88636537 Bosansko Komparativno Pravo Uvod u Historiju i Izvore

7/29/2019 88636537 Bosansko Komparativno Pravo Uvod u Historiju i Izvore

1/96

UVOD U HISTORIJU I IZVORE

BOSANSKOG PRAVA

1


2/96

Pojam bosanskog prava

Pojmom bosanskog prava, u historijskom smislu rijei,obuhvata se cjelokupno pravo koje se jo od ranogsrednjeg vijeka do danas primjenjivalo i primjenjuje nateritoriji Bosne i Hercegovine. To pravo se stoljeima

razvijalo i oblikovalo tako to su se na bosansko-slavensku podlogu slijegali razliiti pravno-politikinanosi i uticaji. Tih je nanosa i uticaja bilo ve ubosanskom srednjovjekovnom pravu, gdje se uz staroslavensko obiajno pravo sreu elementi

srednjoevropskog feudalnog prava, dubrovakog imletakog prava, te germanskog rudarskog prava koje jeu Bosnu stiglo sa dolaskom Sasa, kao rudara.

2


3/96

Ovakav model razvitka bosanskog prava nastavljen je uosmansko i dalje u moderno doba. Osmansko pravo jesamo po sebi predstavljalo komplikovanu mreu pravnihsistema i podsistima, koji su u Bosni, u meusobnom

preplitanju, inili jedinstven sistem bosanskog prava. Uzosmansko vojno-upravno, agrarno i zemljino pravo to jebilo erijatsko pravo, kanonsko pravo katolike i pravo-slavne crkve, sa jevrejskim obiajnim pravom. Krajemosmanske vladavine u bosansko pravo, putem

tanzimatskog zakonodavstva, prodiru principi i institutimodernog evropskog prava

3


4/96

Taj razvoj nastavljen je i dovren zavrijeme austro-ugarske uprave kada

bosansko pravo dobija sve oblikemodernog evropskog prava. Progresivnom

zakonodavnom i openito normativnom

ekspanzijom dviju jugoslavenskih drava,posebno poslije 1945. bosansko pravo se

potpuno diferencira obuhvatajui praktino

sve oblasti drutvenog ivota.

4


5/96

Bez obzira na brojnost svojih sastavnih komponenti,bosansko pravo nije bilo ni u jednoj etapi svog razvitkamehaniki zbir propisa razliitog porijekla i namjene. Ono

je uvijek predstavljalo izvjestan sistem, manje ili viepravno-tehniki razvijen i moderan, ali sa jasnim odlikama

jednog pravnog sistema. Jedan pravni sistem se prijesvega odlikuje povezanou pravnih propisa po prirodimaterije koju regulira i po odreenoj mjesnoj i stvarnojnadlenosti sudova i drugih organa vlasti. Moderni pravnisistemi se, pored toga, odlikuju postojanjem hijerarhijepravnih normi, odnosno nadreenosti i podreenosti raznihpropisa, zavisno od njihove pravne snage.

5


6/96

Sve ove odlike sreu se, manje ili vie izraene,u sistemu bosanskog prava u svakoj konkretnoj

fazi njegovog razvitka. Sistem bosanskog pravaje, jednako kao svaki drugi pravni sistem,predstavljao sam u sebi savrenu cjelinu. Za

jedan pravni sistem se kae da je savren onda

kada moe rjeavati i rijeiti svako konkretnopravno pitanje koje se pred njim pojavi. U tomsmislu bosansko pravo je kao sistem uvijek bilosposobno djelovati i izricati pravdu u skladu sa

pravnim shvatanjima date historijske epohe.

6


7/96

S obzirom na raznolikost komponenti kojesu obuhvaene pojmom bosanskog prava,to se u posljednje vrijeme u njegovom

prouavanju koristi komparativno-pravnimetod.

7


8/96

Komparativno pravo

Komparativnim ili uporednim pravom obino seoznaava svako prouavanje putem poreenja dva ilivie pravnih sistema, grana prava ili pravnih institutaunutar istog pravnog poretka. U najirem smislu to je

prouavanje prava dvije ili vie zemalja njihovimporeenjem i uporednom analizom. Komparativno pravonije posebna grana prava, kao to su, primjera radi,graansko, krivino ili ustavno pravo, nego se timterminom u sutini oznaava primjena uporednog

metoda u prouavanju pojedinih pravnih oblasti idisciplina. Tako se govori o uporednom ustavnom,uporednom graanskom ili uporednom krivinom pravu,ukljuujui tu i uporednu historiju prava.

8


9/96

Izvjesni principi korienja uporednog metodamogu se sresti jo u antiko doba, kao i usrednjem vijeku. Sistematska primjena ovog

metoda vezana je za XIX stoljee i pojavunacionalnih zakonodavstava te opi razvojpravne nauke, u okviru koje se sve eeprouava strana legislativa i openito razliiti

pravni sistemi. Taj razvoj je dobio takav razmahda je 1900. u Parizu odran Prvi meunarodnikongres za komparativno pravo.

9


10/96

Poslije Prvog, a posebno Drugog svjetskog ratadolazi do formiranja raznih meunarodnihorganizacija, na prvom mjestu Ujedinjenihnacija, koje sa svojim agencijama daju snaanpodsticaj primjeni uporednog prava. Izradanjihovih brojnih normativnih i regulatornih akatane bi bila mogua bez primjene uporedno-pravnih i uporedno-historijskih studija. Posebno

su evropski integracioni procesi predstavljali ipredstavljaju veliki podstrek uporednim pravnimprouavanjima.

10


11/96

Danas se na nivou Evropske unije vri vrloiroka unifikacija prava usaglaavanjemzakonodavstava pojedinih drava sa evropskimpravnim standardima. U svemu tome primjena

metoda komparativnog prava ima vrlo znaajnuulogu. Bosna i Hercegovina u tim procesima imatakoer svoje mjesto, koje uslovljavakomparativni pristup u prouavanju njenog pravau njegovom historijskom razvitku. Taj pristup

daje nemjerljiv doprinos prouavanju kako opepravne kulture, tako i fonda strunih znanjastudenata prava.

11


12/96

Pravna priroda feudalnog posjeda uBosni

U Bosni su statusna pitanja regulirana na osnovuslavenskih obiaja i srednjoevropskog feudalnog prava koje

je stizalo posredstvom Ugarske. Po tom osnovu je sva

vlastela u Bosni bila u punom posjedu svojih feuda kao

batina. To znai da su feud uivali kao svoju oevinu,odnosno kao posjed koji su batinili ili naslijedili od svojihpredaka. U Bosni, ustvari, nosioci prava svojine na

vlastelinskim batinama nisu bili pojedinci nego cijeli

vlastelinski rodovi ili cijela bratstva, odnosno najeegrupa krvnih srodnika (brae). Odatle su se vlastelinskebatine obino nazivale "plemenita batina", "plemenito" ili"ple-mentina", to sve jasno podsjea na nekadanjukolektivnu rodovsku ili plemensku svojinu.

12


13/96

Sve je to imalo posebne posljedice na drutvene ipolitike odnose izmeu vlastele i vladara. Ta je okolnostdavala posebnu snagu bosanskoj vlasteli. Jednom

darovanu plemenitu batinu vladar vie nije mogao

povratiti. Vladar je mogao oduzeti batinu samo ako nekivlastelin izvri nevjeru (izdaju). Ali ak i u tom sluajuizdajnik je samo odgovarao "glavom svojom ili blagom",

a ostalim se lanovima njegove porodice batina nije

dirala. Osim toga, vladar je izdajniku mogao oduzetibatinu samo uz saglasnost ostale vlastele, tj. pristanakfeudalnog ili dravnog sabora.

13


14/96

Jedino je tzv. odumrtna (odumrla) batina pripadalavladaru. Kako rod u naelu ne propada, to su se njegovabatinska prava nad odreenim zemljitem trajnoodravala. Ipak se usljed estih ratova dogaalo da

batina ostane bez gospodara. Takva se batinasmatrala "odumrtnom" i pripadala je vladaru, kako se to

izriito kae u jednoj povelji kralja Stjepana Ostoje iz1400. godine

14


15/96

Sistem vazaliteta u Bosni

Odnos vladara kao seniora i njegovih feudalaca nazivase vazalitetom ili vazalnim odnosom. Openito gledano ufeudalnim su dravama postojala dva sistema vazaliteta:krunski vazalitet i hijerarhijski, odnosno sistem tzv.

feudalnih ljestvica. Krunski je vazalitet postojao tamogdje je centralna vlast bila jaka i gdje su svi feudalci bili

direktno vezani za vladara (krunu) kao svog seniora.

