(DE)KONSTRUKCIJA MODELA JAVNE KOMUNIKACIJE O … filejavnoj/dr`avnoj vlasti i njezinoj institucionalno organizi - ranoj javnosti. Stalni njezin dio su, dakako, gra|ani; oni tvore skup

IvanROGI]

(DE)KONSTRUKCIJAMODELA JAVNE

KOMUNIKACIJE OHRVATSKOJ

PRIVATIZACIJI

Granice javnosti

U raspravama o (gra|anskoj) javnosti nemali je broj neja-sno}a i pobrkanih razina. U ovom radu nije mogu}e su-stavno se kriti~ki osvrtati na njih. Ograni~it }emo se samona one najnu`nije uvide, koliko je potrebno za ishod pla-nirane analize. Najkra}e re~eno, gra|anska je javnost sku-pina/nositelj javnog mnijenja (javne svijesti) (Vreg, 1975).Premda je predloèna definicija prigodna i kru`na, nijebez uporabne vrijednosti. Ako ni{ta drugo, njome je naz-na~eno da se (gra|anska) javnost mora zamisliti kao dru-{tvena skupina s primjerenom (javnom) svije{}u. Po Blu-meru (1953) javna se svijest skupine, koju ozna~ujemoimenicom: javnost, oblikuje kad se skupina suo~i s od-re|enim te{ko}ama, nejasno}ama, pa o te{ko}ama/neja-sno}ama diferencirano i bez ucjena raspravlja. Blumerovprijedlog nije bez vrijednosti traga li se za procesom i me-hanizmima oblikovanja javne svijesti, napose javnog mni-jenja. Ali, a na to su upozorile mjerodavne kritike, ne po-ja{njava koje je posebno zna~enje skriveno ozna~nicom:javna svijest i javnost. Za na{e svrhe u tom je pogledu kori-sniji uvid koji je ponudio Habermas (1989). Habermasupu}uje na to da je gra|anska javnost poseban tip dru{tve-nog aktera/sudionika koji se samooblikuje u odnosuspram javne/dràvne vlasti. Intencionalno, taj sudionik te-ì ulozi partnera javne/dràvne vlasti, izlaù}i je izvanapritisku likova op}e volje dru{tva. Uzme li se u obzir ~i-njenica da su u gra|anskoj organizaciji vlasti nositelji in-stitucionalnih ovlasti to postali na temelju politi~kih izbo-ra, dakle odlukom iste javnosti, name}e se razlo`no pitanjekoliko je spomenuto partnerstvo jednom vrsti politi~ke ta-utologije. Zato Habermasov prijedlog ide za razlikovanjeminstitucionalno organizirane javnosti koja je ovlasti steklana izborima i javnosti privatnika. Potonja, idealnotipi~nopromatrano, djeluje kao trajni izvaninstitucionalni sudio-nik upravljanja.

Re}i da su, naspram institucionalno organizirane jav-nosti (iliti institucija javne/dràvne vlasti) u gra|ansku jav- 49

nost uklju~eni “privatnici” i jest i nije to~no. To~no je toli-ko koliko je dru{tvo ne/javnim podru~jem (nije istovjetnos dràvom i njezinom institucionalnom mreòm). Neto-~no je toliko koliko su likovi op}e volje prisutni u javnojsvijesti, tematski ograni~eni na one koji posreduju pitanjaome|ena javnim/op}im interesom. To zna~i da javna svi-jest ne obuhva}a one likove koje ozna~ujemo ozna~nicom:privatni, a koji upu}uju na zone pojedina~nog, parcijal-nog, itd. opstanka. Uklone li se, zasnovano je ustvrditi daje gra|anska javnost istovrsna s javno{}u privatnika.

Idealnotipi~no, takva se javnost pojavljuje kao dru-{tveni akter u partnerskom, ali i opre~nom, odnosu premajavnoj/dràvnoj vlasti i njezinoj institucionalno organizi-ranoj javnosti. Stalni njezin dio su, dakako, gra|ani; onitvore skup konkretnih osoba s nekim minimumom zajed-ni~kih obilje`ja koja im dopu{taju pojaviti se, makar i pri-vremeno, kao jedinstven subjekt. Njezin promjenjivi diosu intenzitet javne pozornosti i tematski raspon pitanjaoko kojih se javna svijest diferencira. Zato je korisno, upo-zoruje Lamza-Posavec (1995), razlikovati tipove javnostikakvi su, primjerice, op}a javnost, glasa~ka javnost, aktivnajavnost, itd. Najsrodnija sintagma sa spomenuta popisasintagma: gra|anska javnost je, o~ito, op}a javnost (To, da-kako, ne zna~i da se ona ne moè tematski specifi~no arti-kulirati odnosom samo prema odabranim javnim pitanjimakakvo je, primjerice, i pitanje o privatizaciji).

Ide li se dosljedno skiciranim tragom, na prvi pogledizgleda zasnovano Blumerovo pitanje o razlici izme|uop}e javnosti i dru{tva. Ostane li se na statisti~koj razini,gra|anska javnost i dru{tvo mogu se dràti sinonimima.Pa je opravdano, primje}uje Lamza-Posavec, rabiti sintag-mu “dru{tveno mnijenje” i “dru{tveni stavovi” sinonimnosa sintagmama “javno mnijenje” i “javni stavovi”. No, na-pusti li se statisti~ka razina promatranja i uklju~e u anali-zu akteri razli~ita strukturnog podrijetla, izbija na ~istinu~injenica da su gra|anska javnost i dru{tvo nesvodljivezbilje. U daljnjoj analizi sloènicom: gra|anska (ili op}a)javnost ozna~ujemo onaj lik dru{tvene prisutnosti kojemuje korijen u praksama ~lanova dru{tva koliko su oni auto-nomni privatnici suo~eni s javnim pitanjima. Druk~ijere~eno, koliko su njihove javne prakse izvedene iz njihove(intencionalne) privatne autonomije, a ne iz zada}a pri-premljenih ili nametnutih institucionalnim ili kojim dru-gim tipom obveza s pomo}u kojih se, ina~e, strukturirajusektorski odnosi u dru{tvu. Takva je javnost, tipolo{ki pro-matrano, u jasnoj razlici naspram javnosti koju institucio-nalno organizira gra|anska dràva.50

Ivan Rogi}(De)konstrukcija modelajavne komunikacije ohrvatskoj privatizaciji

Figure javne imaginacije

Iz razdoblja prosvije}enosti potje~e osnovni popis sadràjajavne svijesti. Na popisu su tri glavne skupine. To su: (i)ozna~nice kolektivnog identiteta, kakvi su op}i simboli,obi~aji itd.; (ii) moralne vrijednosti i sukladno im izvede-na mjerila ispravnih/neispravnih postupaka dràvnih/jav-nih aktera; (iii) javno mnijenje. Za razliku od prve dvijeskupine koje su, uglavnom, tvorbe “duge trajnosti” ili, ba-rem, “srednje trajnosti” (Braudel), javno je mnijenje odre-|eno sada/ovdje doìvljajnim obzorom. Ili, druk~ije, onose odre|uje atributom: aktualno. Ne drìmo korisnim ra-spravu o javnom mnijenju razvijati dalje u nazna~enusmjeru. Podsjetimo tek da je ona primjereno trasirana upo-zorenjem da je javno mnijenje “komunikolo{ki pojam”(Lamza-Posavec, 1995). Upozorenje implicira da je javnomnijenje predo~ivo kao proizvod komunikacijskih praksakoji se moè ra{~laniti po razinama. Na prvoj razini poje-dinac interpretira odre|ena javna pitanja i zna~enja s nji-ma svezana; na drugoj razini pojedina~ne se interpretacije“socijalno konstruiraju” kao skupna, javna, itd. mnijenja iocjene; na tre}oj se razini dovr{ava povezivanje socijalnokonstruiranih mnijenja s odre|enim javnim/upravlja~kimpraksama, planovima, namjerama, itd. Zato su mnijenja,za razliku od drugih figura javne svijesti, lak{e neposrednoodredljiva (jer su tematski konkretnija); podlo`nija su utje-caju konteksta te odre|ena ve}im udjelom spoznajnih (ko-gnitivnih) sastavnica. No, budu}i da su mnijenja proizvo-dom komunikacijskog procesa, njihova je “objektivnost”odredljiva samo u tom procesu. To zna~i da, unato~ ve-}em udjelu kognitivnih sastavnica, mnijenja uop}e nu`none reflektiraju ukupnost ~injenica. Ona su, podsje}amo,otisci autonomna odnosa privatnika prema javnim tema-ma i pitanjima. Pa zbog toga komunikacijske prakse u ko-jima se mnijenja oblikuju nisu obvezane posebnim episte-molo{kim procedurama ili imperativima kakvi su, primje-rice, samorazumljivi u znanstvenim, vjerskim ili kojim dru-gim institucijama. Na drugoj strani, autonomija privatni-ka, budu}i da javni poloàj stje~e samo odnosom premajavnim poslima i pitanjima, ne smije se rasuti u likovetlapnje, jer tako sebe ukida. Njezino komunikacijsko odrà-vanje implicira obvezu da se mnijenja oblikuju u odnosu is obzirom na ~injenice. Ali njihovu epistemologijsku vri-jednost odre|uje komunikacijski proces, a ne metodi~kaekspertiza.

Skicirani atlas javne svijesti po na{oj je ocjeni ipak“prekratak”. Ve} i arheologijska prisjetka na ulogu “knji-èvne javnosti” u genezi europske gra|anske javnosti to 51

nagovje{}uje. “Knjièvna je javnost”, poznato je, sve dorazdoblja uspona sredstava masovnog komuniciranja bilaglavnim podru~jem njegovanja, osim javnih uvida, i fanta-sti~nih likova javne imaginacije. Nisu oni, dakako, bili ja-ko priru~ni u javnu odmjeravanju interesa ili u izgra|ivan-ju efikasna javnog nadzora vlasti. U tom su pogledu biliefikasniji, vidjelo se, drugi likovi javne svijesti. Ali su fan-tasti~ni likovi bili nenadoknadivi u izvo|enju unutarnjeoniri~ke autonomije naspram epistemolo{kih pritisaka spomo}u kojih se javna imaginacija “prirodno” teìla ukru-titi. Zahvaljuju}i tomu, u gra|anskoj se javnoj svijestiukorjenjuje trajni zna~enjski i imaginacijski vi{ak; beznjega je prakti~no nemogu}e javno odràvati uvjerljivostgra|anskih imperativa spram individualizacije. Budu}i dataj vi{ak nije tehni~ki toliko priru~an za glavne ciljevegra|anske javnosti (nadzor vlasti), on i nije stekao rangsli~an drugim spomenutim sastavnicama javnog iskustva.Ali je, po na{oj ocjeni, najto~nijim pokazateljom pokreta~agra|anske javnosti. O ~emu je rije~?

U klasi~noj polemici s liberalnim odre|enjem javnostipojavio se zahtjev da se njezina kakvo}a mjeri umno{}u.Zahtjev implicira da se ~lanovi javnosti hijerarhijski razdi-jele po (umnoj) kompetenciji; te da oni umniji posredu-ju/reprezentiraju one manje umne (manje kompetentne).Budu}i da se umna korektura javnosti mora zajam~iti traj-nim mehanizmom, tehni~ki je nemogu}e izbje}i konverzi-ju jednog dijela gra|anske javnosti u novi red institucijakakve su politi~ke stranke, sabor, ili drugi institucionalnoure|eni oblici javnosti. Time se oblikuje nov lanac gra|an-skih institucija kojemu je cilj isti kao i op}oj javnosti: nad-zor vlasti. Taj lanac u zoni “dru{tvene statike” moè us-pje{no zamijeniti predgra|anske institucije. Ali, u zoni dru-{tvene preobrazbe, gdje je stalnost modernizacijskih impe-rativa konstrukcijska konstanta, to je jedva mogu}e. Jer,toj vrsti javne subjektivnosti nedostaje subjekt sjene (kojiispunjava èlje): tehni~ka subjektivnost. Njegova je glavnaintencija oblikovati proizvodni proces kao paralelnu priro-du. Na taj se na~in on trajno uspostavlja u ulozi – “~uvaraumnosti” (Hegel). Proizvodnja proizvodnje, kao neposred-ni sadràj tog ~uvanja nije zajam~ena kozmologijskom us-trajno{}u, kao njezin povijesni par: prirodna plodnost. Za-to se ona mora odràvati izazivlju}i neprekidno noveimpulse na obje strane proizvodnog lanca: i u zoni oni-ri~ke rekonstrukcije predmeta èlja i u zoni njemu primje-rena tehni~kog usavr{avanja proizvodnje. Zato joj je po-trebna dru{tvena subjektivnost koja je ve} onti~ki neza-vi~ajna u institucionalnom i epistemolo{kom smislu;52


druk~ije re~eno, potrebna joj je takva subjektivnost koja setrajno odràva na poloàju strukturabilne, ali nikada struk-turirane dru{tvene zbilje (Gurwitz). Ona se, dakako, sek-torski orijenitra umnim imperativima (institucionalna ra-cionalnost, reprezentacija interesa, itd.) kada je obvezanapraksom u institucijama. Ali ih, po unutarnjem, “ocean-skom” obilju fantasti~nog iskustva (strukturabilnog podru-~ja) nadma{uje, omogu}uju}i da se u sjeni reprezentira-nog/reprezentativnog gra|anina politi~kih institucija us-postavi modernizacijski zainteresiran gra|anin. Budu}ida on, kako je nazna~eno, proizvodnju (proizvodnje) obli-kuje bez kozmologijskog jamstva da }e uspjeti (kao prirod-na plodnost), jedino podru~je prostiranja i naziranja tihjamstava je – budu}nost kao op}a ozna~nica odsanjanihmogu}nosti svijeta ìvota. Mobilizirati ~lanove dru{tva zatako “fantomski” pejsa` nije mogu}e bez neprekidna izazi-vanja na – javni san. Tu zada}u ne mogu obaviti sektorskispecijalizirane institucije javnog nadzora vlasti (politi~ke),ve} i zbog toga {to im birokratska racionalnost izravnoodre|uje predod`bu o odnosu izme|u dru{tveno mogu}egi dru{tvenog nemogu}eg. Ali, makar intencionalno, moèjavnost privatnika. Ona ~ak, kad se promatra i kao stabil-na mreà komunikacijskih praksa, ne moè bez pobu-|ivanja ùdnje, jer poloàj na trì{tu svakog ~lana mreèprirodno ohrabruje zavodni~ke strategije komuniciranja(Goffman). Zato je opravdano ustvrditi da je javnost pri-vatnika, u ulozi op}eg “popravlja~a” procesa ostvarivanjajavnih interesa i ciljeva, izravnije svezana s tehni~kom sub-jektivno{}u nego li s praksama institucionalne reprezenta-cije javnosti. Taj joj poloàj osigurava trajnu prednost/manjak jedne od metainstitucija modernizacije.

