UVOD U HISTORIJU I IZVORE BOSANSKOG PRAVA

1

Pojam bosanskog prava Pojmom bosanskog prava, u historijskom smislu rijei, obuhvata se cjelokupno pravo koje se jo od ranog srednjeg vijeka do danas primjenjivalo i primjenjuje na teritoriji Bosne i Hercegovine. To pravo se stoljeima razvijalo i oblikovalo tako to su se na bosanskoslavensku podlogu slijegali razliiti pravno-politiki nanosi i uticaji. Tih je nanosa i uticaja bilo ve u bosanskom srednjovjekovnom pravu, gdje se uz staro slavensko obiajno pravo sreu elementi srednjoevropskog feudalnog prava, dubrovakog i mletakog prava, te germanskog rudarskog prava koje je u Bosnu stiglo sa dolaskom Sasa, kao rudara.2

Ovakav model razvitka bosanskog prava nastavljen je u osmansko i dalje u moderno doba. Osmansko pravo je samo po sebi predstavljalo komplikovanu mreu pravnih sistema i podsistima, koji su u Bosni, u meusobnom preplitanju, inili jedinstven sistem bosanskog prava. Uz osmansko vojno-upravno, agrarno i zemljino pravo to je bilo erijatsko pravo, kanonsko pravo katolike i pravoslavne crkve, sa jevrejskim obiajnim pravom. Krajem osmanske vladavine u bosansko pravo, putem tanzimatskog zakonodavstva, prodiru principi i instituti modernog evropskog prava

3

Taj razvoj nastavljen je i dovren za vrijeme austro-ugarske uprave kada bosansko pravo dobija sve oblike modernog evropskog prava. Progresivnom zakonodavnom i openito normativnom ekspanzijom dviju jugoslavenskih drava, posebno poslije 1945. bosansko pravo se potpuno diferencira obuhvatajui praktino sve oblasti drutvenog ivota.

4

Bez obzira na brojnost svojih sastavnih komponenti, bosansko pravo nije bilo ni u jednoj etapi svog razvitka mehaniki zbir propisa razliitog porijekla i namjene. Ono je uvijek predstavljalo izvjestan sistem, manje ili vie pravno-tehniki razvijen i moderan, ali sa jasnim odlikama jednog pravnog sistema. Jedan pravni sistem se prije svega odlikuje povezanou pravnih propisa po prirodi materije koju regulira i po odreenoj mjesnoj i stvarnoj nadlenosti sudova i drugih organa vlasti. Moderni pravni sistemi se, pored toga, odlikuju postojanjem hijerarhije pravnih normi, odnosno nadreenosti i podreenosti raznih propisa, zavisno od njihove pravne snage.

5

Sve ove odlike sreu se, manje ili vie izraene, u sistemu bosanskog prava u svakoj konkretnoj fazi njegovog razvitka. Sistem bosanskog prava je, jednako kao svaki drugi pravni sistem, predstavljao sam u sebi savrenu cjelinu. Za jedan pravni sistem se kae da je savren onda kada moe rjeavati i rijeiti svako konkretno pravno pitanje koje se pred njim pojavi. U tom smislu bosansko pravo je kao sistem uvijek bilo sposobno djelovati i izricati pravdu u skladu sa pravnim shvatanjima date historijske epohe.

6

S obzirom na raznolikost komponenti koje su obuhvaene pojmom bosanskog prava, to se u posljednje vrijeme u njegovom prouavanju koristi komparativno-pravni metod.

7

Komparativno pravo Komparativnim ili uporednim pravom obino se oznaava svako prouavanje putem poreenja dva ili vie pravnih sistema, grana prava ili pravnih instituta unutar istog pravnog poretka. U najirem smislu to je prouavanje prava dvije ili vie zemalja njihovim poreenjem i uporednom analizom. Komparativno pravo nije posebna grana prava, kao to su, primjera radi, graansko, krivino ili ustavno pravo, nego se tim terminom u sutini oznaava primjena uporednog metoda u prouavanju pojedinih pravnih oblasti i disciplina. Tako se govori o uporednom ustavnom, uporednom graanskom ili uporednom krivinom pravu, ukljuujui tu i uporednu historiju prava.8

Izvjesni principi korienja uporednog metoda mogu se sresti jo u antiko doba, kao i u srednjem vijeku. Sistematska primjena ovog metoda vezana je za XIX stoljee i pojavu nacionalnih zakonodavstava te opi razvoj pravne nauke, u okviru koje se sve ee prouava strana legislativa i openito razliiti pravni sistemi. Taj razvoj je dobio takav razmah da je 1900. u Parizu odran Prvi meunarodni kongres za komparativno pravo.9

Poslije Prvog, a posebno Drugog svjetskog rata dolazi do formiranja raznih meunarodnih organizacija, na prvom mjestu Ujedinjenih nacija, koje sa svojim agencijama daju snaan podsticaj primjeni uporednog prava. Izrada njihovih brojnih normativnih i regulatornih akata ne bi bila mogua bez primjene uporednopravnih i uporedno-historijskih studija. Posebno su evropski integracioni procesi predstavljali i predstavljaju veliki podstrek uporednim pravnim prouavanjima.10

Danas se na nivou Evropske unije vri vrlo iroka unifikacija prava usaglaavanjem zakonodavstava pojedinih drava sa evropskim pravnim standardima. U svemu tome primjena metoda komparativnog prava ima vrlo znaajnu ulogu. Bosna i Hercegovina u tim procesima ima takoer svoje mjesto, koje uslovljava komparativni pristup u prouavanju njenog prava u njegovom historijskom razvitku. Taj pristup daje nemjerljiv doprinos prouavanju kako ope pravne kulture, tako i fonda strunih znanja studenata prava.11

Pravna priroda feudalnog posjeda u Bosni U Bosni su statusna pitanja regulirana na osnovu slavenskih obiaja i srednjoevropskog feudalnog prava koje je stizalo posredstvom Ugarske. Po tom osnovu je sva vlastela u Bosni bila u punom posjedu svojih feuda kao batina. To znai da su feud uivali kao svoju oevinu, odnosno kao posjed koji su batinili ili naslijedili od svojih predaka. U Bosni, ustvari, nosioci prava svojine na vlastelinskim batinama nisu bili pojedinci nego cijeli vlastelinski rodovi ili cijela bratstva, odnosno najee grupa krvnih srodnika (brae). Odatle su se vlastelinske batine obino nazivale "plemenita batina", "plemenito" ili "ple-mentina", to sve jasno podsjea na nekadanju kolektivnu rodovsku ili plemensku svojinu.12

Sve je to imalo posebne posljedice na drutvene i politike odnose izmeu vlastele i vladara. Ta je okolnost davala posebnu snagu bosanskoj vlasteli. Jednom darovanu plemenitu batinu vladar vie nije mogao povratiti. Vladar je mogao oduzeti batinu samo ako neki vlastelin izvri nevjeru (izdaju). Ali ak i u tom sluaju izdajnik je samo odgovarao "glavom svojom ili blagom", a ostalim se lanovima njegove porodice batina nije dirala. Osim toga, vladar je izdajniku mogao oduzeti batinu samo uz saglasnost ostale vlastele, tj. pristanak feudalnog ili dravnog sabora.13

Jedino je tzv. odumrtna (odumrla) batina pripadala vladaru. Kako rod u naelu ne propada, to su se njegova batinska prava nad odreenim zemljitem trajno odravala. Ipak se usljed estih ratova dogaalo da batina ostane bez gospodara. Takva se batina smatrala "odumrtnom" i pripadala je vladaru, kako se to izriito kae u jednoj povelji kralja Stjepana Ostoje iz 1400. godine

14

Sistem vazaliteta u Bosni Odnos vladara kao seniora i njegovih feudalaca naziva se vazalitetom ili vazalnim odnosom. Openito gledano u feudalnim su dravama postojala dva sistema vazaliteta: krunski vazalitet i hijerarhijski, odnosno sistem tzv. feudalnih ljestvica. Krunski je vazalitet postojao tamo gdje je centralna vlast bila jaka i gdje su svi feudalci bili direktno vezani za vladara (krunu) kao svog seniora. Vazali su prema svom senioru imali uglavnom dvije obaveze. Prva se sastojala u plaanju odreenog godinjeg danka u znak priznavanja njegovog vrhovnog prava vlasnitva. Druga je bila vojna obaveza.15

