ZNANOST je organizirana ljudska djelatnost kojom se spoznaje svijet u svrhu poboljšanja uvjeta ljudske egzistencije. Konstitutivni elementi znanosti su predmet, zadaci i metode.

DIDAKTIKA je posebna pedagoška disciplina, opća teorija obrazovanja i nastave koja proučava bitne probleme odgoja i obrazovanja u procesu nastave i učenja (i u drugim situacijama edukacijskih procesa)

PREDMET PROUČAVANJA DIDAKTIKE: Didaktika proučava zakonitosti po kojima se odvija proces nastave i učenja ili učenja i obrazovanja u nekim drugim edukacijskim procesima izvan nastave i škole.

Njen predmet proučavanja usmjeren je na:

- ciljeve i zadatke učenja

- analizu procesa nastave i učenja i zakonitosti tih procesa

- artikulaciju (strukturiranje) sadržaja nastave i učenja (planiranje i programiranje tih procesa)

- istraživanje pravila i principa nastave i učenja

- izbor i strukturiranje sadržaja nastave i učenja

- istraživanje metoda, tehničko-tehnoloških rješenja, sredstava, strategija i putova učenja i obrazovanja

- organizacijske forme i modeli rada u nastavi i učenju kao komunikacijskom procesu

- didaktičke teorije i modeli nastave i učenja

ZADACI DIDAKTIKE:

DESKRIPTIVNI

- opis strukture i građe didaktičkih problema, dijelova i odnosa među dijelovima

- opis nastanka, procesa i razvoja didaktičkih fenomena

- unutrašnja klasifikacija pojava koje se istražuju, nekih njihovih svojstava, oblika i faza razvoja

- određivanje mjesta pojava što ih istražuje didaktika u okviru nekih drugih pojava i fenomena

EKSPLIKATIVNI - otkrivanje i objašnjavanje fenomena iz svog predmeta proučavanja

- otkriće nepoznatih činjenica

- otkriće novih činjenica i novog stanja pojave ili procesa

- otkriće veza i odnosa pojave s drugim pojavama

1

- otkriće smjerova i razvoja neke pojave s drugim pojavama

- otkriće uvjeta

- otkriće uzročno-posljedičnih veza

- otkriće zakonitosti, zakonomjernosti i znanstvenih zakona pojave koja se istražuje kao najviše razine znanstvenog otkrića

NORMATIVNI - znanstveno objašnjenje didaktičkih fenomena sastoji se u shvaćanju predmeta proučavanja didaktike na temelju:

- znanstvenih teorija

- znanstvenih zakona

- zakonitosti i zakonitih tendencija

- znanstvenih hipoteza

S obzirom na predmet svog proučavanja, didaktika otkrivene i objašnjene fenomene i zakonitosti nastave i učenja nastoji aplicirati u neposrednoj praksi, odnosno, nastoji normativno odrediti kako se treba odvijati neposredni proces učenja i nastave

FUTURISTIČKO-PROGNOSTIČKI - didaktika treba predvidjeti:

- moguće ishode procesa nastave, učenja i obrazovanja

- cijeli proces aktivnosti, radnji, uvjeta, sredstava i metoda za ostvarenje cilja aktivnosti

- neotkrivene i nepoznate didaktičke fenomene i pojave, njihova nepoznata svojstva i odnose s drugim fenomenima i pojavama.

TEMELJNI POJMOVI DIDAKTIKE: učenje, obrazovanje, nastava, odgoj, stavovi, znanje

UČENJE - proces prilagođavanja na stalno promjenjivu okolinu; proces modifikacije ponašanja; proces u kojem pojedinac, na temelju svog iskustva, nastoji zadovoljiti brojne osobne ciljeve

GAGNE: učenje signala, lančano učenje, jezične asocijacije, učenje pojmova, učenje pravila, rješavanje problema

MOULY: motivacija, postavljanje cilja učenja, pripremanje onoga tko uči, postavljanje prepreka, traženje rješenja, traženje i ponavljanje rješenja u sličnim situacijama, izvođenje generalizacija, prenošenje naučenog na nove situacije.

ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA PROCES UČENJA: individualne razlike, socijalna atmosfera, disciplina, načini evaluacije rezultata poučavanja

2

OBRAZOVANJE je proces prenošenja, usvajanja, stjecanja, „zarađivanja“ i stvaranja sustava znanja, vještina i navika, razvijanja sposobnosti, usvajanja stavova i uvjerenja. U osnovi predstavlja komponentu formiranja ljudi koja se pretežno ostvaruje usvajanjem generacijskog iskustva. Taj se proces odvija u najrazličitijim situacijama i to funkcionalno (kao pojava pratilaca tih situacija) i institucionalno (u posebnim, odgovarajućim ustanovama).

Obrazovanje obuhvaća procese učenja, poučavanja i samoobrazovanja.

Obrazovanje u osnovi ima dvije komponente:

- informativnu koja se pretežito odnosi na usvajanje i dogradnju asortimana generacijskog iskustva (znanja, vještina...)

- formativnu koja se odnosi na razvijanje sposobnosti i drugih čovjekovih latentnih mogućnosti – dispozicija, čime se omogućuje nadogradnja generacijskog iskustva i s time osobni i društveni napredak.

OBLICI OBRAZOVANJA:

FORMALNO:

- institucionalni oblici obrazovanja

- često se poistovjećuju sa školskim oblicima

- često po unaprijed zadanim obrascima i programima

- dosta kruti i nefleksibilni

- unaprijed zadani načini evaluacije znanja

- osoba dobiva određenu diplomu/certifikat

NEFORMALNO:

- neformalni oblici nisu unaprijed strogo strukturirani, više su fleksibilni

- tečajevi, seminari

- certifikat koji se dobije nema jednaku „vrijednost“ kao diploma

- ovaj oblik obrazovanja najčešće se provodi zbog potreba posla, vlastitih potreba

INFORMALNO

- oblici obrazovanja vezani uz hobije

- najčešće se usvajaju nesvjesno (kazališna predstava, razgovor itd.)

3

IZOBRAZBA je pretežito usmjerena na proces stjecanja znanja, vještina, navika koji pojedinca osposobljava za obavljanje neke određene djelatnosti (posla, specijalizacije. Ona pretpostavlja kognitivni, psihomotorni i afektivni angažman čovjeka.

NASTAVA je organizirani, planski, intencionalni odgojni utjecaj. U tom racionalno organiziranoj odgojno-obrazovnoj djelatnosti sudjeluju tri osnovna faktora (didaktički trokut): subjekt odgoja i obrazovanja (učenik), sadržaji obrazovanja i onaj tko organizira (posreduje) u procesu odgoja i obrazovanja (nastavnik, učitelj).

BITNE ODREDNICE NASTAVE: ciljevi, uvjeti, sociostruktura, psihostruktura, socijalni odnosi, procesualnost, dinamika i razvoj odgojno-obrazovnih procesa u nastavi, tehnologija i mediji, dinamika i procesi učenja i poučavanja…

HEIMANNOVA DEFINICIJA NASTAVE: odgojno-obrazovne situacije u kojima imamo neki predmet: analizu učenja s jasnom namjerom – cilj nastave u horizontima učenikova spoznavanja, doživljavanja i djelovanja pri čemu se služimo određenim i provjerenim načinima rada i medijima.

ODGOJ – proces oblikovanja i samooblikovanja ličnosti odgajanika u odgovarajućim uvjetima i pod utjecajem mnogobrojnih čimbenika.

ZNANJE – sustav činjenica i generalizacija koje su svjesno usvojene i trajno zadržane u svijesti.

Nivoi (stupnjevi) znanja su: znanje prisjećanja, znanje prepoznavanja, reproduktivno znanje (napamet naučeno, bez razumijevanja), aplikativno ili funkcionalno znanje (znanje primjene), stvaralačko ili kreativno znanje (najviši nivo znanja).

* ČINJENICE – istiniti podaci o objektivnoj stvarnosti koji se spoznaju perceptivnim putem, posredno i neposredno.

