8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 1/7

Danak u krvi

Otomansko carstvo 

 Autor: Prof. Hamdo Čamo 

Antičko doba pamti ratna i običajna prava, kao i državne institucije ubiranja poreza. Uantičko vrijeme, još na bojnom polju letimični pogled i trenutak sudbine odlučivao je oživotu i smrti. Taj trenutak odlučivao je da li će muškarac, žena, dijete, ovisno o trenutnoj

ulozi, mjestu i postupcima, biti ubijen, postati robljem ili ratnim plijenom. Čak i sva kasnijadruštva ubiraće plodove svoje vojne i političke moći - ubiranjem godišnjeg danka, koji bi

zemljama od kojih se naplaćivao osiguravao jedno vrijeme mir i varljivu sigurnost . Pojedine

države su poduzimale sve moguće u granicama državnog, ratnog i običajnog prava, kako biodržale status države i borbenu gotovost  svoje vojske. Tako će i danak u krvi ili devširma 

(divširma), postati jedna vrsta poreza, nastala iz institucije ropstva.

Džizja je bila jedan od glavnih državnih prihoda, koji je trošen uglavnom  u vojne svrhe. I

svaka promjena u visini džizje proisticala je iz potreba tadašnjeg finansijskog stanja u

državi. Zato je proučavanje džizje od velike važnosti za utvrđivanje ekonomskih prilika uOsmanlijskoj carevini. Ova vrsta poreza postojala je kod starih Egipćana, Grka i Rimljana.1 

1  Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II-IV, 1952-53,

Sarajevo, 1953., str.55. 

8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 2/7

 

Džizija, kao ekvivalent zaštite koju su plaćali samo nemuslimani, imala važnu ulogu, pa i u

određivanju i neposrednom izboru adžami-oglana. Kao što vidimo ona nije proizvod novog

vremena, već je kao porez glavarine upotrebljavan još i od strane Perzijanaca „koji su kupilidžiziju od svojih podanika“.

Osmansko Carstvo je imalo za svoje vrijeme savršen stroj za ispunjavanje i oblikovanje

političkih ciljeva sultana. Osmanlije se u Evropi prvi puta pojavljuju u XIV stoljeću, ne kaoosvajači ili kao trgovci, već kao plaćenici.2 

U osnovi turska vojska se sastoji se od tjelesnih straža  poglavara i njihovih porodica,

centralne vojske, redovnih – azapa (30.000) i neredovnih plaćenih jedinica, stacioniranih

i jurišnih, visoke porte i pokrajinskih vojski, sa (osim sultana) veoma zamršenimzapovjednim linijama. Janjičari (12.000) su kao prvotno zamišljene udarne jedinice(osnovne jedinice centralne vojske koje su prema mišljenjima stručnjaka bile najbolja elitnavojska svoga vremena) prerasle su tokom vremena u tjelesnu gardu sultana, interventne

jedinice koje su u slučaju pobuna i nereda djelovali isključivo po naredbi sultana. Kao i

druge vojske svijeta i tu su bile elitne trupe, pješadije i trupe posebne namjene, pozadinske,te posade utvrda i izvidnike. Sve ostalo su vrste i podvrste centralne vojske (sipahi,

silahdari, konjica, mornarica, artiljerija i t.d.) koje su imale služiti sultana u postizanjunjegovih političkih i vojnih ciljeva. 

 Akindžija, „pljačkaš“, dobrovoljac u neregularnim konjičkim trupama, turskog ili drugog

porijekla, koji je ratovao na neprijateljskoj teritoriji zbog plijena. Akindžije su bile veoma

važne u širenju osmanske teritorije u periodu od XIV do XVI stoljeća. U jugoistočnoj Evropipostojale su četiri glavne grupe akindžija, i njih   su uvijek vodili nasljednici osnivača:Mihailoglu, Malkočoglu,Turahanoglu i Evrenosoglu.3 

Spahija, „konjanik“, vojnik u konjici koji se borio za osmansku vojsku, i zauzvrat dobio

timar ili zeamet, zemljišni posjed od kog je imao da plaća danak. Spahije su se uglavnom

regrutovale iz vojničkih porodica, ali je sultan mogao da dodijeli zemlju i drugim ljudimakoji su se istakli u službi. Spahije su služile   u onim provincijama u kojima im je bio

dodijeljen timar, u jedinicama koje su vodili sultanovi namjesnici, i to uglavnom od aprila do

oktobra, a potom bi se vraćali na timar kako bi prikupili danak koji im je razrezan.4 

