Dean Koontz - Pono

Gdje sablasne spodobe poskakuju na zvuke ponone glazbe koju samo one uju. Iz knjige prebrojanih tuga

1.

Janice Capshavv voljela je trati nou. Gotovo svake veeri izmeu deset i jedanaest sati Janice bi obukla svoju sivu trenirku s fluorescentno plavim prugama preko leda i grudiju, zataknula kosu pod vrpcu, zavezala svoje trkae papue i pretrala deset kilometara. Imala je trideset pet godina, no mogla je proi kao dvadesetpetogodinjakinja; svoju je mladolikost pripisivala dvadeset godina dugoj privrenosti tranju. U nedjelju naveer, dvadeset prvog rujna, krenula je iz kue u deset sati i pretrala etiri stambena bloka na sjever, prema Aveniji Ocean, glavnoj ulici Moonlight Covea, gdje je skrenula nalijevo i zaputila se nizbrdo prema javnoj plai. Trgovine su bile zatvorene i u mraku. S iznimkom priguenog, mjedenastog sjaja uline rasvjete natrijevih arulja, jedina je svjetlost dopirala iz nekoliko stanova iznad trgovina, kod taverne Vitezov most, te kod katolike crkve Nae Milosrdne Gospe, koja je bila

otvorena dvadeset etiri sata na dan. Na ulici uope nije bilo automobila, a na vidiku nijedne druge osobe. Moonlight Cove oduvijek je bio miran gradi stoje izbjegavao turizam, za kojim su se toliko pomamili drugi priobalni gradovi. Janice je voljela spor, odmjereni ritam ivota u tom mjestu, iako je u zadnje vrijeme grad djelovao upravo kao da je mrtav, a ne tek pospan. Dok je trala nakoenom glavnom ulicom kroz oaze jantarne svjetlosti, nije vidjela nikakva pokreta osim vlastitih... te tromog, krivudavog kretanja rijetke magle kroz zrak bez vjetra. Jedini zvukovi potjecali su od potihog cupkanja njezinih papua za tranje s gumenim pot-platama te njezina oteanog disanja. Sudei po svemu to se zapaalo, mogla je biti i posljednji ovjek na svijetu to sudjeluje u samotnome maratonu nakon Stranoga suda. Nije se voljela dizati u zoru kako bi trala prije posla, a ljeti je bilo ugodnije odvaliti tih deset kilometara nakon to popusti dnevna ega, iako ni antipatija prema ranome ustajanju niti pak ega nisu bili stvarni razlozi za njezin noni odabir; u isto je vrijeme trala i

7

zimi. Bavila se tjelovjebom u taj noni sat iz jednostavna razloga to je voljela no. ak i kao dijete vie je voljela no nego dan, uivala je kad bi sjedila na dvoritu nakon sutona, ispod zvjezdanoga neba, te oslukivala abe i zrikavce. Tmina je djelovala umirujue. Umekavala je otre rubove svijeta, ublaavala odvie jarke boje. S nadolaskom sumraka nebo kao da se stalo udaljavati; svemir bi se proirio. No je bila vea od dana, i u njezinu carstvu ivot kao da je vie nudio. Sad je ve dola do petlje na Aveniji Ocean, pri podnoju breuljka, te sprintom pretrala parkiralite i stigla do plae. Iznad rijetke su-maglice, na nebu su se nalazili tek ratrkani oblaci, a srebrnastouti sjaj punog mjeseca prodirao je kroz maglu te joj pruao dovoljno svjetlosti da vidi kamo ide. Nekih bi noi magla bila odvie gusta, a nebo prepuno oblaka da bi bila u stanju trati plaom. Ali sad se bijela pjena nadolazeih visokih valova valjala iz crnoga mora u sablasnim, svjetlucavim redovima, a iroki polukrug pijeska blijedo se ljeskao izmeu plime koja je zapljuskivala obalu i priobalnih breuljaka, pa ak je i sama magla blago svjetlucala pod odrazom jesenje mjeseine. Dok je trala preko plae prema vremu, vlanom pijesku uz rub vode i skretala prema jugu, u namjeri da pretri kilometar i pol, sve do ruba uvale, Janice se utila udesno ivom. Richard, njezin pokojni mu, koji je podlegao raku prije tri godine, neko je ustvrdio daje njezin dnevni ritam toliko usmjeren na vrijeme poslije ponoi, da je ona zacijelo neto vie od obine none ptice. Ti bi vjerojatno rado bila vampirica, te ivjela od sumraka do zore rekao joj je jednom, a ona mu je odgovorila: Rado bih ti popila krv. Boe, kako gaje voljela. Isprva se pribojavala da e ivot supruge luteranskog sveenika biti dosadan, no nikad nije bio, ni na trenutak. Tri godine nakon njegove smrti jo joj je svakodnevno nedostajao... a nou jo i

vie. Bio je... Odjednom, dok je prolazila pokraj dva izobliena empresa visoka petnaestak metara, to su narasli usred plae, na pola puta izmeu breuljaka i ruba vode, Janice je osjetila kako zacijelo nije sama u noi i magli. Nije vidjela nikakva pokreta, i nije opazila nikakav zvuk, osim vlastitih koraka, umnoga disanja i srca koje je bubnjalo; samo joj je nagon kazivao da je dobila drutvo. Isprva se nije preplaila, jer pomislila je kako je na plai jo neki trka. Nekoliko tamonjih fanatika tjelesne kondicije povremeno je tralo nou, ne po vlastitu izboru, kao to je s njome bio sluaj, nego iz potrebe. Dva-tri puta mjeseno susrela bi ih na svome putu.Ali kad se zaustavila i pogledala iza sebe, niz put kojim je stigla, vidjela je tek pusto prostranstvo mjeseinom rasvijetljena pijeska, zakrivljenu vrpcu svjetlucave morske pjene te priguene no dobro poznate oblike stijenja i ratrkanoga drvea to bi izniknulo tu i tamo po sprudu. Jedini je zvuk dopirao od priguene tutnjave visokih valova. Zakljuivi da se ne moe pouzdati u svoj nagon, te da je ipak sama, ponovno se zaputila prema jugu, uzdu plae, brzo uspostavljajui uobiajeni ritam. No prela je samo pedesetak metara kad je krajikom oka ugledala nekakav pokret, desetak metara s njezine lijeve strane; bio je to neki hitri obris, omotan plastom noi i magle, to je sunuo iz pozadine jednoga pijeskom okovana empresa do nakupine stijenja, uglaana prolaskom vremena, gdje se ponovno izmaknuo pogledu. Janice se zaustavila, zakiljila prema stijeni, te se zapitala to joj je to zapelo za oko. Djelovalo je vee od psa, ak je moda bilo veliine ovjeka, no kako gaje vidjela tek krajikom oka, nije opazila nikakvih pojedinosti. Nakupina stijenja, dugaka est metara, na nekim mjestima visoka tek oko metar a na nekima ak tri, bila je uobliena djelovanjem vjetra i kie sve dok nije postala nalik na humak napola rastaljenog voska, vie nego dovoljno velika da bi se u njoj ma to moglo skriti. Ima li koga tamo? zapitala je. Nije oekivala nikakav odgovor te ga nije ni dobila. Obuzeo ju je nemir ali ne i strah. Ako je vidjela neto stvarno, a ne samo varku magle i mjeseine, to je jamano bila kakva ivotinja, i to ne pas, jer pas bi joj se odmah primaknuo i ne bi bio toliko tajanstven. Budui da oko plae nije bilo nikakvih prirodnih grabe-ljivaca vrijednih njezina straha, vie se zainteresirala nego preplaila.' Dok je tako nepomino stajala, prekrivena tankom prevlakom znoja, poela je osjeati studen u zraku. Kako bi zadrala visoku tjelesnu toplinu, stala je trati u mjestu, promatrajui stijene, oekujui da e vidjeti neku ivotinju kako se daje u bijeg iz tog zaklona, te juri plaom prema sjeveru ili pak jugu. Neki ljudi s tog podruja drali su konje, a Fosterovi su vodili ak i farmu za parenje i smjetaj nedaleko od mora, oko etiri kilometra odatle, iza sjevernog ogranka uvale. Moda se neki od njihovih tienika oslobodio. Obris to ga je vidjela krajikom oka nije bio velik poput konja, iako je mogao biti poni. S druge strane, zar ne bi ula topot ponijevih kopita, ak i na mekome pijesku? Dakako, ako je to bio konj, pripadao on Fosterima ili bilo kome drugome, trebala bi ga pokuati uhvatiti ih im barem javiti gdje ga se moe pronai.

89

Naposljetku, kad se nita nije pomaknulo, potrala je prema stijenama i zaokruila ih. Uz dno te nakupine i u unutranjosti rascjepa u kamenu nalazile su se barunasto glatke sjenke, no najvei je dio bio razotkriven mlijenom, treptavom mjeseevom svjetlou, i nikakve ivotinje ondje nije bilo. Nije ni pomislila da je vidjela neto drugo, a ne tek drugog trkaa ili pak ivotinju, da je u stvarnoj opasnosti. S iznimkom pokojeg vandalskog- ina ili povremene provale, to bi uvijek bilo djelo jednog ili skupine tinejdera lienih ljubavi, te prometnih nesrea, ovdanja policija nije imala osobito mnogo posla. Zloini usmjereni protiv pojedinaca, kao to su silovanje, tjelesni napad, ubojstvo, bili su rijetki u tako malome i vrsto povezanom gradu kao to je Moonlight Cove; kao da je u ovome zabaenom dijelu obale vladalo neko drukije, dobroudnije doba nego u ostatku Kalifornije. Nakon to je zaokruila oko nakupine stijenja i vratila se na vri pijesak blizu zapljuskujuih valova, Janice je zakljuila da su je zavarale mjeseina i magla. Onaj je pokret bio tek njezina uobrazilja; bila je sama na plai. Zapazila je da se magla brzo zgunjava, no nastavila je trati zakrivljenom plaom prema najjunijoj toki uvale. Bila je sigurna da e stii tamo i uspjeno se vratiti do poetka Avenije Ocean prije nego se vidljivost pretjerano smanji. S mora zapuhao je povjetarac i uskovitlao nadolazeu maglu, koja kao da se stvrdnjavala iz prozrane pare u bijeli glib, te se inilo da se mlijeko preobraava u maslac. Dok je Janice stigla do junog kraja sve manjega spruda, povjetarac se pojaao, a s njime su se uzburkali i valovi, te je svaki bacao u zrak itave plohe vodene praine nakon to bi udario o nagomilane stijene umjetnog lukobrana koji je pridodan prirodnome vrku uvale. Netko je stajao na zidu od krupnih gromada, est metara visokome, i promatrao je s visine. Janice je bacila pogled uvis upravo u trenutku kad se magleni ogrta pomaknuo a mjeseina ga ocrtala. Tek sad ju je obuzeo strah. Iako je neznanac bio tono ispred nje, u tmini mu nije mogla vidjeti lice. Djelovao je visok, gotovo dva metra, iako je to mogla biti varka prozroena kutem promatranja. Osim njegova obrisa, vidjele su mu se samo oi, i upravo su one izazvale strah. Lagano su svjetlucale jantarnom svjetlou, poput oiju neke ivotinje koja se nala pred automobilskim farovima. Kad se zagledala izravno u njega, na trenutak je bila opinjena njegovim zurenjem. Onako ocrtan na mjeseini, prijetei nadvien iznadnje, visok i nepomian na kamenome bedemu, dok je morska praina prtala s njegove desne strane, mogao je biti kakav isklesani kameni idol s oima od blistavih dragulja, to ga je u mrano, davno doba podigla neka sekta tovatelja demona. Janice se poeljela okrenuti i potrati, ali nije se mogla pomaknuti, bila je kao prikovana za pijesak, u stisku onog paralizirajueg straha to ga je ponekad osjetila samo u morama. Zapitala se je li uope budna. Moda je ovo njezino kasno nono tranje

