Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина...S1 1 K 008241 12 KrI Ramiz Avdović i dr. 26. februar 2016. godine 6 2) Polovinom jula 1992. godine u hodniku vojnog zatvora,

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 225

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговина

Predmet br: S1 1 K 008241 12 KrI

Datum izricanja: 26.02.2016. godine

pismenog otpravka: 01.06.2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Željka Marenić, predsjednik vijeća

sudija Minka Kreho, član vijeća

sudija Halil Lagumdžija, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv optuženih:

Ramiz Avdović

Vintila Iulian Nicolae

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Dževad Muratbegović

Branioci optuženih:

Ramiza Avdovića, advokati Mirza Kovač i Indira Karahodžić

Vintila Iulian Nicolae, advokati Vlado Adamović i Emir Kapidžić

Zapisničar

Amra Hodžić – Zećo - pravni savjetnik

S1 1 K 008241 12 KrI Ramiz Avdović i dr. 26. februar 2016. godine

2

1. IZREKA PRESUDE ... .....................................................................................................4

I. O B R A Z L O Ž E NJ E ................................................................................................. 14

A) OPTUŽENJE ................................................................................................................ 14 II. IZVEDENI DOKAZI ...................................................................................................... 14

(i) Tužilaštvo ......................................................................................................... 14 (ii) Odbrana optuženog Ramiza Avdovića .......................................................... 15

(iii) Odbrana optuženog Vintila Iulian Nicolae ..................................................... 15

III. ZAVRŠNE RIJEČI ........................................................................................................ 15

(I) ZAVRŠNE RIJEČI TUŽILAŠTVA ........................................................................................ 15 (II) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG RAMIZA AVDOVIĆA .............................................. 18 (III) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG VINTILA IULIAN NICOLAE ...................................... 19

IV. PROCESNE ODLUKE ................................................................................................. 22

(I) IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – KORIŠTENJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH ..................................................................... 22

(II) ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKATUŽILAŠTVA BIH ................................................. 25 (III) ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA PRIHVATANJE UTVRĐENIH ČINJENICA..................................... 28

(IV) ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI ................................................................................ .34 (v) NASTAVLJANJE ODGOĐENOG GLAVNOG PRETRESA (ČLAN 251. STAV 2 ZKP BiH) .............34

(VI) ODLUKA O IMENOVANJU SAVJETNIKA SVJEDOCIMA .......................................................... 35 (VII) ODLUKA O DOKAZIMA ODBRANE - REPLIKE, DUPLIKE I DODATNIM DOKAZIMA ....................... 38

V. OCJENA DOKAZA ...................................................................................................... 42

VI. RELEVANTNO PRAVO ............................................................................................... 43

VII. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142 KZ SFRJ ...................................................................... 45

VIII ČINJENIČNA UTVRĐENJA ........................................................................................ 65

A) Formiranje vojne policije TO RBiH - OS RBiH.......………………………………………. 65

B) Funkcionisanje i rad pritvora-zatvora na V spratu Centralnog zatvora i bivšoj kasarni "Viktor Bubanj" od početka maja do kraja 1992. godine ……………………………..…… 66 C) Zaključci u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića ..................................................... 68 D) Zaključci u odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae ............................................... 78

IX OSUĐUJUĆI DIO .......................................................................................................... 82

X. ODLUKA O KAZNI ..................................................................................................... 108

XI. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA ............................................. 110

XII. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA .................................................. 111

XIII. OSLOBAĐAJUĆI DIO ............................................................................................. 111

1. Oslobađajući dio u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića ................................. 111 2. Oslobađajući dio u odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae ........................... 128


3

XIV ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA ................................................................. 129

XV. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA ... .............................................129

XVI. ODBIJAJUĆA PRESUDA ....................................................................................... 130

XVII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA ... ............................................................130

XVIII. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA ............................................. 130

ANEKS 1- DOKAZI ......................................................................................................... 131

A) DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH ..................................... 131 B) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA ..................................................... 132 C) DATUMI SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH RAMIZA AVDOVIĆA I VINTILA

IULIANA NICOLAE ....................................................................................................... 143

D) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG RAMIZA AVDOVIĆA .................................................... 144 E) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG VINTILA IULIANA NICOLAE .......................................... 149


4

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine u vijeću sastavljenom od sudija Željka Marenić, kao

predsjednika vijeća, sudija Minke Kreho i Halila Lagumdžije, kao članova vijeća, uz

sudjelovanje pravog savjetnika Amre Hodžić - Zećo, u svojstvu zapisničara, u krivičnom

predmetu protiv optuženih Ramiza Avdovića i dr. zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike

Jugoslavije (KZ SFRJ), u vezi sa članom 22. istog Zakona, povodom izmjenjene optužnice

Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od 09.10.2015.

godine, nakon javno održanog glavnog pretresa, sa kojeg je jednim dijelom bila isključena

javnost, u prisustvu optuženog Ramiza Avdovića, branioca optuženog advokata Mirze

Kovača i optuženog Vintila Iuliana Nicolae i branioca optuženog, advokata Mirze Kovača,

tužioca Tužilaštva BiH, Dževada Muratbegovića, donio je, a predsjednik Vijeća, javno

objavio dana 26.02.2016. godine, sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI

1. Ramiz Avdović, zv. Daidža, sin Bajre i majke Devle rođene Bećirbašić, rođen

23.03.1955. godine u Foči, nastanjen u ............. ul. ................... na br. ................,

................ sprat, stan broj .............., JMB ...................., ........................., državljanin

....................................., pismen, sa završenom saobraćajno-tehničkom školom,

služio vojsku u Skoplju i Titovom Velesu 1972/1973 godine, lošeg imovnog stanja,

razveden, nije osuđivan,

2. Vintila Iulain Nicolae, sin Grigorea i majke Viktorije rođ. Moian, rođen 14.04.1964.

godine u Bukureštu, nastanjen u ................................... u ul. ....................

..................... na br. .................................., JMB ............................. ....................,

državljanin ................................., pismen, sa završenom saobraćajnom školom,

zaposlen u Federalnom Ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo, srednjeg imovnog

stanja, oženjen, nije služio vojsku, odlikovan pohvalom ministra MUP-a Sarajevo,

nije osuđivan,

I.

Na osnovu odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP

BiH)

K R I V I S U


5

Što su:

U periodu od kraja juna 1992. godine do kraja novembra 1992. godine u Sarajevu za

vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike

Srpske s jedne strane i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane s druge

strane, kao pripadnici Vojne policije Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine,

kasnije Vojne policije Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, postupajući

suprotno članu 3. stav 1. tačke c. IV Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme

rata od 12. avgusta 1949. godine, nečovječno postupali prema civilima srpske

nacionalnosti koji su bili zatvoreni u prizemnim prostorijama vojnog zatvora, kasnije vojnog

pritvora pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, koji su bili smješteni u bivšoj kasarni

“Viktor Bubanj”,

tako što su:

I Optuženi Avdović Ramiz, kao de facto komandir obezbjeđenja u vojnom zatvoru u

bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u periodu od kraja juna 1992. godine do kraja avgusta 1992.

godine i u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu u periodu od početka

septembra 1992. godine do kraja novembra 1992. godine, vršio i nije sprečavao

nečovječna postupanja prema zatočenim civilima, na način da je:

1) U periodu od kraja juna 1992. godine pa do kraja novembra 1992. godine, u

vojnom zatvoru, kasnije vojnom pritvoru nije spriječio nečovječno postupanje

stražara, između ostalih, stražara Dautović Kemala i Herceg Slavka, kada su u

hodniku vojnog zatvora, prethodno dovedene civile Drakul Ljubomira i Ivković

Tihomira, udarali nogama, rukama i palicama po raznim dijelovima tijela, dok su

oni prolazili kroz špalir, te raširenih nogu bili okrenuti licem prema zidu, iako je

bio prisutan u hodniku zatvora kada su pomenuti civili premlaćivani, te nije

spriječio nečovječno postupanje stražara Dautović Kemala i Alić Fahrudina zv.

Pukovnik, prema zatočenim civilima “A”, “MB-1”, Elez Jovi, Vučičević Radi,

Guslov Trivi, Drakul Ljubomiru, Andrić Dragiši, Škobo Radivoju, Jovović Zoranu,

Bogdanović Maleši, Odžaković Nedeljku, Čajević Ognjenu, Čodo Radmilu i

Tambur Simi, koji stražari su, uz znanje i saglasnost optuženog Avdović Ramiza,

u prostoru vojnog zatvora, kasnije vojnog pritvora, udarali šakama i nogama po

raznim dijelovima tijela pomenute zatočene civile, usljed čega su oštećeni “A” i

Čodo Radmilo izgubili svijest, a oštećeni Andrić Dragiša, Tambur Simo, Jovović

Zoran i Odžaković Nedeljko, obarani na pod, iako je optuženi Avdović Ramiz

čitavo vrijeme bio prisutan u vojnom zatvoru, kasnije vojnom pritvoru, gdje su

premlaćivanja zatočenih civila bila gotovo svakodnevna, a o nečovječnom

postupanju stražara Dautović Kemala, bio upoznat i od strane Crnković Zlatana,

zamjenika upravnika vojnog zatvora, i bio dužan da takva nečovječna postupanja

stražara Dautović Kemala i Alić Fahrudina zv. Pukovnik prema zatočenim civilima

spriječi, to nije učinio;


6

2) Polovinom jula 1992. godine u hodniku vojnog zatvora, nečovječno postupao

prema zatočenom civilu Drakul Ljubomiru, tako što mu je govorio “ti Fočak, moje

su pobili u Foči to su najvjerovatnije bili tvoji”, te ga u nekoliko navrata, kada bi

ovaj išao u WC, snažno udarao palicom u predjelu leđa i ruku, usljed čega mu je

od udarca palicom po desnoj ruci pukao mišić i ostala vidljiva rupa iznad lakta;

II Optuženi Vintila Iulian Nicolae, kao kuhar u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor

Bubanj” u periodu od 22. juna 1992. godine do početka septembra 1992. godine, a zatim

kao stražar u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu u periodu od početka

septembra 1992. godine do 02. februara 1993. godine, vršio nečovječna postupanja

prema zatočenim civilima, na način da je:

3) Polovinom novembra 1992. godine u toku noći u hodniku vojnog pritvora, prilikom

prijema civila Kljajić Željka, Šolaja Ostoje, Božić Krste, Ristović Todora i dr.,

nečovječno postupao prema zatočenom civilu Kljajić Željku, tako što mu je

naredio da stane uza zid i podigne ruke, što je ovaj u strahu i učinio, a zatim ga

snažno udario šakom, s lijeve strane u predjelu rebara, i oborio na pod, a potom

ga, kada se ovaj podigao, odveo u ćeliju broj 3, a zatim nakon nekoliko dana

ponižavajući ga, naredio mu da golim rukama iz WC-e šolje pokupi ljudski izmet,

što je ovaj u strahu i učinio;

4) Krajem novembra 1992. godine u vojnom pritvoru u ćeliji broj 12. u dva do tri

navrata nečovječno postupao prema zatočenom civilu Gutalj Slobodanu, tako što

je otključavao vrata na ćeliji i tražio od Gutalj Slobodana da mu priđe, a kada bi

ovaj to učinio, rukama bi se hvatao za rešetke na ulaznim vratima i nogama ga

snažno udarao u predio leđa, nakon čega bi oštećeni Gutalj Slobodan udarao u

zid ćelije, padao na pod i gubio svijest;

Dakle, za vrijeme rata i u vrijeme oružanog sukoba u BiH, kršeći pravila

međunarodnog prava nečovječno postupali prema zatočenicima,

Čime su počinili:

Optuženi Ramiz Avdović,

- pod tačkom 1. izreke presude, krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(nečovječno postupanje, nečinjenjem) iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), u vezi sa članom 22. i 30. stav 2 KZ

SFRJ, a

- pod tačkom 2. izreke presude krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(nečovječno postupanje) iz člana 142. KZ SFRJ


7

Optuženi Vintila Iulian Nicolae, pod tačkom 3 i 4 izreke presude, počinio krivično

djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (nečovječno postupanje) iz člana 142.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ).

Pa ih Sud, po istom pravnom osnovu, uz primjenu članova 33., 38., 41., 42. i 43. KZ

SFRJ,

Optuženog Avdović Ramiza

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 3 (TRI) GODINE

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Ramiz Avdović proveo u

pritvoru, u periodu od 20.10.2011. godine do 17.05.2012. godine, ima se uračunati u

izrečenu kaznu zatvora, te

Optuženog Vintila Iulian Nicolae,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE

Na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulian

Nicolae, se u cjelosti oslobađaju obaveze naknade troškova krivičnog postupka i isti

padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom

upućuju na parnicu.

II.

Na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH, optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulian

Nicolae

OSLOBOĐAJU SE OD OPTUŽBE

Da su:

U periodu od početka juna 1992. godine do kraja novembra 1992. godine u Sarajevu za

vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike


strane, kao pripadnici Vojne policije Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine,

kasnije Vojne policije Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, postupajući

suprotno članu 3. stav 1. tačke c. IV Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme


8

rata od 12. avgusta 1949. godine, vršili nečovječna postupanja prema civilima

srpske nacionalnosti koji su bili nezakonito zatvoreni na V spratu Okružnog zatvora i

prizemnim prostorijama vojnog zatvora, kasnije vojnog pritvora pri Okružnom vojnom sudu

u Sarajevu, koji su bili smješteni u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”,

I to,

I Optuženi Avdović Ramiz, kao de facto komandir obezbjeđenja na V spratu Okružnog

zatvora u periodu od početka maja 1992. godine do kraja juna 1992. godine, a zatim u

istom svojstvu u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u periodu od kraja juna

1992. godine do kraja avgusta 1992. godine i u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu

u Sarajevu u periodu od početka septembra 1992. godine do 19. decembra 1992. godine,

vršio i omogućio nečovječna postupanja prema zatočenim civilima, tako što je:

1) Početkom juna 1992. godine na V spratu Okružnog zatvora, nečovječno postupao

prema zatočenom civilu Pejović Dragomiru, kojeg je prethodno iz prizemne

prostorije studentskog doma “Mladen Stojanović”, u kojem je bila smještena

komanda Vojne policije Teritorijalne odbrane R BiH, doveo u manju prostoriju na V

spratu Okružnog zatvora, tako što je Pejović Dragomiru, a nakon što mu je isti

odgovorio da ne poznaje Pejović Mišu iz Foče, rekao da će se sjetiti Pejović Miše i

da će on sve platiti za ono što je Mišo u Foči radio njegovim rodicama i majci, a

zatim ga snažno udario špicom cipele u cjevanicu desne noge, izveo ga na hodnik i

stražaru Herceg Slavku naredio da ga odvede u ćeliju;

2) Početkom novembra 1992. godine u prizemnoj kancelariji vojnog pritvora, prilikom

uzimanja ličnih podataka od zatočenog civila Kljajić Željka, kada mu je ovaj rekao

da je po nacionalnosti Srbin, nečovječno postupao prema njemu, tako što mu je

udario dva šamara, opsovao mu majku i rekao mu: “Ti si Bosanac pravoslavac”;

3) U tačno neutvrđene dane u julu i avgustu 1992. godine u krugu vojnog zatvora,

omogućio nečovječno postupanje prema zatočenim civilima MB-1, Jovović Zoranu i

Avdalović Ratku, na način da se saglasio da stražari iz ćelija vojnog zatvora izvode

pomenute zatočene civile u voćnjak, koji se nalazio u krugu vojnog zatvora, gdje su

oštečeni MB-1, Jovović Zoran i Avdalović Ratko, pomoću metalnih šipki bez ikakve

prethodne obuke i zaštitne opreme, vadili mine, koje su ostale nakon odlaska

pripadnika bivše JNA iz kasarne “Viktor Bubanj”;

4) U toku noći tačno neutvrđenog dana u avgustu i polovinom septembra 1992. godine

u Sarajevu, omogućio nečovječno postupanje prema zatočenim civilima Andrić

Dragiši, Čodo Radmilu i dr., na način da se saglasio da stražari iz čelija vojnog

zatvora kasnije pritvora izvedu pomenute zatočene civile i da iste predaju

pripadnicima Armije BiH, koji su ih na teretnom vozilu odvozili izvan kruga vojnog

zatvora, kasnije vojnog pritvora na obavljanje radova u blizini kasarne “Maršal Tito”,


9

gdje su utovarali sanduke i table lima, kod Muzeja revolucije, gdje su

macolama probijali betonski zid i kod zgrade Izvršnog vijeća, gdje su na karoseriju

vozila utovarali namještaj, koja mjesta obavljanja radova su bila u blizini prvih

borbenih linija, za koje vrijeme su bili izloženi vidiku nepoznatih vojnika, koji su

povremeno otvarali vatru u njihovom pravcu;

5) U toku noći polovinom septembra i početkom oktobra 1992. godine u Sarajevu

omogućio nečovječno postupanje prema zatočenim civilima Škobo Radivoju,

Slavnić Miloradu i dr., na način da se saglasio da stražari iz ćelija pritvora

Okružnog vojnog suda, izvedu pomenute zatočene civile i da iste predaju

pripadnicima Armije BiH, koji su ih teretnim vozilom odvozili izvan kruga vojnog

pritvora na obavljanje radova kod Trga Pere Kosorića, gdje su zatočeni civili

Škobo Radivoje, Slavnić Milorad i dr. tri do četiri nepoznata ljudska leša koja su

bila u fazi raspadanja iz jednog vozila prebacili u drugo vozilo pod ceradom i na

Mojmilu, gdje su zatočeni civili Macanović Ranko, Jovović Zoran i dr., iskopavali

nekoliko nepoznatih ljudskih leševa, stavljali ih u najlon vreće i ubacivali u kombi, za

koje vrijeme je nepoznati vojnik, koji ih je obezbjeđivao iz oružja pucao pored nogu

zatočenika Jovović Zorana;

II Optuženi Vintila Iulian Nicolae kao kuhar u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor

Bubanj” u periodu od 22. juna 1992. godine do početka septembra 1992. godine, a zatim

kao stražar u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu u periodu od

početka septembra 1992. godine do 02. februara 1993. godine, vršio nečovječna

postupanja prema zatočenim civilima, jer je:

6) Krajem juna 1992. godine u hodniku vojnog zatvora, nečovječno postupao prema

zatočenom civilu Šekara Miloradu, tako što je Šekara Milorada, dok je ovaj išao u

pravcu WC-a, snažno udarao nogama po leđima i oborio ga na pod, gdje ga je

nastavio udarati nogama po leđima;

Čime bi, počinili krivično djelo i to;

Optuženi Ramiz Avdović, radnjama opisanim pod tačkom 1. i 2. oslobađajućeg dijela

presude krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, a

pod tačkom 3., 4. i 5. oslobađajućeg dijela presude Krivično djelo Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona, a

Optuženi Vintila Iulian Nicolae radnjama opisanim pod tačkom 6. oslobađajućeg dijela

presude krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.

U odnosu na oslobađajući dio presude optuženi se, u skladu sa članom 189. stav 1.

ZKP BiH, u cijelosti oslobađaju naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju

na teret budžetskih sredstava.


10

Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH, oštećeni se sa eventualnim

imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

III.

Na osnovu člana 283. tačka b) Zakona o Krivičnom postupku Bosne i Hercegovine

OPTUŽBA SE ODBIJA

Prema optuženom Avdović Ramizu da je:

U periodu od kraja juna 1992. godine do kraja novembra 1992. godine u vrijeme oružanog

sukoba u Bosni i Hercegovini između pripadnika vojske Republike Srpske s jedne strane i

pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog Vijeća odbrane s druge strane, na

području grada Sarajeva, optuženi Muderizović Besim u svojstvu zamjenika upravnika na

V spratu Okružnog zatvora u Sarajevu u periodu od početka maja 1992. godine do kraja

juna 1992. godine, a zatim u svojstvu komandira vojnog zatvora u bivšoj kasarni “Viktor

Bubanj” u Sarajevu u periodu od kraja juna 1992. godine do 13. novembra 1992. godine i

upravnika vojnog pritvora Okružnog vojnog suda u Sarajevu u periodu od 13. novembra

1992. godine do 21. aprila 1992. godine, protiv kojeg je rješenjem Suda Bosne i

Hercegovine broj: S1 1 K 008241 12 KrI od 26.12.2012. godine obustavljen krivični

postupak, zajedno sa optuženim Avdović Ramizom u svojstvu komandira straže na V

spratu Okružnog zatvora u Sarajevu u periodu od početka maja 1992. godine do kraja juna

1992. godine, a zatim u svojstvu komandira straže u vojnom zatvoru u bivšoj kasarani

“Viktor Bubanj” u Sarajevu u periodu od kraja juna 1992. godine do kraja novembra 1992.

godine, kao svjesni učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koji je otpočeo početkom

maja 1992. godine i trajao do kraja novembra 1992. godine koji su činili i Lučarević Kerim,

komadant vojne policije TO RBiH, Bajramović Ismet, komandir vojne policije TO RBiH i

stražari među kojima su bili Dautović Kemal, Alić Fahrudin, Mrdić Nermin i drugi čiji je cilj

bio zatočenje civila srpske nacionalnosti sa područja grada Sarajeva u nehumanim

uslovima u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu, koji je imao sva

obilježja logora u periodu od kraja juna do početka septembra 1992. godine, suprotno

odredbi člana 3. stav 1. tačke a) i c) IV Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za

vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, pa su radi realizacije tog zajedničkog cilja

učestvovali u uspostavljanju i održavanju sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti,

tako što su privedene civile srpske nacionalnosti sa područja grada Sarajeva prihvatali i

protuzakonito zatvarali u ćelije na V spratu Okružnog zatvora u Sarajevu u prizemne i

neuslovne ćelije u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” koje su u bivšoj JNA

korištene kao samice u kojima su vojnici izdržavali izrečene kazne, uključujući i predviđene

posljedice da će zatočeni civili srpske nacionalnosti u prizemnim prostorijama bivše


11

kasarne “Viktor Bubanj” biti podvrgnuti namjernom nanošenju snažnog tjelesnog ili

duševnog bola ili patnje (mučenje), nanošenju povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja i

prisiljavanju na prinudni rad, pa je tako:

Pod tačkom 1.

1) U periodu od kraja juna 1992. godine pa do početka septembra 1992. godine

civilna lica srpske nacionalnosti koja su lišena slobode od strane pripadnika

vojne policije TO RBiH, pripadnika vojne policije brigada sa područja grada

Sarajeva i pripadnika Centra službi bezbjednosti Sarajevo, protiv kojih je prema

manjem broju od strane vojne policije TO RBiH i Sekretarijata za unutrašnje

poslove grada Sarajeva određen i pritvor u trajanju od tri dana, prihvatana od

strane stražara vojnog zatvora u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” pod

neposrednom kontrolom optuženih Muderizović Besima, protiv kojeg je

rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 K 008241 12 KrI od 26.12.2012.

godine obustavljen krivični postupak i Avdović Ramiza, iako je optuženi Avdović

Ramiz obzirom na svoj položaj, stalno prisustvo u prostorijama vojnog zatvora

bio svjestan i znao da su prostorije u vojnom zatvoru neuslovne za smještaj

većeg broja lica i da je njihovo prihvatanje i dalje zadržavanje nedozvoljeno

obzirom da protiv niti jednog zatočenog lica primljenog u prostorije vojnog

zatvora od strane nadležnog suda u periodu od početka juna 1992. godine pa

do početka septembra 1992. godine, kada je otpočeo sa radom Okružni vojni

sud u Sarajevu nije doneseno rješenje o određivanju pritvora, pa je za posljedicu

takvog njihovog postupanja u različitom vremenskom trajanju u vojnom zatvoru

u bivšoj kasarani “Viktor Bubanj” zatočeno najmanje dvjesto civila srpske

nacionalnosti, pri čemu licima prihvaćenim u vojni zatvor sa izuzetkom Avdović

Ratka, Grujić Zdravka, Živak Strahinje, Elčić Ignjata, Guslov Boška, Matić

Slobodana, Rogan Branka, Nogić Gorana, Šekara Milorada, Savić Jove,

Čeranić Mate, Kljajić Željka, Elez Jove, Elez Branka, Gajić Nenada, Ođaković

Nedeljka, Bunjevac Miladina, Čodo Radmila, Vučičević Rade, Jeremić Petra,

Rakanović Uroša i Tomović Uglješe kojima je određen pritvor rješenjem

Okružnog vojnog suda u Sarajevu i prema kojima su donesene osuđujuće

presude, sve do njihovog puštanja na slobodu na osnovu potvrda koje je

potpisivao optuženi Avdović Ramiz nije saopštavan razlog zatočenja, niti je

protiv većine njih vođen krivični postupak;

Pod tačkom 2c.

Dana 19. oktobra 1992. godine oko 18,00 časova u vojnom pritvoru u bivšoj

kasarni “Viktor Bubanj” iz ćelije vojnog pritvora u kojoj je bio zatočen Pavlović

Milko i kojeg je prema naredbi Okružnog vojnog tužioca Sarajevo broj Ktv-II-

124/92 od 18.10.1992. godine trebalo sa danom 18.10.1992. godine odmah

pustiti na slobodu, bezrazložno ostavio i dalje zatočenog u prostorijama vojnog


12

pritvora sve do 26. oktobra 1992. godine, što je kod oštečenog Pavlović Milka

izazvalo duševne bolove i strah,

Pod tačkom 2h.

U toku jula 1992. godine stražar Dautović Kemal u čeliji vojnog zatvora

bezrazložno snažno udario nogom obuven u vojničke čizme u predjelu lica

jednog zatočenika, dok je ovaj sjedio na betonu u ćeliji,

Pod tačkom 2i.

U toku jula 1992. godine stražar Dautović Kemal u ćelije na očigled zatočenika

pesnicama snažno udarao po tjelu zatočenika Elez Branka,

Pod tačkom 2l.

Početkom septembra 1992. godine stražar Dautović Kemal dok su zatočenici

šetali u krugu vojnog zatvora bezrazložno prišao do zatočenika Tešan Mlađena i

više puta ga snažno udarao nogom obuvenim u vojničke čizme i kablom u

predjelu leđa,

Pod tačkom 2o.

U toku juna 1992. godine stražar Alić Fahrudin, dok su zatočenici šetali u krugu

zatvora i dok je on nadgledao njihovo kretanje bezrazložno izveo zatočenika

Tešan Mlađena i snažno ga udario pesnicom u zatiok glave, a potom oborio na

zemlju,

Pod tačkom 2r.

Krajem avgusta 1992. godine stražar Alić Fahrudin, dok su zatočenici šetali u

krugu vojnog zatvora koji je on nadgledao bezrazložno izdvojio zatočenika po

imenu Mirko starog 70. godina, udario ga pištoljem u predjelu uha, posljedicom

čega je ovom potekla krv po vratu i leđima,

Pod tačkom 3. za radnje navedene pod tačkom 3a, 3č, 3d. i 3đ.,

3) U periodu od kraja jula 1992. godine do polovine oktobra 1992. godine, stražari

vojnog zatvora u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”, koji su optuženom Avdović

Ramizu bili podređeni u saradnji sa vojnim i civilnim vlastima izvodili su

zatočena lica bez njihove volje i saglasnosti, a od početka septembra do

polovine oktobra 1992. godine i bez odobrenja predsjednika Okružnog vojnog

suda Sarajevo, na izvođenje radova unutar kruga vojnog zatvora i na različite

lokacije van kruga vojnog zatvora za koje radove nisu dobivali nikakvu naknadu i

pojačanu ishranu, iako je obzirom na svoj položaj i stalno prisustvo u vojnom

zatvoru gdje je i spavao u prostorijama u blizini ćelija u kojima su bili smješteni

zatočenici i na činjenicu da bez njegovog odobrenja u pedriodu od kraja jula do

početka septembra 1992. godine, i bez odobrenja predsjednika Okružnog


13

vojnog suda u Sarajevu od početka septembra 1992. godine zatočenici

nisu mogli napuštati ćelije i krug vojnog zatvora bio u mogućnosti da to zna, pa

su tako;

3-a) Dana 31. jula 1992. godine zatočenici Bendžo Savo i drugi u prisustvu stražara

iz pravca Aneksa prema kasarni “Viktor Bubanj” kopali kanal za postavljanje

kablova,

3-č) U toku avgusta 1992. godine zatočenik Čodo Radmilo sa još nekoliko zatočenika

u Halilovićima nedaleko od tvornice “Žice” na teretno vozilo utovarao vojnu

opremu i istu odvozili u prostorije bivše kasarne “Viktor Bubanj”,

3-d) U septembru 1992. godine na Stupu kod poslovnih prostorija preduzeća

“Feroelektro” zatočenici na karoseriju vozila utovarali stolariju, koju su odvozili

do tunela u naselju Koševo, kojom prilikom su bili izloženu vidiku vojnika sa

okolnih brada,

3-đ) Početkom oktobra 1992. godine zatočenici Škobo Radmilo i drugi odvođeni u

pratnji nepoznatih vojnika na područje Čengić Vile, gdje su kopali rovove i gdje

su bili izloženi vidiku vojnika sa okolnih brada, što je za posljedicu imalo

duševnu bol i strah kod zatočenika,

Čime bi počinio,

radnjama opisanim pod tačkom 1. optužnice krvično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine,

radnjama opisanim pod tačkama 2-c, 2h, 2-i, 2-l, 2-o, 2-r, krivično djelo Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) istog Zakona, a radnjama opisanim pod

tačkama 3-a, 3-č, 3-d i 3-đ, krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. tačka f) KZ BiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. Istog Zakona.

U odnosu na dio presude kojim se optužba odbija, optuženi se, u skladu sa članom

189. stav 1. ZKP BiH, u cijelosti oslobađa naknade troškova krivičnog postupka, te

isti padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH, oštećeni se sa eventualnim

imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.


14

I. O B R A Z L O Ž E NJ E

a) OPTUŽENJE

1. Izmjenjenom Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od

09.10.2015. godine, optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulian Nicolae, terete se da su

počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog

zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u vezi sa članom 22. istog

Zakona.

2. Prvobitna optužnica Tužilaštva BiH od 09.01.2011. godine, pored optuženog

Avdovića i Vintile, obuhvatala je i optuženog Besima Muderizovića koji je u

inkriminisano vrijeme, kako se to navodi, obavljao funkciju zamjenika upravnika na V

spratu Okružnog zatvora u Sarajevu, a potom funkciju komandira vojnog zatvora u

bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu i upravnika vojnog pritvora Okružnog vojnog

suda u Sarajevu. Međutim, Sud je postupak u odnosu na optuženog Muderizovića, a

zbog smrti istog, obustavio rješenjem od 26.12.2012. godine, nakon čega je Tužilaštvo

Sudu 04.01.2013. godine dostavilo preciziranu optužnicu, iz koje je izostavljen optuženi

Muderizović i tačke optužnice koje se odnose na njega, da bi potom konačna

izmijenjena optužnica u odnosu na optužene Avdovića i Vintila, kako je to naprijed

navedeno, bila dostavljena Sudu 09.10.2015. godine.

3. Statusne konferencije u predmetu održane su dana 16.03.2012. godine i

14.10.2014. godine, a glavni pretres je počeo 22.03.2012. godine čitanjem optužnice

Tužilaštva BiH.

4. Tokom trajanja pretresa saslušano je 59 svjedoka, 3 vještaka, iskaze u svojstvu

svjedoka dali su i optuženi Avdović i Nicolae, te je uloženo 505 materijalnih dokaza,

kako Tužilaštva tako i odbrana optuženih.

5. Glavni pretres je okončan 19.01.2016. godine, nakon čega je zakazan datum

izricanja presude.

II. IZVEDENI DOKAZI

(i) Tužilaštvo

6. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su svjedoci: Miodrag

Janjić, Tomislav Bilinac, Radmilo Čodo, Dragomir Pejović, Slobodan Gutalj, Željko

Kljajić, Radivoje Škobo, Ljubomir Drakul, Petar Čajević, Ignjat Elčić, Zlatan Crnković,

Milka Lonco, Ekrem Krkalić, Ramiz Borčak, Dragiša Andrić, Mustafa Kečo, Zoran

Jovović, Simo Tambur, Maleša Bogdanović, Ranko Macanović, Zdravko Grujić, Savo


15

Bendžo, Nenad Gogić, Momir Obučina, Radoslav Skočo, Fadil Jahić, Živak

Strahinja, Krsto Begenešić, Tihomir Ivković, Nikola Jeremić, Rade Vučičević, Miodrag

Veljović, Ratko Avdalović, Gordana Botić, Mirjana Odžaković, Jovo Elez, Milomir Nišić,

Dragan Glamočak, Milivoje Matić, Vela Marinković, Milko Šipovac, Slavica Sikima,

Senad Kreho, Miodrag Simović, Milka Ćeranić, Željka Malinović, zaštićeni svjedoci “A”,

“MB-1”, “B”, “C”, vještak vojne struke Ramiz Dugalić.

7. Kao dodatni dokaz optužbe saslušan je i vještak spec. neuropsihijatrije Prim. dr

Zorica Lazarević.

8. Na glavnom pretresu su pročitani i iskazi svjedoka: Milorada Šekare, Miloša

Odžakovića, Nedeljka Ćorovića i Stane Kekić.

9. U toku glavnog pretresa Tužilaštvo je odustalo od saslušanja određenog broja

predloženih svjedoka.

10. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz,

navedeni su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.

(ii) Odbrana optuženog Ramiza Avdovića

11. U toku glavnog pretresa, kao svjedoci odbrane optuženog Ramiza Avdovića

saslušani su: Enes Bavčić, Miralem Sarija, Senad Rožajac, Esad Osmanbegović,

Dževad Topić, vještak vojne struke Nehru Ganić, a iskaz u svojstvu svjedoka na

glavnom pretresu dao je i optuženi Ramiz Avdović.

12. Lista materijalnih dokaza koju je odbrana optuženog Avdovića prezentirala i

uvela kao dokaz, navedena je u prilogu Anexa presude i čini njen sastavni dio.

(iii) Odbrana optuženog Vintila Iulian Nicolae

13. Kao svjedoci odbrane optuženog na glavnom pretresu saslušani su sljedeći

svjedoci: Emina Maksumić, Sefer Halilović i vještak neuropsihijatar Prof dr sci. Abdulah

Kučukalić. Isto tako, iskaz u svojstvu svjedoka dao je optuženi Vintila Iulian Nicolae.

14. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog prezentirala i uvela,

navedena je u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.

III. ZAVRŠNE RIJEČI

(i) ZAVRŠNE RIJEČI TUŽILAŠTVA

15. U završnim riječima Tužilaštvo je navelo da, nakon okončanog dokaznog

postupka u krivičnom predmetu protiv optuženih Ramiza Avdovića i Vintila Iulian


16

Nicolae, smatra da je optužba van svake razumne sumnje dokazala da su optuženi

Avdović, činjenjem i nečinjenjem, a optuženi Nicolae činjenjem, kako je to i opisano u

izmjenjenoj optužnici broj: T20 0 KTRZ 0002454 11 od 09.10.2015. godine, počinili

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva - nečovječno postupanje iz člana

142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ, te se ujedno osvrnulo na opšte elemente ovog

krivičnog djela (djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava, kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, djelo

počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i počinilac

mora narediti ili počiniti djelo) ujedno ih elaboriralo, te istaklo da su ispunjeni svi

navedeni opšti elementi krivičnog djela za koje se optuženi terete.

16. Nadalje, Tužilaštvo je u završnim riječi detaljno analiziralo svaku tačku optužnice,

koja se optuženim Avdoviću i Nicolae stavljaju na teret, i to na način da je izvršilo

analizu svih dokaza, iskaza svjedoka, optuženih, vještaka, kao i materijalnih dokaze,

iste je cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je izvelo i

zaključke o krivičnoj odgovornosti optuženih.

17. Također, Tužilaštvo se posebno osvrnulo i na tvrdnju odbrane drugooptuženog

Vintila Iuliana Nicolae, da radnje optuženih nemaju kriminalnu količinu da bi se

kvalifikovale kao jedno od krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštičenih

međunarodnim pravom, te je s tim u vezi istaklo kako preuzeti KZ SFRJ ne daje

definiciju „nečovječnog postupanja“ (iz člana 142.), ali da praksa MKSJ-a i Suda Bosne

i Hercegovine, nudi mnoge primjere krivičnog djela nečovječnog postupanja

(premlaćivanje i druge nasilne radnje, ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo, prisilni

rad koji je izazvao duševnu ili tijelesnu patnju, ili je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj

na ljudsko dostojanstvo), pri tome se pozivajući na presudu MKSJ-a Kordić i Čerkez od

26. februara 2001. godine, zatim presudu Blaškić od 03. marta 2000. godine, presudu

Suda BiH broj: S1 1 K 005665 11 Kri od 19.10.2012. godine (Terzić Albina), presudu

Suda BiH broj: S1 1 K 14269 13 Kžk od 24.01.2014. godine (Andrun Nikola) itd.

18. Nadalje, Tužilaštvo tvrdi da djela koja su u Konvencijama i komentarima

okarakterisana kao nečovječna ili koja su nespojiva sa principom čovječnosti

predstavljaju primjere djela koja se mogu okarakterisati kao nečovječno postupanje, te

da kategorija nečovječnog postupanja ne obuhvata samo djela kao što su mučenje i

hotimično nanošenje teške patnje ili teške povrede tjelesnog ili duševnog integriteta ili

zdravlja, nego obuhvata i druga djela koja nisu u skladu sa osnovnim principom

čovječnog postupanja, a posebno ona kojima se nanosi povreda osobnog dostojanstva.

19. Tužilaštvo se osvrnulo i na navod odbrane drugooptuženog da su nalazi i

mišljenja vještaka dr. Zorice Lazarević nestručni, nepotpuni, manjkavi, zasnovani na

pretpostavkama i nezakonitim dokazima, subjektivni, kao i da je vještak izašao iz okvira

svoje nadležnosti, te je s tim u vezi istaklo da je poemnuti vještak svoje nalaze i

mišljenje dala na osnovu razgovora sa oštećenim, kliničkog pregleda, opisa događaja i

načina i mehanizma povređivanja i izjava oštečenih, za razliku od vještaka dr. Abdulaha


17

Kučukalića, koji je, kako to navodi Tužilaštvo, nalaz i mišljenje dao samo na

osnovu izjava oštećenih, a što njegove nalaze i mišljenja čini nepotpunim.

20. Tužilaštvo je istaklo i to da se nivo nečovječnog postupanja optuženih Avdovića i

Nicolae, prema zatočenim licima Željku Kljajiću i dr., treba posmatrati na način da se

uzmu u obzir sve činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnji ili propusta, kontekst u

kojem su se dogodili, njihovo trajanje, fizičke i duševne posljedice djela na oštećene,

lične okolnosti oštečenih, uključujući njihove godine i dotadašnje zdravstveno stanje,

nehumane uslove u kojima su držani zatočenici, konstantni strah, traumatična stanja, i

neizvjesnost za vlastiti život koja su svakodnevno trpili, očekujući nova premlaćivanja,

posebno kada se uzme u obzir da zatočeni civili nisu tu bili njihovom voljom, nego su

prisilno dovedeni, a većina njih je i premlaćivana prilikom dovođenja do vojnog zatvora

u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Tužilaštvo smatra da se optuženi Ramiz Avdović

za radnje opisane pod tačkom 2., 5., 6. i 7. izmjenjene optužnice, ima smatrati

odgovornim kao saizvršilac nečinjenjem u smislu člana 22. i člana 30. stav 2. preuzetog

KZ SFRJ i kao neposredni izvršilac za radnje opisane pod tačkom 1., 3. i 4. izmjenjene

optužnice, a optuženi Vintila Iulian Nicolae kao neposredni izvršilac za radnje opisane

pod tačkom 8., 9. i 10. izmjenjene optužnice, nalazeći da su navedene radnje

optuženih bile obuhvaćene njihovim umišljajem, odnosno da su bili svjesni svog djela i

htijeli njegovo učinjenje.

22. Na kraju, vezano za odluku o visinu kazne, Tužilaštvo predlaže da Sud prilikom

donošenja ove odluke, na strani optuženog Avdovića cijeni da je isti obavljao dužnost

komandira obezbjeđenja u vojnom zatvoru, odnosno vojnom pritvoru, zatim broj krivično

pravni radnji koje mu se stavljaju na teret, upornost u izvršenju krivičnog djela, okolnosti

pod kojima je učinio krivično djelo ponašajući se krajnje nečovječno prema zatočenim

licima, koristeći njihov položaj nemoći, kao i to da i danas oštećeni osjećaju posljedice u

smislu fizičkog i duševnog bola, dok na strani optuženog Nicolae Tužilaštvo predlaže da

se od otežavajućih okolnosti cijeni broj krivično pravni radnji koje mu se stavljaju na

teret, upornost prilikom izvršenje krivičnog djela, okolnosti pod kojima je učinio krivično

djelo, ponašajući se krajnje nečovječno prema zatočenim licima, koristeći njihov položaj

nemoći, kao i da danas oštećeni osjećaju posljedice u smislu fizičkog i duševnog bola.

23. Od olakšavajućih okolnosti na strani optuženih Avdovića i Niciolae, Tužilaštvo

predlaže da se uzme u obzir činjenica se radi o porodičnim osobama, optuženi Ramiz

Avdović je otac dvoje djece, da do sada nisu osuđivani, kao da su se korektno držali

pred Sudom tokom krivičnog postupka.


18

(ii) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG RAMIZA AVDOVIĆA

24. Odbrana optuženog Ramiza Avdovića, je u završnim riječima, prije svega istakla

da u svim opisanim inkriminirajućim radnjama iz optužnog akta (tačke 1-7 izmjenjene

optužnice) se ne može izvesti zaključak, niti je tužilac dokazao, da su radnjama

optuženog ispunjeni svi, kako pojedinačni, tako alternativno postavljeni elementi bića

krivičnog djela člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ.

25. Nadalje, odbrana je istakla da u dokaznom postupku, niti Tužilaštvo, a posebno

odbrana, nije prezentirala niti jedan materijalni dokaz iz kog je vidljivo de jure da je

optuženi Avdović obavljao funkciju komandira straže ili komandira obezbjeđenja. Pored

toga, odbrana tvrdi da, ni svjedoci, posebno optužbe, nisu potvrdili tezu da je optuženi

bio komandir straže, te dodaje da optužba činjenicu da je optuženi bio komandir straže,

zasniva na tome što je optuženi prije rata radio u Kpz Foča, pa je upravo zbog tih

okolnosti i znanja (vođenje kartoteke, rasporeda službe i drugih potreba u radu i

funkcionisanju zatvora), optuženi obavljao funkciju stražara, a mnogi su ga u to vrijeme,

zbog njegovih godina, poštovanja, kao i znanja, oslovljavali sa komandir, šef i sl. Za

odbranu je iznenađujuće da se optuženi Avdović nalazi na listi prvooptuženih za sve

događaje i radnje koji su vezani, kako za V sprat Centralnog zatvora, tako i za kasarnu

Viktor Bubanj.

26. Odbrana ističe i to da je, sa aspekta materijalnog prava, za postojanje

saizvršilaštva odlučna činjenica da li je optuženi Avdović postupao cum animo soci ili

cum animo auctoris, tj. da li je imao volju da sam počini tu radnju ili se usaglasio sa

drugim saizvršiocima. U konkretnom slučaju, kako to tvrdi odbrana, optuženi Avdović

nije imao volju da sam eventulano počini radnje niti se saglasio sa drugima, koji bi

eventualno počinili takvu radnju, tako da je začuđujuće da se od 31 pripadnika vojne

policije, koliko ih je bilo angažovano na čuvanju lica lišenih slobode, Avdoviću stavlja na

teret krivično djelo Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iako je postojala

struktura rukovođenja i komandovanja u Armiji BiH tj. u vojnoj policiji koja je

svakodnevno kontrolisana od najnižih do najviše pozicioniranih oficira Armije BiH.

27. U nastavku završnih riječi, odbrana je detaljno analizirala iskaze svjedoka, koji su

svjedočili na okolnosti iz optužnice, pri tome osporavajući istinitost i kredibilitet istih, te

se osvrnula i na nalaze i mišljenje vještaka medicinske i vojne struke, kao i materijalne

dokaze, između ostalih, Odluke Predsjedništva BiH iz maja 1992. godine, kojom je

formiran V-ti sprat Centralnog zatvora za potrebe privođenja osoba koje se sumnjiče za

ratne zločine, a kasnije svojom Odlukom iz juna mjeseca 1992. godine i formiranje

vojnog pritvora pri okružnom Vojnom sudu Sarajevo, te dodala da su svu kontrolu vojnih

pritvora, pa i civilnih, vršili sudovi, a što je u toku dokaznog postupka nepobitno

utvrđeno.


19

28. Dakle, prema mišljenju odbrane, Tužilaštvo nije, van razumne sumnje,

dokazalo da se optuženi ima smatrati krivično odgovornim za sporovođenje i izdavanje

naredbi, te bilo kakvo drugo učešće u prinudnim radovima, kao i drugim radnjama koje

mu se potvrđenom optužnici stavlja na teret. Da su tvrdnje odbrane argumentovane i

tačne govori i dokaz O2-59, a radi se o osobama koje su trebale biti optužene za

kasarnu Viktor Bubanj, a ne optuženi Avdović Ramiz, a koje su sa aspekta komandne

odgovornosti de iure i de facto odgovornosti bili direktni nalogodavci i izvršioci krivičnih

djela koje su se izvršavali nad pripadnicima zatvorenih građana srpske nacionalnosti.

29. Prema tome, iz svih izvedenih kako subjektivnih tako i objektivnih dokaza

Tužilaštva i odbrane, branioci tvrde da se u radnjama, koje se stavljaju optuženom na

teret, nisu stekla obilježja bića krivičnog djela iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ,

kako u činjenju tako i u nečinjenju optuženog Avdović Ramiza, iz kojih razloga se

predlaže da Sud donese presudu kojom će istog osloboditi krivične odgovornosti za sve

tačke izmijenjene optužnice.

30. Optuženi Ramiz Avdović se u cijelosti saglasio sa navodima branilaca iznesenim

u završnim riječima.

(iii) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG VINTILA IULIAN NICOLAE

31. Odbrana optuženog Vintila Iuliana Nicolae se u završnim riječima, osvrnula na

opšte elemente krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

stav 1. KZ SFRJ, te je s tim u vezi istakla da nije dokazano da je djelo počinjeno

suprotno pravilima međunarodnog prava, a kako to propisuje KZ SFRJ, odnosno da je

postupanje optuženog bilo u suprotnosti sa Ženevskim konvencijama, s obzirom da nije

dokazano da je optuženi počinio ili naredio nečovječna postupanja. Nadalje, odbrana

tvrdi da nije dokazano da je djelo počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije, jer na ovu okolnost Tužilaštvo nije predložilo niti provelo ni jedan dokaz, a

tvrdnju optužbe o postojanju oružanog sukoba, između pripadnika VRS sa jedne strane

i pripadnika Armije RBiH i Hrvatskog vijeća odbrane sa druge strane, nisu potvrdili

saslušani svjedoci u ovom predmetu, kao ni materijalna dokumentacija. Prema mišljenju

odbrane, jedini osnov za navedenu tvrdnju u optužnici jeste rješenje suda o prihvatanju

utvrđenih činjenica, kojim je Vijeće, preko dopuštenih kriterija, prihvatilo kao utvrđenu

činjenicu da je postojao “Oružani sukob u Sarajevu, te je sasvim neodređeno utvrdilo da

se između strana u sukobu u BiH odvijao oružani sukob.”

32. Pored toga, odbrana tvrdi i to da nije dokazano da je djelo počinioca povezano

sa ratom, oružanim sukobom, te dodaje da ni u jednom od dokumenata, kojim optužba

dokazuje poziciju optuženog, ne proizilazi da je optuženi bio pripadnik Vojne policije,

naprotiv iz materjalnih dokaza proizilazi da je optuženi u periodu od juna pa do

decembra 1992. godine, bio angažovan u svojstvu kuhara u Okružnom Vojnom pritvoru

Sarajevo. Dakle, nema pouzdanog dokaza u kom je periodu bio angažovanu u svojstvu


20

stražara, niti vojnog policajca, a u kontekstu analiziranja prisustva

optuženog na mjestima i u vrijeme kako to navodi optužnica nesporno je da je optuženi

bio kuhar, bez ikakvih ovlašćenja i kompetencija. Da optuženi Nicolae nije imao nikakvih

službenih ovlaštenja, kao ni da se njegova dužnost može povezati sa stradanjem žrtve,

te da ne postoji subjektivno svojstvo niti svjest da bi se postupci optuženog mogle

kvalifikovati kao krivičo djelo ratnog zločina prema civilnom stanovništvu, potvrđuje i

nalaz i mišljenje vještaka odbrane Ganić Nehrua, koji je poziciju optuženog u vojnoj

struktiri formacijski svrstao u logistiku.

33. Odbrana se u završnim riječima osvrnula i status oštećenih, te istakla da većina

oštećenih nije predala oružje, dakle isti su u momentu lišenja slobode, bili ratni

zarobljenici a ne civili. Na kraju, branilac ističe i to da, odredba člana 142. stav 1. KZ

SFRJ, propisuju da počinilac mora ili direktno izvršiti nezakonito djelo ili narediti drugima

izvršenje istog, te dodaje da su iskazi svjedoka, u znatnoj mjeri, neuvjerljivi,

kontradiktorni, te nepouzdani, što je odbrana optuženog, u nastavku završnih riječi, za

svaku tačku optužnice i obrazložila, te sadržajno analizirala iskaze svjedoka dovodeći ih

u vezu sa ostalim provedenim dokazima, pri tome izvodeći zaključak da nema dokaza

za pojedinačne optužbe u odnosu na optuženog.

34. S tim u vezi, a u odnosu na tačku 8, odbrana navodi da je jedini dokaz, koji se

odnosi na optuženje iz ove tačke, T-170 izjava Šekara Milorada iz istrage, koji je

neodređen, nejasan, ne identifikuje optuženog, niti potvrđuje radnje izvršenja, vrijeme

izvršenja, niti potvrđuje količinu kriminalne radnje potrebne za kvalifikaciju nečovječnog

postupanja. Imajući u vidu navedeno, izjava ovog svjedoka, ne može biti osnov za

osuđujuću presudu.

35. Vezano za tačku 9 optužnice, odbrana tvrdi, da je jedini dokaz koji se direktno

odnosi na ovu tačku, svjedočenje oštećenog Kljajić Željka te nalaz i mišljenje vještaka

Zorice Lazarević, te s tim u vezi, odbrana tvrdi da je oštećeni pogrešno identificirao

optuženog, te dodaje da su iskazi svjedoka (Jove Eleza, Krste Begenešića itd), koji su

također neposredni očevici, u direktnoj suprotnosti sa iskazom oštećenog Kljajića,

odnosno isti je očigledno, kako to tvrdi odbrana, optuženog Vintilu zamjenio da

Kemalom Dautovićem ili nekim drugim stražarom. Pored toga, odbrana se osvrnula i na

Nalaz vještaka Lazarević dr. Zorice, koji je potpuno nepouzdan i nije zasnovan na

činjenicama koje proizilaze iz izjave samog oštećenog, a tvrdnja da je čišćenje WC-a

ponižavanje i degradacija za oštećenog, u ocjeni inteziteta duševnog bola je također

proizvoljna i neobrazložena.

36. Na kraju, branilac se osvrnuo i na tačku 10, te je istakao da je jedini dokaz koji

se na istu odnosi svjedočenje Gutalj Slobodana kao i nalaz i mišljenje vještaka Zorice

Lazarević. I u ovom slučaju, odbrana tvrdi da je oštećeni pogriješio u identifikacije

optuženog, te da isto ne može biti osnov za osuđujuću presudu. Pored toga,

svjedočenje ovog svjedoka je, prema mišljenju odbrane, kontradiktorno puno

nelogičnosti i nedoslijednosti, a njegova izjava neuvjerljiva, kontradiktorna i u


21

suprotnosti sa izjavama svjedoka tužilaštava koji su također bili u ćeliji broj

3 i sa izjavama mnogih drugih svjedoka tužilaštva (Macanović Ranka, Grujić Zdravka,

Elez Jove itd).

37. Odbrana smatra da, ukoliko vijeće nađe da su vjerodostojne izjave oštećenih u

pogledu pretrpljenog fizičkog maltretiranja, takva postupanja ili radnje po svojoj sadržini,

obimu, brojnosti, trajnosti, intenzitetu, nisu prouzrokovali teške fizičke ili psihičke patnje,

odnosno traumu žrtve niti tešku povredu ličnog dostojanstva, te se u tom pravcu

pozvala i na relevantnu sudsku praksu u predmetima MKSJ-a i Suda BiH.

38. Branilac Vlado Adamović se, u završnim riječima iznesenim na glavnom pretresu

održanom dana 19.01.2016. godine, najprije osvrnuo na prvobitnu optužnicu prije nego

je ista izmjenjena, a koja je podrazumjevala postojanje svjesnog učestvovanja u

udruženom zločinačkom poduhvatu i u kojem je Tužilaštvo optužene teretilo za mučenje

(branilac je pri tome obrazlagalo i razliku između pojmova mučenje i nečovječno

postupanje), navodeći da je odbrana sigurna, da je takvo optuženje ostalo, da Vijeće ne

bi presudilo udruženi zločinački poduhvat.

39. Branilac je dalje istakao da se u optužnici navodi da je u periodu 1992. godine za

vrijeme rata u BiH, postojao oružani sukobu između Vojske Republike Srpske s jedne

strane, Armije Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane s druge strane, navodeći

da '92. godine, a što je notorno poznata činjenica, nije bilo sukoba između Hrvatskog

vijeća odbrane i Armije Bosne i Hercegovine, dakle radi se o činjeničnoj netačnosti, koja

ne odgovara istorijskoj tačnosti. Pored toga, odbrana navodi i da je netačna rečenica iz

optuženja, a svaka rečenica je predmet dokazivanja, da se radilo o civilima srpske

nacionalnosti koji su nezakonito zatvarani, jer su tokom postupka provođeni dokazi da

su, prema osobama koje su bile zatočene, vođeni postupci i donesene su presude, kao

i da je nepotrebno da se navodi da se radilo o Srpskim civilima jer je to refleks iz

udruženog zločinačkog poduhvata. Tužilac je, kako to tvrdi odbrana, morao da shvati da

je, s obzirom na svojstva i okolnosti i rezlutat dokaznog postupka, izmijenjena optužnica

morala glasiti lege artis nečovječno postupanje prema zarobljenim civilima.

40. Nadalje, branilac tvrdi da Tužilaštvo nije dokazlo posljedice koje su proistekle iz

mučenja, ovu neozbiljnost je odbrana uočila i zatražila je vještačenje. Međutim, za

odbranu ostaje nejasno zašto je Tužilaštvu dozvljeno da naknadno vrši vještačenje,

kada prema tvrdnjama vještaka kao i prema dokumentaciji nema mučenja. Prema

mišljenju odbrane, vještačenje koje je bilo upravljeno na mučenje, je važilo sve do onog

momenta dok nije izmijenjena optužnica, te Nalaz i mišljenje profesora Abdulaha

Kučukalića nema nikakvu vrijednost u odnosu na dalje optuženje, kao što nema ni

Nalaz i mišljenje, koje je pribavio tužilac, dr Zorice Lazarević. Vezano za vještačenje dr

Lazarević, koje se odnosi na oštećene Drakula, Pejović, Kljajić, Šekara, Gutalj, branilac

navodi da nije važno gdje su premlaćivanja doživjeli, važno je da li je njihova priča

tačna, da li su iz njihovih priča mogle proisteći povrede koje ukazuju na mučenje, način

izvršenja, posledice izvršenja, vezane za povredu psihičkog i fizičkog integriteta, za šta i


22

sam vještak kaže da to nije mučenje. Odbrana se osvrnula i na zaključke

vještaka dr Lazarević iznesene u Nalazu i mišljenju navodeći da su svjedoci u intervju

govorili stvari koje nisu bile predmet optuženja i koje nisu govorili na glavnom pretresu,

te da je vještak, na osnovu takvih informacija, dodao intenzitet. Pored toga, vještak

Lazarević se izjašnjavala i o tome kako su oštećeni hranjeni i kakvi su bili uslovi tokom

zatočenja, a kojih navoda u optužnici nema, dakle vještak je dala sveobuhvatan nalaz i

mišljenje, tako da nije bilo moguće, stepen - visinu, duševne patnje i bolova odvojiti u

radnja izvršenja, pa je i nemoguće znati koliko je to, što su oštećeni jeli kvazi supu ili

nekakav čaj, doprinjelo tom visokom stepenu uzbuđenosti u odnosu na udarce nogom u

leđa (u slučaju oštećenog Slobodana Gutalja).

41. Na kraju, odbrana se osvrnula i analizirala iskaze svjedoka Slobodana Gutalja i

Željka Kljajića, dok je u pogledu iskaza svjedoka Milorada Šekare (čiji iskaz je pročitan

na glavnom pretresu) istakla da svjedok nije mogao biti unakrsno ispitan od strane

odbrane. Prema mišljenju branioca, niko od navedenih svjedoka ne zna ko je Vintila,

zbog čega refleksom rekla-kazala, upiru prstom na optuženog Vintilu.

42. Imajući u vidu navedeno, odbrana predlaže da Sud u odnosu na optuženog

Iuliana Vintile Nicoale donese oslobađajuću presudu, kao i da istog, oslobodi od

troškova krivičnog postupka, budući da je optuženi bez posla (suspendovan), postupak

traje već tri godine, u odnosu na optuženog su na snazi mjere zabrane, čime mu je

faktički onemogućeno pravo na rad i nema dovoljno sredstava za život.

43. Optuženi Vintila Iulian Nicolae je u cijelosti saglasan sa navodima branilaca, te

dodaje da odgovorno tvrdi da djela koja mu se stavljaju na teret nije počinio.

IV. PROCESNE ODLUKE

(i) IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – KORIŠTENJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH

44. Tužilaštvo BiH je dana 09.10.2013. godine predložilo da se, između ostalog, na

glavnom pretresu, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, pročitaju iskazi svjedoka

Nedeljka Ćorovića, Miloša Odžakovića i Milorada Šekare, koji su u međuvremenu umrli,

zatim da Sud izvrši uvidu u medicinsku dokumentaciju za svjedoke Stanu Kekić,

Bogdana Vanovca i Zdravka Kekića1, te da, u skladu sa naprijed navedenom odredbom

ZKP BiH, donese odlluku da se njihovi iskazi također pročitaju na glavnom pretresu, s

obzirom da je dolazak predloženih svjedoka pred Sud znatno otežan iz razloga lošeg

zdravstvenog stanja istih.

1 Dopisom od 23.01.2014. godine, Tužilaštvo BiH je obavjestilo Sud da odustaje od prijedloga za saslušanje

svjedoka Zdravka Kekića i Bogdana Vanovca.


23

45. Podneskom od 17.12.2013. godine, Tužilaštvo je predložilo da se na

glavnom pretresu zakazanom za 27.12.2013. godine pročitaju iskazi svjedoka Nedeljka

Ćorovića, Miloša Odžakovića i Milorada Šekare.

46. Odbrana optuženog Ramiza Avdovića se nije protivila prijedlogu za čitanje iskaza

ovih svjedoka, dok se odbrana optuženog Vintila Iuliana Nicolae protivila istom navodeći

da se ne radi o zapisnicima koji su u fazi istrage uzeti u ovom predmetu, s obzirom da

se na Zapisnicima navodi da se predmet vodi u odnosu na osumnjičenog Muhidina

Kape i dr. (dakle ne vidi se ko su ti drugi osumnjičeni u predmetu).

47. Po nalogu Suda, Tužilaštvo BiH je dostavilo Naredbu o provođenju istrage u kojoj

su navedena sva osumnjičena lica u odnosu na koje je vođena istraga u predmetu u

kojem su uzeti iskazi ovih svjedoka, kako bi se utvrditi da li se radi o licima koji su

trenutno optuženi u predmetu koji se vodi pred ovim Sudom.

48. Član 273. ZKP BiH, a koji se odnosi na izuzetke od neposrednog izvođenja

dokaza, u stavu 2. predviđa da: “zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci

sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju

ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov

dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga“.