Prevede li se ta ~injenica na jezik razvojne teorije, po-staje razvidno da fantasti~ne figure javne svijesti, ukorije-njene u autonomiji gra|anina/privatnika, funkcionirajuprirodno kao podloga razvojne uloge javnosti. Ona osi-gurava morfogenezi dru{tvenog sustava (Buckley, 1967)potrebnu dinami~ku osnovu. Iz prija{nje je skice razvidnoda javnost nije sustavni ~imbenik u tom pogledu. Onanije sustavno zainteresirana na taj na~in da na sebe nu`nonavla~i institucionalne obveze i modele djelovanja. Ali, nadrugoj strani, glavna linija simboli~nog interakcionizma,od G. H. Meada dalje, pou~ava da je komuniciranje dru-{tveno djelovanje. Budu}i da se javnost odràva i reprodu-cira samo u komunikacijskim procesima, njoj se ne moguodre}i u~inci takva djelovanja. Sukladno tomu, javnost sene moè ni isklju~iti iz mreà obveza {to ih morfogene-ti~ke intencije dru{tvenog sustava oblikuju. Morfogeneti-~ke obveze, podsje}amo, neodrìve su bez komunikacijske 53

Ivan Rogi}(De)konstrukcija modela

javne komunikacije ohrvatskoj privatizaciji

otvorenosti sustava. Fantasti~na zaliha imaginacijskih poti-caja i likova koju javna svijest privatnika obuhva}a, ba{zbog toga {to se odràva na granici izme|u nestrukturi-rane i strukturabilne zbilje, ne dopu{ta da se komunika-cijske prakse javnosti iscrpe u likovima kojima je glavnazada}a odvojiti komunikaciju od inovacije. Povijest masov-nih medija, premda je u nemalom dijelu povijest ovisno-sti, pokazuje da se moè pro~itati i druk~ije. Zato drìmoopravdanim zonu javne svijesti centrirati oko javne imagi-nacije i cijelom atlasu likova dopisati zajedni~ki naziv: jav-na imaginacija.

Proizvodnja javne imaginacije

Pi{u}i o masovnoj komunikaciji, Dominick (1990) razliku-je tri glavna “tehni~ka” modela komunikacijskog djelova-nja. Prvi je “interpersonalna komunikacija”. Drugi je inter-personalna komunikacija posredovana strojevima (primje-rice, telefonska komunikacija, komunikacija na internetu).Tre}i je masovna komunikacija ili komunikacija posredo-vana masovnim medijima/strojevima.

(i) Interpersonalna komunikacija. Stav da je proceskomunikacije (interakcije) – proizvodnim procesom najja-snije je izloèn u tradiciji simboli~nog interakcionizma ifenomenologijske sociologije. U procesu se navlastito pro-izvode znaci (simboli za G. H Meada) i zna~enja te kom-pleksni zna~enjski sklopovi (poruke). Oni se koriste u in-terpretaciji zbilje i, s pomo}u dodjele zna~enja stanjima ipredmetima, postaju sastavnicama zbilje (zato drìmo za-snovanim fenomenologijski stav da su tijelo i jezik dvijetemeljne-dru{tvene institucije). Glavna ~injenica, mjerodav-na za na{u daljnju analizu, pokazuje se u razumijevanjuprocesa komunikacije kao proizvodnog procesa; on se, ovi-sno o povijesnim predlo{cima ili kulturnim varijacijama,razli~ito tehni~ki oprema. Ali ta okolnost ni{ta ne oduzi-ma od osnovne ~injenice. Budu}i da je komunikacijskapraksa inter/aktivna, dakle odre|ena vezama s drugima,znaci i zna~enja u osnovi odre|uju kako se zbilja kolektiv-no zna~enjski “konstruira”, postaju}i zbilja (za) djelovanja.Time je implicitno sugerirano da proizvodnju javne imagi-nacije ne treba fiksirati za praksu masovnih medija, prem-da se nerijetko to ~ini. Ona je idealnotipi~no lako zamisli-va bez te veze. Na to, posredno, upozoruju i ve} klasi~naistraìvanja kakva su ona Lazarsfelda, Katza ili Mertona.Glavni nalaz tih istraìvanja je ~injenica da poloàj poje-dinca u referentnoj skupini/skupinama odlu~uju}e odre-|uje op}u podlogu njegova komunikacijskog djelovanja.Budu}i da je pojedinac, po pravilu, istodobno ~lanom vi{e54


referentnih skupina, op}i predloàk njegova komunikacij-skog djelovanja oblikovat }e se s pomo}u komunikacijskeprerade tih vi{ereferentnih poticaja i zahtjeva.

Glavna korist koju skicirani uvid implicira o~ituje seu mogu}nosti da se komuniciranje u okviru referentneskupine/skupina moè identificirati i kao prvi (primarni)model proizvodnje javne imaginacije. Po Vregu (1975), nje-gova je uloga posebno va`na u tri kruga komunikacijskeprakse. (a) Prvi je krug autonomno stjecanje javnih uvida(informacija). Komunikacijske mreè i odnosi izme|u ~la-nova referentnih skupina prakti~no funkcioniraju kao au-tonomni izvor potrebnih podataka i uvida. Njegova je vri-jednost (kao javnog izvora), ve}a tamo gdje su sustavi nad-zora drugih komunikacijskih aktera takvi da je njihovo ko-municiranje te{ko odijeliti od zavodni~ke prakse. Tipi~nareakcija na “slijepe mrlje” javnog komuniciranja u socijali-sti~kom razdoblju, primjerice, bila je, osim samoisklju~i-vanja, dodatno podizanje komunikacijskog autoriteta in-terpersonalnog komuniciranja. (b) Drugi je krug posredo-vanje poruka tehni~ki proizvedenih u drugim modelimakomunikacijske prakse, navlastito u medijima. Posredo-vanje obuhva}a raznolike postupke u rasponu od reinter-pretacije poruka do njihova prekrajanja, novog odabira ivrednovanja. Skupina(e), ba{ zbog naravi interpersonalnogkomuniciranja, nije mehani~ki prijenosnik medijskih po-ruka. Ona, kao autor u sjeni, izravno utje~e na njihov “re-dizajn”. (c) U tre}em krugu mreà referentnih skupina jav-lja se, premda figurativno nejasno, u ulozi specifi~nih jav-nih aktera. Nakon Granovetterove analize “slabih veza”(1983) nije nu`no mreù zami{ljati kao zbilju ~vrste struk-ture s predvidljivim pritiskom. Granovetter podsje}a da suu mreì odnosa posredovanja varijabilna, ali da ta ~injeni-ca neposredno ne indicira veli~inu utjecaja koji se posredo-vanjem ostvaruje. Klju~na je uloga mreè kao neke vrste“slabog subjekta”; ona svojom strukturnom “meko}om”postiè u~inke koji su se tradicionalno dopisivali ~vrstimstrukturama. Budu}i da je javnost, promatrana kao realnisocijalni skup, i sama “slaba”, nije te{ko uo~iti konstrukcij-sku sukladnost izme|u nje i odno{ajne mreè. Zato i nijeneto~no ustvrditi da je posrijedi javnost oblikovana u zonitehni~kih mogu}nosti {to ih implicira interpersonalna ko-munikacija. Slikovito re~eno, rije~ je o javnosti izra|enoj –u ku}noj radinosti.

(ii) Interpersonalna komunikacija posredovana stro-jevima. Uzmemo li za primjer telefonsku komunikaciju,njezine je rezultate te{ko tipologijski odvojiti od rezultatainterpersonalne komunikacije (kao takve). No uzmemo liza primjer komunikaciju s pomo}u interneta, ishodi nisu 55



vi{e tako pregledni. Ne drìmo u ovom radu nu`nim i}idalje za nazna~enim tragom. Ograni~ujemo se tek na upo-zorenje da status komunikacije internetom kao javne ko-munikacije u na{im prilikama jo{ nije sustavno analiziran.Posve je o~ito, drìmo, da tipolo{ka obilje`ja javnosti pri-vatnika podupire pretpostavka da je tehni~ki model inter-neta u ve}oj mjeri njima sukladan nego li tehni~ki modelmasovnog komuniciranja. No, to je predmet druk~ijeg is-traìvanja.

(iii) Masovna komunikacija. Najmanje je neto~nore}i da je masovna komunikacija model industrijske pro-izvodnje javne imaginacije. Dominick (1990) nedvosmisle-no upozoruje da u takvu modelu javnu imaginaciju proiz-vodi formalna organizacija (za razliku od prva dva mode-la); ona je, kao i svako industrijsko poduze}e, pod navlasti-tim proizvodnim i profitnim nadzorom. Zato prirodnoteì pro{iriti trì{te (broj korisnika/~itatelja/slu{atelja) teoblikovati proizvode, sli~no industrijskim poduze}ima udrugim djelatnostima koji }e biti masovno privla~ni (ak-tualnost, osjetilna uzbudljivost, sukladnost tipi~nim aspi-racijama, itd.). U tom se okviru, kao izravna posljedicakonstrukcijskog modela, javlja komunikacijska masa. Tamasa nije, kako mnoge analize sugeriraju, oblik prirodneevolucije javnosti, privatnika. Ona je, naprotiv, konstruk-cijska shema u koju se tehni~ki zatvara javnost privatnikakad se proizvodnja javne imaginacije organizira industrij-ski (medijski). Taj su konstrukcijski imperativ mnoge ana-lize nekriti~ki preuzele kao lik zbiljske transformacijejavnosti privatnika, pa su kritiku usmjerile prema jednojvrsti “epohalne” zlouporabe javnosti s pomo}u masovnihmedija. Nema, dakako, velikih razloga eventualna zado-voljstva evolucijom prakse masovna komuniciranja. Ali jemetodi~ki nedopu{teno jednozna~no tvrditi kako je indu-strijalizacija proizvodnje javne imaginacije izazvala samo{tete. Koliko je vidljivo, temeljna je promjena u tome {tose masmedijskim modelom proizvodnja javne imaginacijestrukturno polarizirala na proizvodnju koju organiziraju(medijska) industrijska poduze}a i proizvodnju u interper-sonalnom komuniciranju u referentnim skupinama. Zah-valjuju}i tome, i javna se imaginacija razdijelila na “slu`be-no javno mnijenje” (Tönnies) i “pu~ko” javno mnijenje.Prvi ~lan para, zbog atributa: slu`beno, nije zato nu`nopoliti~ki obvezan. Atributom se, naprotiv, upu}uje na ~i-njenicu da je posrijedi javna poruka izra|ena po propisa-noj i nadziranoj proizvodnoj proceduri kojom gospodaremonopolne skupine u masmedijskoj industriji. Budu}i dasu one, na drugoj strani, monopolno i du`ne svojim za{tit-nicima, predvidljivo je da }e masovnu proizvodnju javne56


imaginacije odrediti i te ovisnosti. No, stalnost industrij-ske proizvodnje javne imaginacije }e, na drugoj strani,u~vrstiti javnu imaginaciju u ulozi specifi~ne “subjektivnesfere”. Dominick (1990) podsje}a na to da masmedijska or-ganizacija proizvodnje javne imaginacije olak{ava povezi-vanje/integraciju javnosti kad su ~lanovi javnosti fizi~kiudaljeni; olak{ava i {irenje, prije spominjane, fantasti~nezalihe zna~enja (jer medijske ku}e moraju, jednostavno,skrbiti o privla~nosti svojih poruka). A nisu bez zasluga niu modernizaciji glavnih socijalnih zada}a komunikacijskihpraksa (informiranja, interpretacije doga|aja, difuzije vri-jednosti). No, sve su te “zasluge” bitno odre|ene poseb-no{}u poduzetni~kih ciljeva poduze}a koje organizira ma-sovno komuniciranje. Zato se ono, unato~ nesumnjivojtehni~koj nadmo}i, ne moè dràti sinonimnim javnomkomuniciranju. Ono nedvojbeno raspolaè tehni~kimsredstvima za efikasno javno komuniciranje; ali sama mo-gu}nost nije dostatna za izjedna~avanje.

Na snagu te razlike utje~e jo{ jedna ~injenica: tehni~kanadodre|enost masovnog komuniciranja. Druk~ije re~eno,mnoga obilje`ja masovnog komuniciranja izazvana su, ipovratno podupiru, jednu tehni~ku konfiguraciju. Ta teh-ni~ka ovisnost djeluje neovisno o ciljevima organizato-ra/vlasnika. Zacijelo je glavni pravac nadodre|ivanja naj-to~nije nazna~io (klasi~ni) McLuhan, opisuju}i ~etiri glav-na masmedijska zakona (vidjeti u Agentur Bilwet, 1994).To su: (i) masovni medij poja~ava odre|enu ljudsku fun-kciju; (ii) obnavlja izgubljene ili zapu{tene prakse; (iii) dru-ge prakse pretvara u zastarjele; (iv) sam se pretvara u no-vu funkciju (druk~ije re~eno, cilj njegova komunikacij-skog posredovanja nije komunikacija nego tehni~ka repro-dukcija samog medija). Ukratko, glavni ciljevi masovnogkomuniciranja izviru iz gospodarske ovisnosti njegova or-ganizatora i tehni~kog osamostaljivanja medija u liku novedjelatnosti sa specifi~nom izvedbenom racionalno{}u.

