10/24/13 Depo Portal - Kakvi su to ljudi? Nisu valjda nacisti?!

www.depo.ba/vijest/84341 4/10

Jedinstven izložbeno prodajni salon zidnih obloga vrhunskog kvaliteta u centru SarajevaSKI Centar Rostovo i Etno selo Babići nude vam zimovanje na četiri rate...

DEPO | Front

DEPO POLEMIKE/ SANJA VLAISAVLJEVIĆ ODGOVARA NAPISANJE ĐORĐA KRAJIŠNIKA: Kakvi su to ljudi? Nisu valjdanacisti?!

Petak | 14.12.2012.

Nakon prošlosedmičnog reagiranja koje je naš saradnik Đorše Krajišnik uputio na tekst 'Miješano meso i svinjetinaprotjerani iz sarajevskih restorana', također objavljenom na našem mediju, njegujući slobodu govora i pravo na javnu

polemiku DEPO PORTAL donosi odgovor autorice teksta Sanje Vlaisavljević

Ako je u polemici s nekim protivnikom

10/24/13 Depo Portal - Kakvi su to ljudi? Nisu valjda nacisti?!

www.depo.ba/vijest/84341 5/10

angažiran pristalica kontaminacije, a to supod ovom kapom nebeskom uglavnom

ostrašćeni „ljevičari“, ovaj će ga odmahpokositi činjenicama o njegovojuprljanosti različitim sumnjivim

saradnjama: kolaboracijama! Tako nečudi da je za Krajišnika glavni argument,iz kojeg se jednostavno deducira sva mojamoralna kvarnost i ideološko mračnjaštvo,to da sam sarađivala sa Glasom Srpske i

RTRS-om. Kao što je za neke druge takvaoptužba proizlazila iz moje saradnje saAvazom ili Poskokom ili... dug je spisak

mojih eventualnih kontaminacija.

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

Obradovah se kada ugledah dugački tekst Đorđa Krajišnika na Depo portalu. Pomislih: eto je neko napokon odlučionapisati ozbiljnu analizu moje kritike dominantne moralne i ideološke svijesti u Sarajevu ili makar moje analize

Pejakovićevog teksta o jednoj ideologiji i položaju mješovitih brakova u njoj. Kad me dočeka neprijatno iznenađenje:

autor je uglavnom svoj cijeli prilog posvetio analizi mene i mojih navodnih motiva pisanja. Po ko zna koji put moji„kritičari” su se bavili mojom ličnošću umjesto mojim argumentima.

Šta je tome ovaj put bio razlog? Zato što sam navodno branila i legitimirala stavove koji se ni na koji način ne mogu

braniti. Kakvi su to stavovi? Krajišnik ne štedi kvalifikacije: „škrabotine“, „smak zdravog razuma“, „profašistički napis“,„čisto gebelsovski propagandni pamflet“.

Ako bih sada rekla da nisam branila Pejakovićeve stavove nego ih analizirala da bih pokazala da su čitani na izvjestannačin koji je trebao da posluži izvjesnim nečasnim ideološkim svrhama, već znam šta bi mi Krajišnik odgovorio. O tome

se izjašnjava već u prvom pasusu svoga teksta: Pejakovićevu kolumnu ne treba ni po koju cijenu „prenositi“, „citirati“,„komentarisati“ ili se oko nje „naglabati“, jer bi se time dodatno „kontaminirao ionako fašistoidnim i diskriminatorskim

naklapanjima zagađen naš (?) medijski prostor“.

Dakle, moj „kritičar“ (kojeg ne mogu nazvati niti sagovornikom niti polemičarem) očito smatra da sam „kontaminirana“,

jer sam se dotakla, i to svojski, nečega što se ne smije doticati. (Pejaković je tako postao onaj famozni „sveti čovjek“ okojem piše Agamben!) Bilo bi inače zanimljivo razmotriti ovu ideju kontaminacije, njeno porijeklo i široku prisutnost,

recimo na sarajevskoj medijskoj sceni. Ako se ne varam, ideja „onečišćenosti“, s kojom danas mašu mnogi lokalni„neovisni intelektualci“, upravo je svoju najsnažniju političku promociju doživjela sa nacizmom. Kako je oni tumače: svaki

dodir sa zlim/nečistim pretvorit ćete u zlu i nečistu; drži se onih koji su dobri; ne objavljuj u novinama i ne nastupaj umedijima koji su „nacionalistički“, čiji je vlasnik tajkun, kojeg drži izvjesna stranka; manje je važno šta imaš da kažeš od

toga gdje to kažeš (a po tome se vidi kakva si); jednom kada si u dosluhu sa zlom zauvijek ostaješ ukaljana itd.

