Crkva Bosanska i Njeno Učenje

  • View
    53

  • Download
    4

Embed Size (px)

DESCRIPTION

hfhrfh

Text of Crkva Bosanska i Njeno Učenje

MAHMUT BUATLIJA BUGOJNOSREDNJOBOSANSKI KANTONFEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINEBOSNA I HERCEGOVINA

CRKVA BOSANSKA I NJENO UENJEMATURSKI RAD IZ HISTORIJE

Mentor: Uenik:Prof. Dervi Buatlija Admira Crnica

Bugojno, 2015.SADRAJ

UVOD3PRVI BOSANSKI KRSTJANI4VJERA CRKVE BOSANSKE5Ureenje Crkve Bosanske7Organizacija bosanskih krstijana7Krstijani7Starci10Gosti11Gost Radin13Strojnici14Djed14KRAH CRKVE BOSANSKE15ZAKLJUAK16LITERATURA17

UVODTeritorij dananje Bosne i Hercegovine uvijek je imao svoje specifinosti. Jedna od tih specifinosti je i Crkva bosanska. Po nekima dualistiko-patarenska, a po drugima crkva iji su pripadnici iz zaputene redovnike biskupije, a po treima obini heretici. Svi se slau u tome da je bila prihvaena u prvom redu od plemstva, a da iako nije bila dogmatska idolopoklonska nikada nije imala veliki postotak stanovnitva pod svojim skutima.U ovom radu pokuat e se pojasniti nastanak ove crkve, vjera i uenje koje je propovijedala, njena hijerarhija te okolnosti koje su dovele do njenog slabljenja i konanog kraha.

PRVI BOSANSKI KRSTJANI

Osim samo ulomaka na hrvatskom i latinskom jeziku o nastanku Crkve bosanske nema relevantnih povijesnih izvora. Zbog toga nailazimo na razliita tumaenja povijesniara o dijelovanju, ivotu i nauku bosanskih krstjana. Pojavljuju se prvi put u Bosni za vrijeme Kulina bana, neto prije 1200. godine. Prvu vijest o postojanju nove crkve u Bosni poslao je 1199. godine papi Inocenciju III. uputio je dukljanski kralj i zetski knez Vukan Nemanji, najstariji sin Stefana Nemanje,. Izmeu ostalog u pismu je stajalo:A napokon ne elimo sakrivati vama (naem) ocu da u zemlji kralja ugarskog, tj. u Bosni preotima, ini se, ne malo krivovjerje maha do te mjere da je sam ban Kulin, zaveden sa svojom enom isvojom sestrom koja je bila (ena) pokojnog Miroslava Zahumskog,i s mnogim roacima uveo u isto krivovjerje vie od deset tisua krana.[footnoteRef:2] [2: KLAI, Nada: Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, XII, Zagreb, kolskaknjiga, 1972. str. 312-313., preuzeto s: , (22.10.2013.).]

Pripadnici Crkve bosanske nazivali su svoju crkvu: crkva bosanska i crkva Boja, svoju vjeru: vjera naa, na zakon, prava vjera i prava vjera apostolska, a sebe iskljuivo krstjanima. U oporuci gosta Radina od 5. sijenja 1466. godine moe se vidjeti da su pripadnici crkve bosanskih krstjana krstjani i krstjanice koji su svete vjere apostolske.[footnoteRef:3] Dakle, moe se vidjeti da krstjanski prvaci nazivaju svoju vjeru apostolskom i to moe znaiti da su vezivali njezin postanak s vremenom prakranstva. [3: Usp. GOLUA, Boo: Povijest crkve, Mostar, TIM, 1998. str. 235.]

Crkva bosanska je nastala na prostorima ve postojee i organizirane katolike biskupije. Sam naziv - Crkva bosanska, predstavlja izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala ecclesia bosnensis.