* GENERALIZACIJE – uopćenja, apstrakcije, ono što je zajedničko nizu činjenica kao pojedinosti

VJEŠTINE – organizirani niz radnji koje se izvode precizno i vješto (spretnost u nečemu, stručnost)

Proces stjecanja vještina prolazi kroz određene faze: početno napredovanje, prestanak napredovanja ili postizanja platoa, ponovno napredovanje, savladavanje vještine kao integrirane aktivnosti.

NAVIKE – organizirane aktivnosti gdje pri izvođenju radnji dolazi do automatizacije.

VRSTE VJEŠTINA I NAVIKA: mehaničke vještine, verbalne vještine, vještine neverbalnog komuniciranja, socijalne vještine.

SPOSOBNOSTI – kvaliteta ličnosti, svojstvo ličnosti da može obavljati određenu aktivnost. Različite predispozicije mogu biti date rođenjem ali mogu biti i rezultat aktivnosti i razvoja.

4

VRSTE SPOSOBNOSTI:

- senzorne sposobnosti – vezane za aktivnosti percipiranja i promatranja koje se razvijaju korištenjem tehnologije

- izražajne sposobnosti – vezane uz sve oblike izražavanja

- praktične sposobnosti – vezane uz praktičan odnos prema stvarnosti i preoblikovanju stvarnosti

- intelektualne ili mentalne sposobnosti (sposobnosti apstraktnog mišljenja, odlučivanje, kreativne sposobnosti itd.)

STAVOVI – načini reagiranja koji predodređuju pojedinca na specifična ponašanja. Stavovi se mogu postupno mijenjati s obzirom na okolnosti.

O stavovima ovisi kako ćemo pristupiti nekom gradivu, koje ćemo informacije zapamtiti, a koje ne, brzina i intenzitet učenja, primjena znanja u praksi

UVJERENJE – niz stavova. Uvjerenja utječu na svjetonazor.

CILJ NASTAVE

● proizlazi iz odgojno-obrazovnih ciljeva škole koji su utemeljeni na:

- društveno-ekonomskim potrebama i razvojnim tendencijama

- specifičnostima učenika na određenim razvojnim stupnjevima

- razvijenosti i strukturi pojedinih područja znanosti i znanja

- pedagoško-psihološkim i socio-kulturnim zakonitostima

- ishodištima cijelog nastavnog procesa

● predstavlja opću intenciju nastave

● osigurava bitnu ulogu usmjeravanja nastavnog procesa

● cilj nastave može biti iskazan:

- u obliku opće formulacije – ostvarivanje obrazovanja i odgoja učenika kao krajnjeg rezultata nastavnog procesa

- na razini realiteta – u manje-više operacioliziranim ciljevima nastave (posredovanje sadržaja nastave, učenje i poučavanje, razumijevanje i smislena upotreba stečenog znanja, usvajanje i razumijevanje zakonitosti razvoja prirode i društva, razvijanje sposobnosti, motiva, interesa,

5

kritičkog mišljenja i samostalnog intelektualnog rada i aktivnosti, razvoj stavova i uvjerenja…)

SKUPINE ZADATAKA NASTAVE:

1. MATERIJALNI (OBRAZOVNI) ZADACI

- odnose se na usvajanje, prenošenje, usvajanje i stjecanje znanja kao sustava činjenica i generalizacija prema njihovu opsegu, dubini i stupnju njihove korisnosti i primjenjivosti.

- odgovaraju na pitanje što učenik treba naučiti (koja znanja, u kojem opsegu i intenzitetu, koje vještine i navike usvaja i stječe u procesu nastave)

2. FUNKCIONALNI (FORMATIVNI) ZADACI

- odnose se na razvoj sposobnosti i intelektualno-emocionalnih funkcija i aktivnosti

- odgovaraju na pitanje koje spoznajne sposobnosti i forme misaonog procesa razvijamo u konkretnim uvjetima nastavnog procesa.

3. ODGOJNI ZADACI

- odnose se na formiranje i samoformiranje ličnosti učenika i na izgrađivanje karakternih i drugih osobina ličnosti učenika

- odgovara na pitanje koje osobine ličnosti formiramo i samoformiramo u konkretnim uvjetima nastave.

BLOOMOVA TAKSONOMIJA OBRAZOVNIH ZADATAKA

1. KOGNITIVNO PODRUČJE (znanje, razumijevanje, primjena, analiza, sinteza, vrednovanje)

2. PSIHOMOTORNO (veliki/grubi tjelesni pokreti, mali/sitni pokreti, koordinirani pokreti, neverbalno ponašanje/komuniciranje, verbalna spretnost)

3. AFEKTIVNO (prihvaćanje, reagiranje, usvajanje vrijednosti, organiziranost vrijednosti, razvoj cjelovitog značenja – evaluacija)

PLANIRANJE I PROGRAMIRANJE – proces koji seže od određivanja ciljeva i zadataka do izbora sadržaja, tehnologije, evaluacije itd. To je sustav planiranih i poželjnih ciljeva, sadržaja, djelatnosti i rezultata odgojno-obrazovnih procesa.

Rezultati planiranja i programiranja su nastavni plan i nastavni program.

6

Planiranjem i programiranjem odgoja i obrazovanja svako društvo izražava i određuje svoj identitet.

4 TEMELJNA KONCEPTUALNA ISHODIŠTA PLANIRANJA I PROGRAMIRANJA

SOCIOCENTRIČNI SMJER karakterizira usmjerenost prema društvu. Prema njemu, odgoj i obrazovanje su društvena funkcija i čovjekova društvena obaveza, tako da su planiranje i programiranje u funkciji društvenih interesa što ograničava mogućnosti učenika i nastavnika u svim fazama odgoja i obrazovanja.

PEDOCENTRIČKI SMJER karakterizira usmjerenost prema ličnosti – učeniku. Dijete je ishodište i mjerilo cjelokupnog procesa odgoja i obrazovanja. Polazi se od posve slobodnog pristupa planiranju i programiranju.

TRADICIONALNO-AKADEMSKI (ZNANSTVENO-TEHNOLOŠKI) SMJER karakterizira usmjerenost ka sadržajima. U procesima planiranja i programiranja osigurava se zastupljenost sadržaja znanstvenih disciplina koje će osigurati solidno znanstveno-tehnološko i humanističko obrazovanje u uvjetima znanstveno-tehnološkog razvoja i ekspanzije. Modaliteti tih pristupa su različiti, ali im je zajednička orijentacija na to da suvremeni planovi i programi obrazovanja na svim razinama trebaju biti takvi da stvaraju obrazovne moći pojedinaca i intelektualne potencijale kao izazov znanstveno-tehnološkoj revoluciji.

ANTROPOLOŠKI SMJER karakterizira usmjerenost prema čovjeku – učeniku – ličnosti u antropološkom značenju. Ovi pristupi usmjereni su na ličnost u širem smislu, kao autentičnu jedinku s pravom na razvoj svoje ličnosti u slobodi mišljenja i opredjeljenja , a da time ne ugrožava druge.

Odgoj i obrazovanje promatraju se kao čovjekova primarna potreba i pravo, a istovremeno i kao društvena funkcija i potreba. U planiranju i programiranju polazi se od toga da je odgoj i obrazovanje temeljno pravo svakog pojedinca.

KOMPONENTE (TEMELJNI ASPEKTI) PLANIRANJA I PROGRAMIRANJA

TELEOLOŠKI VIDIK – u planiranju i programiranju primarno je trojako odlučivanje (Bolnow), usmjereno prema pojedincu, skupini i društvu kao cjelini. Koncept planiranja i programiranja svoja konceptualna ishodišta ima u teleološkom vidiku odgoja i obrazovanja; nastave i učenja.

AKSIOLOŠKI ILI VRIJEDNOSNI VIDIK – vrijednosna usmjerenost može značajno determinirati i ograničavati mogućnosti razvoja pojedinca, zbog čega aksiološki vidik procesa planiranja i programiranja treba sagledavati u vrijednosno otvorenom konceptu prema kojem je moguć slobodan vrijednosni (pluralni) razvoj.

SADRŽAJ ODG-OBR RADA – noseća komponenta procesa planiranja i programiranja. Sadržajna komponenta naziva se materijalnom ili sadržajno-substančnom komponentom a planovi i programi se izjednačuju s logičkom strukturom sadržaja odg-obr rada.

