PRAVO NA PRAVINO SUENJE U GRAANSKIM PREDMETIMA: NOVA PRAKSA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA I NJEN

UTJECAJ NA HRVATSKO PRAVO I PRAKSU

Prof. dr. sc. Alan Uzelac

1. Uvod

Pravo na pravino (poteno, fair) suenje najvanije je procesno ljudsko pravo. Ono je u hrvatskom pravnom poretku sadrano na ustavnoj i zakonskoj razini, kao i u vie ratificiranih meunarodnih konvencija. Najvaniji izvor prava svakako je Europska konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.1 Nakon vie od deset godina hrvatskog lanstva u Konvenciji, to ukljuuje i pristajanje na jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava, pokazalo se da su od svih povreda ljudskih prava upravo povrede prvog stavka l. 6. Konvencije, tj. prava na poteno suenje najzastupljenije. One ne samo da su najei uzrok pokretanja postupaka pred Europskim sudom, ve su u odnosu na Republiku Hrvatsku s oko 90 posto udjela u ukupnom broju presuda koje su utvrdile povrede uvjerljivo na prvom mjestu.2 S obzirom na akumuliranu sudsku praksu Europskog suda i razvoj njegove jurisprudencije, sazrelo je vrijeme je da se revidira prikaz znaenja i dosega l. 6. Konvencije i njegove primjene u hrvatskom pravu i praksi koji smo svojedobno dali prilikom pristupanja Hrvatske Vijeu Europe. 3 Ovdje emo prikazati odredbe hrvatskog prava koje reproduciraju ili se izravno oslanjaju na pojam prava na poteno suenje, dati kratak pregled raznih aspekata toga prava na nain kako je ono protumaeno u praksi Europskog suda za ljudska prava s osobitim osvrtom na predmete iz njegove novije judikature, te uputiti na aktualne i potencijalne probleme u odnosu na tumaenje i primjenu jamstava potenog suenja u hrvatskom pravu i pravnoj praksi. Pri tome se u tekstu ograniavamo na ope aspekte prava na poteno suenje i na one povrede l. 6. st. 1 Engleski i hrvatski tekst Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Europska konvencija) izvorno je objavljen u NN, Meunarodni ugovori br. 18/97 od 28. listopada 1997. Proieni tekst nakon stupanja na snagu Protokola 11. objavljen je u NN, MU 6/99 (v. ispravak u 8/99), dok je Protokol 12. objavljen u NN, MU 14/2002. 2 Prema Nacionalnom programu zatite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. Ureda za ljudska prava Vlade RH (dalje: NAP), sud u Strasbourgu je u presudama u kojima je u odnosu na Hrvatsku utvrdio povrede ljudskih prava od svih prava zatienih Konvencijom u 73,33 posto sluajeva utvrdio povredu l. 6. (55 presuda), ili povredu l. 6. zajedno s drugim lancima: u 13,33 posto (10 presuda) l. 6. i 13; u 4 posto (3 presude) l. 6. i 8; te u 1, 33 posto (1 presuda) l. 6. i l. 1. Protokola 1. Ukupno, iz te statistike, koja se odnosi na razdoblje do veljae 2007. godine, proizlazi da je od svih povreda u praksi Europskog suda u oko 92 posto sluajeva u presudama utvrena (i) povreda prava na poteno suenje. Vidi NAP, str. 9. Program je objavljen u NN 119/2007 (citirano po: http://www.ljudskaprava-vladarh.hr). Prema godinjem izvjeu Europskog suda za 2007. godinu, od 1999. do 2007. godine u odnosu na Hrvatsku donijeto je 132 presude, od kojih je u 101 presudi naena barem jedna povreda prava (uz 4 presude bez povreda i 26 nagodbi). Od 122 utvrene povrede 36 se odnosilo na pravo na poteno suenje (u uem smislu), 55 na trajanje postupka, a 16 na pravo na djelotvorno pravno sredstvo. Usp. Annual Report 2007 of the ECHR, CoE, Strasbourg, 2008, str. 144. 3 Cf. Uzelac, Hrvatsko procesno pravo i jamstvo pravinog postupka iz Europske konvencije o zatiti ljudskih prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci - Supplement: Spomenica prof. dr. uri Vukoviu, 19 (1998), str. 1005-1030.

2

1. Europske konvencije koje se mogu kvalificirati kao povrede prava na suenje o pravima graanske naravi. Aspekti povreda koji su vezani iskljuivo uz pravo na fair suenje o kaznenoj odgovornosti nisu predmet ovoga teksta.

2. Aspekti prava na poteno suenje iz l. 6. Konvencije u praksi Europskog suda

Pravo na poteno suenje sadrano je u prvom stavku l. 6. Europske konvencije koji u autentinom prijevodu na hrvatski jezik glasi:

1. Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi ili u sluaju podizanja optunice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravino, javno i u razumnom roku ispita njegov sluaj. Presuda se mora izrei javno, ali se sredstva priopavanja i javnost mogu iskljuiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nuni u demokratskom drutvu radi interesa morala, javnog reda ili dravne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog ivota stranaka to trae, ili u opsegu koji je po miljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti tetna za interes pravde.

Ovo pravo je kroz praksu Europskog suda za ljudska prava postupno razvijano i ireno. Po dananjem stanju prakse suda u Strasbourgu, a uzimajui u obzir sistematiku iz suvremenih komentara i doktrinarnih tumaenja Konvencije4, moe se navesti sljedee elemente ili aspekte prava na poteno (pravino, fair) suenje:

- Pravo na pristup sudu (access to court); - Pravo na pravnu pomo (legal aid and advice); - Pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms, jednakost oruja) - Pravo na javno i kontradiktorno suenje (public hearing) - Pravo na sasluanje (fair hearing) - Pravo na dokaz (right to proof) - Pravo na javnu objavu presuda (public pronouncement of judgments) - Pravo na sud ustanovljen zakonom (tribunal established by law) - Pravo na nezavisnost i nepristranost u suenju (impartiality and

independence) - Pravo na suenje u razumnom roku (reasonable time) - Pravo na uinkovitu ovrhu presuda (effective enforcement) - Zabrana arbitrarnog postupanja (arbitrariness).

Nakon kratkog prikaza opsega primjene l. 6., kratko emo opisati glavni sadraj pojedinih od ovih aspekata grupirajui one koji su u vezi ili se djelomino preklapaju.

a.) Opseg primjene l. 6. Sporna prava i obveze. Fourth instance doktrina Pravo na poteno suenje tie se graanskih prava i obveza. Ono se ne odnosi na zatitu svih prava koje bi pojedinac uivao po mjerodavnom nacionalnom pravu. S druge strane, ono se protee znatno izvan podruja graanskih predmeta u uem smislu. Izraz utvrivanje prava i obveza graanske naravi u smislu Konvencije

4 Usp. inter alia van Dijk/van Hoof, van Rijn, Zwaak, Theory and Practice of the Euroepan Convention on Human Rights, Antwerpen, 2007, str. 513-623; Jacobs & White, The Euroepan Convention on Human Rights, Oxford, 2006, str. 158-191; Harris/O'Boyle/Warbrick, Law of the European Convention on Human Rights, London, 1995, str. 163-248.

3

tumai se autonomno, kroz praksu Suda, koja je s vremenom evoluirala i postupno proirivala podruje primjene l. 6., po doktrini da je Konvencija ivui organizam (living instrument) koji se mora prilagoavati socijalnim promjenama. Za razumijevanje znaenja ovoga izraza bitno je uoiti da izraz utvrivanje, protumaen kroz odluke Suda trai da oko sadraja prava i obveza postoji spor, barem u irokom znaenju te rijei. Utoliko se l. 6. naelno ne bi primjenjivao na sluajeve pukog administriranja, u kojima niti oko injeninih, niti oko pravnih pitanja nema nikakve dvojbe, no takoer se niti pojam spora ne bi trebao poimati na suvie formalan i tehniki nain.5 Jo od sluajeva Ringeisen i Knig6 sud je zauzeo stajalite da je bitan sadraj o kojem se odluuje, a ne vrsta postupka u kojem se o njima odluuje, tako da se naelno moe preispitivati suenje u svim vrstama postupaka, od kaznenog i stegovnog, preko parninog i upravnog postupka, pa i postupaka pred drugim tijelima s javnim ovlastima. Bitno je da se u tim postupcima odluuje o pravima i obvezama privatnog prava, to obuhvaa kako imovinska pitanja, tako i statusne, radne ili trgovake stvari. Postupno, i razlikovanje izmeu prava privatnoga i javnoga prava prestalo je biti odluujue, jer je kroz jurisprudenciju Suda sve vie predmeta javnopravne naravi podvodio pod jamstva iz l. 6. Izmeu ostaloga, Sud je smatrao da pojam graanskih prava i obveza obuhvaa i odluivanje o davanju ili oduzimanju licence za voenje klinike7, otvaranje benzinske crpke8 ili toenje alkohola9; odluivanje o pojedinim pravima iz podruja socijalne skrbi i osiguranja,10 postupci izdavanja graevinskih dozvola, eksproprijacije (izvlatenja) i prostornog planiranja11; postupci u vezi odtete u upravnom postupku12; itd. S druge strane, pojedini tipovi sporova bili su sve do danas iskljueni iz polja primjene prava na poteno suenje, kao na primjer sluajevi u kojima se odluuje o poreznim obvezama13, birakom pravu,14 protjerivanju iz zemlje15 ili o pravu na dravljanstvo16. Dugo vremena Sud se drao precedenta iz sluaja Pellegrin17 prema kojem se na sporove dravnih slubenika s dravom ne primjenjuju jamstva iz l. 6, da bi u presudi u sluaju Eskelinen18 iz 2007. godine probio i to ogranienje. 5 V. Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije, 6878/75 i 7238/75, presuda od 23. lipnja 1981. 6 Ringeisen protiv Austrije, 2614/65, presuda od 16. srpnja 1971; Knig protiv Njemake, 6232/73, presuda od 28. lipnja 1978. 7 Knig, cit. supra. 8 Benthem protiv Nizozemske, 8848/80, presuda od 23.listopada 1985. 9 Tre Traktrer protiv vedske, 10873/84, presuda od 7. srpnja 1989. 10 Feldbrugge protiv Nizozemske, 8562/79, presuda od 29. svibnja 1986; Salesi protiv Italije, 13023/87, presuda od 26. veljae 1993. 11 Usp. Sporrong Lnnroth protiv vedske, 7151/75 i 71752/75, presuda od 23. rujna 1982; Ettl i dr. protiv Austrije, Erkner i Hofauer protiv Austrije i Poiss protiv Austrije, 9273/81, presuda od 23. travnja 1987; Hkansson i Sturesson protiv vedske, 11855/85, presuda od 21. veljae 1990; Mats Jacobsson protiv vedske, 11309/84, presuda od 28. lipnja 1990 i Skrby protiv vedske, 12258/86, presuda od 28. lipnja 1990. 12 Editions Priscope protiv Francuske, 11760/85, presuda od 26. oujka 1992. 13 Ferrazzini protiv Italije, 44759/98, presuda od 12. srpnja 2001. 14 Pierre-Bloch protiv Francuske, 120/1996/732/938, presuda od 21. listopada 1997. 15 Maaouia protiv Francuske, 39652/98, presuda od 5. listopada 2000. 16 S. protiv vicarske, 13325/87, odluka od 15. prosinca 1988; Naumov protiv Albanije, 10513/03, odluka od 4. sijenja 2005. 17 Pellegrin protiv Francuske, 28541/95, presuda (Veliko vijee) od 8. prosinca 1999. 18 Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske, 63235/00, presuda (Veliko vijee) od 19. travnja 2007.

