, to pravno pitanje

koje će tuţeni organ imati u vidu prilikom rješavanja ţalbe sastoji se u tome, da li je

prvostepeno rješenje ishodovano protivno naĉelu upravnog postupka u smislu ĉlana

11 Zakona o opštem upravnom postupku, ĉije kršenje sankcioniše odredba ĉl. 260

taĉka 5 Zakona o opštem upravnom postupku, a u odnosu na koju nepravilnost

postupka drugostepeni organ veţe obaveza iz ĉl. 236. stav 1 Zakona o opštem

upravnom postupku. Prilikom donošenja rješenja tuţeni organ će se upustiti u

rješavanje i ovog pitanja i dati ocjenu istog.

Kod naprijed navedenog stanja stvari tuţeno M. f. će prilikom rješavanja

ţalbe, a imajući u vidu razloge iz ove presude pravilno riješiti predmetnu stvar, sa

izvodjenjem pravilnog pravnog zakljuĉka da li se ţalbeni podnesak tuţioca po svojoj

suštini, a imajući u vidu već ranije utvrdjenu poziciju tuţioca u postupku ima pravno

shvatiti kao zahtjev za ponavljanje postupka, bez obzira na naziv podneska kojim

pobija prvostepeno rješenje pri nesumnjivoj pravnoj ĉinjenici da je tuţilac zaobidjen

pri donošenju prvostepenog rješenja u stvari u kojoj mu je nesporno unazad više

godina priznato svojstvo stranke pri ĉemu su nesporna pripadajuća prava stranke

(zainteresovanog lica) shodno odredbama Zakona o opštem upravnom postupku,

pogotovo pravo da uĉestvuje u postupku, odnosno raspraviti pitanje koje proizilazi

iz sadrţine priloţene javne isprave Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj

Glavnog grada Podgorica, broj 04-U1-371-179/09 od 9. 07. 2009. godine, na koje je

prethodno ukazano u ovoj presudi.

Tek kada se upusti u ocjenu ovih pravnih pitanja i ista pravilno riješi, uz

davanje pravilnog obrazloţenja, tuţeni organ će biti u prilici da pravilno i zakonito

riješi predmetnu stvar.

Sa izloţenih razloga, uvaţen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske

odluke, preinaĉena pobijana presuda i poništeno osporeno rješenje, kako je to

utvrdjeno u izreci ove presude, na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu.


261

PONIŠTAJ PRVOSTEPENOG UPRAVNOG AKTA

OD STRANE DRUGOSTEPENOG ORGANA I UPRAVNI SPOR

(Ĉlan 236 Zakona o opštem upravnom postupku)

Nema povrede pravila upravnog postupka kad je drugostepeni organ, u

postupku po ţalbi, u granicama zakonskih ovlašćenja poništio prvostepeni

upravni akt.

Iz obrazloţenja:

"U predmetnoj stvari imamo pravnu ĉinjenicu da je tuţeni organ u ţalbenom

postupku poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na

ponovni postupak. U osporenom rješenju je odredjeno ukazano na propuste u

vodjenju postupka i na uĉinjenu bitnu povredu postupka koju treba otkloniti u

ponovnom prvostepenom postupku. Donoseći takvo rješenje tuţeno Ministarstvo

unutrašnjih poslova je postupalo u granicama svog ovlašćenja iz ĉlana 236 stav 3

Zakona o opštem upravnom postupku i uz pravilnu primjenu citirane zakonske

odredbe.

Stoga je pobijanom presudom pravilno odbijena tuţba sa davanjem pravilnih

razloga i sa razloţnim ukazivanjem da tuţiocu stoji mogućnost da u ponovnom

postupku iznosi ĉinjeniĉnu i pravnu argumentaciju i štiti svoja prava i interese.

Navodi iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke bez

odluĉnog uticaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog ĉega se zahtjev

ocjenjuje kao neosnovan.

Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu

odluĉeno je kao u izreci.


262

DOSTAVLJANJE PODNESAKA U UPRAVNOM POSTUPKU

I BLAGOVREMENOST VANREDNOG PRAVNOG LIJEKA

PROTIV PRAVOSNAŢNE PRESUDE UPRAVNOG SUDA

(Ĉl. 42 i 55 Zakona o upravnom sporu

u vezi ĉl. 133 Zakona o parniĉnom postupku)

Kad stranka ima zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika,

dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.

Iz obrazloţenja:

"Saglasno ĉlanu 42 stav 2 ZUSa zahtjev za vanredno preispitivanje sudske

odluke podnosi se Vrhovnom sudu Crne Gore u roku od 30 dana od dana prijema

odluke Upravnog suda.

Predmetni zahtjev tuţilac je podnio 04.04.2011. godine, a što znaĉi nakon

proteka roka iz ĉlana 42 stav 2 ZUS pa je s pozivom na ĉl. 44 st. 1 ZUS, valjalo

odluĉiti kao u izreci ovog rješenja.

Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud navode podnijetog zahtjeva da

pobijana presuda nije uruĉena tuţiocu, kao ni njegovom sadašnjem punomoćniku, pa

je našao da su takvi navodi bez znaĉaja za drugaĉiju odluku.

U upravnom sporu, saglasno ĉlanu 55 ZUS, primjenjuju se odredbe Zakona o

parniĉnom postupku kojima je propisan naĉin dostavljanja. Taj zakon u ĉl. 133 stav

1 propisuje da se dostavljanje, kada stranka ima punomoćnika, vrši punomoćniku. U

skladu sa tom zakonskom odredbom pobijana presuda je dostavljena punomoćniku

tuţioca, pa su bez znaĉaja navodi podnijetog zahtjeva da ista nije dostavljena i

tuţiocu, te nekom drugom punomoćniku - punomoćniku angaţovanom nakon

okonĉanja upravnog spora."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 137/11 od 28.04.2011. godine)

263

PREINAĈENJE SUDSKE ODLUKE U POSTUPKU

PO VANREDNOM PRAVNOM LIJEKU I MERITORNO RJEŠENJE

UPRAVNE STVARI

(Ĉlan 46 u vezi ĉl. 35 i 59 Zakona o upravnom sporu)

UTICAJ IZMIJENJENIH OKOLNOSTI NA ODUSTANAK OD PONUDE

ZA ZAKLJUĈENJE UGOVORA U TENDERSKOJ PROCEDURI

ZA PRODAJU AKCIJA RADI PRIVATIZACIJE

PRIVREDNOG DRUŠTVA

(Ĉlan 217 ZOO u vezi sa ĉl. 16 Uredbe o prodaji akcija i imovine

putem javnog tendera)

***

P R E S U D A

I. Usvajaju se zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke.

II. Preinaĉava se presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1080/10 od

02.11.2010. godine te se poništava stav 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 01-361 od

17.06.2008. godine.

III. Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţioca K. A. pa je tuţeni S. za p. V. C. G.

duţan isplatiti ovom tuţiocu iznos od 350.000,00 (tristotinepedesethiljada) eura

sa zateznom kamatom od 17.06.2008. godine do dana isplate.

IV. Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţioca “C.S.&I L.” i “M. D. L.” pa je

tuţeni S. za p. V. C. G. duţan ovom tuţiocu isplatiti iznos 350.000,00

(tristotinepedesethiljada) eura.

V. Duţan je tuţeni S. za p. V. C. G. isplatiti prvom i drugom tuţiocu

iznose od po 2.620,00 (dvijehiljadešestotinadvadeset) eura, na ime troškova

spora.

VI. Tuţeni S. za p. V. C. G. isplate iz stava III, IV i V duţan je izvršiti u

roku od 15 dana od dana prijema ove presude.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1080/10 od 02.11.2010. godine,

odbijene su tuţbe tuţioca K. A. i tuţioca “C.S.&I L.” i “M. D. L.”, koje su podnijete

protiv stava 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 03-361 od 17.06.2008. godine.

Odlukom S. za p. V. C. G. br. 03-361 od 17.06.2008. godine, pod stavom 1

usvaja se Izvještaj Tenderske komisije o rezultatima pregovora o zakljuĉenju

ugovora o prodaji 989 835 akcija društva “J. b.” AD Bijela i tender proglašava

neuspjelim, dok je pod stavom 2 odluĉeno: “Podnosilac prvorangirane i

264

drugorangirane ponude gube pravo depozita, odnosno Garancije za ponudu

prvorangiranog ponudjaĉa “C.S.&I L.” i “M. D. L.” će se realizovati / naplatiti a

uplaćeni depozit K. A. S. I. i A. b. će se zadrţati. Pod stavom 3 i 4 je odredjeno da

se zaduţuje Tenderska komisija da zapoĉne na pripremi ponovnog objavljivanja

tendera i da Odluka stupa na snagu danom donošenja.

Protiv presude Upravnog suda Crne Gore U. br. 1080/10 od 02.11.2010.

godine, kojom je u smislu ĉlana 55 Zakona o upravnom sporu i ĉl. 292 stav 1

Zakona o parniĉnom postupku spojen i vodjen jedinstveni postupak po tuţbama

tuţilaca, tuţioci su preko punomoćnika podnijeli zahtjeve za vanredno preispitivanje

sudske odluke, pa je ovaj sud po istom procesnom osnovu spojio postupke po oba

zahtjeva jer se oba zahtjeva temelje na istom ĉinjeniĉnom i pravnom osnovu.

Punomoćnik tuţioca K. A. pobija presudu zbog povrede materijalnog prava i

povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaţe da se presuda preinaĉi i usvoji

tuţbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Punomoćnik tuţioca C.S.&I L. i M. D. L, takodje pobija presudu zbog

povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upravnom sporu sa

predlogom da se presuda preinaĉi i usvoji tuţbeni zahtjev ili ukine.

Tuţeni S. za p. V. C. G. je preko punomoćnika T. Š, advokata iz Novog Sada,

dostavio odgovore na zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke sa

predlogom da se zahtjevi tuţioca odbiju kao neosnovani.

Nakon razmatranja spisa predmeta, ocjene navoda iz podnijetih zahtjeva i

odgovora na zahtjev, ovaj sud je našao:

Da su zahtjevi oba tuţioca za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovani,

da je pobijanom presudom na štetu tuţilaca povrijedjeno materijalno pravo i da je po

pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava pobijano presudu valjalo

preinaĉiti sa poništavanjem osporene Odluke u pobijanom dijelu i usvojiti tuţbene

zahtjeve tuţilaca, kako je to precizirano u izreci ove presude.

U ranije vodjenom upravno sudskom postupku Vrhovni sud Crne Gore je u

ovoj pravnoj stvari donio dvije presude (Uvp. br. 100/09 od 25.06.2009. godine i

Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine) kojima su ukidane ranije donešene presude

Upravnog suda Crne Gore (U. br. 1088/08 od 03.03.2009. godine i U. br. 985/09 od

10.11.2009. godine). U oznaĉenim presudama Vrhovnog suda je ukazano Upravnom

sudu da na pravno valjan naĉin raspravi sporna pravna pitanja od kojih zavisi odluka

o zakonitosti stava 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 01-361 od 17.06.2008. godine, a

što je predmet upravnog spora.

U pobijanoj presudi, koja se u bitnim taĉkama svodi na interpretaciju već

iznesenih stavova iz ranije dvije donešene presude i nadalje se ustrajalo sa pravnim

zakljuĉkom da su tuţbe tuţilaca neosnovane i da zavisno od toga osporenom

odredbom stava 2 citirane Odluke nije povrijedjen zakon na štetu tuţilaca.

Ovakav pravni zakljuĉak iz pobijane presude za ovaj sud je neprihvatljiv i po

nalaţenju ovoga suda donošenjem osporene Odluke u stavu 2 na štetu tuţilaca je

povrijedjen zakon.

Nije sporno da su tuţioci bili prvorangirani i drugorangirani ponudjaĉi za

prodaju akcija društva “J. b.” AD Bijela, kao što nije sporno da je nakon podnošenja

265

ponuda pred nadleţnim sudom pokrenuta parnica protiv B. i to parnica kojom treće

lice - vlasnik broda “M.” prema B. postavlja odštetni zahtjev na ime potonuća broda

na iznos od 7.950.000 USA dolara kao i iznos od 687.043,76 eura za odredjene

radove kompanije “H.” iz Bara, kao što nije ni sporna ĉinjenica da su oba tuţioca

nakon saznanja za ovu tuţbu odustali od potpisivanja ugovora i daljne tenderske

procedure.

Tuţeni S. za p. V. C. G. u osporenoj Odluci br. 01-361 od 17.06.2008. godine

u stavu 2 konstatuje da su oba ponudjaĉa odustala od tendera i da imajući u vidu

ĉlan 16 st. 5 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem javnog tendera i taĉ. 20 i 21

Dokumenta “I. p.” gube pravo na povraĉaj depozita za Ponudu, odnosno da su se

stekli uslovi za realizaciju / naplatu Garancije za ponudu prvorangiranog punudjaĉa.

Iz tako formulisanog dispozitiva osporene Odluke u stavu 2 kao i

obrazloţenja istog akta proizilazilo bi da je rijeĉ o jednostavnom odustanku tuţioca

od dalje tenderske procedure i bez rijeĉi o spornom odnosu koji je nastao izmedju

tuţenog i tuţioca.

Odredbom ĉlana 15 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem tendera je

odredjeno da se ponudom prihvataju uslovi tendera i nudi cijena za predmet

ugovora.

Suštinsko pitanje u predmetnom sporu jeste razlog zbog kojeg tuţioci

odustaju od dalje tenderske procedure. To je objektivna i nesporna ĉinjenica da je

došlo do pokretanja parnice radi naknade štete protiv B. kao tuţenog sa odštetnim

zahtjevom od 7.950.000 USA dolara i još iznosa od 687.043, 76 eura. Ta nova

ĉinjenica i izmijenjene okolnosti zbog nje u odnosu na ono što ĉini ponudu, uslove

tendera i cijenu, objektivno stavljaju u poziciju tuţioce da to više nije onaj pravni

posao kojeg su imali u vidu ulazeći u tendersku proceduru, jer kupovinom pod

takvim, novim okolnostima, zbog neizvjesnosti ishoda parnice pokrenute protiv B.

oni realno mogu doći u poziciju da kao sukcesor prava i obaveza pri eventualnoj

kupovini budu i obaveznik naknade štete. Ĉinjenica spora protiv B, kao

novopojavljena okolnost, visina odštetnog zahtjeva ĉiji je osnov potonuće broda

“M.” za koje treće lice kao tuţilac tvrdi da je odgovorno B, nije svakako uobiĉajni i

redovni oblik štete kao sastavni dio obavljanja privredne djelatnosti, već oĉigledno

vanredni i za redovno poslovanje neuobiĉajni dogadjaj, koji po visini postavljenog

zahtjeva prevazilazi uobiĉajne rizike u poslu, a pri neizvesnošću kako će se riješiti

pokrenuta parnica.

Po nalaţenju ovog suda, na što je ukazivano i u ranijoj presudi ovoga suda u

ovoj stvari, Upravni sud je bio duţan da objektivno sagleda da li bi tuţioci uopšte

uĉestvovali na tenderu da im je u saznanju da će se pokrenuti parnica protiv B. sa

višemilionskim odštetnim zahtjevom od strane trećeg lica i sa rizikom koji donosi

takav spor i u protivnom ako bi uĉestvovali pri takvoj okolnosti, šta bi tada bila

cijena koju nude tuţioci i što su tada uslovi tendera.

Po nalaţenju ovoga suda više je nego oĉigledno da tuţioci po novonastalim

okolnostima ne bi uĉestvovali na tenderu.

266

Nesporna je ĉinjenica da tuţioci za vrijeme trajanja tendera i pripreme

dokumentacije kao i u trenutku podnošenja ponude na predmetni tender nijesu znali

za sudski spor protiv B.