doista dio more, a ona zapravo spava u krevetu, sigurna ispod toplih pokrivaa. Zatim je ovjek udnovato, prigueno zareao. Djelomice je to bilo gnjevno rezanje no ujedno i siktanje, djelomice raspaljen i hitan krik potrebe no bio je ujedno i hladan, hladan. I tad se pokrenuo. Spustio se na sve etiri i poeo silaziti niz visoki lukobran, ne onako kako bi se obian ovjek spustio niz te grube stijene, nego brzo i graciozno poput make. Za nekoliko sekundi stii e do nje. Janice se trgnula iz obamrlosti, okrenula prema tragu to ga je sama nainila i potrala prema ulazu u javnu plau, koji je bio udaljen itavih kilometar i pol. Kue s rasvijetljenim prozorima stajale su povrh strme, obzidane obale s koje se pruao pogled na uvalu, a neke su od tih kua imale stubita to su vodila do plae, no nije bila sigurna da e pronai te stube u tami. Nije troila snagu na vrisak, jer dvojila je da bi je itko uo. Osim toga, ako bi je vritanje usporilo, pa ak i samo malo, ovjek bi je mogao dostii i uutkati prije nego bi se itko iz grada mogao odazvati njezinim krikovima. Njezina dvadesetogodinja privrenost tranju nikad nije bila vanija nego sad; vie nije bilo u pitanju njezino zdravlje nego, kako je nasluivala, sam opstanak. Pritisnula je ruke uz bokove, spustila glavu i krenula u sprint, vie se pouzdajui u brzinu nego u izdrljivost; jer osjeala je da samo treba stii do poetka Avenije Ocean i bit e na sigurnome. Nije vjerovala da bi je taj ovjek, ili koji je ve vrag bio, nastavio proganjati onom rasvijetljenom i napuenom ulicom. Visoki prugasti oblaci pojurili su preko djelia mjeseeva lica. Sjaj mjeseine se smanjio, pojaao, smanjio pa jo jednom pojaao u nepravilnu ritmu, pulsirajui kroz maglu koja se brzo zgunjavala, i to tako da se stvorilo mnotvo prikaza koje su je svaki tren plaile i inilo se da sa svih strana idu ukorak s njom. Sablasno treperavo svjetlo pridonijelo je da njezina potjera nalikuje na san i napola je povjerovala daje doista u krevetu i vrsto spava, no nije se zaustavljala

1011

niti pak pogledavala preko ramena jer, bio ovo san ili ne, ovjek s jantarnim oima jo je iza nje. Pretrala je po sprudu pola udaljenosti od vrka uvale do Avenije Ocean, a samopouzdanje joj je raslo sa svakim korakom, kad je najednom shvatila da dvije prikaze iz magle ipak nisu prikaze. Jedna joj je bila est-sedam metara zdesna i trala uspravno poput ovjeka; druga joj je bila slijeva, na manje od pet metara, i pljuskala po rubu pjenom obrubljena mora, grabei etveronoke. Bila je veliine ovjeka, no to jamano nije bio ovjek, jer nijedan ovjek ne bi mogao biti toliko ustar i graciozan u poloaju psa. Imala je tek opu predodbu o njihovu obliku i veliini i nije im mogla vidjeti lica, niti pak bilo koju pojedinost na njima, osim udnovato svjetlucavih oiju. Nekako je znala da nijedan od tih progonitelja nije onaj ovjek kojega je vidjela na lukobranu. On je bio iza nje, bilo da je trao uspravno ili pak

skakutao etveronoke. Gotovo da je bila opkoljena. Janice si nije pokuavala zamisliti tko bi to mogao biti, ili pak to. Analiza tog udnovatog doivljaja malo e priekati; sad je jednostavno prihvatila nemogue kao injenicu, jer kao udovica propovjednika i duboko produhovljena ena bila je dovoljno fleksibilna da bi se mogla prilagoditi nepoznatim i nezemaljskim stvarima kad ih je susrela. Pojaala je tempo gonjena strahom koji ju je dotad paralizirao. No ubrzali su i njezini progonitelji. Zaula je neobino cviljenje i tek vrlo polako shvatila da zapravo slua vlastiti izmueni glas. Oito uzbueni njezinim uasom, sablasni oblici oko nje poeli su se glasati. Njihovi su se glasovi uzdizali i padali, lelujajui od reskog, oduljenog blejanja do grlenog rezanja. Sto je bilo najgore, te su urlike naglaavale i provale promuklo i hitno izgovorenih rijei: Zgrabi kuku, zgrabi kuku, zgrabi kuku... to li oni predstavljaju, za Boga miloga? Zacijelo nisu ljudi, pa ipak, mogu stajati poput ljudi i govoriti poput ljudi, pa to drugo mogu biti nego ljudi? Janice osjeti kako joj se srce nadima u grudima i snano lupa. Zgrabi kuku... Tajanstvene prilike koje su je okruivale poele su joj se primicati i onaje pokuala jo jae ubrzati i izmai im, ali nisu se dali otresti. Nastavili su smanjivati udaljenost. Mogla ih je vidjeti krajikom oka, ali nije se usuivala izravno ih pogledati, jer se bojala da bi prizor mogao biti toliko jezovit da bi se ponovno paralizirala i tada bi je, sleenu od uasa, sruili.Ipak su je sruili. Neto je s lea skoilo na nju. Osjetila je kako je pritiska velika teina i sva tri stvorenja navalila su na nju, stala je dodirivati, upati i povlaiti njezinu odjeu. Ovaj put su oblaci prekrili gotovo itav mjesec i sjenke su se sklopile kao da je nebo nainjeno od crnoga sukna. Janicino lice bilo je vrsto pritisnuto u vlani pijesak ali glava joj je bila okrenuta ustranu, tako da su joj usta bila slobodna, i naposljetku je vrisnula, iako to nije bio neki osobiti vrisak budui da je bila bez daha. Odupirala se, udarala nogama, mlatarala rukama, oajniki ih pokuavala udariti, ali uglavnom je udarala po zraku i pijesku. Sad nita nije vidjela, jer mjesec se potpuno izgubio. ula je kidanje tkanine. Mukarac povrh nje zderao joj je Nike jaknu, potrgao je na komade, pritom joj derui i kou. Osjetila je vru dodir ruke, koja je djelovala grubo ali poput ljudske ruke. Njegova se teina nakratko podigla s nje i ona se izmigoljila prema naprijed u pokuaju da pobjegne, ali oni su je udarili i stisnuli u pijesak. Ovaj put nala se na rubu mora, licem u vodi. Njezini su napadai naizmjence zavijali, tektali poput pasa, siktali i reali, te udarali u bjesomune bujice rijei dok su je navlaili: ...daj je, daj je, daj, daj, daj... ...hou, hou, hou to, hou to... ...sad, sad, brzo, sad, brzo, brzo, brzo... Povlaili su joj donji dio trenirke, pokuavajui je ?vui, no nije bila sigurna ele li je silovati ili pak prodrijeti; moda nijedno od toga; zapravo nije mogla dokuiti to ele. Znala je tek da su obuzeti nekim neizrecivo silnim arom, jer studeni zrak bio je ispunjen njihovom potrebom, jednako kao maglom i mrakom.

Jedan od njih gurnuo joj je lice jo dublje u mokri pijesak i voda je sada bila posvuda oko nje, duboka tek nekoliko centimetara, no dovoljno da bi se utopila, a oni joj nisu dali disati. Znala je da e umrijeti, sad je bila pritjenjena i bespomona, umrijet e i sve zbog toga to je voljela trati nou. 2. U ponedjeljak trinaestog listopada, dvadeset dva dana nakon smrti Janice Capshaw, Sam Booker odvezao se unajmljenim automobilom I meunarodne zrane luke u San Franciscu do Moonlight Covea. Za vrijeme putovanja zabavljao se crnom no i na neki mraan nain

1213

zabavnom igrom. Naime, u mislima je sastavljao popis razloga zbog kojih vrijedi ivjeti. Iako je vozio ve vie od sat i pol, dosjetio se tek etiriju stvari: tamnog piva Guinness, prvorazredne meksike hrane, Goldie Hawn i straha od smrti. Ono gusto, tamno irsko pivo svaki put bi mu bez iznimke godilo i pruilo kratkotrajno utoite od briga na ovome svijetu. Restorane koji dosljedno posluuju prvorazrednu meksiku hranu ve je bilo tee pronai od Guinnessa; ta je utjeha stoga bila i manje dostupna. Sam je ve dugo bio zaljubljen u Goldie Hawn, odnosno u njezin lik na ekranu, jer je bila i simpatina, a ne samo prekrasna; bila je ovozemaljska i inteligentna i djelovala je kao da ivot smatra vraki zabavnim. Njegove anse da e upoznati Goldie Hawn bile su otprilike milijun puta slabije nego da e pronai vrhunski meksiki restoran u priobalnom gradiu na sjeveru Kalifornije, kakav je bio Moonlight Cove, pa mu je bilo drago to ona mje jedini razlog zbog kojega mu je vrijedilo ivjeti. Kako se pribliavao svome odreditu, visoki borovi i empresi zgusnuli su se na autocesti br. 1, te uobliili sivozeleni tunel to je bacao dugake sjenke pri svjetlosti kasnog poslijepodneva. Danje bio bez oblaka i na udnovat je nain djelovao prijetei; nebo je bilo blije-doplave boje, sumorno usprkos svojoj kristalnoj istoi, za razliku od tropskoplavog neba na koje je bio naviknut u Los Angelesu. Iako je temperatura bila negdje izmeu deset i petnaest stupnjeva, zubato sunce, nalik na odbljesak s ledene plohe, naizgled je smrzavalo boje krajolika i zasjenjivalo ih slojem lanoga mraza. Strah od smrti. To je bio najjai razlog na njegovome popisu. Iako je imao tek etrdeset dvije godine, bio visok sto sedamdeset sedam centimetara, teak osamdesedet pet kilograma i trenutno zdrav, Sam Booker je ve est puta visio na rubu smrti, zavirio s onu stranu zavjese i prizor mu nije djelovao osobito zamamno. S desne strane autoceste pojavio se putokaz: AVENIJA OCEAN, MOONLIGHT COVE, 3 KILOMETRA. Sam se nije bojao samrtnih muka, jer one e proi za trenutak. Nije se bojao ni toga da e ostaviti svoj ivot nedovrenim, jer ve nekoliko godina nije gajio nikakvih ciljeva, nada niti pak snova, pa se nije imalo to dovravati. Ali doista se bojao onoga to slijedi nakon smrti. Prije pet godina, vie mrtav nego iv na operacijskom stolu, doivio je

stanje blisko smrti. Dok su kirurzi bjesomuno radili kako bi ga spasili, on je ustao iz svog tijela i sa stropa pogledao svoje truplo i lijenike oko njega. Zatim se odjednom zatekao kako juri kroz tunelprema zasljepljujuoj svjetlosti, prema drugoj strani: bio je to onaj klie zagrobnog iskustva na kojemu je poivao senzacionalistiki uti tisak iz samoposluivanja. Vjeti kirurzi u zadnji su ga tren povukli natrag u svijet ivih, ali prije toga doputeno mu je da pogleda to se nalazi s one strane tog tunela. Od tog prizora umalo se usrao od straha. Koliko god ivot znao biti okrutan, bilo je ugodnije suoiti se s njime nego s onime to, kako je sumnjao, eka poslije njega. Doao je do izlaza za Aveniju Ocean. Pri dnu rampe, na mjestu gdje Avenija Ocean skree prema zapadu, ispod autoceste za pacifiku obalu, bio je jo jedan natpis: MOONLIGHT COVE, 1 KILOMETAR. Nekoliko kua zabijenih u purpurnu sjenu meu drveem s obje strane dvotrane asf altne ceste; prozori su im blistali priguenom utom svjetlou ve jedan sat prije sumraka. Neke su bile sagraene, napola od drveta, s izbaenim strehama, u bavarskome stilu za koji su tijekom etrdesetih i pedesetih godina neki arhitekti pogreno vjerovali da se harmonino uklapa u obalu sjeverne Kalifornije. Bilo je tu i prizemnica u stilu Montereva, sa zidovima od bijelih dasaka ili pak prekrivenih sindrom od cedrovine te bogato ureenih arhitektonskim detaljima, koji su dodue spadali u rokoko stil iz bajke. Budui da se Moonlight Cove u zadnjih deset godina jako izgradio, mnoge su kue bile elegantna, suvremena zdanja s brojnim prozorima; izgledale su poput brodova to se valjaju na nekoj nezamislivo visokoj plimi, a sad su nasukane na ovim breuljcima iznad mora. Kad je Sam stigao Avenijom Ocean u trgovaku etvrt dugaku est stambenih blokova, odmah gaje obuzeo udnovat osjeaj da neto ne tima. Trgovine, restorani, taverne, trnica, dvije crkve, gradska knjinica, jedno kino i ostale ustanove jedva vrijedne pozornosti nani-zale su se uz glavnu cestu koja se naginjala nanie prema oceanu, no za Sama je u toj zajednici postojalo neto neobino, neodredljivo no vrlo snano, od ega su ga proli marci. Nije mogao objasniti zato je trenutano tako negativno reagirao na to mjesto, iako je to moglo imati veze s turobnom meuigrom svjetla i sjene. Sad, pri svretku jesenjeg dana, na neveseloj sunevoj svjetlosti, velika kamena katolika crkva izgledala je poput izvanzemaljske eline graevine koja uope nije izgraena za ovjeka. Trgovina alkoholnim piima s bijelim tukaturama ljeskala se kao da je izgraena od kostiju izbjeljelih prolaskom vremena. Na mnogim izlozima sunce se, ledeno-bijelo, odbijalo poput vodopada dok je tonulo prema obzorju, kao da je naslikano kako bi prikrilo poslove osoba koje rade iza tih izloga. Sjenke to su ih bacale zgrade, borovi i empresi bile su ukoene, iljate, s rubovima otrim poput britve. 0

