DIPLOMSKE RADNJE POD MENTORSTVOM prof. dr. N. Hohnjeca .

Sveučilište u Zagrebu Katolički bogoslovni fakultetVlaška 38, 10000 Zagreb

IZABRANE KNJIGE A. REBIĆA

Diplomski rad(1)

Saša Jozić

Vodstvo: prof. dr. Nikola Hohnjec

Zagreb 2006

2

2

UvodPisana djelatnost A. Rebića ovdje se ograničava na izabrane knjige. Autorova djela

prikazuju se prvo kronološkim redosljedom, zatim tematskom podjelom i najopširnije sadržajnim prikazom.

Inače u samom uvodu se prvo prikazuju vremenski a zatim tematski izabrana tiskana djela A. Rebića.

A. Kronološki redosljedOvaj pregled slijedi godinu izdanja. Kod ponovljenog izdanja navodi se njegova

zadnja godina. U ovom pregledu se navode svi bibliografski podaci: naslov, podnaslov ako postoji, izdavačka kuća, grad izdavanja, ponovljeno izdanje ako postoji i godina izdavanja.

Prvo se nabrajaju Rebićeva djela kronološkim redosljedom. Najranija izdanja su ponovljena pa se djela navode tim azdnjim redom.

1. MARIJA U BIBLIJI, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970.

2. BIBLIJSKE STARINE, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983.

3. RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA, Nedjeljne propovijedi, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, 1988.

4. VODIĆ PO SVETOJ ZEMLJI, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, ²1988.

5. AMOS, prorok pravde, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

6. OČE NAŠ, Molitva Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, ²1995.

7. SREDIŠNJE TEME STAROG ZAVIJETA, Biblijskoteološki pregled

starozavjetnih tema. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.

8. PROROK, ČOVJEK BOŽJI, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, ²1996.

9. BLAŽENSTVA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb ²1996.

10. STVARANJE SVIJETA I ČOVJEKA (Post 1 - 3), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

³1996.

11. MALI RELIGIJSKI RJEČNIK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.

12. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA S ČITANKOM, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, ³1997.

13. JERUZALEM 3000 GODINA, Ilustrirana povijest Jeruzalema, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb, 1998.

14. ISUSOVO USKRSNUĆE, Izvješća, vjera i činjenice. Raščlamba novozavjetnih

izvještaja o uskrsnuću Isusa Krista. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, ²1999.

15.BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI

EUHARISTIJE I KRIŽA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

2005.

16.BIBLIJSKO-TEOLOŠKI PABIRCI O ISUSU KRISTU,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2005.

3

3

B. Tematsko sadržajni pregled

Ista djela valja podijeliti po područjima i sadržaju. Teme se dijele na

hermeneutiku, starozavjetne sadržaje i novozavjetne sadržaje. Popis ovdje svakako

izgleda drukčije.

Ovdje se djela navode samo naslovom i možebitnim podnaslovom. Ostali se

podaci pretpostavljaju a nalaze se pod kronološkim pregledom.

I. Hermeneutska biblijska djela

1. MALI RELIGIJSKI RJEČNIK

2. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA

3. BIBLIJSKE STARINE

4. VODIČ PO SVETOJ ZEMLJI

5. JERUZALEM 3000 GODINA, Ilustrirana povijest

Jeruzalema

II. Starozavjetni komentari i sadržaji

1. SREDIŠNJE TEME STAROG ZAVIJETA

2. STVARANJE SVIJETA I ČOVJEKA (Post 1 - 3)

3. PROROK, ČOVJEK BOŽJI

4. AMOS, prorok pravde

III. Novozavjetni komentari i sadržaji

1. RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA, Nedjeljne propovijedi

2. OČE NAŠ, Molitva Gospodnja

3. BLAŽENSTVA

4. BIBLIJSKO-TEOLOŠKI PABIRCI O ISUSU KRISTU

5. ISUSOVO USKRSNUĆE

6. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI

EUHARISTIJE I KRIŽA

7. MARIJA U BIBLIJI

C. Kratki prikazi pojedinih djela

Ovaj dio je naduži jer sadrži kraće ili podulje prikaze pojedinog djela i to

kronološkim redosljedom. Navode se samo naslovi i možebitni podnaslovi.

1. MARIJA U BIBLIJI

Knjiga je izdana 1970 godine. A Rebić je uredio ovu knjigu i napisao

prvi dio knjige koji govori o Mariji u Starom zavjetu, dok drugi dio knjige govori o

4

4

Mariji u Novom zavjetu a predstavlja prijevod iz njemačke knjižice Das Mädchen

Mirjam koju je izdao P. Gaechter.

Nakon kratkog predgovora A Rebić piše o Mariji u Starom zavjetu koji je

priprema Novom zavjetu. Tu autor govori o citatima koji upućuju na Mariju

”neprijateljstvo zamećem između tebe i žene” (Post 3,15), ”Majka Emanuelova” (Iz

7,14), ”Dok ne rodi ona koja ima roditi” (Mih 5,2). Iza toga autor donosi zaključak u

kojem govori da se iz tih proročanstava može nazrijeti kako je izraelski narod imao

živu nadu u dolazak Mesije, a s Mesijom je bila povezana i njegova Majka. Privilegij

Marije u Starom zavjetu je već bio nagoviješten kao Mesijina majka o čemu je

govorio posebno prorok Izaija.

U drugom dijelu govori se o Mariji u Novom zavjetu što je A. Rebić

preuzeo iz njemačke knjižice o ”Djevici iz kuće Davidove”. Tako slijede izvanbiblijske

i novozavjetne teme o Marijinom djetinjstvu, o Marijinim zarukama s Josipom, o

Josipu sinu Davidovom, o Marijinom posjetu rođakinji Elizabeti, o vjenčanju, o

govoru, putovanju i boravku u Betlehemu, o Marijinom očišćenju, o Magnificatu i o

mudracima s istoka. Donosi se kronologija događaja, od Isusova začeća do povratka

u Nazaret. Također se dalje izviješta o Marijinom pronalasku Isusa u hramu, o Mariji

u Isusovom javnom životu i u Isusovoj muci. Na kraju autor govori o Marijinoj smrti, te

o ženi koja je uzrok našega Božjega posvojenja što potječe iz djela "La Bible et la

Vièrge" NR 13 (1954), koje je preveo o. F. Gass u biblijskom listu Upoznajmo Bibliju,

4 (1969), br.13, 56-57.

2. BIBLIJSKE STARINE

Knjigu je objavila izdavačka kuća Kršćanske sadašnjosti u dva izdanja, prvo

izdanje je objavljeno 1983 godine u Zagrebu, a drugo 1992 isto u Zagrebu. Knjiga

ima 256 stranica i podijeljena je na:

Riječ izdavača – Proslov u kojem A. Rebić navodi razlog zašto je napisao ovu

knjigu. Kaže da objavljivanjem te knjige želi udovoljiti potrebi mnogih čitatelja koji

teže dubljem i temeljitijem poznavanju Biblije, a posebice poznavanju svakodnevnog

života, kulture, civilizacije i politike biblijskih ljudi.

Iza kratica slijedi uvod u kojem profesor donosi pojam biblijskih starina-biblijske

arheologije. Tu kaže da je biblijska arheologija u općem smislu, sustavna nauka o

prilikama i odnosima što nam osvjetljuju privatni, društveni i vjerski život izraelskog

naroda u starozavjetno i novozavjetno doba, a u užem smislu promatra iskopine i

nalaze oružja, keramike, nakita, novca i zidina biblijskih mjesta i nastoji da joj ne

5

5

promakne ništa što ima vezu sa Biblijom.1 Nakon pojma profesor govori o važnosti

biblijske arheologije koja je višestruka jer svatko tko čita Bibliju mora znati u kojim je

ona životnim prilikama pisana tj. da je pisana drukčijim stilom i frazeologijom koji

odgovaraju semitskim narodima, te je mnogo toga iz semitske prešlo u kršćansku

kulturu. Ako ne poznajemo biblijsku arheologiju ne bismo mogli shvatiti neke stvari

koje su starim Izraelcima bile lako razumljive. Nakon toga profesor govori o

biblijskim i izvanbiblijskim izvorima i pomagalima. Sama Biblija je izvor znanja, a

izvanbiblijski su spisi Filon Aleksandrijski i Josip Flavije, Talmud, Gemara. Tu se

pribraja židovska rabinska literatura u koju se ubrajaju midraši, targumi, sifra,

arapska literatura Kuran, Al Baladurije, Said ibn Batrik te klasični pisci kao što su

Maneton, Aigyptiaka, Beros i neki dr. Od kršćanskih pisaca najvažniji su Euzebije

Cezarejski, sv. Jeronim, sv. Epifanije i pisci putopisci. Nakon toga autor govori o

povijesnom pregledu biblijskih starina odnosno biblijske arheologije i s time završava

uvod.

Iza uvoda slijedi prvi dio knjige a nosi naslov Geografski i etnografski pregled

biblijskog istoka. U prvom dijelu Rebić govori o biblijskom geografskom pregledu, a

tu pod pojmom biblijskog zemljopisa podrazumijeva geografiju onih zemalja koje se

spominju u Bibliji. Tako se spominje zemljopis Palestine, Sirije, Mezopotamije i

Egipta. Govori se o gorskim lancima, rijekama, dolinama, nizinama, pustinjama,

špiljama. Autor piše i o klimi, flori i fauni Palestine i nepogodama koje su zahvaćale

taj dio, te o topografiji Palestine gdje govori o gradovima kao što je Jeruzalem, zatim

pokrajinama Judeje, Samarije i Galileje kao i o ostalim pokrajinama. O njima

profesor piše kao značajnim gradovima kada se je nešto važno dogodilo itd.

Drugi veći naslov u prvom dijelu knjige nosi naslov Etnološki pregled biblijskih

naroda osobito Izraelaca u kojem se govori o pronalasku prethistorijskog čovjeka te

govori o njegovoj povijesti. Donosi etnološki pregled Mezopotamije, Egipta,

Kanaananskog naroda, Hetita, Amonaca, Edomaca gdje objašnjava koje su prostore

u povijesti naseljavali. Nakon toga govori o povijesti Izraela od oca Abrahama,

izlaska iz Egipta, osvajanja obećane zemlje, te o povijesti Izraela od doba sudaca i

vremena monarhije. Raspravlja o Sjevernom kraljevstvu i Južnom kraljevstvu, te o

babilonskom izgnanstvu i perzijskom razdoblju.

Drugi dio knjige nosi naslov Privatni i obiteljski život. Taj dio knjige podijeljen je

na dva veća dijela koji nose naslove ishrana, odijelo i stanovanje te obitelj i društveni

1 Usp. A. Rebić, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983, 7.

6

6

život. U naslovu ishrana, odijelo i stanovanje Rebić govori o skromnoj i jednostavnoj

ishrani, pa su se tako Izraelci hranili prije svega plodovima zemlje. Kruh im je bio

glavna hrana, a pravio se od ječma, Izraelci su znali blagovati i žitna zrnja izravno iz

klasja. Mlijeko, sir i maslac su bili glavni prehrambeni proizvod u onim dijelovima u

kojima su se Izraelci bavili stočarstvom. Meso je rijetka hrana i smatralo se je

sastavnim dijelom gozbe ili nekog svečanog ručka. Siromasi su zaklali živinče jedino

kada je blagdan ili kada bi im došao gost. Riba je bila hrana siromaha. Izraelcima je

bilo dopušteno blagovati samo one ribe koje imaju peraje i koje su pokrivene

ljuskom. Ribu se jeli uz med. Začini za jelo su im bili sol, korijandar, kumina, kopar,

metvica, gorušica i šafran. Med od divljih pčela bio im je vrlo tražena poslastica.