Vazali su prema svom senioru imali uglavnom dvije

obaveze. Prva se sastojala u plaanju odreenoggodinjeg danka u znak priznavanja njegovog vrhovnogprava vlasnitva. Druga je bila vojna obaveza.

15


16/96

U Bosni je u pravilu samo krupna vlastela bila direktnovezana za vladara kao svog seniora. Obina vlastela ivlastelii su zavisili od krupne vlastele. Kao to suvladari davali batine krupnoj vlasteli, uz odreene

obaveze i uslove, tako su velikai, raspolaui dalje sasvojim plemenitim batinama, darivali obinu vlastelu ivlastelie, ime su ih stavljali u poloaj svojih "sluga"(vazala). Pripadnici nie vlastele i vlastelii su kao

"sluge", tj. vazali "gospode bosanske" (velmoa) biliobavezni na "vjernu slubu", koja se sastojala prije svegau vojnoj obavezi ili u sluenju na dvoru svog gospodarakao seniora, ili vrenju raznih misija u njegovu korist.

16


17/96

Tako je u Bosni postojao cijeli hijerarhijski ureen sistemfeudalnih vazalnih ljestvica i odnosa. U tom je sistemu

vailo pravilo, da "vazal mog vazala nije moj vazal". Toje znailo da je vladar sa niom vlastelom mogao

komunicirati samo posredstvom krupne vlastele. Nadrugoj strani, krupna vlastela je niu vlastelu ivlastelie, kao svoje vazale, koristila za jaanje svojepolitike moi.

Postojanje feudalne hijerarhije u Bosni je vodilo i dovelodo velikog uticaja i moi krupne vlastele i sve veegslabljenja centralne vlasti.

17


18/96

Imunitetska prava vlastele

Prava feudalca na posjedu obino se nazivajuimunitetima ili imunitetskim pravima. Svaki

feudalac je u pravilu uivao trojaki imunitet nasvom posjedu: ekonomski, administrativnii

sudski.

18


19/96

Ekonomski imunitet sastojao se u pravu vlastelina da odnaseljenika svog posjeda, odnosno od zavisnih seljaka

ubire feudalnu rentu. Historijski gledano feudalna renta se

javlja u tri oblika: radna (kuluk), naturalna i novana renta.

Radna renta se sastojala u obavezi seljaka da odreeni brojdana u nedjelji ili godini kulue na imanju svog feudalnoggospodara. Kasnije se prelo na obavezu seljaka da svomzemaljskom gospodaru daju odreenu koliinu ili postotak

od svih poljoprivrednih proizvoda. Obino su radna inaturalna renta kombinirane. Na kraju se sa razvojem robneprivrede prelo na novanu rentu koja je znaila negacijufeudalnih odnosa koji su u osnovi imali naturalni karakter.

19


20/96

Administrativni imunitet se sastojao u pravuvrenja upravno-policijske vlasti feudalnoggospodara nad naseljenicima njegovog posjeda.

U uskoj vezi s tim je i sudski imunitetkoji jesadran u pravu zemljinog gospodara da sudisvim naseljenicima svog vlastelinstva.

20


21/96

S obzirom na prirodu prava svojine na plemenitoj batini, to suimunitetske povlastice bosanske vlastele bile veoma irokopostavljene i regulirane. One se u vlasteoskim poveljama rijetko

izriito navode i nabrajaju. Iz povelja proizlazi da je bosanskavlastela imala na svom posjedu vrlo snaan i samostalan poloaj. U

tom smislu je ekonomski imunitet najire postavljen u povelji kraljaStjepana Tomaa iz 1446, kojom sinovima vojvode IvaniaDragiia, knezovima Pavlu, Marku i Jurju, poklanja odreenegradove, upe i sela. Kralj Stjepan Toma izriito kae da sve tegradove, upe i sela i "sve prihode koji od njih pristoje, dukate i ine

dohotke" daje i dariva svojim "virnim i dragim slugama", navedenimknezovima (Pavlu, Marku i Jurju) i "njihovim ostalim", u "vijek

vijekova za plemenito".

21


22/96

Obim administrativnog imuniteta bosanske vlastelenajbolje je izraen u povelji kojom je 1325. ban Stjepan IIKotromani darivao posjede knezu Vukoslavu Hrvatiniu.Ban Stjepan tu izriito kae da su svi oni koji ive na tom

posjedu pod vlau kneza Vukoslava. Najzad, sudskiimunitet je veoma jasno formuliran i normiran u ugovoru ili

povelji kojom je ban Stjepan II Kotromani 1333. ustupioDubrovniku Stonski Rat, Prevlaku i neke otoke. Tu se

navodi, da e Dubrovani na ustupljenoj teritoriji uivati"sudstvo i globe i krvi u miru", (suenje, ubiranje globa iumira ili vrade). To im ban Stjepan ostavlja na volju i"htijenje", "kao od svoje batine" do "vijeke vijekova".

22


23/96

Jednako kao to su imunitetska prava bosanske vlastele bilanormirana u najirim potezima, tako su i formulacije o njenimobavezama prema vladaru bile neodreene i labave. Vojna obavezavlastele je svakako postojala ali je u poveljama navedena u dosta

neodreenim terminima. Tako se u poveljama bana Stjepana II iz

1322. i 1323. navodi da je vlastelin duan sluiti vladaru("gospodinu"), "orujem kako moe najbolje", odnosno sluiti mu"titom ili maem". Sa slabljenjem centralne vlasti te formulacijepostaju jo neodreenije. Tako kralj Stjepan Toma veli 1459. u

jednoj povelji nedorasloj djeci Ivana Jurinia, da mu imaju "pravo i

vjerno" sluiti kao i "ini plemeniti ljudi rusaga (drave) bosanskog odsvojih batina" kada dorastu i budu mogli "biti s nau slubu".

23


24/96

Obaveza vlastele da vladaru daje bilo kakvu odreenu godinjudabinu u Bosni oito nije postojala. U feudalnim dravama sa

jakom centralnom vlau, svaka je vlastelinska i kmetska kua bilaobavezna da plaa vladaru odreenu dabinu, obino jedan dukatgodinje, ili odreenu mjeru ita u naturi, u znak priznavanjanjegovog vrhovnog prava svojine na zemlju. Takva se obaveza upravnim izvorima srednjovjekovne Bosne nigdje ne spominje, nego

vladar to ostavlja na volju svakom vlastelinu. Ve je ban Kulinpoveljom od 1189. odredio da se dubrovaki trgovci mogu kretatinjegovom zemljom, slobodno i bez ikakvog nameta, osim ako mu

neko od njih da poklon "od svoje volje". Slino i ban Stjepan IIKotromani preputa 1325. na volju knezu Vukoslavu Hrvatiniu damu neto da "kad hoe".

24


25/96

Zavisni zemljoradnici

Nasuprot vlasteli kao feudalnom staleu stajalo jeseljatvo, ija je osnovna karakteristika kao drutvenogsloja njegova vezanost za zemlju, odnosno

poljoprivrednu proizvodnju, u prvom redu zemljoradnju.

Pravni poloaj seljaka u srednjovjekovnoj Bosni je, zbogoskudice u izvorima, nedovoljno poznat. On se dijelom

moe rekonstruirati na osnovu posrednih, uglavnomdubrovakih izvora. Znaajna je injenica da su se u

Bosni jo i u XV stoljeu odrali slobodni seljaci. Tako ihdubrovaki izvori spominju kao "homo liber" ili "homo suiiuris". U nekim se pravnim vrelima spominju "polovnici" i

"tretjanici", takoer kao slobodni seljaci.

25


26/96

Veinu su seljatva, kao i drugdje u srednjem vijeku,inili feudalno zavisni seljaci, u koje su spadali zavisnizemljoradnici, stoari (Vlasi) i robovi. Svi zavisni seljacisu imali isti socijalni, potlaeni poloaj, ali nisu imali isti

pravni poloaj, to znai da nisu imali iste dunosti iobaveze. Najbrojniji sloj zavisnog stanovnitva bili suzavisni zemljoradnici. Oni su se u Bosni obino nazivalikmetovima ili "kmetiima". Mnogo je, meutim, ei

naziv samo "ljudi", odnosno "ovjek". Ovi se terminiuvijek koriste u znaenju neiji ljudi ili neiji ovjek kojiuvijek ide kao pripadak zemlje.

