JU Mješovita srednja Hemijska škola u Tuzli Stručno zvanje: Hemijski tehničar u farmaceutskoj proizvodnji Predmet: Farmakologija

M A T U R S K I R A D

Farmakoterapija peptičkog ulkusa

MENTOR: KANDIDAT: Sedat Sejrani, mr. ph. Azra Bećirović

1

Tuzla, Maj 2009. god

SADRŽAJ

1. UVOD ……………………………………………………………………….…..….. 1

2. PEPTIČKI ULKUS –Definicija, Etiologija …..…………………………..……... 3

3. LIJEKOVI KOJI SE KORISTE U TERAPIJI PEPTIČKOG ULKUSA …….…. 9

4. ANTACIDI …………….……………………………………………..……………. 10

4.1. Klasifikacija antacida ………………………………………………………...….... 10

4.1.1. Aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat ……………………………….….. 11

4.1.2. Sukralfat ………………………………………………………………….….... 12

4.1.3. Magnezijum trisilikat ………………………………………………………..... 12

4.1.4. Kalcijum karbonat …………………………………………………………….. 12

4.1.5. Magnezijum Oksid, Magnezijum Hidroksid i

Magnezijum Karbonat ………………………………………….………..…... 13

4.1.6. Natrijum Hidrogenkarbonat NaHCO3 ……………………………………….. 13

4.1.7. Doziranje …………………………………………………………….………….13

5. ANTIHOLINERGICI ……………………………………………...….…………..… 15

5.1. Pirenzepin …………………………………………………………………..……… 15

6. BLOKATORI HISTAMINSKIH H2 RECEPTORA ……………………………… 16

6.1. Cimetidin ………………………………………………………………..……...….. 16

6.2. Ranitidin …………………………………………………….………..…….……… 17

7. INHIBITORI PROTONSKE PUMPE ………………………………………..…… 19

7.1. Omeprazol ………………………………………………………….…….….…… 19

7.2. Pantoprazol ………………………………………………………….…….….….. 20

8. ZAKLJUČAK ………………………………………………………………….…… 21

9. BILJEŠKE

10. LITERTURA

2

. UVOD

Peptički ulkus, jeste onaj destruktivni i progresivni proces u sluznici i dubljim slojevima koji

se tek u određenoj patogenetskoj fazi bolesti razvija zbog autodigestije što je izaziva hloridna

kiselina i pepsin iz želudčanog soka. 1U farmakoterapiji peptičkog ulkusa koriste se tri vrste lijekova:

1. Antacidi

2. Antiholinergici,

3. Blokatori histaminskih H2 – receptora.

Svrha farmakoterapije ulkusa je da se postignu tri cilja:

- Odstranjivanje bolova, posebno u akutnoj fazi bolesti

- Ubrzavanje zarašćivanja ulkusa

- Sprečavanje recidiva bolesti

Do sada, nažalost, nije poznat lijek kojim se mogu postići sva tri cilja.

Ali prvi i zahvalni cilj terapije ( odstranjivanje bolova ) može se postići antacidima i

cimetidinom koji je blokator histaminskih H2 – receptora.

Procjenjivanje dejstva lijekova na zarašćivanje ulkusa vrlo je teško iz dva razloga :

a) Peptički ulkus zarašćuje spontano

b) Ne postoji korelacija između veličine ulkusa i kliničkih simptoma

Treba istaći da postoje znatne teškoće u mjerenju veličine gastričnog ulkusa.

2Želudac ( lat. Ventriculus ) je prošireno mjesto probavne cijevi koje je određeno da prima

hranu i da je probavlja, odnosno da je pripremi za razgradnju u tankom crijevu. Na njemu se

razlikuje trup ( corpus ventriculi ) i pilorični dio ( pars pylorica ) koji se dijeli na :

antrum pyloricum i na canalis pyloricus, zatim ulazni dio ( cardia ), izlazni dio

(pylorus ) mala i velika krivina ( curvatura ventriculi minor et major ) te prednja

ventrokranijalna, i stražnja, dorzokaudalna strana ( paries anterior i paries posterior ).

11) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina. 2 2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

3

Objašnjenje Slike1:

-

Ulazni dio tj. Otvor želudca ( Cardia ),

- Želudčani kanal ( Gastric canal ),

- Zatvarač pilorusa ( Sphincter pylori ),

- Pilorični dio želudca ( pars pylorica )

koji se djeli na ( antrum pyloricum)

i na ( canalis pyloricus )

Slika 1. Želudac – Izgled ( 5 )

4

2. PEPTIČKI ULKUS – Definicija, Etiologija

Ulkusna Bolest - Ulcus ventriculi ( sinonim. čir želudca )3Peptički ulkus, jeste onaj destruktivni i progresivni proces u sluznici i dubljim slojevima koji

se tek u određenoj patogenetskoj fazi bolesti razvija zbog autodigestije što je izaziva hloridna

kiselina i pepsin iz želučanog soka. Pri nastajanju peptičke ulceracije " konkuriraju " faktori

što štite sluznicu tj.zaštitni, i oni koji je pokušavaju " razoriti " tj. agresivni faktori. Zaštitni su

činioci: urođena rezistencija sluznice, sluz želudca s deskvamiranim sluzničkim epitelom i

normalna prvenstveno lokalna cirkulacija krvi u želudcu. Agresivni su faktori: povišen nivo

hloridne kiseline i pepsina u želučanom soku ( ovisna o masi obloženih, parijetalnih stanica i

tonusa nervus vagusa ), patološki hormonalni uticaj sekrecije jednog dijela antruma želudca

( gastrin ), hormoni kore nadbubrežne žlijezde, te na kraju traume sluznice, i značaj

cirkulacije krvi na razvoj ulkusne bolesti, kao i značaj drugih endokrinih faktora, te

serotonina.

3 2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

5

Slika. 2 Čir želudca ( 4 )

Ulkusna bolest bila je poznata već u Hipokratovo vrijeme. Podrobniji i današnjem znanju bliži

klinički opis ulkusa dao je Cruveilhier u svojim brojnim radovima koje je izdao od 1830 do

1856 god. Do naših dana osobitu su pažnju ulkusnoj bolesti posvetili strani i domaći

znanstvenici. Prema autoptičkom nalazu 5,23 % odnosno 11, 85 % stanovništva boluje od

ulkusne bolesti. Čir želudca obično imaju stariji ljudi, i to, kako se navodi, oni s nižim

životnim standardom. Peptički ulkus imaju prvenstveno osobe iznad 40 – te godine. To ne

znači da od ulkusne bolesti ne mogu bolovati i djeca, kao i starci u dubokoj starosti. Dokazan

je veći postotak ulkusa u traumatiziranih i opečenih nego u drugih osoba ( tzv. stres – ulkusi ).