Prema tome, ako je u polemici s nekim protivnikom angažiran pristalica kontaminacije, a to su pod ovom kapom

nebeskom uglavnom ostrašćeni „ljevičari“, ovaj će ga odmah pokositi činjenicama o njegovoj uprljanosti različitimsumnjivim saradnjama: kolaboracijama! Tako ne čudi da je za Krajišnika glavni argument, iz kojeg se jednostavno

deducira sva moja moralna kvarnost i ideološko mračnjaštvo, to da sam sarađivala sa Glasom Srpske i RTRS-om. Kaošto je za neke druge takva optužba proizlazila iz moje saradnje sa Avazom ili Poskokom ili... dug je spisak mojih

eventualnih kontaminacija. Ovdje bi možda poučno bilo spomenuti priču koju sam čula od svog dobrog prijatelja koji je

negdje odmah nakon rata susreo pariškog filozofa Alaina Badioua (asocijacija: Žižek, ljevičari) i prenio mu poziv zagostovanje koji su mu uputili saradnici poznatog beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Badiou je s velikim

10/24/13 Depo Portal - Kakvi su to ljudi? Nisu valjda nacisti?!

www.depo.ba/vijest/84341 6/10

povjerenjem upitao: „Kakvi su to ljudi? To sa dekontaminacijom, nisu valjda neki nacisti?“ Još važnije je ovim povodompodsjetiti na ugledne naučnike koji su se bavili „etničkim čišćenjem“: oni tvrde da je model takvog genocidnog projektaistrebljivanje insekata i dekontaminacija terena.

Dakle, saznala sam da sam kontaminirana i to ne bilo kakvim zlom, nego onim najvećim: fašizmom. Onaj ko analizira

„gebelsovski propagandni pamflet“ ne može biti čovjek, samo nečovjek i moralno dno. Čak i ako naglašavam da sam sedržala samo suhe analize, da sam držala „škrabotinu“ pincetom a ne rukama, ništa ne pomaže.

Opet se pokazalo da je za domaće ljevičare važnije ko kazuje nego šta kazuje. Odmah se ispituje kakav je neki autor -kao čovjek. Ako se pokaže da je nikakav (a to ne može proći bez nekog dosjea kojeg ili čaršija ili tajna policija trebaju

pribaviti), slijedi mu odstrel ili barem isključenje: da ne bi kontaminirao zdravu sredinu. Ni to me nije iznenadilo: odavno

sam isključena iz „zdravih“, „ljevičarskih“ medija Federacije. To su oni mediji čiji saradnici žive u nišama: ni za živu glavune bi promijenili sredinu, jer bi to značilo izdaju (čak i ustupanje kojeg slova „protivničkom mediju“ bilo bi kao doniranje

organa tuđem organizmu ili, još gore, pristupanje neprijateljskoj vojsci).

I sada, napokon, glavno pitanje pod čijim naslovom piše svoju difamaciju Krajišnik: Zašto Sanja Vlaisavljević brani

diskriminatorske stavove Pejakovića?

Ono što sam htjela jeste da raskrijemlicemjerje onih koji su se zgražavali nadPejakovićevim tekstom kao da je to prvi

ikada učinjeni atak na „miješanebrakove“. Opet sam iza tih reakcija

prepoznala neke uloge onoga što odavnooznačavam kao „perfidni nacionalizam“:

zlo uvijek dolazi iz Banjaluke i samo„zdrava“ sarajevska intelektualna sredina

je sposobna da ga prepozna i označipravim imenom. Ako ima fašizma nakon

rata, ako ima ksenofobije i rasizma, ondato dolazi iz drugog entiteta.

Dakako, to nije ono što je bila tema ili nit-vodilja moga teksta. Ono što sam htjela jeste da raskrijem licemjerje onih koji

su se zgražavali nad Pejakovićevim tekstom kao da je to prvi ikada učinjeni atak na „miješane brakove“. Opet sam iza tih

reakcija prepoznala neke uloge onoga što odavno označavam kao „perfidni nacionalizam“: zlo uvijek dolazi iz Banjaluke isamo „zdrava“ sarajevska intelektualna sredina je sposobna da ga prepozna i označi pravim imenom. Ako ima fašizma

10/24/13 Depo Portal - Kakvi su to ljudi? Nisu valjda nacisti?!

www.depo.ba/vijest/84341 7/10

nakon rata, ako ima ksenofobije i rasizma, onda to dolazi iz drugog entiteta. (Ako je to doista tako, onda Bogblagoslovio postojanje rezervata u kojem su smješteni zli ljudi.) Mnogi u mome gradu vjeruju da je to doista tako, jer

nikada se i ne čuje da postoji neki Banjalučanin koji je u stanju da se uhvati u koštac sa zlom, da postoji neki Dragan

Bursać koji je to prvi glasno učinio. Spominje Krajišnik „dobro oprobanu taktiku Dodikove propagandne mašinerije

koja po svaku cijenu nastoji stvoriti homogenost stavova u RS-u, te negirati da postoji bilo kakav disonantan glas“ i mene

vidi kao onu koja tu taktiku „igra“. Pa upravo su reakcije na Pejakovićev tekst, ali i na brojne druge stvari prije toga,pokazale da slobodni mediji iz Sarajeva zdušno podržavaju tu taktiku: nema istinskih intelektualaca i naprednih političara

s one strane entitetske linije. Pogledajte, na primjer, kako piše G. Katana u Oslobođenju ili kako govori M. Vidović u

dnevnicima FTV-a.

