Sveučilište u Zadru

Tomislav Janović

Citiranje, parafraziranje i upućivanje na izvore u akademskim tekstovima

nastavni materijal za kolegij Akademsko pisanje

Zadar, 2009.

Sadržaj

0. Uvodne napomene ................................................................ 2

1. Osnovni pojmovi .................................................................. 3

2. Izravno navođenje (citiranje)................................................ 4

3. Neizravno navođenje (parafraziranje) .................................. 7

4. Pisanje bibliografskih jedinica (sastavljanje popisa literature)............................................ 10

5. Korisna literatura ................................................................ 22

1

0. Uvodne napomene

Izravno i neizravno navođenje (citiranje), upućivanje (referiranje) na izvore te pisanje bibliografije (literature) standardni su postupci bez kojih je nezamislivo pisanje, ali i čitanje i razumijevanje akademskih radova – od seminarskih i završnih radova do stručnih i znanstvenih. Stoga je za svakog člana akademske zajednice važno da što brže i što uspješnije ovlada tim vještinama. Kada je riječ o citiranju i parafraziranju, dva su ključna zahtjeva koja se postavljaju pred pisca akademskog rada: da vjerodostojno prenese sadržaj koji citira ili parafrazira te da na što jasniji način uputi čitatelja na izvore s kojih je te sadržaje preuzeo.

Nažalost, u akademskom svijetu još uvijek ne postoji jedinstveni način upućivanja na izvore odnosno njihova bilježenja. Ipak, u posljednja dva desetljeća kao najrašireniji način nametnuo se tzv. «Harvardski bibliografski stil» (Harvard Bibliographic Style). Osnovu te metode čini postupak umetanja upute na bibliografski izvor u sam tekst, što je moguće bliže mjestu izravnog ili neizravnog navoda. Uputa na izvor služi kao poveznica s cjelovitim bibliografskim zapisom koji se navodi u literaturi na kraju teksta. Ova se metoda pokazala jednostavnijom i praktičnijom od alternativnih metoda upućivanja na izvore. Ono što je zajedničko većini tih alternativnih, danas uglavnom zastarjelih metoda je navođenje bibliografske upute (reference) u bilješci na kraju stranice («fusnoti») ili na kraju teksta.

Ovaj nastavni materijal temelji se na Harvardskom sustavu referiranja i bilježenja bibliografskih izvora. No, valja napomenuti da ni taj sustav nije potpuno ujednačen, što znači da postoje njegove različite inačice (varijacije), ovisno o instituciji odnosno autoru/-ici koja ga primjenjuje. Detaljni podatci o Harvardskom bibliografskom sustavu mogu se naći na nekoj od mnogobrojnih internetskih stranica posvećenim tom sustavi ili znanstvenim bibliografijama općenito.1

Naputci koji slijede sastoje se od definicije osnovnih pojmova, naputaka za izravno navođenje (citiranje), naputaka za neizravno navođenje te naputaka za pisanje bibliografske jedinice (sastavljanje popisa literature). Svi postupci, pravila i preporuke ilustrirani su primjerima koji se bojom razlikuju od ostatka teksta.

1 Vidi posljednju stranicu ovog nastavnog materijala.

2

1. Osnovni pojmovi

Informacijski sadržaj: informacije utjelovljene u bilo kojem fizičkom sustavu – od najjednostavnijeg (kao što je zraka svjetlosti) do najsloženijih (kao što je Internet ili ljudski mozak).

Informacijski izvor: bilo koji sustav s kojega je moguće preuzeti (pokupiti) neki informacijski sadržaj.

Medij: bilo koji sustav koji može poslužiti za pohranu, preuzimanje i prijenos (reprodukciju) informacijskih sadržaja.

Tekst: informacijski sadržaj, izražen u nekom jeziku (prirodnom, umjetnom, glazbenom, slikovnom itd.) i pohranjen na nekom trajnijem mediju (rukopisnom, tiskanom, elektromagnetskom, elektroničkom itd.), i koji čini značenjsku i prostorno-vremensku cjelinu.

Zaštićeni informacijski sadržaj: ideja, otkriće, teorija, objašnjenje, hipoteza, argument, dokaz, interpretacija, metoda, ali i bilo koje drugo originalano postignuće znanstvene, ali i uopće intelektualne aktivnosti, koje najčešće (ali ne uvijek!) postoji u formi teksta, a čije izravno ili neizravno navođenje u akademskom tekstu povlači za sobom dvostruku obvezu: (a) obvezu vjernosti izvoru odakle se preuzima i (b) obvezu upućivanja (referiranja) na taj izvor (osim u slučaju ako je riječ o općepoznatom postignuću).