Ista je stvar i kod onih bolesnika koji zbog bolesti jetre i slezene, odnosno dekompenzacije

srca ( osobito ²plućnog srca ² ) imaju usporenu cirkulaciju krvi kroz sistem vene

porte.Peptički ulkus je okrugao ili ovalan, obično tvrd i različito dubok, što ovisi o stadiju

bolesti. Rubovi su mu okomiti i čisti, a kadkad hiperemični i edematozoni. Dno mu je

ruzičastosivo, često pokriveno nekrotičnim masama i eksudatom ispod kojeg se nalaze još

neoštećeni slojevi želudca, krvne žile, vezivo i eventualno upalna infiltracija. Želučani su

čirovi općenito veći od onih u duodenalnih. Što se tiče lokalizacije, važno je znati da se 93 –

94 % želučanih ulkusa nalazi u piloričnoj regiji bliže maloj krivni ( po Grossmanovoj

topografiji želuca ). Čir obično zacijeli za 5 – 7 tjedana, no gdjekad taj proces može biti i

kraći, samo 10 dana. U drugim slučajevima čir zacjeljuje mjesecima ili uopće ne zacjeli.

Zacjeljenje se ulkusa može završiti bez ikakvih loših posljedica bolesnika, ali tamo gdje

nastaju obrazgotinjenja često dolazi do deformacije želuca. Među zaštitnim faktorima

6

gastroduodenuma protiv ulcerogenih činilaca najčešće se navode prirodna rezistencija

sluznice i odbrambena sposobnost želučane sluzi. Ulkusi se češće susreću i u bolesnika u

kojih je poremećena cirkulacija krvi u želudcu zbog staze u području vene porte ili kod

dekompenzacije desnog srca. Pozitivno antiulcerogeno djeluju i oni inhibitorni mehanizmi

koji spriječavaju dalje izlučivanje hloridne kiseline, kao što su antralni i duodenalni refleksi,

koji međutim nisu još posve proučeni. Tako bolesnici od perniciozne anemije ( aklorhidrija )

ne boluju od ulkusa. Nasuprot tome, oni s Zollinger – Ellisonovim sindromom, zbog

povećang izlučivanja gastrina a s tim i hloridne kiseline, obično imaju multiple i najteže

oblike čireva. Da je u izlučivanje hloridne kiseline uključena i inervacija želudca putem

vagusa, odnosno da hipersekcija ovisi o pojačanoj stimulaciji parasimpatikusa ( inzulinska

hipoglikemična stimulacija vagusa ), najbolje se vidi u eksperimentu ili nakon klinički

indicirane vagotomije kod čovjeka. Tako nakon kompletne vagotomije kod eksperimentalne

životinje dolazi do znatnog smanjenja izlučivanja hloridne kiseline, čak i nakon provokacije

histaminom. 4U čovjeka provocirano izlučivanje hloridne kiseline nakon vagotomije poprima

znatno niže vrijednosti od onih prije takve operacije. Povišen nivo koritikotropina ( ACTH ) i

glukokortikoida u krvi, a bez posredstava vagusa ( u slučaju obostrane vagotomije ) dovodi do

povećanog izlučivanja hloridne kiseline i pepsina u želučanom soku. Dalji dokaz tezi o

značenju hormona kore nadbubrežne žlijezde u izlučivanju hloridne kiseline jeste pojava

ahlorhidrije u 53 % slučajeva kod bolesnika s Addisonovom bolešću. Žene su za vrijeme

reproduktivne dobi života više pošteđene od ulkusa nego muškarci, pa se predpostavlja da

ženski spolni hormoni djeluju protektivno na želučanu sluznicu. Poznato je da od ulkusne

bolesti često boluju bolesnici s hiperparatireoidizmom. Razlog toj pojavi se ne zna. Misli se

da možda hiperplazija i drugih endokrinih žlijezda ( poliglandularni sindrom ) pogoduje

izbijanju ulkusa. I kod inzulinoma se češće nailazi na bolesnike s ulkusnom bolešću.

Međutim, oni tumori pankreasa koji ne izlučuju inzulin nego gastrin, dovode do teških i

multiplih gastroduodenalnih ulceracija ( Zollinger – Ellisonov sindrom ). S obzirom na

epidemiološko širenje ulkusne bolesti treba predpostaviti da u njenoj etiologiji igraju znatnu

ulogu i faktori okoline. Možda je u pitanju psihosomatski neadekvatni odgovor na

industrijsku civilizaciju. Među druge faktore okoline ubraja se način i vrsta prehrane, te

različiti fizički i hemijski činioci. Osim kortikosteroida, do ulkusne bolesti mogu dovesti i

4 2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

7

drugi lijekovi : Reserpin, Butazolidin ( fenilbutazon ), preparati salicine kiseline,

antikoagulanatna sredstva i dr. Štaviše, ovi lijekovi, ako ih uzimaju ulkusni bolesnici, često

dovode do pogoršavanja bolesti i razvitka različitih komplikacija, među kojima su

gastroduodenalna krvarenja najčešća. U kojoj mjeri nikotin, alkohol i kofein sudjeluju u

nastanku čira teško je reći, ali je nedvojbeno klinički utvrđeno da oni pogoršavaju klinički tok

ulkusa i izgleda za njegovo eventualno izlečenje. Značenje krvnih grupa, odnosno učestalost

ulkusnih bolesnika među ljudima sa krvnom grupom 0 još nije dokazana. Prelazak akutnih

ulceracija u kronične teže je objasniti. Taj je proces vjerovatno vezan uz humoralne i

egzogene činioce. Ozdravljenje sluznice otežava povećano izlučivanje hormona kore

nadbubrežne žlijezde zbog psihičkih stresova, posebno onih anksiotičnih. Među vanjske

faktore koji nepovoljno utječu na ozdravljenje spadaju: hrana s jakim začinima, alkoholna

pića, nikotin i neki lijekovi ( kortikosteroidi, aspirin i drugi ). Duodenalni je čir znatno češći u

muškarca nego u žena i obično nastaje između 20 i 60 godine života. Čir želudca ipak obično

nastaje posije 40.godine i samo je 2 puta češći u muškaraca nego kod žena. Usavršavanjem

kliničkog ispitivanja, naročito labolatorijskog, rendenskog i gastroskopskog, klinička je slika

peptičkog ulkusa postala mnogo jasnija. Svakako, zahvaljujući egzaktnoj dijagnostici može se

gotovo u 90% slučajeva postaviti ispravna dijagnoza. Tegobe bolesnika s ulkusom mogle bi

se podjeliti u dvije skupine: smetnje zbog bolova i tzv. dispeptičke smetnje. Slikom bolesti