7

FAZE (TEMELJNE ODREDNICE) PLANIRANJA I PROGRAMIRANJA

1. KONCIPIRANJE (OSMIŠLJAVANJE)

- ovisi o općim ciljevima odgoja i obrazovanja te o posebnim i pojedinačnim ciljevima određene odg-obr institucije.

- polazi se od mogućnosti i karakteristika učenika pojedinog uzrasta, suvremenih pedagoških i psiholoških spoznaja drugih znanosti, sociokulturnih, antropološko-psiholoških i dr. uvjeta u kojima će se ostvarivati nastavni plan i program.

- od koncipiranja zavisi sadržajna struktura nastavnih predmeta i područja, njihova zastupljenost i međuovisnost

2. OPERACIONALIZACIJA (izrada plana i programa)

3. OSTVARIVANJE PLANA I PROGRAMA

4. EVALUACIJA (praćenje, istraživanje, vrednovanje)

NASTAVNI PLAN je temeljni, službeni dokument škole kojim se određuju nastavni predmeti (i odgojno-obrazovna područja) koja se ostvaruju u određenom tipu škole ili neke druge odgojno-obrazovne institucije (sredine).

Nastavni plan ovisi o koncepciji odgoja i obrazovanja iz čega proizlaze TEMELJNE DIMENZIJE NASTAVNOG PLANA:

- izbor nastavnih predmeta (područja) koji se ostvaruju u određenom tipu škole, njihovo mjesto i značaj za određenu vrstu škole (razinu obrazovanja)

- redoslijed ostvarivanja nastavnog predmeta i područja (sukcesivni ili linijski i simultani)

- vremenski okvir za ostvarivanje – vrijeme potrebno za ostvarivanje svakog pojedinog nastavnog predmeta i područja, kao i ukupnog nastavnog plana (fond sati)

- cilj –zadaci –svrha nastavnog plana –materijalno-tehnički elementi

-prostorni elementi –kadrovski elementi

Za ostvarivanje svih elemenata n. plana neophodne su sljedeće pretpostavke: strukturalno-organizacijske, prostorno-vremenske, školsko-pravne, medijalno-tehničke.

Svaki nastavni plan ima obavezni dio (obavezni predmeti), izborni dio (izborni predmeti) i fakultativna nastava (neobavezna)

8

NASTAVNI PROGRAM je službeni dokument škole i operacionalizacija nastavnog plana. Odnosi se na nastavni predmet, odnosno, njime se propisuju konkretni sadržaji pojedinog nastavnog predmeta.

Svaki nastavni program ima sljedeće elemente: cilj, zadatke i svrhu; sadržaj nastave (struktura i redoslijed); opseg ili intenzitet sadržaja ili popis sadržaja koji ulaze u nastavni program (sustav znanja, vještina i navika koje učenici trebaju usvojiti); redoslijed ili logičku strukturu sadržaja; metodičke preporuke (metode i oblike rada); materijalno-tehničke pretpostavke za ostvarivanje (kadrovske uvjete); izvore znanja za učenike i nastavnike.

VRSTE (RAZINE) NASTAVNIH PROGRAMA su okvirni ili globalni i izvedbeni ili operativni n. program.

- OKVIRNI (GLOBALNI) daje temeljne smjernice za operativni program, onaj po kojem rade nastavnici i škola s učenicima. Donosi se na razini određenog tipa i stupnja škole. Može imati različite elemente, ali svakako razrađene ciljeve i zadatke, strukturu i redoslijed sadržaja, unutarnju raščlanjenost sadržaja na logičke cjeline, okvirno vrijeme potrebno za ostvarivanje programa, didaktičko-metodičke upute, materijalno-tehničke uvjete, izvore znanja za učenike i nastavnike.

- IZVEDBENI (OPERATIVNI) sadrži niz temeljnih elemenata: cilj i zadatke za svaki razred; raščlambu sadržaja na sadržajne cjeline (programske cjeline, nastavne cjeline, nastavne jedinice ili teme); didaktičko-metodičku raščlambu sadržaja na nastavne jedinice prema fazama nastavnog procesa i procesa učenja; unutarnju raspodjelu vremena za svaku nastavnu jedinicu; tehničko-tehnološku i medijalnu podršku (nastavna tehnologija, nastavna sredstva i pomagala) raščlanjenu na pojedine dijelove nast. programa; izvore znanja za učenike i nastavnike; didaktičko-metodičke odluke (metode učenja i nastave, oblike rada, strategije i druga didaktičko-metodička rješenja i odluke); načine korelativnosti i korespondentnosti sadržaja programa sa sadržajima drugih programa; zapažanja, primjedbe i komentare o realizaciji programa (evaluacija i samoevaluacija u ostvarivanju programa).

ARTIKULACIJA NASTAVNOG PROCESA – raščlanjivanje i strukturiranje, oblikovanje procesa nastave na određene strukturne elemente kao pretpostavke nastave, faze i operacije te faktore uvjetovanosti nast. procesa. Sve to zajedno čini strukturu, tijek, subjekte i materijalnu osnovicu nastave.

ARTIKULACIJA SITUACIJE NASTAVE – raščlamba i strukturiranje, oblikovanje procesa nastave i učenja u pojedinim situacija odg-obr rada.

OBLICI ARTIKULACIJA SITUACIJE NASTAVE:

GLOBALNA ILI MAKROARTIKULACIJA – predstavlja temeljne odrednice tipoloških struktura situacija nastave i učenja (usvajanje znanja, vježbanje, evaluacija…)

ARTIKULACIJA NASTAVNIH SITUACIJA ILI MIKROARTIKULACIJA određuje konkretnost svake pojedinačne situacije. Determinira je svaki konkretan sadržaj, ciljevi,

9

zadaci, sudionici, kompleks didaktičko-metodičkih postupaka u njihovoj ukupnosti koji su usmjereni prema ostvarivanju ciljeva učenja i razvoja učenika.

Obje vrste artikulacije označavaju strukturiranje sadržaja nastave i učenja; strukturiranje procesa usvajanja sadržaja nastave; faze procesa. učenja i nastave; strukturiranje didaktičko-metodičkih postupaka, odluka i tehnologije nastave i učenja

OSNOVNI ELEMENTI SVAKOG STRUKTURIRANJA: generacijsko iskustvo; proces usvajanja sadržaja ili proces učenja; didaktičko-metodički postupci; vrijeme.

Temeljno pitanje svake artikulacije su pretpostavke na kojima se temelji nastava; osobne ili individualne pretpostavke nastavnika i institucionalne pretpostavke.

TEORIJE ARTIKULACIJE NASTAVE:

● TEORIJA ASOCIJACIJA (Aristotel) prema kojoj je učenje u osnovi proces stvaranja asocijacija. Svodi proces nastave na 3 faze: slušanje/izlaganje nastavnika, memoriranje i reprodukciju.

● IDEALISTIČKA TEORIJA (Herbart) u osnovi se bazira na asocijacijama. Ima 4 faze: jasnoća (nastavnik izlaže, učenici slušaju i prihvaćaju), asocijacija (novonaučeno se povezuje s već postojećim znanjem), sistem (asocijacije se nastoje povezati u sustav znanja), metoda (znanja se primjenjuju).

● EMPIRISTIČKA TEORIJA pokušava nastavni proces utemeljiti na empiriji i uvodi pojam prakse. Nastava se sastoji od promatranja, memoriranja, reprodukcije i primjene u praksi.

● PRAGMATISTIČKA TEORIJA (Dewey) poznata je kao metoda prelaska u ruke učenika. Nastava se sastoji od postavljanja probleme, izbora problema, postavljanja hipoteza, planiranja rada i rješenja, realizacije postavljenog problema, verifikacije postignutih rezultat.

● BIOLOGISTIČKA TEORIJA (Lay) proces nastava pokušava utemeljiti na biologiji. Ima 3 faze nastave: podražaj, prerada i izražaj.

● NEOBIOLOGISTIČKA TEORIJA ILI TEORIJE BIHEVIORIZMA (Skinner) temelji se na podražaju, reakciji i potkrepljenju. Proces nastave tekao bi po logici informacija, problemskih situacija, reakcija na problemsku situaciju, rješenje, potkrepljenje ili povratna informacija.