Bibliografski izvor: knjiga, časopis, novina, baza podataka, internetska stranica, radijska ili televizijska emisija, javno predavanje, privatni razgovor, natpis na zidu nepoznatog autora, i svaki drugi drugi medij s kojega je u akademski tekt preuzet neki drugi tekst odnosno neki zaštićeni informacijski sadržaj.

Izravno navođenje ili citiranje: standardizirani postupak u akademskom pisanju kojim se u matični tekst umeće neki drugi tekst, pri čemu se navodi uputa (referenca) na bibliografski izvor odakle je preuzet.

Neizravno navođenje (parafraziranje): standardizirani postupak u akademskom pisanju kojim se (prepričavanjem, sažimanjem, tumačenjem i sl.) u matični tekst unosi zaštićeni informacijski sadržaj preuzet s nekog bibliografskog izvora, pri čemu se (osim ako je riječ o općepoznatom sadržaju) navodi uputa (referenca) na taj izvor.

Upućivanje ili referiranje na izvor: standardizirani postupak u akademskom pisanju kojim se čitatelj upućuje na izvor s kojega je preuzet neki tekst ili neki zaštićeni informacijski sadržaj.

Bibliografska jedinica: pojedinačna bilješka u literaturi na kraju akademskog teksta na koju se odnosi uputa ili referenca u tekstu, i koja sadrži sve relevantne podatke za točnu identifikaciju bibliografskog izvora s kojega je preuzet citirani tekst odnosno zaštićeni informacijski sadržaj.

3

2. Izravno navođenje (citiranje)

Izravno navođenje ili citiranje – umetanje drugog teksta (tuđeg ili vlastitog) u akademski tekst – jedan je od najuobičajenijih i najvažnijih postupaka u akademskom pisanju. Tekst koji se umeće, a koji se naziva navod ili citat, mora biti istaknut kako bi se jasno razlikovao od matičnog teksta. Isticanje se postiže na dva načina: (a) stavljanjem citiranog teksta u navodnike2, ili (b) izdvajanjem citiranog teksta u zaseban odlomak, zatim uvlačenjem tog odlomka prema desnoj margini (u pravilu 1 do 2 cm u odnosu na matični tekst) te smanjivanjem veličine slovnog znaka (fonta).

Prvi postupak isticanja primjenjuje se ako je citirani tekst kraći od tri do pet redaka. Ako je duži od tri do pet redaka, primjenjuje se drugi postupak. U oba se slučaja obavezno navodi uputa (referenca) na izvor citata.

Uputa ili referenca na izvor citata navodi se u samom tekstu, neposredno ispred ili neposredno iza citiranog teksta, ovisno o vrsti citata, ali i strukturi teksta, tj. ovisno o tome gdje je autoru najprikladnije spomenuti prezime citiranog autora. Uputa ili referenca sadrži tri elementa: (a) prezime citiranog autora ili citirane autorice odnosno prezimena citiranih autora ili autorica3, zatim (b) godinu izdavanja publikacije iz koje je preuzet citat (odnosno, za netiskani izvor, godina ili neka druga identifikacijska oznaka), te (c) broj stranice ili stranica4 s koje (ili s kojih) je citat preuzet (ako je riječ o tiskanom izvoru). Element (a) i (b) su odvojeni zagradom ili zarezom, a elementi (b) i (c) dvotočkom. Budući da se prezime (a ponekad i ime) citiranog autora obično spominje u tekstu koji prethodi citatu, godina izdavanja (objave) i broj stranice se navode u zagradi uz njegovo prezime. Ponekad se, ovisno o načinu citiranja, sva tri navedena elementa navode u zagrad

irani tekst (npr. za prvocitirani tekst: 2006a

i.5 U slučaju da se u akademskom tekstu citiraju dva teksta (ili više njih) istog

autora i iste godine izdavanja (što znači da su prva dva elementa upute na izvor identična), uputi se uz godinu izdavanja dodaje još i malo slovo abecede, i to prema abecednom redu za svaki novocit

, za drugocitirani tekst: 2006b, itd.). U slučaju da se citira tekst dvoje ili troje autora, u uputi (referenci) na izvor

tog teksta navode se prezimena svih autora, i to redoslijedom kojim su navedeni u izvoru. U slučaju da je riječ o više od troje autora, u uputi se navodi samo prezime

2 U slučaju da se i unutar samog citiranog teksta pojavljuju navodnici, ti navodnici moraju biti drugačiji od

naroja

(jupotrebljava se tako kao da se odnosi i na jedninu i na množinu, tj. kao

daj

te zbjegava zbog njezine nepraktičnosti za čitatelja.

