Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 225

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet br.: S1 2 K 017264 16 Kžk Datum: 05.09.2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: Sudija Senadin Begtašević, predsjednik vijeća Sudije Hilmo Vučinić i Tihomir Lukes, članovi vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE protiv

Davora Mandića

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Dubravko Čampara Branioci optuženog Davora Mandića: Advokati Edina Rešidović, Kadrija Kolić i Jesenka Rešidović Zapisničar: Bojan Avramović, pravni savjetnik

2

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Broj: S1 2 K 017264 16 Kžk

Sarajevo, 05.09.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju, u

vijeću Apelacionog odjeljenja sastavljenom od sudije Senadina Begtaševića, kao predsjednika

vijeća, te sudija Hilme Vučinića i Tihomira Lukesa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje

pravnog savjetnika Bojana Avramovića, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv Davora

Mandića, zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine, postupajući po optužnici Tužilaštva BiH, broj: T20 0 KT 002564 od

28.08.2013. godine, potvrđenoj od strane ovog Suda dana 04.09.2013. godine, preciziranoj

dana 09.12.2014. godine, te izmijenjenoj dana 05.05.2015. godine, nakon održanog usmenog

i javnog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja u prisutnosti tužioca Tužilaštva Bosne i

Hercegovine Dubravka Čampare, optuženog Davora Mandića i njegovih branilaca, advokata

Edine Rešidović, Kadrije Kolića i Jesenke Rešidović, nakon tajnog vijećanja i glasanja, dana

05.09.2016. godine, donio je i javno objavio:

P R E S U D U

Optuženi :

DAVOR MANDIĆ, sin N. i majke Ž., djev. M., rođen 03.06.1974.god. u Sarajevu, nastanjen u

ul. ..., ..., opština ..., po nacionalnosti ..., državljanin ..., JMB ..., po zanimanju dipl.

ekonomista, oženjen, otac jednog mldb. djeteta, srednjeg imovnog stanja, ranije

neosuđivan,

KRIV JE

što je :

Nakon što je zločinačka organizacija D.E.1. dana 29.06.2006. godine izvršila krivično djelo

razbojništva u Sarajevu u ulici Aleje Bosne Srebrene na štetu Privredne banke Sarajevo, pri

čemu je navedenim krivičnim djelom pribavila iznos novca ne manji od 2.000.000.00 EURA-

a, nakon čega je D.E.1. dio otuđenog novca u Republici Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i

potom prebacio u BiH, u namjeri da ga u BiH stavi u opticaj i legalne tokove novca, optuženi

Davor Mandić se dogovorio sa D.E.1. da će od D.E.1. preuzeti dio tog novca, staviti ga u

3

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

opticaj i legalne tokove novca uz naknadu koju će mu D.E.1. isplatiti za obavljene poslove,

pa je tako Davor Mandić postao pripadnikom zločinačke organizacije kojom rukovodi D.E.1.,

u smislu člana 1. tačka 19. Krivičnog zakona BiH, nakon čega je optuženi Davor Mandić po

prethodnom dogovoru sa D.E.1. jednim dijelom tog novca kupio na berzama u BiH neutvrđen

broj dionica raznih preduzeća i 900 dionica „Elektroprivrede BiH“ na svoje ime kao vlasnika,

jedan dio novca nezakonito posuđivao većem broju trećih lica po lihvarskim kamatnim

uslovima i to Draganu Kulina, vl. firme „Unigrad“ d.o.o. Istočno Sarajevo, Goranu Šehovac iz

Istočne Ilidže, Dragoslavu Popoviću i drugima, koji su taj novac upotrijebili u privrednom

poslovanju i za dobiveni novac plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, pa je tako Davor

Mandić „oprao“ preuzeti novac i pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku

organizaciju.

Čime je, optuženi počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog

zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH1), u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz

člana 209. stav 1. KZ BiH2.

pa Sud optuženog, primjenom navedenih propisa, u vezi sa članovima 42. i 48. KZ BiH,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 (ŠEST) GODINA

Primjenom odredbe člana 56. stav 1. KZ BiH, optuženom se u izrečenu kaznu zatvora ima

uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, i to u periodu od 01.09.2009.-24.11.2009. godine, i

od 12.09.2012.-11.03.2013. godine.

Na osnovu člana 209. stav 4. KZ BiH, od optuženog se oduzimaju predmeti privremeno

oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS, Uprava kriminalističke

policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj: 02/1-24/09 od 01.09.2009. godine, i

to:

1 Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03)

2 Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03)

4

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

1. 15 novčanica u apoenu od 20 EUR-a, sljedećih serijskih brojeva: 807359496297,

TJ76414390079, Š7232061179, H00876779183, N46014719808, 822879928014,

822891968691, H1012P51728, Š6021424673, U19537700755, H12522716462,

H10399739546, Š516401030, 823669167579, Š1249719122;

2. 11 novčanica u apoenima od 10 EUR-a sljedećih serijskih brojeva: N54070309668,

U13840345531, N69192244632, N45162975162, H52128575228, N27206922135,

R00290977831, Š1555122189, H00191724869, N62162416443, N61157049168;

3. 8 novčanica u apoenima od 5 EUR-a sljedećih serijskih brojeva: N31088712981,

H22696899662, H17704257464, U957222168, XI1771656049,

H25681629629,Š5293344702, U07122000685;

4. 9 novčanica u apoenima od 500 EUR-a sljedećih serijskih brojeva: H029065518I,

H07671254699, H05230903448, H01495705916, H00334174349, H01128390437,

H03639044666, H04043321894, H05836104533;

5. bijela koverta sa natpisom „3000,00" sa sadržajem novca u sljedećim apoenima: 2 x 500

EUR-a serijskih brojeva: H02003962988, H0P33749541, 5 x 200 EUR-a serijskih brojeva:

H01585680788, N00931316277, 800315877975, 281800145666, H02304180832, 6 x

100 EUR-a serijskih brojeva: N35061074325, 809123608536, N14014677891,

815287659477, H018P630351, 811993411014, 14 x 50 EUR-a ser.br H04P7138436,

801867576615, H48713045654, H33470244605, H17314816277, 823613402994,

H03934482014, H32187396809, H41732854238, 823190003124, H29929103462,

H45577598744, H31994350958, H05148753968;

6. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „10000,00" sa sadržajem od 50 novčanica u

apoenu od 200 KM, serijskih brojeva: AA2110310, AA6409966, AA6880447, AA4556950,

AA4289806, AA4336122, AA6495897, AA7062370, AA7040181, AA5640166, AA

05835562, AA 1763266, AA 6794604, AA 0407147, AA2591042, AA585P05, AA1873686,

AA1028544, AA 3788271, AA4981384, AA108I96, AA 6983186, AA 4640434, AA1924425,

AA3572826, AA5450948, AA1873036, AA6567769, AA6968600, AA1620518, AA67P629,

AA6146145, AA3438138, AA2881935, AA4950864, AA6097284, AA1395731, AA0844438,

AA0450740, AA5328683, AA2509958, AA3747259, AA4299227, AA3695690, AA4719584,

AA4503179, AA7036477, AA6143857, AA3503753,AA0432285;

5

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

7. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „4000,00" sa sadržajem od: 20 novčanica u

apoenima od 100 KM: D 0730495, B3654462, B44026I, B1576445, 00916210, A6427926,

A7996519, 02361843, S0599320, B2088074, A9513338, A5484466, A0614223,

O0704159, S1635289, B2379593, V0066979, B2709749, B1470382, A7844370 i 40

novčanica u apoenu od 50 KM ser br.: 02259717, 01118534, A3420161, A5849487,

V2150689, O3209527, S2290874, V6639800, A2002712, O4698740, V0974754,

B2096948, V4066346, 01631132, V6682295, A1578936, A0731910, 01472211, 02329215,

A2403944, A1298090, A4199250, O0458135, 03016910, 01189894, A4151382,

O0979894, 01987914, 04554445, 04364735, S4292329, A0631673, O0905339,

A8358119, S4639650,02856033,02807005, V5788418,03393603,015522394;

8. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „5000,00" sa sadržajem od: 8 X 200 KM serijskih

brojeva: AA1472583, AA5831825, AA3001201, AA4082578, AA3620617, AA2491744,

AA1081762, AA3671347, 34 X 100 KM serijskih brojeva: AA8529106, AA8643619,

001878978, 004775256, OO0404701, OO0112524, 004431667, 002437842, S1759732,

A9083352, S3094227, V0188320, A9350503, O4907147, O0345465, A9303348,

A8434548, A3425772, A9447041, 01257326, A6997463, O2623720, O0282846,

A2618712, A2678672, 01486988, 04593871, O3014258, O0130706, A6640023,

A7966073,03177222,00638010, A5755963;

9. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „5000,00" sa sadržajem od 60 X 100 KM serijskih

brojeva: 04786109, A6707979, O4220060, 02387817, O0052664, 01482233, A4615465,

A4068033,. A6905900, 04355359, 01871098, O0740314, 03257967, A3972310,

S3535690, 04356367, O0044579, A9075563, A5891403, O0485568, O4912074,

S0475120, S3397242, 03010818, 011016888, O1090352, A5106537, S3593740,

O2291740, 03869327, 01656721, O24090502, A4350231, A8744257, S1468422,

A9270750, A7489460, A0601637, S3206598, 01249829, A8770531, O4562082,

S3231937, A1533797, A8918604, S1680818, A7600974, S3258746, 02183921,

O1777780, S1472409, O5246024, S4913092, A9112557, A6085501, A9969594, A743754,

S1395403, 01156041,00977153;

10. Novčanica od 500 EUR-a, serijskog broja: H02087622713;

11. 50 kuna x 2, te

6

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

12. 900 dionica JP Elektroprivrede BiH d.d.. Sarajevo koje glase na ime optuženog

Na osnovu člana 74. KZ BiH, od optuženog se trajno oduzimaju predmeti, koji su od

optuženog privremeno oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS,

Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj: 02/1-24/09 od

01.09.2009. godine, i to:

1. Mobilni telefon marke Nokia crne boje;

2. Mobilni telefon marke Nokia N96, crne boje;

3. Mobilni telefon NOKIA sive boje;

4. Mobilni telefon Samsung crne boje sa punjačem;

5. Mobilni telefon Nokia N95 sive boje;

6. Roming kartica „Monet" X 4;

7. Sim kartica „mtel" ser br. 8938705080204522985;

8. Baterija za mob. tel Nokia;

9. Memori kartica 0630896;

10. Kutija od mob. Tel. Nokia 7270, ser br. *760821;

11. Najlonska fascikla sa sadržajem: Certifikat i dokument od Registra vrijednosnih papira F

BIH na ime Mandić Davor;

12. Najlonska fascikla sa sadržajem: Ugovor o brokerskom posredovanju br 47926;

13. Najlonska fascikla sa sadržajem: Akt sa prilozima Registra vrijednosnih papira FBiH i Opšti

Ugovor o obavljanju brokerskih poslova sve na ime Mandić Davor, Prijava prenosa

7

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

vrijednosnih papira sa dva kom uplatnica, Ugovor o darovanju dionica 2 kom, Ugovor od

Rajfa. Banke 336/06

14. Najlonska fascikla sadržaja: obavjest o trgovanju od strane Rajfajz. Broker;

15. Najlonska fascikla sadržaja: izvod o stanju računa na ime Mandić Davor;

16. Najlonska fascikla sadržaja : račun i uplatnica BL berze i faktura i 12 komada uplatnica na

ime Mandić Davor, prijava za SASE OBS na ime Mandić Davor i veći broj uplatnica;

17. Mobilni telefon Nokia sivo-plave boje sa odgovarajućim punjačem;

18. Mobilni telefon Nokia sivo crne boje sa zaštitnom folijom;

19. Memorijska kartica mini;

20. Sim kartica TOMATO;

21. Mobitel Nokia N96 crne boje sa punjačem;

22. Nokia sive boje;

23. Nokia sivo-crne boje;

24. Nokia sive boje sa preklopom;

25. Telekard kartica ser.br. 0154001329;

26. Sim kartica ...;

27. Sim kartica br. ...;

28. Mobilni telefon Nokia sivo zlatne boje;

29. Telekard kartica zlatne boje x 2;

8

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

30. Crvena pvc fascikla sa sadržajem: Izjava od dana 30.05.07, Ugovor o brokerskom

poslovanju od 05.06.07, Nalog za prodaju vrijednosnih papira Raif. Bank.

Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, optuženi se obavezuje da naknadi troškove krivičnog

postupka, čiju će visinu Sud, u skladu sa članom 186. stav 2. ZKP BiH, utvrditi posebnim

rješenjem, a po pribavljanju potrebnih podataka.

O b r a z l o ž e n j e

1. Prvostepenom presudom broj: S1 2 K 017264 14 K od 22.07.2015. godine, optuženi

Davor Mandić oglašen je krivim da je radnjama opisanim u činjeničnom dijelu izreke presude

počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i

Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, za

koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

2. Na osnovu odredbi člana 56. KZ BiH, u izrečenu zatvorsku kaznu optuženom Davoru

Mandiću uračunato je vrijeme koje je proveo u pritvoru, i to u periodu od 01.09.2009. godine

do 24.11.2009. godine i od 12.09.2012. godine do 11.03.2013. godine.

3. Pomenutom presudom, na osnovu člana 209. stav 4. KZ BiH, od optuženog su oduzeti

predmeti specificirani u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS, Uprava

kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj : 02/01-24/09 od

01.09.2009. godine, a radi se o novčanicama u različitim valutama i apoenima detaljno

opisanim u izreci presude. Takođe, na osnovu odredbe člana 74. KZ BiH, od optuženog su

trajno oduzeti i predmeti specificirani u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a

RS broj: 02/1-24/09 od 01.09.2009. godine, precizno navedeni u izreci presude, a radi se o

mobilnim aparatima i SIM karticama. Istom presudom, na osnovu člana 110. i 111. KZ BiH, od

optuženog je oduzet iznos od 432.385,00 EUR-a, koji iznos je optuženi obavezan odmah po

pravosnažnosti presude uplatiti u korist budžeta BiH u protivvrijednosti u konvertibilnim

markama prema srednjem kursu Centralne banke BiH, važećem na dan uplate, na ime

imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela. Na osnovu odredbe člana 188. stav 1.

ZKP BiH, optuženi je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, čiju će visinu Sud, u

skladu sa članom 186. stav 2. ZKP BiH, utvrditi posebnim rješenjem, a po pribavljanju

potrebnih podataka.

9

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

4. Protiv navedene presude žalbu su izjavili Tužilaštvo BiH i branioci optuženog.

5. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je, uvažavanjem žalbe branilaca optuženog,

rješenjem broj: S1 2 K 017264 15 Kž 6 od 26.01.2016. godine, ukinulo navedenu presudu, te

odredilo održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.

Izvedeni dokazi i procesne odluke

6. Prije formalnog započinjanja pretresa pred apelacionim vijećem, branioci optuženog su

istakli kako je neophodno da sud prije čitanja optužnice kao prejudicijelno pitanje riješi pitanje

koje je odbrana istakla u žalbi na prvostepenu presudu, a tiče se tvrdnje da je optužnica od

05.05.2015. godine na glavnom pretresu izmjenjena protivno zakonu i prema stavu odbrane

po toj optužnici se ne može postupati. Referišući se na obrazloženje žalbe, izjavljene protiv

prvostepene presude, odbrana je istakla kako je u dispozitiv ove optužnice tužilac uveo lice

Dragoslav Popović, kao lice preko koga je optuženi navodno prao novac, mada to lice, niti

dokazi koji su dotada provedeni na glavnom pretresu nisu ukazivali na ovo lice, što bi bio

objektivni i subjektivni pristup tužioca u ocjeni dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Dakle,

prema stavu odbrane, ni na kakav način nije moglo doći do izmjene optužnice jer nisu bili

ispunjeni zakonski uslovi da bi se došlo do njene izmjene. Pored navedenog odbrana je još i

istakla da je ova osoba saslušana mjesec dana nakon izmjene optužnice i da je ta izmjena

izvršena vjerovatno na osnovu zapisnika SIPA koji datira iz aprila mjeseca te godine.

7. Cjeneći istaknuti prigovor u smislu navodne povrede, vijeće je prigovor odbilo nalazeći ga

neosnovanim, zauzimajući stav da je izmjena optužnice koja je uslijedila 05.05.2015. godine

učinjena u skladu sa odredbom člana 275. ZKP BiH. S tim u vezi, vijeće ističe da je i sama

sudska praksa zauzela stav po tom pitanju, da je”…tužitelj ovlašten da izmijeni optužnicu na

glavnom pretresu ukoliko u toku glavnog pretresa nađe da izvedeni dokazi ukazuju da se

izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Navedena zakonska odredba ovo ovlaštenje

tužitelja veže uz njegovu sopstvenu ocjenu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, te stoga

sud nije ovlašten da ulazi u tu tužiteljevu ocjenu i njegovu procjenu da dokazi izvedeni na

glavnom pretresu ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici i da u slučaju

da smatra da dokazi na glavnom pretresu ne ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje

izneseno u optužnici, uskrati tužitelju pravo da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu”3.

Dakle, iz navedenog se da zaključiti da sud ne može onemogućiti tužitelja u izmjeni optužnice i

3 Presuda Vrhovnog suda FBiH, Kž 534/04 od 10.03.2005. godine

10

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

dužan je donijeti presudu koja će se odnositi na djelo sadržano u izmijenjenoj optužnici. Istina,

to ne znači da sud nema mogućnost da presudom otkloni propust tužitelja da pri izmjeni

optužnice na glavnom pretresu vodi računa o ispunjenju procesnih pretpostavki za vođenje

krivičnog postupka za djelo sadržano u izmijenjenoj optužnici. S tim u vezi, vijeće je ispitalo

izvršenu izmjenu optužnice od strane tužitelja, te je našlo da je ista preduzeta shodno članu

275. ZKP BiH, s obzirom da je tužilac ocijenio da je došlo do izmjene činjeničnog stanja

iznesenog u potvrđenoj optužnici, a na šta su ukazali izvedeni dokazi, i to prije svega sadržaji

presretnutih razgovora tada osumnjičenih, što je naknadno potvrđeno kroz saslušanje

svjedoka Dragoslava Popovića, kao dodatnog dokaza optužbe. Konačno, izmjena koja se

ogledala u unošenju u dispozitiv optužnice i lica Dragoslava Popovića, kao lica preko koga je

optuženi „prao“ novac, kreće se u okviru subjektivnog i objektivnog identiteta, analogno članu

280. stav 1. ZKP BiH. Naime, ukoliko se uporedi činjenični opis prve optužnice broj: T20 O KT

002564 12 od 28.08.2013. godine (odnosno činjenični opis precizirane optužnice od

09.12.2014. godine), sa činjeničnim opisom sadržanim u izmijenjenoj optužnici od 05.05.2015.

godine, uočljivo je da tužilac nije izmijenio činjenični opis radnje

8. krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, na način da je optuženom na teret

stavio veću kriminalnu količinu, odnosno teže, kao ni drugo krivično djelo, od onog koje mu je

potvrđenom, odnosno preciziranom optužnicom stavljeno na teret, već je kao rezultat

dokaznog postupka došlo i do skraćivanja činjeničnog opisa predmetne optužnice, uz

konkretizaciju postojeće teze optužbe da je optuženi novac posuđivao većem broju lica uz

lihvarsku kamatu, a kroz formalno unošenje, pored već navedenih, u činjenični opis optužnice i

lica Dragoslava Popovića kao lica kojemu je novac posuđivan, uz lihvarsku kamatu.

9. Primjenjujući odredbe člana 281. stav 1. ZKP BiH i člana 317. stav 1. ZKP BiH, a

rukovodeći se ukidajućom odlukom(rješenje apelacionog vijeća od 26.01.2016. godine) kojom

je i određen obim pretresa pred drugostepenim sudom, vijeće je u pogledu prijedloga optužbe

za izvođenje dokaza iznesenom na pretresnom ročištu, održanom 16.05.2016. godine, dana

24.05.2016. donijelo procesno rješenje(u prilogu ove presude-Aneks I) u kojemu je, s obzirom

na istaknuto protivljenje odbrane zbog navodne nezakonitosti određenih dokaza, dato detaljno

obrazloženje o prihvatanju prijedloga optužbe, kao i zašto je odlučeno da se ponovo ne izvode

već izvedeni dokazi optužbe u prvostepenom postupku, te da sve te dokaze, izuzev dokaza

označenih kao T2 i T3, prihvati i cijeni prilikom donošenja svoje presude, pa će ovom prilikom,

a kako bi se izbjeglo ponavljanje argumenata, samo istaći to da je odlučeno da će se izvršiti

reprodukcija sadržaja iskaza svjedoka Dragoslava Popovića, datog na ročištu od 12.06.2015.

godine, te sadržaji presretnutih razgovora, pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji, koje

11

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

su provođene na temelju naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u

Beogradu, a koji su izvedeni na ročištima od 23.01.2015. godine, 06.02.2015. godine i

20.02.2015. godine. Naime, ovo vijeće je ocijenilo kako je reprodukcija ovih dokaza potrebna

radi svestranog razmatranja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari, a s obzirom na činjenicu

da je prvostepena presuda ukinuta uvažavanjem žalbe odbrane optuženog zbog bitnih

povreda odredaba krivičnog postupka, usljed čega ovo vijeće nije bilo uopšte u prilici da

ispituje osnovanost žalbenih navoda u smislu odredbi člana 299. ZKP BiH. Kada su u pitanju

ostali dokazi optužbe (dokazi objektivne i subjektivne prirode) optužbe istaknuti u prijedlogu za

njihovo izvođenje, ovo vijeće je, koristeći zakonsku mogućnost propisanu odredbom člana

317. stav 2. ZKP BiH, našlo nesvrsishodnim iste ponovno izvoditi, bilo neposredno, bilo

posredno, s obzirom na činjenicu da su isti od strane prvostepenog suda izvedeni na zakonit i

pravilan način, te su kao takvi prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal koji su bili predmet

ocjene ovog vijeća pri donošenju drugostepene odluke, a koje dokaze optužbe sud daje u

aneksu II ove presude.