14

Sam je zakoio kod treeg krianja, nakon to je prevalio oko pola puta kroz trgovaku etvrt. Budui da iza njega nije bilo prometa, zastao je kako bi prouio ljude na plonicima. Nije ih bilo mnogo, osam do deset, a

i oni su proizveli dojam kao da neto ne tima. Ipak, razlozi zbog kojih mu se nisu svidjeli bili su manje odreeni od onih koji su uobliili njegovu sliku o gradu. Ljudi su hodali brzo, s namjerom, uzdignute glave, s posebnim izgledom hitnosti koji se inio neprilinim u lijenoj primorskoj zajednici sa samo tri tisue dua. Uzdahnuo je i krenuo dalje Avenijom Ocean govorei sam sebi da mu se mata previe raspalila. Moonlight Cove i ljudi u njemu vjerojatno mu ne bi djelovali ni najmanje neobini da tek prolazi ovuda prilikom dugakog putovanja te da skrene s priobalne autoceste samo da bi objedovao u ovdanjem restoranu. Umjesto toga, stigao je sa znanjem da ovdje ima neto trulo pa je, dakako, vidio zlokobne znakove na savreno nedunom prizoru. Barem je tako govorio sam sebi. Ali znao je pravu istinu. Doao je u Moonlight Cove zato to su ljudi ondje umirali, zato to su slubena tumaenja njihove smrti bila sumnjiva, a neto mu je nagonski govorilo da e istina, im bude otkrivena, biti iznimno uznemirujua. Tijekom godina stekao je povjerenje u svoje nagone; to ga je povjerenje dralo na ivotu. Parkirao je unajmljeni Ford ispred trgovine darovima. Prema zapadu, na udaljenome kraju mora sivog poput kriljevca, anemino sunce tonulo je niz nebo koje je polako postajalo blatnjavo-crveno. Vijugavi pipci magle poeli su se uzdizati iz uzburkane vode.Osim to je bila tuna, usamljena i pomalo nemirna nakon viesat-nog zatoenitva, bila je i preplaena. Naravno, nije bila onako preplaena kao jutros kad ju je otac prenio kroz kuu i ubacio u smonicu. Tada je lamatala nogama, vritala i bila uasnuta onime to je vidjela. Onime to su postali njezini roditelji. Ali onaj bijelo usijani uas nije mogao potrajati; postupno je splasnuo u priguen grozniav strah od kojega je istodobno osjeala vruinu i studen, nelagodu i glavobolju, gotovo kao na poetku gripe. Pitala se to e oni uiniti kad je napokon puste iz smonice. Zapravo ne, nije brinula o tome to e napraviti, jer bila je prilino sigurna da ve zna odgovor na to pitanje: promijenit e je tako da bude nalik na njih. Zapravo se pitala kako se ta preobrazba izaziva... i to e tono postati. Znala je da njezina majka i njezin otac nisu vie obini ljudi, da su sad neto drugo, ali nije iznalazila rijei kojima bi se opisalo to su to postali. Njezin je strah bio pojaan injenicom da su joj manjkale rijei kojima bi sebi protumaila to se dogaa u njezinu vlastitom domu, jer oduvijek je bila zaljubljena u rijei i imala je vjeru u njihovu snagu. Voljela je itati sve: poeziju, novele, romane, dnevne novine, asopise, pa i poleinu kutije zobenih pahuljica ako niega drugoga nije bilo pri ruci. Ila je u esti razred, ali njezina uiteljica ga Tokawa rekla je da ita kao da je ve u prvome razredu gimnazije. Kad nije itala, esto je pisala vlastite prie. Prole godine odluila je da e, kad odraste, pisati romane nalik na one g. Paula Zindela, ili pak produhovljeno aavog g. Daniela Pinkwatera ili pak, to je jo najbolje od svega, nalik na one to ih pie gica Andre Norton. Ali sad su rijei presuile; njezin e ivot biti umnogome drukiji od onoga to je zamiljala. Gubitak ugodne, knjike budunosti koju je planirala plaio ju je podjednako kao i promjene u njezinim roditeljima. Osam mjeseci prije svog dvanaestog roendana Chrissie je postala vrlo svjesna koliko je ivot nepouzdan; bila je to turobna spoznaja za koju

nije bila osobito spremna. Dodue, jo se nije predala. Odluila je boriti se. Nee im dopustiti da je preobraze bez otpora. Uskoro nakon to su je bacili u smonicu, im su joj se osuile suze, pregledala je sadraj polica traei kakvo oruje. U smonici se nalazila uglavnom hrana, u konzervama, staklenkama i zamotuljcima, ali ondje su i sredstva za pranje rublja te pribor za prvu pomo i kune poslove. Pronala je neto savreno: malenu sprej-bocu WD-40, maziva na "naftnoj osnovi. Bila je tri puta manja od obine sprej-boce i bilo ju je lako skriti. Kad bi ih mogla 3. U smonici pokraj kuhinje Chrissie Foster je sjedila na podu, leima naslonjena na policu sa zimnicom, i promatrala svoj sat. Pri jarkome svjetlu jedne jedine gole arulje u grlu na stropu, vidjela je da je zakljuana u toj malenoj prostoriji bez prozora ve gotovo devet sati. Runi je sat dobila za svoj jedanaesti roendan, prije vie od etiri mjeseca, i to ju je uzbudilo, jer nije to bio obian djeji sat s likovima iz crtica na brojaniku; bio je to pravi fini, enski, pozlaeni Timex s rimskim brojevima umjesto obinih. Isti je nosila i njezina majka. Dok ga je prouavala, Chrissie je bila obuzeta tugom. Sat je podsjeao na razdoblje sree i obiteljskog zajednitva koje je zauvijek izgubljeno. 16 ^ 17

iznenaditi, poprskati im u oi i privremeno ih zaslijepiti, mogla bi pobjei u slobodu. Kao da ita novinski naslov, rekla je: Domiljata djevojica spaava si ivot obinim kuanskim mazivom. Uhvatila je WD-40 objema rukama traei u njemu utjehu. Tu i tamo iz sjeanja bi joj se vratila jedna iva, uporna slika: lice njezina, oca onakvo kako je izgledalo kad ju je bacio u smonicu crveno i naduto od gnjeva, oi tamno obrubljene, nosnice rairene, usnice povuene sa zubi u divljem cereku, a svaka crta lica izobliena od bijesa. Vratit u se po tebe rekao je prskajui slinu u govoru. Vratit u se. Tresnuo je vratima i vrsto ih podupro naslonom kuhinjske stolice koju je uglavio pod kvaku. Poslije, kad se kua utiala a njezini roditelji izgleda da su nekamo otili, Chrissie je iskuala vrata, gurnula ih svom svojom snagom, ali nagnuta stolica predstavljala je nepominu prepreku. Vratit u se po tebe. Vratit u se. Njegovo izoblieno lice i krvlju podlivene oi naveli su je na misli o tome kako je g. Robert Louis Stevenson opisao ubilakog Hydea u prii o doktoru Jekvllu, to ju je proitala prije nekoliko mjeseci. U njezinu je ocu bilo ludila; nije bio isti ovjek kao prije. Jo je vie uznemiravalo sjeanje na ono to je vidjela u predvorju na katu kad se vratila kui nakon to joj je pobjegao kolski autobus te je iznenadila roditelje. Ne. Oni zapravo vie nisu bili njezini roditelji. Bili su... netko drugi.

Zadrhtala je. Stegnula je bocu WD-40. Odjednom, prvi put u nekoliko sati, zaula je zviikove iz kuhinje. Stranja kuna vrata otvorila su se. Koraci. Barem dvoje, moda troje, etvero ljudi. Tu je unutra ree njezin otac. Chrissieno srce je zastalo, zatim zakucalo novim, brim ritmom. Ovo nee biti ba brzo ree neki drugi ovjek. Chrissie nije prepoznala njegov dubok, pomalo hrapav glas. Vidite, to je sloenije kod djeteta. Shaddack nije siguran da smo uope jo spremni za djecu. Riskantno je. Mora biti preobraena, Tuckeru. Bila je to Chrissiena majka Sharon, iako nije zvuala nalik na samu sebe. Svakako, bio je to njezin glas, ali bez uobiajene blagosti,bez one prirodne muzikalnosti zbog koje je to bio upravo savren glas za itanje bajki. Ma da, naravno, moramo je obraditi ree neznanac koji se oito zvao Tucker. To znam. I Shaddack to zna. Uostalom, poslao me ovamo, ne? Samo kaem da bi moglo potrajati due nego inae. Treba nam mjesto gdje je moemo svezati i promatrati prilikom preobrazbe. Upravo ovdje. U njezinoj sobi na katu. Preobrazba? Chrissie je, sva uzdrhtala, ustala i stala suelice vratima. Uz struganje i zveket, nagnuta stolica odmaknuta je od kvake. Uhvatila je sprej desnom rukom, dolje uz bok i napola iza sebe, s kaiprstom na prskau. Vrata su se otvorila i njezin je otac provirio i pogledao je. Alex Foster. Chrissie gaje pokuavala zamisliti kao Alexa Fostera a ne kao svog oca, jednostavno kao Alexa Fostera, ali bilo je teko zanijekati da je u nekim stvarima on jo uvijek njezin otac. Osim toga, Alex Foster nije bilo nita primjerenije nego otac, jer on je bio sasvim nova linost. Lice mu nije vie bilo izoblieno od bijesa. Bio je sliniji sebi: gusta plava kosa; iroko pristalo lice izraenih crta; jedva primjetne pjegice po obrazima i nosu. Ipak, vidjela je stranu promjenu u oima. On kao daje bio ispunjen silnom hitnou, otrom napetou. Gladan. Da, to je to: tata je djelovao kao da je gladan... opsjednut glau, izbezumljen od gladi, upravo je umirao od gladi... ali ne za hranom, nego za neim drugim. Nije shvaala njegovu glad, ali nasluivala ju je; bila je to silna potreba koja je prouzroila neprestanu napetost u njegovim miiima, potreba za golemom snagom, toliko vrela da se naizgled dizala s njega u valovima, poput pare s vrele vode. Izai odatle, Christine. Chrissie pusti da joj ramena klonu, trepne kao da zadrava suze, pretjera s drhtajima koji su je proimali, i pokua stei siuan, preplaen, poraeni izgled. Protiv volje je krenula naprijed. Doi, doi ree on nestrpljivim glasom, mahnuvi joj da izae iz smonice. Chrissie je zakoraila preko praga i ugledala svoju majku, koja je bila pokraj Alexa, malo iza njega. Sharon je bila lijepa, crvenka-stosmee kose i zelenih oiju, ali na njoj vie nije bilo nikakve blagosti niti pak majinstva. Pogled joj je bio tvrd, bila je promijenjena i puna one iste nervozne energije koju je jedva kontrolirala i koja je ispunjavala njezina

mua.