NASTAVNI SAT je osnovna vremenska jedinica u kojoj se strukturira proces učenja. Dakle, u razredno-predmetno-satnom sustavu nastave i učenja, nastavni sat je temeljna situacija nastave i učenja.

10

RAZREDNO-PREDMETNO-SATNI SUSTAV temelji se na tome da su učenici grupirani u razrede prema dobi, a programski sadržaji raščlanjeni na nastavne predmete i unutar toga na niz nastavnih jedinica koje se ostvaruju u čvrsto raspoređenim vremenskim periodima – nastavnim satovima, koji slijede jedan za drugim po određenom rasporedu i vremenskom trajanju od 45 min.

TIPOVI SITUACIJA NASTAVE I UČENJA:

● UVOĐENJE UČENIKA U PROCES NASTAVE I UČENJA (veće sadržajne cjeline, novo područje nastave i učenja)

● SITUACIJE UČENJA U KOJIMA JE DOMINANTNO STJECANJE, USVAJANJE I PRENOŠENJE ZNANJA (proces učenja u užem smislu)

● SITUACIJE U KOJIMA JE DOMINANTNO VJEŽBANJE I PRIMJENA USVOJENOG ZNANJA (razvoj i usavršavanje sposobnosti, vještina i navika)

● SITUACIJE U KOJIMA JE DOMIONANTNO PONAVLJANJE, UTVRĐIVANJE I SISTEMATIZIRANJE USVOJENIH ZNANJA

● SITUACIJE U KOJIMA JE DOMINANTNA KONTROLA, EVALUACIJA PROCESA I REZULATATA NASTAVE I UČENJA

STRUKTURU SITUACIJE NASTAVE I UČENJA ODREĐUJU ciljevi, zadaci, sadržaji, didaktičko-metodičke odluke i strategije učenja, tijek te unutarnja povezanost svih tih elemenata.

BITNI ELEMENTI SVAKE SITUACIJE UČENJA su sudionici (subjekti) – učenici i nastavnici – psihostruktura i sociostruktura u učenju i nastavi i uvjeti u kojima se tin procesi odvijaju.

TEHNIKE PRIPREMANJA ZA NASTAVU:

USMENA PRIPREMA pretpostavlja misaoni konstrukt, zamišljeni plan aktivnosti za nastavnika i učenika; „sliku plana“ situacije učenja s kojom nastavnik i učenik dolazi na nastavu; kreativni čin nastavnika i učenika koji sadrži pripremu temeljnih strukturnih elemenata, njihov raspored i njihovu povezanost s konkretnom situacijom (ciljevi, zadaci, sadržaji, metode i putovi spoznavanja, oblici učenja, mediji i tehnologija, faze i operacije u procesu situacije učenja, vremenska struktura, aktivnosti učenika i nastavnika…)

11

PISMENA PRIPREMA – svi temeljni strukturni elementi nastave i učenja pripremaju se u pisanoj formi koja čini temelj za ostvarivanje situacije nastave i učenja i njene evaluacije. Takve pripreme, s obzirom na intenzitet i opseg razrade strukturnih elemenata, mogu se podijeliti na:

- opširne (detaljne) pismene pripreme gdje su precizno razrađeni svi strukturni elementi

- kratke pismene pripreme (koncept) koje obuhvaćaju sve relevantne elemente situacija nastave i učenja, a strukturni elementi razrađeni su ukratko, u obliku natuknica.

KOMBINIRANA TEHNIKA (usmena i pismena priprema)

FAZE NASTAVNOG PROCESA

- PREPARACIJA - pripremanje za proces učenja i nastave

- REALIZACIJA – izvođenje (ostvarivanje) nastavnog procesa

- EVALUACIJA – vrednovanje ostvarenog u procesu nastave i učenja (praćenje, evidentiranje, procjenjivanje, ocjenjivanje)

PRIPREMANJE (PREPARACIJA) ZA PROCES NASTAVE I UČENJA:

● pripremanje učenika i nastavnika za nastavu (pripremanje osobnih i institucionalnih pretpostavki u kojima se odvija nastavnika)

● pripremanje za upoznavanje i analizu ciljeva i operacionaliziranih zadataka učenja i nastave (upoznavanje i preciziranje cilja i zadataka od strane učenika i nastavnika)

● pripremanje sadržaja nastave (izbor i strukturiranje sadržaja nastave: korelativnost sadržaja; izbor sadržaja za rad učenika u nastavi i samostalan rad poslije nastave; upoznavanje sa količinom i kvalitetom znanja, vještina i navika s kojima učenik ulazi u proces učenja i drugih aktivnosti odg-obr rada)

● didaktičko-metodičko pripremanje odnosi se na

- sklop didaktičko-metodičkih pitanja i odluka o izboru metoda i oblika rada, tehnika i strategija rada, medija, tehnologije, organizacijskih formi nastavnog rada

- pripremu temeljnih strukturnih elemenata: spoznajnih procesa, načina poticanja učenika i stvaranja atmosfere za rad i uvjeta za suradnju učenika i nastavnika

- raščlambu vremena na pojedine nastavne situacije u skladu s ciljevima i zadacima, sadržajima i ostalim didaktičko-metodičkim rješenjima.

12

● pripremanje odgojno-obrazovnih mjera i postupaka u nastavi i učenju kao komunikacijskom procesu (pripremanje za kom. i interakcijske procese)

OSTVARIVANJE (REALIZACIJA) NASTAVNOG PROCESA:

Faza ostvarivanja nast. procesa usmjerena je na učenje u kom su temeljni zadaci usvajanje znanja, razvijanje intelektualnih i dr. sposobnosti, razvijanje interesa i razvijanje motivacije za učenje i samoučenje.

U ostvarivanju nastavnog procesa govori se o:

- usvajanju novih znanja (proces usmjeren na usvajanje, prenošenje i posredovanje sustava znanja (činjenica i generalizacija), njihovo osmišljavanje, odnosno upoznavanje predmeta pojava i procesa.

- ponavljanju ili rekapituliranju (sustav različitih oblika i načina učenja s ciljem učvršćivanja, sistematiziranja i produbljivanja usvojenog znanja.

- vježbanju

- sistematiziranju (među usvojene sadržaje uvodi logički red i tako pomaže trajnom zapamćivanju i pridonosi operativnosti znanja (spajanju pojedinih dijelova u cjelinu))

- generaliziranju (uopćavanju)

- utvrđivanju znanja (utvrđivanje za svrhu ima da se u svijesti učenika trajno zadrže činjenice generalizacije)

- provjeravanju (nastavniku služi za orijentaciju o efikasnosti njegova vlastitog rada, a učeniku daje uvid u stupanj asimiliranja obraz. sadržaja.

EVALUACIJA U PROCESU NASTAVE I UČENJA

Procese praćenja, provjeravanja i vrednovanja nazivamo evaluacijskim procesima. Evaluacijski procesi usmjereni s na uspostavljanje odnosa između postavljenih ciljeva i zadataka nastave i učenja i ostvarivosti postavljenih ciljeva i zadataka:

SUMATIVNA EVALUACIJA – vrednovanje ishoda (rezultata)

FORMATIVNA EVALUACIJA – vrednovanje procesa (promjena)

Iz tog proizlazi da evaluacija nije samo završni čin procesa učenja i nastave, već je ona prijeko potrebna u svim fazama odg-obr procesa-

SUSTAVNE KOMPONENTE EVALUACIJE su praćenje, istraživanje i unaprjeđivanje.

13

Prikupljanje pokazatelja obavlja se na različite načine: usmeno, pismeno, promatranjem psihomotornih radnji, promatranjem praktičnih radova i na dr. načine.

SVRHA PRAĆENJA ostvarivosti nast. planova i programa je stjecanje uvida u postojeće stanje radi ostvarivosti planiranja i programiranja, ali i prikupljanja pokazatelja o poduzimanju mjera za unaprjeđivanje.

NAČINI ORGANIZIRANOG PRAĆENJA ostvarivosti nast. plana i programa su praćenje na globalnoj razini, na lokalnoj razini (razini škole), na razini nastavnikova praćenja ostvarivosti.