VJERA CRKVE BOSANSKE

Katolikim i pravoslavnim suvremenicima bilo je neosporno da su krstjani u nekim dogmatskim pitanjima napustili slubeno uenje velikih kranskih crkava, zbog ega su ih one smatrale krivovjercima ili hereticima.Mjerodavni krugovi Katolike crkve uglavnom su isticali da su krstjani slijedili manihejske zablude, ali to nije smetalo njihovim katoliim suvremenicima u razliitim sredinama da ih nazivaju posebnim imenima. Tako se u krugu najviih predstavnika Katolike crkve, u Rimskoj kuriji, sljedbenici bosanskog krivovjerja najee nazivaju manihejcima, a susjedni su ih Dubrovani nazivali patarenima, patarinima, i paterenima. Ni u krugovima pravoslavnog kranstva nazivlje nije bilo jedinstveno i dosljedno, nego se, s obzirom na vrijeme i prostor, razlikovalo, to je za posljedicu imalo uporabu naziva kutugeri, bogomili i babuni. Postojee terminoloko arenilo u osnovi nije izraavalo karakter vjerskog uenja krstjana, nego ustaljenu praksu dotinih sredina da se neki od tih naziva upotrijebi za sljedbenike dualistikog usmjerenja u Bosni. Idui tim tragom, Crkva bosanska je pripadala dualistikom pokretu, kojega su pripadnici u razliitim krajevima nazivani posebnim imenima, uglavnom u sinonimnom smislu.[footnoteRef:4] [4: Usp. , (23.10.2013.).]

Vjera bosanskih krstjana sadrana je veinom u oporuci gosta Radina. Gost Radin svoju vjeru naziva vjera apostolska i ispovijeda postojanje osobnoga svemoguega gospodina Boga, vjeruje u svetu Troicu nerazdjelivu; priznaje veliku mo molitve, veoma dri do posta, meu velike blagdane ubraja Isusovo roenje, navjetenje (Blagovijest), uskrsnue i uzaae, sve svete, svetu Djevu Mariju, vjeruje u ivot vjeni i posljednji sud. Iz ovog povijesnog vrela jasno se vidi da bosanski krstjani ne mrze djela milosra, a negira se i tvrdnja da krstjani proklinju i ismijavaju tovanje svetaca. Zanimljivo je da gost Radin kao visoki pripadnik krstjana eli da se za njegovu duu pale svijee u dubrovakim katolikim crkvama to znai da je u njih konfesionalna tolerancija bila velika i da dogmatska razlika izmeu jedne i druge crkve nije bila ba tako velika.Bosanski su krstjani prije 1203. godine poznavali obred krtenja. Iz postojeih izvora o obredu krtenja bosanskih krstjana ne moe se nita sa sigurnou zakljuivati. Ivan de Casamare u abjuraciji[footnoteRef:5] iz 1203. godine ne trai od predstavnika krstjana da se krste, to znai da on njihovo krtenje priznaje valjanim. Meutim, Katolika crkva je najvjerojatnije ve od treeg desetljea XIII. stoljea, prestala priznavati kao pravovaljan obred krtenja krstjana pa su se od tada i Bosanke mogle prodavati kao robinje ako su se tretirale kao patarenke. [5: Na Bilinom polju se krstjani pred papinskim legatom Ivanom de Casamarismom, dubrovakim arhiakonom Marinom i banom Kulinom odriu raskola i obvezuju se na lojalnost Katolikoj crkvi. ]

Predstavnici krstjana obeali su 8. travnja 1203. godine da e se najmanje sedam puta godinje prieivati, iz ega se moe zakljuiti da su oni u te sakramente vjerovali, ali da su ih zanemarili. [footnoteRef:6] [6: Usp. < http://www.muzic-ivan.info/vjera_crkve%20bosanske.pdf>, ( 23.10.2013.)]