Zato je McQuail (1992) na{ao potrebnim razviti po-sebnu analizu odnosa javnog i masovnog komuniciranja.Dva su minimalna uvjeta potrebna za javno (komunicira-nje): gra|anska javnost i javni interes koji je predmetomkomuniciranja. Gra|anska je javnost, vidjelo se, fizi~ki od-redljiva u komunikacijskom postupku. Javni se, pak, inte-res po McQuailu, moè odrediti na tri osnovna na~ina. (a)Odre|ivanjem statisti~ke ve}ine pristalica/protivnika za-jedni~kog cilja. (b) Institucionalno ure|enim “savezom”(slaganjem) izme|u glavnih javnih nositelja pojedinih za-jedni~kih ciljeva. (c) Normativnim pritiskom koji ne ovisio volji ili odlu~ivanju ~lanova dru{tva (cilj se propisuje“izvana”). No, upozoruje McQuail, prvi i tre}i na~in nisu 57



“najzdraviji” za oblikovanje javnog interesa. Prvi zato {toovisi o dalekose`nom reduciranju javnog interesa na pri-godni zbroj javnih mnijenja. Tre}i zato {to i nije podrijet-lom iz mati~nog dru{tva (premda je u dru{tvu niz va`nihimperativa podrijetlom izvan mati~nog dru{tva koji olak-{avaju njegovu integraciju). Drugi je na~in najmanje uda-ljen od idealnotipi~ne predod`be o komunikacijskom po-drijetlu javnog interesa. Strogo re~eno, njegova konstitu-cija ovisi o tomu postoji li ili ne postoji javno komuni-ciranje.

Ide li se, dakle, dosljedno tragom McQailove sugestije,dospijeva se na rub donekle paradoksalna zaklju~ka da ogra|anskoj javnosti ovisi koliko }e masovno komunicira-nje biti javnim, a koliko samo posebnim oblikom tercijar-nog poduzetni{tva i tehni~kog samousavr{avanja. Klju~nomjerilo diferencijacije je obvezanost komunikacijske prak-se (neovisno o tomu u kojemu se tehni~kom modelu onajavlja) javnim interesom. Koliko je ona procesom obliko-vanja tog interesa, ona je javna. Tehni~ki model komuni-ciranja nije, pragmati~no promatrano, nevaàn. Ali on nijemjerodavan ~imbenik u razgrani~enju javne od nejavnekomunikacije.

Na drugoj strani, “advokatiranje” javnog interesa gra-|ansku javnost u~vr{}uje u ulozi navlastita subjekta kojisvoju legitimaciju izvodi izravno iz skrbi za op}e dobro.Premda tomu teì i institucionalno organizirana gra|an-ska javnost (dràvne institucije, politi~ke stranke, itd.) ~i-njenica da je ona obvezana “subjektom u sjeni”, ~itaj: im-perativima institucija da se samoodràvaju kao funkcional-ne samosvrhe, izrazito oteàva njezin put do takve legiti-macije. Javnost, pak, privatnika, budu}i da nije institucijanego se konstituira s pomo}u komunikacijskog procesa oop}em cilju/dobru, i aktualno traje koliko i taj proces, nijeovisna o njemu. Zato ona moè bez ve}ih zapreka komu-nikacijski posredovati zna~enjske i imaginacijske vi{kovenu`ne u dru{tvenim inovacijama. Bilo bi, dakako, iluzor-no pretpostaviti da se javnost privatnika u ulozi meta/mo-dernizacijske subjektivnosti moè odràvati samo na te-melju navlastite otvorenosti. Taj se njezin poloàj moè ra-zumjeti i kao jedna vrsta stalnog izazivanja na javnu ra-spravu svih mjerodavnih aktera. Izazivanje bez potpore po-sebnih i stru~nih javnosti funkcionira samo u posebnimokonostima kad su potrebni oblici gra|anske mobilizacijena vrlo jasnim i samorazumljivim ciljevima kakvi, recimo,odre|uju preventivne prakse u katastrofama ili u srodnimizvanrednim prilikama. Pak, za izazivanje na razvitak nu-`na su vi{estruka posredovanja posebnih i stru~nih javno-sti. No, op}i uvjet njihova javnog funkcioniranja ostaje58


nepromijenjen. One stje~u legitimaciju gra|anske javnostiprivatnika samo koliko su obvezane javnim interesom.Time, povratno, gra|anska javnost dolazi u opasnost dadjeluje i ne znaju}i kao agent posebnih aktera s interesimaprotivnim javnim. Zbog toga se na podru~jima gdje je po-trebna primjerena kompetencija javnost privatnika kao ad-vokat javnog interesa nerijetko i isklju~uje. U igru je, me-|utim, vra}a ~injenica da je socijalna i ekologijska razdio-ba rizika, kao nu`nih posljedica takvih odluka, dio javnolegitimiranog razvitka. Zato se ovla{tenici s kompetenci-jom ne mogu legitimirati kao akteri koje zasluùju povje-renje sve dok se ne obveù javnim interesom. Dakako, ski-cirani je model pun rupa, {to zorno pokazuju oblici odlu-~ivanja o, primjerice, tehni~koj modernizaciji. Ali, na dru-goj strani, nije poznat komunikacijski akter koji bi mogaozamijeniti u njezinoj ulozi advokata javnog interesa jav-nost privatnika.

Geneza (do)javnih modela komunikacije o hrvatskoj privatizaciji

Uvidi izloèni u prija{njim ulomcima upozoruju na dvijenu`ne razlike. Prvo, vidjelo se, svako komuniciranje, pa bi-lo i vrlo masovno, nije i javnim komuniciranjem. I oprivatizaciji se moè masovno komunicirati koliko godzahtijeva poduzetni~ki interes organizatora masovnog ko-municiranja. Ali to za o~ekivane dobiti od javnog komuni-ciranja moè biti posve neva`no. Drugo, da bi privatizaci-ja postala predmetom javnog komuniciranja mora biti uposve odre|enu (komunikacijskom) odnosu prema jav-nom/op}em interesu, i razvojnim figurama dru{tva kaocjeline. Kako odrediti taj odnos?

Na drugom smo mjestu pokazali (Rogi}/Zeman /ur./1998) da je privatizacija javnim procesom koliko je sastav-nica tranzicijskog trokuta (demokratizacija/privatizacija/modernizacija). Poloàj u trokutu omogu}uje da se privati-zacija odmjeri ne samo kao tehni~ki proces premje{tanja(alokacije) vlasni{tva nego kao sastavnica jedne strategijerazvitka od rezultata kojega svi ~lanovi gra|anske javnostiopravdano o~ekuju pobolj{anja navlastitih uvjeta opstan-ka. I koji (razvitak), povratno, obvezuje javnost speci-fi~nim razvojnim pona{anjem i – moralom. (Primjerice,obzirnost, produktivna orijentacija, itd.)

Spomenuti tranzicijski trokut, dakle, moè se dràtipodlogom jasnog odre|ivanja javnog interesa u privatizaci-ji. Bilo bi neto~no re}i da u prvom zakonu o privatizaciji(1992) nema tragova te svijesti. [tovi{e, na popisu o~ekiva-nih dobiti od privatizacije nalazi se najvi{e (o~ekivanih) 59



javnih dobiti. Premda su one preteìto definirane u finan-cijskom obliku (a manje s pomo}u likova razvitka), to i ni-je ovdje najva`nije. Bitno je da se spomenutim popisomprivatizacijski proces nedvosmisleno odre|uje u zoni jav-nog interesa. No, skiciranim ~injenicama stoji nasuprotnedvosmislena institucionalna nedovr{enost privatizacij-skog procesa. I vi{e regulativnih imperativa koji, jednostav-no, polemiziraju s na~elnim razvojnim ciljevima privati-zacije. Promatraju li se te dvije ~injenice kao indikatoripraksa “u sjeni”, stiè se do logi~na zaklju~ka da je privati-zacija u izvedbenoj zoni odvojena od obveza {to ih impli-cira njezina veza s javnim interesom. Dakle, izvedbeno jereducirana na tehni~ki/birokratski program alokacijevlasni{tva. Redukcija se moè, dakako, obrazloìti zgolj-nim uvidom u to da je privatizacija kompliciran prakti~anposao u kojem, nerijetko, zbog prakti~nih ograni~enja, nidobri stru~njaci nisu na korist. No, taj argument, i druginjemu srodni, nisu dostatni za pojasniti odvajanje privati-zacije od imperativa izvedenih iz javnog interesa. Prije }ebiti da je odvajanje dalekose`no povlastilo “privatizatore”pripravne na privatizaciju bez javnih obveza. O tome ned-vosmisleno govore ~injenice kakve su, primjerice, manjakprimjerena nadzora privatizacijskog djelovanja, neotpor-nost privatizacijskih planera na prakse “divljeg” poduzet-ni{tva, relativiranje razlika izme|u {pekulantskog i podu-zetni~kog pona{anja i srodne. Samorazumljivo je da se utakvu okviru javnost privatnika ne moè u~vrstiti u ulozimjerodavna sudionika. Zato se ~injenica da je u Hrvatskojdo 1998. godine objavljeno samo jedno sustavno istra-ìvanje javnog mnijenja o privatizaciji te{ko moè branititvrdnjom o slu~ajnom propustu.

Nazna~enu reduciranju (obavljenu, dakako, u zoni in-stitucionalne pripreme i upravljanja privatizacijskim pro-cesom) pridonio je, na drugoj strani, stav nemalog dijelainstitucionalne javnosti (politi~kih, vjerskih, itd. instituci-ja) da se privatizacija mora odrediti isklju~ivo simulaci-jom socijalnog interesa. Premda na~elno formuliran, tajstav ne krije egalitarni ostatak, a primijenjen kao prak-ti~no mjerilo privatizacijskog procesa nije uvjerljiv. Nije,najprije zato {to iz privatizacijskog procesa isklju~uje speci-fi~na poduzetni~ka prava koja samorazumljivo proizlazeiz ~injenice da je poduzetnik glavni organizator moderni-zacije i sudionik koji snosi najve}i rizik ~iji su proma{aji,ako ve} nisu fatalni, svakako najskuplji. Na temelju po-nu|ene statisti~ke gra|e o dosada{njim rezultatima privati-zacije nije te{ko argumentirati nazna~enu potrebu za re-dukcijom. Dostatno je upozoriti na porast udjela nezapo-slenih u ukupnom stanovni{tvu ili na relativno rijetku po-60


slovnu uspje{nost novih vlasnika. No, zahtjev cilja prijekoobveze kriti~ke provjere privatizacijskih rezultata. Kolikoje vidljivo, cilj mu je interesno monopolizirati privatizacij-ski proces i redefinirati ga svo|enjem na proces glavna za-da}a kojega je pruànje jamstava zaposlenicima da ne}ebiti izloèni privatizacijskim rizicima. Time se, posred-no, javni interes u privatizaciji izjedna~uje s imperativomodràvanja pune zaposlenosti. Koliko je taj imperativ ne-odvojiv od fantazma, pokazale su brojne stru~ne analize.Zato i ne drìmo korisnim ovdje ponavljati glavne argu-mente. Bitno je uo~iti da nazna~eni zahtjevi predvidljivookon~avaju u favoriziranju dràve kao levijatanskog podu-ze}a u kojemu je ukupno, radno sposobno stanovni{tvo,zaposleno na neodre|eno vrijeme i s jamstvima potpunoodvojenim od modernizacijske i radne efikasnosti podu-ze}a i zaposlenika. Zato i nije posve neobi~no {to su zapo-slenici u vi{e poduze}a tijekom 1998. odbili ponu|enu pri-vatizaciju i zahtijevali da poduze}e ostane – pod nadzo-rom dràve, dakle, javno. No, upozoriti je, takvo se po-na{anje oblikovalo nakon vi{egodi{njeg uvida u prakse“divljeg” poduzetni{tva konstrukcijski legitimirane prvimprivatizacijskim modelom (do 1998). Pa je zasnovano ra-zumjeti ga i kao oblik racionalnog pona{anja cilj kojega jeuspostaviti nadzor nad mogu}im opasnostima od privati-zacije stavljaju}i se pod nadzor one iste adrese (dràve) ko-ja je posebno legitimirala “divlje” poduzetni{tvo i koja ga,ve} i na temelju glavnih konstrukcijskih pravila privatiza-cijskog modela, nadzire kao klijenta.

Oba skicirana pravca reduciranja predod`be o privati-zaciji i njezina odvajanja od javnog interesa, premda redu-ciraju na razli~ite na~ine i s razli~itim intencijama, izaziv-lju i jednu zajedni~ku komunikacijsku posljedicu. Naj-manje neto~no ona se moè formulirati ovako: redukcije“premje{taju” komuniciranje o privatizaciji iz zone jav-nog u zonu masovnog komuniciranja. “Premje{tanje”,vidjelo se, nije bez ambicija da se legitimira skrb o javnominteresu. (Te{ko}a je tek u tome {to je ta skrb neugodnoefikasan oblik zaborava javnog interesa u privatizaciji). Za-to drìmo zasnovanim nastalu praksu masovnog komuni-ciranja o privatizaciji, naslonjenu na skiciranu podlogu,nazvati (do)javnim komuniciranjem. Ono se, jednostav-no, zbiva u susjedstvu javnog komuniciranja, do njega; za-to je (do)javno. Po na{oj ocjeni dva su glavna komunika-cijska predlo{ka koji (do)javno posreduju skicirane reduk-cije.

“Bijeli” predloàk. (Pridjev “bijeli” dopisan mu je pougledu na analize kakve su u drugom kontekstu ponudili, 61



primjerice, Derrida ili Mills.) Najkra}a definicija “bijelog”predlo{ka moè se saèti u formulaciju: njime institucio-nalna politi~ka javnost (op}e prakse) organizira fiktivnujavnu komunikaciju. U sredi{tu je modela posredovanjezbilje predod`bom iz koje su uklonjeni njezini glavni atri-buti, kakvi su, primjerice, autonomija ìvotnih procesa,funkcionalna i identitetska vi{evrsnost aktera privatizacije,paradoksi konteksta, nejednolika razdioba razvojne kom-petencije, razdioba egzistencijalnih rizika kao osnova noverazvojne legitimacije, itd. U osnovi, cilj je nazna~ene prera-de afirmirati stav da je zbilja ono {to se institucionalnapoliti~ka javnost (op}e prakse) dogovori sa samom so-bom da je zbilja. Tome su sukladne i tehnike samorepre-zentiranja organizatora komunikacijskog modela. S popisaGoffmanovih metoda upravljanja dojmovima ~e{}e se rabedvije: metoda idealizacije i metoda mistifikacije. Prvoj jecilj ulogu i zasluge institucionalne politi~ke javnosti pre-do~iti kao neprolazne kolektivne dobiti i dobra. Drugoj jecilj legitimirati i poja~ati u kolektivnu iskustvu udaljenostizme|u konvencionalnih sudionika dru{tvene zbilje i insti-tucionalno ovla{tenih nositelja upravlja~kih i strategijskihprava. Nije te{ko uo~iti da je, po glavnim konstrukcijskimobi~ajima, skicirani “bijeli” model srodan op}em kon-strukcijskom predlo{ku javnog komuniciranja u socijali-sti~kom razdoblju. Ta ~injenica i nije neobi~na uzme li seu obzir da su se mnogi ~lanovi institucionalne politi~kejavnosti politi~ki osposobili u tom razdoblju. Pa i ne zna-ju druk~ije, neovisno o tome ho}e li druk~ije ili ne}e. Zatoi posebne prakse “bijelog” komuniciranja, uglavnom, pod-sje}aju na komunikacijske simulacije iz prija{njeg razdob-lja. Ima li se na umu napisano, predvidljivo je da je u sre-di{tu tehni~kog pogona, na koji se model naslanja, televi-zijski medij. Budu}i da raspolaè potrebnim ovlastima,institucionalna politi~ka javnost prirodno teì, rabe}i ih,oblikovati nadzor i komunikacijske ciljeve ponajprije nadonim (masovnim) medijima koji i tehni~ki i organizacijskii financijski zahtijevaju velika ulaganja; a koje, na drugojstrani, drè znatno efikasnijima od “klasi~nih” novina.