ISTRAŽIVANJE I UNAPRJEĐIVANJE

Predmet istraživanja i praćenja su ciljevi i zadaci, koncepti znanja i integracije sadržaja, izbor i strukturiranje sadržaja, paradigme obrazovanja, alternativni programi i programska rješenja, psihološko-pedagoški i didaktičko-metodički aspekti planiranja i programiranja i sl.

Rezultati praćenja i istraživanja nast. planova i programa čine osnovu za unaprjeđivanje procesa planiranja i programiranja.

OCJENJIVANJE – klasificiranje, razvrstavanje rezultata rada i učenja u određene kategorije, odnosno u sustav različitih nivoa postignuća. O ocjenjivanju se govori kada se procjenjuje i ocjenjuje razina postignuća, odnosno kvaliteta (količina) ostvarivosti cilja i zadataka.

Ocjenjivanje pojedinaca i skupina provodi se na temelju usmenog ispitivanja, pismenog ispitivanja, promatranja učenikovog rada te reagiranja i ponašanja u procesu učenja i nastave.

Ocjenjivanje i ocjena, kao rezultat tog procesa ima višestruke funkcije u nastavi i učenju: informativna, motivacijska, prognostička, dijagnostička, selektivna, klasifikacijska, promotivna funkcija.

POGREŠKE PRI OCJENJIVANJU:

„OSOBNA JEDNADŽBA“ OCJENJIVANJA – manifestira se u tendenciji da nastavnik standardno u obzir uzima iste komponente predmeta ocjenjivanja i iste kriterije za ocjenjivanje.

„HALO EFEKT“ OCJENJIVANJA – tendencija (i izvor pogrešaka) u ocjenjivanju prema kojoj se pojedinac ocjenjuje u skladu pod općim dojmom i pod utjecajem prethodnih rezultata i informacija-

OSTALE POGREŠKE PRI OCJENJIVANJU: simpatija/nesimpatija; „slabiji“ i „bolji“ razredi/različiti kriteriji ocjenjivanja; preferiranje određenog spola učenika kod ocjenjivanja; svrstavanje predmeta na „teže“ i „lakše“, „važne“ i „nevažne“ (osobna jednadžba nastavnika)

METODOLOGIJA OCJENJIVANJA:

14

● „subjektivni pristupi“: usmeno ispitivanje, pismeno ispitivanje, praktično ispitivanje, promatranje učenikova rada

● nastojanja uvođenja instrumenata ocjenjivanja kao što su testovi znanja, testovi sposobnosti, testovi čina, skale procjene, skale sudova, testovi ličnosti i dr.

TIPOVI NASTAVNIKA

● AUTORITATIVAN (AUTOKRATSKI) STIL

- „Bog“, „moć“; stil zahtijevanja; nema komunikacije – nastavnik govori, a djeca govore samo kad ih se pita; komunikacija kreće samo od strane nastavnika

● DEMOKRATSKI STIL

- suprotnost autoritativnom, uvažava mišljenje učenika, kolega, roditelja;

tolerantan i fleksibilan; spreman na suradnju; osjetljiv na probleme učenika; ne zahtjeva nego potiče učenika; motivira ih, razvija kod njih različit vrste sposobnosti; dozvoljava komunikaciju među učenicima, rado prihvaća promjene

● LSF TIP - sve inicijative prepušta učenicima; nedisciplina u razredu „anarhija“; neodgovoran i nezainteresiran nastavnik

DOBRE OSOBINE NASTAVNIKA: ljubazan, pristupačan, originalan, odgovoran, objektivan, pravedan, strog, demokratičan

LOŠE OSOBINE NASTAVNIKA: odbojan, neutralan, stereotipan, neodgovoran, neobjektivan, nepravedan, popustljiv, nedemokratičan

PRINCIPI U PROCESU NASTAVE I UČENJA: princip jednakosti šansi (pravičnosti), socijalne integracije (socijalnog učenja), učinka (uspjeha), znanstvenosti nastave i učenja, primjerenosti i skladnosti (individualizacije), diferencijacije, aktivnosti, shvaćanja (razumijevanja)

● PRINCIP JEDNAKOSTI ŠANSI (PRAVIČNOSTI)

- ideja-vodilja demokratski uređenog društva. Prema tom načelu nastava se organizira tako da svaki učenik, u optimalno mogućim uvjetima postiže svoj maksimum. Taj princip ima 2 aspekta za razmatranje:

1) aspekt mogućnosti individualizacije učenja i nastave u kojem učenik dobiva mogućnost osobnog uspjeha.

2) aspekt društvene pretpostavke o opravdanosti jednakosti šansi.

No, u ostvarivanju principa jednakosti šansi može doći do suprotnosti između društvenih zahtjeva, potreba za jednakošću šansi i individualnih težnji za njihovim ostvarenjem.

15

● PRINCIP SOCIJALNE INTEGRACIJE (SOCIJALNOG UČENJA)

- temelji se na demokratskom načelu da svi pojedinci, prema svojim sposobnostima i mogućnostima, postanu optimalno društveno djelotvorni.

To čini osnovu za planske (ciljne) procese socijalizacije i socijalnog učenja u kojima se razvija sposobnost, spremnost i svijest za socijalnu integraciju, kooperaciju i solidarnost.

Ovaj princip usmjeren je na sprječavanje konkurencije u nastavi i učenju te afirmiranje vrijednosti tolerancije i suradnje.

● PRINCIP UČINKA (USPJEHA)

- uspjeh mnogi smatraju temeljno odrednicom nastave i učenja, no, apsolutna okrenutost principu učinka može pospješiti „strah i konkurenciju“ te tako proturječiti temeljnim pedagoškim načelima da učenik postigne svoj odg-obr maksimum. Stoga, ovaj princip valja promatrati u kontekstu zahtjeva za optimalnim razvojem svakog pojedinca, u skladu s njegovim individualnim svojstvima i uvjetima u kojima se odvija proces nastave i učenja. Polazi se od toga da je potreban odgoj ka kritičkoj spremnosti na uspjeh (u procesu nastave ne traži se uspjeh sam za sebe, nego se uvijek kritički ocjenjuje zašto i kojoj svrsi teži uspjeh učenika. Motivacijski čimbenici postavljaju se kao šansa za uspjeh, a ne kao strah od neuspjeha. Evaluacija se ne odnosi samo na rezultate nego i na procese, osobito razvoj sposobnosti, vještina i vrijednosti.

Ovaj princip usmjeren je na motivacijsko-korektivnu funkciju

● PRINCIP ZNANSTVENOSTI NASTAVE I UČENJA

- u nastavi i učenju polazi se od toga da učenici usvajaju znanstveno verificirana znanja koja odgovaraju stupnju razvoja znanosti te tendencijama i perspektivama razvoja, usvajaju metode i tehnika stjecanja i otkrivanja znanja kao i metode istraživanja.

Ovaj princip polazište je u procesu nastave i učenja, njega treba shvaćati kao zahtjev za postavljanjem ciljeva, sadržaja i metoda učenja, odnosno kao proces kojim se posreduju i otkrivaju znanstvene istine, ali i odgovarajuća „sumnja“ u „posredovanje i otkrivene istine“.

● PRINCIP PRIMJERENOSTI I SKLADNOSTI (INDIVIDUALIZACIJE)

- u osnovi je usmjeren na prilagođavanje nastave i učenja individualnim specifičnostima učenika, razvojno-psihološkim pretpostavkama učenja i nastave te socio-kulturnim i dr. uvjetima u kojima se odvijaju ti procesi. Utemeljen je na pretpostavkama ind. razlika među učenicima s obzirom na strukturalno-razvojno stanje, tempo učenja, motivaciju za uspjeh, postignuće, spec. uvjete u kojima se odvija proces učenja. U tom smislu, ovaj princip je

16

usmjeravanje procesa učenja i nastave na prilagođavanje ciljeva, sadržaja, metoda i tehnologije na načina da svakom učeniku omogući optimalan razvoj.