2  Stavrianos, L.S.: The Balkans since 1453., Hurst & Company, London, 2000, str. 41. 

3  Historijska čitanka 1, Osmansko Carstvo, Sarajevo, 2007, str. 88. 

4  Isto. 

8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 3/7

Jeničar, janjičar, „vojnik nove vojske“, elitne jedinice stajaće pješadije osnovane u XIV.stoljeću. Jeničari su sve do XVII. stoljeća bili regrutovani iz redova ratnih zarobljenika ilidjece nemuslimanskog porijekla pokupljene devširmom. Pošto bi primili islam, oni bipostali sultanove sluge, ali su dobivali redovnu plaću. Služili su ili u glavnom gradu ili upohodima koje je sultan vodio. Od XVI. do XIX. stoljeća, kako im je broj rastao, jeničari susmještani ne samo u Carigrad nego i u manje gradove u unutrašnjosti. S vremenom bi počeli da se bave trgovinom ili zanatima, ženili se i svoj imetak i status prenosili na potomke.5 

Levenda, „plaćeni vojnik“, kojega za određeni pohod u najam uzima ili sultan ili namjesnik

neke pokrajine. Levende su poticale iz raznih društvenih slojeva, koristile su vatreno oružjei odigrale važnu ulogu u XVII i XVIII stoljeću, pošto su za vojsku bili od većekoristi negozastarjele spahijske i jeničarske jedinice. Ponekad su se levende priključivale i privatnimvojskama i harale po provincijama.6 

Janjičari su bili  yeni çeri  tur. - nova trupa, turska stajaća pješadija. Osnovao je vjerovatno

Orhan u XIV stoljeću od poturčene djece hrišćanskih podanika u Turskoj, a docnije je Murat

II popunjavao redove janjičara tako što su od hrišćanske raje oduzimani sedmogodišnjidječaci i to svako deseto dijete, tzv. Danak u krvi. Strogo vjersko i vojničko vaspitanje imnoge povlastice načinili su od janjičara najbolju tursku vojsku, a najdarovitiji od njihpostajali su čak visoki državni dostojanstvenici. Murat II dozvolio je da se u janjičareprimaju i Turci, a 1638. Ukinuto je oduzimanje hrišćanske djece. Najviše janjičara (oko 25000) u turskoj vojsci bilo je krajem XVI stoljeća. Sa opadanjem turske moći, janjičariizazivaju bune i nerede i postaju opasniji za vlast sultana nego za neprijatelja. Mehmed II je

1826. ugušio u krvi njihove pobune u Carigradu, ukinuo janjičarsku vojsku i uveo nizam, tj.

redovnu vojsku.7  Janjičari nisu bili samo vojničko bratstvo, već i vjersko tj. bili su derviškired Bektaša, što je imalo svoje značenje i mjesto među ostalim redovima (Mevelvije,

Bedevije, Nakšbendije i t.d.). 

Sultan Orhan Gazi (vladao od 1326 – 1359), vladar je koji se smatra tvorcem Osmanskog

Carstva. On je propašću Carstva Seldžuka isto većinom pripojio Osmanskom. Uveo je uredbe

o novcu, odjeći i vojsci. Najvažnija uredba o vojsci, "izdana je čitavo stoljeće prije uredbeKarla VII francuskog, koji je dosad u evropskoj povijesti srednjeg vijeka važio za prvogosnivača stalne vojske oponašao je Turke. Redovni janjičari i neredovni azapi išli bi pješice,

a redovne spahije i neredovne akindžije bi jahali na konjima, strah i trepet Evrope dok su jeTurci ugrožavali kao osvajači". 8 

5  Historijska čitanka 1, Osmansko Carstvo, Sarajevo, 2007, str. 89.  

6  Isto 

7  Mala enciklopedija prosvjete, Opšta enciklopedija, Treće izdanje, Beograd, 1978.  

8  Joseph von Hammer, Historija turskog Osmanskog Carstva, Zagreb, 1979., str. 39. 

8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 4/7

 

