U ovom su romanu tri osnovne fabule:1. otac Goriot i njegovo propadanje u društvu2. Rastignac i njegov uspon u društvu3. Vautrin i njegovi posloviBalzacu je inspiracija bila Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.Struktura je djela dramska, što pisac i sam naglašava.Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri i Očeva smrt.

NATPIS NA CICA GORIOVOVOM GROBU:Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.

PREPRICANO:

Pansion

Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje. Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i konačno tu vlada bijeda i to ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, bivši trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u velikoj neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih, da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau umornih očiju da čovjeka hvata jeza od njezinog pogleda. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna. Njoj je

nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.

Dva posjeta

Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira

otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.

Ulazak u otmjeno društvo

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo

tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.

Bježismrt

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Bježi-Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u

tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.

Dvije kćeri

Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.

Očeva smrt

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu

htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”

Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.

Likovi:

Cica Gorio

Cica Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajuci brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kcerima: kupovao im haljine, nakit, kocije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kcer Anastazija postala je grofica de Resto, mlada Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale vece - želele su da se istaknu na balovima i svecanim vecerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen ocinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovoden stavom: ''Ocevi uvek treba da daju pa da budu srecni. Uvek davati to znaci biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Cica Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni cetrdeset (...), koji je imao neceg mladalackog u osmehu, sada je licio na izlapelog, nemocnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjecnjake, posude od srebra, uvek je kcerima davao sa suzama radosnicama u ocima, srecan što su one zadovoljne i srecne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kceri, osluškivao bi da cuje kako su izgledale, jesu li bile srecne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slucaj kada je zakupio stan da bi njegova kcer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kceri jer nije bilo ni novca, prvi put ce izraziti razocarenje i bunt :Ne, one nece doci! Znam ja to ima vec deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem.Umro je cica Gorio sam i napušten od kceri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokucar gospode Voker. Kceri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kocije i kocijaše.

Ežen de Rastinjak

Ežen de Rastinjak je mladic koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da ude u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rodakom vikontesom de Bozean i njena kuca mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Cinjenica da je rodak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvecih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuca i obezbedivala pozivnice za balove. Vec na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i cista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kocijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž.Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oci i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obicna kaljuga :Oni koji se u njoj ukaljaju vozeci se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju iduci pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreca da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuda kao kakvo cudovište. Ali ako ukradete milion, onda ce vas u salonima

smatrati za poštenog covjeka.Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krciti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošcu. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko dule, ili se uvuci kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razocaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upucuje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hoce da ude :Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja cu vam pomoci. Uvidecete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmericete velicinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo citala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete racunali, utoliko cete bolje uspeti. Ako hocete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje cete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa cete ostvariti sve želje.U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, cist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljackao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kocijama, što je uslov da se ude u visoko društvo. Po tome je sebican, kao što su sebicne kceri cica Goria. Ali ce taj isti Rastinjak odbiti necasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put :Moja je mladost još cista kao vedro nebo : ko hoce da postane velik ili bogat covek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znaci da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saucesnik. O, ne. Ja cu raditi plemenito, kao svetac, radicu danju i nocu da stecem bogatstvo samo svojim radom. To ce bogatstvo vrlo sporo ici, ali cu zato spavati mirne savesti.Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmice vrijednost novca i njegovo dejstvo na covjeka: kada ima novac, covej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna cistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak.Sudbina cica Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokucara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorcina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upucuje društvu pretece rijeci a sad je na nas dvoje red . Na rucak kod gospode de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.

Društvo

Na samom pocetku romaneskne price, posle predocavanja stanara pansiona gospode Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera price. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladica i starca pa se u toku romaneskne price njihove sudbine preplicu. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva razlicita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez cica goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragicna sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krci; dok je Cica Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kcerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obracun sa društvom.

Cica Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima licnosti razlicitog socijalog porekla i statusa, razlicitih ideja i ideala, razlicitih moralnih stavova i razlicitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove price Balzak uzima dva razlicita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrecno i odgurnuto stvorenje, jedan mucenik sa kojim su svi terali šegu''Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kcerki, opljackan od sopstvene dece, žrtva bezgranicne roditeljske ljubavi.Ljudski svet romana cine licnosti razlicite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospode Voker, i onaj iz predgrada Sen Žermen, gdje su kuce i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomucna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Cica Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten nacin, koristeci nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrecnik, žrtva svojih nezajažljivih kceri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz cist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu cistotu svoje licnosti, ali postepeno popušta, prilagodava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišcava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne price, odlazi da se ukljuci u metež i blato senžermeskog društva.