● PRINCIP DIFERENCIJACIJE

- označava niz društvenih, školskih, nastavnih i organizacijskih mjera kojima se pokušava odgovoriti na ind. razlike koje postoje među učenicima. Postupcima diferencijacije ostvaruju se 2 cilja:

- ciljevi individualizacije (ostvaruju se diferenciranjem procesa učenja na temelju ind. karakteristika učenika kako bi svaki pojedinac, primjereno svom potencijalu, došao do optimalnog razvoja

- ciljevi socijalizacije (unapređivanje pojedinca u smislu socijalne integracije)

OBLICI DIFERENCIJACIJE

- Vanjska diferencijacija podrazumijeva grupiranje učenika po određ. karakteristikama u specijalno diferencirane homogene grupe po kriterijima uspjeha i postignuća, vremenskog perioda i sposobnosti (općih i specijalnih)

- Unutarnja diferencijacija podrazumijeva sve oblike, mjere i postupke diferenciranja unutar neke relativno stalne grupe učenika u skladu s razlikama koje postoje među učenicima. Forme unut. diferencijacije: tematsko-intencionalno diferenciranje (podrazumijeva ciljeve, sadržaje i tempo rada), metodičko-medijalno (metode, oblike, faze rada, medije itd.), socijalno (individualne i individualizirane oblike, kooperativne oblike rada itd.), diferencijacija akcijskih formi (personaliziranje programa, kurikuluma za učenike koji imaju poteškoća u nastavi i učenju, programa za darovite itd.)

● PRINCIP AKTIVNOSTI

- podrazumijeva zahtjev za samostalnim djelovanjem učenika u odnos na cjelokupan proces nastave i učenja.

Bitne odrednice principa aktivnosti su aktivnost učenika (u odnosu prema sadržajima, metodama, medijima, stvaralačkom odnosu u svim fazama učenja, razumijevanju, aktivnom sudjelovanju u evaluaciji, odnosu učenika, razvijanju motivacije i stavova o potrebi za učenjem) i aktivno učenje (dovodi do razumijevanja, shvaćanja i prihvaćanja u svrhu trajnijeg zadržavanja naučenog, mogućnosti daljeg samostalnog učenja im otkrivanja te samostalnosti i odgovornosti)

2 aspekta razmatranja principa aktivnosti su aspekt aktivnosti nastavnika (poučavanje) i aspekt aktivnosti učenika (učenje).

● PRINCIP SHVAĆANJA (RAZUMIJEVANJA)

17

- temeljni smisao ovog principa je u orijentaciji nastave i učenja na lakše razumijevanje/shvaćanje, dodir sa stvarnošću, upoznavanje stvari, pojava i procesa, razumijevanje odnosa i njihovo predstavljanje, upoznavanje pojedinačnog, posebnog i općeg, prijelaz od konkretnog ka apstraktnom mišljenju i obrnuto.

NASTAVNE METODE su znanstveno i iskustveno provjereni načini efikasne komunikacije među subjektima nastave i učenja u procesu prenošenja i usvajanja znanja, vještina, razvijanja sposobnosti i poticanja svih ostalih potencijala razvoja ličnosti. To u planirani postupci, načini, putovi djelovanja u procesu učenja i nastave. Nastavne metode usmjerene su na komunikacijske procese u nastavi i učenju, tj. na odašiljanje, kodiranje, dekodiranje i strukturiranje informacija.

POLAZIŠTA ZA KLASIFIKACIJE NASTAVNIH METODA: spoznajni procesi i putovi spoznavanja (analiza, sinteza, indukcija, dedukcija); ciljevi i zadaci nastave i učenja; psihološke osobitosti procesa učenja; sadržaji nastave i učenja; postupci i aktivnosti poučavanja i učenja; izvori znanja; artikulacijski stupnjevi; načela i strategije učenja i nastave.

KLASIFIKACIJA NASTAVNIH METODA: verbalne metode, dokumentacijske metode, demonstracijske (pokazivačke) metode, operacijske (praktične, radne) metode.

1. VERBALNE METODE temelje se na prenošenju informacija u govornoj (verbalnoj) komunikaciji među sudionicima nast. procesa.

POZITIVNE KARAKTERISTIKE VERBALNIH METODA:

- prenošenje verbalnih informacija i učenje putem tog prenošenja

- upravljanje spoznajnom djelatnošću

- izazivanje predodžbi i formiranja pojmova

- razvijanje interesa, motiva, emocionalnih i voljnih angažmana sudionika komunikacije

- najveći izvor informacija u ukupnom generacijskom iskustvu nalazi se u verbalnim informacijama

- u procesima nastave i učenja određenu zalihu informacija ima i nastavnik i učenika, pa se i jedan i drugi pojavljuju kao izvori i primatelji informacija

- u verb. komunikaciji mogu se kombinirati informacije (vršiti razmjenu informacija), uspostavljati povratne veze u kom. procesu, što učenika i nastavnika dovodi u aktivan odnos prema sadržaju kom. procesa

- ekonomičnost i racionalnost ovih metoda

- mogu se kombinirati s ostalim nast. metodama, tehnikama i postupcima

18

NEGATIVNE KARAKTERISTIKE VERBALNIH METODA

- isključiva primjena verb. metoda može postati prepreka razvoju spoznaje i spoznajnih mogućnosti učenika (kad samo verb. komuniciraju, učenici se mogu udaljavati od stvarnosti i pasivno stjecati znanja što dovodi do verbalizma i formalizma.

* Verbalizam – prazno razmetanje riječima, isprazna rječitost

* Formalizam – odvajanje teorije od prakse, svodi se na apstraktne, vanjske forme i sheme bez sadržaja

VERBALNE METODE DIJELE SE NA MONOLOŠKE (DISEMINITIVNE) METODE I METODE RAZGOVORA.

MONOLOŠKE METODE – metode izlaganja. Temelje se na prenošenju informacija preko (zvučnog) kanala veze do prijemnika informacija (u nast. procesu prenositelj je najčešće nastavnik, a primatelj učenik)

NEGATIVNOSTI – učitelj je aktivan a učenik pasivan sudionik nastave; nema povratne veze; monološke metode omogućuju sustavno, pregledno, logički povezano predstavljanje sadržaja, no učenik je time lišen mogućnosti da sam traga za informacijama)

OBLICI MONOLOŠKOH METODA:

● OPISIVANJE – vrsta usmenog izlaganja kojim se verbalno izražavaju (oslikavaju) vanjska svojstva predmeta, pojava i procesa.

Vrste opisivanja:

- umjetničko opisivanje (izaziva emocije, slikovito je, živo, u njega se unose elementi stilskih umjetničkih figura, raspoloženja, osjećaja)

- faktografsko ili znanstveno opisivanje (njime se objektivno, točno i potpuno oslikavaju bitne karakteristike, što daje jasnu sliku premeta koji se opisuje)

● PRIPOVIJEDANJE (vrsta usmenog izlaganja u kojem se izlaže neka fabula o prirodnim ili društvenim pojavama kao tijekovima konkretnih radnji)

● OBJAŠNJAVANJE I OBRAZLAGANJE (oblici usmenog izlaganja u kojima se izlažu uzročno-posljedične veze o brojnim pojavama u prirodnoj i društvenoj stvarnosti)

● PREDAVANJE (duže, kontinuirano i sustavno izlaganje složenih pojava i procesa kao i uzročno-posljedičnih i dr. veza i odnosa među njima)

DIJALOŠKE METODE (METODE RAZGOVORA; EROTEMATSKE METODE)

19

● DIJALOG – oblik komuniciranja u kojem se ostvaruje dvosmjerna komunikacija, u kojem postoji izmjena i razmjena informacija te direktan uvid u kvalitetu i kvantitetu misaone prerade informacija.

Dijalog i metode zasnovane na dijalogu sastoje se od dvaju temeljnih dijaloških konstrukata – pitanja i odgovora koji, dakle, čine strukturu dijaloga. Poseban element dijaloga su dijaloški impulsi.

Pitanje je verbalna i misaona konstrukcija kojom se obraćamo sugovorniku da bismo dobili traženu informaciju.

Odgovor je verbalna konstrukcija, misaono i na druge načine prerađena verbalna formulacija kojom od sugovornika dobivamo traženu informaciju na postavljeno pitanje.