26


27/96

Tako kralj Stjepan I Tomaevi poklanja 1461. svomstricu Radivoju "est kmeta i vinograde". Kralj StjepanOstoja ustupa 1399. Dubrovniku neke zemlje "sa svim

selima, zaseocima i ljudima". Vojvoda Sandalj Hrani

prodaje 1420. svoj dio Konavla Dubrovanima "sa svimselima i zaseocima i s ljudima, ispaama, s drvima idubravama" (umama). Sedam godina kasnije 1427.vojvoda Radoslav Pavlovi je prodao svoj dio Konavla

Dubrovanima "sa pravim meama i s ljudima, s gorom isvodom".

27


28/96

Kmetii ili "ljudi" u Bosni su bili vezani za zemlju. Izdomaih povelja i dubrovakih spisa jasno se vidi da jebosanskim i humskim kmetovima izriito bilo zabranjenonaputanje vlastelinskih posjeda i samovoljno prelaenje

s jednog vlastelinstva na drugo ili na teritorijuDubrovnika. Ban Tvrtko I Kotromani u povelji koju je1353. izdao u korist kneza Vlatka Vukosavlia izriitokae da u njegovoj dravi niko ne moe primiti "Vlatkova

ovjeka", pa ni on sam kao ban, "ni njegov brat knez Vukbez volje kneza Vlatka".

28


29/96

Obaveze bosanskih kmetova prema svojim gospodarimaizriito nisu poznate, ali se o njima posredno moe suditi.Zavisni zemljoradnik u Bosni vjerovatno je bio obavezan

da na imanju svog vlastelina radi (kului) oko 90 dana

godinje. To je bilo neto manje nego u Srbiji, gdje je,prema lanu 68 Duanovog zakonika, zavisnizemljoradnik (zvani meropah) bio obavezan raditi na

imanju svog gospodara 106 dana u godini. U

donacionalnom feudalnom sistemu koji je vaio ususjednoj Slavoniji taje obaveza iznosila oko 150 danagodinje.

29


30/96

Osim radne rente, kmetovi u Bosni su imali svakako i drugihobaveza kako prema svom vlastelinu tako i prema dravi. Moe sepretpostaviti da su imali obavezu zalaznim (priselice u Srbiji,

decenzusa u Slavoniji) po kojoj su bili duni davati smjetaj i hranusvom vlastelinu, vladaru i njegovoj pratnji, te stranim poslanicima

kad putuju kroz Bosnu. U vrijeme ratnih pohoda protiv Bosne,kmetovi su sigurno imali obavezu vojevanja, izgradnje i popravke

tvrava ("gradozidanije") i njihovog uvanja nou ("gradobljudenije").Ima naznaka da je vladar imao pravo da od svake seljake kueubire u svoju korist jedan dukat godinje. Od kraja XIV stoljea

seljaci su tu dabinu plaali velmoama.

30


31/96

U svakom sluaju bosanski kmetovi su vrlo teko ivjeli.Oni ne pruaju skoro nikakav otpor Osmanlijama.Posljednji bosanski kralj Stjepan I Tomaevi alio se upismu papi Piju II, da u borbi protiv Osmanlija nema na

koga da se osloni, a najmanje to moe na svoju"prostotu", tj. na seljake, poto su zavedenipropagandom od Turaka i simpatiziraju ih.

31


32/96

Vlasi (stoari)

Pored kmetova kao zavisnih zemljoradnika (ratara), glavnu seljakumasu u feudalnoj Bosni sainjavali su zavisni stoari, openitopoznati pod imenom Vlasl. U svim relevantnim pravnim izvorima

srednjovjekovne Bosne, Dubrovnika i Srbije, zavisni se stoaroznaavao imenom Vlah. Rije Vlah, odnosno Walch je

starogermanskog porijekla koja znai Rimljanin ili Roman. Tom surijeju Juni Slaveni prvobitno nazivali sve romanizirane stanovnikeBalkana. Ovo se romanizirano stanovnitvo pred slavenskomnajezdom povlailo u planine gdje se po prirodi stvari moralo bavitistoarstvom. Vremenom se to romansko, tj. vlako stanovnitvo

slaviziralo. Istovremeno je tako jedan prvobitno etniki pojampostepeno dobio znaenje odreene ekonomsko-socijalnekategorije feudalno zavisnih stoara.

32


33/96

U meuvremenu je doseljeno slavensko stanovnitvosve vie prelazilo sa stoarstva na zemljoradnju, ime serijei "dobri Bonjanin" ili "ovjek" sve ee identificirajusa zemljoradnikom. Odatle se u izvorima pod rijeima

"dobri Bonjani" ili "ljudi" i Vlasi podrazumijevaju ustvarizemljoradnici i stoari.

Tokom vremena u Bosni se vrio proces postupnognastanjivanja Vlaha, koji od nekadanjeg nomadskog

naina ivota prelaze na ivot u katunima u kojimaprovode zimske mjesece. Kasnije se spominju i stalna

stoarska sela.

33


34/96

U ranofeudalnom periodu Vlasi su bili u direktnomodnosu prema vladaru, sa obavezom da mu daju dio

svojih proizvoda, obino u stoci. Osim toga Vlasi su imaliobavezu da vre komordijsku slubu u ratu i da za

"ponos" vladaru daju tovarne konje za prenos soli izdalmatinskih gradova u Bosnu. Kasnije su i Vlasi bili

zahvaeni procesom feudalizacije, pa su uz zavisnezemljoradnike doli u posjed vlastele.

34


35/96

Vlasi su kao stoari ipak imali znatno laki poloaj odzemljoradnika. Oni su prirodom svog posla bili vezani za

udaljena planinska ispasita, gdje su po katunima imaliodreenu samoupravu sa svojim vlakim starjeinama,

zvanim knezovima ili primiurima na elu. Sa jaanjem feudalne anarhije u Bosni i nadiranjem

Osmanlija dolazi do sve vee imovinske i pravnenesigurnosti, pa mnogi zemljoradnici nastoje prelaskom

na stoarstvo i polunomadski nain ivota spasiti sebe isvoju imovinu. Odatle se vlako, tj. stoarsko stanov-nitvo u Bosni od kraja XIV i poetka XV stoljeapostepeno stalno poveavalo.

35


36/96

Robovi

Bez obzira na to to se bosanska vlastela prema svomseljatvu, kmetovima ili "ljudima" odnosila krajnje grubo,ona nikad nije drala robove ili ropkinje (servi et andllae),kao kunu i drugu poslugu, to je bio redovan sluaj meu

"prosvijetljenom" evropskom gospodom u Dubrovniku idrugim mediteranskim gradovima. U Bosni je trgovina

robljem smatrana "nedostojnom i sramnom" pa su se

njome zanimali uglavnom razni stranci, ali ponekad se tu

susreu i pojedini pripadnici domae vlastele. Tako semeu onima koji su se bavili prodajom robova spominjeak i Stojislava, kerka kralja Dabie. Kupci su uglavnombili stanovnici primorskih gradova, kako sa dalmatinske

tako i italijanske obale Jadrana36


37/96

Katolika crkva je zabranjivala dranje robova katolikevjere, ali poto se u ovom sluaju radilo o pripadnicimaCrkve bosanske kao hereticima, to je trgovina

bosanskim robljem tolerirana.

U XV stoljeu se poveao obim trgovine bosanskimrobljem. Seljaci su i sami prodavali svoju djecu u

ropstvo, posebno u sluaju "gladnih vremena" (temporefamis). Na stalne proteste bosanskih kraljeva,

dubrovake vlasti su u tri maha 1400., 1413. i 1416.zabranjivale ovu "gadnu trgovinu" (turpis mercantia).