često dominiraju bolovi koje bolesnik osjeća kao pritisak i paljenje, a rijeđe kao grč, najčešće

u epigastriju ili nalijevo, odnosno nadesno od tog mjesta. Ulkusna bolest pokazuje

karakteristike i u pogledu periodičnosti. Bolovi se mogu javljati u određeno vrijeme dana ili

noći, ili u odgovarajuće doba godine, tj. u proljeće i u jesen. Dnevna je bol u uzročnoj vezi s

primanjem hrane, pri čemu je od osobitog značenja i kvaliteta hrane. Teškoće su veće nakon

uzimanja onih jela koja iritiraju želučanu sluznicu. Vrijeme kada se javljaju bolovi može biti

različito, tako da se u nekih bolesnika bolovi javljaju neposredno nakon jela, a u drugih

kasnije; naročito je karakteristična bol na prazan želudac. Promijenjeni karakter bolova, a

osobito bolovi koji se javljaju noću, tzv. gastrogeni nemir, znak su evolucije ulkusne bolesti

ili početka njenih komplikacija ( često penetracije ). Uzimanjem male količine hrane ove se

smetnje redovito smiruju. Od najvećeg je dijagnostičkog značenja tzv. sezonska periodičnost

bolova, koja je izrazito vezana na proljeće i jesen. Pravog objašnjenja ovoj pojavi nema, ali se

pretpostavlja da je pogoršanje kliničke simptomatologije u vezi s promjenom u načinu

prehrane i s promjenom tonusa vegetativnog nervnog sistema. Drugu skupinu tegoba čine

8

dispeptičke smetnje, koje se prije svega očituju u podrigivanju, te u jačoj ili slabijoj žgaravici,

što nije uvjek znak hiperaciditeta želučanog soka, ali uvjek znači regurgitacilju ( vraćanje )

želučanog soka u jednjak. Apetit je ulkusnih bolesnika dobar, pa oni ne gube ne tjelesnoj

težini, osim u slučajevima kada se razvijaju komplikacije. Povraćanje je izraženo kod raznih

stanja ulkusa, a prije svega onda kada se radi o jačim popratnim gastritisima ili kada nastupa

stenoza. Kod krvarenja iz ulkusa dolazi do karakterističnih mučnina s osjećajem opće slabosti

te povraćanja krvavog sadržaja, odnosno sadržaja koji ima izgled taloga crne kafe. Od

labolatorijskih pretraga treba prije svega spomenuti ispitivanje želučanog soka. Frakcionirano

crpljenje želučanog soka je korisna ali ne previše pouzdana metoda ispitivanja želučane

sekrecije i njenog aciditeta. U rutinskom radu bolesniku se daje pokusni doručak u obliku 5%

- tnog alkohola ili otopine sa 0,2 g kofeina. Crpljenje soka obično traje 1 – 1,5 sati. 5Najpouzdanije testiranje želučane sekrecije i sekrecije hloridne kiseline izvodi se pomoću

histaminske ili, u novije vrijeme, pentagastrinske stimulacije. Pri tome se određuju vrijednosti

tzv. bazalne sekrecije ( i noćne sekrecije želučane sluznice) te odgovor ²sluznice², odnosno

njenog sekretnog tijela ( prvenstveno parijetalnih stanica), na maksimalnu stimulaciju

histaminom. Tek je ovim novim metodama pretrage želučane sekrecije moguće ustanoviti

sekretornu sposobnost želučane sluznice i sposobnost parijetalnih stanica za izlučivanje

hloridne kiseline. Zahvaljujući suvremenim metodama pretrage želuca i duodenuma moguće

su stalne kontrole ulkusne bolesti. Tako se moglo dokazati da postoje znatne, kako

involutivne tako i progresivne promjene u toku ulkusne bolesti; da dolazi do smirenja i

zacjeljivanja ulkusa, ali i do njegovih komplikacija. Subjektivne tegobe mogu biti posve

neovisne o stanju čira; one mogu posve nestati iako postoji još evidentan ulkus, kao što se

mogu javljati i znatne tegobe kod neznatnih ili rendgenološki jedva vidljivih promjena. Pri

procjeni stanja ulkusa treba imati na umu da se često uz ulkus javlja i popratni gastritis sa

svim teškoćam i promjenama; nije rijetko da se bolesnik žali na teškoće dispeptičkog

karaktera uzrokovanog gastritisom dok je ulkus smiren. Ulkus je najčešći uzrok

intraventrikularnog krvarenja ( po nekima 20 – 30 % svih ulkusa krvari ). Hemoragije su

rezultat erozije kapilara, vena ili arterija, pa su već prema tome i krvarenja iz

gastroduodenuma klinički različita: blaga, srednje teška ili teška. U diferencijalnoj dijagnozi

krvarenja iz gastroduodenalnog segmenta treba imati u vidu neke druge bolesti: specifične

upale želuca, tuberkolozu i sifilis, benigne tumore želuca i duodenuma. Neposredni povod za

5 2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

9

ulkusna krvarenja mogu biti različiti lijekovi što ih bolesnik uzima iz drugih razloga: Aspirin,

reserpin, kortikosteroidi, antikoagulantna sredstva i dr. Prema stupnju krvarenja, bolesnik u

toku ove komplikacije ulkusa dolazi u lakše ili teže stanje hemoragičnog šoka, što se očituje

blijedilom, padom pritiska, ubrzanim pulsom, hladnim znojenjem, živčanom uznemirošću i

dispnejom. Transfuzije krvi, te infuzije dekstroze i fiziološki rastvori metoda su izbora

konzervativne terapije, a u isto vrijeme i priprema terapija za one bolesnike koji će se u toku

krvarenja morati podvrći operativnom zahvatu. Operativnom će se zahvatu morati podvrći

pod hitnom postupku oni bolesnici koji teško krvare ili oni koji već opetovano krvare, a uz

pomoć transfuzija krvi broj im se eritrocita u perifernoj krvi nije mogao u toku prva 24 sata

povisiti na 3,5 miliona. Pri procjeni indikacije za operaciju treba uvažiti činjenicu da stariji

ljudi znatno teže podnose krvarenja, pa se kod njih prije treba odlučiti na operativni zahvat

nego kod mlađih bolesnika. Onim drugim bolesnicima, kojima konzervativna terapija pomaže

i kod kojih krvarenja prestaju, treba odmah, uz ostale terapijske mjere, propisati dijetalnu

prehranu. Od lijekova treba da uzimaju antacide i parasimpatikolitike. Daljnja veoma opasna

komplikacija ulkusne bolesti jest perforacija. Neki navode da približno 10% svih ulkusa