1819

Kod kuhinjskog je stola stajao neznanac u trapericama i vunenom sakou. To je oito bio onaj Tucker kojemu se njezina majka obratila: visok, vitak, sav sazdan od otrih rubova i kuteva. Njegova kratko ostriena crna kosa bila je nakostrijeena. Tamne oi bile su mu usaene ispod duboka, koata ela; njegov kukast nos djelovao je poput kamena klina zabijena posred lica; usta su mu bila poput tanka proreza a eljusti izraene kao u grabeljivca koji se hrani malenim ivotinjama i jednim* ih ugrizom napola pregriza. Nosio je crnu lijeniku torbu. Njezin je otac posegnuo za Chrissie dok je izlazila iz smonice, a ona je munjevito potegnula bocu WD-40 i poprskala ga u oi s udaljenosti od oko pola metra. Jo dok je otac urlikao od boli i iznenaenja, Chrissie se okrenula te poprskala i svoju majku, tono u lice. Napola zaslijepljeni, nespretno su je pokuali zgrabiti, ali ona im se izmaknula i pojurila preko kuhinje. Tucker se smeo, ali uspio ju je uhvatiti za ruku. Okrenula se prema njemu i ritnula ga u prepone. Nije ju pustio, ali snaga je napustila njegove krupne ruke. Istrgnula se i otrala u predvorje prizemlja.bojama, te je lagano svjetlucao; sumaglica boje ljive poivala je na svemu, osim ondje gdje su uline svjetiljke bacale obilje ute svjetlosti, umekane maglom, a iznad svega nadvila se gusta tama koja je silazila na grad. Na vidiku je bio tek jedan automobil u pokretu, udaljen tri stambena bloka, a Sam je bio jedini pjeak u tom trenutku. Pusto u sprezi s udnovatim svjetlom umiruega dana usadila mu je osjeaj da je ovo naputen grad, nastanjen tek mrtvacima. Magla, koja se postupno zgunjavala, uspinjala se breuljkom iz smjera Pacifika, i pridonosila varci da su sve okolne trgovine naputene, da ne nude nikakvu robu, osim pauine, tiine i praine. Ba si mranjak, rekao je samome sebi. Beskrajno turoban. ivotno ga je iskustvo uinilo pesimistom. Traumatini tijek njegova dosadanjeg ivota prijeio je razgaljeni optimizam. Pipci magle obavijali su mu se oko nogu. Na udaljenome rubu smrknutog mora, blijedo sunce ve se napola zgaslo. Sam zadrhti i ue u tavernu neto popiti. Ondje su bila jo tri gosta i, koliko se vidjelo, nijedan nije bio pretjerano raspoloen. U jednome separeu od crnog vinila sredovjean ovjek i ena naginjali su se jedno prema drugome i prigueno razgovarali. Jedan tip za ankom, siv u licu, bio je nagnut nad svojom aom toena piva, koju je pridravao objema rukama, i mrtio se kao da je upravo ugledao kako mu u piu pliva ohar. U skladu sa svojim imenom, Vitezov most odisao je patvorenim britanskim ugoajem. Na poleini svakoga barskog stolca bio je postavljen drukiji grb, nesumnjivo preslikan iz kakva slubenog prirunika o grbovlju, te izrezbaren u drvu i rukom oslikan. U jednome je kutu stajao oklop. Na zidovima su visjeli prizori s lova na lisice.

Sam se smjesti na osmome stolcu od ovjeka siva u licu. Posluitelj mu uurbano prie, usput briui ve gotovo besprijekorno uglaanu hrastovu povrinu anka istom pamunom krpom. Izvolite gospodine, ime vas mogu posluiti? ovjek je bio zaokruen u svakom pogledu: malen, okrugao trbui; mesnate podlaktice nagusto prekrivene crnom dlakom; bucmasto lice; premalena usta da bi bila u skladu s ostalim njegovim osobitostima; prasti nos koji se zavravao oblom kuglicom; oi zaokruene u toj mjeri da je cijelo vrijeme imao zauen izraz. Imate li Guinnessl zapita Sam. To je temelj pravoga puba, ako mene pitate. Da ne drimo (ruinness... zaboga, mogli bismo postati slastiarnica. Imao je milozvuan glas; svaka rije koju je izgovorio djelovala je glatko i zaobljeno, 4. Sumrak se sputao s istoka na Moonlight Cove, kao daje to nekakva magla to se ne sastoji od vode nego od zadimljene purpurne svjetlosti. Kad je Sam Booker izaao iz automobila, zrak je bio studen; bilo mu je drago to ispod jakne od kordsamta nosi vunenu vestu. U trenutku dok je fotoelija ukljuila sve uline svjetiljke istodobno, on je koraao Avenijom Ocean, gledao u izloge, privikavao se na grad. Znao je da je Moonlight Cove uspjeno mjesto, da u njemu doslovno nema nezaposlenosti, i sve to zahvaljujui tvrtki New Wave Microtechnology, no ipak je vidio znakove neuspjena poslovanja. Trgovina Tavlorovi fini darovi i Saengerova draguljarnica bili su ispranjeni; kroz njihove pranjave izloge od metalizirana stakla vidio je prazne police i prazne izlobene ormarie te duboke, nepomine sjenke. Novi trendovi, trgovina pomodnom odjeom, imala je rasprodaju pred zatvaranje, a sudei po sui kupaca njihova se roba slabo prodavala unato pedeset do sedamdeset posto niim cijenama. Dok je preao dva stambena bloka prema zapadu, do ruba grada uz plau, preao ulicu i vratio se tri bloka drugom stranom Avenije Ocean do taverne Vitezov Most, sumrak je brzo padao. Sedefasta magla dopirala je s mora i zrak je djelovao kao da se prelijeva u duginim

2021

upravo onako kako je i izgledao. Djelovao je neobino usluno. elite li ledeno pivo ili tek malo ohlaeno? Imam i jedno i drugo. Sasvim malo ohlaeno. Pametno! kad se vratio s Guinnessom i aom, posluitelj je rekao: Zovem se Burt Peckham. Vlasnik sam ovoga. Sam Booker ree Sam nalijevajui pivo niz stijcnku ae kako bi se stvorilo to manje pjene. Lijepo vam je ovo mjesto, Burt. Hvala. Moete to razglasiti. Pokuavam odrati prisnu atmosferu i dobro opskrbljen podrum. I nekad se okupljalo prilino mnotvo ljudi, ali izgleda da je u zadnje vrijeme vei dio grada preao u trezvenjake ili su pak ljudi poeli kuhati pivo u vlastitim podrumima. Ne znam to je od toga posrijedi. Hja, ponedjeljak je.

Posljednjih nekoliko mjeseci nije uope neobino da budemo poluprazni ak i subotnjih veeri, a to se nikad prije nije dogaalo. Okruglo lice Burta Peckhama naboralo se od brige. Dok je govorio, polako je brisao plohu anka. to li je to... Mislim da je ona poast za zdravim ivotom, to ve dugo opsjeda ljude u Kaliforniji, konano otila predaleko. Svi borave kod kue, izvode aerobik uz video, jedu penine klice i bjelanjke, ili kog ve uope vraga jedu, a piju iskljuivo obinu vodu, voni sok i ptije mlijeko. Gledajte, aica-dvije na dan godi zdravlju. Sam otpije malo piva i zadovoljno uzdahne. Ovo bogme ima okus kao da godi zdravlju ree. I godi. Pospjeuje cirkulaciju. Regulira probavu. Sveenici bi svake nedjelje trebali hvaliti vrline tog pia, a ne propovijedati protiv njega. Sve neka bude umjereno, a to se odnosi i na dva-tri piva na dan. Vjerojatno je shvatio da pretjeruje s brisanjem anka, jer objesio je krpu na kukicu i prekriio ruke na grudima. Ovdje ste samo u prolazu, Sam? Zapravo slae Sam skitaram uz obalu; krenuo sam iz Los Angelesa i idem gore sve do Oregona. Traim pogodno mjesto na kojemu bih proivio polumirovinu. Mirovinu? Valjda se alite. /"o/umirovinu. Ali imate tek, koliko, etrdeset, etrdeset jednu? etrdeset dvije. A to ste inae, pljaka banke? Burzovni meetar. Tijekom godina nekoliko sam puta dobro uloio novac. Mislim da bih sad mogao napustiti ono borilite i sasvimse pristojno snai s ovime to imam. Htio bih se skrasiti na nekom mirnom mjestu, bez smoga i zloina. Ve mi je dosta Los Angelesa. Ljudi doista zarauju novac na burzi? zapita Peckham. Mislio sam da je to podjednako dobar nain ulaganja kao i kockarski stol u Renou. Nisu li svi propali prije nekoliko godina kad je burza eksplodirala? Za malog ovjeka to je lutrija, ali moete dobro proi kao meetar, osobito ako vam uspjeh ne zavrti glavom. Burza vam je kao i svako drugo trite, ne moe vjeito ni uspjevati niti pak propadati; samo morate naslutiti pravi trenutak kad treba zaplivati protiv struje. S etrdeset dvije godine u mirovini zaneseno ree Peckham. A kad sam ja poeo krmariti, mislio sam da sam zbrinut za itav ivot. Rekao sam eni: kad su dobra vremena, ljudi piju da bi proslavili, kad su loa, da bi zaboravili, pa nema boljeg posla od taverne. A gledajte sad. irokim pokretom ruke preao je preko prostorije. Bolje bih proao da u samostanu prodajem kondome. Moe li jo jedan Guinnessl zapita Sam. Hej, moda jo ima nade za ovo mjesto! Moda je Moonlight Cove upravo ono to traim ree Sam kad se Peckham vratio s drugom bocom tamnoga piva. Mislim da u ostati nekoliko dana, da malo vidim kako se ovdje die. Moete li mi preporuiti kakav motel? Ostao je samo jedan. U ovom gradu turizam nikad nije osobito cvao. Valjda ovdje nikome to nije bilo ba ni potrebno. Do ovog ljeta imali smo etiri motela. Sad su tri zatvorena. Ne znam... I uz svu svoju ljepotu, ovaj gradi moda umire. Koliko ja vidim, broj stanovnika ne pada ali... kvragu, neto u njemu odumire. Ponovno je zgrabio krpu i poeo latiti hrastovinu. No, bilo kako bilo, pogledajte prenoite Laguna u Cvpress

Laneu. To vam je zadnja ulica koja se kria s Avenijom Ocean; protee se uz obalu, pa ete vjerojatno dobiti sobu I pogledom na ocean. isto, tiho mjesto. 5. Na kraju predvorja u prizemlju Chrissie Foster otvorila je ulazna \ i ata. Pojurila je preko irokoga trijema te niz stubite, posrnula, vratila ravnoteu, skrenula nadesno i potrala preko dvorita, pokraj plave 11 nude koja je oito pripadala Tuckeru, te se zaputila prema stajama. I milo joj se da odluno lupkanje njezinih tenisica odjekuje poput topovskih pucnjeva u sumraku koji se brzo sputao. Poeljela je da