Razlika izmeu bogumila i katara, s jedne strane, i bosanskih krstjana, s druge, vidi se i u tome to su bogumili i katari odbacivali uskrsnue tijela jer su vjerovali da je ljudsko tijelo djelo avolsko i tamnica due, pa su mrtva tijela iz kua izbacivali i kojekuda pokopavali iz zdravstvenih razloga. Mogue je i da bosanski krstjani nisu vjerovali u uskrsnue tijela; meutim, oni su se brinuli za svoj ukop i pokapali pod stecima jednako kao katolici i drugi stanovnici Bosne. Natpisi na veoma malom broju steaka koji pripadaju krstjanima, pravovjerni su u kranskom smislu.[footnoteRef:7] [7: Usp. Isto]

Na samostalnost Crkve bosanske upuuje i naziv gost u njezinoj hijerarhiji za koji naziv ne znaju bugarski ni makedonski bogumili, a nema mu traga ni u zapadnim dualistikim crkvama.

Ureenje Crkve BosanskeOrganizacija bosanskih krstijana

Unutranje ureenje Crkve bosanske je najpotpunije prikazano u dubrovakim pismima iz 1433 godine upuenom sugraanu Ivanu Stojkoviu. Prema tom opisu slijedi da je na njezinu elu kao poglavar bio djed, a zatim su po stupnju dostojanstva slijedli gost, starac i strojnik. Na elu Crkve bosanske se nalazio djed odnosno pravi episkupi zatim je slijedio zbor strojnika ili poglavitih krstijana. Njega su inili gosti koji su zauzimali vii in u crkenoj hijerarhiji i starci koji su bili nii na ljestvici crkvenih dostojanstvenika. Osnovica duhovng stalea inili su redovnici i redovnice krstijani i krstijanice, odnosni pravi krstijani i prave krstijanske kako ih naziva gost Radin. U ovom spisu su strojnici shvaeni kao poseban in, to oni nisu bili. Rije je tek o jednom od imena za lanove crkvene hijerarhije u koju su ulazili dostojanstvenici s niim i viim inom svi starci i svi gosti. Crkva bosanska je osim redovnikog sveenstva i hijerarhije imala mnotvo vjernika meu svim slojevima bosanskog druva. U izvorima se jasno osjea razlika izmeu krstijana kao pripadnika duhovnog stalea i laika, odnosno vjernika Crkve bosanske. ( duhovni i svjetovni lanovi) Gost Radin razlikuje krtene koji su prave vjere apostolske pravi krstijani i prave krstijanice, i mrsni ljudi u svojoj oporuci po kojoj je trebalo da im se dodijeli po 300 dukata. Krstijaniinili su osnovicu duhovnog stalea Crkve bosanske. Ime krstijani je stara rije koja je u tom obliku upotrijebljavana da bi oznaila sljedbenike kristove vjere i odgovara latinskoj rijei Cristianus. U srednjovjekovno Bosni to se ime javlja s prvim vijestima o irenju Hereze i nije bilo doneseno u doba progona splitskog nadbiskupa Bernarda kada je dio protjeranih naao utoiste u zemlji bana Kulina, tad su se u Bosni ve nalazili redovnici koji su djelovali u okviru katolike ecdesiae bosnesis koji su se nazivali krstijanima. Krstiijanima su njihovi suvremenici nazivali obine redovnike Crkve bosanske. Pripadnici crkvene hijerarhije su zacijelo bili Krstijani tj redovnici a u javnim nastupima prednost su imali oni iji su inovi bili vii oni su bili ugledniji i potovaniji od obinih krstijna, to su savremenici cijenili i na prikladan nain isticali.Krstjani su savremenicima izgledali kao redovnici te su ih oni tako doivljavali i nazivali. To to oni nisu bili redovnici kao franjevci ili dominikanci ne umanjuje njihovo redovniko obiljeje. Dubrovani su Krsjane uporeivali sa redovnicima u Katolikoj crkvi jer nisu znali objasniti bit redovnivta. Prema izvornim podacima proizilazi da je redovnik rimske vjere tj predstavnik katolike crkve bio franjevac redovnik Pravoslavne crkve kaluer, a