Prije smo nazna~ili da je “bijeli” model obvezatan si-mulirati javnu komunikaciju. Obveza je prirodna posljedi-ca ~injenice da se institucionalna politi~ka javnost samo-pokazuje, i teì samopokazati, u ulozi glavnog/monopol-nog sudionika gra|anske javnosti. Na to je, napokon,motivira i uloga institucionalnog aktera koji raspolaè snajve}om formalnom mo}i (premda to ne zna~i da je onai najmo}nijim akterom). Od javnosti privatnika dijeli jenjezin institucionalni poloàj; ona je organizirana ili u po-liti~ke stranke ili u ~inovni~ki aparat dràve ili pripada po-62


dru~ju sindikalnih i “nevladinih” udruga koje i ne mogubez institucionalne politi~ke legitimacije, pa i nije neto~nore}i da su one, uglavnom, nerazvijene politi~ke stranke.Na drugoj strani, makar intencionalno, s javno{}u privat-nika institucionalnoj politi~koj javnosti zajedni~ka je skrbo cjelini dru{tva. Ona se moè posredovati razli~itim obli-cima hijerarhije glavnih ciljeva te skrbi (kao {to se i ~ini),ali se u ime hijerarhije samih ciljeva skrb ne moè promije-niti i biti manje od toga. Zato “bijeli” predloàk ima po-sve paradoksalna obilje`ja. (i) Tehni~ki promatrano, ovi-san je, uglavnom, o najefikasnijem masovnom mediju, te-leviziji; (ii) njegova je strukturna zada}a oblikovati reduci-ranu (do)javnu (ne i javnu) komunikaciju o privatizaciji;(iii) njegova je politi~ka zada}a javnu svijest institucio-nalne politi~ke javnosti komunikacijski posredovatikao javnu imaginaciju javnosti privatnika. Ta razlika ni-je toliko uo~ljiva kad se javni interes odre|uje na na~elnimrazinama (dràvna samostalnost, ustavna prava, gra|anskalegitimacija, itd.), premda pozorna analiza i na njima mo-è jasno razlu~iti glavne diobe. Ali, postaje sredi{njom ~i-njenicom na svim podru~jima gdje javnost privatnika (kaou privatizaciji) moè, na temelju autonomna uvida i isku-stva, osloncem na model interpersonalne komunikacije, ja-sno oblikovati svoje ocjene, mnijenja, stavove ili projekci-je. Koliko je ta razlika jasnija, toliko je o~itija opreka iz-me|u dvije javnosti. Prva se naslanja na institucionalnulegitimaciju i tehni~ku nadmo}. Zato, po pravilu, impulsejavnosti privatnika “pacifizira” atributima kakvi su: nereal-ni (zahtjevi), utopijske (èlje), skupi (programi), neuteme-ljeni (stavovi), itd. Druga se naslanja na strukturnu legiti-maciju i projektivnu nadmo}. Zato, po pravilu, impulseinstitucionalne politi~ke javnosti reinterpretira s pomo}uatributa kakvi su: bahatost (mo}nika), ograni~enost (~inov-nika), korumpiranost (politi~ara), problemati~no domo-ljublje (poduzetnika), itd.

Imaju li se na umu ponu|ene ~injenice, jasnije jeza{to akteri institucionalne politi~ke javnosti teè predo-d`bu o zbilji urediti na temelju unutarnjeg politi~kog do-govora. Dogovorom se, u osnovi, odre|uju okviri prih-va}anja i popis prihva}enih sastavnica javne imaginaci-je javnosti privatnika. No, budu}i da je dogovor proizve-la posebna (birokratska) skupina, on nema status javne~injenice. Zato se mora, na drugoj strani, komunikacijskimasovno posredovati kako bi mu se osigurao poloàj(do)javnog, masovnog stava, uvjerenja, ocjene, itd., ukrat-ko, kako bi postao toliko komunikacijski samorazumljivda moè biti sredstvom (planiranog) obeshrabrivanja jav-nosti privatnika na autonomno/razli~ito komunikacijsko 63



djelovanje i odnose prema privatizaciji. Zato se, na drugojstrani, javnost privatnika mora dràti u nekoj vrsti trajnogobavijesnog egzila (o tome }e jo{ biti rije~i).

Na skiciranoj se to~ki “bijeli” predloàk dodiruje sa“ùtim” (drugim (do)javnim predlo{kom). Dodir je olak-{an i ~injenicom da su, nerijetko, na prakti~nu poslu goto-vo iste skupine novinskih slu`benika. S jo{ ìvom pre-dod`bom o novinaru/dru{tvenom (politi~kom) radniku,uzba{tinjenom iz prija{njeg razdoblja, oni, nerijetko, i nisusposobni javno informirati. Zato manjak te sposobnostiobilno nadokna|uju nadzorni~kom mobilizacijom; njezi-na prakti~na svojstva ovise o tomu je li organizator mobi-lizacije “ùt” ili “bijel”. Ali u oba slu~aja novinski se slu`-benik javlja u samodopisanoj ulozi nadzornika javnostiprivatnika. Zahvaljuju}i tome, mno{tvo je biv{ih dou{ni-ka, u{tekanih nemali broj godina u totalitarna brisanjahrvatske javnosti privatnika, tijekom tranzicijskog razdob-lja ùrno uletjelo u legitimacijske azile medijskih i publici-sti~kih prvoboraca za, ni vi{e ni manje, nego – gra|anskudemokraciju u Hrvatskoj.

U “bijelom” su modelu i novine. Ali one su, u uspo-redbi s vrijedno{}u televizije ili radija, bez izgleda. Pa prak-ti~no funkcioniraju kao neposredni otisci “slu`benih” (po-liti~kih) javnosti.

“@uti” predloàk. (Pridjev “ùti” dopisan mu je natemelju “ùtih” /obojenih u ùto/ junaka tradicionalnih uklasi~nu “ùtom” tisku u ameri~koj tradiciji). U (do)javnojpraksi komuniciranja o hrvatskoj privatizaciji on je poseb-na za{titnika i njegovatelja dobio u privatnim novinskimnakladnicima. Oni su, posve opravdano, temu o privatiza-ciji, odvojenoj od javna interesa, prepoznali kao mo}nopomagalo za – podizanje naklade i odràvanje na trì{tu.Pod uvjetom, dakako, da se komunikacijski posreduje “ù-to”. Za{to?

Pogre{no bi bilo sloènicom “ùti tisak” ekskluzivnoodrediti samo publicisti~ko sme}e (u kratkoj) povijesti no-vina. Mnogi trijezni analiti~ari, naprotiv, upozoruju da jeiz prakse “ùtog” tiska izveden niz tehni~kih i metodo-lo{kih predloàka bez kojih moderno novinstvo vi{e nemoè. Primjerice, nova uloga novinske fotografije, tisak uboji, uredni~ka obrada teksta, agresivno izvje{}ivanje “s te-rena”, istraìvanje slu~ajeva (istinite pri~e) itd. No, na dru-goj je strani model ostao konstrukcijski privrèn svom“ratnom” podrijetlu, gdje su glavne teme smrt, kriminal,katastrofe, pseudo-znanost, nasilna spolnost i srodne. Igdje je pravo na novinsko istraìvanje ànrovski pro{irenona pravo izmi{ljanja ~injenica i doga|aja, ako ih ve} nema64


u (svakodnevnoj) zbilji. U osnovi, sr`na je intencija mode-la oblikovanje i njegovanje likova neprijateljske (parano-idne) imaginacije. Tu je, zacijelo, i korijen ~injenice da serazdoblja najve}ih publicisti~kih i nakladni~kih uspjeha“ùtog” novinstva, po pravilu, poklapaju s razdobljimaratnih sukoba i napetosti.

U takvu se modelu (do)javna obrada privatizacije mo-è, i vi{e nego elegantno, urediti. “@utom” je nakladnikuona vrijedna zbog dvije mogu}nosti. (i) Izvorom je tema islu~ajeva s “velikim” kriminalom. (ii) Olak{ava neogra-ni~eno dopisivanje liste “neprijatelja naroda” u svim po-èljnim smjerovima, najprije prema dru{tvenom i poli-ti~kom vrhu. U socijalisti~kom razdoblju obje su tematskelinije bile strogo nadzirane, napose druga. Mogle su do}ina svoje samo u ograni~enu broju slu~ajeva, kad se razdio-ba kriminalaca i probisvjeta konstrukcijski poklapa s, poli-ti~ki obvezuju}om, razdiobom politi~kih “neprijatelja”.Ali ni tada “ùti” tisak nije dobivao pravo na zamah. Jer,njegovu je zada}u preuzimao standardni “bijeli” tisak, di-rektivno se stavljaju}i u ulogu branitelja poretka od “kri-minalnih/politi~kih elemenata”. Zahvaljuju}i tomu “ùta”{utnja postala je u masovnu iskustvu znakom dubine –politi~ke represije. No, premda “prazan”, taj je trag, isto-dobno, razvio i masovnu potrebu da se o skrivenom nasil-ni{tvu poretka i politi~kih aktera jednako nasilno masov-no komunicira. U tom kontekstu ~injenica da je hrvatskavlast nakon 1990. izabrana po demokratskoj proceduri ni-je najva`nijom. Vlast je ve} prethodno, na tipolo{koj razi-ni, ozna~ena atributom: nasilna. U promijenjenim op}imprilikama nakon 1990. godine model “ùtog” posredova-nja mogao je bez ve}ih te{ko}a ulomke takve prakse razvitiu masovno komuniciranje. K tomu, budu}i da devedesetihgodina u hrvatskoj institucionalnoj mreì nema, na ve}inijavnih sektora, niza obvezuju}ih pravila i mehanizama za-{tite gra|anske kakvo}e djelovanja, “ùto” komuniciranje,pokraj drugih tipi~nih ànrovskih pravila modela, obilnorabi zgoljno izmi{ljanje ugra|uju}i ga na (prazno) mjesto“istraìva~kog” novinarstva. Time su “ùti” komunikatoristekli nadmo}an poloàj na komunikacijskom trì{tu. Ipostali sudionicima (do)javnog komuniciranja koje se nemoè zanemariti.

Ustvrditi da je, zahvaljuju}i “ùtom” komuniciranjumasovno ozna~en nemali broj privatizacijskih {pekulanataili lopova, nije, dakako, neto~no. Mnogi su, ako ni{ta dru-go, tako opravdano izgubili op}u javnu legitimaciju. Alije, isto tako opravdano ustvrditi da je mnoge privatizacij-ske sumnjivce “ùti” model planirano – sakrio. Hipotezaje razlo`na ima li se na umu da “ùto” komuniciranje or- 65



ganiziraju i tehni~ki i financijski i politi~ki ovisni podu-zetnici. Taj nas uvid izravno vodi pitanju o legitimacijihrvatskih “ùti}a” u (do)javnom posredovanju privatizaci-je. Koliko je vidljivo njegovi organizatori poku{avaju jeosigurati na dva na~ina: (i) dopisuju}i “ùtom” komunici-ranju pridjev: neovisno; i (ii) pridjev opozicijsko.

U tradiciji “ùtog” komuniciranja op}enito nije po-sebno jaka potreba za neovisnom legitimacijom. Prije }ebiti da se neovisnost neposredno pokazuje s pomo}u jed-ne vrsti cini~ne namjere “ùtog” glasila da ostane senzacio-nalisti~ki nadmo}no svojoj “`rtvi”. No, takav se odnosu~vr{}uje u komunikacijskim poretcima gdje je jasno àn-rovski razdijeljena komunikacijska hijerarhija. Pa je ve} izbog toga eventualna potraga “ùtog” glasila za formal-nom neovisnom legitimacijom nepotrebna. @anrovski she-matizam ionako precizno odre|uje tko je {to. U hrvatskojtranzicijskoj praksi, me|utim, ùto komuniciranje teì, vi-djelo se, ostati nadmo}no javnosti. Ta se zada}a ne moèostvariti osloncem samo na ànrovski definiran (“ùti”)identitet. Potreban je pouzdan dokaz da je “ùto” glasilojavno odgovorno. Zato mu se mehani~ki dopisuje pridjev:neovisno i masovno komunikacijski posreduje kako bi seustalio u kolektivnom iskustvu kao jedna vrsta samora-zumljiva stereotipa. Ve} i zbog toga “ùti}” za sliku o pri-vatizaciji koju nudi imperativno zahtijeva da je slika stanjastvari, premda njezina osnovna zada}a nije “objektivno”opisati stanje stvari nego ciljno redistribuirati lopovskeatribute pozorno bri{u}i s popisa “sretnika” one o kojima“ùti” poduzetnik ovisi i ~iji je klijent. Nema sumnje da sekriti~ki pregled obrisanih moè, donekle, mistificiratiuredni~kim deklaracijama da je glavni cilj glasila “europei-zacija”, “demokratizacija” i sli~ne “crne rupe” tranzicij-skog fantasti~nog atlasa gra|anske budu}nosti. No, ta jeokolnost ionako neva`na za zbiljski poloàj “ùtog” glasi-la. Njegova je jedina neovisnost njegova “ùta” – privla~-nost.