10. S druge strane, a nakon što su izvedeni dokazi optužbe, vijeće je zatražilo izjašnjenje

odbrane optuženog u pogledu njihovih prijedloga dokaza, te je nakon iznesenog prijedloga, na

ročištu održanom dana 28.06.2016. godine donijelo procesno rješenje kojim je u smislu člana

317. stav 2. ZKP BiH odlučeno da nije potrebno izvoditi dokaz objektivne prirode koji je bio

ujedno i jedini, a koji je odbrana izvela u prvostepenom postupku, te je kao takav prihvaćen i

uvršten u dokazni materijal(naveden u aneksu presude), te je bio predmet ocjene ovog vijeća

pri donošenju drugostepene odluke. Takođe, vijeće je istom odlukom prihvatilo prijedlog

odbrane optuženog za reprodukciju dijela iskaza svjedoka Milomira Lopatića, datog na ročištu

od 20.02.2015. godine, odnosno dijela koji se ticao njegovog unakrsnog ispitivanja, te

reprodukciju dijela glavnog pretresa od 13.03.2015. godine od 24 minute pa do kraja

predmetnog ročišta i snimka dijela glavnog pretresa od 24.03.2015. godine u trajanju od 14 do

17 minute, koji snimci se odnose na povezanost sa načinom ulaganja dokaza tužilaštva T4 i

T5, odnosno osporavanja odbrane u smislu njihove zakonitosti.

11. U vezi sa navedenim valja istaći da ovo vijeće dijeli pravno shvatanje Vrhovnog

kasacionog suda R. Srbije, da „pretres pred drugostepenim sudom nije ponavljanje

prvostepenog glavnog pretresa, pošto su predmet rasprave na ovom pretresu žalbeni navodi i

u vezi s tim prvostepena presuda, pa se pretres pred drugostepenim sudom ograničava samo

12

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

na sporne činjenice koje su se javile u vezi žalbenih navoda i procesnih obaveza

drugostepenog suda u vezi s tim...“ 4

12. Pored navedenog valja istaći da je sud razmotrio i drugu argumentaciju odbrane

optuženog u smislu navodne nezakonitosti dokaza pribavljenih na temelju rezultata posebnih

istražnih radnji, provođenih na temelju naredbi Posebnog odjeljenja Okružnog suda u

Beogradu, a koji su kao takvi dostavljeni Tužilaštvu BiH putem međunarodne pravne pomoći.

Naime, odbrana optuženog je kako tokom pretresa pred ovim vijećem, tako i u svojim

završnim riječima, pozivajući se na detaljnije obrazloženje dato u žalbi, uloženoj protiv

prvostepene presude, istakla kako se prvostepeni sud pogrešno oslonio na praksu Vrhovnog

suda Slovenije, zasnivajući svoj stav o prihvatljivosti ovih dokaza. Naime, prema stavu

odbrane stav slovenačkog suda nije mogao predstavljati osnov za primjenu u konkretnom

slučaju, s obzirom da je isti primjenjiv samo u strogo i jasno definisanim situacijama, tj. kada je

navodna kriminalna djelatnost treće osobe istovjetna sa djelatnošću osobe protiv koje su

posebne istražne radnje određene, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. S tim u vezi

odbrana se pozvala na odluku Vrhovnog suda R. Hrvatske u kojoj je detaljno elaborirano u

kojoj situaciji se takvi dokazi mogu upotrijebiti protiv treće osobe, te je istakla kako su posebne

istražne radnje u R. Srbiji izdate prema D.E. 1 u odnosu na krivična djela neovlaštena

prozvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga i nedozvoljeno držanje oružja i

esplozivnih materija, dok se optuženi Mandić tereti za krivično djelo pranje novca, dakle, ne

radi se o istovjetnosti, odnosno srodnosti radnji za koje su posebne istražne radnje određene i

onih koje se optuženom stavljaju na teret.

13. Nadalje, odbrana je osporila mogućnost korištenja ovih dokaza, ukazujući na činjenicu da

se radilo o dokazima koji su tužiocu poslužili samo kao pomagalo za ulaganje osnovnih

dokaza, odnosno sadržaja presretnutih razgovora, pribavljenih provođenjem posebnih

istražnih radnji, provođenih na temelju naredbi Suda BiH, a koje naredbe i rezultati istih su

oglašeni nezakonitim i kao takvi izdvojeni iz spisa. Dakle, prema mišljenju odbrane, logičnim

se nameće zaključak, da kako su osnovni dokazi označeni nezakonitim, dokazi koji su od

strane tužioca označeni kao „pomagalo“, ne mogu biti imati karakter zakonitih.

14. Prigovore odbrane da osnovi sumnje za izdavanje naredbi za provođenje posebnih

istražnih radnji prema D.E. 1 nisu bili istovjetni osnovima sumnje za počinjenje krivičnog djela

4 Pravno shvaranje usvojeno na sednici Krivičnog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda R. Srbije održanoj 24.05.2011.

godine

13

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

koje je optuženom stavljeno na teret, iz kojih razloga nije bilo zakonske mogućnosti korištenja

spornih dokaza, apelaciono vijeće nalazi neosnovanim.

15. Naime, suprotno navodima žalitelja ovo vijeće zaključuje kako navedena činjenica ne

dovodi u pitanje mogućnost korištenja sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih na osnovu

naredbe organa druge države, s obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da je optuženi kao

pripadnik organizovane kriminalne grupe, koju je formirala i rukovodila osoba prema kojoj su

posebne istražne radnje bile primjenjivane, učestvovala u izvršenju konkretnog krivičnog djela.

Dakle, bez obzira na činjenicu što krivično djelo koje je stavljeno na teret optuženom nije

navedeno i kao djelo za koje se tada sumnjičio D.E. 1, postoji njihova evidentna povezanost, a

koja se ogleda kroz počinjenje krivičnih djela u sastavu zločinačkog udruženja, te ovi dokazi

predstavljaju pravno valjane dokaze s obzirom da je kriminalna djelatnost optuženog ušla u

kriminalnu zonu osobe prema kojoj se mjera primjenjivala.

16. Nadalje, sve i da nije tako, relevantne odredbe ZKP BiH ne zabranjuju korištenje tzv

“nevezanih slučajnih nalaza o krivičnom djelu treće osobe”. U tom smislu vijeće podsjeća na

odredbu člana 120. ZKP BiH koja glasi:”Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci

dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivična djela iz

člana 117. ovog zakona”. Tumačeći ovu odredbu ovo vijeće zaključuje da iz nje jasno proizlazi

da ona dopušta i korištenje kao zakonitih dokaza sve “slučajne nalaze” koji se odnose na

kataloška krivična djela(djela predviđena članom 117. ZKP BiH), nezavisno o tome jesu li to

nova krivična djela i novi počinioci u kriminalnoj zoni osobe i krivičnog djela prema kojoj se

mjera primjenjuje ili ne.

17. S navedenim u vezi, vijeće ukazuje i na odluku Ustavnog suda BiH, u predmetu broj:AP

2079/13 od 20.04.2016. godine u kojoj je zauzet stav da su tvrdnje apelanta, da mu je pravo

na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporena presuda(Presuda Vrhovnog suda RS, broj:

15 o K 001503 13 Kž od 14.03.2013. godine) zasniva na nezakonitim dokazima, odbijene kao

neosnovane. Naime, predmet razmatranja podnesene apelacije bile su tvrdnje apelanta da su

dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničnog snimanja

telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način, jer u odnosu na apelanta nije bila izdata

naredba sudije za prethodni postupak. S tim u vezi, a detaljno se referišući na relevantne

odredbe ZKP R. Srpske, koje su analogne naprijed citiranim odredbama ZKP BiH, Ustavni sud

je zaključio da nije postojala prepreka da se dokazi pribavljeni sprovođenjem neke od

posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojim mogu biti određene iskoristi i u

postupku prema licu prema kome ovaka radnja nije određena naredbom suda uz uslov da se

14

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

radi o informacijama i podacima koje se odnose na krivično djelo iz člana 235. ZKP RS, te da

je posebna istražna radnja preduzeta po nalogu suda, odnosno u skladu s njom(član 239. ZKP

RS), tj da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uslovima i na način propisan

zakonom(član 240. ZKP RS). Dakle, uzimajući u obzir navedenu odluku i dovodeći je u vezu

sa utvrđenom činjenicom da je optuženi Davor Mandić, svjestan postojanja organizovane

kriminalne grupe koju je formirao D.E.1, konkretnog krivičnog djela koje je ova grupa počinila,

ali i drugih krivičnih djela za koja se ova grupa sumnjičila, o čemu će u nastavku obrazloženja

biti više riječi, istoj svjesno pristupio i preduzeo krivičnopravne radnje pranja novca stečenog

izvršenjem krivičnog djela razbojništva na štetu Privredne banke Sarajevo, nalazeći svoj lični

interes kroz uzimanje naknade za plasirani “prljav” novac u legalne tokove, a koju naknadu mu

je obećao D.E.1, prema kome su bile određene posebne istražne radnje. Shodno svemu

navedenom, tehničke snimke presretnutih razgovora, pribavljene su pod uslovima i na način

propisan relevantnim odredbama ZKP R. Srbije i kao takve dostavljene putem međunarodne

pravne pomoći, zbog čega nije dovedena u pitanje njihova prihvatljivost za korištenje u ovom

krivičnom postupku.

18. Konačno, ni Evropski sud za ljudska prava nije jasno razjasnio pitanje dokazne

upotrebljivosti tih “nevezanih slučajnih nalaza o krivičnim djelima trećih osoba”, što je u skladu

s njegovim načelima da se ne upušta u pitanje dokazne upotrebljivosti pojedinih vrsta dokaza,

već da samo ocjenjuje je li postupak u pojedinom slučaju, gledano u cjelini, bio nepravičan, a o

čemu je, na određeni način, bilo riječi u procesnom rješenju ovog vijeća od 24.05.2016. godine

kojim je odlučivano o prijedlogu Tužilaštva za izvođenje dokaza na pretresu.

19. Tezu odbrane o nemogućnosti korištenja ovih dokaza zbog činjenice da su naredbe Suda

BiH u ovom predmetu označene nezakonitim, a istima su naredbe iz R. Srbije poslužile kao

“pomagalo” kako ih je okarakterisao sam tužilac, ovo vijeće nalazi neutemeljenom. Naime,

sama činjenica da je tužilac na glavnom pretresu naredbe za sprovođenje posebnih istražnih

radnji pribavljenim iz R. Srbije označio terminom “pomagalo”, ne dovodi u pitanje njihovu

samostalnost. Dakle, bez obzira na terminologiju koju je upotrijebio tužilac, a koja dokazima iz

R. Srbije na neki način daje sporednu ulogu, ovo vijeće nalazi da se time ne dovodi u pitanje

njihova procesna samostalnost, s obzirom da su isti pribavljeni na temelju naredbi Posebnog

odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, na potpuno nezavisan način, te su kao takvi i uloženi u

spis, iz kog razloga su i postali zakonski prihvatljivi i podobni meritornoj ocjeni.

Završne riječi stranaka

15

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

20. U svojoj završnoj riječi tužilac se detaljno osvrnuo na iskaze svjedoka optužbe, kao i

uložene materijalne dokaze, smatrajući da je istim dokazana krivica optuženog za djelo koje

mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret. Poseban akcenat svog izlaganja tužilac je

usmjerio ka prigovorima odbrane kojima je ukazivano na zakonitost dokaza optužbe,

prvenstveno u odnosu na dokaze privbavljene iz R. Srbije, nalazeći takve prigovore

neosnovanim. Na kraju svog izlaganja tužilac je predložio da Sud optuženog oglasi krivim i

izrekne mu kaznu u skladu sa sa Krivičnim zakonom BiH, te da od optuženog oduzme

protivpravnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 432.385,00 eura, te da se oštećeni u ovom

krivičnom postupku upute na parnicu.

21. S druge strane, u završnoj riječi, branioci optuženog su dali detaljnu analizu svih izvedenih

dokaza, nalazeći da su teze optužbe ostale na nivou pretpostavki. Naime, prema navodima

odbrane, tužilaštvo nije uspjelo dokazati niz odlučnih činjenica od kojih zavisi utvrđivanje

krivice njihovog branjenika, a tiču se prevashodno nedokazanosti postojanja zločinačke

organizacije, njegove pripadnosti njoj, nedokazanosti identifikacije glasova lica iz snimaka

prisluškivanih telefonskih razgovora, porijekla novca i znanja optuženog o njegovom porijeklu,

kao i visine navodno stečene protivpravne imovinske koristi. Branioci su se posebno osvrnuli

na prigovore koji su isticani, kako u žalbi na prvostepenu presudu, tako i tokom cijelog

pretresa, a koji se prvenstveno tiču pitanja zakonitog postupanja Tužilaštva BiH u odnosu na

ključne dokaze(dokazi pribavljeni iz R. Srbije), cijeneći ih nezakonitim. Nakon analize

izvedenih dokaza odbrana je izvela zaključak da Tužilaštvo izvedenim dokazima nije dokazalo

da je optuženi Davor Mandić počinio navedeno krivično djelo, predlažući Sudu donošenje

oslobađajuće presudu u odnosu na njihovog branjenika.

OCJENA DOKAZA

22. Ocjenom izvedenih dokaza u ovom krivičnom postupku, posmatrano pojedinačno i u

međusobnoj povezanosti, vijeće je izvelo nesumnjivi zaključak o učešću optuženog u

radnjama koje su mu izmijenjenom optužnicom stavljene na teret, odnosno da je, nakon što je

zločinačka organizacija D.E.1. dana 29.06.2006. godine izvršila krivično djelo razbojništva u

Sarajevu na štetu Privredne banke Sarajevo (PBS), pri čemu je navedenim krivičnim djelom

pribavila iznos novca ne manji od 2.000.000.00 EURA-a, te D.E.1. dio otuđenog novca u R.

Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i potom prebacio u BiH, optuženi Davor Mandić se dogovorio

sa D.E.1. da će od D.E.1. preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj i legalne tokove novca uz

naknadu koju će mu D.E.1. isplatiti za obavljene poslove, te na taj čin optuženi postao

pripadnikom zločinačke organizacije kojom rukovodi D.E.1., nakon čega je optuženi Davor

16

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Mandić po prethodnom dogovoru sa D.E.1. „oprao“ preuzeti novac, te na taj način pribavio

neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

23. Prije svega, vijeće je pošlo od činjenice, a koja uzgred nije ni bila predmet osporavanja

stranaka, da se dana 29.06.2006. godine desilo razbojništvo na štetu PBS, što potvrđuju kako

dokazi objektivne prirode, tako i svjedok Anđelko Veljančić, čiji iskaz je u saglasnosti sa

objektivnim dokazima optužbe u odlučnom dijelu, kao i da je navedenim razbojništvom ova

banka oštećena za iznos novca ne manji od 2.000.000,00 EUR-a.

24. Tako iz Zapisnika o uviđaju MUP KS, Treća policijska uprava (III PU) Sarajevo broj 02/3-3-

3-633/06 od 29.06.2006. godine5 proizilazi da je dana 29.06.2006. godine, u 14,20 sati

obaviještena dežurna služba ove PU o krivičnom djelu iz člana 289. KZ FBIH, na štetu

zaštitara Agencije za zaštitu imovine i lica CIPOS, Sarajevo i službenika PBS Sarajevo, koje je

izvršeno od strane NN izvršilaca ili više njih u ulici Aleja Bosne Srebrene do broja 66, opština

Novi Grad, Sarajevo dana 29.06.2006. godine, kojom prilikom je otuđen novac u raznim

valutama u iznosu od oko 2.000.000,00 EUR-a, te je odmah po dobijenom obavještenju na lice

mjesta upućen potreban broj službenika ove PU, koji dolaskom na lice mjesta nisu zatekli

osumnjičene i oštećene osobe, dok je uz kolovoznu traku primijećeno napušteno vozilo marke

Fiat Punto bijele boje, reg. oznaka 697-M-143. Istovremeno, kako se navodi u zapisniku,

dežurni službenik operativnog centra Istočno Sarajevo je obavijestio operativni centar MUP-a

KS da je u ul. Vasilija Grgića bb, opština Istočno Sarajevo, pronađeno blind vozilo marke VW,

tip kombi, bijele boje, reg. oznaka 238-J-686, čiji je motor radio, sa upaljenim svjetlima, a kraj

kojeg su zatečeni službenici policije Istočno Sarajevo, kao i četiri zaštitara CIPOS-a i

blagajnika PBS d.o.o. Sarajevo. Krim-tehničkim pregledom na licu mjesta su pronađeni, izuzeti

i fotografisani radi potrebnih vještačenja određeni tragovi, pri čemu su određeni tragovi

pronađeni i fotografisani i na licu mjesta u ul. Aleja Bosne Srebrene do broja 66, opština Novi

Grad, Sarajevo, a o čemu je obaviješten dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu,

koji je usmeno naredio da se isti tragovi izuzmu sa lica mjesta i vještače u Odjeljenju krim.

tehnike MUP-a KS.

25. Pored navedenog, iz sadržaja Izvještaja MUP KS o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica

mjesta broj 1755/06 O.R. 2044/06 i O.R. 2045/06 od 29.06.2006.godine6 proizlazi da je dana

30.06.2006. godine u garaži MUP KS izvršen krim.tehnički pregled vozila Opel Omega reg.

5 Dokaz T-6

6 Dokaz T-8

17

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

oznake 339-J-041 i tom prilikom u vozilu je pronađeno : 2 pištolja, automatska puška i 2

pakovanja metaka, svijetlo plava košulja, fluorescentni prsluk sa obilježjem Policija KS,

policijska kapa sa obilježjem Policija KS, gornji dio trenerke-dukserica i u džepu sunčane

naočale „Police“, crne pantalone, crne čarape, palica gumena, futrola za pištolj, dvije radio

stanice marke „Motorola“, stop tablica, platneni opasač, futrola napunjena novinama

„Oslobođenje“ izdato 01.06.2006. godine, gornji dio trenerke „NIKE“, donji dio trenerke „NIKE“,

otpali unutrašnji retrovizor, crne cipele, NN. eksplozivna naprava, 2 uzorka NN materije na

zadnjem sjedištu vozila, kao i 3 otiska papilarnih linija i 2 dlake na pretincu unutar vozila, pri

čemu su tragovi fiksirani i dostavljeni na vještačenje.

26. Saglasno sadržaju navedenih materijalnih dokaza o počinjenom krivičnom djelu

razbojništva dana 29.06.2006. godine u Sarajevu na štetu PBS, svjedočio je i svjedok

Anđelko Veljančić, koji je lično učestvovao u izvršenju krivičnopravnih radnji koje su predmet

ovog optuženja, detaljno opisujući okolnosti koje su prethodili pljački, planu, osobama i načinu

na koji je razbojništvo počinjeno, kao i okolnostima koje su uslijedile poslije izvršenja krivičnog

djela, a koje je svjedočenje u odlučnim dijelovima konzistentno dokazima objektivne prirode.

27. U tom smislu, svjedok Anđelko Veljančić je opisao kako su prije izvršenja razbojništva

29.06.2006. godine došli u garažu M.R. , u kojoj je već bilo pripremljeno, zatamnjeno vozilo

marke „Omega“ i čekali, nakon čega su po dogovoru i dojavi krenuli radi izvršenja krivičnog

djela. Svjedok je dalje opisao kako je na sebi u vrijeme izvršenja djela imao crne pantalone,

jaknu na kojoj piše „policija“, kapu i rukavice, te da su imali puške. Prema njemu, u vozilo

„Omega“ su te prilike sjeli on, D.E.1., V.P.1. (koji je vozio), te Vaso Ljubibratić. Parkirali su u

blizini Doma slijepih, te su čekali da stane „blinda“, koju su trebali presresti. „Blinda“ je potom

prošla sa pratećim vozilom iza, radilo se o vozilu marke Punto, te se zaustavila na znak B.M,

koji se prethodno tu dovezao sa vozilom marke Golf 2. Po zaustavljanju blinde, oni su izašli iz

vozila „Omege“, i svako je imao svoju ulogu. „Poobarali“ su lica koja su bila u blindi i pratećem

vozilu, čime su stekli kontrolu nad blindom, koju su preuzeli, pa je svjedok sjeo na mjesto

vozača blinde, a D.E.1. na mjesto suvozača, te je potom svjedok odvezao blindu do

određenog mjesta „đe nema naroda“, odnosno „đe je Kula“. Iz vozila blinde su uzeli vreće,

kojih je prema kazivanju svjedoka bilo tri. U iskazu je svjedok dalje opisao kako su pobjegli

nakon izvršenja djela i došli u vikendicu „Čupe“, kojom prilikom je izvršena podjela novca

pribavljenog razbojništvom.

