Copyright © NP Vreme, · PDF filečovjek može boriti protiv laži, ... rasturanju lažne “realnosti” osvojiti neposrednost istine, ... a ipak stoji i rađa i hrani ljude koji

Copyright © NP Vreme, Beograd

Upotreba materijala iz ovog fajla u bilo koje svrhe osim za

ličnu arhivu dozvoljena je samo uz pisano odobrenje NP Vreme

PDF izdanje razvili: Saša Marković i Ivan Hrašovec

Obrada: Marjana Hrašovec

2525

VREMEREME 7 • 11 • 13

NJEGOŠEVA PISMA | IVO ANDRIĆ | STANKO CEROVIĆ | DŽONI ŠTULIĆ

200 GODINA SAMOĆEDva veka od Njegoševog rođenja

2626

7 • 11 • 13 VREMEREME

Godišnjica: Petar II Petrović Njegoš (1813–1851)

Enigma milenijuma. Čovjek koji se bori protiv laži, iluzija, varljivih nada, nužno završava kao cinik, ili, ako je kukavica, kao solidan službenik koji vrši svoju dužnost u društvu uprkos svemu – tako su ga naučili. Mi znamo za taj psihološki zakon i nikako ne možemo zamisliti da se nekako drukčije čovjek može boriti protiv laži, da rezultat te borbe može biti nešto drugo osim gorčina i cinizam. Ljudi koji vjeruju u bilo kakvu iluziju su slabići, ili pokvarenjaci koji prave karijere u društvu pomažući da se obnavlja sveprisutna laž. I to naše doba zna: da ne može biti trećeg tipa čovjeka, osim ova dva: jakog cinika i bezvrijednog poklonika laži i iluzija.

Gdje su onda, u našoj psihi, ta vrata na koja je prošao Njegoš? Jer on je treći čovjek. Njegova duša se misteriozno rascvjetava u rušenju iluzija i suočavanju sa grozotama svijeta, on je od oba svijeta uzeo najbolje, izbjegao i cinizam i iluzije.

Kako? Boriti se tako žestoko protiv laži i iluzija, umom i udovima danonoćno ispaštati u toj borbi i zaista doseći gvozdeni pogled onoga koji gleda ne trepćući zlu u oči – ali nikad ne dodirnuti cinizam, ili malodušnost, već u takvom rasturanju lažne “realnosti” osvojiti neposrednost istine, sigurnost tajnog prisustva koje iskupljuje ovaj život i ovaj svijet? Kuda je prošao do ovakvog prosvjetljenja čovjek koji se zavaravao manje nego ijedan stvaralac u istoriji, koji je Gospodar društva koje je u borbi protiv iluzije našlo razlog vječnog rata “do istrage vaše, ali naše”? On je dokaz da veličestvo života jeste moguće, ali kako?

Stanko Cerović(Njegoševe tajne staze)

»

2727


Taj izrasli i snažni dečak, mitropolitov sinovac sa Cetinja, koji uči školu kod Josifa Tropovića u Toploj, privlačio je poglede građana dok je prolazio kroz grad. Građani su

gledali – kao što građani svuda i sve gledaju, bezobzirno i ne-milosrdno jer žele da budu o svemu obavešteni, o ljudima kao i o stvarima, robi ili materijalu, i da znaju šta od njih mogu da imaju ili očekuju. A njihove žene i kćeri udešavale su svoje kre-tanje tako da vide mitropolitovog sinovca – ne gledajući ga; i sve su nalazile da je dečak lep i stasit i nekako prerano zreo, momak čitav. Samo hod mu je bio težak i spor. Kretao se tako kao da bi svakog trena mogao zastati. I zastao je ovog julskog dana na kamenim stepenicama pred učiteljevom kućom, neo-čekivano se spustio na vreo kamen i ostao tako, kao pokošen.

Krv je u njemu kružila i misli sa njom, damari bili naglo.Šta je ova Topla? Naselje od nekoliko desetina kuća, sa gro-

bljem i crkvom, a draga je kao neko neobično žensko ime, i u njoj se, ovako malenoj, krije sav život sveta, prošli, sadašnji i budući.

Slike su iskrsavale i gubile se pod njegovim sklopljenim oč-nim kapcima, pitanja su strujala bez prestanka, pomešana sa izlomljenim, polujasnim odgovorima.

Da, šta je ova Topla? A šta je ova pregršt slane vode što blešti razlivena ispod Igala? Malo mora za onoga ko mora nema, i u isti mah sva svetska mora i okeani, sve veze i plo-vidbe i susreti koji se u lukama i na pučinama mogu dožive-ti, sva otkrića i saznanja koja su čoveku pristupačna. I mi-ris i ukus doživljaja. I brodolom bez svedoka, traga i glasa, i pobedonosni povratci, sa suzama i osmesima i neopisivom radošću trijumfa.

A šta je ova još nejasna a veličanstvena i teška – do nepod-nošljivosti teška – misao o veličini i istovetnosti sveta? Sve je to sunčano pijanstvo od kog se posrće i pada, jer ovaj obasjani pretpodnevni čas sadrži u sebi celo sunce, sa svim sunčanim danima i godinama, menama i putevima. Tako je sve sadržano u svemu. Sunce je celina od koje svak u svakom trenutku može da ima sve, i koja se neprestano rasipa i rastače na sve strane, a ne gubi nikad ništa od svoje snage i sadržine, i zadržava uvek savršen oblik punog, neokrnjenog kruga. Isto kao što se i ova obrva zemlje ispod krša i planine stalno osipa i spušta i tone, a ipak stoji i rađa i hrani ljude koji su na njoj, kao što se i ovo

morsko platno u burama i vetrovima savija i cepa, i posle sve-ga ostaje čitavo i celovito, jer je bez izderka, večito.

Sve je to dečaku jasno i sve bi to trebalo i drugima jasno ka-zati. Oseća to kao dužnost i kao neodoljivu potrebu. Ali oseća isto tako da to u ovom času, sa ove kamene stepenice, posute opalim izgaženim cvetovima oleandra, nije mogućno. Oslušku-je u sebi kako, zajedno sa ritmom krvi, stalno otkucava i bije ritam njegovog rodnog stiha, ali potpuno jasna i savršeno za-okrugljena saznanja kao da ne mogu da stanu u taj stih koji se savija još pre sredine, a tanji i rastače na kraju, i kojim se, izgleda, lakše kazuju polujasne i tamne stvari kratkog veka. Ali neka! Treba pričekati, pa ili će se sve ovo što on u ovom sunča-nom trenutku zna i oseća sažeti i stegnuti, tako da mogne sta-ti u njegov stih, ili će taj stih izmeniti prirodu, dužinu i ritam, tako da će moći da primi sve ovo, ovako kako je, u sebe. Tre-ba biti strpljiv. Tome nas uči sunce ovog kraja. Ko nosi i krije u sebi sve ovo i ko je siguran u sebe i u to što krije, taj može da čeka, iako ga sve u njemu goni da žuri i ne okleva. Sve što mu treba i što on želi da sroči i kaže, već je tu, ulovljeno i osigura-no, tako da mu ne može izmaći, a dan kad će i stvarno staviti ruku na lovinu – ne može izostati.

Tu je saznanje o prostranstvu vasione sa njenim daljinama i planetama, tu je i neuhvatljivo ali stvarno i trajno carstvo poe-zije. Tu je i osećanje slobode koju nigde i nikad ni on ni iko nje-gov neće prestati da voli i traži. I sve on to nosi u sebi pod jed-nim imenom: Crna Gora.

Sva su ta dobra tu, nadohvat ruke; ona neće pobeći; ne mogu ga nikad ostaviti, sve kad bi on to i hteo, nego ćute i bujaju u njemu kao klice u zemlji.

Da, treba biti strpljiv i čekati. Treba, to i on stalno ponavlja sam sebi. Ali nije uvek jednostavno ni lako. Ponekad ga sve to što raste u njemu diže i razapinje da mu se čini: razneće ga kao vihor kap letnje kiše nad morem; ponekad, opet, toliko oteža i tako pritiskuje da ga zaustavi u hodu i savije ka zemlji. Zbog toga on i danas, ovako u nevreme, i u čudnom položaju, sedi podnimljen i pogružen, na kamenim stepenicama ispred Tro-povićeve kuće u Toploj, na julskom suncu pod kojim sve što postoji brzo i nezadrživo sazreva i raste.

IVO ANDRIĆ

“Ne bih se mogao setiti nijednog, ma i kratkog perioda u životu bez Njegoševog sti-ha, bez misli o Njegošu”, zapisao je o svom odnosu prema Njegošu Ivo Andrić. Andrić se Njegošu čitavog života vraćao i o njemu u periodu 1925–1963. napisao desetak tek-stova, više nego o bilo kom drugom piscu. “Vreme” je ove godine, u broju 1151. objavilo Andrićev esej iz 1935. godine Njegoš kao tragični junak kosovske misli, a u ovom broju objavljuje poslednji njegov tekst o Njegošu. Andrić ga je napisao 1963, povodom 150. godišnjice Njegoševog rođenja, i objavio ga u listu “Komunist” 28. novembra te godi-ne. Andrićevo delo u tom trenutku je zaokruženo, on je tada već svetski poznat pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i on u kratkoj priči pod naslovom Trenu-tak u Toploj poslednji put vraća svoj dug Njegošu, opisujući ga kao dečaka u kome zrije sve ono što će kasnije pretočiti u stihove i pokušati da ostvari u delu i životu.

»

Trenutak u ToplojPiše: Ivo Andrić

2828


osman-paši skopljakuCetinje, 5. oktobra 1847.Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezi-

ra skadarskog.Došlo mi je tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stva-

ri smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.

Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva. Đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović)? Đe je Kulinović? Đe je Skopjak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradičević? Đe je Stočević? Đe je Ljubović? Đe je Čengić? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo, da smo svi najedno, onda bih ja s njima nešto veliko potražio.

Bog sami znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada će se ova moja braća od svoje rođene braće tuđiti i nazivati se Azi-jatima i do kada će za tuđu korist robotati ne sjećajući se sebe ni svojega! Od onoga nesrećnoga dana otkako je Azijatin naše car-stvo razgnjavio, sa kojim se ova šaka gorštakah za opšte pošte-nje i ime našega naroda bori? Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom. Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle. – Evo opšte naše nesreće!

Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega na-roda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. Što se pak tiče mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja nimalo više ne želim

no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom, no se nešto drugo želi, jerbo je krvava hrana i golo poštenje. Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svo-jijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta ri-ječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogor-sko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.

Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znači chevalier (Ri� er). Na primjer, kava-ljeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergeles Alija, Tale Orašanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, vojvoda Vuk Mićunović, Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Velj-ko Petrović. Ovo su samo neki od našega naroda koji nijesu da-nas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš vojvoda Mića Morački.

Njegoševa politička prepiska

Odabrana pismaJa sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči... Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuđinu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju. Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda

Rukopis Njegoševog pisma Vuku Karadžiću 1836.

2929


Istina je da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih izobuzdana i divlja sila turska nasili, pa i junačka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljače, ovoliko naroda sabilo se u ovim go-rama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, može se prilično proći, ali kad dođe godina kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Ja sam se lane nekoliko mjeseca uklo-nio u Beč i u Mletke navlastito da ovu muku očima ne gledam, a drugo ja sam srca žalostiva, pa bih sve svoje razurio, a svakoja-ko mi je malo što i ostalo. Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protiv-no bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: “Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?” Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima misli-ma i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.

VLADIKA PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ

nikoli tomazeuCetinje, 21. aprila 1848.Počitajemi gospodine Tomaseo,Primio sam Vaše pismo od 31. marta n. s.,

koje me veoma udivilo. Nije mi nužno bilo napominjati dužnosti k čovječestvu, jerbo su one sveti amanat koji je priroda dala svijema osvjestjenima ljudima. Ko oboža-va svobodu i ko je upravo svobodan, on po-dobnome sebi ne želi ni tvori obide, jerbo gazi obožajemu svetinju nogama. Zla kle-veta! Bog znade kada će se pleme slaven-sko ispod njene gadne anateme osvobodi-ti i kada će ga zora istina obasjati. Osobi-to pak protivu ovoga svobodnoga gnijezda kleveta vječno grmi. Je li krvavije strani-ce u svemirnoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među ne-jednakostju jošte svijet vidio nego što je vi-dio borbu crnogorsku poslje padenija car-stva na Kosovu? Zloba i kleveta sve su ovo od svijeta koliko su mogle krile i naopako ga predstavljale iz ova četiri uzro-ka: prvo, što smo Slavjani, koje kleveta po svuda goni; dru-go, što su naši susjedi svagda bili neprijatelji svobode, pro-tivu nje su tvrđi kordon držali nego protivu čume; treće, fa-natizm trostruki, pakleno sjeme nesloge, koji je našemu na-rodu više zla učinio no sve inoplemene sile i oružje; četvrto, što su Crnogorci u gdjekojima nepristojnostima učenici tur-ski, te urade gdješto po običaju turskome.

Da! cijela se gotovo Europa danas služi jednim šiboletom. Isti šibolet upotrebljavaju Crnogorci evo četiri vijeka i po: on priliči čovjeku, da nije buran i krvav.

Žica koju cijelo Vaše pismo prolazi iz dvije je struke upredena; ja ih obje divno vidim.

Budite zdravo i veselo!Vaš obični prijateljVladika crnogorski

stanku vrazuCetinje, 20. oktobra 1848.Počitajemi g. Vraz, bratski te pozdravljam.Usrdna ti hvala za divni dar koji si mi poslao. Ko je udaljen od

svjesnih ljudih i od literaturnoga svijeta, toga i mala stvar ogra-ši, pa jošt kada je dar bratski.

Čudna vremena potresa, događaja, preobrazovanja, uzdignu-ća, pa i vremena nestrpjenja! Noći se molim da što dobroga snim, a danju da mi što dobro u novinama donese. Sto putah je lakše onome ko se bori no onome koji čama kod kuće. Da Vam mogu što na muci pomoći, najsvetiju bih dužnost pod nebom ispunio. I da je iole sporazumjenja bilo, moglo se s našega kraja veće po-moći no se ikomu čini, pa pomoći bez muke pjevajući. Ide li naša stvar na te strane pravcem? Hoće li se naš narod svijetu poka-zati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje ili će vječno obožavati tuđe verige, koje im već tolika vijeka gotovo prepiliše vrat i satriješe narodnost?

Ja vidim strašne pogreške. Meni se čini da se od pravog cilja da-leko odstupilo. Bože daj da se varam. Ako se sada sagriješi, dugo ćemo taj grijeh kajati. Onaj silni i napredni Vaš napreg i podvig, ako se na zlo okrene, teško našemu narodu. Ona blagorodna, usrdna i velika vaša žrtva, ako se prinese vražjem oltaru, izne-

vjerena je naša narodnost. Ja sam i strepio i pitao se nadom doklen nije B[an] lišen glav-noga načalstva, a sada, čini mi se, vidim što je.

Jošt nešto. Ja sam se čudio što se to s na-šim g. Gajom uradilo, dok mi sada raskažu sve potanko kakva je zbilja nesreća slijepo-ga demona kod Vas donijela da svoje zlob-no i otrovno sjeme i kod Vas posije i da po-rok baci na opštega ugodnika naše narod-nosti. Zar je kod vas nepoznat M[iloš]? Ta, ljudi, Bog budi s vama, ono je pakosni i laži-vi nesrećnik kojega grde svi poroci najgad-nijega tirjanina.

Zbogom, g. Vraz, bratski ti pozdrav sa svim narodoljupcima od tvojega počitatela

VLADIKE P. P. NJEGOŠA

nekom tršćaninuCetinje, 20. novembra 1848.Počitajemi gospodine,Drag mi je poziv kojim me braća Slavjani trijestinski pozivaju

za svojega sočlena u njinom Zboru. – Osnovateljima istoga Zbo-ra služiće na veliku čest ako on bude slavjanski. Naše stvari sve-kolike imaju veliku glavu a slabe noge, te ne mogu opstati, pa ja se i tome društvu bojim da ne pođe tragom za pragskijem. Da, naše je pleme imuće drugih narodah kao proča životinja, i ko ima više stado, on je bogatiji. Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavja-ni rođeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postid-no ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pa-šče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije, nanovo k veriga-ma trči da ga svežu.

Kuda bi ta sreća za mene samoga i za onu šaku naroda sla-

� E, siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robovah da joj nije njih. Ta morao bi mein Herr zbaciti rukavice, a efendum benum pobaciti čibuk, pa se ijedan i drugi pobratimiti sa trudoljubijem da im njina sreća u narok nije poklonila Slavjane

»

3030


vjanskoga da je naše veliko pleme pravoga vjeroispovjedani-ja osviješćenih ljudih! Ta i našima bi od vjekovah za svobodu mučenijama ubrzo konac došao! Ali badava, Slavjani jednako za ropstvom teže.

Pozdrav ti bratski sa svima prijateljima koje imaš u Trijestu i sa pravim Slavjanima

VLADIKA CRNOGORSKI

josipu jelačićuCetinje, 20. decembra 1848.Vaša Svjetlost,Svakomu se napretku Tvojemu radujem kako sopstveno-

me svome, jerbo je Tvoj napredak narodni, a to se zna i moj kako Tvojega sobrata. – Svijetli Bane, trudno li je Tvoje sveto zvanije, no veličestveno i divno. Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila, Tebe sreća s divnima napredno-stima vjenčaje, ali se vidi, sve tvoje izopačuju. Spasa si pre-stol, dinastiju i sve njezine posljedovatelje, učinio si im uslu-gu kakvu im niko jošte nije učinio od njina postanja, pa Tvoji zadušnici poslije nekoliko dana mjesto zahvale nameću Dal-maciji stari gvozdeni jaram. A Dalmacija je Tvoja banovina. Dalmacija za divnim bratstvom ne čezne, ali što je sirota kri-va kad ne vidi dalje od nosa? Ali sada, ili hoće ili neće, morati će [se] trsiti talijanstva.

Svaki narodoljubac, cijeli narod naš u Tebe je očima upro i k Tebi ruke pružio kako nebom poslanome Mesiji. Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva, on miče gadnu ljagu sa lica silnih Slavjanah, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili do prodani i žalosni robovi i nadničari dru-gih narodah.

Ah, dragi Bane, već zemlja od ove mrske nepravde stenje, duše su blagorodno mislećih Slavjanah u vječnoj muci, stide se svijeta i ljudih zbog ovoga niskoga stanja u kojemu smo spra-ma drugih narodah evropejskih, našom sobraćom. Radi čega mimo proče narode ovaj zli narok nas prati? Rašta smo privi-kli robovati, rašta svoje sile ne poznavamo? Rašta neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tuđe ve-rige vežu? Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda pod anate-mom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance?

Veoma me je obradovalo potonje Tvoje pismo od 7ga okto-bra. Nek ih bude tuga! Može im biti nazivati Te banom dalma-tinskim. Neka imenuju kako hoće, samo neka je Dalmacija u Tvojoj ruci, da se jednom sastavimo. Nesnosno mi je ono što Ti prvo zvanije i mjesto u carstvu obećaše pa odstupiše, – od svašta će odstupiti, i što se snažnom mišicom ne uzmogne dr-žati, one sve treba za ništa smatrati.

Želio sam, da mi je moguće bilo, poslati Vam u pomoć neko-liko Crnogoracah i gotovi su svagda na Tvoj glas a na korist opštu. Ništa me dosada na svijetu nije interesiralo toliko ko-liko Tvoj posao. Radi toga bi veliku zadužbinu učinio da me češće udostojiš Tvojim neocijenjenim pismom. Svako, malo i veliko, moli Ti Boga za zdravlje i za srećan uspjeh, a ja više od svakoga, koji s najvišim počitanijem ostajem

Vaše Banske SvjetlostiPREDANI SLUGA

medu puciću23. aprila 1849.Počitajemi grafe Počiću,Hvala ti na bratskoj uspomeni, na krasnom daru kojim si me

obdario. Ta ovo nijesu Talijanke no kitne i gizdave Srpkinje koje će svakom rodoljupcu dušu ograšiti. Što je tvoj umotvor, on bli-sta u svetom hramu našijeh muzah čistim vjeroispovjedanijem narodnim. Dubrovnik je jedinstvena dika književnosti naše, a ti si dika njegova. Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja sječe, istrije-biti ih ne moga, nikakvi ih tirjanski lanci ne mogaše održati da robuju, a glupi ih misioneri sa svojima lažama okužiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuđiše bra-ta bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi te provreše. Bog znade hoće li se Srbi kada od ove smrtne rane izliječiti.

Dragi Grafe, danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa svoje nije urađeno. Ja sam se u početku nešto na-dao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči. Što je Banovina (Tro-jedna Kraljevina) i Vojvodstvo? To su mrtve istoričke riječi, dru-go ništa. Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuđi-nu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju. Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razu-mjeti što je dična svoboda.