49. Kako su u sudski spis uloženi Izvod iz matične knjige umrlog Milorada Šekara2,

zatim Izvod iz matične knjige umrlog Miloša Odžakovića3, te izvod iz matične knjige

umrlog Nedeljka Ćorović4, iz kojih nesumnjivo proizilazi da su navedena lica umrla,

zbog čega njihovo ispitivanje nije bilo moguće na glavnom pretresu, to je Vijeće

prihvatio prijedlog Tužilaštva da se na nastavku glavnog pretresa 17.01.2014. godine

pročitaju iskazi umrlih svjedoka, i to: (T-170) Zapisnik Tužilaštva BiH o saslušanju

svjedoka Milorada Šekara broj KT-RZ-34/05 od 26.05.2009. godine, zatim (T-172)

Zapisnik Tužilaštva BiH o saslušanju svjedoka Miloša Odžakovića broj KT-RZ-34/05 od

26.04.2007. godine i (T-174) Zapisnik Tužilaštva BiH o saslušanju svjedoka Nedeljka

Ćorovića broj KT-RZ-34/05 od 27.04.2009. godine.

50. Nadalje, Tužilaštvo BiH je dopisom od 23.01.2014. godine predložilo i da se na

nastavku glavnog pretresa, umjesto neposrednog saslušanja predloženih svjedoka

Stane Kekić i Radomira Kuvača, pročitaju iskazi o saslušanju ovih svjedoka koji su dati

Tužilaštvu BiH u fazi istrage, s obzirom da svjedok Kekić iz zdravstvenih razloga nije

sposobna učestvovati u krivičnom predmetu, a svjedok Kuvač se nalazi na

privremenom radu u Njemačkoj.

51. Međutim, dopisom od 04.05.2015. godine Tužilaštvo je odustalo od prijedloga za

saslušanje svjedoka Radomira Kuvača.

2 T-169 - Izvod iz matične knjige umrlih Milorad Šekara broj: 03/1-202-68/13 od 23.01.2013. godine;

3 T-171 - Izvod iz matične knjige umrlih Miloš Odžaković broj: 06/4-202-128/13 od 11.03.2013. godine;

4 T-173 - Izvod iz matične knjige umrlih Nedeljko Ćorović broj 03/1.1-202-1-1061/13 od 22.08.2013. godine;


24

52. Vezano za prijedlog da se na glavnom pretresu pročita iskaz svjedoka

Stane Kekić Tužilaštvo je kao dokaz dostavilo Nalaz i mišljenje vještaka Prim Dr Omera

Ćemalovića od 03.12.2013. godine, u kojem se navodi da svjedok Kekić nije sposobna

da na adekvatan način učestvuje u sudskom postupku, odnosno da da svoj iskaz i

odgovara na unakrsna pitanja sudionika sudskog postupka.

53. Na glavnom pretresu održanom dana 18.03.2014. godine, saslušan je Dr. Omer

Ćemalović koji je pojasnio da životna dob ovog svjedoka (84 godine) zahtjeva

psihijatrijski pregled da bi se utvrdilo koliko su očuvane kognitivne intelektulane

sposobnosti osobe koja treba učestvovati u krivičnom postupku, jer je fiziloški normalno

da u toj dobi dolazi do propadanja psihičkih funkcija. Pored toga, vještak ističe da se u

konkretnom slučaju radi o ozbiljnom neurološkom problemu (moždani udar) i prema

nalazu osoba ne može samostalno da se kreće, svaki ovaj poremećaj dovodi do

oštećenja i propadanja psihičkih funkcija, te dodaje da bi, pojavljivanje i učestovanje na

Sudu, sasvim sigurno dovelo do komplikovanja zdravstvenog stanja ovog svjedoka.

54. Na pitanje Suda da li je ovaj svjedok u mogućnosti da shvati značaj svjedočenja,

da li bi mogla razumijeti postavljena pitanja i dati adekvatne odgovore, vještak ističe da,

na osnovu medicinske dokumentacije, smatra da svjedok nije sposoban da učestvuje u

ovom postupku (zbog ozbiljnosti poremećaja, oduzetost jedne strane tijela, moždani

udar itd).

55. Odbrana optuženog Avdovića se nije složila sa nalazom i mišljenjem vještaka, jer

nije izvršen pregled svjedoka, nego je nalaz urađen na temelju medicinske

dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, te dodaje da je moguće da dođe do

poboljšanja nakon moždanog udara. Odbrana optuženog Nicolae je također osporavala

nalaz i mišljenje vještaka, ističući da isti nije dao odgovor na pitanja o tome kakva je

precepcija ovog svjedoka, kakva je njena memorija, kako reproducira, da li zna šta

govori i prisjeća li se detalja koji su za Sud vjerodostojni, koje odgovore dostavljeni

Nalaz nije dao.

56. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vijeće je donijelo odluku da vještak Prim Dr

Omer Ćemalović izvrši pregled svjedoka i Sudu dostavi novi Nalaz i mišljenje o

zdravstvenom stanju istog, a sve u cilju donošenja konačne odluke o zahtjevu optužbe.

57. Dana 28.03.2014. godine Sudu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka Prim Dr

Omera Ćemalovića vezano za zdravstveno stanje svjedoka Stane Kekić u kojem je

vještak, nakon pregleda medicinske dokumentacije i svjedoka, iznio zaključak da je kod

svjedoka (85 godina, pretrpljeni moždani udar, internistička oboljenja, arterijska

hipertenzija, odstranjen desni bubreg) došlo do razgradnje psihičkih funkcija (posebno

kognitivnih – pamćenja, mišljenja, rezonovanja, prosuđivanja, planiranja, odlučivanja itd)

i voljno - afektivnih, te oštećenja funkcije pamćenja koje se odnosi, kako na događaje iz

neposrednoj prošlosti tako i one iz dalje prošlosti. S obzirom na navedeno, prema

mišljenju vještaka, svjedok zbog procesne razgradnje / propadanja psihičkih funkcija u


25

sklopu mješane demencije (vaskularna i senilna) nije sposobna da na adekvatan

način ušestvuje u sudskom postupku, odnosno da da svoj iskaz i odgovara na

unakrsna ispitivanja sudionika u sudskom postupku.

58. Odbrana optuženog Avdovića se nije protivila čitanju iskaza svjedoka Stanje

Kekić, dok je branilac optuženog Nicolae istakao da je vještak iznio pravne zaključke i

da se radi o njegovoj procjeni da se svjedok ne bi trebao izlagati naporima u sudnici koji

očekuju svakog svjedoka. Prema mišljenju odbrane, svjedok je sposoban da odgovara

pred Sudom, a Sud će cijeniti šta je ponavljanje a šta je dementno. Na kraju, odbrana

dodaje I to da se ne protivi čitanju iskaza ovog svjedoka, a ako odbrani nešto bude

sporno, predložiće da se ovaj svjedok neposredno pozove i da se pitanja svedu na

odlučne činjenice.

59. Imajući u vidu sve navedeno, dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka Prim dr

Omera Ćemalovića od 22.03.2014. godine kao i saglasnost odbrane optuženih, Vijeće

je, u skladu sa članom 273. stav. 2. ZKP BiH, donio odluku da se na glavnom pretresu

pročita (T-243a) Zapisnik o saslušanju svjedoka Stane Kekić dat u Tužilaštvu BiH dana

16.04.2009. godine5.

(ii) ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKATUŽILAŠTVA BIH

60. Tužilaštvo BiH je na glavnom pretresu održanom dana 12.10.2012. godine

predložilo da se svjedoku („A“) odrede mjere zaštite na način da se, dodijelom

pseudonima, zaštiti njegov identitet i da se lik svjedoka ne pojavljuje u medijima i

javnosti, a sve iz razloga što svjedok ima ozbiljnih psihičkih problema zbog boravka u

kasarni „Viktor Bubanj“.

61. Odbrane optuženih su se protivile određivanju mjera zabrane, navodeći da je

zahtjev Tužilaštva nejasan i neprecizan po pitanju razloga zbog kojih se zahtjeva

određivanje mjera zabrane, jer psihički problem nisu razlozi za dodijelu mjera zaštite.

(jesu se protivile)

62. U cilju donošenja odluke, a i kako bi se upoznao sa razlozima zbog kojih se iste

traže, Vijeće je, uz saglasnost stranaka i odbrana optuženih, a na osnovu člana 235.

ZKP BiH, sa jednog dijela nastavka glavnog pretresa isključilo javnost.

63. Obrazlažući razloge za mjere zaštite svjedok je izjavio da iste traži zbog traume

koju je doživio u logoru, tako da iz tih razloga, kao i zbog toga što osjeća strah, ne želi

da javnost zna za njegove lične podatke, te da problem ne predstavlja činjenica da,

optužen i odbrane, znaju njegov identitet. Zbog ovih trauma i straha svjedok i danas

sanja ružne snove „duša mi je obogaljena“.

5 T-243a - Zapisnik o saslušanjau svjedoka Stana Kekić, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj KT-RZ-34/05

od 16.04.2009. godine;


26

64. Odbrana optuženog Avdovića je istakla da se ne radi o ugroženom

svjedoku ili svjedoku pod prijetnjom, te da je prijedlog Tužilaštva neosnovan, dok je

branilac optuženog Nicolae istakao da je jasno da neprijatni događaji koje je svjedok

proživio kod istog izazivaju ružna sjećanja, te obećava da će se truditi da ga što manje

podsjeća na taj događaj i to samo u mjeri, koliko je dovoljno, da se razjasne činjenice

vezane za optuženje.

65. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je, našlo da se u konkretnom slučaju radi o

traumatizovanom, odnosno ugroženom svjedoku i da mu treba pružiti priliku da svoj

iskaz na glavnom pretresu da javno, bez ikakvih opterećenja i dodatne traumatizacije, iz

kojih razloga je, u skladu sa članom 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, Vijeće donijelo

odluku kojom se svjedoku dodjeljuje pseudonim „A“, svi lični podaci svjedoka ostaju

povjerljivi za period od 15 godina od dana donošenja odluke. Dodatno, zabranjuje se

izdavanje video snimka svjedočenja ovog svjedoka, kao i objvaljivanje fotografije istog u

svim elektronskim i printanim odnosno štampanim medijima, a odavanje identiteta

svjedoka predstavlja krivično djelo.

66. Nadalje, prije početka glavnog pretresa dana 09.11.2012. godine zaštićeni

svjedok „MB-1“, kojem su mjere zaštite identiteta (pseudonim), određene rješenjem

Suda BiH broj S1 1 K 007818 11 Krn od 29.11.2011. godine, je podnio zahtjev da mu se

prilikom svjedočenja na glavnom pretresu dodijele i dodatne mjere zaštite.

67. Kako bi svjedok mogao iznijeti i obrazložiti razloge za navedeni zahtjev, Vijeće je,

nakon izjašnjenja stranaka i branilaca, na osnovu člana 235. ZKP BiH, sa jednog dijela

glavnog pretresa isključilo javnost.

68. Zaštićeni svjedok „MB-1“ je istakao da dodatne mjere zaštite traži iz razloga što

ne želi da se sretne sa optuženim, kao i zbog lične bezbjednosti sebe i svoje porodice.

Iako do sada nije doživio nikakve prijetnje, niti ima problema zbog svjedočenja u ovom

predmetu, svjedok ipak osjeća strah koji je jači od njega, te moli Sud da ove razloge

prihvati.

69. Tužilaštvo BiH je odluku o dodatnim mjerama zaštite svjedoku prepustilo Sudu.

70. Odbrana optuženog Avdovića je istakla da se, očito, radi o subjektivnom osjećaju

svjedoka, te da ne postoje razlozi koji su zakonom navedeni za dodijelu dodatnih mjera

zaštite, međutim odluku ostavlja Sudu na ocjenu, dok je branilac optuženog Nicolae

istakao da je, razloge koje je svjedok naveo, Sud već cijenio kod donošenja odluke o

dodijeli mjera zaštite, odnosno da svjedok nije iznio nove činjenice, na osnovu kojih bi

se, eventualno, mogla primjeniti bilo koja zakonska odredba koja bi mu dala poseban

status, te je dodao da su prava optuženih važna, pa čak u nekim slučajevima i važnija

od prava svjedoka, iz kojih razloga odbrana predlaže da se svjedok sasluša u sudnici.

71. Cijeneći sve navedeno Vijeće je zaključilo da se, u konkretnom slučaju, radi o

svjedoku koji je traumatizovan, te da je istom neophodno omogućiti da svoj iskaz da


27

slobodno i bez straha, iz kojih razloga je djelimično prihvaćen prijedlog svjedoka

„MB-1“ za dodjelu dodatnih mjera zaštite, nalazeći da se istim, ni na koji način, neće

uticati na pravo odbrane na pravično suđenje. S tim u vezi, Vijeće je utvrdio da i dalje

postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite svjedoku, koje mu je dodijelio sudija za

prethodni postupak rješenjem od 29.11.2011. godine, dodatno, zaštićeni svjedok „MB-

1“, će se, za vrijeme svjedočenja, nalaziti u odvojenoj prostoriji u odnosu na optužene, s

tim da će glas i lik svjedoka ostati neizmjenjeni. Istovremeno, Vijeće je zabranilo

izdavanje video snimka svjedočenja ovog svjedoka, kao i izdavanje fotografije istog,

svim elektronskim i printanim medijima. Lični podaci svjedoka ostaju povjerljivi za period

od 15 godina, od dana pravosnažnosti odluke, a odavanje identiteta svjedoka

predstavlja krivično djelo.

72. Prije početka nastavka glavnog pretresa održanog dana 16.11.2012. godine,

Tužilaštvo je obavjestilo Sud da predloženi svjedok („B“) zahtjeva određivanje mjera

zaštite.

73. U cilju saslušanja svjedoka o razlozima za određivanje mjera zaštite Vijeće je,

nakon izjašnjenja stranaka i branilaca u predmetu, na osnovu člana 235. ZKP BiH, sa

jednog dijela glavnog pretresa isključio javnost.

74. Izjašnjavajući se o razlozima za određivanje mjera zaštite svjedok je izjavio da

iste zahtjeva iz razloga što je invalid i živi sam. Iako nije imao problema sa ovim

svjedočenjem, nije bilo prijetnji, niti nekih neugodnosti, ipak želi zaštitu identiteta kako

se ime svjedoka, u buduće, ne bi spominjalo u javnosti.

75. Odbrane svih optuženih su istakle da ove razloge Zakon o zaštiti svjedoka ne

predviđa, međutim ne protive se određivanju predloženih mjera zaštite.

76. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je, u smislu člana 3. u vezi sa članom 13.

Zakona o zaštiti svjedoka, donijelo odluku kojom se svi lični podaci svjedoka

proglašavaju povjerljivim za period od 15 godina od dana donošenja odluke, te se

svjedoku dodijeljuje pseudonim („B“). Dodatno, zabranjuje se izdavanje video snimka

svjedočenja svjedoka, kao i objavljivanje fotografije istog, svim elektronskim i printanim

medijima, otkrivanje identiteta svjedoka predstavlja krivično djelo.

77. Dana 22.02.2013. godine, Tužilaštvo je, na nastavku glavnog pretresa, predložilo

da se svjedoku („C“) odrede mjere zaštite iz razloga što se radi o porodičnom čovjeku,

čija djeca obavljaju javne funkcije i često putuju. Pored toga, Tužilaštvo navodi da je

svjedok traumatizovan dešavanjima u kasarni „Viktor Bubanj“ iz kojih razloga se

predlaže da se istom odredi pseudonim i da se zabrani izdavanje snimka i sadržaja

njegovog svjedočenja, kao i da se u medijima ne objavljuje fotografija istog.

78. U skladu sa članom 235. ZKP, Vijeće je, uz saglasnost stranaka, donijelo odluku

da se sa dijela glavnog pretresa isključi javnost, a kako bi se svjedok i stranke izjasnile

o iznesenom prijedlogu.


28

79. Obrazlažući razloge za mjere zaštite svjedok je izjavio da iste zahtjeva

iz razloga onoga što je on preživio i zbog straha za svoju porodicu. Naime, svjedok

ističe da njegova djeca putuju po BiH zbog čega osjeća strah da neko ne zloupotrijebi

činjenicu njegovog svjedočenja. Iako, do sada, nije imao nikakvih problema i nije

dolazio u ovaj dio Sarajeva od inkriminisanih događaja, ipak osjeća određenu dozu

straha, iz kojih razloga moli da Sud odrede mjere zaštite identiteta i da se njegovo

svjedočenje, kao i fotografija, ne objavljuje u javnosti.

80. Odbrana optuženog Avdovića se nije protivila navedenom, dok je odbrana

optuženog Nicolae istakla da se protivi određivanju mjera zaštite iz razloga što, ono što

je Tužilaštvo istaklo, nije dovoljno za određivanje mjera zaštite.

81. Nakon što je svjedok iznio razloga za mjere zaštite, Vijeće je našlo da kod

svjedoka postoji subjektivni osjećaj straha, te je u skladu sa članom 3. i 13. Zakon o

zaštiti svjedoka istom dodijelio pseudonim („C“), tako da svi lični podaci svjedoka ostaju

povjerljivi za period od 15 godina od dana donošenja odluke. Pored toga, zabranjeno je

izdavanje video snimka svjedočenja svjedoka, kao i objavljivanje fotografije istog, te

sadržaja svjedočenja svim elektronskim i printanim odnosno štampanim medijima.

Odavanje identiteta ovog svjedoka predstavlja krivično djelo.

(III) ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA PRIHVATANJE UTVRĐENIH ČINJENICA

82. Vijeće je dana 27.11.2012. godine, donijelo odluku kojom se, u skladu sa članom

4. Zakona o ustupanju predmeta, djelimično prihvata prijedlog Tužilaštva broj T20 0

KTRZ 0002454 11 od 13.03.2012. godine te se činjenice, utvrđene od strane pretresnih

vijeća u predmetima MKSJ-a, Tužilac protiv Stanislava Galića broj IT-98-29-T od

05.12.2003. godine i Tužilac protiv Duška Tadića br. IT-94-1-T od 07.05.1997. godine,

prihvataju se kao utvrđene u opsegu kako je navedeno u daljem tekstu:

1. „Oružani sukobu u Sarajevu je izbio nakon što je Evropska zajednica 06. aprila

1992. godine priznala BiH kao suverenu državu“ (paragraf 199. presuda Tužilac

protiv Stanislava Galića broj IT-98-29-T od 05.12.2003. godine)

2. „...u svako relevantno vrijeme, između strana u sukobu u Republici Bosni i

Hercegovini se odvijao oružani sukob...“ (paragraf 568. presuda Tužilac protiv

Duška Tadića br. IT-94-1-T od 07.05.1997. godine)

Ostale činjenice predložene u Prijedlogu Tužilaštva odbijaju se iz razloga koji slijede u

obrazloženju rješenja.

Istom odlukom Vijeće je u cijelosti odbilo prijedlog odbrane, optuženog Besima

Muderizovića, advokata Emira Kapidžića, za prihvatanje utvrđenih činjenica od

28.03.2012. godine, iz razloga koji su navedeni u obrazloženju rješenja.


29

Prijedlog Tužilaštva

Tužilaštvo BiH je dana 13.03.2012. godine Sudu dostavilo prijedlog broj T20 0 KTRZ

0002454 11 kojim se traži da Sud u skladu sa odredbom iz člana 4. Zakona o ustupanju

predmeta, prihvati činjenice utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ u predmetima

Tužilac protiv Galić Stanislava broj: IT-98-29-T od 05.12.2003. godine, Tužilac protiv

Momčila Krajišnika broj IT-00-39-T presuda od 27.09.2006. godina, Tužilac protiv Mucić

Zdravka i dr. broj: IT-96-21 od 16.11.1998. godine i Tužilac protiv Tadić Duška broj: IT-94-

1-T od 07.05.1997. godine Nasera Orića, predmet br. IT-03-68, od 03.06.2006. godine.

Predloženo je usvajanje ukupno osam (8) činjenica, koje se odnose na početak,

postojanje, prirodu i opseg oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, te popisu

stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1991 godine.

Tužilaštvo je zajedno sa prijedlogom dana 13.03.2011. godine dostavilo Sudu

obrazloženje predmetnog prijedloga u kojem navodi da bi Sud, korištenjem mehanizma

utvrđenih činjenica, ispunilo osnovnu svrhu člana 4. Zakona o ustupanju, a to je,

efikasnost i ekonomičnost sudskog postupka.

Na pomenuti prijedlog Tužilaštva, branilac optuženog Besima Muderizovića, advokat Emir

Kapidžić, je dana 28.03.2012. godine dostavio odgovor u kojem je, između ostalog,

istakao da dostavljeni prijedlog nije dovoljno jasan niti konzistentan, navodeći da se u

većini tačaka navode drugi datumi koji određuju početak oružanog sukoba. Nadalje,

odbrana je istakla i to da činjenica koje je naveden pod tačkom 1. (interpretacija paragrafa

193) ne odgovara njegovom sadržaju u samoj presudi, dok je prijedlog pod tačkom 5

osporavan u žalbenom postupku.

Odbrana optuženog Ramiza Avdovića, nije dostavila odgovor na prijedlog Tužilaštva.

Branilac optuženog Vintila Iuliana Nicolae, advokat Vlado Adamović, se na statusnoj

konferenciji održanoj dana 16.03.2012. godine izjasnio na prijedlog Tužilaštva, ističući da

je u samom prijedlogu stvorena konfuzija jer Tužilaštvo navodi preko tri različita perioda

(početka oružanog sukoba) za koje predlaže da se prihvate kao utvrđene činjenice.

Prijedlog branioca optuženog Besima Muderizovića (advokata Emira Kapidžića)

Branilac optuženog, advokat Emir Kapidžić, je dana 28.03.2012. godine dostavio Sudu

prijedlog kojim se traži da Sud u skladu sa odredbom iz člana 4. Zakona o ustupanju

predmeta, prihvati činjenice utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ u predmetima

Tužilac protiv Momčila Kraišnika broj: IT-00-39-T od 27.09.2006. godine i Tužilac protiv

Stanislava Galića predmet br IT-98-29-T datum 05.12.2003. godine. Branilac je predložio

usvajanje ukupno dvadestjedne (21) činjenice, koje se odnose na; stanje u Bosni i

Hercegovini u toku 1992. godine, popisu i nacionalnom sastavu stanovništva iz 1991.

godine, progonu Muslimana iz naselja Grbavica, (srpskim) zatočeničkim centrima u opštini


30

Novi Grad, Vogošća itd., stanju u Sarajevu tokom maja 1992. godine i vojnim napadima

i stradanju civila u Sarajevu.

Primjenjivi zakon

Član 4. Zakona o ustupanju predmeta daje mogućnost Sudu da iskoristi ranije utvrđene

činjenice pravomoćnim odlukama MKSJ u cilju ekonomičnosti postupka istovremeno štiteći

prava optuženog na pravično suđenje.

Vijeće nalazi da Zakon o ustupanju predmeta kao lex specialis detaljnije rješava pitanja

uslova i načina ustupanja predmeta i korištenje dokaza koje je pribavio MKSJ, a koja su

ZKP-om BiH samo djelimično riješena.

Naime, Zakon o ustupanju predmeta mora se tumačiti kao lex specialis u odnosu na ZKP,

odnosno odredbe članova 15. i 273., koje se odnose na načelo slobodne ocjene dokaza i

neposrednog izvođenja dokaza. Međutim, iako se teret dokazivanja prebacuje sa optužbe

na odbranu, bitno je napomenuti da tako utvrđene činjenice predstavljaju oborivu

pretpostavku, što znači da odbrana u svakom trenutku može osporavati navedene

činjenice.

Osnovni cilj člana 4. Zakona o ustupanju predmeta jeste efikasnost i ekonomičnost

postupka, a što je u skladu sa članom 13. ZKP BiH i članom 6. stav 1. Evropske

konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovih sloboda (EKLJP), kojima se optuženim

osigurava pravo na suđenje bez odlaganja.

Imajući u vidu i ostala prava zagarantovana EKLJP, a naročito pravo na pravično suđenje,

Vijeće smatra da je pravo optuženih da ospori bilo koju od utvrđenih činjenica koje je

prihvatio Sud, te da je na taj način ispunjen princip prezumpcije nevinosti i jednakosti u

postupku, te da praksa Evropskog suda za ljudska prava, upravo potvrđuje prihvatljivost

korištenja ovog instituta6, pod uslovom da optuženi mogu osporiti prihvaćene činjenice.

Na kraju, važno je naglasiti da se, u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza iz člana

15. ZKP BiH, utvrđene činjenice prihvataju i razmatraju u svjetlu svih dokaza izvedenih

tokom suđenja.

Kriteriji za odluku o predloženim činjenicama

Uzimajući u obzir da Zakon o ustupanju predmeta kao ni ZKP BiH ne navode kriterije koji

bi se primjenjivali kod odlučivanja o prihvatanju činjenica utvrđenih presudama MKSJ,

standardi koje su razradili MKSJ i Međunarodni krivični sud za Ruandu (MKSR), vezano

za Pravilo 94(B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, mogu služiti kao smjernica, te se

6 Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Salabiaku protiv Francuske, donesena 7. oktobra

1988. godine, 13 EHRR 379, stav 28-29.


31

u tom smislu, Vijeće vodilo odlukama pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Vujadin

Popović i drugi i u predmetu Momčilo Krajišnik5.

Naime, pomenuti kriteriji, zahtijevaju da činjenica o kojoj je presuđeno može biti primljena

na znanje ukoliko je: jasna, konkretna i može se identifikovati, ograničena na zaključke o

činjenicama i ne uključuje pravne karakterizacije, pobijana je na suđenju i spada u dio

presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u žalbenom postupku

ili je pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je predmet žalbe, ali spada u

pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Nadalje, ista ne smije potvrđivati krivičnu

odgovornost optuženog, niti biti predmet (razumnog) spora između strana u predmetu, te

se ne može zasnivati na sporazumima o priznanju krivnje u ranijim predmetima i uticati na

pravo optuženog na pravično suđenje.

Prije razrade svakog pojedinog kriterija treba napomenuti da je conditio sine qua non, da

se radi o zaključku u vezi sa postojanjem, odnosno nepostojanjem određenih relevantnih

činjenica. Dakle, paragrafi o pravnim i drugim sličnim pitanjima koja su raspravljana u

presudi ne spadaju u ovu kategoriju.

Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku

Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom iz člana 239. stav 2. i odredbom

člana 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća,

između ostalog, da se stara za svestrano pretresanje predmeta, ali i otklanjanje svega što

odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, jer iz zakona ne slijedi obaveza

Suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz. Takođe, u dokaznom postupku Sud može

zabraniti izvođenje određenog dokaza ako zaključi da on nije relevantan za konkretni

predmet.

Primjenom kriterija relevantnosti, Vijeće je, kao utvrđene prihvatilo, činjenice navedene u

dispozitivu odluke, jer je našlo da su iste relevantne i važne za ovaj postupak. S druge

strane, Vijeće je, primjenom ovog kriterija, odbilo da kao utvrđene prihvati sve ostale

činjenice predložene od strane Tužilaštva i odbrane optuženog Muderizovića, jer iste nisu

relevantne za ovaj postupak i ne doprinose razjašnjenju stvari.

Činjenica mora biti jasna, konkretna i prepoznatljiva

U praktičnom smislu ovaj kriterij znači da se razmatrana činjenica mora moći identificirati i

da se ne zasniva na drugim činjenicama koje ne ispunjavaju potrebne kriterije. Također, ta

činjenica ne smije biti takvog karaktera da prikriva drugu glavnu činjenicu.

5 Vidi Odluku o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-

T, od 26. septembra 2006. godine, kojom se dalje razrađuju kriteriji uspostavljeni u dvjema odlukama MKSJ o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-T, od 28. februara 2003. i 24. marta 2005. godine.


32

Kako bi se utvrdilo da li u konkretnom slučaju određena činjenica ispunjava

pomenuta tri uvjeta, potrebno je da ista bude razmotrena u kontekstu cjelokupne presude.

Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga, a prihvaćene činjenice ispunjavaju

navedeni kriterij.

Činjenica koju formulira strana - predlagač ne smije se materijalno razlikovati od

formulacije u izvornoj presudi

Neophodno je da korištene formulacije u materijalnom smislu odgovaraju određenim

stavovima presude, a da pri tome nije neophodno citirati samu presudu odnosno pojedine

stavove. Naime, Sud može, koristeći svoje diskreciono pravo ispraviti određenu

nepreciznost ili nejasnoću koja je rezultat vađenja iz konteksta izvornog dokumenta.

Tužilac se u podnesenom prijedlogu uglavnom, koristio citatima presuda, zbog čega

prihvaćene činjenice ispunjavaju navedeni kriterij.

Vijeće koristi priliku da ukaže da, prihvaćena činjenica iz tačke 1. dispozitiva Rješenja, u

izvornoj presudi ne sadrži riječi „.....u Sarajevu ...“ međutim, Vijeće je utvrdilo da se

kompletan paragraf i podnaslov izvorne presude upravo odnosi na oružani sukob u

Sarajevu, zbog čega je prijedlog tužioca prihvaćen.

Vijeće iz ovog razloga nije odbilo ni jednu od predloženih činjenica optužbe ni odbrane.

Činjenica ne smije biti nejasna ili obmanjujuća u kontekstu u koji je stavljena u

prijedlogu strane - predlagača

Potrebno je procjeniti da li predložena činjenica u kontekstu u kome je planirano njeno

korištenje ima identično značenje kao i u presudi iz koje se ta činjenica uzima. Dakle, nije

dozvoljeno da se stavljanjem u određeni kontekst pojačava ili iskrivljuje smisao predložene

činjenice. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga, a predložene činjenice

ispunjavaju navedeni kriterij.

Strana-predlagač mora činjenicu identificirati sa dovoljno preciznosti

Ovaj kriterij podrazumijeva da se predložena činjenica može identificirati u presudi iz koje

se uzima. Međutim, kao što je pretresno vijeće MKSJ – a zaključilo7, Sud može prihvatiti

predloženu činjenicu i u slučaju kada je strana pogrešno citirala stav presude ako je očito

da se radi o greški i kada je drugoj strani potpuno jasno koji je bio namjeravani činjenični

7 Odluka o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T,

od 26. septembra 2006. godine (III - A - 9).


33

zaključak, te naravno ako su drugi kriteriji ispunjeni. Nijedna činjenica nije odbijena iz

ovih razloga.

Činjenica ne smije sadržavati kvalifikacije koje su u osnovi pravne prirode

U pogledu ovog kriterija načelno postoji saglasnost, da se njegovom primjenom treba

onemogućiti prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže pravnu kvalifikaciju. Ipak, u praksi se

sreće veoma raznolik stav u vezi sa pitanjem, koja jezička formulacija u sebi sadrži pravnu

kvalifikaciju. Međutim, bitno je istaći da sud, čak i u slučajevima kada se prihvate činjenice

koje u sebi indirektno sadrže pravnu kvalifikaciju, nije vezano tom kvalifikacijom. Imajući u

vidu navedeni kriterij, Vijeće nije odbilo ni jednu činjenicu zbog navedenog kriterija.

Činjenica se ne smije zasnivati na dogovoru strana u izvornom postupku

Ovaj kriterij podrazumijeva da je činjenica osporavana u ranijem dokaznom postupku.

Dakle, činjenica koja je uzeta iz presude koja je rezultat sporazuma o krivnji ili dogovora

da se određene činjenice smatraju nespornim u ranijem postupku ne ispunjavaju kriterije

da budu prihvaćene kao utvrđene činjenice. Naime, njena dokazna vrijednost ne dostiže

potrebni stepen uvjerljivosti da bi mogle rezultirati prebacivanjem tereta dokazivanja na

suprotnu stranu. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga.

Činjenica se ne smije odnositi na djela, ponašanje ili duševno stanje optuženog

Polazeći od prava na pravično suđenje, potrebno je da tužilac tokom dokaznog postupka

uvjeri sudeće vijeće o istinitosti svoje teze. To znači da je potrebno dokazati, koja djela je

optuženi učinio i kakav je bio subjektivni odnos učinioca prema tim djelima, a taj odnos

podrazumijeva pitanja koja se tiču uračunljivosti i krivnje.

U slučaju kada bi vijeće prihvatilo činjenice koje u sebi obuhvataju direktne inkriminacije za

optuženog onda bi on došao u priliku da se brani od optužbi čime bi bila narušena

presumpcija nevinosti. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovih razloga.

Činjenica ne smije biti predmet tekućeg žalbenog postupka

Sud ne može prihvatiti činjenice kao utvrđene ako se iste osporavaju u žalbi. Eventualnu

konfuziju mogu izazvati presude iz predmeta MKSJ u slučajevima kada žalbeni postupak

još nije okončan. U tim okolnostima, mogu se kao utvrđene prihvatiti činjenice koje su

utvrđene u prvostepenoj presudi i koje nisu osporene žalbom povodom koje apelacioni

postupak još teče.

Međutim, presude iz kojih su uzete činjenice predložene u prijedlogu Tužilaštva bile su

predmet žalbenog postupka tokom kojeg ili te konkretne činjenice nisu bile osporene ili je


34

osporavanje bilo bezuspješno. Stoga, nijedna činjenica iz prijedloga Tužilaštva nije

odbijena po ovom kriteriju.

Sveobuhvatni test: Korištenje diskrecionog prava Suda po pitanju utvrđenih

činjenica

Nakon što je Vijeće utvrdilo da predložena činjenica zadovoljava sve prethodno navedene

kriterije, Vijeće je također uzelo u obzir da se prihvatanjem navedene činjenice postigne

balans između ekonomičnosti sudskog postupka s jedne, i prava optuženih na pravično

suđenje s druge strane.

Međutim, čak i činjenica koja je zadovoljila sve navedene kriterije, može biti odbijena

prema diskrecionoj odluci Vijeća ako ista, kao cjelina, narušava pravo optuženog na

pravično suđenje.

Iz svih gore navedenih razloga, prijedlog Tužilaštva se prema članu 239. ZKP BiH

prihvaća u obimu navedenom u dispozitivu ovog rješenja, dok se prijedlog odbrane

optuženog Muderizovića u cijelosti odbija.

(iv) Odluka o isključenju javnosti

83. Vijeće je odluku o isključenju javnosti sa dijela nastavaka glavnih pretresa

održanih, 12.10.2012., 09.11.2012., 16.11.2012. i 22.02.2013. godine, kada se

raspravljalo o mjerama zaštite svjedocima, donijelo u skladu sa članom 235. ZKP BiH.

84. Stranke i branioci optuženih se nisu protivili isključenju javnosti sa (dijela) glavnih

pretresa.

85. U svim navedenim slučajevima isključenja javnosti, Vijeće je, nakon razmatranja

sudske prakse, koja ukazuje da nije uvijek moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati

dinamiku izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima, odlučilo da isključi javnost sa

dijela glavnih pretresa prilikom rasprave o određivanju zaštitnih mjera svjedocima u

skladu sa datim okolnostima.

86. Prije nego je sa dijela glavnog pretresa isključena javnost Vijeće je, u javnom

zasjedanju, upoznalo sve prisutne o razlozima za isključenje javnosti, te je, isto tako,

javno objavilo odluku koja je donesena na dijelu pretresa sa kojeg je javnost bila

isključena.

(v) Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BIH)

87. Tokom dokaznog postupka, između nastavaka glavnog pretresa od 05.04.2012.

godine i 12.10.2012. godine, zatim od 16.11.2012. godine do 11.01.2013. godine, te

13.01.2015. godine i 03.03.2015. godine, 14.07.2015. godine do 18.08.2015. godine i


35

od 18.08.2015. godine do 29.09.2015. godine, protekao je rok od 30 dana. S tim

u vezi, stranke i odbrane su se izjasnile da se ne protive probijanju roka od 30 dana

između dva nastavka glavnog pretresa.

88. Na nastavcima glavnih pretresa 12.10.2012. godine, 11.01.2013. godine,

03.03.2015. godine, 18.08.2015. godine i 29.09.2015. godine, ponovo je otvoren glavni

pretres, dok u smislu odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH, a uz saglasnog stranaka i

odbrane u tom pravcu, Vijeće nije ponovo izvodilo provedene dokaze, već su svi ranije

izvedeni dokazi prihvaćeni u ovom postupku.

89. Također, u toku glavnog pretresa je došlo i do izmjene u sastavu sudećeg vijeća

zbog bolesti i dužeg odsustva člana vijeća.

90. Naime, kao član vijeća u predmetu je prvobitno postupao sudija Ljubomir Kitić,

međutim zbog bolesti sudija nije mogao nastaviti postupanje, tako da je sudija Halil

Lagumdžija imenovan kao član sudećeg vijeća.

91. O ovoj izmjeni u sastavu vijeća, stranke i branioci su obavješteni na nastavku

glavnog pretresa koji je održan 30.09.2014. godine.

92. Tužilaštvo je dalo saglasnost da glavni pretres ne počinje iznova, odnosno da se

ne provode već izvedeni dokazi, dok su branioci optuženih predložili održavanje

statusne konferencije na kojoj bi se, optužba i odbrana, u formi prezentacije i

obavještenja o dokazima, obratila vijeću, tačnije (novom) članu sudećeg vijeća o bitnim

aspektima u predmetu, dodajući da bi u tom slučaju odbrana bila saglasna da se ne

izvode ranije izvedeni dokazi, nego da se koriste iskazi svjedoka kao i dokazi koji su

dati/uloženi na ranijim glavnim pretresima.

93. Vijeće je prihvatilo prijedlog odbrana, tako da je statusna konferencija održana

14.10.2014. godine, a 21.10.2014. godine, glavni pretres je počeo iznova, s tim da se

uz saglasnost stranaka i branilaca, u skladu sa članom 251. stav 2. ZKP BiH, nisu

ponovo izvodili već izvedeni dokazi.

(vi) ODLUKA O IMENOVANJU SAVJETNIKA SVJEDOCIMA

94. U toku dokaznog postupka odbrane prvooptuženog Avdovića, dana 17.06.2014.

godine, prije samog saslušanja predloženog svjedoka Dževada Topića, svjedok je od

strane predsjednika vijeća, u smislu člana 84. stav 1. ZKP BiH, upozoren da nije dužan

odgovarati na pitanja, ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

95. Međutim, u toku unakrsnog ispitivanja svjedoka, predsjednik vijeća je procjenio

da svjedok nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja, iz kojih razloga je

donesena odluka da se saslušanje ovog svjedoka odloži, dok se istom ne postavi

savjetnik – advokat.


36

96. Član 84. stav 5. ZKP BiH propisuje da se: „Svjedoku odlukom Suda za

savjetnika određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije

u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti

zaštićeni na drugi način.”

97. Imajući u vidu navedenu odredbu, Vijeće je prihvatio prijedlog svjedoka i donijelo

odluku da se svjedoku Topiću, za vrijeme trajanja njegovog svjedočenja u ovom

predmetu, za savjetnika imenuje advokat Senad Bilić, koji će, po ocjeni Vijeća, moći na

najefikasniji način brinuti o njegovim pravima i obavezama8.

98. Nadalje, dana 28.10.2014. godine Sud je, kao svjedoka odbrane optuženog

Nicolae, pozvao Kerima Lučarevića koji je na zakazani glavni pretres i pristupio.

99. Međutim, prije nego što je počelo saslušanje ovog svjedoka, postupajući tužilac

je, na poziv Suda, obavjestio prisutne da je Tužilaštvo u odnosu na ovog svjedoka

donijelo Naredbu o sprovođenje istrage broj KT-RZ 34/05 od 28.08.2006. godine, kojom

se svjedok sumnjiči za izvršenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva,

kao i da je, kao rezultat te istrage, podignuta i potvrđena optužnica u ovom predmetu

(Avdović Ramiz i dr.), dok je istražni predmet u odnosu na ostale osumnjičene,

dodijeljen u rad drugom tužiocu, te da nema saznanja u kojoj fazi je predmetna istraga.

100. Imajući u vidu navedeno, predsjednik vijeća je odložio započeti glavni pretres,

procijenivši da svjedok nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja, te je u

skladu sa ranije citiranim članom 84. stav 5. ZKP BiH, donio odluku da se svjedoku za

savjetnika postavi, advokat Kadrija Kolić (kojeg je svjedok izabrao sa predočena Liste

ovlaštenih advokata), a koji će brinuti o pravima i interesima svjedoka za vrijeme

svjedočenja u ovom predmetu9.

101. Međutim, na glavnom pretresu održanom dana 18.11.2014. godine, savjetnik

svjedoka je, a nakon što je Tužilaštvo potvrdilo da je svjedok Naredbom o sprovođenju

istrage jedan od osumnjičenih u ovom predmetu, odnosno da isti ima status

osumnjičenog za radnje koje su opisane u predmetnoj optužnici, obavjestio Sud da će

se svjedok koristiti pravima osumnjičenog da, temeljem odredbi člana 2., 6., 78. stav 2.

tačka a), 81. u vezi sa članom 84. ZKP BiH, ne odgovara na postavljena pitanja, tačnije

da će se braniti šutnjom.

102. Odbrane se nisu protivile navedenom stavu savjetnika svjedoka, dok je

Tužilaštvo istaklo da se odredbe na koju se savjetnik poziva odnose na osumnjičene i

optužene osobe, a ne na lice koje je pozvano kao svjedok.

103. Vijeće je prihvatio da se zaista radi o svjedoku i da ne stoji navod savjetnika, da

se isti može koristiti pravima osumnjičenog i braniti se šutnjom, međutim Vijeće je, isto

8 Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008241 14 KrI od 18.06.2014. godine;

9 Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008241 14 KrI od 28.10.2014. godine;


37

tako, svjesno činjenice da se, u konketnom predmetu, ime Kerima

Lučarevića, pojavljuje u preambuli optužnice Tužilaštva BiH od 04.01.2013. godine10 i to

kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, iz kojih razloga se ne može jasno

razgraničiti, njegovo svojstvo svjedoka i istovremeno svojstvo učesnika u udruženom

zločinačkom poduhvatu, iz kojih razloga se Vijeće saglasilo i prihvatilo činjenicu da

svjedok ne mora svjedočiti o okolnostima koje bi ga istovremeno inkriminirale, a sve iz

razloga okolnosti na koje je predloženo njegovo svjedočenje, kao i iz razloga što je

osumnjičen za radnje za koje se terete i optuženi Avdović i Nicolae.

104. Također, tokom dokaznog postupka odbrane drugooptuženog Nicolae na

glavnom pretresu zakazanom za 03.03.2015. godine, planirano je saslušanje svjedoka

Sefera Halilovića.

105. Dana 26.02.2015. godine, Sud je zaprimio dopis advokata Edine Rešidović u

kojem se navodi da se u odnosu na ovog svjedoka pred Sudom BiH vodi istraga, te da

se svjedok u tom postupku koristio pravom na šutnju, te da se svjedok u periodu od

kraja maja 1992. godine do 08.06.1993. godine nalazio na dužnosti načelnika Štaba

Vrhovne Komande Armije Republike BiH, iz kojih razloga bi svjedočenje o događajima

iz tog vremena otvorilo pitanje da li bi njegov odgovor mogao dovesti do sumnje o

potencijalnoj odgovornosti. Kako svjedok nije pravnik, niti stručnjak iz oblasti

međunarodnog humanitarnog prava, radi zaštite njegovih prava nužno mu je prisustvo

savjetnika, a kako ga braniteljica zastupa i u drugom predmetu, predlaže da je Sud, u

ovom predmetu, postavi kao savjetnika svjedoku.

106. Imajući u vidu naprijed navedene istaknute razloge braniteljice, kao i već citiranu

odredbu člana 84. stav 5. ZKP BiH11, Vijeće je prihvatio prijedlog advokata, te je

svjedoku Seferu Haliloviću za vrijeme trajanja svjedočenja u ovom predmetu, za

savjetnika odredio advokata Edinu Rešidović, koji će, po ocjeni Vijeća, moći na

najefikasniji način brinuti o pravima i obavezama svjedoka12.

10

Dio uvoda optužnice Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od 04.01.2013. godine „ .....kao svjesni učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koji je otpočeo početkom maja 1992. godine i trajao do kraja novembra 1992. godine koji su činili i Lučarević Kerim, komadant vojne policije TO RBiH, Bajramović Ismet, komandir vojne policije TO RBiH i stražari među kojima su bili …….. i drugi čiji je cilj bio zatočenje civila srpske nacionalnosti sa područja grada Sarajeva u nehumanim uslovima u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu, koji je imao sva obilježja logora ….. “ 11

Član 84. Stav 5. ZKP BiH „Svjedoku se odlukom Suda za savjetnika određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način.” 12

Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008241 14 KrI od 27.02.2015. godine;


38

(vii) ODLUKA O DOKAZIMA ODBRANE - REPLIKE, DUPLIKE I DODATNIM DOKAZIMA

a) odluka o predloženim dokazima odbrana optuženih

107. Vijeće je prihvatilo predložene dokaze odbrane prvooptuženog Ramiza Avdovića,

a prema podnesku odbrane od 07.02.2014. godine, te je saslušalo Enesu Bavčić,

Miralema Sariju, Senada Rožajca, Esada Osmanbegovića, Dževada Topića, vještaka

vojne struke Nehru Ganića, a iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu dao je i

optuženi Ramiz Avdović.

108. Također, Vijeće je prihvatilo i predložene dokaze odbrane optuženog Nicolae,

prema podnesku od 28.03.2014. godine, te je saslušalo Eminu Maksumić, Sefera

Halilovića i vještaka neuropsihijatra Prof dr sci. Abdulah Kučukalić. Isto tako, iskaz u

svojstvu svjedoka dao je i optuženi Vintila Iulian Nicolae.

109. Međutim, dana 10.03.2015. godine, odbrana optuženog Vintila Iulina Nicolae je

dostavila i prijedlog za izvođenje dokaza odbrane, a kojim se predlaže saslušanje

svjedoka i to tadašnjeg ministra odbrane Jerko Doko, načelnika pravne službe pri

Ministarstvu odbrane, Dr Mušira Brkića, tadašnjeg načelnika Službe bezbjednosti Šaćira

Arnautovića, tadašnjeg šefa logistike Rašida Zorlaka, tadašnjeg zamjenik komandanta

Regionalnog štaba Sarajeva Vahida Karavelića, na okolnosti utvrđivanja izdavanja

naredbi, donošenja odluke o formiranju „vojnog zatvora“, nadležnosti i subordinacije,

lanca komandovanja.

110. Nadalje, odbrana je predložila i da se na okolnosti općeg fizičkog i duševnog

stanja pritvorenih osoba (da li su na sebi imali vidnih povreda, modrica ili slično), kakve

su bile ćelije i hrana itd., saslušaju sudije tadašnjeg Okružnog vojnog suda, pogotovo

sudije koje se pojavljuju kao predsjednici vijeća u krivičnim predmetima, i to sudije

Davorin Jukić, Nenad Šeleda i Šaban Maksumić, te da se provedu i materijalni dokazi

Dopis Predsjednika vojnog suda upućen Ministarstvu dobrane R BiH broj VSU-II:14/92

od 17.09.1992. godine i Naredbu Predsjednika Okružnog vojnog suda broj VSU-II-76/92

od 16.11.1992. godine, iz kojih dokaza, prema mišljenju odbrane, proizilazi da je

Okružni vojni sud imao neposredan uvid u rad i kontrolu rada „vojnog zatvora“.

111. Na kraju, odbrana je istakla i to da se, nakon što svjedok Kerim Lučarević nije

svjedočio, te nakon svjedočenja generala Sefera Halilovića, tadašnjeg komandanta,

odnosno načelnika glavnog štaba TO BiH, pojavila osnovana sumnja u pogledu

organizacije, pripadnosti i naredbodavne strukture prema optuženim i prema jedinici

kojoj su optuženi pripadali, te kako je svjedok Halilović osporio vjerodostojnost potpisa i


39

isprave dokaza optužbe (T-8513 i T-8614) koji su u direktnoj vezi sa formiranjem

„vojnog zatvora“, branilac predlaže da se provede dokaz grafološkog vještačenja kako

bi se utvrdila vjerodostojnost pomenutih dokumenata.

112. Na glavnom pretresu održanom dana 17.03.2015. godine Vijeće je, navedeni

prijedlog branioca drugooptuženog, u cijelosti odbio. Naime, imajući u vidu stanje spisa i

činjenične navode optužnice, ono što se optuženim stavlja na teret optužnicom, do sada

izvedene dokaze, kao i okolnosti na koje je predloženo saslušanje ovih svjedoka, Vijeće

je zaključilo da izvođenje ovih dokaza neće u bitnom uticati na razjašnjenje stvari, a

postupak koji ionako dugo traje predužiti u nedogled. Pored toga, Vijeće nema namjeru

proširivati optužnicu, niti utvrđivati, eventualnu, krivičnu odgovornost lica koja nisu

navedena u optužnici, nalazeći da je to stvar istrage i Tužilaštva, a prihvatanjem

dokaza, kako je to odbrana optuženog Nicolae predložila, bi upravo došli u tu situaciju.15

b) odluka o dokazima replike i duplike

113. Dana 06.04.2015. godine Tužilaštvo BiH je dostavilo prijedlog dokaza kojim se

pobijaju navodi odbrana optuženih Avdovića i Nicolae (replika), a kojim se predlaže

saslušanje vještaka neuropsihijatra Prof Dr Zorice Lazarević na okolnosti pobijanja

izjave, te nalaza i mišljenja vještaka Dr Abdulaha Kučukalića od 07.01.2015. godine, s

obzirom da je navedeni nalaz i mišljenje o intenzitetu tjelesnog i duševnog bola

oštećenih Željka Kljajića, Ljubomira Drakula i Dragomira Pejovića, dat samo na osnovu

izjava (transkripata) oštećenih sa glavnog pretresa, te je isti, u odnosu na oštećene

Pejovića i Kljajića, nepotpun.

114. Pored toga, Tužilaštvo je predložilo i ulaganje tri materijalna dokaza i to Zahtjev

Ministrastva odbrane Prva uprava Sarajevo za ukidanje vojnog zatvora u Sarajevu broj

22-644/92 od 25.09.1992. godine, dopis Ministarstva odbrane Sarajevo u vezi daljeg

egzistiranja vojnog pritvora na V spratu Okružnog zatvora u Sarajevu broj 22-737/92 od

29.09.1992. godine i Naređenje Glavnog štaba Oružanih snaga Sarajevo broj 02-349-

320 od 08.07.1992. godine za imenovanje Besima Muderizovića za upravnika vojnog

zatvora i Zlatana Crnkovića za pomoćnika upravnika vojnog zatvora, a kojim se pobija

13

Naredba komadanta Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj SL/92.02/235-2 od 26.05.1992. godine; 14

Naredba komadanta Štaba teritorijalne odbrane za osposobljavanje kasarne “Viktor Bubanj” broj 03/327-2 od 28.05.1992.godine; 15

Navedeni zaključak Vijeće je i potvrđen, s obzirom da je Tužilaštvo BH dana 09.10.2015. godine Sudu dostavilo izmjenjenu optužnicu u odnosu na Ramiza Avdovića i Vintilu Iuliana Nicolae, a kojom se optuženi, između ostalog, više ne terete za udruženi zločinački poduhvat, kao ni da su učestvovali u uspostavljanju i održavanju sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, tako što su privedene civile prihvatali i protuzakonito zatvarali ćelije na V spratu Okružnog zatvora u Sarajevu, u prizmene i neuslovne ćelije u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”.


40

izjava svjedoka odbrane drugooptuženog, Sefera Halilovića, da je Ministarstvo

odbrane bilo nadležno za vojni zatvor u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“.

115. Na glavnom pretresu održanom dana 21.04.2015. godine Tužilaštvo je

obavjestilo Sud da povlači prijedlog replike pod tačkom 1 (saslušanje vještaka Prim Dr

Zorice Lazarevića) dok ostaje kod predloženih materijalnih dokaza replike navedenih

pod tačkom 2.

116. S obzirom da se ni odbrane nisu protive prijedlogu Tužilaštva za izvođenje

materijalnih dokaza replike, Vijeće je prihvatilo navedeni prijedlog, te su isti uloženi na

glavnom pretresu održanom dana 12.05.2015. godine16.

117. Odbrana optuženog Avdovića nije imala prijedloga dokaza duplike, dok je

odbrana optuženog Nicolae na glavnom pretres održanom dana 26.05.2015. godine

uložila određeni broj materijalnih dokaza (predloženih podneskom od 12.05.2015.

godine, a koji su predloženi u optužnici ali ih optužba nije izvela)17, kojim se dokazuje da

je Ministarstvo odbrane, a u čijem sastavu je Komisija za razmijenu ratnih zarobljenika,

imalo direktno saznanje i uvid u rad Okružnog vojnog zatvora/pritvora u kasarni „Viktor

Bubanj“ pa čak i da su izdavali neposredna naređenja rukovodstvu po kojima je i

postupljeno.

118. Odbrana optuženog Nicolae ističe da se ovim dokazima dokazuje da se nije

radilo o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ kako to tvrdi optužba, nego da je to bio

dio organizovane vojne strukture odbrane zemlje, to je bio sistem u kojem su ljudi bili

izvršioci svako u svom segmentu.

119. Na glavnom pretresu dana 16.06.2015. godine odbrana optuženog Nicolae je

uložila ostale dodatne materijalne18.

16

T-245 Ministarstvo odbrane-Porezna uprava broj 22-644/92 od 25.09.2015. godine, T-246 Ministarstvo odbrane broj 22-737/92 od 29.09.1992. godine i T-247 Glavni štab oružanih snaga broj 02/349-320 od 08.07.1992. godine; 17

O2-63 Obavještenje upravnika Vojnog pritvora Sarajevo broj VZ-40/92 od 31.10.1992. godine (u prilogu dopis), O2-64 Uporedni spisak za razmjenu Komisije za razmjenu i oslobađanje od 30.11.1992. godine, O2-65 Odobrenje Komisije za razmjenu od 01.08.1992. godine (u prilogu spisak), O2-66 Obavještenje načelnika Štaba Vrhovne komande oružanih snaga R BiH broj 02/101-571 od 18.12.1992. godine, O2-67 Naredba predsjednika Okružnog vojnog suda Sarajevo broj VSU-II:76/92 od 16.11.1992. godine, O2-68 Dopis predsjednika Osnovnog suda II Sarajevo broj SU VII-9/92 od 15.07.1992. godine upućen vojnoj policiji oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine; 18

O2-69 Obavještenje Komisije za razmjenu lica Sarajevo broj 02/153-50 od 09.06.1992. godine i broj 02/153-57 od 16.06.1992. godine, O2-70 Spiskovi Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i lica lišenih slobode iz tzv.Centralnog zatvora i pritvora u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” broj 02/1-40-1-2334/11 od 20.10.2011. godine, O2-71 Odobrenje Državne komisije za razmijenu ratnih zarobljenika broj 02-153/30 od 28.08.1992. godine, O2-72 Opoziv odobrenja za puštanje iz pritvora Državne komisije za razmijenu ratnih zarobljenika broj 02-153-164/92 od 24.09.1992. godine, O2-73 Obavještenje Državne komisije za razmijenu ratnih zarobljenika broj 02-153-194/92 od 05.10.1992. godine upućeno vojnom zatvoru “Viktor Bubanj”, O2-74 Odobrenja Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika za puštanje iz pritvora broj 02/153-205 od 21.10.1992. godine, broj 02-153-114/92 od 14.08.1992. godine, bez broja od 22.07.1991. godne i broj 02-


41

c) Predloženi dodatni dokazi

120. Dana 04.05.2015. godine Tužilaštvo BiH je predložilo izvođenje dodatnih dokaza

i to saslušanje vještaka neuropsihijatra Prof Dr Zorice Lazarević na okolnosti utvrđivanja

posljedica po fizičko i psihičko zdravlje svjedoka Dragomira Pejovića, Ljubomira

Drakula, Željka Kljajića, Milorada Šekara i Slobodana Gutanja, te utvrđivanja intenziteta

doživljene tjelesne povrede odnosno doživljenog fizičkog ili psihičkog bola kod svjedoka

svjedoka Dragomira Pejovića u odnosu na događaj na V spratu Centralnog zatvora, a

kod svjedoka Ljubomira Drakula, Željka Kljajića, Milorada Šekare i Slobodana Gutalja u

odnosu na događaj u vojnom zatvoru – pritvoru u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“.

121. Također, Tužilaštvo je predložilo i uvođenje određenog broja materijalnih dokaza

i to; 11 materijalnih dokaza na okolnosti zakonitosti pribavljanja dokaza koji su oduzeti

od Ministarstva odbrane BiH, KPZ poluotvorenog tipa itd. i 10 materijalnih dokaza kojim

se dokazuje zakonitost pretresa stana i pokretnih stvari optuženih Besima Muderizovića

i Ramiza Avdovića, od strane ovlaštenih lica Državne agencije za istrage i zaštitu.

122. Odbrana optuženog Nicolae se protivila prijedlogu Tužilaštva za saslušanje

vještaka, navodeći da je na taj način vijeće privilegovalo tužioca dozvoljavajući mu

naknadno vještačenje. Pored toga, odbrana u završnim riječima, ističe i to da, nalaz

vještaka odbrane, kao ni nalaz vještaka Tužilaštva, nakon izmjenjenje optužnice,

nemaju više nikakvu vrijednost, jer se vještaci u istim bave pitanjem “mučenja” a ne

nečovječnog postupanja, s obzirom da je, nakon provedenog dokaznog postupka došlo

do izmjene prvobitne optužnice.

123. Vijeće je prihvatio prijedlog optužbe za izvođenje dodatnih dokaza, smatrajući da

Tužilaštvo, kao stranka u postupku, može predložiti izvođenje kao dodatnih, dokaza za

kojim se pojavila potreba, nakon izvođenja dokaza odbrane19, tako da je na glavnom

pretresu održanom dana 30.06.2015. godine i 29.09.205. godine, saslušan vještak

neuropsihijatar prof Dr Zorice Lazarević, dok su, 14.07.2015. godine i 18.08.2015.

godine, uloženi predloženi dodatni materijalni dokazi.

153-140/92 od 04.09.1992. godne, O2-75 Naredba komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-22 od 16.05.1992. godine, O2-76 Naredba predsjednika komisije za razmjenu 6. lica Sarajevo broj: 02/153-30 od 23.05.1992. godine, O2-77 Obaviještenje komisije za razmjenu lica Sarajevo od 28.05.1992. godine, O2-78 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-8 od 29.05.1992. godine, O2 – 79 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-50 od 12.06.1992. godine, O2-80 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-52 od 13.06.1992. godine, O2-81 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-54 od 13.06.1992. godine, O2-82 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-64 od 19.06.1992. godine, O2-83 Odobrenje za puštanje iz vojnog pritvora 4 lica broj: 02-153-66 od 30.06.1992. godine, O2-84 Odobrenje Komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-107/92 od 11.08.1992. godine, O2-85 Odobrenje Komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-119/92 od 19.08.1992. godine, O2-86 Odobrenje Komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-124/92 od 20.08.1992. godine, O2-87 Naredba predsjednika komisije za razmjenu 27. lica Sarajevo broj: 2/153-26 od 17.05.1992. godine 19

Drugostepena presuda u predmetu Suda BiH broj S1 1 K 009947 14 Krž9 od 21.10.2014. godine, strana 13;


42

d) Izmjenjena optužnica

124. Dana 09.10.2015. godine Tužilaštvo BiH je dostavilo Sudu i odbranama, u skladu

sa članom 275. ZKP BiH, izmjenjenu optužnicu, kojom se optuženi Ramiz Avdović i

Vintila Iuliana Nicolae20 terete da su počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona.

125. Na glavnom pretresu održanom dana 27.10.2015. godine odbrane optuženih

nisu imale primjedbe na izmjenjenu optužnicu, niti su predlagale dokaze na istu.

126. Sud je prihvatio izmjenjenu optužnicu, s obzirom da istom nije otežan procesni

položaj optuženih, nalazeći da je izmjenjena optužnica u granicama objektivnog i

subjektivnog identiteta.

V. OCJENA DOKAZA

127. Iako je vijeće presudu donijelo u cjelosti poštujući principe Krivičnog postupka

sadržane prije svega u članu 3. ZKP-a (pretpostavka nevinosti), članu 14. ZKP BiH

(jednakost u postupanju), kao i članu 15. ZKP BiH (princip slobodne ocjene dokaza), te

cjeneći sve izvedene dokaze kako subjektivne tako i materijalne, vijeće u obrazloženju

presude, imajući u vidu obimnost dokazne građe u predmetu, nije moglo dati osvrt na

svaki izvedeni dokaz, već samo na one dokaze koji su bili od značaja za činjenično

stanje kako je i utvrđeno, i to kako za postojanje krivičnog djela i krivice optuženih, tako

i za odluku kojom su optuženi za pojedine inkriminacije koje su im optužnicom stavljene

na teret, oslobođeni optužbi.