2223

moe trati u tiini... i bre. ak i ako njezini roditelji i Tucker ne dou do trijema prije nego je progutaju sjenke, ipak e uti kamo se zaputila. Vei dio neba bio je zagorjelo crne boje, iako je zapadno obzorje bilo obiljeeno tamnocrvenim sjajem, kao da se sva svjetlost listopadna dana skuhala, te je od nje ostao tek ovaj intenzivan grimizni talog, koji se slegnuo na dnu nebeskoga kotla. Pramenovi magle puzali su s oblinjega mora i Chrissie se nadala da e se brzo zgusnuti, do gustoe pudinga, jer trebat e joj jaa zatita. Dola je do prve od dvije dugake staje i povukla velika vrata ustranu. Preplavili su je poznati, nimalo neugodni mirisi slama, sijeno, zob, konji, ulje za masiranje, konata sedla i sasueni izmet. Prekida za svjetlo kljocnuo je na njezin pritisak i tri slabe arulje mirnule su dovoljno snano da prigueno rasvijetle zgradu, a da ne uznemire stanare u njoj. S obje strane prolaza od nabijene zemlje smjestilo se po deset prostranih pregrada za konje, i radoznali su konji zavirili prema njoj iznad nekoliko niskih vrata. Neto tih konja pripadalo je Chrissienim roditeljima, ali veina ih je ovdje bila tek smjetena, a pripadali su ljudima iz Moonlight Covea i okolice. Konji su mrkali i frktali, a jedan je i tiho zanjitao dok je Chrissie potrala pokraj njih do zadnje pregrade slijeva, gdje je prebivala pjegavo-siva kobila po imenu Godiva. U pregrade se moglo ui i s vanjske strane zgrade, iako su u ovo hladno godinje doba vanjska vrata bila zasunjena i s gornje i s donje strane kako iz konjunice ne bi izlazila toplina. Godiva je bila pitoma kobila i osobito privrena Chrissie, no plaha kad joj se prilazilo u mraku; mogla bi se propeti ili pak ritnuti nogama budu li njezina vanjska vrata iznenada otvorena u ovo doba dana. Budui da Chrissie nije smjela izgubiti makar i nekoliko trenutaka na umirivanje svoje kobile, morala joj je prii iz unutranjosti staje. Godiva je bila spremna za nju. Kobila je protresla glavom, zabacila gustu i sjajnu bijelu grivu po kojoj je i dobila ime, te otpuhnula zrak kroz nozdrve u znak pozdrava. Chrissie je bacila pogled otraga, prema ulazu, oekujui da svakog trenutka upadnu Tucker i njezini roditelji, te otkraunala niska vrata. Godiva izae u prolaz izmeu dva reda pregrada.

Budi dama, Godiva. Daj, molim te, budi mi dobra. Nije imala vremena da osedla kobilu niti pak da je zauzda. Stavi-vi ruku na Godivin bok, povela ju je pokraj prostorije s konjskom opremom i zobnice koje su zauzimale pozadinu konjunice. Usput jepreplaila mia koji joj je pojurio preko puta do zakutka u sjeni. Rastvorila je vrata s te strane i hladan je zrak jurnuo unutra. Bez stremena kojim bi poduprla nogu Chrissie je bila premalena da bi uzjahala Godivu. U kutu pokraj prostorije s opremom stajao je kovaki stolac za potkivanje. Drei ruku na Godivi kako bi je umirila, Chrissie je zakvaila stolac jednim stopalom i privukla ga uz bok kobile. Iza nje, s udaljenog kraja konjunice, Tucker je povikao: Ovdje je! U staji! Potrao je prema njoj. Stolac nije bio dovoljno visok i nije bio prikladna zamjena za stremen. ula je kako lupaju Tuckerovi koraci, blie, sve blie, ali nije gledala prema njemu. Imam je! uskliknuo je. Chrissie zgrabi prekrasnu Godivinu bijelu grivu, baci se na krupnu kobilu i uzdigne se, sve vie, visoko zabacujui nogu; oajniki je grebla po kobilinu boku i snano vukla za grivu. To je jamano boljelo Godivu, ali stara je djevojka sve to stoiki podnosila. Nije se propela niti pak zanjitala od boli, kao da joj je neki konjski nagon govorio da ivot njezine malene ovisi o staloenosti. Zatim se Chrissie nala na Go-divinim leima, opasno se nagnula ali i zadrala, vrsto je steui koljenima, s jednom rukom punom grive, te pljesnula kobilu po boku. Idemo! Tucker ju je dostigao upravo dok je izustila tu jednu rije, zgrabio je za nogu, dohvatio joj traperice. Duboko usaene oi bile su mu izbezumljene od bijesa; puhao je kroz nozdrve a tanke usnice povukle su mu se sa zuba. Ritnula ga je pod bradu i izgubio je stisak. Godiva je istodobno skoila prema naprijed kroz otvorena vrata, u no. Ima konja! povika Tucker. Na konju je! Siva kobila pojurila je ravno prema travnatoj padini koja je vodila prema moru udaljenome nekoliko stotina metara, gdje je posljednje blatnjavocrveno svjetlo sutona oslikavalo slabane, treptave oblike na crnoj vodi. Ali Chrissie nije eljela silaziti do obale zato to nije bila sigurna koliko je visoka plima. Na nekim mjestima uz obalu plaa nije bila iroka ak ni za oseke; ako je plima sad visoka, duboka voda na nekim e mjestima dopirati sve do stijenja i strme obale, te na taj nain spreavati prolaz. Nije mogla riskirati da odjae u slijepu ulicu dok je progone roditelji i Tucker.

2425

ak i bez pomoi sedla i u punome galopu Chrissie se uspjela povui u bolji poloaj na kobili, i im se vie nije naginjala na jednu stranu poput kaskadera, zarinula je obje ake u gustu bijelu grivu, zgrabila rukohvat te grube dlake i pokuala je upotrijebiti kao zamjenu za uzde. Natjerala je Godivu da skrene nalijevo, suprotno od mora, suprotno i od

kue, natrag uz staju pa dalje prema prilaznome putu, dugakom oko jednog kilometra, to je vodio do okrune ceste na kojoj e lake pronai pomo Umjesto da se pobuni zbog takva grubog postupka, strpljiva je Godiva odmah posluala i skrenula nalijevo isto tako lijepo kao da je osjetila potezanje uzda kroz vale. Tutnjava njezinih kopita odjekivala je pokraj zidova konjunice dok su jurili pokraj te zgrade. Ti si prava cura! povika Chrissie kobili. Volim te, curo stara! Bez pogibelji su proli u irokome luku oko istonog ulaza u staju, kuda je ula po kobilu, a gdje je sada opazila kako izlazi Tucker. Bio je oigledno iznenaen stoje vidi kako se zaputila u tom pravcu umjesto da je otila prema oceanu. Pojurio je prema njoj, i bio je zapanjujue brz, ali nije bio par Godivi. Dole su do prilaznoga puta i Chrissie je vodila Godivu po mekanome tlu sa strane, paralelno uz tu tvrdu cestu. Nagnula se naprijed, priljubila uz kobilu to je jae mogla, u strahu da ne padne, i svaki odreiti udarac kopita prostrujao joj je kroz kosti. Glava joj je bila okrenuta ustranu, tako da je vidjela kuu slijeva, prozore prepune svjetlosti ali bez dobrodolice. To vie nije bio njezin dom; bio je to pakao unutar etiri zida, pa joj se svjetlost s prozora priinjavala poput demonske vatre u prostorima Hada. Odjednom je ugledala kako neto juri preko travnjaka prema prilaznome putu, prema njoj. Bilo je nisko i brzo, veliine ovjeka, ali tralo je etveronoke, ili gotovo etveronoke, te poskakivalo dvadesetak metara od nje i pribliavalo joj se. Ugledala je jo jednu podjednako bizarnu priliku, gotovo iste veliine kao prva, kako tri iza nje. Iako su obje spodobe bile osvijetljene odostraga, svjetou s prozora, Chrissie je mogla razabrati tek njihov vanjski oblik, pa ipak je znala o emu je rije. Ne, tonije: o kome je rije, ali jo uvijek nije znala to su oni bili, iako ih je jutros vidjela u predvorju na katu; znala je to su neko bili ljudi poput nje ali nije znala to su sad. Idemo, Godiva, idemo! ak i bez udarca uzdama u znak da pojuri, kobila je produljila korak, kao da je mislima povezana s Chrissie.Ostavile su kuu za sobom, bjesomuno jurei preko travnata polja, usporedno s prilaznim putem od makadama, te se uz zviduk pribliavale okrunoj cesti, oko pola kilometra prema istoku. Kobila spretnih nogu upinjala je miie u bedrima i njezin je moni korak bio toliko uljuljkujue ritmian i uznosit da je Chrissie uskoro jedva bila prisebna koliko se njie i poskakuje jaui; inilo se kao da klize preko zemlje, gotovo lete. Pogledala je preko ramena i nije vidjela kako one dvije prilike poskakuju, iako nije bilo sumnje daje progone kroz nagomilane sjenke. Dok je blatnjavocrveni sjaj na zapadnome obzorju gasnuo u tamnopur-purnu boju, dok su se svjetla kue brzo udaljavala te dok je polumjesec provirio jednim svojim srebrnastim rogom iznad crte breuljaka na istoku, vidljivost je bila slaba. Iako nije vidjela one progonitelje koji su ili pjeice, bez ikakve je potekoe zapazila farove Tuckerove plave Honde. Ispred kue, koja je sad bila nekoliko stotina metara iza nje, Tucker je skrenuo automobilom na prilazni put i pridruio se potjeri. Chrissie je bila prilino sigurna da Godiva moe trati bre od bilo kojeg ovjeka ili ivotinje, s iznimkom kakva boljeg konja, ali znala je da se kobila ne moe mjeriti s automobilom. Tucker e ih dostii za nekoliko

sekundi. Lice tog ovjeka bilo joj je jasno u sjeanju: koato elo, grbav nos, duboko usaene oi, poput dvije tvrde, crne pikule. Odlikovao se onom aurom neprirodne vitalnosti koju je Chrissie ponekad viala u svojih roditelja; bila je rije o nervoznoj energiji koju je pratio udnovat izgladnjeli izgled. Znala je da e on uiniti bilo to kako bi je zaustavio, da bi ak mogao pokuati sruiti Godivu Hondom. Dakako, nije mogao slijediti Godivu automobilom preko zemljana terena. Chrissie je protiv svoje volje koljenima i grivom u svojoj desnici skrenula kobilu od prilazna puta i okrune ceste, gdje bi vrlo vjerojatno brzo naili na pomo. Godiva ju je posluala bez oklijevanja i zaputile su se u umu koja je poivala s udaljene strane livade, petsto metara prema jugu. Chrissie je vidjela umu tek kao crnu, nakostrijeenu masu to se nejasno ocrtavala na tek neto manje mranome nebu. Pojedinosti tla koje je morala prijei jasnije se sjeala nego to ih je vidjela. Molila se da konj bolje vidi nou nego ona. To je moja cura, idemo, idemo, dobra moja stara, idemo! doviknula je kobili u znak ohrabrenja. Podizale su vjetar u otrome, nepominom zraku. Chrissie je bila svjesna Godivina vrelog daha koji je jurio pokraj nje u obliju