Drugi put prema legitimaciji je politi~ka/strana~kabliskost “ùti}a”. U svakodnevnoj komunikaciji bliskost sespaja s atributom: opozicijski (tisak). Dojam podupire i~injenica da je nekoliko oporbenih politi~kih prvaka naposlu stalnih kolumnista/komentatora u “ùti}ima”. Zna-~enjsko poklapanje atributa “ùti” i “opozicijski” (tisak)svakako je posljedica planirana djelovanja organizatora“ùtog” komuniciranja. Na drugoj strani, za ponu|enemogu}nosti “ùtog” komuniciranja prirodno su zainteresi-rani oni akteri institucionalne politi~ke javnosti koji ne-maju izravni nadzor nad “bijelim” medijima. Na taj sena~in ostvaruje razmjena u kojoj obje strane dobivaju.66


“@uti}i” stje~u mogu}nost prodora u “bijelo” (do)javnokomuniciranje; time im se stavlja u izgled i poloàj komu-nikacijskih organizatora “slu`benog javnog mnijenja”. Ak-teri, pak, institucionalne politi~ke javnosti, rabe}i naklad-ni~ku nadmo} “ùtih” glasila, stje~u povoljniji poloàj ukomunikacijskoj hijerarhiji politi~ke javnosti.

No, ponu|ena skica ima i iznena|uju}ih pojedinostikoje se sa cjelinom skice ne slaù najbolje. (i) Nekim jeoporbenim strankama praksa “ùtog” komuniciranja svje-tonazorski neprihvatljiva (liberali, demokr{}ani, primjeri-ce). (ii) Zbog obveza prema trì{tu “ùta” glasila ne mogubez neprijateljskog sumnji~enja vlasti. Na drugoj su strani,me|utim, vlasnici tih glasila u mnogostrukim mreàmaovisnosti o vlasti, jer su i sami proizvod privatizacije bezjavne/razvojne legitimacije. Ta se prividna napetost rje-{ava po predlo{ku koji obuhva}a oba izvora napetosti. Onse, grubo re~eno, pokazuje u tome da se “ùta” glasila stav-ljaju u “obranu” jednog dijela stranke na vlasti protiv dru-goga dijela. Dio koji se uzimlje u obranu odabire se obi-~no po prigodnim ovisni~kim mjerilima. Pasivna ina~icapredlo{ka pokazuje, pak, da jedan dio stranke, rabe}i “ù-to” glasilo, teì nadzirati drugi. No, u obje ina~ice “ùta”se glasila stavljaju/stavljena su u obranu stranke na vlasti,ali – protiv nje same. Ta vrst intrigantske teatralizacijeskrivene unutra{njosti najvi{ih politi~kih institucija ujed-no je i najvi{a razina “ùtog” (do)javnog komuniciranja.Sukladno neograni~enim mogu}nostim rasprostiranja sli-ka intrigantske teatralizacije politike ubrzano se smanjuje ibroj sudionika ~ija je moralna legitimacija za javni (poli-ti~ki) posao nedvosmislena. Budu}i da sumnji~enja nisuizvedena, vidjelo se, iz obrane javnog interesa nego iz aspi-racija da se “ùto” glasilo osigura na poloàju monopol-nog distributera moralnih legitimacija svim sudionicimajavne sfere, ùto (do)javno komuniciranje, zacijelo nehoti-ce, postaje glavnim komunikacijskim ~uvarom pretvaranjapredod`be o javnom interesu u masovni lov na lopove, ukojem ekskluzivne ovlasti upiranja prstom ostaju njego-vim monopolnim pravom. Koliko je taj proces idealnoti-pi~ni saètak masovnih redistribucijskih opsesija u tranzi-cijskom razdoblju, poja~anih pro{irenim pravima na renti-ranje egzistencijalne panike politi~kih klijenata (me|u ko-jima su i sami “ùti” organizatori (do)javnog komunici-ranja), predmetom je posebna istraìvanja. No, nedvojbe-no je da se toj labirintskoj slici javnih likova izjedna~enihpo zlu ne moè priznati vrijednost uporabljiva dokumen-ta. Bolje joj pristaje naslov ànrovskog prizora s obvezu-ju}im razbojni~kim likom u sredi{tu; koji, kao na tradicio- 67



nalnim ànr sli~icama za seoske kuhinje, umjesto u jelena,puca – u drugog razbojnika.

Dvosmislice “ve~ernjeg” predlo{ka. U ponu|enoj jeskici analiti~koj pozornosti (planirano) izmakao komuni-kacijski predloàk koji nije ni “ùt” ni “bijel”. To je pre-dloàk “ve~ernjeg” tiska. U ure|iva~koj praksi on se sluìnizom istih tehnika i postupaka kojima se sluè i “ùti}i”.Ali, na drugoj strani, obvezan je ambicijom ostati u op}emànru “bijelih” glasila, s ograni~enom vjerodostojno{}u ko-ju ta granica implicira. U socijalisti~kom razdoblju “ve~er-nji” je tisak u Hrvatskoj bio najuspje{nijim novinskim (i,ukupno, medijskim) advokatom javnosti privatnika u prak-sama “dru{tvenog komuniciranja”. Ne raspolaèmo poda-cima koji bi dopustili istu tvrdnju “premjestiti” i u tranzi-cijsko razdoblje. No, jedna, dodu{e nepotpuna analiza (Pe-ra~kovi}, Prgomet, 1998) navodi na hipotezu da je to do-pustivo. Na istu hipotezu navodi i podatak (opisan u idu-}em odjeljku) da je “ve~ernji” tisak va`nim izvorom obavi-jesti o privatizaciji u Hrvatskoj. U svakom slu~aju, nosite-lji takva modela komuniciranja izgleda da nisu morali,kao nositelji “ùtog” ili “bijelog” modela, u}i u ulogu spe-cifi~nih nadzornika javnosti privatnika. I konstrukcijskedvosmislice modela i vi{edecenijske velike i stabilne nakla-de dovele su ih na poloàj komunikacijskog aktera koji ni-je, unaprijed, obvezan (do)javnim ciljevima. Nego u komu-nikacijski proces ulazi s ve}om osjetljivo{}u na likove jav-ne imaginacije nastale u interpersonalnoj komunikacijijavnosti privatnika. No, iste prednosti, zahvaljuju}i kojimasu nositelji takva modela prispjeli na opisani poloàj, tre-ba razumjeti i kao izvore glavnih ograni~enja. Druk~ije re-~eno, ni model “ve~ernjeg” komuniciranja nije oslobo|en(do)javnih komunikacijskih obveza. Jer, i on je sredstvomkonverzije javnog u masovno komuniciranje.

Glavne te{ko}e javnosti privatnika

U ovom odjeljku predo~it }emo nekoliko istraìva~kih na-laza koji, po na{oj ocjeni, omogu}uju jasniju raspravu osudjelovanju javnosti privatnika u javnom komuniciranjuo privatizaciji. Podaci su dobiveni s pomo}u dva empirij-ska istraìvanja organizirana tijekom 1998. godine (Skupi-na autora, 1998, i êngi} i suradnici, 1998). Oba su istra-ìvanja proveli istraìva~i Instituta Pilar. Cilj prvoga istra-ìvanja najkra}e se moè odrediti kao identifikacija glav-nih stavova hrvatske javnosti prema privatizaciji (Skupinaautora, 1998). Cilj drugoga je identificirati stavove brani-telja i stradalnika Domovinskog rata prema masovnoj/ku-ponskoj privatizaciji (êngi} i suradnici, 1998).68


Obavijesni egzil. U spomenutim istraìvanjima anke-tirani su imali priliku sami procijeniti koliko znadu ohrvatskoj privatizaciji. Rezultati se nalaze u idu}oj tablici.

Obavije{tenost% upitanih

Skupina autora êngi} i suradnici

Ni{ta ne znam o privatizaciji

Znam neke osnovne stvari

Dobro sam informiran

Vrlo sam dobro informiran

20,6

60,4

14,8

4,2

32,1

52,8

12,3

2,4

Podaci pokazuju da je u oba istraìvanja pribli`no80% upitanih izjavilo kako o privatizaciji ne zna ni{ta ilida zna osnovno. Nikakvo ili minimalno znanje nije poseb-nom preporukom za sudjelovanje u tako zamr{enu (i ri-skantnu) poslu kakav je privatizacija. Zato nije neto~nodobivene odgovore razumjeti kao ocjenu anketiranih da zaprivatizaciju obavijesno nisu bili pripremljeni. O obavi-jesnom egzilu govori i podatak da je me|u braniteljima istradalnicima Domovinskog rata znatno vi{e onih koji oc-jenjuju kako o privatizaciji ne znaju ni{ta (svaki tre}i anke-tirani naspram svakog petog u prvom uzorku).

Na drugoj strani, uvjerljiva je manjina upitanih kojitvrde da su o privatizaciji dobro obavije{teni. Udio anketi-ranih ne nadma{uje 5%. Budu}i da je znanje o privatizaci-ji nulti uvjet njezina pravedna ishoda, opravdano je vjero-vati da je opisana razdioba obavije{tenosti dobrim indika-torom razdiobe i privatizacijskih {ansa koje se “nude” po-jedinim skupinama javnosti.

Nije nekorisno prija{nje podatke usporediti s podaci-ma vidljivim u idu}oj tablici.

Obavije{tenost % upitanih

Uop}e nisam upoznat sa zakonima

Pone{to znam o tim zakonima

Upoznat sam sa zakonima

Vrlo sam dobro upoznat sa zakonima

Bez odgovora

62,4

31,2

4,4

1,7

0,3

Izvor: Skupina autora, 1998.

Znanje za koje se pitanjem pita moè se, nedvojbeno,ozna~iti ekspertnim. Ta ~injenica implicira da njime “pri-rodno” ne raspolaù ve}inske skupine stanovni{tva. No ikada prihvatimo takvu tvrdnju jo{ je uvijek te{ko pojasnitinalaz da 93,6% anketiranih, po vlastitoj ocjeni, ne zna 69



Tablica 2.Kako anketirani ocjenjujuvlastitu obavije{tenost ozakonima kojima se ure|ujepoloàj imovine biv{ih vlasnika

Tablica 1.Kako anketirani ocjenjujuvlastitu obavije{tenost ohrvatskoj privatizaciji

ni{ta, ili zna tek pone{to o zakonima kojima se ure|ujepravo starih vlasnika na imovinu koja se planira privatizi-rati. Po osnovnoj shemi razdioba je sukladna razdiobi izprethodne tablice. No podatke u tablici 2. drìmo va`ni-jim jer smjer pitanja ide za va`nim znanjima; time se uk-lanjaju sve one izvanjske, neva`ne, obavijesti o privatizacijikoje su anketirani mogli uzeti u obzir odgovaraju}i da“pone{to znaju” o privatizaciji. To je, zacijelo, onaj tipznanja koji dopu{ta razabrati osnovno, ali je nedostatanza bilo kakvo racionalno orijentiranje. Posve je opravda-no pretpostaviti da se, zbog toga, racionalno orijentiranjeorganizira na temelju imitacije odabranih autoriteta. U po-duze}ima su najbliì ulozi takvih prirodnih autoriteta –~lanovi uprave. Obavijesni egzil zaposlenih ih, dakle, “pri-rodno” pomi~e prema ulozi monopolnog autoriteta zaprivatizaciju u poduze}u.

Na neznanje o privatizaciji posredno baca svjetlost irazdioba odgovora na pitanje kako anketirani (branitelji istradalnici Domovinskog rata) ocjenjuju vlastitu obavije-{tenost o kuponskoj (masovnoj) privatizaciji. Razdioba jepou~na jer je dobivena kao rezultat djelomi~no organizira-ne obavijesne kampanje (1998). Podsje}amo, za razliku od“klasi~ne”, kuponska je privatizacija imala i specifi~ne ci-ljeve i djelomi~no izra|enu institucionalnu potporu u oba-vje{}ivanju, ali i u nadzoru. Zato se obavijesna pripremamoè dràti organskim dijelom ukupnog modela. To, po-sredno, zna~i da je promijenjen i opis obvezuju}ih poslo-va glavnih dràvnih institucija prisutnih u procesu.

Obavije{tenost % anketiranih

Ni{ta ne zna o privatizaciji

Zna neke osnovne stvari

Dobro je obavije{ten

Vrlo je dobro obavije{ten

2,6

37,6

41,9

16,2

Izvor: êngi} i suradnici, 1998.

Dobivena je razdioba, za razliku od prethodnih, pola-rizirana. Pribli`no 40% anketiranih nije dostatno obavi-je{teno o privatizaciji. Ali, njima je sada nasuprot pri-bli`no 58% anketiranih koji su, o~ito, dobro iskoristili po-nu|ene obavijesne mogu}nosti i, po vlastitoj ocjeni, moguse dobro snalaziti u privatizacijskim odnosima. Razlo`noje pretpostaviti da bi se, ako ne ve} ista, onda svakakosrodna razdioba dobila i u “klasi~noj” modernizaciji da jeona bila pripremljena s (minimalnom) institucionalnom70


Tablica 3.Kako anketirani ocjenjujuvlastitu obavije{tenost o

kuponskoj privatizaciji

strogo{}u i namjerom da se zainteresiranima racionalnoopi{u glavne mogu}nosti.

Za to~niji opis obavijesnog egzila nije nekorisna nislika razdiobe izvora obavijesti o privatizaciji. Na idu}ojtablici nalaze se obavijesni izvori o privatizaciji zabiljeèniu istraìvanju Skupine autora, 1998.