128. Kada su u pitanju iskazi svjedoka, koji u velikom djelu i čine dokaznu građu u

konkretnom predmetu, iste je vijeće i cijenilo uz posebnu pažnju, vodeći računa kako o

sadržaju svjedočenja, tako i opštem utisku koji svjedok ostavlja i njegovim reakcijama

na pitanje, držanje svjedoka u odnosu na stranke i branioce, a što je posebno od

značaja kada je riječ o iskazima svjedoka - oštećenih koji su preživjeli traumu i kada su

obavezni ponovo se, prilikom svjedočenja, prisjetiti onoga što su preživjeli i izložiti se

dodatnoj traumatizaciji u kojim okolnostima je potrebno biti dodatno obazriv kod

procjene pouzdanosti njihovih iskaza. Polazeći od pretpostavke da je namjera svjedoka,

posebno nakon polaganja zakletve, iskreno svjedočiti o činjenicama i okolnostima o

20

(Prvom) Optužnicom broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od 09.11.2011. godine, koja se odnosila i na optuženog Besima Muderizovića, kao i prilagođenom optužnicom od 04.01.2013. godine, iz koje je izostavljen optuženi Besim Muderizović, koji je u međuvremenu preminuo, optuženi Ramiz Avdović se teretio za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), e) i f) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. istog Zakona, a optuženi Vintila Iulian Nicolae za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. istog Zakona.


43

kojima ima saznanje, ono što je bitno jeste da takav iskaz bude i pouzdan.

Pouzdanost iskaza ne zavisi o namjeri da se svjedoči iskreno ili ne, već od niza drugih

faktora, kao što su sposobnost zapažanja, protek vremena, traumatizovanosti svjedoka

samim događajem o kojem svjedoči, interesa da utiču na ishod postupka, pristrasnost, a

što sve može biti od uticaja da svjedoci koji svjedoče o istom događaju daju iskaze koji

se razlikuju, a što je moglo rezultirati određenim zaključcima, pa i ubjeđenju svjedoka o

tome što su zaista vidjeli i čuli.

129. Imajući navedeno u vidu, vijeće je iskaze svjedoka cijenilo na način da je

procjenjena pouzdanost, vjerodostojnost i istinitost sadržaja svjedočenja o svakoj

činjenici ili okolnosti o kojoj je svjedok govorio, te je također upoređivalo i iskaze

svjedoka koji su dati u različitim fazama postupka, analizirao iste u slučaju kada su

sadržavali određene razlike u pogledu bitnih činjenica, na osnovu čega je i donosilo

odluku kojim dokazima će ukazati vjeru. Osim iskaza svjedoka, obimna materijalna

dokumetacija je uložena u spis i predstavlja bitan segment dokaza od značaja za pitanje

postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženih, i koju je vijeće cijenilo u

sklopu svih ostalih provedenih dokaza.

130. Dakle, polazeći od principa propisanih domaćim zakonom, te odredbe čl. 6. stav

1 EKLJP koji obavezuje sudove da „dovoljno jasno ukažu na osnove na kojima

zasnivaju svoju odluku“, vijeće je pažljivo cjenilo provedene dokaze, čija je ocjena data

u daljem obrazloženju presude.

VI. RELEVANTNO PRAVO

131. Izmjenjenom Optužnicom Tužilaštva BiH, optuženom Ramizu Avdoviću stavljeno

je na teret da je radnjama, činjenično opisanim, pod tačkama 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7., počinio

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koji

je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, od kojih radnje pod

tačkom 2, 5, 6. i 7. u vezi sa članom 22. preuzetog KZ SFRJ, a optuženi Vintila Iulian

Nicolae radnjama opisanim pod tačkama 8, 9. i 10. izmijenjene optužnice krivično djelo

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. istog Zakona.

132. Vijeće je, prilikom razmatranja pitanja primjenjivog materijalnog prava na

konkretan slučaj, prije svega pošlo od činjenice da su inkriminisana djela opisana u

optužnici, počinjena tokom 1992. godine, tačnije od kraja juna pa do kraja novembra

1992. godine, te da je u tom periodu na snazi bio KZ SFRJ koji je preuzet na osnovu

Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona

SFRJ.21

21

Skupština SFRJ je Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj dana 28. septembra 1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon proglašenja


44

133. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće

je imalo u vidu načela propisana članom 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. Evropske

konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 15. stav 1.

Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i člana 24. stav 2.

Rimskog statuta Stalnog Međunarondog suda (Rimski statut), te je primjenom odredbi

navedenih članova nedvojbeno utvrdilo da se su optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulian

Nicolae počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ

SFRJ, na način kako je to propisano navedneim zakonom.

134. Naime, član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih

načela krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo

koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom

propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

Nadalje, član 4. KZ BiH propisuje princip vremenskog važenja krivičnog zakona, koji

glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme

učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će

se zakon koji je blaži za učinioca.“

135. Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje,

u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili

međunarodnom pravu. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila

propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno.”

Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem ni po

međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako se ne može odrediti

teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Ako

poslije izvršenja djela zakon odredi blažu kaznu, izvršilac će se koristiti tom blagodati.“

Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju promijeni zakon kojeg

treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je povoljnija za osobu protiv koje se vodi

istraga, kazneni progon ili se treba izreći presuda.“

nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22. maja 1992. godine preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine sa svim izmjenama, a stupio je na snagu danom objavljivanja.


45

136. Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizilazi da se, u pravilu, na učinioca

krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja

djela (tempus regit actum).

137. Od ovog principa moguće je odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno,

jedino ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je (izmjenjeni zakon)

blaži za učinitelja, s tim da se pitanje, koji je zakon blaži za učinitelja, rješava se in

concreto, odnosno upoređivanjem starog i novog ili novih zakona u odnosu na svaki

konkretni slučaj, jer isti zakon može biti povoljniji u jednom slučaju, a nepovoljniji u

drugom, u zavisnosti od toga za koje djelo se optuženi tereti, te kakve su odredbe o

krivici ili kažnjavanju za isto. Pri tome je potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti

relevantne za navedenu ocjenu, pa shodno tome izvršiti procjenu, primjena kojeg

zakona bi predstavljala istinski povoljniji ishod za učinioca, koji zakon daje veću

mogućnost za povoljniju odluku u konkretnom slučaju (načelo konkretnosti). 22

138. Imajući u vidu da su izmjenenom optužnicom Tužilaštva BIH broj T20 0 KTRZ

0002454 11 krivična djela koja se optuženima stavljaju na teret počinjena u vrijeme

važenja KZ SFRJ, to je Sud, in concreto, i primijenio odredbe Krivičnog zakona SFRJ-

a.

VII. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG

STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142 KZ SFRJ

139. Tužilaštvo BiH izmjenjenom optužnicom tereti optužene Ramiza Avdovića i

Vintila Iuliana Nicolae da su radnjama opisanim u činjeničnom opisu optužnice počinili

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZ SFRJ, od kojih

optuženi Ramiz Avdović tačke 2, 5, 6. i 7. izmjenjene optužnice, u vezi sa članom 22.

istog Zakona.

140. Odredba člana 142. KZ SFRJ propisuje da:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba

ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje,

pojedina civilna lica, ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za

posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi,

napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, da se prema

civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja,

22

Komentari krivičnih zakona BiH, Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66;


46

biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili

organa radi transplatacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog

integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno

odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju

ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca,

kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore

i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i

nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama

neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji;

prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje

imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno

uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije

opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike

kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili

protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

141. Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizilaze sljedeći opšti elementi krivičnog

djela Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva:

- Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava,

- Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

- Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom;

- Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

142. Za postojanje citiranog krivičnog djela neophodno je da radnje izvršenja djela

predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter

krivičnog djela. Ove povrede zabranjene su Ženevskim konvencijama i dodatnim

protokolima, te osnov za krivična djela koja se odnose na ratne zločine proizilazi upravo

iz konvencija.

143. Slijedom navedenih odredbi nije neophodno (nije uslov za postojanje samo djela)

da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu (nije nužno da kršenje

blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca), već je dovoljno da njegovo

ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog parava, dok se, kod

preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji izvršenja, svakako mora cijeniti subjektivni

odnos počinioca prema djelu, što će Sud u osvrtu na posebne radnje izvršenja, u okviru

pojedinačnih tačaka optužnice, i učiniti.


47

144. Dakle, da bi se inkriminisanim radnjama optuženih ostvarila obilježja

krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva neophodno je utvrditi odnosno, na

osnovu provedenih dokaza zaključiti postojanje naprijed navedenih opštih elemenata,

tačnije uslova za ispunjenost elemenata bića predmetnog krivičnog djela.

145. Kada se sagleda zakonski opisi predmetnog krivičnog djela jasno je da se za

egzistentnost istog kao uslov ne postavlja određivanje prirode odnosno karaktera

oružanog sukoba, jer pitanje određivanja međunarodnog odnosno nemeđunarodnog

karaktera sukoba ne predstavlja materijalni elemenat svakog od krivičnih djela iz člana

142. stav KZ SFRJ, s tim što se karakter sukoba mora utvrditi u smislu primjenjivosti,

odnosno zaštite koja se pruža ženevskim konvencijama odnosno protokolima uz

konvencije, osim ukoliko optuženom na teret nije stavljeno kršenje zajedničkog člana 3.

Konvencija, koji je primjenjiv i u međunarodnom i nemeđunarodnom oružanom sukobu,

odnosno ukoliko na teret nije stavljeno kršenje neke odredbe konvencija koja je stekla

status međunarodnog običajnog prava u svakom slučaju, odnosno bez obzira na

karakter konkretnog sukoba.

146. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju, ne postavlja se kao uslov

znanje optuženih za postojanje činjeničnih okolnosti koje određuju karakter sukoba23,

već je u ovom slučaju dovoljno da se na strani istih utvrdi svijest o postojanju oružanog

sukoba, što će biti u nastavku ove presude na detaljniji način obrazloženo.

147. S tim u vezi, Sud nalazi da su optuženi, Ramiz Avdović i Vintila Iulian Nicolae,

radnjama opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme

rata u Bosni i Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike


strane, vršili nečovječna postupanja prema civilima srpske nacionalnosti koji su bili

zatvoreni u prizemnim prostorijama vojnog zatvora, kasnije vojnog pritvora pri

Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, koji su bili smješteni u bivšoj kasarni “Viktor

Bubanj”, čime su počinili, optuženi Ramiz Avdović, pod tačkom 1. izreke presude,

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (nečovječno postupanje,

nečinjenjem) iz člana 142. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. i 30. stav 2. istog Zakona, a

pod tačkom 2. izreke presude krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(nečovječno postupanje) iz člana 142. KZ SFRJ, dok je optuženi Vintila Iulian Nicolae

pod tačkom 3 i 4 izreke presude, počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva (nečovječno postupanje) iz člana 142. KZ SFRJ.

148. Cijeneći elemente bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva,

odnosno da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo počinioca mora biti

povezano sa ratom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo, Sud je utvrdio

ispunjenost svih elemenata na strani optuženih Ramiza Avdovića i Vintila Iulian Nicolae.

23

Presuda Pretresnog Vijeća MKSJ u predmetu Strugar, januar 2005, para. 216;


48

(i) Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava

149. Dakle, neophodno je utvrditi primjenu međunarodnih pravila u inkriminisanom

periodu. U presudi Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tadić navodi se „Međunarodno

humanitarno pravo primjenjuje se od početka oružanih sukoba sve do poslije prestanka

neprijateljstava .... „

150. Član 3. stav 1. tačka a) Ženevski konvenecija (I-IV), u relevantnom dijelu glasi:

„U slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na području

jedne od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je primjenjivati barem

sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima,

uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe

izbačene iz stroja zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg

drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog

nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože,

vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo

kojem drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom

mjestu, prema gore navedenim licima, između ostalih i sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve

vrtse ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja,

b) uzimanje talaca,

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci,

d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno

ustanovljenog suda i popraćenog svim sudskim garancijama koje

civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebnim;

151. Navedeni član 3. Konvencije se smatra odredbom običajnog prava i obavezujući

je za sve strane u sukobu, bilo nemeđunarodnom ili međunarodnom, te je stoga ova

odredba bila važeća u vrijeme i na mjestu događaja za koje se optuženi terete.

152. Dakle, navedeni član je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je

inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine, a njegova suština

jeste, osim što se primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i nemeđunarodni),

da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima garantuju određena


49

prava, odnosno garantuje se humano postupanje i zabranjuju se određeni

postupci taksativno nabrojani u tačkama člana 3. Konvencije.

153. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je da se utvrdi

protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo usmjereno protiv

posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1. Konvencije.

a) Status civilnih osoba

154. Vezano za status koji su oštećene osobe imale u inkriminisano vrijeme, Sud je

nesumnjivo zaključio da su krivičnopravne radnje, za koje su optuženi Avdović i Nicolae

oglašen krivim, poduzete prema civilima.

155. Kako je već rečeno, da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava,

neophodno je utvrditi u odnosu na koga je počinjenje blo usmjereno, tačnije da li je djelo

bilo usmjereno protiv posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1.

Konvencije, a to su “lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima,

podrazumjevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica

onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog

razloga“. Dakle, smisao odredbe zajedničkog člana 3. Konvencije je da se civilom

smatra lice koje “ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima” i koje nije pripadnik

oružanih snaga, odnosno nije borac.

156. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3. Konvencije i

razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Sud se poziva na praksu MKSJ

gdje se navedena sintagma definiše. Osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada

učestvuje u ratnim dejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti

stvarnu štetu ljudstvu ili materijalno - tehničkim sredstvima oružanih snaga

neprijatelja“.24

157. Na osnovu izvedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka - Ljubomira

Drakula, Tihomira Ivkovića, Jove Eleza, Rade Vučičevića, Trivo Guslova, Dragiše

Andrića, Radivoja Škobe, Zorana Jovovića, Maleše Bogdanovića, Radmila Čode, Sime

Tambura, Željka Kljajića i Slobodana Gutalja, te zaštićenih svjedoka „A“, i „MB-1“, a čiji

iskazi će svakako biti detaljnije analizirani u obrazloženju presude, Vijeće je, nesumnjivo

utvrdilo da su navedene osobe bili civili, dakle da se radilo o kategoriji koja uživa zaštitu

shodno odredbama zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949.

godine, dok je isti status za oštećene Nedeljka Odžakovića i Ognjena Čajevića, koji nisu

saslušani na glavnom pretresu, utvrđen na temelju iskaza, zaštićenih svjedoka „A“ i

„MB-1“, Slobodana Gutalja, Željka Kljajića, Radivoja Škobe, Ignjata Elčića, Zdravka

Grujića, Miodraga Veljovića, Ratka Avdalovića, Maleše Bogdanovića, Petra Čajevića,

Mirjane Odžakovića itd., koji su svjedočili na navedene okolnosti.

24

MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragomir Milošević, paragraf 947.


50

158. S tim u vezi, opisujući način kako je lišen slobode, svjedok Ljubomir Drakul

navodi da su ga u maju 1992. godine, u Buća Potoku, zaustavili pripadnici Zelenih

beretki, koji su, kada su ga legitimisali, rekli „evo ga četnik, snajperista“ i odveli najprije

u Željeznički školski centar (ŽIŠ), potom u Centralni zatvor, da bi nakon toga bio

doveden u kasarnu „Viktor Bubanj“ i bio smješten u ćeliji u kojoj su bili srbi, koji su, kao i

svjedok (na sebi je imo jaknu od brušene kože, majcu i crne pantole) bili obučeni u

civilu.

159. Jovo Elez je, zajedno sa komšijama, 13.06.1992. godine odveden iz svoje kuće u

Buća Potoku u Centralni zatvor, a nakon toga u „Viktor Bubanj“. Svi su bili obučeni u

civilu i svi su bili Srbi. Kada je lišen slobode na sebi je imao košulju, a naoružanje nije

posjedovao.

160. Svjedok Tihomir Ivković, koji se u junu 1992. godine, kada je lišen slobode,

nalazio u stanu na Alipašinom polju, navodi da početkom rata nije bio vojno angažovan,

a da je oružje, za koje je posjedovao dozvolu, predao u Štab TO u mjesnoj zajednici. Na

informativni razgovor u ŽIŠ odvode ga pripadnici Teritorijalne odbrane, koji su ga

ispitivali vezano za službeno oružje njegovog oca, nakon čega su ga odveli do očeve

kuće da oruže nađe, što je svjedok i učinio, potom su ga vratili u ŽIŠ, a nakon toga su

ga odveli u kasarnu „Viktor Bubanj.“ U ćeliji je svjedok prepoznao nekoliko komšija, svi

su bili srbi obučeni u civilnu odjeću.

161. Rade Vučićević je izjavio da je, u vrijeme kada je uhapšen 16.05.1992. godine,

bio napad na Pofaliće, iako nije bio vojno angažovan „ bio sam naoružan, imao sam

pušku .. osjećao se rat, znalo se da će se zaratiti“. Svjedok pojašnjava da je, kada je

zarobljen, vozio kombi u kojem je bilo oružje, bio je obučen u civilnoj odjeći. Zarobili su

ga momci sa crvenim maramama oko glave, misli da su bili iz Zelenih beretki, koji su ga

odveli na ispitivanje, pa potom u Centralni zatvor a onda u kasarnu „Viktor Bubanj“, gdje

zatiče lica srpske nacionalnosti, većinom obučeni u civilu.

162. O činu zarobljavanja oštećenog Guslov Trive, koji je po izlasku iz zatočeništva

preminuo, svjedočio je Ignjat Elčić koji je opisao kako su 13.07.1992. godine iz naselja

Adema Buće, na informativni razgovor, odvedeni on, zaštićeni svjedok „MB-1“, Guslov

Trivo i još 4-5 osoba, svi su bili obučeni u civilu i nisu imali vojnu opremu. Odveli su ih

najprije u salu „Mladen Stojanović“, zatim u Centralni zatvor, a potom, nakon nekoliko

dana, u kasarnu „Viktor Bubanj“. Svi dovedeni su bili Srbi.

163. Ove navode je potvrdio i zaštićeni svjedok „MB-1“ koji je izjavio da je, sve do

odvođenja u zatvor, živio u Buća potoku. Posjedovao je naoružanje (poluatomatsku

pušku i dvije kutije metaka) koje je predao Teritorijalnoj odbrani R BiH, krajem maja ili

početkom juna 1992. godine, o čemu mu je izdata potvrda. Opisujući odvođenje od

kuće, svjedok navodi da su došli pripadnici TO, koji su na informativni razgovor, u blizini

Centralnog zatvora, kombijem odveli njega i komšije, a nakon toga ih odvode u

Centralni zatvor. Svjedok je tada bio u civilu, kao i njegove komšije koje su tada


51

odvedene zaštićeni svjedok „A“, Ignjat Elčić itd. U Centralni zatvor ostaje dva do

tri dana, nakon čega je prebačen u „Viktor Bubanj“ u kojem su bli samo Srbi.

165. Zaštićeni svjedok „A“ je, kako navodi, početkom 1992. godine imao pušku,

međutim ista mu je oduzeta prije zarobljavanja, koje se desilo 13.07.1992. godine, kada

je odveden u Centralni zatvor na informativni razgovor. Pored svjedoka taj dan je iz

naselja odvedeno još 5-6 lica civila srpske nacionalnosti. Svjedok je na sebi, kao i ostali

odvedeni, imao civilnu odjeću. Nakon 2-3 dana, iz Centralnog zatvora, je prebačen u

„Viktor Bubanj“.

166. Svjedok Dragiša Andrić je 27.08.1992. godine odveden iz svog stana u Otesu –

Ilidža, na sebi je imao patike, farmerke i majcu. Naime, tog dana je u njegov stan upala

grupa od 10 vojnika Armije, koja ga odvodi najprije u obližnju zgradu komande, gdje su

ga saslušavali, a zatim na Alipašino polje, da bi ga potom odveli u kasarnu „Viktor

Bubanj“, gdje u ćeliji zatiče Jovu Eleza, Slavka Lukendića, Miladina Neškovića, svi su

bili srpske nacionalnosti.

167. I svjedok Radivoje Škobo, koji nije bio vojno angažovan (ali je u kući imao pušku

(M-48) ne zna ko je pušku donio i tu je ostavio), je odveden sa područja Ilidže. U

svjedokovu kuću su tog 12.09.1992. godine, upali ljudi u uniformama, zarobili ih i odveli

na Alipašino polje gdje je bila policijska stanica, a potom u objekat blizu Centralnog

zatvora. Svjedok je tog dana na sebi imao farmerke i vatrogasnu jaknu. 17 dana su

proveli u tom objektu u blizini Robne kuće „Sarajka“ a kasnije su odvedeni u sabirni

centar „Viktor Bubanj“, gdje, u ćeliji broj 1, zatiče zaštićenog svjedoka „MB-1“, Božu

Obradovića itd., bilo ih je oko 7, a kasnije se broj povećavo, svi su bili srpske

nacionalnosti.

168. Sa područja opštine Ilidža, odveden je i svjedok Zoran Jovović, koji početkom

rata 1992. godine nije bio vojno angažovan, niti je posjedovao naoružanje. Svjedok u

svojoj kući boravi sve do 16.06.1992. godine kada je došlo 10-tak nepoznatih

naoružanih lica, koji ga, svezanog sa povezima na očima, obučenog u civilu, odvode na

informativni razgovor, najprije u magacin na Stupu, a potom u Centralni zatvor, an

nakon 3 mjeseca je prebačen u „Viktor Bubanj“, gdje su svi zatočeni bili Srbi obučeni u

civilu.

169. Svjedok Maleša Bogdanović, koji početkom rata također nije bio vojno

angažovan, je zarobljen 15.09.1992. godine, tako što su u njegov stan došla tri mladića

sa rješenjem o njegovoj osudi zbog toga što je u njegov stan pronađeno oružje (koje je

svjedok dužio zbog čuvanja straže u zgradi i isto predao kada je bio Dekret Skupštine o

predaji oružja). Iako je posjedovao potvrdu o predaji oružja, svjedoka su odveli na

Čengić Vilu, a potom u prostorije „Viktor Bubnja“, gdje je proveo 6 mjeseci. Osobe koje

su bile s njim u ćeliji su bili građani Sarajeva, nije ih poznavao, svi su bili srpske

nacionalnosti. Zarobljen je u pidžami, a prije nego je napustio stan se presvukao u

trenerku.


52

170. Slično je i svjedočenje oštećenog Željka Kljajića, koji je, prije nego je

zarobljen, živio u Gornjim Velešićima sa porodicom. Od naoružanja je imao lični pištolj

„Magnum“ za koji je imao izdatu dozvolu međutim, pištolj mu je početkom rata uzeo

komšija i nije mu nikad vraćen. Svjedok nije bio vojno angažovan, a od kuće je odveden

u dva navrata, prvi put u maju, a drugi put polovinom 11 mjeseca 1992. godine, kada su

po njega došli pripadnici vojne policije koji su ga odveli na informativni razgovor. Tog

dana je, pored svjedoka, kamionom odvedeno još njegovih komšija, svjedok je na sebi

imao košulju, džemper i pantolone, dakle bio je u civilu. Odveli su ih u Pofaliće u

prostorije Vranice ili ŽGP-a, gdje je bio štab ili sabirni centar, gdje su ostali jedan dan,

nakon čega su ih Ćelini ljudi sproveli u kasarnu „Viktor Bubanj“. Svi zatočenici, koji su

bili s njim u ćeliji, su bili Srbi i svi su bili u civilu.

171. Simo Tambur je na glavnom pretresu izjavio da nije bio vojno angažovan, niti je

imao naoružanje. Od maja 1992. godine je bio angažovan od strane Crvenog Krsta i to

na poslovima kopanja rovova, izvlačenja ranjenika, gašenja požara itd. Prije nego je

zarobljen živio je u blizini aerodroma Sarajevo, da bi 06.08.1992. godine po njega došla

vojna policija koja ga je odvela u zatvor „Sunce“ na Dobrinji 2, da bi nakon 11 dana,

njega i još 7 osoba, oklopnim vozilo, prebacili u „Viktor Bubanj“, na sebi je imao

trenerku. Lica koja su bila zatočena s njim su bili srbi (Savo Venđo, Dragišu Andrić,

Stanišu Sladojević).

172. Svjedok Radmilo Čodo, u svom iskazu navodi da se 13.07.1992. godine, po

dobijanju poziva Vojnog odsjeka, javio u Opštinu Centar, nakon čega je raspoređen u

101 jedinicu Armije, u kojoj ostaje mjesec dana. U jedinici su mu dali pušku i poslali su

ga na liniju međutim, svjedok je komandant Zdravku rekao da on neće da uzima pušku,

tako da su svjedoka slali samo po ranjenike. Kada je komandant Zdravko napustio

jedinicu, svjedoka su iz ove jedinice, 14.08.1992. godine, odveli u Centralni zatvor. Na

sebi je tada imao civilno odjelo, a pantalone su bile maskirne. U Centralnom zatvoru

ostaje 10 dana, nakon čega ga odvode u „Viktor Bubanj“, gdje je bio smješten u ćeliju

broj 6, u kojoj je bilo još civila (zaštićeni svjedok „A“, Slavko Ešpeg, Mladen itd.).

173. Svjedoka Slobodana Gutalja, koji također nije bio vojno angažovan, pripadnici

Vojske Federacije su zarobili u novembru 1992. godine, na području Vučije luke (ispod

Hreše prema Sarajevu). Svjedok je te prilike kraj sebe imao pištolj, za koji je imao

dozvolu, da bi mu jedan od vojnika uzeo pištolj i rekao: „ da mu majku četničku, vodite

ga“. Svjedok je na sebi imao zelenu jaknu, pantalone i cipele. Nakon što je zarobljen,

svjedok je prvo odveden u Dom milicije na Bijelavama, nakon toga u Centralni zatvor

gdje je proveo oko 15-20 dana, da bi ga zatim prebacili u logor - „Viktor Bubanj“, u ćeliju

broj 12, a nakon par dana je premjšetn u ćeliju broj 3, u kojoj su većinom bili Srbi,

obućeni, osim Damjanovića, u civilu “ šta se na kome zateklo“.

174. U odnosu na zarobljenog Nedeljka Odžakovića, iskaz su dali zaštićeni svjedoci

„A“ i „MB-1“, kao i svjedoci Slobodan Gutalj, Željko Kljajić, Radivoje Škobo, Ignjat Elčić,

Zdravko Grujić, Miodrag Veljović, Ratko Avdalović, koji tvrde da su u „Viktor Bubnju“


53

upoznali i da je tu bio zatočen i Nedeljko Odžaković, koji je radio u Zraku, a

svjedok Maleša Bogdanović navodi i to da je Odžaković bio travar, radio je u Zraku

“njega su isto dosta proganjali. On je podlegao isto ovdje.“

175. Mirjana Odžaković, sestra Nedeljka Odžakovića, je na glavnom pretresu izjavila

da je Nedeljko početkom rata imao oko 48 godina, bio je sportaš, planinar, a kada mu

se žena razboljela bio je travar, te dodaje da Nedeljko početkom rata nije bio vojno

angažovan. Svjedok je čula da je on potpisao da je imao neku pušku, kao i da je čuvao

zajedničke straže sa komšijama. Porodica je 19.07.1992. godine obavještena da je on

uhapšen, a njegovo tijelo im je isporučeno u januaru 1993. godine.

176. Vezano za zatočenika Ognjena Čajevića, iskaze su dali brojni svjedoci Slobodan

Gutalj, Radivoje Škobo, Ignjat Elčić, Ranko Macanović, Zdravko Grujić, Savo Bendžo,

Radoslav Skočo, Krsto Begenešić, Tihomir Ivković, Jovo Elez i zaštićeni svjedok „C“, čiji

iskazi su saglasni u pogledu činjenice da se oštećeni Čajević nalazio u „Viktor Bubnju“

kao i da je (u oktobru ili novembru 1992. godine), u noćnim satima, izveden na

razmijenu, nakon čega više nije viđen živ. Ove navode potvrđuje i svjedok Zoran

Jovović koji je zajednom sa Ognjenom Čajevićem bio u ćeliji.

177. Također, vezano za status zatočenika Čajevića, iskaz u svojstvu svjedoka je dao

i Petar Čajević (otac Ognjena Čajevića), koji je izjavio da je sa svojim sinom imao

kontakt početkom juna 1992. godine, a u julu mjesecu iste godine je saznao da je u

zatvoru i da je sproveden u „Viktor Bubanj“, da bi mu 1993. godine javili da mu je sin

ubijen. Nije mu poznato da je u to vrijeme bio vojno angažovan, te dodaje da je njegov

sin mrzio vojsku.

178. Svjedok Ekrem Krkalić, koji je od polovine juna 1992. godine u kasarni „Viktor

Bubanj“ vodio evidencije upisnika i popunjavao kartone pritvorenika, je izjavio da je

Ognjen Čajević bio u „Viktor Bubnju“, on mu je lično otvorio karton za pritvorena lica, ne

sjeća se kada je to bilo ali zna da je bio u pritvoru, te dodaje da je 90% lica koja su tu

bila zatočena bili civili srpske nacionalnosti.

179. Pored navedenih svjedoka, o samom činu zarobljavanja civila koji su bili srpske

nacionalnosti i o njihovom odvođenju u „Viktor Bubanj“, u svojim iskazima su govorili

svjedok Milka Lonco koja u „Viktor Bubanj“ dolazi 04.07.1992. godine, a koja kaže da su

žene, koje su bile s njom, bile srpkinje, samo je jedna bila hrvatica, zatim svjedok

Mustafa Kečo koji navodi da su zatočena lica bili pretežno civlil (vojnici su bili jedino

Srećko Damjanović, Herak i jedna žena), svih nacionalnosti, ali većinom je bilo Srba,

kao i svjedok Ranko Macanović koji u ćeliji broj 3 zatiče Sašu Trivića, Ratka Avalovića

itd., svi su bili srbi obučeni u civilu, te svjedok Zdravko Grujić koji je govorio o tome da

su u ćelijama bili pretežno srbi, obučeni u civilu „kako je ko doveden“.

180. Ove navode u svom iskazu potvrđuje i svjedok Fadil Jahić (pripadnik Službe

državne bezbjednosti, obavljao je istražne poslove nad uhapšenim i privedenim licima)

koji navodi da su zatočena lica u „Viktor Bubnju“ pretežno bili Srbi i da su bili civili.


54

181. Slično je i svjedočenje Miodraga Simovića, koji je u funkciji predsjednika

Državne Komisije za kontrolu zakonitosti i postupanja pripadnika Teritorijalne odbrane i

policije, obišao zatočena lica u kasarni „Viktor Bubanj“, a koji je na glavnom pretresu

izjavio da su zatočena lica bila obučena u običnu odjeću, koliko se sjeća nije nikoga

vidio u uniformi. Najprije nisu znali koje su nacionalnosti, ali su nakon toga dobili

podatak da je ubjedljivo najveći broj ljudi bio srpske nacionalnosti.

182. I sam optuženi Ramiz Avdović, prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka,

navodi da je prilikom obilaska prostorija / ćelija u kasarni „Viktor Bubanj“ u istim bilo

civila kao i osoba koje su bile u uniformama, te dodaje da je većina zarobljenih bilo

srpske nacionalnosti i da je tada „teško bilo biti srbin u Sarajevu kao i musliman u Foči.“,

a svjedok Senad Kreho, koji je od 01.09.1992. godine, imenovan za predsjednika

Okružnog vojnog suda u Sarajevu, čije su prostorije bile u „Viktor Bubnju“, je na

glavnom pretresu, iako se nije izjašnjavao o nacionalnoj pripadnosti zatočenih lica,

potvrdio da je po dolasku u kasarnu zatekao oko 20-33 zatočenika, koja su bila različito

obučena, neki su bili u civilnoj a neki u vojnoj uniformi.

183. Nadalje, svjedok Zlatan Crnković (od juna 1992. godine bio na poziciji zamjenika

upravnika vojnog zatvora/pritvora u kasarni „Viktor Bubanj“), navodi da je 80%

dovedenih lica bilo srpske nacionalnosti i da su to bile osobe kod kojih su nađene puške

ili slično. S obzirom na ovu činjenicu, svjedok ne smatra da se navedena lica, jer je

posjedovanje oružja u to vrijeme bilo zabranjeno, mogu smatrati civilima, nego

pripadnicima rezervnog sastava neke vojske „iako jesu bili obučeni u civilu“.

184. Dakle, iz svih navedenih iskaza svjedoka nesporno proizilazi da su zatočene

osobe, u trenutku lišenja slobode i odvođenja na ispitivanja, koja su se obavljala na

različitim lokacijama na području grada Sarajeva, da bi potom bili dovedeni u kasarnu

„Viktor Bubanj“, imali status civila, odnosno radilo se o licima koja nisu aktivno i

neposredno učestvovala u neprijateljstvima i ratnim dejstvima, te da su bili srpske

nacionalnosti. Navedeno pored iskaza svjedoka potvrđuju i brojni materijalni dokazi,

prije svega Spiskovi zatočenih lica u „Viktor Bubnju“ (dokazi Tužilaštva T-17, T-18, T-

22, T-50, T-51, T-63 itd.)25 iz kojih se jasno vidi, da je najveći broj zatočenih civila u

inkriminisanom vremenu bio upravi Srpske nacionalnosti, koju činjenicu Vijeće nalazi

nesporno utvrđenom.

185. U prilog navedenoj tvrdnji govori i „Izvještaj Misije KESS-a o pregledu

zatočeničkih mjesta u Bosni i Hercegovini 22. avgust – 04. septembar 1992. godine“ u

kojem se, između ostalog navodi, da je u „Centru Viktor Bubanj zatočeno 127 Srba, koje

su zatočili muslimani“, te da „u ovom Centru kojim upravljaju Muslimani ima oko 127.

25

T-17 Spisak zatvorenika za dan 13.07.1992.godine; T-18 Spisak zatvorenika za dan 14.07.1992. godine; T-22 Spisak pritvorenih-osuđenih lica u vojnom zatvoru “Viktor Bubanj” na dan 16.09.1992. godine; T-50 Spisak pritorenih u vojnom zatvoru bez krivične prijave na dan 17.09.1992. godine, pod brojem 92. lice Čajević Ognjen; T-51 Spisak pritvorenih lica protiv kojih nije podnesena krivična prijava Vojnog zatvora Sarajevo od 08.10.1992.godine; T-63 Spisak lica koja su u zatvoru a nije podignuta krivična prijava;


55

srpskih zatočenika od kojih su 8. žene mlađe ili srednje dobi. Muškarci su dobi

od dvadesetak do dobrano iznad 60. godina, dok je prosječna dob, po našoj ocjeni

srednjovečna. Većina je tvrdila da su nevini civili, uključujući jednog zubara koji je bio

uhićen zbog navodne opasnosti za bosanski mir i sigurnost. Gotovo su svi stanovnici

Sarajeva i okolice. Dva su zatočenika rekla da su članovi Karadžićevog SDS-a (Srpska

demokratska stranka), a šestorica drugih, u jednoj ćeliji, su nam rekli da ne pripadaju

nijednoj političkoj stranci...“26

186. Iako je, a kako to proizilazi iz iskaza svjedoka, kod oštećenih Rade Vučićevića (u

vozilu u kojem se nalazi pronađeno tri minobacača itd), Radivoja Škobe (puška M-48) i

Slobodana Gutalja (pištolj marke „Tetejac“ za koje je imao odobrenje), prilikom lišenja

slobode pronađeno oružje, te iako su oštećeni Maleša Bogdanović, zaštićeni svjedoci

„MB-1“ i „A“, prije zarobljavanja posjedovali oružje koje su dobrovoljno predali, kao i

Tihomir Ivanković i Željko Kljajić, kod kojih je, nakon što su oružje dobrovoljno predali, a

poslije lišenja slobode pronađeno još oružja koje, kako tvrde, nije bilo njihovo, navedena

lica u trenutku lišenja slobode nisu ni na koji način poduzimala aktivnosti u svrhu

učestvovanja u neprijateljstvima među stranama u sukobu (isti su bili obučeni u civilnu

odjeću) zbog čega im se, prema mišljenju ovog Vijeća, ne može dodjeliti neki drugi

status, osim statusa civila.

187. Dakle, sve navedene činjenice, upućuju na jedini mogući zaključak da se u

konkretnom slučaju radilo o osobama koje su, u inkriminisanom periodu, uživale zaštitu

(„civili“) koju im pruža član 3. Ženevske konvencije.

188. Iz naprijed navedenih razloga Vijeće nije moglo prihvatiti tvrdnju odbrane

optuženog Nicolae, da se u vrijeme ratnog stanja koje je proglašeno Odlukom

Predsjedništva R BiH 20.06.1992. godine, a imajući u vidu Naredbu komandanta Štaba

TO Sarajevo da sve osobe moraju predati oružje koje posjeduju kod sebe jer će u

protivnom biti lišeni slobode, što većina oštećenih nije učinila, „svaka naoružana osoba,

a koja nije pripadnik snaga koje kontrolišu neku teritoriju, predstavlja neprijateljskog

vojnika i legitiman vojni cilj“, iz razloga što oštećeni, a kako je to prethodno obrazloženo,

u trenutku lišenja slobode nisu, u vrijeme, ni neposredno prije zarobljavanja učestvovali

u vojnim operacijama (nisu bili suprotna strana u sukobu), nisu bili mobilisani, niti su se

dobrovoljno javili u vojne jedinice.

189. Pored toga, da oštećeni Ljubomir Drakul, Jovo Elez i Željko Kljajić, nisu bili vojno

angažovani proizilazi i iz materijalnih dokaza odbrane, i to dokaza O2-3727 u kojem se

navodi da je Željko Kljajić bio pripadnik VP 7512 Lukavica ali u periodu od 24.11.1995.

godine do 24.01.1996. godine, dok se Jovo Elez ne vodi u vojnoj evidenciji, a iz dokaza

26

T-221 - “Izvještaj Misije KESS-a o pregledu zatočenih mjesta u Bosni i Hercegovini od 29.08. do 04.09.1992. godine”, strana 33; 27

Dopis Republike Srpske, Opština Istočna Ilidža, Načelnik opštine, broj 03/02-012-1166/12 od 03.09.2012. godine, za Mlorada Šekaru, Jovu Eleza, Radivoje Škobu, Željka Kljajića.


56

O2-4028 proizilazi da je svjedok Ljubomir Drakul bio u oružanim snagama

Republike Srpske, tek od 31.01.1994. godine.

190. Odbrana optuženog Ramiza Avdovića osporavala je status civila svjedocima –

oštećenim Tihomiru Ivkoviću i Radi Vučićeviću materijalnim dokazima (01-47) Krivična

prijava na ime Tihomir Ivković, Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH Centar službi

bezbjednosti broj 17-1-/02-2-230-KU od 02.07.1992. godine, zatim dokazom (O1-56)

Potvrda štaba Teritorijalne odbrane broj 312 od 31.07.1992. godine i dokazom (O1-128)

Rješenje Višeg suda u Sarajevu broj Ki: 207/92 od 30.07.1992. godine o sprovođenju

istrage protiv okrivljenog Rade Vučičevića.

191. Međutim, materijalni dokazi, koji se odnose na oštećenog Tihomira Ivkovića,

konkretno dokaz O1-4729 govori o tome da je u odnosu na svjedoka podnesena krivična

prijava zbog postojanja osnova sumnje da je držao oružje što građanima nije bilo

dozvoljeno, čime bi počinio krivično djelo iz člana 213. stav 1. KZ RBiH (nedozvoljeno

držanje oružja i eksplozivnih materijala), a dokaz O1-56 potvrđuje da je svjedok Ivković

priveden od strane organa Vojne policije R BiH i da je dana 31.07.1992. godine, pušten

iz Centralnog sabirališta u Sarajevu, jer nisu postojali dalji zakonski razlozi za njegovo

zadržavanje. Dakle, niti jedan od navedena dva materijalna dokaza, prema mišljenju

Vijeća, ne dovode u pitanje status ovog lica kao civila.

192. Vezano za materijalni dokaz O1-128, koji se odnosi na svjedoka Radu

Vučićevića, a radi se o rješenju o sprovođenju istrage u kojem se navodi da se

osnovano sumnja da je svjedok, kao građanin Republike Bosne i Hercegovine, za

vrijeme rata služio u neprijateljskoj vojsci, te neovlašteno držao vatreno oružje i

municiju, čije nabavljanje građanima nije dozvoljeno, Vjeće također nalazi da se istim,

ne može osporiti da je svjedok u trenutku lišenja slobode bio civil, odnosno da isti nije

bio vojno angažovan.

193. Osporavajući status civila, oštećenom Dragiši Andriću, odbrana je uložila i

materijalni dokaz O2-4230 o vojnom angažovanju svjedoka, iz kojeg, između ostalog,

proizilazi da je Dragiša Andrić od 01.09.1992. godine do 01.12.1993. godine, bio

angažovan u VP 7063/9 Lukavica. Međutim, Vijeće navedeni dokaz nije mogao

prihvatiti kao vjerodostojan i tačan, s obzirom da je svjedok zarobljen 27.08.1992.

godine, dakle 01.09.1992. godine je bio u „Viktor Bubnju“ gdje ostaje sve do

28

Uvjerenje Republike Srpske, Opština Foča, broj 04/835-92/12 od 16.08.2012. godine za Ljubomira Drakul, u kojem se navodi da je svjedok bio pripadnik oružanih snaga Republike Srpske i to u VP 7512 od 31.01.1994. godine do 02.11.1994. godine, te VP 7141 Srbinje od 03.11.1994. godine do 19.03.1996. godine; 29

O1-47 Krivična prijava Ministarstva unutrašnjih polsova, Centar službi bezbjednosti, broj 17-1-/02-2-230-

KU od 02.07.1992. godine, u kojem se navodi da je polovinom aprila 1992. godine, Tihomirov otac Aleksa, u njihovu kuću donio poluautomatsku pušku sa municijom, koja je prilikom pretresa pronađena zakopana u bašti. 30

Dopis Republike Srpske, Opština Višegrad, broj 03-831-16/12 od 20.08.2012. godine o vojnom angažovanju Dragiše Andrića u toku rata;


57

08.09.1992. godine, a što proizilazi i iz materijalnih dokaza (T-61) Potvrde

Vojnog zatvora od oduzetim predmetima u kojem je navedno da je od Dragiše Andrića

oduzet ručni sat i pertle, zatim (T-62) Kartona Okružnog zatvora Sarajevo, broj 727/92,

u kojem je evidentirano da je Dragiša Andrić pritvoren 27.08.1992. godine, a

razmijenjen 08.09.1992. godine, te (T-209) Potvrde Štaba TO Sarajevo broj 727/92 koji

također potvrđuje da je Dragiša Andrić iz Centralnog sabirališta pušten 08.09.1992.

godine.

194. Nadalje, vezano za status oštećenog Tihomira Ivkovića, odbrana je uložila

materijalni dokaz O2-3931 iz kojeg proizilazi da je oštećeni, između ostalog, bio

angažovan u vojsci – MUP, VP-7594/4, u vremenu od 01.06.1992. godine do

15.12.1992. godine, dok je za vojni status oštećenog Radivoja Škobu uložen materijalni

dokaz O2-3732 iz kojeg proizilazi da je svjedok bio pripadnik VP 7063 Lukavica, od

01.05.1992. godine do 16.06.1995. godine, a od 17.06.1992. godine do 31.01.1996.

godine pripadnik VP 7556 Lukavica. Međutim, oba svjedoka navedene tvrdnje negiraju

na glavnom pretresu, pa tako svjedok Ivković navod da nije tačno da je bio pripadnik

navedene vojne pošte, a potvrđuje da je u MUP RS počeo raditi od 15.12.1992. godine

koji radni odnos mu i dalje traje, dok svjedok Škobo tvrdi da u navedeno vrijeme nije bio

vojno angažovan, nego je bio u radnoj obavezi na farmi u Doglodima, sve dok nije

uhapšen 12.09.1992. godine. Svjedok navodi i to da on nije bio na ratištu kao ni na liniji,

jer je imao problema sa sluhom, bio je vojno nesposoban zbog čega nije ni služio JNA,

te dodaje da mu je poznato da su se sve osobe tako vodile u vojnoj evidenciji.

195. Navedena obrazloženja svjedoka Ivkovića i Škobe prihvata i ovo Vijeće, jer je

evidentno da su se spiskovi pripadnika vojnih formacija, sačinjavali retrokativno, u cilju

ostvarenja prava u vezi sa učešćem u proteklom ratu, kao što je to bio slučaj i sa

svjedokom Dragišom Andrićem, pored toga činjenica je i to da su navedeni svjedoci

prilikom lišenja slobode bili u civili, uhapšeni u svojoj kući na Alipašinom polju (Ivković)

odnosno u Doglodima (Škobo), dakle isti prilikom lišenja nisu neposredno učestvovali u

neprijateljstvima i ratnim dejstvima, iz kojih razloga Vijeće, njihov status civila, nalazi

nesporno utvrđenim.

196. Na kraju, odbrana optuženog Nicola-e je istakla i to da se, iz dokaza optužbe (T-

236 i T-237) Uredba sa zakonskom snagom o Okružnom vojnom sudu („Službene

novine 12/92“), vidi kada je formiran Vojni sud, a iz dokaza odbrane od broja O2-10 do

broja O2-36 (krivični spisi Okružnog vojnog suda), jasno je da su mnogi od zatvorenih

lica bili lišeni slobode zato što su počinili krivična djela i/ili zato što su kod sebe

posjedovala oružje, da je protiv njih određivan pritvor na osnovu rješenja MUP-a, potom

31

O2-39 Dopis Republike Srpske, Opština Trebinje od 15.08.2012. godine, o vojnoj evidenciji za Tihomira Ivkovića; 32

Dopis Republike Srpske, Opština Istočna Ilidža, Načelnik opštine, broj 03/02-012-1166/12 od 03.09.2012. godine;


58

istražnog sudije, te proveden redovni krivični postupak, a posebno je značajno

da je po žalbama rješavao Vrhovni sud BiH koji je bio, civilni sud, nadređen Vojnom

sudu.

197. Međutim, ni navedena činjenica, prema mišljenju Vijeća, ne mijenja zaključak o

tome da su oštećeni, u vrijeme lišenja slobode imali status civilnih lica, a sve iz razloga

koji su obrazloženi u prethodnim paragrafima. Vijeće dodaje da niti su svi privedeni civili

imali naoružanje, niti se protiv svih vodio bilo kakav postupak, a činjenica je takođe da

su zatvoreni mnogo prije početka rada okružnog Vojnog suda i prije početka vođenja

sudskog postupka protiv nekih od njih, a o tome su svjedočili i svjedoci Miodrag

Simović, Senad Kreho itd. Dakle, niti su svi bili zatvoreni zbog počinjenja krivičnog djela,

niti se u odnosu na sve vodio krivični postupak, bilo je I takvih koji zatvarani “zbog

navođenja aviona, davanja signala I kaseta sa guslama” (svjedok Zlatan Crnković).

Osim toga, ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg su ztavrane žene srpske

nacionalnosti, od kojih su neke od njih saslušane i na glavnom pretresu (zaštićeni

svjedok “B”, Milka Lonco, pročitan iskaz svjedoka Stane Kekić)

b) Nečovječno postupanje

198. Kada je riječ o ovom uslovu zajedničkog člana 3. Ženevskih Konvencija kao

preduslovu za postojanje krivičnog djela ratnog zločina, bilo je nužno utvrditi da su

optuženi u odnosu na zaštićenu kategoriju osoba, postupali protivpravno svojoj obavezi

na čovječno postupanje.

199. Ženevske konvencije, a ni preuzeti KZ SFRJ, ne daju definiciju nečovječnog

postupanja, ali se ta definicija može izvesti iz međunarodne pravne prakse. Tako je

pretresno vijeće MKSJ-a u predmetu Delalić i drugi33, dalo definiciju nečovječnog

postupanja, ističući da nečovječno postupanje jeste: “namjerna radnja ili propust, tj.

radnja koja je, objektivno gledana, smišljena, a ne slučajna, koja nanosi tešku duševnu

ili tjelesnu patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo.”

200. Dalje se u istoj odluci ističe da pojam nečovječnog postupanja, kao takav

“sačinjava kišobran pod koji potpadaju preostala teška kršenja sadržana u

Konvencijama”, tačnije da pod okrilje nečovječnog postupanja ulaze sva ona djela za

koja se utvrdi da predstavljaju mučenje ili hotimično nanošenje teške patnje ili ozbiljne

povrede tijelu i zdravlju, ali ova kategorija krivičnih djela nije ograničena na ona djela

koja su uključena u dvije navedene kategorije, nego se “proširuje i na djela koja krše

osnovni princip humanog postupanja, naročito poštovanje ljudskog dostojanstva”34.

33

Presuda pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu IT-96-21-T od 16.11.1998. godine, para 543 34

Ibid. para 545


59

201. U svjetlu navedene definicije nečovječnog postupanja, međunarodna

pravna praksa je izdiferencirala i niz konkretnih radnji, koje se mogu podvesti pod pojam

nečovječnog postupanja i to: sakaćenje ili nanošenje teških tjelesnih povreda35;

premlaćivanje i druge nasilne radnje36; nanošenje teških ili ozbiljnih povreda37; teške

povrede tjelesnog ili duševnog integriteta38; ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo39;

prisilni rad koji je izazvao tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili je radnja

predstavljala ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo40; deportacija i prisilno

premještanje grupa civila41; prisiljavanje na prostituciju42 i nestajanje ljudi pod prisilom43.

202. Pored MKSJ, pitanjem nečovječnog postupanja, bavila su se i druga pravosudna

tijela, te je tako, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP), polazeći od zabrane

nečovječnog postupanja koji proizilazi i iz člana 3. EKLJP44 zauzeo stanovište da bi

zlostavljanje potpadalo pod ovaj član “ono mora dosegnuti minimalan nivo težine…

Ocjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta,

kao što su trajanje takvog postupanja, njegove fizičke i duševne posljedice i, u nekim

slučajevima, pol, godine starosti i zdravstveno stanje žrtve”45.

203. Dakle, kako bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve

činjenične okolnosti, a neke od tih okolnosti mogu, na primjer, biti: karakter radnje ili

propusta, kontekst u kojem su se oni dogodili, lične prilike žrtve uključujući starost, pol i

zdravstveno stanje, kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu.

Činjenica da djelo ima dugoročne posljedice može da bude od važnosti prilikom

utvrđivanja težine djela. Ipak, za postojanje nečovječnog postupanja, patnje koje

dotična radnja nanosi žrtvi, ne moraju biti trajne, dovoljno je da su one stvarne i

ozbiljne46.

204. Evropski sud i Evropska komisija za ljudska prava razvili su opsežnu sudsku

praksu koja se tiče raznih oblika zlostavljanja, kao što su mučenje, nečovječno i

ponižavajuće postupanje, zabranjenih članom 3. EKLJP, pa je tako, u predmetu Tomasi

protiv Francuske, Evropski sud, utvrdio da se radi o očigledno nečovječnom postupanju

kojim se krši član 3. u slučaju kada je podnosilac žalbe bio podvrgnut šamaranju,

35

Vidjeti predmet Kvočka i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-30/1, paragraf 208. 36

Ibid, paragraf 208. 37

Vidjeti predmet Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14/2, paragraf 117. 38

Vidjeti predmet Blaškić, presuda žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14paragraf 239. predmet Krstić, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-33 paragraf 523. 39

Vidjeti predmet Vasiljević, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 239-240. 40

Vidjeti predmet Naletilić i Martinović, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragrafi 271, 289, 303. 41

Vidjeti predmet Kupreškić i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 566. 42



Član 3. EKLJP propisuje: “Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“ 45

Presuda Delalić i dr., para 536, pozivanje na presudu eSLJP u predmetu A.vUK, od 23.09.1998. godine, para 20 ( u kojem se citira ESLJP Costello-Roberts v. UK, 25.03.1993., 347-C RVHT (SER.A)1993.) 46

Presuda pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Krnojelac, par.131


60

udaran nogama i rukama, udaran po podlaktici, prisiljavan da stoji duži

vremenski period bez potpore, sa rukama vezanim lisicama na leđima, kada su pljuvali

na njega i prisiljavali ga da gol stoji ispred otvorenog prozora, kada je lišen hrane i kada

mu je prijećeno vatrenim oružjem. Evropski sud je smatrao da veliki broj udaraca koje je

zadobio g. Tomasi i njihov intenzitet predstavljaju dva elementa koja su dovoljno

ozbiljna da se takvo postupanje smatra nečovječnim i ponižavajućim. Sud je također

smatrao da je postupanje „nečovječno“ ako je unaprijed planirano, ako se primjenjuje

satima bez prekida i ako prouzrokuje stvarne tjelesne povrede ili intenzivnu fizičku i

duševnu patnju.

205. Dakle, jasno je da su razna međunarodna sudska tijela, koja su razmatrala

primjenu krivičnog djela nečovječnog postupanja, isto definisala na relativan način

uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnje ili propust, kontekst

u kojem je djelo počinjeno, njegovo trajanje odnosno ponavljanje, fizičke, duševne i

moralne posljedice djela na žrtvu i lične okolnosti žrtve, uključujući godine, pol i

zdravlje.47

206. U skladu sa navedenim, vijeće je razmotrilo sve okolnosti izvršenja radnji koje su

stavljene na teret optuženima Avdoviću i Vintili. Na temelju, prije svega iskaza svjedoka

oštećenih vjeće je zaključilo da su njihove radnje, a u svjetlu prethodno navedenih

definicija, imale karakter nečovječnog postupanja, te da je prema oštećenim, kao

zaštićenim licima, postupano uz odsustvo poštovanja, suprotno osnovnim načelima

međunarodnog prava svjesno upravljeno na degradiranje njihovog dostojanstva.

207. Na ovom mjesti u vijeće navodi i da je kod procjene stepena svjesti optuženih,

između ostalog, imalo u vidu i kriterije iz presude MKSJ-a u predmetu (Kunarac), a gdje

se navodi: „za krivično djela povrede ličnog dostojanstva nužno je da je optuženi znao

da njegovo djelo ili propust može imati za posljedicu teško poniženje, degradaciju ili na

drugi način povrijediti ljudsko dostojanstvo. Za krivično djela povrede ličnog

dostojanstva nužno je samo svjest o mogućim posljedicama terećenog djela ili

propusta“.

208. Svi navedeni elementi su u konkretnom slučaju utvrđeni od strane vjeća, te će isti

biti analizirani kroz obrazloženje svake tačke obrazloženja presude.

(ii) Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

209. U međunarodnoj praksi oružani sukob „postoji svuda gdje se pribjeglo oružanoj

sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih

naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države. Međunarodno

humanitarno pravo važi od početka takvih oružanih sukoba i proteže se i na vrijeme

poslije prestanka neprijateljstava, dok se ne postigne opšte zaključenje mira, ili u

47

Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 003368 13 Kžk od 04.03.2015. godine, strana 35-38;


61

slučaju unutrašnjih sukoba, dok se ne postigne mirno rješenje, do tog časa

međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se na cijeloj teritoriji zaraćenih država, ili u

slučaju unutrašnjih sukoba, na cijeloj teritoriji pod kontrolom neke od strana, bez obzira

da li se tu odvijaju stvarne borbe“48

210. Prilikom razmatranja i donošenja odluke da je u kritično vrijeme postojao oružani

sukob između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, s jedne strane, i

Vojske Republike Srpske, s druge strane, Vijeće je imalo u vidu, prije svega, Odluku

Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od dana 09.04.1992. godine o

proglašenju neposredne ratne opasnosti, koja je objavljena u Službenom listu Republike

Bosne i Hercegovine broj 1/9249 i Odluku Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine od dana 20.06.1992. godine o proglašenju ratnog stanja, koja je objavljena

u Službenom listu R BiH 7/92.50 Vijeće nalazi bitnim istaći i to da je opštepoznata i

istorijska činjenica da su Armija RBiH i Hrvatsko vijeće odbrane, činili Oružane snage R

Bosne i Hercegovine, barem u početku rata, a sigurno u inkriminisano vrijeme.

211. Također, ovu činjenicu su potvrdili i brojni svjedoci koji su, pored toga što su u

svojim iskazima govorili o uslovima u kasarni „Viktor Bubanj“, dosta detaljno svjedočili i

opštem kontekstu dešavanja na širem području grada Sarajeva (svjedoci Modrag

Janjić51, Tomislav Bilinac52, Dragomir Pejović53, Ekrem Krkalić54, Zdravko Grujičić55,

Radoslav Škočo56, Miodrag Simović57, Senad Kreho58, „B“59, zaštićeni svjedok „C“60, itd.),

48

Tadić, Odluka o nadležnosti, tačke 70. Vidi također Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-A, Presuda od 17.12.2004. paragraf 341; 49

T-83 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od dana 09.04.1992. godine o proglašenju neposredne ratne opasnosti, koja je objavljena u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine broj 1/92; 50

T-84 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja („Službeni list R BiH“, broj 7/92 od 20. juna 1992. godine); 51

Svjedok navodi da je Dobrinja 3 bila odsječena od centra grada, svjedok nije ni pokušao da ide u centar grada. 52

Svjedok je 19.05.’92. godine u ulici Kralja Tomislava zaustavljen, bio je vojni obveznik, mada nije bio angažovan. Sarajevo je bilo opkoljeno i granatirano, putem medija su pozivani da se svi vojno sposobni jave u jedinice kako bi se branio grad, tako da je i on kao 30-godišnjak priveden i kontrolisan. 53

Svjedok je 14.04.1992. godine došao u Sarajevo koje je bilo blokirano, tu je bio pakao, bila je stalna uzbuna za skrivanje, zaključavali su ulaz u zgradu, stanari su davali straže u ulazu, bilo je pokušaja provaljivanja. 54

Svjedok je prije rata živio u Foči, a 29.04.1992. godine dolazi u Sarajevo. Opisujući dešavanja u Sarajevu izjavljuje “Bilo je gore od rata. Bio sam slijep, otišao sam iz raja, ostavio sam kuću, dvije radnje, ostao bez žene i dvoje djece došao u gumenim čizmama u Sarajevu. Ništa se nije moglo bolje napraviti nego je napravljeno, ljudi su se trudili…. “ 55

Svjedok je izjavio da je, kada je zarobljen, krajem maja 1992. godine, bio oružani sukob u Sarajevu. 56

Opisujući situaciju u njegovom naselju, početkom rata, svjedok izjavljuje da je stanje u Doglodima bilo napeto, pojedini ljudi su se naoružavali. 57

Pojašnjavajući situaciju u Sarajevu svjedok izjavljuje: “ … bilo je vrlo teško, .. nemate ni vode ni struje, hrane znaju oni koji su živjeli u Sarajevu znaju kakva su vremena bila, bilo je vrlo teško obezbjediti da funkcioniše, nema ni goriva, granatira se, paravojne formacije su postojale ….. “. 58

Na pitanje da opiše opšte stanje u Sarajevu svjedok odgovara da je to bilo ratno stanje, Sarajevo je bilo izloženo svakodnevnom granatiranju. 59

U aprilu maju 1992 svjedok je živio u Centru Sarajeva po noći su se po periferiji čuli pucnji. U dijelu grada u kojem je svjedokov stan bio je štab Juke Prazine, vrlo blizu Dom Milicije gdje su bili specijalci i taj kraj je bio strahovito granatiran, pucalo se iz snajpera. Cijeli maj i dobar dio juna su proveli u podrumu. Bilo je


62

kao i optuženi Ramiz Avdović koji je izjavio da je kasarna „Viktor Bubanj“ kada

je JNA otišla, bila svakodnevno granatirana, sa Mojmila su padale granate, čime Vijeće,

ovaj element, nalazi dokazanim isključujući svaku razumnu sumnju.

212. Osim toga, postojanje oružanog sukoba u inkriminisanom periodu, potvrđuju i

Utvrđene činjenice „Oružani sukob u Sarajevu je izbio nakon što je Evropska zajednica

06. aprila 1992. godine priznala BiH kao suverenu državu“ - paragraf 199. presuda

Tužilac protiv Stanislava Galića broj IT-98-29-T od 05.12.2003. godine i „ ...u svako

relevantno vrijeme, između strana u sukobu u Republici Bosni i Hercegovini se odvijao

oružani sukob...“ - paragraf 568. presuda Tužilac protiv Duška Tadića br. IT-94-1-T od

07.05.1997. godine), o čemu je bilo riječi u paragrafu 82 obrazloženja presude.