Skakavci su bili hrana pustinjaka i siromašnih ljudi. Izraelci su ih kuhali i pekli a mogli

su ih i samljeti u brašno pa poput paštete nanositi na kruh.2 Za utaživanje žeđi

koristili su mlijeko, vodu i vino. Voda im je bila na cijeni. Čuvali su je u velikim

cisternama i već se u ono vrijeme morala kupovati. Vino su pravili od grožđa, šipka i

od datulja. Budući da je bilo vrlo jako, miješali su ga s vodom. Osim vina poznavali

su i pivo koje su pravili od ječma. Od opojnih pića važno je spomenuti ocat kojega su

dobivali iz vina i iz drugih opojnih pića. Nakon toga autor govori o hebrejskoj kuhinji i

gozbama. Nakon govora o jelu slijedi izlaganje o odijelu. Tu autor govori kako su

Izraelci nosili odijelo od kože, plašt od kozje ili devine dlake. Odijelo se je sastojalo

od tunike, pojasa i plašta. A nosili su i kabanice, te prigodna odjela, rubac za

otiranje znoja i sindon koji je neke vrste košulja koju su nosili ispod tunike. Nadalje

slijedi govor o njezi tijela: o kosi i bradi, obući, nakitu, kamo pripada štap. Iza govora

o obući govori se o stanovima, šatoru i kuća, te na kraju govori o selima i gradovima

i njihovoj upravi. Slijedi govor o obitelji i društvenom životu gdje Rebić govori o

važnosti i ustrojstvu obitelji, o poligamiji i monogamiji, ženidbi, ženidbenim

zaprekama, rastavama, prostituciji, o društvenom položaju žene, o djeci, o robovima

i njihovom društvenom položaju. Konačno ovamo pripadaju bolest i smrt te

svetkovanje i međusobno ophođenje.

Treći dio knjige nosi naslov Javni i društveni život. Taj dio knjige podijeljen je na

više naslova: privreda, promet i trgovina, mjere, vage i novac i kultura. Kod privrede

autor govori o stočarstvu, ratarstvu, peradarstvu, lovu i ribolovu, rudarstvu i obrtu. U

prometu i trgovini govori se o putovanjima kopnom i morem i o razvoju trgovine. Kod

mjera je riječ o dužini, putu i težini. Kod vaga govori se o babilonskim i hebrejskim

2 Isti, 71.

7

7

mjerama. Zatim se govori o novcu prije babilonskog progonstva, o perzijskom,

grčkom i židovskom novcu za vrijeme Hazmonejaca, o Herodovom novcu, o

revolucionarnom židovskom novcu te o stranom novcu u helenističko doba, tj. o

grčkom i rimskom novcu. Kod kulture govori se o pismu, raširenosti pismenosti,

pisaćem priboru, znanosti, o filozofiji i teologiji, povijesti, te o drugim ondašnjim

znanostima kao što su zemljopis, medicina, matematika, prirodne znanosti,

astronomija ili astrologija. Konačno je riječ o egipatskom, babilonskom i židovskom

kalendaru. Na koncu autor govori i o arhitekturi, visokogradnji, o gradnji grobova,

zdenaca, cisterni, jezera i vodovoda. Završna riječ vrijedi umjetnosti, slikarstvu,

kiparstvu i rezbarstvu. Ne treba zaboraviti i govor o glazbi i glazbalima.

Četvrti dio knjige nosi naslov Državno ustrojstvo. U tom dijelu knjige A. Rebić

govori o upravi, teokraciji, kralju, upravi zemlje, okupacijskoj upravi, o državljanima,

državnim financijama, o carinicima, javnom sudstvu, velikom vijeću, sudskom

postupku, kaznama, krvnoj osveti, i na koncu se govori o vojsci i ondašnjem ratnom

umijeću.

Peti dio knjige nosi naslov Vjerske starine. Taj dio je podijeljen na četiri veća

naslova: sveta mjesta; posvećene osobe; sveta vremena – žrtve i blagdani. Kod

svetih mjesta pisac govori o svetom šatoru, Salomonovom hramu, Ezekielovom

idealiziranom hramu, Zerubabelovom drugom hramu, Herodovom hramu, o

židovskim hramovima izvan Jeruzalema i Palestine i o sinagogama. Kod posvećenih

osoba autor iznosi povijesni razvoj, opisuje levite, svećenike, velikog svećenika, te

prihode svećenstva. Kod svetih vremena govori o Šabatu – suboti, Mlađaku, Pashi,

blagdanima Sedmica, Sjenica, Ustoličenja i Nove godine, o Danu pomirenja,

Blagdanu posvećenja hrama i blagdanu Purim. Kod žrtava govori o povijesnom

razvoju, o smislu žrtve, svojstvima i vrstama žrtava: o paljenicama, mirotvornim

žrtvama - pričesnicama, o žrtvama za grijeh - okajnicama, žrtvama za prijestup -

naknadnicama, prinosnicama, miomirisnim žrtvama, autor govori i o drugim

obrednim načinima: molitvama, čišćenjima, zavjetu nazireata i postu.

Šesti dio knjige nosi naslov Vjerske i političke stranke. Tu autor informativno,

pregledno i sažeto govori o vjerskim strankama: o vjerskim strankama esena,

terapeuta i rekabovaca, o vjersko – političkim strankama: farizejima, saducejima i

samarijancima i o političkim strankama: herodovcima, zelotima i bodežarima. Knjiga

završava kazalom osoba, stvari i pojmova, a iza toga se navodi literatura kojom se je

A. Rebić služio kod pisanja ove knjige.

8

8

3. RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA, NEDJELJNE PROPOVIJEDI

Ovu je knjigu napisao također A. Rebić a izdala ju je Kršćanska sadašnjost

1988. godine. Na početku knjige stoji proslov u kojem A. Rebić govori kako je ovu

knjigu napisao na temelju svojih biblijsko-egzegetskih promišljanja nedjeljnih

evanđelja koja je od 1967 do 1969 godine govorio na radio Vatikanu u okviru

hrvatskog programa. Također je kod ovoga pisanja neke misli nadodao a neke je

izostavio ali je stil ostao isti. U ovoj je knjizi profesor Rebić ostavio raspored staroga

liturgijskog kalendara, a na kraju knjige donosi nacrt iz kojega se može vidjeti kada

se koje Evanđelje čitalo po starom a kada prema novom kalendaru. Knjiga se može

podijeliti na dva dijela, u prvom dijelu stoje razmišljanja nedjelja u došašću, u Božiću

za misu polnoćku i jutarnju misu, o Svetoj obitelji, Bogojavljenju, te o dvije nedjelje

po Bogojavljenju. Zatim slijedi Svijećnica, predkorizmene te korizmene nedjelje,

Cvjetnica, nedjelje po Uskrsu i na kraju je blagdan Duhova. Drugi dio knjige sadrži

razmišljanja od prve nedjelje po Duhovima odnosno prve nedjelje kroz godinu do

dvadeset i pete nedjelje. Na kraju knjige je kazalo biblijskih mjesta u odnosu na

liturgijski kalendar.

4. VODIČ PO SVETOJ ZEMLJI, ILUSTRIRANA POVIJEST JERUZALEMA

Na početku ove knjige stoji autorov predgovor u kojem se govori o nastajanju

ove knjige. Iza toga slijedi govor o hodočašćenjima po Svetoj zemlji kroz povijest, te

govor o Hrvatima koji su svoj život na poseban način posvetili Svetoj zemlji. Nakon

tog govora slijedi zemljopisno-klimatski prikaz Svete zemlje, te povijesni pregled

Palestine. Slijedi veliki naslov Jeruzalem u kojem autor govori o Maslinskoj gori i o

pogledu na Jeruzalem. Izlažu se znamenitosti na Maslinskoj gori. Put vodi u

Getsemani gdje se objašnjava mjesto Isusove muke te crkve i mjesta.

Nakon toga slijedi drugi veliki naslov Stari Jeruzalem gdje pisac govori o

gradnji Jeruzalema. Ulaz u grad započinje kroz Stjepanova vrata. Slijedi govor o

crkvi sv. Ane koja se nalazi u jeruzalemskoj četvrti Bethezda. Nakon toga Vodič

govori o palači Marka Antonija, te o tome kako je na ostacima te tvrđave sagrađeno

nekoliko svetišta kao što su: kapela bičevanja, kapela osude. Tu govori o mjestu i

kapeli Ecce Homo, te o litostratosu, o križnome puti, te posebno o bazilici i

položajnom nacrtu crkve Isusova groba. Iza toga slijedi govor o Sionu, o dvorani

posljednje večere, o crkvi Marijina usnuća, o crkvi svetog Petra, te o zidu plača, o

Omarovoj džamiji i džamiji Al Aksa.

9

9

Treći veliki naslov opisuje okolinu starog Jeruzalema, tj. Novi Jeruzalem i Ain

Karim. Četvrti veliki naslov glasi: Betlehem gdje se govori o značenju riječi

Betlehem, opisuje se sam gradić, zatim se govori o pastirskom polju kod Betlehema

i okolini Betlehema. Peti naslov je Mamre – Hebron. Šesti naslov govori Betaniji –

Mrtvom moru – Kumranu – Jerihonu. Tu se opisuje Betanija, Judejska pustinja,

Jerihon, Mrtvo more, Kumran. Sedmi naslov spominje smještaj mjesta Emaus. Osmi

naslov obrađuje put od Jeruzalema do Šekema. Deveti naslov je Šekem – Samarija,

te govori o njegovim znamenitostima a to je Jakovljev zdenac gdje profesor Rebić

objašnjava i mjesto gdje se nalazi brdo Garizim. Nakon toga govori se o Samariji.

Deseti naslov govori o Galileji, Taboru i Nazaretu, o velebnoj crkvi Marijinog

navještenja, o crkvi sv. Josipa. Nakon toga put vodi iz Nazareta na Galilejsko jezero.

Slijedi govor o Kani Galilejskoj, samo Galilejskom jezeru i o najvećem suvremenom

mjestu Tiberijadi. Govori se o evanđeoskom i arheološkom Kafarnaumu, mjestu

umnoženja kruhova Tabgi, Brdu blaženstava, rijeci Jordanu, Harmegdonu,

Golanskoj visoravni i Cezareji Filipovoj. Konačno je riječ o mjestu Isusovog života

Nazaretu, trećem židovskom gradu i najvećoj luci Haifi, o biblijskom brdu Karmelu i

zračnoj luci Lodu. Slijedi zaključak putovanja te kazalo mjesta i kazalo crkava u

Jeruzalemu.

5. AMOS, PROROK PRAVDE

Knjiga je izdana 1993 godine. Podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu pod

naslovom Uvod autor govori o životopisnim podacima proroka Amosa te o vremenu

u kojem je prorok Amos živio i kakve su političke i gospodarske prilike bile u njegovo

vrijeme, te kakav je vjerski i ćudoredni život bio u njegovo vrijeme.