Daljni pogrešan pravni pristup Upravnog suda u pobijanoj presudi jeste u

tome što daje odluĉan znaĉaj ĉinjenici da su tuţioci i nakon saznanja za spor, kako

se obrazlaţe u presudi “ipak nastavili pregovore”, koji stav presuda preuzima iz

ranije dvije presude kada je obrazlagano da su tuţioci nastavili pregovore s tim što

sada dodaje još “ ipak ”.

Ovdje pobijana presuda ne pravi suštinsku razliku izmedju pregovora o

onome što je predmet tendera (uslovi tendera i nudjenje cijene za predmet tendera) i

daljnje komunikacije tuţioca i tuţenog nakon saznanja za podnošenje tuţbe protiv

B. Ta daljnja komunikacija ne odnosi se na ono zbog ĉega su tuţioci zasnovali

odnos sa tuţenim organom, već iskljuĉivo se odnosi na zahtjev da tuţeni organ pruţi

validno obezbjedjenje ako dodje do usvajanja tuţbenog zahtjeva protiv B. Nije

sporno da se terminološki i to mogu nazvati “pregovori”, ali suštinski ovdje nije

rijeĉ o pregovorima koji se odnose na uslove tendera, cijenu i predmet u smislu

ĉlana 15 citirane Uredbe, već je rijeĉ o zahtjevu tuţioca koji je upravljen samo u

jednom cilju - eliminisanje rizika zbog eventualnog usvajanja tuţbenog zahtjeva

prema B.

Nije sporno, a što proizilazi iz spisa predmeta, da ne postoji nijedan dokument

kojim tuţioci prihvataju da njihova ponuda vaţi u novonastaloj situaciji, niti

dokument kojim se tuţioci na nesumnjiv i pravno valjan naĉin obezbjedjuju od

rizika usvajanja tuţbenog zahtjeva prema B. povodom štete na brodu “M”.

Neutemeljeni su i neprihvatljivi navodi iz pobijane presude da je “pored

ugovora od odgovornosti brodoremonta (marine polisu No 01/2007 SRLL) koji je

bio sadrţan u tenderskoj dokumentaciji, dodatno pribavljena izjava direktora “L. o.

AD Filijala Kotora”, te nadalje obrazloţenje pobijane presude “da se orginal polise

nalazio u sobu sa podacima, pa je ponudjaĉ mogao da izvrši uvid u istu ali to nije

uĉinio niti izvršio analizu dokumentacije” (stranica 5 stav 1 obrazloţenja presude).

Kao što je ukazano u presudi ovoga suda Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010.

godine kojom je ukinuta ranija donešena presuda Upravnog suda, spisima predmeta

je priloţen dopis L. o. AD Filijala Kotor br. 892/1 od 28.03.2008. godine, kojim

direktor ove filijale na zahtjev B. AD Bijela koji glasi “zahtjev za davanje izjave”,

daje izjavu, oznaĉavajući u mnoţini: ” Smatramo da će J. B. AD Bijela imati pravo

na obeštećenje u pogledu odgovornosti...”. Dakle, direktor oznaĉene filijale daje

mišljenje, odnosno “potvrdjuje da smatra”. Oĉigledno je da je rijeĉ o dopisu

odnosno ispravi koja ne moţe proizvoditi bilo kakav relevantan pravni efekat i

mišljenju koje je apsolutno pravno nepodobno da bude bilo kakava garancija za

štetu, o ĉemu je ukazano u ranije citiranoj presudi ovoga suda i ovdje je zapravo

rijeĉ samo o “potvrdi o mišljenju”.

Obrazloţenje presude o postojanju garancije marine police No 01/2007 SRLL

i da se orginal polise nalazio u sobi sa podacima pa je ponudjaĉ mogao da izvrši

uvid u istu ali to nije uĉinio, je samo po sebi nelogiĉno i neprihvatljivo, i

neprihvatljivost takvog stava se kreće u dva pravca.

267

Po prvom, koji je naĉelne prirode, i sastoji se u pitanju da li ponudjaĉ treba da

traga po sobi u kojoj se nalazi mnoštvo dokumentacije da bi traţio polisu za koju ne

zna da postoji i ako postoji od kakvog je znaĉaja za njega i da li na taj naĉin treba da

traga, a da mu se ne ukaţe na postojanje tako vaţnog i baziĉnog dokumenta da bi

ponudjaĉ mogao da sazna da li je taj dokument relevantan za njegov sluĉaj.

Drugi i konkretni razlog, koji je relevantan za presudjenje i koji ima

objektivno utemeljenje u spisima predmeta sastoji se u sledećem, a što je inaĉe

Upravnom sudu ukazano u ranijoj presudi ovoga suda Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010.

godine.

Naime, u dopisu tuţioca C.S.&I L. i M. D. L. od 20.03.2008. godine koji je

dostavljen tuţenom organu je odredjeno napisano: da parnica koja je pokrenuta kod

Privrednog suda povodom potonuća broda “M.”, pokrenuta nakon objavljivanja

tendera i nakon podnošenja ponude, predstavlja novu ĉinjenicu koju ponudjaĉ nije

imao u vidu u vrijeme podnošenja ponude, a imajući u vidu visinu tuţbenog zahtjeva

tuţilac nije spreman da ulazi u dalju proceduru kupovine akcija, osim ako B. ne

obezbijedi ovjerenu kopiju ili kopiju i uvid u orginal polise osiguranja koja pokriva

potonuće broda “M.” i izjavu osiguravajućeg društva da potonuće broda predstavlja

osigurani sluĉaj. Konaĉno se u ovom dopisu ukazuje da ukoliko se traţeno ne moţe

obezbijediti, zbog novonastalih okolnosti biće prinudjen da odustane od zakljuĉenja

kupoprodajnog ugovora.

U pobijanoj presudi Upravnog suda se ne daje znaĉaj ovoj odluĉnoj ĉinjenici

da tuţeni organ nije dostavio na uvid tuţiocu ni po njegovom eksplicitnom zahtjevu

traţene dokaze o osiguranom sluĉaju u odnosu na predmetni brod.

Po nalaţenju ovoga suda, zbog dogadjaja koji se ne moţe pripisati na bilo koji

naĉin u krivicu tuţioca, tuţioci su imali objektivni i utemeljeni razlog da odustanu

od daljnje tenderske procedure zbog objektivno mogućeg rizika od pokrenute

parnice u višemilionskom iznosu, koja okolnost suštinski mijenja one okolnosti koje

su bile prisutne prilikom ulaska u tendersku proceduru i od kojeg rizika nijesu dobili

validno obezbjedjenje da je potonuće konkretnog broda osigurani sluĉaj. Zbog

nastupanja novonastalih okolnosti, koje su bliţe opisane u obrazloţenju ove presude,

tuţeni S. za p. V. C. G. bio je duţan da tuţiocima povrati sredstva u iznosu od po

350.000,00 eura koje su tuţioci prethodno obezbijedili kao uslov uĉešća na tenderu,

a ne da odluĉi “da podnosilac prvorangirane i drugorangirane ponude gube pravo na

povraćaj depozita odnosno garancija za ponudu prvorangiranog ponudjaĉa da se

naplati”, kako je to odluĉeno u stavu 2 osporene Oduke.

Sredstva tuţilaca u naznaĉenim iznosima data su s obzirom na uĉešće na

tenderu koji je definisao uslove i predmet tendera i po nalaţenju suda novonastale

okolnosti su promijenile bitno i odluĉno onaj osnov kojeg su tuţioci imali u vidu i

koji je bio definisan, tako da je po nalaţenju ovoga suda taj osnov prestao.

Obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s

obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije prestao (ĉlan 217 stav 3

Zakona o obligacionim odnosima, “Sl.list CG”, br. 47/08, sa ukazivanjem da je ovaj

zakon stupio na snagu avgusta 2008. godine i da je identiĉnu odredbu sadrţavao

268

Zakon o obligacionim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene

Odluke i to u ĉl. 210 st. 2 tog Zakona).

U konkretnom sluĉaju, po pravilnoj primjeni materijalnog prava upravo je

sluĉaj da je bez skrivljenog postupka tuţilaca prestao onaj osnov zbog kojeg su se

njihova sredstva našla kod tuţenog. Stoga je tuţeni S. za p. V. C. G. duţan da

tuţiocima - prvorangiranom i drugorangiranom na tenderu svakom od njih vrati po

350.000,00 eura, kao njihovih sredstava i to u roku od 15 dana po prijemu ove

presude, (na osnovu ĉlana 334 stav 2 Zakona o parniĉnom postupku u vezi ĉl. 55

Zakona o upravnom sporu), kako je to precizirano u izreci ove presude.

Uz to tuţeni je obavezan da tuţiocu K. A. pored dosudjenog iznosa isplati i

zateznu kamatu raĉunatu od 17.06.2008. godine kao dana donošenja osporene

Odluke S. za p. V. C. G. koji zahtjev za zateznu kamatu je postavljen u tuţbi.

S druge strane tuţiocu C.S.&I L. i M. D. L. nije dosudjena zatezna kamata jer

zahtjev za kamatom nije postavljen u tuţbi, a sud se kreće samo u granicama

tuţbenog zahtjeva.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi ĉlana 56 stav 2 Zakona o

upravnom sporu, jer je Upravni sud odluĉivao na usmenoj raspravi i na odredbama

ĉl. 163 st. 2 u vezi ĉl. 153 Zakona o parniĉnom postupku.

Tuţeni je obavezan da prvom i drugom tuţiocu isplati na ime troškova spora

iznos od po 2.620,00 eura, a koji troškovi su po tuţiocu nastali na ime pisanja tuţbe

u iznosu od 250,00 eura, na ime pristupa na tri rasprave kod Upravnog suda u iznosu

od 750,00 eura, na ime pisanja tri vanredna pravna lijeka (zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke) u iznosu od 1.500,00 eura, kao i sudske takse na do

sada donešena presude suda tokom ĉitavog spora u iznosu od 120,00 eura, što sve

ĉini ukupno iznos od po 2.620,00 eura po tuţiocu. Prednje na osnovu tarifnog stava

5 i 9 Advokatske tarife (“Sl. list RCG”, br. 12/05).

Utvrdjujući da su zahtjevi za vanredno prispitivanje sudske odluke osnovani,

preinaĉena je pobijana presuda i poništeno osporeno rješenje S. za p. V. C. G. u

pobijanom stavu 2, koji je bio predmet upravnog spora i uvaţeni tuţbeni zahtjevi

tuţilaca, kako je to predstavljeno u izreci ove presude i na taj naĉin meritorno

okonĉan ovaj upravni spor.

Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu,



269

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Ĉlan 42 i 55 Zakona o upravnom sporu

u vezi ĉl. 367 Zakona o parniĉnom postupku)

Razlozi za ograniĉeni pristup informacijama su materijalno pravnog

karaktera ĉije se postojanje utvrdjuje zakonom.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida

presuda Upravnog suda Crne Gore, U.br.2707/10 od 01.02.2011. godine i predmet

vraća tom sudu na ponovni postupak.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 2707/10 od 01.02.2011. godine,

odbijena je tuţba tuţioca M. za a. n. s. - M. iz Podgorice, podnijeta protiv rješenja

tuţene S. C. G, SU-SPI broj 70/5 od 30.09.2010. godine, kojim rješenjem je usvojen

zahtjev tuţioca u dijelu koji se odnosi na dostavljanje informacija koje se odnose na

aktivnosti O. za b. i o, dok je odbijen zahtjev tuţioca za pristup informacijama u

dijelu koji se odnosi na dostavljanje kopija: izvještaja sa sjednica O. za b. i o,

zapisnik sa zatvorenih sjednica O. za b. i o, akata koje je NATO dostavio O. za b. i

o, izvještaja koje je O. dostavila A. za n. b, akata koji sadrţe informacije koliko je

gradjanskih predstavki i prituţbi O. za b. i o. razmatrao i akata koji sadrţe

informacije koliko su posjeta imali ĉlanovi O. za b. i o. institucijama i

organizacijama u inostranstvu.

Protiv oznaĉene presude Upravnog suda tuţilac je podnio zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke, zbog povrede materijalnog prava. Predlaţe da se

pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva,

ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan.

Po nalaţenju ovog suda u postupku donošenja pobijane presude uĉinjena je

povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na

rješavanje stvari iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 Zakona o parniĉnom postupku u vezi sa

ĉl. 55 Zakona o upravnom sporu zbog ĉega je pobijanu presudu valjalo ukinuti,

Povreda postupka sastoji se u tome što presuda ne sadrţi razloge o odluĉnim

ĉinjenicama dok su dati razlozi nejasni.

Osporenim rješenjem tuţene S. C. G. usvojen je zahtjev tuţioca za pristup

informaciji u odredjenom dijelu, dok je u preteţnom dijelu, budući se zahtjev za

270

pristup informacijama sastoji od više taĉka, zahtjev odbijen, kako je to odredjeno u

rješenju.

U odnosu na zahtjev tuţioca u odbijajućem dijelu ni osporeno rješenje ni

pobijana presuda ne sadrţe razloge o odluĉnim ĉinjenicama, dok su dati razlozi

nejasni.

U obrazloţenju presude se polazi od odredbe ĉlana 41 Poslovnika S. R. C. G,

Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost (odredbi ĉl. 43 - 46), bez bliţeg

objašnjenja od kakvog su pravnog znaĉaja pojedine od svih odredbi u odnosu na

zahtjev tuţioca sa zakljuĉkom da je pravo na pristup informacijama ograniĉen

shodno odredbi ĉlana 51 Ustava.

Ni u osporenom rješenju ni u presudi nema ni rijeĉi o primjeni materijalno

pravnog propisa koji je relevantan za spornu stvar (Zakona o slobodnom pristupu

informacijama) na osnovu kojeg se ocjenjuje eventualno postojanje razloga na

osnovu kojih se pristup informacijama ograniĉava, pa je nejasno obrazloţenje

presude koje se poziva na neposrednu primjenu Ustava Crne Gore na sporno pitanje

i na uopšten naĉin formulisanu primjenu odredbi ĉl. 43 - 46 Zakona o agenciji za

nacionalnu bezbjednost.

Kod naprijed navedenog obrazloţenja pobijane presude, zbog uĉinjene

povrede postupka, presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na

ponovni postupak.

U ponovnom postupku, polazeći od prirode pojedinih traţenih informacija,

koji su nabrojani u zahtjevu tuţioca podnesenog 22.09.2010. godine, Upravni sud će

dati jasne i odredjene razloge o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pristup

informacijama (u dijelu u kojem je zahtjev odbijen) imajući u vidu odredbe Zakona

o slobodnom pristupu informacijama kojim se utvrdjuje pristup informacijama,

odnosno vezu ovog Zakona sa drugim propisima koji su u vezi sa zahtjevom tuţioca.

Kada otkloni ukazanu povredu postupka Upravni sud će biti u prilici da donese

pravilnu i zakonitu odluku.

Sa izloţenog a na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno

je kao u izreci.


271

PRISTUP PRAVOSNAŢNIM SUDSKIM ODLUKAMA

(Ĉlan 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama)

Pravosnaţne sudske odluke koje su objavljene na internet stranici suda

dostupne su putem obavještenja suda o nosaĉu traţene informacije.

***

Pravosnaţnim sudskim odlukama koje nijesu objavljene na internet

stranici suda omogućen je pristup od strane suda dostavljanjem istih nakon

anonimizacije podataka.