(iii) Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom

213. Treći uvijet člana 142. KZ SFRJ je da mora postojati veza između djela

optuženog i oružanog sukoba, s tim da se ne traži ”uzročno-posljednična veza između

oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje

oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin,

njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen.“61

214. Sudeće vijeće MKSJ u predmetu Dragoljub Kunarac i dr. navodi da:

„Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se

odigrali dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s

neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u

sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je

ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida

oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog

cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi...“62

215. Da bi se utvrdilo da li je određeno djelo u dovoljnoj mjeri povezano sa oružanim

sukobom, mogu se, između ostalog, cijeniti i sljedeći faktori: položaj optuženog,

činjenica da je počinilac zločina borac, priroda žrtve, da žrtva nije borac, da žrtva

pripada suprostavljenoj strani, da se može smatrati da je to djelo u funkciji ostvarenja

strahovito puno požara, bila je strašna tortura. Na zgradu gdje su živjela svjedokova djeca palo je oko 30 granata. 60

Svjedokov stan na Dobrinji 5 je bio na liniji razgraničenja, između zaraćenih strana. Pucnjave je bilo sa svih strana, ali u svjedokovom ulazu nije bilo pucnjave, oni nisu pucali ali su meci dolazili sa svih strana. 61

Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002. godine, stav 58. 62

MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568;


63

krajnjeg cilja vojnog pohoda, te da počinjenje zločina proizilazi iz službenih

dužnosti počinitelja ili spada u njihov okvir.63

216. Prema tome, odlučna je činjenica status optuženih Ramiza Avdovića i Vintila

Iuliana Nicolae u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno pripadnost optuženih vojnoj

policiji Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije Vojne policije

Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, te njihovo učešće, uloga i postupanje

prema zatvorenim civilima srpske nacionalnosti koji su se nalazili u prostorijama vojnog

zatvora, kasnije vojnog pritvora pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, koje su tada bile

u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“.

217. Da su optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulian Nicolae bili pripadnici ove vojne

formacije, tačnije vojne policije TO R BiH, a kasnije vojne policije Oružanih snaga R

BiH, Vijeće je nesporno utvrdilo, kako iz iskaza saslušanih svjedoka, tako i iz

materijalne dokumentacije koja je tokom postupka uložena u sudski spis, a što će biti

detaljno obrazloženo u narednim paragrafima, iz kojih upravo proizilazi da je optuženi

Ramiz Avdović krivičnopravne radnje počinio kao de facto komandir obezbjeđenja u

vojnom zatvoru, a kasnije u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, u

bivšoj kasarni ”Viktor Bubanj”, a optuženi Vintila Iulian Nicolae, u istom objektu, kao

stražar u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, koje pozicije su im

upravo i omogućile da u vrijeme i u mjestu kako je to navedeno u izreci presude, izvrše,

a optuženi Avdović i propusti da spriječi, navedena krivična djela (nečovječna

postupanja prema zatočenim civilima), koje radnje su u direktnoj vezi sa postojanjem

oružanog sukoba.

218. Vijeće je nadalje, nesumnjivo utvrdilo, da su oštećeni bili civili srpske

nacionalnosti mahom zatvoreni upravo zbog svoje nacionalnosti i prema kojima su se iz

istog razloga nehumano i nečovječno ponašali.

219. Odbrana optuženog Iuliana Vintila Nicolae je negirala da je optuženi znao da se

radi o civilima srpske nacionalnosti, s obzirom da je cijelo vrijeme bio kuhar. Tačno je da

je u jednom periodu bio kuhar i kao takav dijelio je hranu zatočenicima koje je

povremeno i sam „istraživao“ o čemu je svjedočio svjedok Zlatan Crnković, a zajedno s

njim, na radu u kuhinji, prema naredbi optuženog Avdovića, bila je raspoređena i

zaštićeni svjedok „B“ zatočenica srpske nacionalnosti, što znači da mu nije moglo ostati

nepoznato da se radi o licima srpske nacionalnosti, pogotovo ne u vrijeme kada je

postao stražar u vojnom zatvoru/pritvoru u „Viktor Bubnju“. Sem toga i sam optuženi, u

svom iskazu datom u istrazi, navodi da su zatočenici bili srpske nacionalnosti ( O2-60).

63

Presuda Kunarac i drugi, drugostepena presuda, paragraf 59.


64

(iv) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

220. Članom 30. KZ SFRJ propisano je:

(1) Krivično djelo može se izvršiti činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Krivično djelo može biti izvršeno nečinjenjem samo kad je učinilac propustio

činjenje koje je bio dužan da izvrši.

221. Iz sadržaja citirane odredbe vidljivo je da postoje dva načina izvršenja krivičnog

djela i to činjenje i nečinjenje. Činjenje podrazumijeva neko aktivno djelovanje,

preduzimanje određene aktivnosti, dok nečinjenje predstavlja pasivno držanje, odnosno

propuštanje da se poduzme neka djelatnost64. Nadalje, nečinjenje „pretpostavlja opću i

individualnu sposobnost za radnju, tj. da se može preuzeti zahtjevana radnja“65. Opšta

sposobnost postoji onda kada bi i neko drugo lice, na mjestu učinitelja krivičnog djela,

pod istim uslovima imalo jednaku mogućnost da određenu radnju poduzme ili

nepoduzme. Individualna mogućnost, s druge strane, pretpostavlja postojane određenih

svojstava, odnosno okolnosti na strani učinitelja, usljed kojih je u stanju da određenu

radnju (ne)poduzme.

222. Određena krivična djela, koja se nazivaju nepravim djelima nečinjenjem ili

komisivno-omisivna djela, prema opisu djela vrše se činjenjem, no mogu se izvršiti i

propuštanjem dužnosti da se spriječi posljedica. Ovo zapravo znači da kod određenih

krivičnih djela postoji obaveza, odnosno pravna dužnost da spriječi, odnosno otkloni

štetnu posljedicu, jer ima takva svojstva, odnosno nosilac je obaveza i ovlaštenja, koja

ga čine garantom nepovredivosti zaštićenog dobra.

223. Krivično djelo nečinjenja zapravo predstavlja nepoduzimanje radnje koja se

navodi u opisu bića krivičnog djela, onda kada postoji obaveza na takvo djelovanje.

Bitnu karakteristiku komisivno-omisivnih djela predstavlja obaveza, odnosno garantni

položaj učinioca da će otkloniti nastupajuću povredu ili opasnost za zaštićeno dobro.

Ova dužnost mora biti pravna, ali se ne mora zasnivati na konkretnom pravnom propisu,

već može proisticati iz opštih pravnih principa66. Garant može da bude samo ona osoba

od koje se očekuje i zahtijeva određeno ponašanje u nekoj opasnoj situaciji, a u cilju

otklanjanja posljedice po zaštićeno dobro. Dakle, od garanta se očekuje aktivno

djelovanje i poduzimanje određene radnje, a u cilju nepovredivosti zaštićenog dobra. U

situacijama kada garant propusti da djeluje i ne poduzme dužne radnje, onda odgovara

za počinjenje krivičnog djela nečinjenjem.

64

Komentar KZ SFRJ 65

Krivično pravo I, Prof. dr. Zvonimir Tomić, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2008. godine 66

Komentar KZ SFRJ


65

224. Iz izrečenog proizilazi da je kod krivičnog djela Ratni zločin civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ radnja izvršenja propisana kao aktivno djelovanje,

gdje se od počinioca traži da je nešto naredio ili izvršio. Međutim, imajući u vidu

nečinjenje kao jedan od načina izvršenja, gdje do izvršenja krivičnog djela iz člana 142.

KZ SFRJ može doći i onda, kada lice koje ima određene pravne dužnosti i obaveze,

odnosno koje je garant nepovredivosti zaštićenog dobra, propusti da djeluje onda kada

je to neophodno i kada se to od njega zahtjeva.67

225. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim slučajem, bitno je istaći da je optuženi

Ramiz Avdović, s obzirom na poziciju koju je u inkriminisano vrijeme vršio, kao de facto

komandir obezbjeđenja u vojnom zatvoru/pritvoru u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“, imao

određene obaveze, odnosno obaveze i dužnosti prema zatočenim licima, kao i prema

licima koja su mu bila podređena – stražarima. Vijeće je detaljno ispitalo postojanje

takve obaveze optuženog Avdovića, u odnosu na tačke osuđujućeg dijela ove presude,

u kojima se navodi da je krivično djelo počinio nečinjenjem, o čemu se vijeće izjasnilo u

daljem toku presude.

VIII ČIINJENIČNA UTVRĐENJA

A) Formiranje vojne policije TO RBiH – OS RBiH

226. U Nalazu i mišljenju vještaka Ramiza Dugalića (T-185) je jasno i decidno

objašnjenja struktura, uređenje kao i formiranje vojne policije Teritorijalne odbrane, kao i

Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se između ostalog, navodi da

je nakon proglašenja neposredne ratne opasnosti u RBiH 08.04.1992. godine, osnovan

Štab Teritorijalne odbrane R BiH, u čiji sastav su ušle već formirane ratne jedinice i

formacije, koje su se stavile pod komandu Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine.

227. Odlukom Predsjedništva RBiH o formiranju jedinica TO RBiH formiraju se

krupnije jedinice: pa je tako u Sarajevu formirano 6 brigada TO, 6 odreda TO, četa za

obezbjeđenje Predsjedništva R BiH i bataljon vojne policije, koji je formiran Odlukom

Predsjedništva R BiH o osnivanju Bataljona vojne policije sarajevske regije u maju

1992. godine.

228. Novo formirane jedinice se stavljaju pod komandu Štaba TO RBiH i tako djeluju u

prvim mjesecima rata, bez obzira što je 20. maja 1992. godine donesena uredba sa

zakonskom snagom o osnivanju Oružanih snaga Republike BiH.

229. Kao datum osnivanja vojne policije Teritorijalne odbrane Republike BiH uzima se

06.04.1992. godine, komandant je bio Kerim Lučarević, koji je bio neposredno

67

Drugostepena presuda Suda BiH broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18.12.2013. godine, strana 73-74;


66

nadređeni komandantu Bataljona vojne policije sarajevske regije Dževadu Topiću,

a podređeni komandantu štaba TO RBiH Hasanu Efendiću, a kasnije Seferu Haliloviću.

230. Početkom jula 1992. godine Predsjedništvo R BiH donosi „Odluku o organizaciji

oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine“, a tek 18.08.1992. godine Odlukom

Predsjedništva BiH formiran je 1. Korpus Armije R BiH, čime su stvorene pretpostavke

za stavljanje pod komandu i kontrolu svih do tada formiranih jedinica u sarajevskoj

regiji, a posebno gradu Sarajevu, pa tako i jedinica Vojne policije, odnosno uvođenja

jedinstvenog sistema rukovođenja i komandovanja. Međutim, uskoro se pokazalo da je

jedan dio jedinica u Sarajevu ušao pod komandu 1. Korpusa dok se značajan dio

jedinica, posebno vojna policija, u narednim mjesecima rata opirao stavljanju pod

komandu 1. Korpusa.

231. Iz Nalaza i mišljenja proizilazi i to da je Vojna policija Teritorijalne odbrane R BiH,

formirana na teritorijalnom principu odvojeno od komandi operativnih jedinica, tako su i

jedinice vojne policije u Sarajevu formirane u manje vojne cjeline po opštinama i

gradskim naseljima funkcionisale neovisno od operativnih jedinica TO RBiH, odnosno

Armije R BiH, navedeni način funkcionisanja i organizacije vojne policije opisao je i

svjedok Sefer Haliović koji je izjavio da su na početku (uključujući i juni 1992. godine)

imali „ samozvane vojne policije, mi smo ih zvali kontejner brigade i u svakoj ulici ste

imali kontejner i grupu njih koji kao brane Sarajevo, pri republičkom štabu TO, kasnije

mnogo kasnije, mislim i iza septembra formiran je bataljon vojne policije koji je pri

Glavnom štabu....“

B) Funkcionisanje i rad pritvora-zatvora na V spratu Centralnog zatvora i bivšoj kasarni

“Viktor Bubanj” od početka maja do kraja 1992. godine

232. Prema raspoloživoj materijalnoj dokumentaciji pritvor-zatvor na V spratu

Centralnog / Okružnog zatvora je na, 174. Sjednici Vlade R BiH održanoj dana

22.05.1992. godine, zvanično ustupljen Teritorijalnoj odbrani, odnosno Vojnoj policiji

Teritorijalne odbrane R BiH, u koji prostor su smještena privedena lica.

233. Naredbom Štaba teritorijalne odbrane od 04.05.1992. godine (dokaz 01-120)68,

za komandanta snaga osiguranja zarobljenih agresorskih i terorističkih snaga,

imenovan je Ismet Bajramović Ćelo, koji je bio neposredno potčinjen komandantu vojne

policije Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine dok je Naredbom Štaba

teritorijalne odbrane od 06.05.1992. godine (dokaz O1-121)69, za komandira

sprovodnika zarobljenih pripadnika agresorskih i terorističkih snaga, imenovan Besim

Muderizović (čime je Muderizović ujedno i zamjenik Ismeta Bajramovića).

68

O1-120 Naredba Štaba teritorijalne odbrane o imenovanju broj 02/184-1 od 04.05.1992. godine; 69

O1-121 Naredba Štaba teritorijalne odbrane broj: int. 184 -2 od 06.05.1992. godine;


67

234. Međutim, iz materijalnog dokaza (T-206) Informaciji o problemima Vojnog

pritvora u djelu prostora Okružnog zatvora Sarajevo, broj: 01-210-10/92 od 07.07.1992.

godine, proizilazi da je rad i funkcija Okružnog zatvora Sarajevo tekla do 26.06.1992.

godine, od kada je počeo sa radom Vojni pritvor u kasarni “Viktor Bubanj” ali “ i nakon

početka rada pritvora u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” vojna policija TO je i dalje

nastavila da privodi pripadnike uhapšenih agresora na V sprat.”

235. Državna komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika TO I reservne

policije je 06.08.1992. godine posjetila peti sprat Okružnog zatvora I konstatovala da se

prema pritvorenicima postupa u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, sa

primjedbama da se članovi porodica pritvorneh lica pozivaju na informativne razgovore I

da su maltretiranja pritvorenika vršena prilikom dovođenja u pritvor.

236. Naredbom načelnika štaba Vrhovne komande OS R BiH Sefera Halilovića od 13.

novembra 1992 (O1-115)70, Vojni zatvor u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” preformira se u

Vojni pritvor pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, a istom naredbom je određeno da

je Vojni pritvor pri Okružnom vojnom sudu sastavljen od dva odjeljenja, i to I. odjeljenje

smješteno na V spratu Okružnog suda u Sarajevu i namjenjen je za pritvor lica u

predkrivičnom postupku po rješenju nadležnog starješine A RBiH, dok je II. odjeljenje

smješteno u prizemlju zgrade Okružnog vojnog suda Sarajevo u bivšoj kasarni “Viktor

Bubanj” u Sarajevu I namijenjeno je izdržavanje pritvora po osnovu rješenja istražnog

sudije, odnosno nadležnog suda.

237. Za vršioca dužnosti upravnika vojnog pritvora pri Okružnom vojnom sudu u

Sarajevu određen je Besim Muderizović, dosadašnji komandir preformiranog vojnog

zatvora, a za komandire obezbjeđenja u I. odjeljenju imenuje se Slavko Herceg a II

odjeljenja Himzo Dolan.

238. Iz nalaza I mišljenja vještaka Ramiza Dugalića, proizilazi da funkcionisanje bivše

kasarne “Viktor Bubanj” kao vojnog pritvora počinje negdje od 26.06.1992. godine, prvi

upravnik je bio Besim Muderizović, a obezbjeđenje su vršili pripadnici Vojne policije

Teritorijalne odbrane R BiH, a kasnije Vojne policije Armije R BiH.

239. Ove navode u svojim iskazima potvrđuju i saslušani svjedoci, između ostali,

svjedok Zlatan Crnković koji u svom iskazu navodi da pretpostavlja da su lica koja su

obezbjeđivala vojni pritvor pripadali Armiji i to bataljonu vojne policije, nadređeni im je

bio Kerim Lučarević, svjedok Fadil Jahić je izjavio da je, koliko se sjeća, obezbjeđenje u

„Viktor Bubnju“ vršila vojna policija, svi su nosili akreditacije, ne sjeća se šta je pisalo na

istim, a svjedok Ekrem Krkalić tvrdi da su, kada je došao u „Viktor Bubanj“, vojni pritvor

obezbjeđivali pripadnici vojne policije, u potpisu akreditacije bio je Kerim Lučarević, misli

da je on bio komandant. Iste akreditacije, su imali svjedok, Avdović, stražari, kao i

ostala lica koja su obezbjeđivala pritvor, dok je optuženi Ramiz Avdović, prilikom

70

O1-115 Naredba Štaba vrhovne komande R BiH od 13.11.1992. godine;


68

da su svi koji su bili u vojnom pritvoru bili davanja iskaza u svojstvu svjedoka izjavio

pripadnici bataljona vojne policije, neki su bili raspoređeni u kuhinji, a neki na

obezbjeđenju, komandat je bio Kerim, a Besim je bio komandir.

240. Donošenjem Uredbe sa zakonskom snagom o Okružnim vojnim sudovima (T-

237)71, vojni pritvor u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” postaje pritvor pri Okružnom vojnom

sudu u Sarajevu, a obezbjeđenje pritvorenih lica I dalje vrši vojna policija Teritorijalne

odbrane, odnosno Armije R BiH. Pritvor se nalazio u prizemlju zgrade, dok je Okružni

vojni sud I Okružno vojno tužilaštvo bilo smješteno na spratovima. Upravnik vojnog

pritvora u kasarni “Viktor Bubanj” i dalje je bio Besim Muderizović, sve do, donošenja

pomenute naredbe načelnika ŠVK-a iz novembra 1992. godine, kojom Muderizović

postaje vršilac dužnosti upravnika Vojnog pritvora pri Okružnom vojnom sudu u

Sarajevu, a za komandira obezbjeđenja postavlja se Dolan Himzo.72

241. Prema navodima vještaka Dugalića, od stražara isljednika u vojnom pritvoru u

bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”, spominju se Emir Salkić, izvjesni Safet kao pomoćnici

Muderizovića, Božović Ranko (isljednik), Ramiz Avdović kao komandir straže, te

stražari Kemo Dautović, Faruk Alić. Fudo i Frenki73, a ovo potvrđuju i saslušani svjedoci

Fadil Jahić koji navodi da je od stražara u „Viktor Bubnju“ poznavao Kapu, pukovnika,

zatim Slavku, te svjedoci Rade Vučičević (sjeća stražara Fude, Slavke, Keme,

spominjao se i Ramiz ili Rasim), zaštićeni svjedok “A” (koji spominje stražare Kemu i

Pukija), „B“ (stražari su se mijenjali, bio je neki Safet, Kemo, dva brata Šalaka jedan je

bio krupan debeo, bio je Mirsad Osmanović) itd.

C) Zaključci u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića

242. Potvrđenom optužnicom Tužilaštvo BiH je teretilo optuženog Avdovića da je

inkriminirane radnje koje mu se stavljaju na teret, počinio kao „ de facto komandir

obezbjeđenja na V spratu Okružnog zatvora u periodu od maja 1992. godine do kraja

juna 1992. godine, a zatim u istom svojstvu u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni „Viktor

Bubanj“ u periodu od kraja juna 1992. godine do kraja avgusta 1992. godine, i u vojnom

pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu u periodu od početka septembra 1992.

godine do 19. decembra 1992. godine.“

243. Imajući u vidu, da Vijeće optuženog Avdovića nije našlo odgovornim za radnje

koje je poduzeo prema zatočenom civilu Dragomiru Pejoviću, početkom juna 1992.

godine, na V spratu Okružnog zatvora, to se Vijeće neće ni upuštati u analizu i ocjenu

71

T-237 Uredba sa zakonskom snagom o okružnim vojnim sudovima (Službeni list R BiH broj 12/92) od 13.08.1992.godine; 72

T-185 Stručno mišljenje Dugalić Ramiza – Struktura i način funkcionisanja vojne policije TO oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine od početka maja 1992.godine do kraja 1992.godine, i naredba Tužilaštva BIH broj KT-RZ 34/05 od 19.05.2011. godine; 73

Ibid strana 33;


69

uloge i svojstva optuženog za radnje u tom objektu. Dakle, u narednim

paragrafima će biti analizirani iskazi svjedoka koji se odnose na status optuženog kao

de facto komandira obezbjeđenje u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“,

kasnije pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, koju činjenicu Vijeće nalazi

utvrđenom van svake razumne sumnje.

244. Naime, bez obzira na to da li su ovlaštenja koja je optuženi imao bila de facto ili

de jure ovlaštenja, i da li je optuženi bio dio vojne iii civilne hijerarhije, Tužilastvo mora

dokazati da je optuženi imao efektivnu kontrolu, a koju kontrolu je MKSJ definisao kao

"materijalnu sposobnost da spriječi i kazni izvršenje ovih krivičnih djela"74, dok je ista od

strane jednog komentatora opisana "na strani lica koje izdaje naređenje postoji

sprovodivo očekivanje poslušnosti, a na strani lica koje prima naređenje istovjetno

očekivanje postupanja u skladu sa tim naređenjem.“75

245. Dokazi efektivne kontrole mogu biti direktni ili posredni. Direktni dokazi značajni

za utvrđivanje efektivne kontrole obuhvataju titulu koju je optuženi koristio, da li je

formalno imenovan ili ne; opis radnog mjesta za datu titulu; izjave optuženog u vezi sa

njegovim ovlaštenjima; izjave drugih o njegovim ovlaštenjima; njegovo izdavanje

naređenja izvršiocima ili licima koja spadaju u istu kategoriju kao izvršioci, te postupanje

u skladu sa tim naređenjima; iskazi svjedoka o tome da se on raspitivao ili preduzeo

druge istražne radnje u vezi sa eventualnim nepropisnim ponašanjem; nagrađivanje i

kažnjavanje onih koji su ispod njega u hijerarhiji, dok indirektni dokazi uključuju iskaze

prema kojima je optuženi često bio prisutan; da su pravila kršena uglavnom kada on

nije bio prisutan; da se od optuženog pokušavalo sakriti to kršenje pravila.

246. Komentar ove vrste indirektnih dokaza efektivne kontrole dalo je i žalbeno vijeće

u predmetu Čelebić, navodeći da: "Mada potencijalno saosjećajne prirode, ova djela

ipak predstavljaju dokaz moći koju je [optuženi] iskoristio, te stoga dokaz njegovih

ovlaštenja.“76

247. Naime, de jure ovlaštenja su ovlaštenja koja proizilaze iz zvaničnog imenovanja

na rukovodeći položaj nad podređenim u okviru hijerarhijske strukture. Dokumentacija

pomoću koje se utvrđuje taj službeni položaj predstavlja dobar dokaz da je položaj

zvanično dodijeljen, ali nedostatak te dokumentacije nije poguban za utvrđivanje

službenog položaja ukoliko postoje drugi dokazi da su ovlaštenja položaja nadređenog

zvanično potvrđena77. Međutim, bez obzira da li je dokazan uz pomoć dokumentacije ili

bez nje, položaj ne može biti samo to, već sa sobom mora nositi ovlaštenja za vršenje

"efektivne kontrole" nad podređenima koji su izvršili krivično djelo78

74

Drugostepena presuda u predmetu Čelebić, paragraf 197; 75

Mettraux „Komandna odgovornost“ ; 76


Prvostepena presuda u predmetu Kordić, paragraf 424. 78

Drugostepena presuda u predmetu Čelebić, paragraf 197, 306, prvostepena presuda u predmetu Kordić, par 418;


70

248. Nije dovoljno pretpostaviti postojanje odgovornosti "samo" na

osnovu titule koju je optuženi imao“79 Ipak, kako je navedeno u predmetu Pohl: "Ljudi se

postavljaju na visoke položaje u cilju vršenja ovlaštenja i izvršavanja dužnosti u okviru

tog položaja ... Ukoliko je optuženi određen za šefa Amtsgruppe, logično je pretpostaviti

da je to učinjeno iz razloga što se od njega očekivalo i što je on bio ovlašten da vrši

dužnost načelnika Amtsgruppe, a ne samo da bi zauzimao određeno radno mjesto bez

ikakvih dužnosti ili odgovornosti ili ovlaštenja.“80

249. Žalbeno vijeće MKSJ-a je navelo da "sud može pretpostaviti da posjedovanje [de

jure} ovlaštenja prima facie za rezultat ima efektivnu kontrolu ukoliko se ne pruži dokaz

za suprotno“.81 Mada se ovo Vijeće ne slaže da de jure ovlaštenja prebacuju teret na

optuženog na bilo koji način, napominjemo da to predstavlja važan faktor u utvrđivanju

odnosa nadređeni-podređeni između optuženog i izvršilaca, koji treba uzeti u

razmatranje zajedno sa drugim dokazima da bi se utvrdilo da li lice koje ima ta

ovlaštenja ima i neophodan stepen kontrole nad podređenim da spriječi i/ili kazni

krivična djela.

250. Formalno dodjeljivanje de jure ovlaštenja predstavlja jedan važan pokazatelj

odnosa nadređeni-podređeni; međutim, kao što je prethodno rečeno, on nije konačan, a

nije ni presudan. Citirajući Međunarodni sud pravde, Vijeće u predmetu Čelebići,

naglašava da: "prilikom utvrđivanja pitanja odgovornosti nužno je pažnju obratiti na

efektivno vršenje ovlaštenja ili kontrole, a ne neformalne titule"82 Dokazi da su de facto

nadređeni u civilnim strukutrama imali dovoljno ovlaštenja da vrše efektivnu kontrolu

obuhvataju način na koji su njihova ovlaštenja demonstrirana iii priznata, i da li oni

pokazuju kontrolu nad svojim podređenim koja je slična kontroli koju vrše lica sa de jure

ovlaštenjima“83, te da li je kontekst u kojem oni vrše svoja ovlaštenja i način na koji vrše

kontrolu sličan vojnim zapovjednicima, što dokazuje, na primjer njihova praksa

izdavanja naređenja uz očekivanje da će ona biti izvršena.84

251. Odbrana optuženog je tokom glavnog pretresa, kao i u završnim riječima,

osporavala status optuženog “kao de facto komandira”, navodeći da Tužilaštvo nije ovu

tvrdnju dokazalo van svake razumne sumnje, s obzirom da tokom postupka nije

prezentovan niti jedan materijalni dokaz iz kojeg je, de jure, vidljivo da je optuženi

Avdović obavljao funkciju komandira straže ili komandira obezbjeđenja, niti su ovu tezu

optužbe, kako to tvrdi odbrana, potvrdili saslušani svjedoci.

252. Naime, odbrana smatra da Tužilaštvo tezu o statusu optuženog, zasniva na

činjenici da je optuženi prije rata radio u Kpz Foča, te tvrdi da je on, upravo zbog

79

Drugostepena presuda u predmetu Blagojević, paragraf 302; 80

Predmet Pohl, Zelena serija, Knjiga V, strana 1171; 81


Prvostepena presuda u predmetu Čelebić, paragraf 197; 83

Drugostepena presuda u predmetu Kajalijeli, paragraf 87; 84

Prvostepena presuda, Sud BiH, broj X-KR/06/275 Rašević i dr. strana 171-173;


71

navedene činjenice, odnosno znanja u vođenju kartoteke, rasporeda službe i

drugih potreba u radu i funkcionisanju zatvora, u stvari obavljao funkciju stražara, a da

su ga, zbog njegovog znanja, godina i poštovanja, mnogi oslovljavali sa komandir, šef i

sl.

253. Tako i sam optuženi Ramiz Avdović85, u iskazu datom na glavnom pretresu,

navodi da u „Viktor Bubanj“ dolaze (on, Muderizović, Crnković) oko 7. ili 10. juna 1992.

godine, kako bi pripremili prostorije za smještaj lica, te da je, nakon što su početkom

jula iz Centralnog zatvora prebačena lica u „Viktor Bubanj“, bio raspoređen kao stražar.

Optuženi dalje pojašnjava da su svi vršili stražu, sve do jedne večeri kada je

Muderizović primjetio da u pritvoru nema nikoga, nakon čega je, već sutradan, pozvao

optuženog i dao mu zadatak da napravi spisak – raspored dežura, s tim da 5-6 starijih

ljudi budu glavni dežurni, tako da je svjedok pripremao raspored i nosio Muderizoviću,

koji je onda taj raspored na mašini prekucavao i dostavljao glavnom dežurnom.

254. Optuženi tvrdi da je na početku, nekih 15 dana, radio kao stražar na hodniku i da

je spavao u kasarni, sve dok mu Muderizović nije dao nove zadatke, da ide u

Velepekaru po hljeb, zatim u nabavke za pritvor, da prevozi pritvorena lica u bolnicu i u

CZ itd, kao i da od glavnog dežurnog preuzima podatke o tome ko je pritvoren, ko je

dolazio u posjetu, ko je pušten, ko je koga posjećivao, na osnovu čega je Muderizović,

pretpostavlja, pravio izvještaje.

255. U „Viktor Bubnju“ nije imao svoju kancelariju, iza kancelarije glavnog dežurnog

bila je jedna prostorija koju je koristio Ekrem Krkalić, on, kao i ostali, tačnije tu prostoriju

je koristilo njih 10.

256. Na kraju, optuženi negira da su ga u „Viktor Bubnju“ oslovljavli sa šefe, dok za

naziv komandir daje objašnjenje da je to krenulo od stražara Slavka Hercega koji je taj

izraz preuzeo iz KPZ Foča gdje je izdržavao kaznu zatvora, jer su tamo policajce

oslovljavali sa komandire, dakle on ga je počeo tako zvati a ostali su samo nastavili.

257. Međutim, na ove okolnosti iskaze su dali brojni svjedoci, kako optužbe tako i

odbrane (među kojima su i bivše kolege optuženog Avdovića), koji su na jasan i uvjerljiv

način opovrgli odbranu optuženog, a za koje Vijeće nije našlo niti jedan uvjerljiv razlog

zbog kojeg bi ga neosnovano teretili, posebno iz razloga što su svi oni saglasni u bitnim

činjenicama, i to kako u pogledu događaja tako i statusa optuženog kao de facto

komandira obezbjeđenja, u vojnom zatvoru, kasnije vojnom pritvoru u bivšoj kasarni

„Viktor Bubanj“, iz kojeg razloga Vijeće nije prihvatilo odbranu optuženog kojom negira

da je navedenu poziciju obavljao u inkiminisano vrijeme.

258. Vijeće prihvata tvrdnju odbrane da ne postoji niti jedan zvanični dokument koji

potvrđuje da je optuženi, de jure, bio imenovan na poziciju komandira obezbjeđenja,

85

U „Viktor Bubanj“ dolazi 7 ili 10 juna 1992. godine i ostaje sve do početka marta 1993. godine;


72

navedeno proizilazi kako iz iskaza optuženog Avdovića, saslušanih svjedoka

čiji iskazi će biti analizirani u sljedećim paragrafima, tako i iz iskaza vještaka, Nehru

Ganića i Ramiza Dugalića, koji su na glavnom pretresu potvrdili da pregledom

materijalne dokumentacije nisu našli dokument kojim se optuženi postavlja na funkciju

komandira obezbjeđenja, odnosno da nema dokumneta kojim je Avdović imenovan na

komandnu poziciju.

259. Međutim, brojni svjedoci tvrde da je, iako nisu vidjeli dokument niti odluku, kojom

se optuženi imenuje na navedenu poziciju, optuženi Avdović obavljao funkciju

komandira obezbjeđenja/straže, pa je tako svjedok Zlatan Crnković (zamjenik upravnika

vojnog pritvora) na glavnom pretresu izjavio da je početkom juna 1992. godine, prešao

u „Viktor Bubanj“, gdje je bio vojni pritvor, te da su zajedno sa njim došli i Besim

Muderizović, Herceg Slavko, Fahrudin Alić, kao i Ramiz Avdović koji je „kada smo ovdje

došli obavljao poslove komandira straže“. Iako nije vidio rješenje da je Avdović bio

komandir straže, svjedok pojašnjava da mu je njegova pozicija poznata, jer mu je

Muderizović, kada su došli, rekao „ja ću biti upravnik, a Ramiz će biti komandir“, te

dodaje da se u vojnom pritvoru znalo šta je ko radio, Ramiz je bio komandir straže i

podnosio je izvještaj Besimu.

260. Isto tako, svjedok Mustafa Kečo86 (stražar u „Viktor Bubnju“) navodi da nije vidio

rješenje o Avdovićevom postavljenju, kao ni da je imao oznaku komandira, ni da li je

nekom podnosio izvještaje o radu nakon smjene međutim, svjedok ističe da je Avdović

„bio komandir, on je nama bio nadređeni“, on mu je davao zadatke i zaduženja. Da je

svjedok siguran u ovu tvrdnju i da u pogledu iste nema nikakve dileme, potvrđuje i

činjenica da svjedok, na poseban upit optuženog Avdovića, da li se on njima predstavio

kao komandir, ostaje dosljedan svojoj izjavi i odgovara: „ mi smo znali da ste vi nama

komandir. Ne znam ja da li ste vi rekli ili niste ali mi smo znali da ste nam vi bili

komandir. Vi ste nama bili komandir, ko je mogao biti drugi“. Prema navodima svjedoka,

Avdovićeva kancelarija je bila na ulazu sa desne strane.

261. Ove navode potvrđuje i svjedok - oštećeni Dragomir Pejović, koji tvrdi da mu je

Mustafa Kečo, koji je obavljao dužnost „kao policajca“ bio je ispred ćelija kao dežurni,

rekao da je Avdović bio tu i da mu je on, iako nije rekao šta tačno radi i na kojim je

dužnostima, bio šef.

262. Svjedok Fadil Jahić87, koji iz Centralnog zatvora, gdje je, kako svjedok tvrdi, na 5

spratu Ramiz Avdović bio „šef stražara“, zajedno sa Besimom Muderizovićem,

Ramizom Avdovićem, istražiteljima, zatočenim licima itd., prelazi u „Viktor Bubanj“, na

upit Tužilaštva koju funkciju je optuženi obavljao, navodi da nije vidio rješenje o

86

Svjedok navodi da, nakon 2 mjeseca provedenih u Centralnom zatvoru Sarajevu, na poziciji stražara, prelazi u „Viktor Bubanj“ gdje ostaje oko 8-9 mjeseci, tačnije sve do februara ili marta 1993. godine; 87

Svjedok se ne sjeća kada tačno dolazi u „Viktor Bubanj“, gdje je vršio istražne poslove nad uhapšenim i privedenim licima koje su privodile Oružane snage BiH, zna da je bilo lijepo vrijeme I da je tu ostao sve do formiranja Vojnog suda;


73

njegovom postavljenju kao komandira straže, ali tvrdi da je on obavljao istu

funkciju „ koju sam rekao da je obavljao u zatvoru“, te dodaje da je njima Muderizović,

koji je bio upravnik pritvora, sugerisao da, ako on nije tu, mogu Avdovića kontaktirati za

sve što im treba.

263. Svjedok Ekrem Krkalić88 je izjavio da nije vidio dokument da je Avdović komandir

(„kao što nisam vidio ni za Besima pisani trag ali mi je rečeno da je on upravnik vojnog

pritvora“), ali tvrdi da je Ramiza Avdovića zatekao u „Viktor Bubnju“ i da su ga:

„..stražari zvali komandire..“. On ga nije tako oslovljavao, jer je na ulazu u zatvor obavio

samo 5 smjena, te dodaje da je „ ...raspored stražara vršio Ramiz Avdović u dogovoru

sa upravnikom Besimom. U kontaktima sa Ramizom, rekao bi mi da ide kod upravnika

da mu kaže raspored smijena i broj izvršilaca za narednih 24 sata ili koliko je trajao taj

raspored, jer se pravio raspored i evidencija o prisusnosti stražara na radnom mjestu“.

Ramizova kancelarija je bila u prizemlju, ne sjeća se da li je i on bio u toj kancelariji.

264. I optuženi Vintila Iulian Nicolae je, prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka,

izjavio da zna da su Ramiza Avdovića zvali komandir, kao i da je on bio blizak sa

Besimom Muderizovićem, nije ga vidio da nosi činove ili da je direktno nekom nešto

naređivao, dok je, na Zapisniku o saslušanju osumnjičenog od 29.11.2011. godine (O2-

60) izjavio da je stražarima pretpostavljeni bio Ramiz Avdović – komandir straže, koji je

pravio raspored poslova za stražare, spavao je u blizini ćelija gdje su bili zatočeni civili

srpske nacionalnosti, gdje mu je bila i kancelarija.

265. O poziciji optuženog Avdovića u „Viktor Bubnju“ govorili su brojni svjedoci –

oštećeni, a koji u svojim iskazima također potvrđuju da im je poznato da je Avdović

obavljao funkciju komandira straže, ili kako oni tvrde da je bio šef, pa je tako svjedok

Maleša Bogdanović izjavio da je njemu zatočenik Milko Pavlović rekao da je njegov brat

išao u školu sa Avdovićem koji je tu bio komandir ili tako nešto, svjedok Tihomir Ivković,

navodi da je razlog zbog kojeg je zatočenik Ognjen Čajević, koji je bio porijeklom iz

Foče, više puta maltretiran i vođen na razgovore, to što je i komandir straže u „Viktor

Bubnju“ prije rata bio iz Foče, svjedok Krsto Bagnešić je govorio o tome da se u ćeliji

pričalo „ da je šef bio taj Ramiz“, dok je zaštićeni svjedok „MB-1“ izjavio da su mu rekli

da je Ramiz bio komandir, on je naređivao zatvorskim čuvarima šta da rade.

266. Nadalje, svjedok Ljubomir Drakul je Avdovića viđao kao policajca ili kao

starješinu policije, imao je osjećaj da se on tu pitao (šta će ko raditi) za policiju koja je

bila tu, dok svjedok Kljajić Željko navodi da je Ramiza Avdovića „viđao za vrijeme

zatočenja u „Viktor Bubnju“, on je mislim bio komandir smjene“, obilazio ih je ujutro, ako

bi došla delegacije on ili Besim su ih znali pratiti, a i drugi su mu rekli da je on bio taj.

Njegova kancelarija je bila gdje i upravnika, misli da je tu spavao.

88

Optuženog Avdovića poznaje od ranije zajedno su radili u KPD Foča, u „Viktor Bubanj“ dolazi 12 ili 13. juna 1992. godine i ostaje do 26.07.1992. godine, da bi 04.09.1992. godine, ponovo došao u „Viktor Bubanj“ na mjesto šefa krivične pisarne Okružnog vojnog Tužilaštva.


74

267. I svjedok Strahinja Živak je također čuo za komandira Avdovića iz Foče.

Naime, svjedoku je njegova pozicija poznata, jer su drugi logoraši govorili da im je on

komandir „znam da je on raspoređivao stražare, pitao se više od drugih, znao sam“,

kasnije, kada je svjedok bio pozvan kod njega u kancelariji koja je bila odmah na ulazu „

.. vidio sam da je on na tom položaju, da tu sjedi i da se pita nešto“.

268. Ove navode u svom iskazu potvrđuje i svjedok Ignjat Elčić, koji navodi da njega u

„Viktor Bubnju“ niko nije pozivao osim gospodina „ ne mogu se sjetiti kako se zove

gospodin u košulji koji je bio šef, upravnik stražara“, korektno su razgovarali, ovo je bilo

u njegovoj kancelariji koja je bila lijevo od portirnice. Kontakt sa ovom osobom (za koju

„mislim da je to ovaj...Avdović Ramiz...“), je imao samo jednom, misli da je on bio

upravnik ili rukovodilac stražara.

269. Isto tako, svjedok Radivoje Škobo navodi da je Ramiza Avdovića, u „Viktor

Bubnju“, viđao kada izađe na hodnik ili kada šetaju, te dodaje da misli da je on bio

upravnik zatvora, iz razloga što je on raspoređivao vodnike, kada je on bio tu oni su bili

drugačiji. Svjedok dalje navodi da je bila jedan kancelarija, desno od ulaza, u kojoj su

oni boravili, da li je Ramiz koristio sam ili ne, svjedok ne zna.

270. Ulogu kao i status koji je optuženi imao u navedenom objektu, odnosno da se

kako svjedoci navode, optuženi pitao više od drugih i da je bio nadređeni stražarima,

upravo proizilazi iz iskaza ovog svjedoka koji opisuje kako je jedne prilike bio

raspoređen za rad, međutim Ramiz ga je pitao kako se zove i šta mu je Boško, a kada

mu je svjedok rekao da mu je Boško brat, optuženi je rekao vodniku „vrati ga nazad, on

ne ide na posao“, nakon čega svjedok više nije odvođen na radove.

271. I zaštićeni svjedok „B“, tvrdi da je optuženi Avdović bio komandir straže i da ga je

često viđala po hodnicima i u trpezariji u „Viktor Bubnju“. Naime, svjedok objašnjava

kako je jedne prilike stražar došao po nju i rekao joj je da treba očistiti kancelariju

komandira straže, a Ramiz joj je rekao da počisti kancelariju koja se nalazila sa desne

strane iza portirnice, kao i da je krajem jula i početkom avgusta, komandir straže Ramiz

izveo njih oko 10- tak žena i rekao im da će raditi u kuhinji, dok zaštićeni svjedok „C“ za

Ramiza kaže „ ... on je bio uglavnom oko tih čuvara, on je bio valjda brigadir ili

pomoćnik Besimu, bio je iznad čuvara“ njegova kancelarija je bila odmah pravo do

njihovih ćelija. Svjedok pojašnjava da je Ramiza i Besima viđao kada su izlazili na

radove „.. oni su radili po danu, jer oni su bili šefovi“, a na upit odbrane da li zna koju je

funkciju Avdović stvarno obavljao svjedok pojašnjava: „pa nisam ja ni bio u prilici, samo

znam da je bio iznad stražara, a sad da li je bio komandir stražara i Besimov zamjenik

ne znam. Samo kada su nas odvodili u kancelariju rekli bi idemo kod šefa.“

272. Na ove okolnosti iskaz je dao i vještak Ramiz Dugalić koji je izjavio da je od

samog početka funkcionisanja vojnog pritvora/zatvora (od 26.06.1992. godine pa sve do

13.11.1992. godine), prema dokumentima Ramiz Avdović bio komandir obezbjeđenja,

kao i da je ovu poziciju od novembra 1992. godine, preuzeo Himzo Dolan, koji je zatim


75

imenovan za upravnika (mijenja Muderizovića), te dodaje da se za ovu

funkciju pojavljuje više naziva - komandir obezbjeđenja, komandir stražara itd.

273. Iako nije našao dokument kojim je Avdović imenovan/postavljen za komandira

straže (u personalnom dosijeu nije našao da je postavljen na VES 11101 – vojni

policajac komandir straže) i da je stvarno vršio tu funkciju, vještak tvrdi da je „obnašao

funkciju komandira straže“ te da je u materijalnoj dokumentaciji našao ime Avdović

Ramiza kao komandira straže.

274. Slično je i svjedočenje vještaka odbrane Nehrua Ganića koji također navodi da

nije pronašao dokument kojim je Ramiz Avdović, od nadležnog organa, postavljen na

neku komandirsku, odnosno dužnost koja bi nosila komandnu odgovornost, međutim

dodaje da se optuženi, od juna do kraja 1992. godine, nalazi na nekoliko spiskova

jedinice kojom je komandovao Besim Muderizović, i to na jednom spisku se spominje

kao komandir straže a na drugom kao načelnik bezbjednosti.

275. Međutim, vještak pojašnjava da se komandir straže postavlja obično dnevnom

zapovješću i da se radi o privremenoj dužnosti „ danas je komandir jedan, sutra je drugi,

prekosutra treći i tako se mijenjaju .. jer se ne može cijelo ljudstvo odjednom

napregnuti....“, te navodi da iz spiskova proizilazi da je Avdović bio na toj dužnosti.

Inače dnevnom zapovješću se određuje komandir straže89 i najmanje dva razvodnika

straže.

276. S obzirom da vještak nije pronašao dokument da je Avdović od nadležnog

organa postavljen na neku komandirsku dužnost, na poseban upit da li se može

obavljati određene dužnosti bez odgovarajućeg postavljenja odnosno odluke nadležnog

organa, znači de facto, vještak navodi „Ne može, može samo po naređenju, po

usmenom naređenju ... „.

277. Prema navodima vještaka, komandir straže i komandir obezbjeđenja, nije isti

pojam, komandir straže je lice definisano dnevnom zapovješću, ne naredbom,

komandira čete i ima utvrđeni broj stražarskih mjesta i određeni broj stražara koji po

proceduri obavljaju obezbjeđenje (npr kasarne) dok je komandir obezbjeđenja

univerzalnija pozicija jer može biti u pokretu i u mjestu, nisu utvrđena stražarska mjesta

po proceduri kao kod stražara, vrši obezbjeđenje nekog objekta i komandu obezbjeđuje

na drugačiji način. Nisu utvrđena stražarska mjesta strogo po proceduri kao straža.

89

Vještak pojašnjava dužnosti komandira straže i kaže da komandir „dobija određeni broj vojnika shodno procjeni koju neko opet viši, pa treba toliko i toliko ljudi za obezbjeđenje toga i toga. On je dužan da vodi računa o disciplini te jedinice i dužan je da ih razvodi, da vrši smjenu. Dovede jednog na lice mjesta i ovaj stari referiše ovom novom šta je bilo u toku njegove dužnosti, postavlja toga, ovoga povlači i to je sve, nadzor nad tom stražom za određeni period. Najduže dužnost jednog komandira i to na izdvojenoj straži traje sedam dana i ništa više, a obično u unutrašnjim stražama traje 24 sata. Znači, danas je komandir jedan, sutra je drugi, prekosutra treći onaj i mijenjaju se ljudi. Kao što sam rekao, ne može svo ljudstvo biti odjenom napregnuto.... Dakle, on danas piše zapovjest i kaže sutra Avdović Ramiz komandir straže, stražari Pero, Huso, Mato …”


76

278. Na okolnosti pozicije optuženog Ramiza Avdovića uloženi su i materijalni

dokazi (T-186)90 Dopis sa podacima iz vojne evidencije Federalno ministarstvo za

pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, iz kojeg proizilazi da je optuženi Avdović

bio pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hecegovine od 27.04.1992. godine do

25.08.1993. godine, (T-188) Matični karton, obrazac VOB-1 i jedinični karton na ime

Ramiza Avdovića u kojem je, u dijelu koji se odnosi na službu tokom rata, evidentirano -

Okružni vojni sud od 27.04.1992. godine do 25.08.1993. godine, (T-189) Iskaznica

Okružnog vojnog suda Sarajevo broj 000046, u kojoj se kao funkcija Ramiza Avdovića

navodi “Komandir u vojnom pritvoru”, (T-198) Potvrda Komande VJ 5192 broj 06/21-

4350 od 24.04.1996. godine, u kojoj se navodi da je Ramiz Avdović od 27.04. do

01.05.1993. godine bio pripadnik Armije R BiH i (T-197) Uvjerenje o platama pripadnika

Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine od 07.01.1997. godine, u kojem se

kao vrijeme provedeno u Oružanim snagama navodi 27.04. do 25.08.1992. godine.

279. Činjenica da je optuženi bio pripadnik najprije Vojne policije Teritorijalne odbrane

Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Vojne policije Oružanih snaga Republike Bosne

i Hercegovine, proizilazi kako iz naprijed pobrojanih materijalnih dokaza, tako i iz iskaza

svjedoka koji su navedeni u paragrafu 239 obrazloženja presude.

280. Također, vještak Nehru Ganić, objašnjava da je jedinica koja je imala nadležnost

u bivšem „Viktor Bubnju“ bila najviše veličine voda i da je pripadala bataljonu, u

konkretnom slučaju vod je bio direktno potčinjen komandi bataljona i to je bio bataljon

vojne policije (na šemi vještaka datoj u Nalazu i mišljenju91, to je četvrti nivo

komandovanja).

281. Pored toga, a prilikom donošenja zaključka u pogledu pozicije koju je u to vrijeme

optuženi Avdović obavljao Vijeće je imalo u vidu i niz materijalnih dokaza koji navedeno

nesporno potvrđuju i to (T-192) Službena zabilješka Avdović Ramiza od 29.07.1992.

godine kojom optuženi, kao komandir obezbjeđenja (nije potpisana pise ime ali nema

potpisa), informiše zamjenika komandanta ViZ o ponašanju pojedinih pripadnika CSB

Sarajevo, koja, kako se to navodi, odudaraju od pravila ponašanja Vojno – istražnog

zatvora I od pravila službe ViZ-a Sarajevo, te omalovažavaju rad radnika obezbjeđenja

ViZ-a, (T-194) Službena zabilješka od 26.11.1992. godine, koja je potpisana od strane

optuženog Avdovića kao “komandira obezbjeđenja”, kao i (T-202) Spisak zaposlenih

radnika u državnom vojnom pritvoru od 21.11.1992. godine, na kojem se, pod rednim

brojem 3, kao komandir obezbjeđenja, navodi Ramiz Avdović.

282. Dakle, cijeneći provedene dokaze Vijeće je nesporno zaključilo da je optuženi

Ramiz Avdović, kao pripadnik vojne policije Teritorijalne odbrane Republike Bosne i

90

Dopis sa podacima iz vojne evidencije Federalno ministarstavo za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata – Sektora za pitanja evidencije iz oblasti vojne bezbjednosti broj 07-03-9-4/09 od 23.04.2009.godine 91

O1-137 – Vojna analiza i stručno mišljenje vezano za komandnu odgovornost Avdović Ramiza u jedinici vojne policije koja je kao jedinica sprovodnika vršila osiguranje pritvorenih lica u vojnom zatvoru – pritvoru od maja 1992 do kraja novemra 1992. godine, Sarajevo novembar 2013. godine;


77

Hercegovine, kasnije vojne policije Oružanih snaga Republike Bosne i

Hercegovine, u periodu od kraja juna 1992. godine do kraja novembra 1992. godine, u

vojnom zatvoru u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“, i u vojnom pritvoru pri Okružnom

vojnom sudu u Sarajevu, obavljao funkciju de facto komandira obezbjeđenja.

283. Navedeno nesporno proizilazi i iz iskaza (svih) saslušanih svjedoka, a koji ne

ostavljaju mjesta sumnji da je optuženi obavljao navedenu poziciju.

284. Naime, niti jedan svjedok, ni odbrane ni optužbe, nije u svom iskazu izjavio,

tačnije potvrdio tvrdnju odbrane da je optuženi u „Viktor Bubnju“ bio stražar, naprotiv svi

oni na jasan i nedvosmislen način opisuju poziciju optuženog, odnosno da je bio

nadređeni stražarima, da se pitao više od drugih, da je pravio raspored stražara, da su

ga viđali u društvu sa Besimom, da je stražarima mogao i izdavao naredbe, da se po

njegovim naredbama postupalo, da je imao autoritet, te da je pravio raspored njihovih

zaduženja itd, a što potvrđuje zaključak Vijeća da je optuženi, kroz titulu i poziciju koja

mu je bila „dodjeljena“ od strane upravnika Besima Muderizovića, iako nije bilo

zvaničnog, de jure, dokumenta o njegovom postavljenju, izdavao naređenja stražarima

koja su oni i izvršavali, dakle imao je efektivnu kontrolu nad stražarima u „Viktor

Bubnju“, kao de facto komandir.

285. S tim u vezi, Vijeće nije moglo prihvatiti navod vještaka Ganića, koji tvrdi da

funkcija komandira obezbjeđenja predstavlja privremenu dužnost, te da je „„ danas

komandir jedan, sutra je drugi, prekosutra treći...“, s obzirom da navedeno pravilo očito

nije vrijedilo u bivšoj kasarni „Viktor Bubnju“, jer i ako se zaista radilo o privremenoj

dužnosti, iz iskaza saslušanih svjedoka jasno proizilazi da je navedenu poziciju cijelo

vrijeme obavljao upravo optuženi Ramiz Avdović. Sem toga I sam vještak u svom

iskazu navodi “… znamo kako je to išlo, onaj, ne, ne baš vojnički.“

286. Na kraju, Vijeće nalazi potrebnim osvrnuti se i na navod vještaka Ramiza

Dugalića, koji tvrdi da je Dolan Himzo postavljen za komandira obezbjeđenja/straže od

11 mjeseca 1992. godine, a što proizilazi i iz (O1-115) Naredbe Štaba Vrhovne

komande Oružanih snaga R BiH, kojom se, između ostalog, za komandira obezbjeđenja

u 2 odjeljenju, a to je vojni pritvor u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“, imenuje Himzo Dolan,

što u jednom dijelu potvrđuju i svjedoci Zlatan Crnković koji navodi da je kada je

formiran Vojni sud (početkom septembra 1992. godine) Dolan Himzo postavljen kao

komandir straže, Mustafa Kečo koji navodi da je Avdovića smijenio Dolan Himzo.

Međutim, navedene tvrdnje Vijeće ne nalazi važnom za samu poziciju optuženog

Ramiza Avdovića kao komandira obezbjeđenja u inkriminisanom periodu, s obzirom da

navedeni svjedoci tvrde i to da je Ramiz Avdović, nakon protivljenja i intervencije

Besima Muderizovića ostao komandir straže a Himzo Dolan je bio načelnik bezbjednosti

(Zlatan Crnković), odnosno svjedoci nisu sigurni kada je to tačno bilo niti koliko je ta

smjena dugo trajala, te dodaju da je kasnije Ramiz Avdović opet došao na tu funkciju

(Mustafa Kečo).


78

287. Da je optuženi bio komandir obezbjeđenja i u decembru proizilazi i iz

iskaza svjedoka Ramiza Borčaka koji istina u „Viktor Bubanj“ na poziciju stražara dolazi

u decembru 1992. godine (period izvan okvira optužnice), a koji tvrdi da je Avdović tada

imao prvi kontakt sa upravnikom, da su ga zvali „kao neki komandir“ i da im je upravnik,

putem Ramiza, davao zadatake i poslove tokom dana, kao i iz (T-190) Naredbe

upravnika Državnog vojnog pritvora, broj VP-II-77/92 od 19.12.1992. godine, u kojem se

navodi da se Avdović Ramiz, komandir straže II odjeljenja Državnog vojnog pritvora u

Sarajevu postavlja na dužnost Načelnika obezbjeđenja I i II. Odjeljenja, kao I II

izdvojenog odjeljenja Državnog vojnog pritvora na Dobrinji, koju je potpisao Besim

Muderizović.

D) Zaključci u odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae

288. Optuženog Vintila Iuliana Nicolae Tužilaštvo je teretilo da je, inkriminirane radnje,

počinio kao kuhar u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“ u periodu od 22.

juna do početka septembra 1992. godine, a zatim kao stražar u vojnom pritvoru pri

Okružnom vojnom sudu u Sarajevu u periodu od početka septembra do 02. februara

1993. godine.

289. Odbrana optuženog je osporavala svojstvo optuženog kao stražara u vojnom

pritvoru, navodeći da iz provedenih dokaza proizilazi da je optuženi u periodu od juna

pa do decembra 1992. godine, bio angažovan u svojstvu kuhara u Okružnom vojnom

pritvoru Sarajevo, prema tome nema pouzdanog dokaza da je, kao ni u kojem periodu

je, bio angažovan u svojstvu stražara ili vojnog policajca.

290. Pored toga, odbrana tvrdi i to da se, u materijalnim dokazima, navodi da je

optuženi Vintila bio pripadnik Armije R BiH, odnosno Teritorijalne odbrane, dok se ni u

jednom dokumentu ne navodi da je bio pripadnik Vojne policije.

291. Međutim, ovakve navode odbrane negira i sam optuženi Vintila Iulian Nicolae,

koji je prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka, izjavio da je u vojni zatvor „Viktor

Bubanj“, kao kuhar, došao 21. ili 22.06.1992. godine, kao i da je, iako nije siguran tačno

kada (mada misli da je bio kraj oktobra 1992. godine, sjeća se da je snijeg počeo

padati), prešao na poziciju stražara. Kao stražar na sebi je imao civilnu odjeću i jednu

„maskirnu bluzu“, te dodaje je, u novembru ili decembru, cijela vojna policija dobila

uniforme narandžaste boje. Optuženi navodi da je on 01.02.1993. godine prešao u

Bataljon vojne policije i tada je napustio zatvor.

292. S obzirom da optuženi, prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu, nije siguran

u pogledu tačnog datuma prelaska na poziciju stražara, Vijeće je izvršilo uvid i u (O2-

60) Zapisnik o saslušanju osumnjičenog Iullian Vintila Nicolae, Tužilaštvo BiH broj KT-


79

RZ-34/05 od 29.11.2011. godine, u kojem je, tada osumnjičeni, izjavio da je kao

kuhar u Vojnom zatvoru počeo raditi 21 ili 22. juna 1992. godine, te da je te poslove

obavljao tri mjeseca „ ... sjećam se da sam početkom septembra 1992. godine (na

vlastiti zahtjev) raspoređen na poslove stražara. Ja mislim da je meni Dolan Himzo

(kasnije je postao upravnik) rekao da ću preći u stražare...“

293. Imajući u vidu, da je Vijeće optuženog Vintilu našlo krivim za izvršenje krivičnog

djela iz člana 142. KZSFRJ, odnosno za radnje koje je optuženi počinio, polovinom i

krajem novembra 1992. godine, u svojstvu stražara u Vojnom pritvoru pri Okružnom

vojnom sudu u Sarajevu, to za Vijeće i nije od važnosti da li je optuženi na poziciju

stražara prešao, kako to tvrdi u istrazi, početkom septembra ili krajem oktobra 1992.

godine, kako je izjavio na glavnom pretresu, s obzirom da je sasvim sigurno, na poziciji

stražara, bio od novembra 1992. godine pa nadalje.

294. Pored toga, što ni sam optuženi ne negira da je u određenom periodu vršio

poslove stražara u Vojnom pritvoru, navedenu činjenicu potvrđuju i ostali saslušani

svjedoci, koji dakle, zaključak Vijeća o svojstvu i ulozi optuženog Vintile, dodatnu

potvrđuju, pa je tako svjedok Zlatan Crnković, koji u sudnici prepoznaje optuženog

Vintilu, izjavio da je Besim doveo svoja dva poznanika i komšije, Vintilu i Safeta, oni su

bili kuhari „Vintila je bio mršaviji, nosio je bijeli mantil ili bijelu kuharsku uniformu“, te

dodaje da je Vintila mjesec do dva radio kao kuhar, a onda je kasnije postao stražar.

Svjedoku je ovo poznato jer ga je, kada bi išao na ručak u hodniku, viđao u uniformi

roze boje, a i jedne prilike mu je Kenan rekao „Zlaja dobio si konkurenciju Vintilu, on

kada dijeli hranu saslušava zatvorenike ..od koga si dobio oružje, gdje si ga sakrio itd.“

295. Ove navode potvrđuju i svjedoci (koji optuženog Vintilu također prepoznaju u

sudnici) i to, Mustafa Kečo, koji navodi da je Nicolae prvo radio kao kuhar, a onda, kao i

oni, kao čuvar, kao i svjedok Emina Maksumić92 koja je bila kafe kuharica u „Viktor

Bubnju“ a koja navodi da su, kada je došla 22.06.1992. godine, s njom na istim

poslovima bili Safet Kovač i Vintila, koji su bili kuhari. Svjedok se ne sjeća koliko dugo je

radila zajedno sa Vintilom u kuhinji, a na konstataciju Tužilaštva da je Vintila početkom

septembra radio kao stražar, izjavljuje da se ne sjeća tačno mjeseca, dok na ponovljeno

pitanje odgovara da je optuženi „otišao za stražara ili vojnu policiju“. Svjedok navodi da

optuženi nije ni sličan čovjeku iz 1992. godine, tada je imao totalno crnu kosu, bio je

puno mršaviji uvijek je bio dotjeran na radnom mjestu, te dodaje da ni on kao ni drugi

kuhar, nije imao plavu kosu.

296. Svjedok Željko Kljajić93, koji je u „Viktor Bubanj“ doveden u drugoj polovini

novembra 1992. godine, opisuje kako su ih vodnici, koji su tu radili, prilikom ulaska u

kasarnu, postrojili uza zid, a na pitanje ko ih je postrojio, svjedok odgovara „ovaj

gospodin ovdje, njega sam poznao“ (prepoznaje optuženog Vintilu), on ih je tukao sve

92

Svjedok je u “Viktor Bubnju” bila od 22.06.1992. godine pa do 21.01.1994. godine; 93

Svjedok je u „Viktor Bubanj“ odveden u drugoj polovini novembra 1992. godine;


80

redom, te dodaje „on je bio jedan od najgorih, u to vrijeme i u toj garnituri ljudi,

što se tiče vodnika“.