U Bosni je u pravilu samo krupna vlastela bila direktno vezana za vladara kao svog seniora. Obina vlastela i vlastelii su zavisili od krupne vlastele. Kao to su vladari davali batine krupnoj vlasteli, uz odreene obaveze i uslove, tako su velikai, raspolaui dalje sa svojim plemenitim batinama, darivali obinu vlastelu i vlastelie, ime su ih stavljali u poloaj svojih "sluga" (vazala). Pripadnici nie vlastele i vlastelii su kao "sluge", tj. vazali "gospode bosanske" (velmoa) bili obavezni na "vjernu slubu", koja se sastojala prije svega u vojnoj obavezi ili u sluenju na dvoru svog gospodara kao seniora, ili vrenju raznih misija u njegovu korist.16

Tako je u Bosni postojao cijeli hijerarhijski ureen sistem feudalnih vazalnih ljestvica i odnosa. U tom je sistemu vailo pravilo, da "vazal mog vazala nije moj vazal". To je znailo da je vladar sa niom vlastelom mogao komunicirati samo posredstvom krupne vlastele. Na drugoj strani, krupna vlastela je niu vlastelu i vlastelie, kao svoje vazale, koristila za jaanje svoje politike moi. Postojanje feudalne hijerarhije u Bosni je vodilo i dovelo do velikog uticaja i moi krupne vlastele i sve veeg slabljenja centralne vlasti.17

Imunitetska prava vlastele

Prava feudalca na posjedu obino se nazivaju imunitetima ili imunitetskim pravima. Svaki feudalac je u pravilu uivao trojaki imunitet na svom posjedu: ekonomski, administrativni i sudski.

18

Ekonomski imunitet sastojao se u pravu vlastelina da od naseljenika svog posjeda, odnosno od zavisnih seljaka ubire feudalnu rentu. Historijski gledano feudalna renta se javlja u tri oblika: radna (kuluk), naturalna i novana renta. Radna renta se sastojala u obavezi seljaka da odreeni broj dana u nedjelji ili godini kulue na imanju svog feudalnog gospodara. Kasnije se prelo na obavezu seljaka da svom zemaljskom gospodaru daju odreenu koliinu ili postotak od svih poljoprivrednih proizvoda. Obino su radna i naturalna renta kombinirane. Na kraju se sa razvojem robne privrede prelo na novanu rentu koja je znaila negaciju feudalnih odnosa koji su u osnovi imali naturalni karakter.19

Administrativni imunitet se sastojao u pravu vrenja upravno-policijske vlasti feudalnog gospodara nad naseljenicima njegovog posjeda. U uskoj vezi s tim je i sudski imunitet koji je sadran u pravu zemljinog gospodara da sudi svim naseljenicima svog vlastelinstva.

20

S obzirom na prirodu prava svojine na plemenitoj batini, to su imunitetske povlastice bosanske vlastele bile veoma iroko postavljene i regulirane. One se u vlasteoskim poveljama rijetko izriito navode i nabrajaju. Iz povelja proizlazi da je bosanska vlastela imala na svom posjedu vrlo snaan i samostalan poloaj. U tom smislu je ekonomski imunitet najire postavljen u povelji kralja Stjepana Tomaa iz 1446, kojom sinovima vojvode Ivania Dragiia, knezovima Pavlu, Marku i Jurju, poklanja odreene gradove, upe i sela. Kralj Stjepan Toma izriito kae da sve te gradove, upe i sela i "sve prihode koji od njih pristoje, dukate i ine dohotke" daje i dariva svojim "virnim i dragim slugama", navedenim knezovima (Pavlu, Marku i Jurju) i "njihovim ostalim", u "vijek vijekova za plemenito".

21

Obim administrativnog imuniteta bosanske vlastele najbolje je izraen u povelji kojom je 1325. ban Stjepan II Kotromani darivao posjede knezu Vukoslavu Hrvatiniu. Ban Stjepan tu izriito kae da su svi oni koji ive na tom posjedu pod vlau kneza Vukoslava. Najzad, sudski imunitet je veoma jasno formuliran i normiran u ugovoru ili povelji kojom je ban Stjepan II Kotromani 1333. ustupio Dubrovniku Stonski Rat, Prevlaku i neke otoke. Tu se navodi, da e Dubrovani na ustupljenoj teritoriji uivati "sudstvo i globe i krvi u miru", (suenje, ubiranje globa i umira ili vrade). To im ban Stjepan ostavlja na volju i "htijenje", "kao od svoje batine" do "vijeke vijekova".22

Jednako kao to su imunitetska prava bosanske vlastele bila normirana u najirim potezima, tako su i formulacije o njenim obavezama prema vladaru bile neodreene i labave. Vojna obaveza vlastele je svakako postojala ali je u poveljama navedena u dosta neodreenim terminima. Tako se u poveljama bana Stjepana II iz 1322. i 1323. navodi da je vlastelin duan sluiti vladaru ("gospodinu"), "orujem kako moe najbolje", odnosno sluiti mu "titom ili maem". Sa slabljenjem centralne vlasti te formulacije postaju jo neodreenije. Tako kralj Stjepan Toma veli 1459. u jednoj povelji nedorasloj djeci Ivana Jurinia, da mu imaju "pravo i vjerno" sluiti kao i "ini plemeniti ljudi rusaga (drave) bosanskog od svojih batina" kada dorastu i budu mogli "biti s nau slubu".

23

Obaveza vlastele da vladaru daje bilo kakvu odreenu godinju dabinu u Bosni oito nije postojala. U feudalnim dravama sa jakom centralnom vlau, svaka je vlastelinska i kmetska kua bila obavezna da plaa vladaru odreenu dabinu, obino jedan dukat godinje, ili odreenu mjeru ita u naturi, u znak priznavanja njegovog vrhovnog prava svojine na zemlju. Takva se obaveza u pravnim izvorima srednjovjekovne Bosne nigdje ne spominje, nego vladar to ostavlja na volju svakom vlastelinu. Ve je ban Kulin poveljom od 1189. odredio da se dubrovaki trgovci mogu kretati njegovom zemljom, slobodno i bez ikakvog nameta, osim ako mu neko od njih da poklon "od svoje volje". Slino i ban Stjepan II Kotromani preputa 1325. na volju knezu Vukoslavu Hrvatiniu da mu neto da "kad hoe".

24

Zavisni zemljoradnici Nasuprot vlasteli kao feudalnom staleu stajalo je seljatvo, ija je osnovna karakteristika kao drutvenog sloja njegova vezanost za zemlju, odnosno poljoprivrednu proizvodnju, u prvom redu zemljoradnju. Pravni poloaj seljaka u srednjovjekovnoj Bosni je, zbog oskudice u izvorima, nedovoljno poznat. On se dijelom moe rekonstruirati na osnovu posrednih, uglavnom dubrovakih izvora. Znaajna je injenica da su se u Bosni jo i u XV stoljeu odrali slobodni seljaci. Tako ih dubrovaki izvori spominju kao "homo liber" ili "homo sui iuris". U nekim se pravnim vrelima spominju "polovnici" i "tretjanici", takoer kao slobodni seljaci.25

Veinu su seljatva, kao i drugdje u srednjem vijeku, inili feudalno zavisni seljaci, u koje su spadali zavisni zemljoradnici, stoari (Vlasi) i robovi. Svi zavisni seljaci su imali isti socijalni, potlaeni poloaj, ali nisu imali isti pravni poloaj, to znai da nisu imali iste dunosti i obaveze. Najbrojniji sloj zavisnog stanovnitva bili su zavisni zemljoradnici. Oni su se u Bosni obino nazivali kmetovima ili "kmetiima". Mnogo je, meutim, ei naziv samo "ljudi", odnosno "ovjek". Ovi se termini uvijek koriste u znaenju neiji ljudi ili neiji ovjek koji uvijek ide kao pripadak zemlje.26

Tako kralj Stjepan I Tomaevi poklanja 1461. svom stricu Radivoju "est kmeta i vinograde". Kralj Stjepan Ostoja ustupa 1399. Dubrovniku neke zemlje "sa svim selima, zaseocima i ljudima". Vojvoda Sandalj Hrani prodaje 1420. svoj dio Konavla Dubrovanima "sa svim selima i zaseocima i s ljudima, ispaama, s drvima i dubravama" (umama). Sedam godina kasnije 1427. vojvoda Radoslav Pavlovi je prodao svoj dio Konavla Dubrovanima "sa pravim meama i s ljudima, s gorom i svodom".