želuca perforira. Perforacija je komplikacija koja, uprkos modernim mogućnostima liječenja,

izaziva najveći procenat letaliteta. Uzrok smrti je obično peritonitis ili toksemija kao

posljedica perforacije. Po toku bolesti može se raditi o akutnoj, subakutanoj, prekrivenoj

( perforatio tecta) ili o slobodnoj perforaciji ( perforatio libera ). Ukoliko se radi o slobodnoj

perforaciji, obično nastaje vrlo teška slika. Vodeći simptom je pojava intenzivne boli, koja

nastupa iznenada, gotovo iz čista mira. Bolesnik osjeća kao da ga je nešto presjeklo u trbuhu,

a bol se širi ispod obaju rebarnih lukova, između lopatica. Bolesnik je blijed, ima ubrzan puls,

oblijeva ga hladan znoj. Bolesnik redovito ima mučninu i nagon na povraćanje. Na težinu

slike upućuje izgled bolesnika koji se redovito nalazi u teškom šoku. U normalnim uslovima

liječenje perforacije ulkusne bolesti smije biti jedino hirurško. Kada bolesnika iz bilo kojeg

razloga nije moguće transportirati u bolnicu onda se liječenje može provoditi s velikim

količinama antibiotika, sukcijom želučanog soka, mirovanjem i gladovanjem. Antišok terapija

je sastavni dio operativnog i po nuždi konzervativnog liječenja perforacije ulkusa. Daljnja je

komplikacija ulkusne bolesti stenoza, koja je obično lokalizirana u predjelu pilorusa, odnosno

bulbusa duodedenuma. Najčešći je uzrok stenoze pilorusa ulkus pilori ventriculusa. Stenoza

se najprije manifestira spazmom pilorusa, kojemu se kasnije pridruži upala i edem. S

vremenom se stenoza povećava usljed stvaranja veziva. Zbog stenoze dolazi do mučnine i

10

povraćanja, povraćanja stare hrane.

3. LIJEKOVI KOJI SE KORISTE U TERAPIJI PEPTIČKOG ULKUSA

U farmakologiji peptičkog ulkusa koriste se tri vrste lijekova:

1) Antacidi

2) Antiholinergici

3) Blokatori histaminskih H2 receptora

11

4. ANTACIDI

6To su lijekovi koji, poslije oralnog unošenja, neutrališu HCl u želucu. Postoje četri razloga za

primjenu antacida u terapiji peptičkog ulkusa:

1. Uslov za pojavu ulkusa je pojačavanje sekrecije HCl. Smanjivanjem aciditeta

smanjuje se korozivno djelovanje kiselina na sluznicu, posebno na površinu

ulkusa, a time se odstranjuje bol.

2. Smanjivanjem aciditeta želučanog soka smanjuje se i aktivnost pepsina, za koji se

takođe smatra da doprinosi nastajanju ulkusa.

3. Postoje ubjedljivi eksperimentalni dokazi da antacidi, pod određenim uslovima,

mogu da spriječe pojavu ulkusa u životinja.

4. Neutralisanjem kiselina se, vjerovatno, ubrzava zarašćivanje ulkusa. Međutim,

nema ubjedljivih dokaza koji je nivo pH potreban da bi se omogućilo zarašćivanje

ulkusa.

Preovlađuje shvatanje da želudčani sadržaj treba neutralisati do pH 4,0 – 5,0 jer pri ovim

nivoima pH sprječava se korozivno djelovanje HCl i pepsina na sluznicu. Ovo djelovanje je

inače bitno za nastajanje bola kod ulkusa, bez obzira na njegovu lokalizaciju ( erozija

jednjaka, želuca, duodenuma ). Pomenuti nivo pH se takođe podudara sa iščezavanjem tzv.

6 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

12

“slobodne kiselosti”. Kada nivo pH dostigne 7 i 8 aktivnost pepsina je irverzibilno inhibisana.

Neutralizacija HCl do ovog stupnja prouzrokuje pojačanu sekreciju ove kiseline u želucu,

vjerovatno na taj način što se u ovim uslovima povećava oslobađanje gastrina .

4.1. Klasifikacije antacida 7Neki antacidi djeluju isključivo lokalno, neutrališući HCl u želucu. Tako npr. djeluje

aluminijum fosfat. Drugi se, pored lokalnog djelovanja, u želudcu, resorbuju iz

gastrointestinalnog trakta pa mogu prouzrokovati i sistemske efekte.Neki antacidi su u stanju

da potpuno neutralizuju želudčani sok. Na ovaj način djeluju:

1. Kalcijum karbonat, CaCO3

2. Magnezijum oksid, MgO

3. Magnezijum karbonat, MgCO3

4. Natrijum hidrogenkarbonat, NaHCO3

S druge strane, postoje antacidi pod čijim djelovanjem pH želudčanog soka nikada na prelaze

tačku neutralnosti. Ovdje spadaju :

1. Aluminijum hidroksid Al ( OH )3

2. Aluminujum fosfat Al PO4

3. Magnezijum trisilikat.

4. Sukralfat

4.1.1. Aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat 8Aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat imaju relativo slabo antacidno djelovanje. Dejstvo

oba preparata traje oko 80 minuta, a za to vrijeme se pH želudčanog soka odražava na

vrijednostima između 4 i 5. Ovi preparati ne prouzrokuju sekundarnu sekreciju HCl. Pored

neutralizantne sposobnosti, aluminijum hidroksid gel i aluminijum fosfat gel djeluju kao

adsorbensi i adstrigensi, vezujući na ovaj način toksine i bakterije sa površine grizlice, ali

djelujući adstrigentno i na samu površinu ulkusa. Kao produkt reakcije između aluminijum

hidroksida i HCl stvara se AlCl3. Ovaj u crijevima reaguje s fosfatima dajući nerastvorljivi

aluminijum fosfat, koji se kao takav izlučuje u stolici. Ovo je razlog što poslije dugotrajne

primjene velikih doza aluminijum hidroksida, ili kombinovanih antacida koji sadrže i

aluminijum hidroksid, može nastati hipofosfatemija i značajno smanjenje izlučivanja fosfata u 7 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina8 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

13

mokraći. Ovo je praćeno pojačanom mobilizacijom kalcijuma i fosfora iz kostiju, pojačanom

resorpcijom kalcijuma iz digestivnog trakta i povećanom kalciurijom. Sindrom

hipofosfatemije praćen je subjektivnim osjećajem slabosti, a eventualno i osteoporozom.