297. Svjedok Strahinja Živak94 je izjavio da su im u „Viktor Bubnju“ hranu donosili

kuhari u pratnji stražara „ .. bio je neki, zvali su ga kuhar, a on je bio u stvari i policajac i

stražar, ali više ga ja poznajem kao kuhara... “, svjedok opisuje ovog kuhara i kaže „

krupan, podebel, .. meni se čini da je bio više obučen vojnički, vojnička bluza,

korpulentan je bio. Meni su drugi rekli da je on neko prezime čudno imao .. Vizental tako

nekako“. Na pitanje Suda da li je ovu osobu za koju kaže da je bila kuhar i policajac,

vidio kao policajca, odgovara „ pa on je bio mislim stražar, ali dobio je nadimak ime

kuhar. On nije dijelio hranu, nadimak je taj imao. Meni su drugi rekli, on je mene samo

jednom kad smo išli, udario malo u lakat i drugi su mi rekli što te to kuhar udari, ja sam

od drugih čuo da je kuhar. A sada gledajući ovoga čovjeka vidim stvarno da je to taj

čovjek, krupan, bio je policajac ... Gledajući kuhara, ovog čovjeka, sada sam ga

prepoznao. On sjedi tu u drugom redu sa lijeve strane do advokata“.

298. I svjedok Ranko Macanović95 se Vintile sjeća kao stražara „bio je krupan, mlad,

mlađi od mene ja sam tada imao 34 godine, Vintila je imao 25-30, visok je bio, ranije ga

nisam poznavao ali bio je korektan ...bar prema meni“, kada ga je viđao kao stražara

bio je u civlinom odjelu, kao i većina stražara, iako je neko imao i uniformu.

299. Da je optuženi Vintila imao nadimak kuhar, potvrđuju svjedoci, Fadil Jahić (u

„Viktor Bubnju“ boravi do formiranja Vojnog suda) koji na pitanje Tužilaštva da li je čuo

za Vinitilu Iulina Nicolae, odgovara „Koga? Ne, pod tim imenom ne, mi smo ga zvali

kuhar. Stvarno nisam znao njegovo ime, malo mi je komplikovano“, opisuje ga i kaže

„mlad nasmijan, ljepuškast, svijetle kose, bio je kuhar u „Viktor Bubnju“, kao i svjedok

Slobodan Gutalj96 koji navodi da je bio jedan Vintila, kojeg su, jer je ranije radio kao

kuhar, zvali kuhar. Njegovo ime je saznao kasnije „kada me je dva tri puta dobro

premlatio“.

300. Zaštićeni svjedok „A“ navodi da mu je ime Vintila Iuliana poznato, kada je

svjedok bio u „Viktor Bubnju“ on im je dijelio hranu, bio je kuhar, a kasnije je, od

logoraša, saznao da je on prešao u policiju i da je opasno tukao zatvorenike, dok

zaštićeni svjedok „MB-1“ navodi da je osoblje zatvora imalo akreditacije te da su oni sa

njih čitali njihova imena (Koton Mirsad, Dautović, Ventilah Abdulah Nikole), te dodaje da

je Vintila bio žestok i da je čuo da je on bio zatvorski stražar „ko je kroz njegove ruke

prošao loše je prošao“.

94

Svjedok u junu 1992. Godine dolazi u „Viktor Bubanj“ i tu ostaje 7 mjeseci. 95

U „Viktor Bubanj“ dolazi 22.09.1992. godine, a prema iskazu svjedoka proizilazi da tu boravi sigurno do decembra

1992. godine ili čak duže; 96

Svjedok je u Centralni zatvor doveden krajem novembra, a nakon toga je prebačen u „Viktor Bubanj“ gdje ostaje 8

mjeseci;


81

301. Radivoje Škobo97, izjavljuje da su u „Viktor Bubnju“ ćelije, koje su bile

zatvorene, otvarali vodnici kojih je bilo 10-tak, bili su obučeni su u narandžasto, po

nadimcima se sjeća vodnika Safeta, Ventila, Keme Dautovića, Struje itd. Poznavao je

vodnika Vintilu (prepoznaje drugooptuženog i u sudnici) „mlađi je bio 20 godina, puniji

onako. Bio je vodnik, kad je bio na dežuri, oni su imali dežure, bio je sa zatvorenicima“.

302. Zaštićeni svjedok „B“, koja je za vrijeme zatočenja radila u kuhinji, bila su dva

kuhara, jedan Rešo i Ventila, i kuharica Mina. Svjedok je Ventilu tu upoznala, imao je

bijeli mantil, bio je mlađi čovjek, dosta krupan, više plav nego smeđ, iza trideset godina.

Kuhari su na radnom mjestu oblačili kratki ili dugi bijeli mantil, a kada bi odlazili onda bi

bili u uniformi ili u civilu, viđala je Vintilu u maskirnoj uniformi ili bluzi. Svjedok navodi da

je Vintila jednom uzeo kantu i na spremljeno jelo sasuo vodu i rekao „nisu bolje ni

zaslužili“.

303. Nasuprot tvrdnji odbrane da optuženi nije bio pripadnik Vojne policije, Vijeće je

pripadnost optuženog Nicolae, najprije Vojnoj policiji TO Republike Bosne i

Hercegovine, a kasnije oružanim snagama R BiH, utvrdilo na osnovu materijalne

dokumentacije koja je uložena u sudski spis i to; (T-186)98 Dopisa sa podacima iz vojne

evidencije Federalno ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata i (T-

199) Obrazac Vob-1 i matičniog kartona na ime Vintila Julijan, iz koje proizilazi da je

Vintila Julian, između ostalog, bio pripadnik Oružanih snaga R BiH od 01.05.1992.

godine do 30.04.1993. godine.

304. Nadalje, na ove okolnosti uloženi su (T-201) Spiskovi radnika, Vojna policija TO

BiH, Vojni zatvor, sa brojevima akreditacije od 07.07. i 28.08.1992. godine, na kojima je

optuženi Vintila evidentiran pod rednim brojem 11, zatim (T-202) Spisak zaposlenih

radnika u državnom vojnom pritvoru od 21.11.1992. godine, na kojem se, pod rednim

brojem 19, kao obezbjeđenje, navodi Ventila Julian, te dokaz (02-60a) Potvrda

upravnika Okružnog vojnog pritvora, broj 191-1-OUP/93 od 08.05.1993. godine, u

kojem se navodi da je Vintila Julian, pripadnik Bataljona vojne policije, bio na

obezbjeđenju Okružnog vojnog pritvora u period od 22.06.1992. godine do 02.02.1993.

godine, te Optužni prijedlog Okružnog vojnog Tužilaštva Sarajevo broj KTV-I 127/92 od

29.12.1992. godine, u kojem je u generalijama navedeno da je, između ostalih, Julian

Ventila, stražar Okružnog vojnog privora u Sarajevu, kao službeno lice Okružnog vojnog

pritvora u Sarajevu, postupajući u svojstvu stražara, postupao protivno članu 9. I 22.

Pravilnika o izdržavanju pritvora i kazne zatvora, i (O2-61) Iskaznica Vojne policije R

BiH na ime Julijan, Gligora, Vintila, potpisana od strane Kerima Lučarevića.

97

Svjedok je zarobljen 12.09.1992. godine i odveden u Centralni zatvror gdje ostaje 17 dana. Nakon toga ga prebacuju

u“Viktor Bubanj“ gdje ostaje do 25.03.1993. godine kada je prebačne u Centralni zatvor na izdržavanje kazne; 98

T- 186 Dopis sa podacima iz vojne evidencije Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata – Sektor za pitanja evidencije iz oblasti vojne bezbjednosti broj 07-03-9-4/09 od 23.04.2009. godine;


82

305. Dakle, iz svega naprijed navedenog Vijeće je nesumljivo zaključilo

da je optuženi Vintila Iulian Nicolae, u Okružnom vojnom zatvoru u bivšoj kasarni

“Viktor Bubanj” bio najprije na poziciji kuhara, a od početka septembra pa do

02.02.1993. godine na poziciji stražara u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u

Sarajevu.

IX OSUĐUJUĆI DIO

a) Tačka I.1. izreke presude u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića

306. Kada je u pitanju status optuženog Ramiza Avdovića, Vijeće nalazi dokazanim

da je optuženi bio na poziciji de facto komandira obezbjeđenja u vojnom/pritvoru u

bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”, a što je već detaljno obrazloženo u dijelu presude u

kojem je bilo riječi o statusu i poziciji optuženog.

307. Tačkom I.1. izreke presude optuženi Avdović Ramiz oglašen je krivim da je u

periodu od kraja juna 1992. godine pa do kraja novembra 1992. godine, u vojnom

zatvoru, kasnije vojnom pritvoru nije spriječio nečovječno postupanje stražara, između

ostalih, stražara Dautović Kemala i Herceg Slavka, kada su u hodniku vojnog zatvora,

prethodno dovedene civile Drakul Ljubomira i Ivković Tihomira, udarali nogama, rukama

i palicama po raznim dijelovima tijela, dok su oni prolazili kroz špalir, te raširenih nogu

bili okrenuti licem prema zidu, iako je bio prisutan u hodniku zatvora kada su pomenuti

civili premlaćivani, te nije spriječio nečovječno postupanje stražara Dautović Kemala i

Alić Fahrudina zv. Pukovnik, prema zatočenim civilima “A”, “MB-1”, Elez Jovi, Vučičević

Radi, Guslov Trivi, Drakul Ljubomiru, Andrić Dragiši, Škobo Radivoju, Jovović Zoranu,

Bogdanović Maleši, Odžaković Nedeljku, Čajević Ognjenu, Čodo Radmilu i Tambur

Simi, koji stražari su, uz znanje i saglasnost optuženog Avdović Ramiza, u prostoru

vojnog zatvora, kasnije vojnog pritvora, udarali šakama i nogama po raznim dijelovima

tijela pomenute zatočene civile, usljed čega su oštećeni “A” i Čodo Radmilo izgubili

svijest, a oštećeni Andrić Dragiša, Tambur Simo, Jovović Zoran i Odžaković Nedeljko,

obarani na pod, iako je optuženi Avdović Ramiz čitavo vrijeme bio prisutan u vojnom

zatvoru, kasnije vojnom pritvoru, gdje su premlaćivanja zatočenih civila bila gotovo

svakodnevna, a o nečovječnom postupanju stražara Dautović Kemala, bio upoznat i od

strane Crnković Zlatana, zamjenika upravnika vojnog zatvora, i bio dužan da takva

nečovječna postupanja stražara Dautović Kemala i Alić Fahrudina zv. Pukovnik prema

zatočenim civilima spriječi, to nije učinio;

308. Iz izvedenih dokaza proizilazi da su u prostor “Viktor Bubnja” bili smješteni

zatočeni civili srpske nacionalnosti, a što se jasno utvrđuje, prije svega iz iskaza

svjedoka koji su navedeni ranijim paragrafima, kao i spiskova zatočenika, uloženih kao

dokaz Tužilaštva, o čemu je takođe već bilo riječi u dijelu presude koji se odnosi na

status zatočenika u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”.


83

309. Čuvarsku službu obavljali su, kako je već rečeno, pripadnici bataljona vojne

policije, a što potvrđuje i sam optuženi Ramiz Avdović koji je u svom iskazu u svojstvu

svjedoka navodi da su čuvari, koji su bili u vojnom pritvoru, bili pripadnici bataljona

vojne policije, neki su bili raspoređeni u kuhinji, neki na obezbjeđenju, komadant tih

osoba je bio komadant bataljona vojne policije Kerim Lučurević, a Besim Muderizović je,

kako kaže, bio komandir. Vezano za raspored straže izjavio je da je glavni dežurni bio

na ulazu sa desne strane, u hodnicima je bio po jedan policajac, mada su oni svi bili tu,

svakodnevno su bili angažarini, jer su morali zatvorenike voditi na ispitivanje.

310. Optuženi Ramiz Avdović je osporavao svoj status u zatvoru, tačnije vojnom

pritvoru “Viktor Bubanj”, navodeći da je njega upravnik Besim Muderizović rasporedio

da piše koji pritvorenik je pritvoren u koju ćeliju, te da je na početku dežurao kao i svi

ostali policajci, na početku je tu i spavao, radio je i on kao stražar po hodnicima, dok ga

Besim nije pozvao i odredio da ide po hljeb do Velepekare, te da od glavnog dežurnog

uzima na papir ko je pritvoren, ko je dolazio u posjetu, ko je pušten, na osnovu čega je

Besim, pretpostavlja, pravio izvještaje. Nije čuo da je bilo nekih nezakonitih postupanja

od strane pripadnika straže, te kaže: „ ja sam bio izbjeglica iz Foče, za njih sam bio

papak iz Foče, oni su mene ignorisali, dosta su od toga od mene krili, pogotovo Herceg

Slavko koji je izdržavao u Foči 5 godišnju kaznu, nisu htjeli da komuniciraju sa mnom, a

vidio sam da su u pritvor pritvoreni dovedeni sa vidnim povredama, vidio sam to na

šetnji, podliv pod okom, dovedeni su od strane vojne policije sa povredama“.

311. Osim dovoženja hljeba, optuženi je, tvrdi, dovozio vodu, prevozio pritvorena lica

u bolnicu, u Centralni zatvor, a sve to po Besimovoj naredbi. Nije imao svoju

kancelariju, ali je bila jedna prostorija iza kancelarije glavnog dežurnog koju je koristio

Ekrem Krkalić, ali i još neki, pa i on kada je pravio raspored ko je došao a ko otišao.

312. Što se tiče osoba koje su bile zatvorene navodi da je bilo civila, a bilo je i osoba u

uniformama većinom civila srpske nacionalnosti. Zlatko Crnković ga nije upoznao sa

Pravilnikom o izdržavanju pritvora u Viktor Bubnju, da li je upoznao druge stražare to

mu nije poznato. Među stražarima bili su Tahirović Safet, Dautović, Kečo Mustafa, Alić

Fahrudin, kojeg su zvali Pukovnik, navodi da su njega oslovljavali sa komandire, te da

je to poteklo od Herceg Slavka.

313. Nije mu poznat odnos Dautovića prema zatvorenicima i o tome ga nije upoznao

Zlatan Crnković. Tvrdi da zaštićenog svjedoka “B“ nije on rasporedio da radi u kuhinji, to

je, kako kaže učinio Besim. Kuhar nije mogao bez prisustva stražara odnijeti hranu i istu

djeliti, a iz razloga što su ćelije bile zaključane, a ključ je imao samo stražar. Za sebe

kaže da je bio stražar nekih 15 dana sve do momenta kada ga je Besim rasporedio na

druge poslove, ali su svi po pripadnosti bili Vojna policija.

314. Vijeće, međutim takvu njegovu odbranu nije našlo osnovanom već je, suprotno

tome, našlo utvrđenim da je optuženi Avdović Ramiz počinio radnje opisane u

navedenoj tački izreke presude, u kojim radnjama su se ostvarila obilježja nečovječnog


84

postupanja kao krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

preuzetog KZ SFRJ, počinjena u saizvršilaštvu. Vjeće je takav zaključak izvelo na

temelju ocjene provedenih dokaza a naročito iskaza svjedoka-oštećenih.

315. Naime, nalazeći da je optuženi Avdović Ramiz bio na poziciji komandira

obezbjeđenja, u inkriminisano vrijeme, isti je imao i određene obaveze odnosno

dužnosti prema licima koja su bila pod njegovim nadzorom, kako nad svojim

podređenim, tako i u odnosu na zatočenike koji su mu bili povjereni, u smislu zaštite tih

lica i obezbjeđenja njihove sigurnosti.

316. Vijeće nalazi da je Tužilaštvo, van razumne sumnje, dokazalo da je u bivšoj

kasarni “Viktor Bubanj” bio zatočen veliki broj lica – civila srpske nacionalnosti, gdje su

gotovo svakodnevno bili izloženi nehumanom i nečovječnom postupanju od strane

pojedinih stražara. Takav zaključak vijeće izvodi na temelju ocjene provedenih dokaza,

a naročito iskaza svjedoka – oštećenih, koji su svjedočili o boravku u “Viktor Bubnju” i

koji su, ne ostavljajući mjesta za bilo kakvu sumnju na, za ovo vijeće, uvjerljiv način

opisali tretman koji su imali u vojnom zatvoru/pritvoru.

317. Na osnovu iskaza svjedoka jasno je da je maltretiranje zatvorenika od strane

pojedinih stražara bilo nešto što se dešavalo jako često, gotovo svakodnevno, i veliki je

broj zatvorenika bio izložen takvom maltretiranju. Ono što je bilo bitno utvrditi jeste da li

je optuženi Avdović znao da se u zatvoru/pritvoru u kojem je bio na poziciji koja od

njega zahtjeva određeno djelovanje dešava takvo ponašanje čuvara.

318. Svjedok Drakul Ljubomir opisujući dolazak u “Viktor Bubanj” navodi da ih je tamo

čekao špalir policije, u dva reda, na ulazu u prostorije zatvora, ispred stepeništa, i kako

nailazi ko koga stigne udara i ideš dalje. U špaliru je bila policija, tu je bio i Slavko

Herceg, poznavao je i Kemu Dautovića. Ramiz mu je rekao da će ga mijenjati za neke

njegove iz Foče, misli da je on tu bio i vođa te jednice straže. Udarali su i njega, kao i

ostale, sve redom su udarali, kako kaže “kada prolazite kroz špalir ideš sa obje strane i

dobijaš svukuda”, udarali su ih palicama, nogama, rukama, jačina udaraca je bila

različita, ne može biti, navodi svjedok, da ne bole ovi udarci. Sve što je bilo policije bilo

je tu, tako da je svako ko je tuda prošao dobio udarce. Tačno se ne može izjasniti ko je

njega udario. Ne zna koliko ih je bilo u špaliru, bio je red njih sa obe strane. Nakon toga

su postrojeni u hodnik, pa su odredili sobe u koje su smješteni, ćelija je bila mala, uska,

tu ih je bilo ukupno smješteno 12-14 osoba.

319. Svjedok je siguran da je u špaliru vidio optuženog Avdović Ramiza, i siguran je u

njegov identitet, jer mu je ovaj, isti dan, ili sutradan, rekao da je iz Foče i da su njegove

sve pobili dole i tako ga je svjedok zapamtio. Sem toga optuženi mu je rekao i da će ga

zamijeniti za nekog njegovog iz Foče, ali do toga nikada nije došlo. Nije siguran da li je

tom prilikom Avdović, udario njega ili nekog drugog, ali pojašnjava „svi su udarali, nije

niko da nije udarao, svi su redom udarali, i ti letiš u tom momentu da što prije prođeš“.


85

320. Opisujući optuženog, svjedok ga prepoznaje u sudnici, te navodi „isto

ovako je izgledao, samo je imao crnu gustu kosu, samo što je sada stariji. Izgledao je

čovjek kao beton, bio je jak, crn, jaku kosu je imao“. Ostavlja mogućnost da je u Viktor

Bubnju bio još neki Ramiz ali, kako kaže, ovoga zna kao Ramiza, a možda ih je bilo još

pet. Viđao ga je kao policajca, ili kao starješinu policije, kao komandira straže, imao je

osjećaj da se on tu pitao za policiju, a ovo je zaključio jer je optuženi govorio policiji,

koja je bila tu, šta će ko raditi. Navodi da je jednom kada su šetali, Avdović spriječio da

jedan na šetnji nekog udari, „on se odatle pomolio, kroz prostor i rekao da to ne radi. To

je istina, bilo je jednom koliko se ja sjećam.“

321. Dautović Kemala je svjedok poznavao i prije zatvora, bio je u njegovom

komšiluku, radio je u Zraku, i svjedok je očekivao da će ga on pripaziti ali je Dautović,

po riječima svjedoka, bio kao vrijeme, nekad je bio dobar, a za sat drugačiji – kao da se

nikad nisu ni znali, jednom ga pita “gdje si prijatelju fali li ti šta”, a onda za sat bi mu

rekao “četnik koliko si oružja prevukao” i „za palicu pa po meni.“ Ne zna da li je Avdović

mogao vidjeti dok ga je Dautović tukao, a to je trajalo jedno sedam dana, da bi se

vremenom situacija poboljšala i to kada su prebačeni u drugu sobu.

322. Na gotovo istovjetan način i svjedok Tihomir Ivković opisuje dolazak i prijem u

“Viktor Bubanj”, pa kaže da je to bio vojni zatvor ili logor, gdje je dovezen zajedno sa 7-

8 pritvorenih i gdje izlaze iz vozila, trgaju im sa lica poveze i gdje ih ispred čeka grupa

čuvara, koji ih sa povicima i udarcima u leđa i pozadinu, utjeruju u glavni hol u

unutrašnjost, tu je galama, vika, udarci, naslanjanje na zid rukama, nije se smijelo

gledati, gledalo se samo ispred sebe ili u taj zid. Udarci su bili nogama, rukama i

palicama, objašnjava da je nekoliko njih imalo palice. Bilo je, navodi, dosta tih koji su ih

udarali, ne može reći koliko, mogao je identifikovati te čuvare koji su neposredno tukli

te ljude koji su dovedeni sa njim i ove koje su stajali po strani.

323. Vezano za težinu udaraca svjedok izjavljuje „zavisno, ako se neko suprostavljao

ili rekao neku ružnu riječ, to je onda bilo jače po slabinama, u međunožje, a ako je neko

šutao onda je bolje prošao”. Za sebe kaže da je dobio dva udarca nogom, tako da to, po

težini, nije mogao porediti sa udarcima koje su dobili drugi u hodniku. Pojašnjava da su

na hodniku bili i ljudi koji nisu direktno tukli, oni su, kako svjedok kaže, nadgledali taj

postupak obrade, pretpostavlja da je to bio postupak obrade svih zarobljenih koji su

dolazili u “Viktor Bubanj”. Bio je prisutan načelnik Besim Muderizović, Fadil Jahić, a bio

je prisutan i Ramiz Avdović. Objašnjavajući gdje je stajao optuženi Avdović svjedok je

naveo „svi su oni u tom prostoru, mi ulazimo u taj hodnik, prestravljeni pretučeni, ... on

stoji malo izdvojen sa strane, jer je tu bio i Besim, bio je i Fadil, samo je Fadil prilazio i

postavljao je po par pitanja svakom od ovih koji su bili dovedeni i prislonjeni”. Navodi da

se to dešavalo u večernjim satima, kada su sprovedeni iz ŽIŠ-a, po ćelijama ih je

rasporedio upravnik Muderizović Besim.

324. Avdovića je, kaže, kasnije viđao po hodnicima, on nije dolazio u ćelijski prostor i

nisu mogli imati kontakt s njim. Na sebi je imao uniformu, bio je puniji, autoritativno je


86

dijelovao prema svojim podređenim, prema čuvarima. To je svjedok vidio

prema odnosu čuvara prema njemu, i kada su se obraćali bio je drugačiji odnos između

njih, tako da se vidio, navodi svjedok, odnos subordinacije, odnosno nadređenosti u

odnosu na čuvare.

325. Inače, navodi da je za Avdovića čuo u vrijeme dok je bio u zatvoru, ranije ga nije

poznavao, a za njega je saznao tako što je sa njim u ćeliji bio Čajević Aćim koji ga je

poznavao i koji mu je rekao da je čovjek radio kao vaspitač u KPZ Foča. U momentu

kada su bili vođeni od strane čuvara u toalet ili šetnju, kupanje, tada je Avdović mogao

biti primjećen, jer Avdović nije nikad, barem za svjedokovog vremena, zalazio u prostor

samica. Svjedok u tim okolnostima nije nikad čuo da je Avdović bio nekorektan prema

osobi koja je bila zatvorena, nije to nikad ni vidio. Za vrijeme svjedokovog boravka njega

lično niko od stražara nije tukao.

326. Opisujući odnos stražara prema zatvorenicim, svjedok kaže da je bio

individualan, pojedinci su bili agresivni i koristili su svaku priliku da zlostavljaju i ponize

zatvorenike, dok su se neki držali sa strane, gledali su da ostanu u granicama

korektnosti, tako da svjedok ne može u istu grupu staviti sve stražare. Sjeća se stražara

koji su ponižavali zatvorenike, te kaže da je Kemal bio “najrigidniji”, zatim Fahro Alić -

Pukovnik, Fuad Bajramović zv Fudo, “mislim da je bio i Kafedžić, te Nermin zvani brko”.

Svjedoku je ovo poznato jer se to vidjelo naveče kad su dežurni pojedinci izvodili ljude

na hodnik između ćelija, gdje su ih tukli, zatim tokom dana u krug za šetnju, tako da su

u svakodnevnom odnosu bili ti kontakti i te reakcije čuvara.

327. U odnosu na iskaz koji je dao u istrazi na Zapisnik broj KTRZ-34/05 od

28.04.2009. godine, gdje nije pominjao optuženog Avdovića, svjedok pojašnjava da ga

niko nikada i nije pitao za Avdović Ramiza, kako kaže “do danas“.

328. Iskaze ovih svjedoka vijeće je ocjenilo kao iskrene, objektivne, međusobno

saglasne u pogledu odlučnih činjenica i dostatne za zaključak, da su svjedoci na gotovo

istovjetan način dočekani u zatvoru/pritvoru “Viktor Bubanju„ a zatim i da je tom i

takvom dočeku prisustvovao i optuženi Avdović Ramiz.

329. Niti jednog razloga vijeće nije imalo, da u pogledu istinitosti i vjerodostojnosti,

iskazima ovih svjedoka ne pokloni vjeru. Kako je već rečeno, optuženi negira prisustvo

ovim događajima, a odbrana, u principu, osporava istinitost iskaza svih svjedoka, pa i

svjedoka Drakula i Ivkovića, insistirajući i na tome da svjedoci nisu izjavili da ih je lično

optuženi tukao, a što mu, ovom tačkom optužnice, nije ni stavljeno na teret.

330. Ono što je za vijeće od značaja, kod ocjene iskaza ovih svjedoka, jeste da niti

jedan navod odbrane ne umanjuje pouzdanost njihovih tvrdnji da su, prije svega, na

gotovo istovjetan način, s batinama, dočekani u “Viktor Bubnju”, udarani nogama,

rukama, palicama, po svim djelovima tijela “dobijaš svukuda”, kako kaže svjedok

Drakul, odnosno “po slabinama, u međunožje” (svjedok Ivković), a zatim da je tome

prisustvovao i optuženi Avdović.


87

331. Njegovo prisustvo u momentu njihovog dovođenja svjedoci su potvrdili

bez imalo dvojbe, tako da za vijeće i nije bilo dileme u pogledu prihvatanja njihovih

iskaza u odnosu na ovu činjenicu. Svjedok Drakul je siguran da je vidio optuženog

Avdovića u špaliru, a za vjeće je, pored toga što optuženog prepoznaje u sudnici,

sasvim razumljivo objašnjenje zbog čega je siguran i zbog čega ne griješi u pogledu

njegovog identiteta. Naime, svjedok ga je zapamtio zato što je optuženi rekao da je iz

Foče i da su mu tamo sve pobili i da će ga zamjeniti za nekog njegovog iz Foče, a da su

ovi navodi, upravo u vezi sa optuženim Avdovićem, svjedočili su i mnogi drugi svjedoci.

Za ovog svjedoka nema dileme, moglo je biti još 5 Ramiza, ali on ovoga zna.

332. Vijeće nije imalo razloga ne povjerovati ni iskazu svjedoka Ivkovića kada kaže da

je u „postupku obrade“ prilikom njegovog dovođenja u “Viktor Bubanj” prisustvovao,

između ostalih, i optuženi Ramiz Avdović „mi ulazimo u taj hodnik, prestravljeni,

pretučeni....on (Ramiz Avdović) stoji malo odvojen sa strane jer je tu bio Besim, bio je i

Fadil....“. Za vijeće ni iskaz ovog svjedoka ne ostavlja mjesta za sumnju u identifikaciju

optuženog, jer iako ga ranije nije poznavao, od Čajević Aćima, koji je bio sa njim u ćeliji,

je saznao ime optuženog i da je radio kao vaspitač u KPZ Foča.

333. Objašnjenje svjedoka da ranije (u istrazi) nije pominjao optuženog iz razloga što

ga niko nije ni pitao za njega, za vijeće je sasvim razložno i prihvatljivo, tim prije što je

očito iz iskaza ovog svjedoka, kao i svjedoka Drakula, da oni svojim svjedočenjem ne

žele da na optuženog prebace teret odgovornosti i za ono što nije počinio.

334. Da je način prijema u zatvor/pritvor u “Viktor Bubanj” bio sličan za gotovo sve

zatočenike svjedočili su i drugi svjedoci, čiji su iskazi, u pogledu činjenice da su

maltretirani i udarani po dolasku u bivšu kasarnu, međusobno saglasni, pa i u detaljima,

što ne ostavlja mjesta sumnji da je to bio uobičajen postupak prilikom dovođenja većine

zatočenika.

335. Navedeno su potvrdili svjedoci Dragiša Andrić „bilo je dosta stražara ili vojnika,

policajaca …. slijede udarci, ne bira se, nogama, rukama ... samo mlate“, zaštićeni

svjedok „A“ kaže da ih je čekao stroj policajaca poredani u dva reda “ .. neko je držao

palicu, a neko nogu od stolice, neko pesnice“, dobio je udarce po glavi i ramenima, a

oni koji su padali dobili su još više batine. Sa zaštićenim svjedokom „A“ u Viktor Bubanj

doveden je i zaštićeni svjedok “MB-1” koji potvrđuje iskaz svjedoka “A” govoreći o

špaliru i batinanju “.. neko udari nogom, željeznom šipkom, bejzbol palicom, batinanje

pri ulazu I na ulazu”. Saglasno ovim svjedocima, svjedoči i Elčić Ignjat (koji je takođe

doveden isti dan) koji je izjavio „ uspostavljen je špalir od strane osoblja koje je radilo,

boravilo u Viktor Bubanju ili stražara ... tu su tučeni .. ko je prošao morao je biti udaren.“

Svjedok Čodo Radmilo govori o dolasku u “Viktor Bubanj” sa dva čovjeka i jednom

starijom ženom, pred vratima je počela galama, tuča, policija je tukla ovu dvojicu

muškaraca, nogama, rukama, a o špaliru je svjedočio i svjedok Jovo Elez „neko je

nekog udario kundakom, nekog nogom, nekog šakom“. I svjedok Zoran Jovović je


88

prošao kroz špalir „udaraju sa obje strane većinom kundacima, šakama, čizmama“,

dobio je udarce po cijelom tjelu.

336. Iako nisu navedeni u činjeničnom opisu ove tačke optužnice, o istovjetnom

načinu prijema u “Viktor Bubanj” svjedočili su i svjedok Gutalj Slobodan „ne mogu vam

opisati tu torturu i udaranje i premlaćivanje u polne organe“, te zaštićeni svjedok “C” koji

je dobio udarac nogom – čizmom “.. ono dole kad se hoće raširiti noga pa udaraju..”, a

na isti način „između nogu, odozdo”, dobio je prilikom dovođenja i svjedok Dragan

Glamočak.

337. Nadalje, na osnovu iskaza navedenih svjedoka, koje je vijeće cjenilo kao istinite i

uzajamno saglasne, vijeće je zaključilo da se premlaćivanja nisu događala samo

prilikom dovođenja zatvorenika, već da se to dešavalo kontinuirano, gotovo

svakodnevno, te da je batinjanje bilo uobičajen način ponašanja pojedinih stražara u

“Viktor Bubnju”, u takvoj mjeri, da svjedok Nenad Gogić kaže “Kemo kad ide hodnikom

pa promaši peticu, danas ne uđe da nas tuče, nedostaje, više smo bili navikli da nas

tuče, pa nas kad prođe, prosto žulja što ne svrati da nas tuče.“

338. Inače, najviše pominjan čuvar u zatvoru bio je upravo Kemal Dautović (Kemo) i o

njemu su svjedočili gotovo svi saslušani svjedoci, bez izuzetka, u negativnom

kontekstu, navodeći da je bio strah i trepet zatvora, da je tukao bez razloga i povoda, i

da se, kako reče jedan svjedok, ponosio time. Njegovo ponašanje bilo je takvo da je

ostavilo dubok i neizbrisiv trag, na svima onima koji su, u inkriminisano vrijeme, bili

zatočeni u “Viktor Bubnju” i koji su imali tu nesreću da sa njim dođu u doticaj. Neki

svjedoci su od ranije poznavali Dautovića, a jedan od njih je i Drakul Ljubomir, Kemo je

bio u njegovom komšiluku, radio je u Zraku, nekada ga pita “gdje si prijatelju, fali li ti

šta”, a onda za sat, bi ga nazvao četnikom i „za palicu, pa po meni”.

339. Dautović ga je dočekao u špaliru kada je doveden u “Viktor Bubanj”, a bio je tu i

Herceg Slavko, takođe čuvar u “Viktor Bubanju”. Batine su kaže ovaj svjedok dobijali

obično kada idu u wc, udarci su bili česti toliko koliko često idu u wc “tada dobiju po par

batina, par udaraca, 5-6 palica dobiješ uveče, nekad tokom dana”, a dodaje da ih je bilo

mnogo više koji su dobili više batina nego on. Niko nije gledao u koji dio tijela bi udarao,

nego “kud stigne pa udari”.

340. Poznavao je Dautovića i svjedok Jovo Elez, bio mu je komšija, pa iako kaže da je

odnos stražara prema njemu bio dobar, tvrdi da je Dautović tukao zatvorenika Guslov

Trivu, svaki dan, radili su zajedno u Zraku. Trivo je, kaže svjedok, bio zajedno s njim u

ćeliji i zbog toga je i mogao vidjeti to premlaćivanje, tukao ga je kad god je dežurao,

ujutro ili naveče, tukao ga je po glavi, nogama, šakama, udarao ga je ujutro kada krenu

da se umivaju, dešava se to i u ćeliji i pred ćelijom.

341. Svjedok poznaje i Odžaković Nedeljka i on je bio zatočen u “Viktor Bubnju” i isto

je, navodi, na očigled dobijao batine od Keme, vidio je to kada bi izlazili, Kemo se nije

krio da ošine “ pa vidio sam, kad izlazimo on se nije krio da njega ošine i ovog Guslova.”


89

Da Dautović nije krio svoje ime i prezime, svjedočio je i zaštićeni svjedok “A“ koji

navodi „Kemu je svako znao, on nije krio svoje ime i prezime, on se ponosio što je

zlostavljao ljude“. Svjedok je opisao i način na koji je on lično maltretiran i udaran od

strane Dautovića, u holu kasarne, gdje je uveden zajedno sa ostalim koji su taj dan

dovedeni s njim, pa navodi da je bio jedan policajac, koje ih je nazivao četničkom

bandom, tjerao ih da stave ruke uza zid i da se se raskorače što više mogu, nakon

čega je išao od jednog do drugog i udarao ih nogom u polne organe. Na sebi je imao

maskirnu uniformu, saznali su kasnije da je to Dautović Kemo, na nogama je imao

cipele. Svjedok se, od bolova zbog tog udarca onesvjestio i pao, pa su ga pokupili i

odveli da se umije, nakon čega je došao sebi.

342. Dautović je, kaže svjedok, nemilosrdno tukao ljude, kasnije je od zatvorenika koji

su bili tu saznao njegovo ime. Govoreći inače o odnosu stražara tokom boravka u

“Viktor Bubnju” navodi da je većina njih zlostavljala zatočene, jauci su se čuli i po danu i

po noći, odvođenje, dovođenje, a u podrumu je bila i streljana, čula se pucnjava, što je

samo stvaralo dodatni strah i djelovalo negativno na psihu logoraša.

343. Govoreći o ponašanju stražara prema zatočenicima svjedok Dragiša Andrić kaže

da je to zavisilo od njihovog raspoloženja, ali da mu je u sjećanju ostao Kemo Dautović

koji ga je, dok je, jedne prilike, stajao u stroju, udario nekom palicom, nešto kao bejzboj

palica, pao je kao pokošen i danas ga boli rame. Dodaje da, kada je pao na zemlju,

onda je uslijedio udarac nogom, po rebrima. Pošto je, u stvari, zadobio udarac s leđa,

objašnjava da nije ni vidio da ga je udario Dautović, ali su mu to rekli ovi drugi, koji su

bili iza njega, zatočenici iz njegove ćelije.

Drugi dan ga je neko, na radovima, pitao je li vidio kako Kemica udara. Navodi da su

Kemu znali i drugi tako da njegovo ime i prezime „stoji“, jer je i od drugih stražara čuo

da je to Kemo Dautović.

344. Sjeća se Dautovića i svjedok Škobo Radivoje, nije ga poznavao ranije, za

njegovo ime je saznao od drugih zarobljenika, jer su ga oni znali, znao ga je i Neđo

Odžaković. Što se tiče svjedoka, odnos stražara prema njemu, osim dvojice, je bio

dobar, oni ga nisu tukli. Samo ga je, navodi, udario Kemo Dautović i Safet, a ovi drugi

nisu ni jedan. Kemo je bio mlađi od njega i mršaviji čovjek. Opisuje događaj sa Dautović

Kemalom, kada ga je, jedno veče, izveo iz ćelije i rekao mu da pomakne bure u kojem

su čuvali vodu, pa kada je svjedok prišao da to učini, on ga je udario po tjemenu da je

jedva ostao na nogama i sada osjeća promjene na tom dijelu glave. Udarac je bio tup,

svjedok nije vidio čime ga je udario.

345. Svjedok je poznavao Odžaković Nedeljka, to je čovjek, kaže, koji je umro u ćeliji.

Objašnjava da je Odžaković radio zajedno sa Dautovićem i poznavali su se, Dautović

ga je stalno provocirao. Svjedok ovo zna jer je Nedeljko njemu bio, kao, šef u firmi i ovaj

ga je stalno provocirao, kako mu više ne može naređivati.


90

346. I svjedok Zoran Jovović je od ranije poznavao Kemu Dautovića, koji je prije

rata radio u Zraku, družili su se do rata. Dautović se, tvrdi svjedok, najgore ponašao

prema njemu za vrijeme zatočenja “on me najviše tukao, maltretirao, psovao mi majku,

oca“. Navodi da ga je tukao u hodniku “Viktor Bubnja” „šakom, čizmom, kundacima, šta

je god bilo pri ruci“, udarao bi ga od kičme, bubrega, rebara, prsa, stomaka, vrata, po

jačini su udarci „tjelo je više ko odrvenilo pa više i ne osjećam pendrek, a Boga mi ovo

ostalo, sajle, kundaci, čizme, osjeti se, pogotovo u stomak kad udari, u bubrege“.

Udarao ga je, tvrdi, kada god je htio, udarao je i ostale, ali njega posebno, svjedok ne

zna zašto, družili su se ko braća, išli su na provode.

347. Svjedok Vučičević Rade u svom iskazu navodi da ga je Kemo jednom na

hodniku „malo izudarao“ govoreći mu da je četnik. Udarao ga je rukama po leđima, ne

zna koliko udaraca je bilo, zbog straha nije mogao brojati. Nadalje, i svjedok Maleša

Bogdanović navodi da je odnos Keme prema njemu bio loš u stvari njega su, kaže,

maltretirali Safet, Kemo i Kustura, čuli su da je vojni penzioner, uzeli su neke velike

makaze, imao je malo dužu kosu, pa su ga isjekli, nasjekli su mu uši i glavu. Na pitanje

da li ga je Kemal premlaćivao svjedok je odgovorio „pa mislim premlaćivao drugi je

pojam, manje kad bi tražili ljekarsku pomoć na hodniku bi nas šutnuli čizmama, nisu

nam dali ljekove da upotrebljavamo“. Na ulazu je bilo malo svjetlosti, postrojili bi ih oni bi

se okrenuli prema zidu i onda bi ih udarali, ne zna ko od njih. Svjedoku se ovo desilo

dva tri puta u ta dva tri mjeseca, jer je kasnije prebačen u Centralni zatvor.

348. Sjećaju se Dautović Kemala i drugi svjedoci, u to vrijeme zatočenici “Viktor

Bubnja”, pa tako svjedok “MB-1” navodi da su ostali pričali da je stražar Dautović

prednjačio po batinanju, svjedok Simo Tambur kaže da su se Dautovića najviše bojali

zato što je bio najoštriji, dok svjedok Tihomir Ivković tvrdi da je Kemal bio najrigidniji u

ponižavanju zatvorenika, a pored njega tu su bili još I Fahro Alić – Pukovnik, Fuad

Bajramović - Fudo „mislim da je bio Kafedžić, te Nermin zvani Brko”.

349. O zatočeniku Odžaković Nedeljku, svjedočio je i Gutalj Slobodan, koji navodi da

je ovaj radio u Zraku, bio je neki šef, inžinjer, kako je svjedok čuo, njega je tukao neki

kojem je on bio šef, valjda je to bio neki kapric, taj crni momak je dolazio, izvodio ga i

tukao, naročito u stomak. Kada je Odžaković već pao, kada nije mogao ništa sa sobom,

premjestili su ga do njih u ćeliju, stalno je ležao, dok jedno jutro nisu rekli da je gotov.

Misli da je podlegao od batina i gladi, zid ih je dijelio, čuo je da moli za pomoć, za vodu,

dok svjedok Radoslav Skočo tvrdi da je lično vidio kako Dautović tuče Odžakovića,

nogama i rukama. Svjedok se kaže zadesio na hodniku (čistio je) i tada je vidio “čovjek

leži dole, taj Odžaković, udara ga nogama u bubrege i glavu”, nakon čega su ga

četveronoške ubacili u svjedokovu ćeliju. Tako je svjedok zapamtio tog stražara, a od

drugih je čuo kako se on zove.

350. O maltretiranju Guslov Trive, svjedočio je i Ignjat Elčić, koji navodi da se dobro

sjeća Keme Dautovića koji je posebno maltretirao Guslov Trivu sa kojim je radio


91

zajedno u Zraku, ne zna da li su se nešto zamjerili ranije. Premlaćivanje Trive ne

vidi, ali čuje.

351. O Kemalu Dautoviću svjedočili su i Ranko Macanović, Savo Bendžo i Krsto

Begenešić koji, iako nisu navedeni u činjeničnom opisu izmjenjene optužnice, potvrđuju

način na koji se čuvara Dautović Kemal ponašao prema zatočenicima. Tako svjedok

Macanović navodi da ga je 22.09.1992. godine, Pukovnik Fahro iz Centralnog zatvora

prebacio u Viktor Bubanj, gdje ih je, na ulazu, čekao Kemo stražar, nije ga poznavao,

znao mu je oca, jer je on radio sa svjedokom, kao obezbjeđenje. Kemo je bio crn, kratko

ošišan, imao je čizme vojne i maskirnu uniformu. Kad je Fahro otišao, Kemo mu je

rekao da stavi ruke na zid, raširi noge, i onda ga je udario nogom između nogu, to se

sve dešavalo na hodniku, udarac je bio takav da je, svjedo kaže “sav pozlenio, zamalo

je falilo da se srušim”.

352. Svjedok Savo Bendžo navodi da Dautović Kemala poznaje, on je bio stražar, te

kaže da su njega dobro upoznali, on ih je maltretirao, uvijek kada je bio na smjeni, “nije

moglo biti bez toga.“ Svjedoka je lično maltretirao kada su kopali zemlju, prislonio ga je

uza zid, pregleda ga i udario ga je jednom nogom u leđa i rekao mu da se ispravi.

353. I svjedok Krsto Begenešić navodi u svom iskazu da su ga tukli Kemo, Nermin i

još jedan mladić, karatista, ne zna mu ime. Kemo i Nermin su bili čuvari, Nermin ga je

premlaćivao palicama, Kemo šakama po stomaku, a karatista malo nogama, da

pokaže da je sportista. Udarci su bili teški, srećom ga nisu udarali po glavi, osim Keme.

Svjedok se sjeća jedne prilike kada je Slaviša Sladojević koji je bio sa njim u ćeliji,

pitao Kemu, u ime kolektiva, za cigaretu, da bi Kemo ušao i počeo ih sve radem tući.

Navodi da se ovo desilo negdje u toku dana. U toku noći on nije ništa čuo, jedino kada

nekoga dovedu, znalo je biti veče, i znali su malo tući.

354. Svjedok Tihomir Ivković svjedočio je o premlaćivanju zatočenika Ognjena

Čajevića kojeg su, kaže, čuvari vodili na razgovore, nekad i više puta dnevno. Preko

Aćima Čajevića su saznali da je Ognjen porijeklom iz Foče, da bi to mogao biti razlog

što ga tako često pozivaju i toliko maltretiraju, to što je iz Foče, a i što je komandir

straže, prije rata bio iz Foče, mada svjedoku to nije bilo lično poznato, niti je poznavao

gospodina Avdovića, ni gdje je bio ni šta je radio. Na pitanje kako zna za premlaćivanje

Čajevića svjedok je odgovorio „pa vidite čovjek je vođen na informativni razgovor, a sa

informativnog razgovora je dolazio sa vidnim modricama po licu, crven, uznemiren da

ne kažem prestravljen, da li je to bilo premlaćivanje vi vidite“ svjedok zatim dodaje da je

„Čajević jednostavno, poslje jednog perioda, nestao iz našeg ćelijskog prostora. Ujutro

kada su se razmijenjivale kolone u i iz toaleta njega više nije bilo. Priča među

zatvorenicima, opet navodim priča među zatvorenicima, je da se on jednu noć nakon

pozivanja na taj razgovor više nije vratio u ćeliju“.

355. Poznavao je Čajević Ognjena i svjedok Elčić Ignjat, za kojeg kaže da je bio

privilegovan od strane stražara: „vrlo sam često bio prisutan kada ga odvode i kada ga


92

puste da hoda u hodniku ili da ode tamo negdje da se druži sa stražarima, nešto je

on s njima radio i komunicirao, imao je prisniji odnos sa čuvarima“. Navodi da je Čajević

jednog dana otišao i nije se vratio. Svjedok je došao do informacija da je njegov otac bio

neka ličnost u zatvoru u Foči i da je imao, zbog oca, probleme i reperkusije i da je zbog

toga stradao. Ognjen mu je, možda, samo jednom prilikom rekao da su ga maltretirali ili

tukli, nije rekao ko ga je tukao.

356. Da ponašanje čuvara Alić Fahrudina, zvanog Pukovnik i Slavka Hercega prema

zatočenicima nije bilo ništa bolje, svjedočili su mnogi svjedoci. Tako se svjedok Andrć

Dragiša sjeća stražara kojeg su zvali Pukovnik, za kojeg kaže da je bio promjenjive

naravi i opisuje događaj kada su jedne prilike izašli u šetnju (nisu svaki dan izlazili), bio

je jedan zarobljenik Mirko s kojim se Pukovnik šalio, kada je najedanput čuo vrisak, neki

jauk, i kada je taj Pukovnik, ne zna iz kojeg razloga, udario pištoljem Mirka, starog

čovjeka, on je pao, raskrvario se u predjelu uha, što je svjedok vidio kada je prošao

pored njega.

357. Nadalje, zaštićeni svjedok “A” svjedočio je o tome šta se desilo prilikom jedne od

šetnji. Naime, kad su šetali dva po dva, rekli su im da ne smiju razgovarati među

sobom, dežurni policajac je uvijek dežurao na stepenicama i posmatrao kako se oni

ponašaju. Jedan dan je, navodi, bio dežurn Puki, sarajevski taksista, svjedok se ne

sjeća imena, misli da se prezivao Alić, on je primjetio da trojica zatvorenika pričaju,

prozvao ih je da dođu, uveo ih je u hol i nastavio ih je tući, jednom je slomio naočale.

Jedan je bio Čodo, drugih se imena ne može sjetiti. Iako svjedok ovo nije lično vidio

nego su mu ispričali, vidio je povrede na tim ljudima.

358. Svjedok Čodo Radmilo takođe je svjedočio o tom događaju sa šetnje kada ga je

čuvar Alić – Pukovnik, jedne prilike, kada su ih izveli u šetnju, pozvao sa stepenica

„dođi vojniče vamo“, i uveo ga u hodnik, gdje mu je rekao da napiše gdje su mu braća i

rođaci. Svjedok je pisao ono što je znao, a kada se Alić vratio, pogledao je papir i pitao

ga koga pravi budalom, te mu je naredio da se okrene prema zidu i digne ruke uza zid.

Nakon toga udario ga je dva tri puta, svjedok je pao, Alić mu je pomogao da ustane,

opet ga je udario šakom u stomak, udario ga je u ruku, u lakat, svjedok je samo šutio,

vidio da će se onesvjestiti, što se i deslilo, pao je na pod. Kada se probudio bio je

mokar, neko ga je polio vodom, krv mu je išla iz usta. Onda se Alić pomolio na vrata,

opsovao mu je majku, svjedok je pokušao da bježi u ćošak prostorije, da bi tada ušao

čovjek u kožnoj jakni, visok, duže kose, opsovao je Aliću i rekao da ne tuče svjedoka jer

“nije on taj”, a svjedoku je rekao da ide u svoju sobu. Kada je krenuo da izađe iz

prostorije, Alić ga je uhvatio za vrat i rekao mu da se umije i dok se umivao Alić je

udario njegovom glavom u ogledalo i zaprijetio mu da će ga ubiti, ako nekome kaže šta

se desilo. Svjedok je od drugih saznao da je on Alić.

359. Svjedok Simo Tambur opisuje dešavanja u hodniku zatvora gdje je doveden

zajedno sa drugima i gdje su ih prislonili uza zid, kako svjedok opisuje „digneš ruke

gore, raskoračiš se i Alić Fahro, zvani Pukovnik, on nas je tukao, udar'o je udarcima


93

lijevom i desnom rukom u predijelu kičme i bubrega. I mene prvi put kada je udario,

valjda je potrefio kičmu, meni su se samo noge odsjekle, ja sam pao, nisam znao ni šta

je sa mnom bilo, Herceg Slavko, čuo sam da se tako zove, on me je udario nogom u

rame, i rekao mi je „diži se majku ti četničku“, ja sam se nekako dig'o, i tako udarali,

udarali i poslije nisam ni osjećao toliko te udarce“, te da su tako išli od jednog do

drugog.

360. Udarci od Alića i Slavka su bili jaki „eto kad me je udario u kičmu, prekinuo mi je

vezu sa mozgom, noge su otkazale, isto k'o kad bika mesar pogodi između rogova, on

smo padne ko pokošen, tako sam ja pao“. Ostali zatočenici su, navodi, takođe, udarani.

Opisuje da je prva serija udaraca bila – tri, četiri puta jednom rukom, s jedne strane, pa

onda isto s druge strane, a onda nogom između nogu, podigne ga od zemlje.

361. Sjeća se kako kaže jednog „Pukovnika“ i zaštićeni svjedok “C” za kojeg kaže da

je volio da tuče više od ostalih, kada su ih vodili u šetnju, po jedan ili dva kruga, onda bi

ih udarili jer “kao, nije bilo dozvoljeno da između sebe pričaju”, udarili bi jednom ili dva

puta nogom, po leđima ili bubrezima. Nije bilo puno udaranja jednom ili dva puta

nogom.

362. Svjedok Zdravko Grujić se sjeća stražara Pukovnika i Keme, Keme se sjeća

zbog toga što kada je on bio na dužnosti nije čovjek, kako navodi svjedok, smio ni da

diše ljudski, on je bio strah i trepet, od stražara je bio najjači. Za Pukovnika kaže da ne

može dušu griješiti, nije mu čovjek ni čvoku opalio, ali što se tiče njegovog odnosa

prema drugima „ to je već druga priča, kad ih nalemaju i istuku i kad uđu u ćeliju onda

se sve informacije dobiju. Pričalo se da je tukao taj narod, dizao ruke i širio noge i

tukao“. Pukovnik je, navodi “bio buco, ćelav, srednjeg rasta”, dok je stražar Kemal bio

“mršav i visok”.

363. O pukovniku je svjedočio i svjedok Strahinja Živak koji iako, kako tvrdi, lično

maltertiran od strane Alić Fahre (Pukovnik), nije naveden u činjeničnom opisu

optužnice, ali potvrđuje način postupanja Alića prema zatočenicima, pa tako kaže da ga

je, jednom kada je bio šetnji, Alić Fahro zvani Pukovnik, pošto svjedok nije mogao da

šeta dva po dva, odveo u ćeliju, pa ga je udario u mošnje nogama, kaže „tebe će noć

pozobat“.

364. Nadalje i svjedok Jovo Elez, svjedočeći o dolasku u VB, navodi da ih je po

izlasku iz kombija dočekao špalir vojske, i kako su izlazili neko je nekoga udario

kundakom, nekog nogom, nekog šakom, sve do samog ulaska u VB. Kada su ušli u

hodnik poredali su ih uza zid, podigli su ruke i raširili noge, i kako je ko dobio, nekoga su

udarali između nogu, svjedok je dobio jedan udarac u kuk, tog čovjeka koji ga je udario

je poznavao, zove se Slavko. Udario ga je čizmom u kost i sada osjeća bol, jer mu se ta

noga oduzima “ja sam Slavka poznavao, i u šetnji kad smo šetali, ja sam gledao da

dođem do brata, jer su sve ćelije bile. I on kaže nemoj pokušavati da ne dobiješ još

jednom nogu, i tako sam povezao.“


94

365. Svjedok Zlatan Crnković, u inkriminisano vrijeme, zamjenik

upravnika, navodi da je čuo da je Kemal, Kemo su ga zvali, znao ulaziti u toku noći po

ćelijima, da je te pritvorenike, srpske nacionalnosti, znao udarati u toku noći. Svjedok je

o ovome obavjestio Besima, ne zna da li je Ramiz bio tu, ali Besimu je sigurno rekao za

ovo i misli da je tada on prebačen na vanjsko obezbjeđenje, na ulaz, na kapiju. Ne

može 100 posto tvrditi da li je tu bio Avdović Ramiz. Međutim, nakon što je upozoren na

iskaz koji je dao u istrazi kada je izjavio da je od nekoliko stražara čuo da stražar

Dautović Kemo ima običaj da u toku noći udara zatvorenike i da je o tome obavjestio

upravnika Besima i komandira Avdovića, te da je nakon toga stražar Kemal i dalje ostao

stražar u pritvoru, svjedok je potvrdio i kaže da jeste ovako rekao, ali objašnjava da je

tada mislio da nije bilo neke veće sankcije prema Dautoviću, on je ostao stražar, misli

da je bio stražar vani, to je htio reći. Sem toga, navodi da nije svaki dan dolazio kako bi

znao da li je Dautović samo unutra ili je bio vani. Nakon izvjesnog vremena, svjedok je

dobio literaturu, u svojoj kancelariji je otkucao tekst Pravilnika, napravili su nekoliko

primjeraka Pravilnika - kako trebaju raditi, kako se ponašati prema pritvorenim, održali

su sastanak, svi su bili tu, Besim, Ramiz, svi stražari, ne sjeća se tacno kada je to bilo,

kada su ga prezentirali. Svjedoku se predočava Pravilnik (10.07.1992. godine stoji na

dokumentu), potvrđuje da je to taj Pravilnik, jedan primjerak je uzeo Besim, a Avdović je

uzeo više primjeraka, kako bi podijelio stražarima (na kapiji, prijemnu kancelariju, unutra

)itd.

366. Cjeneći iskaze svjedoka u cjelini, a u odnosu na dešavanje u bivšoj kasarni

“Viktor Bubanj”, vijeće nalazi da su svi oni na uvjerljiv način opisali dešavanja za vrijeme

boravka u zatvoru /pritvoru “Viktor Bubanj”, a iz njihovih iskaza se može, bez dvojbe,

zaključiti da su vjerno prenijeli ono što su doživjeli. Svi su ovi iskazi saglasni u jednom –

gotovo svakodneno su, tokom zatočenja, bili izloženi, u najmanju ruku, nehumanom

postupanju od strane pojedinih stražara, a sve iz razloga što su bili srpske

nacionalnosti.

367. U prilog ovakvog zaključka osim iskaza svjedoka oštećenih ide i dokaz Tužilaštva

T-221 “Izvještaj Misije KESS-a o pregledima zatočeničkih mjesta Bosne i Hercegovine

29. avgust - 04. septembar 1992. godine”, u kojem se navodi “ zatočenici nisu željeli

govoriti o načinu na koji uprava sa njima postupa, no odavali su utisak da su se

premlaćivanja bez razloga događala. Strah, a ne poštivanje naoružanih stražara je bio

očit, a u jednom trenutku predstavnik uprave se vrlo osorno obratio jednoj medicinskoj

osobi srpske nacionalnosti koja govori engleski i koju smo intervjuirali. Saznali smo da

jedan zatočenik liječi prelom ruke koji je, navodno, bio posljedica udarca palicom ……

Majka, tetka i stric jednog muslimanskog stražara nalaze se u srpskom logoru u Foči.

…. Očito je da ovi zatočenici pate od psihičkih trauma i posljedica neizvjesnosti, no u


95

manjem opsegu nego što smo to ustanovili u većini drugih centara. Kod

razgovora o tome zamjetan je bio strah od uprave logora.”99

368. Iz iskaza svjedoka očigledno je da se radi o ličnom i mučnom iskustvu koje su

preživjeli u “Viktor Bubnju”, kao obespravljeni ljudi koji su dovedeni na milost i nemilost

onih koji su bili zaduženi za njihovo čuvanje, o čemu su govorili jasno i uvjerljivo, bez

želje i namjere da stvari, kako tvrdi odbrana, uveličaju i prikažu imaginarno, jer se radi o

svjedocima koji su, i prema odbrani, zaista pretrpili ratne patnje, pa su imali interes,

navodi odbrana, da svjedoče onako kako su svjedočili.

369. Vijeće ne djeli mišljenje odbrane u odnosu na navedeno, niti su svjedoci negirali

da su torturu prošli i teže batine dobili i prije dolaska u “Viktor Bubanj”, obzirom da je

većina njih prethodno prošla i kroz druge zatočeničke objekte, niti su u svojim iskazima

pokušali optužiti sve stražare za nehumano ponašanje, što je samo još jedan, dodatni

razlog, da se njihovim iskazima, u odnosu na dešavanja u “Viktor Bubnju” i torture koju

su prošli u ovom objektu, a u pogledu istinitosti i vjerodostojnosti njihovih iskaza

povjeruje u cjelosti. Pored toga, odbrana prvooptuženog Avdovića njihove iskaze, ni na

koji način, nije dovela u pitanje.

370. Tako svjedok Tihomir Ivković, navodi da nikada nije čuo da je Avdović bio

nekorektan prema osobi koja je bila zatvorena, niti je to nekada vidio, a za vrijeme

njegovog boravka lično ga niko od stražara nije tukao, a isto je izjavio i svjedok “MB-1”

(ne može reći da ga je neko tukao), a Škobo Radivoje kaže da je odnos stražara prema

njemu, osim Keme i Safeta, bio dobar, te svjedoka Dragiše Andrića, koji iako, kaže da

ga udaraju nogama, rukama, ne bira se samo mlate, ipak navodi da su najteži bolovi bili

prvi udarci u stanu, kada su mu zaprijetili da će silovati kćerku I suprugu. Isto tako

svjedok Simo Tambur navodi da je ono što je on doživio maltretiranja u “Viktor Bubnju”

bilo od Alića i Herceg Slavke, ostali su bili korektni, svjedok nije imao ni sa kim

problema.

371. Dakle, u pogledu činjenice da su u zatvoru/pritvoru “Viktor Bubanj” zatočenici bili

izloženi ponižavajućim postupcima i udarcima od strane pojedinih stražara, ne odstupa

niti jedan svjedok u svom iskazu, nego na gotovo istovjetan način opisuju ono što se

dešavalo, od njihovog dovođenja, pa zatim i tokom boravka u bivšoj kasarni.

372. To maltretiranje i udarci o kojima su govorili bili su različiti i kretali su se od

„jednom ili dva puta nogom po leđima i bubrezima“, do premlaćivanja palicama,

kundacima, šakama, čizmama po cijelom tjelu, po rebrima kičmi, stomaku, plućima,

vratu, rukama, nogama“, a navedene radnje, činjenično opisane u ovoj tački izreke

presude, prema ocjeni ovog vijeća, ispunjavaju standard nečovječnog postupanja. Kod

ovakvog zaključka vijeće je imalo u vidu sve naprijed navedene elemente istaknute

99

T-221 “Izvještaj Misije KESS-a o pregledima zatočeničkih mjesta Bosne i Hercegovine 29. avgust - 04. septembar 1992. godine”, strana 33-34;


96

definicijom nečovječnog postupanja. Ponašanje pojedinih stražara nesumnjivo

predstavlja ozbiljan atak na ljudsko dostojanstvo zatočenih civila, koji ne samo da su

lično izloženi fizičkom zlostavljanju, već su svakodnevno bili svjedoci i patnje drugih

zatočenika. Za sagledavanje njihovog stanja, posebno je upečatljiv iskaz svjedoka

Tihomira Ivkovića koji, opisujući „postupak obrade“ prilikom dovođenja kaže „mi ulazimo

u taj hodnik prestravljeni, pretučeni...“, svjedok “A” – “jauci su se čuli i po danu i po noći,

odvođenje - dovođenje, bila je streljana u podrumu zgrade, čula se pucnjava, a sve je

to djelovalo negativno na psihu logoraša.“ Svjedok Čodo Radmilo “kad god se izlazilo u

wc od stražara neko ošine nogom, šamarom, nije bilo dana da neko nije dobio batine, ...

mi to ne vidimo samo se čuje jauk”, svjedok Gutalj Slobodan „kad im je napamet palo

mogli su tući, kad je bilo bezakonje“, ili svjedok Kljajić Željko „bio je rat, bio sam lišen

svih prava, nisam se mogao braniti, nisam smio reći istinu“, te naročito svjedok Krsto

Begenišić „ne mora vas da tuče, dovoljno je da nekoga tuče pred našom ćelijom i to

proživljavate“.