Nakon tog govora A. Rebić počinje govor o knjizi proroka Amosa te govori koji je

sadržaj knjige, kakva je struktura i kada je knjiga nastala, koje su susljedne redakcije

te kakvi književni oblici postoje u Amosovoj knjizi. Nakon toga autor govori o poruci

Amosove knjige te se tu zaustavlja na nekim točkama koje su vrlo važne za

shvaćanje Amosove poruke, a to su Bog, grijeh, sud i kazna. Tu autor govori o

društvenom vidu Amosove poruke, te o spasenju.

Drugi dio knjige nosi veliki naslov Tumačenje. Prvo stoji kratki naslov i podnaslov

Amosove knjige koju pisac ovdje donosi. Saznaju se osnovni podaci o Amosu koji

piše o Bogu i o izraelskom narodu. Tu dolaze na vidjelo Amosove osobine i

podrijetlo. Pripadao je pastirima i posjednicima stada koji su stanovali u Tekoi. Imao

je viđenja u Izraelu u vrijeme Uzije i Jeroboama, dvije godine prije potresa i ti podatci

10

10

smještaju proroka Amosa u određeno vrijeme, prostor i društveni status. Drugi dio

knjige se dijeli na tri dijela koji su označeni rimskim brojevima.

U prvom dijelu, Sud nad Izraelom i okolnim narodima, označenim rimskim brojem

I. donosi se tekst i struktura teksta suda nad Izraelom i okolnim narodima (1,3 –

2,16). Slijede govori i objašnjenje koje je označeno rednim brojevima: 1. o

Aramejcima kojima je glavni grad Damask, 2. o Filistejcima i glavnom gradu Gazi, 3.

o Feniciji i glavnom gradu Tiru, 4. o Edomu, 5. o Amonu, 6. o Moabu, 7. o Judeji, 8. i

o Izraelu i njegovim grijesima te o prijetnji, 9. o Jahvinim djelima u povijesti Izraela.

Još stoji kratak zaključak o svemu što je tu opisano.

U drugom dijelu naslovljenom Opomene i prijetnje Izraelu (3,1 – 6,14),

označenim rimskim brojem II. stoje teme, o kojima govori, a podijeljene su također

rednim brojevima: 1. o izabranju i kazni, 2. o proročkom pozivu i nepozivu, 3. o tome

da će pokvarena Samarija propasti, 4. o dokazima propasti, 5. o borbi protiv

betelskih žrtvenika i raskošnim kućama, 6. protiv Samarijanki, 7. protiv hodočasnika

u Betelu i u Gilagu, 8. zatim govori o Izraelskim zlima, gladi, suši, snijeću i metlici,

kugi poput egipatske, potresu i potpunom uništenju Sjevernog kraljevstva i

neposluhu Bogu, 9. o tužaljci nad Izraelom, 10. tumačenju tužaljke nad Izraelom, 11.

govori se također o uvjetu za spasenje, o obraćenju, 12. o srži Jahvina zakona, 13.

govori o tome kako je pravni poredak poremećen, 14. slijedi skora kazna, 15. dan

Jahvin, 16. govori protiv izvanjskog bogoštovlja, 17. konačno stoje teme, drage

proroku Amosu: o borbi protiv bezbrižnih vođa i o potpunom uništenju Samarije.

Treći dio nosi naslov viđenja (7,1 – 9,10), a označen je rimskim brojem III. Tu su

teme koje su podijeljene ponovno rednim brojevima, tako se pod rednim brojem 1.

govori o prvom viđenju skakavaca, kao 2. slijedi viđenje o suši, 3. viđenje pokazuje

visak, u 4. viđenju prikazuje se kotarica puna zrela ploda, 5. viđenje iznosi sukob

Amosa i svećenika Amasije, 6. viđenje nosi naslov Amos a u tim se poglavljima

govori o oštrim prosvjedima protiv trgovaca i prevaranata, protiv svečanih blagdana,

te o gladi i žeđi za Riječju Božjom i o novom navještaju kazne, 7 viđenje predstavlja

temu hvalospjeva te povlasticu Izraelu. Povlastice kojima su Izraelci bili obdareni

također za sobom povlače i neke dužnosti, te na kraju govori o propasti grešnika.

Na kraju stoji epilog s kojim knjiga proroka Amosa završava a to su dva kratka

proroštva koja navještaju novo i sretnije razdoblje u povijesti Izraela: obnovu

Davidovog kraljevstva a i punini spasonosnih mesijanskih vremena. Knjiga završava

s literaturom koju je profesor Rebić rabio za pisanje ove knjige.

11

11

6. OČE NAŠ, MOLITVA GOSPODNJA

U ovoj knjizi koja je izdana 1973, a drugo izdanje 1995. A. Rebić obrađuje

biblijsko-egzegetski najljepšu molitvu kršćanstva, molitvu Oče naš. Autorov cilj u

ovoj knjizi je razraditi molitvu Očenaš u svjetlu novozavjetne biblijske poruke, a

osobito u svjetlu Isusova naučavanja. Autor također u ovoj knjizi poseže i za

starozavjetnom biblijskom porukom, koja u mnogočemu osvjetljava novozavjetnu

biblijsku poruku, a također uzima u obzir i židovsku molitvenu formulaciju iz Isusova

vremena.

Knjiga je podijeljena na tri djela. U prvom dijelu knjige na početku stoji predgovor.

Nakon predgovora profesor govori o dva obrasca molitve Očenaša u novozavjetnoj

predaji, a to je Lukin obrazac koji je skraćen i sadrži pet molbi (11,2-4) i Matejev koji

je duži i više razrađen i sadrži sedam molbi (6,9-13). Nakon toga autor govori o

redakciji i kontekstu tih obrazaca. Slijedi zaključak prethodnoga. Autor uspoređuje

molitvu Očenaša i židovsku molitvu.

Drugi dio knjige je prvi dio Gospodnje molitve Očenaš a nosi naslov Uvodna

formula s usklikom i prve tri želje. Taj dio knjige je podijeljen na uvodnu formulu

”Očenaš koji jesi na nebesima”, gdje pisac govori o molitvi koju Krist uči svoje

učenike s kojom se mogu obratiti Bogu. Nadalje se govori o Bogu kao ocu u drevnim

istočnjačkim religijama, u Starom zavjetu, u kasnom židovstvu, te kao Abba-Oče u

Novom zavjetu. Slijedi izlaganje prvih triju želja: sveti se ime Tvoje, dođi Kraljevstvo

tvoje - gdje se govori o Kraljevstvu Božjem u Starom zavjetu i u Isusovoj propovjedi

– i treća želja glasi: budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji.

Treći dio knjige je drugi dio molitve Gospodnje Očenaš u kojem se izlažu tri

prošnje. Ovaj dio knjige počinje kratkim uvodom koji čini tri prošnje srca i duša

molitve Gospodnje.3 Iza kratkog uvoda profesor govor o prvoj želji ”kruh naš

svagdanji daj nam danas” što predstavlja prošnju koja prema grčkoj riječi

«epiousios» može značiti svagdanji, potrebit ili sutrašnji kruh. Nova prošnja tvori

formulaciju: ”i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim». Treća

prošnja glasi: «i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zloga”, gdje se analiziraju

pojedini dijelovi oproštenja.

Može se zaključiti: "Molitva Očenaša je sa svim svojim prošnjama međusobno

tijesno povezana. Središnja misao je dolazak Kraljevstva Božjega. Ovoj su

stvarnosti usmjerene sve ostale prošnje. Oko nje se vrte kao oko središta. Mnoge su

3 Usp. A. Rebić, Oče naš, molitva Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973, 63.

12

12

formulacije, osobito liturgijske, kroz povijest bile razrađene, nadodane ili skraćene.

Ova molitva nije nikada u povijesti bila skraćivana, razrađivana ili proširivana. Njoj se

ne da ništa nadodati a niti išta oduzeti. Kao i sve Isusove riječi, ona će zavazda

ostati i uvijek će biti ljudi koji će je s dubokom vjerom izgovarati.”4 Inače knjiga

završava s popisom literature i sadržajem te ima ukupno 90 stranica.

7. SREDIŠNJE TEME STAROGA ZAVJETA, Biblijsko teološki pregled

starozavjetnih tema

Knjigu je izdala Kršćanska sadašnjost 1996. godine te nosi naslov Središnje

teme staroga zavjeta, a podnaslov joj je Biblijska teologija Staroga zavjeta.

Podnaslov stoji zato jer na hrvatskom knjiškom tržištu postoji djelo koje nosi naziv

Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, koje je izdano 1980. godine i ponovljeno

1993. U ovoj knjizi sabrane su glavne, velike teme koje čine okosnicu čitavog

Staroga zavjeta. Sabrana su i neka poglavlja koja su preuzeta iz glasovito velikog

američkog katoličkog biblijskog komentara «Jerome Bible Commentary». Sabrani i

neki radovi koje je autor već objavljivao, ali veći dio knjige je izrastao iz autorovih

koja je držao studentima na fakultetu i na njegovim institutima. Knjiga je pisana tako

da se njome mogu koristiti ne samo studenti teologije nego i svi koji žele prodrijeti u

tajne Božje riječi, zapisane u Starome zavjetu. Knjiga sadrži 288 stranica i

podijeljena je na: predgovor, uvod, a iza uvoda slijede teme koje su podijeljene na

13 poglavlja, slijedi literatura, skraćenice, kazalo hebrejskih izraza, kazalo biblijsko-

teoloških tema, kazalo pisaca te sadržaj.

U uvodu profesor Rebić daje definicije biblijske teologije koje glase: biblijska

teologija je govor o Bogu objave, o Bogu kojega nam razotkrivaju spisi Staroga i

Novoga zavjeta, o čovjeku i o njegovom svijetu kako ga opisuju biblijski pisci;

Biblijska teologija je povijesna znanost, to su djela na kojima se temelji povijest i

ona je deskriptivne odnosno narativne naravi. Biblijska teologija je samostalna

teološka znanost.5 Nakon ponuđenih definicija A. Rebić dalje piše o načinima

razmišljanja i izražavanja gdje govori da se hebrejski način znatno razlikuje od

grčkog načina razmišljanja i izražavanja. Nabraja mitopejsko razmišljanje -

simbolički način izražavanja, antropomorfizme i antropopatizme – pripisivanje Bogu

ljudskih crta i osobina, te donosi još neke primjere semitskog načina umovanja i

izražavanja. Nakon toga autor piše o povijesti biblijske teologije od samog začetka ,

4 Isti, 87.5 Usp. A. Rebić, Središnje teme Staroga zavijeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 12.

13

13

preokreta u povijesti biblijske teologije, razvoju teologije poslije Gablera u 19. i 20.

stoljeću do novije biblijske teologije i Eichrodtove biblijske teologije Staroga zavjeta.

Govori se o biblijskoj teologiji novozavjetnog i kristološkog usmjerenja te o biblijskoj

teologiji Staroga zavjeta Gerharda von Rada. Na koncu uvoda autor donosi popis

rječnika, leksikona i enciklopedija biblijske teologije.

Prvo poglavlje nosi naslov Objava Boga u Starome zavjetu. Iza kratkog uvoda

u ovu temu govori se o Božjim imenima koje autor svrstava u skupine te pojašnjava

značenje: 'El, 'Elohim, 'Eloah, Ba'al, Adonai, Melek i Jahve.