Po naredbi mojoj do koji dan dostaviće se g-nu P. Marteliniju imena ovdašnjih prenumeranta na “Dubrovnik – cvijet narod-ne književnosti”.

Zbogom g-ne Počiću, bratski ti pozdrav sa svima narodoljup-cima šilje

tvoj počitatelj i slugaVLADIKA CRNOGORSKI

iliji garašaninuCetinje, 5. jula 1850.Vaše Visokorodije,Vidim u Vašem uvažajemom pismu od 14. pr. junija da je bla-

govolio svijetli knjaz sa soglasijem Vas, njegovi sovjetnika i po-moćnika, iznova primiti na trošak knjaževstva mojega sestrića Stevana Perovića u novozavedenu Vašu Akademiju. Ja mnjeni-je Vaše odobravam i sasvijem sam s Vama soglasan, tim više ra-dujući se što će Akademija poželanu celj dostići, kako će učenici pod strogim nadzorom biti, jerbo cijela svoboda učenika čini ne-vježom i kalašem. Fala svijetlome knjazu i gospodaru i Vama, nje-govim sovjetnicima, što se, ako i katkad, sjetite ovoga srpskoga krvavoga krša. To će Vam za čest u potomstvu služiti kada nam narod uskrsne duhom.

Ja sam veoma slab bio i zbog iste slabosti bio sam do Italije, ali niti me je pomogla promjena vazduha niti ljekara, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam posle iznemogao bio, i tako po nuždi i savjetima posle mjesec dana povratim se u rod-ni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim da se mogu u stranoj zemlji lečiti. Otkad sam došao na Cetinje, pobo-lje mi je, ali sam jošt dosta slab.

Dragi i počitajemi g-n Garašaninu, srpske stvari, koliko su na-zadne u našem veku, nije čudo e me je gotovo umorila ova krva-

»

3131


»

va i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ni s čega sada žao ne bi bilo do što nijesam neki napredak u cijelome narodu našem vidio i što mi se nije dalo da na neki način osnovu utvrdim vnutrenemu upravle-niju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesre-će povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u večnu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i silni duhom i srcem. Nema jednoga Srbina koji više za Srpstvo posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo [više] iskreno ljubi i počituje od Vas, i nema jednoga Srbina koji Vas više od mene ljubi i počituje.

Šaljući Vam i preporučujući Stefana, ostajem s najiskrenijim bratskim pozdravom

Vašega Visokorodijapokorni slugavladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

petru marinkovićuCetinje. 10/22. avgusta 1850.Pošteni gospodine doktor Marinković,Ja nijesam jošt izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj

bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pro-nicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam bora-vio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječ-no blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nije-sam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda ii, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svo-jima tvarima. Ja sam dušu čovečesku pred-stavljao za neki tajanstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega vječnoga života i blaženstva na nebesima. A naše jadno tije-lo što je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istoč-nike vodene mute, njom sjajne zrake sunča-ne zatmivaju. I velikoga čuda, koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Ti-jelo je mnogo ništavije no ckleni sud, dajbu-di izlomljena stakla kupe kaljavi Čifuti i po-metnuti trgovci te ji prodaju, a naše tijelo bez duše ni za što ne služi.

Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vaše duše, koju ste mi ot-krili. Hiljadu sam sovjetnika imao otkako sam se razbolio, no sam se najviše Vašega sovjeta držao, i danas se najviše držim, jer-bo sam vidio da iz dubine poznanstva i blagorodne duše istječe. Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti, a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okre-

ćem, a čovjek ne može i sa samrtnoga odra da oči ne baci na kra-sno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni ma-rame oko vrata ne nosim. Neki su me sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do uših obučem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuš-ke, a neki opet da ležim na pleća, neki na lijevu, a neki na desnu i proč. i proč. i proč.

Zbogom, gospodin Marinkoviću. Budi mi zdrav i veseo, i ne za-boravi tvojim dragim vospominanijem

Tvojegaiskrenoga prijatelja i sluguvladiku crnogorskoga

P. P. NJEGOŠ

georgiju nikolajevićuCetinje, 18. oktobra 1850.Dragi proto, Crnogorska je pjesna:Ko ć’ ufatit maglu u visine,Ko li Goru Crnu pokoriti!Neka se Turci fale i govore što im je drago, mi za njihove prijet-

nje ne marimo. Imali smo se kad od Kosova poznati jedni s dru-gijema. Ostali narodi peka mudruju kako im je i od traga, neka diplomatiziraju s Turcima, neka se glade i lažu koliko im je dra-go, neka u svojim otečestvima i na svojim ognjištima hristjani vežu prijateljstvo s jazičnicima; doista mi i Turci, doklen god jed-

nome trag iz Evrope ne pogine, onom ćemo zdravicom napijati kojom smo i dosle. Najvje-štija klupka diplomatičeska da osnuju svoju pređu između Turske i Crne Gore, mučno bi nas i Turke složila, a poljubila nikada. Istina je, Turci su sprama nas silni, sprama nas bogati, ali je strašnije gordosti krušenije kada slabiji silnome užene dim u nos. Ja mislim da mla-di sultan preobrazovatelj sa svojom blagošću neće biti poklapan, jerbo se ne slažu blagost i poklapnost.

Da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora zvala nego mliječna ili medena. A kako će i biti lijepa kada je jednako sirotu divlji tala-si turski napadaju i potresaju? Ta, svešteni edem da ga je ovakva sudbina postigla, bi se već zla prepunio i zlom otrovao. Crnu Goru je svakojako zlo pratilo, u njoj maloprijed nije smio ni Evropejac svobodno ući, nego su se krijući uvukovali, kao što se kradom uvukuju po konopima u brodove trgovačke evropejski pacovi te se preseljavaju iz Evrope u Ameri-ku. Ovo se isto dogodilo s pokojnim Milutino-vićem i s istim Milakovićem, ali je danas sla-va Bogu drukče. Crna Gora je samo zlo kako

je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti. Ali je opet s tim znamenita što je komatić od razvalinah našega carstva, kao jedna lastovica (ćošak) od razva-linah jednoga velikoga grada. Stoga je znamenita Crna Gora što je doista pokazala šta može slabiji sa silnijem, što može čovjek, kad hoće, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, đe

� Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja sječe, istrijebiti ih ne moga, nikakvi ih tirjanski lanci ne mogaše održati da robuju, a glupi ih misioneri sa svojima lažama okužiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuđiše brata bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi te provreše. Bog znade hoće li se Srbi kada od ove smrtne rane izliječiti

3232


se braća jedinci sinovi – sve rado na žrtvu dava, samo da ostane neporočna čest prađedovska. Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u kojoj se svešteno hrani viteško ime Obilića i Skenderbega.

Zbogom, dragi proto, budite mi zdravi i veseli!To Vam od srca želiVaš počitateljvladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

dimitriju vladislavljevićuNapulj, 31. januara 1851.Napula, 31. januara 1851.Pošteni g. Vladisavjeviću,Treba se držati staroga vina i starijeh prijatelja ako se želi čo-

vjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se sit naputovah i tobož po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa što snuje po zraku ili, čistije i priličnije kazati, kao krtina ispod zemlje što bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivijem pravcem svojijem. Oh, ne, ne! Grehota je na putovanje vikati. Ko ne putu-je taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakoboj-nim maskama pokazivati. Današnji vijek (u svijetu) fabricira lju-de ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira brili-jant njegovim prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant, to je skuplji. Vidimo iz ovoga, dragi Srbine, kako strašno ljudi u prosvešteniju napreduju, samo što im se lice natrag okrenulo te nazad gledaju. (Ja sam u pisanju isto kao u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca držati, no sve tumaram).

Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blago-datno nebo širi i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vječno okrunjena i vesela: zemlja klasičeska, ko-lijevka veličija rimskoga. Ah, Rim, veličestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivle-nije potpiri u više ushićenje, ali mu žalost više dušu ugasi i opeča-li nad grobnicom veličija svijetskoga. Doista su se kod mene ova dva elementa borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za kose uhvate i bore se okolo starješinstva u kući pri kojoj će ostati.

Razvaline Iliona, Vavilona, Tive i Perzepolja ništavne su spre-ma razvalinah rimskijeh. Ni strašni usovi snježani, koji se otisnu strmenicama velikijeh planinah, opuste i obezobraze gordu pla-ninu, na tisuće gorde jele i borove počupavši sa sobom u provala-ma povuku te strmoglavice iz one grdne mase korenjem k nebu dube, – ni ovaj opustošajući užas ne učini tako strašno i žalosno vpečatljenije na dušu čovječesku kao razvaline velikoga Rima! – Vrijeme je silno, strašne zube ima, ono je stravilo i svemogućemu nebu a kamoli kukavnoj zemlji, đe se sve lako krši, đe sve na sla-bome temelju stoji. Dan današnji na rimskijem razvalinama dube hramovi katoličeskoga mira. Ovi su hramovi puni, kako i mnoga druga znamenita zdanija, odlomcima velikoga Rima, veličija rim-skoga, te ih pokazuju kao svetinju, kao uspomen prošle njine sla-ve, ili, da se pravo kaže, nad njima kukaju kao sirotna familija što kuka nad oružjem, odorom i ostacima velikoga i mogućega oca.

Svetije otac tako k meni dobar bio da sam mogao đegođ mije volja bila ući, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo, sve mi se pokaževalo s vnimanijem i s dobrom voljom. Šest danah sam stajao u Rimu ili, pravije reći, šest danah sam tr-čao po Rimu. Ako me pitate što sam vidio, molim da me pitate što nijesam vidio. – Vidio sam svašta, što Vam neću kazati (ne mogu) pređe se sami sobom ne prošetate po brijegu žalosno-me mutnoga Tibra. U ove sam šest danah bavljenja u Rimu ve-liki materijal u glavi skupio, tako da su mi njim natrpane sve galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio. Tu su spome-nici stare Azije, Evrope i Afrike svakostruki; tu su veličestve-ne razvaline banjah, dvorovah i sadovah imperatorskijeh; tu su fori rimski; tu su razvaline jazičeskijeh kapištah; tu su ko-lone, obelisci, fontani s različnijema čudesnijema fi gurama; tu su statue, fi gure, bogovi, polubogovi, boginje, vile, carevi, upravitelji različiti, fi lozofi i junaci vještinom ljudskom iz mra-mora stvoreni; tu su mramorni i granitni veličestveni vazovi iz imper[atorskih] banjah; tu su urne i grobnice Avgustove i Konstantina V[elikoga] od mramora i istočnoga alabastra; tu su trijumfalna vrata, cirki, piramide i neimovjerni vodovodi; tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema od razure velikoga Rima. Na vrhu svega rečenoga materijala stoji mi Koloseo i hram svet. Petra, a više svega mi stoji i sjaje kartina Rafaelova Preobraženije: kao prelestna Danica vese-lim licem osvetljava grdne i mračne klisure strašnim gromo-vima izdrobljene. Da, hram svetoga Petra, on je veličestven, on je važan, a sto putah bi važniji bio da ima lice (fassade) sobora milanskoga. U Rimu što ne ima krsta ne ima ni stanja. Ovde uhiljeni i mračni jazičeski vjekovi na sebe nose krst stradanija, inače bi ih iz Rima prognali ili pod zemljom zakopali.