37


38/96

Ove zabrane u praksi niko nije potovao. Dubrovani sumogli za svoje potrebe (pro usu suo) drati robove, pa setrgovina robljem otvoreno nastavljala i obavljala. Od

1465. u dubrovakim se spisima spominju posebni ljudi

koji idu u lov na ljude, odnosno nove robove. To su bili"ropci" (raptores hominum), koji su preteno utrebinjskom kraju, kao neposrednom zaleu Dubrovnikahvatali ("lovili") ljude i dalje ih prodavali kao robove.

38


39/96

Gradovi i gradsko stanovnitvo

U Bosni su ve u doba bana Kulina postojala tri veatrga sa utvrdama. To su bili Vrhbosna, koja se u XI

stoljeu spominje i kao Civitas Bosna, Visoko i Drijeva(Narenta) u donjem toku Neretve. Dugotrajna i preko tri

decenije mirna vladavina bana Stjepana II obiljeena jekako politiko-teritorijalnim irenjem Bosne tako i njenimprivrednim usponom. Razvoj rudarstva u Bosni na bazi

eksploatacije plemenitih metala dao je razmah

bosanskoj trgovini sa dalmatinskim i prekomorskimgradovima.

39


40/96

Na toj se osnovi proiruju postojei i formiraju novi trgovii rudarska naselja kao to su Srebrenica, Olovo,Kreevo, Fojnica, Busovaa i drugi. Od cjelokupnog togpolitikog i privrednog razvoja i uspona najveu korist

imaju vladari i krupna bosanska vlastela. Oni trguju iudruuju se u poslovnim poduhvatima sa dubrovakim,trogirskim i drugim trgovcima, a ban Stjepan II, na

osnovu svojih fiskalnih prava, kuje prvi bosanski srebreni

novac pod nazivom dinar.

40


41/96

Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najvie uvozila izdubrovakih solana, zatim s otoka Raba, iz Ulcinja iDraa. Ostala strana roba uvozila se uglavnom zapotrebe vlastele, a sastojala se od raznih luksuznih

tkanina, oruja, posua, nakita, junog voa, egzotinihzaina, vina, slika i drugih umjetnikih predmeta. IzBosne su se pored ruda i metala u veoj mjeri izvozililovaki i stoarski proizvodi.

41


42/96

Politiki uspon Bosne u vrijeme Tvrtka I praen je jedno-vremenimprivrednim napretkom koji je poeo jo u vrijeme bana Stjepana IIKotromania. Uz brojne kolonije stranih trgovaca razvijaju se domairudarski i trgovaki centri i gradovi sa vie carinskih postaja. Poredspomenutih javljaju se Foa, Jele, Jajce, Konjic, Janjii kod Zenice,

Cernica kod Gacka, Dobrun kod Viegrada, Zvornik, Srebrenik,Usora kod Doboja, Rogatica, Prozor, Trebinje, Praa, Borac i Nerezikod apljine. Radi razvitka pomorstva i pomorske trgovine kraljTvrtko I je podigao grad Novi na ulazu u Bokokotorski zaljev. On je

istovremeno u Brteniku kod Opuzena podigao brodogradilite kao

osnovu za razvoj bosanske flote. Svi su ovi centri vladaru i krupnojvlasteli, s obzirom na njihova fiskalna i regalna prava, donosili

znatne prihode.

42


43/96

Stanovnici bosanskih gradova su preteno po zanimanju bili trgovci,zanatlije i rudari. Po etnikom sastavu, veinu gradskogstanovnitva su inili stranci, uglavnom Dubrovani kao trgovci iSasi kao rudari. Meu iteljima gradova sretali su se, takoer, umanjem broju Mleani i stanovnici drugih dalmatinskih i italijanskih

gradova. Dubrovani su vie ili manje bili stalno nastanjeni pobosanskim gradovima, gdje su njihove kolonije brojale od nekoliko

desetina do preko dvjesta lanova. Ove kolonije dubrovakihtrgovaca su uivale iroku upravnu i sudsku autonomiju. Takvuorganizaciju i autonomiju od stranaca su u poetku imali jo jedino

Sasi kao rudari. Oni se vremenom slaviziraju i stapaju sa domaimbosanskim stanovnitvom, koje preuzima rudarske poslove.

43


44/96

Domae gradsko stanovnitvo je u prvim stoljeimabosanske drave bilo malobrojno. Vremenom se udio iuloga domaeg stanovnitva u strukturi gradova itrgovakom poslovanju sve vie poveava. Srebrenica je

tako sredinom XV stoljea brojala oko sedam stotinakua, meu kojima je na strance otpadao sasvimneznatan dio. Bez obzira to je vremenom jaalo i u XVstoljeu brojno nadmailo strance, domae bosansko

gradsko stanovnitvo se nikad nije oformilo kao posebangraanski stale. Odatle gradsko stanovnitvo nije u poli-tikom ivotu srednjovjekovne Bosne igralo nikakvuposebnu ulogu.

44


45/96

PRAVNI SISTEM

Sudovi Osnovni oblik sudova u Bosni su bili vlastelinski ili "patrimonijalni"

sudovi kakvi su postojali i u ostalim balkanskim i srednjoevropskim

feudalnim dravama. Svaki vlastelin je na osnovu svog sudskogimuniteta imao pravo da sudi zavisnim ljudima sa svog posjeda.

Vlastelin je obino sudio tako to je sjedio na nekoj kamenoj stolici,

odakle je pratio raspravu i izricao presude. Naeno je vie takvihstolica, meu kojima su najpoznatije, ona u Kosoru na Buni kodBlagaja, stolnog grada Hercega Stjepana, zatim u Donjoj Bukovici

na Neretvici kod Konjica sa natpisom, "Sije stol Pavlovia Ivana", i uKleku kod Prozora koja je pripadala banu, odnosno kralju Tvrtku I

Kotromaniu.

45


46/96

Mjesto gdje se nalazi ova stolica narod naziva Banov stoili Kraljev stolac. Pored toga, kamene su stolice naenena vie drugih lokaliteta, kao to su Vratar kod Redep-paine kule u epi, Viegrad, zatim Hrtar kod Viegrada,

Samobor kod Gorada, Kovin na Limu kod Prijepolja,Sokol na Sepan Polju gdje se sastaju Piva i Tara,Kulina i Dura kod Miljevine, Osip kod Kalinovika, Jele iToevac kod Foe, Fojnica, Jasenik, Brajin Laz i Klju

kod Gacka, Zovi Do kod Nevesinja, Gornji Turani kodTrebinja, Oanii kod Stoca i Grab kod Ljubukog.Veina ovih stolica pripadala je velikim vlastelinskimporodicama Pavlovia i Hrania-Kosaa.

46


47/96

Sporovi izmeu bosanskih podanika i Dubrovanaraspravljani su i rjeavani na jednom mjeovitompograninom sudu koji se nazivao stanak. Sastav,djelokrug i nain rada ovog suda bio je reguliran

lanovima 51 i 52 Dubrovakog statuta iz 1272. godine.Sud se sastojao od po dvanaest porotnika i po jednog

pristava (sudskog izvritelja) s obje strane. Na stanku sunajee rjeavani zemljini i slini sporovi izmeu

dubrovakih graana i humskih seljaka u neposrednomzaleu Dubrovnika.

47


48/96

Sami Dubrovani su u Bosni imali svoje konzule koji surjeavali njihove meusobne sporove nastale iztrgovakih i drugih poslova i odnosa po Bosni. Usluajevima takvih sporova izmeu Bosanaca i

Dubrovana nadlean je bio, prema ugovorima MatejaNinoslava iz 1235, 1240. i 1249, sud tuenika. Tako, akoBosanac tui Dubrovanina, nadlean je dubrovaki sud.U suprotnom, kada Dubrovanin tui Bosanca, nadlean

je bio bosanski ban.

48


49/96

Sasima i drugim stanovnicima bosanskih gradova sudioje knez koga je imenovao vladar i koji je smatran

predstavnikom centralne upravne i sudske vlasti. Pored

kneza u nekim je gradovima, primjera radi, u Srebrenici,

postojalo i gradsko vijee (Curia Purgarorum)sastavljeno od dvanaest "purgara" (graana) koje jepored upravne vrilo i sudsku vlast.