373. Kada je sve navedeno praćeno i fizičkim zlostavljanjem, o čemu je već bilo riječi,

onda se bez sumnje može zaključiti, imajući u vidu sveukupni kontekst događanja

(konstantna atmosfera neizvjesnosti, straha, stalno maltretiranje zatočenika), da su

takve radnje, stvarne i ozbiljne u trenutku njihovog preduzimanja, svakako, uzrokovale

fizičku bol i patnju, a sasvim sigurno i visok nivo i intezitet straha, kao oblika duševne

boli i imaju karakter grubog nasrtaja na njihovo ljudsko dostojanstvo, a što predstavlja

vid nečovječnog postupanja kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

374. U odnosu na odgovornost optuženog vijeće je imalo u vidu niz činjenica i

okolnosti, na temelju kojih je utvrđeno da je optuženi bio svjestan i znao šta se dešava u

zatvoru sa zatočenim civilima srpske nacionalnosti, ali i pored toga nije preduzeo ništa

da se to spriječi, na koji način je doprinjeo izvršenju krivičnog djela.

375. Sigurno je da ponašanje stražara nije bilo skriveno i kao takvo nije bilo

nepoznato optuženom Avdoviću, on zapravo zna da se zatvorenici zlostavljaju

svakodnevno, pa iako je imao obavezu da spriječi takvo postupanje, koje prelazi

granice humanosti i sasvim sigurno nanosi velike psihičke patnje i povrijeđuje njihov

tjelesni integritet, ništa ne čini da to spriječi, iako su zatočenici kao civili u potpunosti

uživali zaštitu zajedničkog člana 3. Ženevskih Konvencija.

376. Očigledno je da se, u konkretnom, nije radilo o pojedinačnim i incidentnim

situacijama, pa da bi kao takve mogle ostati nepoznate optuženom, kao nadređenom

čuvarima u pritvoru, tim prije što je i sam prisustvovao prijemu zatočenika Drakula i

Ivkovića, vidio je kako se ponašaju prema njima, bio je upozoren i od strane zamjenika

upravnika Crnković Zlatana, o ponašanju čuvara Dautović Kemala (to je bilo poznato i

ostalim čuvarima, tako da je i optuženi Vintila “čuo za Kemu i da voli ošinuti”), a obzirom

na njegovo svakodnevno i gotovo stalno prisustvo u prostoru zatvora/pritvora, o čemu

je, između ostalih svjedočio i Krkalić Ekrem, svakako mu je moralo biti poznato šta se

dešava u prostoru zatvora. Sem toga, upozoren na ponašanje stražara Dautovića, a i


97

sam prisustvujući događaju prilikom prijema, jasno je da je morao ispoljiti

daleko veću pažnju i oprez u pogledu navedenog stražara i njegovog ponašanja.

377. Čak i kada bi prihvatili odbranu optuženog da je imao radno vrijeme i da noću

nije bio prisutan u zatvoru, ipak nisu se premlaćivanja i zlostavljanja događala samo

noću, nego i u toku dana, i to prilikom izvođenja na šetnju, na radove, odvođenja u wc,

o čemu su svjedočili svi navedeni svjedoci, a naročito prilikom dovođenja zatočenika

koje se mahom odvijalo na uobičajen način - prolaskom kroz šaplir, udarcima nogama,

rukama, palicama, kundacima, što je, kratko rečeno, bio sustavan način ponašanja

prilikom njihovog prijema i zbog toga činjenica, koja nije mogla biti i nije ostala

nepoznata optuženom.

378. Pri tome treba imati u vidu i da se kancelarija optuženog nalazila u prizemlju,

odmah do ćelija zatočenika, sa desne strane od ulaznih vrata, o čemu su, između

ostalih svjedočili Zlatan Crnković, Ekrem Krkalić, a što potvrđuje i svjedok Ramiz

Borčak koji, iako je vojni pritvor “Viktor Bubanja” došao u decembru 1992. godine,

optuženog Avdovića zatiče u istoj kancelariji.

379. Prema stavu odbrane optuženi nije mogao poduzeti bilo kakve radnje da bi se

položaj zatočenih ljudi popravi, nije mogao biti svjestan bilo kakvih radnji i postupanja

drugih stražara prema pritvorenicima, jer to nije bila njegov uloga i funkcija. Prije svega,

vijeće nalazi, da njegova svijest odnosno znanje o tome što se dešava u zatvoru ne

zavisi od njegove uloga i funkcije, jer su dešavanja bili svjesni i mnogi drugi, koji nisu bili

na funkciji koju je on obavljao.

380. Neprihvatljiva je odbrana optuženog, a imajući u vidu provedene dokaze, da je

optuženi bio stražar i ništa više, ali da su ga zbog znanja vođenja kartoteke, rasporeda

službe i drugih potreba u radu i funkcionisanju zatvora mnogi, ne samo iz poštovanja,

već i znanja, oslovljavali sa komandir.

381. Također odbrana je objašnjavala da je optuženi pokušao da zaštiti neke

zatvorenike, čiju je rodbinu poznavao, od odlaska na radove, ali to nije radio u funkciji

komandira obezbjeđenja, već kao stražar. Prije svega, nije se radilo samo o pokušaju,

jer tako ne proizilazi iz iskaza svjedoka Škobo Radivoja, koji u svom iskazu kaže da su

se vodnici, kako svjedok naziva stražare, Ramiza pribojavali, morali su da slušaju i da

nakon što je Avdović rekao vodniku „vrati ga nazad, on ne ne ide na posao“ više nikada

nije vođen na radove.

382. Teško je i pomisliti da bi stražar koji je poveo svjedoka Škobu na radove bez

pogovora poslušao drugog stražara i postupio po izravnom nalogu da se zatvorenik ne

vodi na radove. I za svjedoka Drakul Ljubomira, optuženi Avdović je bio nešto kao

komandant straže, a ovo je zaključio iz njegovog nastupa, jer je jednom kada su šetali

Avdović spriječio da čuvar na šetnji nekog udari “on se odatle pomolio kroz prozor i

rekao da to ne radi. To je istina, bilo je jednom koliko se sjećam.”


98

383. Očigledno je da je optuženi Avdović mogao, imao ovaštenje, a

svakako i dužnost da zabrani, odnosno da spriječi nehuman i ponižavajući odnos prema

civilima, imajući u vidu njegovu funkciju u zatvoru i saznanje o nezakonitom ponašanju,

koje je trajalo duži vremenski period i ne može se smatrati izolovanim incidentom,

obzirom na svakodnevnost takvog postupanja, pa ipak svjesno ne poduzima ništa,

saglašava se da se zatočeni civili tretiraju na takav nečovječan način.

384. Optuženi je u inkriminisanom period, a kako je to vijeće, na osnovu provedenih

dokaza zaključilo, bio de facto bio komandir obezbjeđenja u zatvoru i u tom smislu

snosio odgovornost za zakonito postupanje stražara, te je imao obavezu i odgovornost

sprem zatočenih lica, u smislu obezbjeđenja njihove sigurnosti i zaštite i preduzimanju

mjera da bi se njihovo zlostavljanje spriječilo. Ovo tim prije što je kao radnik KPZ Foča,

prije rata, bio u potpunosti upoznat sa pravilima postupanja prema licima u zatočeničkim

objektima.

385. Vijeće ne prihvata navode optuženog da nije znao za postojanje Pravilnika o

izdržavanju pritvora i kazne zatvora u Odjeljenjima okružnih zatvora i odjeljenjima

kazneno-popravnih domova od 10.07.1992. godine100, s obzirom na iskaz svjedoka

Zlatana Crnkovića koji kaže da je optuženi uzeo nekoliko primjeraka kako bi sa

sadržajem upoznao stražare. Osim toga, svrha donošenja ovog Pravilnika jeste da se

sa sadržajem istog upoznaju oni na koje se odnosi i koji se, u radu, trebaju ponašati u

skladu sa istim.

386. Vještak vojne struke Ramiz Dugalić, objašnjavajući svoj nalaz i mišljenje, na

glavnom pretresu je naveo da nije našao dokumente koji bi ukazivali da je, bilo

komandir straže ili upravnik, poduzeo mjere vezano za kažnajvanje ili sankcionisanje

lica koja su nehumano postupala prema zatočenicima. Objašnjava da, ukoliko je stražar

učinio neko djelo, komandir obezbjeđenja preduzima mjere, na svom nivou, zatim

upoznaje upravnika zatvora, a kasnije i istražnog suca vojnog suda, kada je isti

formiran. Komandir obezbjeđenja može stražara da pozove na razgovor i da ga upozori,

da traži njegov premještaj linijom RiK-a iz tog objekta. Jasno je da ništa od navedenog

optuženi Avdović nije učinio, obzirom na opetovano, odnosno stalno zlostavljanje i

maltretiranje zatvorenika.

387. Iako nije konkretno odgovorio na pitanje da li je dužnost komandira straže da se

brine i o tome kakav je odnos stražara prema zatočenim licima, vještak vojne struke

Nehru Ganić, ipak je na glavnom pretresu izjavio da komandir brine o svojim vojnicima

da uredno izvršavaju zadatke i dužan je da izvjesti, ukoliko sazna ili primjeti, da se

stražari nehumano odnose prema zatvorenim licima (prema ovom vještaku dužnost

Avdović Ramiza na mjestu komandira straže bila je privremena), da vodi računa o

disciplini, o redu, svaki dan vodi svoja zapažanja i o vanrednim slučajevima odmah

100

T-58;


99

izvještava pretpostavljenog starješinu, a on lično je dužan da preduzme određene

mjere iz svoje nadležnosti da smanji štetu.

388. Na osnovu navedenog vijeće, bez sumnje, zaključuje da je optuženi imao nadzor

nad stražarima, imao je i mogućnost, a prije svega obavezu da djeluje u skladu sa

svojom funkcijom i obezbjedi sigurnost zatočenih lica. Odgovornost optuženog Avdovića

ne može se isključiti pozivanjem na odgovornost upravnika i zamjenika upravnika

vojnog pritvora/zatvora, niti optuženi, u konkretnom slučaju, odgovara za njihove radnje

i propuste, kako to tvrdi odbrana. Kao direktno nadređen stražarima, trebao je i morao

biti prva osoba koja će preduzeti nužne i adekvatne mjere u cilju zaštite zatočenika.

389. Optuženom, a kako je to već rečeno nije mogao ostati nepoznat način ophođenja

i tretman zatočenih lica, obzirom da je to bila, gotovo, opštepoznata činjenica, ali je

propustio da djeluje onda kada je morao, svjesno i sa namjerom suzdržavajući se od

djelovanja kada je bio u obavezi da to učini, na koji način se saglasio sa onim što se

dešavalo i htio nastupjelu posljedicu, odnosno odobrava ponašanje podređenih čuvara i

prećutno se saglašava sa svime što oni čine. Iako lično ne učestvuje u premlaćivanju i

zlostavljanju zatvorenika, optuženi doprinosi, u značajnoj mjeri, da do toga dođe, zbog

čega vijeće nalazi da je postupao kao saizvršilac (obzirom da je usljed nepreduzimanja

nužnih mjera omogućio nečovječno postupanje prema zatočenicima), odnosno jer su

njegovim (ne)djelovanjem stvoreni uslovi i omogućeno je da do premlaćivanja dođe.

390. Na osnovu svega iznesenog vijeće je zaključilo da je optuženi radnjama

opisanim u tački I.1 osuđujućeg djela izreke presude počinio krivično djelo ratnog

zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ (nečinjenjem), a u vezi sa

članovima 22. i 30. stav 2 KZ SFRJ.

b) Tačka I.2. izreke presude u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića

391. Tačkom I.2. izreke presude optuženi Avdović Ramiz oglašen je krivim da je

polovinom jula 1992. godine u hodniku vojnog zatvora, nečovječno postupao prema

zatočenom civilu Drakul Ljubomiru, tako što mu je govorio “ti Fočak, moje su pobili u

Foči to su najvjerovatnije bili tvoji”, te ga u nekoliko navrata, kada bi ovaj išao u WC,

snažno udarao palicom u predjelu leđa i ruku, usljed čega mu je od udarca palicom po

desnoj ruci pukao mišić i ostala vidljiva rupa iznad lakta.

392. Vijeće je, na temelju izvedenih dokaza, na nesumnjiv način našlo utvrđenim da je

optuženi u hodniku vojnog zatvora, nečovječno postupao prema zatočenom civilu

Drakul Ljubomiru, na način kako je to opisano u izreci presude, smatrajući, prije svega,

iskaz oštećenog istinitim i vjerodostojnim, i ničim dovedenim u sumnju.

393. Odbrana optuženog dovodi u pitanje iskaz ovog svjedoka, navodeći da svjedok

nije bio određen u „vremenu, prostoru i mjestu i načinu, kao i razlogu da bi to mogao


100

biti Avdović Ramiz, pa nema nikakvih valjanih zaključaka da ga je Avdović

Ramiz ikada udario“.

394. Nasuprot ovakvoj tvrdnji odbrane, svjedok – oštećeni Drakul Ljubomir je na

jasan, decidan i uvjerljiv način opisao postupanje optuženog prema njemu i vijeće nije

imalo razloga da ovakvom iskazu oštećenog u potpunosti ne pokloni vjeru.

395. Naime, svjedok Drakul Ljubomir, u svom iskazu, bez namjere da optuženom

stavi na teret i ono što ne stoji i što nije učinio, navodi da je od optuženog, prvi ili drugi

dan, dobio batine i da mu je rekao „ti Fočak, moje su pobili u Foči, to su najvjerovatnije

tvoji“, i tukao ga je, obično kada ide ili se vraća iz wc-a. Svjedok je, opisujući te udarce i

povredu koju mu je optuženi nanio, izjavio „pa udari palicom, jednom ili dva puta, nekad

po rukama, nekad po leđima, zavisi kako stigne, jedan od udaraca je palicom i pukao mi

je mišić, sada nema uopšte mišića“. Trajalo je to, kaže svjedok, jedno sedam dana.

Međutim, svjedok kaže i to da ga je optuženi Avdović, nakon toga „popustio“, te da nije

on sam u tome učestvovao, učestvovali su i drugi podjednako „ne mogu ja reći da je on

u to vrijeme bio najveća babaroga prema meni, možda prema drugima jeste. Prvih par

dana možda jeste prema meni, kasnije me prebacio tamo i htio da završi razmijenu za

mene i eto šta ja znam”.

396. Ovakav iskaz svjedoka vijeće nalazi iskrenim, svjedok je, bez bilo kakvih

namjernih konstrukcija, jednostavno i upečatljivo opisao šta mu se zaista dešavalo u

bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”, ne samo u odnosu na postupanje optuženog Avdovića,

već i u odnosu na sva događanja, od trenutka kada je doveden, pa do njegovog

puštanja.

397. Iako je vijeće oslobodilo optuženog Avdovića za radnje postupanja prema

oštećenim Kljajić Željku i Pejović Dradomiru, vijeće je cijenilo i njihove iskaze u odnosu

na činjenicu da optuženom nije bilo strano korištenje fizičke sile prema zatočenicima.

Naime, vijeće je u slučaju oštećenih Pejovića i Kljajića svoju odluku o oslobađanju

optuženog donijelo, ne iz razloga što nije našlo dokazanim da je optuženi počinio radnje

koje su mu izmjenjenom optužnicom stavljene na teret, nego zbog toga što nije našlo

dokaze da je njegovo postupanje dostiglo standard nečovječnog postupanja, potrebnog

da bi se radilo o krivičnom djelu ratnog zločina.

398. Kada su u pitanju iskazi ovih svjedoka vijeće im poklanja vjeru smatrajući da su

istiniti i vjerodostojni, i kao takvi posredno potvrđuju iskaz svjedoka Ljubomira Drakula.

Naime, svjedok Pejović Dragomir opisuje ono što se desilo u Centralnom zatvoru i

postupanje optuženog prema njemu što se, ni u kom slučaju, ne može karakterisati kao

dozvoljeno postupanje u smislu odnosa prema zatočenom licu. Kao i u slučaju svjedoka

oštećenog Ljubomira Drakula i svjedok Pejović navodi da je njegova veza sa Fočom

uzrokovala reakciju optuženog Avdovića. Naime, optuženi ga je pitao za Mišu Pejovića

(inače svjedokovog rođaka), a kada je svjedok, zbog straha rekao da ga ne poznaje, uz

prijetnju „sjetićeš se ti Miše“ udario ga nogom u cjevanicu. Nakon toga svjedok Pejović


101

opisuje kako je u nekoliko navrata premlaćen od strane stražara, pri ćemu

su ga i ovi stražari pitali da li se sjetio Miše.

399. Isto tako, svjedok Željko Kljajić u svom iskazu navodi da je imao sa optuženim,

kako kaže, „jedan problem“ kada su se zatočenici izjašnjavali o nacionalnosti, pa je

svjedok vrekao da je Srbin na šta mu je optuženu udario dva „vruća” šamara i rekao

„majku ti četničku, ti si Bosanac pravoslavac“.

400. Iako, kako je rečeno, nema dokaza da su radnje optuženog o kojemu su

svjedočili svjedoci Pejović i Drakul, po mišljenu Vijeća, dostigle standard nečovječnog

postupanja, vijeće nalazi potrebnim navesti iskaze ovih svjedoka koji, u stvari,

oslikavaju način postupanja sa zatočenicima i od strane optuženog, u to vrijeme

komandira obezbjeđenja.

401. Inkriminirane radnje koje se optuženom stavljaju na teret, po nalaženju vijeća, u

velikoj mjeri odstupaju od principa čovječnosti i osnovnih principa humanog postupanja.

Kada se sagleda kontekst vremena, mjesta i okruženja u kojem se oštećeni Drakul

Ljubomir nalazi (već pri dolasku pretučen u špaliru) te, dodatno, stavljanje u izgled, od

strane optuženog, da su „vjerovatno njegovi” pobili porodicu optuženog u Foči i, pri

tome udaranje, kada ide ili se vraća iz WC-a, palicom po leđima ili rukama „zavisi kako

stigne“, usljed čega mu je pukao mišić na nadlaktici desne ruke, a što se ponavlja

nekoliko dana, zasigurno je da je to kod oštećenog, osim nanošenja fizičke boli

izazavalo i znatan strah, što po svom karakteru i značaju predstavlja grubi nasrtaj na

dostojanstvo oštećenog a što, kao takvo, ima obilježje nečovječnog postupanja, kao

ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

402. Nesporno je da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem, odnosno znao je i

bio svjestan da radnje preduzima u odnosu na lica koja su zaštićena međunarodnim

konvencijama, tim prije što je, kao prijeratni radnik u KP domu Foča, bio upoznat sa

pravilima postupanja sa zatvorenim licima, te da je zabranjen svaki vid nečovječnog

postupanja, kako u smislu zabrane povreda tjelesnog integriteta, a tako i sve povrede

ljudskog dostojanstva, a protivno kojim zabranama je, kako je to dokazano, van svake

razumne sumnje, optuženi postupio.

403. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, vijeće je našlo dokazanim na nesumnjiv

način da je optuženi Ramiz Avdović preduzeo radnje za koje je oglašen krivim, a u

kojim radnjama su se ostvarila obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.


102

c) Tačka II.3 izreke presude u odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae

404. Tačkom II.3. izreke presude optuženi Vintla Iulian Nicolae oglašen je krivim da je

polovinom novembra 1992. godine, u toku noći, u hodniku vojnog pritvora, prilikom

prijema civila Kljajić Željka, Šolaja Ostoje, Božić Krste, Ristović Todora i dr., nečovječno

postupao prema zatočenom civilu Kljajić Željku, tako što mu je naredio da stane uza zid

i podigne ruke, što je ovaj u strahu i učinio, a zatim ga snažno udario šakom, s lijeve

strane, u predjelu rebara, i oborio na pod, a potom ga, kada se ovaj podigao, odveo u

ćeliju broj 3, a zatim, nakon nekoliko dana, ponižavajući ga, naredio mu da golim

rukama iz WC-e šolje pokupi ljudski izmet, što je ovaj u strahu i učinio.

405. Svjedok Željko Kljajić je na glavnom pretresu svjedočio o tome kako je od kuće

ponovo odveden polovinom 11 mjeseca 1992. godine, te da je doveden u kasarnu

“Viktor Bubanj”. Zajedno sa njim bilo je još 5 ljudi, između ostalih, pokojni Kosta, te

Todor Ristović. Uvedeni su u hodnik, gdje su ih prislonili uza zid, te ukazujući na

optuženog Vintilu “ovaj gospodin ovdje, njega sam poznao”, svjedok navodi da ih je on

sve redom tukao. Zbog oštećene jetre, potrudio se da desnu stranu što više zaštiti jer je,

kako kaže, vidio šta je bilo sa Kostom, koji je imao 70 i nešto godina. Njega je Vitila

udario 5-6 puta po bokovima sve dok nije pao, a onda ga je, par puta, udario nogom i

tako sve redom. Kada je došao red na svjedoka, Vintila ga je udario sa lijeve strane,

tako da je odmah pao. Objašnjava da tada nije znao optuženog, ali ga je kasnije viđao i

prepoznao “on je bio jedan od najgorih u to vrijeme i u toj garnituri ljudi, što se tiče

vodnika”.

406. Navodi dalje da ih je Vintila primio i poslije torture rasporedio po ćelijama,

svjedoka je udario nogom tako da je upao u ćeliju i pao po ljudima. Opisuje optuženog i

kaže da je bio smeđ, više crn, malo mršaviji, zvali su ga Julijan Vintila, to je saznao

sutradan, nisu ga smjeli ni pogledati, kada je bio dežurni nisu smjeli da traže da idu u

wc, jer su znali da će dobiti batine. I kasnije je viđao Vintilu, a jedne prilike ga je odveo u

wc i natjerao ga da golom rukom čisti nuždu, koju je on izvršio, morao je to učiniti

(“čovjek nema nikakva prava ……”). Objašnjava da je to bio službeni wc, zatočenici tu

nisu dolazili, nije vidio da li je Vintila otišao u toalet pa njega pozvao da očisti, ali je on

tako shvatio “ja nisam vidio, ali je čovjek bio u wc-u”.

407. Osim toga, svjedok navodi i da mu se zatočenik Velibor Lalović žalio da ga je

optuženi Vintila natjerao da fekalije čisti rukama. Nadalje, svjedok je izjavio da ga je

optuženi dva puta vodio u sale za ispitivanje i udarao nogom u bubrege “kaže pričaj”, a

jedne ga je prilike, pred tim ljudima, pitao je li mu žena bila nevina i udario po glavi. Išao

je svjedok kaže, čistiti prostorije po sudu, vodnik bi došao i pozvao bi ih, čistili su

hodnike, wc, to je, kaže, vjerovatno bio sistem.


103

408. Optuženi Iulian Vintila Nicolae je, prilikom davanja iskaza u svojstvu

svjedoka, negirao navode svjedoka Željka Kljajića, navodeći da za takvo nešto osoba

mora biti poremećena, a da on to nije. Objašnjava da su kuhari čistili toalet koji je bio

pored kuhinje, a kada je prešao u stražare zatvorenici su čistili, ne zna ko je to odredio,

kada je on pristigao tu, kao stražar, taj red je već bio uspostavljen. Nikada lično nije

određivao nekom da čisti veliku nuždu, obično se pitalo ko hoće da čisti i zatvorenici su

se, uglavnom, međusobno dogovarali, bio je kućni red da neko mora čistiti, i tako je bilo

sve dok je on tu bio, odnosno do 01.02.1993. godine. U doba kad je formiran sud, to se

pravilo, koje je „neko“ uveo, nastavilo, ne zna ko je sudijama čistio kancelarije, a što se

tiče hodnika, koliko se sjeća, predsjednik suda je izabrao ko smije biti izveden na te

radove čišćenja, i suština stvari se nije promjenila, to su, i prije i poslije, radili

zatvorenici. Ne sjeća se Kljajić Željka iz tog perioda i nije imao razloga da ima poseban

odnos prema njemu, u smislu da se ponaša bolje ili lošije.

409. Odbrana optuženog tvrdi da je oštećeni Željko Kljajić pogriješio prilikom

identifikacije optuženog i da njegov opis optuženog nije dovoljan za pouzdanu

identifikaciju, te da je ime optuženog karakteristično i razlikuje se od drugih, pa je

logično da je oštećenom ostalo u sjećanju.

410. Osim toga, po stavu odbrane, nema dokaza i ne može se na pouzdan način

utvrditi da se udarci koji se navode kao radnje izvršenja mogu kvalifikovati kao djelo

nečovječnog postupanja prema međunarodnom običajnom pravu. Što se tiče čiščenja

wc-a, odbrana navodi da je to bila redovna obaveza zatvorenika, koja nije suprotna

međunarodnom humanitarnom pravu i ne može se smatrati zlostavljanjem.

411. Suprotno tvrdnji odbrane, vijeće nalazi da su se u radnjama optuženog ostvarila

bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Već ranije (u paragrafima

288-305) vijeće je obrazložilo iz kojih razloga nalazi dokazanim da je optuženi u

inkriminisano vrijeme u vojnom pritvoru “Viktor Bubanj” obavljao dužnost stražara

(vodnika – kako kaže svjedok).

412. Vijeće nije imalo dilemu u pogledu identifikacije optuženog od strane svjedoka

Željka Kljajića, koji je optuženog, bez dvoumljenja, prepoznao u sudnici, a u pogledu

radnji opuženog, nije imalo razloga da ne povjeruje u iskaz svjedoka – oštećenog Željka

Kljajića, niti ga je odbrana, na bilo koji način dovela u pitanje. Svjedok je na pouzdan,

uvjerljiv i dosljedan način, iskreno i bez želje da bilo šta konstruiše, govorio o tome šta

je doživio u vojnom pritvoru “Viktor Bubanj”, te ponašanju i tretmanu koji je, u

inkrimisanom periodu, imao od strane optuženog. Vijeće je steklo utisak, da je svjedok i

sada pod uticajem tih dešavanja i da se ne može, poslije toliko vremena, osloboditi

traume i poniženja, koje su ta dešavanja prozrokovala “imam posljedice, jedno bolno

iskustvo, što me najviše boli, što sam doživio to jer nije trebalo, ja bih Vintilu sada odveo

na piće i pitao ga, što si to morao”, te nalazi da oštećeni, ni u kom slučaju, ne

preuveličava patnje koje je pretrpio u vojnom pritvoru.


104

413. Činjenica je da su okolnosti u kojima se oštećeni nalazio, bile ozbiljne i

teške, već same po sebi. Svjedok, po drugi put, biva odveden od kuće te je, i prije

dolaska u “Viktor Bubanj”, pretučen i maltretiran, što je, samo po sebi, već stvorilo

posebno psihičko stanje, osjećaj straha i beznađa “bio sam već slomljen ….”, a sve to

je praćeno I fizičkim zlostavljanjem od strane optuženog nakon što, prislonjen uza zid,

čeka da i on dođe na red za udaranje.

414. Kada ga uz sve navedeno, optuženi, jedne prilike, natjera da u wc-u čisti fekalije

golim rukama, a što je morao izvršiti “…čovjek nema nikakva prava osim da izvršava

ono što ime se naredi ili je mrtav..”, onda se, bez sumnje, može zaključiti da su radnje

optuženog imale karakter nečovječnog postupanja prema oštećenom.

415. Naime, radnje optuženog, nesumnjivo su oštećenom, u vrijeme kada su

preduzimane, prouzrokovale kako fizičku bol i patnju, tako su bile usmjerene i na

poniženje i degradiranje istog što, prema mišljenju vijeća, ima karakter grubog nasrtaja

na njegovo ljudsko dostojanstvo, a svakako predstavlja vid nečovječnog postupanja.

416. Ne može vijeće prihvatiti stav odbrane, da je čišćenje wc-a bila redovna obaveza

zatočenika i po ustanovljenoj proceduri jer, kako reče svjedok “možda jeste bio sistem,

ali nije bio način”, s čime se vijeće u potpunosti slaže i nalazi da je kod optuženog, kada

je natjerao oštećenog da golim rukama očisti wc, postojala namjera da istog dodatno

ponizi i degradira.

417. Vijeće zaključuje da je optuženi svoj položaj iskoristio da oštećenog izloži patnji i

poniženju, bio je svjestan svojih radnji, posljedica koje istim prouzrokuje i htio je njihovo

nastupanje, zbog čega je radnje, u kojima su se ostvarila obilježja nečovječnog

postupanja, kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, preduzeo sa direktnim

umišljajem.

418. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, vijeće je našlo dokazanim, na nesumnjiv

način, da je optuženi Vintila Iulian Nicolae preduzeo radnje za koje je oglašen krivim, a

u kojim radnjama su se ostvarila obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog


d) Tačka II.4 izreke presude u odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae

419. Da je optuženi Vintila Iulian Nicolae u vojnom pritvoru u ćeliji broj 12, u 2-3

navrata nečovječno postupao prema zatočenom civilu Gutalj Slobodanu, tako što je

otključavao vrata na ćeliji i tražio od Gutalj Slobodana da mu priđe, a kada bi ovaj to

učinio, rukama bi se hvatao za rešetke na ulaznim vratima i nogama ga snažno udarao

u predio leđa, nakon čega bi oštećeni Gutalj Slobodan udarao u zid ćelije, padao na pod


105

i gubio svijest, proizilazi z izjave samog svjedoka – oštećenog Slobodana Gutalj,

koji je saslušan na ove okolnosti.

420. Naime, svjedok je u svom iskazu, na glavnom pretresu, izjavio da je, nakon što je

doveden u “Viktor Bubanj” i pretučen odmah po dolasku, smješten u ćeliju broj 12 u

kojoj je bio smješten Damjanović kojeg su, kaže svjedok “optužili da je pobio neke

momke u Vogošći”. Navodi da su Damjanovića stalno tukli “moja je možda nesreća što

sam bio tu, jer su njega stalno tukli, pa su uz njega i mene”. Ostao je tu možda 4-5-10

dana, nakon čega je prebačen u ćeliju broj 3. Dok se nalazio u ćeliji broj 12, svjedok

navodi da je dolazio kuhar Vintila, kasnije je saznao da mu je ime Julian, kuharom su ga

zvali jer je radio u kuhinji, a koji ga je 2-3 puta dobro premlatio. Ime ovog čovjeka

saznao je od Damjanovića koji je, također, dobivao batine od njega i on mu je rekao

“ovo ti je kuhar Vintila”.

421. Opisujući kako ga je optuženi Vintila Iulian Nicolae tukao, svjedok je naveo da se

optuženi uhvati za ulazna vrata ćelije, njemu kaže da priđe, nakon čega se odigne

rukama i svjedoka, nogama, udari u bubrege, nakon čega svjedok posrne i udari

glavom u zid i tako, navodi svjedok “daj još, daj još, dok ne padnem”. Iako je, pored

ovog bilo još batina, kaže da je ovo upamtio i zapečatio.

422. Ponavlja da se navedeno dešavalo 2-3 puta, sve dok nije prebačen u ćeliju broj

3, gdje nije tučen, samo je izvođen pred ćeliju. Objašnjava da bi ga, u to vrijeme, oborio

dobar vjetar, a ne čovjek u najjačoj snazi. Pozvan da ga prepozna u sudnici svjedok je

pokazao na optuženog Vintila Iuliana Nicolae „čim sam pogledao ovako rek’o sam to je

Vintila. Evo ga drugi red, kravata i košulja, ja mislim jedno 90 %, da je to on, poslije 20

godina“. Svjedok potvrđuje da je prije tri godine izjavio da učesnike ne bi mogao

prepoznati, jer se ne sjeća. Navodi da je na glavnom pretresu, bez dvoumljenja,

pokazao na optuženog, zbog toga što tada ( prije tri godine ) nije bio skoncentrisan, niti

je vidio ljude “ ali kada vidiš čovjeka, kad ti dođe i sjetiš se može taj lik biti. I Vintilu sam,

sigurno, odmah pozn'o samo nije imao plavu kosu“.

423. Na insistiranje odbrane da je svjedok u izjavi iz istrage rekao da je u ćeliji broj 12

proveo 7 dana, svjedok kaže da se nakon 20 godina ne može sjetiti svake riječi, ne

sjeća se da je tada to rekao.

424. Svjedok misli da Damjanović nije mogao pogriješiti u identitetu optuženog, jer je

on tu proveo dosta duže nego svjedok. Na pitanje odbrane da li je moguće da je

zamjenio Vintilu naveo “moguće je, svašta je moguće u životu, ali koliko me sjećanje

služi. Svašta je moguće, a ne nakon 20 godina čovjeka poznati. Kad sam bio u to, bio

sam depresivan, jadan, bijedan, nikakav, ne bi mogao ni svog oca poznati“. Na kraju, a

upitan da pojasni da li je zaista vidio optuženog, svjedok je ustvrdio “pa kako da neću

vidjeti ko me je udarao, nije duh. Kad sam jednom rekao udarao me taj toliko i tu. Ja

govorim, tvrdim odgovorno i govorim Božiju istinu. Nemam protiv čovjeka ništa, želim ga

pitati šta ga je toliko natjeralo da me toliko ….”.


106

425. Optuženi Vintila Iulian Nicolae negira iskaz svjedoka Slobodana Gutalja,

u pogledu činjenice da se “hvatao za dovratak i tako udarao čizmama, nogama,

pritvorena lica”, zato što to fizički nije bilo moguće, jer su vrata od ćelije dosta visoko, a

iznad svake ćelije bio je prozor, koji fizički, pa ni najvisočiji čovjek nije mogao normalno

dohvatiti. Pored svakog prozora bila je šipka i ručica, i tom ručicom se otvarao i

zatvarao taj prozor, i kad se otvarao taj prozor on se otvarao na kip prema vani i opet bi

trebale merdevine da bi se otvorio taj prozor, tako da je navedeni način izvršenja bio

fizički nemoguć, te da se to može vidjeti na slikama. Svjedok kaže da nije imao razlog

da ima poseban odnos prema Gutalj Slobodanu, u smislu da se prema njemu ponaša

bolje ili lošije.

426. Odbrana u završnoj riječi tvrdi, da je svjedočenje Slobodana Gutalja,

kontradiktorno, puno nelogičnosti i nedosljedno, da je u identifikaciji optuženog

pogriješio i da nije na pouzdan način dokazano da je Slobodanu Gutalju udarce zadao

optuženi. Osim toga, oštećeni je najveću patnju i torturu pretrpio prije nego što je

doveden u “Viktor Bubanj” i jasno se izjasnio da je upravo od tih udaraca zadobio

povrede od kojih osjeća posljedice.

427. Nasuprot ovakvom stavu odbrane vijeće je radnje optuženog kvalifikovalo kao

nečovječno postupanje prema međunarodnom običajnom pravu.

428. Prije svega, cijeneći iskaz svjedoka – oštećenog, vijeće nalazi da je svjedok bio,

unekoliko, konfuzan prilikom davanja odgovora, što je, prije posljedica sposobnosti

izražavanja i reprodukovanja, odnosno iznošenja sjećanja na ovaj događaj, koje je za

svjedoka i sada traumatično, nego želje i namjere da optuženog tereti za nešto što ovaj

nije učinio. Međutim, to nije umanjilo istinitost, uvjeljivost i pouzdanost njegovog

svjedočenja da je upravo optuženi Vintila preduzeo radnje izvršenja onako kako su

navedene u činjeničnom opisu ove tačke presude.

429. Odbrana insistira na tome da svjedok i ne zna ko je bila osoba koja ga je tukla. U

pogledu prepoznavanja u sudnici prilikom svjedočenja, oštećeni, ukazujući na

optuženog kaže da ga prepoznaje sa 90% sigurnosti, što je i razumljivo obzirom na

protok vremena (20 i više godine od samog događaja), te činjenice da svjedok i sam

navodi da je tada bio „depresivan, jadan, bjedan, nikakav ne bi mogao ni oca svog

poznati”.

430. Međutim, vijeće ne prihvata navod odbrane da je svjedok prilikom identifikacije

pogriješio, te da ista ne može biti osnov za osuđujuću presudu, jer je njegova izjava

neuvjerljiva, kontradiktorna i u suprotnosti sa izjavama upravo svjedoka Tužilaštva, iz

razloga što, vijeće nalazi da je svjedok doslijedan u svojoj tvrdnji da se radilo o, kako

kaže „kuharu Vintili.“

431. Svjedok optuženog identifikuje, prije svega, kao kuhara, što je optuženi

nesumnjivo i bio prije nego je prešao u stražarsku službu, i gotovo svi u vojnom pritvoru,


107

kako drugi stažari, tako i zatočenici, znali su ga upravo po tome i tako su ga i zvali -

kuhar.

432. Upravo navedena specifičnost odvaja optuženog od drugih stražara i nije

vjerovatno da bi neko, ko je imao priliku viđati čuvare gotovo svaki dan, mogao

zamjeniti optuženog Vintilu za nekog od drugih čuvara, pogotovo ako se uzme u obzir

činjenica da je optuženi ulazio u ćeliju i tukao, kako svjedoka, tako i Damjanovića, za

kojeg svjedok kaže da je dobivao više batina od njega. Na kraju, na pitanje da li je tada

vidio optuženog ili ne, svjedok, bez dileme, odgovara „pa kako da neću vidjeti ko me je

udario, nije duh... ja govorim, tvrdim odgovorno i govorim Božiju istinu.“ Za vijeće je

razumno i logično, pa stoga i prihvatljivo objašnjenje da kada je, prije tri godine izjavio

da učesnike ne bi mogao prepoznati, tada nije vidio ljude “ali kada vidiš čovjeka kad ti

dođe i sjetiš se, može biti taj lik.”

433. Osim toga, svjedok opisuje lik optuženog iz inkriminisanog vremena slično kao i

većina drugih svjedoka (srednje visine, plav, podebeo), pa iako, za vijeće to nije od

odlučnog značaja, ipak je malo vjerovatno da svi svjedoci griješe u pogledu identiteta

optuženog. Tako, između ostalih, svjedok Ivković Tihomir za optuženog kaže da je, u to

vrijeme, bio plav i krupan, zaštićeni svjedok MB1 da je bio krupan, trbušast, atletske

građe, a svjedok Elčić Ignjat kaže da je bio srednjeg rasta i malo deblji, dok svjedok

Bogdan Malešić tvrdi da je bio plavkast. Cjeneći navedeno, za vijeće nije bilo sumnje, u

pogledu identiteta osobe o kojoj je svjedočio oštećeni i zaključuje da se upravo radi o

optuženom Vintili Iulianu Nicolae.

434. Odbrana optuženog je ukazivala i na nedoslijednost u iskazu svjedoka u

pogledu dana koje je proveo u ćeliji broj 12 zajedno sa Damjanovićem i u kojoj je

premlaćivan od strane optuženog Vintile. Naime, svjedok navodi da je u toj ćeliji proveo

4-5-10 dana „nije siguran“, dok odbrana tvrdi da je, u istrazi, naveo da se radi o 7 dana,

a da ga je optuženi tukao jednom sedmično, čega se svjedok ne sjeća.

435. Vijeće nalazi da se ne može od svjedoka očekivati da se tačno sjeti broja dana

koliko je proveo u nekoj od ćelija bivše kasarne, s obzirom na njegovo tadašnje psihičko

opterećenje, u atmosferi konstatnog straha i neizvjesnosti i stalnom isčekivanju novih

premlaćivanja. Svjedok je dosljedan – optuženi Vintila ga je, na opisani način, pretukao

dva-tri puta. Sem toga iskaz svjedoka dat u istrazi, na koji se pozivala odbrana, nije

uložen kao dokaz, pa da bi ga vijeće moglo cijeniti i uporediti sa iskazom datim u toku

glavnog pretresa.

436. Dakle, vijeće, bez dvojbe, poklanja vjeru iskazu ovog svjedoka, nalazeći da

svjedok govori o doživljenom, jasno identifikujući optuženog kao vinovnika njegovog

stradanja, ne želeći time da tereti optuženog više od objektivno doživljenog, niti da

preuveliča patnje koje je pretrpio, kako to tvrdi odbrana optuženog. Vijeće je zaključilo

da je postupanje optuženog prema oštećenom Gutalj Slobodanu doseglo prag


108

nečovječnog postupanja i da je, kao takvo, bilo usmjereno prema zaštićenoj

osobi u smislu citiranih međunarodnih propisa.

437. Naime, vijeće je, u tom smislu, sagledalo sveukupan kontekst postupanja

optuženog, te posljedice koje je njegovo postupanje izazvalo, nalazeći da u uslovima

straha i neizvjesnosti, odnosno stanja u kojem se oštećeni nalazio (“dobar vjetar bi me

mogao oboriti, a ne čovjek u najjačoj snazi”), koje je uz to praćeno i fizičkim

zlostavljanjem, te zaključuje da radnje optuženog, imajući u vidu način izvršenja, pored

toga što su, u trenutku preduzimanja, zasigurno prouzrokovale fizički bol, imaju i

karakter grubog nasrtaja na njegovo ljudsko dostojanstvo a što predstavlja nečovječno

postupanje, kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

438. Po ocjeni vijeća optuženi je opisane radnje poduzeo sa svješću i htjenjem čime je

postupao kao umišljajni izvršilac istog. Optuženom je bilo poznato da će udarcima

oštećenom nanijeti fizički bol i povrijediti njegovo dostojanstvo, pa ipak udara oštećenog

u predjelu leđa i bubrega i to na način da ovaj udara glavom o zid, pada na pod i takvu

radnju čini najmanje dva puta.

439. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, vijeće je našlo dokazanim, na nesumnjiv

način, da je optuženi Vintila Iulian Nicolae preduzeo radnje za koje je oglašen krivim, a

u kojim radnjama su se ostvarila obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog


440. Vijeće je u činjeničnom opisu izreke presude načinilo određene izmjene, pri čemu

je vodilo računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno istom događaju sa svim bitnim

obilježjima, koji predstavljaju obilježje krivičnog djela, čime je objektivni identitet između

optužnice i presude očuvan.

441. Vijeće je izvršilo intervencije u pogledu činjenica koje pridonose tačnijem

određivanju okolnosti izvršenja krivičnog djela, ne narušavajući integritet bića krivičnog

djela u konkretnom slučaju. Naime, u odnosu na tačke izreke presude kojima se

optuženi oglašavaju krivim, vijeće je prilagodilo činjenični opis iz optužnice, kako bi isti

odgovarao utvrđenom činjeničnom stanju, a da pri tome nije narušen subjektivni I

objektivni identitet optužbe, ispuštajući sve što je našlo nedokazanim i suvišnim, a

imajući u vidu oblik odgovornosti I način izvršenja inkriminisanih radnji.

X. ODLUKA O KAZNI

442. Prilikom odmjeravanja kazne optuženima Ramizu Avdoviću i Vintila Iulian

Nicolae, za krivična djela za koja su ovom presudom oglašeni krivim Vijeće je

prvenstveno imalo u vidu svrhu kažnjavanja propisanu odredbom člana 33. preuzetog

KZ SFRJ, a koja se ogleda u osiguranju kako specijalne prevencije, to jest uticaj na

konkretnog učinioca da ne čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, tako i generalne

prevencije, odnosno vaspitnog uticaja na druge da ne vrše krivična djela. Ovako

propisana svrha kažnjavanja iziskuje da se prilikom odmjeravanja kazne vodi računa da


109

se izrekne kazna koja je adekvatna i kao takva neophodna i srazmjerna ciljevima i

okolnostima koji su već uzeti u obzir u vezi sa samim djelom i uticajem na zajednicu, ali

istovremeno i prilagođena potrebama prevencije počinjenja novih krivičnih djela i

preodgoja konkretnog počinioca.

443. Iako zakonodavac propisuje raspon kazni za svako pojedino krivično djelo u

okviru kojeg raspona je sud dužan da se kreće, te iako propisuje obavezu suda da

prilikom odmjeravanja kazne vodi računa o svrsi kažnjavanja, postoji i obaveza vijeća

da poštuje opšta pravila o odmjeravanju kazne, propisana odredbom člana 41. stav 1.

preuzetog KZ SFRJ, uključujući i sve one okolnosti koje mogu biti od uticaja da kazna

bude manja ili veća. Okolnosti koje su rukovodeće za vijeće u odabiru kazne, a u cilju

ostvarenja svrhe predogoja i prevencije počinjenja novih krivičnih djela od strane

konkretnog počinioca, su između ostalih i stepen odgovornosti, ponašanje počinioca

prije izvršenja krivičnog djela, neposredno prije njegovog izvršenja, ili u vrijeme samog

preduzimanja kriminalnih radnji, kao i nakon izvršenja krivičnog djela, motiv,

karakteristike ličnosti učinioca, a koje sve okolnosti mogu uticati na vrstu i visinu kazne,

ali krećući se u svakom slučaju u zakonskim okvirima, ovisno o tome da li su navedene

okolnosti cijenjene kao otežavajuće ili olakšavajuće.

444. Takođe, odredbom člana 42. preuzetog KZ SFRJ propisano je i da sud može

učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom, ili primjeniti blažu vrstu

kazne, u situaciji kada zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, ili kada se

utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom

kaznom može postići svrha kažnjavanja.

445. U cilju ostvarenja svrhe kažnjavanja, zakonodavac, kroz odredbu člana 41. stav

1. preuzetog KZ SFRJ, propisuje i opća pravila za odmjeravanje kazne, osobito stepen

krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede

zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove

osobne prilike i držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se

odnose na osobu učinioca.

446. Sve navedene okolnosti, cijenjene su od strane ovog vijeća, prilikom

odmjeravanja kazni optuženima Ramizu Avdoviću i Vintila Iulian Nicolae, pa je tako,

prije svega, vijeće je imalo u vidu granice kazne propisane zakonom za krivično djelo za

koje su optuženi oglašeni krivim, to jest da je za navedeno krivično djelo propisana

kazna zatvora u trajanju najmanje 5 (pet) godina. Vijeće je nadalje imalo u vidu težinu

počinjenih krivičnih djela a koja, iako su nesumnjivo teška, i kao takva spadaju u

kategoriju krivičnih djela zaštićenih odredbama kako domaćeg, tako i međunarodnog

prava, za koja krivična djela krivično gonjenje ne zastarijeva, ali koja nesumnjivo

obzirom na prirodu preduzetih radnji i posljedice koje su prouzrokovane, ne spadaju u

kategoriju najtežih krivičnih djela ove vrste.


110

447. Kod odmjeravanja kazni vijeće je posebno cijenilo okolnosti koje se

ogledaju u broju oštećenih prema kojima su optuženi nečovječno postupali, stepenu

njihove krivične odgovornosti u postupanju sa direktnim umišljajem, kao i status

optuženih u inkriminisano vrijeme.

448. Kada je riječ o optuženom Ramizu Avdoviću, vijeće je od olakšavajućih okolnosti

cijenilo raniji život optuženog, činjenicu da do sada nije osuđivan niti krivično gonjen, da

se korektno ponašao za vrijeme trajanja krivičnog postupka, protek vremena od

izvršenja krivičnog djela, vid i stepen krivične odgovornosti, okolnosti pod kojima je djelo

počinjeno, kao i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, a posebno činjenicu da se

određeni broj svjedoka afirmativno izjašnjavao u odnosu na optuženog, izjavljujući da je

prema njima bio korektan.

449. U situaciji kada otežavajućih okolnosti na strani ovog optuženog nije našlo, vijeće

je ocijenilo da navedene olakšavajuće okolnosti, u svojoj sveukupnosti, imaju karakter

osobito olakšavajućih okolnosti, koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom

zaprijećenog minimuma, iz kojih razloga je optuženom Avdoviću izrečena kazna

zatvora u trajanju od tri godine, a koja kazna je, po ocjeni ovog vijeća, adekvatna težini

djela i stepenu krivične odgovornosti ovog optuženog i istom će se u cijelosti moći

ostvariti svrha kažnjavanja, kako sa aspekta specijalne, tako i generalne prevencije.

450. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Ramizu Avdoviću je u izrečenu kaznu

zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to od 20.11.2011. godine do

17.05.2012. godine

451. Prilikom odmjeravanja kazne optuženom Vintila Iulain Nicolae, vijeće je kao

olakšavajuće okolnosti cijenilo da se radi o porodičnoj osobi, da do sada nije osuđivan

niti krivično gonjen, njegovo korektno držanje pred sudom tokom cijelog krivičnog

postupka, protek vremena od izvršenja krivičnog djela u kojem optuženi nije počinio

novo krivično djelo, kao i stepen krivične odgovornosti i jačinu ugrožavanja zaštićenog

dobra, a koje sve okolnosti, po ocjeni ovog vijeća, takođe imaju karakter osobito

olakšavajućih okolnosti i koje, u situaciji kada ni na strani ovog optuženog nisu nađene

otežavajuće okolnosti, opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom zaprijećenog

minimuma.

452. Izrečena kazna zatvora ovom optuženom u trajanju od dvije godine je, po ocjeni

ovog vijeća, adekvatna težini djela i stepenu njegove krivične odgovornosti, te će se i

istom i u odnosu na optuženog u cijelosti moći ostvariti svrha kažnjavanja.

XI. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

453. Cijeneći raspoložive informacije o imovnom stanju optuženih i njihove porodične

prilike, vijeće je zaključilo da bi plaćanjem troškova krivičnog poostupka bila ugrožena

egzistencija optuženih i članova porodice koje su dužni izdržavati, iz kojih razloga je, na

osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, vijeće optužene Ramiza Avdovića I Vintilu Iuliana


111

Nicolae u cijelosti oslobodilo naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju

na teret budžetskih sredstava.

XII. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

454. Primjenom odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, vijeće je oštećene, radi

ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, uputilo na parnicu, s obzirom da podaci

prikupljeni u toku ovog postupka nisu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično

dosuđenje, a utvrđivanje visine imovinskopravnog zahtjeva bi predstavljalo nepotrebno

odugovlačenje predmetnog postupka.

XIII. OSLOBAĐAJUĆI DIO

1. Oslobađajući dio u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića

a) Tačka I.1 Izmjenjene optužnice

455. Vijeće je optuženog Ramiza Avdovića oslobodio od optužbe da je, početkom

juna 1992. godine, kao de facto komandir obezbjeđenja na V spratu Okružnog zatvora,

nečovječno postupao prema zatočenom civilu Pejović Dragomiru, kojeg je, prethodno iz

prizemne prostorije studentskog doma “Mladen Stojanović”, doveo u manju prostoriju na

V spratu Okružnog zatvora, tako što je Pejović Dragomiru, a nakon što mu je isti

odgovorio da ne poznaje Pejović Mišu iz Foče, rekao da će se sjetiti Pejović Miše i da

će on sve platiti za ono što je Mišo u Foči radio njegovim rodicama i majci, a zatim ga

snažno udario špicom cipele u cjevanicu desne noge, izveo ga na hodnik i stražaru

Herceg Slavku naredio da ga odvede u ćeliju.

456. Na ove okolnosti vijeće je saslušalo oštećenog Dragomira Pejovića koji je na

glavnom pretresu detaljno opisano način na koji je, krajem maja 1992. godine zarobljen,

te kako je odveden do Robne kuće „Sarajka“, u restoran, gdje su ga neki momci, koji su

bili u civilu, maltretirali (udarali nogama) da bi nakon toga bio prebačen u jednu

prostoriju da da izjavu. Tada je u prostoriju ušao čovjek kojeg je poznavao „,radio je u

KPD Foča, bio je na prijavnici“, kasnije je saznao da je to bio „dajđa, Ramiz Avdović“ i

taj čovjek ga odvodi u Centralni zatvor.

457. Krečući se prema 5 spratu Centralnog zatvora Ramiz je, kako to navodi svjedok,

pogledao dokumente, ponovio njegovo prezime „Pejović“ i pitao ga za Mišu Pejovića,

koji je inače svjedokov rođak. Međutim, s obzirom da je svjedok ranije „dobio batina“ i

da je Ramiz rekao da je Mišo njemu „ .. zarobio dvije rodice i majku, dvije rodice je

silovao i odsjekao dojke i poslije ih je ubio a majku su držali zatvorenu, davao je samo

suhog hljeba .... sjetićeš se ti Miše “, svjedok nije smio reći da Mišu poznaje, da mu je to

rođak, te da se radi o poštenom čovjeku.

458. Kada su došli na 5 sprat, svjedok je vidio jednog čovjeka kojeg je poznavao iz

viđenja, kojem je Ramiz rekao „ .. ovo je Pejović, a njegov rođak je silovao moje dvije

rodice .... ne sjeća ga se, ali sjetiće se“. Nakon toga su prošli u jednu prostoriju, Ramiz


112

je izvadio karton na kojem je pisalo ratni vojni zarobljenik, rekli su mu da izvadi sve

iz džepova, te da ako mu nešto nađu da će ga ubiti. Ramiz ga tada ponovo pita „da li se

sjetio Miše“, na šta svjedok odgovara da se ne sjeća, a on mu govori „sjetićeš se“, a

zatim ga je „udario nogom u cjevanicu, jako nogom da oči ispadnu“, osjećao je bolove.

459. Ovo se dešava u maloj prostoriji u kojoj su samo njih dvojica, vrata su bila

otvorena, Slavko Herceg, Fudo i jedan sa čudnom frizurom, su bili na vratima i to su

gledali.

460. Vezano za prisustvo Avdovića u Centralnom zatvoru, svjedok navodi da ga nije

mogao često vidjeti jer je bio u ćeliji, ali ga je viđao nekad u prolazu kad se vrata otvore,

„on nije, jedino što me je prvi dan udario, nije me više udario ...“ .

461. Svjedok u Centralnom zatvoru ostaje 15-18 dana, nakon čega je prebačen u

kasarnu „Viktor Bubanj“ gdje ostaje 15 dana, tu ga nije niko maltretirao, možda jedne

prilike kada je izlazio u wc, ali nije bilo kao u Centralnom zatvoru.

462. Na ove okolnosti iskaz, u svojstvu svjedoka je dao i optuženi Ramiz Avdović, koji,

prije svega, negira da je 1992. godine bio u Centralnom zatvoru, tačnije njegovo vojno

angažovanje počinje tako što je prvo bio „kod Topića u Titovoj“, nakon čega odmah, već

početkom juna 1992. godine, prelazi u „Viktor Bubanj“. Pored toga, optuženi negira da

je poznaje Mišu Pejovića, a Dragomira Pejovića je, kako tvrdi, upoznao ovdje na Sudu

kao svjedoka Tužilaštva.

463. Cijeneći iskaz oštećenog Pejovića, vijeće nije moglo zaključiti da je radnja

optuženog Avdovića imala takav karakter da bi se mogla smatrati nečovječnim

postupanjem, odnosno vijeće ne nalazi dokazanim da se, a uzimajući u obzir sve

činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnje (udarac špicom cipele u cjevanicu),

njegovo trajanje tačnije ponavljanje (iz iskaza svjedoka proizilazi da je zadobio jedan

udarac), kao i fizičke, duševne i moralne posljedice ovih radnje na oštećenog, radilo o

nanošenju teške duševne patnje i bola, ili ozbiljne povrede tjela i zdravlja.

464. Imajući u vidu, naprijed navedene elemente, istaknute definicijom nečovječnog

postupanja, te s tim u vezi cijeneći iskaz ovog svjedoka, vijeće nalazi da Tužilaštvo, na

kojem je teret dokazivanja, propušta dokazati, pa i opisati u optužnom aktu, da radnje

optuženog predstavljaju, odnosno imaju karakter grubog nasrtaja na ljudsko

dostojanstvo oštećenog, odnosno nema dokaza da su radnje optuženog kod oštećenog

Pejovića i uzrokovale stvarne tjelesne povrede ili intenzivnu fizičku i duševnu patnju, te

da su bile takvog intenziteta da bi dostigle stepen – prag i mogle se definisati kao

nečovječno postupanje, a što bi predstavljalo krivično djelo ratni zločin protiv civilnog


465. Naime, radnje koje bi se (eventualno) mogle okarakterisati kao nečovječno

postupanje, prema mišljenju vijeća, desile su se nakon što je svjedok napustio prostoriju

u kojoj se nalazio sa optuženim Avdovićem, kada je svjedok, prema njegovom iskazu, u


113

nekoliko navrata premlaćen od strane stražara (najprije su ga stražari Slavko

Herceg, Fudo i jedan sa bombama, tukli kada je smješten u ćeliji, ista trojica su se

ponovo, nakon 10 minuta, vratila u ćeliju, svjedoka prebacili u drugu prostoriju gdje su

ga nastavili tući). Međutim, s obzirom da navedene radnje nisu bile predmet optuženja,

to se vijeće nije ni bavilo njihovom analizom.

466. Navedenog je, sasvim sigurno, svjesno i samo Tužilaštvo, s obzirom da se tek

kroz završne riječi nastoji prikazati i optuženom Avdoviću staviti na teret i radnje za koje

se činjeničnim opisom izmjenjene optužnice ne tereti, kao i radnje koje su izvršili drugi.

Tako se, u završnom obraćanju u nekoliko navrata spominje kako je oštećeni Pejović

bio „neposredni očevidac i žrtva premlaćivanja od strane optuženog Avdovića..“,

kao i da je svjedok „na jasan i određen način opisao čitav tok događaja počev od

njegovog lišenje slobode do njegovog dovođenja i premlaćivanja na V spratu Okružnog

zatvora“, te da se „u momentu njegovog premlaćivanja Avdović Ramiz, .... , nalazio u

neposrednoj blizini, i bio u položaju da je mogao jasno vidjeti ko ga i na koji način

kritične prilike premlaćuje“, što ne potvrđuje ni sam svjedok, a zbunjujuće je i za Sud, jer

upućuje na odgovornost optuženog za radnje drugih osoba, što nije ni bilo predmet

optuženja.

467. Na okolnosti povreda oštećenog Dragomira Pejovića, odnosno posljedica po

njegovo fizičko i psihičko zdravlje, te intenziteta doživljene tjelesne povrede, fizičkog i

psihičkog bola u odnosu na događaje za vrijeme zatočenja u Centralnom zatvoru

Sarajevo, izvršeno je psihijatrijsko vještačenje oštećenog od strane Prim dr. Zorice

Lazarević (T-268 Nalaz i mišljenje vještaka od 11.05.2015. godine) u kojem vještak kao

zaključak analize navodi da je „intenzitet fizičkog povrijeđivanja ili tjelesnih povreda sa

doživljavanjem fizičkih bolova kod svjedoka Dragomira Pejovića bio visok“ kao i da je

oštećeni Pejović „ .. tokom zatočenja na 5 spratu Centralnog zatvora u Sarajevu

doživljavao psihičke patnje (duševne bolove) visokog intenziteta, a koje su posljedica

postupanja drugih lica prema njemu.“

468. Vještak je prilikom izrade Nalaza i mišljenja imao u vidu i cijenio cjelokupna

dešavanja u Centralnom zatvoru, s obzirom da se, u materijalnim dokumentima kao i u

Izjavi svjedoka o traumatskim događajima tokom zatočenja, navode sva dešavanja koja

je svjedok doživio od momenta njegovog zarobljavanja pa sve do puštanja iz zatočenja,

od kojih većina događaja nije predmet optuženja, niti ovog krivičnog postupka.

469. Posljedice koje u svom nalazu navodi vještak, prema mišljenju vijeća, teško da

su mogle nastupiti nakon što je, ili zbog toga što je, optuženi Avdović, kako se to navodi

optužnicom, oštećenog Pejovića „snažno udario špicom cipele u cjevanicu desne noge“.

470. Dakle, vijeće Nalaz i mišljenje vještaka ne nalazi podobnim za ocjenu težine

povreda koje je optuženi Avdović oštećenom te prilike nanio, s obzirom da se ni sam

vještak ne izjašnjava isključivo na ovu pojedinačnu radnju, koja je i predmet optuženja,

niti istu posmatra i ocjenjuje individualno i nezavisno od drugih događaja.


114

471. Na kraju, izmjenjenom optužnicom Tužilaštvo je optuženom Ramizu

Avdoviću stavilo na teret i to da je oštećenom Pejoviću rekao i da će on „sve platiti za

ono što je Mišo u Foči radio njegovim rodicama i majci“. Međutim, kako ni sam svjedok

– oštećeni Pejović nije potvrdio ovu činjenicu, tačnije nije ni svjedočio na ove okolnosti,

niti je o tome posebno pitan od strane Tužilaštva, to za vijeće nije bilo dileme u pogledu

toga koju odluku će, i u odnosu na ove činjenične navode, donijeti.