Knjaz Danilo, litografi ja A. Jovanovića 1847, prema Njegoševom liku

3333


»

Vi ćete reći šta ovaj čovjek radi, kao da Rim već nije opisan, ta opisanije Rima već djeca na prste znadu! – E, dragi moj Srbine, svak sa svoje točke stvari gleda, svak drugojače očali na oči nosi. Neko opisuje Rim s kartinama da novacah dobije, neko opisuje karneval rimski (Rim), te pretvara hramove u teatre, neko se moli i klanja rimskijema razvalinama da ga zadahnu duhom poezije, da se pokaže na poprištu svijetskome, neko plače za jazičeskijem hramovima a hvali hristjanske, neko plače za Cezarom a hvali Bruta, te ni sam ne znade šta radi. Zbilja, imah zaboraviti, ovdi priložene stihove upisao sam na vrh kupole svet. Petra u Rimu. Ako Vam se dopadnu, pošaljite ih u koje hoćete novine da se pe-čataju. – S kakvom sam željom trčao da vidim retkosti rimske, nijesam imao vremena ni da pozdravim svetoga oca.

Došao sam u Napulu evo nekoliko dana, te ću Vi o njojzi samo štogod napomenuti. (Doista Bog je sve stvorio, što sam ja dosada vidio, šaleći se, ali kada je mjesto stvorio na kome je Napula sa-građena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti). Napula leži do mora gotovo kao broj 3, s koje god je točke čovjek pogleda. Napula ni na što drugo ne na-liče do na Napulu, tako je njeno mjestopolože-nije očarateljno, tako je Napula divna! Kvodli-bet je napulitanski jedinstven pod nebom; u njemu se dvije krajnosti u najvećem stepenu vide: luks i uboština. U njemu je divno more okićeno paroplovima i svakorukim lađama, u njemu su divni uvršćeni palaci i vječno ze-leni i cvjetući sadovi, u njemu su divna kola s velikoljepnom uresom, u njemu su konji od svake odabrane vrste, u njemu se jedna ma-garad pod tualetom ponose, a druga pod teš-kijem teretom stelju; u njemu su prosti konji, goveda i paščad, u njemu su stada kozah na svakoju počekalicu; u njemu su prvoklasne dame i kavaljeri evropejski; – to sve ujedno ide, svakoje svojim putom, jedno drugome ne smeta. – Vi ćete mi reći: treba viđeti Kanton, Kalkutu, Tifl is i Carigrad, đe se miješaju gomilama ska-kavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponja-tije o kvodlibetu imati. Ja i sam znadem da je ljubopitno viđeti damu kitajsku na nogama kao stojalama, noseću dijete na leđi-ma a đe puši. Čudnovato je viđeti Arapa crna kao đavola đe nag skače na dromaderu. Tako je isto smiješno viđeti đe slon u kov-čegu na leđima nosi čeljad kao što bečki seljanin nosi u klijetku na leđima kokoške na pazar.

Ja znadem da ja i moje zdravlje Vas mnogo interesiramo. Sla-va Bogu, ja sa zdravljem sve na bolje idem. Istina, sprva sam se udivljavao kud se zima kamo đela, kao međed amerikanski kad došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ovđe nađe noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan; tako i ja držim napulitansku zimu za proljeće. Ja sam svud prijatno su-sretan i dobro viđen. Italijanci su tako prijatni i Veseli k strani-ma kao što je nebo k njima. Jednome junaku stare Grecije nije-su gotovo do dva kroka iz Napule do u Crnu Goru, jedan krok iz Napule u Barletu, drugi iz Barlete preko zaliva adrijat[skog] te u Crnu Goru. – Ja sam od istoka najbliži susjed s Južnom Italijom i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraćam, kao da sam mandarin nebesne imperije.

Mnogo koješta novine klapnju o Bosni i o njenom preobrazo-vanju, ali ja malo što od svega toga vjerujem, jerbo znadem Turke i tursku volju k preobrazovanju. Ništa mi nije protivnije no kad kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svi-jetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada ve-likodušije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mač-ku, po dvadeset koračaja od njega zamine.

Ja mislim zasad je dosta napisato. Ovo se najviše iz uzroka piše da vidite da ja nijesam od onijeh ljudih kojizi, kako svoj krug osta-ve, promijene glas kao pašče kad ekvator prijeđe.

Molim pokorno sve mi po istini objavite što se u Bosni zbiva.Molim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dične naše Srbe

trijestanske. U meni je toska po rodine, nigđe Srba čuti ni viđeti koliko da sam zapanuo na ostrov Javu. Pune su mi uši mlakavila i tuđinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuđem kalopu.

Budite zdravi i veseli. To Vam od srca želiVaš počitatelj i sluga

VLAD. P. P. NJEGOŠ

l. a. frankluCetinje, 12. oktobra 1851.Visokoučeni gospodine,Hvala Vam što ste me se sjetili poslavši mi s

Vašim listom od 21. avgusta Vaš dični prevod Gusle. Naše su narodne pjesne istorija junač-ka, epopeja narodna. U njima čovjek može vi-djeti kakav je narod koji ih pjeva. Ja sam ljubi-telj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala. Ah, divna poezija, iskra tajinstvena! Ja nika-da nijesam mogao razabrati ali je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo uskog podnebija našeg. Sa zemne je katedre smatram vjetrenim nastupom; no kada se čo-

vjek popne više samoga sebe, onda vidi bijednost ljudsku, i kada je poeta može reći da je žrec oltara svesvjetija. Poeta je klik smrt-noga s burnoga našega brijega, poeta je glas vopijućega u pusti-nji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi ve-liki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva stvo-riteljeva. Oni su njegovo najslađe piće, on se njima opija, on si-lom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga živo-ta – trulinu bogotvori. Njegov se edem širi, na lukovima tvrdi.

Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobražen. Za čovjeka zdravomislećega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske posla-stice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udo-voljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pje-vati. Ja ovako našu pjesnu razumijem,

Svijet je sad božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evro-pejskih stolicah.

Zbogom, gospodin Frankl, izvolite me zadržati u Vašem dra-gocjenom uspomenu.

Vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ

� Ništa mi nije protivnije no kad kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svijetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada velikodušije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mačku, po dvadeset koračaja od njega zamine

34


3434 Odlomak iz knjige Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, Podgorica 1996)

“Tvarca jedna te je zemlja vara”Piše: Stanko Cerović

(...)Tokvil je pisao da narodi postaju nešto samo u odnosu na na-

čin na koji upotrijebljavaju Slobodu. Crnogorci su upotrijebili slobodu kao drogu. Herojski gest je potvrda slobode, i, obrat-no, sloboda stvara mitologiju herojskog gesta. Herojski gest je oslobađanje od socijalnih veza i, u “herojskoj smrti”, oslobađa-nje od tjelesnih veza.

Tokvilovo zapažanje je primjena na politiku Dekartovog ot-krića o duhu kao stožeru svijeta. “Kako primjenjuju slobodu” znači kako se odnose prema vlasti duha u svijetu. A ono “po-staju nešto kroz primjenu slobode” znači da ljudi i društva koji nijesu dosegli saznanje o snazi sa kojom duh preobražava, ure-đuje, ili razara svijet – ti ljudi se ne uzdižu ni do kakve forme, oni su van svijeta duha, oni su van politike i kulture, oni se ne mogu uzdići do ljudske avanture. Ova misao nema moralno značenje, u smislu da je sramota biti rob, nego fi ziološko: rob je čovjek koji ne vjeruje u snagu duha u sebi, što će reći nema snage za istinu svoga bića. I onda, ono što kaže Tokvil znači da ljudi i društva postaju to što su kroz poimanje odnosa duha i svijeta i kroz hrabrost sa kojom žive to što su shvatili. Iz toga rje-šenja metafi zičke enigme stvara se cio moralni sistem društva.

Crnogorsko rješenje je bilo potpuna sloboda u fi zičkom svi-jetu, bez ikakve vlasti bilo koga nad Crnogorcem, ali utoliko uvećano unutrašnje ropstvo, u smislu traženja nužnosti ko-joj se mora sljedovati, bez ikakve slobode, u skladu sa zahtjevi ma duha i morala. U Gorskom vijencu se sloboda sputava sve dok se ne preobrazi u snagu koja preobražava svijet. Iguman Stefan pretvara crnogorsko osjećanje slobode u kosmičku nuž-nost. Onaj proces sputavanja slobode je možda još važniji nego njena upotreba u svijetu. Tu se otkriva antropocentrična slika svijeta: u svijesti čovjeka ima neki centar u kojem se sve odlu-čuje, čijim zahtjevima se sve pokorava, a iz toga centra na sve strane lete slobodni zraci. Svaki je Crnogorac, zarobljen u duhu i slobodan u svijetu, bio ovakav centar. Upravo pred Njegoševo doba Crna Gora je dosegla vrhunac ove neprirodne ravnoteže: duhovnog ropstva i fi zičke slobode. Ali to nije nimalo religij-sko, nego metafi zičko društvo. Opet paradoks: društvo akcije, ali ne političko, nego metafi zičko! Jedina stabilnost svijeta je u osjećanjima i iluzijama.

Petar I je utjelovljen moral, ali kako je onda nepobjediv ratnik?

Ideja o “objektivnom svijetu” se završava potpunim čovje-kovim udaljavanjem od toga svijeta, kao da se materija zatva-ra u samu sebe, bez osjećanja i duha, da bi razjareno pristupi-la samorazaranju.