***

Ne moţe se dozvoliti pristup informaciji kad se traţi pojedinaĉna i

konkretno odredjena sudska odluka jer se ni anonimizacijom ne mogu zaštiti

podaci o liĉnosti.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida

presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 282/11 od 10. 05. 2011. godine i predmet

vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 282/11 od 10.05.2011. godine

odbijena je tuţba tuţilje izjavljena protiv rješenja M. p. broj 01-7578/10 od

17.12.2010. godine. Tim rješenjem odbijena je ţalba tuţilje izjavljena protiv rješenja

Osnovnog suda u Baru Su. br. 1165/2010 od 27.11.2010. godine, kojim je odbijen

zahtjev tuţilje za pristup informaciji dostavljanjem kopija svih presuda koje se

odnose na kriviĉna djela zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉlana 416 Kriviĉnog

zakonika, nesavjestan rad u sluţbi iz ĉlana 417 Kriviĉnog zakonika, laţan bilans iz

ĉlana 278 Kriviĉnog zakonika, davanje mita iz ĉlana 424 Kriviĉnog zakonika i

primanje mita iz ĉlana 423 Kriviĉnog zakonika u periodu od 01.01.2006. do

30.09.2010. godine.

Protiv navedene presude tuţilja je blagovremeno podnijela zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, kako se to

272

navodi u istom, ali iz obrazloţenja proizilazi da se navedena presuda pobija i zbog

povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaţe da se pobijana presuda ukine.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana

presuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev osnovan.

Pobijanom presudom poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom

sporu iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS.

Zahtjevom od 25.11.2010. godine tuţilja je traţila da joj se dostave presude

koje se odnose na kriviĉna djela tamo pobrojana.

Obrazlaţući svoju odluku Upravni sud nalazi da osporenim rješenjem nije

povrijedjen zakona na štetu tuţilje polazeći od odredbi Zakonika o kriviĉnom

postupku i Zakona o sudovima kojim je propisano kome, kada i pod kojim uslovima

je dozvoljen uvid u sudske spise, odnosno razgledanje, prepisivanje i kopiranje

sudskih spisa.

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi jer u konkretnom sluĉaju nije

traţen uvid u sudske spise, odnosno razgledanje, prepisivanje i kopiranje sudskih

spisa. Na taj naĉin poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana

367 stav 2 taĉka 15 u vezi ĉl. 55 ZUS.

U okviru programa "Sudska praksa" sudovi su duţni pravosnaţne odluke

objaviti na internet stranici, a što Upravni sud Crne Gore radi od svog osnivanja.

Polazeći od gornje ĉinjenice ovaj sud nalazi da je zakonitost osporenog

rješenja trebalo cijeniti u svijetlu iste. Naime, kada se na osnovu Zakona o

slobodnom pristupu informacijama traţi pristup informaciji dostavljanjem

pravosnaţnih sudskih odluka, koje su objavljene na internet stranici suda takav

zahtjev se odbija i podnosilac istog obavještava o nosaĉu traţene informacije - ĉlan

14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Ukoliko pak, traţena pravosnaţna

presuda nije objavljena na internet stranici nadleţni sud je duţan omogućiti pristup

informaciji dostavljanjem iste nakon što izvrši anonimizaciju podataka u skladu sa

Pravilnikom o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama.

Nasuprot prednjem primjenom Zakona o slobodnom pristupu informacijama

ne moţe se dozvoliti pristup informaciji kada se traţi pojedinaĉna taĉno odredjena

odluka, jer se u tom sluĉaju ni anonimizacijom podataka ne mogu zaštiti podaci o

liĉnosti.

Stojeći na gornjem stanovištu ovaj sud nalazi da je pobijanom presudom

poĉinjena povreda materijalnog prava.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉlan 46 stav 2 ZUS, odluĉeno je kao u

izreci ove presude.

U ponovnom odluĉivanju Upravni sud će otkloniti ukazane povrede pravila

postupka, pa donijeti novu zakonitu odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava.


273

OGRANIĈENJE SLOBODE PRISTUPA INFORMACIJAMA

(Ĉlan 9 Zakona o slobodnom pristupu informacijama

u vezi sa ĉl. 84 Zakona o bankama)

Izvještaj o kontroli poslovnih banaka je povjerljivog karaktera i

ograniĉenog je pristupa slobodi informacija.

Iz obrazloţenja:

"Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti pobijanog akta a na temelju prethodno nesporno utvrdjenog ĉinjeniĉnog

stanja, našao da je pristup traţenoj informaciji ograniĉen u smislu ĉlana 9 stav 1

taĉka 3 alineja 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jer je predmetna

informacija, po svojoj pravnoj prirodi, poslovna tajna, shodno odredbi ĉl. 84 st. 1

taĉ. 2 Zakona o bankama ("Sl. list CG", br. 17/08), a da se, izuzetno od navedene

odredbe citiranog zakona, moţe uĉiniti dostupnom Centralnoj banci, nadleţnom

sudu odnosno drugim licima na osnovu izriĉite pisane saglasnosti klijenta - ĉl. 85 st.

2 naznaĉenog zakona. Takodje, odredbom ĉl. 113 Zakona o bankama utvrdjeno je da

izvještaj o izvršenoj kontroli poslovne banke, povjerljivog karaktera. O svim bitnim

elementima ĉinjeniĉnog i pravnog sadrţaja Upravni sud je, u pobijanoj presudi, dao

potpune i valjane razloge na koje ovaj sud upućuje.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošenje

drugaĉije odluke u ovoj stvari.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu,

odluĉeno je kao u izreci ove presude."


274

PRAVO PRISTUPA TRAŢENIM INFORMACIJAMA

PUTEM NEPOSREDNOG UVIDA

(Ĉl. 12 i 18 Zakona o slobodnom pristupu informacijama)

Donošenjem odluka da tuţilac moţe ostvariti pristup traţene informacije

putem neposrednog uvida u dokumentacije a ne dostavljanju kopija istih, nije

povrijedjeno materijalno pravo.

Iz obrazloţenja:

"U konkretnom sluĉaju, prvostepenim rješenjem Privrednog suda u Bijelom

Polju dozvoljen je pristup tuţiocu traţenim informacijama i to neposrednim uvidom.

Po nalaţenju ovog suda, donošenjem odluke da tuţilac moţe ostvariti pristup

traţenim informacijama neposrednim uvidom u dokumentaciju, tuţiocu je

omogućen pristup traţenim informacijama. U rješenju Privrednog suda ukazano je i

valjano obrazloţeno, što prihvata i tuţeno M. p. kao i Upravni sud u pobijanoj

presudi, da postoje objektivni razlozi zbog ĉega se tuţiocu ne moţe dozvoliti pristup

informacijama dostavljanjem kopija cjelokupne traţene dokumentacije povodom

predmetnog steĉajnog postupka. Rijeĉ je o obimnoj dokumentaciji koja je predmet

podnijetog zahtjeva, ĉinjenici da prvostepeni organ ne posjeduje tehniĉke

mogućnosti da odgovori zahtjevu za fotokopiranje tako obimne dokumentacije,

posebno imajući u vidu da je istovremeno podnešeno i više desetina (ĉetrdeset)

zahtjeva istog tuţioca sa zahtjevom za isti naĉin pristupa informacijama.

Kod takvog stanja stvari, dozvoljenim naĉinom pristupa – neposrednim

uvidom u traţene informacije, a ne i dostavljanjem kopija, na štetu tuţioca nije

povrijedjeno materijalno pravo. Pravo na traţenu informaciju je omogućeno tuţiocu

ali ostvarivanje tog prava na naĉin kako to tuţilac zahtijeva nije apsolutno pravo, jer

posebni uslovi u konkretnom sluĉaju daju ovlašćenje organu vlasti da odredi naĉin

pristupa informaciji.

Pri ovome, ovaj sud nalazi, da i neposrednim uvidom u traţene informacije,

nije osujećena niti onemogućena mogućnost tuţioca da koristi i širi informacije, u

smislu ĉlana 4 stav 1 taĉka 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, do kojih

je došao neposrednim uvidom u dokumentaciju, na naĉin što bi se pozvao na

podatke, ĉinjenice i dokaze koje sadrţi dokumentacija koja mu je pruţena prilikom

neposrednog uvida.

Kod naprijed navedenog stanja stvari u spisima predmeta odlukom da se

tuţiocu omogući neposredni pristup traţenim informacijama, bez dostavljanja

kopija, nijesu povrijedjene odredbe citiranog Zakona o naĉinu pristupa informaciji.

Po nalaţenju ovoga suda materijano pravo je pravilno primjenjeno zavisno od ĉega

ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.

275


odluĉeno je kao u izreci."


276

ISPRAVKA GREŠKE UPISA PRAVA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI

(Ĉlan 124 Zakona o drţavnom premjeru i katastru nepokretnosti)

Pretpostavke za ispravljanje greške i upisa prava na nepokretnosti

razlikuje se od uslova za promjenu izvršenog upisa.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovoga suda sa stanovišta zakonitosti osporenog rješenja i

pobijane presude, neosnovano se podnijetim zahtjevom za vanredno preispitivanje

sudske odluke tvrdi da je u upravno sudskom postupku povrijedjen zakon. U

konkretnom sluĉaju ne stoje pravne pretpostavke za primjenu instituta ispravljanja

greške o upisu u smislu ĉlana 124 Zakona o drţavnom premjeru i katastru

nepokretnosti. U smislu ove odredbe, predvidjeno je, da se, ako su podaci iz rješenja

o upisu netaĉno upisani u katastar nepokretnosti, ipravka greške se vrši po sluţbenoj

duţnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica i pri ĉemu se ispravka moţe izvršiti u

svako doba i o ĉemu se donosi poseban zakljuĉak.

U konkretnom sluĉaju nije rijeĉ o ispravci greške u naprijed navedenom

smislu jer nemamo ĉinjenicu da su podaci iz rješenja o upisu (kao osnova za upis)

netaĉno upisani u katastar nepokretnosti. Prema sadrţini spisa prvostepenog i

drugostepenog organa kao i spisa Upravnog suda koji su dostavljeni ovome sudu,

moţe se izvesti zakljuĉak o dvije ĉinjenice i to prve, da postoje dokazi o svojini na

spornoj nepokretnosti pravnog prethodnika tuţioca, i druge ĉinjenice, da se ne vidi

po kom osnovu je izvršen upis na drţavu.

Dakle, nema pogrešnog upisa u smislu ĉlana 124 Zakona o drţavnom

premjeru i katastru nepokretnosti (u smislu nesaglasnosti podataka iz rješenja o

upisu i samog upisa) već postoji upis za koji se ne vidi osnov.

Kod takvog ĉinjeniĉnog i pravnog stanja ne moţe se pravno posegnuti za

primjenu instituta ispravke greške o upisu, već je s obzirom da je u katastarskoj

evidenciji upisana drţavna svojina, tuţiocu potreban pravni osnov za promjenu tako

izvršenog upisa. Taj osnov tuţilac moţe ishodovati jedino podnošenjem tuţbe kod

parniĉnog suda i nakon ostvarivanja svog svojinskog prava steći pravnovaljani

osnov za upis prava svojine i tek pod tim uslovima moţe doći do traţene promjene u

katastarskoj evidenciji.

Nalazeći da je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno i

procesno pravo ovaj sud nalazi da je podnijeti zahtjev neosnovan.




277

PORESKA TAJNA

(Ĉlan 16 Zakona o poreskoj administraciji)

Poreska tajna su sve informacije i podaci o poreskom obvezniku osim

onih navedenih u ĉlanu 16 stav 1 taĉka 2 Zakona o poreskoj administraciji.

Iz obrazloţenja:

"Tuţilja je traţila pristup informacijama dostavom kopija akata - poreskih

prijava tamo navedenog lica za 2007, 2008 i 2009 godinu.

Ĉlanom 16 Zakona o poreskoj administraciji je propisano da je poreska tajna

svaka informacija i podatak o poreskom obvezniku kojim raspolaţe poreski organ

osim informacija i podataka koji su u toj zakonskoj odredbi bliţe precizirani, pa je

tako taĉkom 2 stav 1 navedenog ĉlana propisano "osim informacija i podataka koji

se ne mogu povezati sa konkretnim poreskim obveznikom niti se na drugi naĉin

mogu identfikovati".

Polazeći od naprijed navedenog osnovano Upravni sud pobijanom presudom

nalazi da je osporeno rješenje zakonito i za takav svoj zakljuĉak daje dovoljne i

jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

Sa izloţenog, primjenom ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnim sporovima,



278

STVARNA NADLEŢNOST ZA POSTUPANJE PO ŢALBI

U POSTUPKU PRED ORGANIMA LOKALNE SAMOUPRAVE

USLJED DUGOG PROTEKA VREMENA OD DONOŠENJA

PRVOSTEPENOG RJEŠENJA I IZMIJENJENIH NADLEŢNOSTI

DRUGOSTEPENOG ORGANA

(Zakon o lokalnoj samoupravi)

Iz obrazloţenja:

"U odnosu na pravno pitanje koji organ je nadleţan kao drugostepeni u ovoj

stvari, s obzirom na veliki protek vremena od donošenja prvostepenog rješenja i

nastale u medjuvremenu izmjene nadleţnosti drugostepenog organa, pobijana

presuda je dala pravilne razloge da Glavni administrator ima nadleţnost

drugostepenog organa u predmetnoj stvari, na koje razloge upućuje ovaj sud.

Kod naprijed navedenog stanja stvari pravilno je ţalba odbaĉena kao

neblagovremena od strane tuţenog Glavnog administratora, a pobijanom presudom

pravilno odbijena tuţba."


279

REGISTAR NEVLADINIH ORGANIZACIJA

(Zakon o nevladinim organizacijama)

Iskljuĉeni ĉlan udruţenja (NVO) nije ovlašćen za podnošenje zahtjeva za

upis promjena o ĉinjenicama koje se odnose na lice ovlašćeno za zastupanje i

predstavljanje.

Iz obrazloţenja:

"Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti pobijanog akta a na temelju prethodno nesporno utvrdjenog ĉinjeniĉnog

stanja, našao da tuţilac, kao iskljuĉeni ĉlan U. k. C. G, nije bio ovlašćen, u smislu

ĉlana 6 Statuta Udruţenja, zbog ĉega osporenim upravnim aktom kojim je odbijen

zahtjev tuţioca za upis promjena o ĉinjenicama koje se odnose na lice ovlašćeno za

zastupanje i predstavljanje u Registar nevladinih organizacija, nije povrijedjeno

subjektivno pravo tuţioca, o ĉemu su, u pobijanoj presudi, dati potuni i valjani

razlozi, na koje ovaj sud upućuje.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošnje drugaĉije

odluke u ovoj stvari.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu,



280

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

281

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U PARNIĈNOM I IZVRŠNOM POSTUPKU

(Ĉl. 4, 34 stav 2 i ĉl. 37 stav 4 Zakona za sudjenje u razumnom roku

u vezi sa ĉl. 271 - 297 ZPP i ĉl. 4 Zakona o izvršnom postupku)

Pasivnim drţanjem suda po prijemu tuţbe skoro godinu dana i

odluĉivanjem po predlogu za odredjivanje privremene mjere nakon jedne

godine, povrijedjeno je pravo za sudjenje u razumnom roku.

***

P R E S U D A

Djelimično se usvaja tuţbeni zahtjev, pa se tuţena obavezuje da tuţiocima na

ime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u

predmetima Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 381/10/08 i I. br. 101/07 isplati

novčanu naknadu u iznosu od po 1.000 €, što ukupno iznosi 25.000 €, sa

pripadajućom kamatom od dana donošenja ove presude do isplate, kao i da im

nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 650 €, a sve ovo u roku od 15

dana od dana prijema ove presude.

Tuţbeni zahtjev u dijelu isplate novčane naknade nematerijalne štete u iznosu

većem od dosudjenog stavom prvim izreke, a za iznos od još po 4.000 €, ili ukupno

za iznos od 100.000 €, kao i za objavljivanje ove presude na internet stranici

Vrhovnog suda Crne Gore, odbija se kao neosnovan.


Tuţbom za praviĉno zadovoljenje tuţioci ukazuju da im je povrijedjeno pravo

na sudjenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Kotoru - poslovnih

oznaka I. br. 101/07 i P. br. 381/10 (ranija oznaka 619/08).