Nakon toga donosi i ostale nazive za Boga u doba izraelskih patrijarha. Slijedi

govor o slici Boga u Starome zavjetu zatim o jednome i transcendentnome Bogu

gdje se naglašava da je Bog Jahve nadregionalan, nadnacionalan i nadkozmički

Bog, nadvremenski Bog i nadspolno biće i da je sveti Bog. Na kraju prvog poglavlja

autor govori o osobnom Bogu koji govori kao «ja», a osobnost se ostvaruje u

dijalogu.

Drugo poglavlje nosi naslov Duh Božji u Starome zavjetu. Ova tema obrađuje

terminologiju o Duhu Božjemu gdje se objašnjava značenje riječi duh pa se tako

govori o riječi ruah a objašnjava se i sam smisao pravog shvaćanja riječi: kao vjetar

ili oluja, kao životni dah, životvorni duh, počelo života. Slijedi govor o Duhu Božjem u

povijesti Izraela gdje duh Jahvin silazi na izraelske junake, nadahnjuje njihove

vladare, proroke i mudrace. Potom slijedi govor o duhu Jahvinom kao odgojitelju, te

o nazočnosti Boga u Izraelu i o Duhu Gospodnjem koji je obećan za eshatološka

vremena i govori o odnosu Duha Svetog i Božjeg bića. Na kraju drugog poglavlja

govori se o međuzavjetnom razvoju gdje je duh božanska stvarnost, ali djeluje

autonomno.6

Treće poglavlje nosi naslov Riječ Božja. Na početku se govori općenito o riječi

koja u Starome zavjetu ima posebno značenje počevši od značenja riječi. Nakon

toga se govori o temeljnim vlastitostima riječi Božje te kaže da se pri tom govoru

objavljuje Bog, dok se govori, Bog djeluje, a čovjek Bogu duguje odgovor. Ovo

poglavlje završava dodatkom koji ima naslov Prorok – službenik riječi Božje i tu

autor kaže da su ljudi glede spoznavanja Boga ograničeni te da je u tom vidu i

prorok bio ograničen, nije ni on mogao dokučiti sve vidove onoga što mu je Bog

nadahnuo da govori.7 Da bi Bog objavio čovjeku svoju misao, služi se naravnim

6 Isti, 65.7 Isti, 72.

14

14

sredstvima, a samo iznimno nadnaravnim sredstvima. I prorok se služi naravnim

sredstvima kada Božju misao pretače u ljudski govor i prenosi je svojim

suvremenicima. Međutim u ta naravna sredstva pripadaju prije svega u ljudski govor

u kojem se upotrebljavaju riječi, slike, slikoviti izrazi, usporedbe, metafore i mitovi.

Prorok upotrebljava i simboličke radnje.

Četvrto poglavlje nosi naslov Priroda, stvaranje, čudo. Na početku A. Rebić

objašnjava što znači priroda, a nakon toga govori o stvaranju i to općenito da bi

onda govorio o stvaranju u molitvama Izraela, stvaranju prema Drugom Izaiji i o

stvaranju u mudrosnoj književnosti, te o stvaranju i zakonu. Slijedi govor o čudu u

Bibliji gdje autor objašnjava što znači sama riječ u Starome zavjetu. Ona više

odgovara današnjem izrazu otajstva, tajne, misterija te nakon toga govori o čudu i

fizičkom redu, o čudu kao spasonosnoj objavi Boga i kao znaku i zalogu budućeg

spasenja.

Peto poglavlje nosi naslov Čovjek u poruci Staroga Zavjeta. Ovaj dio je A.

Rebić objavio u Bogoslovskoj smotri 1980. godine, a govori da je starozavjetna

antropologija izražena pripovjedački. Izneseni su i istaknuti razni vidovi čovjekova

života i njegova odnosa prema Bogu i društvu. U hebrejskom postoji jedna riječ koja

znači čovjeka a to je ha adam, ali uz nju postoje još mnogi drugi izrazi kojima

biblijski pisac izražava mnogovrsne vidove u kojima se izražava starozavjetni čovjek:

iš, enoš, nefeš, ruah, basar. Zatim govori o tome da je grčko – helenističko poimanje

čovjeka dualističko pa je čovjek podijeljen na dva svijeta, na duhovni i na materijalni,

na dušu i tijelo.

Šesto poglavlje nosi naslov Odnos Boga prema Izraelu. Tu se govori o

analogijama i metaforama, o odnosu Boga i Izraela. Tako spominje analogije: oca i

sina, zaručnika i zaručnicu, supruga i suprugu, pastira i stada, kralja i njegove

podanike. Nabrajaju se i ostale manje važne analogije kao što su analogije o

srodniku.

Nakon analogija govori se o savezu, o samoj etimologiji riječi berith, savez, te

o pretpovijesti biblijskog saveza i o njegovim paralelama u nebiblijskom svijetu.

Slijedi savez u Starom zavjetu, o Mojsijevoj ulozi i u biblijsko-povijesnim elementima.

Iznosi se sklapanje saveza, dekalog ili deset zapovijedi, povelja saveza (Izl 20,22 –

23,19), ponazočenje saveza te institucije saveza u predmonarhijsko i monarhijsko

doba. Zatim se govori o ponovljenom zakonu i savezu. Sve se završava sa

svećeničkom tradicijom o savezu.

15

15

Sedmo poglavlje nosi naslov Zakon. Tumači se riječ torah, zakon. Autor

govori o zakonu na Starom istoku i koje je značenje i uloga zakona u Starome

zavjetu, te o zakonu u poslije babilonsko doba, o životu po zakonu i studiju zakona.

Na kraju ovoga poglavlja govori se o zakonu na koncu Staroga zavjeta. Na koncu se

nalazi dodatak koji govori o Isusu i zakonu.

Osmo poglavlje nosi naslov Bogoštovlje. Tu se govori o bogoštovlju u

Starome zavjetu, o bogoštovlju u vrijeme izraelskih patrijarha i Mojsija i u vrijeme

Jošue i sudaca. Nadalje autor govori o službi Božjoj u Salomonovo vrijeme. Dalje se

govori o blagdanima Pashe, Pedesetnici i Sjenicama, o hramu i sinagogi, žrtvama i o

drugim obrednim radnjama kao što su: molitva, čišćenja, zavjeti i post. Na kraju

poglavlja autor govori o svećenicima, prorocima, kultu i o proročkoj kritici kulta.

Deveto poglavlje nosi naslov Pravednost, ljubav, vjernost (istina). U ovom

poglavlju prvo se radi o pravednosti, gdje se o samom pojmu iznose razmišljanja

poznatih egzegeta. Autor objašnjava što znači riječ sdq te donosi biblijske podatke.

Nakon toga govori o ljubavi, o njezinom značenju koje se susreće u dva izraza:

hesed i nemet. Nakon toga objašnjava se značenje riječi hesed u svom profanom i

religijskom značenju. Poslije toga A. Rebić govori o vjernosti, otkuda dolazi sama

riječ te objašnjava profanu uporabu riječi emet i njezino religijsko značenje.

Deseto poglavlje nosi naslov Bog se objavio izraelskome narodu. Ovdje se

govori o objavi i o starozavjetnoj terminologiji objave, te o predmetima Božje objave,

tj. o putovima kako se Bog objavljuje. Slijed i završni govor o povijesti.

Jedanaesto poglavlje nosi naslov Čovjekov odgovor Bogu, gdje se govori o

ćudoređu, grijehu te biblijskoj terminologiji grijeha: kao pobuni protiv Boga, peša,

promašaju, ht, krivnji, avon, zlu. U nastavku autor govori o grešniku i njegovom djelu

i o grijehu kao zlom činu koji se protivi Bogu. Govori se i o naravi grijeha, posljedici,

izvoru i rasprostranjenosti grijeha. Nakon govora o grijehu govori se o obraćenju,

oproštenju i spasenju kao povijesnom i eshatološkom iskustvu.

Dvanaesto poglavlje nosi naslov Kraljevstvo Božje. U tom poglavlju govori se

kako Stari zavjet prihvaća tu simboličku predodžbu Božjega kraljevstva na sasvim

drugačiji način nego religije Starog istoka. U vrijeme naseljavanja Kanaana stvari se

mijenjaju. Susjedni narodi imali su svoje kraljeve, a svoje bogove zamišljali su kao

vrhovne vladare, kraljeve. Po uzoru na njih i Izrael je zaželio imati kralja, i dobio je

Šaula prvog kralja. Imati međutim Boga Jahvu znači imati vrhovnoga kralja (2 Sam

7,12-16). Jer Bog Jahve bio je vrhovni poglavar a kralj je njegov namjesnik. Božje

16

16

kraljevstvo jest svijet u kojem svi štuju Boga kao vrhovnog kralja, opslužuju njegov

zakon i na zemlji počinju ostvarivati ono što je na nebesima.8

Trinaesto poglavlje nosi naslov Eshatologija, posljednje stvari. U ovom

poglavlju govori se o mesijanizmu, pojmu mesije, mesiji u Starome zavjetu koje je

razdijeljeno na tri razdoblja: Izraelska soteriologija u vrijeme kralja Davida i

Salomona u 10. stoljeću pr. Kr, kraljevski mesijanizam od 9. do 6. stoljeća, poslije

babilonsko proširenje Mesijinog lika.

Nakon toga se govori o mesijanskom iščekivanju u kasnom židovstvu, o vjeri

u zagrobni život u Izraelu i o vjeri u zagrobni život susjednih naroda na Starome

istoku, kao što su kod drevni Egipćani, Babilonci pa čaki i ljudi u Indiji i Perziji. Slijedi

govor o vjeri u zagrobni život u Starome zavjetu, u poruci proroka i psalama, u

mudrosnoj književnosti i vjera u poslije babilonskom razdoblju te u judaizmu i u

Kumranu. Govori se posebno o smrti, podzemlju, sudu, vjeri i uskrsnuću, te o

pretpostavkama za starozavjetnu vjeru u uskrsnuće u starozavjetnim tekstovima o

uskrsnuću od mrtvih, posebno kod proroka, u mudrosnoj literaturi i u apokaliptici.

Na kraju ove knjige nalazi se popis literature, skraćenice, kazalo hebrejskih

izraza, kazalo biblijsko teoloških tema, kazalo pisaca, te sadržaj.

8. PROROK ČOVJEK BOŽJI

Knjiga je doživjela dva izdanja, prvo izdanje objavljeno je 1982, a drugo 1996.

godine. Ovom knjigom A. Rebić želi pomoći svima koji vole Sveto pismo, da iz

čitanja proročkih tekstova mogu izvući što više koristi za svoju opću izobrazbu i za

svoj duhovni život. Za sastavljanje ove knjige služio se je suvremenom literaturom

koja o tom predmetu postoji što je već ranije bio ugradio u predavanja koja je

godinama držao studentima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim

institutima, pa stoga apelira: «Uzmi, štioče, ovu knjigu i čitaj je onom ljubavlju kojom

je bila i pisana».9

Knjiga je podijeljena na: predgovor, 12 poglavlja, bilješke, literaturu i sadržaj.