27

Kmetii ili "ljudi" u Bosni su bili vezani za zemlju. Iz domaih povelja i dubrovakih spisa jasno se vidi da je bosanskim i humskim kmetovima izriito bilo zabranjeno naputanje vlastelinskih posjeda i samovoljno prelaenje s jednog vlastelinstva na drugo ili na teritoriju Dubrovnika. Ban Tvrtko I Kotromani u povelji koju je 1353. izdao u korist kneza Vlatka Vukosavlia izriito kae da u njegovoj dravi niko ne moe primiti "Vlatkova ovjeka", pa ni on sam kao ban, "ni njegov brat knez Vuk bez volje kneza Vlatka".

28

Obaveze bosanskih kmetova prema svojim gospodarima izriito nisu poznate, ali se o njima posredno moe suditi. Zavisni zemljoradnik u Bosni vjerovatno je bio obavezan da na imanju svog vlastelina radi (kului) oko 90 dana godinje. To je bilo neto manje nego u Srbiji, gdje je, prema lanu 68 Duanovog zakonika, zavisni zemljoradnik (zvani meropah) bio obavezan raditi na imanju svog gospodara 106 dana u godini. U donacionalnom feudalnom sistemu koji je vaio u susjednoj Slavoniji taje obaveza iznosila oko 150 dana godinje.29

Osim radne rente, kmetovi u Bosni su imali svakako i drugih obaveza kako prema svom vlastelinu tako i prema dravi. Moe se pretpostaviti da su imali obavezu zalaznim (priselice u Srbiji, decenzusa u Slavoniji) po kojoj su bili duni davati smjetaj i hranu svom vlastelinu, vladaru i njegovoj pratnji, te stranim poslanicima kad putuju kroz Bosnu. U vrijeme ratnih pohoda protiv Bosne, kmetovi su sigurno imali obavezu vojevanja, izgradnje i popravke tvrava ("gradozidanije") i njihovog uvanja nou ("gradobljudenije"). Ima naznaka da je vladar imao pravo da od svake seljake kue ubire u svoju korist jedan dukat godinje. Od kraja XIV stoljea seljaci su tu dabinu plaali velmoama.

30

U svakom sluaju bosanski kmetovi su vrlo teko ivjeli. Oni ne pruaju skoro nikakav otpor Osmanlijama. Posljednji bosanski kralj Stjepan I Tomaevi alio se u pismu papi Piju II, da u borbi protiv Osmanlija nema na koga da se osloni, a najmanje to moe na svoju "prostotu", tj. na seljake, poto su zavedeni propagandom od Turaka i simpatiziraju ih.

31

Vlasi (stoari) Pored kmetova kao zavisnih zemljoradnika (ratara), glavnu seljaku masu u feudalnoj Bosni sainjavali su zavisni stoari, openito poznati pod imenom Vlasl. U svim relevantnim pravnim izvorima srednjovjekovne Bosne, Dubrovnika i Srbije, zavisni se stoar oznaavao imenom Vlah. Rije Vlah, odnosno Walch je starogermanskog porijekla koja znai Rimljanin ili Roman. Tom su rijeju Juni Slaveni prvobitno nazivali sve romanizirane stanovnike Balkana. Ovo se romanizirano stanovnitvo pred slavenskom najezdom povlailo u planine gdje se po prirodi stvari moralo baviti stoarstvom. Vremenom se to romansko, tj. vlako stanovnitvo slaviziralo. Istovremeno je tako jedan prvobitno etniki pojam postepeno dobio znaenje odreene ekonomsko-socijalne kategorije feudalno zavisnih stoara.

32

U meuvremenu je doseljeno slavensko stanovnitvo sve vie prelazilo sa stoarstva na zemljoradnju, ime se rijei "dobri Bonjanin" ili "ovjek" sve ee identificiraju sa zemljoradnikom. Odatle se u izvorima pod rijeima "dobri Bonjani" ili "ljudi" i Vlasi podrazumijevaju ustvari zemljoradnici i stoari. Tokom vremena u Bosni se vrio proces postupnog nastanjivanja Vlaha, koji od nekadanjeg nomadskog naina ivota prelaze na ivot u katunima u kojima provode zimske mjesece. Kasnije se spominju i stalna stoarska sela.33

U ranofeudalnom periodu Vlasi su bili u direktnom odnosu prema vladaru, sa obavezom da mu daju dio svojih proizvoda, obino u stoci. Osim toga Vlasi su imali obavezu da vre komordijsku slubu u ratu i da za "ponos" vladaru daju tovarne konje za prenos soli iz dalmatinskih gradova u Bosnu. Kasnije su i Vlasi bili zahvaeni procesom feudalizacije, pa su uz zavisne zemljoradnike doli u posjed vlastele.

34

Vlasi su kao stoari ipak imali znatno laki poloaj od zemljoradnika. Oni su prirodom svog posla bili vezani za udaljena planinska ispasita, gdje su po katunima imali odreenu samoupravu sa svojim vlakim starjeinama, zvanim knezovima ili primiurima na elu. Sa jaanjem feudalne anarhije u Bosni i nadiranjem Osmanlija dolazi do sve vee imovinske i pravne nesigurnosti, pa mnogi zemljoradnici nastoje prelaskom na stoarstvo i polunomadski nain ivota spasiti sebe i svoju imovinu. Odatle se vlako, tj. stoarsko stanovnitvo u Bosni od kraja XIV i poetka XV stoljea postepeno stalno poveavalo.35

Robovi Bez obzira na to to se bosanska vlastela prema svom seljatvu, kmetovima ili "ljudima" odnosila krajnje grubo, ona nikad nije drala robove ili ropkinje (servi et andllae), kao kunu i drugu poslugu, to je bio redovan sluaj meu "prosvijetljenom" evropskom gospodom u Dubrovniku i drugim mediteranskim gradovima. U Bosni je trgovina robljem smatrana "nedostojnom i sramnom" pa su se njome zanimali uglavnom razni stranci, ali ponekad se tu susreu i pojedini pripadnici domae vlastele. Tako se meu onima koji su se bavili prodajom robova spominje ak i Stojislava, kerka kralja Dabie. Kupci su uglavnom bili stanovnici primorskih gradova, kako sa dalmatinske tako i italijanske obale Jadrana 36

Katolika crkva je zabranjivala dranje robova katolike vjere, ali poto se u ovom sluaju radilo o pripadnicima Crkve bosanske kao hereticima, to je trgovina bosanskim robljem tolerirana. U XV stoljeu se poveao obim trgovine bosanskim robljem. Seljaci su i sami prodavali svoju djecu u ropstvo, posebno u sluaju "gladnih vremena" (tempore famis). Na stalne proteste bosanskih kraljeva, dubrovake vlasti su u tri maha 1400., 1413. i 1416. zabranjivale ovu "gadnu trgovinu" (turpis mercantia).

37

Ove zabrane u praksi niko nije potovao. Dubrovani su mogli za svoje potrebe (pro usu suo) drati robove, pa se trgovina robljem otvoreno nastavljala i obavljala. Od 1465. u dubrovakim se spisima spominju posebni ljudi koji idu u lov na ljude, odnosno nove robove. To su bili "ropci" (raptores hominum), koji su preteno u trebinjskom kraju, kao neposrednom zaleu Dubrovnika hvatali ("lovili") ljude i dalje ih prodavali kao robove.