Marko Miljanov, u kome su zbilja u meso i kosti pretvoreni apstraktni pojmovi hrabrosti, slobode, junaštva i čojstva u cr-nogorskom značenju, taj blistavo jasni junak je, psihološki go-voreći, za nas potpuna misterija. Iz njega govori sam smisao ak-cije, ali šta je on to naučio u akciji kad ovako defi niše slobodu:

Njegoš, dagerotipija Anastasa Jovanovića iz 1851.Muzej grada Beograda

35


3535

Sloboda se ne sastoji u bogatstvu i zemaljskom blagu i uop-šte ništa zemaljsko u sebi nema. To je anđeo božji koji ulazi u srca dobrih, pravednih i hrabrih. Samo je vrlina slobodna, a grijeh je ropski jaram... Sloboda korača ruku pod ruku sa hra-brošću, a hrabrosti nema bez požrtvovanja... Ukoliko je (čo-vjek) stariji, slabiji i manje hrabar – da kažem manje slobodan – utoliko se više brine kako da se sačuva... Bogatstvo i starost nijesu slobodni.

Ovo su skoro mistične rečenice s obzirom da Marko još ne zna da čita kad ih formuliše, i ništa o slobodi nije naučio van svoga iskustva i Njegoševih stihova koje u njegovo vrijeme već Crnogorci znaju napamet, ali “maniti Marko” misli da ništa nije očiglednije od njihove istine, a tako bi mislili svi Crnogorci stare Crne Gore koji su sa dna srca iskopali pojam slobode i uz velike žrtve ga iznijeli na svjetlost istorije i psihe. Shvatali su slobo-du kao božjeg anđela koji, privučen njihovim čojstvom, spolja upada u srce vrlovitih ljudi. Najčudnija je tvrdnja da je samo vrlina slobodna. Kad kaže da je grijeh ropski jaram, ni slučaj-no Marko ne misli na grižu savjesti u našem smislu. Marko poznaje kao niko crnogorsko iskustvo preuzimanja oslobađa-jućeg rizika, u njemu je to iskustvo konačno ušlo u riječ, jer je njegov dar za herojstvo bio i dar za riječ. On je shvatio kolika je duševna snaga potrebna da bi se u čovjeku nastanilo osje-ćanje slobode, shvatio je da takvu snagu daju samo izuzetne vrline, postojanost i hrabrost, i da je za slobodu, dakle, sposo-ban samo najbolji čovjek i to u svojim najboljim trenucima. Što se tiče grijeha kao ropskog jarma, Marko hoće da kaže da grijeh spriječava ovu mobilizaciju cijele ličnosti i njenu eksplo-ziju u slobodi, grijeh nikad ne otkriva nikakvu istinu ličnosti ili duha, u tom smislu je on sama ideja ropstva: kroz njega ne prolazi dah života. Grijeh ne probija nemuštu koru materije.

Sloboda je oslobađanje unutrašnjih snaga i pronalaženje sebe. Taj proces se oslanja na snažne vrline, ali se u toku pro-cesa i te vrline preobražavaju u nešto još veće i jače. To je onda ono crnogorsko “pijanstvo slobode”. Sloboda u odnosu na spolj-nji svijet ovdje je sporedna, ona se podrazumijeva, ali je nepo-bitno da Marko misli da se ono unutrašnje preobražavanje i sa-mostvaranje “čoeka” dešava prvenstveno u sudarima sa spolj-njim izazovima, nipošto u nekakvoj meditaciji, ili preziranju tih izazova u ime privatnog života i ličnih obaveza. To je logi-ka “bogatih i starih” koji misle da je sloboda u tome da ih svi ostave na miru. Marko ih ne prezire samo iz karakternih ra-zloga, nego zato što zna da je takvo rezonovanje budalaština, da ti ljudi ne znaju ni šta je život, a ne sloboda, uprkos šetnja-ma, parama, suknjama i toplim prnjama, tj. baš zahvaljujući ta-kvom obezbjeđivanju i ututkavanju svoga ljudskog bića, gube vezu sa njim. Crnogorci su voljeli svoja ratovanja, radovali se kad čuju da su na njih krenule velike vojske, osjećali su pro-ljećnje obnavljanje svoje duše braneći onu slobodu koja je “ra-zapela siromašni šator na našim golim planinama”.

Duh ne pokušava ni da razumije nasilje. Ljudi koji su prošli kroz nasilje ćute, ali ljudi koji su prolazili kroz suprotnost na-silja, kao što su crnogorske bitke – pjevali su! Nasilje je i gluvo i nijemo. Niti čuje poruke duha, niti može svoju istinu, ako je ima, da saopšti. Ja sam ovo shvatio u bosanskom ratu koji je

čisto nasilje neljudi: što ga više razumijete više se duh povla-či u ćutanje. Na kraju, u srcu nasilja, toliko ste daleko od duha, da se ništa ne mrda, ne čuje, ne vidi, ne osjeća, i riječ se više ne rađa, kao da nema svijeta jer nema iluzije duha.

Kao od materije i duha, čovjek je sastavljen od nasilja i iskre ljubavi što mu je Bog “vdohnuo” u srce. Sve je izloženo preobra-žajima, zavisno od samog čovjeka. Sve je gorko i slatko, plač i smijeh, ali ne u smislu relativizovanja, nego kao čiste promjene u toku vremena, prelamanje događaja pod vrlo oštrim uglovi-ma koji čine da niko ne može slijediti i otkriti tajnu lavirinta. Što se začinje kao slatko biće gorko, i obratno, zavisno od duha koji se kreće kroz ta stanja, a u svakom plaču smjerno se prikri-va budući grohot, kao što se u pozadini grohota može snimi-ti jecaj – dobar aparat za razlaganje zvuka vjerovatno bi tako nešto dokazao. Samoubistvo očajnika je smrtni grijeh jer vri-jeđa ovu sposobnost preobražavanja života. Čovjek koji “ništa više ne očekuje” je budala, jer je zaboravio da nije očekivao ni da se rodi i nije naučio da očekivanje, kao nada, “nema pravo ni u koga”. Čovjek koji nije u stanju da sluti iznenađenja koja svaka smrt skriva, nikad ne može razumjeti osjećanje kojim je napisan Testament.

Početak i kraj Crne Gore se miješaju kao plač i smijeh, zapra-vo se dodiruju, čine jedno: gorka žertva sa početka i trijumfalni stihovi sa kraja, cvijeće na grobovima, ispleteni vijenci, itd... Živi krug vremena, cjelina kroz koju se proteže kolona Crnogoraca kao Duh na ratnoj stazi: od iskre u kojoj se istrgnuo iz ropstva, do blistavog samoostvarenja u Njegoševim stihovima. Znali su nešto što mi ne znamo, Crnogorci koji su pričali o besmrtnosti.

Bez ove tajne veze plača i smijeha, koja se u luku vremena otkriva u svim događajima, istorija se može samo registrova-ti, ali ne i razumjeti.

(...)Crnogorci nijesu mnogo mislili na Boga, u svakom slučaju ni-

jesu religiozni. Njegoš nije bio nimalo religiozan. Ali – i to nije šaljivi obrt – Bog je mislio na njih. Tj, oni su živjeli sa sviješću da ih “Bog zna”, da oni njega znaju i da im više poznanstva ne treba. Pretpostavljam da istorija religija pamti dvije faze: prvu, kad Bog dolazi k ljudima, i drugu, kad ljudi traže Boga, vjeruju u njega, idu ka njemu… Crnogorci ovu drugu fazu nijesu upo-znali. Zato njihovo odsustvo religioznosti, kao što se vidi kod Njegoša, podrazumijeva viši stepen duhovnosti.

Ima još jedna ideja koja osvjetljava neposrednost sa kojom su Crnogorci osjećali u svakodnevnom životu prisustvo tajne koja će se u Njegošu preobraziti u intimnost druženja s Bogom. Vezano je za ono “iskakanje” Crne Gore iz evropske istorije. Ho-rizont Crnogoraca se tada naglo suzio, a vertikalno otvorio. Ne-stala zemlja, a nebo se otvorilo. Koordinantni sistem koji sam pominjao ima više smisla nego što sam mislio. Za njih se svijet završavao na nekoliko sati hoda od kuće. Okolo grdna mješavi-na, nepristupačno ništavilo. Dok je Evropa otkivala kontinen-te, čovjek shvatao svoju malenkost na planeti i u univerzumu, ukrštale se civilizacije i religije relativizujući jedne druge, Crno-gorci, izolovani na vrhu planine, otkrivali su biblijski osjećaj di-rektnog druženja sa zvijezdama, kao da im je nebeski svod rod-na kuća. U Njegošu je živjela ta biblijska intimnost, a neupore-diva poezija je rođena tačno u času kad je ovakav senzibilitet »

3636


otkrio veliku evropsku kulturu: senzibilnost tek palog anđela je ušla u rafi niran izraz dekadentnog umjetnika, izbjegavajući klopku i naivnosti i artizma. Van tog trenutka i ovakvog kon-teksta, Njegoš nije moguć.

Sjećanje na dolazak Boga među Crnogorce sačuvano je u pojavi Igumana Stefana. Vijenac se završava početkom Istra-ge, ne pjeva je, njegov vrhunac je dosegnut Igumanovom poja-vom. Pjesma je zapravo o toj pojavi. O strpljenju i postojano-sti sa kojima Crnogorci čekaju tu pojavu, neće u akciju, neće da odustanu od akcije: hoće znamen preobražaja, sigurnost duhovne veličine, jer su tek onda spremni da rizikuju najprije sebe i sve svoje, a onda i svijet oko sebe. Ali bez toga znamena, iako se ređaju razlozi za pobunu, neće ni da mrdnu. Izričito se kaže da nijesu oni išli da vide Igumana, jer i ne znaju gdje bi ga tražili, pošto on živi u “carstvu duhovah”, nego “dođe k njima stari i slijepi Iguman”. Tada je obavljeno čudo preobra-žaja. Položena zakletva i ostavljeno među Crnogorcima Igu-manovo zavještanje. Njegoševi stihovi su često neuporedivi, ali Igumanove riječi dosežu nepojmljivu dubinu, slikovitost, ritam i koherentnost. Ispjevan je dolazak Boga među ljude.

Toj posjeti su Crnogorci vjerni, iz nje oni crpu svoje samou-vjerenje, sigurnost u svoju besmrtnost.