28. Činjenice koje proizlaze iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića su potvrđene sadržajem

materijalnih dokaza, što je Sud opredijelilo da istom pokloni vjeru. Tako svjedok Anđelko

18

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Veljančić navodi da je nakon izvršenja krivičnog djela „blindu“ ostavio na mjestu „đe nema

naroda“, odnosno „đe je Kula“, što se odnosi na mjesto blizu Kazneno-popravnog zavoda Kula

u Istočnom Sarajevu, a što potvrđuje sadržaj materijalnog dokaza T-67 , iz kojeg proizlazi da je

dana 29.06.2006. godine dežurni službenik operativnog centra Istočno Sarajevo obavijestio

operativni centar MUP KS da je u ul. Vasilija Grgića bb, opština Istočno Sarajevo pronađeno

blind vozilo marke VW, tip kombi, bijele boje, reg. oznaka 238-J-686, čiji je motor radio, sa

upaljenim svjetlima, a kraj kojeg su zatečeni službenici policije Istočno Sarajevo, kao i četiri

zaštitara CIPOS-a i blagajnika PBS banke d.o.o. Sarajevo.

29. Osim toga, u iskazu je svjedok Anđelko Veljančić opisao kako je vozilo Omega trebalo biti

zapaljeno nakon izvršenja djela, a što potvrđuje sadržaj materijalnog dokaza T-118, u kome se

navodi da je zahtjevom za vještačenje Odjeljenja za KDZ, Sektora uniformisane policije MUP

KS od 03.07.2006. godine zatraženo vještačenje mehaničko-elektronskog sklopa, koji su

pronašli službenici policije MUP-a KS, prilikom pregleda motornog vozila „Opel Omega“, reg.

broja 339-J-041, te je uz zahtjev dostavljen elektro-mehanički sklop, izolir trakom crne boje

vezan u cjelini, na osnovu čega je vještak dao mišljanje da materijal opisan u nalazu potiče od

električnog nezavisnog bezkontaktnog upaljača, odnosno vremenskog upaljača, pri čemu je

vještak Salko Bidžević, koji je učestvovao u vještačenju mehaničko-elektronskog sklopa

pronađenog na licu mjesta, prilikom saslušanja potvrdio navode iz navedenog nalaza i

mišljenja.

30. Naprijed navedeni navod iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića potvrdio je i vještak

optužbe Hilmija Mašović u nalazu i mišljenju od 08.08.2006. godine9 (koji je autorizovao

prilikom saslušanja), a koji je urađen po prethodno dostavljenim 2 uzoraka NN materije koji su

pronađeni dana 30.06.2006. godine u garaži MUP KS prilikom krim.- tehničkog pregleda vozila

„Opel Omega“, reg. broja 339-J-041, dao mišljenje da je u dostavljenom materijalu

ustanovljeno prisustvo lako zapaljivih materija na bazi dizel goriva (D2), te da je navedena

materija najvjerovatnije predstavlja neku vrstu zapaljive smjese, a koju prema dostupnim

metodama nisu bili u stanju identificirati.

7 T-6 Zapisnik o uviđaju Ministarstva unutrašnjih poslova Sarajevo, Treća policijska uprava Sarajevo broj

02/3-3-3-633/06 od 29.06.2006.godine 8 T-11 Dopis broj 02/2-2-KU:5300/06 od 16.08.2006. godine, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona

Sarajevo, uz prilog Dopis broj 14/4-04-5-3394/06 od 26.07.2006. godine Federalnog Ministarstva Unutrašnjih Poslova Federalne Uprave Policije, Centar za forenziku i podršku uz prilog Nalaz vještačenja mehaničko-elektronskog sklopa broj 14/4-04-5-3394 od 21.07.2006. godine

19

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

31. Potvrdu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Veljančića, da je tom prilikom otuđena velika

količina novca i da se radilo o novčanicama raznih valuta i apoena, vijeće nalazi i u sadržaju

materijalnog dokaza optužbe T-1010

, sastavljenog od PBS banke, u kome su tačno

individualizirane novčanice koje su bile obuhvaćene transportom novca. Nadalje, svjedok

Anđelko Veljančić je u iskazu opisao da su prilikom izvršenja djela imali automatske puške, a

što se podudara sa sadržajem dokaza optužbe T-1311

, koji se odnosi na vještačenje tragova

vatrenog oružja pronađenog prilikom izvršenja krivičnog djela razbojništva inkriminisane

prilike, a u kome stoji da je na vještačenje (između ostalog) dostavljena i „automatska puška

sa okvirom i 60 metaka“, pri čemu je na glavnom pretresu neposredno saslušan i vještak Dino

Osmankadić, koji je potvrdio navode iz navedenog nalaza i mišljenja.

32. Kod utvrđivanja činjenica da li je postojala zločinačka organizacija, te da li je planirano

izvršenje krivičnog djela razbojništva na štetu PBS, Sud je pošao od iskaza svjedoka Anđelka

Veljančić (neposrednog učesnika u inkriminisanom događaju), koji je u svom iskazu naveo

kako je prije izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u zatvoru, te je „izašao“ na vikend, pa je

potom nakon odlaska na Pale, otišao do Beograda, gdje se sreo sa D.E.1., koji je govorio o

planiranoj pljački. Svjedok Veljančić je u iskazu dalje opisao da je u R. Srbiji bilo više lica-

V.P.1, B.M. i D.E.2., koja su lica takođe „krenula“ u pljačku, pri čemu su znali da imaju pomoć

od „ekipe“ iz Sarajeva, što prema ocjeni Suda govori o tome da je zločinačka organizacija bila

razgranata, odnosno imala pripadnike, ne samo u R. Srbiji, nego i na prostoru BiH, te da se

radilo o grupi koja je postojala već neko vrijeme. Osim toga, svjedok Anđelko Veljančić je

potom u iskazu opisao kako su državnu granicu između R. Srbije i BiH prešli čamcima, te da

su imali „dečka“ koji ih je prevozio, a što dakako govori o stepenu organizovanosti zločinačke

organizacije u cilju učinjenja krivičnih djela. Prema kazivanju svjedoka Anđelka Veljančića, u

organizaciji je bilo i određenih lica koji su ih prevozili automobilima, a koji su imala ulogu

„čistača“, odnosno taksista, koji su ih vodili do „štekova“ u stanove. Tog puta došli su do A.K. i

E.K., tu je bio i B.O., E.A., znali su da nekad trebaju „doći pare“, što se odnosi na to da su

očekivali novčanu pošiljku. Nakon što je pribavljena informacija o transportu novca od

9 T-12 Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od 21.08.2006. godine uz prilog Dopis broj 14/1-1-04-5-3351 od

08.08.2006. godine uz prilog Nalaz hemijskog vještačenja broj 14/1-1-04-5-3351 od 08.08.2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo 10

T-10 Specifikacija novčanica USA dolara i Eura sačinjena na 60 stranica 11

T-13 Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od 26.07.2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, uz prilog: Vještačenje tragova vatrenog oružja broj 02/2-6-04-09-9833 od 20.07.2006.godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo - Sektor krim policije

20

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

pripadnika zločinačke organizacije, svjedok dalje navodi da se krenulo sa konkretnim

pripremama na izvršenju djela, koje su se sastojale u pripremi telefona, uniformi, oružja i dr.

33. Osim toga, svjedok je u iskazu opisao podjelu novca u vikendici jednog od pripadnika

organizacije, kada je dijelu grupe D.E.1. podijeljeno 60% novca pribavljenog razbojništvom, a

grupi E.A. 40%, a koja raspodjela novca je bila unaprijed dogovorena. Radilo se o „svakakvim“

novčanicama, kako je to svjedok slikovito opisao, „svakakve novčanice i krune i funte i forinte i

dinari i ove i šilinzi i sve“. Po podjeli novca otišli su automobilima do Trebinja, a nakon toga je

D.E.1., sa drugim pripadnicima zločinačke organizacije, prešao državnu granicu, sa novcem

poslaganim u sjedište automobila.

34. Ocjenom iskaza Anđelka Veljančića, Sud cijeni da svjedok na vrlo detaljan način opisuje

djelovanje zločinačke organizacije, organizaciju iste, činjenicu da svako ima svoja zaduženja,

te da je dogovoren plan, koji su onda članovi grupe dužni provoditi, što znači da zločinačka

organizacija ima i određenu hijerarhiju, pri čemu iz iskaza ovog svjedoka jasno proizilazi da

grupa ima dva “ogranka”, jedan u R. Srbiji, a drugi u BiH.

35. Ono što je bitno za ovu krivičnopravnu stvar, a u čemu će u nastavku obrazloženja ove

presude biti više riječi prilikom ocjene sadržaja presretnutih telefonskih razgovora, jeste

činjenica da je D.E.1. novac dijela organizacije (60%) prebacio na područje R. Srbije na koje

okolnosti je svoj iskaz dao svjedok Veljančić, koji u iskazu vrlo jasno opisuje na koji način je

izvršeno prebacivanje novca preko državne granice, uz pomoć drugih pripadnika zločinačke

organizacije. Pritom iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića slijedi da se radi o organizaciji koja

je djelovala duži vremenski period, a sasvim sigurno od 2006. godine, pa najmanje do 2009.

godine (kada je vršeno pranje novca). Takođe iz iskaza ovog svjedoka slijedi da su se

pripadnici grupe mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri osobe, te da su djelovali u cilju

učinjenja jednog ili više krivičnih djela, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri

godine ili teža kazna, čime su ispunjeni uslovi za postojanje zločinačke organizacije.

36. Pri ocjeni iskaza svjedoka Anđelka Veljančića, Sud je prije svega imao u vidu da isti

svjedok nije neposredno saslušan na glavnom pretresu u ovom krivičnom predmetu, već da je

njegovo neposredno saslušanje provedeno u krivičnom predmetu koji se vodio pod brojem: …

(u kojem predmetu je jedan od optuženih bio i Davor Mandić), ali je pritom Sud istovremeno

imao u vidu eksplicitnu saglasnost odbrane optuženog sa ovakvim načinom uvrštavanja iskaza

ovog svjedoka, te odustanak od prava na unakrsno saslušanje ovog svjedoka.

21

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

37. Iako je pri ocjeni iskaza svjedoka Sud vodio računa da se radi o svjedoku koji je dobio

imunitet, Sud istovremeno cijeni da zbog same te činjenice iskaz ovog svjedoka ne može biti

prima facie odbačen, odnosno da se pitanje korištenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet

mora razmatrati na osnovu pojedinačnih okolnosti svakog konkretnog predmeta, te se radi o

dokazu koji ima jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi i u odnosu na njega se ne

primjenjuje pretpostavka pouzdanosti ili nepouzdanosti.

38. Na ovom stanovištu je i Ustavni sud BiH, koji je u svojoj praksi zauzimao stav po pitanju

prihvatljivosti iskaza svjedoka kojima je dat imunitet od krivičnog gonjenja, pa je tako u

predmetu broj AP-2118/0812 odbacio kao nedopuštenu apelaciju Adema Šahinovića,

podnesenu protiv presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21.05.2008.

godine, a u kojoj apelaciji je apelant, inter alia, prigovarao i načinu na koji je Kantonalno

tužilaštvo zaključilo sporazum s E.S., odnosno pogrešnoj primjeni odredbe člana 98. ZKP,

tvrdeći kako se imunitet od krivičnog gonjenja može dati samo svjedoku a ne okrivljenom, radi

čega navedeni sporazum takođe predstavlja nezakonitu radnju Kantonalnog tužilaštva,

odnosno nezakonit dokaz na kojemu nije mogla biti zasnovana odluka suda. Naime, zaključak

Ustavnog suda je da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je prihvatio izjavu svjedoka

E.S. (a kojem je svjedoku tužilac dao imunitet od krivičnog gonjenja, uz uslov da se on pojavi

kao svjedok i istinito svjedoči o svim činjenicama koje su mu poznate u navedenom predmetu)

i ostale dokaze prezentirane tokom postupka, te da takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim

i nelogičnim. Pored toga, Ustavni sud BiH je u ovoj odluci primijetio da odluka o krivici

apelanta nije zasnovana samo na iskaza ovog svjedoka, budući da je Vrhovni sud iskaz

spornog svjedoka doveo u vezu sa brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima,

iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te je ocjenom izvedenih

dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje

je osuđen.

39. Pri odlučivanju, Sud je imao u vidu da je svjedok Anđelko Veljančić, prema vlastitom

kazivanju, učestvovao, odnosno imao određenu ulogu u realizaciji krivičnog djela razbojništva

izvršenog na štetu PBS, te je iscrpno i detaljno svjedočio i odgovarao na sva postavljena

pitanja, čime je pružio značajan činjenični materijal, koji je omogućio da se stekne jasna i

cjelovita slika događaja o kojem je svjedočio. Osim toga, iskaz ovog svjedoka je u skladu sa

12

Odluka Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu broj AP-2118/08 od 12.10.2011. godine, objavljena u “Službenom glasniku BiH”, br. 48/11 od 16. 06. 2011. godine

22

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

dokazima objektivne prirode, što je u konačnici i opredijelilo Sud da mu pokloni vjeru pri

utvrđivanju pitanja da li je izvršeno krivično djelo razbojništva na štetu PBS 29.06.2006.

godine, da li je postojala zločinačka organizacija, te da je li je dio novca pribavljen

razbojništvom „prebačen“ u R. Srbiju.

40. Pritom, Sud konstatuje da iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića ne proizlazi da je Davor

Mandić bio pripadnik zločinačke organizacije. Upravo je to predstavljao razlog više, osim

ostalih razloga, da vijeće pokloni vjeru ovom svjedoku, na naprijed navedene okolnosti.

Naime, prema ocjeni vijeća, pomenuti svjedok je iznio činjenice samo u okvirima svojih

saznanja, ne tereteći optuženog više od onoga što mu je bilo poznato. Da je to tako, proizlazi

iz činjenice da ovaj svjedok ne spominje optuženog Mandića kao osobu koja je učestvovala u

izvršenju krivičnog djela razbojništva, niti kao osobu koja je vršila „pranje“ otuđenog novca,

već svjedok iznošenje svog iskaza završava svjedočenjem na okolnosti njegove podjele, i

prebacivanja njegovog dijela u R. Srbiju, što je u saglasnosti sa sadržajem presretnutih

razgovora iz kojih proizlazi da je otuđeni novac, nakon što je od strane D.E. 1 prethodno

zamijenjen u mjenjačnicama, ponovno vraćen u BiH, stavljanjem u legalne tokove. Dakle, ovaj

svjedok iznoseći svoja saznanja o predikatnom djelu, nije ulazio u iznošenje činjenica koje su

odredile konačnu sudbinu novca, očigledno iz razloga jer mu te činjenice i nisu bile poznate.

41. Međutim, vijeće istovremeno nalazi da ovaj svjedok govori o pripadnicima zločinačke

organizacije koji su njemu poznati, a koji su učestvovali u pripremi izvršenja krivičnog djela

razbojništva, realizaciji samog djela, te pomaganju da D.E.1. sa dijelom novca pribavljenog

razbojništvom pređu državnu granicu.

42. Ova činjenica (da je Davor Mandić pripadnik zločinačke organizacije) svjedoku Anđelku

Veljančiću objektivno nije morala biti ni poznata, s obzirom da je svjedok posjedovao saznanja

u skladu sa svojom pozicijom unutar organizacije. Naime, pojedini članovi u pravilu posjeduju

samo ona saznanja koja su neophodna da u skladu sa svojom pozicijom unutar organizacije

obave povjerene im zadatke13

. Za odgovornost članova uobičajeno se ne traži njihovo

učestvovanje u kriminalnim aktivnostima, ali je potrebno njihovo znanje zabranjenih ciljeva

organizacije. Posebno bitno za zločinačku organizaciju je stajalište da za krivicu nije nužna

neposredna veza (komunikacija) između članova, niti je potrebno da je pojedinac učestvovao

13 M. Singer Organizirani kriminal, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 5, broj 2/1988, str. 566

23

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

u stvaranju plana, budući da se pojedinci kao članovi organizaciji mogu pridružiti u različito

vrijeme i ne moraju znati potpuni plan grupe14.

43. U prilog navedenog zaključka o postojanju zločinačke organizacije koju je formirao i

istom rukovodio D.E.1, a čiji član je postao optuženi Mandić, ide sadržaj čitavog niza

presretnutih razgovora optuženog i organizatora, a iz kojih se nedvojbeno da zaključiti da je

optuženi bio svjestan njenog postojanja, kao i njenih aktivnosti u smislu počinjenja i drugih

krivičnih djela, a ne samo krivičnog djela razbojništva na štetu PBS banke.

44. Vrlo indikativnim se na te okolnosti ukazuje sadržaj presretnutog razgovora broj: 003 658

od 21.07.2009. godine vođen između D.E.1 i lica za koje je Sud utvrdio da se radi o

optuženom. Naime, u navedenom razgovoru D.E. 1. i optuženi, između ostalog, razgovaraju o

vremenu i načinu izvršenja drugih krivičnih djela grupe D.E.1 i tom prilikom optuženi u cijelosti

iskazuje činjenicu upoznatosti o kriminalnim aktivnostima organizacije. Pa tako D.E.1 navodi:“

..ja mu šaljem poruku, skloni se od tog Tigra, vidiš ti te igre, on se pravi budala, ništa ne

odgovara, ide oko kuće, voza se, svjesno se vozo, da li je njega Tigar koristio...nek bude

sretan, krenuli, ja maštam da završimo ovo dvoje, ja nailazim on stoji kod radnje...samo ga

minuta spaisla, ja ću mu to reći. Kad smo se vraćali, ja gledam ima li ga, da ga pokupim da i

njega stresem onde...i vidio nas, ne hiljadu posto“, na šta mu optuženi odgovara:“ Ma nije

ničim ni nagovjestio da vas je vidio“..., a D.E. 1 potvrđuje: „Znam, ja sumnjam,mogla mu je biti

godišnjica ove godine...negdje smo tad poštu radili“, a optuženi dodaje:“Prošla je pošta

dvadesetdevetog. U nastavku razgovora D.E.1 govori o želji da se povuče malo:“Znam, gledo

sam da potrefim datum, da iskombinujem...jesam radio prošlu godinu...željan sam i samoće; a

optuženi odgovara:“Malo da sabereš misli; na šta D.E.1 dodaje:“Dvojica, trojica uvijek bagra

sa mnom, sjećaš se kad si nas vozo kod Tite, govorim gledaj Engleza nije pička, voza nas

svaka čast i hladan ko špricer...jesmo se onda napatili onu poštu, jes mi krivo, šesnest

komada; na šta optuženi odgovara:“Jesam ti ikad pričo, kod mene motorola, kad banu

specijala, kad oni krenuli, bila ona akcija za Trebinje dole...pravo pred mene, tuda prolazila i tu

svratili, ja bio na pumpi, čeko tu da se vrtim, kad komadir pravo meni, kontam bježi od mene, a

to sve u toku i ja sve čekaj, čekaj...“, a D.E.1 govori:“Roćko znaš li ti da smo mi odnijeli 30

komada otamo, puno auto, ja kontam da je po fening...tovarili pet minuta; nakon čega optuženi

zaključuje:“Meni smiješno kad si reko ono za cuku...ma ja poslije zaspo, mi gledamo

pretresaju, oko zgrada, oko groblja, ja govorim jebite mater...to da smo uzeli;

14 Ibid, str. 745

24

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

45. S druge strane, kada su u pitanju ove konkretne krivičnopravne radnje, iz provedenih

dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji u R. Srbiji, proizlazi da je nakon

izvršenja krivičnog djela razbojništva na štetu PBS banke, D.E.1. dio otuđenog novca prebacio

u R. Srbiju i isti zamijenio u mjenjačnicama, a potom ga vratio u BiH, u namjeri da ga u BiH

stavi u opticaj u legalne tokove novca.