38

Gradovi i gradsko stanovnitvo U Bosni su ve u doba bana Kulina postojala tri vea trga sa utvrdama. To su bili Vrhbosna, koja se u XI stoljeu spominje i kao Civitas Bosna, Visoko i Drijeva (Narenta) u donjem toku Neretve. Dugotrajna i preko tri decenije mirna vladavina bana Stjepana II obiljeena je kako politiko-teritorijalnim irenjem Bosne tako i njenim privrednim usponom. Razvoj rudarstva u Bosni na bazi eksploatacije plemenitih metala dao je razmah bosanskoj trgovini sa dalmatinskim i prekomorskim gradovima.

39

Na toj se osnovi proiruju postojei i formiraju novi trgovi i rudarska naselja kao to su Srebrenica, Olovo, Kreevo, Fojnica, Busovaa i drugi. Od cjelokupnog tog politikog i privrednog razvoja i uspona najveu korist imaju vladari i krupna bosanska vlastela. Oni trguju i udruuju se u poslovnim poduhvatima sa dubrovakim, trogirskim i drugim trgovcima, a ban Stjepan II, na osnovu svojih fiskalnih prava, kuje prvi bosanski srebreni novac pod nazivom dinar.

40

Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najvie uvozila iz dubrovakih solana, zatim s otoka Raba, iz Ulcinja i Draa. Ostala strana roba uvozila se uglavnom za potrebe vlastele, a sastojala se od raznih luksuznih tkanina, oruja, posua, nakita, junog voa, egzotinih zaina, vina, slika i drugih umjetnikih predmeta. Iz Bosne su se pored ruda i metala u veoj mjeri izvozili lovaki i stoarski proizvodi.

41

Politiki uspon Bosne u vrijeme Tvrtka I praen je jedno-vremenim privrednim napretkom koji je poeo jo u vrijeme bana Stjepana II Kotromania. Uz brojne kolonije stranih trgovaca razvijaju se domai rudarski i trgovaki centri i gradovi sa vie carinskih postaja. Pored spomenutih javljaju se Foa, Jele, Jajce, Konjic, Janjii kod Zenice, Cernica kod Gacka, Dobrun kod Viegrada, Zvornik, Srebrenik, Usora kod Doboja, Rogatica, Prozor, Trebinje, Praa, Borac i Nerezi kod apljine. Radi razvitka pomorstva i pomorske trgovine kralj Tvrtko I je podigao grad Novi na ulazu u Bokokotorski zaljev. On je istovremeno u Brteniku kod Opuzena podigao brodogradilite kao osnovu za razvoj bosanske flote. Svi su ovi centri vladaru i krupnoj vlasteli, s obzirom na njihova fiskalna i regalna prava, donosili znatne prihode.

42

Stanovnici bosanskih gradova su preteno po zanimanju bili trgovci, zanatlije i rudari. Po etnikom sastavu, veinu gradskog stanovnitva su inili stranci, uglavnom Dubrovani kao trgovci i Sasi kao rudari. Meu iteljima gradova sretali su se, takoer, u manjem broju Mleani i stanovnici drugih dalmatinskih i italijanskih gradova. Dubrovani su vie ili manje bili stalno nastanjeni po bosanskim gradovima, gdje su njihove kolonije brojale od nekoliko desetina do preko dvjesta lanova. Ove kolonije dubrovakih trgovaca su uivale iroku upravnu i sudsku autonomiju. Takvu organizaciju i autonomiju od stranaca su u poetku imali jo jedino Sasi kao rudari. Oni se vremenom slaviziraju i stapaju sa domaim bosanskim stanovnitvom, koje preuzima rudarske poslove.

43

Domae gradsko stanovnitvo je u prvim stoljeima bosanske drave bilo malobrojno. Vremenom se udio i uloga domaeg stanovnitva u strukturi gradova i trgovakom poslovanju sve vie poveava. Srebrenica je tako sredinom XV stoljea brojala oko sedam stotina kua, meu kojima je na strance otpadao sasvim neznatan dio. Bez obzira to je vremenom jaalo i u XV stoljeu brojno nadmailo strance, domae bosansko gradsko stanovnitvo se nikad nije oformilo kao poseban graanski stale. Odatle gradsko stanovnitvo nije u politikom ivotu srednjovjekovne Bosne igralo nikakvu posebnu ulogu.44

PRAVNI SISTEMSudovi Osnovni oblik sudova u Bosni su bili vlastelinski ili "patrimonijalni" sudovi kakvi su postojali i u ostalim balkanskim i srednjoevropskim feudalnim dravama. Svaki vlastelin je na osnovu svog sudskog imuniteta imao pravo da sudi zavisnim ljudima sa svog posjeda. Vlastelin je obino sudio tako to je sjedio na nekoj kamenoj stolici, odakle je pratio raspravu i izricao presude. Naeno je vie takvih stolica, meu kojima su najpoznatije, ona u Kosoru na Buni kod Blagaja, stolnog grada Hercega Stjepana, zatim u Donjoj Bukovici na Neretvici kod Konjica sa natpisom, "Sije stol Pavlovia Ivana", i u Kleku kod Prozora koja je pripadala banu, odnosno kralju Tvrtku I Kotromaniu.

45

Mjesto gdje se nalazi ova stolica narod naziva Banov sto ili Kraljev stolac. Pored toga, kamene su stolice naene na vie drugih lokaliteta, kao to su Vratar kod Redeppaine kule u epi, Viegrad, zatim Hrtar kod Viegrada, Samobor kod Gorada, Kovin na Limu kod Prijepolja, Sokol na Sepan Polju gdje se sastaju Piva i Tara, Kulina i Dura kod Miljevine, Osip kod Kalinovika, Jele i Toevac kod Foe, Fojnica, Jasenik, Brajin Laz i Klju kod Gacka, Zovi Do kod Nevesinja, Gornji Turani kod Trebinja, Oanii kod Stoca i Grab kod Ljubukog. Veina ovih stolica pripadala je velikim vlastelinskim porodicama Pavlovia i Hrania-Kosaa.46

Sporovi izmeu bosanskih podanika i Dubrovana raspravljani su i rjeavani na jednom mjeovitom pograninom sudu koji se nazivao stanak. Sastav, djelokrug i nain rada ovog suda bio je reguliran lanovima 51 i 52 Dubrovakog statuta iz 1272. godine. Sud se sastojao od po dvanaest porotnika i po jednog pristava (sudskog izvritelja) s obje strane. Na stanku su najee rjeavani zemljini i slini sporovi izmeu dubrovakih graana i humskih seljaka u neposrednom zaleu Dubrovnika.

47

Sami Dubrovani su u Bosni imali svoje konzule koji su rjeavali njihove meusobne sporove nastale iz trgovakih i drugih poslova i odnosa po Bosni. U sluajevima takvih sporova izmeu Bosanaca i Dubrovana nadlean je bio, prema ugovorima Mateja Ninoslava iz 1235, 1240. i 1249, sud tuenika. Tako, ako Bosanac tui Dubrovanina, nadlean je dubrovaki sud. U suprotnom, kada Dubrovanin tui Bosanca, nadlean je bio bosanski ban.

48

Sasima i drugim stanovnicima bosanskih gradova sudio je knez koga je imenovao vladar i koji je smatran predstavnikom centralne upravne i sudske vlasti. Pored kneza u nekim je gradovima, primjera radi, u Srebrenici, postojalo i gradsko vijee (Curia Purgarorum) sastavljeno od dvanaest "purgara" (graana) koje je pored upravne vrilo i sudsku vlast.

49

U Bosni nije bilo posebnih dravnih sudova ili sudova na dvoru vladara, kakvi su po pravilu postojali u drugim feudalnim dravama. Vlasteli u Bosni najee su sudili vlastelinski kolegiji sastavljeni od predstavnika same vlastele i Crkve bosanske. U vie vlastelinskih povelja se garantira da vladar (ban ili kralj) nee poduzimati nita protiv nekog vlastelina dok njegovu krivicu (najee nevjeru ili izdaju) ne "ogledaju" dvanaest ili etrnaest plemia koji su bili zakleti svjedoci na datoj vjerovnoj povelji.