4

Svrha zatite koju prua l. 6. st. 1. Konvencije jest u osiguranju potenog postupanja, a ne u provjeri ispravnosti ishoda postupka - odluke u konkretnom sluaju. Utoliko, Sud e redovito odbaciti kao oito neosnovane one zahtjeve u kojima podnositelji primarno ele dovesti u pitanje ispravnost injeninih ili pravnih utvrenja iz postupaka koje osporavaju, obrazlaui da njegova svrha i funkcija nije u tome da slui kao etvrti stupanj (fourth instance) suenja.19 Nacionalno pravo trebaju tumaiti i primjenjivati primarno sudovi drava lanica, pa stoga Sud u pravilu nee ulaziti u njegovo preispitivanje. Ipak, Sud uzima u obzir i primjenu pravila nacionalnog prava pri cjelokupnoj ocjeni je li postupak bio fair, a u sluaju da doe do zakljuka da je primjena prava od strane nadlenih nacionalnih tijela bila oito proizvoljna (arbitrarna), redovito e nai i povredu prava zajamenih Konvencijom. U nekim sluajevima iz vrlo recentne prakse, pojavilo se pitanje dovodi li oigledno neujednaena pravna praksa u pitanje pravo na poteno suenje. Tako je u sluaju Beian20 Sud utvrdio da visok stupanj neujednaenosti presuda rumunjskog Kasacijskog suda o istom pravnom pitanju i nemogunost osiguranja konzistentne prakse suenja vrijea zahtjev pravne sigurnosti koja se ubraja u konstitutivne elemente pravne drave, pa po toj osnovi naao u konkretnom sluaju povredu l. 6. Konvencije. Meutim, u kasnijem sluaju Schwarzkopf21 ovaj je stav blago modificiran, pa povreda u slinim okolnostima nije naena, to je obrazloeno okolnou da je u meuvremenu (iako za druge, kasnije predmete) tumaenje prava stabilizirano. I u sluaju kada utvrdi povredu prava na poteno suenje, Sud redovito nee nadomjetati odluku tijela unutar nacionalnog pravnog poretka, nego e se ograniiti na utvrenje povrede i eventualnu dosudu pravine naknade, ostavljajui da tuena drava osigura poteno suenje i ispravnu primjenu prava kako u konkretnom, tako i u svim buduim slinim sluajevima.

b.) Pravo na pristup sudu i pravnu pomo u graanskim stvarima Pravo na poteno suenje ne jami samo pravo na to da postupak bude poten i javan kada se vodi pred tijelima koja imaju svojstvo nezavisnog i nepristranog tribunala, ve i to da se o svim pravima koja po tumaenju suda imaju svojstvo graanskih prava i obveza moe odluivati pred tijelom koje udovoljava takvim zahtjevima. Od sluaja Golder22 smatra se da bi bilo u neskladu s duhom Konvencije kada bi se dravama doputalo da, manipulirajui nadlenou, procesna prava iz l. 6. zaobilaze stavljajui pojedine predmete u nadlenost tijela na koja se ne bi primjenjivali svi standardi potenog suenja. Pravo na sud jami se u svim sluajevima u kojima se radi o odluivanju o spornim pravima i obvezama graanske naravi, bez obzira je li rije o privatnopravnim

19 Usp. Vidal protiv Belgije, 12351/86, presuda od 22. travnja 1992; Edwards protiv Velike Britanije, 13071/87, presuda od 16. prosinca 1992.; Boyarchenko protiv Ukrajine, 31338/04, odluka od 25. studenog 2008. 20 Beian protiv Rumunjske, 30658/05, presuda od 6. prosinca 2007. 21 Schwarzkopf i Taussik protiv eke, 42162/02, odluka od 2. prosinca 2008. 22 Golder protiv Velike Britanije, 4451/70, presuda od 21.2.1975.

5

zahtjevima ili zahtjevima u odnosu na dravu i tijela vlasti. Pravo na pristup sudu nije apsolutno i odreena su ogranienja doputena, pri emu drava uiva odreenu slobodu procjene (margin of appreciation). Nikad, meutim, ne smije biti dovedena u pitanje sama bit prava, a ogranienja moraju biti opravdana i razmjerna potrebama. 23 Sud je smatrao opravdanim npr. ogranienja u pristupu sudu kod primjene pravila o imunitetu24; prava na pokretanje postupka osoba s duevnim smetnjama25; zabrane zlouporabe procesnih ovlatenja26; prava maloljetnika27; pravila o postulacijskoj sposobnosti i aktorskoj kauciji28 i sl. Takoer se smatralo da se osoba moe legitimno odrei prava na pristup sudu ugovaranjem arbitrae ili drugog alternativnog naina rjeavanja sporova, no pritom odricanje mora biti jednoznano i izraavati slobodnu volju stranke, to podlijee osobito pozornom preispitivanju Suda29. Pravo na pristup sudu mora biti zajameno ne samo formalno i u naelu, ve se mora i u konkretnom sluaju omoguiti da se ono faktiki ostvari. Tako je upravo u sluaju Golder podnositelj zahtjeva bio sprijeen u podnoenju privatne tube za klevetu time to mu, dok se nalazio u zatvoru, nije bilo omogueno kontaktirati svoga odvjetnika.30 Na temelju iste argumentacije o potrebi stvarne, a ne samo puke formalne mogunosti ostvarenja zajamenih prava, Europski je sud pravo na pristup sudu tumaio i u kontekstu sposobnosti stranke da angaira zastupnika koji e uinkovito moi braniti njena prava. Tako je u sluaju Airey31 bilo rije o kompleksnom postupku rastave braka u kojem tuiteljica slabog imovnog stanja nije mogla platiti odvjetnika (iako ga formalno nije bila duna angairati), a nije imala pravo na pravnu pomo. Sud je zakljuio da je pravo na pristup sudu povrijeeno, jer u konkretnom postupku bez strunog zastupanja kojeg si stranka nije mogla priutiti ona nije imala gotovo nikakve anse za uspjeh. Na taj je nain pravo na besplatnu pravnu pomo za one koji ju ne mogu sami priutiti, iako izrijekom u tekstu Konvencije predvieno samo u odnosu na kazneni postupak, kroz praksu suda proireno i na sporove graanske naravi, ako je zbog nedostatne pravne pomoi osoba bitno ograniena u sposobnosti da uinkovito brani svoja prava i interese. Pravo na pristup sudu po praksi Suda moe biti povrijeeno i nemogunou da se provedu u djelo sudske odluke.32

23 Usp. Ashingdane protiv Velike Britanije, 8225/78, presuda od 28. svibnja 1985, t. 57. 24 Fogarty protiv Velike Britanije, 37112/97, presuda od 21. studenog 2001; Fayed protiv Velike Britanije, 17101/90, presuda od 21. rujna 1994; Markovi i ostali protiv Italije, 1398/03, presuda od 14. prosinca 2006. 25 V. Ashingdane (cit. supra). 26 H. protiv Velike Britanije, 11559/85, 45 DR 281. 27 V. Golder (cit. supra). 28 Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije, 18139/91, presuda od 13. srpnja 1995; Les Travaux de Midi protiv Francuske, 12275/86, odluka o dopustivosti od 2. srpnja 1991. 29 Deweer protiv Belgije, 6903/75, presuda od 27.2.1980. par. 49 (u navedenom sluaju odricanje se odnosilo na prihvaanje nagodbe o globi koju je podnositelj prihvatio umjesto suenja u prekrajnom postupku tijekom kojeg bi njegova trgovaka radnja bila privremeno zatvorena). 30 Ibid., bilj. 2. 31 Airey protiv Irske, 6289/73, presuda od 9.10.1979. 32 O povredama prava na poteno suenje vezanima uz neprovoenje ili dugotrajnost ovrhe v. infra pod e.

6

c.) Pravo na procesnu ravnopravnost, javno i kontradiktorno suenje, sasluanje i dokaz te javnu objavu presude

Pravo na procesnu ravnopravnost te pravo na kontradiktornost i javnost u postupanju i odluivanju nalaze se u samom sreditu pojma potenog (fair) suenja. Jamstva iz ove grupe ocjenjuju se iz cjeline postupka i imaju otvorenu, rezidualnu kvalitetu33. Pravo na procesnu ravnopravnost (jednakost oruja, equality of arms) sadrajno je blisko naelu sasluanja stranaka u domaem pravu. Prema tom naelu, svaka od stranaka treba imati razumnu mogunost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji poloaj u odnosu na njenog protivnika34. Jedan dio toga naela sadran je u mogunosti da se izjanjava i raspravlja o svom relevantnom procesnom materijalu. Pri tome, Sud u svojoj praksi nije naelo jednakosti oruja primjenjivao samo na procesni materijal prikupljen od stranaka, ve i na procesni materijal pribavljen od strane treih osoba. Tako je npr. kroz evoluciju stavova u Europskom sudu dolo do utvrenja da je ranija dugogodinja europska praksa prema kojoj je sud tijekom postupka mogao o nekim relevantnim okolnostima pribaviti izjanjavanja od dravnog odvjetnika ili nieg suda u suprotnosti s jamstvom iz l. 6., ako strankama nije ostavljena mogunost da o sadraju takvih izjanjavanja raspravljaju.35 Iz prava na jednakost oruja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvoenje dokaza. Tako je Sud npr. smatrao da procesna ravnopravnost implicira i pravo da se na jednak ili barem usporediv nain tretiraju dokazni prijedlozi stranaka,36 kao i sposobnost da stranke same ispituju svjedoke na glavnoj raspravi.37 I nain na koji se provodi postupak relevantan je za pravo na poteno suenje. lanak 6. jami pravo na fair and public hearing, to se u praksi Suda dovodilo u vezu s jamstvom da e postupak, ili barem njegovi sredinji stadiji, pruiti priliku za neposredno, kontradiktorno i javno raspravljanje. U nekim sluajevima to moe implicirati i pravo same stranke da bude nazona na raspravi i sama bude sasluana kao izvor informacija o odreenim okolnostima. to se tie jamstva javnosti postupka, smatra se da je pravo na uvid javnosti jedan od elemenata demokratske tradicije koji doprinosi kako javnom povjerenju u sudove, tako i kontroli njihova rada. Pravo na javnost suenja nije, meutim, apsolutno, pa se zbog drugih vanih interesa navedenih u l. 6. moe ograniiti, no uz potrebu da se ostvari ravnotea izmeu zatite tih prava i potrebe da se omogui uvid javnosti. Zato ogranienja javnosti suenja trebaju biti razmjeran odgovor na neposrednu drutvenu potrebu. Za razliku od javnosti suenja, Konvencija ne predvia ni iznimke ni ogranienja od 33 Harris/O'Boyle/Warbrick (op. cit. u bilj. 4), str. 202. 34 Kaufman protiv Belgije, 10938/84, DR 50, p. 115. 35 Za razvoj te prakse usp. Delcourt protiv Belgije, 2689/65, presuda od 17. sijenja 1970; Kamasinski protiv Austrije, 9783/82, presuda od 19. prosinca 1989; Lobo Machado protiv Portugala, 15764/89, presuda od 20. veljae 1996; Van Orshoven protiv Belgije, 20122/92, presuda od 25. lipnja 1997; Niderst-Huber protiv vicarske, 18990/91, presuda od 18. veljae 1997; Borgers protiv Belgije, 12005/86, presuda od 30. listopada 1991. 36 Npr. utvrena je povreda zbog toga to je, kada su relevantnom dogaaju (sklapanju ugovora) bile nazone dvije osobe, sud po prijedlogu jedne od stranaka kao svjedoka sasluao samo jednu, a odbio prijedlog protivnika da se saslua druga od njih. V. Dombo Beheer protiv Nizozemske, 14448/88, presuda od 27.10. 1993., par. 33. Slino, povreda je utvrene i kod razliitog postupanja s vjetacima koje su predloile ili imenovale razliite strane, kao i kod razliitog postupanja sa strankama pri provoenju uviaja. 37 X protiv Austrije, 5362/72, 42 CD 145 (1972).