46. Tako u presretnutom razgovoru broj: 161 130 od 05.06.2009. godine između D.E.1. i lica

za koje je Sud utvrdio da se radi o optuženom (iz razloga koji će biti dalje navedeni), nakon

izvjesnih problema sa Centralnom bankom BiH u vezi provjera porijekla novca koje je optuženi

dao na „posudbu“, D.E.1 navodi: „Nema iz koje mjenjačnice ne potiču. Ja lično znam kad sam

ti govorio treba mi vremena da okrupnim i okrupnjavao sam 5-6 dana, promijenim, najviše sam

po 500“. U razgovoru od istog datuma (broj razgovora: 163 027) na pitanje Davora Mandića:

„nisu ga pitali porijeklo para, nego pojedinačno odakle su novčanice. Rekao sam mu ja nema

para, kvalitet, da nije prljavo“, D.E.1. odgovara: „Nema šanse, već i da jeste, otkud znam je li u

mjenjačnici“, da bi potom u daljem razgovoru D.E.1. naveo: „otkud ja znam gdje sam

okrupnjavao, sve i da ima kako ja mogu za svaku novčanicu.“

47. S tim u vezi, u razgovoru od istog dana (broj razgovora: 171 543) D.E.1. navodi: „ne može

biti neregularno, sad je pričao s Ratkom, kaže ona dobro se sjeća, nema šanse da je negdje

moglo nešto, ovdje začas obilježe novčanice, da je nešto neregularno policija bi ga privela iste

sekunde“. U istom razgovoru D.E.1. navodi: „ja kontam je li sigurno ostalo od banke, a nije?“ ,

što prema ocjeni ovog Suda govori o tome da se radi o novcu pribavljenog razbojništvom nad

PBS na prethodno opisani način, da bi onda D.E.1. dodao: „sve i da jest, obilježene su, evo

sad gledam, našao papire, nema nigdje da su obilježene“, te u daljem razgovoru navodi: „

nema šanse da su povezane sve pare, to je sa svih strana, može biti samo 10-15.000 da je

odnekle bilo, nema šanse sve pare, to je sa svih strana okrupnjivano, može biti 20-30.000 u

Beogradu da nisu upisivane pare, kaže Ratka nisu bile obilježene, znam to“. U istom

razgovoru optuženi dalje navodi: „vidi s Draganom, kad hoće đavo, sad mi krivo što nisam

otišao na banku i sve uplatio, da kažem ukrupnjavao moj novac“, što prema ocjeni Suda

govori o tome da optuženi želi da prikaže „prljavi“ novac kao novac stečen poslovanjem

porodične firme Mandić, da bi D.E.1. naveo: „ne trebaš ti njima ništa, ti si njemu dao, to je

njegov problem, šta imaš ti s tim? Prvo bi ti radio zvanično da imaš firmu, nego prodao 500

stanova? I to ako mogu nešto povezati, 30-40,5.000, to se u 10 navrata okrupnjavalo, može iz

jedne mjenjačnice da je nešto, šta će banka znati, njihovo je da zovu kolege da ga zovu na

razgovor“, da bi onda D.E.1. rekao: „gledaj šta piše u službenoj zabilješci, fabrički broj pištolja

(čita za PBS banku(), nigdje nema serijskog broja, ti se nemaš šta petljati“, a što po ocjeni

25

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Suda govori o rukovodnoj ulozi D.E.1. unutar organizacije i činjenici da optuženi, kao pripadnik

organizacije, postupa po njegovim uputstvima.

48. Pored toga, iz narednog razgovora (181 355 od 05.06.2009. godine) vidljivo je da ista lica

opet raspravljaju o tome da li je sav „prljav“ novac razmijenjen u mjenjačnici, te da li je išta

„ostalo“ od razbojništva izvršenog na štetu PBS, pa tako D.E.1. u ovom razgovoru navodi:

„Jesi došao sebi? Ja sve dosad razmišljao, slomio glavu, moglo se desiti da je negdje 50.000

slučajno negdje ostalo od banke, pošto govoriš da je po 500 EUR-a, da smo kontali da je

promijenjeno, a nije?“, da bi optuženi pitao: „Šta uraditi?“ (što govori o tome da traži instrukcije

o postupanju od D.E.1.), da bi D.E.1. naveo: „pošto kontam da je po 500, da nije slučajno

negdje ostalo, 20-50.000 je ostalo plafon“ (što se odnosi na količinu „prljavog“ novca koja po

procjeni D.E.1. nije razmijenjena u mjenjačnicama, te na činjenicu da i sam D.E.1 izražava

sumnje o tome da li je sav „prljavi“ novac zamijenjen u mjenjačnicama u R. Srbiji).

49. I u razgovoru broj: 162 130 od 05.06.2009. godine optuženi i D.E.1. raspravljaju o porijeklu

novca, odnosno problemima lica Dragana (za koje je Sud utvrdio da se radi o licu Draganu

Kulina) sa Centralnom bankom BiH u vezi provjera porijekla novca, te u istim razgovorima

D.E.1. dodatno potvrđuje da je novac od izvršenja krivičnog djela „razmijenjen“ u

mjenjačnicama u Beogradu. Tako u ovom razgovoru D.E.1. navodi: „nema iz koje mjenjačnice

ne potiču. Ja lično znam kad sam ti govorio treba mi vremena da okrupnim i okrupnjavao sam

5-6 dana, promijenim, najviše sam po 500“, da bi onda D.E.1. dodao: „sve po mjenjačnicama u

Beogradu“, na šta optuženi govori: „da kažem novčanice su regularne, kaže morao sam te

zvati šta reći“ , što znači da optuženi traži instrukcije od D.E.1. kako postupiti u navedenoj

situaciji.

50. Naprijed navedeni dijelovi iz presretnutih razgovora, kod ovog Suda nesumnjivo proizvode

zaključak da se radi o „prljavom“ novcu pribavljenog razbojništvom nad PBS bankom, a koji je

D.E.1., kako to sam naziva, „okrupnjavao“ u mjenjačnicama u R. Srbiji, kako bi se istom

novcu, što ovaj Sud nalazi, što teže ušlo u trag i tako se olakšalo ponovno „ubacivanje“

„prljavog“ novca u novčane tokove u BiH.

51. Iz provedenih dokaza u ovom postupku dalje proizlazi da se optuženi dogovorio sa D.E.1.

da će od D.E.1. preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj u legalne tokove novca, uz naknadu

koju će mu D.E.1. isplatiti za obavljene poslove, pa je tako Davor Mandić postao pripadnikom

zločinačke organizacije, te je po prethodnom dogovoru sa D.E.1. jednim dijelom tog novca

kupio na berzama u BiH neutvrđen broj dionica raznih preduzeća i 900 dionica

„Elektroprivrede BiH“, a jedan dio novca nezakonito posuđivao većem broju trećih lica po

26

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

lihvarskim kamatnim uslovima, koja su lica taj novac upotrijebili u privrednom poslovanju i za

dobiveni novac plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, na koji način je Davor Mandić „oprao“

preuzeti novac i pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

52. Prije svega, Sud na ovom mjestu nalazi potrebnim razmotriti prigovor identifikacije

optuženog kao učesnika u presretnutim razgovorima sa D.E.1. U tom smislu, iako su posebne

istražne radnje u R. Srbiji provođene prema licu D.E.1., te nisu provođene prema optuženom,

Sud je utvrdio da je lice s kojim je D.E.1. razgovarao povodom navedenih radnji, upravo

optuženi Davor Mandić. Ovakvo činjenično utvrđenje Suda proizlazi iz niza indicija, koje u

konkretnom slučaju djeluju kao čvrst zatvoreni krug i dozvoljavaju samo jedan opravdan

zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog

drugog zaključka u odnosu na istu činjenicu, a koje pravilo dokazivanja nije u suprotnosti sa

načelom pravičnosti suđenja, prema stavu Ustavnog suda BiH.

53. Naime, u sadržajima navedenih razgovora je iznesen niz detalja na osnovu kojih je Sud

mogao zaključiti da u istim razgovorima pored D.E.1. učestvuje Davor Mandić, odnosno na

osnovu kojih je Sud sa sigurnošću mogao utvrditi da se radi o licu Davoru Mandiću, pri čemu

Sud u tom smislu posebno ukazuje i na iskaz svjedoka Dragoslava Popovića, koji je u svom

iskazu iznio detalje koji se tiču posuđivanja novca od optuženog, istina uz određenu ogradu u

smislu da se i nije radilo o lihvarskim kamatama, a koji iskaz u tom dijelu korespondira

rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji u R. Srbiji, te na dokaze optužbe koji se

odnose na ulaganja na berzi optuženog, za vrijeme dok vrši razgovore sa D.E.1. oko tih istih

ulaganja.

54. U tom smislu, Sud na prvom mjestu ukazuje na sadržaj presretnutog razgovora od

24.05.2009. godine, broj razgovora 012738, koji iako nije relevantan sa aspekta konkretnog

krivičnog djela, bitan je sa aspekta identifikacije optuženog kao osobe koja učestvuje u

razgovorima sa D.E.1., postupa po njegovim instrukcijama, traži njegove instrukcije i

obavještava ga o preduzetim radnjama.

55. Tako u ovom razgovoru osoba, za koju je Sud utvrdio da se radi o optuženom Davoru

Mandiću, govori licu s druge strane (za koju je Sud utvrdio da se radi o D.E.1.), : „...Slušaj

dalje rođeni, kad naveče ja u bazi, kod telefona, kad ovaj što radi kod nas na pumpi...“.

Naprijed navedenu činjenicu Sud je doveo u vezu sa sadržajem iskaza Dragoslava Popovića

na glavnom pretresu, u dijelu kojem je svjedok naveo da je optuženom novac vratio na

njegovoj pumpi, pri čemu je svjedoku bilo poznato da se porodica Mandić i prije bavila

biznisom. U potpunoj saglasnosti sa sadržajem ovog razgovora je i sadržaj naprijed

27

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

pomenutog razgovora od 21.07.20109. godine gdje optuženi i D.E. 1 razgovaraju o drugim

krivičnim djelima grupe D.E.1, i kojom prilikom optuženi nakon što ga D.E. 1 pita da li mu je

pričao o razbojništvu u pošti, odgovara: :“Jesam ti ikad pričo, kod mene motorola, kad banu

specijala, kad oni krenuli, bila ona akcija za Trebinje dole...pravo pred mene, tuda prolazila i tu

svratili, ja bio na pumpi, čeko tu da se vrtim, kad komadir pravo meni, kontam bježi od mene, a

to sve u toku i ja sve čekaj, čekaj...“. Osim toga, u razgovoru broj 012378 od 24.05.2009.

godine D.E.1. u jednom trenutku govori: „Dobro, Davore, šta ćeš“, a iz čega Sud, posmatrano

u vezi sa naprijed navedenim činjenicama, govori o tome da je optuženi Davor Mandić

sagovornik D.E.1. u presretnutim razgovorima, pribavljenim primjenom posebnih istražnih

radnji u R. Srbiji.

56. Nadalje, u razgovoru broj: 132 312 od 22.05.2009. godine, optuženi obavještava D.E.1. da

je kupio 900 dionica Elektroprivrede BiH za 12.000 EUR-a, riječima: „slušaj, kupili smo,

provjerom sad u banci jesmo li kupili, Elektroprivredu po 27,22“. Ovakvo činjenično utvrđenje

korespondira sadržaju materijalnog dokaza T-1715

, i to dijelu koji se odnosi na Potvrdu o stanju

na računu Davora Mandić, izdatoj od strane Registra vrijednosnih papira FBiH, a u kome je

naznačeno da je optuženi kupio 900 dionica JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo, a što

dodatno odgovora i drugom dijelu istog materijalnog dokaza - Izvještaju o transakcijama za

vlasnika vrijednosnih papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine izdat od strane Registra

vrijednosnih papira u FBiH, u dijelu koji se odnosi na datum 27.05.2009. godine (s obzirom da

je opštepoznato da je potrebno više dana kako bi se “provele” promjene), a za koji datum zbir

količine dionica sa kojima se trgovalo iznosi 900.

57. Stoga, imajući u vidu datum kada optuženi razgovora sa D.E.1., tačan iznos dionica o

kojima ga obavještava, te sadržaj navedenog materijalnog dokaza, kao i naprijed navedene

inserte presretnutih razgovora, pri čemu Sud na osnovu glasa sagovornika D.E.1. nalazi da

uvijek jedno te isto lice razgovora sa D.E.1., navedeni dokazi kod ovog Suda tvore jedini

mogući zaključak da je optuženi Davor Mandić učesnik navedenih razgovora, te isključuju

svaku drugu mogućnost od one da je neko drugi bio sagovornik D.E.1. u presretnutim

razgovorima pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji u R. Srbiji.

15 T – 17 Dopis Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, broj: 02-6-

4832/15 od 20.04.2015. godine sa prilozima: Izvještaj o transakcijama za vlasnika vrijednosnih papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine izdat od strane Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine dana 20.04.2015. godine; Ugovor o darovanju dionica od 13.09.2006. godine; Prijava prijenosa vrijednosnih papira broj 12 484/06; Potvrda o stanju na računu izdat od strane Registra vrijednosnih papire u Federaciji Bosne i Hercegovine

28

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

58. Iako je odbrana istakla da je iz dokaza T-17 vidljivo da se optuženi i ranije „bavio“

trgovinom dionicama, zbog čega ovaj dokaz, prema stavu odbrane, zapravo govori o nevinosti

optuženog za radnje koje mu se stavljaju na teret. Sud, kod naprijed navedenog stanja stvari

nije mogao izvesti drugačiji zaključak. Pritom, Sud konstatuje da iz istog dokaza nesporno

proizlazi da je optuženi i ranije trgovao dionicama, kako to ispravno primjećuje i odbrana

optuženog, ali imajući u vidu sadržaj konverzacije broj: 132 312 od 22.05.2009. godine, Sud

nalazi da je kupovina dionica JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo u navedenom periodu bila

upravo od novca pribavljenog izvršenjem krivičnog djela razbojništva nad PBS bankom, a sve

u cilju stavljanja „prljavog novca“ u opticaj i redovne tokove novca.

59. Prema ocjeni Suda, optuženi Davor Mandić je, kako proizlazi iz provedenih dokaza, znao

da se radi o prljavom novcu, odnosno novcu pribavljenom izvršenjem krivičnog djela, pa je taj

novac, postavši pripadnik zločinačke organizacije D.E.1., primio i njime raspolagao na naprijed

opisani način, s ciljem da se isti novac stavi u legalne tokove, odnosno da se „opere“, pri čemu

je zajedno sa D.E.1. optuženi nesumnjivo imao cilj da uveća iznos novca prethodno

pribavljenog izvršenjem krivičnog djela. Modus operandi optuženog u konkretnom slučaju je

bio, kako to proizilazi iz izvedenih dokaza, „posuđivanje“ novca trećim licima pod lihvarskim

kamatnim uslovima, koja lica su taj novac stavila u promet, pri čemu je optuženi na taj način

oprao veći iznos otuđenog novca.

60. Da je optuženi postao pripadnik zločinačke organizacije D.E.1., te da je u tom smislu

svakog puta tražio instrukcije od D.E.1. u vezi postupanja sa „prljavim“ novcem potvrđuje,

između ostalih, sadržaj razgovora broj: 191 384 od 11.06.2009. godine, u kome optuženi

obavještava D.E.1. o hitnoj potrebi Gagija za novcem, te njegovoj ponudi, pa zaključuje: „pa

ćeš ti odlučivati, nisam se s tobom čuo čitav dan, da vidim šta mogu, šta ne mogu“. Ovakav

zaključak saglasno proizilazi i iz sadržaja razgovora broj: 192 342 od 09.04.2009. godine, u

kome nakon što optuženi obavještava D.E.1 o dogovorenoj kamati, pita: „smijem li mu reći

može li odmah?“, nakon čega D.E.1. postavlja pitanje: „Koliko ima ih“, optuženi odgovara: „300

Evropljana“, te potom D.E.1. navodi: „dogovori“. Imajući u vidu da je iz sadržaja ovih

razgovora, kao i drugih razgovora vođenih između D.E.1. i optuženog vidljivo da optuženi

stalno traži „instrukcije“ u vezi postupanja sa „prljavim“ novcem, te obavještava D.E.1. o stanju

na terenu, Sud napominje da je osnovu navedene činjenice takođe bilo moguće identificirati

koje lice govori koje rečenice u razgovorima, te tako razaznati ulogu optuženog u

inkriminisanim radnjama.

29

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

61. Iako iz provedenih dokaza, odnosno sadržaja posebnih istražnih radnji provedenih u R.

Srbiji, proizilazi da je optuženi posuđivao novac većem broju lica, neka od tih lica su tokom

ovog krivičnog postupka i precizirana, odnosno utvrđen je njihov identitet, pa je Sud utvrdio da

je optuženi novac pod navedenim uslovima „posuđivao“ prije svega Draganu Kulini, Goranu

Šehovac i Dragoslavu Popoviću. Stoga, Sud na prvom mjestu nalazi potrebnim sadržinski

ukazati na iskaze ovih svjedoka na ovu okolnost.

62. Svjedok optužbe Dragan Kulina je u iskazu potvrdio da je zaposlen, odnosno da je jedan

od suvlasnika firme „Unigrad“, koja postoji od 1996. godine. Pomenuta firma se bavi

izvođenjem građevinskih radova, te je poslovala i 2009. godine. U tom periodu je firma

posjedovala tri objekta- u pitanju su stambeni objekti, dva su u opštini Istočno Novo Sarajevo-

Spasovdanska ulica i jedan je u Istočnoj Ilidži. Na pitanje tužioca da li je blizu tih objekata

autobuska stanica, svjedok je odgovorio da je „dole sve relativno blizu“, najbliži objekat je

udaljen približno 700 m od autobuske stanice. U iskazu je svjedok potvrdio da poznaje

optuženog i njegovu porodicu duže vremena, pri čemu se sa optuženim nije često viđao u

periodu 2009. godine, jer je on mlađi momak, vrlo rijetko su se viđali, a ukoliko se vide

usputno, pozdravili bi se sa poštovanjem. Prema kazivanju svjedoka, nije poslovno sarađivao

sa optuženim u tom periodu, te nije bilo pregovora oko kupovine stanova, što je svjedok

opisao na sljedeći način:“ Nije bilo kupovine stanova, trebalo je, možda smo dva, tri puta

razgovarali, on je imao, ili on ili još neko s njim namjeru da nešto gradi tamo, onaj, i dao sam

mu ja podatke kol'ko šta košta i to, to je, kako, kol'ko može da vrijedi, kol'ko iznosi objekat da

se napravi sa grubim građevinskim radovima i tako, eto to, ali nije.” Svjedok je u iskazu

negirao da je posuđivao novac od optuženog, pri čemu je dodao da je u to vrijeme bilans

uspjeha firme bio pozitivan. Prema navodima svjedoka, firma je imala određene kredite u

bankama, svjedok je u to vrijeme gradio jedan objekat na Dobrinji IV sa Novom bankom. Na

pitanje je li bilo potraživanja, svjedok je naveo da nije lično polagao novac u banku,

svakodnevno su ljudi iz firme to radili, bilo je kupaca koji su donosili novac u blagajnu, svaki

dan se predavao novac od kupljenih stanova, odnosno uplaćivao u banku. Svjedok se prilikom

saslušanja nije mogao prisjetiti da li je neka od banaka tražila provjere, objašnjavajući to

protekom vremena, kao i činjenicom da se se radi o organizovanoj firmi, gdje je svako radio

posao u svom domenu. Problema s bankom, prema navodima svjedoka nikad nije bilo.

63. Iako iz iskaza svjedoka Dragana Kuline proizlazi da nije uzimao novac od optuženog u

toku 2009. godine, tu tvrdnju svjedoka sud nije mogao prihvatiti iz više razloga prvenstveno što

nema uporište u drugim dokazima koje je sud prihvatio kao relevantne, a to su sadržaji

presretnutih razgovora između D.E.1. i optuženog. Dakle, Sud jedino može iz ovog izvući

30

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

zaključak da je svjedok Kulina, sada kada je nakon izvršenja djela proteklo izvjesno vrijeme, te

zbog činjenice njegovog poznanstva s optuženim i nekom vrstom zahvalnosti na usluzi koju

mu je pružio optuženi u tom trenutku, odlučio pomoći optuženom u smislu njegovog

ekskulpiranja, ali što sve u konačnici nije odlučujuće za ocjenu iskaza ovog svjedoka, obzirom

da je svjedok iznio određene podatke(imao određene kontakte sa optuženim, razgovarali na

temu građevinskih objekta i njihove gradnje i sl) koje je i potvrdio na glavnom pretresu, a koji

se jasno mogu dovesti u vezu sa drugim dokazima i na osnovu kojih se može izvući jasan

zaključak o postojanju relevantnih činjenica.

64. Tako u razgovoru broj: 201 017 od 23.04.2009. godine optuženi obavještava Mandića da

je dao novac na sljedeći način: „dao sam, molio me čovjek, napisaću datum od prvog, tako

smo se dogovorili, kao da sam mu dao od prvog maja, da ne odugovlačimo...na svaka 3

mjeseca je kamata“, nakon čega D.E.1. odgovara: „dobro“, te optuženi dodaje: „maj-juli-

avgust. U opštini mu pogrešno nacrtali zgradu za koju uzme pare, trebaju precrtati za 7 dana,

ne može mu zgrada stati na taj plac“, te u daljem razgovoru optuženi pita D.E.1. : „Jesi li

zadovoljan mojim radom“ (što govori o naredbodavnoj ulozi D.E.1. prema optuženom, te

činjenici da optuženi „posuđuje“ novac pod opisanim uslovima Draganu Kulina).