Nasuprot aluminijum hidroksidu, aluminijum fosfat ne ometa resorpciju fosfata iz digestivnog

trakta i ne prouzrokuje hipofosfatemiju. Međutim, opisani efekti aluminijum hidroksida na

metabolizam fosfora ponekad se koristi u terapiji renalne fosfatne kalkuloze, ili u hroničnoj

insuficijenciji bubrega ( u cilju snižavanja postojeće hiperfosfatemije ). Najčešće neželjeni

efekti preparata aluminijuma je opstipacija. Osim toga ovi preparati adsorbuju mnoge lijekove

ako se daju zajedno sa njima ( na primjer, kardiotoničke glikozide, antibiotike, preparate

željeza ) a time otežavaju njihovu resorpciju pa i djelovanje .

4.1.2. Sukralfat 9Sukralfat ( moliden ) je kompleksna supstancija koja se sastoji iz polialuminijum hidroksida i

sulfatisane sukroze ( jednog disaharida ). U kiseloj sredini sa pH ispod 4 sukralfat se obilno

polimerizuje stvarajući vrlo ljepljiv i gusti žutobijeli gel. Ova rekcija je spora i ne završi se do

kraja za vrijeme boravka supstancije u želudcu. Čak i u duodenumu u kome je pH iznad 4

stvoreni gel zadržava svoje fizičke karakteristike. Sukralfat praktički nema kapacitet za

neutralizaciju HCl. On samo snažno prijanja uz epitelne ćelije, i uz osnovu ulkusnog kratera.

Afinitet za vezivanje za površinu ulkusa je veći od afiniteta za vezivanje za zdravi epitel, tako

da površina ulkusa ostaje zaštićena do 6 časova poslije uzimanja lijeka. Od interesa je da se

sukralfat jače vezuje za duodenalni nego za želučani ulkus. Sukralfat se primjenjuje u terapiji

kako dodenalnog tako i gastritičnog ulkusa. Terapijska doza iznosi 1 gram i uzima se prije

svakog obroka, kao i prije spavanja. Liječenje treba da traje od 4 do 8 nedelja. Budući da je

za aktivaciju sukralfata potrebna kisela sredina, antacidi se ne smeju primjenivati na 30

minuta prije uzimanja i na 30 minuta poslije njegovog uzimanja. Dosadašnja klinička

ispitivanja pokazuju da je terapijska efikasnost sukralfata slična kao kod H2 antihistaminika.

Neželjeni efekti sukralfata su vrlo rijetki i najčešće se manifestuju kao opstipacija i suhoća

usta.

4.1.3. Magnezijum trisilikat 10Magnezijum trisliikat djeluje sporo ali dugotrajno ( oko 4 časa ). Kao produkt reakcije

između magnezijuma trisilikata i HCl stvaraju se magnezijum hlorid i koloidna silicijumova

9 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina10 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

14

kiselina, koja navodno stvara zaštitni sloj na površini ulkusa i štiti ga od dejstva HCl.

Međutim ovo nije pouzdano utvrđeno prilikom gastroskopskog pregleda. U kombinovanim

antacidnim preparatima magnezijum trisilikat je vrlo često pomješan sa aluminijum

hidroksidom, i to u odnosu 1:2.

4.1.4 Kalcijum karbonat 11Kalcijum karbonat je snažan antacid koji brzo djeluje i može kompletno neutralisati svu

pristunu količinu HCl. Kao produkt reakcije između kalcijum karbonata i HCl stvara se CaCl2

koji se najvećim dijelom u crijevima pretvara u nerastvorljive kalcijumove sapune koji djeluju

opstipantno. Poslije hroničnog uzimanja većih doza kalcijum karbonata, posebno ako se uz

kalcijum karbonat uzimaju i veće količine mlijeka, što se inače ponekad savjetuje bolesnicima

s ulkusom, moguća je resopcija većih količina kalcijuma. Ovo dovodi do tzv. mliječno –

alkalnog sindroma koji se karakteriše hiperkalcemijom, taloženjem kalcijuma u korneji,

glavoboljom, anoreksijom, konjunktivitisom, stomačnim bolovima, suhoćom sluznica,

opstipacijom, osjećajem žeđi i poliurijom, u rijetkim slučajevima čak i oštećenje bubrega.

Pored opisanih neželjenih efekata nezgodna osobina kalcijum karbonata je i u tome što

sekundarno prouzrokuje sekreciju HCl. U velikom broju kombinovanih antacidnih preparata

nalazi se i kalcijum karbonat, koji obezbjeđuje brzo djelovanje preparata.

4.1.5 Magnezijum Oksid, Magnezijum Hidroksid i Magnezijum Karbonat 12Sva ova tri jedinjenja magnezijuma imaju snažnu antacidnu aktivnost i vrlo često se

primjenjuju u kombinovanim antacidnim praškovima. Skoro po pravilu, sva ova jedinjenja

povišavaju pH želučanog soka do 7 pa i više. Produkt reakcije ovih jedinjenja sa HCl je

magnezijum hlorid koji, kao i sve soli magnezijuma, djeluje laksantno.