vodnika koji označavaju citat. 3 U daljnjem tekstu izraz «autor» upotrebljava se tako kao da se odnosi na oba roda (muški i ženski) i na oba b

edninu i množinu). Dakle, riječ «autor» treba čitati kao da piše «autor ili autorica odnosno autori ili autorice». 4 U daljnjem tekstu izraz «broj stranice» piše «broj stranice ili brojevi stranica». 5 Nekada su se ti podatci navodili u tzv. pozivnoj bilješci («fusnoti») koja se umetala na dno stranice ili na kraksta. U Harvardskom bibliografskom sustavu ta se metoda i

4

prvog

. Naravno, ako se više puta pozivamo na isti izvor (tj. navod

re navode se dvije likaciju citiranog autora, a druga za

jeri.

nettovom shvaćanju (1991: 207), «sam je ljudski um artefakt koji ili bolje stanište

dvajanjem u zaseban odlomak Veća pseoskih

go novih ideja.

m. Time već imam potrebno temeljno načelo moral

autora iza čega slijedi oznaka «et al.»6, dok se prezimena svih autora navode u odgovarajućoj bibliografskoj jedinici na kraju akademskog teksta.

Referenci (uputi) uz svaki pojedinačni citat, u popisu literature na kraju teksta pridružuje se odgovarajuća bibliografska jedinica koja sadrži cjelovite podatke o izvoru citata

imo više referenci na isti izvor), u literaturi za taj izvor navodimo jednu bibliografsku jedinicu.

U slučaju da se citirani tekst citira prema «nematičnom» izvoru, tj. ako se preuzima od autora koji nije autor dotičnog teksta (nego ga je i sam citirao), tada se u zagradi navode prezimena obaju autora: i prezime citiranog autora i prezime autora publikacije prema kojoj je tekst citiran, s time da se ispred prezimena potonjeg autora dodaje oznaka «prema» s dvotočkom (a iza prezimena opet godina objave i broj stranice). Sukladno tome, u popisu literatubibliografske jedinice (bilješke): jedna za pubpublikaciju autora prema kojoj je tekst citiran. Slijede prim

Primjer 1: označavanje citata navodnicima Prema Dennastaje kada memi preustroje ljudski mozak kako bi od njega učinza meme».

Primjer 2: označavanje citata izrivlačnost gradskih životnih navika i ideja (gradskih «mema») od onih može se ovako objasniti: Kada gradski ljudi odu na selo, zbog manje gustoće naseljenosti oni sreću manje seoskih ljudi, te preuzimaju manje ruralnih mema zato što ih manje i postoji; no kada seoski ljudi odu u grad, oni susreću mnogo gradskih ljudi i mnoPosljedica je memetički pritisak za životom u gradu. (Blackmore, 2005: 264)

Primjer 3: citiranje navodnicima prema nematičnoj publikaciji Definicija etike koju daje Albert Schweitzer (1929.), švicarski liječnik i jedan od najvećih dobrotvora prošlog stoljeća, glasi: «Etika […] se sastoji u tome da ja spoznajem nužnost […] jednakog strahopoštovanja pred svakom voljom za životom kao i pred svojom vlastito

nosti. Dobro je održavati i njegovati život; zlo je uništavati i sprječavati život.» (prema: Singer, 2002: 212).

Citirani tekst ne mora biti kontinuirano (neprekinuto) citiran. Prema potrebi ga se može prekidati: bilo umetanjem jedne ili nekoliko riječi u citat (čak i unutar iste rečenice) bilo ispuštanjem dijela citranog teksta (jedne ili više riječi, čitave rečenice ili više njih). Umjesto ispuštenog dijela teksta umeću se tri točke u zagradama (...), a dijelovi necitiranog (dodanog) teksta unutar citata stavljaju se u

6 Skrećenica za «et alia», što na latinskom znači «i drugi».

5

zagrad

a), a na kraju citata se u isticanje» ili «kurziv

na tijekom ita se

PrimjerNavedimnajbliži

nja o kome su razni filozofi davali razna mišljenja. […] Sve ove fantazije, a i neke druge, trebalo bi razmotriti, ali na to zaista ne vrijedi trošiti vrijeme.

o pripremiti. To se postiže tako da navodu prethodi jedna ili više rečenica, ili barem nekoliko riječi, koje imaju za cilj uspostaviti smislenu vezu između citata i matičnog teksta, čime se postiže retorički efekt, ali i olakšava razumijevanje citata.

u. Ispušteni tekst može se nalaziti na bilo kojem mjestu u citiranoj rečenici. Ako se nalazi na samom kraju rečenice, onda nakon tri točke u zagradama opet slijedi točka (za kraj rečenice).

