Dean Duda u razgovoru za H-Alter: Pogledajte samo medijsko polje i što je od njega ostalo, a još prije deset godina izgledalo je tako poduzetno, europski, fensi i veselo: basnoslovne plaće za medijske feudalce,

solidne za raju, progresija zaposlenih, nova izdanja, franšize, knjige, enciklopedije, pisci, književnici, nagrade. Sad se svi sablažnjavaju nad nestankom književne i svake druge kulturne kritike, a to znači da smo debelo u glibu.

Dean Duda redoviti je profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zanima se književnom teorijom, kulturalnim studijima, popularnom kulturom, kulturom putovanja, poviješću i teorijom pripovjednih

žanrova. Objavio je knjige "Priča i putovanje: hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr" (MH, Zagreb 1998), "Kulturalni studiji: ishodišta i problemi" (AGM, Zagreb 2002), "Hrvatski književni bajkomat" (Disput,

Zagreb 2010); priredio antologiju "Putopisi" (Riječ, Vinkovci 1999) i teorijski zbornik "Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija" (Disput, Zagreb, 2006). Jedan je od autora "Malog leksikona hrvatske književnosti"

(Naprijed, Zagreb 1998) i "Lektire na dlanu" (Sysprint, Zagreb 2001-2002. Suradnik je Leksikografskog zavoda, svojedobno urednik u "Zarezu" i suradnik u "Feral Tribuneu".

Nedavno ste u razgovoru za časopis bosanskih franjevaca "Svjetlo riječi", usporedili aktualnu hrvatsku kulturu, a i regionalnu - konceptualno - s cirkusom. Nadovežimo se za ovu priliku na tu poredbu:

radi li se ustvari o dominaciji zabavnjačke te komercijalne paradigme, često nametane u paru s poticajima u vidu djelomičnog javnog financiranja?

Pitanje se odnosilo na festivale kao trenutno

dominantni model kulture, a odgovor u kojem se spominje taj "cirkus" ciljao je na odnos festivala prema lokalnoj zajednici. Cirkus, naime, dođe u grad, razapne šator, odradi svoj program i krene dalje. "Festivalska kultura" je

poput cirkusa koji dođe u grad, razapne šator, odradi svoj program i krene dalje. Producenti, menadžeri i organizatori su vjerojatno zadovoljni, ali što ostaje domorocima? Producenti, menadžeri i organizatori su

vjerojatno zadovoljni, ali što ostaje domorocima? Jedna je stvar kad imate festival animiranog filma s lokalnom prepoznatljivom školom i pripadajućom infrastrukturom, drugo je ovo što se zbiva posljednjih godina.

Paradigma umjetničkih i kulturnih nomada kojima lokalna zajednica zahvaljujući festivalskim franšizama omogućuje reprodukciju čini mi se ponajprije infrastrukturno besmislenom. S druge strane, nastala je i nova

kasta kulturnih menadžera i producenata koji poveći dio svijeta doživljavaju kao ugodno mjesto za kolonijalni safari. Simulira se neka zabrinutost za lokalnu zajednicu, gradi se kao neka moralna gesta, a zapravo se u većini

slučajeva radi o bezinteresnom postkolonijalnom snoberaju. Ključno je postaju li domoroci proizvođači ili služe samo kao mantinela? Ostaje li im tek da zagledani u daljinu čekaju novi cirkus kako bi podmirili svoje

kulturne potrebe? Krajnje je vrijeme da se kultura osmisli odozdo, iz zajednice, ali strukturno, socijalno i organizacijski. Pristojna količina suvremene umjetnosti, međutim, računa na drukčiji model što uvelike pokazuje tko vlada

kulturnim poljem i kakve su posljedice te vladavine. I tako, vjerojatno, dolazimo do ovoga što zovete zabavnjačkom odnosno komercijalnom paradigmom u vidu djelomičnog javnog financiranja. Organizacijski i

izvedbeno suvremena kultura nije baš dosegla problemsku razinu konfliktnog društvenog okvira u kojemu tobože partcipira. Većeg uloga, osim osobne kalkulacije, i znatnijeg ishoda, osim za sebe, teško da u toj konstelaciji može biti.

Zbog marketinške prevlasti spomenutog modela, reklo bi se da je "nevidljiva ruka tržišta" učinila neprimjetnima i pojedine krovne javne institucije koje su još donedavno figurirale poput nezamjenjivih autoriteta. Naš

aktualni ministar kulture - onoliko koliko ga uopće pamtim - izgleda kao pristojan tip, ali i posve nebitan funkcionar, bez obzira što država i dalje raspoređuje gro novca u kulturnoj industriji.