Ovaj susret u kome se začinje istorija, u duhu, prije prve ak-cije, mora da bude obilježen, istorija se račva prije i poslije nje-ga. Istraga je bila mali istorijski događaj, ali je upamćena ne zbog istorijske važnosti, koliko zbog nužnosti da se ima po-četak. Taj datum, badnje veče u koje je ušao Iguman Stefan, je oslonac za skok u vrijeme, za otvaranje prolaza u besmrtnost u koji će grunuti generacije Crnogoraca, jer ima postojanost u strpljenju i postojanost u akciji. Bez toga odskočnog datuma i nezaboravnog susreta ne bi bilo daha za juriš kroz vjekove, sve do trijumfalnog iznošenja Gospodara na vrh planine na kojoj je sve i počelo.

Iguman je garantovao Crnogorcima da je njihov Božić bolji od svih ostalih. “Vatra plama bolje nego igda”, vatra koja sve preobražava, obećanje o skrivenoj veličini njihovog djela i nji-hove žrtve. To su Crnogorci upamtili sa susreta sa Igumanom.

Ima se utisak da se u Crnoj Gori duhovnost povećavala na-poredo sa transom akcije. Njegoš oličava tu dvostrukost: na-padna ljepota i silina, impregniran svijetom kao divljak, a opet, najčistija duhovnost, proročki suživot sa Bogom.

Mudar čovjek, dobar čovjek, hrabar čovjek – jer je najviše hrabrosti u strpljenju i postojanosti – nikad ne izlazi iz sebe, iz logike života koju diktira samo njegov duh. On prezire ak-ciju, naročito ako razumije smisao akcije u svijetu. Nikad ne ide u akciju po tuđem impulsu, privučen reklamom, ili tuđom naredbom, ili željom. Ako to uradi, pada u vlast materije, ćuš-kan lijevo-desno hirovima njenog urušavanja, čudeći se cije-loga života zašto svijet ne slijedi njegove namjere i njegovu vještinu, zašto sve ima suprotan smisao od željenog, zašto je sve nasilje i haos. On ide u akciju samo ako je u logici njego-vog duha, jer samo kroz duh ima nadu da poklopi svoju stazu sa tajnom stazom onoga velikog uma o kojem govori Njegoš. Smrt je u logici života. Ako kukavica pogine “junački”, tražeći avanturu u skladu sa modernim veličanjem avanturizma, ri-ječ je o klovnu, a ne junaku – mada fi lozofi ja “avanture” to ni-

kako ne može shvatiti, jer joj se čini da je sve urađeno po pra-vilima, da je čovjekova veličina dokazana.

Život, kad na njega zažmiri veliki umjetnik kao Njegoš, ali i kad se u njega baci junak vođen svojom intuicijom, gubi sve ono što čini “realnost” i svodi se samo na nužnost jednog ge-sta, jedne riječi, jednoga djela. Žmirenje je neophodno da bi se u zbrci usputnih šara vidjela skrivena šema: tu skrivenu šemu sluti umjetnik, kao što je osjeća srce čovjeka koji se žrtvuje za veliko djelo. To je ta nužnost u kojoj umjetnik mora da otkri-je vlijanje tajnoga promisla: sve drugo otpada kao iluzija, i to kao iluzija ograničenih ljudskih mozgova, a ne kao velika ilu-zija svijeta. Duh, u životu kao u umjetnosti, ne poznaje proi-zvoljnost: šta čovjek stavi u djelo, to u njemu ostaje. Biva pre-obraženo bezbroj puta, uveličano ili upropašćeno, ali unutra ostaje ono jezgro koje se preobražava.

Svaka riječ Igumana Stefana, i kad je zastrašujuća, otkriva duboke slojeve vremena u kojima će djela okupljenih Crnogo-raca biti oživljena u novoj ljepoti i moralnoj čistoti, sve do naj-većeg preobražaja u Njegoševim stihovima.

Za nas koji osvjetljavamo svijet isključivo nasiljem, u politi-ci, umjetnosti, ili privatnom životu, Crna Gora pokazuje samo nasilnu stranu svoga univerzuma. Mi ne vidimo Crnu Goru, nego sebe u njoj. Sve što u modernom svijetu nije nasilno, laž-

no je. Ali u tom razaranju ne ostaje ni trag čovjeka: ni junaka u ratovima, ni umjetnika u kulturi, ni državnika u politici, ni čovjeka u istoriji. Na površini vremena, svi zbrisani prije nego što njihove želje, misli, ili patnje dobiju trajan oblik.

Nasilje je uvijek praćeno servilnošću i oportunizmom koji izmišljaju sve moguće trikove da namaknu masku hrabrosti. Zato je naše doba istovremeno nasilno – lažno smjelo – i po-vršno: pogled i misao ne smiju da siđu ispod površine znajući da ih tamo čeka sramotna istina o samima sebi.

Njegoš i stara Crna Gora nijesu nasilni, ali vrlo lako gledaju u dubinu najgorih istina, o drugima i o samima sebi.

Evropska civilizacija ne može da misli zločin, ne iz dobrote, nego iz oportunizma. Taj psihološki kukavičluk je izrazito razvi-jen u današnjoj Crnoj Gori. Bez sumnje, baš zato što neposred-na prošlost Crne Gore izriče tako strašan sud nad kukavicama.

Cetinjaska Tablja sa turskim glavama, 1844, crtež Dž. G. Vilkinsona

3737


»

Njegoš se slobodno kreće kroz zločine,

... jerbo u mene adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda ii, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima tvarima.

Po svome duhu čovjek zamišlja i svijet i Boga. Ona mirna izduženost rečenice kod Njegoša i Petra I otkriva tu sigur-nost u kretanju kroz duh, nama se sve čini da će negdje po-kleknuti, da će se prekinuti, da neće biti daha za takvu re-čenicu – ali njihova ruka nije drhtala i svaka joj se riječ bez ostatka podavala.

Naše doba zna, ili vjeruje da zna, da je Bog Neron. Ono samo sebe zna. Pravo nasilje počinje kad se duh potpuno povuče iz tijela, onda ono postane “popiranije zemaljskoga gada”, “praši-na s kojom se vihorovi rugaju i igraju”, “njom sjajne zrake sun-čane zatmivaju”, razglavljuju se členovi obezglavljene tjelesine. Čovjek je osuđen da obnavlja metaforu “palog anđela”. “Pali”, znači daje materija pretegla.

Mi vidimo svuda oko sebe – u prošlosti i budućnost koje odslikavaju prazninu naše svijesti koju erudicija ne može po-puniti – samo najgori dio svijeta: površinu materije i vreme-na, Boga u odori Nerona. To je nivo nasilja, “popiranija zemlja-skoga gada”. Pogled niz površinu izaziva očaj, u neumoljivosti i totalnosti propadanja: ni nade, ni trajanja, ni ostatka. Onda sve što se govori, piše i radi djeluje površno – utoliko lažni-je što je tačnije – jer iza riječi ne stoji čovjek, ne stoji ništa, mi smo sebe stavili u raskorak sa samima sobom. Njegošev po-gled uopšte nije vidio površinu “popiranija”, samo “preveliče-stvenoga duha”. Zato u Njegošu nema nasilja i zato se Njegoš ne plaši da se suoči sa nasiljem.

Površina vremena – to je, čini mi se, po Njegošu materija – fa-vorizuje umnožavanje mana i ukida kvalitete karaktera. Mana je tačka, na površini bića i materije, kvaliteti su vertikalne li-nije koje prolaze kroz cijelo biće, kao nervi, a najveći se gube u tišinama ispod bića. Kvalitet izlazi iz vremena i prodire u nje-ga, mana pliva na njegovoj površini zabranjujući ulaz u nje-ga. Površina materije daje utisak daje svaki trenutak u kome nešto opipljivo nije postignuto – dobit ili zadovoljstvo – izgu-bljen. Razvoj svakog kvaliteta podrazumijeva trajanje, strplje-nje ugrađeno u rast vremena. Samo takvo strpljenje u vreme-nu koje je shvaćeno kao majstor života, objašnjava rađanje cr-nogorskih vrlina na goleti bezumlja i nasilja.

Glumac – kao pojam površine, istinski heroj epohe koja ne vjeruje ni u šta osim u materijalnu površinu trenutka.

Ljudi koje su preplavile mane i čiji gestovi ili riječi uvijek ot-krivaju nasilje, bilo kakve da su im namjere, sastavljeni su isklju-čivo od površine. Šta se dešava u njihovoj unutrašnjosti? Ona je netaknuta. Zato često imamo utisak da su veliki zločinci ne-vini, ili da iza velikih zločina modernih vremena – to sam vidio u bosanskom ratu – nema ljudi, nema počinioca. Bol raspada-nja je veliki, ali u njemu nema čovjeka, to se raspada materija.

U staroj Crnoj Gori nema ni nesreće ni bola – to su za Crno-gorce djetinjarije – sve preobražava stupanje čovjeka na po-prište stradanja.

Vrijednosti se začinju u dubini vremena. Kad se porekne ta dubina, sve umire u groznoj ravnodušnosti. Potrebna je svijest o skrivenim značenjima onoga što čovjek radi, da bi se vjerova-lo u realnost osjećanja i vrijednosti. Potrebno je još mnogo više da bi se vjerovalo, kao u Njegoševoj Crnoj Gori, da su osjećanja i vrijednosti jedina realnost, a da o materiji, glibini, razmišlja samo nečovjek. Potrebna je sasvim iracionalna slutnja, pravo otkrovenje da bi se od ideje o dubini vremena došlo do ideje o njegovom izvoru na kojem stoji zaboravljeno, ali ipak nezabo-ravno obećanje koje progoni čovjeka, uništava mu i posveću-je život. Potrebno je da se vrijeme shvati kao stalno prisutna cjelina da bi se u njemu ostvarivala besmrtnost. Sve ove stepe-ne duhovne avanture prošla je stara Crna Gora i Njegoš lično. Nikad u njihovim slutnjama nije bilo ni traga ove apstrakcije, “traženja Boga”, religioznog temperamenta, nego je sve dose-zano tjelesnom žrtvom, sve upornijom sumnjom i sve “straš-nijom” postojanošću.