Širenjem carstva ono se ubrzo prostire do Trakije i Makedonije. Sultan Orhan je sa

Vizantijom stalno bio u čudnom stanju, ni mira ni rata. 1337. godine je čak pokušao sa 36brodova da osvoji Konstantinopolj, ali uzalud. Ipak, sklopio je savez sa Ivanom

Kantakunzenom, vizantijskim pretendantom na prijestolje i oženio njegovu kćer Teodoru,obećavši vojnu pomoć Osmanlija gdje mu bude potrebno.  Srpsko Carstvo se raspadalo

prizivajući nove vladare. Orhan je neumorno radio na jačanju i unapređivanju vojske koja ćeprve ozbiljnije bitke na Balkanu voditi već   kod Edrena (Adrianopolis) 1361., potom na

Marici 1371. Nakon osvajanja Soluna 1430. uz pompeznu najavu zurni, otvaraju se magičnavrata Balkana. Balkanske zemlje bez uticaja svoje volje počinju utrku za preživljavanjem igolim opstankom. Tek ponekom ugarskom vladaru padne sjena čežnje za vladavinom nadbogatim predjelima Bugarske, Srbije i Bosne, dok Mlačani ne odustaju od zahtjeva za

Morejom i Albanijom. 1460. godine osvojena je Moreja, današnji grčki poluotok Peloponez,te sjeverna Albanija, a 1463. godine Bosna.9  Bosna i Albanija osvajanjem ostaju bez dobrog

dijela stanovništva koje nova vlast deportuje u istočne osmanlijske pokrajine, a potombivaju uključene u sistem devširme, čime su obuhvaćena i djeca «potura» tj. islamizovanihkršćana.

Pješadija Osmanskog Carstva, naoružana lukom i strijelom, a kasnije tokom 15. st . sve viševatrenim oružjem. Općenito se smatra da je taj proces završen sredinom XVI st . Janjičarskejedinice sastoje se od tri divizije (džemaat). Gotovo dvije trećine tih jedinica (oko 20 000

ljudi), činili su vojnici janjičari (askeri yeni-sari). Oni su bili udarna snaga vojske i činili sučvrsti centar na ratištu.

Danak u krvi ima svoje uporište u povijesti srednjeg vijeka. Bizant je u XI st. uzimao svakogpetog dječaka s područja Balkana pod njegovom upravom. U egipatskom sultanatu su u XII

st. uzimali mlade robove s Krima i iz centralne Azije i odgajali ih u ratničku kastu mameluka. 

Oni su se kasnije oteli kontroli i zavladali cijelim Egiptom.  Veliki broj janjičara bio jehrvatskog roda i krvi. Kršćanske zajednice su s užasom gledale kako im mlade sinoveodvode kadi askeri da bi se ponovno vratili kao ubice svoga naroda. No slika nije bila samo

jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerojatno spasili smrti

od gladi i bijede, a za najveći dio stanovništva tadašnjeg Otomanskog carstva to je bio jedini

način da im se djeca školuju, posebno za muslimane.  Ipak, većinu dječaka činili su

mladi kršćani iz svih dijelova carstva.10

 

Iako je danak u suprotnosti sa šerijatom, Osmanlije su svake pete godine odvodili kršćanskudjecu u dobi od osam do deset, a pokatkad i do dvadeset godina. Tjelesno sposobniju djecu

9  Halil Indžalik, Osmansko Carstvo: Klasično doba 1300.-1600., prevod Dino Mujadžević, Zagreb, 2002., str.48. 

10  Wikipedia, opća enciklopedija 

8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 5/7

slali su na sultanov dvor, a ostalu turskim porodicama u Anadoliju i Rumunjsku gdje su ih

poučavali turskom načinu života. Od djece dovedene dankom u krvi stvarane su janjičarskeelitne vojne jedinice. Janjičari su se nakon vojne službe mogli oženiti muslimankama i tako

su njihovi potomci bili oslobođeni iste sudbine. Nakon pada Bosansko-humskoga

Kraljevstva 1463. godine u janjičare i u hareme odvedeno je stotinu tisuća kršćanske djece.Kršćani su svojim dječacima odsijecali prste, učili ih da se pretvaraju gluhonijemima,

tetovirali im križeve i na druge ih načine spašavali od odvođenja u janjičare. Računa se da jesa Balkana od XV. do kraja XVII. stoljeća u janjičare odvedeno dvije do tri stotine tisuće  

dječaka. Među njima mnogi su postali i veziri (nosioci tereta).