7

javnosti pri izricanju presude, premda se u praksi suda u Strasbourgu toleriralo neka odstupanja koja su dio tradicije odreenih zemalja, posebno u praksi viih sudova.38 S druge strane, posebno u novijoj praksi suda postoje i presude koje utvruju povrede prava na javno izricanje presude.39

d.) Pravo na nezavisan i nepristran sud ustanovljen zakonom Nekoliko zahtjeva potenog suenja odnose se na svojstva tijela koje vodi postupak i donosi odluku. U praksi tumaenja Konvencije, naglasak je stavljen na konkretna svojstva, a ne na apstraktni status takvog tijela. Izraz tribunal preveden u Hrvatskoj kao sud ne implicira nuno potrebu da osobe i tijela koja vode postupak formalno pripadaju dravnoj sudbenoj vlasti40 (sud u formalnom smislu), ali se trai da on u konkretnom sluaju ima svojstva nezavisnosti i nepristranosti, te da njegovo ustrojstvo i rad budu propisani unaprijed odreenim pravilima (sud u materijalnom smislu)41. to se tie nezavisnosti i nepristranosti, potrebno je ispuniti i subjektivni i objektivni test, tj. sudac ne smije u konkretnom sluaju pokazivati znakove pristranosti i zavisnosti u svojim uvjerenjima i ponaanju, niti smiju postojati okolnosti koje bi, s obzirom na sastav, svojstva i poloaj suca, mogle opravdano dovesti u pitanje njegovu objektivnost i nezavisnost u oima stranaka. U praksi Europskog suda, povrede prava na nezavisan i nepristran sud bile su utvrene u vie sluajeva u kojima se radilo o vojnim sudovima42, ili sluajevima u kojima su osobama koje nisu pripadale ni vojsci ni vladi sudila tijela u ijem su sastavu bile vojne osobe43 ili visoki vladini slubenici44; u sluajevima u kojima su pojedini porotnici davali rasistike izjave u predmetima u kojima su sudjelovali pripadnici drugih rasa i manjina45; u sluaju u kojem je sudac u predmetu ranije bio predsjednik odjela dravnog odvjetnitva odgovornog za podizanje optunice protiv podnositelja zahtjeva46; u sluaju u kojem je sudac bio duan slijediti pravnu interpretaciju ministarstva47; ili u sluaju u kojem je suprug sutkinje koja je odluivala o pravima banke u doba suenja dobio od iste banke oprost duga.48 Iako sama pripadnost odreenoj skupini o ijim se

38 Npr. praksa da se presude najviih sudova usmeno ne objavljuju, ve da je njihov tekst dostupan u pisanom obliku. V. Pretto protiv Italije, 7984/77, presuda od 8. prosinca 1983; Axen protiv Njemake, 8273/78, presuda od 14. prosinca 1981. 39 V. Werner protiv Austrije, 21835/93, presuda od 24.11.1997; Moser protiv Austrje, 12643/02, presuda od 21.09.2006; Ryakib Biryukov protiv Rusije, 14810/02, presuda od 17.01.2008. (u potonjem sluaju, utvrena je povreda jer je prvostupanjski sud javno proitao samo izreku presude, a u postupku pred Europskim sudom je utvreno da puni tekst prvostupanjskih presuda nije bez ogranienja otvoren uvidu javnosti). 40 Tako okolnost da su neki lanovi sudskog tijela bili dravni slubenici nije sama po sebi dovodila u pitanje nezavisnost i nepristranost njihovog odluivanja. V. Ettl i dr. protiv Austrije, 9273/81, presuda od 23. travnja 1987; Sramek protiv Austrije, 8790/79, presuda od 22. listopada 1984. 41 V. tzv. supstancijalnu definiciju suda kao tijela koje obavlja sudbenu fukciju, provodei propisani postupak u kojem se na temelju pravnih pravila odluuje o predmetima u njegovoj nadlenosti u Belilos protiv vicarske, 10328/83, presuda od 29. travnja 1988., par. 64. 42 V. Findlay protiv Velike Britanije, 22107/93, presuda od 25. veljae 1997. 43 V. calan protiv Turske, 46221/99, presuda od 12. oujka 2003. (GC 12. svibanj 2005.); Incal protiv Turske, 22678/93, presuda od 9. lipnja 1998. 44 McGonnell protiv Velike Britanije, 28488/95, presuda od 8. veljae 2000. 45 V. Sander protiv Velike Britanije, 34129/96, presuda od 9. svibnja 2000. (suprotno od ranijeg sluaja Gregory protiv Velike Britanije, 22299/93, presuda od 25. veljae 1997.). 46 Piersack protiv Belgije, 8692/79, presuda od 1. listopada 1982. 47 Beaumartin protiv Francuske, 15287/89, presuda od 24. studenog 1994. 48 Sigurdsson protiv Islanda, 39731/98, presuda od 10. travnja 2003.

8

pravima ili pravima njenih pripadnika odluuje ne mora diskvalificirati suca,49 u nekim je sluajevima u svjetlu konkretnih okolnosti ipak naena povreda, npr. u sluaju Holm u kojem je povodom tube politike stranke za klevetu u poroti sudjelovala veina porotnika koji su bili lanove upravo te politike stranke50.

e.) Pravo na suenje u razumnom roku i pravodobnu i uinkovitu ovrhu sudskih odluka

itav sustav procesnih prava iz l. 6. Europske konvencije poiva na ideji djelotvorne pravne zatite. To je mogue samo ako ta zatita bude i pravodobna. Zato l. 6. sadri jamstvo suenja u razumnom roku. Objanjavajui vanost toga jamstva, Europski sud naglaava da suenje prekomjernog trajanja potkopava uinkovitost i kredibilnost pravosuenja. Razumni rok suenja predstavlja otvoreni standard. Rije je o roku koji je maksimalan, i ije prekoraenje dovodi do krenja ljudskog prava. To nije optimalni ili idealni rok, koji, ovisno o okolnostima, moe biti i mnogo krai od razumnoga. Europski sud u svojoj praksi ne postavlja apsolutne granice trajanja, ve razumnost trajanja postupaka ocjenjuje u svakom pojedinom sluaju, uzimajui u obzir nekoliko imbenika: sloenost predmeta, ponaanje podnositelja zahtjeva, postupanje nadlenih tijela, vrijednost zatienog dobra (tj. znaenje za podnositelja zahtjeva - what was at stake for the applicant) i potrebu hitnosti postupanja te broj procesnih stadija kroz koje je predmet prolazio. Razmatrajui trajanje postupka, sud promatra i ukupno, integralno trajanje postupaka, ali i to je li u pojedinom stadiju postupanja dolazilo do dugotrajnijih razdoblja neaktivnosti koje nije svojim ponaanjem uzrokovao podnositelj zahtjeva. Iako rokovi za trajanje postupka nisu u praksi Suda definirano vremenski odreeni, s obzirom na mnogobrojnost predmeta o kojima je Sud odluivao neke se tentativne granice mogu razabrati. Tako je prema jednoj novijoj analizi51 Sud, ak i ako se radilo o kompleksnim predmetima redovito utvrdio povredu ako je postupak trajao preko 5 godina za kaznene, odnosno 8 godina za graanske predmete. U predmetima koji su zahtijevali hitnost postupanja (tzv. prioritetnim predmetima) Sud je povredu znao utvrditi i ako je suenje trajalo svega 2 godine.52 Kada se promatraju pojedini stadiji postupka, za predmete koji su proli nekoliko stupnjeva suenja indikativne granice bile bi oko 2-3 godine po stupnju odluivanja (suenje, albeni postupak, izvanredni pravni lijek). Iako su se u vie sluajeva drave pozivale na objektivna ogranienja u djelovanju svojih sudova (nedostatna sredstva, preoptereenost sudova, velik broj predmeta), Europski sud redovito to nije smatrao dostatnim opravdanjem, izraavajui shvaanje da su drave lanice odgovorne za organizaciju svojih pravosudnih sustava na nain

49 Npr. pripadnost Masonima (slobodnim zidarima) u sluaju Salaman protiv Velike Britanije, 43505/98, odluka o doputenosti od 15. lipnja 2000. ili Kiiskinen i Kovalainen protiv Finske, 26323/95, odluka o doputenosti od 1. lipnja 1999. 50 Holm protiv vedske, 14191/88, presuda od 25.11.1993. 51 Calvez, Franoise, Length of court proceedings in the member states of the Council of Europe based on the case law of the European Court of Human Rights, Strasbourg, 2007, str. 6. 52 Ibid.

9

koji njihovim korisnicima osigurava potivanje njihovih temeljnih prava.53 U praksi Suda, povreda prava na suenje u razumnom roku nije samo najea povreda u odnosu na prava zajamenih l. 6. Europske konvencije, ve i najea povreda u odnosu na prava zatiena Konvencijom uope, jer na nju otpada preko polovice donesenih presuda.54 U ukupno trajanje postupaka ulazi i vrijeme koje je potrebno za izvrenje (ovrhu) sudske odluke, a nekada i vrijeme koje je proteklo prije pokretanja sudskog postupka. Premda l. 6. izriito govori o utvrivanju prava i obveza u razumnom roku, ako je prije podnoenja tube potrebno iscrpiti neka druga sredstva (npr. provesti postupak kod upravnih ili profesionalnih tijela) tada je i takvo razdoblje potrebno ukljuiti u ukupnu ocjenu je li se o spornim pravima odluilo u razumnom roku.55 to se tie krajnje vremenske toke, uzima se u obzir trenutak kada je prestala neizvjesnost o pravima o kojima se odluivalo u postupku, to se ne poklapa nuno s trenutkom nastupanja pravomonosti, jer se i postupak kod viih instanci (najviih i ustavnih sudova) treba ukljuiti u raunanje roka, ako taj postupak moe utjecati na ishod postupka.56 Od sluaja Hornsby57, Europski sud smatra da se pri raunanju trajanja postupka treba uzeti u obzir i vrijeme potrebno da se odluke koje su sudovi donijeli provedu u djelo. Naime, polazei od toga da l. 6. svakome jami pravo na sud, Europski je sud zakljuio da bi pravo na poteno suenje bilo iluzorno kada bi pravni sustavi drava lanica doputali da obvezujue odluke ne budu djelotvorne radi ega treba uzeti da i ovrha sudskih odluka ini za svrhe iz l. 6. integralni dio 'suenja'.58 Ovu doktrinu sud je kasnije proirio i na sluajeve u kojima spornog postupka (suenja) nije niti bilo, nego je do (ne)provoenja ovrhe dolazilo temeljem sudskih odluka o nespornim trabinama (npr. neosporenog platnog naloga) ili drugih, nesudskih akata koji su po svojoj pravnoj snazi izjednaeni s ovrnom sudskom odlukom (npr. ovrni javnobiljeniki akti).59

3. Kompatibilnost hrvatskog prava i prakse s pravom na poteno suenje a.) Vaenje prava iz l. 6. Europske konvencije u Hrvatskoj

Prvi stavak l. 6. u autentinom slubenom prijevodu jami svakom pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravino ispita njegov sluaj. Meutim, nakon objave proienog teksta Konvencije iz 1999. godine, premda je u 53 V. sluajeve Zimmermann i Steiner protiv vicarske, 8737/79, presuda od 13. srpnja 1983; Guincho protiv Portugala, 8990/80, presuda od 10. srpnja 1984. Do suprotnog zakljuka Sud je doao tek u Buchholz protiv Njemake, 7759/77, presuda od 6. svibnja 1981., gdje je zakljuio da drava nije odgovorna za trajanje uzrokovano naglim poveanjem broja sporova koje nije mogla razborito predvidjeti a do kojeg je dolo uslijed ekonomske recesije, ako je dokazala da je promptno poduzela mjere da se takvi zaostaci rijee. 54 Npr. u 2005. je u 60 posto presuda Europskog suda utvrena povreda prava na suenje u razumnom roku cf. Jacobs/White, str. 188, bilj. 137. 55 Usp. mutatis mutandis Knig protiv Njemake, 6232/73, presuda od 28. lipnja 1978., t. 98; Kiurkchian protiv Bugarske, 44626/98, presuda od 24. oujka 2005, t. 51. 56 Usp. Poiss protiv Austrije, presuda od 23.4.1987. par. 52; Acquaviva protiv Francuske, presuda od 21.11.1995., par. 52; Ruiz-Mateos protiv panjolske, presuda od 23. lipnja 1993., par. 35. 57 Hornsby protiv Grke, 18357/91, presuda od 19.3.1997. 58 Ibid, par 40. 59 Usp. Immobiliare Saffi protiv Italije, 22774/93, presuda od 28. srpnja 1999.; Estima Jorge protiv Portugala, 24550/94, presuda od 21. travnja 1998.

10

samom tekstu lanka zadran istovjetni hrvatski prijevod koji spominje pravo na pravino suenje, lanci su dobili nadnaslove, pa je tako l. 6. nazvan Pravo na poteno suenje.60 Istodobna uporaba dvaju izraza poteno i pravino kao prijevoda za isti termin dobro ocrtava potekoi pri adekvatnom prenoenju znaenja izraza fair na hrvatski jezik.61 Potekoe pri prevoenju mogu se zamijetiti i u nastojanjima da se sadraj prvog stavka l. 6. Konvencije inkorporira u hrvatsko pravo. Naime, premda su ratifikacijom, u skladu s ustavnim naelom neposredne primjene ratificiranih meunarodnih ugovora kao pravnih akata s nadzakonskom snagom u Hrvatskoj norme Konvencije izravno primjenjive, pri promjenama ustavnih i zakonskih odredbi nakon 5. studenog 1998. moe se zamijetiti nastojanje da se tekst l. 6. manje-vie izravno pretoi u vie pravnih izvora na razliitim razinama hijerarhije pravnih akata. Tako lanak 29. st. 1. Ustava RH nakon promjena iz 2000. navodi da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravino i u razumnom roku odlui o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optubi zbog kanjivog djela.62 Sadrajno slina odredba unesena je i u l. 4. st. 1. Zakona o sudovima (NN 150/05, 16/07, 113/08), a propisuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravino i u razumnom roku odlui o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optubi zbog kanjivog djela. U l. 10. st. 1. Zakona o parninom postupku nakon novele iz 2003. godine ubaena je obveza da se postupak provede u razumnom roku. U Ustavu (l. 117. st. 2.) i u ZPP-u (l. 307. st. 2.) promijenjena je i norma o pravu na iskljuenje javnosti, koju sud sada slijedei frazu iz l. 6. st. 1. moe iskljuiti samo u opsegu koji je po miljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti tetna za interese pravde. Iako se iz danih primjera moe zakljuiti o elji da se norme domaeg pravnog poretka tekstualno priblie slovu Europske konvencije, s tim su skopane i pojedine potekoe. Prvo, postavlja se pitanje je li, zbog neposredne primjene Konvencije (a tako i njenog l. 6.) potrebno doslovno ponavljati njen tekst u drugim propisima, ili je to redundantno i neumjesno. ista reprodukcija normi Konvencije potencijalno moe donijeti odreenu dodanu vrijednost jedino u sluaju Ustava, jer se time tako prenesene norme Konvencije diu s nadzakonske na ustavnu razinu. Slian argument ne vrijedi za ponavljanja na razini zakona, kojima se u najboljem sluaju moe pripisati didaktika vrijednost. S druge strane, vidljivo je da u reprodukciji teksta Konvencije dolazi i do odreenih odstupanja, nekad s nejasnom motivacijom. Tako je npr. usprkos inae dalekosenog praenja teksta l. 6. Konvencije iz ope definicije prava na poteno suenje i u Ustavu i u Zakonu o sudovima izbaeno pravo na javan postupak. Iako o javnosti sudskih rasprava i izricanja presuda govore druge ustavne odredbe poput l. 120., ovakvo izostavljanje moe otvoriti vie sistemskih pitanja. ak i ako je intencija ustavotvoraca/zakonodavaca bila u tome da se slijedi rezerva koju je Hrvatska stavila na javnost postupka pred Upravnim sudom, divergencije ovakvog tipa ne bi smjele postojati ako se prihvati stajalite da su rezerve na Konvenciju privremene naravi (v. dalje pod 3.c.ii).