Obavijesni izvor% anketiranih

nikad,rijetko povremeno ~esto

Hrvatska televizija

TV Mreà/lokalne televizije

Hrvatski radio

Druge radiopostaje

Dnevni listovi

Tjedni listovi

Razgovor s obitelji,prijateljima, kolegama

Knjige, stru~ni ~asopisi

12,3

65,8

51,6

55,1

31,8

53,0

25,5

81,5

38,4

20,5

29,1

30,7

40,5

31,5

38,5

12,3

48,7

12,8

18,3

13,1

26,9

14,0

35,4

4,5


Dobivena razdioba upu}uje na tri osnovna uvida. (i)Uporaba pojedinih medijskih izvora posredovana je op}e-nitom privla~no{}u tih medija. Primjerice, Hrvatska televi-zija je u svim komunikolo{kim analizama naj~e{}i obavije-sni izvor za ve}i dio populacije odrasla hrvatskog stanov-ni{tva. Ona je to i u ovom slu~aju. No, to mjesto nije stek-la posebnim programom obavijesne pripreme stanovni{tva.(Ne ra~unaju li se pojedine tematske emisije kao konven-cionalni dijelovi “programske” sheme.) (ii) Razdioba navo-di na zaklju~ak da je javnost privatnika “u{tekana” na dvaglavna tipa obavijesna izvora. Prvi su tip masovni mediji,navlastito televizija. Drugi je interpersonalno komunici-ranje u obitelji i skupinama prijatelja. S obzirom na opisa-nu razdiobu uloga obavijesnih izvora bilo bi logi~no o~e-kivati da }e ukupna ocjena hrvatske privatizacije u pre-dod`bi anketiranih biti povoljnija. Tvrdnja se temelji na(intuiranoj) ~injenici da su glavni mediji, kojima se anketi-rani obra}aju za obavijesti, privrèni uglavnom “bijelom”modelu (do)javnog komuniciranja o privatizaciji (HRT,Hrvatski radio, niz dnevnih listova, itd.) te da se medijiprivrèni “ùtom” modelu (do)javnog komuniciranja oprivatizaciji rabe rje|e. Me|utim, zaklju~ni nalaz anketnogistraìvanja (68,4% anketiranih potpuno je ili djelomi~nonezadovoljno privatizacijom; 13,3% ne moè je ocijeniti)suprotan je o~ekivanom. Zasnovano je pretpostaviti da 71



Tablica 4.Glavni obavijesni izvorianketiranih o hrvatskojprivatizaciji

anketirani drè najvrednijim obavijesti, uvide, ocjene ste-~ene u interpersonalnoj komunikaciji. S obzirom namodel proizvodnje javne komunikacije, to zna~i da anketi-rani drè najvrednijim obavijesni izvor koji je organiziran– predindustrijski. To, tako|er, zna~i da su skepti~nispram “premje{tanja” komunikacije o privatizaciji iz zonejavnog komuniciranja u zonu (do)javnog, gdje ona postajeekskluzivnim sadràjem masovnog komuniciranja. Ima lise na umu sam komunikacijski proces, jasno je da se nizstavova prema privatizaciji, koje anketirani zastupaju, obli-kovao u masovnim medijima. Ali je, na drugoj strani, in-terpersonalno komuniciranje o~ito bilo dostatno selektiv-no i autonomno, pa je malo imitiranih ocjena. Druk~ijere~eno, anketirani su pokazali da ne vjeruju komunikacij-skom modelu koji konstrukcijski privatizaciju reducira natemu (bijelog/ùtog) masovnog komuniciranja. Dodjelominterpersonalnoj komunikaciji uloge specifi~na ~uvara ra-cionalnosti oni su, u osnovi, afirmirali stav da komunika-cija o privatizaciji mora ostati javnom. To minimalnozna~i da ne smije biti ni sredstvom zgoljnog politi~kog za-vodni{tva ni sredstvom zgoljnog pove}anja (medijskih)naklada. (iii) Uglavnom je zanemariv udio anketiranih ko-ji ~e{}e rabe kao obavijesni izvor stru~ne knjige i ~asopiseitd. Vrijednost tog nalaza treba odmjeriti ~injenicom da seu Hrvatskoj op}enito ne ~ita puno, pa ni o privatizaciji. Ktomu, nalaz se moè ograditi i tvrdnjom kako me|u vo-de}im hrvatskim stru~njacima nema uvjerljiva slaganja upogledu na privatizaciju, pa nema ni posebne prakti~nekoristi od ~itanja stru~nih rasprava. U osnovi, ta vrsta tu-ma~enja zagovara tezu da su stru~ni izvori obavijesti o pri-vatizaciji – disfunkcionalni. Premda je, dakako, tranzicij-skim rezom 1991. godine nemali dio ekonomskog znanjajednostavno zastario, opseg zastare ipak nije toliki da sestru~ni izvori obavijesti mogu obrisati. Vjerojatnije je da jezanemariva uloga stru~nih obavijesti u javnom komunici-ranju o privatizaciji izravni u~inak njihova aktivna isklju-~ivanja iz planirane provedbe privatizacije. Ve} su podaciizneseni u tablici 3. pokazali koliko se i kako mijenja oba-vije{tenost kad se privatizacijski postupak podupre stru~novo|enom obavijesnom kampanjom. Zato je to~nije rijet-kost uporabe stru~nih izvora obavijesti o privatizaciji “uklasi~nu” razdoblju privatizacije obrazlagati modelskomintencijom, implicitnom polaznom privatizacijskom mo-delu. Interesno promatrano, isklju~ivanje je figurom obli-kovanja i uspostave nadmo}i institucionalne (birokratske)javnosti nad javno{}u privatnika. Budu}i da se ni intencijani isklju~ivanje ne mogu obrazloìti javno, jer nisu jav-nim interesom, tehni~ki se privatizacija morala zatvoriti u72


sektorski nadziran proces u kojem su glavni nadzorniciimenovani/lobirani “profesionalci”. Kad }e se, pak, kojiprivatizacijski primjer obojiti “ùto” ili “bijelo”, ovisi, naj-prije, o lobisti~kom poloàju novih vlasnika.

Za to~nije razumijevanje iznesenih komentara nije ne-korisno pogledati jo{ dvije tablice.

Obavijesni izvorêsto}a obavijesti u %

rijetko,nikad povremeno ~esto

Hrvatska televizija

Mreà, druge lokalne TV

Strane TV postaje

Hrvatski radio

Hrvatski katoli~ki radio

Radio 101

Lokalni radio

Vjesnik

Ve~ernji list

Slobodna Dalmacija

Novi list/Glas Istre

Glas Slavonije

Jutarnji list

Hrvatski obzor

Globus

Nacional

Feral Tribune

Nedjeljna Dalmacija

Ostali politi~ki tjednici

Razgovori s obitelji,prijateljima, kolegama

6,4

55,8

61,0

37,3

84,7

79,0

35,1

81,0

46,2

75,0

82,3

89,2

63,6

95,4

55,0

69,0

77,5

85,8

85,0

14,2

28,8

23,6

23,3

36,4

10,8

12,1

33,2

13,0

30,3

12,0

9,3

5,7

26,0

3,2

32,6

23,3

16,0

11,4

12,3

40,7

64,6

20,0

15,1

26,1

3,6

8,0

31,3

5,1

22,8

12,0

7,5

4,4

9,7

0,6

12,0

6,9

5,9

1,8

1,5

44,4


Osim glavnih nalaza, skiciranih u prija{njim ulomci-ma, u tablici 5. vidljivo je jo{ nekoliko korisnih ~injenica.(i) Radijske postaje anketirani ~e{}e rabe kao obavijesni iz-vor nego novine; me|u njima je mno{tvo lokalnih radio-postaja koje raspolaù s dobrim uvidima u lokalne prilike.Budu}i da su te postaje, uglavnom, privatne, uredni{tva sus manje obveza prema modelu “bijelog” komuniciranja oprivatizaciji. (Ali su, zato, s vi{e obveza prema interesimavlasnika.) (ii) S popisa hrvatskih novina na mjestu naj~e{}erabljena izvora obavijesti je “Ve~ernji list”. Iza njega su“Globus” i “Slobodna Dalmacija”. Oba potonja, me|utim, 73



Tablica 5.Glavni obavijesni izvorianketiranih o hrvatskojprivatizaciji po adresama

za “Ve~ernjim” zaostaju po broju anketiranih koji ih “~e-sto” rabe kao obavijesni izvor. U rubrici, pak, “rijetke”uporabe “Ve~ernji list” je, tako|er, najuvjerljiviji. Jasno jeda na dobivenu razdiobu utje~e op}a ~esto}a izlaènja i pi-sanja o privatizaciji spomenutih novina. No, neovisno ouo~enim varijacijama, zasnovanom se ~ini hipoteza kojusmo nagovijestili u prija{njim ulomcima – da anketirani umasovnom komuniciranju (isklju~i li se HRT) najprihvat-ljivijim modelom komuniciranja drè model ve~ernjeg ti-ska. To je model koji, upozorili smo, rabi niz postupaka“ùtog” komuniciranja. Ali, odvojen je od njegove ambici-je u tranzicijskoj Hrvatskoj da djeluje kao monopolni di-stributer moralnih legitimacija. “Ve~ernjem” modelu im-plicitna je obveza biti “ùto” privla~an; ali i pouzdan suk-ladno o~ekivanjima gra|anske javnosti. Druk~ije re~eno,on ne komunicira ni “ùto” ni “bijelo” premda je, teh-ni~ki promatrano, oboje. Opisani nalaz dosta se slaè saspomenutom analizom Instituta Pilar (Pera~kovi}, Prgo-met, 1998) koja pokazuje da je “ve~ernji” tisak komunika-cijski posredovao niz kriti~kih ozna~nica privatizacije teda je relativno sustavno nudio i stru~ne osvrte na njezineglavne figure.

Pogledajmo sada razdiobu podataka u idu}oj tablici.

Obavijesni izvorêsto}a uporabe u %

rijetko,nikad

povre-meno ~esto

Hrvatska televizija

TV Mreà, lokalne TV

Hrvatski radio

Druge radiopostaje

Dnevni listovi

Tjedni listovi

Razgovori s obitelji, prijateljima,kolegama

Stru~ni ~asopisi, stru~na izdanja

Razgovori s osobljem Ministarstvaprivatizacije, HFP ili centara zaregistraciju osoba u kuponskojprivatizaciji

Osobni/privatni izvori financija

33,3

76,1

67,5

85,5

20,5

49,6

55,6

29,1

41,9

41,9

39,3

18,8

24,8

10,3

32,5

28,2

28,2

30,8

29,9

32,5

25,6

3,4

6,0

2,6

45,3

20,5

14,5

38,5

26,5

23,9


Ve} smo prije upozorili da je model kuponske privati-zacije srodniji razumijevanju privatizacije kao javnog po-sla, a ne politi~kog/rentijerskog udara. On je, dakle, plan-74


Tablica 6.Glavni obavijesni izvori

anketiranih o kuponskojprivatizaciji

ski pripremljen, s predvidljivim udjelom i obvezama insti-tucionalnih sudionika. Op}i je cilj modela omogu}iti “pri-vatizatorima” jednake minimalne uvjete nu`ne za racional-no djelovanje i odlu~ivanje. Sukladno tomu, i u dobivenojsu razdiobi vidljive promjene. (i) Opao je udio anketiranihkoji se “~esto” ili “povremeno” obra}aju na organizatoremasovnog komuniciranja o privatizaciji (TV, radio). (ii)Opao je i udio anketiranih koji glavne spoznaje crpe iz in-terpersonalne komunikacije. Ta ~injenica, posredno, do-pu{ta hipotezu da je velik postotni udio anketiranih kojicrpe nu`na znanja na taj na~in, zabiljeèn u tablicama 4. i5, zapravo – posljedica nu`de. Druk~ije re~eno, ljudi su upo~etnom modelu privatizacije bili komunikacijski isklju-~eni, pa su poja~ano rabili onaj obavijesni izvor koji sumogli izravno organizirati (u “ku}noj radinosti”), dakle,interpersonalnu komunikaciju. Budu}i da je komunikacij-sko isklju~ivanje (opravdano) protuma~eno i kao isklju-~ivanje privatizacijskih prava, ponajprije prava provjerestvarnih namjera i sposobnosti novih vlasnika, interperso-nalna je komunikacija postala i najpouzdanijim izvoromobavijesti. (iii) Znatno se pove}ao udio anketiranih koji ra-be pisane izvore: stru~ne i novinske. Ta je ~injenica izrav-nom posljedicom komunikacijske pripreme kuponske pri-vatizacije. I u dnevnim novinama (specijalizirani dodaci) iu prigodnim stru~nim glasilima objavljeno je mno{tvo ko-risnih podataka i obavijesti. I, {to je va`nije, privatizacijskisu kandidati znali da se takve obavijesti namjenski tiska-ju. (iv) U tablici su vidljiva i dva, prije odsutna, obavije-sna izvora. To su: institucije ili osoblje Ministarstva priva-tizacije/Fonda privatizacije te stvarni kreditori budu}ihprivatizatora. Udio anketiranih koji ih “~esto” rabe (pri-bli`no) je jednak udjelu onih koji se obra}aju “~esto”Hrvatskoj televiziji. Druk~ije re~eno, ukupna razdioba mi-jenja se sukladno unutarnjoj transformaciji komunikacij-skog modela. Budu}i da je kuponska privatizacija srodnijazamisli o privatizaciji kao javnom pogramu/poslu i komu-nikacijski je model oslobo|en imperativa da cenzurira jav-nost privatnika, a komunikaciju transformira u reducira-no masovno komuniciranje. Nisu, dakako, time uklonjenenajva`nije polazne nejednakosti u socijalnoj ili gospodar-skoj sferi izme|u pojedinih kandidata za privatizaciju, alije promjenom, nesumnjivo primjereno, trasiran (ne i os-tvaren) povratak privatizacijskog komuniciranja iz zonemasovnog reduciranja u model javne komunikacije oprivatizacijskim mogu}nostima.

Sivi sjaj mobilizacije u imaginarnim institucijama.U prija{njim smo ulomcima, vidjelo se, nazna~ili da sudva rubna uvjeta javnog komuniciranja (o ne~emu): (i) ko- 75



munikacijska prisutnost javnosti privatnika; (ii) orijentira-nost komunikacije javnim interesom. Skicirani uvidi upu-}uju na zaklju~ak da se mnoìna komunikacijskih praksa,kojima je glavni cilj posredovati privatizaciju, ne moènazvati javnim komuniciranjem. Ne moè zbog toga {tonisu zadovoljeni jedan ili drugi uvjet, ili {to nema ni jed-noga.

Zasnovano je sada postaviti pitanje: koliko je i samajavnost privatnika pripravna komunicirati o privatizacijisukladno toj ulozi, dakle, orijentirano javnim interesom.Glavni likovi jednog interesa u privatizaciji, upozorilismo, moraju imati korijen u strategiji razvitka. Zato, pona{oj ocjeni, modernizacijski ciljevi i intencije najto~ni-je indiciraju (ne)obvezanost javnim interesom privatiza-cijskih sudionika. Pak, bez tih intencija privatizacija sete{ko moè odvojiti od, kako smo nazna~ili, zgoljne zam-jene jednih vlasnika drugima, ili, druk~ije, od epohalneredistribucijske intrige u kojoj se ve}a ili manja praved-nost odre|uje s obzirom na moralna obilje`ja sudioni~kihpraksa; ali koja (intriga), za temeljni javni interes (gra|an-skog) dru{tva: “proizvodnju” razvitka, uop}e ne mora bitiva`na. Nisu redistribucijske opsesije, dakako, bez veze sdru{tvenim i ìvotnim opstankom pojedinih skupina. Na-protiv. Ali, te{ko je prihvatiti da su one u privatizacijisredstvo rje{enja problema; bit }e prije da su dio proble-ma. Implicira se da predloènu formulaciju treba razumje-ti s du`nom skepsom. Skepsa je obvezatna barem tolikokoliko je nedvosmisleno da se svaka modernizacija, osimbilancom modernizacijskih uspjeha, mora odràvati i s po-mo}u moralne legitimacije izvedene iz njezine nedvosmi-slene veze s predod`bom o socijalnoj pravdi. Dakle, nemamodernizacije bez jedne vrste redistribucijske legitimacije.Bitno je, me|utim, da u takvu odnosu ona modernizacij-ski sadràj ne zamjenjuje, nego “socijalizira” moderniza-cijske rezultate.

