Charles Dickens - Velika Ocekivanja

Embed Size (px)

Text of Charles Dickens - Velika Ocekivanja

Charles Dickens - Velika oekivanjaNaslov originala : CHARLES DICKENS - GREAT EXPECTATIONS

1. POGLAVLJE Buduci da se oeva porodica zvala Pirrip, a moje krsno ime bilo Philip, nisam znao u svom djetinjem jeziku iz obiju rijei skovati nikakvo dulje ili jasnije ime nego Pip. I tako sam sebe prozvao Pip, a Pip su me i drugi zvali. Navodim Pirrip kao oevo prezime na temelju njegove nadgrobne ploe i prianja moje sestre - gospode Joe Gargery, koja se udala za kovaa. Ne vidjeh nikad ni oca, ni majke, niti sam ikad vidio bilo kakvu njegovu ili njezinu sliku (jer su ivjeli davno prije vremena fotografskog umijea), te sam stvorio sebi prve predodbe o njihovu obliju, sasvim nerazumno, po njihovim nadgrobnim ploama. Po obliku slova na nadgrobnoj ploi moga oca ja sam ga na neki udan nain zamiljao kao snana, stamena i mrka mukarca crne kovraste kose. Iz slova i stilizacije natpisa I Georgiana, ena Gore Spomenutoga, izveo sam djetinjasti zakljuak da je moja majka bila bljedah-na i pjegava lica. Pet kamenih ploica, svaka stopu i pol dugaka, lijepo poredanih do njihovih grobova, a posveenih sjeanju na petero moje male brae, koja su jo u najranijoj mladosti odustala od pokuaja da ive u toj opoj borbi, usadilo je u moju duu usrdno vjerovanje, koje sam do dana dananjega sauvao, da su se rodili po-leduke, s rukama u depovima svojih hlaa i da ih nikad nisu izvadili u ivotu. Stanovali smo u movarnom kraju pokraj rijeke, dvadesetak milja hoda uzdu njezina vijugavog toka, daleko do mora. Prvu, najivlju i najdublju uspomenu na zbilju ovog svijeta bit e da sam stekao jednog hladnog nezaboravnog popodneva kad se dan ve gasio. U tim trenucima bilo mi je jasno da je to turobno, koprivama zaraslo mjesto groblje, a da su Philip Pirrip, neko lan ove upe, i Georgiana, ena Gore Spomenutoga, mrtvi i pokopani, da su Alexander, Bartholornew, Abraham, Tobias i Roger, djeica spomenutih, takoer mrtva i pokopana a pusta ravnica iza groblja, ispresijecana nasipima, humcima i prijelazima, po kojoj pase ratrkana stoka- movara, niska olovna crta iza nje rijeka, onaj daleki divlji brlog, odakle estoko kulja vjetar - more, a maleni jadni drhtavi stvor to se stao svega toga bojati i udario u pla - Pip. Zavei! dreknu straan glas i nekakav mukarac iskrsnu medu grobovima pokraj crkvenih vrata. Zavei, mali vrae, ili u te zaklati! Straan lik, sav u gruboj surini, s velikim eljeznim negvama na nozi. Gologlav, poderanih cipela, a glavu umotao starom krpom. Prokvaen vodom, uprljan glibom, noge podbio o kamenje, raskrvario na otrome ljunku, ozario koprivama, izbo na glogovu trnju. Hramao, drhtao, piljio oima, reao, a zubi mu cvokotali u ustima kad me je epao za podbradak. Gospodine, nemojte me zaklati - zaklinjao sam ga zaprepaten od uasa. - Molim vas, gospodine, nemojte. Reci nam kako se zove! - progovori mukarac. - Brzo! Pip, gospodine. Ponovi ree, zurei u mene. Glasnije! Pip, gospodine, Pip. Pokai nam gdje stanuje - nato e neznanac. - Pokai nam to mjesto! Pokazah rukom gdje lei nae selo u nizinskom obalnom kraju, medu johama i okresanom drveu, milju-dvije od crkve. Gledao me asak, a zatim me okrene glavake te isprazni moje depove, u kojima nije bilo nita do krike kruha. Kada je crkva opet stajala na svome mjestu jer je bio tako brz i snaan da je crkvu o-krenuo naopake, tako da sam toranj vidio pod svojim nogama 10 kada je, dakle, crkva opet stajala na svome mjestu, sjedio sam, sav drui, na povisokom nadgrobnom spomeniku, dok je on prodrljivo gutao kruh.