60 Za izvore slubenih objava usp. bilj. 3. 61 O tim tekoama v. u Uzelac, Hrvatsko procesno pravo i jamstvo pravinog postupka iz Europske konvencije o zatiti ljudskih prava, cit. (bilj 3), str. 1008. 62 V. l. 10. Promjena Ustava RH, NN 113/00. Do 2000. godine l. 29. Ustava sadravao je samo odredbu o pravu na pravino suenje o kaznenoj odgovornosti.

11

Druga, dalekosenija posljedica dvostrukog inkorporiranja konvencije sadrana je u potencijalnoj promjeni konvencijskih koncepata uzrokovanoj uporabom izraza koji iako intencionalno ekvivalentni imaju u okvirima sistematike akata u kojima se nalaze drugaije nomotehniko znaenje, pa se time i u primjeni mogu tumaiti na drugaiji nain od onoga na koji iste izraze tumai Europski sud za ljudska prava. Ovdje u prvom redu moemo spomenuti razliite organizacijsko-interpretativne implikacije prava na sud (kao prijevod za engl./franc. izraz tribunal (vidi supra pod 2.c i infra pod 3.c.i.).

Jedan od dodatnih elemenata razliitosti koji proizlazi kako iz prijevoda, tako i inkorporacije prava na poteno suenje u domai pravni poredak moe se primijetiti i u odnosu na opseg primjene l. 6. Europske konvencije. Naime, dok je u ratificiranom tekstu Konvencije izraz civil rights and obligations preveden kao prava i obveze graanske naravi, l. 29. hrvatskog Ustava jami pravo na poteno suenje o pravima i obvezama. Isputajui atribut graanske naravi, ustavno je jamstvo nadilo po opsegu jamstva iz Konvencije, jer je protegnuto na sva prava i obveze, pa ak i ona koja po praksi suda nisu obuhvaena u l. 6. Time je stvorena zanimljiva dvojnost reima, jer bi se unutar domaeg pravnog sustava sva sredstva za zatitu prava na poteno suenje (ukljuujui ustavnu tubu i zahtjev za zatitu prava na suenje u razumnom roku) mogla koristiti u odnosu na sva prava koja priznaje nacionalni poredak, s time da se nakon iscrpljivanja tih sredstava odreena od njih (npr. ona koja se odnose na utvrivanje poreznih obveza ili postupke priznavanja dravljanstva) ne bi s uspjehom dalje mogla tititi pred sudom u Strasbourgu. Odreene dvojbe postoje i oko vremenskih granica vaenja prava na poteno suenje. Naime, neupitno je da je Konvencija stupila na snagu u Hrvatskoj 5. studenog 1997., od kada se ona moe i neposredno primjenjivati od strane hrvatskih sudova i drugih tijela. Meutim, pravo na poteno suenje sadrano u l. 29. Ustava datira od ranije, tj. od donoenja Ustava (premda Ustav izriito spominje razumni rok tek od promjena Ustava iz 2000. godine). Ako bi se i moglo postaviti pitanje je li Ustav u ranijem razdoblju sadravao pravo na suenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na poteno suenje, na to bi se pitanje odgovor mogao nai u odlukama samog Ustavnog suda63 prema kojima je Europska konvencija bila inkorporirana u hrvatski pravni poredak (i to na nadzakonskoj, tj. ustavnoj razini) jo od 4. prosinca 1991. kada je stupio na snagu Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina.64 Tim je Zakonom, ve u l. 1. bilo odreeno da se u Hrvatskoj ljudska prava, kao i sve ostale najvie vrednote ustavnog i meunarodnog pravnog poretka tite u skladu s, izmeu ostaloga, Europskom konvencijom, te protokolima uz tu Konvenciju.65 Iz te perspektive, moglo bi se posumnjati u ispravnost dosadanje prakse Ustavnog suda da u predmetima dugotrajnosti postupaka (zatita prava na suenje u razumnom roku) uzima u obzir samo razdoblje od ratifikacije Konvencije, a ne itavo trajanje postupka, ili barem trajanje od 1991. godine.

63 Odluke Ustavnog suda U-I-892/1994 od 14. studenog 1994. (NN br. 83/94); br. U-I-130/ 1995 od 20. veljae 1995. (NN br. 12/95) i br. U-I-745/1999 od 8. studenog 2000. 64 NN br. 65/91, 27/92, 34/92, 51/00. i 105/00. 65 Vie o razlici izmeu meunarodnopravne i interne obvezatnosti Konvencije v. u Mataga, Z., Pravo na slobodu udruivanja prema Europskoj konvenciji za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, GONG, Zagreb, 2006., str. 7-8.

12

c.) Kompatibilnost hrvatskog prava i prakse u pogledu pojedinih elemenata

prava na poteno suenje

U razmjerno kratkom vremenu vaenja Europske konvencije u Republici Hrvatskoj, kroz judikaturu Europskog suda utvreno je vie povreda pojedinih aspekata prava na poteno suenje. Kao to je ve navedeno, oko 90 posto svih presuda u kojima su utvrene povrede ljudskih prava odnose se na povrede iz l. 6., bilo kao jedinu povredu, bilo u kombinaciji s povredama drugih prava.66 U gotovo stotinu presuda u odnosu na Hrvatsku utvrene su povrede raznih aspekata prava na fair suenje. U ovoj analizi kompatibilnosti hrvatskog prava i prakse s Europskom konvencijom neemo se, meutim, ograniiti samo na utvrene povrede, nego i na neke druge problematine aspekte koje do sada nisu rezultirale utvrenjem povrede pred sudom u Strasbourgu, ali bi u budunosti mogle biti predmetom ispitivanja.

i. Pravo na pristup sudu i pravnu pomo

Pravo na pristup sudu u Hrvatskoj je danas zakonski i ustavnopravno zajameno. No, dio domaeg pravnog nasljea predviao je da o pojedinim pitanjima koja sadrajno ulaze u domenu l. 6. odluuju upravna tijela. Od pristupa Hrvatske Vijeu Europe, upozoravalo se da bi u takvim sluajevima trebalo osigurati da o navedenim pitanjima odluuju sudovi. Upravo s takvom motivacijom, u proteklih je desetak godina dolazilo do vie zakonskih intervencija, koje su redovito bile usmjerene na prenoenje nadlenosti za odluivanje na tijela koja u domaem pravnom sustavu imaju status tijela sudbene vlasti. Tako je dolo do promjena npr. u pogledu odluivanja o izvlatenju (eksproprijaciji), o odluivanju o pojedinim statusnim pitanjima u obiteljskom pravu, o pravima osoba s duevnim smetnjama itd. I danas se jo uvijek moe nai pojedinih argumenata, uglavnom u pravnoj doktrini, koji s veom ili manjom opravdanou upozoravaju da u nekim podrujima jo ima sluajeva u kojima o pitanjima graanske naravi odluuju upravna tijela, te se zalau za to da takva pitanja bude prebaena u nadlenost sudova. Iako se takav slijed reformi moe smatrati loginim i donekle opravdanim, valja ipak upozoriti i na njegove potekoe. Naime, pravo na pristup sudu u dobroj se mjeri tumailo na formalistiki i mehaniki nain, a bitni su se elementi prakse Europskog suda u ovom podruju previali. U prvom redu, okolnost da o nekom pitanju u prvom stupnju odluuje upravno tijelo sama po sebi ne predstavlja krenje prava na poteno suenje. S jedne strane, i pojedina tijela koja nisu dio sudbene vlasti mogu sadrajno zadovoljiti uvjete nezavisnog i nepristranog tribunala kako taj pojam tumai Europski sud. Jo vanije za hrvatsku perspektivu je to da, s druge strane, pravo na pristup sudu nije povrijeeno ako u pojedinom stupnju odluivanja o pravima iz l. 6. odluuju tijela koja nisu nezavisni i nepristrani tribunal, ako je u konanici zajameno da e tijekom postupka posljednju rije o spornim pravima i obvezama moi dati tijelo koje e u svom radu i postupanju zadovoljiti sve bitne elemente potenog suenja. U tom kontekstu moe se primijetiti da se u Hrvatskoj veu pozornost pridavalo formalnim promjenama nadlenosti negoli potencijalno glavnom problemu reformi upravnog postupka i upravnog sudovanja.

66 V. supra, bilj. 1.

13

Nije sporno da se na ovaj nain, ravnajui se linijom manjeg otpora, neka od kritinih podruja moglo jednostavnije rijeiti, makar privremeno. No, takav strukturalni pristup dao je svoj obol prekomjernoj judicijalizaciji i hipertrofiranju sudskog aparata, to se odrazilo i na opoj neefikasnosti sudskog postupka. Jedan od klasinih primjera takvog formalistikog pristupa odnosi se na institucionalne promjene u poloaju prekrajnih sudova, koje se radije pretvorilo u sudbena tijela negoli to se bilo spremno oduzeti im pravo na izricanje kazni zatvora. Time se u podruju kaznenog i para-kaznenog odluivanja stvorio institucionalni paralelizam i dupliciranje sudskih tijela koja odluuju o sitnim deliktima. Konani rezultat bio je glomazan i neuinkovit pravosudni aparat koji je svojom nesposobnou za funkcionalno i pravodobno odluivanje ponovo ugrozio ostvarenje ljudskog prava na poteno suenje u razumnom roku. Usprkos tome pristupu, koji se pravdao nastojanjem da se ostvare zahtjevi iz l. 6. Konvencije, u praksi Europskog suda ipak su u odnosu na Hrvatsku utvrene povrede prava na pristup sudu. U ranom razdoblju primjene Konvencije do njih je najvie dolazilo u senzibilnom podruju ostvarenja prava koja su bila povezana s ratnim zbivanjima, a naroito kada se radilo o pravima pripadnika odreenih manjinskih skupina. Vodei sluaj u tom kontekstu bio je sluaj Kuti67, iza kojeg je slijedio niz slinih s manje-vie identinom pravnom podlogom. U tim se predmetima radilo o ostvarenju prava na naknadu tete uzrokovane nekim dogaajima koji su uzrono-posljedino bili povezani s ratnim i meuetnikim sukobima. Konkretno, radilo se o teroristikim aktima (miniranju obiteljskih kua, unitavanju imovine) uglavnom usmjerenih protiv pripadnika etnikih manjina. Po odredbama mjerodavnog prava moglo se od drave traiti naknadu takve tete ako su njena tijela takvu tetu bila duna sprijeiti.68 Po toj osnovi pokrenuto je vie sudskih postupaka. Drava je, meutim, 1996. godine donijela propis kojim se ukida odredba koja je jamila naknadu tete te suspendirala postupanje u svim pokrenutim sluajevima do donoenja novih propisa.69 Iako je nove propise trebalo donijeti u roku od 6 mjeseci, oni nisu bili donijeti kroz razdoblje od vie od 7 godina.70 Vrlo slinu sudbinu imali su i postupci u kojima se radilo o tetama koje su, izvan ratnih zbivanja, poinili pripadnici hrvatske vojske.71 U svim takvim predmetima Europski je sud utvrdio da je drava, izravno onemoguujui konano odluivanje tijekom vie godina, povrijedila pravo na pristup sudu. Iako su novi propisi naknadno doneseni, a postupci nastavljeni, epilog ovih predmeta u doba pisanja ovog rada jo uvijek nije zavren, jer e retroaktivno oduzimanje prava na vei dio naknade sadrano u tim propisima s velikom vjerojatnou dovesti do novih pritubi za krenje ljudskih prava, ovaj puta po drugoj osnovi.72 67 Kuti protiv Hrvatske, 48778/99, presuda od 1. oujka 2002, ECHR 2002-II. 68 l. 180. st. 1. Zakona o obveznim odnosima jamio je naknadu tete uzrokovane smru, tjelesnom povredom ili oteenjem odnosno unitenjem imovine fizike osobe (tekst ZOO-a u verziji nakon 1985. godine). Naknada za unitenu imovinu unesena je u tekst ZOO-a izmjenama objavljenima u NN 39/85. 69 ZID ZOO, NN 7/1996 od 26.01.1996. 70 Zakon o odgovornosti za tetu nastalu uslijed teroristikih akata i javnih demonstracija (ZOT, NN 117/2003) stupio je na snagu 31. srpnja 2003. 71 Vidi inter alia sluaj Multiplex protiv Hrvatske, 58112/00, presuda od 10. srpnja 2003. Kod ovih teta prekid postupka uzrokovan je izmjenama ZOO-a iz 1999. (NN 112/99), a novi propis donesen je istovremeno kad i ZOT (NN 117/2003). 72 ini se da su se ve stekli uvjeti za ponovno iznoenje tih predmeta pred sud u Strasbourgu, ovaj puta zbog povrede prava na vlasnitvo iz protokola 1. Konvencije, osobito nakon to je Ustavni sud odbio inicijativu za ispitivanje ustavnosti ZOT-a, v. Rjeenje U-I/2921/2003 od 19. studenog 2008.