Ide li se skiciranim tragom, razlo`no je zapitati kolikoje javnost privatnika uvu~ena u redistribucijske intrige kaou isklju~ivi sadràj privatizacije, a koliko je pripravna namodernizacijske ciljeve i zahtjeve (implicitne privatizaciji).Kakve odogovore na ta pitanja nudi “bijeli” ili “ùti” mo-del masovnog komuniciranja ve} smo vidjeli. Vidjelo se,tako|er, da obavijesni egzil javnosti privatnika ne dopu{tatoj javnosti djelovati u privatizaciji epistemologijski nad-mo}no. Zato }emo se, ciljaju}i na zasnovanu hipotezu,ograni~iti na analizu prijedloga poèljnih i ostvarenihciljeva hrvatske privatizacije kakvi su zabiljeèni u spome-nuta dva istraìvanja Instituta Pilar. Budu}i da su rezultati76


dobiveni 1998. godine, izlaèmo se prigovoru da su anket-ne predod`be o poèljnim ciljevima izravno ovisne o dosa-da{njem socijalnom iskustvu ste~enu u privatizacijskoj mi-jeni. Prigovor nije bez podloge. Ali nije ni izvorom neuk-lonjive te{ko}e. Razlo`no je pretpostaviti da bi predod`bao poèljnim privatizacijskim ciljevima bila donekle raz-li~ita da je bilo druk~ije i dosada{nje hrvatsko privatizacij-sko iskustvo. No, na drugoj strani, normativno projiciran-je nije neposredna izvedenica situacijskih okolnosti. Onoje, tako|er, i figurom reprodukcije identitetskih sklopova ipraksa (Worchel, Morales, Paez, Deschamps, 1998). Zatodrìmo zasnovanim poèljne ciljeve privatizacije, izlu~eneu spomenutim istraìvanjima, analiti~ki promatrati kao re-lativno stabilne pokazatelje udaljenosti/blizine anketiranejavnosti od razvojnih i modernizacijskih aspiracija koji(pokazatelji) nisu samo situacijski izvedeni.

Pitanje o poèljnim ciljevima privatizacije postavljenoje na isti na~in u oba spomenuta istraìvanja. Dobivene re-zultate, preglednosti radi, predo~ujemo odvojeno, na triposebne tablice koje izvje{}uju o razlikama izme|u tri an-ketirane skupine: hrvatske javnosti (privatnika), povratnikaiz iseljeni{tva i branitelja/stradalnika Domovinskog rata(“privatizatora” kuponske privatizacije).



Tablica 7.Poèljni ciljevi privatizacije,prva skupina: op}a hrvatskajavnost

Cilj Rangpoèljnosti

Rangostvarenja Razlika

1. O~uvanje radnih mjesta

2. Blagostanje zaposlenih

3. Pravedna razdioba bogatstva na one koji su ga stvarali

4. Pove}anje poslovne uspje{nosti poduze}a

5. Dobitak sredstava za zapo{ljavanje nezaposlenih

6. Dolazak sposobnih ljudi na klju~na mjesta u poduze}ima

7. Stjecanje zarade/profita

8. Razvoj trì{nog gospodarstva kao u zapadnim zemljama

9. Odre|enje vlasnika radi boljeg upravljanja poduze}em

10. Razvoj politi~kih sloboda svih gra|ana u zemlji

11. Razvoj malih i srednjih poduze}a

12. Dobitak sredstava za obnovu razorenih podru~ja

13. Ve}a nezavisnost poduze}a o dràvnoj upravi

14. Porast broja dioni~ara me|u obi~nim gra|anima

15. Ulaganje stranog kapitala u na{a poduze}a

16. Popuna dràvnog prora~una

17. Postizanje {to boljeg vlasni~kog poloàja u dru{tvu

18. Razvoj kapitalizma bez uplitanja stranog kapitala

19. Boga}enje malog broja ljudi bez suvi{nog rada

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

17

18

19

17

18

19

11

16

12,5

3

14

6,5

4

9

6,5

10

8

15

2

5

12,5

1

–16

–16

–16

–7

–11

–5,5

+4

–6

+2,5

+6

+2

+5,5

+3

+6

0

+14

+12

+5,5

+18




1. Pove}anje poslovne uspje{nosti poduze}a2. Dolazak sposobnih ljudi na klju~na mjesta u poduze}ima3. Razvoj trì{nog gospodarstva kao u zapadnim zemljama4. Dobitak sredstava za obnovu razorenih podru~ja5. Razvoj malih i srednjih poduze}a6. Blagostanje zaposlenih7. O~uvanje radnih mjesta8. Razvoj politi~kih sloboda svih gra|ana u zemlji9. Ve}a nezavisnost poduze}a o dràvnoj upravi

10. Dobitak sredstava za zapo{ljavanje nezaposlenih11. Odre|enje vlasnika radi boljeg upravljanja poduze}em12. Pravedna razdioba bogatstva na one koji su ga stvarali13. Stjecanje zarade/profita14. Porast broja dioni~ara me|u obi~nim gra|anima15. Ulaganje stranog kapitala u na{a poduze}a16. Popuna dràvnog prora~una17. Postizanje {to boljeg vlasni~kog poloàja u dru{tvu18. Razvoj kapitalizma bez uplitanja stranog kapitala19. Boga}enje malog broja ljudi bez suvi{nog rada

123456789

10111213141516171819

11151436

17165

13188

194

12102791

–10–13–11+1–1

–11–11+3–4–8+3–7+9+2+5

+14+10+9

+18




1. O~uvanje radnih mjesta2. Blagostanje zaposlenih3. Pravedna razdioba bogatstva na one koji su ga stvarali4. Dobitak sredstava za obnovu razorenih podru~ja5. Dobitak sredstava za zapo{ljavanje nezaposlenih6. Dolazak sposobnih ljudi na klju~na mjesta u poduze}ima7. Pove}anje poslovne uspje{nosti poduze}a8. Razvoj trì{nog gospodarstva kao u zapadnim zemljama9. Stjecanje zarade/profita

10. Odre|enje vlasnika radi boljeg upravljanja poduze}em11. Razvoj malih i srednjih poduze}a12. Razvoj politi~kih sloboda svih gra|ana u zemlji13. Ve}a nezavisnost poduze}a o dràvnoj upravi14. Porast broja dioni~ara me|u obi~nim gra|anima15. Postizanje {to boljeg vlasni~kog poloàja u dru{tvu16. Popuna dràvnog prora~una17. Ulaganje stranog kapitala u na{a poduze}a18. Razvoj kapitalizma bez uplitanja stranog kapitala19. Boga}enje malog broja ljudi bez suvi{nog rada

12

3–43–45678910111213141516171819

17191810161213157

1483

11492561

–16–17–15,5–6,5

–11–6–6–7+2–4+3+9+2

+10+6

+14+12+12+18


Tablica 9.Poèljni ciljevi privatizacije, tre}a skupina: branitelji i stradalnici Domovinskog rata

Tablica 8.Poèljni ciljevi privatizacije, druga skupina: povratnici iz iseljeni{tva

Dobivene razdiobe rangova nude nekoliko korisnihuvida.

(i) Sve se tri anketirane skupine slaù da je najmanjevaàn privatizacijski cilj boga}enje malog broja ljudi bez(suvi{na) rada; (ako je to, uop}e, i cilj). Slaù se, tako|er, ipo ocjeni da je on prvi po rangu ostvarenih ciljeva. U jav-noj predod`bi, dakle, hrvatska je privatizacija proces kojise jedva razlikuje od institucionalno za{ti}ena razboj-ni{tva. Posve je predvidljivo da promjena te predod`be ni-je mogu}a u reduciranim oblicima “fasadne obnove”.

(ii) Po rangu poèljnosti, hrvatskoj je javnosti privat-nika i hrvatskim braniteljima/stradalnicima Domovinskograta pravednost razdiobe bogatstva na one koji su ga stva-rali klju~nim moralnim ozna~iteljem privatizacije. Razlikeizme|u stupnja poèljnosti i stupnja ostvarenja pokazujuda obje skupine privatizaciju identificiraju kao izrazitonepravedan proces. U tome se s njima slaè i tre}a anketi-rana skupina: hrvatski povratnici iz dijaspore, premda jepo njihovu mi{ljenju, va`nost na~ela pravednosti u privati-zaciji ne{to manja nego {to zahtijevaju prve dvije skupine.

(iii) Na prvom su mjestu na ljestvici poèljnosti, hrvat-skoj javnosti privatnika i hrvatskim braniteljima/stradalni-cima Domovinskog rata dva socijalna cilja: o~uvanje rad-nih mjesta i blagostanje zaposlenih. Nije, dakako, prijepor-na na~elna vrijednost iznesena ranga. Ali, posve je prije-porna odmjeri li se u socijalnom i gospodarskom kontek-stu {to ga odre|uju dvije op}e ~injenice koje su u Hrvat-skoj bile predmet kriti~ke analize jo{ u zaklju~nim godina-ma socijalisti~kog razdoblja. Prva je ~injenica la`na zapo-slenost, bez gospodarskih imperativa. Druga je ~injenicazastarjelost i neperspektivnost znatnog dijela hrvatske ono-dobne industrije. Zanemari li se prva ~injenica, deklariranise socijalni ciljevi pretvaraju u sredstva obrane specifi~nihrenta koje dobivaju la`no zaposleni za nikakav rad. Zane-mari li se druga ~injenica, ciljevi se pretvaraju u sredstvaobrane interesa zastarjele gospodarske strukture koju treba{tititi subvencijama. Koliko anketirani planirano teè spo-menutim dobitima, ne znamo. Ali, posve je o~ito da upisu mjesto najva`nijih privatizacijskih ciljeva samo socijal-nih ciljeva implicira semanti~ko razdvajanje privatizacije imodernizacije. I izravno podre|ivanje privatizacije redistri-bucijskim imperativima. (No, njihov je konstrukcijski ma-njak {to {ute o tome tko }e i kako platiti zahtijevana prava).

Prati li se dosljedno ponu|eni trag, dobiva se osnovaza hipotezu da hrvatska javnost privatnika i branitelji/stra-dalnici Domovinskog rata, stavljaju}i socijalne ciljeve naprva mjesta najpoèljnijih ciljeva privatizacije, ne djelujukao javnost privatnika nego kao skupina mobilizirana 79



u okviru imaginarne institucije zaposleni~ke obrane.Najmanje je neto~no imenovati tu instituciju sloènicomsindikat gubitnika u privatizaciji. Hipotezi je prividno pro-tivna ~injenica da branitelji/stradalnici Domovinskog ratana visoko ~etvrto mjesto po poèljnosti upisuju dobitaknovca za ratom razorena podru~ja. To je nedvojbeno op}inacionalni cilj. No, na drugoj strani, glavni korisnici takodobivena novca su – branitelji/stradalnici. Zato nije bezracionalne uvjerljivosti upozorenje da je u nazna~enu kon-tekstu isticanje tog cilja samo pro{irena figura mobilizacijeu okviru spomenute imaginarne institucije sindikata priva-tizacijskih gubitnika. To zna~i da obje spomenute javnostiteè svoj javni poloàj zamijeniti poloàjem potencijalneinstitucionalne javnosti, ali s hijerarhijom ciljeva svedenihna ulogu jamca op}e moralne ispravnosti privatizacije (aprotiv hijerarhije ciljeva koju {titi postoje}a institucional-na javnost). Ima li se u vidu prije opisan obavijesni egziljavnosti privatnika, poèljnost takvih ciljeva moè se pro-tuma~iti i kao jedna vrsta racionalne reakcije na prilike ko-je ne jam~e ni minimalnu epistemologijsku preglednostprivatizacije. U takvim prilikama razvojne su aspiracijenu`no apstraktne. Pa se i napu{taju kao neuvjerljivi oz-na~itelji, a rabe se one koje nedvosmisleno teè sigurnosti.No, unato~ takvu tuma~enju nije dopu{teno ustvrditi kakoanketirane skupine na vrh liste najpoèljnijih ciljeva upisu-ju – javni interes. Upisuju grupni.

(iv) Anketirani hrvatski povratnici najpoèljnijim cil-jevima privatizacije drè razvojne ciljeve (pobolj{anje po-slovne uspje{nosti poduze}a, zamjena nesposobnih sposob-nima, ja~anje trì{nog gospodarstva itd.). Idealnotipi~nopromatrano, to su ciljevi koji najto~nije opisuju moderni-zacijske aspiracije i tendencije. Nisu povratnici neosjetljivini na socijalne ciljeve. Ali njihovu va`nost odre|uje, poocjeni anketiranih, modernizacijska dinamika i snaga po-duze}a. Na~elno se iznesenu stavu malo {to moè prigovo-riti. Komplikacije nastaju kad se uzme u obzir da se hrvat-ski povratnici razlikuju po nekoliko obilje`ja od javnostiprivatnika u Hrvatskoj. Prvo, oni u privatiziranim podu-ze}ima nisu zaposleni pa, dakle, ne snose rizik privatiza-cijske mijene. Drugo, nemali broj povratnika na privatiza-cijske mogu}nosti gleda pogledom poduzetnika, a ne za-poslenika; zato im je prirodno zaposleni~ki poloàj podre-diti modernizaciji poduze}a. Tre}e, oni su ve}inom socija-lizirani u kapitalisti~kom okoli{u gdje redistribucijskeopsesije te{ko stje~u legitimaciju izvan modernizacijskihprograma i praksa. Uzmu li se u obzir iznesene ~injenice,razlo`no je pretpostaviti da bi i anketirani iz Hrvatske bilimanje zainteresirani za neposredno ~uvanje radnih mjesta80


i blagostanje zaposlenih kad bi privatizacijski rizik biodruk~ije razdijeljen. Budu}i da su ih brojni slu~ajevi pri-vatizacije (u interpersonalnoj komunikaciji) pou~ili da,prakti~no, zaposlenici u poduze}u snose gotovo glavni te-ret privatizacije, jer im ona “stavlja na bubanj” glavnoìvotno dobro: radno mjesto, oni prema prvim mjestimapoèljnih ciljeva privatizacije rivaju one kojima se jasnijezahtijeva za{tita prava zaposlenika, a ne modernizacija po-duze}a. Na drugoj strani, povratnici, upozorili smo, ne di-jele taj rizik. Zato se njihova javnost teì mobilizirati u ok-viru imaginarne institucije ujedinjenih poduzetnika itek posredno brani modernizacijsku legitimaciju privatiza-cije. No, unato~ tome, anketirani povratnici pokazuju ve-}u osjetljivost na javne (modernizacijske) dobiti od privati-zacije. Na to ukazuje i ~injenica da su im neki grupni cilje-vi “divljeg” poduzetni{tva slabo prihvatljivi (primjerice,poloàj u dru{tvu na temelju vlasni{tva).