U obrazloţenju tuţbe navode da su dana 12.04.2007. godine navedenom sudu

podnijeli predlog za odredjivanje privremene mjere, pa je po tom predlogu sud

donio rješenje I. br. 101/07 tek dana 01.07.2008. godine, što je po proteku 15

mjeseci od dana podnošenja. Dalje ukazuju da su zbog neefikasnog postupanja suda

u ovom postupku, u kojem je, inaĉe, zakonom propisano hitno postupanje, bili

prinudjeni da povuku predlog za odredjivanje privremene mjere, što su i uĉinili

podneskom od 23.02.2010. godine, po kojem je sud donio rješenje dana 03.12.2010.

godine, iz kojeg proizilazi da se predlog smatra povuĉenim

Takodje, ukazuju da su u predmetu istog suda P. br. 381/10/08 podnijeli tuţbu

dana 17.07.2008. godine, a da je prvi put pripremno roĉište zakazano za 17.07.2009.

godine, koje je odloţeno rješenjem suda od 11.06.2009. godine iz razloga što

282

tuţenim, poslije godine dana od dana prijema tuţbe, sud nije dostavio tuţbu na

izjašnjenje. U istom predmetu tuţioci su zbog propusta u donijetim rješenjima suda

od 08.10.2009. i 07.12.2010. godine bili prinudjeni da izjavljuju ţalbe Višem sudu u

Podgorici. Konaĉno ukazuju da se usled takvog postupanja suda predmet i poslije

skoro 30 mjeseci nalazi još uvijek u fazi pripremnog roĉišta.

Objašnjavaju da su nezadovoljni tretmanom u naznaĉenim predmetima

predsjedniku Osnovnog suda u Kotoru podnosili kontrolni zahtjev dana 11.06.2010.

godine, kojim su traţili ubrzanje postupka u skladu sa odredbom ĉlana 9 Zakona o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Odluĉujući po kontrolnom zahtjevu

prvostepeni sud je isti usvojio rješenjem od 16.06.2010. godine. Ukazuju da su

ovakvim ponašanjem prvostepenog suda u navedenim predmetima povrijedjena

njihova osnovna ljudska prava garantovana ĉlanom 32 Ustava Crne Gore i ĉl. 6 stav

1 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog ĉega su

pretrpjeli nematerijalnu štetu.

Predlaţu da ovaj sud donese presudu kojom će tuţene obavezati da im na ime

naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku,

svakom pojedinaĉno, isplati iznos od po 5.000 €, što ukupno iznosi 125.000 €, kao i

da objavi presudu na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore, te da im nadoknadi

troškove parniĉnog postupka u iznosu od 4.500 € i to na ime takse na tuţbu i

naknade za zastupanje po AT.

U izjašnjenju na tuţbu aktom Pz. br. 45/11 od 26.01.2011. godine zastupnik

tuţene je osporio osnovanost tuţbenog zahtjeva, istiĉući da se po pravilu naknada

štete zbog povrede na sudjenje u razumnom roku dosudjuje po pravosnaţno

okonĉanom postupku, a da u konkretnom sluĉaju nije donijeta pravosnaţna odluka.

Osim toga, ukazao je i da je zahtjev previsoko opredijeljen i nerealan.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocjenjeni navodi

podnijete tuţbe, izjašnjenje na tuţbu, pa je vijeće našlo da je:

- tuţbeni zahtjev djelimiĉno osnovan.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tuţioci podnosili kontrolni zahtjev u

predmetima P. br. 619/08 i I. br. 101/07. Odluĉujući po tom zahtjevu predsjednik

Osnovnog suda u Kotoru je rješenjem Posl. br. VIII - Su. 602/2010 - Pos. br. P.

381/10/08, od 16.06.2010. godine, usvojio kontrolni zahtjev u predmetu P. br.

381/10/08, ali ne i u predmetu I. br. 101/07.

Polazeći od navedenih ĉinjenica i odredbe ĉlana 37 stav 3 Zakona o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl. list CG", br. 11/07), u konkretnom sluĉaju

je na Vrhovnom sudu samo da odredi praviĉno zadovoljenje zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku u predmetu P. br. 381/10/08.

Stojeći na gornjem stanovištu cijenio je ovaj sud navode izjašnjenja na tuţbu,

pa je našao da su bez znaĉaja za drugaĉiju odluku, jer se i kod odredbe ĉlana 33 stav

3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, na koju odredbu se zastupnik

tuţene poziva, moţe odrediti praviĉno zadovoljenje isplatom novĉane naknade, ako

stepen povrede prava na sudjenje u razumnom roku to opravdava.

Odluĉujući o visini novĉane naknade nematerijalne štete prouzrokovane

povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom parniĉnom

283

predmetu,ovaj sud je polazeći od mjerila iz ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na

sudjenje u razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim ĉl. 34 stav 2 istog

zakona odmjerio iznos od po 400 € svakom od tuţilaca, nalazeći da je taj iznos

praviĉna satisfakcija za tuţioce, zbog utvrdjene povrede njihovog prava.

Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu pasivno

drţanje suda po prijemu tuţbe skoro godinu dana, bez dokaza u spisima o bilo

kakvoj preduzetoj radnji u smislu prethodnog ispitivanja tuţbe i dostavljanja tuţbe

na odgovor tuţenim, iako Zakon o parniĉnom postupku ("Sl. list RCG", br. 22/04 i

76/06) u svojim odredbama ĉlana 271 - 297 Zakona o parniĉnom postuku, daje

instrukcione rokove u kojima sud treba pristupi preduzimanju prethodnih pripremnih

radnji za zakazivanje glavne rasprave, predvidjenih za ovu fazu postupka. Naime, iz

stanja u spisima je utvrdjeno da je tuţba u predmetnoj parnici (sada P. br. 381/10/08,

ranije oznake P. br. 619/08) primljena u prvostepenom sudu dana 21.07.2008.

godine, a da je predmet još uvijek u fazi pripremnog roĉišta, te da je sud zakazao

prvi put pripremno roĉište za 17.07.2009. godine, što je po proteku roka od godinu

dana, pri ĉemu nije prethodno slao tuţbu na odgovor tuţenim i u spisima nema

dokaza iz kojih bi se moglo zakljuĉiti da tuţba ima manjkavosti, te da je sud

ukazivao tuţiocima u tom pravcu. Takodje, sud je tek po zakazivanju pripremnog

roĉišta za dan 17.07.2009. godine konstatovao da tuţba prethodno nije poslata na

odgovor. Kako su zakonski rokovi: za dostavljanje tuţbe na odgovor 30 dana od

dana prijema uredne i potpune tuţbe sudu (ĉlan 278 ZPP); za dostavljanje pisanog

odgovora na tuţbu 30 dana po prijemu tuţbe (ĉlan 279 ZPP); a za zakazivanje

pripremnog roĉišta 30 dana po prijemu odgovora na tuţbu (ĉlan 284 ZPP), to je

jasno da je prvostepeni sud svojim neaţurnim i neurednim postupanjem doprinio

obimu predmetne štete.

S druge strane, odmjeravajući visinu pripadajuće naknade u ovom dijelu, sud

je imao u vidu i da je parniĉni postupak dijelom trajao usled neophodnog prekida

osnovom nastupanja zakonskog razloga - smrti dva tuţioca i izjavljene ţalbe

punomoćnika tuţilaca na rješenje Osnovnog suda u Kotoru P. br. 619/08 od

08.10.2010. godine, kojim je utvdjen prekid postupka, sve do podnošenja predloga

tuţilaca za nastavak prekinutog postupka dana 23.02.2010. godine, odnosno do

dostavljanja rješenja Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 3990/09 od 17.03.2010. godine,

kojim je odluĉeno po ţalbi i vraćanja kompletnog spisa prvostepenom sudu dana

15.04.2010. godine.

Znaĉi, u periodu poĉev od 08.10.2009. godine pa do 15.04.2010. godine sud

nije imao objektivne mogućnosti da postupa u predmetu. Isto tako, ovaj sud je u

navedenom dijelu cijenio i da je nakon donijetog rješenja suda o nastavku postupka

iz prekida parniĉni sud obaviješten o smrti još jednog od tuţilaca iz tuţbe - V. I, što

je uticalo da sud donosi rješenje kojim je razdvojio parnicu po tuţbi navedenog

tuţioca i ostalih tuţilaca i nastavio postupak u preostalom dijelu.

Cijeneći s jedne strane neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, a sa

druge strane okolnosti koje su objektivno spreĉavale sud da u odredjenom periodu

postupa, ovaj sud nalazi da je tuţbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog

284

povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu P. br. 381/10/08 samo

djelimiĉno osnovan, kako je to naprijed navedeno.

Kako navedenim rješenjem po kontrolnom zahtjevu tuţilaca iz juna mjeseca

2010. godine nije utvrdjeno da je povrijedjeno pravo tuţilaca - predlagaĉa na

sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 101/07, to se ovaj sud saglasno

odredbi ĉlana 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku upuštio

u utvrdjenje da li je u tom predmetu povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom

roku.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Kotoru, I. br. 101/07 utvrdjuje se da je

predlog za odredjivanje privremene mjere podnijet dana 12.04.2007. godine, a da su

tuţioci - predlagaĉi u dva navrata urgirali da se po tom predlogu odluĉi (urgencije

koje je sud primio 17.10.2007. i 24.12.2007. godine), dok je sud po podnijetom

predlogu tek 01.07.2008. godine donio rješenje. Dakle, za odluĉivanje po predlogu

za odredjivanje privremene mjere sudu je trebalo jedna godina, dva mjeseca i 19

dana, mada je saglasno ĉlanu 4 stav 1 Zakona o izvršnom postupku u navedenom

predmetu sud bio duţan da postupa hitno.

Nakon što je drugostepeni sud ukinuo rješenje o izdatoj privremenoj mjeri i

spis vraćen prvostepenom sudu 25.08.2008. godine, u narednom periodu u predmetu

uopšte nije postupano, a predlagaĉi su 23.02.2010. godine sudu dostavili podnesak

kojim povlaĉe predlog za izdavanje privremene mjere. Tek 03.12.2010. godine sud

je donio rješenje kojim se utvrdjuje povlaĉenje predloga.

Iz svega izloţenog proizilazi da je postupak u predmetu I. br. 101/07 trajao tri

godine, sedam mjeseci i 21 dan, a da je sudu za donošenje rješenja kojim je

utvrdjeno povlaĉenje predloga, trebalo devet mjeseci i 10 dana po dostavljanju

podneska o povlaĉenju.

Cijeneći navedeno ponašanje suda, ovaj sud zakljuĉuje da je u predmetu I. br.

101/07 povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku.

I prilikom odluĉivanja o visini naknade nematerijalne štete prouzrokovane

povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom izvršnom predmetu,

ovaj sud je takodje pošao od mjerila iz ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje o

razumnom roku i krećući se u granicama propisanim ĉlanom 34 stav 2 istog zakona,

te je na taj naĉin odmjerio iznos od po 600 € svakom od tuţilaca, nalazeći da je taj

iznos praviĉna satisfakcija za tuţioce kao predlagaĉe u navedenom predmetu zbog

povrede njihovog prava na sudjenje u razumnom roku, koju je ovaj sud utvrdio.

Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade sud je imao u vidu da je u pitanju

postupak hitne prirode, pa da je duţnost suda bila da po podnijetom predlogu za

izdavanje privremene mjere postupi odmah, a što je prema stanju u spisima I. br.

101/07 oĉigledno da sud nije uĉinio već je po predlogu odluĉio po proteku jedne

godine, dva mjeseca i 19 dana, kako je to naprijed već istaknuto. Na visinu

dosudjene naknade nematerijalne štete zbog navedene povrede u ovom predmetu od

uticaja je i pasivno drţanje suda nakon podnijetog podneska o povlaĉenju predloga u

trajanju od devet mjeseci i 10 dana.

Pravilno cijeneći sve navedene okolnosti, ovaj sud je mišljenja da iznos od po

600 € svakom tuţiocu - predlagaĉu, kao naknada nematerijalne štete zbog povrede

285

prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 101/07 predstavlja praviĉnu

satisfakciju, srazmjernu utvrdjenoj povredi njihovog prava.

Sa iznijetih razloga ovaj sud je dosudio tuţiocima na ime praviĉne naknade

zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u oba navedena predmeta

Osnovnog suda u Kotoru, pojedinaĉno po 1.000 €, odnosno ukupno 25.000 € za sve

tuţioce, dok je u preostalom dijelu, za iznose - pojedinaĉno tuţiocima po 4.000 €, ili

za ukupan iznos od 100.000 €, zahtjev odbio kao neosnovan.

Na ukupno dosudjeni iznos naknade tuţiocima pripada pravo na zakonsku

kamatu od dana donošenja presude do isplate.

Ovaj sud je našao da je neosnovan i zahtjev tuţilaca za objavljivanje ove

presude na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore. Ovo iz razloga što sud moţe

objaviti presudu na zahtjev stranke, u smislu odredbe ĉlana 39 stav 1 Zakona o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku samo kada utvrdi teţu povredu prava na

sudjenje u razumnom roku, a što u ovom sluĉaju nije utvrdjeno.

Imajući u vidu da su tuţioci po podnijetoj tuţbi uspjeli 20% u odnosu na

opredijeljeni zahtjev za naknadu štete, to su im srazmjerno uspjehu u sporu

dosudjeni troškovi postupka, u ukupnom iznosu od 650 €, saglasno odredbi ĉlana

152 ZPP, a visina istih je odredjena primjenom vaţeće Advokatske tarife (Tarifni

broj 5, 11 i 17).

Traţeni troškovi na ime takse nijesu priznati, jer je u ovom postupku stranka

oslobodjena plaćanja sudske takse, saglasno odredbi ĉlana 7 Zakona o zaštiti prava

na sudjenje u razumnom roku.

Sa iznijetih razloga odluĉeno je kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br.1/11 od 28.03.2011. godine)

286

NEBLAGOVREMENO POSTUPANJE SUDA

U IZVRŠNOM POSTUPKU I PRAVO NA NAKNADU

NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

(Ĉlan 37 stav 3, ĉl. 34 i ĉl. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u

razumnom roku u vezi sa ĉl. 4 i 10 Zakona o izvršnom postupku)

Sud je duţan da u predmetima izvršenja postupa hitno, te

nepreduzimanje radnji u periodu preko jedne godine i neodluĉivanje po ţalbi

na rješenju o spajanju postupka u vremenu duţem od šest mjeseci, opravdava

dosudjivanje praviĉne naknade zbog povrede prava na sudjenje u razumnom

roku.

Iz obrazloţenja:

"Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu

neblagovremeno postupanje suda po donošenju rješenja za prinudno izvršenje, iako

Zakonom o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) i

Zakonom o izvršnom postupku Crne Gore ("Sl.list RCG" br.23/2004) propisano da

je sud duţan da u predmetima izvršenja postupa hitno.

Naime, iz sadrţine spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Osnovnog suda u

Kotoru I. br. 72/99 od 18.02.1999. godine dozvoljeno izvršenje na nepokretnostima

duţnika Š. S. koje predstavljaju ĉesticu zemljišta 381/5 KO Mrĉajevac i kuću

površine 130 m2 u Tivtu, u korist povjerilaca T. M. i T. M, nakon ĉega je sud donio

rješenje da se vještaĉenjem odredi identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina

duţnika angaţovanjem sudskih vještaka geodetske, poljoprivredne i finansijske

struke. Od 22.05.2000. godine kada je punomoćnik povjerilaca stavio predlog da sud

saglasno odredbi ĉl. 154 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000,

73/2000 i 71/01) otpoĉne sa radnjom prodaje nepokretnosti pa sve do 12.03.2001.

godine u predmetu nije preduzeta nijedna radnja. Od 27.03.2001. godine kada je

rješenjem suda utvrdjena vrijednost nepokretnosti i pored dvije urgencije

punomoćnika povjerilaca od 10.05. i 17.08.2001. godine kojima je traţeno da sud

odredi roĉište za prodaju nepokretnosti duţnika, Osnovni sud u Kotoru ne

preduzima nijednu radnju u postupku sve do 10.09.2001. godine, kada je donio

zakljuĉak kojim obavezuje punomoćnika povjerilaca da u roku od tri dana dostavi

adresu duţnika Š. S. iz Beograda.