49


50/96

U Bosni nije bilo posebnih dravnih sudova ili sudova nadvoru vladara, kakvi su po pravilu postojali u drugim

feudalnim dravama. Vlasteli u Bosni najee su sudilivlastelinski kolegiji sastavljeni od predstavnika same

vlastele i Crkve bosanske. U vie vlastelinskih povelja segarantira da vladar (ban ili kralj) nee poduzimati nitaprotiv nekog vlastelina dok njegovu krivicu (najeenevjeru ili izdaju) ne "ogledaju" dvanaest ili etrnaest

plemia koji su bili zakleti svjedoci na datoj vjerovnojpovelji.

50


51/96

Upeatljiv primjer ove sudske ustanove nalazi se upovelji koju su 1353. zajedniki izdali Tvrtko I i njegovotac knez Vladislav knezu Vlatku Vukosavliu. Tu Tvrtkoi Vladislav izriito kau da su "dali viru svoju gospodsku"

i prisegli sa "dvanaest dobrih Bonjana" knezu Vlatku damu se "ne moe vira svri" dok se "ne ogleda", tj. nepresudi. U vie se drugih povelja u slinom sluajupredvia sud Crkve bosanske, tj. njenog "dida" i njenih

strojnika. Pri kraju postojanja bosanske drave predviase u dva sluaja uee predstavnika katolike crkve(vikara i fratara) u suenju vlasteli.

51


52/96

Sudski postupak

Podaci o suenju, odnosno o postupku pred sudovima malobrojni sui veoma fragmentarni. Moe se rei da je u pogledu odreivanjamjesne nadlenosti u sporovima izmeu Bosanaca i Dubrovanakao ope pravilo vrijedilo naeloActor sequitur forum rei, to znaida se tuba podnosila sudu nadlenom za tuenu stranu. To je

naelo ve bilo predvieno ugovorima bana Mateja Ninoslava saDubrovnikomStjepana II Kotromania sa Dubrovanima 1332.godine. Tu se kae da ako Dubrovanin "ima koju pravdu naBonjanina", "da ga pozove pred gospodina bana". "Ako li govoriBonjanin na Dubrovanina", da ga pozove pred dubrovakog

kneza.

52


53/96

Ovim ugovorom iz 1332. uglavnom su regulirana i ostala dokaznasredstva i naela sudskog postupka. Od dokaznih sredstavakoritenih na sudovima srednjovjekovne Bosne najvie i najee sespominje zakletva. Stranci u sporu su pri zaklinjanju pomagali

sakletvenici, zvani rotnieiili porotnici. Sud je dosuivao optuenom

ili jednoj od stranaka u sporu da se zakune kao "samesti" ili"samsedmi", to je znailo sa jo pet ili est rotnika kaosakletvenika. Tako je, primjera radi, ugovorom 1332. odreeno dase Bosanac koji porie svoj dug Dubrovaninu mora zakleti,odnosno dati "samoestu" prisegu. Isto je tako Dubrovanin u sporu

sa Bosancem oko konja za kojeg nije znao rei od koga ga je kupio,bio duan da "prisee" tj. kune "samoest".

53


54/96

Znaajna ustanova u sudskom postupku u Bosni bila jepravo azila, odnosno utoita za politike krivce. Pravoazila u Bosni je bilo razvijeno i esto koriteno unemirnim vremenima, politikim previranjima i sukobima

vladara i vlastele, te izmeu same krupne vlastele.Vladari su u ugovorima sa Dubrovnikom u pravilu

osiguravali za sebe i pravo utoita u ovom gradu. Takoje meu ostalim i kralj Tvrtko I osigurao 1387. za sebe

pravo utoita u Dubrovniku, ako se "slui" takvo vrijemeda bi "on, gospodin kralj" morao ili "htio doi u gradDubrovnik".

54


55/96

Dubrovani su pravo utoita u svom gradu u naelu davali ibosanskoj vlasteli. Dubrovani tako piu 1406. velikom vojvodiSandalju Hraniu, izmeu ostalog, da svako ko bjei "pred Bosnom"(tj. pred drugom vlastelom) moe doi u grad i tu "stajati slobodnopo zakonu".

Od veoma je velikog znaaja bila injenica da je Crkvi bosanskojtakoer pripadalo pravo azila. U njenim su kuama (hiama) moglinai utoite politiki, a vjerovatno i drugi krivci. Dubrovani su takopisali 1404. kralju Stjepanu Ostoji da se jedan od njegovih politikihprotivnika i suparnika, vojvoda Radii nalazi usred Bosne u jednoj

patarenskoj kui gdje jede kraljev hljeb. On je slobodan, napominjuna kraju Dubrovani, na osnovu sloboda, tj. prava azila koji uivajupatareni, kako su Dubrovani redovno nazivali sljedbenikeBosanske crkve.

55


56/96

Krivino pravo i sistem kazni

- Na osnovu vrlo oskudnih podataka koji se tiu krivinog prava umodernom smislu rijei, moe se vidjeti da se u srednjovjekovnojBosni svaka protivpravna radnja, tj. svako krivino djelo nazivalorijeju krivina. Ovaj termin sree se ve u ugovoru bana MatejaNinoslava sa Dubrovnikom 1240. godine. Pojmu krivine

suprotstavljala se rijepravina, kao oznaka svakog ponaanja kojeje u skladu sa pravom, odnosno pravdom. Tako u istom ugovoru sa

Dubrovnikom ban Ninoslav kae da se uinjena krivina "s pravinomispravi". Od krivina, odnosno krivinih djela u Bosni se obino sreuubistvo, kraa i nevjera ili izdaja, mada se nijedno od njih ne

spominje osobito esto u izvorima. U kaznenom sistemusrednjovjekovne Bosne preovladavale su imovinske kazne obinonaplaivane u naturi, a rjee u novcu. Imovinska kazna primjenjivalase ak i u sluaju krivinog djela ubistva. Za krivino djelo ubistva uBosni se prakticirala globa, zvana "vrada" ili umir.

56


57/96

Primjenjivanje globe za krivino djelo ubistva pokazuje da je i meuSlavenima u Bosni nekad bila poznata krvna osveta, odnosno

sistem taliona. Krvna osveta je kasnije zamijenjena otkupom ili tzv.

kompozicijom. Otkup, odnosno "umir krvi", bila je stvar privatne

nagodbe oteenog sa krivcem ili krivcima. Tek ako nagodba ne bi

uspjela predmet spora se iznosio pred sud. Tako je 1447. izvjesniRadosav Ivanovi iz Trebinja podigao pred dubrovakim sudomtubu protiv ubica svog brata Radia. On je tom prilikom izjavio dase s jednim od ubica, Jakom Radetiem, "nainio", tj. nagodio iovaj mu je platio "svoj etvrti dio". Poto ostala trojica krivaca ne

pristaju na nagodbu, to ih Radosav u svoje ime i ime itavog svogbratstva tui da "plate to na njih stoji".

57


58/96

U srednjovjekovnoj se Bosni u pravilu nije pribjegavalo krvnoj osveti,to su i vlasti nastojale suzbiti. Tako trebinjski vlastelin LjubiaBogdani pie 1412. dubrovakoj vladi da u sluaju jednogubistvagoni krivce kako se oni i oteeni ne bi poubijali. Drava jevremenom otkup ili kompoziciju ozakonila u vidu globe. Vrada ili

globa je obino plaena u novcu i iznosila je 500 dukata. Za razliku od drugih, posebno okolnih feudalnih drava, u Bosni nisu

postojale niti su bile poznate razne tjelesne kazne u vidu batinanja,

muenja i sakaenja u raznim vidovima (odsijecanje ruke,oslijepljivanje, paljenje brade i slino). U feudalnim dravama ove su

kazne obino primjenjivane kod krivinih djela krae i razbojnitva.Kada je Bosna u pitanju, ve spomenuta povelja bana Stjepana IIKotromania iz 1332. predviala je za ova krivina djela samonaknadu tete i imovinsku kaznu. Ova kazna je naplaivana ustarom obliku, tj. u naturi, tako to je svaki uhvaeni krivac

(kradljivac ili razbojnik) morao platiti, odnosno dati banu est volova.


59/96

Brak i porodica

Vladajui oblik porodine zajednice usrednjovjekovnoj Bosni bila je velika

patrijarhalna porodica, kasnije, u XVIII i XIX

stoljeu, nazvana zadrugom. Njeno glavnoobiljeje je kolektivna svojina nad zemljom i vlastoca obitelji, posebno kada je u pitanju sklapanje

braka i raspolaganje porodinom imovinom.