50

Upeatljiv primjer ove sudske ustanove nalazi se u povelji koju su 1353. zajedniki izdali Tvrtko I i njegov otac knez Vladislav knezu Vlatku Vukosavliu. Tu Tvrtko i Vladislav izriito kau da su "dali viru svoju gospodsku" i prisegli sa "dvanaest dobrih Bonjana" knezu Vlatku da mu se "ne moe vira svri" dok se "ne ogleda", tj. ne presudi. U vie se drugih povelja u slinom sluaju predvia sud Crkve bosanske, tj. njenog "dida" i njenih strojnika. Pri kraju postojanja bosanske drave predvia se u dva sluaja uee predstavnika katolike crkve (vikara i fratara) u suenju vlasteli.51

Sudski postupak Podaci o suenju, odnosno o postupku pred sudovima malobrojni su i veoma fragmentarni. Moe se rei da je u pogledu odreivanja mjesne nadlenosti u sporovima izmeu Bosanaca i Dubrovana kao ope pravilo vrijedilo naelo Actor sequitur forum rei, to znai da se tuba podnosila sudu nadlenom za tuenu stranu. To je naelo ve bilo predvieno ugovorima bana Mateja Ninoslava sa DubrovnikomStjepana II Kotromania sa Dubrovanima 1332. godine. Tu se kae da ako Dubrovanin "ima koju pravdu na Bonjanina", "da ga pozove pred gospodina bana". "Ako li govori Bonjanin na Dubrovanina", da ga pozove pred dubrovakog kneza.

52

Ovim ugovorom iz 1332. uglavnom su regulirana i ostala dokazna sredstva i naela sudskog postupka. Od dokaznih sredstava koritenih na sudovima srednjovjekovne Bosne najvie i najee se spominje zakletva. Stranci u sporu su pri zaklinjanju pomagali sakletvenici, zvani rotniei ili porotnici. Sud je dosuivao optuenom ili jednoj od stranaka u sporu da se zakune kao "samesti" ili "samsedmi", to je znailo sa jo pet ili est rotnika kao sakletvenika. Tako je, primjera radi, ugovorom 1332. odreeno da se Bosanac koji porie svoj dug Dubrovaninu mora zakleti, odnosno dati "samoestu" prisegu. Isto je tako Dubrovanin u sporu sa Bosancem oko konja za kojeg nije znao rei od koga ga je kupio, bio duan da "prisee" tj. kune "samoest".

53

Znaajna ustanova u sudskom postupku u Bosni bila je pravo azila, odnosno utoita za politike krivce. Pravo azila u Bosni je bilo razvijeno i esto koriteno u nemirnim vremenima, politikim previranjima i sukobima vladara i vlastele, te izmeu same krupne vlastele. Vladari su u ugovorima sa Dubrovnikom u pravilu osiguravali za sebe i pravo utoita u ovom gradu. Tako je meu ostalim i kralj Tvrtko I osigurao 1387. za sebe pravo utoita u Dubrovniku, ako se "slui" takvo vrijeme da bi "on, gospodin kralj" morao ili "htio doi u grad Dubrovnik".54

Dubrovani su pravo utoita u svom gradu u naelu davali i bosanskoj vlasteli. Dubrovani tako piu 1406. velikom vojvodi Sandalju Hraniu, izmeu ostalog, da svako ko bjei "pred Bosnom" (tj. pred drugom vlastelom) moe doi u grad i tu "stajati slobodno po zakonu". Od veoma je velikog znaaja bila injenica da je Crkvi bosanskoj takoer pripadalo pravo azila. U njenim su kuama (hiama) mogli nai utoite politiki, a vjerovatno i drugi krivci. Dubrovani su tako pisali 1404. kralju Stjepanu Ostoji da se jedan od njegovih politikih protivnika i suparnika, vojvoda Radii nalazi usred Bosne u jednoj patarenskoj kui gdje jede kraljev hljeb. On je slobodan, napominju na kraju Dubrovani, na osnovu sloboda, tj. prava azila koji uivaju patareni, kako su Dubrovani redovno nazivali sljedbenike Bosanske crkve.55

Krivino pravo i sistem kazni - Na osnovu vrlo oskudnih podataka koji se tiu krivinog prava u modernom smislu rijei, moe se vidjeti da se u srednjovjekovnoj Bosni svaka protivpravna radnja, tj. svako krivino djelo nazivalo rijeju krivina. Ovaj termin sree se ve u ugovoru bana Mateja Ninoslava sa Dubrovnikom 1240. godine. Pojmu krivine suprotstavljala se rije pravina, kao oznaka svakog ponaanja koje je u skladu sa pravom, odnosno pravdom. Tako u istom ugovoru sa Dubrovnikom ban Ninoslav kae da se uinjena krivina "s pravinom ispravi". Od krivina, odnosno krivinih djela u Bosni se obino sreu ubistvo, kraa i nevjera ili izdaja, mada se nijedno od njih ne spominje osobito esto u izvorima. U kaznenom sistemu srednjovjekovne Bosne preovladavale su imovinske kazne obino naplaivane u naturi, a rjee u novcu. Imovinska kazna primjenjivala se ak i u sluaju krivinog djela ubistva. Za krivino djelo ubistva u Bosni se prakticirala globa, zvana "vrada" ili umir.56

Primjenjivanje globe za krivino djelo ubistva pokazuje da je i meu Slavenima u Bosni nekad bila poznata krvna osveta, odnosno sistem taliona. Krvna osveta je kasnije zamijenjena otkupom ili tzv. kompozicijom. Otkup, odnosno "umir krvi", bila je stvar privatne nagodbe oteenog sa krivcem ili krivcima. Tek ako nagodba ne bi uspjela predmet spora se iznosio pred sud. Tako je 1447. izvjesni Radosav Ivanovi iz Trebinja podigao pred dubrovakim sudom tubu protiv ubica svog brata Radia. On je tom prilikom izjavio da se s jednim od ubica, Jakom Radetiem, "nainio", tj. nagodio i ovaj mu je platio "svoj etvrti dio". Poto ostala trojica krivaca ne pristaju na nagodbu, to ih Radosav u svoje ime i ime itavog svog bratstva tui da "plate to na njih stoji".

57

U srednjovjekovnoj se Bosni u pravilu nije pribjegavalo krvnoj osveti, to su i vlasti nastojale suzbiti. Tako trebinjski vlastelin Ljubia Bogdani pie 1412. dubrovakoj vladi da u sluaju jednogubistva goni krivce kako se oni i oteeni ne bi poubijali. Drava je vremenom otkup ili kompoziciju ozakonila u vidu globe. Vrada ili globa je obino plaena u novcu i iznosila je 500 dukata. Za razliku od drugih, posebno okolnih feudalnih drava, u Bosni nisu postojale niti su bile poznate razne tjelesne kazne u vidu batinanja, muenja i sakaenja u raznim vidovima (odsijecanje ruke, oslijepljivanje, paljenje brade i slino). U feudalnim dravama ove su kazne obino primjenjivane kod krivinih djela krae i razbojnitva. Kada je Bosna u pitanju, ve spomenuta povelja bana Stjepana II Kotromania iz 1332. predviala je za ova krivina djela samo naknadu tete i imovinsku kaznu. Ova kazna je naplaivana u starom obliku, tj. u naturi, tako to je svaki uhvaeni krivac (kradljivac ili razbojnik) morao platiti, odnosno dati banu est volova.

Brak i porodica Vladajui oblik porodine zajednice u srednjovjekovnoj Bosni bila je velika patrijarhalna porodica, kasnije, u XVIII i XIX stoljeu, nazvana zadrugom. Njeno glavno obiljeje je kolektivna svojina nad zemljom i vlast oca obitelji, posebno kada je u pitanju sklapanje braka i raspolaganje porodinom imovinom.