2627

kristaliziranih oblaaka, a i njezin se dah dimio kroz otvorena usta. Srce joj je udaralo u ritmu s bjesomunim toptanjem kopita i umalo se osjeala kao da ona i Godiva nisu jaha i konj nego jedno bie, s istim srcem, krvi i dahom. Iako je bjeala da spasi ivu glavu, bila je isto toliko ugodno uzbuena kao to je bila prestravljena, i ta ju je spoznaja osupnula. Bila je suoena sa smru, moda ak s neime gorim od smrti i bilo je to neobino .uzbudljivo, privlano na neki mraan nain, i to u tolikoj mjeri da si to nikad ne bi mogla ni zamisliti. Gotovo se podjednako pribojavala neoekivana uzbuenja koliko i ljudi koji su je progonili. vrsto se stisnula uz sivu kobilu, povremeno poskakujui na njezinim golim leima, podiui se opasno visoko, no vrsto se drala, steui vlastite miie u znak suuti prema konju. Sa svakim korakom koji je tresao zemlju Chrissie je postajala sve sigurnija da e pobjei. Kobila je bila srana i izdrljiva. Poto su prele tri etvrtine polja, dok se uma nadvila nad njih, Chrissie je odluila ponovno skrenuti prema istoku im dou do drvea, ne izravno prema okrunoj cesti nego otprilike u tom smjeru, a zatim... Godiva je pala. Kobila je zagazila u neto duboko rupu poljske vjeverice, ulaz u zeje leglo, moda u prirodnu rupu izlokanu od kie posrnula te izgubila ravnoteu. Pokuala se ispraviti, no nije uspjela nego je pala, prestravljeno vrisnuvi. Chrissie se bojala da e kobila tresnuti na ju, da e je zdrobiti ili joj barem slomiti nogu. Ali nije bilo stremena u kojemu bi joj zapela noga, niti pak roga sedla koji bi joj uhvatio odjeu, a budui da je nagonski

pustila Godivinu grivu, odmah je zbaena, tono preko kobi-line glave visoko u zrak. Iako je tlo bilo meko i obloeno debelim slojem divlje trave, pala je uz takav udarac da je zatrnula, sav joj je zrak izletio iz plua i toliko je snano udarila zubima o zube da bi pregrizla jezik da je bio meu njima. Ali nala se tri metra od kobile i na sigurnome u tom pogledu. Godiva je prva ustala, trenutak nakon to je pala. Oiju razro-gaenih od straha, prokaskala je pokraj Chrissie, pazei na prednju desnu nogu koju je oito samo uganula; da je bila slomljena, kobila ne bi ni ustala. Chrissie je dozvala kobilu, bojei se da e odlutati. Ali dah joj je izlazio tek u isprekidanim naletima i kroz usne joj je proao tek apat: Godival Kobila je produila prema zapadu, natrag prema moru i stajama.Kad se Chrissie napokon podigla na ruke i koljena, sinulo joj je da joj epavi konj nee biti ni od kakve koristi pa nije vie pokuavala dozvati kobilu. S mukom je uzimala zrak i bila je pomalo oamuena, ali znala je da mora krenuti dalje, jer nesumnjivo su je jo vrebali. Vidjela je Hondu, ukljuenih farova, parkiranu uz cestu vie od tristo metara sjevernije. Poto je sav krvavi sjaj sutona nestao s obzorja, polje je bilo crno. Nije mogla razabrati jesu li niske, gipke prilike jo uvijek ondje, iako je znala da se jamano pribliavaju te da e je uhvatiti za minutu-dvije. Uspravila se na noge, okrenula prema jugu u smjeru ume, teturala desetak-petnaestak metara, sve dok joj se noge nisu oporavile od siline pada, te naposljetku potrala. 6. Tijekom godina Sam Booker je otkrio da je kalifornijska obala cijelom svojom duinom uljepana pristalim krmama koje se odlikuju majstorski isklesanim kamenom, drvenom gradom potamnjelom od vremena, lunim stropovima, bruenim staklom i dvoritima s bujnom vegetacijom i prilaznim putevima od rabljene opeke. Usprkos udobnim slikama koje je njegovo ime izazivalo i iznimnom krajoliku koji ga je okruivao, prenoi^ Laguna nije spadalo meu te kalifornijske dragulje. Bila je to obina etverokutna dvokatna kutija sa tukaturama i etrdeset soba, na ijem se jednome kraju nalazila neugledna kavana, a bazena nije bilo. Pogodnosti su bile ograniene na ledomate i hladnjake s gaziranim piima na oba kata. Natpis iznad motelskog ureda nije bio niti nametljiv niti pak izraen u umjetniki uoblienome modernom neonu; bio je tek malen i jednostavan... i jeftin. Recepcionar u veernjoj smjeni dao mu je sobu na drugome katu I pogledom na more, iako smjetaj nije bio vaan Samu. No sudei po polupraznom parkiralitu, nije vladala nestaica soba s pogledom. Svaki kat motela imao je po dvadeset soba u skupinama po deset, a bile su povezane zajednikim predvorjem sa sintetikim sagom naranaste boje od koje su pekle oi. Iz soba prema istoku pruao se pogled U Cvpress Lane; sobe okrenute zapadu gledale su prema Pacifiku. Njegova se soba nalazila na sjeverozapadnome uglu: prostrani krevet I ulegnutim madracem i pohabanom plavozelenom posteljinom, noni Ormarii s oiljcima od cigareta, televizor privren na stalku, stol, ch ije sjedalice s naslonjaima, komoda s oiljcima od cigareta, telefon,

2829

kupaonica ijedan veliki prozor u kojemu je bilo uokvireno more zastrto nou. Pomislio je daje ambijent duu dao za razoarane putujue trgovce koje je napustila srea i koji se kolebaju na rubu ekonomske propasti. Kad bi poinjali samoubojstvo na slubenom putu, to bi vjerojatno radili u ovakvim sobama. Raspakirao je svoja dva kovega te stavio odjeu u ormar i ladice komode.-Zatim je sjeo na rub kreveta i zagledao se u telefon na nonom ormariu. Trebao bi nazvati Scotta, svog sina, koji je kod kue u Los Angelesu, ali nije to mogao obaviti s ovog telefona. Poslije, ako se ovdanja policija pone zanimati za njega, mogli bi posjetiti prenoite Lagunu, pregledati mu raun za meugradske razgovore, provesti istragu o brojevima koje je nazvao i pokuati dokuiti njegov stvarni identitet na osnovi identiteta osoba s kojima je razgovarao. eli li da ne bude razotkriven, mora s telefona u svojoj sobi zvati iskljuivo svoj broj za vezu u uredu FBI u Los Angelesu; bila je to sigurnosna linija na kojoj e mu odgovoriti: Birchfield osiguranje, mogu li vam pomoi? Nadalje, u spisima telefonske tvrtke ta je linija doista bila prijavljena na Birchfield, nepostojeu tvrtku u kojoj je Sam toboe bio burzovni meetar; nije postojao nain da se preko nje doe do FBI. Zasad jo nije imao nita za izvjestiti, pa nije ni podignuo slualicu. Kad izae na veeru, moe nazvati Scotta s javne govornice. Nije imao volje razgovarati s djeakom. Bit e to iskljuivo poziv iz dunosti. Sam ga se pribojavao. Razgovori sa sinom prestali su mu initi zadovoljstvo jo prije barem tri godine, kad je Scottu bilo trinaest godina i ve je jednu godinu ivio bez majke. Sam se zapita da li bi djeak skrenuo ba tako brzo ili tako potpuno da je Karen poivjela. Te su ga misli, dakako, odvele u razmiljanje o vlastitoj ulozi u Scottovoj silaznoj putanji: bi li se djeak pokvario bez obzira na kakvou roditeljske paske kojoj je bio podvrgnut; je li njegov pad bio neizbjean, je li se radilo o slabosti u njemu ili pak u zvijezdama? Ili je pak Scottov pad bio izravna posljedica toga to mu otac nije uspio pronai nain da ga usmjeri na neki bolji, vedriji put? Nastavi li se gristi zbog toga, posegnut e za svojim pitoljem upravo u tom prenoitu Laguni, iako nije bio putujui trgovac. Tamno pivo Guinness. Dobra meksika hrana. Goldie Hawn. Strah od smrti.Bio je to prokleto kratak popis razloga zbog kojih vrijedi ivjeti, i bilo je odvie patetino mozgati o njemu, ali moda je bio upravo dovoljno dug. Poto je obavio nudu, oprao je ruke i lice hladnom vodom. Jo se osjeao umorno, nimalo svjeije. Skinuo je sako od kordsamta, izvadio iz kovega tanku, podatnu konatu futrolu za pitolj i stavio je preko ramena. U kovegu je bio i Smith & Wesson kalibra.38, koji je sad napunio. Zataknuo ga je u futrolu prije nego je ponovno navukao sako. Sakoi su mu bili posebno krojeni kako bi prikrili oruje; nije se vidjela nikakva izboina a futrola je bila

smjetena toliko sa strane da se nije lako mogla vidjeti ak ni kad ne bi zakopao sako. Za tajnih zadataka Samovo lice i tijelo bili su podjednako dobro prilagoeni kao i njegovi sakoi. Bio je visok sto sedamdeset osam centimetara, ni previsok ni prenizak. Teio je osamdeset pet kilograma, uglavnom miia i kostiju, malice ugojen, no nije bio tip dizaa utega krupne ije koji bi privlaio pozornost. Lice mu nije bilo nita osobito: ni runo ni lijepo, ni preiroko ni preusko, bez ikakvih otrih ili pak tupih crta, nenagreno iime i bez oiljaka. Sivosmea kosa bila mu je oiana na umjerenu duinu i u umjerenome stilu, prikladna svakom vremenu, i ne bi bila zapaena ni u doba je-frizure niti pak u doba uvojaka koji seu do ramena. Od svih pojedinosti njegova izgleda jedino su mu oi doista pri-vlaitej>ozornost. Bile su sivoplave, proarane tamnijom nijansom plave boje. ene su mu esto govorile da ima najljepe oi to su ih ikad vidjele. Neko je jo mario za to to su ene govorile o njemu. Slegnuo je ramenima i provjerio visi li mu futrola besprijekorno. Nije oekivao da e mu veeras biti potreban pitolj. Jo nije poeo njukati po okolici niti je pak privukao pozornost na sebe; budui da jo nikoga nije gurnuo, nitko nije bio spreman ni da ga odgurne natrag. Bez obzira na to, odsad e nositi revolver. Nije ga mogao ostaviti u motelskoj sobi niti ga pak zakljuati u unajmljenu automobilu. Provede li netko temeljitu pretragu, pronai e pitolj i on e biti razotkriven. Nijedan sredovjeni meetar koji trai priobalno utoite u kojemu e provesti mirovinu ne ee se naoruan zdepastim orujem kalibra.38, te izrade i tog modela. Bio je to policijski pitolj. Spremio je klju u dep i poao na veeru.

3031

7.Tessu obuzme elja da kroi na plau s koje je njezina sestra one ponoi navodno zaplivala prema groblju, da bi nekoliko dana poslije ista ta plaa izbacila njezino naduto, izmrcvareno truplo. Okrenula se od prozora i ukljuila svjetiljku pokraj uzglavlja. Izvadila je smeu konatu jaknu s vjealice u ormaru, odjenula je, prebacila torbicu preko ramena i izala iz sobe, zakljuavi za sobom vrata. Bila je uvjerena, bez ikakve osnove, da e, ode li jednostavno na plau i stane na mjesto gdje je navodno stajala Janice, otkriti kakav klju stvarne prie, s pomou udesna nadahnua ili pak intuicije. Nakon to se prijavila na recepciji, Tessa Jane Lockland dugo je stajala pokraj velikog prozora svoje sobe u prenoitu Laguni, ne zapalivi svjetlo. Zurila je u golem, mraan Pacifik i plau s koje se njezina sestra Janice navodno zaputila u zlokobno odluan zadatak samounitenja. Slubena je pria glasila da je Janice sama otila nou na obalu, u stanju intenzivne depresije. Prije toga je uzela silnu dozu sredstva za smirenje i progutala pilule s nekoliko gutljaja iz limenke dijetne Coca Cole. Zatim je skinula odjeu i zaplivala prema puini. Izgubila je prisebnost pod utjecajem sedativa te uskoro potonula u hladan morski zagrljaj i utopila se.