59


60/96

Brak je u srednjovjekovnoj Bosni imao necrkveni, laiki karakter.Zakljuivanje vjerovatno po staroslavenskim obiajima, dijelomkraom ili otmicom nevjeste, a dijelom ugovorom ili kupovinom.Prema istoj, u osnovi paganskoj tradiciji, brak se lahko i jednostavno

razvodio. U krajnjoj liniji brak je smatran dogovorom izmeu dviju

porodica. Mu je imao pravo u svako doba jednostrano raskinutitakav brani sporazum, jednostavno ako mu ena vie nije bila"ugodna". ena je takoer mogla napustiti mua. Njoj se u tomsluajuje mogao vratiti kui ili prepustiti drugome. Ova pogodnostlahkog i jednostavnog razvoda bila je vjerovatno jedan od glavnih

razloga to su bosanski krstjani odbijali da prihvate crkveni brak. Usvojim albama Rimu franjevci su upravo ovu injenicu navodili kaoosnovni problem u njihovim nastojanjima da bosanske krstjane

pridobiju za katolicizam i time ih, izmeu ostalog, obaveu nacrkveni brak.

60


61/96

Pri nasljeivanju nije primjenjivan princip primogeniture,nego se nasljedstvo dijelilo jednako na sve sinove.

enska djeca su imala pravo nasljeivanja pokretnihstvari, a ako de cuius nije imao mukog potomstva, onda

su imanje nasljeivale keri. U velikim patrijarhalnimobiteljima, koje su ivjele pod jednim krovom, obino jenajstariji sin postajao poslije oeve smrti glava porodice.Od njega se oekivalo da e se u svim pitanjimaporodinog ivota i porodine ekonomije savjetovati sasvojom braom. Ovu praksu potvruju bosanskisrednjovjekovni ugovori i druge isprave, na kojima se

redovno, pored imena glave porodice, kao svjedoci

javljaju "i braa".61


62/96

S obzirom da se velike patrijarhalne porodice nisu u srednjo-vjekovnoj Bosni raspale, to je sama njihova ekonomska osnova

oliena u kolektivnom vlasnitvu iskljuivala mogunosttestamentalnog nasljeivanja. Vii slojevi bosanskog drutva togvremena ipak su, preko Dubrovnika, poznavali testament ili oporuku

i testamentalno nasljeivanje. Bosansko pravo je uvaavaloodreenu razliku izmeu batine (oevine) i teevine kao imovinekoju je pojedinac za ivota na razliite naine sam stekao. Bio jeobiaj da se takva imovina, obino novac i razne dragocjenostideponiraju u Dubrovniku. Ta imovina je onda bila predmetom

testamentalnog raspolaganja od strane deponenta kao njenogvlasnika. Ovu praksu potvruju razliiti dubrovaki izvori.

62


63/96

Vlasnitvo (svojina) i obligacije

Svako vlasnitvo, odnosno svaki oblik svojine predstavlja pravniizraz odnosa proizvodnje. Njihov karakter odreuje pravnu priroduvlasnitva i u krajnjoj liniji cjelokupnog pravnog poretka. Poto suproizvodni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni imali feudalni karakter,

to je vladajui oblik vlasnitva bila feudalna svojina. Nasuprot

rimskom privatnom vlasnitvu u kojem je svaka stvar imala jednoggospodara, svojina je u feudalizmu bila podijeljena, tako to je vierazliitih titulara (nosilaca vlasnikih prava) imalo odreenasvojinska ovlatenja na istoj stvari. S obzirom da je zemlja bilaosnovno sredstvo za proizvodnju, to je osnovni oblik vlasnitva bila

zemljina svojina.

63


64/96

U feudalizmu je vladar u naelu smatran vlasnikomcjelokupnog zemljita, pa je njemu kao takvom pripadalovrhovno pravo svojine (dominium eminens). Svaki

feudalni gospodar, odnosno vlastelin imao je na svom

posjedu direktnu ili pravu svojinu (dominium directum).Na kraju je seljak, odnosno zemljoradnik (kmet) imao na

svom posjedu zavisnu svojinu (dominium utile) u vidu

prava koritenja zemljita pod uslovom davanja feudalnerente vlastelinu.

64


65/96

Svojina na zemlju mogla se stei originarnim i derivativnim putem.Originarnim putem pravo vlasnitva stie se nezavisno od pravaprethodnika, obino tako to se pod odreenim zakonskim uslovimaprisvajaju stvari koje ranije nikome nisu pripadale ili su naputene.Najei nain originarnog pribavljanja vlasnitva u srednjovjekovnoj

Bosni bila je krevina. Seljak je mogao, uz odobrenje vlastelina naijem se imanju nalazila uma, iskriti, tj. isjei i iistiti jedan njendio i tako doi do novog obradivog zemljita. Pravo na sjeu umeza svoje potrebe imali su i Sasi kao rudari, ali bez prava sticanja

svojine po osnovu krevine. Sasi su isjeenu goru morali ostaviti

pustu da na njoj raste nova uma.

65


66/96

Derivativnim putem pravo vlasnitva se stie na osnovupravnog posla (kupoprodajom, poklonom, nasljedstvom i

sl.), to znai da se pravo svojine konstituirasaglasnou volja prethodnog i novog vlasnika. Svaki je

vlasnik imao pravo tako steenu stvar po svojoj voljikoristiti, uivati i na osnovu prava raspolaganja na raznenaine otuiti (prodati, pokloniti i sl.), ili pod odreenimuslovima dati drugome na upotrebu u vidu zajma,

posudbe ili posluge, zakupa itd.

66


67/96

Svi ovi obligacionipravni poslovi i odnosi bili su u veoj ili manjojmjeri poznati i u srednjovjekovnoj Bosni. Njihov broj se poveava sarazvitkom trgovine i openito robno-novanih odnosa u XIV, aposebno u XV stoljeu. Dubrovaki i mletaki izvori pokazuju da suu Bosni u XV stoljeu skoro svi trgovali, od vladara i krupne vlastele

do vojnika i sitne vlastele, vlakih katunara, pa ak i starjeina Crkvebosanske. U nesigurnim unutranjim i spoljnim prilikama togvremena posebno su se razvili depozitarni poslovi i odnosi izmeukrupne bosanske vlastele i Dubrovana. Pripadnici viih slojevabosanskog drutva predavali su dubrovakim vlastima i bankarima u

ostavu ("u poklad") svoj novac, srebro, zlato i druge dragocjenosti,ime su se osiguravali za sluaj da moraju bjeati iz Bosne.

67


68/96


69/96

Gost Radin je u hercegovoj slubi stekao velikobogatstvo koje je po tadanjem obiaju deponirao uDubrovniku. On je, dok je sluio hercega Stjepana,istovremeno inio razliite usluge bogatim i uglednim

Dubrovanima. Oni su mu kasnije omoguili da naeutoite u Dubrovniku, gdje je zahvaljujui svombogatstvu, okruen slugama i pratnjom, ivio kao svavelika gospoda tog vremena.

69


70/96

Poetkom januara 1466. gost Radin je sastavio u Dubrovnikutestament kojim je raznim nasljednicima i za razliite svrhezavjetao svoje veliko bogatstvo. Prvo je odredio da se 300 dukatapreda njegovom neaku gostu Radinu Seonianinu da ih podijeli"pravim krstjanima kmetovima i pravim kmeticama krstjanicama" da

se nedjeljom i praznikom mole za njegovu duu. Daljih 300 dukatadao je dvojici Dubrovana, Andruku Sorkoeviu i TadiokuMarojeviu, da ih "na velike blage dane" dijele "mrsnijem ljudima"; anaime "prokaenim, slijepim, hromim, gladnim i ednim, i starcima istaricama". Nakon toga, nevjesti Pavi, sestri Vukni i ostaloj blioj

familiji ostavio je preko 4.000 dukata.

70


71/96

Trojici krstjana i jednoj krstjanici koji su poli s njim u egzil ostavio je70 dukata, a svom komorniku (upravniku dvora) Vukasu stotinu.