2

- Kukin sine - ree oblizujui usne - ala su ti obrazi bucmasti. Vjerujem da su bili bucmasti, iako sam u ono vrijeme bio premalena rasta za svoje godine i slabaan. - avo me odnio ako ih ne bih pojeo - ree neznanac i prijetei zaklima glavom - i malo fali da to ne uinim. Odgovorih kako se ozbiljno nadam da to ne e uiniti, i privijem se jo vre uz nadgrobni spomenik, kamo me bjee posadio, prvo da zadrim ravnoteu, a drugo da ne briznem u pla. - A sada pogledaj u mene! - nato e mukarac. - Gdje ti je majka? Odgovorih: - Ovdje, gospodine! Neznanac se tre, potra malo, stade i pogleda preko ramena. - Ovdje, gospodine! - javim se uplaeno. - I Georgiana. To mi je majka. - A tako! - ree i vrati se natrag. - A je li ti to otac, tu pokraj majke? - Da, gospodine, i on je tu pokopan. - Ha! - promrsi premiljajui. - A kod koga ivi, ako ti dobrostivo dopustim da poivi, na to se, meutim, jo nisam odluio? - Kod sestre, gospodine, kod gospode Joe Gargerv, ene kovaa Joea Gargervja. - Kovaa, veli? - upita i pogleda dolje na svoju nogu. Pogledavajui mrko as u nogu, as u mene, priblii se nadgrobnom spomeniku, na kome sam sjedio, zgrabi me za obje ruke i zabaci me koliko je god vie mogao unatrag, tako da je oi svom snagom upiljio u moje, a ja nemono gledao u njegove. - A sad pazi, jer ti se radi o glavi. Zna to je turpija? - Da, gospodine. - I to je sjecalica? - Znam, gospodine. Nakon svakog pitanja jae me nagne kao da hoe da jo vie osjetim svoju nemo i opasnost u kojoj lebdim. 11 Nabavit e mi turpiju pa me jo nagne. I sjecalicu. Opet me nagne. I donijet e mi oboje. Ponovno me nagne. Ili u ti iupati srce i jetru. Opet me nagne. Prepadoh se tako strano, a mozak mi se zavrtje u glavi da sam se objema rukama zakvaio za nj i rekao: - Gospodine, budite ljubazni pa me izvolite postaviti uspravno, onda mi moda ne e pozliti i bolje u pripaziti na vae rijei. Tolikom me estinom premetnu i prebaci, da se je crkva okrenula oko svoga vjetrokaza na tornju. Zatim me uze za ramena, uspravi navrh nadgrobnog spomenika i produi ovim stranim rijeima: Donijet e mi sutra rano turpiju i sjecalicu. Sve to donesi tamo preko na staru tvravu. To e uiniti, ni da pisne ni da oda znakom da si me vidio, ili ma koga drugoga, i potedjet u ti ivot. Ne uini li to ili na dlaku ne izvri to ti rekoh, iupat emo ti srce i jetru, ispei ih na rotilju i pojesti. Nisam ovdje sam, kako ti moda misli. Tu se sa mnom krije jo i mladi prema kome sam ja aneo. uje to govorim. Poznaje tajne putove, zna kako e se domoi djeaka i njegova srca i jetre. Djeak bi se zaludu pokuao sakriti pred njim. Moe zakljuati vrata, zavui se u toplu postelju, pokriti se svojim odijelom preko glave, sakriti se i misliti daje spaen. Ma kako se djeak sigurno i udobno osjeao, mladi e se tiho unjati i dounjati k njemu i onda ga rasporiti. Zasada ga tekom mukom odvraam od toga, da ti ne naudi. Vrlo ga teko drim podalje od tvog srca i jetre. Sto kae na to? Obeah da u pribaviti turpiju i prikupiti svaku mrvu hrane to je naem, i da u u cik zore doi k njemu na staru tvravu. Reci: ubila me strijela Boja ako to ne izvrim! - nato e neznanac. Izgovorih te rijei i on me skinu sa spomenika. A sad - produi - ne zaboravi to si obeao, sjeti se mladia, tornjaj se kui!