U slučaju da se u citiranom tekstu želi istaknuti neka riječ ili više njih, ta se riječ odnosno te se riječi pišu kurzivom (ukošenim slovimzagradi, iza godine i broja stranice, dodaje napomena «moje dodan», čime se čitatelju daje na znanje da istaknute dijelove citata nije istaknuo njihov autor, već autor koji ih je citirao. Slijede primjeri.

Primjer 4: isprekidani citat s umetanjem vlastitog teksta Jedan od najvećih teoretičara biološke evolucije u 20. stoljeću, Ernst Mayr (1983a: 326), smatra da se istraživači koji «pokušava[ju] utvrditi je li [neko obilježje] proizvod prirodnog odabiranja ili slučaja [...] suočavaju s epistemološkom dvojbom.» Dvojba proizlazi iz činjenice što bi «[s]koro bilo koja promjeevolucije mogla biti proizvod slučaja». «Može li se to ikada dokazati?», pMayr, te pokazuje da ne može. Ono što se, prema njemu, može pokazati je «kako bi posjedovanje [...] osobine moglo imati selekcijski povoljan učinak.»

5: isprekidani citat s vlastitim isticanjem (dodavanjem kurziva) o još jedan citat koji je po mišljenju mnogih povjesničara znanosti

principu inercije: Salviati: Ne izgleda mi da je ovo pravo vrijeme za ispitivanje uzroka ubrzanja prirodnog giba

U ovom trenutku je cilj našeg autora samo da ispituje i dokaže neke osobine ubrzanog gibanja [ma kakav bio uzrok ubrzanja) […]. (citirano pema: Mlađenović, 1986: 135, kurziv dodan).

Kao što se vidi iz svih pet primjera, navod (citat) ne umeće se u matični tekst bez prethodne najave. Čitatelja je na citat potrebn

6

3. Neizravno navođenje (parafraziranje)

Za razliku od izravnog navođenja ili citiranja – doslovnog preuzimanja nekog teksta – neizravnim navođenjem ili parafraziranjem se vlastitim riječima prenosi ideja, otkriće, teorija, objašnjenje, hipoteza, argument, dokaz, interpretacija nekog drugog autora, primjenjuje neka tuđa metoda, ili se općenito u akademskom tekstu na relevantan način koristi tuđi informacijski sadržaj. Budući da je taj sadržaj u pravilu zaštićen, njegova reprodukcija ne podliježe samo obvezi upućivanja (referiranja) na izvor, nego i obvezi vjerodostojnog prenošenja njegova informacijskog sadržaja. Međutim, za razliku od prenošenja teksta (rečenica i dijelova rečenica), prenošenje informacijskog sadržaja teksta, tako da se na jasan način zadovolji zahtjev vjerodostojnosti, nije uvijek lak zadatak. Autori se često suočavaju s optužbama da su «pogrešno prikazali» nečije stajalište, nečiji argument ili nečiju teoriju, da su «iskrivili» nečije riječi, da su nečije tvrdnje protumačili na «subjektivan način» i sl.

Tuđi akademski tekst je najtipičniji i najčešći izvor zaštićenog informacijskog sadržaja u akademskom pisanju. Kada prepričavamo tuđi tekst nije presudno hoćemo li potpuno vjerno reproducirati strukturu samog teksta, od rečenice do rečenice, nego je važno to hoćemo li vjerno prenijeti logički sadržaj utjelovljen u tekstu. Isto se odnosi i na bilo koji drugi izvor kojim se služimo pri parafraziranju. Logički sadržaj tuđih misli potrebno je prenijeti jasno i vjerodostojno, ali vlastitim riječima i vlastitim stilističkim sredstvima, u skladu s ciljem vlastitog teksta.

Tipičan je slučaj da se misli nekog autora parafraziraju kako bi se njima pojasnilo stajalište tog autora o nekom pitanju ili kako bi se to stajalište kritiziralo. Imajući to u vidu, jasno ja da parafrazirani tekst ne mora biti jednake dužine kao izvorni tekst; njegova će dužina ovisiti o cilju parafraziranja. Ako je cilj detaljno komentirati ili kritizirati izvorni tekst, onda parafraza može biti i duža od izvornog teksta. Ako je cilj sažeto prikazati nečije stajalište ili nečiji argument, onda će ona u pravilu biti kraća od izvornog teksta.

Čest je slučaj da se izravno i neizravno navođenje kombiniraju: jedan dio preuzetog teksta se izravno citira, a drugi dio tog teksta se parafrazira.