Svojim i Pavinim slugama ostavio je 90 dukata, a raznim

pojedincima, meu kojima su bili njegov bratued gost Radivoje iVukoje, gost uskopaljski, daljih 650 dukata. Pored toga, podijelio je i

razne predmete line upotrebe, konje sa opremom itd. Na kraju jespomenutom knezu Tadioku Marojeviu, kao svom prijatelju, ostavio200 dukata i crvenu ubaru koju mu je darovao "gospodin kraljMatija" (Korvin). Takoer spomenutom knezu Andruku ostavio je100 dukata, te 140 dukata "za hram i greb", gdje mu "kosti budu i

legnu".

71


72/96

Gost Radin sigurno nije bio jedini dostojanstvenik Crkvebosanske koji se obogatio i po svom drutvenompoloaju pribliio klasi feudalaca. Njegov sluaj pokazujeda su se pojedine starjeine Crkve bosanske, koji su

ranije odbacivali materijalna dobra i prezirali "knezoveovoga svijeta", vremenom u svakodnevnom ivotufaktiki odrekli moralnih naela vlastitog uenja. Na tajnain se Crkva bosanska pribliavala svome kraju skupasa bosanskom srednjovjekovnom dravom.

72

IZVORI PRAVA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE


73/96

IZVORI PRAVA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Izvori prava i pitanje zakona

Uz obiajno pravo, osnovni izvor prava usrednjovjekovnoj Bosni bile su povelje i druge javne

isprave, dok su u epohi ranog feudalizma postojali i neki

zakoni. Kao pomoni pravni izvor sluilo je dubrovako

pravo. U starijoj literaturi se openito smatralo da usrednjovjekovnoj Bosni nije bilo opih pravnih pravila uvidu pisanih zakona. Meutim, podaci iz glave IXLjetopisa popa Dukljanina o "slavenskoj knjizi zvanoj

Metodije" ukazuju na mogunost da je u Bosni prije XIIstoljea ipak postojao jedan pisani zakon kojem su sevremenom izgubili tragovi.

73


74/96

Ovaj ve legendarni ljetopis nastao je sredinom XIIstoljea, pa se smatra jednim od najstarijih knjievnihdjela meu Junim Slavenima. Ljetopisje napisao nekinepoznati sveenik iz Barske nadbiskupije. Odatle se

Dukljaninov Ljetopis esto naziva i Barskim rodoslovom,jer mu je jedan od ciljeva bio da istakne primat Barske

nadbiskupije meu Slavenima. Anonimni pisac Ljetopisasam kae da je svoje djelo na molbu sveenstva imladei u Baru preveo "iz slavenskog" (ex sclauoniealittera) na latinski".

74


75/96

Slavenski original nije sauvan niti je poznat kasnijimhroniarima i historiarima. Dukljaninova je hronika uopisivanju dogaaja u vremenu od V do X stoljea punanevjerovatnih vijesti i podataka koje je teko provjeriti

putem drugih izvora. Upravo zbog tih spornih vijestiLjetopis popa Dukljaninaje bio i ostao predmetom

brojnih historijskih analiza, provjera i ivih rasprava. ULjetopisu se u svakom sluaju nalazi jezgro odreenehistorijske istine.

75


76/96

Anonimni pisac iz Bara pria kako je neki, inae uhistoriji do sada nepoznati, kralj Budimir odluio daobnovi i utvrdi granice svog kraljevstva. On je radi toga

poslao izaslanike rimskom papi i bizantskom caru da mu

poalju stare povelje na osnovu kojih e ustanovitigranice svoje drave. Kada su ovi izaslanici stigli, kraljBudimir je naredio da se na Duvanjskom polju skupi "sav

narod njegove zemlje". Tu je odran sabor koji je trajaodvanaest dana. Osam dana se raspravljalo o

"boanskom zakonu" i "poloaju crkve".

76


77/96

Ostala etiri dana govorilo se o kraljevoj vlasti, o banovima ilivojvodama, satnicima (centurionima) i upanima ili knezovima.Poto se okrunio po "obredu rimskih kraljeva", kralj Budimir jepodijelio zemlju na etiri velike pokrajine, Crvenu Hrvatsku, BijeluHrvatsku, Bosnu i Rau (ili Raku) tj. Srbiju i za njihove upravnike

imenovao po jednog bana ili vojvodu. Kralj je na kraju uveo "mnogezakone i dobre obiaje, a ko hoe da ih upozna, neka ita slavenskuknjigu koja se zove Metodije, gdje e nai ta je sve dobrog preblagikralj uveo". U nauci je jo u XIX stoljeu utvreno da se pod"Metodijem" ne misli na Svetog Metodija, nego da je u pitanju grka

rije "methodios" to znai nekakav "razvod" (uredba) ili "statut".

77


78/96

To znai da je "methodios" ustvari "knjiga zakona, ili"kompilacija zakona" (liber legum, seu compilatio legum).

U to su se vrijeme pojmovi Crvena i Bijela Hrvatska

poklapali sa bizantskim temama Gornjom Dalmacijom sa

sjeditem u Dubrovniku i Donjom Dalmacijom sa Zadromkao najjaim gradom. Pojmom Crvene Hrvatske iliGornje Dalmacije bili su obuhvaeni i dijelovi kasnijefeudalne Srbije (Duklja, odnosno Zeta), dok je Bosna

stajala kao zasebno tijelo, kako se i spominje u

Dukljaninovom Ljetopisu.

78


79/96

Kako Ljetopis popa Dukljanina ima legendarni karakter, to se on,historijski uzeto, ne odnosi ni na jednu konkretnu junoslavenskuranofeudalnu dravu. Odatle podaci koje sadri Ljetopis imaju, usmislu tradicije, veliki znaaj za pravnu historiju svih junoslavenskihranofeudalnih drava. To znai da se osnovano moe pretpostaviti

da je u Bosni prije XII stoljea postojao neki pisani zakon, odnosnozbirka propisa crkvenog i svjetovnog karaktera. U to vrijeme proces

feudalizacije jo nije bio doveo do teritorijalne rascjepkanosti, pa jevladar kao nosilac centralne vlasti bio jo dovoljno moan daosigura izdavanje i sprovoenje jednog jedinstvenog zakona za

cijelu dravu.

79


80/96

J avne isprave ili listine

Osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su javne ispraveili listine koje je u vidu povelja vladar izdavao pojedinim fizikim ilipravnim licima. Vei broj ovih povelja imao je u odreenom smislukarakter meunarodnih ugovora, jer su njima bosanski vladari davalii garantirali trgovake i druge povlastice stranim dravama i njihovim

graanima. Sauvalo se oko ezdeset takvih povelja ili ugovora, odkojih se najvei broj odnosio na Dubrovnik i njegove graane.Poznata su i dva ugovora sa Venecijom i jedan sa napuljskim

kraljem.

80


81/96

Ostale javne isprave predstavljale su vlastelinske povelje od kojih setridesetak sauvalo najveim dijelom u arhivima u Veneciji i nekimdrugim stranim zemljama. Po svom sadraju ove su listine uglavnomdarovne ili vjerovne povelje. Njima su bosanski vladari darivali,

odnosno davali zemljine posjede svojoj vlasteli ili potvrivali

darivanja svojih prethodnika. Kako bosanska dvorska kancelarija nije bila osobito vrsto

organizirana, to su se javne isprave koje su iz nje izlazile u pogledu

forme prilino meusobno razlikovale. To znai da listine ili poveljenisu bile tipizirane, nego je svaka za sebe predstavljala posebnu

literarnu tvorevinu.

81


82/96

Bez obzira na sve to, mogu se u strukturi bosanskihisprava ili listina razlikovati tri osnovna dijela, uobiajenau svim srednjovjekovnim poveljama. To su: (1)protokol,

tj. uvod, (2) tekst, i (3) eshatokol, odnosno zavrne

odredbe.

82


83/96

Protokolili uvodni dio sastojao se iz invokacije, datuma izdavanja povelje i intitulacije. Invokacijaje prizivanje Boga, kojom je

poinjala svaka srednjovjekovna isprava. Ona je mogla biti verbalna,tj. izraena rijeima, ili simbolina, kada se umjesto rijei na poetakisprave stavi znak kria ili krsta. U bosanskim srednjovjekovnim

poveljama invokacija je uvijek bila verbalna i obino se koristilaformula: "U ime oca i sina i svetoga duha amin!". Poslije toga

slijedila je intitulacija, odnosno naziv, tj. titula i ime vladara koji

izdaje povelju. Tako, primjera radi, Kulin ban poinje svoju poznatupovelju rijeima:"Ja ban bosanski Kulin" itd. Intitulacija je esto

sadravala tzv. formulu devtionis. To su bile rijei kojima seizraavala vlastita skromnost i pobonost. Ban Matej Ninoslav tako ujednoj povelji iz 1234. kae: "Ja rob Boiji Matej a odmilom Ninoslavban bosanski veliki", itd.