4.1.6 Natrijum Hidrogenkarbonat NaHCO3

13Natrijum hidrogenkarbonat je antacid čije dejstvo brzo nestaje, ali traje svega oko 20

minuta, pri čemu se u želudčanom soku dostiže pH = 7 pa i više. Zbog toga natrijum

hidrogenkarbonat nije pogodan za intenzivne antacidne kure kakve se često moraju

primjenjivati kod bolesnika sa peptičkim ulkusom. Kao produkt reakcije između HCl i

NaHCO3 oslobađa se velika količina CO2 koja može prouzrokovati perforaciju ulkusa, a

istovremeno je uzrok snažne sekundarne sekrecije HCl. Iz ovih razloga se natrijum

11 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina12 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina13 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

15

hidrogenkarbonat manje propisuje kao antacidni lijek, ali ga bolesnici rado uzimaju sami i bez

savjeta ljekara ( zbog brzog ublaženja bola ). Natrijum hidrogenkarbonat se dobrim dijelom

resorbuje iz gastrointestinalnog trakta i u stanju je da prouzrokuje alkalozu. Alkalizovanje

mokraće pomoću natrijum hidrogenkarbonata vrši se ponekad u cilju olakšavanja eliminacije

nekih lijekova ( na primjer. Sulfonamida).

4.1.7 Doziranje14Vrlo je teško precizno odrediti dozu antacida za svakog pojedinog bolesnika. U akutnoj fazi

gastričnog i duodenalnog ulkusa bolesnici luče od 26 ( žene ) do 50 ( muškarci ) mEq HCl na

sat. Prema tome, za postizanje pH od 4,5 bilo bi potrebno da se u toku jednog sata unesu

količine pojedinih antacida kako je to navedeno u tabeli 1. Međutim, ovako velike količine se

u praksi nikada ne koriste. Podaci iz pomenute tablice pokazuju da najjače antacidno

djelovanje imaju natrijumhidrogenkarbonat, magnezijum oksid ( ili hidroksid ) i kalcijum

karbonat. Adekvatne doze imaju aktivnih antacida ( aluminijum hidroksid, aluminijum fosfat,

magnezijum tirisilikat) trebalo bi da budu znatno veće od onih koje se u praksi najčešće

koriste. Međutim, kliničko iskustvo pokazuje da i ove manje doze imaju povoljno djelovanje

na tegobe bolesnika. Pri intermitentnom uzimanju terapijskih doza antacidnih lijekova ne

može se postići kompletna neutralizacije HCl u želucu. U cilju postizanja optimalnog

terapijskog efekta, antacidni lijekovi se primjenjuju poslije jela – kada je lučenje

hlorovodonične kiseline najjače.

Tabela 1.Količina anticidnih lijekova potrebna za neutralizaciju 50mEq Hcl ( titrirano do pH 4,5 ) ( 1 )

Lijek Količina

( u g )

Pobrojani antacidi se nalaze u sljedećim kombinovanim

antacidnim preparatima

Aluminijum hidroksid gel 294 ml

Muthesa, ulter N Gelusil – Las, Masigel K, Gastal, Kompensan, Bicalon,

Muthesa, Rotex

Magnezijum trisilikat 50

Magnezijum oksid (ili hidroksid )

5,9

Magnezijum karbonat 63

14 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

16

Kalcijum karbonat 4,5

Natrijum hitrokarbonat 4,4

Aluminijum fosfat gel 200 ml Phosphalugel

5. ANTIHOLINERGICI

15Najvažni predstavnici antiholiergika koji se koriste u terapiji ulkusne bolesti su :

1. Atropin

2. Skopolamin butilbromid

3. Oksifenciklimin

4. Oksifenonijum

Ovi lijekovi djeluju na dva načina.

Oni blokiraju:

1. Holinergičke receptore u glatkim mišićima digestivnog trakta

2. Autonomne parasimpatičke ganglije u zidu želuca i crijeva.

Ovim mehanizmima antiholinergici smanjuju sekreciju sluzi u digestivnom traktu ali ne i

HCl. Poznato je, inače da je sekrecija HCl samo djelimično pod vagusom ( holinergičkim )

uticajem, a da znatno više zavisi od drugih faktora. Osim opisanim mehanizmom

antiholinergici smanjju tonus i motilitet glatkih mišića digestivnog trakta. Antiholinergici

usporavaju pražnjenje želuca, pa time omogućavaju produženi boravak antacidnih lijekova u

želudcu ( ukoliko se ovi daju zajedno sa antiholinergicima ) pa ipak ukupna korist od

antiholinergika u terapiji ulkusne bolesti je relativno mala. Izbor ovih preparata nije od bitnog

značaja. Bilo koji da se izabere, mora se davati u dovoljno velikim količinama koje redovno

15 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

17

izazivaju neželjenje efekte, kao što su poremećaj vida, suhoća usta, opstipacija i retencija

mokraće. Najveći značaj se pridaje ovim lijekovima u suzbijanju noćne sekrecije HCl kod

bolesnika sa duodenalnim ulkusom, jer je ova sekrecija pretežno vagusnog porijekla.

5.1 Pirenzepin 16Pirenzepin ( gastrozem ) je specifični blokator M1 muskarinskih receptora koji su bitni za

sekreciju HCl. Prema tome, blokada ovih receptora prouzrokuje smanjeno lučenje HCl. Osim

toga, pirenzepin ( i njemu slični lijekovi ) prouzrokuju još i smanjenu sekreciju gastrina i

mukusa. Otuda je moguće da pirenzepin djeluje ne samo na sekreciju HCl već i na druge

faktore koji održavaju tzv. mukoznu barijeru. Po terapijskoj efikasnosti u terapiji ulkusne

bolesti pirezepin je približno ravan cimetidinu i ranitidinu. Dnevna doza pirenzepina iznosi

100 mg. Neželjeni efekti su slični kao i kod ostalih antiholinergika i javljaju se kod oko 1%

liječenih bolesnika.

16 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

18

6. BLOKATORI HISTAMINSKIH H2 RECEPTORA

17H1 blokatori sadrže arilne prstenove, dok neki H2 blokatori ( cimetidin, metiamid ) sadrže

imidazolski prsten koji se inače nalazi i u histaminu. Raspoznavanje H1 receptora vrši se

preko amonijumske grupe, dok se raspoznavanje H2 receptora vrši pomoću imidazolskg

prstena ( cimetidin ) ili furanskog prstena ( ranitidin ). H1 blokatori su lipofilni i prodiru u

centralni nervni sistem. H2 blokatori su hidrofilni i ne prodiru u centralni nervni sistem. H2

antagonisti nemaju naboj u bočnom lancu usljed čega im je znatno veća receptorna

selektivnost.