Kao i kod izravnog citiranja, pri svakom neizravnom citiranju (parafraziranju) navodi se uputa (referenca) na izvor čiji se sadržaj parafrazira. To se čini na potpuno isti način kao i pri izravnom citiranju: pri prvom spominjanju prezimena autora čiji se misaoni sadržaj prenosi u vlastiti tekst, navodi se godina objave publikacije (ili bilo kojeg drugog izvora kojim smo se služili), a iza broja godine, odvojen dvotočkom, broj stranice u izvoru (ako postoji). Ti se podatci u pravilu navode u zagradama uz ime autora, ali se mogu navesti i u bilješci na dnu stranice («fusnoti»). Ako se parafrazira misaoni sadržaj nekog autora prema izvoru koji ne potječe od tog istog autora, tada se u uputi (referenci), navodi i prezime autora čijim izvorom smo se služili, a ispred prezimena naznaka «vidi» ili

7

«usporedi»7. (Nakon prezimena autora slijede uobičajeni podatci: godina izdavanja i broj stranice – naravno, ako je riječ o izvoru za koji ti podatci postoje.) Kao i u slučaju izravnog citiranja, potpuni podatci o izvoru kojim smo se služili u parafraziranju nalaze se u literaturi na kraju akademskog teksta, tako da svakoj uputi (referenci) danoj u tekstu ili u bilješci odgovara neka bibliografska jedinica u literaturi. (Različitim uputama na isti izvor odgovara uvijek ista bibliografska jedinica.)

Prilikom prenošenja tuđeg sadržaja potrebno je osobitu pažnju obratiti na to da čitatelju u svakom trenutku bude jasno je li odlomak akademskog teksta koji trenutno čita napisan sa stajališta autora matičnog teksta ili se u tom odlomku prepričava tuđi tekst odnosno tuđi misaoni sadržaj. To je važno zato jer, za razliku od izravnog citiranog teksta koji je (navodnicima ili uvlačenjem) grafički odvojen od matičnog teksta, neizravno citirani (parafrazirani) tekst nije moguće vizualno odvojiti od ostatka teksta. Stoga, gdje god postoji opasnost da dođe do zabune oko perspektive iz koje je neki dio akademskog teksta napisan, potrebno je tu perspektivu jasno naznačiti. Drugim riječima, kao i izravan navod, i neizravan navod je potrebno pripremiti odnosno najaviti: parafraziranom tekstu treba prethoditi jedna ili više rečenica, ili barem nekoliko riječi, koje imaju za cilj uspostaviti logičku i retoričku vezu između dijela teksta u kojem se prepričava tuđi misaoni sadržaj i dijela teksta koji ovome prethodi. Postoji različiti načini da se to postigne, a najjednostavniji je način da se u jednoj rečenici, koja služi kao najava parafraze, čitatelja upozori da će u tekstu koji slijedi biti prepričan neki tuđi misaoni sadržaj. U toj će rečenici tipično stajati ime autora tog sadržaja te naznaka o kojem se sadržaju radi – spomenut će se teorija koja se kani izložiti, navest će se tvrdnja koja se kani kritizirati (ili braniti), kratko će se opisati argument koji se želi analizirati, dat će se izvor podataka koji se kane komentirati i sl. U pravilu, ta rečenica će sadržavati (u zagradi ili u bilješci na dnu stranice) uputu na bibliografski izvor teksta ili sadržaja koji se parafrazira. Slijede dva primjera parafraziranja u akademskom tekstu

Primjer 6: sažetak knjige drugog autora u jednom odlomku Kako sukladno svom zakonski definiranom cilju svaka korporacija mora nepopustljivo i bez izuzetka djelovati u vlastitu korist, Joel Bakan (2006.) tvrdi da je svaka korporacija patološka institucija. Njegova knjiga Korporacija: Patološka težnja za profitom i moći u svrhu razlaganja te teze dijeli se u pet poglavlja u kojima Bakan nastoji odgovoriti na pitanja kako je korporacija postala ono što je danas, kakva je priroda i koje su implikacije njezina patološkog karaktera i njezine vlasti nad društvom i, na kraju, što bi trebalo i što se može učiniti kako bi se smanjio njezin štetni potencijal?8

7 Umjesto «usporedi» može stajati skrećenica «usp.». 8 Odlomak preuzet iz: Horvat, Srećko: «Korporacija – dominantna svjetska institucija», Zarez, br. 206, str. 8, 17.

svibnja 2007.