59

Brak je u srednjovjekovnoj Bosni imao necrkveni, laiki karakter. Zakljuivanje vjerovatno po staroslavenskim obiajima, dijelom kraom ili otmicom nevjeste, a dijelom ugovorom ili kupovinom. Prema istoj, u osnovi paganskoj tradiciji, brak se lahko i jednostavno razvodio. U krajnjoj liniji brak je smatran dogovorom izmeu dviju porodica. Mu je imao pravo u svako doba jednostrano raskinuti takav brani sporazum, jednostavno ako mu ena vie nije bila "ugodna". ena je takoer mogla napustiti mua. Njoj se u tom sluajuje mogao vratiti kui ili prepustiti drugome. Ova pogodnost lahkog i jednostavnog razvoda bila je vjerovatno jedan od glavnih razloga to su bosanski krstjani odbijali da prihvate crkveni brak. U svojim albama Rimu franjevci su upravo ovu injenicu navodili kao osnovni problem u njihovim nastojanjima da bosanske krstjane pridobiju za katolicizam i time ih, izmeu ostalog, obaveu na crkveni brak.60

Pri nasljeivanju nije primjenjivan princip primogeniture, nego se nasljedstvo dijelilo jednako na sve sinove. enska djeca su imala pravo nasljeivanja pokretnih stvari, a ako de cuius nije imao mukog potomstva, onda su imanje nasljeivale keri. U velikim patrijarhalnim obiteljima, koje su ivjele pod jednim krovom, obino je najstariji sin postajao poslije oeve smrti glava porodice. Od njega se oekivalo da e se u svim pitanjima porodinog ivota i porodine ekonomije savjetovati sa svojom braom. Ovu praksu potvruju bosanski srednjovjekovni ugovori i druge isprave, na kojima se redovno, pored imena glave porodice, kao svjedoci javljaju "i braa". 61

S obzirom da se velike patrijarhalne porodice nisu u srednjovjekovnoj Bosni raspale, to je sama njihova ekonomska osnova oliena u kolektivnom vlasnitvu iskljuivala mogunost testamentalnog nasljeivanja. Vii slojevi bosanskog drutva tog vremena ipak su, preko Dubrovnika, poznavali testament ili oporuku i testamentalno nasljeivanje. Bosansko pravo je uvaavalo odreenu razliku izmeu batine (oevine) i teevine kao imovine koju je pojedinac za ivota na razliite naine sam stekao. Bio je obiaj da se takva imovina, obino novac i razne dragocjenosti deponiraju u Dubrovniku. Ta imovina je onda bila predmetom testamentalnog raspolaganja od strane deponenta kao njenog vlasnika. Ovu praksu potvruju razliiti dubrovaki izvori.

62

Vlasnitvo (svojina) i obligacije Svako vlasnitvo, odnosno svaki oblik svojine predstavlja pravni izraz odnosa proizvodnje. Njihov karakter odreuje pravnu prirodu vlasnitva i u krajnjoj liniji cjelokupnog pravnog poretka. Poto su proizvodni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni imali feudalni karakter, to je vladajui oblik vlasnitva bila feudalna svojina. Nasuprot rimskom privatnom vlasnitvu u kojem je svaka stvar imala jednog gospodara, svojina je u feudalizmu bila podijeljena, tako to je vie razliitih titulara (nosilaca vlasnikih prava) imalo odreena svojinska ovlatenja na istoj stvari. S obzirom da je zemlja bila osnovno sredstvo za proizvodnju, to je osnovni oblik vlasnitva bila zemljina svojina.

63

U feudalizmu je vladar u naelu smatran vlasnikom cjelokupnog zemljita, pa je njemu kao takvom pripadalo vrhovno pravo svojine (dominium eminens). Svaki feudalni gospodar, odnosno vlastelin imao je na svom posjedu direktnu ili pravu svojinu (dominium directum). Na kraju je seljak, odnosno zemljoradnik (kmet) imao na svom posjedu zavisnu svojinu (dominium utile) u vidu prava koritenja zemljita pod uslovom davanja feudalne rente vlastelinu.

64

Svojina na zemlju mogla se stei originarnim i derivativnim putem. Originarnim putem pravo vlasnitva stie se nezavisno od prava prethodnika, obino tako to se pod odreenim zakonskim uslovima prisvajaju stvari koje ranije nikome nisu pripadale ili su naputene. Najei nain originarnog pribavljanja vlasnitva u srednjovjekovnoj Bosni bila je krevina. Seljak je mogao, uz odobrenje vlastelina na ijem se imanju nalazila uma, iskriti, tj. isjei i iistiti jedan njen dio i tako doi do novog obradivog zemljita. Pravo na sjeu ume za svoje potrebe imali su i Sasi kao rudari, ali bez prava sticanja svojine po osnovu krevine. Sasi su isjeenu goru morali ostaviti pustu da na njoj raste nova uma.

65

Derivativnim putem pravo vlasnitva se stie na osnovu pravnog posla (kupoprodajom, poklonom, nasljedstvom i sl.), to znai da se pravo svojine konstituira saglasnou volja prethodnog i novog vlasnika. Svaki je vlasnik imao pravo tako steenu stvar po svojoj volji koristiti, uivati i na osnovu prava raspolaganja na razne naine otuiti (prodati, pokloniti i sl.), ili pod odreenim uslovima dati drugome na upotrebu u vidu zajma, posudbe ili posluge, zakupa itd.

66

Svi ovi obligacioni pravni poslovi i odnosi bili su u veoj ili manjoj mjeri poznati i u srednjovjekovnoj Bosni. Njihov broj se poveava sa razvitkom trgovine i openito robno-novanih odnosa u XIV, a posebno u XV stoljeu. Dubrovaki i mletaki izvori pokazuju da su u Bosni u XV stoljeu skoro svi trgovali, od vladara i krupne vlastele do vojnika i sitne vlastele, vlakih katunara, pa ak i starjeina Crkve bosanske. U nesigurnim unutranjim i spoljnim prilikama tog vremena posebno su se razvili depozitarni poslovi i odnosi izmeu krupne bosanske vlastele i Dubrovana. Pripadnici viih slojeva bosanskog drutva predavali su dubrovakim vlastima i bankarima u ostavu ("u poklad") svoj novac, srebro, zlato i druge dragocjenosti, ime su se osiguravali za sluaj da moraju bjeati iz Bosne.

67

Testament gosta Radina Promjenama koje donosi novana privreda zahvaene su u XV stoljeu i starjeine Crkve bosanske, to se najbolje vidi iz poznatog testamenta ili oporuke gosta Radina. Jedan od posljednjih istaknutih starjeina Crkve bosanske gost Radin Butkovi je kao mlad "krstjanin" stupio 1422. u slubu vojvode Radoslava Pavlovia. U narednih desetak godina obavljao je za svog gospodara razne diplomatske poslove kod dubrovake vlade. Od 1437. spominje se u asti "starca", a od 1450. "gosta". U to je vrijeme ve bio u slubi vojvode i hercega Stjepana Kosae, kao linost od njegovog najveeg povjerenja.68

Gost Radin je u hercegovoj slubi stekao veliko bogatstvo koje je po tadanjem obiaju deponirao u Dubrovniku. On je, dok je sluio hercega Stjepana, istovremeno inio razliite usluge bogatim i uglednim Dubrovanima. Oni su mu kasnije omoguili da nae utoite u Dubrovniku, gdje je zahvaljujui svom bogatstvu, okruen slugama i pratnjom, ivio kao sva velika gospoda tog vremena.

69

Poetkom januara 1466. gost Radin je sastavio u Dubrovniku testament kojim je raznim nasljednicima i za razliite svrhe zavjetao svoje veliko bogatstvo. Prvo je odredio da se 300 dukata preda njegovom neaku gostu Radinu Seonianinu da ih podijeli "pravim krstjanima kmetovima i pravim kmeticama krstjanicama" da se nedjeljom i praznikom mole za njegovu duu. Daljih 300 dukata dao je dvojici Dubrovana, Andruku Sorkoeviu i Tadioku Marojeviu, da ih "na velike blage dane" dijele "mrsnijem ljudima"; a naime "prokaenim, slijepim, hromim, gladnim i ednim, i starcima i staricama". Nakon toga, nevjesti Pavi, sestri Vukni i ostaloj blioj familiji ostavio je preko 4.000 dukata.