redovnik vjere bosanske bio krstjanin. Jedini su miljenja da su krstjani bili redovnici istono-slavenskog obreda i da su po porijeklu pripadali redu sv Boilja. Drugi su im pripisivali glagoljasko porijeklo jer su u njima gledali nasljednike benedektinaca. Veina historiara se slae da su pripadnici Crkve bosanske bili dualitiki heretici te da su pripadali nekom iromasnom redu. U bosansko dubrovakim izvorima ima vie podataka u kojima se govori o postojanju zajednica krstjana koje se spominju pod razliitim nazivima. Bosanci su njihova obitavalita jednostavno zvali hiama, tada uobiajenom rijeju kojom su oznaavane kue za stanovanje a kao blia odrednica su im pridavana imena njezinih poglavara. Dubrovani su krstjanske kue oznaavali lat. Rijeju domus i talijanskom casa, uz koji su nerijetko stavljali ime njezina starjeine.StarciPredstavljali su se po inu nie dostajanstvenike u hijerarhiji Crkve bosanske, a dostojanstvo staraca pripada prvom stupnju asti koji je neki Krstjanin mogao postii. Po svom nazivu starac u Crkvi bosanskoj znai star odnosno odgovara komparativu te rijei stariji. Pojam starac nosi u sebi oznaku vremenosti koja zasluzuje st i potovanje mlaih ali mu to svakako nije bilo osnovno znaenje Starac je u dokumentima navoen uvjek prije Krstjanina. Gost Radin se 1422 spominje kao krstjanin a od 1437-47 u vie navrata nastupa kao Starac a potom do kraja ivota novi naslov gosta o nainu na koji je neki Krstjanin postojao starac se njegovim izvorima. Smatra se da je on za prelazak u in staraca morao predhodno ispuniti odreene uvjete koje je u tom pogledu predviala redovita procedura. Sigurno je da veina Krstjana nikad nije postojala ak ni najnii hijerarhijski in staraca, nego su sav svoj redovniki ivot proveli kao obini redovnici. Vie je istraivaa izjednaavalo starca s prezbiterom koji openito oznaava zareenog sveenika. Prezbiter je u ranom kranstvu oznaavao starjeinu koji je bio lan upravnog tijela mjesne crkve pomogao je biskupu. Starci su ponekad stajali na elu hie ukoliko u njoj nije boravio vii lan crkvene hijerarhije, koji je u tom sluaju obnaao starjeinsku slubu. Pojava staraca u Crkvi bosanskoj ima korijene u istonom redovnistvu. U izvorima se govori da se starci u Crkvi bosanskoj javljaju kao svjedoci u ispravama i drugim vanim dokumentima te da su bili poslanici u mnogim diplomatskim misijama. Starci su esto izjednaavani sa monasima u pravoslavnoj crkvi odnosno sa starcima. Moe se pretpostaviti da su starci svoj crkveni poloaj stekli vlastitim zaslugama i sposobnostima. Zahvajuljui karakteru savremenih svjedoanstava moe se o starcima govoriti kao o poslanicima pregovaraima posrednicima svjedocima i savjetnicima u slubi bos. Vlastele ali i djela njihova vrhovnog poglavara. GostiPo inu hijerarhijske asti su se izdigli iznad Staraca s kojima su sainjavali zbor strojnika. Oni predstavljaju najzagonetnije dostojanstvo u pogledu porijekla i znaenja njihova naziva te slube koju su vrili u Crkvi. Ovaj naziv ne susreemo ni u makedonskih bogumila, ali ni u bolje poznatim heretikim pokretima tog doba stoga ostaje zakljuak da su opti poznati samo u Crkvi bosanskoj. Budui da je naziv staraca i djeda preuzeto nazivlje obiteljskog ustroja, teko je odgovoriti na koji je nain nazi uao u upotrebu kod krstjana u Bosni. Nazivom Gosti nije izraavana izuzetna ast nekog stranog ali drugog bliskog i uvaenog vanjskog lana nego je u Crkvi bosanskoj tako nazivana osoba koja se svojim poloajem i asu uzdigla u sam vrh crkvene