Novca nema, autoriteta još manje. Prvo uglavnom nije dobro, od drugoga uvijek ima neke mentalne i socijalne koristi. Točka. Pitanje o ministru nije važno ako postoji organizacija odozdo i drukčiji demokratski model odlučivanja.

Prošla su vremena kad su ministri kao jake figure donosili reformske vjetrove, imali neki plan i ideju. Jedini doseg kulturne politike aktualnih partitokratskih struktura, čije god da bile, jest ideja kulturnog turizma, sve je ostalo

stišano u kutu zadovoljno mrvicama ili traje s dva prsta debelom naslagom prašine. Javne institucije nisu javne u, uvjetno govoreći, vremenu prikladnom značenju te riječi, kao zajedničko dobro. To su ponajprije

hladnopogonske posttotalitarne državne sinekure bez kontakta s javnim, zajednicom i konfliktnim društvenim okvirom koji sam već spomenuo. Javno jest javno samo ako Jedini doseg kulturne politike aktualnih partitokratskih

struktura, čije god da bile, jest ideja kulturnog turizma, sve je ostalo stišano u kutu zadovoljno mrvicama ili traje s dva prsta debelom naslagom prašine

postoji zbog zajednice, ako istodobno slijedi i stvara njezinu

dinamiku, ako čuva i jamči dostupnost svakome. Javno ne može biti javno ako vegetira zbog samosvrhovitosti birokratskog profesionalnog pogona. Međutim, ključno je pitanje ima li ono što smo navikli zvati

kulturom uopće smisla ili zašto smo došli do točke da se o tom smislu uopće pitamo. Redefinicija je prijeko potrebna u političkom smislu. Ne znam, ali povesti razgovor o tome izgleda mi kao da tranzicijske političare, polaznike neoliberalnog

tečaja ili čelne ljude iz korporacija uvjeravate u smislenost ideje o danu organiziranom prema načelu tri osmice.

Najdalje je do apsurda možda dogurala ona preporodna raga od Matice hrvatske; u jednom se trenu činilo

da će implodirati uslijed vlastite unutarnje napetosti i borbe za prevlast na zastrašujućoj ideološkoj relaciji ustaše-domobrani, no sve je zatim nekako splasnulo, ispuhalo se... Ipak, da ne zaboravimo pitanje

kapitala u čitavoj priči, ta smiješna ustanova i dalje dobiva golem javni novac.

To je laka meta i zato ne bih trošio riječi. Uostalom, ne vidim veću razliku između Matice hrvatske, HŽ-a, HAC-a i farbanja

tunela. Jedino je problematično je li to pitanje kapitala ili javnog novca, čisto da razlikujemo te dvije stvari, kad je nešto kapital, a kad javni novac i kako te dvije linije funkcioniraju i koji bi im otprilike trebao biti cilj. Učena ili

poluučena društva koja simuliraju građansku kulturu stalno su mjesto nacionalnih kulturnih repertoara. Neka se vesele državi, zastavi i jeziku, neka se zgražaju i pristojno diferenciraju na liniji tko je Hrvatskoj dao, a tko od nje uzeo i kako je to

moguće uopće da netko od nečega što je tako spiritualno-emocionalne ili transcendentne naravi kao što je Hrvatska uzima. Jako smo zabrinuti za stanje nacije jer je naš posao da budemo zabrinuti, pa smo zabrinutost javno pokazali, dakle, odradili

smo što se od nas očekuje, naime, izrazili smo zabrinutost. Bravo! Slijedi nova Danas je, čini se, većina svjesna geneze i posljedica hrvatske varijante tranzicijskog kapitalizma, a petnaest godina vladala je konsenzualna šutnja na

različitim stranama, od vladinih do nevladinih proračunska godina.

Može li se reći da je obrat u odnosima te vrste nastupio nekako u vrijeme svršetka prve tranzicijske faze, one u prvom postjugoslavenskom desetljeću, kad su

dotad nedodirljivi političari svojim izabranicima već razdijelili poluge ekonomske moći, nakon čega su potonji konačno preuzeli glavnu riječ u društvu? Jer, sve otada država predstavlja gotovo

isključivo njihov privatni servis...

Nije riječ o obratu, nego o, rekao bih, logičnom slijedu stvari, kako u kulturi tako i u ekonomiji. Nacionalisti su stvorili pogodan teren za drugi ešalon nešto dalekovidnijih i inteligentnijih

predatora, što nipošto ne znači da se sami nisu dovoljno namirili. Danas je, čini se, većina svjesna geneze i posljedica hrvatske varijante tranzicijskog kapitalizma, a petnaest godina vladala je konsenzualna šutnja na različitim stranama od

vladinih do nevladinih, od zavisnih do nezavisnih, od civilnih do ne znam kakvih. Uopće se sve nešto okolišalo, licemjerilo, simo-tamo, cici-mici, te demokratski deficiti, te pitanja krivnje, te problemi izostale modernizacije, te

primitivizam, te problem mentaliteta, te izostanak europskih standarda i ponašanja.