70

Trojici krstjana i jednoj krstjanici koji su poli s njim u egzil ostavio je 70 dukata, a svom komorniku (upravniku dvora) Vukasu stotinu. Svojim i Pavinim slugama ostavio je 90 dukata, a raznim pojedincima, meu kojima su bili njegov bratued gost Radivoje i Vukoje, gost uskopaljski, daljih 650 dukata. Pored toga, podijelio je i razne predmete line upotrebe, konje sa opremom itd. Na kraju je spomenutom knezu Tadioku Marojeviu, kao svom prijatelju, ostavio 200 dukata i crvenu ubaru koju mu je darovao "gospodin kralj Matija" (Korvin). Takoer spomenutom knezu Andruku ostavio je 100 dukata, te 140 dukata "za hram i greb", gdje mu "kosti budu i legnu".

71

Gost Radin sigurno nije bio jedini dostojanstvenik Crkve bosanske koji se obogatio i po svom drutvenom poloaju pribliio klasi feudalaca. Njegov sluaj pokazuje da su se pojedine starjeine Crkve bosanske, koji su ranije odbacivali materijalna dobra i prezirali "knezove ovoga svijeta", vremenom u svakodnevnom ivotu faktiki odrekli moralnih naela vlastitog uenja. Na taj nain se Crkva bosanska pribliavala svome kraju skupa sa bosanskom srednjovjekovnom dravom.

72

IZVORI PRAVA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Izvori prava i pitanje zakona Uz obiajno pravo, osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su povelje i druge javne isprave, dok su u epohi ranog feudalizma postojali i neki zakoni. Kao pomoni pravni izvor sluilo je dubrovako pravo. U starijoj literaturi se openito smatralo da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo opih pravnih pravila u vidu pisanih zakona. Meutim, podaci iz glave IX Ljetopisa popa Dukljanina o "slavenskoj knjizi zvanoj Metodije" ukazuju na mogunost da je u Bosni prije XII stoljea ipak postojao jedan pisani zakon kojem su se vremenom izgubili tragovi.73

Ovaj ve legendarni ljetopis nastao je sredinom XII stoljea, pa se smatra jednim od najstarijih knjievnih djela meu Junim Slavenima. Ljetopis je napisao neki nepoznati sveenik iz Barske nadbiskupije. Odatle se Dukljaninov Ljetopis esto naziva i Barskim rodoslovom, jer mu je jedan od ciljeva bio da istakne primat Barske nadbiskupije meu Slavenima. Anonimni pisac Ljetopisa sam kae da je svoje djelo na molbu sveenstva i mladei u Baru preveo "iz slavenskog" (ex sclauoniea littera) na latinski".

74

Slavenski original nije sauvan niti je poznat kasnijim hroniarima i historiarima. Dukljaninova je hronika u opisivanju dogaaja u vremenu od V do X stoljea puna nevjerovatnih vijesti i podataka koje je teko provjeriti putem drugih izvora. Upravo zbog tih spornih vijesti Ljetopis popa Dukljanina je bio i ostao predmetom brojnih historijskih analiza, provjera i ivih rasprava. U Ljetopisu se u svakom sluaju nalazi jezgro odreene historijske istine.

75

Anonimni pisac iz Bara pria kako je neki, inae u historiji do sada nepoznati, kralj Budimir odluio da obnovi i utvrdi granice svog kraljevstva. On je radi toga poslao izaslanike rimskom papi i bizantskom caru da mu poalju stare povelje na osnovu kojih e ustanoviti granice svoje drave. Kada su ovi izaslanici stigli, kralj Budimir je naredio da se na Duvanjskom polju skupi "sav narod njegove zemlje". Tu je odran sabor koji je trajao dvanaest dana. Osam dana se raspravljalo o "boanskom zakonu" i "poloaju crkve".

76

Ostala etiri dana govorilo se o kraljevoj vlasti, o banovima ili vojvodama, satnicima (centurionima) i upanima ili knezovima. Poto se okrunio po "obredu rimskih kraljeva", kralj Budimir je podijelio zemlju na etiri velike pokrajine, Crvenu Hrvatsku, Bijelu Hrvatsku, Bosnu i Rau (ili Raku) tj. Srbiju i za njihove upravnike imenovao po jednog bana ili vojvodu. Kralj je na kraju uveo "mnoge zakone i dobre obiaje, a ko hoe da ih upozna, neka ita slavensku knjigu koja se zove Metodije, gdje e nai ta je sve dobrog preblagi kralj uveo". U nauci je jo u XIX stoljeu utvreno da se pod "Metodijem" ne misli na Svetog Metodija, nego da je u pitanju grka rije "methodios" to znai nekakav "razvod" (uredba) ili "statut".

77

To znai da je "methodios" ustvari "knjiga zakona, ili "kompilacija zakona" (liber legum, seu compilatio legum). U to su se vrijeme pojmovi Crvena i Bijela Hrvatska poklapali sa bizantskim temama Gornjom Dalmacijom sa sjeditem u Dubrovniku i Donjom Dalmacijom sa Zadrom kao najjaim gradom. Pojmom Crvene Hrvatske ili Gornje Dalmacije bili su obuhvaeni i dijelovi kasnije feudalne Srbije (Duklja, odnosno Zeta), dok je Bosna stajala kao zasebno tijelo, kako se i spominje u Dukljaninovom Ljetopisu.

78

Kako Ljetopis popa Dukljanina ima legendarni karakter, to se on, historijski uzeto, ne odnosi ni na jednu konkretnu junoslavensku ranofeudalnu dravu. Odatle podaci koje sadri Ljetopis imaju, u smislu tradicije, veliki znaaj za pravnu historiju svih junoslavenskih ranofeudalnih drava. To znai da se osnovano moe pretpostaviti da je u Bosni prije XII stoljea postojao neki pisani zakon, odnosno zbirka propisa crkvenog i svjetovnog karaktera. U to vrijeme proces feudalizacije jo nije bio doveo do teritorijalne rascjepkanosti, pa je vladar kao nosilac centralne vlasti bio jo dovoljno moan da osigura izdavanje i sprovoenje jednog jedinstvenog zakona za cijelu dravu.

79

Javne isprave ili listine Osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su javne isprave ili listine koje je u vidu povelja vladar izdavao pojedinim fizikim ili pravnim licima. Vei broj ovih povelja imao je u odreenom smislu karakter meunarodnih ugovora, jer su njima bosanski vladari davali i garantirali trgovake i druge povlastice stranim dravama i njihovim graanima. Sauvalo se oko ezdeset takvih povelja ili ugovora, od kojih se najvei broj odnosio na Dubrovnik i njegove graane. Poznata su i dva ugovora sa Venecijom i jedan sa napuljskim kraljem.

80

Ostale javne isprave predstavljale su vlastelinske povelje od kojih se tridesetak sauvalo najveim dijelom u arhivima u Veneciji i nekim drugim stranim zemljama. Po svom sadraju ove su listine uglavnom darovne ili vjerovne povelje. Njima su bosanski vladari darivali, odnosno davali zemljine posjede svojoj vlasteli ili potvrivali darivanja svojih prethodnika. Kako bosanska dvorska kancelarija nije bila osobito vrsto organizirana, to su se javne isprave koje su iz nje izlazile u pogledu forme prilino meusobno razlikovale. To znai da listine ili povelje nisu bile tipizirane, nego je svaka za sebe predstavljala posebnu literarnu tvorevinu.

81

Bez obzira na sve to, mogu se u strukturi bosanskih isprava ili listina razlikovati tri osnovna dijela, uobiajena u svim srednjovjekovnim poveljama. To su: (1) protokol, tj. uvod, (2) tekst, i (3) eshatokol, odnosno zavrne odredbe.