Na temelju izloène skice, zasnovanom se ~ini hipote-za da je polazni stav hrvatske privatizacije: da se privatiza-cijsko pravo ograni~i na zaposlenike u poduze}ima, bio sa-stavnicom – radni~ke obrane. Pravom se, ako ni{ta drugo,barem na~elno prenose privatizacijske ovlasti s dràve nazaposlenike; logi~na je namisao da }e oni najbolje znatiza{tititi vlastiti dobrobitak. Nazna~ena optimisti~na shemarazbija se o ~injenicu da je socijalisti~ka radna organizaci-ja, koja se imala pretvoriti u poduze}e, bila, tako|er, i spe-cifi~nim mehanizmom dru{tvene mo}i. Ta mo} “iz sjene”oblikuje nove dioni~ke i privatizacijske uloge. Zahvaljuju}itomu, glavnim akterima u privatizacijama poduze}a posta-li su donedavni politi~ki/upravlja~ki nadzornici radne or-ganizacije. Njihova poduzetni~ka pro{lost samo u sretni-jim primjerima odstupa od tipi~nih likova “divljeg” podu-zetni{tva. Na drugoj strani, u istoj su gospodarskoj tradici-ji socijalizirani i novi dràvni ovla{tenici za procjenu/dod-jelu konkretnih privatizacijskih prava, potrebna kapitala iza (uglavnom zaboravljen) nadzor. Zato i nije neobi~no{to te dvije skupine “srda~no” sura|uju. Klijentsku meha-niku, koja se predvidljivo stvara, u~vr{}uje ~injenica daona obuhva}a i bankarske nadzornike “kreditnih linija”,nu`nih za kupnje ponu|enih dionica. Bez, primjerenih,nadzornih mehanizama nije se ni mogla o~ekivati druk~ijarazdioba privatizacijskih rizika.

No, gotovo neovisno o skiciranom privatizacijskomsavezu djeluje jedna “negativna” ~injenica koju drìmova`nijom po razdvajanje privatizacije i modernizacije. Onase pokazuje u tome {to Hrvatska u razdoblju 1993–1998,kad se, dakle, oblikuje i primjenjuje prvi privatizacijskimodel, svoje sredi{nje strategijske ciljeve definira uglav- 81



nom obrambeno i nije~no. Na toj se sredi{njoj prazniniustaljuju simulirani likovi strategijske svijesti. Posve jepredvidljivo da su me|u njima va`niji oni kojima se podu-pire mehanika izvr{uju}e vlasti kao sredi{nji strategijskizadatak. Nije prijeporno da je prakti~no funkcioniranjeizvr{uju}e vlasti strategijski va`no; ali sama dnevna meha-nika te prakse, kad se prometne u glavni strategijski sa-dràj, podloga je birokratskog osamostaljivanja u onomobliku koji je ve} opisan u mjerodavnoj literaturi. Budu}ida se tom mehanikom ne redistribuira totalitarna volja,kao u prethodnom razdoblju, nego financijska nu`da, po-sve je predvidljivo da se uredno popunjavanje prora~una,ina~e dnevni upravlja~ki zadatak, toliko odvojilo od go-spodarske i socijalne zbilje da nadzornici urednosti, ve}zbog epistemologijske zasukanosti, dugoro~no gube iz vi-da prakti~nu i tehni~ku va`nost strategijskih pitanja kak-va su pitanje o tehni~koj modernizaciji dru{tva, pitanje oindustrijskoj politici, pitanje o proizvodnoj sposobnosti za“globalizirano” trì{te, pitanje o razvojnoj ulozi znanja,itd. Druk~ije re~eno, sva su strategijska pitanja koja nad-ma{uju monetaristi~ku shemu “uredna popunjavanja pro-ra~una” reducirana na rubna ili odgo|ena pitanja. No, ti-me su se uklonili i strukturni kriteriji razvojne i moder-nizacijske racionalnosti iz upravljanja privatizacijom.Njihovo je brisanje, s obzirom na pro{lost privatizacijskihglavnih sudionika, omogu}ilo dalekose`no mije{anje i rela-tiviranje razlike izme|u racionalno valjanih i lopovskihprimjera privatizacijske prakse. Novi su se savezi posebnokorisnima pokazali kad je trebalo izmisliti nemale novcepotrebne za trì{te dionicama. Analizira li se pozornije tadomi{ljatost, lako je uo~iti da se bujnost njezinih likovamoè svesti na jedno osnovno pravilo: prebaciti tro{kovepropisanog dijela privatizacije (reorganizacija, tro{kovi zbri-njavanja otpu{tenih, “dokapitalizacija”, itd.) na dràvni ra-~un (ili na ra~un gra|anske {tednje), a poduze}em mani-pulirati na trì{tu nekretnina kao zalogom {pekulantskedobiti (dobit se, potom, uredno prenosi na “sigurno”, popravilu, u inozemstvo). U tom “modelu”, o~ito je, ovisniakteri ostaju bez ikakva sistemskog jamca osobne per-spektive. Zato reagiraju demoralizirano; posebno onda ka-da im se ìvotne prilike nepredvi|eno – poprave.

Prazno mjesto strategijskog interesa ne dopu{ta ni jav-nu rekonstrukciju veze modernizacija/privatizacija. Zbogtoga javnost privatnika ne moè razgovjetno odrediti niobzor javnog interesa u privatizacijskom procesu. Premje-stimo li taj odnos u komunikacijsku praksu, racionalnuosnovu dobiva stav da se, ba{ zbog sustavne zaprije~enostirekonstrukcije strategijskih imperativa, ne moè usposta-82


viti ni javna komunikacija o privatizaciji. Ne moè, jerje neodredljiv javni interes koji privatizaciju i njezine prak-ti~ne figure strategijski vrednuje i – izazivlje. Na drugojstrani, premda je (empirijski) odredljiva, javnost privatni-ka, pod tlakom opisane strategijske uskrate, mijenja akter-ski identitet. Odsutnost javnog interesa potiskuje je iz ulo-ge metasistemskog “~uvara umnosti” prema oblicima javnemobilizacije koji rade u korist institucionalne javnosti (atreba dodati: i birokratski nadzirane), neovisno o tome je-su li institucije stvarne ili imaginarne. Zahvaljuju}i tomu,raspada se (potencijalna) kooperacijska mreà (djelomi-~no oblikovana u ratnom razdoblju) prijeko potrebna ujavnoj komunikaciji, a potisnuti se akteri polemi~ki po-lariziraju prometnuv{i se u ekskluzivne (konfliktne) ~uva-re navlastite interesne izvrsnosti. No, paradoks je u tomu{to uzajamno konfliktno iscrpljivanje tih aktera nije i bli-ènje rje{enju te{ko}e. Nego je uzgajanje te{ko}e.

Prema zaklju~ku

Iz predo~enih nalaza vidljive su dvije, po na{oj ocjeni, ja-sne ~injenice.

(a) U razvijenom obliku hrvatska javnost nije prisut-na kao mjerodavni sudionik privatizacijskog procesa. Tatvrdnja ne implicira ocjenu da javni uvidi, spoznaje, stavo-vi ili mnijenja nisu prisutni u dru{tvenom komuniciranjuo privatizaciji. No oni, po pravilu, odre|uju situacijskeodnose prema pojedinim privatizacijskim primjerima iliskupinama primjera. Naj~e{}e se takvi primjeri opisujuproblemati~nim atributima i komunikacijski se posredujukao primjeri za opomenu ili barem za (nu`nu) skepsu pre-ma privatizacijskim naumima. Pak, odsutnost javnosti izdru{tvenog komuniciranja o privatizaciji o~ita je tamo gdjebi javnost imala zada}u sudionika koji neposredno sudje-luje u oblikovanju javnog interesa koji orijentira privati-zacijski proces. Takav je interes samo (apstraktno) naz-na~en u polaznim politi~kim i razvojnim dokumentima.Budu}i da ve}ina njegovih glavnih implikacija nije institu-cionalno ni izvedena ni oblikovana, na empirijskoj raziniprivatizacija je odvojena od temeljnih mjerila i indikatoradru{tvene racionalnosti. Druk~ije re~eno, odvojena je odmodernizacijskih imperativa, obveza i mogu}nosti. Zahval-juju}i tomu, ni javnost u ulozi sudionika koji mjerodavnointerpretira javni interes nije mogla razviti svoje mogu}no-sti. Zato je, na drugoj strani, pomnoìla i razvila mreù,prete`no moralisti~kih, reakcija na privatizaciju koje su,promatrane iz modernizacijske perspektive, “prekratke” kaopomagala ili upori{ta oblikovanja privatizacijskog procesa 83



s modernizacijskim u~incima. Time je, na drugoj strani,strukturno zajam~ena mogu}nost izjedna~avanja privatiza-cijskih aktera neovisno o tomu koliko su oni “sivi”, “bije-li” ili “crni”. Moralna panika hrvatske javnosti pred priva-tizacijom upu}uje na tu temeljnu ~injenicu.

(b) Klju~ni podaci o obavije{tenosti hrvatske javnostio privatizaciji pokazuju da je u primijenjenom modelu nadjelu aktivno isklju~ivanje javnosti iz privatizacijskog pro-cesa. Kao reakcija na tu ~injenicu oblikuju se “informacij-ske mreè iz nu`de”, kakve su interpersonalne mreè, mre-è masovnog komuniciranja itd. One omogu}uju izgrad-nju preventivne skepse prema privatizacijskim naumimapojedinih sudionika te reprodukciju moralne panike. Ali,ne omogu}uju “premje{tanje” javnosti u ulogu strategij-skog sudionika hrvatske modernizacije koji utje~e na raz-vojne prakse. Uo~eni primjeri sustavnih poku{aja rada sjavno{}u u modelu masovne/kuponske privatizacije do-pu{taju hipotezu da bi javnost u toj ulozi bila vrlo mo}-nim i va`nim sudionikom ne samo u oblikovanju vrijed-nosnog obzora modernizacije, nego i u usmjeravanju poje-dinih lokalnih strategija. Zbog toga aktivno isklju~ivanjehrvatske javnosti iz privatizacijskog procesa treba proma-trati kao strukturnu sastavnicu na~ina upravljanja privati-zacijom. Zami{ljena kao apstraktni proces promjene vla-sni~kih naslova, privatizacija je sistemskom voljom ostalaodvojena od razvojnih i modernizacijskih imperativa uhrvatskom dru{tvu. Odvojenost, dakle, nije sporadi~nom~injenicom nego jedno na popisu bitnih obilje`ja primi-jenjenog privatizacijskog modela. Na toj je podlozi mo-gu}e uspje{no i dugoro~no relativiranje razlika izme|u raz-vojno sposobnih i razvojno nesposobnih sudionika moder-nizacije. Brisanje te razlike, posve je samorazumljivo, idena korist {pekulantskim i birokratiziranim akterima raz-li~ita podrijetla koji, me|utim, ba{ zbog toga ne mogu bezlegitimacije politi~kog klijenta. Na taj na~in demoralizaci-ja hrvatske javnosti, izazvana privatizacijom, prirodno sepremje{ta i na cjelinu dràvnih institucija i samu dràvu.Druk~ije re~eno, isto relativiranje razlike izme|u razvojnosposobnih i razvojno nesposobnih postaje, via facti i rela-tiviranje hrvatske politi~ke samostalnosti i temeljnih na-cionalnih interesa.

LITERATURA Agentur Bilwet (1998), Arhiv medija, Arkzin, Zagreb.

Blumer H. (1953), u: Berelson B., Janowitz, M. (ed.) (1953), Public Opi-nion and Comunication, The Free Press Glencoe, New York.

Buckley, W. (1967), Sociology and Modern System Theory, Prentice Hall,New Jersey.84


êngi}, D. i suradnici (1998), Percepcija masovne/kuponske privatizacije.Istraìva~ko izvje{}e, Institut Pilar, Zagreb.

Dominick, J. R. (1990), The Dynamics of Mass Comunication, McGrowHill.

Frydman, R., Rapaczynski, A., Earle, J. (1993), The Privatisation Process inCentral Europe, Centar European University Press.

Granovetter, M. (1983), The Strentgh of Weak Ties: A Network TheoryRevisited, u: Collins, R. (ed.) (1983), Sociological Theory, Jossey –Bass, San Francisko.

Habermas, J. (1989), The Structural Transformation of the Public Sphere, Po-lity Press, Cambridge.

Lamza-Posavec, V. (1995), Javno mnijenje. Teorije i istraìvanja, Alinea,Zagreb.

Marsland, D. (1988), Seeds of Bankruptcy: Sociological Bias Against Businessand Freedom, The Claridge Press.

Pera~kovi}, K., Prgomet, J. (1998), Analiza pisanja o privatizaciji u “Ve~er-njem listu”, Institut Pilar, Zagreb, rukopis.

Rogi}, I., Zeman, Z. (ed.) (1998), Privatizacija i modernizacija, Institut Pi-lar, Zagreb.

Skupina autora (1998), Privatizacija u o~ima hrvatske javnosti. Istraìva~koizvje{}e, Hrvatski centar strategijskih istraìvanja, Zagreb.

Vreg, F. (1975), Dru{tveno komuniciranje, CIP, Zagreb.Worchel, S., Morales, J. F., Paez, D., Deschamps, J. C. (1998), Social Iden-

tity. International Perspectives, Sage Publications.

85



Documents

(DE)KONSTRUKCIJA MODELA JAVNE KOMUNIKACIJE O … filejavnoj/dr`avnoj vlasti i njezinoj institucionalno organizi - ranoj javnosti. Stalni njezin dio su, dakako, gra|ani; oni tvore skup