65. Nadalje, činjenično utvrđenje da optuženi, po instrukcijama D.E.1, daje novac Draganu

Kulina, pod lihvarskim kamatnim uslovima, proizilazi i iz razgovora broj: 165 003 od

29.05.2009. godine. U pomenutom razgovoru na pitanje D.E.1. „jesi se vratio od tamo“,

optuženi odgovara: „sad sam 10.000 Evropljana, sve sam pokušavao ...“, što prema ocjeni

Suda znači da je dao 10.000 EUR-a, te D.E.1. pita: „kad će vratiti?“, na šta optuženi

odgovara: „za mjesec dana....Ja kažem Dragane ovo si me nazvao, ne može me niko zvati“.

Osim toga, u razgovoru broj 160 315 od 05.06.2009. godine, vezanom za upit Centralne

banke oko porijekla novca položenom kod Nove banke, optuženi pita D.E.1. oko porijekla

novca, te navodi : „sad sam bio s njim prije minutu, nazv'o me kaže, ima problem. Kaže on,

uložio, podigao po 30.000 početkom maja, uložio 50.000 poslao za Crnu Goru i dole je to

položeno, sad ga zvali iz Nove banke“.

66. Sadržaj navedenog razgovara, odnosno činjenicu da je Dragan Kulina, putem svoje firma

Unigrad izvršio uplatu od 30.000 KM početkom mjeseca maja 2009. godine, a koji novac

predstavlja iznos koji mu je dao optuženi Davor Mandić, potvrđuje i sadržaj uplatnice od

31

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

11.05.2009. godine, ovjerene od strane Nove banke a.d., Filijala Istočno Sarajevo16

, u kojoj je

na ime kamata Novoj banci od strane firme „Unigrad“ uplaćen iznos od 30.000 KM.

67. Da je Dragan Kulina lice kome optuženi daje „prljavi“ novac pod lihvarskim kamatnim

uslovima potvrđuje posredno i sadržaj razgovora broj: 162 130 od 05.06.2099. godine, koji se

takođe vodi oko provjere porijekla novca, gdje optuženom govori: „kaže dobro, vidjećemo u

ponedjeljak, reći će od kupovine stanova“, što se odnosi na činjenicu da Dragan Kulina nastoji

opravdati porijeklo novca tvrdnjom da isti potiče od kupovine stanova. Takođe, u razgovoru

broj: 163 027 od 05.06.2009. godine, vezanom za probleme svjedoka Dragana Kulina oko

provjere porijekla novca, D.E.1. govori optuženom: „svega se sjećam Bracko, bilo je po

50,100,200, znaš koliko sam se namučio-popunjavalo. Otkud sam to? Dragan prevarant pravi,

kontam da nije izmislio“.

68. Nadalje, na okolnost da li je optuženi lice i Goranu Šehovcu posuđivao novac pod

lihvarskim kamatnim uslovima, Tužilaštvo je na te okolnosti saslušalo Šehovca kao svjedoka.

69. Svjedok optužbe Goran Šehovac je u iskazu potvrdio da je zaposlen u firmi Dedex, radi se

o privatnoj firmi, koja postoji od 1999. godine i bavi se građevinom, odnosno izgradnjom

stambenih prostora na području opštine Istočna Ilidža. U toku 2009. godine svjedok je bio

zaposlen u ovoj firmi, te su tada završavali jedan tržni centar (stambeno-poslovni prostor) na

području Dobrinje 1, odnosno autobuske stanice. U iskazu je svjedok potvrdio da poznaje

optuženog, te njegovu porodicu, kao i da je dugo vremena prijatelj sa ocem optuženog i da se

druže. Svjedok je u iskazu negirao da je imao poslovne odnose sa optuženim, kao što je i

negirao da je dogovarao prodaju stanova u objektu pored Autobuske stanice i da je posuđivao

novac od optuženog. Dalje je svjedok u iskazu potvrdio da poznaje D.E.1., što je opisao

riječima: „svi ga tamo znaju“, ali ni sa njim nije imao kakvih poslova. Svjedok je pritom

negirao da je 2009. godine telefonskim putem pričao sa optuženim, prije njegovog hapšenja.

70. Dakle, istovjetno iskazu svjedoka Kuline i svjedok optužbe Goran Šehovac negira

postojanje poslovnih odnosa sa optuženim, i činjenicu da je posuđivao novac od optuženog,

međutim Sud nije mogao pokloniti vjeru takvom iskazu ovog svjedoka, imajući u vidu sadržaj

presretnutih telefonskih razgovora. Tako u razgovoru broj: 132 330 od 02.04.2009. godine

optuženi priča D.E.1. o ostvarenom kontaktu sa svjedokom Goranom Šehovcom, što opisuje:

16 Prilog dokaza T-18 Obavještenje Nove Banke a.d. Banja Luka zajedno sa prilozima kartice računa za

period od 01.03. do 1.8.2009 godine za: Unigrad d.o.o., Dragan Kulina, Dedegs d.o.o i Goran Šehovac

32

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

„sad sam s njim pričao, treba 25 Evropljana, ima ovdje tržni centar, neće kaže doći do toga, jer

mi je pokazivao, treba da krene, već je on prodao ne zna koliko stanova...“, na šta D.E.1. pita:

„Kakav je dogovor?“, da bi optuženi odgovorio: „Dogovor je 25 % evropljana, 7%, 2 stana, po

kvadrata garancije, to je, ali neće doći do tih stanova“, te u daljem razgovoru se zaključuje da

se radi o kamati od 1.700 „evropskih“, na rok od 3-6 mjeseci, nakon čega na pitanje D.E.1.:

„Gdje pravi tu drugu zgradu, s tim tržnim centrom“, D.E.1. odgovara: „Pravi je kod Toma“, iz

čega proizilazi dogovor o „posuđenom novcu“ i iznosu kamata. Ovakav zaključak potvrđuje i

sadržaj konverzacije broj: 141 515 od 02.04.2009. godine, u kome optuženi obavještava

D.E.1. da je dao 50 Evropljana licu, za koje Sud nalazi da se radi o Goranu Šehovcu, a koje

ima kancelarije: „ovdje gdje je autobuska“, što se očito odnosi na autobusku stanicu u

Istočnom Sarajevu.

71. Sud primjećuje da svjedoci Goran Šehovac i Dragan Kulina na pretresu kategorički

negiraju bilo kakvu mogućnost poslovnih odnosa sa optuženim u inkriminisanom periodu, a što

je suprotno naprijed navedenim dokazima objektivne prirode, zbog čega Sud nije poklonio

vjeru njihovim kazivanjima u tom dijelu. Naime, cijeneći njihove iskaze i dovodeći ih u vezu sa

nepobitnim sadržajima citiranih presretnutih razgovora optuženog i D.E.1, vijeće njihove

iskaze nije moglo prihvatiti, te ja na osnovu sadržaja citiranih razgovora utvrdilo da su ovi

svjedoci ipak posudili novac od optuženog uz plaćanje određenih kamata, što i jesu odlučne

činjenice.

72. Pritom, Sud nalazi da je takvo kazivanje svjedoka u određenoj mjeri motivirano i

činjenicom nepovoljnog poslovnog položaja u kome su se firme svjedoka u određenom

momentu nalazile17, a koji je položaj optuženi zloupotrijebio da bi stavio „prljavi“ novac u

opticaj i tako uvećao isti, ali i njihovim poznavanjem optuženog i njegove porodice, koja

nesumnjivo zbog svog materijalnog stanja, uživa određeni ugled i uticaj u sredini u kojoj i

svjedoci žive- Istočnom Sarajevu, te se stoga svjedoci sasvim vjerovatno ne žele „zamjeriti“

optuženom i njegovoj porodici. Osim toga, iz iskaza svjedoka optužbe Gorana Šehovca

proizilazi da je ovaj svjedok, prema vlastitom kazivanju, dugogodišnji prijatelj sa ocem

optuženog, a što takođe govori o motivaciji svjedoka da prikaže drugačije stanje stvari. Dakle,

17 Što proizilazi iz primjera dijela razgovora od 11.06.2009. godine (broj: 191 384), u kome optuženi

obavještava D.E.1. da „Gagiju“, što se odnosi na Dragana Kulina treba hitno „50 Evropljana“, „koliko danas“, „jer plate idu“, „treba mu do subote, nije platio, ne bi stavili na ovo 250. bilo bi 300 od 01.06., računali bi 3,5 znaš, bilo bi 300 X 3,5 od 01.06. Ovo bi još dodali ovih 50, jer mi baš govori, treba da počne onu zgradu, da vidimo koliko možemo sarađivati, jedno 20-300 uplaćivali na godinu, ja sam računao 5 % na godinu dana ako bi bilo u kvadratima, onda je on prelomio“. na 450 dobiti keša“.

33

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

sud je stekao utisak da je svjedok pokušao umanjiti kriminalne radnje optuženog a

istovremeno minimizirati postojanje svojih saznanja o radnjama optuženog.

73. Iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženi „posuđivao“ novac i Dragoslavu Popoviću,

pod lihvarskim kamatnim uslovima, a koji je taj novac upotrijebio u privrednom poslovanju i za

dobiveni novac plaćao dogovorenu lihvarsku kamatu svakog mjeseca.

74. U iskazu na pretresu svjedok optužbe Dragoslav Popović je potvrdio da je u aprilu 2009.

godine radio u Istočnom Sarajevu, u Balkan Investment banci, na poslovima direktora filijale,

što je svjedok, gdje je premješten sa pozicije u Zvorniku, shvatio kao znak da ne treba tu više

da radi. U međuvremenu je svjedok aktivirao otvaranje firme na ime supruge, da bi se

finansijski obezbijedio na neki drugi način, te je pripremao uvoz ulja, za šta su trebala

određena obrtna sredstva. S tim u vezi, svjedok je u iskazu opisao kako je jednog dana

doručkovao u „Gradskoj kafani“ kod Dragana Škrbe, koji ima nekog prijatelja Ogija, koji je tu

bio skoro svako jutro, te je tada svjedok spomenuo da bi mu trebalo otprilike 50.000 KM, dok

mu ne bude odobren kredit, pa je pitao ima li neko da bi mu pomogao u vezi s tim, ali „ne pod

zelenaškim kamatama“. Potom je Ogi rekao da ima dobrog prijatelja koji mu može pomoći, pa

je jednog dana Ogi došao i rekao da će mu njegov prijatelj pomoći na mjesec-dva sa 25.000

EUR-a. Dalje je Ogi pitao svjedoka kako će garantovati povrat novca, na šta je svjedok

odgovorio da ima stan u Zvorniku, da će potpisati da daje stan, ukoliko ne bude mogao vratiti

novac. Svjedok je potom rekao, da „pošto pare su osjetljiva stvar“, ako se taj prijatelj bude

„vezao“ za datum, mogao bi biti problem, pa zbog toga bi tražio da povrat novca bude u roku

od dva mjeseca, s čim je Ogi bio saglasan. U daljem razgovoru svjedok je, prema vlastitom

kazivanju, rekao: „samo, onaj, ja mogu čovjeka počastiti ili tebe ili koga hoćete, ali samo

zelenaške kamate 10 posto mjesečno, ovo, ono, ja to nemam para za to“, na šta je Ogi

odgovorio da je to u redu. Nakon toga su dogovorili susret, jednog dana je došao optuženi u

„Gradsku kafanu“ i tu su sjeli. Potom je optuženi, koga je svjedok ukupno vidio dva puta prije

ovog saslušanja, rekao da će mu dati 25.000 EUR-a, te da će potpisati neku izjavu („bezveze

izjava“) da optuženi može uzeti njegov stan u Zvorniku od 60m2, ukoliko mu svjedok ne vrati

novac, pri čemu ta izjava nije bila ovjerena od strane suda. Vrijednost stana svjedoka je u to

vrijeme približno bila 60.000 KM. Prilikom saslušanja svjedok se nije mogao prisjetiti koliko je

novca pisalo da treba vratiti na toj izjavi, pri čemu je dodao da ga je ovlašteno službeno lice iz

SIPA-e „podsjetilo“ kad mu je puštao snimak o kojem iznosu se radilo, što je svjedok

zaboravio. Svjedoku nije poznato koliki je iznos novca uzeo od optuženog, jer je to kratko

trajalo, čini mu se da je negdje spomenuto da se radi o iznosu od 30.000 EUR-a. Vezano za

kontradiktirnost iskaza na pretresu i u ranijoj izjavi na okolnost da li je optuženi imao već

34

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

pripremljenu izjavu za davanje novca, svjedok je odgovorio da je to on napisao na stolu, te da

optuženi nije imao tu izjavu. Prilikom saslušanja, svjedok je naveo da je i prilikom davanja

izjave rekao da se ne sjeća je li optuženi donio tu izjavu ili su je pisali u tom trenutku, jer o

tome ne razmišlja svaki dan, niti mu je to „najbitnije u životu“. Nakon toga, svjedok se

opredijelilo da su na običnom papiru u kafani sve potpisali, što nije ovjeravano, te je tom

prilikom svjedok tačno izdiktirao o kom stanu se radi, ulici, zbog čega se nije radilo o urneku

izjave. Prema navodima svjedoka, vratio je taj novac za približno mjesec i po-dva mjeseca,

uglavnom prije isteka roka od dva mjeseca. Pritom je svjedok negirao da se radilo o roku

povrata novca od 4 mjeseca, da bi potom na pitanje predsjednika vijeća svjedok naveo da je

tražio rok od 2 mjeseca, ali kad su sjeli optuženi je rekao da napiše rok, da ne bi bilo

problema, pa je onda optuženi rekao „evo nek' bude 4 mjeseca“, ali je svjedok vratio novac u

roku od 2 mjeseca od prijema.

75. Povrat novca se odvijao na način da je svjedok telefonski kontaktirao Ogija te ga

obavijestio da je donio novac i da hoće da ga vrati, nakon čega ga je Ogi kontaktirao i rekao

da je Mandić na pumpi, gdje je svjedok i otišao sa novcem. Tom prilikom su svjedok i optuženi

međusobno pocijepali potvrde, te je svjedok dao optuženom 25.000. Svjedok je „počastio“

Ogija, jer mu je napravio uslugu i bio korektan.

76. Na pitanje da li je bilo kamata prilikom „posuđivanja“ novca, svjedok odgovara da

„zelenaški oni uzimali su tad 10,15 posto, pa ti nabijaju kamate, to nije ličilo na to“, te da

„banke sad uzimaju kol'ko je on meni uzeo“, odnosno da bi veća bila kamata u banci nego što

je: „on meni, što sam ja njih počastio, odnosno Ogija počastio“. Kada je u pitanju davanje

kamate, a vezano za kontradiktornost u ranijoj izjavi, svjedok je na pretresu naveo da se tada

nije mogao sjetiti detalja, pri čemu je svjedok potvrdio da nije plaćao zelenašku kamatu, nego:

„on je rekao daćeš Ogiju, počastićeš Ogiju, meni ne treba ništa“. Prema sjećanju svjedoka,

Ogi je jednom ili dvaput došao, jer je to trajalo dva mjeseca, što je svjedok opisao na sljedeći

način: „Kad me je ispitivao onaj u SIPA-i čovjek, šta je već, ne znam ni ja, onaj, malo mi je

suflir'o, je li, je li, je li bilo, jesi li nosio, sjećam se da sam Ogiju jednom ili dvaput, ali mislim da

je jednom ili dvaput došao, jer je to sve trajalo dva mjeseca, ja, on mi je, i kad mi je rekao, kad

sam rekao četri mjeseca u glavi mi je bilo da sam trebao to vratiti za 4 mjeseca, ja sam to

vratio i ranije i odnio i dao Ogiju, onaj, to što sam mu dao. Da li je on jednom doš'o kod mene

pa mi, pa ga ja počastio“. Na pitanje predsjednika vijeća koliko je novca dao za kamatu,

svjedok je naveo da je Ogiju dao 500 ili 750 EUR-a, pri čemu svjedok nije mogao precizirati o

kom se iznosu radi, u dva navrata, dok je 25.000 EUR-a odnio na pumpu optuženom i

predao mu novac lično. Dodatno, na pitanje da li je tih 500 ili 750 EUR-a bilo za Ogija ili

35

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

optuženog, svjedok se nije mogao tačno izjasniti, pri čemu je naveo da je Ogi svo vrijeme bio

tu, optuženi mu je rekao da počasti Ogija, što je svjedok i učinio, a Ogi je, prema navodima

svjedoka, jedva čekao da ga počasti. Prema kazivanju svjedoka, od ranije poznaje oca

optuženog, dok ranije nije poznavao optuženog, te mu je poznato da se radi o uspješnoj

porodici. Na pitanje branioca optuženog da li je bio siguran prilikom uzimanja novca od

optuženog da novac ne potiče iz krivičnog djela, svjedok je naveo da je optuženog smatrao

Mandićevim sinom, koji posjeduje pumpe, te stoga nije razmišljao o tome da li novac potiče iz

krivičnog djela. Svjedoku je poznato da je porodična firma Mandić jedno vrijeme poslovala i

preko PBS Sarajevo, te mu je poznat termin polog pazara (što znači da novac potiče od

redovne djelatnosti, odnosno polaže se od prethodnog dana sutradan), pri čemu svjedok

prilikom saslušanja nije mogao potvrditi da novac koji je dobio u zajam od optuženog potiče iz

firme Mandić.

77. U svom iskazu svjedok je objasnio i okolnosti vezane za davanje ranijeg iskaza, te je u

tom smislu naveo da je bio u Bijeljini na radnom mjestu kad je pozvan na davanje izjave u

Tuzli od strane ovlaštenog službenog lica SIPA-e, što je svjedok i učinio. Prilikom saslušanja

svjedok se nije mogao sjetiti svih detalja vezanih za pozajmljeni novac, što je svjedok objasnio

protekom vremena od događaja, te je dodao da su mu „rekli o čemu se radi“, te u „nekim

stvarima gdje ja nisam... pripomogli malo“. Ova pomoć se, prema tvrdnji svjedoka, sastojala u

činjenici da su svjedoku puštali tonske zapise prilikom davanja iskaza. Iako je iz navedene

tvrdnje svjedoka evidentno da isti u određenoj mjeri „sugeriše“ da je na njega vršen uticaj

prilikom davanja iskaza, Sud nije mogao pokloniti vjeru navedenoj tvrdnji, naročito imajući u

vidu da je svjedok, prilikom dodatnog ispitivanja od strane tužioca, potvrdio da je prilikom

saslušanja mogao pratiti tok davanja izjave, što je i učinio.

78. Pri odlučivanju, Sud je imao u vidu i iskaz, koji je svjedok Dragoslav Popović ranije dao

ovlaštenim službenim licima SIPA-e18

. Navedeni iskaz svjedoka Popovića se od njegovog

iskaza na pretresu razlikuje u pogledu činjenice da je optuženi svjedoku prilikom sastanka u

gradskoj kafani predao već napisanu izjavu, na kojoj je pisalo da svjedok posuđuje od

optuženog 35.000 EUR-a, koje će vratiti najkasnije za četiri mjeseca, a u slučaju da ne vrati

daje garanciju svojim stanom u Zvorniku. Iako se svjedok nije mogao prisjetiti da li je u toj

izjavi bila kamata, naveo je da je optuženi u izjavi precizirao veći iznos novca, kako bi imao

bolju garanciju da će mu svjedok vratiti novac, jer je njegov stan vrijedio više od 50.000 EUR-

36

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

a. Prema kazivanju svjedoka u ovoj izjavi, optuženom je vratio novac u dogovorenom roku od

4 mjeseca, a kada je uzimao novac na zajam, dogovor je bio da svaki mjesec plati kamatu od

2 ili 3% od posuđenog iznosa, tako da je na kraju svakog mjeseca, pri čemu svjedok misli da

je to bilo u 3 navrata, kamatu predavao Ognjenu, a on je to vjerovatno dalje nosio optuženom.

Po isteku četvrtog mjeseca svjedok je cjelokupan iznos od 25.000 EUR-a odnio lično i predao

optuženom na njegovoj pumpi u Lukavici, te mu tom prilikom predao i kamatu za taj mjesec.

Iako se svjedok u ovoj izjavi nije mogao sjetiti iznosa o kome se radi, naveo je, da je prema

njegom mišljenju, mjesečna kamata koju je plaćao bila između 500 i 700 EUR-a.