Kad su zaboravili značenje pojma slobode, Crnogorci su se pretvorili u ništa, kao svi neslobodni ljudi i društva. Nijesu od-mah bili moralno zbrisani, jer se moral, za razliku od duhovne

NJEGOŠ JE INAČE IZVRSNO GAĐAO IZ KUBURE

Kad se ono drugom iz Rusije preko Beča vratio,između ostalih stvari onamo je eletričnumašinu kupio s kojom je više puta amou Biljardi šenature i druge narodne glavareeletrizirao, da se ima i on i oni čemusmijati, jer su se jači nejačijem posmijavali.Kroz dvije godine sasvim se pokvarila bila zbogčestog upotrebljavanja nevještih perjanika iposlužitelja, kad bi vladika sa šenaturimapošao da se po polju šeta. Međutim, kad bi sedesio na Cetinje stari šenatur Stevan PerkovVukotić i stric mu Stanko, ništa mu nije milijebilo nego okupiti sve šenature i drugečinovnike okolo biljarde, đe se sudilo; ana nju staviti eletričnu mašinu, pa njih i sebeeletrizirati, da okuša ko je od koga jači.A bome da se ima i čemu nasmijati. Ko bidržao Stevana i Stanka za ruke, preporučiobi mu da ga dobro stisne i da ga odma ne pustikad ih čuje vikati: “Pušt! Pušt!” A vazda bi nategnuostroj malo jače nego mu se obično eletrizmanapregne. Mnogi bi se više puta nećkali da uto kolo ulaze; a osobito Stevan Perkov istric mu Stanko. Ali se nijesu mogli svagda odrećvladičinu nagovaranju i srećan je (jedan odove dvojice) onda bio kad bi se kakogođ izBiljarde iskrasti mogao, pošto bi vladika svomposlužitelju Đuku Sredanoviću naredio,koji je majstoriju one mašine znao: “Đuko,donesi onu mašinu da se malo rastresemo,”Vuk Vrčević, životopisac Njegošev, kazuje vako.

BRANIMIR ŠTULIĆ

Džoni Štulić o Njegošu: Smijurija

3838


avanture, drži na ritualima, ali su odmah izgubili duhovno po-stolje svoga svijeta, ono postolje koje je održavalo vezu sa kori-jenom njihovog svijeta, iluzije, ili sna – sa njihovim poimanjem značaja i veličine duha. Kad presuši taj metafi zički izvor čovje-kovog života, onda za umiranje ostalih “členova” možemo ima-ti puno povjerenje u surovost vremena. Ono uništava tako što ne prima u sebe, tako što ostavi bića na vjetrometini materije. Čovjek ulazi u vrijeme kao u sklonište, biće duhom preobraže-no vrijeme dalje u nedogled preobražava. Odavde nije daleko ideja o obogotvorenju samoga vremena. Ali ta ideja se izgleda

po nekoj pravilnosti javlja u umirućim civilizacijama, dabome kao iluzija, jer ljudi mogu da bace pogled na istoriju, znajući da je njihova priča završena, i u toj istoriji, kao uvijek sa vrha, kraja, ili prije posljednjeg daha, konačno nezainteresovani, ot-krivaju duboku šemu. Ima tragova te ideje kod Džojsa i Prusta.

Veliki pjesnici su osjetljivi na pitanja časti: Dante, Puškin... Nije u pitanju aristokratski moral, već napor da se očuva cje-lina ličnosti koja je stalno ugrožena razularenom igrom Poe-zije. Takođe, mada protivrječno: čuva se svježina veze sa De-monom, natežu se pitanja časti koja su, u suštini, samo izgovor da se stalno dovodi u pitanje inercija propadanja koja usisava biće, korupcija materije koja ga vreba. Zapravo, mora stalno život da se dovodi u pitanje, ali u skladu sa zahtjevima duha, ne kao avanturistička gluma. Nikad kod velikih pjesnika neće-te naći stav koji je toliko raširen u epohama koje ne znaju šta je snaga duha “da čovjek mora da se čuva za svoje djelo”. Naj-važnije se ne čuva, ono se ne može izgubiti, ali može napusti-ti čovjeka. Ako počne da se čuva – čovjek više ne valja, i sam Genije počinje da hara, kao kod ludaka. A pošto je stav da je “djelo iznad samog čovjeka” još veća besmislica i pravo porica-nje tajne umjetnosti, veliki umjetnik zna da ne smije da pro-kocka samog sebe. Nije to pitanje hrabrosti, nego pitanje vjer-nosti unutrašnjem glasu. Puškin nije smio da izbjegava svoje dvoboje – od devetnaeste godine je bio spreman da umre sva-kog dana. Ova pojava ima direktnu, ali komplikovanu vezu sa silinom dara. Ni Dante ni Njegoš se ne boje ni smrti ni zabo-rava. I nemaju pjesničku misiju! To prepuštaju ambicioznim

“piscima”. U tom prisustvu izazova oni drže budnim svoje vr-line, vrlo slično načinu na koji Marko Miljanov shvata slobo-du i vrlinu, tj. njihovu psihološku vezu.

Njegoš u Evropi. Pojavljuje se u civilizaciji kao njena velika propuštena prilika, kao pjesma o slavi koja je mogla biti da je civilizacija znala, ili imala hrabrosti da prihvati način na koji on upotrebljava slobodu i “postaje nešto”.

A ostaje u toj civilizaciji, tj. nekako naporedo sa njom, kao du-hovno ogledalo u kojem ona čita svoju presudu: slabe i nekre-ativne ljude će uništiti najsramotnija smrt, strepnja i nostal-

gija. Nije se umjelo živjeti, dakle ne umije se pogotovu umrijeti. Umjelo se samo trajati i moći će se samo izbrisati. Ne zapaža se čudesni susret života i smrti u kojem se stvara i nestaje Univer-zum, jer se u tom susretu duh preobražava. U herojskoj Crnoj Gori je najveća vrijednost živo-ta što pruža priliku za smrt. Duh im je to obećao. Bez poze i fana-tizma, ali vrlo odlučno, Crnogor-ci ga drže za riječ.

Njegoš stoji u Evropi mirno i superiorno, bez slovenske mr-žnje, kompleksa i zavisti prema velikoj civilizaciji: pravično i su-rovo odmjerava i sebe i civiliza-ciju. Ona je velika, on je mali. Ali

on je “nešto”, a ona se na njegove oči pretvara u ništa.Muči ga jedna misao sve do Testamenta: svijet je priviđenje

– ali zašto onda, ovako božanski pokreti u mojoj duši?

Plamen božestveni u ništavnom hramu, kakva te je sudba u njemu zažegla?

“Kad mi zaždiš dušu vatrom poezije, tad u himne slave k svome stvoritelju duša mi se topi i zaigra lira...” Stati pred ovu rečenicu i odgonetnuti kako je ova duša mogla da ćuti, koja je to borba bila! – to je pitanje odgonetanja ne samo Njegoše-vog karaktera, nego i tajne rađanja velike poezije. To je pita-nje “postojanosti”.

Ima u Njegošu nešto od vrača, u smislu da sve što dodirne is-punjava tajna promisao, njegova duša. I obratno: svaki pokret njegove duše naknadno osmisle istorijska zbivanja. Čak i posli-je smrti: sve što se desi oko njegovog groba pretvara se u vrlo čistu simboliku. Crnogorci ga iznose na vrh Lovćena u onom penjanju ka svjetlosti koje je sam Njegoš iskoristio u Gorskom vijencu. U Prvom svjetskom ratu propada Crna Gora i Austrija ruši njegov grob: stara i već mrtva civilizacija se sveti na čovje-ku koji je imao tačno ono što ona nema: mudrost i hrabrost da “upotrijebi” duh i slobodu. Tok istorije kao da se podmeće svo-jim značenjima ispod pjesnika koji je mirno stupio pred Boga. Tok istorije kao da posmrtno dodaje argumente njegovom ot-kriću o duhu koji preobražava svijet nedokučivim zakonima sna. Svijet prati tragove Njegoševe misli kao što je nekad odje-

Njegoš s pratnjom, tempera A. Oroua, 1839.

3939


kivao u otkucajima Njegoševog srca stvarajući “tužne harmo-nije”. Zbog ove podudarnosti teško je reći za njegove stihove jesu li najtvrđa epika ili čista lirika.

“Da...”. O Njegoševom “Da” tek treba da se napiše literatura. Iz tog “Da” tek treba da se rodi novi čovjek. Nigdje u poeziji ni-jesam našao afi rmaciju koja slično zvuči. Pindar ima Njegoše-vu odsječnost, ali da li ga je Njegoš mogao znati?

Neuporedivost pjesničkog dara: u jednoj jedinoj riječi, naj-kraćoj i najprostijoj, otkriva se cio Njegoš, sva njegova ori-ginalnost, silina, hrabrost, tragičnost, cio njegov pogled na svijet, sluti se cijela biografi ja. Samo njegovo “Da” već postav-lja sva pitanja o odnosu duha i svijeta, o tajnoj snazi riječi... Džojsov Ulis se završava jednim “Yes”, ali kao izdisaj: “...da kažem da hoću Da”. Veliki moderni pisac završava avanturu literature i istrošene civilizacije najtišim “da”, prihvata život iako je bez snage, bolje rečeno prihvata svoj poraz. Između Njegoševog i Džojsovog “Da”, uprkos vremenske bliskosti pi-saca – zato što je Crna Gora ispala iz civilizacije, u drugom je sloju Vremena, pored Džojsa, ali i daleko od njega – izme-đu tih “da” može da stane cio jedan civilizacijski krug: grom-ko i tiho “da” odgovaraju jedno drugom, kao čovjek i njego-va sjenka, početak i kraj. Džojsova Moly kaže “da” još samo za golu egzistenciju. Njegoš kaže “Da!” smrti i kazni, breme-nu istorije i obećanju Boga. Skoro u istom trenutku, ali mož-da u različitim perspektivama, Duh daje iluziju kraja, istro-šenosti, umiranja, i iluziju velikog početka, trijumfa, snage. Svaka iluzija izgleda jedina i konačna.

Njegoš mrzi robove. Mrzi ih moralno i ponosom Crnogorca, ali ih mrzi prvenstveno slutnjom o slobodi Duha koji se povla-či iz ropstva kao što se povlači iz dominacije materije i njenoga nasilja. Iživljava se u metaforama ropstva, u kamenju, glibini, uopšte materiji, njegove riječi bljeskaju i pale. Prezire ideju la-naca pa makar bili lanci svetoga Petra i neće, iako je formalno Vladika, da ih poljubi na čuđenje cijelog Vatikana. Grozi se nad vulkanom, kao pred skulpturom Laokona, jer ga mutno pod-sjeća da u njedrima planine vlada ropska stiska: puca u grlo vulkana. Mrzjeti nije jaka riječ. Mrzi ih onom žilom koja mu skače na čelu, kad ne oklijeva da spršti, ubije. Ne zna za kaja-nje, ne pita za objašnjenje i opravdanje. Za robove ih i nema. Oni ga podsjećaju na čovjekovo metafi zičko zatočenje u tijelu i iluziji, i na mlitavu nesposobnost čovjeka da dođe do svijesti o značenju toga zatočenja.