472. Imajući u vidu sve navedeno, vijeće nije našlo potrebnim da obrazlaže, niti da

utvrđuje, poziciju koju je u inkriminisanom periodu, a vezano za ovu tačku optužnice,

optuženi Ramiz Avdović, obavljao, odnosno da li je optuženi, početkom juna 1992.

godine, bio de facto komandir obezbjeđenja na V spratu Okružnog zatvora.

b) Tačka I.2 Izmjenjene optužnice

473. Također, vijeće je optuženog Ramiza Avdovića oslobodilo od optužbe da je, kao

de facto komandir obezbjeđenja u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”

nečovječno postupao prema zatočenom civilu Željku Kljajiću, kojem je, početkom

novembra 1992. godine, u prizemnoj kancelariji vojnog pritvora prilikom uzimanja ličnih

podataka, kada mu je ovaj rekao da je po nacionalnosti Srbin, udario dva šamara,

opsovao mu majku i rekao mu: “Ti si Bosanac pravoslavac”.

474. Na ove okolnosti vijeće je saslušalo oštećenog Željka Kljajića koji je na glavnom

pretresu svjedočio o načinu na koji je zarobljen, odnosno kako je polovinom 11 mjeseca

1992. godine, ponovo odveden od kuće u Velešićima na informativni razgovor na

Pofalice u prostorije Vranice, nakon čega ga odvode u kasarnu „Viktor Bubanj“, uvode u

prostorije, gdje svjedoka, i ostale koji su dovedeni s njim, prima i počinju tući, a nakon

toga ga smještaju u ćeliju broj 3 u koju zatiče 8-12 osoba.

475. Svjedok optuženog Ramiza Avdovića nije poznavao prije nego je došao u „Viktor

Bubanj“, od drugih je čuo za njega „ .. viđao sam ga za vrijeme zatočenja u Viktor

Bubanj, on je mislim bio komandir smjene... u to vrijeme bio je mršaviji, u crvenoj / rozoj

uniformi, bio je mlađi.“ Obilazio ih je ujutro, kada bi dolazila delegacija, on ili Besim su ih

pratiti.

476. Veznao za odnos Avdovića prema njemu u „Viktor Bubnju“, svjedok izjavljuje „On

i ja smo jedan problem imali, kada smo se izjašnjavali, da li za potrebe Crvenog krsta ili

slično. On me je pitao da dam svoje generalije, pitao me je šta sam po nacionalnosti,

rekao sam Srbin, a on mi je udario dva vruća šamara i rekao, majku ti četničku, ti si

Bosanac – pravoslavac.“

477. Kada je svjedok osuđen i prešao u Centralni zatvor sretao je Ramiza Avdovića,

jedne prilike ga je pozvao na 5 sprat, opušteno su razgovarali, Ramiz mu je rekao da je

i on imao problema, u Foči mu je neko poginuo i samo što mu nije rekao izvini „ja sam

tog momenta vidio da je on iskazao svoje kajanje“, te dodaje „ja sam samo imao to s

njim, što se tiče fizičkog kontakta, ni provokacija, ali bio je aroganatan, namrgođen, ljut“.


115

478. Na ove okolnosti, iskaz u svojstvu svjedoka, je dao i optuženi Avdović koji je

izjavio da je Željka Kljajića upoznao dok je bio u „Viktor Bubnju“ u pritvoru.

479. Imajući u vidu navedeni iskaz svjedoka – oštećenog Kljajića, a iz istih razloga

navedenih u prethodnoj tački oslobađajućeg dijela presude, Vijeće nije moglo zaključiti

da je radnja optuženog Avdovića imala takav karakter da bi se mogla smatrati

nečovječnim postupanjem, odnosno vijeće ne nalazi dokazanim da se, a uzimajući u

obzir sve činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnje i trajanje iste (dva šamara), kao

i fizičke, duševne i moralne posljedice ovih radnje na oštećenog, radilo o nanošenju

teške duševne patnje i bola, ili ozbiljne povrede tjela i zdravlja.

480. Kao i u odnosu na prethodnu tačku, a imajući u vidu, elemente istaknute

definicijom nečovječnog postupanja, te s tim u vezi cijeneći iskaz ovog svjedoka, vijeće

nalazi da Tužilaštvo, na kojem je teret dokazivanja, i u ovom slučaju, propušta dokazati,

pa i opisati u optužnom aktu, da radnje optuženog predstavljaju, odnosno imaju karakter

grubog nasrtaja na ljudsko dostojanstvo oštećenog, odnosno nema dokaza da su radnje

optuženog kod oštećenog Kljajića uzrokovale stvarne tjelesne povrede ili intenzivnu

fizičku i duševnu patnju, te da su bile takvog intenziteta da bi dostigle stepen – prag i

mogle se definisati kao nečovječno postupanje, a što bi predstavljalo krivično djelo ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ. Sem toga, i sam oštećeni

Kljajić tim šamarima ne pridaje značaj nego kaže: „ .. to su smiješne stvari.., te da je

radnja optuženog Avdovića “... isto kao da me pomilovao ...“.

481. Iz istih razloga, navedenih u prethodnoj tački oslobađajućeg dijela presude,

vijeće nije moglo prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka Prim dr Zorice Lazarević od

11.05.2015. godine (T-268c), s obzirom da se ni sam vještak ne izjašnjava isključivo na

pojedinačnu radnju, koja je i predmet optuženja, niti istu posmatra i ocjenjuje

individualno i nezavisno od drugih događaja.

482. Pored toga, iz iskaza ovog svjedoka vijeće nije moglo, na nesumljiv način,

zaključiti kada se zaista desio navedeni događaj, s obzirom da svjedok neprecizno

navodi da se to desilo “poslije Nove godine 1992. godine, odnosno početkom 1993.

godine”, a što bi moglo značiti da su ove radnje van okvira optuženja i predmetne

optužnice.

c) Tačke I.3, I.4. i I.5. izmjenjene optužnice

483. Nadalje, s obzirom da Tužilaštvo nije, van svake razumne sumnje, dokazalo

radnje optuženog Avdovića, opisane u tačkama I.3., I.4. i I.5. izmjenjene optužnice, Sud

je istog oslobodio od odgovornosti da je, kako mu se to stavlja na teret, neutvrđenog

dana, u periodu od jula do početka oktobra 1992. godine, omogućio nečovječno

postupanje prema zatočenim civilima, na način da se saglasio da stražari iz ćelija

vojnog zatvora izvode zatočene civile u voćnjak gdje su pomoću metalnih šipki, bez

ikakve prethodne obuke i zaštitne opreme, vadili mine (tačka I.3), odnosno da se

saglasio da stražari izvedu zatočene civile i iste predaju pripadnicima Armije BiH koji su


116

ih odvozili izvan kruga vojnog zatvora/pritvora na obavljanje radova na

mjesta koja su bila u blizini prvih borbenih linija, za koje vrijeme su bili izloženi vidiku

nepoznatih vojnika koji su prema njima povremeno otvarali vatru (tačka I.4.), te da se,

na isti način kako je prethodno navedeno, saglasio da se zatočenici odvode izvan kruga

vojnog pritvora na radove – prebacivanje i iskopavanje ljudskih leševa koji su bili u fazi

raspadanja, kojom prilikom je nepoznati vojnik zatočeniku pucao pored nogu (tačka

I.5.).

484. S obzirom da se, naprijed navedenim tačkama izmjenjene optužnice, optuženi

tereti za iste radnje, tačnije da je omogućio, tako što se saglasio, izvođenje zatočenika

na radove, kako unutar tako i van kasarne „Viktor Bubanj“, a kako se iskazi svjedoka

kao i provedeni materijalni dokazi ne ponavljali, Sud će najprije, posebno za svaku

tačku izmjenjene optužnice, analizirati iskaze svjedoka kao i materijalne dokaze koji se

odnose za svaku od njih, te će na kraju dati ocjenu svih izvedenih dokaza kao i

zaključak Suda o navedenom.

485. Prije svega, Sud nalazi bitnim naglasiti da odvođenje na prinudne radove

zaštićenih lica ne predstavlja kršenje odredbi Ženevske konvencije samo po sebi,

budući da je članom 40. pomenute konvencije propisano da se zaštićena lica mogu

upotrebljavati za rad, odnosno mogu se prinuditi samo na one radove koji su u

normalnim prilikama nužni da bi se obezbjedila ishrana, stanovanje, odjevanje,

prevoženje i zdravlje ljudi i koji ne stoje u neposrednoj vezi sa vojnim dejstvima, dok

član 51. pomenute konvencije propisuje uslove i vrste prinudnog rada, a član 95. uslove

rada interniranih lica.

486. Navedeno je i u saglasnosti sa (dokaz optužbe T-58) Pravilnikom o izdržavanju

pritvora i kazne zatvora u odjeljenjima okružnih zatvora i odjeljenjima kazneno-

popravnih domova (na dokumentu stoji potpis Zlatana Crnkovića, zamjenika upravnika

vojnog zatvora/pritvora u „Viktor Bubnju“, datum 02.07.1992. godine), u kojem član 14.

predviđa da su pritvorenici dužni redovno čistiti prostorije u kojoj borave i da u vezi sa

tim postupaju prema rasporedu koji utvrđuje upravnik pritvora, a o navedenom se govori

i u članu 24. („rad i ponašanje pritvorenika“) koji propisuje da se pritvoreniku, na njegov

zahtjev, a po odobrenju, može dozvoliti da radi na poslovima koji odgovaraju njegovim

psihičkim i fizičkim svojstvima, pod uslovom da to nije štetno za vođenje postupka, te

članu 32. koji propisuje da Upravnik pritvora kućnim redom utvrđuje dnevne aktivnosti

pritvorenika, između ostalog, i spremanje prostorije u kojoj borave, kao i organizaciju i

vođenje aktivnosti pritvorenika.

487. Takve radove, a koji nisu suprotni navednim članovima, kao i Ženevske

konvencije, obavljali su zaštićeni svjedok „MB-1“, (stavljanje vreća sa pjeskom u

prostorije restorana), zaštićeni svjedok „C“ (nosanje namještaja, jer se nešto

raščišćavalo), Ranko Macanović (“po kasarni smo radili, premještali smo stvari čistili,

nisu bili teški radovi”) itd.


117

488. Međutim, ono što odvođenje na prinudne radove smješta u kažnjivu zonu

jeste činjenica da su zatočenici vođeni na radove koji su bili opasni po njihove živote

(„pronalaženje mina“), zatim radove ne područjima koja su izložena vidiku nepoznatih

vojnika koji su povremeno otvarali vatru u njihovom pravcu, kao i korištenje za radove

koji su im uzorkovali psihičke posljedice (iskopavanje i prebacivanje ljudskih leševa).

489. S tim u vezi, a da bi se utvrdila odgovornost optuženog Avdovića za navedene

radnje, vijeće je imalo obavezu da utvrdi ulogu optuženog u istim, odnosno da li je

optuženi, s obzirom na poziciju koju je obavljao, znao da se zatočenici koriste za radove

navedene u tačkama, a kojim se dovode u pitanje njihovi životi i uzrokuju psihičke

posljedice odnosno da li je optuženi, kako to tvrdi Tužilaštvo u završnoj riječi, svojim

nečinjenjem – odnosno ne suprostavljanjem dao svoj doprinos i saglasio se sa

odvođenjem zatočenih lica na obavljanje radova, a što Tužilaštvo, prema mišljenju

Vijeća, iz razloga koji će biti u narednim paragrafima obrazloženi, nije uspjelo dokazati

van svake razumne sumnje.

490. Tako je, na okolnosti iz tačke I.3. izmjenjene optužnice, Sud saslušao zaštićenog

svjedoka „MB-1“, Zorana Jovovića i Ratka Avdalovića, koji su, a kako se to u optužnici

navodi i proizilazi iz njihovih iskaza, korišteni za „vađenje“ mina u krugu kasarne „Viktor

Bubanj“, zatim svjedoka Senada Krehu i Malešu Bogdanovića.

491. U vezi sa navedenim, zaštićeni svjedok MB-1 je na glavnom pretresu svjedočio o

tome kako su zarobljenici za vrijeme boravka u kasarni „Viktor Bubanj“, pa tako i on

sam, izvođeni na radove, punio je vreće sa pjeskom i iste stavljao u restoran gdje su bili

vojnici, a pored toga su radili i u voćnjaku, koji je bio sa lijeve strane, tada su im rekli

„idete da razminirate“. Izveli su ih jedno 10-15, dali su im željezne šipke i „bodi“,

otkopavali su mine. Kada su vidjeli da oni to ne znaju da rade, nakon jedno sat ili dva,

su ih vratili nazad. Svjedok je čuo da je jedan momak pitao da se popne na jabuku i

kada je sišao sa voćke ostao je bez stopala, jer je nagazio na paštetu (minu).

492. Ove navode potvrđuje i svjedok Zoran Jovović koji je govorio o radovima za

vrijeme boravka u „Viktor Bubnju“, koji su za njih mlađe bili obavezni, te da su ga

zajedno sa zaštićenim svjedokom MB-1, gonili da vade mine, to je bilo u krugu „Viktor

Bubnja“, odmah kod ograde. Naime, kada je Saša, kojeg su natjerali da bere voćke u

voćnjaku i koji je izgubio nogu, „nadrljao“, njih su stražari nagonili da istražuju, dali su im

šipke i rekli su im „polako pažljivo ubadajte u zemlju i ako osjetite lim to znači da je to

mina“. Svjedok nije nikad ranije to radio, osjećao je strah, to su radili koliko se sjeća dva

dana otprilike, a toga je bilo „zasijano ko pšenica“. Nakon što su oni pronašli te mine,

došli su stručnjaci da ih vade, oni su utovarali u kombije i auta pa su to vozili ne zna

gdje.

493. I svjedok Ratko Avdalović je govorio o radovima tokom boravka u „Viktor

Bubnju“, te da je on, skoro pa svaki dan išao na razne radove, a najslabije su vodili da

vade mine do jedne kuće, jako blizu kasarne, odmah do ograde. Vodnici su dolazili sa


118

traktorom, a njih 4 su uzimali neke žice i probijali su kroz zemlju da nađu mine,

svjedok je našao jedno 10 pašteta, kada bi ih našli morali su reći „vodniče evo je ovde i

onda on dolazi i uzima je“.

494. Opisujući kako se tada osjećao navodi „molio sam boga da me samo digne u

zrak, samo da me nema jer vidim da ne mogu izdržati.“ Prema navodima svjedoka, ove

radove je obavljao oko 20 dana, naišao je na tenkovsku minu, ne znajući da je to mina,

od muke je sjeo na nju jer nije mogao da ide dalje. Jedna mina je bila privezana za

ogradu i tada ga je vodnik zagrlio i rekao mu „svaka vam čast mogla je pola kasarne

dići“.

495. Da je u krugu kasarne bilo mina, u svom iskazu potvrđuje i svjedok Senad Kreho

(predsjednik Okružnog vojnog suda u Sarajevu), koji 01.09.1992. godine dolazi u

kasarnu „Viktor Bubanj“, gdje je bilo i sjedište suda, a koji je izjavio da je njima, od

strane vojne policije, skrenuta pažnja da se puno ne kreću, jer navodno dio prema

Grbavici ima mina, a navedeno proizilazi i iz materijalnog dokaza (T-86) Naređenje za

osposobljavanje kasarne „Viktor Bubanj“ broj 02/327-2 od 28.05.1992. godine, u kojem

se, između ostalog, navodi da je potrebno „organizovati i sprovesti razminiranje kruga

kasarne prelaskom valjka preko miniranih područja i naknadno preoravanjem ili na drugi

način“, koju aktivnost je potrebno uraditi u saradnji sa specijalizovanom grupom za

kontra-diverzionu zaštitu pri Ministarstvu za unutrašnje poslove.

496. Također i svjedok Maleša Bogdanović potvrđuje da je u krugu kasarne bilo mina,

te, kao i svjedok Zoran Jovović, govori o zarobljeniku (Saši Stamenkoviću) koji je bio u

njegovoj ćeliji, koji je, kako kaže svjedok, od upravnika Besima Muderizovića, bio

natjeran da nabere šljiva, međutim kada je silazio stao je na paštetu i otkinut mu je

taban, koji događaj je zabilježen i u Dnevnom izvještaju vojnog zatvora od 19.08.1992.

godinu u kojem stoji da je „zatvorenik Stamenković Aleksandar prilikom dobrovoljnog

rada na čišćenju kruga otišao da ubere šljive i tom prilikom je stao na nagaznu minu,

koja je zaostala od bivše JNA“101.

498. Nadalje, na okolnosti iz tačke I.4. na glavnom pretresu saslušani su sljedeći

svjedoci Dragiša Andrić, Radmilo Čodo, Ignjat Elčić i zaštićeni svjedoka „C“, koji su u

svojim iskazima govorili o načinu na koji su izvođeni na radove, koje su obavljani izvan

kasarne „Viktor Bubanj“, da su se tada nalazili u blizini borbenih linija, a neki od

svjedoka navode da je prilikom izvođenja radova na njih otvarana i vatra.

499. Svjedok Dragiša Andrić, koji je u „Viktor Bubnju“ proveo 13 dana, je izjavio da su

zatvorenici vođeni na radove, međutim ne zna ko ih je na radove vodio, ne zna ih po

imenu, te dodaje da nije ni smio slobodno gledati, išao bi sagnute glave. Opisujući

101

Dokaz Tužilaštva BiH broj T-235


119

radove van kasarne, svjedok navodi da bi njih 5-6, kamionima vodili u blizini

saobraćajne policije, tu je bio UNIS-ov pogon, gdje su svjedoku dali macolu da provali

ogradu, što je uradio, i rekli mu da uđe prvi, te da iznesu i na kamione natovare limove

koji su se tu nalazili. Međutim, kada je svjedok probio ogradu, s obzirom da je krov te

zgrade izgorio, vidjela se Grbavica, tako da je on samo čekao kada će se zapucati,

raširio je ruke i počeo je pokazivati da on tu mora da radi.

500. Prilikom obavljanja radova bio je izložen položajima srpskih snaga i realno je bilo

očekivati da može doći do pucanja, međutim do pucnjave nije došlo i njih 6-ca su

utovarali limove sve dok starješina nije rekao da je dovoljno. Lica koja su tada radila s

njim su također bila zarobljenici kao i on, a ovi koji su ih čuvali su lica „odavde iz

objekta, lica koja imaju neke nadležnosti, za nas je svako imao nadležnosti, tako sam

imao osjećaj“.

501. Pored ovih poslova, a van vojnog pritvora, svjedok je radio i u zgradi Izvršnog

vijeća, međutim on nije išao na sprat, nego je utovarao namještaj na kamion, tu su bili

zaklonjeni. Ovo se sve dešavalo u septembru 1992. godine.

502. Opisujući način odvođenje na radove, svjedok pojašnjava da se ćelija samo

otvori i ide se na radove „zavisno od radova nije se pitalo ko hoće ko neće, komanda,

ćelije se otvaraju, svi na radove. Bilo je manji obim radova kada kaže „ima li

dobrovoljaca ima nešto.. ko će, treba dva, tri ... čak sam se i ja javljao“. Prema

navodima svjedoka, odlazak na rad nisu mogli odbiti, ali dodaje da zarobljenika Matu

Ćeranića, koji je imao polomljene noge i ruke, nisu vodili na radove, ovakve osobe nisu

išle na rad.

503. Svjedok je izvođen na radove za potrebe vojske, vojni radovi, tu je bio vojni

kamion “boravkom ovdje nikad nisam mogao razlikovati da li sam ja u vojnom, civilnom,

ili nekoj drugoj vrsti .. zarobljen sam od vojske da li sam ja kod vojne policije da li kod

civilne u zatvoru..“ Na pitanje suda ko ih je pratio na radove, ko ih je tamo obezbjeđivao

i čuvao, svjedok izjavljuje da je uvijek išao jedan od starješina koji je bio naoružan,

pojašnjavajući šta za njega znači starješina kaže da: „nije išao dežurni oficir, nije bio

sam dežurni oficir od starješina tu, tu je bilo puno lica, ja ne znam ko je, niti sam ja

razmišljao ko je ko, ali je uvijek išao neki koji se slušao i išlo bi više vojnika“, dok na upit

koji vojnici idu s njima odgovara „ja mislim da su to ovi koji su pripadali obezbjeđenju

nas, kojih smo bili ovdje zatvoreni, ja mislim tako, nisam siguran u to“.

504. I svjedok Radmilo Čodo je svjedočio o tome kako je tovario limove u blizini

srpskih linija, pa se bojao da ih ne poubijaju, osjećao je strah i nemoć, bili su to teški

radovi. Dok su obavljali radove tu je bilo nekoliko policajaca, koji su ih obilazili. Na

radove se išlo tako što bi dežurni otvarali prostoriju pitajući ima li dobrovoljaca za

radove, svjedok se nekoliko puta dobrovoljno javljao, jer je želio da izađe van, nekad se

ne bi niko javio kao dobrovoljac, ali bi ih oni ipak vodili na radove, tako da to nije bilo


120

dobrovoljno. S obzirom da je svjedok volio izaći, on je maltene išao dobrovoljno

da čisti, stavlja folije, ali ne i ove teže poslove da obavlja.

505. Zaštićeni svjedok „C“ navodi da su radili po kasarni (kopanje kanala, nosanje

namještaja), jer se nešto raščišćavalo, tu bi ih vodili stražari, oni bi samo prstom uprli i

izvodili bi njih 3-4 na rad. To su bili prljavi poslovi, radili bi cijeli dan, a uveče bi se

vraćali nazad. I van kruga su znali obavaljati radove, vodili bi ih vojni policajaci, čuvari,

raščiščavali bi smeće, a jednom su išli na Izvršno vijeće i izvlačili su neki materijal, bilo

je visoko na spratu tukao je snajper, niko nije smio ići gore na sprat, ali su njih slali.

Svjedok se zbog ovoga teško osjećao „bukvalno ideš da te neki metak pogodi i da nosiš

stvari a da nikoga nije briga“.

506. Svjedok Ignjat Elčić je opisujući odvođenje na radove izjavio da bi u ćeliju ušao

kapetan, koji bi rekao „ti, ti, ti, hajdemo sada na radove“. Svjedok je također bio

angažovan, kopao je tranšee na Dobrinji, nekoliko puta, zatim je išao na krov Vranice, a

nekad su vozili i prenosili kabolove, išao je i na objekat Unioinvesta prenosili su limove

itd. Nisu mogli odbijati radove, a i jedva su čekali da izađu na otvoreni prostor a ne da

su zatvoreni cijeli dan i noć. Dok je svjedok obavljao radove nije bilo dejstava, nije bio

životno ugrožen kada je radio. Na Marijin dvoru su tovarili neke limove to je bilo dosta

opasno jer se pucalo, bilo je pucanja kada su oni to radili, morali su brzo djelovati i brzo

su se vratili. Limove su hvatali golim rukama, nisu imali rukavice.

507. I na kraju, a na okolnosti koje se odnose na tačku I.5. izmjenjene optužnice, Sud

je saslušao svjedoke Radivoja Škobu, Ranka Macanovića, Zorana Jovovića i

zaštićenog svjedoka „MB-1“, koji su bili angažovani na radovima – prebacivanja i

iskopavanja ljudskih leševa, kao i svjedoke Željka Kljajića, Savu Bendžo, Zdravka

Grujića.

508. Svjedok Radivoje Škobo je na glavnom pretresu govorio o tome da je jedne

prilike, naveče, odveden na Trg Pere Kosorića zajedno sa Mišom Slavnićem i Radom

Skočom i tu su tovarili mrtve za razmijenu. Naime, njih su dvojica nepoznatih mladića

odveli malim kolima, a iz ćelija su ih izveli vodnici ne sjeća se koji, oni nisu išli s njima.

Pretovarali su mrtve leševe, koji su bili u fazi raspadanja, utovarali su ih na drugo vozilo

i odatle je drugo vozilo otišlo do Nedžarića. I svjedok je išao do Nedžarića, s tim da je

vozilo sa mrtvima ostalo tamo, a njih su vratili u „Viktor Bubanj“. Ovo je za svjedoka bilo

vrlo ružno iskustvo, jer on nije, ni ovako, vidio mrtvog čovjeka a ne nekoga u fazi

raspadanja „uzmeš za noge, a noga se raspada, otkida “.

509. Poznato mu je da su i drugi išli na iskopavanje mrtvih, konkretno jedno veče su

na Alipašino išli i kopali leševe Zoran Jovović i Janković. Svjedok ovo zna jer kad su se

vratili, odjeća im se „osjećala“ i ruke su prali nekoliko dana, jer se to nije moglo isprati a

nije bilo rukavica.

510. Vezano za odlazak na radove, svjedok navodi da se on nekoliko puta

dobrovoljno javljao, iz razloga što su u kasarni imali jako lošu hranu, pa kada bi izlazili


121

našli bi nekog poznatog koji bi im dao krišku hljeba da prežive, radi toga su se

najviše javljali na rad.

511. I Ranko Macanović je izjavio da je bio angažovan na radovima „ko je htio mogao

je ići da radi. Radili smo po krugu. Samo kaže ko će na rad i hajde. Svak' voli da izađe

iz ćelije ..“, ne zna ko je određivao osobe za rad „samo dođe stražar i kaže ko hoće na

rad. Po kasarni smo radili, premještali smo stvari čistili, nisu bili teški radovi. Nije ništa

bilo teško“.

512. Svjedok dalje opisuje kako je jedne prilike radio i van kruga, misli da je lokacija

Mojmilo, to je bilo u decembru '92 godine, tada je „nekakav došao stavio me u auto“ i

odveo ga na lokaciju gdje vidi Zorana Jovovića i još par zatvorenika „bili su tu stražari

koje ja ne znam“. Iz vojnog zatvora je odveden golfom, ne zna ko ga je odveo, tog

čovjeka nije nikad vidio, odveden je naveče oko 5, već se smrkavalo. Na Mojmilu su

„iskopavali ubijene“ ostali su najmanje 3-4 sata, ti radovi su „katastrofa, ne bi nikome to

poželio. Ja sam bio izgubljen nisam znao ni gdje sam ni šta sam, to me pogodilo da ja

iskopavam mrtva čovjeka. Bilo me je strah sav sam drhtao“.

513. Opisujući sam momenat njegovog odvođenja na ove radove, svjedok navodi da

je on već bio na jednom poslu u krugu kasarne kada je došao jedan čovjek, svjedok mu

je rekao da je tek došao sa posla, na šta mu je ovaj odgovorio „hajde još malo“ i odveo

ga. Stražari su bili naoružani njihov odnos je bio korektan, bili su fini. Leševe su stavili u

kombi i došli su u kasarnu. Svjedokova odjeća je smrdila na lešinu.

514. Svjedok Zoran Jovović navodi da su njega i još par ljudi vodili i izvan kasarne na

radove, i to na Dobrinju 5, da iskopaju poginule Srbe kao civile, to se desilo tako što su

„došli drugi neki, uglavnom nije iz Viktor Bubnja, treća lica, to je bilo tokom dana, odmah

poslije doručka.“ Njih je bilo 4 zatočenika, ne sjeća se njihovih imena, dali su im jednu

lopatu i jednu krampu, morali su otkopati grobnice da bi došli do tih leševa i onda su ih

vadili, još su bili u komadu nisu istrunuli, oni su ih izvlačili i stavljali u najlon. Njima su

rekli da idu u razmijenu. Svjedok se tada užasno osjećao, prvo jer je smrdilo, a i inače je

užasno, pogotovo ko nije navikao na to sahranjivanje. Bili su obezbjeđeni od strane ovih

koji su ih doveli tu, njih 4-5, imali su oružje, hranu i piće, a njima nije niko ništa davao.

515. Vezano za odnos osoba koje su ih čuvale, svjedok navodi da je jedan, koji je bio

pijan, njemu opsovao četničku majku, rekao mu je što ne radi kao ova dvojica, a kada

mu je svjedok odgovorio da nema čim raditi, uzeo je pištolj i pucao svjedoku između

nogu, nakon čega je svjedok počeo da kopa rukama, da ga ne bi ubio. Ovi radovi su

trajali par sati.

516. Na upit da pojasni ko ih je čuvao dok su bili na radovima svjedok odgovara „ ..

meni su to sve nepoznati ljudi. Ovog kojeg znam, Kemo Dautović, nije išao. To je van

kruga“, a za ovog koji ga je vrijeđao kaže „ .. ne znam ko je bio, meni je nepoznat,

stražari nisu“ vojska ih je odvodila.


122

517. I zaštićeni svjedok „MB-1“ je također svjedočio o tome kako je jedne

prilike radio van kruga kasarne, na jesen je išao na iskopavanje mrtvih – Alipašino polje

– Dobrinja, radili su po kiši, po noći, tu je bio i Zoran Jovović. Dežurni zatvorski čuvar je

otvorio vrata i rekao „izlazi ti, izlazi ti“ pa su ih preuzeli neki momci, svjedok ih nije

poznavao. Oni su ih preuzeli audijem, radili su jedno sat i pol, do dva. Leševe su

popakovali u kese, nakon čega su vraćeni u „Viktor Bubanj“. Kako svjedok pojašnjava

odvođenje se desilo tokom noći (poslije ponoći), stražar je bio prisutan i izveo je

svjedoka i još jednog, stražar nije išao sa njima, ali je vodio razgovor sa ovim licima i

osporavao je njihov odlazak na radove. Osobe koje su ga vodile, ne sjeća se da li su

imale uniforme, bili su naoružani pištoljima.

518. Da su zatočenici Ranko Macanović i Zoran Jovović odvođen na „prebacivanje i

iskopavanje ljudskih leševa“, potvrđuju i svjedoci Željko Kljajić koji je izjavio da su

Ranko Macanović i još jedan naveče išli negdje na radove, da bi, kad bi se Ranko vratio

u ćeliju, „takav zadah leša s njega je mirisao da je njima svima iritirao povraćanje“, te

dodaje da im je on pričao da su išli kopati leševe, dok je svjedok Savo Bendžo, izjavio

da kada se Zoran Jovović vratio sa radova, nisu mogli ostati u ćeliju od smrada, toliko je

odjelo na njemu smrdilo, a svjedok Zdravko Grujić navodi da mu je poznato da su

zatočenike vodili po noći, dvije tri večeri, na iskopavanje mrtvih na Alipašinom, njemu se

Zoran Nišić, sutradan, žalio da mu smrdi odjeća.

519. Na okolnosti angažovanja zatočenika na radovima, iskaz je dao i svjedok

Mustafa Kečo, koji je u kasarni „Viktor Bubanj“ bio stražar oko 8-9 mjeseci (tačnije do

februara ili marta '93. godine), a koji navodi da je odvođenja na radove bilo, s tim da je

to bilo na dobrovoljnoj osnovi. Prema navodima svjedoka, zatočenici su radili po krugu,

on se ne sjeća da su van kruga kasarne išli na radove, kao ni da li ih je neko čuvao

kada bi išli, jer on nije išao na radove s njima, te dodaje da se, ko će raditi i šta će raditi,

pripremalo na prijavnici sa komandirom koji je morao znati da su oni išli na radove.

Svjedok nije nikad popunjavao dobrovoljnu listu za rad, jer je to sve išlo preko

prijavnice, a ne sjeća se ko je njemu donosio spisak.

520. Slično je i svjedočenje Fadila Jahića, koji je kao pripadnik Službe državne

bezbjednosti, obavljao istražne poslove nad uhapšenim i privedenim licima, a koji je

izjavio da su mlađi zatvorenici korišteni za rad, tako što su, kad bi dolazili kamioni sa

hranom istu istovarali, dok drugih radova, prema navodima ovog svjedoka, nije bilo, kao

i optuženog Ramiza Avdovića koji je, prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka,

potvrdio da su zatočenici korišteni za radove, tačnije da su zatočena lica izvođena na

radove u samom vojnom zatvoru - čišćenja prostorija, wc-a, sudnica itd, dok mu nije

poznato da su na radove izvođeni i van kruga vojnog zatvora, te svjedoka Ekrema

Kraklića koji navodi da je radova bilo, čišćenja hola, morao se čistiti prostor toaleta kao i

dio ispred kapije kruga pritvora, s tim da nema saznanja da su radove vršili van kruga

kasarne.


123

521. Na okolnosti, korištenja zatvorenika na radove, izjasnio se I

vještak Nehru Ganić koji je izjavio da ne može potvrditi da su pritvorenici od prvog dana

zatvaranja bili izvođeni na radove, da nema dokumenata da je neko nadležan Besimu

Muderizoviću definisao lica koja se mogu izvoditi na radove, kao ni da su oni

samostalno, izvan zatvora, izveli nekog da nešto radi.

522. Na pitanje (odbrane) ko je bio odgovoran za izvođenje pritvorenih osoba na

radove van prostorija vojnog pritvora, vještak odgovara: „nisam našao, nigdje, da je iz

jedinice Besima Muderizovića neko samovoljno uzeo ljude i otiš'o negdje nešto da radi.

To je uvijek bilo na osnovu naređenja .... pretpostavljenih institucija. Ministarstvo

odbrane, Štab Vrhovne komande, komandant vojne policije itd ..“, te dodaje da se, u

vezi korištenja za radove lica koja su bila pritvorena u vojnom pritvoru, tek od strane

predsjednika Vojnog suda, pojavljuje naredba (odluka/akt) kojom se reguliše izvođenje

radova, dok drugog akta, ranije, u vezi sa navedenim nije našao.

523. S tim u vezi, vještak tvrdi da sve do 22.12.1992. godine, niko nadležan Besimu

Muderizoviću nije definisao lica koja se mogu izvoditi na radove, kao i da Muderizović

nije bio nadležan da zna postupke po ovom pitanju niti da izvrši klasifikaciju. Iako je ovo

pitanje bilo poznato pretpostavljenim, Muderizoviću nije naređeno da postupa drugačije,

tako da se, sve do 22.12.1992. godine, ljudstvo na radove izvodi isključivo po

naređenju nadređenih Besimu Muderizoviću, takva situacija traje sve do 14.12.1992.

godine, kada, Naredbom predsjednika Okružnog vojnog suda, prvi put neko nadležan

reguliše koja se lica ne mogu koristiti za radove, a 22.12.1992. godine, predsjednik

Okružnog vojnog suda, sačinjava spisak lica koja se mogu izvoditi na rad.

524. Ovu tvrdnju vještaka, iako se radi o dokumentima koji izlaze van okvira

optužnice, potvrđuju i materijalni dokazi T-146 Naredba Okružnog vojnog suda Sarajevo

broj VSU: 106/92 od 14.12.1992. godine103 i O1-123 Spisak lica koja se mogu izvoditi

na rad, Okružni vojni sud u Sarajevu od 22.12.1992. godine104.

525. Na kraju, vještak tvrdi da je uobičajeno, da je zatvorenim licima obaveza

održavanje higijene prostorija u kojima se nalaze i sanitarnih čvorova, što bi trebalo da

se radi po određenoj rednoj listi, bez diskriminacije, objektivno i po pravilima.

526. I vještak optužbe, Ramiz Dugalić, u jednom dijelu potvrđuje ove navode, te

navodi da su pritvorenici mogli biti angažovani na higijenskom uređenju prostorija u koje

103

Navedenom Naredbom je Predsjednik Okružnog vojnog suda, Senad Kreho, između ostalog, naložio upravniku Okružnog vojnog pritvora da vrši stalnu kontrolu nad licima koji se nalaze u Okružnom vojnom pritvoru i da se lica osuđena zbog krivičnog djela protiv društevnog uređenja i bezbjednosti Republike BIH itd, ne mogu koristiti kao radna snaga niti u stadiju krivičnog postupka niti u stadiju optuženja, niti se bilo koji pritvorenik smije izvesti iz okružnog vojnog pritvora bez odobrenja predsjednika ili sudije Okružnog vojnog suda. 104

U navedenom dokumentu, potpisanom od strane predsjednika Okružnog vojnog suda, Senada Krehe, je pobrojano 29 pritvorenih lica koja se, kako se to navodi, mogu koristiti za rad samo uz odobrenje predsjednika suda ili zamjenika.


124

su smješteni kao i kruga objekta, dok su drugi angažmani mogli biti po prethodnom

odobrenju upravnika vojnog pritvora odnosno komandira obezbjeđenja.

527. Dake, iz svih naprijed navedeni dokaza (iskaza svjedoka i materijalnih dokaza),

vijeće je nesumljivo moglo zaključiti samo to da su zatočenici, za vrijeme boravka u

kasarni „Viktor Bubanj“ bili korišteni za različite vrste radova, a koju činjenicu vijeće

nalazi nesporno utvrđenom.

528. Međutim, niti jedan od saslušanih svjedoka, kao ni vještaci, nisu na bilo koji

način, doveli u vezu optuženog Avdovića sa radovima na koje su izvođeni, niti je

Tužilaštvo provelo dokaze temeljem kojih bi vijeće, na nesumljiv način, moglo utvrditi

odgovornost optuženog za ono što mu se optužnicom stavljalo na teret, odnosno na koji

način se optuženi saglasio i omogućio da se zatvorenici izvode na radove, niti njegovo

znanje u vezi sa navedenim, a imajući pri tome u vidu niz okolnosti koje su vezane za

način izvođenja na radove, o čemu su svjedočili i sami svjedoci.

529. Prije svega, a nasuprot tvrdnji optužbe iznijetoj u završnim riječima u kojim se

navodi da je „odvođenje zatočenih lica na obavljanje radova bila uobičajena i stalna

pojava“, vijeće, na osnovu provedenih dokaza, nije moglo, van svake razumne sumnje,

zaključiti, da je angažovanje zatočenika na radove, a za koje se optuženi Ramiz

Avdović tačkama I.3., I.4., i I.5. izmjenjene optužnice tereti, predstavljalo čestu i stalnu

pojavu, kako to tvrdi Tužilaštvo.

530. Naime, i sami svjedoci koji su bili angažovani na ovim radovima tvrde, da su isti

trajali otprilike dva dana (Zoran Jovović), odnosno kad opisuju radove koji su predmet

optuženja govore o pojedinačnim događajima (zaštićeni svjedok „MB-1“ navodi da su ih,

kada su vidjeli da oni ne znaju vaditi mine, nakon 2-3 sata vratili u ćeliju, Dragiša Andrić

opisuje kako je macolom probijao ogradu nakon čega su iznosili limove, a radio je i u

zgradi Izvršnog vijeća, zaštićeni svjedok „C“ - jednom su išli na Izvršno vijeće i izvlačili

su neki materijal, Ignjat Ečić - išao je i na objekat Unioinvesta prenosili su limove),tako

da se iz njihovih iskaza može zaključiti da su na radove, koje se optuženom stavljaju na

teret, izvođeni samo jednom, pa se i nije radilo o čestoj i svakodnevnoj pojavi.

531. Navedeno potvrđuju i ostali saslušani svjedoci a koji navode da su na radovima

bili angažovani samo jednom, pa tako svjedok Radivoje Škobo tvrdi da je jedne prilike

odveden na Trg Pere Kosorića, Ranko Macanović – jedne prilike je radio na Mojmilu,

Zoran Jovović opisuje iskopavanje mrtvih i govori u jednini, dok zaštićeni svjedok „MB-

1“ navodi da je jedne prilike obavljao ove radove.

532. S tim u vezi, vijeće nije našlo pouzdanim i tačnim, iskaz svjedoka Ratka

Avdalovića, koji je jedini, svjedočeći na okolnosti angažovanja zatočenika, kao i njega

samog, na „vađenju mina“, izjavio da su ove radove obavljali oko 20 dana, s obzirom da

ove navode nije potvrdio niti jedan svjedok saslušan na ove okolnosti, a o istinitosti i

vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka, govori I činjenica da je svjedok izjavio da nakon

što je on pronašao minu po istu došao vodnik i uzeo je, dok svjedok Zoran Jovović


125

navodi, a što je sasvim logično i razumno, da su po mine naknadno dolazili

stručnjaci, a ne vodnici.

533. Pored toga, brojni su svjedoci izjavili da su radovi na koje su bili izvođeni trajali

svega nekoliko sati kao i da su izvođeni noću, pa je tako zaštićeni svjedok „MB-1“,

izjavio da je, kada je „vadio mine“, nakon jedno sat ili dva vraćen u ćeliju a da je na

vađenje mrtvih išao po noći, Radivoje Škobo tvrdi da je naveče odveden na Trg Pere

Kosorića, Ranko Macanović je odveden na Mojmilo kada se smrkavalo, ostao je oko 3-4

sata, dok je svjedocima, Željku Kljajiću, Zdravku Grujiću i Jovi Elezu, poznato da su

zatočenici naveče upućivani na radove (kopanje mrtvih).

534. Svjedok Zoran Jovović također potvrđuje da su radovi, „iskopavanje mrtvih“ na

Dobrinji 5, trajali svega nekoliko sati, međutim ovaj svjedok je izjavio da su na ove

radove odvedeni odmah nakon doručka, koje navode vijeće nije moglo prihvatiti kao

tačne, s obzirom da isti nisu potvrđeni od strane drugih svjedoka koji su na iste

okolnosti svjedočili, a koji tvrde da su naveče, zajedno sa zatočenikom Jovovićem, bili

angažovani na ovim radovima (zaštićeni svjedok „MB-1“), odnosno koji ga vide na

mjestu gdje su mrtve iskopavali (Ranko Macanović) ili im je poznato da su jedno veče

išli i kopali leševe Zoran Jovović i Janković (Radivoje Škobo).

535. Nadalje, opisujući izvođenje iz ćelija, odvođenje na radove i same radove, vijeće

primjećuje da se iskazi svjedoka razlikuju, tačnije svjedoci ili ne znaju ko ih je odvodio

na radove (Radivoje Škobo), ili tvrde da su ih stražari/vodnici „gonili“ da vade mine

(Zoran Jovović), ili da su oni, ili čak (nepoznati) vojni policajci, bili prisutni na radovima,

kao i kada su odvedeni (Rato Avdalović, Dragiša Andrić, Radmilo Čodo, zaštićeni

svjedok „C“), pa tako svjedok Ranko Macanović ističe da je po njega „nekakav došao

stavio me u auto“, nikad ga ranije nije vidio i odveo ga na lokaciju gdje vidi „ stražare

koje ja ne znam“, Zoran Jovović navodi da su po njih „došli drugi neki, uglavnom nije iz

Viktor Bubnja, treća lica“ na radovima su ih čuvali „ nepoznati ljudi. Ovog kojeg znam,

Kemo Dautović, nije išao. To je van kruga“ vojska ih je odvodila, dok zaštićeni svjedok

„MB-1“ tvrdi da bi dežurni zatvorski čuvar otvorio vrata i rekao „izlazi ti, izlazi ti“ pa bi ih

preuzeli neki momci, koje nije poznavao, stražar nije išao sa njima, ali je vodio razgovor

sa ovim licima i osporavao je njihov odlazak na radove.

536. Međutim, ono što je zajedničko za sve njihove iskaze, jeste da niti jedan svjedok

nije spomenuo da je optuženi Avdović na bilo koji način učestvovao u njihovom

angažovanju na radovima, tačnije ne spominju da je bio prisutan kada su odvedeni iz

ćelija, niti da su ga tokom obavljanja radova uopšte vidjeli.

537. Navođenje Tužilaštva u završnim riječima kako je zaštićeni svjedok „C“ „ustvrdio

da je Ramiza Avdovića viđao prilikom njihovog odlaska na izvođenje radova“, nije

prihvaljivo iz razloga što se iz ovog iskaza ne može zaključiti ni kada je to bilo, ni

prilikom kojih radova, a ni samo Tužilaštvo se nije potrudilo da razjasni o kojim


126

radovima je bila riječ. Činjenica je i to da zaštićeni svjedok “C” nije naveden kao

osoba koja je izvođena na obavljanje radove za koje se optuženi tereti.

538. Dakle, iz naprijed navedenog proizilazi, prije svega, da radovi za koje se optuženi

Avdović tereti nisu predstavljali redovnu i čestu pojavu, dešavali su se noću, prema

iskazima nekih svjedoka trajali su relativno kratko, pri tome svjedoci ni na koji način ne

navode niti ukazuju na to da je u određivanju ko će ići na radove, ili na samim radovima

bio prisutan optuženi Ramiz Avdović, niti su ga uopšte vidjeli prilikom svog odvođenja.

539. Iako je optuženi Ramiz Avdović u inkrimisanom periodu obavljao funkciju de

facto komandira straže u vojom zatvoru/vojnom pritvoru, a što je vijeće nesporno

utvrdilo i ranije obrazložilo, Tužilaštvo nije dokazalo, niti je izvelo niti jedan dokaz, koji bi

potvrdio da je optuženi znao kada i gdje se zatočenici odvode na prinudne radove,

odnosno da ih je lično birao ili da je barem bio prisutan kada su zatočenici prozivani i

vođeni na radove, a što bi onda potvrdilo njegovo znanje i htjenje da se zatočenici

koriste za radove koji nisu dozvoljeni, odnosno da je svojim nečinjenjem, odnosno ne

suprostavljanjem dao svoj doprinos takvom postupanju sa zarobljenicima srpske

nacionalnosti.

540. Upravo ovog nedostatka je svjesno i samo Tužilaštvo, pa u završnim riječima, za

ove tačke optužnice, navodi „nemojte vjerovati izjavi optuženog da mu nije poznato da

su zatočenici izvođeni radi obavljanje radova u krugu zatvora, jer je to u suprotnosti u

prvom redu sa izjavom svjedoka Kečo Mustafe i Škobo Radivoja...“.

541. Međutim, ni ovu tvrdnju Tužilaštva vijeće nije moglo prihvatiti, jer iz iskaza ovih

svjedoka, nije moglo utvrditi ništa što bi ukazivalo da je optuženi znao da se zatočenici

izvode na radove koji su predmet navedenih tačkaka optužnice.

542. Naime, svjedok Mustafa Kečo (stražar u vojnom zatvoru) u iskazu datom na

glavnom pretresu navodi da je „o radovima zatočenika morao biti upoznat i komandir

straže“, što je, prema mišljenju vijeća, samo pretpostavka ovog svjedoka. Pored toga, a

što Tužilaštvo zaboravlja da navede, svjedok je vrlo jasno izjavio i to da mu je poznato

da je bilo odvođenja na radove, ali po krugu kasarne, dok se ne sjeća da su zatočenici

išli na radove van kruga kasarne, a što u konačnici samo potvrđuje iskaz optuženog

Avdovića koji, prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka nije negirao da su zatočenici

korišteni za radove unutar kruga kasarne, odnosno da mu je poznato da su bili

angžovani na čišćenju prostorija u kojima borave, wc-a, sudnica itd.

543. Isto tako, iskaz svjedoka Radivoja Škobe, koji je opisao kako je jedne prilike kada

je bio pozvan na obavljanje radova, Avdović Ramiz, rekao stražarima da ga vode u

ćeliju i da od tada više nije upućivan na radove, a u kojem Tužilaštvo pronalazi i crpi

znanje i ulogu optuženog za pomenute tačke optužnice, vijeće ne nalazi relevantnim niti

dovoljnim da bi, van svake razumne sumnje, utvrdilo krivičnu odgovornost optuženog,

prije svega iz razloga što navedeno samo potvrđuje da su zatočenici korišteni za

radove, a što je već nesporno i utvrđeno. Međutim, ovaj svjedoka ne precizira da je od


127

strane optuženog Avdovića vraćen u ćeliju upravo prilikom angažovanja na

radovima koji se optuženom stavljaju na teret, s obzirom da je svjedok, pored toga što

je jednom bio angažovan na Trgu Pere Kosorića, radio i unutar kasarne (čišćenje,

unošenje i istovaranje robe), na koje radove su ih kako navodi vodili različiti vodnici.

Sem toga niti jedan dnevni izvještaj, koji je kao dokaz uložen od strane Tužilaštva, ne

potvrđuje, tačnije uopšte ne govori, o izvođenju na radove.

544. Na kraju, Tužilaštvo u završnim riječima navodi i to da se optuženi Avdović ne

tereti da je „lično izdavao naredbe za obavljanje radova zatočenim licima“, a što je

prema mišljenju vijeća sasvim logično i razumljivo, s obzirom da navedeno i ne proizilazi

iz iskaza svjedoka, nego da je isti „s obzirom na svojstvo komandira obezbjeđenja

omogućio njihovo izvođenje iz ćelija i odvođenje na obavljanje radova“ koju tvrdnju

vijeće ne može prihvatiti, s obzirom da iz dokaza Tužilaštva ne proizilazi na koji način je

optuženi to omogućio, imajući u vidu da Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi Avdović

za ove radove znao.

545. Prema mišljenju vijeća, sama pozicija optuženog, tačnije činjenica da je u

inkriminisano vrijeme imao svojstvo de facto komandira obezbeđenja ne znači, po

automatizmu, i to da je omogućio sve nedozvoljene radnje po zatočenike, a da

Tužilaštvo to nije dužno ni dokazati.

546. Vijeće ovdje nalazi bitnim navesti i to, da je Tužilaštvo odustalo od optužbe za

tačke opisane pod rednim brojem 3 (3a, 3č, 3-d, 3-đ), kojima se optuženi, također,

teretio da je „s obzirom na svoj položaj i stalno prisustvo u vojnom zatvoru .. bio u

mogućnosti da zna da su stražari vojnog zatvora u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“ koji su

optuženom Avdoviću bili podređeni u saradnji sa vojnim i civilnim vlastima izvodili

zatočena lica bez njihove volje i saglasnosti na izvođenje radova unutar kruga vojnog

zatvora i na različite lokacije van kruga vojnog zatvora“. O navedenom su svjedočili i

oštećeni, Savo Bendžo i dr, koji su kopali kanale za postavljanje kablova, Čodo Radmilo

u Halilovićima utovarao vojnu opremu i istu odvozili u prostorije bivše kasarne, a u

septembru stolariju odvozili do tunela u naselju Koševo, kojom prilikom su bili izloženi

vidiku vojnika sa okolnih brda, Škobo Radmilo i dr. na području Čengić Vile kopali

rovove gdje su bili izloženi vidiku vojnika sa okolnih brda. Vijeće ne vidi razliku između

navoda iz tačaka od kojih je Tužilaštvo odustalo, i tačaka koje se izmjenjenom

optužnicom optuženom Avdoviću stavljaju na teret.

547. Iz navedenih razloga, vijeće je, u skladu sa članom 284. tačka c) ZKP BiH

optuženog Ramiza Avdovića oslobodilo za radnje opisane u tačkama I.1., I.2., I.3., I.4., i

I.5. izreke presude.


128

2. Oslobađajući dio u odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae

a) Tačka II.6 Izmjenjene optužnice

548. Također, vijeće je, u nedostatku drugih ili potkrepljujućih dokaza, a koji bi potvrdili

tvrdnju Tužilaštva, optuženog Vintila Iuliana Nicoale, slobodio od optužbe da je kao

kuhar u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”, krajem juna 1992. godine u

hodniku vojnog zatvora, nečovječno postupao prema zatočenom civilu Šekara Miloradu,

tako što je istog, dok je išao u pravcu WC-a, snažno udarao nogama po leđima i

oborio ga na pod, gdje ga je nastavio udarati nogama po leđima;

549. Naime, na navedenu tačku odnosi se samo iskaz svjedoka – oštećenog Milorada

Šekare iz istrage (T-170 Zapisnik Tužilaštva BiH o saslušanju svjedoka Milorada Šekara

broj KT-RZ-34/05 od 26.05.2009. godine) koji je pročitan na glavnom pretresu, iz kojeg

proizilazi da je svjedok u kasarni „Viktor Bubanj“ bio zatočen u dva navrata, i to najprije

u julu mjesecu 1992. godine (u kasarni je bio zatočen 25 dana, istu je napustio

29.07.1992. godine), da bi svjedoka nakon 7-8 dana po puštanju ponovo doveli u

kasarnu „Viktor Bubanj“ u kojoj ostaje do razmijene 17.01.1993. godine. Svjedok dalje,

između ostalog, navodi i da je njega „ dok bi odlazili u WC, udarao nogama stražar

čijeg se imena ne mogu sjetiti. Znam da je on prilikom mog prvog zatočenja u kasarni

radio kao kuhar i da je dijelio hranu, a da je prilikom mog drugog zatočenja radio kao

stražar“, a opisujući udarce, izjavljuje „udarao bi me u predjelu leđa, rukama i nogama.

Ukoliko bi me oborio nastavio bi me udarati nogama i rukama dok bi ja ležao na podu“.

550. Međutim, niko, od saslušanih svjedoka, nije potvrdio niti potkrijepio iskaz

svjedoka Milorada Šekare, odnosno niko od saslušanih svjedoka nije svjedočio na

navedene okolnosti iz čega proizilazi da Tužilaštvo, krivičnu odgovornost optuženog

Nicolae, za radnje iz ove tačke izmijenjene optužnice, temelji samo na, u istrazi datom,

iskazu svjedoka Milorada Šekare, koji je, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH,

zbog toga što je svjedok u međuvremenu umro, pročitana na glavnom pretresu.

551. Analizom iskaza navedenog svjedoka i dovođenjem tog iskaza u vezu sa ostalim

izvedenim dokazima, Vijeće nije našlo dokazanim, izvan svake razumne sumnje, tvrdnje

optužbe vezano za ovu tačku izreke presude.

552. Vijeće je saglasno sa činjenicom da je intencija zakonodavca, kod propisivanja

navedene odredbe bila da se omogući da lica odgovorna za počinjenje krivičnih djela,

odgovaraju za ista i u situaciji kada svjedoci zločina nisu više među živima, tako da je

Vijeće, upravo dopuštanjem čitanja navedenog iskaza i postupilo shodno svrsi

navedene zakonske odredbe.

553. Međutim, kako ovaj iskaz iz istrage nije podložan provjeri, niti je odbrani pružena

mogućnost da unakrsno ispita svjedoka i time eventualno dovede u pitanje njegove


129

navode, vijeće, samo na ovom iskazu, nije moglo zasnovati osuđujuću presudu u

odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae, s obzirom da presuda ne smije biti, u

odlučujućoj mjeri, zasnovana na iskazima nedostupnih svjedoka, čiji se iskazi čitaju na

glavnom pretresu, jer se odbrani uskraćuje pravo da neposredno ispita takve svjedoke,

čime se narušava procesna jednakost stranaka.

554. Sama činjenica da se odbrani omogući „unakrsno ispitivanje iskaza“, odnosno

postavljanje pitanja koja bi stranka koja vrši unakrsno ispitivanje, u konkretnom slučaju

odbrana, postavila svjedoku, a kako bi se na navedeni način procijenila potpunost ili

nepotpunost iskaza datog u istrazi, ne izjednačava u potpunosti taj iskaz po njegovoj

dokaznoj snazi, iskazu koji bi svjedok dao neposredno na pretresu jer bi nesumnjivo,

efekti ispitivanja bili uspješniji da je dokaz izveden neposredno105.

555. I pored naprijed navedenih činjenica, pitanje je kako bi vijeće cijenilo ovaj iskaz, u

smislu istinitosti i vjerodostojnosti, s obzirom da iz iskaza ovog svjedoka (na šta je

ukazivala i odbrana optuženog prilikom postavljanja pitanja nakon što je optužba

pročitala iskaz) vijeće nije moglo, van svake razumne sumnje, utvrditi da se zaista radi o

optuženom Nicolae, s obzirom da ga svjedok niti opisuje niti identifikuje imenom i

prezimenom (sem što kaže da je prvo bio kuhar a zatim stražar). Pored toga, iz ovog

iskaza vijeće nije moglo utvrditi ni to kada se navedena radnja tačno desila, s obzirom

da svjedok ni ovu činjenicu nije precizirao.

556. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a u nedostatku drugih dokaza, vijeće je, u

skladu sa članom 284. tačka c) ZKP BiH, optuženog Vintilu Iulian Nicolae oslobodilo

odgovornosti da je počinio radnje opisane u ovoj tački izreke presude.

XIV ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

557. Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi Ramiz Avdović I Vintila Iulian

Nicolae se u cijelosti oslobađaju naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na

teret budžetskih sredstava.

XV. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA

558. Primjenom odredbi člana 198. stav 3. ZKP BiH, vijeće oštećene, radi ostvarivanja

imovinskopravnog zahtjeva, upućuje na parnicu, s obzirom da podaci prikupljeni u toku

ovog postupka nisu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa bi

utvrđivanje visine imovinsko pravnog zahtjeva predstavljalo nepotrebno odugovlačenje

predmetnog postupka.

105

Drugostepena presuda u predmetu Suda BiH broj S1 1 K 009947 14 Krž 9 od 21.10.2014. godine, strana 38-39;


130

XVI. ODBIJAJUĆA PRESUDA

559. Prilagođenom Optužnicom, broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od 04.01.2013 godine,

optuženog Ramiza Avdovića Tužilaštvo je teretilo i za izvršenje krivično pravnih radnji,

opisanih pod tačkama 1., 2-c, 2-h., 2-i., 2-l., 2-o., 2-r., 3-a., 3-č., 3-d. i 3-đ, navedene

optužnice.

560. Međutim, dana 09.10.2015. godine Tužilaštvo BiH je Sudu dostavilo izmjenjenu

Optužnicu, kojom je, u skladu sa članom 35. ZKP BiH, odustalo od navedenih tačaka

optužnice.

561. Imajući u vidu navedeno Sud je na osnovu člana 283. tačka b) ZKP BiH, u

odnosu na optuženog Ramiza Avdovića, za navedene tačke optužnice, donio odbijajuću

presudu, s obzirom da je postupajući tužilac, od započinjanja pa do završetka glavnog

pretresa, odustao od optužbe.

XVII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

562. Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi Ramiz Avdović I Vintila Iulian

Nicolae se u cijelosti oslobađaju naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na

teret budžetskih sredstava.

XVIII. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA

563. Primjenom odredbi člana 198. stav 3. ZKP BiH, vijeće oštećene, radi ostvarivanja

imovinskopravnog zahtjeva, upućuje na parnicu, s obzirom da podaci prikupljeni u toku

ovog postupka nisu Sudu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa

bi utvrđivanje visine imovinsko pravnog zahtjeva predstavljalo nepotrebno

odugovlačenje predmetnog postupka.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik SUDIJA

Amra Hodžić- Zećo Željka Marenić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati

žalbom, samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i

odluku o imovinskopravnom zahtjevu.