79. Opredjeljujući se koji iskaz svjedoka prihvatiti, Sud je stao na stanovište, da prihvati iskaz

svjedoka dat pred službenicima SIPA-e. Naime, tvrdnje svjedoka Popovića da izjava o

garanciji za povrat duga nije ranije bila pripremljena od strane optuženog i da je ista sačinjena

u kafani, vijeće nije moglo prihvatiti iz više razloga, prvenstveno zbog činjenice da su njegove

tvrdnje, izuzev navoda svjedoka, ostale bez bilo kakvog argumentiranog, logičnog i stoga

prihvatljivog potkrepljenja, te ih je sud našao usmjerenim na pomaganje optuženom u

pokušaju njegovog ekskulpiranja. U tom pravcu vijeće je posebno cijenilo sadržaj razgovora

broj: 141 009 od 22.04.2009. godine, vođenim između D.E.1. i optuženog. U ovom razgovoru

optuženi obavještava D.E.1. o sastanku sa Dragoslavom Popovićem u gradskoj kafani. U tom

smislu, optuženi u ovom razgovoru navodi: „dao mu, rekao ovo je prijateljsko, ovo je maltene

na riječ, ispotpisivali se, sad ću ti pročitati, nismo ovjerili, nas četvorica ovako (čita): Ja

Dragoslav Popović, lična karta ta i ta, izdata do 22.04.2009. godine, izjavljujem da sam uzeo

na zajam 35.000 EUR-a od tog i tog sa rokom vraćanja od 4 mjeseca, u slučaju da ne vratim

stavljam na raspolaganje stan, potpisuje taj i taj“, na šta D.E.1. komentariše: „samo da ste još

ovjerili u sud“, da bi optuženi odgovorio: „rekoh na riječ, da se družimo, nemoj da fali, kaže on

neće faliti, rasprodaću sve i ova dvojica su potvrdili“ . Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenog

razgovora, te činjenice koje proizilaze iz istog, Sud je poklonio vjeru ranijem kazivanju

svjedoka Dragoslava Popovića (u iskazu od 23.04.2015. godine), na okolnost da je prilikom

sastanka u gradskoj kafani, kome su prisustvovali Dragan Škrba, Ognjen (Ogi), svjedok i

optuženi, optuženi već donio ranije pripremljenu izjavu, u kojoj je stajao rok u kojem svjedok

treba vratiti novac (4 mjeseca), iznos novca koji je svjedok uzeo na „zajam“ (35.000 EUR-a,

što je predstavljao uvećani iznos), te posljedice nevraćanja zajma (garancija stanom svjedoka

u Zvorniku).

18 T-20 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragoslav Popović, Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-

04/2-57/15 od 23.04.2015. godine i ujedno 0-1

37

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

80. Kada je u pitanju tvrdnja svjedoka Dragoslava Popovića da se nije radilo o davanju bilo

kakvih kamata, već o običnom čašćavanju Ogija zbog davanja zajma, Sud takvom kazivanju

na pretresu nije poklonio vjeru, imajući u vidu sadržaj njegovog iskaza iz istrage na ovu

okolnost (da se radilo o mjesečnoj kamati od 2 ili 3% od posuđenog iznosa), pritom ne

nalazeći logičnim da bi bilo koje lice i posuđivalo toliki iznos novca drugom licu, samo zbog

toga da bi svjedok „počastio“ drugo lice, a pritom cijeneći i sadržaj prijašnjih konverzacija

D.E.1. i optuženog, koji govore o davanju kamate, a ne o „čašćenju“. Osim toga, iako je

svjedok na pretresu nastojao minimizirati djelovanje optuženog, za Sud nema sumnje o tome

na šta se „čašćenje“ zapravo odnosi, te da je isto „čašćenje“ išlo optuženom, koji je u

konkretnom slučaju koristio lice pod nadimkom Ogi kao posrednika. Pritom, Sud cijeni da i iz

sadržaja razgovora broj: 013 004 od 19.04.2009. godine proizilazi da se termin čašćenje

zapravo odnosi na kamate, budući da u navedenom razgovoru optuženi obavještava D.E.1. o

dogovorenom „poslu“, te kaže: „ako dobro krene, častiću te. Eto kako ti kažeš. I to možemo.

Ja bi da saberemo malo, za svaka tri mjeseca“, na šta D.E.1. odgovara: “Kad nam da kamata

50, odmah da to uložimo, da se to množi “.

81. Takođe, da se nije radilo o „dobrom djelu“ optuženog pri posuđivanju novca, kako to

svjedok Dragoslav Popović nastoji prikazati na pretresu, odnosno da se radilo o novcu datom

uz lihvarske kamate, govori i činjenica da je prema kazivanju svjedoka, a što proizilazi i iz

konverzacije broj: 141 009 od 22.04.2009. godine, isti kao garanciju povrata „zajma“ u iznosu

od 25.000 EUR-a (pri čemu je prikazano da se radi o iznosu od 35.000 EUR-a) ponudio svoj

stan u Zvorniku, odnosno nekretninu s kojom je raspolagao.

82. Pritom iz konverzacije broj: 173 756 od 22.05.2009. godine proizilazi da je novac koji je

optuženi dao Dragoslavu Popoviću predstavlja „prljavi“ novac, s obzirom da D.E.1. direktno

traži informacije od optuženog o novcu koji je dat Dragoslavu Popoviću. Tako D.E.1. u ovom

razgovoru pita „Šta ti kaže Dragoslav još“, na šta optuženi odgovora: „Ništa, sve u redu“, da bi

D.E.1. onda pitao: „Koliko će mu to još trajati?“, nakon čega optuženi odgovara: „2-3 mjeseca“,

a što se prema ocjeni Suda nesumnjivo odnosi na rok povrata novca. Osim toga, iz

konverzacije broj 182 326 od 02.08.2009. godine između D.E.1. i optuženog, proizilazi da

optuženi obavještava D.E.1. o stanju na terenu, te o licima kojima je „posuđen“ novac i koja

daju kamatu, pri čemu kao jedno od tih lica optuženi nabraja Dragoslava, što se prema ocjeni

Suda, imajući u vidu naprijed obrazložene činjenice i okolnosti, odnosi na svjedoka Dragoslava

Popovića.

38

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

83. Dodatno, iz naprijed navedene konverzacije, ali i ostalih konverzacija u kojima se govori o

„posuđivanju“ novca19, Sud nalazi da je optuženi „oprao“ preuzeti novac u većem iznosu, te da

je pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

84. Iz svega navedenog, Sud nalazi da se u radnjama optuženog stekla sva bitna obilježja

krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom

pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ BiH.

85. Dakle, Sud je, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da je optuženi postao pripadnik

zločinačke organizacije, te u svojstvu zločinačke organizacije učinio krivično djelo propisano

zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora 3 (tri) godina ili teža

kazna - krivično djelo pranje novca, na način da je primio novac za koji je znao da je pribavljen

učinjenjem krivičnog djela, te njime raspolagao kupovinom na berzama u BiH neutvrđenog broj

dionica raznih preduzeća i 900 dionica „Elektroprivrede BiH“ na svoje ime kao vlasnika, te

nezakonitim posuđivanjem “prljavog” novca većem broju trećih lica po lihvarskim kamatnim

uslovima plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, na koji način je Davor Mandić „oprao“ preuzeti

novac u većem iznosu, te pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku

organizaciju.

86. Sud prihvata da je optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za

rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji, kao i da je potpuno

sposoban da donese odluku i da shvati njen značaj. Na osnovu prethodno utvrđenih činjenica,

Sud nalazi da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem, odnosno da je u trenutku

pristupanja zločinačkoj organizaciji bio svjestan preduzetih aktivnosti zločinačke organizacije,

te je stoga prihvatanjem da učestvuje u aktivnostima zločinačke organizacije koje su se

ogledale u pranju „prljavog“ novca, prihvatio i ciljeve zločinačke organizacije kao svoje,

odnosno uzeo neposredno učešće u aktivnostima opisanim u izreci presude. Osim toga, Sud

cijeni da je umišljaj optuženog upravljen u pravcu pristupanja zločinačkoj organizaciji, a sve u

cilju pribavljanja protipravne imovinske koristi, pri čemu Sud u tom kontekstu posebno ukazuje

na sadržaj razgovora broj 182 326 od 02.08.2009. godine, u kome optuženi govori D.E.1. :

„vidiš da je sve u fening, ovo je naljepši posao, majke mi“, kao i na dio razgovora broj: 231 401

od 12.06.2009. godine gdje optuženi nakon upita D.E. 1 za određenu, odgovara: “ Nisam sjedi

19 Primjera radi konverzacija broj 191 384 od 11.06.2009. godine, u kojoj optuženi obavještava D.E.1. da

„Gagiju“ hitno treba 50 evropljana, „ono znaš“, 250.000, koliko danas, konverzacija broj: 192 342 od

39

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

u bašti ja pobjego moramo to sad skontat i ovo da vidimo e hajde...nema tvoje moje, ukupno

pričamo...350 stiglo, 35 i ovo 12 i 5 i po, to ti je 17,5, to ti je ukupno četristodvije i petsto moj

rođeni. Ubrali smo kamatu prošli mjesec;

87. Kada je u pitanju kvalifikacija krivičnog djela kako je to postavila izmjenjena optužnica,

vijeće prije svega primjećuje, da u dispozitivu optužnog akta nije naznačena kvalifikatorna

okolnost koja bi precizirala kvalifikaciju krivičnog djela iz člana 209. KZ BiH. Shodno

navedeneom, ovo vijeć je rukovođeno principom in dubio pro reo, o čemu je detaljnije bilo

riječi u rješenju o ukidanju prvostepene presude, broj: S1 2 K 017264 15 Kž 6 od 26.01.2016.

godine, zaključilo da se optuženi tereti za radnje osnovnog oblika ovog djela-iz stava 1. člana

209. KZ BiH, te ga je tako i kvalifikovalo.

88. Takođe, uzimajući u obzir odredbe člana 4. stav 1. i 2. KZ BiH(vremensko važenje

zakona), te upoređujući odredbe člana 250 stav 2. KZ BiH, vijeće nalazi da se u odnosu na

ovo djelo radi o istovjetnim propisanim kaznama, kako u zakonu koji je bio snazi u vrijeme

njegovog izvršenja, tako i u trenutno važećem. Shodno navedenom, pitanje primjene blažeg

zakona, vijeće je razmotrilo kroz ocjenu krivičnog djela pranje novca, te je Sud primijenio

Krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”

br. 37/03), s obzirom da je isti povoljniji za optuženog. Naime, navedenim zakonom, članom

209. stav 1. propisano je da: „Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem

krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom

poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće

vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne

posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom

zatvora od šest mjeseci do pet godina”.

89. Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni

glasnik Bosne i Hercegovine” br. 08/10), navedeni član je o odnosu na propisanu kaznu

izmijenjen, na način da je za ovo djelo umjesto navedene kazne sada predviđena kazna

zatvora u trjanju od jedne do osam godina.

09.04.2009. godine, u kojoj optuženi obavještava D.E.1. da je dogovorio kamatu od 5% na godinu dana, „na mjesec 25 domaćih“.

40

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

90. Dakle, s obzirom na propisanu kaznu (stari zakon- kazna zatvora od šest mjeseci do pet

godina, a važeći zakon- kazna zatvora od jedne do osam godina), jasno je da je zakon koji je

bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, povoljniji za optuženog.

91. Konačno, Sud napominje da je izvršio intervenciju u izreci presude u odnosu na činjenični

opis precizirane optužnice, a u skladu sa rezultatima dokaznog postupka, te je određenu

zakonsku terminologiju u izreci presude Sud uskladio sa odredbama zakona koji je primijenio

u konkretnom slučaju (termin zločinačka organizacija). Naime, donoseći odluku da na

optuženog primjeni zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, sud nalazi da pomenuti zakon

umjesto termina „grupa za organizovani kriminal“ koristi termin „zločinačka organizacija“, te je

shodno tome valjalo uskladiti terminologiju u činjeničnom dijelu izreke presude.

92. Kada su u pitanju precizirani činjenični navodi, Sud je našao da iz dokaza provedenih u

toku ovog krivičnog postupka proizlazi da je izvršenjem krivičnog djela razbojništva na štetu

PBS banke pribavljene iznos novca „ne manji od 2.000.000.00 EURA-a“, zbog čega je i

precizirao ovaj iznos na navedeni način. Nadalje, Sud je izostavio nadimak lica Dragana

Šehovca iz izreke presude, nalazeći da se radi o podatku koji nepotrebno opterećuje samu

izreku presude, kao i dio optužnice u kome se tvrdi da je optuženi „ čuvao novac za zločinačku

organizaciju“ s obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je postojao dogovor o

njihovom čuvanju, već se isključivo radilo o njihovom gotovo istovremenom proslijeđivanju u

redovne tokove, nakon što bi ih optuženi zaprimio od D.E.1. Konačno, Sud je u tom kontekstu

izostavio iz izreke presude i dio koji se odnosi na činjenicu da je optuženi “preostali dio

preuzetog novca sakrio i držao na pouzdanim mjestima i čuvao za organizovanu grupu”,

nalazeći da se radi o nedokazanim činjenicama, te su stoga izostavljene iz izreke presude.

93. Prema ocjeni Suda, u konkretnom slučaju se radi o izmjeni činjenica koje ne mijenjaju

identitet djela, te izmjena ovih okolnosti ne predstavlja prekoračenje optužbe, već samo tačnije

određivanje krivičnog djela za koje se sudi, odnosno činjenični opis djela predmetnog krivičnog

djela je učinjen preciznijim, a pri čemu se ne radi o izmjeni odlučnih činjenica, niti izmjenama

kojima bi optuženi bio doveden u nepovoljniji položaj.

ODLUKA O MJERAMA SIGURNOSTI I ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI STEČENE

IZVRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA

94. U odnosu na predmete popisane u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a

RS, Uprava kriminalističe policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj: 02/1-24/09 od

01.09.2009. godine, a u pravilu se radi o mobilnim aparatima i većem broju SIM kartica,

41

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

detaljno navedenim u izreci presude, Sud je temeljem člana 74. KZ BiH, iste oduzeo, kao

predmete koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.

95. Predmetima koji su upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela smatraju se oni predmeti

kojima je preduzeta radnja izvršenja učinjenog krivičnog djela, ali to mogu biti i predmeti

kojima nije neposredno preduzeta radnja izvršenja, ali su upotrijebljeni pri preduzimanju radnje

izvršenja i u neposrednoj su vezi s njom.

96. Naime, nesporno je utvrđeno da je optuženi Mandić bio vlasnik predmetnih telefona,

odnosno da su isti oduzeti od njega, a što je utvrđeno izvedenim dokazima, prvenstveno

potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, dakle, jasno je da se radi o predmetima

kojim je preduzeta radnja izvršenja krivičnog djela, i koji se imaju oduzeti radi postojanja

opasnosti da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela.

97. Takođe, na osnovu člana 209. stav 4. KZBiH, od optuženog Davora Mandića oduzeta je

imovinska korist pribavljena vršenjem krivičnih djela i to u iznosu od 8750,00 eura, 25.000,00

KM i 100 kuna. Naime, kako je na nedvojben utvrđen modus operandi optuženog, a koji se

sastojao u primanju novca od D.E.1, njegovom raspolaganju, te konačnom proslijeđivanju

trećim licima pod lihvarskim kamata, uz činjenicu postojanja njegove svijesti da se radi o

novcu koji potiče iz izvršenja krivičnog djela počinjenog na štetu PBS banke, vijeće je

uzimajući u obzir da je kod optuženog pronađena veća količina novca, našlo za opravdanim

zaključiti da upravo novac koji je pronađen kod optuženog potiče od izvršenja djela, te ga je

shodno navedenoj odredbi valjalo oduzeti. Pored navedenog sud je donio odluku da se od

optuženog shodno odredbi člana 209. stav 4. KZ BiH oduzme 900 dionica JP Elektroprivrede

BiH d.d. Sarajevo. Naime, kako je utvrđeno, navedene dionice stečene su kupovinom od

novca koji potiče iz izvršenog krivičnog djela razbojništva, na štetu PBS banke, a kako je sve

detaljno navedeno u izreci ove presude.

98. U kontekstu odluke o oduzimanju pomenutog novca shodno odredbi člana 209. stav 4. KZ

BiH, ovo vijeće je, i pored činjenice što je u procesnom rješenju od dana 24.05.2016. godine

donesena odluka da svi dokazi pribavljeni-oduzeti od optuženog, zbog učinjene povrede

odredbe člana 71. stav 2. ZKP BiH, nemaju karakter zakonitih dokaza, ipak, slijedeći praksu

Ustavnog suda BiH, zauzelo suprotan stav, nalazeći dokaze oduzete od optuženog, pa

između ostalih novac, zakonitim. Naime, u tom pogledu vijeće ukazuje na Odluku Ustavnog

suda u predmetu, broj: AP 2079/13 od 20.04.2016. godine kojom je odbijena apelacija Josipa

Papca podnesena protiv presude Vrhovnog suda RS, broj: 15 0 K 001503 13 Kž od

14.03.2013. godine a kojom je, između ostalog, odlučeno i o tvrdnji apelanta da je pobijana

42

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, s obzirom da nije postupljeno u skladu s

imperativnom normom koja propisuje otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i

dokumentacije. Naime, upravo u ovoj odluci Ustavnog suda zauzet je stav da, bez obzira na

činjenicu da je propušteno o radnji otvaranja predmeta obavjestiti apelanta i njegovog

branioca, ta činjenica sama po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost oduzetih premeta.

99. U kontekstu te Odluke, a upoređujući ova dva krivičnopravna slučaja, ovo vijeće je i

cijenilo prigovor odbrane, te je našlo da se u konkretnoj situaciji radi o gotovo identičnim

procesnim situacijama.

100. Naime, cjeneći istaknuti prigovor, a uzimajući u obzir sveukupnost kompletne istražne

radnje pribavljanja konkretnih dokaza, što odbrana očigledno neosnovano zanemaruje

ukazujući samo na propust da sa oduzetim predmetima nije postupljeno u skladu sa odredbom

člana 71. stav 2. ZKP BiH, ovo vijeće nalazi da ta manjkavost ne dovodi u pitanje pravilnost i

zakonitost ovih dokaza(mobiteli, novac i sl), pa korištenje ovih dokaza, nije nužno dovelo do

povrede prava optuženog na pošteno suđenje.

101. Ovakav zaključak, apelaciono vijeće prije svega zasniva na činjenici da su ovi dokazi

od tada osumnjičenog Mandića oduzeti na temelju pismene naredbe Suda BiH broj:X-KRN-

09/707 od 31.08.2009. godine. Pored iznesenog utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja

potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj:02/1-24/09 od 01.09.2009. godine, koju je

uredno potpisao tada osumnjičeni, i u kojoj su detaljno opisani oduzeti predmeti i

dokumentacija, a koja potvrda je uložena kao dokaz Tužilaštva T-1, proizlazi da su predmeti

oduzeti u skladu sa odredbama člana 63. i 65. ZKP BiH i upravo od Davora Mandića, a sve

sa poukom da se lice od kojeg su privremeno oduzeti predmeti ima pravo žaliti i da se

privremeno oduzeti predmeti pohranjuju u Sud BiH, a koje činjenice ni sam optuženi, kao ni

njegova odbrana nisu sporili. Imajući u vidu izneseno, prigovore kojima se ukazuje da je

postupak oduzimanja predmeta popisanih u pomenutoj potvrdi bio protivan odredbama ZKP

BiH, ovo vijeće nalazi neutemeljenim, te su kao takvi odbijeni.

102. Shodno navedenom, i pored utvrđenih manjkavosti u smislu izostanka radnje otvaranja

privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, kada se uzme u obzir sve naprijed navedeno,

po stavu ovoga vijeća, autentičnost oduzetih predmeta, nije dovedena u sumnju, kao ni

činjenica da su upravo ti predmeti oduzeti od tada osumnjičenog Davora Mandića.

103. Dakle, apelaciono vijeće je zaključilo da određene manjkavosti na kojima se ukazivalo

prigovorima branilaca optuženog, nisu nužno dovele do povrede prava optuženog na pošteno

43

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

suđenje, te da pribavljanje na ovakav način konkretnih dokaza, ne dovodi po automatizmu do

zaključka da isti nisu mogli biti dijelom krivičnog progona, kako je to isticala odbrana

optuženog.

104. Kada je u pitanju prijedlog optužbe iznesen u završnim riječima, koji se ogledao u tome

da sud od optuženog shodno odredbi člana 110. i 111. KZ BiH, oduzme imovinsku korist u

iznosu od 432.385,00 eura, sud taj prijedlog nije našao osnovanim. Naime, prihvatajući princip

da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ovo vijeće nalazi kako

primjena navedenog principa prethodno pretpostavlja precizno utvrđenje da je izvršenim

krivičnim djelom takva korist i pribavljena. Međutim, kako je to propušteno izričito precizirati u

činjeničnom dijelu optužnice, to sud nije našao osnova za oduzimanje i predložene visine

imovinske koristi.

ODLUKA O KAZNI

105. Zbog počinjenog krivičnog djela sud je optuženog oglasio krivim, pa mu je odmjerio i

izrekao kaznu u skladu sa zakonom. Prilikom odmjeravanja vrste i visine krivičnopravne

sankcije optuženom, sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, visinu zaprijećene kazne za

predmetno djelo, stepen krivice u vezi sa količinom kriminalne djelatnosti, raniji život

optuženog, lične prilike, pobude iz kojih je vršio djelo, vremenski period radnji, i sve druge

činjenice koje mogu uticati da kazna bude veća ili manja.

106. U odnosu na optuženog, sud je cijenio kao olakšavajuću okolnost činjenicu da nije

ranije osuđivan, kao i izrazito primjereno držanje pred sudom. Pored navedenog sud je uzeo u

obzir i činjenicu da se radi o porodičnoj osobi i ocu jednog malodobnog djeteta.