8

Primjer 7: parafraziranje (prepričavanje) tuđeg teksta s uputom na izvor u bilješci na dnu teksta U drugoj rečenici svog metodološkog uvoda u spis O duši Aristotel kaže da je poznavanje duše korisno za spoznaju općenito, a ponajvećma za spoznaju prirode, čime jasno smješta spis O duši u okvir filozofije prirode.1 Nakon toga slijedi glavno metodološko pitanje: kako sustavno obraditi dušu? Aristotel odgovara da dušu treba obraditi tako da se objasni njena bit baš kao i njene glavne značajke. Drugim riječima, potrebno je objasniti ne samo što duša jest, nego i što sve ona omogućuje živome biću. 1 Vidi također De partibus animalium I.1 641a 19–b10. U oba spisa Aristotel napominje da filozofu prirode kao takvom možda nije zadaća istraživati sve vidove duše, budući da jedan vid ljudske duše − um − nije princip nikakve promjene. Iznimna kratkoća i skicoznost poglavlja posvećenih umu u spisu O duši možda je jedna od naznaka da je taj spis zamišljen prvenstveno kao doprinos istraživanju prirode.9

9 Odlomak preuzet iz: Gregorić, Pavel: «Aristotel o diobi duše», Prolegomena, sv. 7 (2), 2008: 133-151.

9

4. Pisanje bibliografskih jedinica (sastavljanje popisa literature)

Popis literature navodi se na kraju teksta i sadrži bibliografske jedinice na koje prethodno upućuju reference u tekstu. Jedinice se navode abecednim redom, prema prezimenu prvog autora, a za izvore bez autora prema prvom slovu naslova. Za izvore istog autora najprije se navode bibliografske jedinice ranije godine izdavanja (objavljivanja), a u slučaju da je riječ o izvorima istog autora i iste godine izdavanja (objavljivanja), najprije se navode oni koji su ranije citirani, tj. oni čijoj godini izdanja (objavljivanja) je pridruženo slovo bliže početku abecede. U nastavku slijedi popis elemenata bibliografske jedinice (bilješke) za najčečće vrste izvora koji se pojavljuju u akademskim tekstovima. Za svaki od tih izvora dan je po jedan primjer. U primjerima treba obratiti pažnu na: (1) standardan način navođenja elemenata u bibliografskoj jedinici, (2) redoslijed tih elemenata unutar bibliografske jedinice, (3) način grafičkog isticanja pojedinih elemenata (kurziv, navodnici), (4) inerpunkcijske znakove kojima su elementi odvojeni jedan od drugoga (točka, zarez, dvotočka, točka-zarez itd.).

Često se događa da poneki element ne postoji (ili nije naveden) u izvoru kojim se autor služio pri pisanju rada, tako da se ne može navesti ni u bibliografskoj jedinici u popisu literature. Ipak, kada su u pitanju ključni elementi bibliografske jedinice (prezime autora, naslov rada odnosno knjige, godina i mjesto objave, svezak časopisa), to se događa relativno rijetko. Ako se ipak dogodi, u bibliografskoj jedinici se navode postojeći elementi, i to propisanim redoslijedom.

Na kraju, valja naglasiti da tiskani izvori (knjige, časopisi i dr.) služe kao bibliografski predložak za elektroničke izvore. To znači da bibliografska jedinica za knjigu ili časopis u elektroničkom obliku uglavnom sadrži iste ključne elemente kao i bibliografska jedinica za knjigu ili časopis u tiskanom obliku. Jedina specifičnost elektroničkog izvora je adresa internetske stranice kao ključan element identifikacije takvog izvora.

10

Bibliografska jedinica za knjigu sadrži sljedeće elemente:

• prezime i prvo slovo imena autora ili urednika (ur.)10 • godina izdavanja knjige • naslov i podnaslov knjige (kurziv!) • naslov serije ili pojedinačnog sveska • broj izdanja (ako nije prvo) • mjesto izdavanja • izdavač (nakladnik)

Primjer 8: Pisanje bibliografske jedinice za knjigu

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORA

NASLOV KNJIGE (KURZIV)

GODINA OBJAVE

10 U daljnjem tekstu izraz «urednik» upotrebljava se tako kao da se odnosi na oba roda (muški i ženski) i na oba broja (jedninu i množinu). Dakle, riječ «urednik» treba čitati kao da piše «urednik ili urednica odnosno urednici ili urednice».

BROJ IZDANJA

MJESTO IZDAVANJA

IZDAVAČ

Silobrčić, V. (2003.) Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, 5. izdanje, Zagreb: Medicinska naklada.