Sljedeća radnja suda preduzeta je 26.09.2002.godine, kada je sud zatraţio od

MUP Srbije - GSUP Beograd da se duţniku uruĉi rješenje od 27.03.2001. godine

kojim je utvrdjena vrijednost nepokretnosti duţnika. Od 11.02.2003. godine kada je

predmetno rješenje uruĉeno duţniku do 29.10.2003. godine kada je sud odredio

finansijsko vještaĉenje jer je u predmetu tog suda I. br. 2134/01 po predlogu

287

povjerioca K. Š. iz Podgorice protiv istog duţnika Š. S. i na istoj nepokretnosti

zakazano roĉište za prodaju nepokretnosti nijesu preduzimane radnje suda.

Punomoćnik povjerioca T. je podnescima od 04.12.2003. i 16.01.2004. godine

traţio od suda da se zakaţe roĉište za prodaju nepokretnosti duţnika, a podneskom

od 25.02.2004. godine predloţio da sud donese rješenje da se spoje izvršni predmeti

I. br. 72/99 povjerioca T. i I.br.2134/01 povjerioca K. Š, protiv istog duţnika. Po

ovim predlozima punomoćnika povjerilaca T. sud je odluĉio dana 24.03.2004.

godine kada je odrţano roĉište da bi tek 01.06.2005. godine donio rješenje o

spajanju postupaka. Na predmetno rješenje punomoćnik povjerioca K. Š. je dana

10.06.2005. godine izjavio prigovor po kojem je odluĉilo vijeće Osnovnog suda u

Kotoru dana 24.12.2005. godine, odbijajući prigovor kao neosnovan.

Nadalje, iz spisa predmeta proizilazi da je Osnovni sud u Kotoru dana

17.01.2007. godine odrţao roĉište kojem je prisustvovao punomoćnik povjerioca K.

Š. i tom prilikom je sud upoznat sa podneskom punomoćnika povjerilaca T. M. i M,

koji su saglasni da se izvrši prodaja nepokretnosti izvršnog duţnika Š. S. Od tog

odrţanog roĉišta pa sve do 28.02.2008. godine kada je sud donio zakljuĉak da se

obavi vještaĉenje po vještaku gradjevinske struke i vještaku poljoprivredne struke

radi utvrdjivanja vrijednosti zemljišta sa objektom izvršnog duţnika, nijesu

sprovodjene radnje u postupku izvršenja.

Dakle, iz sadrţina spisa predmeta se zakljuĉuje da je postupak izvršenja u

ovom izvršnom predmetu zapoĉet 16.02.1999. godine i da isti još nije okonĉan. Stoji

ĉinjenica da je sud u toku postupka pokušao da okonĉa postupak izvršenja prodajom

nepokretnosti duţnika Š. S, zakazivanjem roĉišta za prodaju nepokretnosti, koja su

oglašavana po predlogu povjerilaca, ali nije bilo zainteresovanih lica za kupovinu

nepokretnosti duţnika. Roĉište za prodaju nepokretnosti odrţano je dana

13.01.2010. godine po predlogu punomoćnika povjerilaca T. u skladu sa odredbom

ĉl.160 i 165 Zakona o izvršnom postupku Crne Gore, a dva takva roĉišta prethodno

su odrţana po zahtjevu izvršnog povjerioca K. Š. dana 13.10. i 17.11.2003. godine,

kada je sud bio upoznat sa podneskom punomoćnika povjerioca T. od 23.10.2003.

godine da je na istoj nepokretnosti donijeto rješenje o izvršenju I. br. 72/99 od

18.02.1999. godine.

Odmjeravajući visinu pripadajuće naknade, ovaj sud je imao u vidu

neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, jer je sud neaţurno i neuredno

postupao nepoštujući odredbe ĉlana 4 stav 1 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list

SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) u kojem je propisano da je sud u postupku

izvršenja i obezbjedjenja duţan da postupa hitno i ĉl. 10 istog zakona u kojem je

navedeno da je o zahtjevima stranaka u izvršnom postupku sud duţan da odluĉi u

roku od 15 dana, te protivno odredbama ĉl. 4 Zakona o izvršnom postupku Crne

Gore ("Sl. list RCG" br. 23/2004), koji takodje u odredbi ĉl. 4 propisuje hitno

postupanje suda, dok je u odredbi ĉl. 10 ovog zakona odredjeno da je sud duţan da u

roku od 30 dana od prijema spisa odluĉi o ţalbi na rješenja koja se donose u

izvršnom postupku.

Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade, sud je imao u vidu da je u

pitanju postupak hitne prirode, da sud neprimjereno u duţen vremenskom periodu

288

koji su iznosili i preko jedne godine nije preduzimao radnje u postupku i da je vijeću

prvostepenog suda bilo potrebno vrijeme duţe od šest mjeseci da odluĉi o ţalbi na

rješenje o spajanju postupka, pa ovakvo nepostupanje suda dovelo je do dugog

trajanja postupka. Ovaj sud je mišljenja da iznos od po 1.000 € svakom tuţiocu, kao

naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u

predmetu I. br. 246/10 (ranije oznake I. br. 72/99 i I. br. 2134/01) predstavlja

praviĉnu satisfakciju, srazmjernu utvrdjenoj povredi njihovog prava.

Sa iznijetih razloga ovaj sud je dosudio tuţiocima na ime praviĉne naknade,

zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku pojedinaĉno po 1.000 € odnosno

ukupno 2.000 €, dok je u preostalom dijelu za iznose - pojedinaĉno tuţiocima od po

4.000 € ili ukupno 8.000 €, zahtjev odbio kao neosnovan.

Na ukupno dosudjeni iznos naknade tuţiocima pripada pravo na zakonsku

kamatu od dana donošenja presude do isplate.

Imajući u vidu da su tuţioci po podnijetoj tuţbi uspjeli 20% u odnosu na

opredijeljeni zahtjev za naknadu štete, to su im srazmjerno uspjehu u sporu

dosudjeni troškovi postupka u iznosu od 37,50 €, saglasno odredbi ĉl. 152 ZPP, a

visina iznosa za sastav tuţbe je odredjena saglasno tarifnom broju 5 Advokatske

tarife."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 2/11 od 30.05.2011. godine)

289

DUGO TRAJANJE PARNIĈNOG POSTUPKA I PRAVO

NA PRAVIĈNU NAKNADU

(Ĉlan 37 stav 3, ĉl. 34 st. 2, ĉl. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku u vezi sa ĉl. 319 st. 2 Zakona o parniĉnom postupku)

Nepoštovanje odredbe ĉlana 319 stav 2 Zakona o parniĉnom postupku od

strane suda, koje je dovelo do dugog trajanja postupka, ispunjeni su uslovi za

ostvarenje naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tuţilac podnosio kontrolni zahtjev i da je

predsjednik Osnovnog suda u Kotoru, rješenjem poslovni broj VIII Su. br. 669/2010

od 08.07.2010. godine usvojio kontrolni zahtjev u smislu odredbe ĉlana 17 Zakona o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Kod te ĉinjenice i odredbe ĉl. 37 stav 3

istog zakona u konkretnom sluĉaju na Vrhovnom sudu je samo da odluĉi o

praviĉnom zadovoljenju. Bez znaĉaja su, zato, navodi izjašnjenja na tuţbu da u

konkretnom sluĉaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Odluĉujući o visini novĉane naknade zbog nematerijalne štete prouzrokovane

povredom prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od mjerila iz

ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se u

granicama propisanim ĉl. 34 stav 2 istog zakona, odmjerio iznos od 2.000,00 €,

nalazeći da je taj iznos srazmjeran teţini povrijedjenog prava. Donoseći takvu

odluku cijenio je ovaj sud ĉinjenicu da je za donošenje pravosnaţne presude u ovom

predmetu, koji u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu nije bio sloţen, bilo potrebno devet

godina tri mjeseca i osamnaest dana. Pri tom, prvostepeni sud je grubo kršio odredbe

ĉl. 319 st. 2 Zakona o parniĉnom postupku ("Sluţbeni list RCG", br. 22/04) koji je u

primjeni od 11.07.2004. godine, u kojoj odredbi je pored ostalog propisano da se

roĉište za glavnu raspravu ne moţe odloţiti na period duţi od trideset dana. Naime,

a kako to proizilazi iz spisa predmeta, roĉište glavne rasprave koje je odrţano na licu

mjesta dana 26.04.2002. godine je odloţeno da bi vještak geodetske struke dostavio

pismeni nalaz i mišljenje, a naredno roĉište glavne rasprave je zakazano i odrţano

tek 20.10.2005. godine, dakle poslije proteka roka od tri godine i šest mjeseci.

Nakon ukidanja presude Osnovnog suda u Kotoru P. br. 813/01 od 09.03.2009.

godine, po dostavljanju spisa predmeta tom sudu dana 20.11.2009. godine, sudu je

bilo potrebno vrijeme od šest mjeseci da zakaţe roĉište za glavnu raspravu dana

22.06.2010. godine koja je odloţena. Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja neosnovano se

u izjašnjenju zastupnika tuţene tvrdi da duţina trajanja postupka u ovom predmetu

nije prouzrokovana ponašanjem suda.

Cijeneći naprijed navedeno ponašanje suda izraţeno kroz nepoštovanje

odredbe ĉlana 319 stav 2 Zakona o parniĉnom postupku što je imalo za posljedicu

290

pretjerano dugo trajanje postupka kojem tuţilac ni u ĉemu nije doprinio, a posebno

ĉinjenicu da sloţenost predmeta u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu nije iziskivala

ovako dugo trajanje postupka, te interes tuţioca obzirom da je u pitanju imovina,

ovaj sud nalazi da iznos od 2.000,00 eura predstavlja praviĉno zadovoljenje zbog

povrede prava na sudjenje u razumnom roku, koji iznos je tuţiocu dosudjen, dok je

tuţbeni zahtjev u dijelu iznad dosudjenog odbijen kao neosnovan.

Na dosudjeni iznos tuţiocu pripada pravo na kamatu od dana donošenja ove

presude do isplate."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 5/11 od 21.06.2011. godine)

291

USTAVNA ŢALBA

(Ustav Crne Gore - ĉlan 149 stav 1 taĉka 3)

PRAVO NA SLOBODU

- LIŠENJE SLOBODE I PRITVOR U KRIVIĈNOM POSTUPKU-

(Ustav Crne Gore - ĉl. 29 i 30)

***

O D L U K A

I - Usvaja se ustavna ţalba i ukida rješenje Višeg suda u Podgorici Kv. br.

340/11, od 6. aprila 2011. godine i rješenje Apelacionog suda Crne Gore Kţ.br. 308/11,

od 15. aprila 2011. godine, u odnosu na podnosioce ustavne ţalbe R.K. i D.M.

Predmet se vraća Višem sudu u Podgorici na ponovni postupak, koji je duţan da

odmah donese odluku, u skladu sa ĉlanom 57 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore i

ĉlanom 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

II - Ova odluka objaviće se u »Sluţbenom listu Crne Gore«.


1. R.K. i D.M., iz B, koje zastupaju advokati Z. V, B. D, D. Đ, B. B. i B. F,

podnijeli su blagovremenu i dozvoljenu ustavnu ţalbu protiv rješenja Višeg suda u

Podgorici i rješenja Apelacionog suda Crne Gore, navedenih u izreci.

Podnosioci ţalbe smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeĊena prava iz

ĉlana 29 stav 1. i 2, ĉlana 30 stav 1. i 4, ĉl. 32 i 35 Ustava Crne Gore i ĉlana 5. stav 1 i

3 Evropske konvencije.

U ustavnoj ţalbi, pored ostalog, navode: da se u pritvoru nalaze od 24. decembra

2010. godine, zbog osnovane sumnje da su poĉinili kriviĉno djelo zloupotreba

sluţbenog poloţaja, iz ĉlana 416 stav 3 u vezi stava 1 Kriviĉnog zakonika; da im je,

nakon podizanja optuţnice Kt-S.br. 11/10-2, od 21. marta 2011. godine, vanraspravno

vijeće Višeg suda u Podgorici, rješenjem o produţenju pritvora Kv.br.340/11, od 6.

aprila 20011. godine, ocjenilo po sluţbenoj duţnosti, da postoje zakonski razlozi za

njihovo dalje zadrţavanje u pritvoru; da je rješenje postalo pravosnaţno 15. aprila

2011. godine, jer je tog dana Apelacioni sud rješenjem Kţ.br.308/11, ţalbe odbio kao

neosnovane; da im je pritvor produţen na osnovu ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 Zakonika o

kriviĉnom postupku; da u konkretnom sluĉaju, nije u pitanju kriviĉno djelo za koje je

propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna da bi to bio razlog za

292

odreĊivanje, odnosno, produţenje pritvora, već da je u pitanju kriviĉno djelo za koje je

propisana kazna zatvora od dvije do deset godina; da sud nema objektivnog osnova da

odredi pritvor iz razloga propisanog u ĉlanu 175 st. 1 taĉka 4 ZKP-a, uĉiniocu za

kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; da je, i u sluĉaju

kada nesumnjivo postoji neki od zakonskih osnova za pritvor, iz ĉlana 175 stav 1 ZKP-

a, sud duţan poštovati naĉelo srazmjernosti, i umjesto mjere pritvora, koji je ovlašćen

odrediti, izreći provoĊenje blaţe mjere ako se njome moţe postići ista svrha; da su

nadleţni sudovi propustili da postupe sa naroĉitom paţnjom u posljednjem sluĉaju

ispitivanja osnovanosti produţenja pritvora; da, u obrazloţenjima osporenih rješenja,

nije sadrţan nikakav navod da su nadleţni sudovi razmatrali osnovanost produţenja

pritvora sa aspekta ĉlana 174 ZKP-a, na šta su bili obavezni i prema odredbi ĉlana 30

stav 1 Ustava Crne Gore; da u obrazloţenju osporenih rješenja nije oznaĉen nikakav

konkretni dokaz kojim se obrazlaţe postojanje nekog odreĊenog javnog (opšteg)

interesa ĉija bi zaštita zbog vaţnosti i znaĉaja prevagnula nad ustavnim naĉelom

nepovredivosti slobode, a što bi izuzetno moglo opravdati zakonsku mjeru daljeg

produţenja pritvora; da u osporenim rješenjima Apelacionog suda Crne Gore i Višeg

suda u Podgorici nijesu navedeni, ni obrazloţeni relevantni razlozi koji bi bili dovoljni

za ocjenu da podnosiocima nijesu povrijeĊena ustavna prava, zajemĉena u ĉlanu 29 u

vezi sa ĉlanom 30 stav 1 i 4 Ustava Crne Gore; da su podnosioci ţalbe uporno

osporavali mogućnost remećenja javnog reda i mira, te da su priloţili dokaz da su

podnijeli ostavke, za svoj raniji liĉni ţivot, loše zdravstveno stanje i dr.- kako bi

potvrdili argument da ne postoji opasnost od remećenja javnog reda; da je Skupština

Opštine B, kao najviši organ vlasti u Opštini B. odlukom potvrdila da, u vezi kriviĉnog

dogaĊaja, za Opštinu nije nastupila nikakva šteta i da su podnosioci ustavne ţalbe

podnijeli ostavke, kao i da je odlukom Opštine Budva od 27. aprila 2011. godine

izabran za predsjednika Opštine L. R, što je objavljeno u "Sluţbenom listu Crne Gore -

opštinski propisi'' br. 15/2011. Predlaţu da se usvoji ustavna ţalba i da se ukine rješenje

Apelacionog suda Crne Gore i rješenje Višeg suda u Podgorici i predmet vrati

Apelacionom sudu na ponovni postupak.