107. S druge strane, sud je kod optuženog, i to kao otežavajuće okolnosti, posebno cijenio

njegovu iskazanu upornost pri vršenju krivičnog djela pranje novca, koja se ogledala u

kontinuiranom preduzimanju radnji preuzimanja „prljavog“ novca u dužem vremeskom periodu

i njegovog proslijeđivanja drugim licima uz ubiranje lihvarske kamate. Takođe, sud je cijenio i

činjenicu da su radnje optuženog preduzete u okviru zločinačke organizacije, što samo po sebi

dovoljno govori o ozbiljnosti i štetnosti ovoga djela.

108. Kada je vijeće, u odnosu na optuženog, stavilo na vagu sve olakšavajuće i otežavajuće

okolnosti, došlo je do uvjerenja da će se sa ovako izrečenom kaznom postići svrha

kažnjavanja, a potaći i druge da dobro razmisle prije nego se odluče na kriminalna ponašanja.

44

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

109. Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona BiH u izrečenu zatvorsku kaznu optuženom je

uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru.

ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

110. U skladu sa članom 188. stav 1. ZKP BiH, s obzirom da je presudom oglašen krivim,

optuženi je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, o čijoj će visini Sud, u skladu sa

odredbom člana 186. stav 2. ZKP BiH, odlučiti naknadno, nakon pribavljanja potrebnih

podataka.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

ZAPISNIČAR S U D I J A

Pravni savjetnik Senadin Begtašević

Bojan Avramović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

ANEX I

Rješenje, broj: S1 2 K 017264 16 Kžk od 24.05.2016. godine odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za izvođenje dokaza predloženih u optužnici broj: T20 0 KT 000 2564 12 od 28.08.2013. godine, izmjenjenoj dana 05.05.2015 i prijedlogu iznesenom na pretresnom ročištu, održanom 16.05.2016. godine, na osnovu člana 317. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), dana 24.05.2016. godine, donio je:

R J E Š E N J E

I

Iskazi saslušanih svjedoka Milomira Lopatića, Gorana Šehovca, Dragana Kuline i Dragoslava Popovića i vještaka Damira Marjanovića, Dine Osmankadića, Muniba Dedovića, Salke Bidževića i Hilmije Mašovića, te materijalni dokazi optužbe, izuzev iskaza vještaka Željka Trninića i dokaza označenih u pobijanoj presudi kao: T-2(Nalaz vještačenja sadržaja telefonskih aparata i SIM kartica KT-397/09 od 04.09.; 07.09. i 22.09.2009. godine) i T-3 (Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 28.04.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 05.05.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 15.05.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje

45

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 22.05.2009.godine; Ispravka Naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 02.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 24.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 26.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 08.07.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 24.07.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 25.08.2009.godine), već izvedeni kao dokazi u prvostepenom postupku, prihvataju se kao dokazni materijal u postupku koji se u ovom predmetu vodi pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

II

Prijedlog Tužilaštva BiH da se reprodukuju dokazi iz tačke I izreke ovog rješenja i to iskaz svjedoka Dragoslava Popovića i sadržaji presretnutih razgovora pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji koje su provođene na temelju naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu se usvaja, pa će se ponovo izvesti, odnosno reprodukovati iskaz svjedoka: Dragoslava Popovića dat na ročištu od 12.06.2015. godine, te sadržaji presretnutih razgovora pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji koje su provođene na temelju naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu koji su izvedeni na ročištima od 23.01.2015. godine, 06.02.2015. godine i 20.02.2015. godine.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom broj: S1 2 K 017264 14 K od 22.07.2015. godine, optuženi Davor Mandić oglašen je krivim da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

Protiv ove presude žalbe su blagovremeno izjavili Tužilaštvo BiH i branioci optuženog.

Rješenjem broj: S1 2 K 017264 15 Kž 6 od 26.01.2016. godine apelaciono vijeće Suda BiH je žalbu branilaca optuženog Davora Mandića, advokata Edine Rešidović, Kadrije Kolića i Jesenke Rešidović uvažilo, slijedom čega je prvostepena presuda Suda BiH broj S1 2 K 017264 14 K od 22.07.2015. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja. Na pretresu održanom dana 16.05.2016. godine, a u pogledu prijedloga i načina za izvođenje dokaza pred apelacionim vijećem, tužilac je predložio da se izvrši reprodukcija iskaza svjedoka optužbe Dragoslava Popovića i sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji, dok je u pogledu preostalih dokaza stavio prijedlog da se prihvate kao već izvedeni i kao takvi uvrste u dokazni materijal. Prijedlogu Tužilaštva za reprodukovanje pomenutih dokaza se usprotivila odbrana optuženog ističući kako se radi o nezakonitim dokazima, koji kao takvi moraju biti izdvojeni iz spisa. U tom pogledu, odbrana se pozvala na sadržaj svoje žalbe, izjavljene protiv prvostepene presude, u kojoj je detaljno obrazložila iz kojih razloga smatra da dokazi, pribavljeni na temelju naredbi suda u R. Srbiji, naredbe Suda BiH za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari tada osumnjičenog Davora Mandića od 31.08.2009. godine, kao i zapisnik o saslušanju svjedoka Dragoslava Popovića od 23.04.2015. godine, predstavljaju nezakonite dokaze.

46

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Kada su u pitanju naredbe nadležnog suda R. Srbije, odbrana je istakla da predmetne naredbe ne ispunjavaju imperativne norme koje su na snazi u BiH, niti su u skladu sa zahtjevima EKLJP i jurisprudencijom ESLJP i ovog Suda. Nezakonitost provedenih posebnih istražnih radnji, kako se prigovorom tvrdi, jeste dvostruka: sve naredbe pribavljene iz R. Srbije koje su izdate u predmetu prema tada osumnjičenom Darki Elezu, a na temelju kojih su provedene posebne istražne radnje(mjera nadzora i snimanja telefonskih razgovora ili komunikacija tehničkim sredstvima i optičko snimanje lica), manjkave su u smislu obrazloženja osnova sumnje zbog kojih se prema osumnjičenom licu preduzimaju, odnosno iste ne sadrže osnove sumnje protiv osumnjičenog zbog kojih se preduzimaju, a ne sadrže ni obrazloženje zašto je primjena tih mjera bila neophodna. Pozivajući se na sudsku praksu Suda BiH zauzetu nakon donošenja odluke ESLJP u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (br. 68955/11, Odluka od 15. 01. 2015. godine, u kojoj je podnosiocu predstavke utvrđena povreda člana 8. Evropske Konvencije), odbrana nalazi da predmetne naredbe iz R. Srbije ne zadovoljavaju niti jedan od tih uslova, dakle, ne zadovoljavaju standard poštivanja ni imperativnih normi domaćeg prava ni međunarodnopravnih standarda. Takođe, a u vezi sa navedenim dokazima(Naredbe Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu), odbrana je prigovorila i na način njihove dostave, nalazeći da je isti bio suprotan odredbama ZKP BiH i Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, konačno ustvrdivši da presretnuti telefonski razgovori pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji organa R. Srbije, nikako ne mogu predstavljati zakonit dokaz u smislu odredbi ZKP BiH i EKLJP. Nadalje, odbrana optuženog je ukazala na manjkavost naredbe Suda BiH broj: X-KRN-09/707 od 31.08.2009. godine za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari tada osumnjičenog Davora Mandića, jer naredba nije sadržavala uputu iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP BiH. U vezi sa navedenim, odbrana smatra da činjenica da optuženom u konkretnom slučaju nije bilo uskraćeno pravo na materijalnu odbranu, te da su pretresu prisustvovali svjedoci i ovlaštena službena lica koja vrše pretres, ni na koji način ne opravdava niti može opravdati uskraćivanje prava na formalnu odbranu. Ovo pogotovo imajući u vidu činjenicu da se radi o pretresu i oduzimanju stvari od lica koje je u tom trenutku i osumnjičeno lice i koje je, istovremeno, bilo lišeno slobode, te činjenicu da se radi o pravno neukom licu, od kojeg se nikako ne može očekivati da tokom i nakon pretresa stavlja prigovore i preduzima druge korake i radnje koje bi preduzeo branilac kao stručno lice u skladu sa članom 50. stav 1. ZKP BiH. Nadalje, odbrana optuženog je, pozivajući se na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-291/08, istakla prigovor da je Tužilaštvo BiH shodno članu 71. ZKP BiH propustilo izvršiti otvaranje privremeno oduzetih predmeta pribavljenih na temelju pomenute naredbe. S tim u vezi, odbrana je ukazala da član 71. ZKP BiH jasno propisuje način otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, te da je nesporno da optuženi kao osoba od koje su predmeti oduzeti, kao ni branilac, nikada nisu obavješteni o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije, što samo po sebi predstavlja povredu odredaba naprijed navedenog člana, i istovremeno još jednu povredu prava na odbranu. Naime, odbrana ističe da je Ustavni sud u predmetu AP-291/08 zaključio da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije nije bio zakonit samo iz razloga što osoba od koje su predmeti oduzeti i branilac nisu bili obavješteni o takvoj radnji, a koji stav su apelaciona vijeća Suda BiH pratila, nalazeći povredu prava na pravično suđenje kada Tužilaštvo nije postupilo u skladu sa odredbama člana 71. ZKP BiH, odnosno kada o otvaranju privremeno oduzetih predmeta nije obavjestilo lica koja je po zakonu moralo obavjestiti. Konačno, odbrana je osporila i zakonitost Zapisnika o saslušanju svjedoka Dragoslava Popovića broj: 16-04/2-57/15 od 23.04.2015. godine, datog u prostorijama SIPA-e, nalazeći kako isti nije sačinjen u skladu sa odredbama člana 219. ZKP BiH. Naime, iz zapisnika o saslušanju svjedoka Dragoslava Popovića proizlazi da svjedok nije bio upoznat sa svojim

47

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

pravom iz člana 219. stav 2. ZKP BiH, odnosno nije bio poučen da nije dužan davati bilo kakvu izjavu ovlaštenim službenim licima SIPA-e, osim davanja ličnih podataka. Iz ovoga, prema mišljenju odbrane, proizlazi da je cjelokupno ispitivanje Dragoslava Popovića od strane ovlaštenih službenih lica SIPA-e bilo nezakonito, a posljedično tome i njegovo svjedočenje na glavnom pretresu Nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i prigovora odbrane, apelaciono vijeće je odlučilo kao u izreci iz sljedećih razloga: Prije svega, a s obzirom da je odbrana isticala istovjetne prigovore zakonitosti naredbi za primjenu posebnih istražnih radnji, izdatih kako od Suda BiH, tako i od strane istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, apelaciono vijeće želi naglasiti da je prvostepeno vijeće u odnosu na naredbe izdate od strane Suda BiH broj: X-KRN-09/707 pravilno utvrdilo da su iste donesene i sprovedene protivno imperativnim odredbama člana 118. u vezi sa članom 116. stav 1. ZKP-a BiH, shodno čemu rezultati istih nisu mogli predstavljati zakonite dokaze koji bi mogli biti korišteni u krivičnom postupku. Međutim, kada su u pitanju prigovori u odnosu na naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji koje su izdate od strane istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, ovo vijeće apostrofira činjenicu da se radilo o naredbama izdatim od strane organa druge države i u skladu sa njenim procesnim zakonima. Vijeće podsjeća da Evropska konvencija o ljudskim pravima ne sadrži pravila o dopuštenosti dokaza u krivičnom postupku. Oni se razmatraju u okviru prava na pravično suđenje. U tom smislu valja ukazati na delikatan stav ESLJP izražen u predmetu Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 12. V. 2000., gdje je Evropski sud utvrdio da je postupak bio pravičan iako je jedini dokaz na kojem se temeljila osuđujuća presuda bila nezakonita snimka razgovora kojim je povrijeđen član 8. Konvencije. Sud je u svojoj odluci istakao da je optuženi imao odgovarajuću mogućnost odbrane od tog dokaznog sredstva osporavajući njegovu vjerodostojnost i upotrebu, te činjenicu da li je snimak bio vrlo pouzdan (§ 37). Cijeneći zakonitost dokaza, pribavljenih iz R. Srbije, kroz prizmu eventualne povrede prava na pravično suđenje, vijeće zaključuje kako korištenjem istih nije došlo do povrede optuženikovog prava na pošteno suđenje, te da pribavljanje na ovakav način konkretnih dokaza, ne dovodi po automatizmu do zaključka da isti ne mogu biti dijelom krivičnog progona, kako to ističe odbrana optuženog. Naime, prilikom ocjene prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala, ovo vijeće se rukovodilo određenim kriterijima, nalazeći ih ispunjenim. U tom smislu vijeće prvenstveno nalazi da su ovi dokazi izvedeni u državi(R. Srbija), potpisnici Evropske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, čija potpisnica je i Bosna i Hercegovina, a na osnovu koje su i pribavljeni konkretni dokazi za potrebe krivičnog postupka pred našim pravosudnim organima. Potom, vijeće nalazi kako su isti izvedeni od strane službenih organa R. Srbije, na način propisan zakonima te države, odnosno na temelju izdatih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, koje naredbe su uložene u spis. Konačno, tokom izvođenja ovih dokaza(sadržaji presretnutih razgovora) pred prvostepenim vijećem ovog suda optuženom, odnosno njegovoj odbrani je omogućeno da prisustvuje njihovom izvođenju, da iznesu svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstave svoje dokaze. Takođe, kao test za prihvatljivost ovih dokaza vijeće je uzelo princip srazmjernosti ciljeva. Naime, vijeće smatra da u konkretnom slučaju više okolnosti podržava težnju društva da se zaštiti od organizovanog kriminala nego težnju da se zaštite pojedinačna prava građana.

48

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Odluka o tome na kojim se dokazima ne može temeljiti presuda uvijek se zasniva na vaganju dvaju interesa koji imaju rang ustavnih načela. S jedne je strane zaštita temeljnih ljudskih prava i prava odbrane koje državni organi kao i građani moraju poštovati prilikom prikupljanja dokaza, a koja imaju međunarodnopravni i ustavnopravni karakter. S druge je strane obaveza države na djelotvoran progon, odnosno na prevenciju krivičnih djela i kažnjavanje učinilaca. Treba podsjetiti da je obaveza države na efikasan krivični progon u okviru Vijeća Evrope razvijena kao međunarodna pravna obaveza. Pored navedenog, ne treba zanemariti i ulogu organa gonjenja u pogledu pribavljanja spornih dokaza. Naime, vijeće, suprotno prigovorima odbrane, primjećuje da organi gonjenja svojim postupkom ničim nisu doveli do kršenja zakona u tom smislu i da su sporni dokazi dostavljeni shodno Zamolnici za pružanje pravne pomoći Tužilaštva BiH, upućenoj Tužilaštvu za organizovani kriminal R. Srbije, a što proizlazi iz sadržaja Akta Tužilaštva za organizovani kriminal R. Srbije, broj 6/12 od 13.03.2012. godine u kojem se navodi da se predmetni DVD-ovi(optički diskovi koji se koriste kao vrsta medija za visokokvalitetno pohranjivanje podataka) snimljenog materijala dostavljaju u skladu sa Evropskom konvencijom o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i Drugim dodatnim protokolom ove konvencije, a čiji član 4. omogućava direktnu komunikaciju između sudskih organa države moliteljice i sudskih organa zamoljene države. Kada je pitanju dostavljanje predmetnih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu(ukupno 9), navedena činjenica nedvojbeno proizlazi iz sadržaja Naredbe istražnog sudije posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, broj: Kri. P.br. 174/09 od 28.08.2008. godine(evidentno se radi o omašci u datiranju) u kojoj je detaljno obrazložena odluka o udovoljavanju zamolnici Tužilaštva BiH od 22.04.2009. godine za dostavljanje predmetnih dokaza, a koji su prikupljeni na temelju poimenično naznačenih naredbi istražnog sudije o sprovođenju posebnih istražnih radnji. Dakle, pribavljanjem ovih dokaza neposrednom komunikacijom između organa dviju država(u konkretnom slučaju između dva Tužilaštva) uz činjenicu da tužilaštvo kao dokaz nije priložilo vlastitu Zamolnicu, nije došlo do kršenja ljudskih prava i sloboda optuženika, niti su time počinjene bitne povrede odredba krivičnog postupka. Uzgred, ovo vijeće napominje da instrumenti međunarodne saradnje predstavljaju mehanizme kojima se u prvom redu štiti suverenitet država, uspostavljanjem protokolarnog obraćanja na način kojim se iskazuje međusobno priznavanje i uvažavanje. Zbog toga se ne radi o međunarodnim aktima čije bi eventualno kršenje automatski značilo i povredu individualnih prava i sloboda. Kada su u pitanju prigovori odbrane u smislu manjkavosti naredbe za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, broj:X-KRN-09/707 od 31.08.2009. godine s obzirom da naredba nije sadržavala uputu iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP BiH, kao i da je tužilaštvo povrijedilo imperativne odredbe člana 71. stav 2. ZKP BiH, iz kog razloga svi dokazi koji su bili dobijeni na temelju iste ne mogu imati karakter zakonitih, pa se kao takvi moraju izdvojiti iz spisa, ovo vijeće ih nalazi djelimično osnovanim. Apelaciono vijeće nalazi povredu odredbe člana 71. stav 2. ZKP BiH, s obzirom da oduzeti predmeti od optuženog nisu otvoreni i pregledani na zakonit način. Naime, odredbom člana 71. stav 1. i 2. ZKP BiH, propisano je da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac, te da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu od koje je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Odsustvo navedenih osoba ne sprečava tužitelja da izvrši otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ali će u zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj naznačiti osobe koje su, u skladu dužnosti obavještavanja iz člana 71. stav 2. ZKP BiH, prisustvovale ovoj radnji, odnosno njihovo odsustvovanje, uz napomenu da su navedene osobe uredno obaviještene. Također, u

49

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

zapisniku o otvaranju i pregledanju mora se unijeti u kakvom stanju je nađen omot, odnosno pečat. Dakle, odredbe koje propisuju otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije su imperativnog karaktera, te nepoštivanje istih rezultira nezakonitošću dokaza. U konkretnom slučaju, apelaciono vijeće nalazi da iz sudskog spisa proizlazi da oduzeti predmeti nisu otvoreni od strane tužioca i pregledani u skladu sa naprijed navedenom zakonskom odredbom, te da o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od optuženog Davora Mandića, nisu obaviješteni optuženi, njegov branilac i sudija za prethodni postupak. Nije sporno da je pretres stana i osoba vršen po naredbi Suda BiH, nakon čega su na osnovu iste naredbe oduzeti predmeti od optuženog, ali su povrede procesnog zakona, prema mišljenju ovog Vijeća, učinjene od strane tužilaštva u trenutku kada je propustilo da izvrši otvaranje i pregled ovih privremeno oduzetih predmeta, ne samo formalne, nego i suštinske prirode. Međutim, to ne znači da akti sačinjeni na temelju pomenute naredbe, a tu se prije svega misli na potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari(Dokaz naveden kao T1 u ukinutoj presudi), predstavljaju nezakonite dokaze, iz razloga što su pomenuti dokazi-akti sačinjeni na osnovu naredbe Suda BiH koja je, iako sa određenim manjkavostima, predstavljala zakonit osnov same radnje pretresanja i oduzimanja predmeta od tada osumnjičenog, i koja radnja je logično prethodila otvaranju predmeta shodno članu 71. stav 2. ZKP BiH. Otvaranje predmeta je izostalo, što je rezultiralo nezakonitošću oduzetih predmeta-dokaza. Dakle, apelaciono vijeće zaključuje da su popratni akti Naredbe( potvrde i zapisnici o pretresanju-dokaz T1) zakoniti dokazi i da učinjena povreda odredbe člana 71. ZKP BiH nije kontaminirala te dokaze, kako to pogrešno ističe odbrana optuženog. S druge strane, a slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nezakonitim se ukazuje i nalaz vještačenja sadržaja telefonskih aparata i SIM kartica KT-397/09 od 04.09., 07.09., i 22.09.2009. godine koji je sačinio Trninić Željko, šef odsjeka za operativnu tehniku Uprave kriminalističke policije MUP RS, iz razloga što je rezultat doktrine „plodova otrovne voćke“. Naime, o zakonitosti vještačenja presudno odlučuje zakonitost prethodne radnje kojom su predmeti prikupljeni, a s obzirom da apelaciono vijeće nalazi da je izostala radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, to automatski za sobom povlači nezakonitost tih dokaza, i svi ostali dokazi proizašli iz navedenih dokaza, kao što je npr. nalaz i mišljenje vještaka, predstavljaju nezakonite dokaze i na njima se ne može temeljiti sudska odluka. Shodno tome, apelaciono vijeće zaključuje da nalaz i mišljenje ovoga vještaka predstavlja „plod otrovne voćke“, te samim tim ne može predstavljati osnov za donošenje zakonite sudske odluke. Nadalje, apelaciono vijeće nalazi da je iskaz vještaka Željka Trninića takođe nezakoniti dokaz, iz razloga što je rezultat nezakonitog postupanja tužilaštva u istrazi, suprotno imperativnoj odredbi člana 71. ZKP BiH. Naime, ovaj vještak je postupao po naredbi tužilaštva za vještačenje privremeno oduzetih predmeta, odnosno mobilnih telefona i SIM kartica privremeno oduzetih,između ostalih i od optuženog Davora Mandića Dakle, vještak Željko Trninić je otvarao mobilne telefonske aparate i očitavao njihov sadržaj, a utvrđeno je da telefonski aparati, koji su oduzeti od optuženog, nisu otvoreni, niti identifikovani na zakonit način, što ima za posljedicu ne samo nezakonitost tih dokaza, nego i nezakonitost dokaza koji su proizašli iz tih izvornih dokaza.