Mnogima je još uvijek malo poznata –  i za sebe dovoljno teška  i kobna - činjenica susretarazličitih religija upravo na prostorima Balkana. Na području Bosne dugo vremena, skorodo pred samu sredinu Srednjeg stoljeća, na području Bosne uopće nije bilo prisutstvapravoslavne ili katoličke crkve. Da li slučajno, njihovo širenje i procvat počinje dolaskom i

zauzimanjem Bosne od strane Turaka. Prije dolaska Turaka raste interes i prve pojavedogađaju se u Hercegovini, gdje dolazi do susreta dviju crkava, bosanske i pravoslavne

Crkve. Povlačenjem, potom nestankom bosanskih bogumila i Crkve bosanske, pravoslavne

crkve preuzimaju temeljna mjesta ostataka bosanske crkve, uključujući kamene stećke, dok

istovremeno na Istoku Bosne dolazi do susreta bosanske, katoličke i pravoslavne Crkve. Pad

Crkve bosanske i pad Bosne i bosnaskih srednjovjekovnih institucija pod uticaj Osmanskog

carstva dešava  se nezgodno u približno isto vrijeme, te je taj historijski momenat (uz

dvovjerje), još uvijek predmet traganja u rješenju izuzetno važne historijske enigme.

“Kršćanski roditelji su kadkada podmićivali svoje muslimanske susjede, da zamijenekršćanske dječake svojom još  neobrezanom djecom, a bilo je i suprotnih slučajeva, da suroditelji obiju vjera podmićivali službenike da im uzmu rođenu djecu. Dakako, da suprednosti ovog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili

poseban sporazum da se po 1000 njihove djece šalje godišnje u učilište carske palače, kakokaže Suger Southheastern, Europe under Ottoman Rule st r. 58, čije mišljenje navodi N.

Malcolm u svojoj knjizi « Povjest Bosne ».11 

O problemu iskrivljavanja, pa i zloupotrebi historijskih činjenica i predstavljanju pojedinihznačenja riječi, posebno značenja riječi «potur», opisani su također  u kontekstu tema

vezanih za isti period. Nepoznanicu domaćoj historiografiji - koju treba posebno naglasiti -predstavlja «dogovor domaćih muslimana sa državom» 1515. godine , koju u svom djelu

spominje i pronicljivi historičar Noel Malcolm.

11  Noel Malcolm, Povijest Bosne, str.63. 

8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 6/7

Uistinu, ovaj historičar ide i korak dalje navodeći historijske činjenice koje se često,namjerno ili omaškom, gube iz vida, a tiču se položaja katoličke i pravoslavne Crkve uOsmanskom carstvu. U tom kontekstu pravoslavna Crkva je imala povlašten položaj uodnosu na katoličku Crkvu, a to govore imena i brojke (više od 40) manastira, crkvi i

hramova izgrađenih na prostorima BiH do polovine XIX stoljeća.

Nadkoff primjećuje i ovo: «Stavljanje džizje samo na muškarce može čovjeka navesti napogrešno mišljenje, da je to jedan ratni porez (harb vergisi), koji su prisiljeni davatipodanici nemuslimani zato što su oslobođeni vojne obaveze. Međutim to je pogrešno, jerizuzimanje od ovoga žena i djece bazira na samom šeriatskom propisu. Šeriat je njimaobezbijedio islamsku zaštitu i ne može biti ni govora o nekom dokidanju toga (te ·zaštite). Ašto šeriat izuzima od ovoga žene, djecu, starce, robove i hronične bolesnike, a što obvezujesamo zdrave muškarce, tj. one koji su sposobni nositi oružje, pobuđuje naročitu pozornost.Možda je ovo proizašle iz ekonomskih razloga. Međutim bilo je zloupotreba. Dževdet -paša u

svojoj· istoriji navodi, da su džizjedari - protivno šeriatu - uzimali džizju i od djece u bešici.O tim i drugim nepravilnostima raspravljano je na jednom sastanku najviših državnihfunkcionera u prisutnosti Selima III, koji je energično tražio da se otklon e te

nepravilnosti».12 

Kada se govori o danku u krvi i djeci hrišćana (regrutovanje dječaka u adžami-oglane; tur.