83


84/96

Tekstpovelje se sastojao od naracije, dispozicije i sankcije.Naracijaje onaj dio povelje u kojem se izje dolo do njenogizdavanja, odnosno navode politiki i drugi dogaaji usljed kojih jekonkretna isprava izdata. Lijep primjer naracije u bosanskim javnim

ispravama nalazi se u znamenitoj povelji kralja Tvrtka I Kotromania

izdatoj Dubrovniku 10. aprila 1378. godine. Tu kralj Tvrtko opirnopria o svim dogaajima i okolnostima koje su dovele do njegovogkrunisanja i potrebi da u novom svojstvu kralja Srbije, Bosne i

Primorja udovolji molbi Dubrovana i potvrdi im njihove ranijepovlastice.

84


85/96

Kao i svaka druga pravna norma, tako je i povelja nunopropisivala pravilo ponaanja, tj. dispoziciju, i predvialakaznu, tj. sankciju za sluaj nepotivanja ili krenja togpravila ponaanja. Odatle je dispozicija najvaniji dio ne

samo teksta, nego itave povelje. U njoj se izlae odlukaizdavaa povelje, odnosno opisuje predmet pravnogposla i time ustanovljava pravilo ponaanja. Tako banKulin, kao gospodar Bosne, dispozicijom svoje povelje iz

1189. garantira Dubrovanima slobodu kretanja itrgovine po zemlji kojom vlada. On ih pri tome oslobaasvakog nameta, osim ako mu neko od njih da poklon "od

svoje volje".

85


86/96

Sankcija ili kazna (formula penalis) nije nikad upoveljama bila konkretizirana, nego se svodila na

prijetnju prokletstvom onima koji bi prekrili odredbesadrane u dispoziciji povelje. Ilustrativan je u tome

primjer sadran u spomenutoj povelji kralja Tvrtka izdatojDubrovniku 1378. godine. Kralj tu kae da oni koji sedrznu da prekre "ovo slovo" (tj. rije) i "obeanje naekoje smo obeali i zapisali", "takvi da prime na sebe i nasvoju duu one kletve koje smo izrekli pred svetimEvaneljem".

86


87/96

(3) Eshatokolili zavrni dio povelje se sastojao od tzv.koroboracije, potpisa i peata. Koroboracijajepodrazumijevala navoenje sredstava, na prvom mjestuprisutnih svjedoka koji e ispravi ili povelji dati dokaznu

snagu i potvrditi njenu autentinost. U srednjovjekovnimbosanskim ispravama svjedoci su navoeni u pravilusamo kada su u pitanju vjerovne povelje.

87


88/96

Potpisiizdavaa povelje na starim bosanskim ispravama su veomarijetki. Obino se potpisivao samo pisar zvani dijak, kao ef dvorskekancelarije. Primjera radi kod bana KulinaRadoje, kod bana

Stjepana II dijak Pribisav, kod kralja Tvrtka dijak Draeslav, itd.Posljednji bosanski kraljevi Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi su

ve lino potpisivali svoje povelje. Tako na jednoj povelji StjepanaTomaa iz 1446. pored potpisa njegovog dijaka Tvrtka Sekuloviapotpisao se lino i kralj, kao "Stefan Toma kralj Serblem, Bosni,Primorju i k tomu". Uz dijaka Branoa, na jednoj povelji iz 1461. stojii autograf posljednjeg bosanskog kralja koji se potpisao kao "Stefan

Stjepan Boijom milou kralj bosanski..." itd

88


89/96

Peat je dolazio na kraju javne isprave odnosno povelje,obino u vidu metalnog privjeska sa grbom i likomizdavaa.

Pored javnih isprava ili povelja, dosta podataka

relevantnih za historiju prava u Bosni sadre natpisi nastecima, koji su se kao nadgrobni spomenici sauvali uvelikom broju u raznim krajevima Bosne i Hercegovine.

Na mnogima od njih nalaze se itavi tekstovi iz kojih se

moe vidjeti kakav je bio drutveni poloaj lica koje je tusahranjeno i kakva je bila pravna priroda njegovogposjeda, odnosno batine.

89

D b k i b k


90/96

Dubrovako i bosansko pravo

Trgovaki promet srednjovjekovne Bosne sa spoljnim svijetom iaoje najveim dijelom preko Dubrovnika i njegovim posredstvom.Odatle je razvitak bosanskog srednjovjekovnog, posebno

imovinskog prava bio u uskoj vezi sa evolucijom dubrovakihimovinsko-pravnih ustanova. Sve do druge polovine XIII stoljea

imovinsko-pravni i drugi odnosi u Dubrovniku su regulirani obiajnimpravom koje se u izvorima naziva consuetudo. Dubrovako pravo jeu poetku predstavljalo mjeavinu rimskog i bizantskog prava islavenskih obiaja, a kasnije i prava srednjovjekovnih trgovakihgradova u Italiji. Vremenom se dubrovako obiajno pravo sve vie

izjednaavalo saius commune

(zajednikim ili opim pravom), tj. sarimskim pravom koje je primjenjivano u mediteranskoj trgovini i usvim razvijenim gradovima kasnog srednjeg vijeka.

90


91/96

Politika autonomija Dubrovnika manifestirala se meu ostalim odpoetka XIII stoljea kroz zakonodavnu aktivnost, donoenjemtakozvanih statutarnih odredaba. Ovim se odredbama regulirao javni

i privatni ivot, kako u odnosima meu samim prkomunalnezajednice tako i u odnosima izmeu njih i stranaca. Od poetka XIII

stoljea mnogi gradovi u Sredozemlju donose svoje statute.Kodifikacija statutarnih odredaba u Dubrovniku je izvrena zavrijeme mletakog kneza Marka Justinijana. Na gradskom zboru(consilium)je 1272. potvren statut, ime je Dubrovnik dobio svojtemeljni zakon.

91


92/96

Dubrovaki statut (Liber Statutorum civitatis Ragusii) se prvobitnosastojao od sedam knjiga. Prve se dvije knjige odnose na dravnoureenje. Tu su regulirana ovlatenja kneza i njegovi prihodi, zatimnain izbora ostalih organa vlasti i poloaj Benediktinskog"monastijera" (samostana) na Lokrumu. Dalje se donose tekstovi

zakletve kneza, lanova Malog i Velikog vijea, sudija i drugihdravnih slubenika, te zakletva koju su Dubrovani polagali svakedesete godine mletakom dudu, odnosno Veneciji. Trea knjigaposveena je organizaciji sudova i sudskom postupku, a etvrtaporodinom i nasljednom pravu. U petu su knjigu uvrteni razniadministrativni propisi kojima se reguliraju susjedski odnosi i razliitalokalna pitanja

92


93/96

esta knjiga sadri odredbe krivinog, a sedmapomorskog prava. Dubrovaki statut regulira, u petojknjizi, razne obligacionopravne odnose. Osim toga,

Dubrovaki statut sadri i odredbe o sporovima koji

mogu nastati izmeu Dubrovana i stanovnika drugihdalmatinskih gradova ili susjednih zemalja. To ukazujena znaaj tadanjih trgovakih veza Dubrovnika saBosnom, kao njegovim neposrednim zaleem.

Sve statutarne odredbe koje su donijete izmeu 1272. i1358. hronoloki su sreene i dodate Statutu kaonjegova osma knjiga

93


94/96

Poslije Statuta objavljen je 1277. Carinski zakon (Liberstatutorum doane), kojim se regulira plaanje carina na

uvoz i izvoz razliitih roba. Iz ovog se carinskog statutavidi da su Dubrovani trgovali sa Bosnom solju i rudama,zatim svim vrstama tekstila, drvima, stokom i svim

stonim i poljoprivrednim proizvodima, ali i robljem,

pticama dresiranim za lov, te zlatom i zlatarskimproizvodima.

94


95/96

95


96/96

Documents

88636537 Bosansko Komparativno Pravo Uvod u Historiju i Izvore