Govnarije tiho ree Tessa, kao da razgovara sa svojim nejasnim odsjajem s hladnoga stakla. Janice Lockland Capshaw bila je optimist, nepopravljiv optimist, a ta je osobina bila toliko uobiajena u Locklandovih da se moglo raditi o genima. Nijednom u ivotu Janice nije sjela u kut obuzeta samosaaljenjem; da je to samo pokuala, za nekoliko sekundi poela bi se smijati shvativi koliko je to glupo, ustala bi i otila u kino, ili pak na fizioloki ljekovito tranje. ak i kad je umro Richard, Janice nije dopustila da joj bol metastazira u depresiju, iako gaje silno voljela. I to ju je onda gurnulo u takav neobuzdani emocionalni vrtlog? Tessa je, razmiljajui o prii koju joj je policija htjela prodati, silom postala sarkastina. Moda je Janice otila u restoran gdje su joj posluili lou veeru, i taj ju je dogaaj toliko pogodio da je samoubojstvo bilo jedini mogu izlaz. Ma da. Ili joj se moda pokvario televizor pa je propustila svoju omiljenu limunadu, to ju je natjeralo u neizljeivu depresiju. Sto posto. Takve su prie bile otprilike podjednako uvjerljive kao i besmislice koje su policija Moonlight Covea i mrtvozornik stavili u izvjetaj. Samoubojstvo. Govnarije ponovi Tessa. S prozora motelske sobe vidjela je tek usku traku plae, koju su zapljuskivali zapjenjeni valovi. Pijesak je bio nejasno vidljiv pod zimskom svjetlou etvrt-punog mjeseca koji se tek digao; djelovao je poput blijede vrpce koja zavija prema jugu i prema sjeveru oko uvale. 8. Dok se mjesec od kovana srebra uzdizao nad mranim breuljcima prema istoku, Chrissie je jurila uz rub drvea traei put u umu prije nego je pronau njezini udnovati progonitelji. Brzo je dola do kamenjara nazvana Piramida zbog toga to je ta nakupina stijena, dvostruko via od nje, imala tri stranice i zavravala se vrkom zaobljenim od vremena. Kad je bila manja, zamiljala je da su to prije mnogo stoljea sagradili siuni Egipani izgubljeni u prostoru. Budui da se godinama igrala na ovome polju i u toj umi, poznavala je teren podjednako dobro kao i prostorije u vlastitoj kui, a svakako se ovdje bolje snalazila nego njezini roditelji ili pak Tucker, zbog ega je bila u prednosti. Projurila je pokraj kamenjara Piramide u mrak ispod drvea, na usku jelensku stazu koja je vodila prema jugu. Nikoga nije ula iza sebe i nije gubila vrijeme kiljei u mrak. Ali drala je da e njezini roditelji i Tucker, kao pravi grabeljivci, vrebati u tiini te se pokazati tek kad je zaskoe. Priobalne ume sastojale su se uglavnom od brojnih vrsta bora, iako je uspijevalo i neto bjelogorice, ije je lie pri dnevnome svjetlu plamsalo skrletnom jesenjom bojom no sad je bilo crno poput komadia mrtvakoga pokrova. Chrissie je krenula zavojitom stazom; teren se naginjao prema kanjonu. U vie od pola ume drvee je raslo na dovoljnoj meusobnoj udaljenosti da bi omoguilo hladnom sjaju nepunog mjeseca da prodre do grmlja i poloi na stazu ledenu koru svjetlosti. Nadolazea magla jo je bila previe rijetka da bi priguila previe tog slabanog svjetlucanja, ali na drugim mjestima isprepletene su grane zaustavljale svjetlost mjeseca. ak i ondje gdje je mjeseina pokazivala put, Chrissie se nije usuivala potrati, jer zacijelo bi se spotaknula o povrinsko korijenje

3233

drvea koje se prostiralo preko staze to su je utrli jeleni. Tu i tamo niske bi grane bile dodatna opasnost za trkae, ali ona je ipak urila. Kao da ita knjigu o svojim pustolovinama, knjigu nalik na one koje je toliko voljela, pomislila je: Mlada Chrissie bila je sigurna koraka isto koliko i snalaljiva i brza uma, a tama je nije nita vie plaila no pomisao na njezine udovine progonitelje. Kak\'a lije to bila djevojical Uskoro e doi do dna padine gdje moe skrenuti na zapad, prema moru, ili pak na istok prema okrunoj cesti, koja je premoivala kanjon. Malo je ljudi ivjelo u tom podruju, vie od tri kilometra od predgraa Moonlight Covea; jo ih je manje ivjelo pokraj mora, budui da su dijelovi obale bili pod zatitom dravnog zakona i na njima nije bila doputena gradnja. Iako su joj anse da pronae pomo uz Pacifik bile slabe, njezine nade ako poe prema istoku nisu bile osobito bolje, jer okruna cesta nije bila naroito prometna i uz nju je bilo izgraeno malo kua; osim toga, Tucker bi mogao patrolirati onuda svojom Hon-dom, oekujui da ona poe tim putem i pokua zaustaviti prvi automobil koji tuda proe. Grozniavo razmiljajui kuda da krene, prela je i zadnjih tridesetak metara. Drvee koje je obrubljivalo stazu ustupilo je mjesto niskoj, neprohodnoj ikari po imenu chaparral. Nekoliko golemih paprati, idealno smjetenih uz este priobalne magle, izraslo je preko staze i Chrissie je zadrhtala dok se probijala kroz njih, jer imala je osjeaj da je love deseci malenih ruku. Kroz dno kanjona tekao je irok no plitak potok i Chrissie je zastala uz njegovu obalu kako bi pribrala dah. Vei dio korita bio je suh. U ovo doba godine tek je nekoliko centimetara vode lijeno pro-tjecalo sreditem kanala i mrano svjetlucalo na mjeseini. No je bila bez vjetra. Bez zvuka. Obgrlivi se rukama, shvatila je koliko je hladno. Bila je odjevena u traperice i plavu flanelsku koulju, i to je bila prikladna odjea za svje dan u listopadu, ali ne i za hladan, vlaan zrak jesenje noi. Bila je promrzla, bez daha, preplaena i nije se mogla odluiti to poduzeti, no bila je ponajvie gnjevna na sebe zbog tih slabosti tijela i uma. udesne pustolovne prie gice Andre Nortton bile su prepune neustraivih mladih junakinja koje su mogle izdrati mnogo dulje potjere, i mnogo veu hladnou i ostale potekoe, nego to je bilo ovo, i to uvijek sasvim pribrano, u stanju brzo i obino pravilno odluiti. Ohrabrivi se time to se usporedila s kakvom Nortoniinom djevojkom, Chrissie se udaljila jedan korak od obale potoka. Prela je11 i metra blatnjava tla to su ga s breuljaka sprale posljednje obilne kie i pokuala preskoiti plitku vodu koja je uborila. Pljusnula je desetak centimetara prekratko s druge strane i namoila tenisice. Bez obzira na to, prela je preko jo neto blata, koje joj se ljepilo za Vlane tenisice, uspela se uz drugu obalu i zaputila se ni istono ni Upadno nego prema jugu, uz drugu stijenku kanjona, prema sljedeem pojasu ume. Iako je sad zadirala na novi teren, na najudaljenijem podruju ume koje

joj je godinama sluilo kao igralite, nije se bojala da e se izgubiti. Razaznavala je istok od zapada po kretanju rijetke, nadolazee magle te po poloaju mjeseca, i slijedei te znakove mogla je ostati na pouzdanome putu prema jugu. Vjerovala je da e za manje Od kilometra naii na desetak kua te na prostrani teren tvrtke New Wave Microtechnology, koja je smjetena izmeu Fosterovih staja i i'.radia Moonlight Covea. Ondje e pronai pomo. Nakon toga, dakako, poet e njezine prave nevolje. Morat e nekoga uvjeriti da njezini roditelji vie nisu njezini roditelji, da su se promijenili ili su pak opsjednuti, ili je na neki nain u njih uao kakav duh ili... kakva sila. Te da je pokuavaju pretvoriti u jednu od njih. Ma da, rekla je, puno sree. Bila je pametna i odgovorna, lijepo se izraavala, ali ujedno je bila tek jedanaestogodinje dijete. Nee biti lako navesti ikoga da joj povjeruje. O tome nije imala nikakvih iluzija. Sasluat e je, kimnuti (lavama i nasmijeiti se te e nazvati njezine roditelje, a oni e zvuati uvjerljivije od nje... Ali moram pokuati, rekla je samoj sebi dok se poela uspinjati i lisnom padinom kanjona. Ne pokuam li nekoga uvjeriti, to uope mogu uiniti? Jednostavno se predati? Nikada. Iza nje na udaljenosti od nekoliko stotina metara, s uzvisine iznad suprotne padine kanjona, s mjesta odakle je malo prije sila, neto H zavritalo. To nije bio ba ljudski vrisak... pa ak ni ivotinjski. Na prvi prodorni poziv javio se i drugi, pa trei, i svaki je vrisak oito pripadao drugom stvorenju, jer svaki je bio primjetno drukiji. Chrissie je zastala na strmoj stazi, drei se jednom rukom za duboko izdubljenu koru bora, pod baldahinom mirisnih grana. Osvrnula se i osluhnula dok su njezini progonitelji istodobno poeli tuliti, .ivijati na takav nain da su podsjeali na tektanje opora kojota... ili neobinije, vie zastraujue. Zvuk je bio tako hladan da joj je piodirao kroz kou i probadao je do sri poput igle. Njihovo je zavijanje vjerojatno bilo znak samouvjerenosti: bili su ii'iirni da e je uhvatiti, pa nisu vie morali biti tihi.

3435

Ma, to predstavljate? proaptala je. Drala je daje mogu vidjeti podjednako dobro kao make u mraku. Mogu li je nanjuiti, poput pasa? Srce joj je gotovo bolno poelo lupati u njedrima. Uz osjeaj ranjivosti i samotnosti, okrenula je leda stenjuim lovcima i stala se probijati stazom prema junome rubu kanjona.na taj nain to e pustiti da je to podruje prome. Primjerice, u poetnim fazama kakva novog putopisa esto bi provela nekoliko dana u nevezanim etnjama gradovima poput Singapura, Hong Konga ili pak Rija; jednostavno bi upijala pojedinosti i to je bilo djelotvornije nego tisue sati pripremnog itanja i planiranja, iako je, dakako, trebalo i itati i pripremati se. Prela je kakvih pedesetak metara obale prema jugu kad je zaula prodoran, nestvaran krik koji ju je prisilio da stane. Zvuk je doao iz daljine, digao se i pao, digao se i pao, a zatim se ugasio.

Od tog udnovata krika osjetila je veu studen nego od svjeeg listopadskog zraka, i zapitala se stoje to ula. Iako je to jednim dijelom bilo psee zavijanje, bila je sigurna da to nije pas. Premda se odlikovalo i majim zavijanjem, bila je podjednako sigurna da se to nije oglasila maka; nijedna domaa maka ne bi bila u stanju proizvesti tako glasan zvuk, a koliko je njoj poznato, kuguari nisu lutali priobalnim breuljcima, barem ne u gradu veliine Moonlight Covea, niti pak u njegovoj okolici. Ba kad se spremala krenuti dalje, isti je jezoviti krik ponovno presjekao no, i ona je sad bila prilino sigurna da dopire s vrha strme obale iznad plae, dalje prema jugu, gdje su svjetla kua okrenutih prema moru bila rjea nego uzdu sredine uvale. Ovaj put urlik je zavrio oduljenim i grlenijim tonom, koji je mogao proizvesti veliki pas, iako je i dalje imala osjeaj da se radi o nekom drugom stvorenju. Netko tko ivi iznad obale jamano dri u kavezu kakvog egzotinog ljubimca, moda vuka ili neku veliku planinsku maku koja inae ne obitava uz sjevernu obalu. Nije je zadovoljilo ni to tumaenje, jer u kriku je bilo neega poznatog to nije mogla dokuiti, odlikovao se nekim svojstvom koje nije povezano ni s vukom niti pak s planinskom makom. ekala je jo jedan urlik, no nije ga bilo. Oko nje se produbio mrak. Magla se zgunjavala i zdepasti je mjesec prekrio polovicu dvoroga mjeseca. Zakljuila je da ujutro bolje moe upiti pojedinosti toga mjesta le se okrenula natrag prema ulinim svjetiljkama na poetku Avenije ()ecan, zaogrnutima u maglu. Nije ni opazila da brzo hoda, gotovo tri, sve dok se nije udaljila od obale, prela parkiralite uz plau i IK ilovicu prvog strmog stambenog bloka Avenije Ocean. Tada je postala svjesna svog brzog koraka, i to samo zato to je iznenada zaula svoje ubrzano disanje. 9. Na poetku Avenije Ocean Tessa Lockland prela je preko praznog parkiralita i produila prema javnoj plai. Noni povjetarac s Pacifika upravo se poeo dizati, slab ali dovoljno studen da bi joj bilo drago to je odjenula hlae, vuneni demper i konu jaknu. Prela je preko mekog pijeska prema sjenkama s mora to su leale izvan dohvata zadnje uline svjetiljke, pokraj visokog empresa koji je rastao na plai, toliko korjenito oblikovanog oceanskim vjetrovima da ju je podsjetio na kakav Erteov kip, sav sazdan od zakrivljenih crta i rastopljena oblija. Na vlanome pijesku na rubu valova, dok je plima zapljuskivala sprud nekoliko centimetara od njezinih cipela, Tessa se zagledala prema zapadu. Nepun mjesec nije bio dovoljno jak da bi rasvijetlio golemo, valovito prostranstvo; vidjela je tek najblie tri crte niskih, zapjenjenih valova koji su iz mraka nadirali prema njoj. Pokuala je zamisliti svoju sestru kako stoji na ovoj naputenoj plai te dijetnom Coca Colom spire niz grlo trideset-etrdeset kapsula Valiuma, a zatim se svlai dogola i baca u hladno more. Ne. Janice to nikako ne bi uinila. Sve uvjerenija da su vlasti u Moonlight Coveu nestrune budale ili pak laljivci, Tessa je polako krenula prema jugu uzdu zakrivljene obale. Pri bisernome sjaju mladoga mjeseca prouavala je pijesak, nairoko razbacane emprese dalje na obali te nakupine stijena izglo-dane od vremena. Nije traila fizike tragove iz kojih bi ustanovila to se dogodilo s Janice; njih su izbrisali vjetar i plima tijekom prola tri tjedna. Umjesto toga,