2. Ustavni sud je, saglasno odredbama ĉlana 26 stav 1 i ĉlana 27 stav 1

Zakona o Ustavnom sudu zatraţio od Apelacionog suda Crne Gore odgovor na

navode sadrţane u ustavnoj ţalbi.

U odgovoru Apelacionog suda, pored ostalog, se navodi: da su rješenjem

Kţ.br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, ţalbe branilaca optuţenih R. K. i D. M.

(podnosilaca ustavne ţalbe) izjavljene protiv rješenja Višeg suda u Podgorici

Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, odbijene kao neosnovane; da je taj sud

našao da je postupanje prvostepenog suda u potpunosti bilo u skladu sa zakonom i

da su postojale okolnosti koje opravdavaju produţenje pritvora optuţenima, po

pritvorskom osnovu iz ĉl.175 st.1 taĉ.4 Zakonika o kriviĉnom postupku ("Sluţbeni

list CG", br.57/09); da su za odreĊivanje ili produţenje pritvora, po pritvorskom

osnovu iz ĉl. 175 st. 1 taĉ.4 ZKP-a kumulativno ispunjena tri uslova: da se radi o

kriviĉnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna,

293

što predstavlja objektivni uslov za odreĊivanje ili produţenje pritvora, da je

pritvaranje opravdano zbog teških okolnosti djela, s obzirom na naĉin izvršenja i

posljedice kriviĉnog djela i da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi

izlaskom okrivljenih na slobodu bila ozbiljna prijetnja narušavanju javnog reda i

mira; da su, optuţeni R.K. i D. M. (podnosioci ustavne ţalbe) osnovano sumnjivi da

su poĉinili kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st.3 u vezi st.1

Kriviĉnog zakonika za koja je u zakonu propisana kazna zatvora u trajanju od dvije

do deset godina, ĉime je ispunjen objektivni uslov za odreĊivanje pritvora po

navedenom pritvorskom osnovu; da naĉin izvršenja kriviĉnog djela i posljedice djela

tj. da su optuţeni osnovano sumnjivi da su svojim protivpravnim postupanjem

Opštinu B. oštetili za iznos od 1.035.698,62 € predstavljaju teške okolnosti djela, a

ĉinjenica da su optuţeni javne liĉnosti ĉiji je prethodni rad medijski eksponiran i

poznati su mnogo širem krugu graĊana i van teritorije ove opštine, ukazuje na

mogućnost bunta graĊana, koji bi se manifestovao poremećajem meĊusobno

usklaĊenih odnosa graĊana izraţen protestnim ponašanjima, zbog ĉega bi moglo

doći do ozbiljne prijetnje narušavanju javnog reda i mira, ĉime su ispunjeni i ostali

uslovi za produţenje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu; da im

osporavanim pravosnaţnim pojedinaĉnim aktom nije povrijeĊeno nijedno Ustavom

Crne Gore zajamĉeno ljudsko pravo i sloboda, pa ni Ustavom zajamĉena prava koja

se navode u ustavnoj ţalbi. Predlaţe se, da se ustavna ţalba odbije kao neosnovana

na osnovu ĉlana 58 Zakona o Ustavnom sudu.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su neophodni spisi od

Višeg suda u Podgorici.

4. U postupku pokrenutom ustavnom ţalbom, na osnovu odredbe ĉlana 149 stav

1 taĉka 3 Ustava i odredaba ĉl. 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud, u

granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj ţalbi, utvrĊuje da li je u postupku odluĉivanja

o pravima i obavezama podnosiocu ustavne ţalbe povrijeĊeno ustavno pravo, pri ĉemu

se, po pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili ĉinjeniĉno

stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one ĉinjenice od ĉijeg

postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u osporena rješenja i drugu dostavljenu

dokumentaciju, Ustavni sud je utvrdio sljedeće ĉinjenice i okolnosti od znaĉaja za

odluĉivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:

Rješenjem Višeg suda u Podgorici Kv.br. 340/11, od 6. aprila 2011. godine,

produţen je pritvor okrivljenima R.K.(podnosiocu ustavne ţalbe) zbog kriviĉnih djela

zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st. 3 u vezi st. 1 KZ i zloupotreba sluţbenog

poloţaja iz ĉl. 416 st. 1 KZ, D.M.(podnosiocu ustavne ţalbe), zbog kriviĉnog djela

zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st.3 u vezi st.1 KZ, Đ.P., a nakon podignute

optuţnice Vrhovnog drţavnog tuţilaštva, Odjeljenja za suzbijanje organizovanog

kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina Kt-S. br. 11/10-2, od 21. marta 2011.

294

godine; da im se pritvor produţava po pritvorskom osnovu iz ĉlana 175 stav 1 taĉka 4

ZKP-a; da se ukida pritvor okrivljenom D.S. zbog kriviĉnih djela zloupotreba

sluţbenog poloţaja putem podstrekavanja iz ĉl.416 st.1 u vezi ĉl.24 KZ i zloupotreba

ovlašćenja u privredi iz ĉl.276 st.2, u vezi st.1 taĉ.5 KZ, koji pritvor mu je odreĊen

rješenjem sudije za istragu ovog suda Kris.br.28/10, od 26. decembra 2010. godine, a

kasnije produţen rješenjem kriviĉnog vijeća ovog suda Kv.br.65/11, od 22. januara

2011. godine, pa se okrivljeni ima ODMAH pustiti na slobodu

U obrazloţenju rješenja se, pored ostalog, navodi: da je Vrhovno drţavno

tuţilaštvo, Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i

ratnih zloĉina, dana 22. marta 2011. godine podiglo optuţnicu Kt-S.br. 11/10-2, od 21.

marta 2011. godine protiv okrivljenih R.K i D.M. (podnosilaca ustavne ţalbe), Đ.P.,

D.Ţ., S.Đ., S.V., S.T., N.S. i M.K., M.M., D.S, i N.P. sa predlogom da se okrivljenima

R.K., D.M. (podnosiocima ustavne ţalbe), Đ.P., D.Ţ., S.Đ., S.V., S.T., N.S., M.K. i

D.S. pritvor produţi po pritvorskom osnovu iz ĉl. 175 st. 1 taĉ. 4 Zakonika o kriviĉnom

postupku, dok je u odnosu na N.P. predloţeno produţenje pritvora po pritvorskom

osnovu iz ĉl. 175 st.1 taĉ.1 ZKP-a; da je rješenjem Kriviĉnog vijeća ovog suda Kv.br.

290/11, od 23. marta 2011. godine, ukinut pritvor okrivljenima D.Ţ., S.Đ., S.V., S.T.,

N.S., M.K., i D.M., dok je okrivljenoj N.P. pritvor odreĊen nakon podignute optuţnice,

koje Rješenje je u odnosu na ove okrivljene potvrĊeno rješenjem Apelacionog suda

Crne Gore Kţ.br. 279/11, od 1. aprila 2011. godine; da se, po rješenju sudije za istragu

ovog suda Kris. br. 28/10, od 26. decembra 2010. godine, okrivljeni R.K., D.M.

(podnosioci ustavne ţalbe) i D. S. nalaze u pritvoru, a okrivljeni Đ.P. po rješenju sudije

za istragu Kris.br.28/10, od 29. decembra 2010. godine, koji pritvor im se raĉuna i to

R.K. od 24. decembra 2010. godine od 6,35h, D.M. i D. S. od 24. decembra 2010.

godine od 6,40h i Đ.P. od 27. decembra 2010. godine od 16, 45h; da im je rješenjem

kriviĉnog vijeća ovog suda Kv.br.65/11, od 22. januara 2011. godine pritvor produţen

za dva mjeseca; da se okrivljeni R.K., D.M. (podnosioci ţalbe), D.S. i Đ.P. nalaze u

pritvoru, te da u optuţnici nije stavljen predlog da se puste na slobodu, pa je vijeće po

sluţbenoj duţnosti, u smislu ĉlana 298 stav 2 Zakonika o kriviĉnom postupku ispitalo

razloge dalje osnovanosti trajanja pritvora protiv okrivljenih i našlo da se pritvor

okrivljenima R.K., D.M. (podnosiocima ţalbe) i Đ.P. treba produţiti po pritvorskom

osnovu iz ĉl.175 stav 1 taĉka 4 ZKP-a, a okrivljenom D.S. ukinuti pritvor; da postoji

osnovana sumnja da okrivljeni R.K., D.M.(podnosioci ustavne ţalbe) i Đ.P., kao javni

funkcioneri svoje funkcije nijesu obavljali u korist graĊana, već su zloupotrijebili

sluţbena ovlašćenja u korist privatnog preduzeća, zanemarujući da je njihov primarni

zadatak zaštita interesa Opštine B, odnosno vršenje poslova od javnog interesa, zaštita

svih graĊana, njihovim djelovanjem u javnom ţivotu radi obezbjeĊivanja jednakih

uslova za ostvarivanje prava graĊana na liĉnu i imovinsku sigurnost; da navedene

okolnosti ukazuju na nesumnjiv zakljuĉak da bi njihovo puštanje na slobodu dovele do

ozbiljne prijetnje oĉuvanja javnog reda i mira i izazvalo veliko nezadovoljstvo graĊana;

da je u odnosu na okrivljenog D.S. vijeće našlo da mu pritvor treba ukinuti obzirom da

više ne stoji pritvorski osnov iz ĉl.175 st.1 taĉ.2 ZKP-a; da ovaj okrivljeni nije javni

funkcioner, pa samim tim nije ni vršio poslove od javnog interesa što po ocjeni ovog

295

vijeća upućuje na zakljuĉak da nema izuzetnih okolnosti koje bi ukazivale da bi njegov

izlazak na slobodu doveo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i mira.

Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kţ. br. 308/11, od 15. aprila 2011.

godine, ţalbe branilaca optuţenih R.K. i D. M. odbijene su kao neosnovane.

U obrazloţenju rješenja se, pored ostalog, navodi: da je prvostepeni sud pravilno

postupio kada je produţio pritvor protiv optuţenih R.K. D.M. i Đ.P. po pritvorskom

osnovu iz ĉlana 175 st. 1 taĉ.4 Zakonika o kriviĉnom postupku, dajući za taj osnov

produţenja dovoljne i sadrţajne razloge, koje je ovaj sud u svemu prihvatio, a posebno

imajući u vidu teţinu predmetnog kriviĉnog djela, liĉna svojstva optuţenih i sve

okolnosti nastalog sluĉaja; da je po ocjeni ovog suda osnovana sumnja za njihovo takvo

postupanje veoma upadljiva, s obzirom na vrijednost finansijskih sredstava kao

protivpravnog cilja optuţenih i to kada se ima u vidu samo finansijsko stanje Opštine B.

i nezavidan materijalni poloţaj u kojem se nalazi, pa je opravdana bojazan da bi

njihovo puštanje na slobodu izazvalo revolt kod graĊana Crne Gore kao poreskih

obveznika i lica koja su zainteresovana za sudbinu finansijskih sredstava iz budţeta u

ĉijem punjenju i sami uĉestvuju, a što bi moglo da dovede do ozbiljne prijetnje javnom

redu i miru; posebno imajući u vidu, da su svi optuţeni javne liĉnosti ĉiji je prethodni

rad, za razliku od ostalih optuţenih u ovom kriviĉnom predmetu, medijski eksponiran i

da su poznati mnogo širem krugu graĊana Crne Gore i van teritorije Opštine B; da je, iz

tog razloga, opravdana mogućnost bunta graĊana pojedinaĉno ili organizovano koji bi

se manifestovao poremećajem meĊusobno usklaĊenih odnosa graĊana izraţen

protestnim ponašanjem na javnom mjestu, a što bi sve oteţalo oĉuvanje javnog morala i

ljudskog dostojanstva; da je njihova prepoznatljivost proizvod njihovog dugogodišnjeg

politiĉkog i privrednog angaţmana i rezultat njihovog rada i djelovanja, te stalne

medijske prezentacije za period prije podizanja optuţnice; da nije od znaĉaja na

eventualno drugaĉiju odluku suda to što oni više nijesu javni funkcioneri, s obzirom da

se prepoznatljivost njihovog rada kod velikog broja graĊana Crne Gore ne manifestuje

kroz funkciju koju obavljaju, pa da su, samim tim, neosnovani ţalbeni navodi u kojima

se istiĉe prestanak funkcija koje su do tada obavljali; da je optuţeni Đ.P. glasovima

graĊana Crne Gore na izborima izabran za njihovog legitimnog predstavnika u

Skupštitni Crne Gore; da je kao demokratski predstavnik dijela naroda osnovano

sumnjiv da je izvršio kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja putem pomaganja i

na taj naĉin zloupotrijebio povjerenje graĊana; da je, iz tog razloga, opravdana bojazan

da bi njegovim puštanjem na slobodu postojala opravdana mogućnost revolta graĊana

koji su mu dali povjerenje da ih zastupa i štiti njihove interese u Skupštini Crne Gore, a

što nedvosmisleno upućuje na mogućnost narušavanja javnog reda i mira.

6. Za odluĉivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih

propisa:

Ustava Crne Gore:

296

"Svako ima pravo na liĉnu slobodu. Lišavanje slobode dopušteno je samo

iz razloga i u postupku koji je predviĊen zakonom (ĉlan 29 stav 1 i 2)".

"Lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo kriviĉno djelo moţe,

na osnovu odluke nadleţnog suda, biti pritvoreno i zadrţano u pritvoru samo

ako je to neophodno radi voĊenja kriviĉnog postupka. Trajanje pritvora mora

biti svedeno na najkraće moguće vrijeme (ĉlan 30 stav 1 i 4)".

"Svako ima pravo na praviĉno i javno suĊenje u razumnom roku pred

nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (ĉlan 32)".

"Svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi

pravosnaţnom odlukom suda. Okrivljeni nije obavezan da dokazuje svoju

nevinost. Sumnju u pogledu krivice sud je obavezan da tumaĉi u korist

okrivljenog (ĉlan 35)" .

Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

"Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost liĉnosti. Niko ne moţe biti

lišen slobode osim u sljedećim sluĉajevima i u skladu sa zakonom propisanim

postupkom: (...) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz

stava 1.c ovog ĉlana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo sluţbeno

lice zakonom odreĊeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi

u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suĊenja. Puštanje na

slobodu moţe se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suĊenju (ĉlan 5 stav

1. i 3)".

Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (,,Sluţbeni list Crne Gore'', br.64/08):

,,Nadleţni organ je duţan da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana

prijema odluke Ustavnog suda, uzme predmet u rad ukoliko je Ustavni sud ukinuo

pojedinačni akt i vratio predmet na ponovni postupak.

Prilikom donošenja novog akta nadleţni organ je duţan da poštuje pravne

razloge Ustavnog suda izraţene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u

razumnom roku'' (član 57).

Zakonika o krivičnom postupku ("Sluţbeni list Crne Gore", br.57/09 i

49/2010.):

"(1) Mjere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za obezbjeĎenje

njegovog prisustva i za nesmetano voĎenje krivičnog postupka su: poziv, dovoĎenje,

mjere nadzora, jemstvo i pritvor.

../../Local%20Settings/Desktop/REDAKCIJA%20ZA%20VERU%20DJEKIC/2011/Local%20Settings/Temporary%20Internet%20Files/Content.Outlook/AppData/Local/Microsoft/Windows/Users/nerma.dobardzic/AppData/Local/Ing-Pro/IngProPaket5P/26914_03.htm#zk49/10

297

(2) Nadleţni sud će se pridrţavati uslova odreĎenih za primjenu pojedinih mjera,

vodeći računa da se ne primjenjuje teţa mjera, ako se ista svrha moţe postići

blaţom mjerom.