Znate li neki aktivniji sindikat u privatnom sektoru ili i to ide u red usvojenih europskih standarda? Redovi prekarnih radnika s problematičnim

ugovorima s jedne i mitologija poduzetništva s državnim blagoslovom i otvorenom poslovnom linijom isisavanja javnih sredstava s druge strane. Kultura je sva ustreptala pozdravljala tržište jer sad će kao kriteriji i pravo

odmjeravanje. Pogledajte samo medijsko polje i što je od njega ostalo, a još prije deset godina izgledalo je tako poduzetno, europski, fensi i veselo: basnoslovne plaće za medijske feudalce, solidne za raju,

progresija zaposlenih, nova izdanja, franšize, knjige, enciklopedije, pisci, književnici, nagrade... Sad je dogorjelo i šutljivim domobranima, sad se svi sablažnjavaju nad, kako se to obično formulira, nestankom književne i svake druge

kulturne kritike, a to znači da smo debelo u glibu. Čini mi se da je ovakav koncept države, parlamentarne demokracije i politike uopće Nazire se odlučniji politički subjekt koji je uvelike iznikao iz okvira tranzicijskog

kapitalizma. Izgleda da nije u lošoj kondiciji i da misli nešto dugoročnije teško probavljiv. To je zatrovani kompleks problema koji ne može ponuditi nikakvo rješenje jer svako njegovo tzv. rješenje

generira nove probleme i perpetuira zatrovanost.

Svakako možemo zaključke protegnuti još dalje od kulture u užem smislu tog izraza: rečeno društvo u međuvremenu je tragično okopnilo. Malo upadljiva ruka s oružjem, malo

nevidljiva ruka tržišta... Ipak, posljednje tri godine donijele su izvjesno osvježenje u tom kontekstu, aktivizam kakvog ranije nismo imali priliku vidjeti. Što mislite o tome?

Mislim uglavnom sve najbolje, kao što mislim

da su na dnevni red postavljeni pravi problemi, osobito oni vezani uz javno dobro i zajednicu. Nazire se odlučniji politički subjekt koji je uvelike iznikao iz okvira tranzicijskog kapitalizma. Izgleda da nije u lošoj kondiciji i

da misli nešto dugoročnije. Pritom je imun na kvaziintelektualni cinizam, prilično otporan i politički iznimno pismen. Usto, neprestano radi na širenju fronte. Kakav god bio ishod tog profiliranja, teško je

poreći vidljive učinke u nekim područjima. Prije tri godine, na primjer, nitko nije spominjao nešto poput besplatnog ili, da ugodimo perverznjacima, potpuno proračunski financiranog javnog visokog obrazovanja, a danas je to zaživjelo

poput norme na koju se pozivaju i oni državni činovnici koji su prije dvije godine nudili studentske kreditne linije. Niz je tema ušlo u javni diskurs zahvaljujući toj aktivističkoj upornosti - Varšavska ili Kamensko, na primjer, a

čini mi se i da je uznapredovala socijalna mobilizacija izvan postojećih partitokratskih oblika. Niz elemenata u tom smislu oblikovalo se zahvaljujući studentskoj blokadi u proljeće 2009. To je doista bio događaj u pravom smislu,

razdjelnica nakon koje neke stvari napokon više ne mogu biti iste.

Akademska solidarnost, sindikat kojeg ste član, izraz je toga novog duha vremena, ali u bitnoj mjeri i njegova avangarda, s obzirom na profil djelovanja. A

on je također nastao velikim dijelom zbog nametanja modela visokog školstva i znanosti sličnog onom u kulturi, gdje se javno financirane institucije budžetski tek održavaju na životu, dok za neki daljnji razvoj moraju

tražiti izlaz u komercijalizaciji?

Ne bih o avangardi, znate već kakva joj je uvriježena sudbina. Akademska solidarnost jest možda jedan kotačić u mehanizmu koji solidno funkcionira i samo o nama ovisi kako ćemo i dokle stići.

Posve dehijerarhizirana forma političke organizacije omogućila Nema mjesta indiferentnosti i okolišanju, ili jesmo ili nismo je doista brzo uključenje velikog broja ljudi koji doslovno svaki dan komunciraju i drže ritam, uz tjedne

skupštine. Ideja je već neko vrijeme bila u zraku, zakoni su bili samo okidač.