Ali hajde da čujemo kako Krajišnik objašnjava zašto to radim. Zato što je Pejaković napisao svoj tekst kao kolumnista

Glasa Srpske, a ja sam „donedavno bila jedna od vodećih kolumnističkih perjanica ili širiteljica kulture dijaloga“. (Zar se

može reći „vodeća perjanica“?) Lako je uočiti svezu dvoje kolaboracionista sa novinom koja se godinama bavi

„perfidnim proturanjem gebelsovštine“! Motivi su jasni i nema se tu šta više reći. Ostaje da nas se odstrani po kratkom

postupku. Ali zašto Krajišnik onda troši tolike riječi? On ne može ući u polemiku sa mnom, iznositi nekakveprotuargumente. Dekontaminacija od pošasti fašizma to ne uključuje. Pogotovo ne nekakvu kulturu dijaloga! Krajišnik se

bavi denuncijacijom, difamacijom, stavljanjem na stup srama. Kao na duplerici magazina Dani na kojoj sam nekoliko

godina visila zajedno sa svojim (kontaminiranim) mužem. (Kada bih usvojila logiku Krajišnika onda bih i ja lako mogla

čitaocima servirati motive njegovog djelovanja: dotični je član redakcije Dana, na plaći tajkuna, u propagandnoj mašineriji

određenih političkih krugova itd.)

A ipak se čini da ima nekakva razlika između fašiste i onoga ko je s njim u dodiru. Jer u prvom dijelu svoga teksta

Krajišnik mi u onome što mi je bilo najvažnije, u mome ukazivanju na skandalozno prešućivanju izjava sarajevskih

intelektualaca o mješovitim brakovima, čak daje za pravo. Samo što to onda brže-bolje razvodnjava: veli da posvuda„postoje slični slučajevi diskriminacije“. Postoje li, doista? Zašto su to sada „slučajevi diskriminacije“ a ne fašizma i

gebelsovske propagande?

Hajdemo malo usporediti ono što je posvuda i nije tako strašno i ono što je samo na jednom mjestu i veoma je strašno.

Kolumnu „Miješeno meso“ je za Sarajlije koji su gordo digli svoj glas napisao izvjestan anonimac i zasigurno neko konema veliku moć. A izjave, pamflete i knjige na koje sam upozorila da su ostale prešućene su potpisali istinski moćnici:

ministri, vojni ideolozi, univerzitetski profesori, savjetnici u političkim strankama – i to u doba rata i odmah nakon njega.

Tada je samo označavanje nekoga kao nečistog i odrođenog moglo koštati glave. Imajući u vidu nedotaknutu sarajevsku

arhivu spisa i djela na račun rasne kontaminiranosti, pitam se koliko nas u ovome gradu ima pravo upirati prstom i

zgražavati se nad nekim banjalučkim kolumnistom. Pa i kada bi imali pravo, zar ga ne bi bilo važnije povjeriti nekomdobrom čovjeku iz Banjaluke?

Za kraj pitanje koje bi moglo izgledati kao čisto logičko, a nije. Zamjera mi se da šetam od jednog medija do drugog

(nikada nisam ušla niti u jednu redakciju) i da su zbog toga moji motivi nečasni: plaćenik, najamnik, petokolonaš i slično.Ako bi doista usvojili princip da svako mora pripadati svome skupu, pisati samo za svoj medij, zar ne bi onda morao, da

bi to bilo održivo, postojati makar jedan „pisac“ za kojeg ne važi to pravilo? Ako se „ljevičari“ diče time da uistinu žele

dobro bh. društvu, onda se ne smiju ponašati kao da je riječ o već na neki način integriranom društvu: tek nam trebaju

oni koji su u stanju da ga „prošiju“ skraja-nakraj, a to neće biti „kameleoni“, iako će se za njima tako uzvikivati.

VEZANI TEKSTOVI:

SANJA VLAISAVLJEVIĆ O MJEŠOVITIM BRAKOVIMA: Miješano meso isvinjetina protjerani iz sarajevskih restorana

DEPO POLEMIKA/ ZA I PROTIV MJEŠOVITIH BRAKOVA U BIH: Zašto SanjaVlaisavljević brani diskriminatorske stavove Nikole Kolje Pejakovića?!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)