hijerarhije te su joj pripadali odgovorni poslovi upravljanja itavom svojom Crkvom. Smatra se da rie GOST potie iz staroslavenskog a da je prevod latinskog hosper i Conviva u znaenju stranac... ini se da je nazivom gost kod Krstjana izraavana jedna od slubi koja mu je kao crkvenom dostojanstveniku pripadala a pojam se tako poeo oznaavati stupanj redovnike asti u kojoj se tako poeo oznaavati stupanj redovnike asti. U bosanskim i dubrovakim izvorima iz 14 i 15 st. Gost dosljedno navode ispred staraca i obinih redovnika. U izvorima se nijednom rijeju ne spominje pod koji je uvjetima i na koji nain neko crkveno lice s asu staraca moglo postati gostom. Prilikom uzdizanja nekog pripadnika Crkve bosanske na njezinoj hijerarhijskoj ljestvici presudnu ulogu imale su njegove steene zasluge i sposobnosti na podruju duhovnog djelovanja Na osnovu izvornih svjedoanstava moe se vidjeti da su gosti obavljali slubu starjeina u krstjanskim zajednicama. Ako se na elu hie nalazio gost on je imao nadzor i nad svratitem a ne stoga to bi mu ta sluba bila iskljuivo namijenjena. U vezi s odrevanjem djelokruga slube gostiju u historiografiji je izvjesno miljenje po kome im je bila povjerena isprava nad veim podrujem koje bi u organizacijskom upravnom smislu pripadalo nekoj krstjanskoj hii. Iako su gosti bili prije svega crkveni dostojanstvenici a poslije su postali kadane rajaske gospode treba istai da je njihova duhovna djelatnost slabo poznata. Gosti poznati iz natpisa i motiva na stecima pokazivani su gotovo iskljuivo kao duhovn osobe i za razliku od onih poznatih iz pisanih bosanskih i dubrovakih izvora, koji se najese navode kao ljudi oblasnih gospodara u ijoj su slubi nastupali. Gost iz Radina ove oporuke prikazani su pak kao visoki crkveni dostojanstvenici koji vode brigu oko ostavtvine koji im je oporuitelj namjenio. Najoskudniji podaci osim izvora u kojima su zabiljeena imena samo trojka zasebno poznatih dostojanstvenika s tim hijerarhijskim inom. Znaajni su natpisi sa steaka u Pahovcu kraj Zenice i slamskom kraja Foe. Natpis na steku gosta Milutina Grnanina u Humskom kraj foe prua veoma zanimljive podatke. Kae se da je pokojnik bio veoma cijenjen meu bosanskim i srpskom gospodom koja ga je darivala poklonima istraivai se slau da gost Milutin nije umro prirodnom smru nego da je poginuo. Za ivota je vodio rasko a ona ga je pratila i u grobu sto se vidi na osnovu ostataka njegove haljine od Brokata. Ovaj natpis predstavlja jedinstveno svejdoanstvo koje potvruje da je dostojanstvenik Crkve bosanske istodobno mogao biti vrlo poboan i ugledan lan bosanskog drutva. Gost RadinSavremenici o njemu svjedoe kao o pouzdanom prijatelju dubrovana spretnom poslaniku u slubi Kosaa te kao osobi koja je i samoa koristila uloge drugih. Kao Gost Radin je svoja diplomatska djelatnost nastavio u sluzbi vojvode odnosno hercega Stjepana Vukia. esto se obraao Dubrovanima molbom da mu pod povoljnim uvjetima odobre nabavku ita u svome graduu za potrebe njehove rodbine i subrae. On je svoj posao obavljao na zadovoljstvo obje strane ne dovodei ni jednog trenutka u pitanje njihovo povjerenje. Dubrovani su mu se obraali traeci njegovu pomo savjet i zagovor u vrijeme ozbiljnih nesuglasica sa Kosaom. Radin je u vie navrata poticao i vodio pregovore o drijarskoj carini a potpuno su mu bili povjereni i mirovni pregovori koje je vodio u toku 1453 godine Tada se Radin istakao kao vrlo spsoban diplomat i osoba posebnog Kosaina povjerenja pa je pregovarao