Ima 155 stranica. Prvo poglavlje nosi naslov Što je prorok? U njem se objašnjava

pojam i sadržaj riječi prorok u hebrejskom i grčkom jeziku i donosi potkrepu

značenja pojma prorok u biblijskim tekstovima. Tako stoji da u biblijskim tekstovima

proročko djelovanje započinje njegovim pozivom. Tako stoji poziv kod proroka

Elizeja, Izaije, Jeremije, Ezekiela, Jone i Amosa. Autor zaključuje da su starozavjetni

8 Isti, 221.9 A. Rebić, Prorok čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 6.

17

17

proroci bili muževi koje je Bog izabrao, pozvao i poslao da u njegovo ime govore

Božjem narodu.10

Drugo poglavlje nosi naslov Proroci i proroštvo u Izraelovu susjedstvu. Tu se

govori o prorocima u: Egiptu, u kojem se proroštvo sastoji od sadržaja magijskog ili

vračarskog navještaja. Autor sugerira da je zanimljivo primijetiti kako i kod egipatskih

proroka postoje oni koji se zanimaju za socijalnu nejednakost i nepravde koje žele

ukloniti iz njihove sredine.11 U Kanaanu i Feniciji A. Rebić opisuje kako su pronađeni

mnogi tekstovi o njihovim prorocima koji su imali istu ulogu i zadaću kao i oni

izraelski. U Mezopotamiji se govori o prorocima koji također imaju istu ulogu kao i

izraelski, proriču sudbinu po snovima, promatranjem zvijezda, gledanjem u jetra,

micanjem ulja u vrču, letom ptica u zraku, bacanjem kocke i sl. Autor govori i o

zanimanju žena za proročkim djelovanjem.

Treće poglavlje nosi naslov Povijest proročkog pokreta u Izraelu. Tu se govori o

samim počecima proroštva koje je teško odrediti. Govori se o Abrahamu kod kojeg

ima proročkih slika, ali on i patrijarsi su prorocima samo slični. Pisac govori o Mojsiju

koji je uzor svemu onome što prorok mora biti. Nakon tog govora A. Rebić dijeli

proroke: na doba sudaca (11. stoljeće pr. Kr.), kada djeluje Debora (Suci 4,4-5) i

Gideon (Suci 8,34). Predmonarhijsko vrijeme poznaje Samuela i proroke u njegovo

doba (1 Sam 14,18-22). Postojale su u to doba proročke skupine i proroci pojedinci.

U Sjevernom kraljevstvu u vrijeme Omrijeve dinastije vrijeme djeluju Ilija i Elizej i

čitave kolonije proroka.

Četvrto poglavlje nosi naslov Proroci pisci, u kojem se govori o prorocima 8.

stoljeća pr. Kr.. Tako govori i njihovim prvijencima a ujedno i o onima koji pripadaju

najvećim starozavjetnim prorocima Amosu, Hošei, Izaiji, Miheju. Slijedi opis govora o

prorocima iz 7. stoljeća pr. Kr. Sefaniji, Jeremiji, Nahumu i Habakuku. Nakon toga

govori se o prorocima u 6. stoljeću pr. Kr, Ezekielu, Deuteroizaiji, Tritoizaiji, Hageju,

Zahariji i Obadiji. I izlaže se i o prorocima 5. stoljeća pr. Kr. i o prorocima kasnijeg

vremena među koje pripadaju: Malahija, Joel i Deuterozaharija. Govori i o

anonimnim prorocima koji su bili redaktori ranijih proroka. Govori još zasebno o Joni.

O svakom ovom proroku profesor opisuje vrijeme djelovanja, njihovo okruženje i

kontekst, i samo njihovo prorokovanje.

10 Isti, 11.11 Isti, 16.

18

18

Peto poglavlje nosi naslov Izbor, poziv i poslanje proroka. Taj naslov A. Rebić

obrađuje kako se u Starom zavjetu postaje prorokom, iznosi Božji izbor prije rođenja

proroka, Bog izabire proroka u vječnosti, a poziva ga u proroke u vremenu u kojem

dotični prorok živi, a samim time Bog ulazi u ljudsku povijest i mijenja tijek života,

kako pojedinca tako i naroda, upravlja hodom čovjekovim kroz život prema

određenom cilju.12 A što se tiče poslanja tu autor tvrdi: «Prorok je čovjek kojega Bog

šalje narodu da mu prenosi njegovu Riječ, poruku spasenja, ali ponekad i poruku

suda. Svaki je prorok imao iskustvo poslanja. Svaki je od njih bio poslanik Božji,

predstavljao je Boga pred Izraelom.»13

Šesto poglavlje nosi naslov Trpljenje proroka. U tom dijelu autor govori kako je

svaki prorok uživao Božju zaštitu i blagoslov, ali sa strane naroda nailazio je na

odbijanje i na prezir, nailazio je na trpljenje, te su se proročki život i poslanje, ne

samo u Starome zavjetu nego i inače, provodili pod zakonom trpljenja, progonstva i

rizika.

Sedmo poglavlje govori o prorokovoj vjernosti Bogu, u čemu se odlikuju Mojsijev,

Ilijin i Jeremijin primjer. Autor također govori kako se u teškim trenucima dolazi do

krize gdje se prorok pita da li je prevaren i napušten kao što to čini prorok Jeremija

(20,7). Proroci, međutim, ne okreću leđa Bogu nego kod same misli o Bogu oni se

razvesele, te zadnje etape svojeg apostolskog djelovanja prorove u zreloj vjeri,

muškom pouzdanju i neograničenoj ljubavi.

Osmo poglavlje nosi naslov Molitva prorokova. Tu se govori o tome što je molitva

te kako su proroci molili. Tako se može razaznati da je prorokova molitva, molitva za

druge, prorokova osobna molitva i kako prorok poziva ljude na molitvu, a iznose se i

odlike prorokove molitve.

Deveto poglavlje naslovljava se Prorokov odnos prema Bogu i prema Riječi

Božjoj. Tu se opširno govori o prorokovoj vjeri i pouzdanju u Boga koji ljudima govori

po svojim glasnicima.

Deseto poglavlje nosi naslov Zadaća proroka u Starome zavjetu. Tu se govori o

prorokovoj zadaći da odgaja narod, tješi, diže im duh i srce, proriče svršetak nevolja

i početak spasenja. Prorok je savjest Izraelskog naroda, on je sredstvo Božje u

upravljanju Izraelom.

12 Isti. 70.13 Isti, 72.

19

19

Jedanaesto poglavlje nosi naslov: Odnos starozavjetnih proroka prema

starozavjetnim ustanovama. Tu se govori o prorokovom odnosu prema Zakonu i

svećenstvu, o prorokovom odnosu prema kultu i o prorokovom odnosu prema kralju.

Dvanaesto poglavlje nosi naslov Književne vrste u proročkim spisima. Autor

govori o književnim vrstama koje su karakteristične za proročku književnost. Tu se

govori o proroštvu, simboličkim radnjama, nagovorima, opisima pozivanja proroka,

pokorničkim pjesmama, lamentacijama i proročkim himnima, elegijama, epitalamiju,

satirama, svadbenim pjesmama, polemikama i sudskim postupcima, parabolama,

alegorijama i simboličkim imenima, ispovijestima i apokalipsama.

Trinaesto poglavlje nosi naslov Poruka starozavjetnih proroka. Posebno se

tumači monoteizam, vjera u jednoga Boga, ćudoređe i mesijanizam. Mesijanizam se

dijeli na tri stadija: davidovsko-dinastijski mesijanizam, osobni mesijanizam i

mesijanizam poslije izgnanstva i mesijanizam u kasnom židovstvu.

Knjiga završava bilješkama, a nakon njih stoji literatura kojom se je A. Rebić

služio za pisanje ove knjige. Na koncu još stoji sadržaj djela.

9. BLAŽENSTVAOvom knjigom A. Rebić želi upoznati čitateljstvo s porukom Isusovih blaženstva, koja

predstavljaju program novog života, života po Duhu i u Duhu. Blaženstva su ideal kakav

čovjek teško može zamisliti na temelju svog razuma, ona predstavljaju poruku nebeskog Oca

njegovim sinovima i kćerima na zemaljskom putovanju.14

Knjiga je podijeljena na dva velika djela koja su označena rimskim brojevima. Pod

rimskim brojem I. stoji naslov Uvod u kojem profesor govori o Matejevom evanđelju koje

najiscrpnije donosi blaženstva, govori o samom piscu Evanđelja i vremenu nastanka, te koji

su teološki vidici i sastav Matejevog Evanđelja. Nakon toga slijedi Govor na gori gdje se

govori o literarnom vidu toga govora i o njegovom teološkom kontekstu. Slijedi tumačenje

Isusova govora na gori. Sam se govori dijeli na tri dijela. Nakon toga autor govori o

blaženstvima u Lukinom evanđelju, o Lukinom redakcijskom zahvatu te koja je poruka

blaženstva u Lukinom Evanđelju. Slijedi i govor o blaženstvima u izvoru ”Q”, te koji je

starozavjetni kontekst blaženstava.

Drugi dio knjige nosi naslov Tumačenja blaženstava, gdje se prvo objašnjavaju

Isusove pripremne radnje: ugledavši mnoštvo, uziđe na goru i kada sjede, pristupe mu učenici,

te objašnjava pojmove Kraljevstvo Božje i oznaku blago prema navedenim naslovima. Tu se

nabrajaju blaženstva koja su označena rednim brojevima.

14 Usp. A. Rebić, Blaženstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986, 7.

20

20

1. ”BLAGO SIROMASIMA, DUHOM: NJIHOVO JE KRALJEVSTVO

NEBESKO!”, pod tim naslovom govori se tko su ti siromasi i koje je njihovo

značenje u starozavjetnim spisima, u prorocima, psalama i u evanđeljima.

2. ”BLAGO OŽALOŠĆENIMA: ONI ĆE SE UTJEŠITI”. Tu se govori o shvaćanju

riječi ožalošćeni te o nagradi koju Isus obećava ožalošćenima.

3. ”BLAGO KROTKIMA: ONI ĆE BAŠTINITI ZEMLJU!”. Ovdje se govori tko su

krotki, i koji se tu evanđeoski ideal pojavljuje.

4. ”BLAGO GLADNIMA I ŽEDNIMA PRAVEDNOSTI: ONI ĆE SE NASITITI!”

potiče na razmišljanje Matejeve redakcije koja govori o riječi pravednost.

5. ”BLAGO MILOSRDNIMA: ONI ĆE ZADOBITI MILOSRĐE!”, govori o

bratskoj i sestrinskoj ljubavi i o značenju ovoga blaženstva.

6. ”BLAGO ČISTIMA SRCEM: ONI ĆE BOGA GLEDATI!”, naviješta o

biblijskom pojmu čistoće srca. Iznosi se značenje gledanja Boga.

7. ”BLAGO MIROTVORCIMA: ONI ĆE SE SINOVIMA BOŽJIM ZVATI!”

predstavlja mirotvorno blaženstvo te izlaže biblijski pojam mira. Spominje se

značenje izraza mirotvorstvo i nagrada da će se zvati Božji sinovi i kćeri.

8. ”BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI: NJIHOVO JE

KRALJEVSTVO NEBESKO! ” tumači da je ovo blaženstvo isto kao i prvo pa je

stoga ovo blaženstvo karakteristično za Matejevo evanđelje. Pod tim naslovima

spominju se progonstva zbog Krista Gospodina.