131

ANEKS 1- DOKAZI

a) DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH

Svjedok Datum svjedočenja Napomena

1 Miodrag Janjić 28.03.2012. godine

2 Tomislav Bilinac 05.04.2012. godine

3 “A” 12.10.2012. godine

02.11.2012. godine

4 “MB-1” 09.11.2012. godine

5 “B” 16.11.2012. godine

6 Radmilo Čodo 11.01.2013. godine

7 Dragomir Pejović 18.01.2013. godine

8 Slobodan Gutalj 25.01.2013. godine

9 Željko Kljajić 01.02.2013. godine

10 Radivoje Škobo 08.02.2013. godine

11 Ljubomir Drakul 15.02.2013. godine

12 “C” 22.02.2013. godine

13 Petar Čajević 08.03.2013. godine

14 Ignjat Elčić 08.03.2013. godine

15 Zlatan Crnković 15.03.2013. godine

16 Milka Lonco 05.04.2013. godine

17 Ekrem Krkalić 12.04.2013. godine

18 Ramiz Borčak 26.04.2013. godine

19 Dragiša Andrić 26.04.2013. godine

20 Mustafa Kečo 10.05.2013. godine

21 Zoran Jovović 10.05.2013. godine

22 Simo Tambur 14.06.2013. godine

23 Maleša Bogdanović 14.06.2013. godine

24 Ranko Macanović 08.07.2013. godine

25 Zdravko Grujić 12.07.2013. godine

26 Savo Bendžo 12.07.2013. godine

27 Nenad Gogić 23.08.2013. godine

28 Momir Obučina 23.08.2013. godine

29 Radoslav Skočo 30.08.2013. godine

30 Fadil Jahić 30.08.2013. godine

31 Strahinja Živak 06.09.2013. godine


132

32 Krsto Begenešić 06.09.2013. godine

33 Tihomir Ivković 18.09.2013. godine

34 Nikola Jeremić 27.09.2013. godine

35 Rade Vučićević 11.10.2013. godine

36 Miodrag Veljović 11.10.2013. godine

37 Gordana Botić 18.10.2013. godine

38 Ratko Avdalović 18.10.2013. godine

39 Mirjana Odžaković 01.11.2013. godine

40 Jovo Elez 01.11.2013. godine

41 Milomir Nišić 08.11.2013. godine

42 Dragan Glamočak 08.11.2013. godine

43 Milivoje Matić 08.11.2013. godine

44 Vela Marinković 13.11.2013. godine

45 Milko Šipovac 13.11.2013. godine

46 Slavica Sikima 29.11.2013. godine

47 Senad Kreho 29.11.2013. godine

48 Miodrag Simović 06.12.2013. godine

49 Milka Ćeranić 06.12.2013. godine

50 Željka Malinović 13.12.2013. godine

51 Ramiz Dugalić 07.02.2014. godine Vještak vojne struke

Dodatni dokaz Tužilaštva

88 Dr Zorica Lazarević 30.06.2014. godine 29.09.2015. godine

b) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA

T-1 Potvrda Štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo broj 281/92 od 21.08.1992. godine;

T-2 Prijemnica Bolnica „Žica Blažuj“ od 22.08.2012. godine;

T2-a Nalaz i mišljenje, Univerzitetsko-medicinski centar Sarajevo, od 28.08.1992. godine;

T-3 Karton za pritvorena lica, Okružni zatvor Sarajevo, Janjić Milorad, matični broj 281;

T-4 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 29.06.1992. godine;




T-8 Potvrda, Vojnog zatvora o oduzetim stvarima od Janjić Milorada od 03.07.1992.

godine;

T-9 OS R BiH Vojni zatvor – Sarajevo, Spisak pritvorenika protiv kojih je pokrenuta

krivična prijava od 12.09.1992. godine;

T-10 Spisak lica za razmijenu od 29.07.1992. godine;


133

T-11 Spisak lica za razmijenu od 17.08.1992. godine;

T-12 Dnevni izvještaji zatvorenika za dan 14.06.1992. godine;



T-15 Foto-dokumentacija, od 23.09.2011. godine;

T-15a Crtež lica mjesta Kazneno popravnog zavoda Sarajevo broj 16-13/1-7/86/11 od

23.09.2011. godine;

T-16 CD RTV Bosne i Hercegovine “Logori u BiH – Viktor Bubanj”;

T-17 Spisak zatvorenika za dan 13.07.1992. godine;

T-18 Spisk zatvornika za dan 14.07.1992. godine;

T-19 Karton za pritovorenika (svjedoka) “A” Okružnog zatvora u Sarajevu;

T-20 Potvrda o oduzimanju stvari od svjedoka A Vojnog zatvora;

T-21 Dnevni izvještaj za dan 03.09.1992. godine;

T-22 Spisak pritvorenih-osuđenih lica u vojnom zatvoru “Viktor Bubanj” na dan

16.09.1992. godine;

T-23 Spisak razmjenjenih iz Viktor Bubnja od 17.01.1993. godine;

T-24 Odluka o pomilovanju, Predsedništvo BiH od dana 17.01.1993. godine;

T-25 Potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta od 26.05.1995. godine;

T-26 Medicinska dokumentacija svjedoka “A” i Rješenje odjeljenja za boračko-invalidsku

zaštitu od 16.04.2008. godine;

T-27 Potvrda o oduzetim predmetima od Čodo Radmila;

T-28 Karton za pritvorena-istražna lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Čodo

Radmilo;


T-30 Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu KV 32/92 od 10.09.1992. godine;

T-31 Potvrda Štaba TO Sarajevo 718/92 od 19.10.1992. godine;



T-34 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Slobodan Gutalj;


T-36 Dnevni izvještaj zatvorenika za dana 05.02.1993. godine;

T-37 Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, Oružane snage R BiH od

25.11.1992. godine;

T-38 Potvrda o oduzetim predmetima, Državni vojni pritvor, na ime Škobo Radivoje;

T-39 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo za Škobo Radivoja;

T-40 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 09.10. i 10.10.1992. godine;

T-41 Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu od 02.10.1992. godine;

T-42 Potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta od 10.10.1996. godine;

T-43 Potvrda štaba teritorijalne odbrane od 19.07.1992. godine, na ime Drakul Ljubomir;

T-44 Karton za pritvorena lica Okružnog vojnog zatvora Sarajevo, na ime Drakul

Ljubomir;


T-46 Rješenje okružnog vojnog suda u Sarajevu broj K-II-18/92 od 08.09.1992. godine;


134


T-48 Potvrda o oduzetim stvarima od 10.07.1992. godine;

T-49 Karton za pritvorena lica Okružnog vojnog zatvora, na ime Čajević Ognjen;

T-50 Spisak pritorenih u vojnom zatvoru bez krivične prijave na dan 17.09.1992. godine,

pod brojem 92. lice Čajević Ognjen;

T-51 Spisak pritvorenih lica protiv kojih nije podnesena krivična prijava Vojnog zatvora

Sarajevo od 08.10.1992. godine;

T-52 Poruka koju je Čajević Ognjen uputio preko Crvenog Krsta, od 05.11.1992. godine;

T-53 Spisak lica srpske nacionalnosti koji se traže za razmjenu;

T-54 Potvrda štaba teritorijalne odbrane od 10.11.1992. godine, na ime Čajević Ognjen;

T-55 Obavještenje Okružnog vojnog suda, broj: VSU-72/92 od 10.11.1992. godine;

T-56 Potvrda o oduzetim stvarima Vojnog zatvora TO BIH od 15.07.1992. godine, na ime

Elčić Ignjat;

T-57 Karton za pritvorena lica Okružnog vojnog zatvora Sarajevo na ime Elčić Ignjat;

T-58 Pravilnik o izdržavanju pritvora i kazne zatvora u Odjeljenjima okružnih zatvora i

odjeljenjima kazneno-popravnih domova od 10.07.1992. godine;

T-59 Potvrda štaba teritorijalne odbrane broj 363 od 23.07.1992. godine na ime Lonco

Milica;

T-60 Zapisnik o saslušanju svjedoka Krkalić Ekrem, Tužilaštvo BiH broj KT-RZ -34/05 od

25.06.2009. godine;

T-61 Potvrda Vojnog zatvora o oduzetim predmetima, na ime Andrić Dragiša od

27.08.1992. godine;

T-62 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Andrić Dragiša;

T-63 Spisak lica koja su u zatvoru a nije podignuta krivična prijava;

T-64 Spisak lica Vojnog zatvora Sarajevo o licima koja su razmijenjena a za koje nema

odobrenja od 11.09.1992. godine;

T-65 Potvrda štaba teritrojalne odbrane Sarajevo broj 727/92 od 08.09.1992. godine na

ime Andrić Dragiša;

T-66 Zapisnik o saslušanju svjedoka Kečo Mustafe broj KT-RZ-34/05, Tužilaštvo BiH, od

25.06.2009. godine;

T-67 Potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta od 07.01.1994. godine na ime

Jovović Zoran;

T-68 Otpusno pismo Klinike Foča, na ime Jovović Zorana;

T-69 Obavještenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu od 02.11.1993. godine;

T-70 Potvrda štaba Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine broj:689/92 od

28.08.1992. godine na ime Tambur Simo;

T-71 Promjene za dan 15.16. i 17.08.1992. godine;

T-72 Spisak lica za razmjenu vojnog zatvora Sarajevo od 27.08.1992. godine;

T-73 Karton za pritvorenika Malešu Bogdanovića broj 734;

T-74 Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu broj: KV:16/92 od 15.09.1992. godine o

određivanju pritvora protiv Maleše Bogdanovića i ostali dijelovi spisa i to: Optužni prijedlog

Osnovnog javnog tužilaštva II u Sarajevu KT.br. 315/92 od 17.08.1992. godine protiv

Maleše Bogdanovića, Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu, broj: RZV-I:1/92 od


135

23.09.1992. godine kojim se obustavlja postupak protiv Maleše Bogdanovića, Poziv

za okrivljenog Malešu Bogdanovića, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj K-II-44/92,

Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu, broj K-II-44/92 od 01.10.1992. godine, kojim

se prema okrivljenom Maleši Bogdanoviću produžava pritvor, Presuda Okružnog vojnog

suda broj K-II-44/92 od 01.10.1992. godine protiv Maleše Bogdanovića, Žalba Okružnog

vojnog tužilaštva broj KTV: II 97/92 od 11.10.1992. godine izjavljena na prvostepenu

presudu Okružnog vojnog suda, Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu broj KŽ-8/92

od 10.11.1992. godine;

T-75 Rješenje Okružnog vojnog suda u Sarajevu, broj KV 104/92 Od 23.09.1992. godine

o određivanju pritvora prema MacanovićRanku;

T-76 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Grujić Zdravko;

T-77 Spisak pritvorenika protiv kojih je pokrenuta krivična prijava lica, Vojni zatvor

Sarajevo, od 03.09.1992. godine;


T-79 Izvještaj o radu operativne službe, Vojna policija, Sarajevo od 04.10.1992. godine;

T-80 Potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta od 26.03.1996. godine na ime

Grujić Zdravko;

T-81 Potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta od 20.02.1998. godine, na ime

Bendžo Savo;

T-82 Presuda Okružnog vojnog suda u Sarajevu broj K-III-2/92 od 09.10.1992. godine o

produženju pritvora i Presuda Okružnog vojnog suda u Sarajevu broj K-III-2/92 od

09.10.1992. godine;

T-83 Odluka Predjsedništva R BiH o proglašenju neposredne ratne opasnosti;

T-84 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja

broj 1201/92 od 20. juni 1992. godine i naredbu Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine o proglašenju opšte javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i

Hercegovine od 20. juna 1992. godine;

T-85 Naredba komadanta Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj SL/92.02/235-2 od

26.05.1992. godine;

T-86 Naredba komadanta Štaba teritorijalne odbrane za osposobljavanje kasarne “Viktor

Bubanj” broj 03/327-2 od 28.05.1992. godine;

T-87 Zapisnik sa radnog sastanka, Vojna policija oružanih snaga BiH, od 19.07.1992.

godine;

T-88 Naređenje štaba teritorijalne odbrane Sarajevo za angažovanje vojne policije, broj

03/187-1 od 06.05.1992. godine;

T-89 Obavještenje Glavnog Štaba oružanih snaga Sarajevo od 29.06.1992. godine o

angažovanju oružanih snaga RBiH na zaštiti lične, imovinske i pravne sigurnosti građana

sa prilogom naredba komadanta Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 02-468/92 od

01.07.1992.godine;

T-90 Obavještenje Višeg javnog tužilaštva Sarajevo broj: 104/92 od 30.07.1992. godine;

T-91 Informacija Republičkog javnog tužilaštva Sarajevo o problemima o primjeni zakona

i vršenju javno - tužilačke funkcije od 05.08.1992. godine;



136

T-93 Dnevni izvještaj za zatvorenika za dan 20.07.1992. godine;

T-94 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo, broj 460/92 od 21.08.1992. godine;

T-95 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo;

T-96 Karton za pritvorena lica, Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Obučina Momir;

T-97 Spisak lica za razmjenu, TO BiH, vojni zatvor, od 26.06.1992. godine;

T-98 Spisak lica za razmjenu, TO BiH, vojni zatvor, od 29.06.1992. godine;

T-99 Potvrda vojno medicinskog centra Sarajevo, broj: 5518 od 12.07.1992. godine na

ime Obučina Momir;

T-100 Obavještenja Centra službi bezbjednosti Sarajevo Sektor SDB Sarajevo broj 771 od

21.07.1992. godine, broj 851 od 03.08.1992. godine, broj 996 od 12.08.1992. godine i broj

1062 od 22.08.1992. godine upućena na ruke komadanta vojnog zatvora “Viktor Bubanj”;

T-101 Potvrda o oduzetim stvarima, Vojni zatvor TO RBiH, na ime Živak Strahinja, od

10.07.1992. godine;

T-102 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Živak Strahinja;

T-103 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo na ime Begenešić Krsto;

T-104 Spisak zatvorenika odvedenih u „Viktor Bubanj“ od 10.07.1992. godine;


T-106 Rješenje o određivanju pritvora Živah Strahinji, Viši sud u Sarajevu broj KI- 224/92

od 05.08.1992. godine;

T-107 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo, broj 312 od 31.07.1992. godine, na

ime Ivković Tihomir;

T-108 Spisak otpuštenih lica, Vojna policija oružanih snaga BiH, Vojni zatvor, Sarajevo, od

07.08.1992. godine;

T-109 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 09.07. i 10.07.1992. godine;

T-110 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 518/92 od 28.08.1992. godine, na

ime Jeremić Nikola;

T-111 Rješenje o određivanju pritvora Jeremić Nikoli, Oružane snage, vojna policija

Sarajevo, broj 25/92 od 25.07.1992. godine;

T-112 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Jeremić Nikola;

T-113 Potvrda o oduzetim stvarima vojnog zatvora od 19.07.1992. godine, na ime Jeremić

Nikola;

T-114 Dnevni izvještaj zatovorenika za dan 30.07.1992. godine;

T-115 Dopis Instituta za mentalno zdravlje broj 1469/01 od 26.09.2013. godine uz Izvještaj

ljekara specijaliste za Jeremić Nikolu od 20.09.1992. godine;

T-116 Potvrda štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo broj 10/92 od 22.08.1992. godine;

T-117 Rješenje određivanju pritvora Vučičević Radi, Viši sud u Sarajevu broj KI: 207/92 od

30.07.1992. godine;


T-119 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Veljović Slobodanka;

T-120 Rješenje o određivanju pritvora Veljović Slobodanki, Vojna policija Sarajevo od

30.07.1992. godine;

T-121 Potvrda o oduzetim stvarima, Vojni zatvor, od 30.07.1992. godine, na ime Veljović

Slobodanka;


137

T-122 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo od 07.07.1992. godine, na ime

Botić Gordana;

T-123 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo na ime Avdalović Ratko;


T-125 Rješenje o produženju pritvora prema Zvizdalo Savi i Avdalović Ratku, Okružni

vojni sud u Sarajevu, broj K:II-30/92 – Kv:523/92 od 29.12.1992. godine;

T-126 Rješenje o određivanju pritvora Odžaković Nedeljku, Vojne policija Sarajevo broj

28/92 od 25.07.1992. godine;

T-127 Karton za pritvorena lica, Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Elez Jovo;


T-129 Potvrda o oduzetim stvarima, Vojni zatvor TO BiH od 15.07.1992. godine, na ime

Elez Jovo;


T-131 Potvrda Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, (Baz – 309326-01) od 14.08.2007.

godine, na ime Elez Jovo;

T-132 Zdravstveni karton Okružnog vojnog suda Sarajevo, vojni pritvor, na ime Odžaković

Nedeljko;

T-133 Rješenje o određivanju pritvora Odžaković Nedeljku, OkružnI vojni sud u Sarajevu

broj KV 10/92 od 10.09.1992. godine;

T-134 Karton za pritvorenika Glamočak Dragana, broj 691, od 16.08.1992. godine;

T-135 Karton Okružnog zatvora Sarajevo za pritvorena-istražna lica, na ime Matić

Slobodan;

T-136 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 25.07.1992. godine i promjene za dan

25.07.1992. godine;

T-137 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 10.08.1992. godne i promjene za dan

10.08.1992. godine;

T-138 Obavještenje predsjednika Okružnog vojnog suda Sarajevo, broj RZV-I:13/92 od

14.10.1992. godine i obavještenje komadanta vojnog zatvora Sarajevo broj V2-20/92 od

15.10.1992. godine;

T-139 Rješenje o određivanju pritvora Matić Slobodanu, Okružni vojni sud Sarajevo, broj

K:III-99/92 – Kv:420/92 od 06.12.1992. godine;

T-140 Potvrda UMC RO Interne discipline, na ime Matić Slobodan;

T-141 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 04.08.1992. godine i promjene za dan

04.08.1992. godine;

T-142 Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka komisije za traženje za nestalih i

zarobljenih lica RS na ime Marinković Radoje broj 50/03 od 16.05.2003. godine;

T-143 Poruka međunarodnog komiteta Crvenog krsta na ime Marinković Radoje od

20.10.1992. godine;

T-144 Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka kancelarije za traženje za nestalih i

zarobljenih lica RS, na ime Sikima Janko, broj 25/07 od 27.01.2007. godine;

T-145 Zapisnik o primopredaji identifikovanog mrtvog tijela, Kancelarija za traženje

nestalih i zarobljenih lica RS, broj 06-1/07 od 26.02.2007. godine;


138

T-146 Naredba Okružnog vojnog suda Sarajevo, broj VSU: 106/92-II od

14.12.1992. godine;

T-147 Obavještenje Okružnog vojnog tužilaštva i Okružnog vojnog suda broj VSU-II:52/92

od 21.10.1992. godine;

T-148 Odluka o obrazovanju Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja

pripadnika teritorijalne odbrane i policije, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine,

broj 02-011-417/92 od 17.06.1992. godine;

T-149 Informacija Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika

teritorijalne odbrane i policije o nekim zapažanjima iz rada komisije od 24.07.1992. godine;

T-150 Informacija Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika

teritorijalne odbrane i policije o zapažanjima povodom obilaska pritvorenih lica u

Okružnom zatvoru u Sarajevu i lica lišenih slobode u kasarni “Viktor Bubanj” od

26.08.1992. godine;

T-151 Obavještenje Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika

teritorijalne odbrane i policije, broj 059-160/92 od 10.11.1992. godine;

T-152 Obavještenje Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika

teritorijalne odbrane i policije, broj 03-059-16/92 od 20.11.1992. godine i predstavka

Šekerović Jovana;

T-153 Stav Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika teritorijalne

odbrane i policije povodom predstavke Komljenović Bose iz Sarajeva broj 03-059-114/92

od 10.12.1992. godine i dopis Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja

pripadnika teritorijalne odbrane i policije od 15.12.1992. godine;

T-154 Stav Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika teritorijalne

odbrane i policije povodom predstavke Čejavić Ljepe broj 03-059-115/92 od 10.12.1992.

godine i dopis Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika teritorijalne

odbrane i policije od 15.12.1992. godine;

T-155 Zapisnik 149. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine broj:02-011-

565/90 od 28.07.1992. godine;

T-156 Transkript magnetofonskog snimka 162. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine održane 05.09.1992. godine;

T-157 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Ćeranić Mato;

T-158 Rješenje o određivanju pritvora Ćeranić Mati, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj KV

206/92 od 06.10.1992. godine;

T-159 Zapisnik o uviđaju Okružnog vojnog suda u Sarajevu broj Kri 22/92 od 25.10.1992.

godne (sa fotografijama);

T-160 Zahtjev za reekshumaciju grobnog mjesta Ćeranić Milke, Dopis Kantonalnog

tužilaštva Sarajevo broj KTN-4/07-RZ od 05.03.2007. godine; Dopis K.J.K.P „Pokop“ d.o.o.

za sahrane i upravljanje grobljima od 06.03.2007. godine; Naredba o ekshumaciji u cilju

obdukcije i identifikacije, Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo broj KTA-33/07 RZ od

19.03.2007. godine; Naredba Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-KPP-07-000 052 od

22.03.2007. godine kojom se naređuje ekshumacija; Naredba Kantonalnog tužilaštva

Sarajevo broj KTA-33/07 od 26.03.2007. godine; Zapisnik o ekshumaciji Kantonalnog

tužilaštva Kantona Sarajevo broj KTA-33/07-RZ od 30.03.2007. godine; Izvještaj o


139

kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sektor

kriminalističke policije – Odjeljenje za kriminalističku tehniku, broj 898/07 od 30.03.2007.

godine; Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarjevo, broj KTA-33/07 od 30.03.2007. godine

Zapisnik o primopredaji posmrtnih ostataka - Ćeranić Mato; Fotodokumentacija broj

898/07 od 02.04.2007. godine; Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, Klinika za ortopediju

i traumatologiju od 21.10.2007. godine, Dostavnica od dana 09.10.1992. godine;

T-161 Karton za zatočenika Rakanović Uroša, broj 113;


T-163 Rješenje o određivanju pritvora Rakanović Urošu, Sekretarijat za Unutrašnje

poslove Grada Sarajevo, broj 17-1/02-2-230-79 od 05.06.1992. godine; Krivična prijava

protiv Rakanović Uroša, MUP CSB Sarajevo upućena VIšem javnom Tužilaštvu Sarajevo

broj 17-1/02-2-230-KU- od 29.06.1992. godine;

T-164 Rješenje o određivanju pritvora Rakanović Urošu, Okružni vojni sud u Sarajevu,

broj KI III-48/92 od 11.10.1992. godine;

T-165 Zdravstveni karton za pritvorenika Rakanović Uroša, Okružnog vojni sud Sarajevo,

vojni pritvor;

T-166 Naredba istražnog sudije Okružnog vojnog suda Sarajevo broj Ki-III-48/92 od

17.12.1992. godine;

T-167 Spisak umrlih lica dopremljenih u mrtvačnicu Kliničkog centra dana 19.07. 1992.

godine;

T-168 Akt Medicinskog fakulteta u Sarajevu, dostavljanje medicinske dokumentacije, broj

27-54/09 od 27.04.2009. godine;

T-169 Izvod iz MKU na ime Šekara Milorad, broj 03/1-202-68/13 od 23.01.2013. godine;

T-170 Zapisnik Tužilaštva o saslušanju svjedoka Šekara Milorada broj KT-RZ-34/05 od

26.05.2009. godine;

T-171 Izvod iz MKU za Odžaković Miloša, opština Istočna Ilidža, broj 06/4-202-128/13 od

11.03.2013. godine;

T-172 Zapisnik Tužilaštva o saslušanju svjedoka Odžaković Miloša broj KT-RZ-34/05 od

26.04.2007. godine;

T-173 Izvod iz MKU za Ćorović Nedeljka, opština Trebinje, broj 03/1.1-202-1-1061/13 od

22.08.2013. godine;

T-174 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ćorović Nedeljko, Tužilašvo BiH, broj KT-RZ-34/05

od 27.04.2009. godine;


T-176 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 520 od 29.07.1992. godine, na

ime Šekara Milorad;

T-177 Karton za pritvorena lica, Okružni zatvor Sarajevo, na ime Šekara Milorada;

T-178 Potvrda o oduzetim stvarima državnog vojnog pritvora Sarajevo od 24.01.1992.

godine na ime Šekara Milorad;

T-179 Karton za pritvorenika Ćorović Nedeljka, broj 724;

T-180 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 724/92 od 31.08.1992. godine na

ime Ćorović Nedeljko;


140

T-181 Potvrda štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 725/92 od 31.08.1992. godine

na ime Ćorović Olga;

T-182 Karton za pritvorenika Ćorović Olgu, broj: 752;

T-183 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo na ime Ćorović Slaviša;

T-184 Karton za pritvorena lica Okružnog zatvora Sarajevo na imeĆorović Slobodan;

T-185 Stručno mišljenje Dugalić Ramiza – Struktura i način funkcionisanja vojne policije

TO oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine od početka maja 1992. godine do

kraja 1992. godine, i naredba Tužilaštva BIH broj KT-RZ 34/05 od 19.05.2011. godine;

T-186 Podaci vojne evidencije Federalnog ministarstava za pitanje branitelja i invalida

domovinskog rata, Sektor za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze, broj 07-03-9-4/09

od 23.04.2009. godine;

T-187 Iskustva o radu vojnog pritvora od 25.10.1992. godine;

T-188 Matični karton, obrazac VOB-1 i jedinični karton na ime Avdović Ramiz;

T-189 Vojna iskaznica na ime Avdović Ramiz broj 000046 i stalna dozvola za izlazak na

ime Avdović Ramiz;

T-190 Naredba upravnika Državnog vojnog pritvora broj VP-II-77/92 od 19.12.1992.

godine;

T-191 Potvrda o ranjavanju Avdović Ramiza, Sanitetska službe 101. Motorizovane brigade

broj 222/92 od 15.11.1992. godine;

T-192 Službena zabilješka Avdović Ramiza od 29.07.1992. godine;

T-193 Obavještenje Državnog vojnog pritvora od 06.12.1992. godine;

T-194 Službena zabilješka Avdović Ramiza od 26.11.1992. godine;

T-195 Rješenje Mnistarstva odbrane, broj 12-120-1395-92/93 od 21.08.1993. godine;

T-196 Rješenje Ministarstva pravde Sarajevo Federacije Bosne i Hercegovine broj 05-80-

1790/94 od 26.10.1994. godine;

T-197 Uvjerenje Ministarstva odbrane od 07.01.1997. godine na ime Avdović Ramiz; T-

198 Potvrda Komande VJ 5192 na ime Avdović Ramiza broj 06/21-4350 od 24.04.1996.

godine;

T-199 Obrazac Vob-1 i matični karton na ime Vintila Julian-Nicolae;

T-200 Spisak radnika;

T-201 Spisak radnika sa brojem akreditacije vojnog zatvora 07.07.1992. godine i

28.08.1992. godine;

T-202 Spisak zaposlenih radnika u državnom vojnom pritvoru od 21.11.1992. godine;

T-203 Raspored straže u vojnom zatvoru;

T-204 Spisak ličnog dohotka april i maj 1992. godine;

T-205 Odobrenje vojne policije broj 22 od 18.07.1992. godine za korištenje vozila marke

“Golf” crveni VP 1026 i putni nalog broj 015229 od 09.08.1992. godine na ime Muderizović

Besim i ostali;

T-206 Informacija o problemima Vojnog pritvora u djelu prostora Okružnog zatvora

Sarajevo, broj: 01-210-10/92 od 07.07.1992. godine;

T-207 Potvrda Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 477/93 od 12.02.1993. godine;

T-208 Potvrda Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo broj 82/92, na ime Rakanović Milka;

T-209 Potvrda Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo, broj: 727/92, na ime Andrić Dragiša;


141

T-210 Karton za pritvorena lica, Okružnog zatvora Sarajevo, broj: 477, na ime Guslov

Trivo;

T-211 Karton za pritvorena lica, broj: 482, na ime Guslov Boško;

T-212 Karton za pritvorena lica, Okružnog zatvora Sarajevo, na ime Varenika Ljiljana;

T-213 Karton za pritvorenika Odžaković Nedeljka;

T-214 Karton za pritvorenika Bendžo Savo;

T-215 Karton za pritvorena lica, Okružnog zatvora Sarajevo, broj 746/92, na ime

Macanović Ranko;

T-216 Potvrde vojnog zatvora o privremeno oduzimanju predmeta od 26.06.1992. godine;

T-217 Potvrda vojnog zatvora o oduzetim stvarima za svjedoka „B“ od 26.06.1992. godine;

T-218 Potvrda vojnog zatvora o oduzimanju stvari od 15.07.1992. godine;

T-219 Potvrda vojnog zatvora o oduzimanju stvari od svjedoka „MB-1“ od 15.07.1992.

godine;

T-220 Registar - vojni zatvor RBiH od 01.07.1992. godine;

T-221 Izvještaj Misije KESS-a o pregledu zatočenih mjesta u Bosni i Hercegovini od

29.08. do 04.09.1992. godine;

T-222 Potvrda o smrti Matić Slobodana broj: 593, izvod iz matične knjige umrlih Srpske

opštine Ilidža na ime Matić Slobodana i poruke Crvenog krsta;

T-223 Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka Šipovac Novislava, Kancelarija za

traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, broj: 10/2005 od 10.03.2005. godine,

DNA izvještaj broj ID ICMP 19345 od 15.02.2005. godine, zapisnik o primopredaji

identifikovanog mrtvog tijela, izvod iz matične knjige umrlih na ime Šipovac Novislava,

opštine Srpska Ilidža broj 2498/98 od 14.10.1998. godine i rješenje Osnovnog suda u

Srpskom Sarajevu broj R-92/98 od 23.09.1998. godine i potvrda Državne komisije za

razmijenu ratnih zarobljenika broj: 01-73/96 od 07.03.1996. godine;

T-224 Obavještenje Okružnog vojnog tužilaštva Sarajevo, broj: KTV I 29/92 od

23.09.1992. godine, upućeno na ruke komadanta Državnog vojnog zatvora;

T-225 Izvještaj lekara specijaliste neurohirurgije Aranđelovć Nataše na ime Jeremić

Nikole od 20.09.1992. godine;

T-226 Otpusno pismo Klinike i bolničke službe Foča na ime Gogić Nenada;

T-227 Potvrda Jugoslovenskog crvenog krsta od 30.09.1993. godine, na ime Avdalović

Ratko;

T-228 Zapisnik o saslušanju svjedoka specijaliste za sudsku medicinu Dr Dobrača Ilijaš,

Okružni vojni sud u Sarajevu, broj Kri 22/92 od 28.02.1994. godine;

T-229 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Dautović Kemala, Opština Stari Grad

Sarajevo broj 09-13-3255/2009 od 08.05.2009. godine;

T-230 Obavještenje organa bezbjednosti Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo o

problemima ugrožavanja građana Sarajeva nezakonitim radom vojne policije od

27.06.1992. godine;

T-231 Obavještenje načelnika Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo, broj: 03/129-1 od

28.04.1992. godine;

T-232 Informacija Centra službi bezbjednosti Sarajevo – Sektor SDB broj 871 od

05.08.1992. godine;


142

T-233 Pravilo za rad Vojne policije oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine,

septembar 1992. godine;

T-234 Pravilnik o izdržavanju pritvora i kazne zatvora u odeljenjima okružnih zatvora i

odeljenjima kazneno popravnih domova, od 30.12.1992. godine;

T-235 Dnevni izvještaj vojne policije OS BiH od od 07.07. - 14.09.1992. godine;

T-236 Uredba sa zakonskom snagom o Okružnim vojnom tužilaštvu od 13.08.1992.

godine;

T-237 Uredba sa zakonskom snagom o Okružnim vojnim sudovima od 13.08.1992.

godine;

T-238 Rješenje o određivanju pritvora „MB 1“ Okružnog vojnog Suda broj Ki-III-19/92 od

10.09.1992. godine;

T-239 Molba za dodjelu humanitarne pomoći, Ministarstvo odbrane OS R BiH, Sarajevo

broj V2-21/92 od 15.10.1992. godine;

T-240 Fotodokumentacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-13/1-7-100/11 od

18.01.2011. godine - pretres stana i vozila Muderizović Besim;

T-241 Fotodokumentacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-02/8-04-1-54/11

od 14.11.2011. godine, pretres stana Avdović Ramiza;

T-242 Podaci iz kaznene evidencije MUP za Vintila Julijan od 29.11.2011. godine;

T-243 Naredba za vještačenje, Tužilaštvo BiH od 18.03.2014. godine;

T-243a Zapisnik o saslušanju svjedoka Kekić Stana, Tužilaštvo BiH od 16.04.2009.

godine;

T-244 Potvrda Štaba teritorijalne odbrane Sarajevo, broj: 500/92 od 13.08.1992. godine;

T-245 Zahtjev Pravna uprava Sarajevo broj 22-644/92 od 25.09.1992. godine;

T-246 Dopis Ministarstvo odbrane R BiH broj 22-737/92 29.09.1992. godine;

T-247 Naredba o imenovanju, Glavni Štab Oružanih snaga R BiH broj 02/349-320 od

08.07.1992. godine;

T-248 Naredbu za prikupljanje činjenica i dokaza, Tužilaštvo BiH od 06.06.2007. godine;

T-249 Izvod iz službene evidencije, SIPA broj: 17-04/2-04-2-352-35 od 17.12.2007.

godine;

T-250 Dopis KPZ Sarajevo od 31.01.2008. godine i dokumentacija iz Arhive KPZ

Sarajevo;

T-251 Zahtjev Tužilaštva BiH upućen Ministarstvu odbrane od 25.02.2009. godine;

T-252 Zahtjev Tužilaštva BiH upućen Ministarstvu za pitanje boraca i invalida i

odbranbeno-oslobodilačkog rata Federacije BiH Sarajevo od 25.02.2009. godine;

T-253 Zahtjev Tužilaštva BiH upućen Ministarstvu odbrane BiH od 28.04.2011. godine;

T-254 Zahtjev Tužilaštva BiH upućen Predsjedništvu BiH od 28.04.2011. godine;

T-255 Zahtjev Tužilaštva BiH upućen Ministarstvu odbrane BiH, od 18.05.2011. godine;

T-256 Zahtjev Tužilaštva BiH broj: KT-RZ 34/05 upućen Ministarstvu odbrane BiH, od

23.05.2011. godine;

T-257 Dopis Ministarstva odbrane BiH broj: 13-04-1-92-4/11 od 27.06.2011. godine sa

popisom dokumenata ustupljenih Tužilaštvu BiH;

T-258 Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, Tužilaštvo BiH, broj: KT RZ -34/05 od

18.10.2011. godine;


143

T-259 Naredba Suda BiH, broj S1 1 K 007587 11 Krn od 18.10.2011. godine;

T-260 Zapisnik SIPA o pretresu stana Muderizović Besima broj 16-04/2-4-04-2-6/11 od

20.10.2011. godine;

T-261 Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od Muderizović Fate, SIPA, broj 16-

04/2-4-04-2-4/11 od 20.10.2011. godine;

T-262 Zapisnik o pretresanju stana Avdović Ramiza, broj: 16-04/2-4-04-2-7/11 od

20.10.2011. godine;

T-263 Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od Avdović Ramiza, SIPA, broj 16-

04/2-4-04-2-5/11 od 20.10.2011. godine;

T-264 Izvještaj o realizaciji naredbe za pretres, Državna agencija za istrage I zaštitu, broj:

T-16-04/2-4-04-2-352-79/07BF od 21.10.2011. godine;

T-265 Zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

osumnjičenog Ramiza Avdovića,Tužilaštvo BiH, broj: KT RZ-34/05, od 10.11.2011. godine;

T-266 Zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

osumnjičenog Muderizović Besima, Tužilaštvo BiH, broj: KT RZ-34/05, od 10.11.2011.

godine;

T-267 Obavještenje CJB Istočno Sarajevo broj: 11-02/1-255/11 od 08.12.2011. godine;

T-268 Naredba za vještačenje, Tužilaštvo BiH od 22.04.2015. godine;

T-269 Podnesak sa medicinskom dokumentacijom bolnice Foča od 06.02.2015. godine,

Mišljenje Ministarstva rada i boračko imovinske zaštite od 28.01.2015. godine, Podnesak

Doma zdravlja Istočno Sarajevo sa medicinskom dokumentacijom od 20.01.2015. godine;

T-269a Nalaz i mišljenje vještaka Prim. Dr neuropsihijatra Zorice Lazarević za Pejović

Dragomira, Drakul Ljubomira, Kljajić Željka, Šekara Milorada i Gutalj Slobodana od

11.05.2015. godine;

c) DATUMI SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH

RAMIZA AVDOVIĆA I VINTILA IULIANA NICOLAE

Red.

br.

Svjedok Datum

svjedočenja

Napomena

1 Ramiz Avdović 28.03.2014. godine Optuženi kao svjedok

2 Miralem Sarija 08.04.2014. godine I – optuženog

3 Enes Bačvić 08.04.2014. godine I – optuženog

4 Senad Rožajac 15.04.2014. godine I – optuženog

5 Esad Osmanbegović 27.05.2014. godine I – optuženog

6 Dževad Topić 17.06.2014. godine

24.06.2014. godine

I – optuženog

7 Nehru Ganić 01.07.2014. godine

08.07.2014. godine

Vještak vojne struke

I – optuženog

8 Emina Maksumić 06.12.2014. godine II – optuženog

9 Prof dr sci Abdulah 06.12.2014. godine Vještak medicinske


144

Kučukalić 13.01.2015. godine struke

I – optuženog

10 Sefer Halilović 03.03.2015. godine II – optuženog

11 Vintila Iulian Nicolae 31.03.2015. godine Optuženi kao svjedok

d) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG RAMIZA AVDOVIĆA

O1-1 Rješenje o određivanju pritvora, Viši sud u Sarajevu, broj:199/92 od 23.07.1992.

godine;

O1-2 Presuda Višeg suda u Sarajevu, broj: KŽ-21/92 od 03.12.1992. godine;

O1-3 Rješenje o određivanju pritvora, Viši sud u Sarajevu, broj: Ki 201/92 od 27.07.1992.

godine i rješenje o produženju pritvora, broj: kv-102/92 od 27.08.1992. godne;

O1-4 Rješenje o produženju pritvora, Viši sud u Sarajevu, broj: KV-104/92 od 28.08.1992.

godine i krivična prijava od 28.06.1992. godine;

O1-5 Rješenje o određivanju pritvora,Viši Sud u Sarajevu od 28.07.1992. godine i

rješenje od 21.08.1992. godine;

O1-6 Presuda, Osnovni sud Sarajevo, broj: K-I-158/92 od 10.07.1992. godine;

O1-7 Rješenje o određivanju pritvora,Viši sud u Sarajevu, broj: KI-224/92 od 05.08.1992.

godine i rješenje od 30.10.1992. godine;

O1-8 Rješenje o određivanju pritvora , Viši sud u Sarajevu, broj: KRI: 14/92 od

25.06.1992. godine;

O1-9 Rješenje o produženju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: KII-30/92-

Kv:523/92 od 29.12.1992. godine;

O1-10 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: Ki-I/10/92 od

08.09.1992. godine;

O1-11 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: Ki-I:14/92 od

10.09.1992. godine;

O1-12 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: KV 94/92 od

21.09.1992. godine;

O1-13 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: KV 104/92, od

23.09.1992. godine;

O1-14 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: KV-23/92 od

10.09.1992. godine;


28.09.1992. godine;

O1-16 Naredba za dovođenje, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: K-II-114/92 od

21.09.1992. godine;

O1-17 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: Ki-I-27/92 od

29.10.1992. godine;


17.10.1992. godine;


145

O1-19 Rješenje o sprovođenju istrage i određivanju pritvora, Okružni vojni sud u

Sarajevu, broj: Ki-III-30/92 od 06.10.1992. godine i rješenja od od 30.10. i 19.10.1992.

godine;

O1-20 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: KM-2/92 od

31.10.1992. godine;

O1-21 Obavještenje, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: K-II-126/92 od 14.12.1992.

godine;

O1-22 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: Ki-III-42/92 od

02.10.1992. godine;


13.10.1992. godine;


17.09.1992. godine i naredba vojne policije od 14.09.1992. godine;

O1-25 Službena zabilješka, MUP Novi grad, Sarajevo od 07.07.1992. godine;

O1-26 Zapisnik, MUP, CSB Sarajevo, sektor SDB od 05.07.1992. godine;

O1-27 Službena zabilješka, MUP Novi grad - Sarajevo od 23.08.1992. godine;






O1-33 Zapisnik o saslušanju od 06.07.1992. godine;





O1-38 Rješenje o produženju pritvora, Viši Sud u Sarajevu, broj: KV-103/92 od

28.08.1992. godine i krivična prijava CSB od 28.06.1992. godine;

O1-39 Krivična prijava, MUP, CSB, od 10.07.1992. godine;

O1-40 Krivična prijava, MUP, CSB, od 02.07.1992. godine;

O1-41 Krivična prijava, MUP - CSB od 27.06.1992. godine;


O1-43 Krivična prijava, MUP – CSB od 27.06.1992. godine;

O1-44 Rješenje o određivanju pritvora, Sekretarijat za unutrašnje poslove grada Sarajeva

od 27.05.1992. godine;





O1-49 Rješenje o produženju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu, broj: K-II-17/92 od

31.10.1992. godine;

O1-50 Obavještenje, Okružni vojni sud Sarajevo od 10.11.1992. godine;


146

O1-51 Rješenje o produženju pritvora, Okružni vojni sud Sarajevo broj: K-II-26/92

od 15.09.1992. godine;

O1-52 Rješenje o određivanju pritvora, Okružni vojni sud u Sarajevu od 24.09.1992.

godine;

O1-53 Potvrda štaba teritorijalne odbrane, Sarajevo od 14.12.1992. godine;

O1-54 Potvrda štaba teritorijalne odbrane od 13.07.1992. godine;




O1-58 Potvrda štaba teritorijalne odbrane, broj: 391 od 23.07.1992. godine;


O1-60 Potvrda štaba teritorijalne odbrane, broj:389/2 od 21.08.1992. godine;







O1-67 Potvrda teritorijalne odbrane, broj: 363, od 23.07.1992. godine;

O1-68 Potvrda teritorijalne odbrane, broj: 333/92 od 06.07.1992. godine;

O1-69 Potvrda štaba teritorijalne odbrane, broj: 336/92od 06.07.1992. godine;

O1-70 Potvrda štaba teritorijalne odbrane, broj: 339/92od 03.07.1992. godine;



O1-73 Zdravstveni karton, Okružni vojni sud Sarajevo;


O1-75 Rješenje o određivanju pritvora, Vojna policija, broj: 78/92 od 21.08.1992. godine;

O1-76 Rješenje o određivanju pritvora, Vojna policija, broj: XX 36/92 od 25.07.1992.

godine;
















147

O1-91 Rješenje o određivanju pritvora, Vojna policija, broj: 46/92 od 26.07.1992.

godine;




O1-95 Krivična prijava, Vojna policija Sarajevo, broj: VP-017/92 od 26.07.1992. godine;



O1-98 Krivična prijava, Vojna policija Sarajevo, broj: VP -48/92 od 16.09.1992. godine;


O1-100 Krivična prijava, Vojna policija Sarajevo,broj: VP-039/92 od 22.08.1992. godine;



O1-103 Krivična prijava, Vojna policija Sarajevo, broj: VP- 004/92 od 21.07.1992. godine;

O1-104 Zdravstveni karton, Okružnog vojni sud, vojni pritvor, na ime Matić Slobodan;

O1-105 Spisak pritvorenih lica koja se proslijeđuju u vojni zatvor, Uprava pritvora TO BiH

od 08.07.1992. godine;

O1-106 Službena zabilješka vojne policije Sarajevo, od 30.05.1992. godine;

O1-107 Rješenje o određivanju pritvora, Vojna policija TO BiH, od 10.06.1992. godine;

O1-108 Prijedlog lica za otpust od 01.07.1992. godine;

O1-109 Izjava od 22.09.1992. godine;

O1-110 Spisak pritvorenih lica koja se prosljeđuju u Vojni pritvor, Uprava pritvora TO BiH

od 08.07.1992. godine;

O1-111 Rješenje o privremenom oduzimanju predmeta, Vojna policija TO BiH, od

25.06.1992. godine;

O1-112 Informacija, Državna komisija za kontrolu zakonitosti postupanja teritorijalne

odbrane i policije, od 25.07. 1992. godine;

O1-113 Službena zabilješka Odjeljenja kriminalističke policije Rogatica od 21.10.1996.

godine;

O1-114 Naređenje za angažovanje vojne policije, Štab teritorijalne odbrane, od

06.05.1992. godine;

O1-115 Naredba Štaba vrhovne komande R BiH od 13.11.1992. godine;

O1-116 Naređenje za osposobljavanje kasarne “Viktor Bubanj“, Štab teritorijalne odbrane,

od 28.05.1992. godine;

O1-117 Dopis Štab Vrhovne komande oružanih snaga R BiH od 18.12.1992. godine;

O1-118 Naredba, Okružni vojni sud Sarajevo, broj: 25-1/92 od 15.12.1992. godine;

O1-119 Krivična Prijava protiv zaštićenog svjedoka od 19.07.1992. godine, Zapisnik od

17.07.1992. godine, Rješenje o produženju pritvora od 25.09.1992. godine;

O1-120 Naredba o imenovanju štaba teritorijalne odbrane, Sarajevo od 04.05.1992.

godine;

O1-121 Naredba Vojne policije broj: int. 184 -2 od 06.05.1992. godine;

O1-122 Naredba Državnog vojnog pritvora Sarajevo broj: VP – II- 76/92 od 19.12.1992.

godine;


148

O1-123 Spisak lica koja se mogu izvoditi na rad, Okružni vojni sud u Sarajevu, od

22.12.1992. godine;

O1-124 Dopis Ministarstva odbrane broj: 22-737/92 od 29.09.1992. godine;

O1-125 Službena zabilješka, Cenatar službi bezbjednosti Sektor SDB Sarajevo od

30.07.1992. godine;

O1-126 Rješenje Vojne Policije Sarajevo, broj: XX 90/92 od 01.09.1992. godine;

O1-127 Krivična prijava, Centar Službi Bezbjednosti Sarajevo. broj: 17-1/02-2-230-KU, od

07.07.1992. godine;

O1-128 Rješenje o sprovođenju istrage, Viši sud u Sarajevu, broj: Ki:207/92 od

30.07.1992. godine;

O1-129 Rješenje o određivanju pritvora, Viši sud u Sarajevu, broj: Ki: 212/92 od

30.07.1992. godine;

O1-130 Rješenje, Viši sud u Sarajevu, broj: KV:95/92 od 01.08.1992. godine;

O1-131 Optužni prijedlog, Osnovno javno tužilaštvo II u Sarajevu, broj: KT.br. 276/92 od

23.07.1992. godine;

O1-132 Zdravstveni karton, Okružni Vojni Sud Sarajevo, Vojni pritvor;

O1-133 Rješenje Vojna policija TO BiH od 25.06.1992. godine;

O1-134 Krivična prijava Vojna policija TO BiH od 21.06.1992.godine;

O1-135 Rješenje o određivanju pritvora, Oružane snage, Vojna policija, broj: XX 43/92 od

26.07.1992. godine;

O1-136 Rješenje o određivanju pritvora, Oružane snage, Vojna policija, broj: XX 17/92 od

25.07.1992 godine;

O1-137 Vojna analiza i stručno mišljenje, Ganić Nehru, penzionisani brigadni general;

O1-138 Rješenje o određivanju pritvora, R BiH, Oružane snage, Vojna policija, broj: 63/92

od 30.07.1992. godine;

O1-139 Rješenje o određivanju pritvora, R BiH, Oružane snage Vojna policija broj: 62/92

od 30.07.1992. godine;

O1-140 Rješenje o određivanju pritvora, R BiH, Oružane snage Vojna policija, broj: 30/92

od 25.07.1992. godine;

O1-141 Potvrda, Ministarstvo za narodnu odbranu, Štab teritorijalne odbrane, broj:

2236/92 od 30.07.1992. godine, Rješenjem o određivanju pritvora, R BiH, Oružane snage

Vojna policija broj: 12/92 od 25.07.1992. godine;

O1-142 Potvrda za Drakul Ljubomira, Ministarstvo za narodnu odbranu, Štab teritorijalne

odbrane, broj: 27 od 19.07.1992. godine;

O1-143 Potvrda za Škipina Ilinku, Ministarstvo za narodnu odbranu, Štab teritorijalne

odbrane;

O1-144 Potvrda, Ministarstvo za narodnu odbranu, Štab teritorijalne odbrane, broj: 208/92

od 06.07.1992. godine;

O1-145 Potvrda za Jelić Gordana, Ministarstvo za narodnu odbranu, Štab teritorijalne

odbrane, broj 89/92;

O1-146 Krivična prijava, CSB Sarajevo, broj: 17-1/02-2-230-KU- od 30.06.1992. godine;

O1-147 Rješenje o sprovođenju istrage, Okružni vojni sud u Sarajevu broj: Ki-III-59/92 od

04.11.1992. godine;


149

O1-148 Rješenje o određivanju pritvora, R BiH Oružane snage, vojna policija broj:

44/92 od 26.07.1992. godine;

O1-149 Rješenje o određivanju pritvora, Osnovni sud I Sarajevo, broj: K-171/92-I Kv-

108/92 od 16.07.1992. godine;

e) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG VINTILA IULIANA NICOLAE

O2-1 Obavijest Općine Novi grad Sarajevo od 13.02.2012. godine i Izjašnjenje Općine

Novi grad Sarajevo od 07.03.2012. godine;

O2-2 Dopis Općine Novi grad Sarajevo od 06.03.2012. godine i Spisak osoba koje su

primale humanitarnu pomoć u Mjesnoj zajednici Velešići od 1992. do1995. godine;

O2-3 Rješenje, Služba za poslove opće uprave od 15.03.2012. godine i dopis Općine

Novi grad Sarajevo od 06.04.2012. godine;

O2-4 Dopis Općine Novi grad Sarajevo, Služba za poslove opće uprave i mjesne

zajednice, broj: 06-Sl/12 od 05.03.2012. godine;

O2-5 Spisak građana koji su primili pomoć Općine Novi grad Sarajevo, između ostalih

Avdalović Drago;

O2-6 Lista distribucija humanitarne pomoći;

O2-7 Spisak građana koji su primili humanitarnu pomoć Općine Novi grad Sarajevo,

Mjesna zajednica Donji Pofalići;

O2-8 Dopis obavještajno sigurnosne agencije BiH Sarajevo, broj: 04/7-348/2 od

28.03.2012. godine;

O2-9 Dokumentacija dostavljena uz dopis obavještajno sigurnosne agencije BiH

Sarajevo, broj: 04/7-348/2 od 28.03.2012. godine;

O2-10 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Živak Strahinje;

O2-11 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Zvizdalo Save i Avdalović

Ratka;

O2-12 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Vanovac Bogdana;

O2-13 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Rakanović Uroša;

O2-14 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Slavnić Aleksa, Slavnić

Milorada i Škobo Radivoja;

O2-15 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Bendžo Sava;

O2-16 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Grujić Zdravka;

O2-17 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Skočo Radoslava;

O2-18 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Vučićević Radeta;

O2-19 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Elez Jove;

O2-20 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Čodo Radmila;

O2-20a Karton za pritvorena lica, Okružni zatvor Sarejevo, potvrda o oduzetim

predmetima, Vojni zatvor i dnevni izvještaj zatvorenika za dan 27.08.1992. godine;

O2-21 Krivični spis Okružnog vojnog suda u Sarajevu protiv Nikolić Živojina;

O2-22 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 30.06.1992. godine;

O2-23 Krivični spis Okružnog vojnog Suda Sarajevo protiv Tomović Uglješe;


150

O2-24 Dnevni izvještaj zatvorenika za dan 29.09.1992. godine, između ostalih, Tomović

Uglješa;

O2-25 Krivični spis Okružnog vojnog Suda Sarajevo, protiv Bunjevac Miladina;


O2-27 Krivični spis Okružnog vojnog Suda Sarajevo, protiv Elez Branka;


O2-29 Krivični spis Osnovnog suda II Sarajevo i Krivični spis Okružnog vojnog suda

Sarajevo, protiv Ivković Tihomira;

O2-30 Krivični spis Osnovnog suda II Sarajevo i Krivični spis Okružnog vojnog suda

Sarajevo, protiv zaštićenog svjedoka “A”;

O2-31 Krivični spis Okružnog vojnog Suda Sarajevo, protiv Guslov Trive;

O2-32 Krivični spis Okružnog vojnog Suda Sarajevo, protiv zaštićenog svjedoka “C”;

O2-33 Krivični spis Okružnog Vojnog suda Sarajevo, broj K II 212/92 protiv Elič Ignjata;

O2-34 Krivični spis Okružnog Vojnog suda Sarajevo, broj K II 7/92 protiv Jovović Zorana;

O2-35 Krivični spis Okružnog Vojnog suda Sarajevo, broj K II 44/92 protiv Bogdanović

Maleša;

O2-36 Krivični spis Okružnog Vojnog suda Sarajevo, broj K II 149/92 protiv Macanović

Ranka;

O2-37 Dopis Republike Srpske, Opština Istočna Ilidža, Načelnik opštine, broj 03/02-012-

1166/12 od 03.09.2012. godine da su Šekara Milorad, Elez Jovo, Škobo Radivoje, Kljajić

Željko, bili pripadnici vojske Republike Srpske;

O2-38 Dopis Republike Srpske, Opština Istočno Novo Sarajevo, Načelnik, broj 05-052-3-

01/12 od 15.08.2012. godine, da se Kekić Stana, Nišić Milomir, Elčić Ignjat, Veljović

Miodrag ne nalaze u vojnoj evidenciji, Babić Milka registrovana kao pripadnik

kombinovane jedinice civilne zaštite M3 „Grbavica I”;

O2-39 Dopis Republike Srpske, Opština Trebinje od 15.08.2012. godine, o vojnoj

evidenciji za Živak Strahinju, Jeremić Nikolu, Ivković Tihomira, Ćorović Neđeljka;

O2-40 Uvjerenja Republike Srpske, Opština Foča, broj 04/835-9/12 od 16.08.2012.

godine, da je Drakul Ljubomir učestvovao u ratu;

O2-41 Dopis Republike Srpske, opština Han-Pijesak, broj 04-835-2/12 od 15.08.2012.

godine, da je Tomović Veljko bio pripadnik VRS;

O2-42 Dopis Republike Srpske, Opština Višegrad, Načelnik, broj 03-831-16/12 od

20.08.2012. godine, o služenju u toku rata za Andrić Dragišu i Gogić Nenada;

O2-43 Dopis Republike Srpske, Opština Sokolac, Načelnik, broj 05/I-052-355/12 od

15.08.2012. godine, da je Grujić Zdravko učestvovao u ratu;

O2-44 Dopis Republike Srpske, Opština Pale, broj 06-566/206 od 15.08.2012. godine, da

je Dragaš Milan bio pripadnik VRS;

O2-45 Rješenje KJKP „Vodovod i kanalizacija” d.o.o. Sarajevo, broj 29-2/12 od

29.02.2012. godine da ne posjeduje informacije kojim danima i u kojim područijima grada

Sarajeva je bila isključena voda u periodu od početka rata do kraja 1992. godine;

O2-46 Račun „Bosnalijek” Sarajevo, broj 332/3478 od 20.07.1992. godine, Centralnom

zatvoru OS BiH „Viktor Bubanj” Sarajevo, za Gatox šampon;


151

O2-47 Dostavnica „Bosnalijek”, broj 3478 od 20.07.1992. godine, Centralnom zatvoru OS

BiH „Viktor Bubanj” Sarajevo, za dostavljene lijekove;

O2-48 Dopis Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, broj A-I-122/11 od 13.01.2011.

godine, o osobama protiv kojih je vođen krivični postupak u toku 1992. godine;

O2-49 Republika BiH, Državna komisija za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika

teritorijalne odbrane i policije, broj: 8/92 od 11.09.1992. godine, Zapisnik sa 8. sjednice;


teritorijalne odbrane i policije, broj 10/92 od 22.10.1992. godine, Zapisnik sa 10. Sjednice;


teritorijalne odbrane i policije od 11.09.2992. godine, Prijedlozi stavova o zakonitosti

postupanja pripadnika teritorijalne odbrane i policije povodom predstavki građana;

O2-52 Dopis Ministarstva unutrašnjih poslova, Uprava administracije i podrške broj 03/3-3-

14-4-2946 od 20.03.2012. godine da Vintila Iulian Nicolae nema ličnog zaduženja za

vojničke čizme i policijsku uniformu;

O2-53 Foto dokumentacija “Viktor Bubanj” Centar Sarajevo broj 00450009 od 01.09.1992.

godine, sa fotografijama broj: 00456970, 00456971 i 0045973;

O2-54 Odobrenje Vojne policije ARBiH od 05.09.1992. godine;

O2-55 Dopuštenje Ministarstva odbrane, informativna služba od 03.07.1992. godine;

O2-56 Odobrenje oružanih snaga vojne policije broj 260/92 od 18.08.1992. godine;

O2-57 Dopis Okružnog vojnog suda i Okružnog vojnog tužilaštva broj VSU-II: 52/92 od

21.10.1992. godine;

O2-58 Naredba Okružnog vojnog suda broj VSU-II: 120/92 od 25.12.1992. godine;

O2-59 Naredba Okružnog vojnog suda Sarajevo broj VSU: 106/92-II od 14.12.1992.

godine;

O2-60 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Iullian Vintila Nicolae, Tužilaštvo BiH, broj: KT

RZ-34/05 od 29.11.2011. godine;

O2-60a Potvrda MUP SVJ Sarajevo od 24.08.1993. godine; slika 'Visit od UN ICTY

september 2004' (dva primjerka); Zahvala na engleskom jeziku UNICTY 18 May 2006;

Armija BiH dozvola za boravak van jedinice 08.02.1993. godine; Obrazac za ocjenjivanje

od 28.11.2011. godine; MUP RBiH, Pohvala od aprila 1994. godine; Zahvalnica na

engleskom jeziku od avgusta, 2007. godine; Certifikat na engleskom jeziku Tranzicijski

trening od 27.03.1998. godine; Certifikat Ministarstvo sigurnost BiH 13.09. do 16.09.2010.

godine (dva primjerka certifikata); Certifikat na engleskom jeziku Policijski trening

24.10.1997. godine; Registracijska potvrda UN broj 09049; Rješenje F MUP Sarajevo od

23.03.2011. godine; slika 'policijski službenici sa Bilom Clintonom'; Potvrda OSCE na

engleskom jeziku 18.03.2002. godine; Rješenje Okružni vojni sud u Sarajevu od

28.08.1993. godine (dva primjeraka rješenja); Pismo zahvale UNMIBH za 17. i 18.

novembar 2002. godine, neslužbeni prijevod (u prilogu dokument na engleskom); Vojna

knjižica ABiH broj 007779 na ime Iulian Vintila Nicolae; Službena legitimacija A077713 na

ime Julian Vintila; osobna iskaznica broj 10BRI6040; Osobna iskaznica na broj 3BRA5585;

Rješenje Odjeljenje za administraciju Sarajevo 23.12.2010. godine; Optužni prijedlog

Okružno vojno Tužilaštvo Sarajevo 29.12.1992. godine; Potvrda SJB Centar Sarajevo


152

16.08.1993. godine; Vojna evidencija 1991732 na ime Iulian Viltila; Potvrda

Okružni vojni sud od 08.05.1993. godine;

O2-61 Iskaznica, Vojna policija RBiH na ime Julijan Gligora Vintila;

O2-62 Nalaz i mišljenje vještaka prof. Dr. Kučukalić Abdulaha za Pejović Dragomira, Kljajić

Željka i Drakul Ljubomira od 07.01.2015. godine;

O2-63 Obavještenje upravnika Vojnog pritvora Sarajevo, broj: VZ-40/92 od 31.10.1992.

godine sa dopisom od 29.10.1992. godine;

O2-64 Uporedni spisak za razmjenu Komisije za razmjenu i oslobađanje od 30.11.1992.

godine;

O2-65 Odobrenje Komisije za razmjenu od 01.08.1992. godine;

O2-66 Obavještenje načelnika Štaba Vrhovne komande oružanih snaga R BiH, broj:

02/101-571 od 18.12.1992. godine;

O2-67 Naredba predsjednika Okružnog vojnog suda Sarajevo broj VSU-II:76/92 od

16.11.1992. godine;

O2-68 Dopis predsjednika Osnovnog suda II Sarajevo broj SU VII-9/92 od 15.07.1992.

godine upućen vojnoj policiji oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine;

O2-69 Naređenje Komisije za razmjenju lica Sarajevo, broj: 02/153-50 od 09.06.1992.

godine i obavještenje broj 02/153-57 od 16.06.1992. godine;

O2-70 Dopis instituta za nestala lica broj: 02/1-40-1-2334/11 od 20.10.2011. godine;

O2-71 Odobrenje Državne komisije za razmijenu ratnih zarobljenika broj 02-153/30 od

28.08.1992. godine kojim se odobrava puštanje iz pritvora radi razmjene zatočenih lica;

O2-72 Opoziv odobrenja za puštanje iz pritvora Državne komisije za razmijenu ratnih

zarobljenika, broj: 02-153-164/92 od 24.09.1992. godine;

O2-73 Obavještenje Državne komisije za razmijenu ratnih zarobljenika, broj: 02-153-

194/92 od 05.10.1992. godine upućeno vojnom zatvoru “Viktor Bubanj”,

O2-74 Odobrenja Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika za puštanje iz pritvora

broj 02/153-205 od 21.10.1992. godine, broj 02-153-114/92 od 14.08.1992. godine, od

22.07.1991. godne i broj 02-153-140/92 od 04.09.1992. godne;

O2-75 Naredba komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-22 od 16.05.1992. godine;

O2-76 Naredba predsjednika komisije za razmjenu 6. lica Sarajevo, broj: 02/153-30 od

23.05.1992. godine;

O2-77 Obaviještenje komisije za razmjenu lica Sarajevo od 28.05.1992. godine;

O2-78 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-8 od

29.05.1992. godine;

O2-79 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo, broj: 02/153-50 od

12.06.1992. godine;

O2-80 Naredba predsjednika komisije za razmjenu lica Sarajevo broj: 02/153-52 od

13.06.1992. godine;


13.06.1992. godine;


19.06.1992. godine;


153

O2-83 Odobrenje za puštanje iz vojnog pritvora 4 lica, broj: 02-153-66 od

30.06.1992. godine;

O2-84 Odobrenje Komisije za razmjenu lica Sarajevo, broj: 02/153-107/92 od 11.08.1992.

godine;


godine;


godine;

O2-87 Naredba predsjednika Komisije za razmjenu 27. lica Sarajevo, broj: 2/153-26 od

17.05.1992. godine;

Documents

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина...S1 1 K 008241 12 KrI Ramiz Avdović i dr. 26. februar 2016. godine 6 2) Polovinom jula 1992. godine u hodniku vojnog zatvora,