(3) Mjere iz stava 1 ovog člana ukinuće se po sluţbenoj duţnosti kad prestanu

razlozi zbog kojih su preduzete ili po ţalbi, odnosno zamijeniće se drugom blaţom mjerom kad za to nastupe uslovi (član 163 stav 1,2 i 3)."

"(1) Pritvor se moţe odrediti samo u slučajevima propisanim ovim zakonikom

i samo ako se ista svrha ne moţe ostvariti drugom mjerom, a neophodan je radi

nesmetanog voĎenja postupka.

(2) Duţnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji

im pruţaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću ako se okrivljeni

nalazi u pritvoru.

(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na

osnovu kojih je bio odreĎen (član 174)".

"Kad postoji osnovana sumnja da je odreĎeno lice učinilo krivično djelo,

pritvor protiv tog lica moţe se odrediti, ako:

4) je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset

godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, a

postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne

prijetnje očuvanju javnog reda i mira (član 175 stav 1 tačka 4)".

"(1) Nakon predaje optuţnice sudu, do završetka glavnog pretresa, pritvor se

moţe, po pribavljenom mišljenju drţavnog tuţioca, kad se postupak vodi po njegovoj

optuţbi, odrediti ili ukinuti samo rješenjem vijeća. Od podizanja optuţnice do

donošenja prvostepene presude pritvor moţe trajati najduţe tri godine.

(2) Vijeće je duţno, po predlogu stranaka ili po sluţbenoj duţnosti, da ispita

da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produţenju ili ukidanju

pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optuţnice na pravnu snagu, a

svaka dva mjeseca nakon stupanja optuţnice na pravnu snagu.

(3) Ţalba na rješenje iz st. 1 i 2 ovog člana ne zadrţava izvršenje rješenja i o

njoj sud odlučuje u roku od tri dana (član 179 stav 1, 2 i 3)"

"(2) Ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optuţnici nije predloţeno da se

pusti na slobodu, vijeće iz stava 1 ovog člana će po sluţbenoj duţnosti, u roku od tri

dana od dana prijema optuţnice, ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti

rješenje o produţenju ili ukidanju pritvora. Ţalba protiv ovog rješenja ne zadrţava

izvršenje rješenja (član 298 stav 2)".

7. Povredu navedenih ustavnih prava podnosioci ustavne ţalbe, u suštini,

obrazlaţu navodima iz ţalbe da osporena rješenja ne sadrţe dovoljno obrazloţene

razloge za ocjenu opravdanosti odreĊivanja, odnosno produţenja pritvora, u

konkretnom sluĉaju, procjenjujući ih prema naĉelima i garancijama sadrţanim u Ustavu

298

Crne Gore, Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i

Zakoniku o kriviĉnom postupku.

8. Ustav Crne Gore i Zakonik o kriviĉnom postupku predviĊaju da se lice za koje

postoji osnovana sumnja da je izvršilo kriviĉno djelo, na osnovu odluke nadleţnog

suda, moţe pritvoriti i zadrţati u pritvoru, kada je to neophodno radi voĊenja kriviĉnog

postupka. U tom smislu, Zakonik o kriviĉnom postupku propisuje da se pritvor moţe

odrediti kada je, pored osnovane sumnje da je izvršeno kriviĉno djelo, u pitanju

kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je

posebno teško zbog naĉina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje

ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i

mira. Dakle, da bi se radilo o ovom pritvorskom osnovu Zakonik predviĊa više uslova,

jer je uz postojanje osnovane sumnje da je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana

kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog naĉina

izvršenja ili posljedica, bitan uslov i da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi

puštanjem na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i mira, što bi

prema shvatanju ovog suda podrazumijevalo takvo narušavanje javnog reda i mira, koje

bi ugroţavalo liĉnu i imovinsku sigurnost graĊana.

Evropski sud za ljudska prava je u tom smislu, u presudi W. v. protiv

Švajcarske, od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem

opravdanost produţenja pritvora zavisi od okolnosti konkretnog sluĉaja koje okolnosti

moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako

vaţan i znaĉajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteţe nad principom poštovanja

slobode pojedinca. Iz toga proizilazi i zahtjev da je u rješenju u kojem se odreĊuje

produţenje pritvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima osnovno ljudsko pravo na

liĉnu slobodu u periodu prije donošenja pravosnaţne sudske presude o krivici

pritvorenika, nadleţni sud duţan navesti i potpuno obrazloţiti relevantne i dovoljne

razloge na osnovu kojih se dalje produţenje pritvora moţe ocijeniti opravdanim i

nuţnim. Sud je duţan paţljivo ispitati opravdanost produţenja pritvora s obzirom na

okolnosti svakog konkretnog sluĉaja, odnosno u svakom konkretnom sluĉaju utvrditi i

navesti dalje postojanje zakonske osnove za pritvor, te detaljno obrazloţiti razloge zbog

kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje.

Ustavni sud podsjeća i na pravni stav Evropskog suda u primjeni ĉlana 5 stav 3

Evropske konvencije. Prema stavu Evropskog suda, osnovanost sumnje, ma o kako se

teškom kriviĉnom djelu radi, nakon proteka vremena sama za sebe nije dovoljan pravni

osnov za produţenje pritvora. U presudi Kemmache v. France od 21. oktobra 1991.

godine sadrţano je sljedeće pravno mišljenje: u sluĉaju kad je pritvor utemeljen na

osnovanoj sumnji da je pritvorena osoba poĉinila kriviĉno djelo, dalje postojanje te

sumnje, nakon proteka odreĊenog vremena, nije više dovoljno. U tom sluĉaju, treba

utvrditi poziva li se sudska vlast na neke druge razloge koji opravdavaju dalje lišavanje

slobode. U sluĉaju procjene da su ti razlozi relevantni i dovoljni, potrebno je dalje

ispitati i ĉinjenicu jesu li nadleţni sudovi postupali s naroĉitom paţnjom u voĊenju

299

postupka. Navedeni pravni stav Evropskog suda ponovljen je i u presudi Nikolova v.

Bulgaria, od 5. marta 1999. godine, kao i u mnogim drugim presudama.

Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredba ĉlana 5 stav 3 Evropske konvencije

za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zahtijeva da lice bude lišeno slobode u

skladu sa ĉlanom 5 stav 1 taĉka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u

smislu navedenog ĉlana, a obuhvata podjednako i procesnu i materijalnu zaštitu takvih

lica. Evropski sud je zakljuĉio da poštovanje ĉlana 5 stav 3 Evropske konvencije

zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o

pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviĊene zakonom. Pri tome

je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode poĉinilo kriviĉno djelo koje mu

se stavlja na teret conditio sine qua non za odreĊivanje ili produţenje pritvora, ali to

nakon odreĊenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje

relevantni i dovoljni razlozi (Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula

2000. godine). Prema daljem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od

okolnosti konkretnog sluĉaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg

(javnog) interesa koji je tako vaţan i znaĉajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteţe

nad principom poštovanja slobode pojedinca.

Ustavni sud, takoĊe, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zakljuĉio da je

pri odluĉivanju o opravdanosti odreĊivanja pritvora osumnjiĉenom ili optuţenom teţina

kriviĉnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan elemenat za odluĉivanje, zbog

ĉega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optuţbi i teţina zaprijećene kazne

predstavljaju inicijalni rizik koji nadleţni organi mogu opravdano da uzmu u obzir.

MeĊutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i teţina optuţbi ne mogu

biti argument koji, sam po sebi, moţe da opravda produţenje pritvora (Evropski sud,

Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine).

Evropski sud uvaţava da potreba za odrţavanjem javnog reda moţe biti osnov za

odreĊivanje mjere pritvora u vrlo ograniĉenom obimu i da se ovaj osnov moţe koristiti

samo kada ĉinjenice pokazuju da bi puštanjem optuţenog na slobodu zaista bio narušen

javni red i mir (I.A. protiv Francuske).

Evropski sud za ljudska prava i slobode prihvata, da iz razloga posebne teţine i

reagovanja javnosti na njih, odreĊena kriviĉna djela mogu da dovedu do društvene

uznemirenosti, što moţe da opravda pritvor, bar na neko vrijeme. MeĊutim, ovaj osnov

se moţe smatrati relevantnim i dovoljnim samo ako je zasnovan na ĉinjenicama koje

mogu pokazati da bi oslobaĊanje podnosilaca ustavne ţalbe zaista ometalo javni red i

mir. TakoĊe, pritvor će i dalje biti legitiman samo ako je javni red i dalje stvarno

ugroţen; produţenje pritvora se ne moţe koristiti kao predviĊanje kazne zatvora

(Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine).

9. Uvaţavajući navedene pravne stavove, Ustavni sud je utvrdio da, u osporenim

rješenjima, nijesu navedene konkretne ĉinjenice, niti dokazi koji bi pokazali da bi

300

puštanjem na slobodu podnosilaca ustavne ţalbe, javnost bila revoltirana i uznemirena

u mjeri koja bi mogla da dovede do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru.

Naime, odluĉujući o pritvoru, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su svoju

odluku prvenstveno, bazirali na ĉinjenicama da postoji osnovana sumnja o izvršenju

kriviĉnog djela zloupotreba sluţbenog poloţaja, iz ĉl. 416 st.3 u vezi st. 1 KZ CG i

zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl.416 st.1 KZ i ocijenili da su ispunjeni drugi uslovi

za primjenu odredbe ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP-a. Ovaj pritvorski osnov se moţe

primijeniti kada se radi o kriviĉnom djelu zloupotreba sluţbenog poloţaja, iz ĉl. 416

st.3 u vezi st. 1 KZ CG jer je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora

od dvije do deset godina, a da Zakonik ukljuĉuje mogućnost i izricanja kazne zatvora

od deset godina, zbog ĉega se neosnovano u ustavnoj ţalbi ukazuje da nije ispunjen

objektivni uslov navedenog pritvorskog osnova u pogledu kriviĉnog djela za koje

postoji mogućnost njegove primjene. MeĊutim, težina krivičnog djela za koje se

podnosioci ustavne ţalbe terete nije dovoljna da opravda postojanje navedenog

pritvorskog osnova već je neophodno i postojanje izuzetnih okolnosti koje ukazuju da bi

puštanjem okrivljenih zaista bio narušen javni red i mir. Sud je duţan da navede

konkretne razloge za postojanje tih okolnosti. Naime, samo postojanje pretpostavki da

bi puštanje na slobodu podnosilaca ustavne ţalbe, moglo dovesti do mogućnosti

narušenja javnog reda i mira nije dovoljno, jer sud ne moţe samo da pretpostavlja

takvu mogućnost, već mora da utvrdi da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne

i argumentovane radnje i postupci koji nesumnjivo ukazuju da će doći do narušavanja

javnog reda i mira za slučaj da podnosioci ustavne ţalbe budu pušteni na slobodu.

Činjenica je, da se u konkretnom slučaju, radi o krivičnom djelu zloupotreba sluţbenog

poloţaja, ali takva činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da

zadovolji standarde, iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, već se razlozi za

produţenje pritvora moraju posmatrati u svijetlu konkretnih okolnosti. Stoga, Ustavni

sud ocjenjuje da su nadleţni sudovi propustili da preciznije i konkretnije obrazloţe na

čemu zasnivaju svoje zaključke da bi njihovo puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne

prijetnje javnom redu i miru, jer osim što navode da su podnosioci ustavne ţalbe bili

javne ličnosti ne iznose druge okolnosti koje bi bile indikativne za ocjenu postojanja

navedenog pritvorskog osnova.

Pri izvoĊenju ovakvog zakljuĉka, Ustavni sud posebno podsjeća na ĉinjenicu

da, sa aspekta zaštite ljudskih prava i sloboda, pritvor predstavlja posebno

osjetljivu mjeru oduzimanja lične slobode čovjeka. Pritvor se, naime, odreĎuje prije

nego što je pravosnaţnom sudskom presudom licu utvrĎena krivica, pa u periodu

pritvora još uvijek u cjelosti vaţi ustavna pretpostavka nevinosti, zajemčena članom

35 Ustava Crne Gore. Pritvor kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog

prava na ličnu slobodu u periodu prije donošenja pravosnaţne sudske presude o

krivici, nije kazna niti se za pritvorenika smije pretvoriti u kaznu.

301

10. Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u obrazloţenju rješenja

Kţ.br.308/11, od 15. aprila 2011. godine, naveo i dva protivrjeĉna stava:

(...) “ovo posebno imajući u vidu da su svi optuţeni javne ličnosti čiji je

prethodni rad, za razliku od ostalih optuţenih u ovom krivičnom predmetu, medijski

eksponiran i poznati su mnogo širem krugu graĎana Crne Gore i van teritorije Opštine

B. Iz tog razloga je opravdana mogućnost bunta graĎana pojedinačno ili organizovano

koji bi se manifestovao poremećajem meĎusobno usklaĎenih odnosa graĎana izraţen

protestnim ponašanjem na javnom mjestu, a što bi sve oteţalo očuvanje javnog morala i

ljudskog dostojanstva. Njihova prepoznatljivost je proizvod njihovog dugogodišnjeg

političkog i privrednog angaţmana i rezultat njihovog rada i djelovanja, te stalne

medijske prezentacije za period prije podizanja optuţnice.

“Stoga, nije od značaja na eventualno drugačiju odluku suda to što oni više

nijesu javni funkcioneri s obzirom da prepoznatljivost njihovog rada kod velikog broja

graĎana Crne Gore ne manifestuje se kroz funkciju koju obavljaju, pa samim tim su

neosnovani ţalbeni navodi u kojima se ističe prestanak funkcija koje su do tada obavljali)“.

Protivrjeĉnost ovih stavova je oĉigledna jer je evidentno da je Apelacioni sud

svoju ocjenu da, u konkretnom sluĉaju, postoji pritvorski osnov zasnovao polazeći od

toga da su podnosioci ustavne ţalbe "javne liĉnosti", s obzirom da su u vrijeme

predmetnog kriviĉno pravnog dogaĊaja bili lokalni funkcioneri u Opštini Budva, ĉiji

rad je medijski praćen i zbog toga su poznati široj javnosti, da bi odmah iza toga Sud

naveo da se prepoznatljivost njihovog rada kod graĊana ne manifestuje kroz funkciju

koju su obavljali, pa je nejasno kakav znaĉaj Apelacioni sud pridaje ovoj ĉinjenici koju

uzima za polazište svog stava. Pri tome, ostaje nejasno i to kako Apelacioni sud

zakljuĉuje da kroz protestno ponašanje moţe doći do "oteţanog oĉuvanja javnog

morala i ljudskog dostojanstva" naroĉito, kada se ima u vidu da Evropski sud uvaţava

da potreba za oĉuvanjem javnog reda moţe biti osnov za odreĊivanje pritvora u vrlo

ograniĉenom obimu i to kada ĉinjenice pokazuju da bi puštanjem na slobodu zaista bio

narušen javni red i mir (I.A. protiv Francuske), a što po stanovištu Ustavnog suda dolazi

u obzir kada se ozbiljna prijetnja javnom redu i miru manifestuje prvenstveno, kroz

ugroţavanje liĉne ili imovinske sigurnosti graĊana.

11. U pogledu primjene ustavnog naĉela srazmjernosti (ĉlan 30 st.1 i 4

Ustava), Ustavni sud zapaţa da je, u donošenju osporenih rješenja zanemareno to

naĉelo jer se ne prikazuje je li, u konkretnom sluĉaju, primjena mjere pritvora jedino

prikladna za obezbjeĊenje prisustva podnosilaca ustavne ţalbe u kriviĉnom postupku,

odnosno je li ona nuţna, te je li ona primjereno sredstvo za postizanje tog cilja. Propust

da se bez valjanog objašnjenja, prema naĉelu srazmjernosti ocijeni prikladnost, nuţnost

i primjerenost pritvaranja, predstavlja povredu ustavnog prava na liĉnu slobodu.