Dijaloški impulsi – impulsi koji ubrzavaju i dopunjuju dijalog. Mogu biti verbalni (dopunska pitanja, potpitanja, uvodna objašnjenja i obrazloženja, dopunska i završna obrazloženja itd.), neverbalni („govor tijela“ – mimika, geste, izraz lica i očiju, držanje tijela) te nepersonalni (nastavna sredstva).

OBLICI DIJALOGA/RAZGOVORA:

● KATEHETIČKI OBLIK DIJALOGA bazira se na izmjeni (nizu) pitanja i odgovora u kojima su pitanja i odgovori unaprijed pripremljeni za vođenje dijaloga

● MAJEUTIČKI (SOKRATOVSKI) OBLIK DIJALOGA – u dijalogu se pripremaju alternativna pitanja te se sugovornik putem njih vodi do alt. spoznaje

● HEURISTIČKI (ANALITIČKI; GENETIČKI) OBLIK DIJALOGA – sugovornici su u situaciji da u dijalogu rješavaju problemsku situaciju, odnosno, putem razgovora traže rješenje problema.

● DISKUSIJA ILI DEBATA – razmjena mišljenja o određenom pitanju. O problemu se raspravlja bez namjere da se prisilno postigne suglasnost ili da se donese konačna odluka.

KOMUNIKACIJA je proces u kojem dolazi do razmjene znakova (verbalnih i neverbalnih) u kojem je cilj posredovanje informacija. Temeljni element kom. procesa ja informacija koja se prenosi pomoću signala koji putuju od nekog sistema i podsistema ka sistemu ili podsistemu koji je prima, gdje signali izazovu određenu informaciju.

IZVORI NESPORAZUMA U KOMUNIKACIJI: razlike u značenju iste riječi, sociokulturne razlike i kontekst.

SPECIFIČNE FUNKCIJE VERBALNE KOMUNIKACIJE: prijenos ideja; razmjena iskustava; obavijest o objektivnoj stvarnosti; obavijest o subjektivnoj stvarnosti; dopuna i potkrepljivanje neverbalne komunikacije; prikrivanje poruka neverbalne komunikacije

20

SPECIFIČNE FUNKCIJE NEVERBALNE KOMUNIKACIJE: prezentacija osobnosti; iskazivanje osjećaja; iskazivanje stavova i vrijednosnih opredjeljenja; potkrjepljenje verbalne komunikacije; prikrivanje poruka verbalne komunikacije

TOTALNA KOMUNAIKACIJA – prisustvo i verbalne i svih oblika neverbalne komunikacije.

KVALITETNA VERB. KOMUNIKACIJA: više slušaj, manje govori, više potvrđuj; traži objašnjenje; pohvali konkretan napredak; izbjegni direktne savjete; stvori osjećaj povjerenja; poštuj osjećaje; ponašaj se prirodno i otvoreno

POTICAJNA KOMUNIKACIJA: dopuštena autonomija osobama i skupinama; dopušta se da učenici rade na svoj način; izražavanje svojih ideja i osjećaja; poticanje samostalnosti u mišljenju i radu; poticanje inovacija, potpuna odgovornost; poticanje samovrednovanja; zadovoljstvo postignućima drugih

AUTORITATIVNA KOMUNIKACIJA: odlučivanje umjesto drugih; zapovijedanje, podređivanje ideja i ponašanja; zadržavanje ideja i osjećaj nepovjerenja; autoritarno vođenje; dominacija i prisila; zadržavanje odgovornosti; vrednovanje drugih; omalovažavanje uspjeha drugih

AKTIVNO SLUŠANJE – nastojanje i sposobnost sugovornika da pridonese primanju i razumijevanju poruke i povratnom informacijom pomogne sugovorniku da kom. proces nesmetano teče.

PASIVNO SLUŠANJE – poruke se odašilju sugovorniku, no nisu misaono primljene niti emocionalno prerađene i prihvaćene. Vrste: pseudoslušanje ili lažno slušanje; selektivno; nesenzitivno-jednoslojno; defanzivno; slušanje u zasjedi; slušanje s potpunim ili djelomičnim odbacivanjem poruka

2. DOKUMENTACIJSKE METODE temelje se na stjecanju znanja putem informacije pohranjene u različitim medijima (dokumentima) – auditivnim, vizualnim ili audiovizualnim.

Najstariji oblik dok. metode je metoda rada na tekstu (pisanim izvorima). Zasniva se na stjecanju znanja, prenošenju i usvajanju informacija putem pisane riječi ili posredstvom tekstualnih materijala. Temelj za primjenu ove metode je proces čitanja. Da bi nastavnik mogao primijeniti ovu metodu, njegov zadatak je osposobiti učenike za čitanje i analizu teksta; izdvajanje bitnih pitanja i ključnih ideja; pronalaženje sličnosti i razlika, veza i odnosa; utvrđivanje uzročno-posljedičnih veza i odnosa; uspoređivanje; traženje novih primjera; povezivanje informacija iz teksta s informacijama iz dr. izvora znanja.

3. DEMONSTRACIJSKE (POKAZIVAČKE) METODE odnose se na niz aktivnosti usmjerenih na predstavljanje, pokazivanje predmeta, procesa, pojava, događaja, odnosno svega onoga što može biti predmetom perceptivnog doživljaja. Um primjeni ove metode izuzetno su važna pitanja što je predmet demonstracije, koji su ciljevi demonstracije i kako se promatra i zapaža u procesima demonstracije te koje su aktivnosti učenika planirane u istom.

21

4. OPERACIJSKE (PRAKTIČNE; RADNE) METODE utemeljene su na operativno-praktičnim aktivnostima učenika. Zasnivaju se na stjecanju, prenošenju i usvajanju informacija o predmetima, procesima i pojavama u situacijama kada se vrši raščlanjivanje, rastavljanje na dijelove, ispitivanje strukture i sastava predmeta i objekata, analiza prirodnih procesa, izazivanje, stvaranje uvjeta i situacija, unošenja faktora u procese itd)

OPERACIJSKE METODE DIJELE SE NA:

- laboratorijsko-eksperimentalne metode uglavnom se zasnivaju na učenju i spoznavanju kroz situacije koje predstavljaju umjetno izazvane procese, pojave u laboratorijskim uvjetima

- metode praktičnih radova – metode i metodičke varijante koje su usmjerena na učenje kroz primjenu i stjecanje znanja na konkretnom preoblikovanju predmeta iz stvarnosti, te metodičke varijante praktičnog pismenog i ilustrativno-grafičkog izražavanja (metode pismenih pr. radova; grafičkih radova; ilustrativnih radova; manipulativno-praktičnih aktivnosti)

OBLICI RADA su metodički i organizacijski postupci s ciljanom interakcijom koja omogućuje da učenici u različitim relacijama međusobne i interakcije s nastavnicima samostalno i u suradnji s drugima ostvaruju ciljeve i zadatke učenja; razvijaju sposobnost i vještinu samostalnog rada; razvijaju socijalno ponašanje i kooperaciju.

Frontalni rad, individualni i individualizirani rad, partnerski oblik rada, grupni rad, timski rad

1. FRONTALNI RAD karakterističan je za razredno-premetni-satni sustav organizacije škole. Nastavnici i učenici nalaze se jedni ispred drugih. Nastavnik svoj rad nastoji usmjeriti na cijeli razred i nastoji uspostaviti interakciju u komunikaciji s učenicima, dok se svi učenici nalaze pred istim ciljevima i zadacima, a njihova aktivnost usmjerena je na nastavnika.

POZITIVNOSTI: organizacijski najracionalniji zbog ograničenog vremena; učenici do znanja dolaze najkraćim putem

NEGATIVNOSTI:

- izražena je vodeća uloga nastavnika

- dominantna je jednosmjerna komunikacija

- ne dopuštaju se interakcijski odnosi među učenicima

- od učenika se zahtjeva da pozorno slušaju i promatraju i da se aktivno uključuju postavljajući pitanja

- učenika se stavlja u pasivnu poziciju i u receptivno usvajanje znanja

- ne vodi se računa o individualnim razlikama učenika

22

- ne uvažavaju se prethodna pripremljenost učenika i iskustva učenika

- ne vodi se računa o različitosti tempa rada i napredovanju učenika

2. INDIVIDUALNI I INDIVIDUALIZIRANI RAD označava orijentaciju nastave i učenja na stvarne ličnosti učenika, uzimajući u obzir razlike koje postoje među učenicima. Za cilj ima samostalno učenje i razvijanje individualnosti učenika.