nadala se da e je krajolik i sastavni dijelovi noi mrak, hladni vjetar i are blijede ali sve gue magle nadahnuti da razvije teoriju o tome to je doista bilo s Janice te stajalite koje bi mogla zauzeti da dokae tu teoriju. Bila je redateljica specijalizirana za propagandne industrijske filmove i kojekakve dokumentarce. Kad je sumnjala u smisao i svrhu kakva projekta, esto bi ustanovila da moe pronai inspiraciju za pripovjedaki i tematski pristup filmu o kakvome geografskom podruju

3637

10. Thomas Shaddack plutao je u savrenu mraku koji nije bio ni topao ni hladan, gdje mu se inilo da nema nikakve teine, gdje vie nije ba nita osjeao na koi, gdje mu se inilo da nema udova, miia ni kostiju, gdje mu se inilo da uope nije sazdan od ikakve tjelesne tvari. Fina misaona nit povezivala ga je s njegovim tijelom i u svojim najnejasnijim dosezima uma jo je uvijek bio svjestan da je ovjek, i to pravi Ichabod Crane, visok sto osamdeset pet centimetara, teak osamdeset dva kilograma, mrav i koat, odvie uska lica, visoka ela i smeih oiju koje su bile toliko svijetle da su bile gotovo ute. - Bio je takoer nejasno svjestan da je nag te da pluta u komori za priguivanje osjetila, posljednjem znanstvenom dostignuu, koja je pomalo nalikovala na staromodna umjetna plua, samo etiri puta vea. Jedna jedina slaba arulja nije bila upaljena, i nikakva svjetlost nije prodirala kroz ljusku rezervoara. Bazen u kojemu je Shaddack plutao bio je dubok oko metar, ispunjen deset postotnom otopinom magnezijeva sulfata u vodi radi maksimalnog plutanja. Voda, nadzirana kompjutorom, kao i svaki djeli u toj okolini, oscilirala je izmeu temperature od trideset etiri stupnja, pri kojoj tijelo koje pluta najmanje osjea gravitaciju, te trideset sedam stupnjeva, pri emu je razlika izmeu tjelesne temperature i okolne tekuine zanemariva. Nije ga muila klaustrofobija. Minutu-dvije nakon to je uao u rezervoar i zatvorio za sobom poklopac, njegov je osjeaj zatoenosti potpuno ieznuo. Osloboen bilo kakvih osjetilnih podraaja bez slike, bez zvuka, s malo ili pak nita okusa, bez mirisnih podraaja, bez osjeaja dodira, teine, mjesta i vremena Shaddack je pustio da mu se um oslobodi munih tjelesnih ogranienja, te da poleti do dotad nedostinih visina spoznaje, do sloenih zamisli koje mu inae nisu bile dostupne. ak i bez pomoi priguenja osjetila, bio je genij. U asopisu Time bilo je napisano daje genij, pa je to jamano bilo i tono. Izgradio je New Wave Microtechnology iz nejake tvrtke s poetnim kapitalom od dvadeset tisua dolara u korporaciju koja je okretala trista milijuna dolara na godinu, smiljanjem, istraivanjem i razvojem najnovijih dostignua u mikrotehnologiji. No u tom trenutku Shaddacku nije ni palo na pamet da se usmjeri na trenutne istraivake probleme. Koristio je ovaj rezervoar iskljuivo za rekreaciju, da izazove odreena snovienja koja bi ga uvijek ushitila i

uzbudila.Kto njegova snovienja: S iznimkom te fine misaone niti koja ga je drala privezana za i \. i r nost, vjerovao je da se nalazi u velikome zahuktalom stroju, toliko p i U inom da se njegove dimenzije ne mogu ustanoviti nita lake nego dimenzije samoga svemira. Bio je to krajolik iz sna, no beskrajno napu-.....i i detaljima i intenzivniji nego to je san. Poput zrnca praine u raku, smjeten u sablasno osvijetljenoj utrobi tog divovskog zami- Ijenog mehanizma, lebdio je pokraj masivnih zidova i meusobno lNrezanih stupova zavrtjelih pogonskih osovina, zveckavih pogonskih Itnaca, bezbrojnih klipova u pokretu, povezanih s kliznim leajevima koji su dalje bili spojeni zglobovima s dobro podmazanim radilicama i o su okretale zupanike svih dimenzija. Zujali su servomotori, tutnjali kompresori, svjeice su iskrile ok je elektrina struja bljetala kroz milijune isprepletenih ica do udaljenih zakutaka stroja. Za Shaddacka je u tome zamiljenom svijetu najuzbudljivije bilo kako su eline pogonske osovine, klipovi od slitine, brtvila od tvrde i'iiine i aluminijski poklopci bili spojeni s organskim dijelovima, te su tvorili revolucionarni entitet sazdan od dva oblika ivota: djelotvo-i na mehanikog gibanja i pulsiranja organskog tkiva. Umjesto pumpi, Konstruktor je upotrijebio blistava ljudska srca koja su neumorno pul- itala u svome prastarom ritmu, a iz njih su debele arterije vodile do gumenih cijevi koje su se vijugavo spajaje sa stijenkama; neka su srca pumpala krv u dijelove sustava u kojima je bilo potrebno organsko podmazivanje, dok su druga pumpala ulje visoke viskoze. U drugim dijelovima beskrajnoga stroja bile su ugraene na desetine tisua plu-I ni li mjehuria koji su funkcionirali kao mijehovi i filteri; pomou i liva i mesnatih izraslina nalik na tumore bile su spojene dugake I ijcvi i gumena crijeva; takvo je brtvljenje bilo podatnije i pouzdanije MgO to se moglo postii obinim, anorganskim brtvilima. Tu je bilo najbolje to su nudili organski i strojni sustavi, spojeno I |cdan savreni ustroj. Dok je Thomas Shaddack zamiljao kako se provlai kroz beskrajne avenije tog mjesta iz sna, bio je ushien, iako nije shvaao, niti ga je bilo briga, koja^e konana svrha svega toga, koji e proizvod ili usluga proizai iz tog rada. Taj gaje entitet uzbuivao zbog toga to je oito bio djelotvoran u svom poslu, ma kakav Wo, jer njegovi su organski i anorganski dijelovi bili spojeni na sjajan mu -in. itavih etrdeset jednu godinu svog ivota, otkako je pamtio za be, Shaddack se borio protiv ogranienja ljudskog organizma te se duom i srcem trudio da se uzdigne iznad sudbine svoje vrste. Htio i I'ili vie od obina ovjeka. Htio je imati boansku mo, htio je

3839

oblikovati ne samo vlastitu budunost, nego i budunost itava ljudskog roda. U svojoj privatnoj komori za priguivanje osjetila, premjeten u tu viziju kibernetikog organizma, nalazio se blie toj metamorfozi za kojom je eznuo nego to je mogao biti u stvarnome svijetu, i to mu je ulijevalo snagu.

Na njega ta vizija nije djelovala tek intelektualno i emocionalno, nego i silno erotino. Dok je lebdio kroz taj zamiljeni poluorganski stroj, te ga promatrao kako kuca i pulsira, prepustio se orgazmu koji nije osjeao samo u genitalijama nego i u svakom miinom vlaknu. Dapae, uope nije bio svjestan svoje silovite erekcije, nije bio svjestan snane ejakulacije oko koje se zgrilo itavo njegovo tijelo, jer kako je on to doivljavao, osjeaj je ugode bio raspren po itavu njegovu tijelu, a ne usmjeren na njegov penis. Mlijene niti sjemena rairile su se po tamnome bazenu, po otopini magnezijeva sulfata. Nakon nekoliko minuta, automatski sat komore za priguivanje osjetila aktivirao je unutranje svjetlo i ukljuio diskretni zvuni signal. Shaddack je bio pozvan iz svog sna u stvarni svijet Moonlight Covea.Dok je trala preko polja prema sljedeem sloju drvea, ugledala liki kamion, nakien svjetlima poput boinog drvceta, kako juri [ i ma jugu na meudravnoj cesti, udaljen od nje vie od jednog ili inicira prema istoku, uz vrh drugog po redu niza priobalnih breuljka. Otpisala je mogunost da potrai pomo od bilo koga na udaljenoj i ni < cesti, jer sve su to bili neznanci koji putuju u udaljena mjesta, |).i bi joj jo tee povjerovali nego netko odavde. Osim toga, itala i novine i gledala televiziju, pa je ula sve o masovnim ubojicama koji su kruili meudravnim cestama i bez ikakvih je potekoa zami-INa naslove u utome tisku kako joj svode sudbinu na sljedee: KH'VOJICU UBILI I POJELI LUTAJUI LJUDODERI IZ KAMIONETA; POSLUENA S BROKULOM KAO PRILOGOM I GARNIRANA PERUNOM; KOSTI UPOTRIJEBLJENE ZA JUHU Okruna cesta leala je upola blie, uz vrhunce prvih breuljaka, ali na njoj nije bilo nikakva prometa. Ionako je ve odustala da ondje potrai pomo, iz straha da e naletjeti na Tuckera u Hondi. Dakako, drala je da je raspoznala tri jasno odvojena glasa kad su njezini progonitelji jezovito tulili, stoje moralo znaiti daje Tucker napustio automobil i pridruio se njezinim roditeljima. Moda ipak moe bez opasnosti krenuti prema okrunoj cesti. Razmiljala je o tome dok je trala preko livade. Ali prije nego se uspjela odluiti da promijeni smjer, oni stravini zvukovi ponovno su se oglasili iza nje, jo uvijek iz ume, ali blie nego prije. Dva-tri glasa zatulila su istodobno, kao da joj je za petama opor lovakih pasa koji laju, iako je zvuk bio neobiniji i divljakiji nego u obinih pasa. Chrissie odjednom zagazi u prazno i upadne u neto to je na trenutak djelovalo poput stranog ponora. Ali bio je to tek kanal za drenau, dva i pol metra irok i manje od dva metra dubok, koji je presijecao livadu, i ona se neozlijeena zakotrljala po njegovu dnu. Ljutito urlanje njezinih progonitelja postalo je glasnije, blie, a >a su im glasovi djelovali bjesomunije... u njima se osjeala nekakva potreba, glad. Uspravila se na noge i poela uspinjati dvometarnom stijenkom I anala, kad je shvatila da njoj slijeva, s poviene strane padine, jarak avrava velikim ahtom koji je vodio u unutranjost zemlje. Sledila M na pola puta i razmotrila tu novu mogunost. Svijetla betonska cijev nudila je svjetlucavoj mjeseini upravo toliko povrine s koje se moe odraavati da unutra bude vidljivo. Kad je u > vidjela, odmah je shvatila da je to glavna drenana cijev