14

Sluajevi iz serije Kuti pokazali su da drava nije imuna na pokuaje da naknadnim zakonodavnim intervencijama utjee na tijek, pa i na ishod sudskih postupaka, o emu e i u budunosti trebati voditi rauna. Takoer se pokazalo da do takvih intervencija dolazi osobito u predmetima koji su politiki osjetljivi, i u kojima se treba pokazati snagu da se nosi s posljedicama rata i s njime povezanom etnikom netrpeljivou. I praksa sudova u tumaenju pojedinih dokumenata koji su trebali dovesti do normalizacije nakon ratnog stanja pokazala je nevoljkost da se odlui o pravima, osobito pripadnika drugih etnikih skupina.73 U takvim sluajevima nerijetko prijeti opasnost da dugotrajnost suenja prijee iz krenja prava na suenje u razumnom roku u krenje prava na pristup sudu, a eventualno ak i u krenje prava na vlasnitvo (mirno uivanje imovine). Izvrsna ilustracija argumenata u tom smislu moe se nai u predmetu Bogunovi74 (jo jednom sluaju iz serije Kuti). U njemu saeto stajalite Suda o tome da dugotrajna nemogunost postavljanja imovinskih zahtjeva pod slinim okolnostima (zakonodavna intervencija, nametnuti prekid postupka) postavlja pitanje prava na pristup sudu, u emu je ve apsorbirano pitanje razumnog trajanja postupka. Premda je u konkretnom predmetu smatrao da je povezano pitanje krenja prava na vlasnitvo (najprije kroz onemoguavanje provoenja postupka, a potom uslijed retroaktivne zakonodavne intervencije s eksproprijacijskim uinkom) jo preuranjeno75, upozorio je na inherentne opasnosti pri uporabi retroaktivnog zakonodavstva te potrebu da se uvjerljivim razlozima opeg interesa opravda svaki sluaj u kojem se propisima s povratnom snagom nastoji promijeniti ishod parnica, s tim da navedene razloge treba preispitati s najveim moguim stupnjem pozornosti.76 Nakon takve jasne i striktne prezentacije konvencijskih standarda ne udi da je ovaj predmet zavrio nagodbom.77 U praksi Suda pojavio se i sluaj u kojem bi do povrede prava na pristup sudu moglo doi zbog klasinog primjera uskrate pravosua (dni de justice, denial of justice) uslijed odbijanja i sudbenih i upravnih tijela da meritorno odlue o spornom pitanju. Tako je u (jo neokonanom) sluaju Lesjak78 zaposleniku policijske uprave u Varadinu koji je radio u ugostiteljskoj slubi MUP-a uruena radnja knjiica uz navoenje da mu je prestao radni odnos zbog angairanja privatne tvrtke, no bez formalne odluke o otkazu. U navedenom predmetu sudovi ope nadlenosti su otklonili nadlenost, smatrajui da je za predmet nadlean Upravni sud, koji je pak zbog toga to podnositelj nije mogao specificirati upravni akt koji pobija odbacio 73 Npr. Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (NN 92/1998) dokument koji je Vlada donijela u suradnji s UNHCR-om koriten je zbog svojih nespretnih formulacija o postupcima povratka kao temelj po kojem su sudovi otklanjali svoju nadlenost za individualne tube povratnika koji su traili iseljenje osoba koje su se nezakonito uselile u njihove kue i stanove. Problem s otklanjanjem nadlenosti i uzajamnim prebacivanjem predmeta izmeu stambenih komisija, Upravnog suda i opinskih sudova protegao se duboko u novi milenij. V. npr. odluke Vrhovnog suda o sukobu nadlenosti Gr 27/2001-2; Gr1 624/05-2; Gr1 718/04-2. 74 Bogunovi protiv Hrvatske, 18221/03, djelomina odluka o doputenosti od 11. srpnja 2006. 75 Presudni argument za preuranjenost (usprkos sasvim jasnoj odredbi ZOT-a) je upuivanje Suda na to da se podnositelj zahtjeva u jo nedovrenom postupku pred hrvatskim sudovima pozivao i izravno na Konvenciju, te podsjeanje da bi je hrvatski sudovi (kao i Ustavni sud) mogli/trebali neposredno primjenjivati, kao nadzakonsko pravo. 76 Ibid., str. 10 (prijevod autora). 77 Konana odluka od 24. svibnja 2007. 78 Lesjak protiv Hrvatske, 25904/06, Statement of facts (komunicirano 20.09.2007).

15

njegovu tubu, ne ostavljajui mogunost rjeavanja pitanja nadlenosti po pravilima o sukobu nadlenosti. Pitanja koja je Europski sud naznaio kao odluna u tom sluaju odnose se kako na pitanje prava na pristup sudu, tako i na pitanje diskriminacije u odnosu na to pravo jer je u identinoj pravnoj situaciji o zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa u drugom sluaju odluivao sud (tj. bilo je omogueno da se na dnevni red stavi pitanje sukoba nadlenosti). Drugi element prava na pristup sudu odnosi se na besplatnu pravnu pomo, i to posebno u graanskim predmetima.79 Naime, u pogledu graanskih prava i obveza, stranka se mora moi uinkovito koristiti svojim pravima, za to treba imati i stvarnu mogunost angairanja zastupnika koji e omoguiti djelotvorno voenje postupka pred sudom u kojem e se o tim pravima odluivati. Taj element, povezan s funkcioniranjem sustava besplatne pravne pomoi, do sada nije izrijekom bio tematiziran u praksi Europskog suda u odnosu na Hrvatsku. Meutim, pojedini trendovi pokazuju da bi i on u dogledno vrijeme mogao doi na red. Jer, dok je cijena pravnih usluga od poetka 90-tih godina do danas viestruko porasla, u proteklih pet-est godina bitno je suen krug ovlatenih zastupnika, tako da za zastupanje pred sudom od 2003. godine uz neznatne iznimke monopol zastupanja uivaju odvjetnici. Daljnje zaotravanje u ovom pravcu uinjeno je novelom ZPP-a iz 2008. godine80, koja je uvela obvezatno odvjetniko zastupanje u postupku povodom revizije kod Vrhovnog suda RH. Iste je godine donesen i Zakon o besplatnoj pravnoj pomoi (dalje: ZBPP)81, koji je, premda se u svome obrazloenju pozivao na olakanje pristupa pravosuu, izazvao brojne javne kontroverze, prije svega zbog kompleksnog i birokratiziranog pristupa koji bi se lako mogao pokazati nepraktinim i neuinkovitim za krajnjeg korisnika.82 Zbog okolnosti da ovaj sustav ostavlja nepromijenjenim dosadanje odredbe o besplatnoj pravnoj pomoi u Zakonu o parninom postupku, Zakonu o kaznenom postupku, Zakonu o odvjetnitvu i vie podzakonskih akata, vjerojatnost da e u praksi doi do konfuzije, a time i do uskrate pravne pomoi koja bi mogla rezultirati povredom prava na pristup sudu je dosta velika. K tome, insistiranjem na apsolutno postavljenim imovinskim granicama za podnositelje zahtjeva po ZBPP-u, poveava se vjerojatnost da e besplatna pravna pomo biti uskraena osobama srednjeg imovinskog statusa koje bi na nju u pojedinim izrazito kompleksnim i skupim sluajevima morale imati pravo.83 Slian je sluaj i sa sudskim pristojbama, koje takoer pokazuju trend rasta, i plaanjem trokova sudskog postupka. U praksi Europskog suda pokazalo se da i nemogunost plaanja drugih trokova postupka (sudskih pristojbi ili aktorske kaucije) moe dovesti do povrede prava na pristup sudu.84 U odnosu na Hrvatsku,

79 V. Grgi, A., Legal Aid under the Case Law of the ECHR with Specific Regard to Croatia, u: van Rhee/Uzelac (ur.), Civil Justice between Efficiency and Quality: From Ius Commune to the CEPEJ, Antwerp-Oxford-Portland, 2008, str. 217-229. 80 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parninom postupku, NN 84/2008. 81 NN 62/2008. 82 V. ocjene iz javne diskusije o nacrtu zakona koju je organizirao Centar za ljudska prava http://www.human-rights.hr. Takoer, usp. i kvalifikacije iz Grgi, op. cit., str. 226. 83 V. mutatis mutandis odluku Europskog suda u sluaju Steel i Morris protiv Velike Britanije, 68416/01, presuda od 15. veljae 2002. 84 Usp. Kreuz protiv Poljske, 28249/95, presuda od 19. lipnja 2001. gdje je sud u konkretnom sluaju naao da je iznos sudskih pristojbi u visini prosjene godinje plae u Poljskoj pretjeran i da sprjeava podnositelja, premda poduzetnika, u ostvarenju njegovog prava na pristup sudu.

16

osobito bi se problem mogao pojaviti vezano uz potrebu predujmljivanja trokova izvoenja dokaza (npr. vjetaenja). Sud e izvesti dokaze u pravilu samo ako se njihovi trokovi prethodno predujme. Mogunost da se te trokove snosi na teret trokova besplatne pravne pomoi nije predviena u novome ZBPP-u, a ostaje vidjeti hoe li i kako sudovi u tom pogledu primjenjivati dosadanje, nedovoljno doreene odredbe ZPP-a. Novi zakon se takoer nije dublje bavio pitanjem uvjeta pod kojima odvjetnici mogu besplatnu pravnu pomo uskratiti85, a nadzor nad njenim pruanjem (i uskraivanjem) je u odnosu na odvjetnike nejasna i u osnovi se oslanja na interne procedure u odvjetnikoj komori.86 Ako takve procedure nee uinkovito i nepristrano djelovati u budunosti (a za to postoji dosta indicija)87 i u hrvatskoj bi se praksi mogli pojaviti sluajevi uskrate prava na pristup sudu zbog praktine nemogunosti da se pronae odvjetnik koji e u konkretnom sluaju prihvatiti zastupati stranku (npr. u predmetima u kojima bi trebalo zastupati stranku protiv odvjetnika lana iste odvjetnike komore)88.