u njegovo ime o visini pristojbe na ispau rjeavanja graninog spora oko Prijevoza. Herceh se s njim savjetovao o mnogim pitanjima koja su se ticala njegovih odnosa s dubrovanima i snjim je odgovarao njihovim poslanicima kada su dolazili na Koacin dvor da urede poslove i poloaj svojih podanika o zemljama tog oblasnog gospodara. Gost radin se spominje i u pomiredbenoj ispravi hercega Stjepana sa sinom Vladslavom i enom Jelenom iz 1453 godine kao jedan od svjedoka pomiredbenog ina. Izriito spominjane gosta Radina u uloz porotnika treba dovesti u vezu s njegovim crkvenim autoritetom koji je uivao i cinjenicom da je dobro poznavao Kosaine porodine prilike. to se tie javljanja naziv veliki gost smatra se da je odrednica Veliki izraunavano osobito potovanje koji su ljudi imali tj. Imao je znenje osobitog potovanja s kojim su se savremenici odnosili prema pripadnicima Crkve bosanske.StrojniciOvaj naziv stoji u tijesnoj vezi s rijeima strojiti koje izrazavaju smisao dobrog gospodarnja i uvanja posvjesnih dobara to bi odgovaralo Grkim rijeima. Strojnicima u krstjani i njihovi savremenici nazivali lanove crkvene hijerarhije koji su kao starjeine brinuli o sljedbi i njezinim lanovima. Smatra se da je ovaj naziv uao u Krstjansku crkvenu terminologiju tako to su savremenici njime oznaavali sve starce i goste. U drugim ispravama hercegu Stjepana iz 1453. upotrebljen je i naziv poglaviti krstjani u istovjetnom znaenju kao i stranici. U oba sluaja u prvi plan je do izraaja dolazil uloga strojnika koju je obiljezavalo gospodarenje blaga za lanove i crkvu te upravljanje . Meu povjesnicarima postoje ozbiljna razilaenja oko toga to su savremenici stvarno podrazumjevali pod nazivom strojnici. Prema shvaanju jednih naziv strojnik oznaavao je poseban hijerarhijski in koji je neki lan Crkve bosanske stekao a prema drugima to je bio zajedniki naziv za razliite stupnjeve asti njezinih dostojanstvenika. Djedinio je poglavara Crkve bosanske a ovim imenom su ga nazivali bosanski dubrovaki savremenici. Moe se rei da nazv djed potie od staroslavenske rijei kao naziv iz obiteljske terminologije kojim se oznaava roditelj dvaju narataja. Ona je oznaavala i starjeinu obiteljske zajednice pa bi se u tom smislu moglo dovesti u vezu s djedom u Crkvi bosanskoj. Ponekad je on nazvan i episkopom. Naziv djed je bogumilskog prijekla episkop upuuje na zajedniku batinu. Naziv djed je upotrebljavan na podruju Bugarske i Makedonije za tamonje pravoslavne episkope i katolike Biskupe. Obzirom da u izvorima nema pomena o nainu popunjavanja ovog mjesta ne moe se o tome sa sigurnsosti nita tvrditi ali se smatra da je djed postojalo izbornom procedurom. Tragajui za utvrivanjem starjeinske uloge djeda Crkve bosanske povjesniari su dolazili do razliitih zakljuaka prema kojima je on po poloaju i slubi odgovarao opatu katarskom papi franjevakom vikaru i biskupu. Krstjani su za svog poglavara tvrdili da je nasljednik sv. Petra i da je po svojim predhodnicima sauvao apostolsko porijeklo i poglavarsko prvenstveno kako se da zakljuiti iz oporuke gosta Radina Butkovia koji uenje svoje sljedbenike da je djed bio vrhovni poglavar Crkve bosanske koji je svoju crkvu predstavljao pred vjernicima vladarom i vanjskim svijetom. Savremenici su ga uglavnom nazivali djedom a on je sam za sebe naveo da je pravi gospodin episkom Crkvi bosanskoj. U dubrovakim ispravama djed se javlja kao jamac ali i kao posrednik kome obje strane mogu vjerovati zbog njegova moralnog autpriteta.