Nakon govora o osam blaženstava knjiga iznosi dodatno blaženstvo ”BLAGO VAMA

KAD VAS, ZBOG MENE, POGRDE I PROGNAJU”. Ovdje se govori kao o tzv. devetom

blaženstvu te se zaključuje da je to isto blaženstvo kao i osmo gdje se donosi govor o

progonima proroka prije apostola. Iznosi se kako se oni koji su u ime Sina Čovječjeg

progonjeni trebaju radovati zbog Krista i njegovog evanđelja. Na kraju knjige stoji zaključak s

govorom što su to blaženstva i što ona poručuju. Donosi se i popis literature koju je autor

rabio pri pisanju ovoga djela, te sadržaj, s kojim knjiga ima sveukupno 90 str.

10. STVARANJE SVIJETA I ČOVJEKA (Post 1 – 3)

A. Rebić je nakon dugo vremena od kada je objavio knjigu Biblijska prapovijest

uvidio je da bi prvi dio knjige bilo bolje objaviti kao zasebnu cjelinu. Tako je njegova

želja da ova knjiga bude od duhovne i znanstvene koristi ne samo studentima

Katoličkog bogoslovnog fakulteta gdje je desetljećima bio profesor nego i

svećenicima i onima koji su zaljubljeni u Bibliju i s ljubavlju je čitaju i tumače.

21

21

Knjigu je izdala 1996 godine izdavačka kuća Kršćanske sadašnjosti i sadrži 175

stranica. Knjiga započinje predgovorom i proslovom a nakon toga se dijeli na tri

dijela.

U prvom dijelu pod naslovom uvod u Petoknjižje govori se od kuda naziv

Petoknjižje. Nadalje se govori o važnosti Petoknjižja i njegovom opsegu te koji je

sadržaj i podjela Petoknjižja. Autor govori kako se na prvi pogled zapažaju tri

skupine tema, povijest postanka svijeta, podrijetlo čovjeka, povijest izraelskih otaca,

oslobođenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i njegov put do Sinaja. Govori

da su glavne teme Postanka s jedne strane cjelina tj. svemir, svijet i čovjek, a s

druge strane pojedinci, patrijarsi. Glavne teme knjige Izlaska nisu kolektivne naravi:

Jahve je izabrao izraelski narod. Mojsije je u svim događajima posrednik između

Boga i ljudi. Ustanove, propisi obredi i dr. tvore jedan od središnjih dijelova

Petoknjižja, protežu se od druge polovine knjige Izlaska, u cijeloj knjizi Levitskog

zakonika i u prvom dijelu knjige Brojeva. Treći dio tvori većina knjige Brojeva i knjiga

Ponovljenog zakona koja u sintezi ponavljaju boravak u pustinji i cijeli sinajski zakon.

Također se govori o problemu nastanka Petoknjižja, nastalo mnogo poslije

Mojsijevog života a iznosi se i vanjska povezanost i literarno jedinstvo Petoknjižja.

Petoknjižje je vješto sastavljena cjelina pripovjedačkih povijesnih zgoda i događaja iz

prapovijesti čovječanstva, posebice izabranog naroda i starozavjetnih zakona, ali i

unatoč tome jedinstvu Petoknjižje odaje već na prvi pogled mnogo literarnih

nepovezanosti, ponavljanja, fragmentarnosti te su posrijedi mnoge razlike u stilu

pisanja, rječniku i u moralno-vjerskom nazoru.15 Nakon problema Petoknjižja knjiga

donosi kritičko istraživanje te sud crkvenog učiteljstva o teorijama historijsko-

kritičkog istraživanja Petoknjižja. Autor piše o povijesti biblijskih predaja. Nakon

prvog dijela knjige slijedi prilog koji nosi naslov Mojsijevo Petoknjižje u našoj

hrvatskoj biblicistici.

Drugi dio knjige nosi naslov uvod u knjigu Postanka. U njem autor govori da je

sadržaj knjige Postanka, postanak neba i zemlje, prvih ljudi i izraelskoga naroda.

Knjiga Postanka dijeli se na deset poglavlja gdje se deset puta susreće literarna

formula «Ovo je postanak...»:

1. Postanak svijeta i čovječanstva (1) iz svećeničke i (2) iz jahvistčke predaje.

2. Povijest Adamova roda, povijest deset pretpotopnih pokoljenja u

rodoslovljima (5).

15 Usp. A. Rebić, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 12.

22

22

3. Povijest Noina s rodoslovljem Noinih potomaka Šema, Hama i Jafeta (6 -

9).

4. Zasebna povijest Noinih sinova i potomaka Šema, Hama i Jafeta (9 – 11).

5. Rodoslovlje Šema sve do Teraha, oca Abrahamova, ukupno deset

poslijepotopnih pokoljenja i rodoslovlja (11).

6. Povijest Terahovih sinova Abrahama, Nahora i Harana s rodoslovljem

Teraha (11 – 25).

7. Rodoslovlje Jišmaela (25).

8. Povijest Izakovih sinova s rodoslovljem Izaka (25 - 35).

9. Ezavovo rodoslovlje (36).

10.Povijest Jakova i njegovih dvanaest sinova s rodoslovljem Jakova (37 -

50).16

Nakon sadržaja i podjele govori se o metodi opisivanja gdje se biblijski autor

služi metodom eliminiranja onih pojedinosti koje nisu bitne za spasenje. Iza toga A.

Rebić donosi shematski prikaz sadržaja knjige Postanka. Teologija knjige Postanka

govori da biblijski pisac na teološki način prikazuje povijest grijeha, milosti i nade u

spasenje te da donosi najvažnije istine objavljene religije: Bog je jedan, stvorio je i

brinuo se za čovjeka, stvorio ga je kao slobodno biće, čovjek je pao, a Bog ga želi

spasiti, kasnije čovjek opet griješi i Bog ga kažnjava potopom a vjerne spašava.

Ostvaruju se Božja obećanja Noi. Bog je pravedan i blizak, mrzi grijeh i kažnjava

nepravdu. Bog je Gospodar svih naroda.17 Nakon ovoga A. Rebić govori o važnosti i

povijesnoj vrijednosti knjige Postanka.

Treći dio knjige nosi naslov stvaranje svijeta i čovjeka, a podijeljen je na dva

poglavlja koja se dijele na odsjeke. U prvom poglavlju govori se o podrijetlu svemira:

stvaranje neba i zemlje (1,1 - 2,4a). Autor prvo donosi tekst a nakon toga dijeli knjigu

na tumačenje teksta i na literarnu i teološku analizu. U prvom odsjeku tj. tumačenju

teksta autor govori o samom stvaranju, kako je Bog stvoritelj svih stvari i da je Bog

stvorio svijet u vremenu tj. na početku. Spominje se i koja je nauka sadržana u Post

1 - govori o ukrašavanju i usavršavanju svijeta, kakvo je bilo prvotno stanje

prasvijeta, zatim donosi stvaranje u sedam dana: kako Bog stvara prvi dan svjetlo,

svod nebeski, drugi dan dijeli donje vode od gornjih voda, treći dan dijeli kopno od

voda i stvara biljni svijet, četvrti dan stvara sunce, mjesec i zvijezde, peti dan stvara

16 Isti, 23.17 Isti, 47.

23

23

ribe i ptice, šesti dan stvara kopnene životinje i čovjeka te govori o davanju vlasti

čovjeku nad nižim stvorenjima, bićima. Pisac donosi zaključak i posvetu sedmog

dana.

U drugom odsjeku je teološka i literarna analiza o literarnom sustavu Post 1.1 -

2.4a po shemi stvaranja i uporabljenoj formuli: uvodna formula - tada reče, formula

Božje zapovijedi - neka bude, formula izvršenja - i bi tako, formula opisivanja - i

odijeli svjetlo od tame, formula blagoslova - Elohim blagoslovi ili nazva, Elohim

nazove, formula odobrenja - i vidije da je dobro i formula zaključka - i bi večer – i bi

jutro.18

A. Rebić također govori o upotrebi brojeva sedam i tri. Iznosi teološki sadržaj

Post 1.1 - 2.4a: Bog je jedini Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga svijeta, donosi

nauku o Bogu Stvoritelju u ostalim knjigama Biblije, te govori o praiskonskoj dobroti

stvorenja, protumitskoj zaokupljenosti biblijskog pisca, o čovjeku i o odmoru. Nakon

teološkog sadržaja slijedi govor o podrijetlu biblijske nauke o stvaranju, babilonski ep

o stvaranju svijeta i čovjeka Enuma eliš. Pita se koje su sličnosti i razlike između tog

epa i Postanka. Navodi hebrejsku i mezopotamsku kozmografiju ili sliku svijeta, te

odnos Postanka i znanosti. Navodi i sva tumačenja heksamerona ili šestodnevlja.

U drugom poglavlju govori se o podrijetlu čovjeka, edenskom vrtu, praiskonskom

stanju čovjeka i o grijehu (Post 2,4b - 3,24). Na početku stoji uvod koji donosi

literarnu razliku između Post 1 i Post 2 – 3. Najočitija razlika je u tome što pisac

Boga naziva drugim imenom, više ga ne naziva Jahve nego Elohim.19 Autor donosi

tekst kojeg dijeli na četiri odsjeka. U prvom odsjeku govori o praiskonskom stanju

zemlje i stvaranju čovjeka, gdje je Bog uspoređen s lončarom, te udahniteljem

života. Zatim se donosi biblijsko-teološko značenje pojmova prah i životni dah.

Slijedi zaključak. U drugom odsjeku govori se o Edenskom vrtu, koji je bio položaj

vrta te govor o rijekama i drveću u Edenu, te kako je čovjek postavljen u Eden i koja

je bila sudbina prvoga čovjeka u svjetlu izraelske povijesti. Nakon toga govori se o

stvaranju životinja, stvaranju žene i ustanove braka, savršenstvu praroditelja,

biblijsko-teološkom značenju raja zemaljskog, iskonskom grijehu u ostalom dijelu

Svetog pisma i o Post 2 i evoluciji. U trećem odsjeku autor govori o grijehu i kazni, o

kušnji i grijehu gdje zmija kuša ženu, prekršaju Božje zapovijedi i gubitku prvotnog

18 Isti, 71.19 Isti, 97.

24

24

integriteta. A. Rebić donosi razna tumačenja o naravi istočnoga grijeha. Nakon toga

govori dalje o sudu i kazni.

Prva je kazna prokletstvo zmije (3,14-15). Ovim prokletstvom Gospodin

postavlja neprijateljstvo između čovjeka i zmije u kojoj je oličen sotona. Tu se

susreće prvo starozavjetno proročanstvo koje se odnosi na daleku budućnost.20

Druga kazna iznosi ženu kako u bolovima rađa (3,16). Tom je slikovitom

kaznom pisac izrazio nevolju i bijedu u koju je upalo čovječanstvo nakon grijeha.21

Treća kazna označava mukotrpnost u radu i smrt (3,17-19). Biblijski pisac je

uzeo iz općeljudskog iskustva one karakteristične boli, sramote, poniženja, znoj,

neuspjehe i, konačno, samu smrt da bi njima ocrtao svojim suvremenicima sudbinu

palog čovjeka. Bog ne ostavlja čovjeka u bijedi i nevolji, nego iz svoje velike ljubavi

prilazi čovjeku da ga spasi.22 Nadalje autor govori pod naslovom priroda ostaje

neporemećena kako Bog unatoč grijehu ne napušta čovjeka, nego se za nj brine,

osigurava mu hranu, odijelo i prati ga svojim blagoslovom i svojom providnošću kroz

cijeli život.23 Na kraju A. Rebić govori o tjeranju ljudi iz raja (3,22-24). Tu govori i

tome da je na početku prapovijesti spasenja stajala demonska sila šatan i anđeoski

lik kerub, jedan kao predstavnik i nositelj zla, a drugi kao vjesnik Božje ljubavi i

spasenja. Autor govori da su u tim poglavljima prisutni čimbenici veličanstvene

povijesti spasenja: Bog, čovjek, demon, anđeo. Na samom kraju nudi se sažetak

onoga bitnoga što biblijski pisac poručuje kao objavljenu istinu. Tako se:

1. Čovjek se razlikuje od životinja.