acemi oğlan - kadeti, pitomci), često se čak i u pomenu institucije devširme, o tomehistorijski vezano mnogo toga izuzima, ne samo iz konteksta vremena, već i prostora. Kadaje riječ o Bosni i odvođenju dječaka, treba naglasiti malo poznato - nisu regrutovana samo

djeca hrišćana, već i muslimana.  Dokaze uzimanja muslimanske djece ćete naći uEnciklopediji islama, pod pojmom devširme. Devširma je nastala iz potrebe obnavljanjakapikulu odreda, odreda spahija i janjičara. Iako je vladao običaj uzimanja kršć anske djece,

nije zabilježen primjer uzimanja jevrejske djece. Razlog tome je da su Židovi bili gradskostanovništvo. Mnoge pseudohistorije upućuju na fantazije pojedinih pseudoznantsvenikačije činjenice nemaju nikakve znanstvene podloge, niti veze sa realnošću. Pogrešne sutvrdnje, kako su u adžami–oglane uzimane cijele generacije kršćanskih dječaka i potombivale silom poturčene. Također, pogrešne su tvrdnje da se devširma provodila isključivo naBalkanu.Zaboravlja se na historijske činjenice i primjere iz Anadolije, Kavkaza i sl. Devširmeemini i katibi su bili zaduženi za regrutovanje i prije samog regrutovanja opsjedali bi mjesta

i po za te prilike posebnim pravilima ocjenjivali koja djeca ispunjavaju kriterije, a koja ne.Uzimala su se isključivo djeca sa sela. Kako se radilo po određenim i za te prilike posebnimpravilima, nije se moglo dešavati ono što je opisao Ivo Andrić u svom antologijskom romanuNa Drini ćuprija, da se uzme dijete od 3-5 godina i odnese u korpi.

12  Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II-IV, 1952-53,

Sarajevo, 1953., str.60-61. 

8/9/2019 Danak u Krvi

http://slidepdf.com/reader/full/danak-u-krvi 7/7

«Osim toga, djeca u tom uzrastu su još uvijek  podložna dječijim bolestima poput malihboginja i difterije, a državi zacijelo nije u interesu da se opterećuje još jednom brigom.Uzimala su se djeca školskog uzrasta, dakle gulamče, kako to kaže Andrić upotrijebivšiperzijski izraz čiji bi ekvivalent u evropskim jezicima glasio garson, knabe ili boy. Starosna

dob regrutiranih dječaka bivala je 9 pa do 14-15 godina. Nije bila praksa regrutovati starije

od ove dobi jer su bili donekle već formirane ličnosti nepogodne za usmjeravanje. Uliteraturi se nazivaju bradati –  sakalli. Krajnje je jasno da pri regrutovanju porijeklo i

etnicitet nisu imale nikakvu ulogu. Osmanska država se regrutirajući vojnike ne zamaratakvim pitanjima. Zna se da su nerijetko uzimani dječaci iz srednje Anadolije – iz Karaman – 

koji su bili Turci kršćanske vjere. 

Na Kavkazu i u Albaniji bilo je sela koja su živjela u ogromnoj bijedi i bez kakve nade u boljubudućnost. Ljudi nisu imali uslove za bavljenje zemljoradnjom ili stočarstvom tako da sujedva uspijevali prehraniti djecu. U takvim su područjima roditelji jedva čekali devširmu

koju su vidjeli kao jedinu mogućnost d izbave djecu iz bijede. Stanje je slično današnjimvojnim akademijama. U XVII stoljeću devširma gubi na značaju. Prema podacima koje nam

je ostavio Evlija Ćelebija, za vrijeme Murata IV (1623-1640) regrutovano je oko 8000

dječaka, dok je za vrijeme vladavine sultana Ahmeda III (1703-1730) regrutovano svega

1000 dječaka».13 

13