82

Protokol ili uvodni dio sastojao se iz invokacije, datuma izda vanja povelje i intitulacije. Invokacija je prizivanje Boga, kojom je poinjala svaka srednjovjekovna isprava. Ona je mogla biti verbalna, tj. izraena rijeima, ili simbolina, kada se umjesto rijei na poetak isprave stavi znak kria ili krsta. U bosanskim srednjovjekovnim poveljama invokacija je uvijek bila verbalna i obino se koristila formula: "U ime oca i sina i svetoga duha amin!". Poslije toga slijedila je intitulacija, odnosno naziv, tj. titula i ime vladara koji izdaje povelju. Tako, primjera radi, Kulin ban poinje svoju poznatu povelju rijeima:"Ja ban bosanski Kulin" itd. Intitulacija je esto sadravala tzv. formulu devtionis. To su bile rijei kojima se izraavala vlastita skromnost i pobonost. Ban Matej Ninoslav tako u jednoj povelji iz 1234. kae: "Ja rob Boiji Matej a odmilom Ninoslav ban bosanski veliki", itd.83

Tekst povelje se sastojao od naracije, dispozicije i sankcije. Naracija je onaj dio povelje u kojem se izje dolo do njenog izdavanja, odnosno navode politiki i drugi dogaaji usljed kojih je konkretna isprava izdata. Lijep primjer naracije u bosanskim javnim ispravama nalazi se u znamenitoj povelji kralja Tvrtka I Kotromania izdatoj Dubrovniku 10. aprila 1378. godine. Tu kralj Tvrtko opirno pria o svim dogaajima i okolnostima koje su dovele do njegovog krunisanja i potrebi da u novom svojstvu kralja Srbije, Bosne i Primorja udovolji molbi Dubrovana i potvrdi im njihove ranije povlastice.

84

Kao i svaka druga pravna norma, tako je i povelja nuno propisivala pravilo ponaanja, tj. dispoziciju, i predviala kaznu, tj. sankciju za sluaj nepotivanja ili krenja tog pravila ponaanja. Odatle je dispozicija najvaniji dio ne samo teksta, nego itave povelje. U njoj se izlae odluka izdavaa povelje, odnosno opisuje predmet pravnog posla i time ustanovljava pravilo ponaanja. Tako ban Kulin, kao gospodar Bosne, dispozicijom svoje povelje iz 1189. garantira Dubrovanima slobodu kretanja i trgovine po zemlji kojom vlada. On ih pri tome oslobaa svakog nameta, osim ako mu neko od njih da poklon "od svoje volje".85

Sankcija ili kazna (formula penalis) nije nikad u poveljama bila konkretizirana, nego se svodila na prijetnju prokletstvom onima koji bi prekrili odredbe sadrane u dispoziciji povelje. Ilustrativan je u tome primjer sadran u spomenutoj povelji kralja Tvrtka izdatoj Dubrovniku 1378. godine. Kralj tu kae da oni koji se drznu da prekre "ovo slovo" (tj. rije) i "obeanje nae koje smo obeali i zapisali", "takvi da prime na sebe i na svoju duu one kletve koje smo izrekli pred svetim Evaneljem".

86

(3) Eshatokol ili zavrni dio povelje se sastojao od tzv. koroboracije, potpisa i peata. Koroboracija je podrazumijevala navoenje sredstava, na prvom mjestu prisutnih svjedoka koji e ispravi ili povelji dati dokaznu snagu i potvrditi njenu autentinost. U srednjovjekovnim bosanskim ispravama svjedoci su navoeni u pravilu samo kada su u pitanju vjerovne povelje.

87

Potpisi izdavaa povelje na starim bosanskim ispravama su veoma rijetki. Obino se potpisivao samo pisar zvani dijak, kao ef dvorske kancelarije. Primjera radi kod bana KulinaRadoje, kod bana Stjepana II dijak Pribisav, kod kralja Tvrtka dijak Draeslav, itd. Posljednji bosanski kraljevi Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi su ve lino potpisivali svoje povelje. Tako na jednoj povelji Stjepana Tomaa iz 1446. pored potpisa njegovog dijaka Tvrtka Sekulovia potpisao se lino i kralj, kao "Stefan Toma kralj Serblem, Bosni, Primorju i k tomu". Uz dijaka Branoa, na jednoj povelji iz 1461. stoji i autograf posljednjeg bosanskog kralja koji se potpisao kao "Stefan Stjepan Boijom milou kralj bosanski..." itd

88

Peat je dolazio na kraju javne isprave odnosno povelje, obino u vidu metalnog privjeska sa grbom i likom izdavaa. Pored javnih isprava ili povelja, dosta podataka relevantnih za historiju prava u Bosni sadre natpisi na stecima, koji su se kao nadgrobni spomenici sauvali u velikom broju u raznim krajevima Bosne i Hercegovine. Na mnogima od njih nalaze se itavi tekstovi iz kojih se moe vidjeti kakav je bio drutveni poloaj lica koje je tu sahranjeno i kakva je bila pravna priroda njegovog posjeda, odnosno batine.89

Dubrovako i bosansko pravo Trgovaki promet srednjovjekovne Bosne sa spoljnim svijetom iao je najveim dijelom preko Dubrovnika i njegovim posredstvom. Odatle je razvitak bosanskog srednjovjekovnog, posebno imovinskog prava bio u uskoj vezi sa evolucijom dubrovakih imovinsko-pravnih ustanova. Sve do druge polovine XIII stoljea imovinsko-pravni i drugi odnosi u Dubrovniku su regulirani obiajnim pravom koje se u izvorima naziva consuetudo. Dubrovako pravo je u poetku predstavljalo mjeavinu rimskog i bizantskog prava i slavenskih obiaja, a kasnije i prava srednjovjekovnih trgovakih gradova u Italiji. Vremenom se dubrovako obiajno pravo sve vie izjednaavalo sa ius commune (zajednikim ili opim pravom), tj. sa rimskim pravom koje je primjenjivano u mediteranskoj trgovini i u svim razvijenim gradovima kasnog srednjeg vijeka.

90

Politika autonomija Dubrovnika manifestirala se meu ostalim od poetka XIII stoljea kroz zakonodavnu aktivnost, donoenjem takozvanih statutarnih odredaba. Ovim se odredbama regulirao javni i privatni ivot, kako u odnosima meu samim prkomunalne zajednice tako i u odnosima izmeu njih i stranaca. Od poetka XIII stoljea mnogi gradovi u Sredozemlju donose svoje statute. Kodifikacija statutarnih odredaba u Dubrovniku je izvrena za vrijeme mletakog kneza Marka Justinijana. Na gradskom zboru (consilium) je 1272. potvren statut, ime je Dubrovnik dobio svoj temeljni zakon.

91

Dubrovaki statut (Liber Statutorum civitatis Ragusii) se prvobitno sastojao od sedam knjiga. Prve se dvije knjige odnose na dravno ureenje. Tu su regulirana ovlatenja kneza i njegovi prihodi, zatim nain izbora ostalih organa vlasti i poloaj Benediktinskog "monastijera" (samostana) na Lokrumu. Dalje se donose tekstovi zakletve kneza, lanova Malog i Velikog vijea, sudija i drugih dravnih slubenika, te zakletva koju su Dubrovani polagali svake desete godine mletakom dudu, odnosno Veneciji. Trea knjiga posveena je organizaciji sudova i sudskom postupku, a etvrta porodinom i nasljednom pravu. U petu su knjigu uvrteni razni administrativni propisi kojima se reguliraju susjedski odnosi i razliita lokalna pitanja

92

esta knjiga sadri odredbe krivinog, a sedma pomorskog prava. Dubrovaki statut regulira, u petoj knjizi, razne obligacionopravne odnose. Osim toga, Dubrovaki statut sadri i odredbe o sporovima koji mogu nastati izmeu Dubrovana i stanovnika drugih dalmatinskih gradova ili susjednih zemalja. To ukazuje na znaaj tadanjih trgovakih veza Dubrovnika sa Bosnom, kao njegovim neposrednim zaleem. Sve statutarne odredbe koje su donijete izmeu 1272. i 1358. hronoloki su sreene i dodate Statutu kao njegova osma knjiga93

Poslije Statuta objavljen je 1277. Carinski zakon (Liber statutorum doane), kojim se regulira plaanje carina na uvoz i izvoz razliitih roba. Iz ovog se carinskog statuta vidi da su Dubrovani trgovali sa Bosnom solju i rudama, zatim svim vrstama tekstila, drvima, stokom i svim stonim i poljoprivrednim proizvodima, ali i robljem, pticama dresiranim za lov, te zlatom i zlatarskim proizvodima.

94

95

96