6.1 Cimetidin18Cimetidin je blokator histaminskih H2 receptora u sluznici želuca čija stimulacija

prouzrokuje sekreciju HCl. U hemijskom pogledu, cimetidin je jedinjenje koje se može

smatrati analogom histamina, ali se modifikovanim bočnim lancem. Kompetitivnom

blokadom H2 receptora cimetidin sprečava sekreciju HCl u želucu, i to bez obzira na prirodnu

stimulusa koji prouzrokuje ovu sekreciju i bez obzira da li osoba ima peptički ulkus ili ga

nema. Poznato je inače da i kod zdravih osoba, kao i kod onih koje boluju od ulkusa,

povećanje gastrične sekrecije prouzorokuju : histamin, insulin ( odigrava se posredstvom

vagusa ) i kofein. Cimetidin blokira djelovanje svih ovih supstanci, što ukazuje da je histamin

uvijek krajnji stimulus za sekreciju parijetalnih ćelija, bez obzira na prirodu procesa koji

prethode oslobađanju histamina. Pored sekrecije stimulisane lijekovima i hranom, cimetidin 17 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.18 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

19

smanjuje i osnovnu sekreciju HCl, uključujući i noćnu sekreciju. Efekt cimetidina se

manifestuje smanjenjem kako zapremine, tako i koncentracije izlučene HCl tako da se

konačni efekt manifestuje izrazitim smanjenjem ukupne kiseline u jedinici vremena.

Cimetidin prouzrokuje smanjenje sekrecije za 85 – 100 %. Sekcija pepsina je smanjenja

proporcialno smanjenju zapremine želučanog soka. Cimetidin ne ometa sekreciju u

pankreasu, niti smanjuje sekreciju žuči. Osim toga, cimetidin nema dejstva na motilitet

želuca. Cimetidin se dobro resorbuje poslije oralne primjene. Resorpcija je znatno sporija, pa

prema tome i efekt duži, ako se cimetidin uzima sa hranom ( uz jelo ). Najvećim dijelom, oko

70% primjenjene doze, cimetidin se izlučuje u mokraći u nepromjenjenom obliku. Njegovo

poluvreme eliminacije iznosi oko 2 sata, ali dejstvo na noćnu sekreciju traje i do 8 sati.

Indikacije za cimetidin su duodenalni ulkus i hipersekretorni Zollinger – Ellison-ov sindrom.

Primjena u terapiji gastričnog ulkusa je još uvjek u fazi istraživanja. Cimetidin se daje u dozi

od 300 mg, tri puta u toku dana, za vrijeme jela. Četvrta doza se daje naveče, neposredno prije

spavanja. Ovakav način liječenja se sprovodi 6 nedjelja. Najčešće neželjeni efekti su

glavobolja, konfuzija, dijareja, bolovi u mišićima i ospe po koži. Rijeđe se javljaju

ginekomastija sa galaktorejom, kao i prolazno povišenje kreatinina u serumu i povećanje

aktivnosti transaminaza.

6.2. Ranitidin19Kao histamin tako i cimetidin ( i još neki H2 antagonisti ) sadrže u svojoj molekuli

imidazolski prsten. Zbog ovoga se smatralo da je ovaj prsten bitan za raspoznavanje H2 –

receptora. Međutim, u ranitidinu se nalazi furanski prsten, pa ipak ova supstancija djeluje kao

snažni antagonist histamina na H2 – receptorima. Ranitidin je 5-12 puta jači inhibitor H2

receptora od cimetidina ( računato na molarnoj osnovi ). Spriječavanjem vezivanja histamina

za H2 receptore u parijetalnim ćelijama želuca, ranitidin inhibiše sekreciju hlorovodonične

kiseline, i to kako onu izazvanu histaminom, tako i onu izazvanu gastrinom i acetilholinom

( ili vagusnom stimulacijuom ). Ranitidin se brzo resorbuje iz gastrointestinalnog trakta.

Poslije oralne doze od 150 mg maksimalne koncentracije u plazmi nastaju poslije 1-3 sata.

Poluvrijeme eliminacije ranitidina iznosi 2-3 sata, ali inhibicija sekrecije traje 8-12 casova.

Ranitidin se matabolizuje u jetri prema kinetici “ prvog prolaza “. Na ovaj način se

metabolizuje oko 30 % od primjenjene doze, dok se više od 50% izlučuje preko bubrega u

nepromjenjenom stanju. Najvažnije indikacije za ranitidin su duodenalni ulkus, želučani ulkus

19 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

20

( ali je ovdje zarašćivanje ulkusa sporije nego u duodenumu ), refluksni i Zollinger –

Ellisonov sindrom hipersekrecije HCl. Posebno treba istaći da, u poređenju sa cimetidinom,

ranitidin djeluje jače, u toku dužeg vremenskog perioda, i sa manje neželjenih efekata. Osim

toga ranitidin djeluje i na “ cimetidin – rezistentnu “ sekreciju HCl. Ranitidin rijetko

prouzrokuje neželjene efekte. U malom procentu liječenih bolesnika ipak se mogu javiti :

glavobolja, vrtoglavica, opstipacija, ospe po koži i bradikardija. Nasuprot cimetidinu, ranitidin

ne ispoljava antiandrogeno djelovanje jer se vjerovatno ne vezuje za androgene receptore.

Osim toga, ranitidin ne povećava sekreciju prolaktina. Prema tome, impotencija i

ginekomastija nastaju poslije primjene cimetidina, ali ne i poslije upotrebe ranitidina.

Dosadašnje iskustvo pokazuje da ranitidin, za razliku od cimetidina, ne inhibiše djelovanje

enzima jetre koji metabolizuju lijekove, pa prema tome ne produžuje djelovanje lijekova koji

se inaktivišu pod dejstvom ovih enzima ( na primjer, diazepam, propranolol, varfarin i

lidokain ). Ranitidin, dakle ne pokazuje interakciju sa ovim lijekovima pa se može primjeniti

posebno u slučajevima kada je neophodna kombinovana primjena lijekova. Doza ranitidina

iznosi 150 mg i primjenjuje se dva puta dnevno .

21

7. INHIBITORI PROTONSKE PUMPE

20Parijetalne ćelije luče HCl pomoću jedine membranske pumpe koja razmjenjuje jone

vodonika za jone kalijuma. Zna se da funkciju te pumpe vrši enzim H - K – ATPaza ( vodonik

- kalijum – ATPaza, protonska pumpa ). Inhibitori ove pumpe smanjuju sekreciju HCl i

mogu se korisno primjeniti u terapiji ulkusne bolesti.