ii. Procesna ravnopravnost, kontradiktornost i javnost Hrvatsko procesno pravo o procesnoj ravnopravnosti govori u kontekstu naela sasluanja stranaka, koje uiva visok poloaj u hijerarhiji procesnopravnih naela. Na deklaratornoj razini, procesna ravnopravnost visoko se cijeni, a njene povrede sankcioniraju kroz gotovo sve vrste pravnih lijekova. Ipak, i u pogledu procesne ravnopravnosti pojmljene na nain na koji Europski sud tumai pojam jednakosti oruja u hrvatskom pravu i praksi postojala su (a djelomino i dalje postoje) znaajna odstupanja. U nedavnom sluaju Peri utvrena je tako klasina povreda prava na jednakost oruja uzrokovana nejednakim postupanjem s dokaznim prijedlozima stranaka u postupku. Ponavljajui stav da naelo jednakosti oruja u kontekstu graanske parnice izmeu privatnih stranaka nuno obuhvaa razumnu mogunost obaju stranaka da izloe injenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno loiji poloaj u odnosu na suprotnu stranku, 85 Prema l. 10. st. 2. ZBPP, odvjetnik ne smije odbiti pruiti pravnu pomo ako mu se obrati osoba s uputnicom za besplatnu pravnu pomo osim u sluajevima predvienima Zakonom o odvjetnitvu. Zakon o odvjetnitvu (l. 9. st. 2.) kod uskrate pravne pomoi upuuje na Kodeks odvjetnike etike, prema kojem se pravna pomo moe uskratiti i zbog vanih razloga, npr. zbog preoptereenosti, zbog slabih izgleda na uspjeh, zbog nedostatka posebnog iskustva u toj grani prava, zbog toga to je opepoznato da je stranka sklona obijesnom parnienju, zbog nemoralnosti razloga iz kojih se pruanje pomoi trai, nesposobnosti stranke da plati gotove izdatke i sl. (pravilo 43.), zbog toga to osobno poznaje protivnu stranku (pravilo 44.), ili zbog toga to sluaj ne pripada njegovoj specijalnosti (pravilo 45). 86 Ako odvjetnik odbije pruiti besplatnu pravnu pomo, to se smatra nesavjesnim pruanjem pravne pomoi. I korisnik moe takav sluaj prijaviti ministarstvu pravosua (l. 10. st. 3.) no ono samo ima ovlast da o nesavjesnom pruanju pravne pomoi obavijesti Hrvatsku odvjetniku komoru. (l. 64. st. 1.). 87 Npr. zbog odsutnosti aktivne kontrole bilo kojeg tijela dravne vlasti, kao i zbog okolnosti da su u 2009. godini iznosi koje odvjetnici budu mogli naplaivati od drave kao naknadu za besplatnu pravnu pomo postavljeni apsurdno nisko (gornja granica odvjetnike naknade za zastupanje po uputnici u itavom parninom postupku je 800 kuna, nasuprot komercijalnom zastupanju u kojem i samo jedna radnja moe biti naplaena preko 100.000 kuna). 88 O takvoj povredi u judikaturi Europskog suda v. Bertuzzi protiv Francuske, 36378/97, 30-31, ECHR 2003 III.

17

Sud je utvrdio povredu prava na poteno suenje u postupanju Opinskog suda u Opatiji koji je najprije odbio sasluati est svjedoka koje je predlagala jedna stranka obrazlaui to nepotrebnou daljnjeg dokazivanja, nakon ega je prihvatio sasluati jo etiri svjedoka koje je predloio njen protivnik, iako je, po njegovom vlastitom navodu, injenino stanje ve do tada bilo dostatno utvreno.89 Uz konkretne sluajeve, postoji i kapacitet za potencijalne povrede koji proizlazi iz nekih sistemskih osobitosti hrvatskog prava i prakse. Moe se primijetiti da su biva, a dijelom i sadanja odstupanja od pravila o jednakosti oruja nerijetko vezana uz sudjelovanje drave i tijela dravne vlasti u postupku. U parninom postupku postojala je mogunost da se povodom revizije zatrai izjanjenje dravnog odvjetnika, koje se nije dostavljalo strankama u postupku. Takva je mogunost, po praksi Europskog suda izriito suprotna zahtjevu za jednakou oruja90, ukinuta tek novelom ZPP-a iz 2003. godine. U istoj je noveli promijenjen i reim internih izviaja koje su po zahtjevu viih sudova provodili nii sudovi,91 i to upravo u nastojanju da se slijedi praksa Europskog suda i izbjegnu povrede u odnosu na Hrvatsku. Istina, u istoj se noveli ZPP-a uvelo i neke novine koje nisu striktno u duhu procesne ravnopravnosti, npr. l. 186.b koji samo za postupke protiv drave kao tuenika predvia kao procesnu pretpostavku obvezatno podnoenje zahtjeva za mirno rjeenje spora dravnom odvjetnitvu, pod prijetnjom odbacivanja tube. Takvo rjeenje je, djelomino na temelju svijesti o moguoj protivnosti standardima fair postupanja, u nekim svojim elementima modificirano novelom iz 2008. godine, premda nije u potpunosti naputeno. Potencijalni sistemski problemi s ostvarenjem naela procesne ravnopravnosti i sasluanja stranaka uslijed onemoguavanja raspravljanja o dokumentima bitnim za meritornu odluku postoje i u postupku kod Upravnog suda povodom tubi u upravnim sporovima. Naime, po Zakonu o upravnim sporovima dostavljanje tube na odgovor izvrit e se tuenoj strani i zainteresiranim osobama, ako ih ima (l. 33. st. 1.).92 Problematino je, meutim, to to se o odgovoru tuene strane (tj. upravnog tijela) i drugih zainteresiranih nee omoguiti raspravljanje, jer se oni ne dostavljaju podnositelju tube na oitovanje, a o njima e u pravilu Upravni sud odluivati bez rasprave, u nejavnoj sjednici (o emu vie infra). Odreene dvojbe bile su izraene i u pogledu propisa koji reguliraju djelovanje Ustavnog suda kada ovaj odluuje o ustavnim tubama. Naime, Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH ne sadri obvezu da se ustavna tuba dostavi na odgovor protivniku iz postupka koji je prethodio podnoenju ustavne tube, ve samo opcionalnu odredbu prema kojoj sudac izvjestitelj prema potrebi dostavlja primjerak ustavne tube zainteresiranim osobama i poziva ih da se o njoj izjasne.93 Ta diskrecijski formulirana norma izaziva potrebu da ju se u praksi Ustavnog suda adekvatno protumai i, ako se eli striktno potovati naelo jednakosti oruja, u svim predmetima u kojima je ustavna tuba podnesena u povodu kontradiktornog

89 Peri protiv Hrvatske, 34499/06, presuda od 27. oujka 2008, t. 24. 90 V. sluajeve Lobo Machado protiv Portugala, 15764/89, presuda od 15. svibnja 1997; Van Orshoven protiv Belgije, 20122/92, presuda od 25. lipnja 1997. 91 Promjene l. 360. i 390. ZPP. 92 Pri emu Upravni sud moe pobijani upravni akt ponititi i bez dostave tube na odgovor ako osporeni upravni akt sadri bitne nedostatke (l. 31.). 93 l. 69. st. 1. al. 2. UZUS-a (NN 49/02)..

18

postupka u kojem su se utvrivala sporna prava i obveze graanske naravi omogui i izjanjavanje drugoj strani iz sudskog postupka iz kojeg potjee osporeni akt. Potencijalno jo znatno kritinija situacija postoji u domaem pravu i praksi u pogledu ostvarenja druga dva vana procesna naela koja su relevantna i iz aspekata potivanja l. 6. Europske konvencije naela kontradiktornosti i javnosti. Jedina rezerva koju je Hrvatska stavila po l. 64. Konvencije94 odnosi se upravo na javnost rasprava, tj. na nemogunost da se pri odluivanju o zakonitosti pojedinanih upravnih akata zajami odravanje javne rasprave, i to zbog toga to sud prema ZUS-u o upravnim sporovima rjeava u nejavnoj sjednici.95 Danas, nakon vie od deset godina primjene Europske konvencije, ova se rezerva ini zastarjelom i neprimjerenom. Sama mogunost stavljanja rezervi potjee iz razdoblja u kojem se eljelo olakati dravama pristup Konvenciji, koja je tada bila velika novost, no stavljene rezerve ne bi smjele biti trajne naravi.96 Osobito u ovom sluaju ini se da bi se rezervu trebalo podvrgnuti preispitivanju. Naime, rezerve na meunarodne konvencije prema meunarodnom pravu doputene su samo u mjeri u kojoj nisu protivne ciljevima i svrsi akta o kome je rije, i trebaju biti usko i konkretno odreene u protivnome, one nisu valjane.97 Kod ove rezerve, meutim, izrijekom se odstupa od jednog od glavnih elemenata potenog suenja od javnosti suenja. Indirektno ova rezerva ide i dalje od svoga uskoga i doslovnog znaenja. Naime, u upravnom postupku Upravni sud ne odluuje na javnoj raspravi jer usmene rasprave (oral hearing) pred njime u pravilu i nema, zbog toga to se u praksi odluuje jedino na temelju pisanih materijala, na zatvorenoj sjednici sudskog vijea kojoj pristup nemaju ni stranke niti njihovi zastupnici. Utoliko, u upravnim se sporovima u cijelosti odstupa i od kontradiktornosti.98 Moe se napomenuti da je dvojbeno bi li Sud uzeo da hrvatska rezerva pokriva i druga odstupanja od standarda sadranih u l. 6. st. 1. Europske konvencije, s obzirom da ona izrijekom pokriva samo javnost postupka. U konkretnim predmetima, valja obratiti pozornost i na to da zakon teorijski ostavlja mogunost (kolikogod se ona u praksi zbog svoje neprimjene ignorirala) da stranke zatrae odravanje usmene rasprave99. Hipotetiki, kad bi se podnositelj zahtjeva pred sudom u Strasbourgu pozivao na povredu po toj osnovi, on bi trebao dokazati da je takvu mogunost bio bezuspjeno iscrpio.100

94 V. l. 4. Zakona o ratifikaciji Europske konvencije, NN MU 18/97. 95 Zakon o upravnim sporovima, l. 34. st. 1. 96 Kako se navodi u miljenju suca de Meyera u Belilos protiv vicarske, 10328/83, presuda od 29. travnja 1988., rezerve po l. 64. (sada 57.) Konvencije trebalo bi tumaiti u smislu da, u najboljem sluaju doputaju dravama lanicama kratku odgodu koja e im, kao puka privremena mjera, omoguiti da u razdoblju pristupanja Konvenciji usklade zakone 'koji u to doba vae na njenom podruju', a koji jo nedovoljno potuju i tite temeljna prava priznata Konvencijom. 97 Prema l. 57. st. 1. Konvencije, stavljanje rezervi ope naravi nije dozvoljeno, a u praksi Suda ve se pojavio sluaj u kojem je odlueno da je odreena rezerva (konkretno stavljena upravo na l. 6. st. 1. Konvencije) nevaljana. Usp. Belilos protiv vicarske, cit. supra. 98 Iako o ovome pitanju jo nema utvrenih povreda pred sudom u Strasbourgu, njegova se praksa ve pribliila toki kada se drugaije presude mogu oekivati. Tako je npr. u sluaju Em Linija samo tijesnom veinom utvreno da u postupku pred Upravnim sudom nije bilo povrede l. 6. Usp. Em Linija protiv Hrvatske, 27140/03,.odluka o doputenosti od 22. studenog 2007. 99 l. 34. st. 3. ZUS-a. 100 U protivnom bi Sud smatrao da se podnositelj odrekao prava na usmenu raspravu vidi Zumtobel protiv Austrije, 12235/86, presuda od 21. rujna 1993, t. 33-34.