INDIVIDUALNI RAD – samostalni, pojedinačni rad učenika, bez razmjene informacija među učenicima, u kojem učenik samostalno rješava neki zadatak.

INDIVIDUALIZIRANI RAD – rad koji je prilagođen svakom učeniku, njegovim sposobnostima i mogućnostima, potrebama, motivima, interesima, tempom rada i napredovanja i uopće učenikovim osobnim snagama, originalnosti i neponovljivosti. Zahtjevi za individualizacijom nastave proizlaze iz razlika koje postoje među učenicima iste dobi i istog razreda (anatomsko-fiziološke razlike; razlike u sferi int. razvoja i int. sposobnosti; razlike u socijalno-emotivnim svojstvima i zrelosti; razlike u tempu napredovanja, u predznanju itd.)

POZITIVNOSTI:

- polazi od razlike među učenicima i nast. proces prilagođava tim razlikama

- omogućuje integriranje ukupnog iskustva oko učenikove aktivnosti i kognitivnih, psihomotornih i afektivnih kapaciteta

- pridonosi razvoju interpersonalnih odnosa sa svakim učenikom

- stvara uvjete za alternativno i izborno učenje

- dopušta fleksibilan pristup u promjeni i primjeni sredine za učenje

- stvara pretpostavke za kooperativne forme rada

- uključuje učenike i nastavnike, ali i dr. sudionike u aktivan odnos svih faza nastave

ASPEKTI INDIVIDUALIZACIJE: sadržajna (tematska) individualizacija; didaktičko-metodička individualizacija; ind. medija i tehnologije; ind. prema dometu i tempu rada napredovanja.

3. PARTNERSKI OBLIK RADA je prva forma kooperativnog rada.

Načini partnerskog rada: zajedničko učenje; opisivanje predmeta, pojava i procesa; rješavanje problema; pisanje izvješća o radu.

POZITIVNOSTI:

- razvija suradničke i partnerske odnose

23

- učenici razvijaju odgovornost za vlastiti rad i postignuće, ali i za postignuće drugog učenika

- u situacijama ocjenjivanja šaptanje je istinska želja da se pomogne prijatelju u „opasnosti“

4. GRUPNI RAD je oblik rada u kojem se veće grupe učenika dijele u povremene i stalne manje grupe u kojima uče i rješavaju određene zadatke. Ciljevi grupnog rada: stvoriti pretpostavke za individualizaciju procesa učenja; omogućiti samostalno učenje; poticati aktivnost učenika; oslobađati kreativne potencijale učenika; koristiti socijalni život u procesu formiranja i samoformiranja učenika

Dijeli se na diferencirani (temeljna funkcija je da učenici u svim fazama nastave usvajaju nova znanja, vježbaju, ponavljaju, uspoređuju i kontroliraju rezultate učenja) i nediferencirani grupni rad omogućuje da učenici uče na različitim sadržajima i zadacima).

POZITIVNOSTI:

- razvija samostalnost i kooperativnost među učenicima

- potiče int. razvoj, pokretljivost misaonih i dr. procesa

- uspostavlja se natjecateljski odnos kojim se razvija natjecateljski duh pri čemu se natjecatelji međusobno pomažu

5. TIMSKI RAD je kooperativna socijalna forma u kojoj tim nastavnika i učenika zajednički planira, ostvaruje i kritički kontrolira i vrednuje cjelokupan proces učenja. U timskom radu postoji kooperacija u planiranju, čvrstoj suradnji, međusobnoj komunikaciji, fleksibilnosti i odgovornosti. sadržaji nastave u timskom radu sastoje se od obaveznog (za sve učenike) i izbornog dijela (za pojedine učenike kojima se proširuju programski zahtjevi prema njihovim sposobnostima i mogućnostima).

OBLICI TIMSKOG RADA SU: horizontalno povezivanje, vertikalno povezivanje, dobne grupe, interesne grupe, heterogene grupe.

EMOCIJE – nema učenja bez emocija (najtrajnije ostaje ono gradivo koje je pokrepljeno snažnim (pozitivnim ili negativnim) emocijama.

3 EMOC. FOKUSA:

- vezan uz ljubav, poštovanje, divljenje (uvijek pozitivno djeluju na emocije)

- bijes, osjećaj izigranosti, osjećaj napuštenosti (djeluju ambivalentno, ovisno o situaciji)

- strah, sumnja, nesigurnost (neki smatraju da djeluju pozitivno, dok većina smatra da djeluju negativno)

KONFLIKTI I SUKOBI – stanja u kojima se nađe pojedinac ili skupina kada se ne može bez poteškoća postići cilj i zadovoljiti svoje osobne potrebe i težnje.

24

KONFLIKTI – psihička stanja napetosti koja nastaju sukobljavanjem htijenja, težnji, zahtijeva i ograničenja koja im se suprotstavljaju.

konflikte nije moguće izbjeći već po tome što su ljudi različiti, a ograničenja koja stoje u ostvarenju čovjekovih težnja su neizbježna.

REAKCIJE – OBRAMBENI MEHANIZMI LIČNOSTI U KONF. SITUACIJAMA:

- bježanje, potiskivanje, izbjegavanje, nedefiniranost, racionalizacija, projekcija, identifikacija, mašta, reakcijska formacija

FAZE I NAČIN RJEŠAVANJA KONF. SITUACIJA:

- nastanak konf. situacije zbog razlika u mišljenjima, očekivanjima, shvaćanju dužnosti i obaveza, motivima itd.; opažanje konf. situacije; personalizacija konflikta; aktivno rješavanje konflikta; rezultat konf. situacije; posljedice konflikta

METODE I POSTUPCI U RJEŠAVANJU KONFLIKTA:

- priprema za rješavanje konflikta; utvrđivanje problema i uzroka; pronalaženje mogućih rješenja i postizanje sporazuma; kontrola ostvarivanja dogovorenog

MEDIJI (povezivanje; posredovanje) su sva materijalna sredstva koja nastavniku i učeniku omogućuju ostvarivanje ciljeva i zadataka nastave i učenja kao didaktički instrumenti rada.

KLASIFIKACIJA MEDIJA: a) nositelji informacija (sredstva nastave i učenja koja imaju sadržaj i odg-obr vrijednost, nositelji i izvori informacija)

b) prenositelji informacija (tehnička sredstva – pomagala u nastavi i učenju)

ULOGE MEDIJA: posrednička; instruktivna; kontrolna; evaluacijska; organizacijska…)

MEDIJSKA NASTAVNA SREDSTVA:

a) personalna (verbalna i neverbalna sredstva nastavnika u procesima komunikacije – jezik, mimika, geste, pokreti). Imaju nekoliko did. funkcija: kognitivne, afektivne, psihomotorne.

b) nepersonalna (materijalna) – preuzimaju dio didaktičko-metodičkih funkcija koje su imali pretežno nastavnici. Dijele se na sredstva oblikovanja ili materijala za rad i pomoćna sredstva ili medije.

ASPEKTI MEDIJA:

- intencionalni aspekt (odnosi se na uvjetovanost medija ciljevima i zadacima nastave)

- sadržajno-tematski aspekt (odnosi se na vezu i uvjetovanost medija sadržajima i prilagođenost medija prenošenju sadržaja)

25

- metodološko-metodički aspekt (odnosi se na povezanost medija i didaktičko-metodičke i metodološke komponente procesa učenja, odnosno na međuovisnost medija i ostalih komponenti didaktičko-metodičkog sklopa). Mediji u metodičko-metodološkom smislu mogu imati višestruku ulogu kao pomoćna sredstva za učenje i poučavanje; sredstva za samostalno učenje; sredstva za poticanje motivacije učenika.

2 usmjerenja medija: usmjerenje prema učenicima i usmjerenje prema nastavnicima.

- sociostrukturalni aspekt (očituje se u uvjetovanosti medija sociokulturnim okruženjem)

- psihomotorni aspekt (očituje se u međuovisnosti medija i psihosomatske strukture učenika i nastavnika)

26