11

Bibliografska jedinica za poglavlje ili članak u knjizi ili za rad u zborniku sadrži sljedeće elemente:

• prezime i prvo slovo imena autora • godina izdavanja knjige ili zbornika • naslov i podnaslov poglavlja ili članka u knjizi ili rada u zborniku (navodnici!) • prezime i ime urednika knjige/zbornika (ur.) • naslov knjige/zbornika (kurziv!) • broj izdanja (ako nije prvo!) • mjesto izdavanja • izdavač (nakladnik)

Primjer 9: Pisanje bibliografske jedinice za poglavlje (članak) u knjizi

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORA NASLOV RADA

(NAVODNICI)

GODINA OBJAVE

PREZIME I INICIJAL IMENA

UREDNIKA

IZDAVAČ

Petrović, N. (2005.) «Suvremene teorije distributivne pravednosti», u: Krkač, K. (ur.) Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost, Zagreb: Mate i Zagrebačka škola ekonomije i menagamenta, str. 125-169

MJESTO IZDAVANJA

NASLOV I PODNASLOV KNJIGE (KURZIV)

RASPON STRANICA

12

Primjer 10: Pisanje bibliografske jedinice za članak u zborniku radova

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORA NASLOV RADA

(NAVODNICI)

GODINA OBJAVE

PREZIME I INICIJAL IMENA

UREDNIKA

IZDAVAČ

Šanjek, F. (2005.) «Hrvati i sveučilišna Europa (13.-15. st.)», u: Budak, N. (ur.) Raukarov zbornik: zbornik u čast Tomislava Raukara, Zagreb: Filozofski fakultet, 209-223.

MJESTO IZDAVANJA

NASLOV I PODNASLOV ZBORNIKA (KURZIV)

RASPON STRANICA

13

Primjer 11: Pisanje bibliografske jedinice za enciklopedijski članak

PREZIME I INICIJALI IMENA AUTORA NASLOV ČLANKA

(NAVODNICI)

GODINA OBJAVE

NASLOV KNJIGE (KURZIV)

BROJ SVESKA

Janović, T., Pećnjak D. (2001.) «Engleska filozofija», u: Hrvatska enciklopedija, Svezak III, Zagreb: Hrvatski leksikografski zavod, str. 156-157.

MJESTO OBJAVE

RASPON STRANICA IZDAVAČ

14

Bibliografska jedinica za rad u časopisu sadrži sljedeće elemente:

• prezime i prvo slovo imena autora • godina objave časopisa • naslov i podnaslov rada (navodnici!) • naslov časopisa (kurziv!) • broj sveska (volumena ili godišta) • broj svešćića (pojedinačnog broja) • raspon stranica

Primjer 12: Pisanje bibliografske jedinice za članak u znanstvenom časopisu

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORA NASLOV RADA

(NAVODNICI)

GODINA OBJAVE

PODNASLOV BROJ SVEŠČIĆA

Bracanović, T. (2007.) «Kako filozofi plagiraju: 10 primjera iz članka Zdravka Radmana», Filozofska istraživanja, sv. 27 (3), 685-693.

BROJ SVESKA

NASLOV ČASOPISA (KURZIV)

RASPON STRANICA

15

Bibliografska jedinica za novinski članak sadrži sljedeće elemente:

• prezime i prvo slovo imena autora • godina objavljivanja novine • naslov i podnaslov članka (navodnici!) • naslov novine (kurziv!) • broj pojedinačnog izdanja novine • datum objave pojedinačnog izdanja novine • stranica

Primjer 13: Pisanje bibliografske jedinice za novinski članak

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORICE NASLOV ČLANKA

(NAVODNICI)

GODINA OBJAVE

NASLOV NOVINE (KURZIV)

Opačić, N. (2008.) «Savila se bijela loza vinova», Vijenac, br. 386/387, 18. prosinca 2008., str. 8.

BROJ NOVINE

BROJ STRANICE

DATUM OBJAVE

16

Bibliografska jedinica za kvalifikacijski rad (prvostupnički, diplomski, magistarski, doktorski) sadrži sljedeće elemente: • prezime i prvo slovo imena autora • godina obrane rada • naslov i podnaslov rada (navodnici!) • vrsta rada (prvostupnički, diplomski, magistarski, doktorski) • institucija na kojoj je rad obranjen (sveučilište odnosno fakultet) • mjesto

Primjer 14: Pisanje bibliografske jedinice za prvostupnički rad

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORICE NASLOV I

PODNASLOV RADA (NAVODNICI)

GODINA OBRANE

Blašković, P. (2008.) «Etika u marketingu: Prikriveno oglašavanje», prvostupnički rad, Sveučilište u Zadru, Zadar.