19

Iz iste strukture postupka u upravnim sporovima proizlaze i daljnje potekoe glede kompatibilnosti s jamstvima iz l. 6. st. 1. Konvencije. Prvo od njih je jamstvo prava na pristup sudu (jer Upravni sud ne sudi kao sud pune jurisdikcije, ve se ograniava na ispitivanje pravnih pitanja zakonitosti, ali ne i injenine pravilnosti upravnih akata). Po konvencijskom pravu, odluivanje o pravima i obvezama graanske naravi (contestation de droits civil) trebalo bi omoguiti da se o svim spornim pitanjima u sporu (dakle, i o injeninim i o pravnim pitanjima) raspravlja pred nezavisnim i nepristranim tribunalom, to je pred Upravnim sudom onemogueno.101 Drugi problem kompatibilnosti takoer je vezan uz ogranienost jurisdikcije Upravnog suda: naime, zbog okolnosti da se o pitanjima injenine naravi pred Upravnim sudom ne mogu izvoditi dokazi, niti sud moe svoju odluku utemeljiti na injenicama koje je upravno tijelo propustilo utvrditi, u mnogim predmetima sud nema druge mogunosti do li ukinuti pobijani upravni akt i vratiti predmet na ponovno odluivanje u upravnom postupku. U tom je kontekstu u predmetima Boi i Poua koji su se odnosili na postupanje pred Upravnim sudom Europski sud, ako ve nije utvrdio povredu prava na pristup sudu ili kontradiktorno raspravljanje, ipak utvrdio povredu prava na suenje u razumnom roku. Izmeu ostaloga on je utvrdio i da sustav odgovora na tzv. utnju administracije u odreenom broju predmeta ne predstavlja djelotvorno sredstvo za suzbijanje prekomjernog trajanja postupka, jer i uspjena alba zbog utnje administracije u pravilu dovodi tek do vraanja predmeta na ponovno odluivanje.102 Problemi uzrokovani takvim ustrojstvom upravnog postupka uoeni su i priznati na naelnoj razini te je Vlada u kontekstu reforme pravosua najavila i reformu upravnog sudovanja, koja meutim do danas jo nije konano definirana i provedena.103 Problemi s osiguravanjem kontradiktornosti i usmenog raspravljanja, a to moe rezultirati i prekomjernim trajanjem postupaka, nisu meutim ogranieni na podruje upravnog sudovanja. U jednoj opservaciji iz predmeta Boi, Europski je sud problem opisao na generalan nain, navodei da je po miljenju Suda glavni uzrok trajanja anomalija u postupovnom sustavu koja doputa opetovano vraanje na ponovno suenje uslijed nepotpuno utvrenog injeninog stanja.104

101 Usp. Garai, J., O upravnom sporu pred Upravnim sudom RH u svjetlu l. 6. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci (1330-349X) 19 (Suppl.) (1998), str. 967-1004. 102 Poua protiv Hrvatske, 38550/02, presuda od 29. rujna 2006., t. 25, 31 i 40; Boi protiv Hrvatske, 22457/02, presuda od 29. lipnja 2006., t. 36. Citirani sluajevi jasno pokazuju da se teorijska mogunost odravanja usmene rasprava po l. 34. st. 2. ZUS-a u praksi slabo koristi. 103 Jedan dio akcijskog plana strategije reforme pravosua je i reforma upravnog sudovanja, koja e obuhvatiti rjeavanje pitanja pune nadlenosti Upravnog suda RH kako bi se udovoljilo zahtjevima iz l. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, Akcijski plan uz Strategiju reforme pravosua, Revizija 2008., dokument Ministarstva pravosua od 31. oujka 2008., str. 18. U sklopu CARDS 2004 Twinning projekta, izraena je i Strateka studija za izradu novog Zakona o upravnim sporovima (v. http://www.upravnisudrh.hr), koja predlae dvostupanjsko upravno sudovanje, obvezatne usmene rasprave, suenje pune nadlenosti i donoenje reformacijskih umjesto kasatornih odluka. Navedeni je dokument Vlada RH prihvatila na sjednici od 12. rujna 2008., ali po njemu jo nisu poduzeti nikakvi konkretni koraci. 104 Boi protiv Hrvatske, ibid. Sud na istom mjestu upuuje na ve uoene sline situacije sukcesivnih ukidanja i vraanja na ponovno suenje u nekim drugim (preteno post-socijalistikim) dravama, citirajui predmete Wierciszewska protiv Poljske, 41431/98, presuda od 25. studenog 2003., t. 46, te Pavlyulynets protiv Ukrajine, 70767/01, presuda od 6. rujna 2005.

20

Visok udjel kasatornih odluka nije samo odlika upravnog sudovanja, ve i opeg parninog postupka. Prema statistici Ministarstva pravosua, omjer presuda u kojima je po albi presuda ukinuta, a predmet vraen na ponovno suenje (kasatorne presude) i presuda kojima je pobijana presuda preinaena, a predmet meritorno rijeen (reformacijske presude) jest 3.5 naprama 1 (77.5% kasatornih u odnosu na 22.5% reformacijskih).105 Stoga se sistemska anomalija koju je uoio Europski sud odnosi i na graanski sudski postupak. Rezultirajue potekoe u odnosu na trajanje postupka razmotrit e se kasnije (v. infra pod iv.); ovdje valja upozoriti na potencijalne probleme u kontekstu jamstva kontradiktornosti i usmenog raspravljanja koji se javljaju u standardnom albenom postupku u graanskim parnicama. Naime, bez obzira na zakonske promjene promjenjivoga smjera106, od poetka 1990-tih pa sve do danas albeno odluivanje u svim vrstama graanskih parnica faktiki je bilo ogranieno na nejavne sjednice sudskih vijea, bez nazonosti stranaka, zastupnika i svih drugih sudionika postupka osim sudaca i osoblja albenog suda. Takvo in camera odluivanje evidentno ne zadovoljava jamstva iz l. 6. st. 1. Europske konvencije (public and oral hearing). Samo po sebi, to moe izazvati na razmiljanje o kompatibilnosti s konvencijskim pravima, iako su stavovi i tumaenje Europskog suda o jamstvu potenog suenja u instancijskom sudovanju do sada bili diverzificirani i razmjerno tolerantni. Naelno, jamstva potenog suenja morala bi se potovati u svakom stadiju sudskog postupka, dakle i u prvom i u drugom stupnju postupanja, pa ak i pred najviim sudskim instancijama.107 No, uzimajui u obzir raznovrsnost procesnih sustava u Europi i potrebe uinkovitosti, Sud je do sada smatrao da se javno i kontradiktorno raspravljanje mora omoguiti unutar postupka kao cjeline, a ne nuno u svakoj od instanci odluivanja. Stoga je, ako je unutar pojedinog postupka pred nacionalnim sudovima alba mogua i doputena (jer u graanskim predmetima Europska konvencija ne jami pravo na albu), onda treba razmotriti narav albenog postupka i ulogu i ovlasti albenog suda, kao i sve okolnosti konkretnog sluaja kako bi se sagledalo je li odstupanje od javnosti i kontradiktornosti pred albenim sudom bilo opravdano. Ako se albeni sud ograniava na ispitivanje pravnih pitanja, njegovo odluivanje na temelju spisa, a ne javne rasprave, naelno nee biti neprihvatljivo. Ako je, meutim, potrebno vrednovati dokaze i odluivati i o injeninim pitanjima, u pravilu e usmena

105 Od 21053 usvojenih albi u 2007. godini, u 16309 sluajeva prvostupanjska je odluka ukinuta, a u 4744 preinaena. U 42,5% predmeta do ukidanja je dolo zbog pogreno ili nepotpuno utvrenog injeninog stanja, u 48,4% zbog povrede odredaba postupka, a u 9,1% zbog novih dokaza i injenica (?!). Usp. Statistiki pregled Ministarstva pravosua za 2007. godinu, Zagreb, travanj 2008, str. 38 i d. Usporedbe radi, odnos ukinutih i preinaenih presuda u Austriji je 43% prema 57%, a u Sloveniji (koja ima sline potekoe kao i Hrvatska) 70% prema 30% (podaci iz izlaganja Mile Dolenca na Danima slovenskih pravnika 2005 u Portorou). 106 Tako je mogunost odravanja usmene rasprave pred albenim sudom u parninom postupku koja je ranije postojala najprije bila ukinuta Novelom ZPP-a iz 2003, da bi je za pet godina sljedea novela vratila. 107 V. mutatis mutandis Kremzow protiv Austrije, 12350/86, t. 67. (pravo na osobno sasluanje pred najviim sudom, dodue u odnosu na kazneni postupak).

21

rasprava biti nuna, iako ponekad konkretne okolnosti sluaja mogu opravdati odstupanje od tog pravila.108 Ako se ova pravila primijene na situaciju u Hrvatskoj, dolazi se do zakljuka da gotovo posvemanje iskljuenje javnog i kontradiktornog raspravljanja u albenim postupcima u graanskim stvarima109 u mnogim sluajevima dovodi do izbora izmeu dvije jednako loe opcije: meritornog odluivanja na temelju posrednih dokaza (gdje moe doi do povrede prava na poteno suenje u pogledu kontradiktornosti i javnosti), i ukidanja te vraanja na ponovljeno suenje (gdje zbog repetitivnosti i mogunosti pojavljivanja zaaranog kruga odluka i njihovog ukidanja moe doi do povrede prava na suenje u razumnom roku). ak i kad bi se (zakonom ponovno omoguene) drugostupanjske rasprave poele u praksi zaista odravati, njihov bi domaaj bio ogranien, tj. meritorna odluka na takvoj raspravi ne bi bila po domaoj pravnoj doktrini i praksi mogua u najveem broju sluajeva u kojima je potrebno provjeriti ispravnost injeninih utvrenja prvostupanjskog suda, a to bi ukljuivalo i izvoenje novih dokaza.110 Nunost vraanja na ponovno odluivanje u sluaju potrebe izvoenja dodatnih dokaza opravdava se tezom da bi meritorna odluka albenog suda na temelju raspravljanja o injeninom i dokaznom materijalu koji nije bio prezentiran prvostupanjskom sudu predstavljala povredu ustavnog prava na albu.111 Sve dok takvo, ekstenzivno tumaenje prava na albu (koje nema nita zajednikog sa zahtjevima Europske konvencije) bude prevladavalo, preostat e opasnost da se odreen broj sluajeva, kreui se izmeu Scile zaaranog kruga odluka i njihovog ukidanja, i Haribde povreda kontradiktornosti i javnosti, nasue na povredu l. 6. Konvencije.

iii. Pravo na nezavisan i nepristran sud ustanovljen zakonom U vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj konvenciji, osiguranje nezavisnog i nepristranog sudstva bilo je meu najkritinijim pitanjima iz prakse funkcioniranja hrvatskog pravosua.112 Institucionalne anomalije najvie su se ogledale u praksi 108 Usp. za starije odluke Andersson protiv vedske, 11274/84, presuda od 29. listopada 1991; od novijih Rippe protiv Njemake, 5398/03, odluka o dopustivosti od 2. lipnja 2006. (s iscrpnim citiranjem prakse Suda). 109 Nakon to je u razdoblju izmeu novela Zakona o parninom postupku iz 2003. i 2008. godine drugostupanjska rasprava bila i pravno sasvim iskljuena, posljednjim izmjenama ZPP-a (l. 373.b.) odreeno je da drugostupanjski sud (ali samo iznimno) moe zakazati raspravu, no samo ako smatra da se trebaju ponoviti ve izvedeni dokazi. Praksa iz razdoblja prije 2003, kada je vrijedila slina odredba, moe naslutiti da sudovi ovo ovlatenje uope nee koristiti. ak i kada bi ga i koristili, postavlja se pitanje bi li drugostupanjske rasprave odgovarale zahtjevu l. 6. Europske konvencije, jer se odredbe o javnosti rasprave ne primjenjuju na drugostupanjsku raspravu (argumento a contrario iz l. 310. ZPP). 110 Usp. l. 370. ZPP. Novelom iz 2008. ta je odredba djelomino ublaena, ali nisu otklonjene temeljne konceptualne potekoe (v. infra). 111 Cf. Triva/Dika, Triva/Dika, Graansko parnino procesno pravo, Zagreb, 2004., str. 709, 156/4: albeni sud moe odluivati samo na temelju injenine i dokazne procesne grae koja je bila iznesena pred prvostupanjski sud; u protivnom pretvorio bi se u sud prvog stupnja, protiv ije odluke o injeninom stanju vie ne bi bilo nikakvog pravnog lijeka. 112 U radu iz toga razdoblja izrazili smo shvaanje da je u usporedbi sa svim ostalim aspektima sukladnosti hrvatskog pravnog sustava s jamstvima 'pravinog postupka' pitanje prava na nezavisno suca daleko najakutnije. Usp. Uzelac, A., Hrvatsko procesno pravo i jamstvo pravinog postupka iz