7.1 Omeprazol21Po hemijskom sastavu, omeprazol je derivat benzimidazola i predstavlja protip inhibitora

kiselinske pumpe. On se poslije oralnog uzimanja koncentriše u parijetalnim ćelijama i

inhibiše sekreciju HCl u toku 2 do 3 dana. Omeprazol (i njemu slični lijekovi) djeluje na

finalni zajednički proces u produkciju HCl, a to znači da inhibiše kako baznu tako i

stimulisanu sekreciju. Aktivnost ovog lijeka je tolika da se može postići kompletni anaciditet.

Omeprazol je novi lijek, ali su poslije njihove primjene već dobijeni ohrabrujući rezultati u

terapiji ulkusne bolesti i Zollinger – Ellison – ovog sindroma. Pojedinačna i dnevna doza

iznosi 30 do 80 mg. Podnošljivost omeprazola je dobra i nisu zapaženi neželjeni efekti.

Gastrični i duodenalni ulkus; 20 - 40 mg jedanput na dan, tokom 4 sedmice ( duodenalni

ulkus ) ili 8 sedmica ( gastrični ulkus ). Zollinger – Ellison – ov sindrom: Početna doza je 60

mg jedanput na dan, a po potrebi se može povećati do 120 mg / dan, podijeljeno u tri

pojedinačne doze. Eradikacija bakterije Helicobacter pylori : 2 x 20 mg u kombinaciji sa 2

20 1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina21 3) Mulabegović, N . I dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007. godina.

22

antimikrobna lijeka tokom 7 do 14 dana. Profilaksa kiselog aspiracionog sindroma: Uveče,

prije operacije, 40 mg, a sljedeća doza 40 mg primjenjuje se 1- 4 sata prije samog operativnog

zahvata. Neželjeni efekti omeprazola su: glavobolja, dijareja, bol u stomaku, mučnina,

povraćanje, mentalna konfuzija i hlucinacije u teškim slučajevima. Omerprazol smanjuje

efekte ketokonazola, ampicilinskih estera, cijanokobalamina i soli željeza. Pojačava efekte

digoksina. Istovremena primjena depresora koštane srži i omeprazola može potencirati

leukopenijske i trombocitopenijske efekte oba lijeka. Prije primjene omeprazola u terapiji

gastričnog ulkusa, treba isključiti postojanje malignog procesa. U starijih ljudi, te pacijenata s

oštećenom funkcijom jetre i bubrega dnevna doza omeprazola ne smije biti veća od 20 mg.

Primjenu lijeka tokom trudnoće i dojenja treba izbjegavati.

7.2 Pantoprazol22Pantoprazol je slaba baza koja se apsorbira iz tankog crijeva, a do parijetalnih stanica stiže

putem krvi akumulirajući se u kiselom tubulovezikalnom sistemu. U tom prostoru se

pantoprazol konvertira u ciklični sulfenamid. Ovaj reaktivni sulfhidrilni reagens veže se na

aktivnom mjestu enzima kovalentnom vezom sa tiolskim grupama cisteinskih rezidua

subjedinica H+/ K+ - ATPaze. Inhibicijom protonske pumpe H+ ioni nisu na raspolaganju za

produkciju hlorovodonične kiseline, te izostaje njeno stvaranje. Gastrični i duodenalni ulkus;

refluksni ezofagitis; blaga refluksna bolest; ulkus povezan sa H. Pylori; želučani i duodenalni

ulkus; refluksni ezofagitis. Blaga refluksna bolest: 20 mg / dan, po potrebi doza se može

povećati na 40 mg/dan, a zatim ponovo smanjiti na 20 mg/ dan. Liječenje traje 4 sedmice, ali

se može produžiti i 1 godinu. Gastrični i duodenalni ulkus, refluksni ezofagitis: 40 mg/ dan,

po potrebi doza se može udvostručiti. Trajanje terapije: duodenalni ulkus: 2-4 sedmice, ulkus

želuca i refluksni ezofagitis: 4 – 8 sedmica. Parenteralno: 40 mg/ dan iv tokom 2-15 minuta.

Primjena lijeka kod djece se ne preporučuje. Neželjeni efekti su: glavobolja, dijareja,

hipotenzija, rijetko bol u gornjem abdomenu, kožni osip, groznica, vrtoglavica, depresija,

poremećaj vida, povećavanje triglicerida. Pantroprazol smanjuje apsorpciju ketokonazola i

itrakonazola, a povećava koncentraciju digoksina. Prije primjene pantoprazola u terapiji

gastričnog ulkusa, treba isključiti postojanje malignog procesa. U starijih ljudi, te pacijenata s

oštećenom funkcijom jetre i bubrega doze lijeka treba smanjiti. Primjenu lijeka tokom

trudnoće i dojenja treba izbjegavati.

22 3) Mulabegović, N . I dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007. godina.

23

8. ZAKLJUČAK

Teorjiski, izbor antacidnog preparata nije od presudnog značaja. Izbor, dakle, ne zavisi samo

od antacidne moći preparata, već i od drugih faktora ( brzina djelovanja, pogodnost uzimanja,

cijena i dr ). Praktički, preimućstvo se daje preparatima sa slabijim antacidnim djelovanjem,

kao što su aluminijum hidroksid, aluminijum fosfat i magnezijum trisilikat, ili mješavine ova

tri lijeka. Ovi preparati djeluju na način koji je bliži fiziološkoj neutralizaciji. Ako se koriste

preparati u obliku tableta, neophodno je da se one ne progutaju nego da se stalno sisaju ili

dobro žvaču. Sistemske antacide ne bi trebalo primjenjivati.Primjena Inhibitora protonske

pumpe kao što su omeprazol i pantoprazol ima sve veći značaj u terapiji peptičkog ulkusa.

Inhibitori protonske pumpe se primjenjuju u trojnoj terapiji peptičkog ulkusa zajedno sa

amoksicilinom i metronidazolom.

24

9. BILJEŠKE

1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd –

Zagreb, 1987.godina. str. 321 -329 .

2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb, 1959.godina. str. 437 – 441;

657 – 663.

3) Mulabegović, N . i dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007.

godina. Str. 66 – 67.

4) http://www.zzjzpgz.hr/nzl/45/25_1.jpg

5) http://www.health.com/health/static/hw/media/medical/hw/hwkb17_010.jpg

25

10. LITERATURA

1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd –

Zagreb, 1987.godina.

2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

3) Mulabegović, N . I dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007.

godina.

4) http://www.zzjzpgz.hr/nzl/45/25_1.jpg

5) http://www.health.com/health/static/hw/media/medical/hw/hwkb17_010.jpg

26

27