3

La-la-ku no, gospodine promucah. Bit e mi ba laka! odvrati razgledajui hladnu, vlanu pusto. Volio bih da sam aba ili jegulja. 12 Tresao se od zime i cijelo vrijeme objema rukama grlio svoje tijelo kao da ga hoe sauvati da se ne raspadne i hramajui iao prema niskom grobljanskom zidu. Gledao sam ga kako se provlai izmeu kopriva i trnja to je izniklo izmeu zelenih humaka. Mojim se djetinj-skim oima inilo da izmie rukama to ih mrtvi oprezno pruaju iz grobova, da ih opletu oko njegovih gleanja i povuku ga u raku. Kada je doao do niskoga grobljanskog zida, prebaci se kao da su mu noge uzete i ukoene, a onda, okrenuvi se, pogleda u mene. Kad vid-jeh kako se osvrnuo za mnom, udarim ravno kui, trei to me noge nose. No uskoro pogledam preko ramena i tada sam vidio kako ponovno ide prema rijeci, svejednako stiui objema rukama svoje tijelo i trai ranjavim nogama put izmeu velikog kamenja, porazbacanog ovdje-ondje po movari kao nogostup kada udare kie ili nadode plima. Kada sam stao da pogledam za njim, movara je u tom asu bila samo duga crna ravna crta a rijeka isto tako, ali ni izdaleka tako iroka, niti crna; nebo samo isprepleten niz dugih, jarko crvenih i duboko crnih traka. Na rubu rijeke jedva sam nazirao jedina dva crna predmeta na cijelom vidiku, to su uspravno strila: svjetionik, po kome su se pomorci upravljali nalik na rasklimanu bavu, nataknutu na stup, runa stvar kada joj se priblii, i vjeala s lancima, na kojima se neko zibalo tijelo gusara. Neznanac je hramao prema vjealima; kao da je gusar oivio te se, siavi s vjeala, sada vraa da se ponovno objesi. Kada sam pomislio na to, podide me jeza, a kada vidjeh kako goveda podiu glave i bulje za njim, u udu sam se pitao ne misle li i ona to i ja. Ogledavao sam se na sve strane ne bih li gdje ugledao onog stranog mladia, ali njemu ni traga, ni glasa. Tada me ponovno obuze strah i ne osvrui se vie, potrah kui. 13 2. POGLAVLJE Moja sestra gospoda Joe Gargerv bila je vie od dvadeset godina starija od mene i njoj je uspjelo da medu susjedima postane uvena po tome to je mene othranila svojom rukom. Kako sam u ono vrijeme bio prisiljen sam odgonetati znaenje tih rijei, a poznavajui njezinu nesmiljenu i teku ruku, to se esto sputa na njezina mua i na mene, smatrao sam da smo Gargerv i ja bili odgajani njezinom roenom rukom. Nije bila ba pristala ena i imao sam dojam da je ona svojom rukom prisilila Joe Gargervja da je uzme za enu. Joe je bio lijep mukarac, svijetloute kovrave kose s obje strane svoga glatkog lica i s oima tako neodreene modrine te se inilo da su se arenice nekako rasplinule u bjeloonicama. Bio je blag, dobroudan, krotak, lakomislen, drag stvor - Herkul snage i slabosti u isti mah. Koa na licu moje crnokose i crnooke sestre gospode Joe bjee tako crvena preko svake mjere, da sam se ponekad u udu pitao ne upotrebljava li ona pri umivanju ribe za orake mjesto sapuna. Visoka, ko-ata, gotovo uvijek s grubom pregaom, koju je otraga vezivala poprijeko s dvije naramenice, a sprijeda je imala oprnjak naikan priba-daama i iglama. Smatrala je svojom velikom zaslugom i ljutim prijekorom za Joea to gotovo nikada nije skidala pregau. Zaista ne vidim razloga zato ju je uope nosila, a kad ju je ve nosila, zato je ne bi mogla skinuti svakog bogovetnog dana.