22

selekcije, imenovanja i unaprjeenja sudaca i radu Dravnog sudbenog vijea, kao i u politikom utjecaju na rad i odluivanje sudova.113 Od poetka 2000-tih, stanje se djelomino popravilo, no problemi u ovom pogledu nisu sasvim iezli, o emu svjedoe i aktualne ocjene Europske komisije u procesu pristupanja EU, mnogobrojne medijske kritike nepotizma u izboru pravosudnog kadra kao i autokritike izjave na visokoj politikoj razini.114 U dosadanjim postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava nije meutim bilo mnogo sluajeva u kojima se pozivalo na povredu prava na nezavisan i nepristran sud, i to iz vie razloga. S jedne strane, posebno nakon nekih zakonskih prilagoavanja, na postupovnoj razini nema mnogo formalnih uporita za tvrdnje o zavisnosti, a uz to se odstupanja po toj osnovi dobrim dijelom rjeavaju unutar nacionalnog pravnog sustava. S druge strane, pak, organizacijske i institucionalne malformacije koje dovode do imenovanja sudaca izvan objektivnih kriterija i mjerila mogu se manifestirati u drugim krenjima prava na poteno suenje (osobito u krenju prava na suenje u razumnom roku). K tome, pristranost u suenju teko je dokazati u konkretnom sluaju, ak i uz koritenje objektivnog testa i doktrine o pojavnosti (appearances), a i hrvatsko lanstvo u Europskoj konvenciji od nepunih 10 godina omoguuje da se ispituju samo sluajevi nastali nakon 5. studenog 1997. od kada se ona primjenjuje ratione temporis. U recentnoj praksi pojavili su se meutim i neki hrvatski sluajevi koji upuuju na mogunost da povrede po ovoj osnovi postanu ea tema u sluajevima Europskog suda. Tako je u predmetu Menari115 utvreno da je u postupku povodom ustavne tube podnositelja meu sucima koji su odluivali bio i sudac M.V. (Milan Vukovi), premda je ranije, u doba kad je isti sudac jo bio odvjetnik, on u istom predmetu zastupao protivnu stranku, da bi njeno zastupanje kasnije preuzela njegova ki. Kako je Sud utvrdio, bez obzira to je sporno zastupanje bilo razmjerno kratkotrajno i ogranieno na neke stadije postupka, dvostruka uloga osobe u samo jednom postupku (zastupnik/sudac) moe potaknuti legitimne dvojbe o nepristranosti suca, radi ega je naao povredu l. 6. st. 1. U drugom predmetu sluaju Parlov-Tkali116 radilo se o podnositeljici u ijem je parninom sluaju sudio sud u Zlataru iji je predsjednik u vezi istoga sluaja podnio kaznenu prijavu zbog njenog odbijanja da vrati novac koji joj je bio dosuen po presudi koju je sud naknadno ispravio. Meu pitanjima Vladi povodom komunikacije ovog sluaja nalazila su se i pitanja o mogunosti da se stavi u pitanje dojam o Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci, 19:1998 (suppl.), str. 1025. Detaljnija analiza nalazi se u Uzelac, A., Role and Status of Judges in Croatia, u: Oberhammer (ur.), Richterbild und Rechtsreform in Mitteleuropa, Wien, 2000, str. 23-66; Uzelac. A., Hrvatsko pravosue u devedesetima: od dravne nezavisnosti do institucionalne krize, Politika misao, 38/2:2001, str. 3-41. 113 Odraz takve klime i situacije (ali i okolnosti da se s njom domai sustav jo uvijek nije sam u stanju obraunati) je svjea odluka suda u Strasbourgu koja je u predmetu smjene nekadanjeg predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujia od strane Dravnog sudbenog vijea jednoglasno pronala vie povreda prava na poteno suenje, od povrede prava na nepristrano odluivanje, preko neopravdanog iskljuenja javnosti, povrede naela jednakosti oruja i povrede prava na suenje u razumnom roku. Oluji protiv Hrvatske, 22330/05, presuda od 5. veljae 2009. 114 Usp. ocjene ministra pravosua Ivana imonovia iz o netransparentnosti i nedovoljnoj objektivnosti kriterija za imenovanje sudaca, Jutarnji list od 27. sijenja 2009. 115 Menari protiv Hrvatske, 71615/01, presuda od 15.7.2005. 116 Parlov-Tkali protiv Hrvatske, 24810/06, Statement of Facts (komunicirano 21. rujna 2007.).

23

nezavisnosti i nepristranosti djelovanja suda iji predsjednik jasno izraava stavove o tome kakav bi trebao biti ishod postupka koji vodi njegov sud i ak bezuspjeno povodom toga podnosi kaznene prijave. Premda u ovom sluaju predsjednik suda u Zlataru nije niti u jednom stupnju neposredno odluivao, njegove ovlasti da utjee na raspored predmeta sucima u sudu (a eventualno i ovlasti vezane uz ocjenu njihovog rada i eventualne stegovne odgovornosti) mogle bi se u ovom sluaju pokazati presudnima. U svakom sluaju, poloaj i uloga predsjednika sudova u Hrvatskoj bili su vie puta u novijoj povijesti kontroverzni, pri emu je bilo i jasnih sluajeva da skupina takvih predsjednika (tzv. predsjednika oligarhija) preuzima veliku mo i utjecaj, pa ak i evidentno doprinosi naruavanju nezavisnosti i nepristranosti sudbene vlasti.117 Dokaz da se niti u najnovije vrijeme nisu razrijeile dvojbe oko stvarne uloge predsjednika sudova te da postoje ozbiljne sumnje u to koliko su se pravila o rasporedu predmeta sucima unutar suda sluajnim rasporedom potovala jesu i smjene predsjednika trgovakih sudova u Zagrebu s kraja 2008, djelomino motivirane i tim razlozima.118 Dvojbe oko stvarnog dosega moi predsjednika sudova (kao i predsjednika sudskih odjela), kao i diskrecijska praksa pri dodjeli predmeta u rad sucima pojavili su se i u sluaju Podoreki, u kojemu se podnositelj zahtjeva tuenik iz ranijeg parninog postupka - pozivao na okolnost da je jedan od tuitelja suprug tadanje predsjednice upanijskog suda u Sisku (suda nadlenog da odluuje o albi). U postupku pred domaim sudovima njegov argument o tome da predsjednik suda osobno rasporeuje spise sucima u vie navrata nije bio uvaen, no nakon to je predmet proglaen doputenim119, Vlada je implicitno uvaila navode podnositelja zahtjeva, sklapajui nagodbu.120 Druga tema koja bi mogla izazvati pitanja u vezi kompatibilnosti s pravom na nezavisnog suca, a moda i nekim drugim jamstvima l. 6. odnosi se na sudjelovanje sudskih savjetnika u parninom postupku. Naime, od novele ZPP-a iz 2003. godine sudski su savjetnici ovlateni da u spornim graanskim predmetima u prvom stupnju provode parnini postupak, ocjenjuju dokaze, utvruju injenice te na temelju toga podnose sucu kojeg na to ovlasti predsjednik suda pisani prijedlog na temelju kojeg sudac donosi odluku.121 Takav nain delegiranog odluivanja upitan je jer umjesto sudaca, zatienih pravilima o personalnoj, funkcionalnoj i institucionalnoj nezavisnosti de facto odluivanje provodi savjetnik iji je poloaj i formalno i sadrajno ovisan kako o sucima u sudu u kojem rade, tako i o sudskoj upravi i tijelima izvrne vlasti. Uz to, formalnu odgovornost za odluivanje preuzima sudac koji nije sudjelovao ni u kojem stadiju usmene, javne i glavne rasprave i koji se o radi savjetnika moe informirati samo posredno, preko spisa i teksta nacrta odluke kojeg svejedno moe po vlastitoj diskrecijskoj odluci staviti izvan snage, nadomjetajui ga vlastitom odlukom.

117 Vidi vie u: Uzelac, A., Granice reforme pravosua: sluaj imenovanja predsjednika sudova, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 52/2:2002, str. 289-318; Hrvatsko pravosue u devedesetima: od dravne nezavisnosti do institucionalne krize, op. cit.. 118 Usp. Slobodna Dalmacija od 23.12.2008. imca sruile neuredne knjige i sukob interesa. 119 Podoreki protiv Hrvatske, 13587/03, odluka o dopustivosti od 16. studenog 2003. 120 Podoreki, ibid., presuda od 19. srpnja 2007. (prijateljsko rjeenje). 121 l. 13. st. 1. ZPP-a.

24

Takva praksa koritenja sudskih savjetnika kao sudaca u sjeni svakako je unikatna, a ve je i u doktrini izazvala ozbiljne sumnje u sukladnost s pravom na usmenu raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom.122 Slina praksa na Islandu, gdje su tzv. sudski zamjenici (deputy judges) imali ovlasti suditi u nekim kaznenim i graanskim sluajevima na koje se primjenjuju jamstva l. 6. proglaena je neustavnom i protivnom Konvenciji od strane tamonjeg Vrhovnog suda, odlukom koja je okarakterizirana kao najvanija sudska presuda od inkorporacije Konvencije u pravo Islanda.123 U njoj je, izmeu ostaloga navedeno da su islandski sudski zamjenici, iako po pravu angairani da surauju sa sucima radi vjebe i pripreme za buduu sudaku karijeru, u praksi poeli obavljati jednak rad kao i redovni suci, unato tome to ne uivaju jednaku nezavisnost i nalaze se pod nadlenou Ministarstva pravosua koje na njihovo djelovanje moe posredno ili neposredno utjecati. Takva praksa ak i u detaljima veoma slina sadanjoj hrvatskoj praksi ocijenjena je kao protivna jamstvu na suenje pred nezavisnim i nepristranim tribunalom.124

iv. Pravo na suenje u razumnom roku i uinkovitu ovrhu Sudei po broju sluajeva pokrenutih zbog krenja prava na suenje u razumnom roku pred Europskim sudom, ali i pred tijelima domaeg pravosua, ovo je pravo od svih elemenata l. 6. bilo najee kreno. Od prve presude Europskog suda koja je utvrdila krenja u odnosu na Hrvatsku, sluaja Rajak125 pa sve do posljednjih presuda iz 2008. godine u sluajevima Oreb126, Krni127, Plazoni128, Kai129 ili Vidas130 postoji konstanta u utvrenjima ove povrede, uz to se u posljednjim sluajevima redovito kumulira i povreda l. 13. Konvencije. Ostvarenje prava na suenje u razumnom roku trenutno je na listi pitanja koje u najveoj mjeri optereuju funkcioniranje pravnog poretka, a predstavljaju prepreku i ekonomskom ivotu, ostvarenju ljudskih prava i daljnjem tijeku europskih integracija. I domae ocjene stanja, kao i miljenja inozemnih promatraa131, jednoglasna su: pravo na pravino

122 Usp. kritiku u Triva/Dika, Graansko parnino procesno pravo, Zagreb, 2004., str. 188, 30/5 (pri emu se autori u tvrdnjama o nesukladnosti s l. 6. oslanjaju na sluaj Salomonsson protiv vedske, 38978/97, presuda od 12. studenog 2002.). 123 Usp. Izvjetaj Gudrun Gauksdottir u: Blackburn, R., Polakiewicz J., Fundamental Rights in Europe. The ECHR and its Member States, 1950-2000, Oxford, 2001, str. 413. Rije je o presudi od 18. svibnja 1995, SCR 1994, str. 1444. 124 Ibid., str. 414-415. 125 Rajak protiv Hrvatske, 49706/99, presuda od 28. lipnja 2001. 126 Oreb protiv Hrvatske, 9951/06, presuda od 23. listopada 2008. 127 Krni protiv Hrvatske, 8854/04, presuda od 31. srpnja 2008. 128 Plazoni protiv Hrvatske, 26455/04, presuda od 6. oujka 2008. 129 Kai protiv Hrvatske, 22014/04, presuda od 17. srpnja 2008. 130 Vidas protiv Hrvatske, 40383/04, presuda od 3. srpnja 2008. 131 Jedna od tipinih ocjena aktualnog stanja dana je ve u miljenju Europske komisije o pridruivanju Hrvatske EU (Avis, 2004), gdje je na upozoreno na proirenu neuinkovitost pravosudnog sustava (widespread inefficiency of the judicial system) te na veoma velike sudske zaostatke (very large backlog). Iz toga se izvodi zakljuak da u Hrvatskoj prava graana nisu u potpunosti zatiena od strane pravosua (citizens' rights are not fully protected by the judiciary), jer postoje ozbiljna ogranienja u mogunosti pravosua da odradi svoj posao sve citati sa str. 16. Nakon poetka pregovora, u miljenju o napretku Hrvatske u procesu pridruivanja (EU Progress Report, 2006), izraeno je miljenje da je reforma poela, ali da se nalazi u ranome stadiju te da pravosudni sustav i dalje pati od ozbiljnih nedostataka (judicial system continues to suffer from severe shortcomings). Sline ocjene o aktualnom stanju hrvatskog pravosua davale su i druge meunarodne

25

suenje u Hrvatskoj nije dovoljno zatieno, a dugotrajnost sudskih postupaka predstavlja gotovo endeminu bolest hrvatskog pravosua. Presude u kojima je utvrena povreda prava na suenje u razumnom roku vrlo su raznovrsne to se tie tipa postupka, uzroka dugotrajnosti i drugih okolnosti, tako da se teko moe identificirati samo jedan ili dva tipina problema. Povrede su se odnosile kako na sasvim standardne graanske parnice (kao u sluaju Rajak), tako i na prioritetne predmete u kojima se sudilo o oinstvu (kao u sluaju Mikuli132) ili otmici djece kao u sluaje Karadi.133 U mnogim su predmetima utvrena dua razdoblja neaktivnosti tijela koja su vodila postupak, i to kako u postupku pred sudom, tako i u prethodnim stadijima koji su voeni pred upravnim tijelima, ili u postupku ovrhe donesenih odluka. S druge strane, bilo je i sluajeva u kojima nije bilo mnogo ili uope razdoblja neaktivnosti, no unato tome je ukupno trajanje postupka bilo pretjerano dugo, najee zbog manjkavosti u postupku zbog kojih i u viekratnom suenju nije bilo mogue donijeti konanu meritornu odluku.134 Kao glavni razlozi zbog kojih je u praksi Europskog suda dolazilo do povreda prava na suenje u razu