KRAH CRKVE BOSANSKE

Jaanjem djelovanja franjevaca dolazi do slabljenja Crkve bosanske. U etrdesetim godinama franjevacka ofenziva je bila ve u punom zamahu. Negdje pred proljee 1453. godine djed ili poglavar Crkve bosanske naputa teritorij same Bosne i trai utoiste kod hercega Stjepana Vukia. Neto kasnije te iste godine, sudei po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je preao na pravoslavnu vjeru. Ako je taj podatak toan, moe se pretpostaviti da je Crkva bosanska bila ve znatno oslabljena tim djedovim postupkom, jo prije nego to je kralj Toma 1459. godine poeo slubeno progoniti Crkvu bosansku. [footnoteRef:8] [8: Usp. NOEL, Malcom: Povijest Bosne preuzeto s:< http://www.camo.ch/povijestbih04.htm>, (23.10.2013.).]

Dolazi do otrog nadmetanja izmedju Katolike i Pravoslavne crkve oko toga koja e od njih dvije primiti pod svoje okrilje vie bivih pripadnika Crkve bosanske. Prisilno preobraenje 2000 krstjana i odlazak etrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo je dovelo do slabljenja Crkve bosanske. Premda ne znamo toan broj njihovih samostana, zasigurno je rije o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatraio od Mleana odobrenje da ga prihvate ako ga Turci natjeraju u bijeg, pitao je usput moe li povesti sa sobom i pedeset do ezdeset lanova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, ukljuujui tu i onu etrdesetoricu najtvrdokornijih.[footnoteRef:9] Stoga se ini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila ve raspala i stvarno ugasila. [9: Usp. Isto]

ZAKLJUAK

Bosanska crkva i danas postavlja mnoga pitanja na koja mnogi dananji povijesniari pokuavaju odgovoriti. Pojavljuju se mnogi lnaci i znanstveni radovi na temu Bosanske crkve, a miljenja su mnoga. Iako je egzistirala gotovo tri tisuljea crkva bosanska nikada nije postalo mnogoljudna, organizacijski struktuirana poput susjednih, zapadnih i istonih crkvi. Ono to je za povjesniare najvei problem, nije ostavila materijalne dokaze koji bi omoguili neupitno poimanje njeje esencije, uenja i vjerovanja. Meutim iz einjenice da su sami krstjani isticali svoje pravovjerje i apostolsko podrijetlo svoje vjere, vjere bosanske i postojanje simbola kria na malobrojnim zapisima, moe se prihvatiti teorija da su ponikli iz kranstva iz kojeg su se postupno izdvojili u posebnu crkvenu organizaciju.

LITERATURA

1. Daja, Sreko, LOVRENOVI, Dubravko; Srednjovjekovna Crkva bosanska, 2. Golua, Boo: Povijest crkve, Mostar, TIM, 1998. 3. Kla, Nada: Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, XII, Zagreb, kolska4. Klai, Nada- Srednjovjekovna Bosna, EMINEX, ZAGREB 1994.knjiga, 1972. str. 312-313., preuzeto s:5. Dr.Imamovi Mustafa - Historija Bonjaka (drugo izdanje),Sarajevo: Bonjaka zajednica culture Preporod, 1998. 6. Dr.Imamovi Mustafa Historija drave prava Bosne i Hercegovine (Knjiga trinaesta), Sarajevo.7. Noel, Malcom: Povijest Bosne preuzeto s: < http://www.camo.ch/povijestbih04.htm>, (3.3.2015.).8. , (2.3.2015),9. , (3.3.2015.).10. < http://www.muzic-ivan.info/vjera_crkve%20bosanske.pdf>, ( 3.3.2015.)

2