50

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Da se radi o povredama koje sa sobom nose ozbiljne posljedice, koje se ogledaju u nezakonitosti dokaza, ukazuje i odluka Ustavnog suda BiH, broj AP 291/08 od 19.11.2011. godine, koja u paragrafu 48. potvrđuje naprijed navedene stavove suda: „Međutim, Ustavni sud naglašava da navedeno obrazloženje u potpunosti zanemaruje imperativne odredbe st. 1. i 2. članka 135. ZKPRS, kojima je propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj, te da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu od koje je predmet oduzet, suca za prethodni postupak i branitelja. Ustavni sud podsjeća na to da odsustvo navedenih osoba (fizičke ili pravne osobe od koje je predmet oduzet, suca za prethodni postupak i branitelja) ne sprječava tužitelja da izvrši otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ali da će u zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj naznačiti osobe koje su, sukladno dužnosti obavještavanja iz stavka 2. članka 135. ZKPRS, prisustvovale ovoj radnji, odnosno njihovo odsustvovanje, uz napomenu da su navedene osobe uredno obaviještene. Također, u zapisniku o otvaranju i pregledanju mora se unijeti u kakvom stanju je nađen omot, odnosno pečat. Uzima se da spomenuto otvaranje i pregledanje predmeta i dokumentacije predstavlja uviđaj. S tim u svezi, ovoj radnji mogu prisustvovati vještaci ili stručne osobe, ako je njihova prisutnost potrebna zbog davanja nalaza i mišljenja, odnosno zbog pružanja odgovarajuće stručne pomoći (npr., točnog popisa oduzetih predmeta i dokumentacije).“ Potrebno je također istaći da je Ustavni sud BiH zauzeo identičan stav i u novijoj praksi tog suda, u predmetima broj AP 3364/10 od 12.02.2014. godine i broj AP 460/12 od 10.02.2015. godine, te da u ovim predmetima u cijelosti prihvata argumentacija iz naprijed navedene odluke. Nadalje,u pogledu prigovora nezakonitosti naredbe Suda br. X-KRN-09/707 od 31.08.2009. godina, Vijeće je odlučilo da ga odbije iz sljedećih razloga: Odredba član 15. ZKP BiH propisuje da “ocjenjivanje postojanja ili nepostojanja činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Nadalje, član 10. ZKP BiH propisuje da “Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“ Ljudska prava koja se štite u slučajevima kada država vrši pretres prostorija neke osobe pripadaju poštivanju privatnog života te osobe, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: “Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.“ Međutim, to pravo nije apsolutno i javna vlast se može miješati u ovo pravo, ali samo radi ostvarenja jedne od svrha navedenih u Konvenciji ('zakonit cilj'), a taj cilj mora biti predviđen zakonom države ('u skladu sa zakonom'), te kao takav mora predstavljati neophodnu mjeru u demokratskom društvu ('proporcionalnu'). Primjenjujući naprijed navedene pretpostavke na ovaj konkretan slučaj pretresanja, Vijeće zaključuje da su ispunjene sve tri pretpostavke kojima se opravdava miješanje države u korištenje prava pojedinca na privatnost. Prve dvije pretpostavke nisu ni bile osporavane:

- Pretres je izvršen u 'zakonitu svrhu' u interesu javne sigurnosti i sprečavanja krivičnih djela. Sud je utvrdio postojanje osnova sumnja da je lice(sada optuženi) koji je koristio prostorije koje su bile predmet pretresa počino ozbiljna kršenja zakona koja predstavljaju krivično djelo organizovanog kriminala; te da je postojala vjerovatnoća da će se u ovim prostorijama nalaziti dokazi o tim krivičnim djelima.

- Miješanje u pravo optuženog zagarantovano članom 8. u vidu pretresa i oduzimanja izvršenog na osnovu naredbe za pretresanje ima uporište u zakonu BiH. Glava VIII, Odjeljak 1, član 51-64 ZKP navode precizne zakonske odredbe u vezi sa naredbama

51

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

za pretresanje, njihovim izvršenjem i preispitivanjem. Zakon je jasan, lako pristupačan i predvidiv u ovom smislu, te ispunjava standarde uspostavljene u praksi Evropskog suda. (Vidi Funke pr. Francuske, Apelacija br. 10828/84 presuda od 25.2.1993. god. i Klass i dr. pr. Njemačke, presuda od 6.9.1978, Serija A br. 28).

Priroda prigovora uloženih od strane optuženog i njegovih branilaca odnosi se na treću pretpostavku, postojanje 'proporcionalnosti'. Optuženi i njegovi branioci smatraju da je pretres i oduzimanje izvršeno u suprotnosti sa garancijama sadržanim u ZKP koje imaju za cilj da miješanje u prava iz člana 8. ne bude veće od onog koje je potrebno za ispunjenje zakonitih ciljeva. Vijeće je razmotrilo ove prigovore u smislu utvrđivanja da li je zaista došlo do povrede odredbi ZKP, te da li su ove povrede, ukoliko su načinjene, uzrokovale disproporciju u pogledu prava optuženog iz člana 8. , odnosno da li je došlo do povrede člana 58. tačka j) ZKP BiH. Cijeneći istaknuti prigovor, a uzimajući u obzir cjelokupni sadržaj naredbe, što odbrana očigledno neosnovano zanemaruje ukazujući samo na navedeni nedostatak, ovo vijeće nalazi da iako naredba Suda BiH za pretres lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari i privremeno oduzimanje predmeta, broj: X-KRN-09/707 od 31.08.2009. godine koja je predstavljala pravni osnov za izvršeni pretres, ima navedeni nedostatak(nedostaje uputa iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP BiH), ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost radnje u njenoj sveukupnosti. Ova pouka glasi da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca da bude prisutan u toku pretresa, ali je ona isto tako zakonom ograničena u smislu da se pretres može izvršiti i bez prisustva branioca, ukoliko sudija utvrdi da tako zahtijevaju izuzetne okolnosti, što će naznačiti na samoj naredbi.U ovom konkretnom slučaju, sudija je propustio naznačiti navedenu pouku, ali je za takvo postupanje evidentno imao opravdan razlog, s obzirom da je u konkretnoj naredbi decidirano navedeno „da se pretresanje može izvršiti bez prethodne predaje naredbe i u bilo kom vremenskom periodu“,a sve zbog potrebe sinhronizovanog postupanja organa gonjenja, kako naše, tako i susjedne države, kao i zbog postojanja opasnosti od uništenja tragova. Ova garancija u vidu prisustva branioca se ogleda u tome da postoji lice koje će biti svjedok pretresu, a uz osumnjičenog pri susretu sa predstavnicima organa gonjenja. Pošto je iz spisa vidljivo da su postojale osobe-svjedoci u toku pretresa izvršenog na osnovu naredbe, da su njihova imena navedena i da su ista bila dostupna odbrani, prava osumnjičenog su time na odgovarajući način zaštićena. Imajući u vidu izneseno, prigovore kojima se ukazuje da je radnja pretresa izvršena odlučujuće protivno odredbama ZKP BiH ovo vijeće nalazi neutemeljenim, te su kao takvi odbijeni. Nadalje, prigovor zakonitosti Zapisnika o saslušanju svjedoka Dragoslava Popovića, sačinjenog od strane ovlaštenih službenih lica SIPA-e dana 23.04.2015. godine, zbog činjenice da je prilikom njegovog saslušanja propušteno svjedoka poučiti o njegovom pravu iz člana 219. stav 2. ZKP BiH, ovo vijeće nije moglo prihvatiti. Prije svega, a nakon izvršenog uvida u predmetni zapisnik, vijeće primjećuje propust predmetnog zapisnika, ali i zaključuje kako navedena manjkavost ne dovodi u pitanje njegovu zakonitost. Pitanje zakonitosti dokaza, regulisano je odredbom člana 10. stav 2. ZKP BiH, koja propisuje da Sud svoju odluku ne može zasnovati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je BiH ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP BiH.

52

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

Suština prigovora odbrane u vezi sa navedenim Zapisnikom ukazuje na to da je isti pribavljen povredama ZKP BiH. S obzirom na činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o dokazu za koji je zakonom izričito propisano da se na istom ne može zasnivati sudska odluka(npr. član 78. stav 6. ZKP BiH, član 83. stav 4. ZKP BiH, član 98. stav 1. ZKP BiH, član 121. ZKP BiH i sl), u takvom slučaju, za donošenje zaključka da se radi o nezakonitom dokazu, osim samog kršenja određene odredbe ZKP BiH, potrebno je imati u vidu i cilj te odredbe, te uticaj koji je njeno kršenje imalo na osnovna prava i slobode učesnika krivičnog postupka i osnovna načela krivičnog postupka. Rukovođeno naprijed navedenim stavom, ovo vijeće nalazi da povreda konkretne odredbe ZKP-a, ne dovodi u pitanju zakonitost pomenutog dokaza, a samim tim i neophodnost njegovog izdvajanja iz spisa. Naime, i pored činjenice da je izostalo upozorenje svjedoku propisano odredbom člana 219. stav 2. ZKP BiH, vijeće nalazi da odbrana, ukazujući na navedeni propust, isti neosnovano prenaglašava, zanemerujući čitav niz pouka koje su date svjedoku prilikom uzimanja njegove izjave. Tako su ovlaštena službena lica SIPA-e prilikom prikupljanja dokaza uzela izjavu od svjedoka Dragoslava Popovića sa procesnim upozorenjima kako je to predviđeno odredbama člana 86. ZKP BiH, pa se takva izjava u skladu sa članom 219. stav 3. ZKP BiH može upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku. Nadalje, kada je u pitanju ova manjkavost predmetnog zapisnika, vijeće, uzimajući u obzir specifičnosti konkretne situacije(svjedok nije iznosio neposredno saznanja o nekom događaju kada se i sačinjavaju zapisnici o prikupljanju izjava, već se radilo o davanju izjave o događajima sa znatnim vremenskim otklonom), istu nalazi potpuno irelevantnom. Takođe, u kontekstu težine počinjene povrede, vijeće nalazi da ako je ovakvim postupanjem ovlaštenih službenih lica svjedok i bio doveden u određenu vrstu zablude, isti nije ostao uskraćen za pravo da svoju izjavu ospori, što je svjedok i iskoristio na glavnom pretresu, u određenoj mjeri odstupajući od svog iskaza datog na zapisnik pred ovlaštenim službenim licima. Nadalje, članom 281. stav 1. ZKP BiH, propisano je da „Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu“. Članom 317. stav 1. ZKP BiH je propisano: „Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja“, dok je stavom 2. propisano:“ Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav 2. tačka e. ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati“. Tumačeći naprijed citiranu odredbu člana 281. stav 1. ZKP BiH, vijeće prije svega ističe da je za presudu vezano načelo neposrednosti u sprovođenju i ocjeni dokaza u smislu da Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Dakle, dokazi koji nisu neposredno izvedeni u toku glavnog pretresa i podrvrgnuti neposrednoj ocjeni Suda ne mogu se uzeti u obzir prilikom donošenja presude. Načelo neposrednosti vrijedi i za pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja, s obzirom da drugostepeni sud drugačiju ocjenu dokaza od one iz prvostepenog postupka može dati samo onda ako je dokaze neposredno izveo. Od ovog pravila, pod određenim uslovima, zakon

53

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

dozvoljava odstupanja. U tom smislu, posredno izvođenje dokaza u žalbenom postupku moguće je u situacijama i na način propisan u citiranoj odredbi člana 317. stav 2. ZKP BiH. Iz ove zakonske odredbe proizlazi da se pretres pred drugostepnim sudom ne može poistovjetiti s glavnim pretresom, već evidentno ovaj postupak predstavlja skraćenu procesnu formu. Dakle, pretres pred drugostepenim sudom nije postupak po optužbi, jer je postupak po optužbi u procesnopravnom smislu završen donošenjem prvostepene presude, odnosno pretres pred drugostepenim sudom je očigledno ograničena, skraćena procesna forma koja se u mnogome razlikuje od glavnog pretresa kako u kvanititativnom tako i u kvalitativnom smislu. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, vijeće je razmatrajući prijedlog Tužilaštva, isti našlo osnovanim, te je donijelo odluku da se izvrši reprodukcija sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih na temelju naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, kao i reprodukcija iskaza svjedoka Dragoslava Popovića, ocijenivši da je to potrebno radi svestranog razmatranja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari. Konačno, kada su u pitanju ostali dokazi(dokazi objektivne i subjektivne prirode) optužbe, ovo vijeće je, koristeći zakonsku mogućnost propisanu odredbom člana 317. stav 2. ZKP BiH, prijedlog optužbe za njihovim prihvatanjem našlo osnovanim, zaključivši nesvrsishodnim iste ponovno izvoditi bilo neposredno, bilo posredno, s obzirom na činjenicu da su isti, izuzev dokaza označenih kao T-2 i T3, te iskaza vještaka Željka Trninića, od strane prvostepenog suda izvedeni na zakonit i pravilan način, te su kao takvi i uvršteni u dokazni materijal koji će biti predmet ocjene ovog vijeća pri donošenju drugostepene odluke. Slijedom navedenog, na osnovu člana 317. stav 2. ZKP BiH, apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u dispozitivu rješenja.

ANEX II

DOKAZI TUŽILAŠTVA BiH

Na glavnom pretresu tužilac je izveo dokaze saslušanjem svjedoka: Milomira Lopatića,

Gorana Šehovca, Dragana Kulina, Dragoslava Popovića, te saslušanjem vještaka: Damira

Marjanovića, Dine Osmankadića, Muniba Dedovića, Željka Trninića, Salke Bidževića i Hilmije

Mašovića, te iskaz svjedoka Anđelka Veljančića koji je neposredno saslušan u krivičnom

predmetu S1 2 K 015384 14 K ,a koji iskaz je uz saglasnost stranaka prihvaćen.

Takođe, u spis su uloženi, odnosno prihvaćeni materijalni dokazi optužbe, i to: T-1 (Naredba

za pretres lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari – Mandić Davor, broj X-KRN-

09/707, dana 31.08.2009. godine, SUD BiH uz prilog: Zapisnik o pretresanju stana, ostalih

prostorija i pokretnih stvari, broj 02/1-83/09, dana 01.09.2009. godine, MUP RS, Uprava

kriminalističke policije; Zapisnik o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, broj

02/1-83/09-A, dana 01.09.2009. godine, MUP RS, Uprava kriminalističke policije; Izvještaj o

realizaciji Naredbe suda, broj 02/1-83/09, dana 01.09.2009.godine, MUP RS, Uprava

kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka; Dopuna izvještaja, broj 02/1-

54

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

83/09, dana 07.09.2009. godine, MUP RS Uprava kriminalističke policije, Jedinica za

posebne istrage Banja Luka; Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, broj 02/1-24/09,

dana 01.09.2009. godine), T-2 Nalaz vještačenja sadržaja telefonskih aparata i SIM

kartica KT-397/09 od 04.09.; 07.09. i 22.09.2009. godine; T-3 (Dopis Tužilaštva za

organizovani kriminal R. Srbije, MP br 6/12, 13.03.2012. godine sa prilogom Naredba

istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj kri.p.br.174/09;

Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena okružnog suda u Beogradu broj 174/09 od

28.08.2008. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u

Beogradu broj 186/08 od 23.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja

okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 21.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije

posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 23.04.2009. godine; Naredba

istražnog sudije posebnog odjeljena okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 04.05.2009.

godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj

186/08 od 01.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda

u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog

odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba istražnog

sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 24.06.2009. godine;

Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od

09.06.2009. godine), T-4 (CD relevantnih razgovora sa transkriptom audio zapisa 16-02/3-

04-1-419-735/12 od 21.08.2013. godine od 21.08.2013. godine), T-5 (Zapisnik o uviđaju

MUP-a Sarajevo, Treća policijska uprava Sarajevo broj 02/3-3-3-633/06 od

29.06.2006.godine), T-6 (Foto dokumentacija „Oružana pljačka“ broj 1755/06 od

29.06.2006.godine, MUP KS, Sektor kriminalističke policije), T-7 (Izvještaj o kriminalističko-

tehničkoj pretrazi lica mjesta sačinjen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo sektor

kriminalističke policije broj 1755/06 O.R. 2044/06 i O.R. 2045/06 od 29.06.2006.godine), T –

8 ( Ovlaštenje Privredne banke Sarajevo broj PV 05-02390/2006 za Nezirhodžić Huseina i

Redžepašić Sulejmana da izvrše otpremu novca na aerodromu Sarajevo od

28.06.2006.godine uz prilog Ugovor o fizičkom obezbjeđenju transporta vrijednosti od

06.02.2002. godine i Sporazum o sigurnosti transporta novca i sredstava od 06.02.2002.

godine), T-9 (Specifikacija novčanica USA dolara i Eur sačinjena na 60 stranica), T-10

(Dopis broj 02/2-2-KU:5300/06 od 16.08.2006. godine, MUP KS, uz prilog Dopis broj 14/4-

04-5-3394/06 od 26.07.2006. godine FMUP FUP, Centar za forenziku i podršku uz prilog

Nalaz vještačenja mehaničko-elektronskog sklopa broj 14/4-04-5-3394 od 21.07.2006.

godine), T-11 (Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od 21.08.2006. godine uz prilog Dopis broj 14/1-

1-04-5-3351 od 08.08.2006. godine uz prilog Nalaz hemijskog vještačenja broj 14/1-1-04-5-

55

S1 2 K 017264 16 KžK 05.09.2016. godine

3351 od 08.08.2006. godine, MUP Sarajevo), T-12 (Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od

26.07.2006. godine, MUP KS, uz prilog Vještačenje tragova vatrenog oružja broj 02/2-6-04-

09-9833 od 20.07.2006.godine, MUP Sarajevo Sektor krim policije), T-13 (MUP Sarajevo

Sektor krim policije Odjeljenje kriminalističke tehnike-Nalaz daktiloskopskog vještačenja

tragova papilarnih linija, pronađenih pretragom lica mjesta oružane pljačke, izvršene

29.06.2006.godine u ulici Aleja Bosne srebrene do broja 66 broj, sa prilozima: Izvještaj o

krim-tehničkoj pretrazi lica mjesta, Potvrda poređenja latentnih tragova AFIS sistema od

03.07. i 06.07.2006. godine i Foto-dokumetacija daktiloskopskog vještačenja broj 02/2.6-04-

09-10 od 06.07.2006. godine), T-14 (Akt broj VT-16-02/3-04-1-419-86/12 od 18.09.2012.

godine, uz prilog Fco Nalaz DNK ekspertize broj 21/09 od 04.03.2009. godine, INGEB), T -

15 (audio zapis – saslušanje svjedoka Anđelko Veljančić u krivičnom predmetu protiv

optuženih Bojan Cvijan i drugi), T – 16 (dopis Registra vrijednosnih papira u Federaciji

Bosne i Hercegovine dd Sarajevo, broj: 02-6-4832/15 od 20.04.2015. godine sa prilozima:

Izvještaj o transakcijama za vlasnika vrijednosnih papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine

izdat od strane Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine dana

20.04.2015. godine; Ugovor o darovanju dionica od 13.09.2006. godine; Prijava prijenosa

vrijednosnih papira broj 12 484/06; Potvrda o stanju na računu izdat od strane Registra

vrijednosnih papire u Federaciji Bosne i Hercegovine), T-17 (obavještenje Nove Banke ad

Banja Luka zajedno sa prilozima kartice računa za period od 01.03. do 1.8.2009 godine za:

Unigrad d.o.o., Dragan Kulina, Dedegs doo i Šehovac Goran), T-18 (Dopis Agencije za

bankarstvo Republike Srpske broj 02-23-563-2/15 od 9.4.2015. godine sa prilozima valutnom

karticom od 2009 godine. Sa analitičkom karticom na ime Unigrad doo. Analitička kartica

transakcijskog računa, na ime Kulina Dragana. Kartica promjena računa, kartica računa na

Unigrad za isti period. Kartica računa na ime unigrad doo za isti period), T-19 (Zapisnik o

saslušanju svjedoka Dragoslav Popović, Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-04/2-

57/15 od 23.04.2015. godine).

DOKAZI ODBRANE

U toku glavnog pretresa u spis je uložen, a koji je i prihvaćen od apelacionog vijeća,

materijalni dokaz odbrane, i to: O-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragoslava Popovića,

Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-04/2-57/15 od 23.04.2015. godine