Čajkanović piše da je u kosovskim pjesmama prisutan fa-talizam, rezignacija pred “posljednjim vremenima”. Iz toga će se istrgnuti Crna Gora, to je njen novi početak. Nikad ni traga rezignacije. Stvoriće se svijet u kome svijest i volja slobodnog čovjeka trijumfuju nad logikom istorije i egzistencije. Eto opet, u okviru samog Balkana, paralelnih iluzija, dijametralno razli-čitih “realnosti”, ukrštenih vremena.

Crnogorski rat se odvija u glavi i srcima heroja, riječ je o sa-vlađivanju samoga sebe i odnošenju pobjede nad sobom: ni tra-ga nasilja u ovakvom svijetu. Zato je Crna Gora samo na povr-šini svijet rata, akcije i politike, u suštini sve je podređeno du-hovnoj veličini. Zbog te crnogorske koncepcije svijeta zbijenog u svijest, Njegoš će, kao pravi sin Crne Gore, samo formulisa-ti ono što je ona podrazumijevala: da je spoljni svijet san i ilu-

zija, da Duh može da stvori i satre bezbroj svjetova, da se be-smrtnost doseže u samome sebi, a napor za promjenom “ma-terijalnog” svijeta bez unutrašnjeg preobražaja je poniženje i gubljenje vremena. Gubljenje vremena treba uzeti doslovno, kao izraz koji ima dubok smisao kod onih koji shvataju ozbilj-no pojam “besmrtnosti”. Čovjek dobija i gubi vrijeme. Čovjek pretvara svoje vrijeme u svo vrijeme.

Društvo “gesta i riječi” propada na najodvratniji način: sve se pretvara u galamu i glumu, ali u njima nema ni riječi ni djela. Sve ostaje na površini vremena i duha. Dobijete umjesto he-rojskog gesta gestikuliranje ludaka, a umjesto velike riječi la-prdanje glupaka, umjesto postojanog izrađivanja velikih osje-ćanja, trzanje i keženje bez psihološkog početka i kraja, one maske zaustavljene u svojoj unakaženosti nad kojima se zga-dio Vojvoda Draško.

Crnogorci su mnogo ćutali i zato je upamćeno njihovo maj-storstvo pričanja priča i još više razgovora. Danas imamo ružno naličje toga. Njegoš je rijetko govorio. Možda zato ži-vot onako silno struji u njegovim riječima, možda jer nijesu potrošene, jer prvi put liježu u bijelu mekotu hartije. Mož-da su zato i ruske riječi kod njega preporodene, “žiznj”, “vli-janje”, “pričina”...

Šta čovjek uspije da saopšti prije nego ode iz života? Kao ba-lončići kiseonika iz potonulog broda, iz duše zarobljene u du-binama tijela se penju iskidani glasovi do usta, ili osjećanja do pogleda, ili se u čovjekovim pokretima uočavaju tragovi dale-kih grčenja, još daljih sjećanja. Takvo kakvo je, maska što ne propušta ni hiljaditi dio onoga što čini čovjeka, lice je nježna granica između smrti i života, materije i duha, zla i dobra. Svak na sebe preuzima ogroman rizik kad digne ruku na jedno od lica duha. U tom licu se sastaju sile i svjetovi koji prevazilaze poimanje sirote “tvarce”. Nekoliko puta sam gledao umiranje ljudi i nijedna slika bolje ne sažima život nego posljednje nije-mo otvaranje usta za koje ne znamo je li hvatanje vazduha, ili pokušaj da se još nešto kaže.

Iz pogleda svakog čovjeka – kunem se pod vlijanjem Njegoše-vog stiha da mislim tačno ono što kažem bez retorike – iz pogle-da svakog čovjeka stalno curi, kao nijemi jezik, nešto patetično bespomoćno, i pruža se u praznini kao ruka slijepog prosjaka koji ne zna da oko njega nema nigdje nikoga. Ako mu se prima-knete, baš kao prosjak kojeg naučite na veliku širokogrudost, to smolasto bespomoćno pretvori se u strašno zapomaganje što vam dušu para. Ako ćemo po najdubljoj istini, te dvije po-ruke, nijemog ili zaurlanog poziva u pomoć, jedine su pouzda-ne manifestacije Bića u Istoriji. Ako je to to što Bog sluša, ne »

Jezerski vrh 1930.

4040


bih volio da sam na njegovom mjestu. Ako se u tim dubinama začinje mudrost Igumana Stefana i Njegoša, onda mi je zaista neshvatljiva snaga gordog pogleda i smijeh vječno mladog lica.

Treba dobro naćuliti uši kad opori Vladika Rade kaže:

Ja sam srca žalostiva...

U ovoj rečenici saznajemo nešto o velikom, skrivenom srcu što pulsira iza svake tvari, iz kojeg ističe ono patetično bespo-moćno. Njegoševo “srce žalostivo” je ono srce što je osuđeno da čuje nježnu krhkost u srcu svake dvonožne iluzije što, začara-na sama sobom, pipa i kleca kroz gluhu noć.

Crna Gora i Njegoš se poklapaju, fi zički i duhovno. Sve može biti uništeno, falsifi kovano, korumpirano i zaboravljeno, osim ove istine: da je on njen “čoek” i ona njegova pjesma. Tako već nikako. Ovo je znao on i znali su Crnogorci njegovi savremenici.

Piše umirući:

Novci koji su mi u jednom banku u Petroburgu,... njih ostav-ljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio, i za istu dobit da im kupuje pra-ha da brane svoju slobodu, a gladne godine da kupuje za isti novac žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da rečene novce ne može iz banka uzeti no vječno da u njemu ostaju, samo dobiću da se polzuju...

Ko išta od ovoga ovde upisanoga preinači bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud Božiji nad njim izvršio za tu grd-nu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje učinio.

Sve svoje ostavlja Crnogorcima za prah i hranu, da brane slobodu i da prežive. Pominje se “vječnost” i zakletva “niko ni-kad”, strašno se prijeti “jarosnim sudom”. Niko nikad da ne dira u ono što je Vladika Rade ostavio svome “malenom ljudstvu”. Vječno da ovaj savez važi. Sve se odvija na nekom pustom pla-tou “pred licem neba i zemlje”, baš kao da Bog sklapa svoj sa-vez sa prvim čovjekom.

Osjećaji “bačene tvarce” i “dubokog promisla” porodili su Nje-goševe najveće stihove i stalno su u njemu paralelno prisut-ni. Kad govori Iguman Stefan ta dva osjećaja se istovremeno izražavaju. Smisao i besmisao, herojstvo i cinizam, žrtvovanje i ruganje – Iguman kao da neće da kaže šta je stvarno, tj. kao da zna da oba moraju da se iskazuju paralelno, da je njihovo međusobno stvaranje iluzije – uslov života.

Crna Gora je počela kao borba ekonomski sukobljenih gru-pa, pa se pretvorila u “borbu neprestanu”, pa u izgradnju po-

sebnog moralnog sistema, i na kraju u stvaranje novog ljud-skog ideala pred kojim su izgubili značaj svijet i istorija. Sve ove faze sadrži Gorski vijenac, one se javljaju u raznim glaso-vima. Znači li to da je negdje, u duhu, stalno, i vrlo prirodno sadržano cijelo vrijeme? Pa se počne “raspoređivati”, “ređati”, “odmotavati”, tek u materiji?

Gorski vijenac pokazuje kako jedna ljudska zajednica dola-zi do svijesti o samoj sebi.

Luča Mikrokozma pokazuje kako Njegoš spoznaje samoga sebe.Njegošev život pokazuje kako iskra istine iskače iz ljudske

svijesti da bi dominirala košmarom istorije.Počelo je klepetom krila uplašenog jata jarebica u gluhoj noći,

a završilo se igrom ždralova u grohotu svjetlosti.Počelo je strahom, a završilo se ushićenjem.Čovjek i Bog su ispunili zadatu riječ.Miješaju se slike “iznošenja” bolesnog Gospodara, okapanje

napuštenih glava u kojima se obnavlja crnogorska istorija i ko-načno silazak “malenoga ljudstva” u zaborav istorije. Onda iz ponora, pošto su iz svega izvukli zrno vitalnosti, ponovo izla-ze na površinu, ali sad za besmrtnost, Njegoševi stihovi o “na-činu na koji su Crnogorci upotrijebili slobodu”.

Ako ima igdje traga nebeskoj pravdi u istoriji, bilo je nemi-novno da se Njegoš desi Crnogorcima. Zaslužili su da se nji-hov hrabri izlazak iz pećine, pucanje horizonta, žrtva male-nog ljudstva, pretvori u himnu čovjekovoj akciji. U onoj noći krvavog mjeseca to im je obećao Iguman Stefan. Naglo otva-ranje vidika u crnogorskoj istoriji, naglost iskre, kao uvijek i u svemu, ponavlja se u Njegoševim izlascima na Lovćen: da se ispravimo i da se vidimo, pa ako nas prvi grom zbriše – za bo-lje ni bili nijesmo. Sve do onoga predsmrtnog nošenja na rame-nima svoga naroda uz kotorske strane i posmrtnog izlaska na Lovćen. Penjanje na Lovćen je otvaranje duhovne perspektive, preobražavanje čovjeka, kidanje sa glibinom. Kidanje ropskih lanaca. Gorski vijenac se dešava na Lovćenu – tj. tamo počinje, mada još svak spava, a budna je samo jedna misao u izabranom božjem biću što ga sumnja baca kao “slamku među vihorove”.

Sirak tužni bez nigđe nikoga.

Čovjek pred tajnom svoga pozvanja. U njemu je skočila jed-na misao, ideja, iskra.

Jedna od Njegoševih mladalačkih pjesama se zvala Cr-nogorac k svemogućem bogu. U njoj već govori o čovjeku zatvorenom

u ćeskotnom svome hramu.

Kad su ga unosili u Crnu Goru sa posljednjeg putovanja, na ramenima, kao breme svoga života, kaznu i slavu, bolom raz-dirana cijela Crna Gora rasuta po sivom cetinjskom kamenju izražavala je nemuštu zahvalnost napuštenog čovjeka onome koji je osmislio život i istoriju:

zbogom, Gospodaru,

od tvoga su sv’jetloga pogleda,uplašene mrake iščeznule... ¶

Nosiljka za bolesnog Njegoša

Documents

Copyright © NP Vreme, · PDF filečovjek može boriti protiv laži, ... rasturanju lažne “realnosti” osvojiti neposrednost istine, ... a ipak stoji i rađa i hrani ljude koji