IME SVEUČILIŠTA MJESTO

VRSTA RADA

17

Bibliografska jedinica za tekst na internetskoj stranici sadrži sljedeće elemente:

• prezime i prvo slovo imena autora • godina objave teksta (ili godina postavljanja teksta na internetsku stranicu) • naslov i podnaslov teksta (kurziv ili navodnici!) • vrsta materijala • izdavač • internetska adresa • datum posjete mrežnoj stranici

Primjer 15: Pisanje bibliografske jedinice za internetski izvor bez autora

NASLOV TEKSTA (KURZIV)

INTERNETSKA ADRESA

References/Bibliography Harvard Style Based on Style Manual for Authors, Editors and Printers (2006.), University of Queensland, http://www.library.uq.edu.au/training/citation/harvard_6.pdf, (stranica posjećena: 2. siječnja 2009.)

IZDAVAČ

GODINA OBJAVE

DATUM POSJETE MREŽNOJ STRANICI

18

Primjer 16: Pisanje bibliografske jedinice za osobni materijal objavljen na internetskoj stranici

NASLOV I PODNASLOV

TEKSTA (KURZIV)

INTERNETSKA ADRESA

Janović, T. (2009.) Citiranje, referiranje i upućivanje na izvore u akademskom tekstu, nastavni materijal za kolegij Akademsko pisanje, vlastita naklada, http://www.janusonline.org/kolegiji/akademsko_pisanje.html (stranica posjećena: 20. siječnja 2009.)

IZDAVAČ

DATUM POSJETE MREŽNOJ STRANICI

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORA

VRSTA MATERIJALA

GODINA OBJAVE

19

Primjer 17: Pisanje bibliografske jedinice za elektronički časopis na engleskom jeziku

PREZIME I INICIJAL IMENA AUTORA NASLOV RADA

(NAVODNICI)

GODINA OBJAVE

BROJ SVEŠČIĆA

Vakoch, D. (2003) «Intention, Interaction and Communication with Extraterrestrial Intelligence», Leonardo Electronic Almanac, vol. 11 (7), http://leoalmanac.org/journal/Vol_11/lea v11_n07.txt

BROJ SVESKA

NASLOV ČASOPISA (KURZIV)

INTERNETSKA ADRESA

20

Primjer 18: Cjelovita bibliografija na kraju akademskog rada

Literatura • Frankena, W. K. (1998.) Etika. Zagreb: Kruzak.

• Jurišić, J.; Kanižaj, I.; Jokoš, I.; Janeš, S; Jurić, J. (2007.) «Manipulacija čitateljima- prikriveno oglašavanje u hrvatskim novinama», Politička misao, 44 (1): 117-135.

• Kotler, P. (1997.) Upravljanje marketingom, Zagreb: Mate.

• Martinović, Maja (2007.) «Etika u marketingu s posebnim osvrtom na etiku u oglašavanju», u: Krkač, K. (ur.) Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost, Zagreb: Mate i ZŠEM.

• Zakon o medijima (2004.) Narodne novine, br. 59, 10. svibnja 2003.

• Zakon o elektroničkim medijima (2003.) Narodne novine, br. 122, 30. srpnja 2003.

• Grbić, Gordana (2006.) «Novinarsko vijeće časti: Kako kršimo kodeks časti», Novinar, br. 11/12, str. 18-19.

• ———— «Prikriveno oglašavanje», Wikipedia, http://hr.wikipedia.org/wiki/ Prikriveno_oglasavanje (stranica posjećena: 9. kolovoza 2008.).

• ———— «Oglašavanje», Wikipedia, http://hr.wikipedia.org/wiki/Oglašavanje (stranica posjećena: 9. kolovoza 2008.).11

11 Bibliografija preuzeta iz: Blašković, Petra: «Etika u marketingu: Prikriveno oglašavanje», završni prvostupnički

rad, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008.

21

22

5. Korisna literatura

• Citing & Referencing Guide: Harvard Style (2008), University College, London, http://www.imperial.ac.uk/Library/pdf/Harvard_referencing.pdf .

• Harvard System of Referencing Guide (2008), Anglia Ruskin Universtiy, Cambridge & Chelmsford, http://libweb.anglia.ac.uk/referencing/harvard.htm .

• References/Bibliography Harvard Style Based on Style Manual for Authors, Editors and Printers (2006.), University of Queensland, http://www.library.uq.edu.au/training/citation/harvard_6.pdf .

• Silobrčić, V. (2003.) Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, 5. izd., Zagreb: Medicinska naklada.

• Zelenika, R. (2000.) Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, 4. izd., Rijeka: Ekonomski fakultet / Ljubljana: Ekonomska fakulteta Univerze.