Teško je uspoređivati sfere visokog obrazovanja ili znanosti i kulture. Ove prvospomenute su još nekako kao važne, uvelike i zbog toga što

se oko njih odvijaju neke tenzije, sukobi, blokade, štrajkovi. Kultura teško da u postojećem odnosu snaga ozbiljnije ulazi u sferu javnog interesa. Postala je stvar privatnosti, osobna odluka, kao jutarnje trčanje ili prestanak

pušenja, važna je, dakle, samo onome tko je odlučio trčati ili prestati pušiti. Mi se još nekako borimo, kulturni radnici više ne postoje, osim ako ovo kasno paljenje oko "prava na profesiju" ne izmistificiramo do razine borbe. Hoću reći

da je pitanje gdje se dogodila točka pada i pristanka. Možda u trenutku kad ste pomislili da se stvara prava književna kulturna industrija, pa će nevidljiva ruka tržišta i socijalno čulo dobrog ukusa odraditi svoje? Vraga! Zato se

treba organizirati u frontu s barem jednim zajedničkim nazivnikom. Država se povlači iz javnih stvari i prebacuje teret na snalažljive, a oni pak muzu manje snalažljive i one koji nemaju drugog izbora ili pak ciljano reduciraju svoju

djelatnost da bi od nekih snalažljivijih dobili nagradu za svoju snalažljivost. E sad, možemo to prevesti u izvrsnost, konkurentnost, transfer tehnologije i slične stileme ako vam je draže, osnovati povjerenstvo, pozvati

Puhovskog da ispriča neku dosjetku, Ribića ili nekog od njegovih da nas plaši navalom jeftine akademske radne snage iz regije, fotografirati više puta ozlijeđenog Fuchsa, i to nazvati reformom.

Je li upravo solidarnost, taj dugo

vremena prezreni i tako napadno socijalistički pojam, jedini mogući ključ opstanka suvremene zajednice, opterećene sve moćnijim silnicama koje nas upućuju na individualnu borbu za, dakle, privatnu

korist? Imate li dojam da se solidariziranje zato sve prijemčivije vraća u živu društvenu praksu na globalnoj razini?

Zajednica ne može opstati bez solidarnosti jer je solidarnost uvelike i čini zajednicom. Solidarnost

sa svakim tko je izložen patnji zbog toga što drugom cure sline od vlasništva i profita. Štrajk je jedan od izraza solidarnosti, legalno sredstvo pritiska i borbe, iako ga većina još doživljava gotovo kao teroristički čin. Znate ono, kao ja sam

solidaran s vama, slažem se u mnogočemu, ali nisam za štrajk. E pa onda smo jako daleko od solidarnosti. Nema mjesta indiferentnosti i okolišanju, ili jesmo ili nismo. Danas, doista, nije teško postati suvišan i zato je

potrebno biti solidaran s onima što ih tzv. sistem čini suvišnima. Što više solidarnosti, to manje suvišnih - i globalno i lokalno.

Akademska solidarnost izvojevala je minulog ljeta, na čelu šireg pokreta akademske zajednice, prvu

formalnu pobjedu od većeg značaja: zaustavila je već otpočetu saborsku proceduru usvajanja triju pogubnih zakona iz područja visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti. Što predviđate u nastavku te borbe, ako

ćemo se složiti da se ona zasigurno nastavlja?

O da, borba se nastavlja. Nema mjesta, a ni razloga za neko veliko zadovoljstvo. Tko zna, možda će sljedeći paket zakona biti još gori od ovoga.

Nema jamstava unaprijed,

nikome. Već smo nekoliko puta ponovili što mora biti temelj nove legislative u području. Radne grupe rade na dokumentima koji će sadržavati naša stajališta. Zagovarali smo čitavo vrijeme

frontu svih zainteresiranih što, naravno, ne znači da se sa svima i u svemu nužno slažemo, ali smo spremni raditi, surađivati i intervenirati. Institucije pokazuju čudne znakove bilo paternalizacije bilo

marginalizacije, neka im bude. Ako obrazovanje postane besplatno i dostupno svima, ako se uspostavi autonomno sveučilište i omogući slobodna znanost, ako se odlučuje demokratski odozdo, dakle ako javna sfera funkcionira kao

opće dobro, možemo slobodno kolektivno fingirati da Akademska solidarnost uopće nije postojala i da su sve to napravili veliki zaslužni ljudi kojima treba postaviti bistu na Zrinjevcu. Kao Primorcu za društvo

znanja, a Fuchsu za besplatno obrazovanje.