302

Institut pritvora, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja mjeru obezbjeĊenja

prisustva okrivljenog lica pred nadleţnim sudskim organom radi nesmetanog voĊenja

kriviĉnog postupka, u sluĉaju kada postoji osnovana sumnja da je to lice izvršilo

kriviĉno djelo. Pritvor je mjera procesne prisile oduzimanja lične slobode

osumnjičenog lica, odnosno okrivljenog, koju pod propisanim zakonskim uslovima

odreĎuje nadleţni sud prije ili u toku krivičnog postupka. To je izuzetna mjera koja se

primjenjuje samo ako se ista svrha ne moţe ostvariti nekom drugom, blaţom mjerom.

Po pravilu, pritvor je mjera koju nadleţni sud odreĎuje ocjenjujući postojanje zakonom

propisanih razloga u situacijama kada ne postoji druga blaţa mjera kojom bi se

postigla odreĎena zakonom propisana svrha. Osnovni cilj odreĎivanja pritvora jeste da

se, u krivičnom postupku, obezbijedi prisustvo lica za koje se osnovano sumnja da je

izvršilo krivično djelo. MeĎutim, Zakonikom se propisuju i neke druge svrhe radi kojih

se mjera pritvora moţe izreći, a u cilju nesmetanog voĎenja krivičnog postupka. Dakle,

radi se o procesnoj mjeri koja se sastoji u privremenom pritvaranju lica radi postizanja

svrhe koja je utvrĎena zakonom.

Dakle, sud moţe da odredi pritvor isključivo ako postoji osnovana sumnja da je

neko lice izvršilo krivično djelo i ako je ta mjera neophodna radi voĎenja krivičnog

postupka, čime se iscrpljuje neposredno dejstvo odredbe člana 30 Ustava po pitanju

pritvora kao krivično-procesnog instituta. U daljem toku krivičnog postupka više se ne

odlučuje o odreĎivanju pritvora prema već pritvorenom licu, već se jedino odlučuje o

produţenju ili ukidanju pritvora, do koga dolazi kada se za to steknu propisani uslovi.

Ustavni sud smatra da su, nadleţni sudovi duţni da paţljivo ispitaju opravdanost

produţenja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog sluĉaja, odnosno da u

svakom konkretnom sluĉaju utvrde i navedu dalje postojanje zakonskog osnova za

pritvor, te potpuno obrazloţe razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi

pritvora i dalje postoje. TakoĊe, nadleţni sudovi su duţni da sa naroĉitom hitnošću

postupaju u pritvorskim predmetima. Prilikom svake kontrole pritvora sud utvrĊuje da

li su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadrţavanje okrivljenog u pritvoru i da

li se ista svrha (nesmetano voĊenje kriviĉnog postupka) moţe ostvariti drugom mjerom.

Ukoliko sud ocijeni da okrivljenog treba zadrţati u pritvoru, u rješenju mora navesti

detaljne i individualizovane razloge za takvu odluku.

Ocjena Ustavnog suda jeste da su sudovi, u osporenim rješenjima, propustili da

ocijene osnovanost, nuţnost i primjerenost daljeg zadrţavanja podnosilaca ustavne

ţalbe u pritvoru, a prema naĉelu srazmjernosti.

12. Ustavni sud zapaţa (i to na šta podnosioci nijesu ukazali u ustavnoj ţalbi)

da je, Vrhovno drţavno tuţilaštvo, Odjeljenje za suzbijanje organizovanog

kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina dana 22. marta 2011. godine, podiglo

optuţnicu Kt-S.br.11/10-2, od 21. marta 2011. godine protiv 12 lica (meĊu kojima

se nalaze i podnosioci ustavne ţalbe). Rješenjem Višeg suda u Podgorici

Kv.br.290/11, od 23. marta 2011. godine, ukinut je pritvor u odnosu na sedam lica,

303

kojima se stavlja na teret kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja putem

pomaganja (šest lica) i jednom licu zbog kriviĉnog djela zloupotreba sluţbenog

poloţaja putem podstrekavanja. Viši sud u Podgorici je 23. marta 2011. godine, dan

poslije podignute optuţnice, ukinuo pritvor u odnosu na sedam sauĉesnika u kojem

sluĉaju su ispoštovane odredbe ĉlana 298 stav 2 ZKPa , kojim je odreĊeno da će

vijeće, po sluţbenoj duţnosti, ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optuţnici nije

predloţeno da se pusti na slobodu, u roku od tri dana od dana prijema optuţnice,

ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produţenju ili ukidanju

pritvora. Viši sud u Podgorici je, prekoraĉujući i rok, rješenjem Kv.br.340/11, od 6.

aprila 2011. godine, podnosiocima ustavne ţalbe i okrivljenom Đ.P. produţio

pritvor, a okrivljenom D.S. ukinuo pritvor. Ustavni sud konstatuje da navedeno

rješenje Višeg suda u Podgorici nije donijeto u zakonom predviĊenom roku.

Ustavni sud je, takoĊe, primijetio (na šta podnosioci nijesu ukazali u ustavnoj

ţalbi) da Apelacioni sud Crne Gore, rješavajući po njihovim ţalbama protiv rješenja

Višeg suda u Podgorici Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, nije donio odluku u

zakonskom roku, odnosno prekoraĉio je rok iz ĉlana 179 stav 3 Zakonika o

kriviĉnom postupku. Nesporno je, da su branioci podnosilaca ustavne ţalbe, 8. aprila

2011. godine, izjavili ţalbu protiv navedenog rješenja i da je Apelacioni sud Crne

Gore, po njihovim ţalbama, donio rješenje tek 15. aprila 2011. godine.

Evropski sud za ljudska prava navodi da nepoštovanje domaćih zakona

povlaĉi za sobom kršenje ĉlana 5 Evropske konvencije. U vezi pitanja da li je

pritvor, odnosno zatvor «zakonit», ukljuĉujući i pitanje da li je u saglasnosti sa

«postupkom propisanim zakonom», Konvencija zapravo poziva na domaći zakon i

postavlja obavezu poštovanja materijalnih i procesnih zakonskih propisa (Van der

Leer, presuda od 21. februara 1990, Serija A br.170, str 12, stav 22).

13. Polazeći od iznijetih razloga, Ustavni sud je utvrdio da se osporena rješenja

zasnivaju na povredama odredbi ĉlana 29 stav 1 i 2, ĉlana 30 st.1 i 4 Ustava Crne Gore

i ĉlana 5 st.1 i 3 Evropske konvencije, zbog ĉega se ukidaju.

14. Podnosioci ustavne ţalbe smatraju da im je osporenim rješenjima Višeg suda

u Podgorici i Apelacionog suda Crne Gore povrijeĊeno pravo na praviĉno i javno

suĊenje iz ĉlana 32 Ustava Crne Gore. Dalje, ukazuju da se svi postupci, naroĉito

kriviĉni postupak moraju provesti u skladu sa ustavnim naĉelom vladavine prava kao

najviše vrijednosti Ustavnog poretka Crne Gore. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da

se, na pitanje da li podnosioci ţalbe imaju ili da li će imati praviĉno i javno suĊenje

pred zakonom ustanovljenim sudom, po pravilu, ne moţe dati odgovor dok je postupak

u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li

je poštovan princip praviĉnog suĊenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S

obzirom na višestepenost kriviĉnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci

koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza

304

istog tog postupka. Stoga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je kriviĉni postupak bio

praviĉan dok se postupak pravosnaţno ne okonĉa (Evropski sud za ljudska prava,

Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine,

serija A broj 146, stav 68).

U konkretnom sluĉaju kriviĉni postupak protiv podnosilaca još nije okonĉan, već

im je donijeta odluka o odreĊivanju, odnosno produţenju pritvora. Stoga su navodi iz

ustavne ţalbe u odnosu na povredu prava na praviĉno suĊenje iz ĉlana 32 Ustava Crne

Gore, preuranjeni.

15. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pretpostavka nevinosti je

prekršena ako sudska odluka koja se odnosi na podnosioce ţalbe odraţava stav da su

oni krivi, a da prije toga njihova krivica nije dokazana u skladu sa zakonom, a naroĉito

ako nijesu imali priliku da iskoriste svoje pravo na odbranu. Pretpostavka nevinosti u

sluĉaju kriviĉne optuţbe primjenjuje se na cijeli postupak, a ne samo na razmatranje

merituma optuţbe (presuda u predmetu Minelli protiv Švajcarske, od 25. marta 1983,

Serija A Br. 62, stav 30, presuda Sekanina protiv Austrije, od 25. avgusta 1993, Serija

A Br.266-A i presuda Allenet de Ribemont protiv Francuske, od 10. februara 1995,

Serija A br.308). Ustavni sud ukazuje da Viši sud u Podgorici i Apelacioni sud Crne

Gore, u pobijanim rješenjima, nijesu iznijeli tvrdnju da su okrivljeni poĉinioci kriviĉnih

djela, niti se unaprijed iznosi stav da su podnosioci ţalbe krivi već da postoji osnovana

sumnja da su poĉinili kriviĉno djelo, što je poĉetni uslov za donošenje rješenja o

odreĊivanju pritvora. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi podnosilaca ţalbe da

im je povrijeĊena pretpostavka nevinosti iz ĉlana 35 Ustava Crne Gore.

Na osnovu iznijetih razloga, odluĉeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi ĉlana 151 stav 2

Ustava Crne Gore i odredbi ĉlana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

***

(Odluka Ustavnog suda Crne Gore, Uţ - III br. 348/11 od 20.06.2011. godine)

(preuzeto sa internet stranice navedenog suda)

305

INDEKS POJMOVA

A

Akcionari

-zaštita prava akcionara 255

-prava i obaveze akcionara 257

B

Bitne povrede odredaba

kriviĉnog postupka 49, 52, 54

Bitne povrede odredaba

parniĉnog postupka 210, 211

C

Cesija 108

Ć

Ćutanje administracije 274

D

Dostavljanje 45

Doprinos u sticanju braĉne

imovine 180

Delegacija nadleţnosti suda 196, 197

Dopunska presuda 207, 208

Derivativna tuţba 257

E

Evikcija 109

Eksproprijacija 138

F

Falsifikovanje sluţbene isprave 33

H

Hipoteka 135

306

I

Identitet optuţbe i presude 46

Izjava o odricanju od nasledja 156

Izdrţavanje braĉnog druga 173

Izdrţavanje djece 174

Izmjena odluke o izdrţavanju 175

Imovina braĉnih drugova 176, 183

Izuzeće sudije 198

Istovremeno ispunjeje obaveza 260

J

Jemstvo 115

Jedinstveni suparniĉari 205

Javne nabavke 270

K

Kapitalizirana renta 88

Komisiona prodaja 112

Kompenzacija

-poništaj kompenzacije 261

-dostavljanje izjave o kompenzaciji

steĉajnom sudu 268

Katastar nepokretnosti 297

L

Limit obaveze osiguravaĉa 116

Legitimacija vlasnika stvari 204

Legitimacija za podnošenje tuţbe

u upravnom sporu 273

M

Mjesna nadleţnost 37, 38, 195

Materijalna odgovornost zaposlenih 243

N

Nuţna odbrana 17

Neotklonjiva stvarna zabluda 18

Nedavanje izdrţavanja 22

Nematerijalna šteta 89, 93

Nuţni i korisni troškovi 128

307

Nuţni prolaz 136

Nuţni dio

-povreda nuţnog dijela 147

O

Otmica 21

Obustava postupka po ţalbi 55

Odgovornost Kliniĉko

bolniĉkog centra 81

Odgovornost drţave za

štetu 83

Odgovornost naslednika za dugove

ostavioca 160

Odbacivanje tuţbe 199

Otkaz ugovora o radu 228, 232, 234, 235

Otpremnina

-visina otpremnine 237

-ispata otpremnine 239

Obraĉun dodatka na zaradu 242

P

Pranje novca 23

Pritvor

-odredjivanje pritvora 41

-produţenje pritvora 40

Punomoćje 69

Podijeljena odgovornost 90

Paulijanska tuţba 101

Prekoraĉenje tuţbenog zahtjeva 193

Prigovor zastare 209

Ponavljanje postupka

-neosnovanost predloga za

ponavljanje postupka 218

-nedozvoljenost predloga za

ponavljanje postupka 219

Povreda radne obaveze 223

Prestanak radnog odnosa 231

Povreda na radu 246

Profesionalno oboljenje 247

Poreska tajna 298

R

Raĉunanje rokova 44

Reformatio in peius 58

Raskid ugovora 73 - 77

Regresni dug 113

308

Raspored invalida rada 226

S

Sluţbena zabilješka 47

Skraćeni postupak 62, 63

Sticanje bez osnova 94

Stopa ugovorne kamate 107

Suvlasniĉka zajednica 121

Sporazum o zajedniĉkoj gradnji 122

Sticanje prava svojine 125, 126

Sluţbenost

-sticanje sluţbenosti putem odrţaja 132

-prestanak sluţbenosti 134

Stranaĉka sposobnost 200

Solidarna odgovornost investitora

i izvodjaĉa 244

Svojstvo nosioca stanarskog prava 249

Steĉajni postupak 267

T

Tumaĉenje ugovora 71

Troškovi postupka 201

Tuţba za utvrdjenje 203

U

Uspostavljanje ranijeg stanja 86

Ugovorna kazna 96

Ugovorna kamata 106

Ugovor o razmjeni 110

Ugovor o doţivotnom izdrţavanju 148

-dejstvo ugovora 152

-raskid ugovora 154

Ugovor o kreditu 263

Ustavna ţalba 313

V

Vanredno ublaţavanje kazne 64, 65

Vršenje roditeljskog prava 171

Z

Zastarjelost kriviĉnog gonjenja 19

309

Zloupotreba poloţaja u privrednom

poslovanju 25

Zelenaški ugovor 78

Zatezna kamata 97 - 100

Zaostavština

-imovina koja se izdvaja iz zaostavštine 145

-raspravljanje zaostavštine 161, 163

Zajedniĉka imovina 181

Zaštita prava djeteta 189

Zaštita prava zaposlenih 250

Zastarjelost potraţivanja zatezne kamate 265

Zaštita prava na sudjenje u razumnom

roku 303 -312

Ţ

Ţalba

-nedozvoljenost ţalbe 60

-dopuštenost ţalbe 61

Ţalba u upravnom postupku 276

310

SADRŢAJ / CONTENTS

ARHIV CRNOGOSKE JURISPRUDENCIJE......................................................5

ARHIVE OF MONTENEGRIN JURISPRUDENCE

SUDSKA PRAKSA.............................................................................................13

COURT PRACTICE

KRIVIĈNO MATERIJALNO PRAVO...............................................................15

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW

KRIVIĈNO PROCESNO PRAVO......................................................................35

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW

OBLIGACIONO PRAVO...................................................................................67

LAW OF CONTRACTS AND TORTS

STVARNO PRAVO..........................................................................................119

PROPERTY LAW

NASLJEDNO PRAVO......................................................................................143

SUCCESSION LAW

PORODIĈNO PRAVO......................................................................................169

FAMILY LAW

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO.............................................................191

CIVIL PROCEDURE LAW

RADNO PRAVO...............................................................................................221

LABOUR LAW

TRGOVAĈKO PRAVO....................................................................................253

COMMERCIAL LAW

UPRAVNO PRAVO..........................................................................................271

ADMINISTRATIVE LAW

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE.....................................................................301

HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS

INDEKS POJMOVA........................................................................................327

INDEX

311

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavaĉ / Publisher

Vrhovni sud Crne Gore

Tehniĉka obrada / Technical processing

Nada Janković

Tiraţ / Circulation

800

Štampa / Press

Štamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje

347.991 (497.16) (055)

BILTEN / Glavni i odgovorni urednik dr Ĉedomir Bogićević - God 1 (1994) - Podgorica

(Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 1994 (Cetinje: IVPE). - 24 cm

Godišnje

ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)

COBISS.CG.ID 10914832

Documents

Bilten Vrhovnog suda za 2011. godinu