2. Čovjek je neposredno stvorenje Božje, stvoren da živi u dvoje i da surađuje

s Bogom kao sustvoritelj.

3. Prvi ljudi su stavljeni u Eden, u nadnaravno stanje, u savršeni sklad i

prijateljstvo s Bogom, u djetinji odnos sa svojim Stvoriteljem.

4. Prvi ljudi su stavljeni na kušnju da dokažu vjernost Bogu, pali su i time je

odlučena sudbina cijelog čovječanstva, no otkuda dolazi nemir, nesklad,

zlo i trpljenje.

5. Vrt, oblikovanje čovjeka iz praha zemaljskog, pravljenje žene iz rebra,

stablo života, zmija i dr. predstavlja pjesnički jezik, slike i metafore koje

imaju bogato značenje.24 20 Isti, 147.21 Isti, 148.22 Isti, 150.23 Isti, 152.24 Isti, 154-155.

25

25

U četvrtom odsjeku govori se o književnim vrstama, književnom jedinstvu (2 – 3),

govori se o slikovitim sljedećim predodžbama: prvotnom stanju zemlje opisanom kao

sušna i nenastanjena pustinja, Jahvi poput lončara kako oblikuje čovjekovo tijelo

(2,7), vrtu u koji je postavljen čovjek, spominje se i veličanstven park s velikim

rijekama (2,8-14), govori se o simboličkom oblikovanju žene iz čovjekova rebra

(2,21-23), o prvom paru ljudi koji je predstavljen bez odijela, o zmaju, zmiji kao

zavodniku žene (3,1-7), o Jahvi Elohimu prikazanim kako šeće po vrtu (3,8), o Jahvi

Elohimu kao sucu i izricatelju kazne (3,9-15), proklinjanju i kažnjavanje žene i

čovjeka s bolestima, radom i ostalim nevoljama, osobito smrću (3,16-19) i o prvom

paru ljudi izvan edenskog vrta (3,20-24).25

Nakon toga A. Rebić govori kako stići do smisla tog teksta i govori kako valja

posegnuti za ostalim tekstovima Svetog pisma Starog zavjeta. Potom spominje i

nebiblijske tekstove. Nakon toga autor piše o Post 2 - 3 i ostalom Svetom pismu

Starog zavjeta. Uspoređuje i Post 2 - 3 s izvanbiblijskom literaturom. Na kraju knjige

nalazi se pogovor. Slijede još konačno popis literature i skraćenice te sadržaj.

11. MALI RELIGIJSKI RJEČNIK

Knjiga je izdana 1997 godine. U ovom malom religijskom rječniku A. Rebić donosi

osnovne podatke o religijama, a prije svega o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Pisanje i

izdavanje ovoga rječnika želi potaknuti brojne djelatnike u javnim službama, a osobito u

novinarstvu i u drugim sredstvima javnog priopćavanja koji su zbog nametnute bezbožne

ideologije neupućeni a imaju potrebu i želju da imaju pri ruci priručnik u kojem bi na brzinu

mogli pronaći osnovne podatke o religijama. Upravo se sustavno nametalo omalovažavanje a

time neznanje iz područja religije pa tako postoji potreba za popunjenjem praznine i potrebne

promjene. Ovaj mali rječnik sadrži važne natuknice u vezi s najvećim religijama svijeta. Kod

sastavljanja ovoga rječnika A. Rebić se je služio ostavštinom i kratkim informacijama o

temeljnim sadržajima kršćanske vjere. Rabio je Hrvatsku kršćansku terminologiju Jeronima

Šetke, te Dizionario minimo A-Z, per legere di religione. Služio se i mnogim drugim

religijskim rječnicima i leksikonima.26 Tako djelo može pomoći kao opća informacijama

onima koji govore i pišu o religiji.

12. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA S ČITANKOMKnjiga je podijeljena na tri velika djela: kazalo, fonologiju i morfologiju. U prvom

velikom dijelu pod naslovom Kazalo A. Rebić donosi kratice koje se koriste u slovnici, te

nakon toga dolazi predgovor u kojem autor donosi razlog zbog kojega piše ovu knjigu. Nakon 25 Isti, 157.26 Usp. A. Rebić, Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, 3.

26

26

predgovora slijedi uvod u kojem se govori o podijeli semitskih jezika i o tome koje su glavne

značajke semitskih jezika. Donosi i kratki prikaz povijesti hebrejskog jezika.

U drugom dijelu koji nosi naslov fonologija, nauka o suglasnicima i samoglasnicima

autor iznosi teme koje obilježava rimskim brojevima. Pod rimskim brojem I. pisac hebrejske

gramatike donosi alfabet. Pod brojem II. govori o označavanju dugih, srednjih i kratkih

samoglasnika,. Kod broja III. opisuje šva koji se potpisuje pod suglasnike i označava da je

dotični suglasnik bez samoglasnika,27 tako govori o šva kvijecens koji se izgovara bez

samoglasnika, šva mobile koji se izgovara kratkim i muklim ě, te o šva kompozitum ili

sastavljenim šva. Pod daljnjim brojem govori o dagešu koji je točkica umetnuta u suglasnik da

označi dotični dvostruki suglasnik,28 a dijeli se na dageš lene ili lagani dageš i dageš forte ili

jaki dageš. Pod brojem V. autor govori o naglascima i pravopisnim znacima, interpunkcijama.

Pod brojem VI. govori o patah furtivum i qamec katonu, pod brojem VII. spominju se

pojedine osobine suglasnika, guturali (alef, he, het, ajin), slovo reš (ך), polusamoglasnici (alef,

vav, jod), slovo he, te slova nun i tau. Pod brojem VIII. govori o makefu crtici, poveznici

riječi koja povezuje dvije riječi i označava da se te dvije riječi izgovaraju zajedno i

povezano29. Pod brojem IX. spominju se slogovi, a pod brojem X. govori se o temeljnim

načelima u primjeni samoglasnika. Konačno se pod brojem XI. spominju okolnosti kada treba

stajati pauza i kako naglašavati riječi kod pauze.

U trećem dijelu koji nosi naslov morfologija, nauka o gramatičkim oblicima, A. Rebić

obilježava teme o kojima govori velikim latinskim slovima. Pod slovom A govori o

članovima, pod B o imenicama, i to o jednini, množini i postojećem dualu imenica te o

deklinaciji imenica, o statusu konstruktusu koji nastaje kod spajanja dvaju imenica od kojih je

jedna u nominative a druga u genitivu.30 Nakon toga govori o ostalim padežima. Pod C govori

o prijedlozima i o pravilima za spajanje prijedloga s riječju. Pod D. govori o upitnoj čestici.

Pod E. Autor spominje zamjenice, pokaznu, odnosnu, upitnu, osobnu zamjenicu i o

zamjenicama u sufiksu. Pod F. autor spominje pridjeve i njihove komparative i superlative.

Pod G. A. Rebić govori o glavnim i rednim brojevima. Pod H. Stoje glagoli s uvodnim

bilješkama o konjugacijama, vremenima I načinima. Tu temu dijeli na tri dijela koje označava

s rimskim brojevima pa tako pod brojem I. govori o pravilnim glagolima i njihovoj

konjugaciji, prezentu, perfektu, infinitivu, imperativu, participu, imperfektu, o “vav”

conversivum i consecutivum a zatim spominje “vav” conversivum perfekta i imperfekta. Pod

27 Usp. A. Rebić, Slovnica hebrejskog jezika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, 21.28 Isti, 22.29 Isti, 28.30 Isti, 38.

27

27

II. govori o guturalnim glagolima, a pod III. o nepravilnim glagolima, te a kraju donosi

pregled glagolskih oblika pravilnih glagola. Pod I. autor donosi tablice glagola. Pod slovom J.

nalazi se čitanka koja sadrži jedanaest priloga na hebrejskom jeziku.

Prilog 1: U ime Oca…, Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Prilog 2: Post 1,1-31.

Prilog 3: Izl 20,1-17.

Prilog 4: Izl 24,1-15.

Prilog 5: Pnz 6,4-9.

Prilog 6: 1 Sam 3,1-21.

Prilog 7: 1 Sam 4,1-22.

Prilog 8: 1 Sam 5,1-12.

Prilog 9: 1 Sam 6,1-21.

Prilog 10: Iz 7,10-17.

Prilog 11: Pss:

1,1-6,

95,1-11,

96,1-13,

117,1-2,

122,1-9,

123,1-4,

131,1-3,

133,1-3,

134,1-3,

135,1-21,

137,1-9,

148,1-14.

Pod slovom K. nalaze se analize tekstova, Izl 24,1-5, 1 Sam 3,1, 1 Sam 3,2, 1 Sam 3,3

i 1 Sam 3,4. I na kraju pod slovom L. nalazi se hebrejsko hrvatski rječnik.

13. JERUZALEM 3000 GODINA

Knjigu je izdala izdavačke kuče Kršćanske sadašnjosti1998. godine. Podijeljena je na

14 poglavlja koja su označena rimskim brojevima. Na samom početku stoji predgovor u

kojem pisac knjige govori kako je ovu knjigu napisao povodom 3000. obljetnice grada

Jeruzalema, te na početku knjige zahvaljuje gospodinu Miroslavu Ležaji, uredniku podlistka u

Vjesniku koji ga je poticao u radu i lektorirao tekst te ga i objavio u podlistku.

28

28

I. poglavlje nosi naslov Jeruzalem. Nakon velikog naslova slijedi uvod u kojem autor

govori koje osjećaje i sjećanje budi sam spomen imena grada Jeruzalema. Provo stoji

kratki uvod, slijedi naslov počeci grada u kojem se govori od kada se spominje grad

Jeruzalem: „prvi put se u svojoj povijesti Jeruzalem spominje u XIX. stoljeću pr. Kr.,

u egipatskim proklinjalačkim tekstovima“.31 Nakon govora o početku Jeruzalema

slijedi naslov geografski položaj grada, gdje pisac govori o smještaju grada i o tome

što ga sve okružuje. Iza toga stoji ime grada, gdje se govori o tome kako je kroz svoju

dugu povijest Jeruzalem izmijenio mnogo imena.32 Slijedi naslov Jebusejci-

prastanovnici grada. To je drevno pleme koje se ubraja među stara kanaanska

plemena. Prvo poglavlje završava naslovom iskopani temelj grada, u kojem autor

govori o mjestu na jugoistočnim padinama gdje su se vršila iskapanja, Nabrojeni su

svi arheološki nalazi.

II. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u dobar kralja Davida i Salomona. U tom poglavlju

autor piše o tome kako David osvaja Jeruzalem 1000. godine pr. Kr. Spominje se

vrijeme kada je David kupio gumno od Araune. Nadalje nakon govora o Davidu piše

kako Salomon gradi hram. Donosi se izgled Salomonova hrama. Tu nam pisac donosi

sliku na kojoj se vidi tlocrt i uzdužni presjek hrama.

III. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba judejskih kraljeva. Na početku se govori o

raspadu Salomonovog kraljevstva na Sjeverno i Južno izraelsko kraljevstvo, nakon

čega autor piše o izgledu Jeruzalema za vrijeme kraljeva Uzije i Ezekije, te o tome

kako Sanherib opsjeda Jeruzalem 701. godine. Nakon toga govori se o Ezekijinoj

vjerskoj obnovi te o kralju Manašeu i njegovim nasljednicima Amonu i Jošiji. Donosi

se izgled Jeruzalema za vrijeme Joahaza, Jojakima i Jojakina.

IV. Poglavlje nosi naslov Nabukodonozor ruši grad i hram, Babilonsko progonstvo i

uloga izraelskih proroka. Čežnja za Jeruzalemom i povratak. Pod tim naslovom se

govori o Nabukodonozorovom osvajanju Jeruzalema 587. godine, te o tome kako su

Judejci u babilonskom izgnanstvu, nakon čega slijedi govor o proroku Ezekielu i

drugim prorocima te se javlja žudnja za Jeruzalemom. Govori se o usponu Perzijske

vlasti i povratku u Jeruzalem te o drugom valu povratnika i Zerubabelovoj gradnji.

V. Poglavlje nosi naslov Jeruzaelm u doba perzijske i grčke vladavine. Tako se govori o

Jeruzalemu kroz razdoblje od 5. do 2. stoljeća pr. Kr. Slijedi helenizacija Palestine te

ustanak Makabejaca protiv grčke i sirijske uprave i oslobođenju Jeruzalema 166.

31 Usp. A. Rebić, Jeruzalem 3000 godina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, 8.32 Isti, 13.

29

29

godine pr. Kr. Nakon toga slijedi govor o Jeruzalemu u doba hazmonejske vlasti i o

nasljednicima Jude Makabejca.

VI. Poglavlje nosi naslov Uspon i pad Jeruzalema u doba Heroda Velikog i njegovih

nasljednika. Na samom početku ovog poglavlja govori se o Herodu Velikom, vladaru

Jeruzalema i cijele Judeje od 36. do 6. godine pr. Kr. Nakon toga slijedi Herodova

gradnja jeruzalemskog hrama i grada Jeruzalema.

VII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem pod rimskom vlašću. Isus i prvi kršćani u

Jeruzalemu. Razaranje Jeruzalema 70. godine. Na početku poglavlja govori se o

Jeruzalemu poslije Heroda Velikog. Jeruzalem pada pod rimsku vlast. Nakon toga

slijedi govor o Herodu Agripi. Slijedi konačno govor o Isusu i prvim kršćanima u

Jeruzalemu. Iznova slijedi govor o Jeruzalemu pod vlašću Heroda Agripe te o

židovsko rimskom ratu, a poglavlje završava osvajanjem i razaranjem Jeruzalema 70.

godine.

VIII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem pod imenom Aelia Capitolina. Grad pogana i

kršćana. U ovom poglavlju govori se o Jeruzalemu nakon razaranja te o drugom

židovskom ustanku protiv Rimljana od 143. do 145. godine, u kojoj se spominje Bar

Koheba i car Hadrijan. Poglavlje završava govorom o Jeruzalemu u 2. stoljeću.

IX. Poglavlje nosi naslov Procvat Jeruzalema u bizantsko doba. Kršćanske crkve.

Jeruzalem – hodočasnički cilj. U ovom se poglavlju govori kako car Konstantin daje

slobodu kršćanima 313. godine, a u Jeruzalemu se grade kršćanska svetišta. Slijedi

govor o Jeruzalemu kao hodočasničkom cilju. Govori se o Jeruzalemu u bizantsko

doba od 4. do 7. stoljeća, posebno o mozaiku u Madabi. Slijedi završni izvještaj o

perzijskim provalama.

X. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem pod arapskom okupacijom. U ovome poglavlju

govori se o tome kako muslimani vladaju Jeruzalemom i kako jeruzalemski patrijarh

Sofronije predaje Omaru ključeve grada, nakon čega slijedi govor kako muslimani

vladaju 450 godina gradom. Slijedi govor o Muhamedu i Jeruzalemu i o tome da

Jeruzalemom vladaju Omajjadi od 660. do 715. godine. Oni su naime sagradili

islamska svetišta. Nakon njih vladaju Abbasadi od 715.do 1071. godine, a nakon njih

vladaju Fatimidi od 1071. do 1099. godine.

XI. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba križara. U ovom se poglavlju govori o

razdoblju križara od 1099. do 1187. godine. To je bila nova politička situacija.

Vrijeme je pogodovalo velikoj graditeljskoj djelatnosti i redovnicima te o novom

stanovništvu grada. Poglavlje završava govorom o prodoru muslimana i bici za grad.

30

30

XII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba Ajjubida i Mamluka. Ovo poglavlje govori o

poslijekrižarskom razdoblju u vrijeme muslimanske vladavine od 1187. do 1250.

godine pod Ajjubidima i od 1260. do 1517. godine pod Mamlucima. Slijedi govor o

Jeruzalemu kao duhovnom središtu židova, kršćana i muslimana, te o žustrim

raspravama između kršćana i Židova oko vlasničkih pitanja.

XIII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba otomanske vladavine. Poglavlje započinje

govoriti o Otomanskom razdoblju od 1517. do 1917. godine.

XIV. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem poslije I. svjetskog rata do danas. Ovo poglavlje

odnosi se na Jeruzalem od 1917. godine do danas. Ovdje se obrađuje situacija kako je

nakon mnogo godina Jeruzalem ponovno 1967. godine sjedinjeni grad.

Knjiga završava popisom literature, koju je autor Rebić koristio kod pisanja

monografije grada Jeruzalema, te sadržajem knjige koja ima 185 stranica teksta, koji je

popraćen slikama u boji.

14. ISUSOVO USKRSNUĆE

Knjigu je izdala izdavačka kuća Kršćanske sadašnjosti u dva izdanja, prvo bijaše

1974., a drugo 1999. godine Ovu knjigu profesor Rebić posvećuje svojim roditeljima

Adalbertu i Mariji koji su živjeli i umrli s dubokom vjerom u uskrsnuće i proslavu.

Knjiga ima 232 stranice i podijeljena je na uvodno slovo k drugom izdanju,

predgovor. Zatim slijedi prvi dio knjige koji govori o Kristovom uskrsnuću u

suvremenoj egzegezi, o apologetskoj tendenciji u tumačenju teksta i demitizaciji

uskrsne poruke. Nakon toga slijedi govor o uskrsnuću, o dvjema formulacijama „Isus

je uskrsnuo od mrtvih“ i „Isus sada živi“ te govori o uskrsnuću i proslavi. Autor govori

o naravi evanđeoskih izvještaja o uskrsnuću s čime završava prvi dio knjige.

Drugi dio knjige govori o predevanđeoskim izvještajima o uskrsnuću. Govori se o

navještaju uskrsnuća Isusova u Petrovim govorima tj. Djelima apostolskima, gdje se

navodi pet Petrovih govora: Dj 2,14-36; 3,12-26; 4,8-12; 5,29-32 i 10,34-43. Slijede

Pavlovi govori: Dj 13,16-41 i 17,22-31 te Stjepanov govor: Dj 7,1-53. Nakon tih

govora autor navodi shemu „poniženja – uzvišenja“. Govori se zatim o Pavlovom

izvještaju o uskrsnuću (1 Kor 15,3-8) i o redakciji i tradiciji teksta. Slijedi izlaganje

teksta i zaključak.

Treći dio knjige govori o evanđeoskom izvještaju o uskrsnuću, a podijeljen je na

A i B dijelove. Najprije govori o evanđeoskom izvještaju o otkriću praznog groba što

je označeno s A. Donosi se sinopsa evanđeoskih izvještaja o praznom grobu. Nakon

toga govori se o Markovom izvještaju (Mk 16,1-8), o redakciji i tradiciji i onda slijedi

31

31

izlaganje teksta nakon kojega slijedi zaključak. Slijedi Matejev izvještaj (28,1-10),

redakcija i tradicija teksta. Zatim se navodi govor o Matejevom teološkom

obogaćenju prakršćanske predaje o uskrsnuću. Slijedi izlaganje teksta i zaključak.

Govori se i o Lukinom izvještaju (24,1-12), o redakciji i tradiciji, teologiji Lukinog

izvještaja o praznome grobu te izlaganje samog teksta i zaključak. Ivanov izvještaj

(20,1-9) sadrži redakciju i tradiciju, izlaganje teksta, teološki osvrt i zaključak. Slijedi

dio koji je označen slovom B a nosi naslov Izvještaji o ukazanjima uskrsloga Krista.

Tu se govori o ukazanjima Isusa pojedincima Mariji Magdaleni (20,11-18) pomoću

redakcije i tradicije, izlaganja teksta i teološkog osvrta. Govori se o ukazanju

uskrsloga Isusa Mariji Magdaleni i ženama (28,9-10). Vrijedno je spomena ukazanje

dvojici učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35; Mk 16, 12-13). Ukazanje pokazuje

zasebnu redakciju i tradiciju, te izlaganje teksta, teološki osvrt i zaključak. Još se

govori o Isusovim ukazanjima apostolima, zatim sinoptički prikaz i analiza teksta.

Autor govori o Lukinom i Ivanovom prikazu ukazanja uskrsloga Isusa jedanaestorici

te posebno u uskrsnom izvještaju u Lk 24,36-49. Analizira se tekst, jezik, struktura i

funkcija te pitanje kronologije i topografije. Kod Ivanovog opisa pravi se usporedba

sa sinoptičkom usporedbom i razlikama. Tumači se i epilog Lukina i Ivanova

evanđelja. Zatim slijedi Matejev opis Isusova ukazanja u Galileji gdje donosi

raščlambu teksta i zaključak.

Zasebno se izlaže povijest predaje o Isusovim ukazanjima učenicima, te

izlaganje i teologija evanđeoskih izvještaja o Isusovim ukazanjima učenicima. Lk

24,36-53 govori o ukazanju Isusovu i njegovoj poruci, te o ispunjenju starozavjetnih

proročanstava, novom razumijevanju Svetog pisma, muci i uskrsnuću Mesijinom koji

su navješteni u Svetom pismu, o spasenju svih naroda u imenu Isusovu, o

apostolima kao službenim svjedocima Isusa Krista i o obećanju Duha Svetoga te o

Isusovom uzašašću na nebu. Ivan 20,19-31 opisuje Isusovo ukazanje učenicima bez

Tome, zatim ukazanje uskrsloga Isusa Tomi. Slijedi zaključak i teološki osvrt o

glagolima vidjeti i vjerovati, te osobna i zajedničarska vjera. Mt 28,16-20 govori o

Isusovom ukazanju u Galileji, objavi vlasti, o poslanju i nalogu kojega daje

apostolima zatim govori o Isusovom obećanju i na kraju stoji sveukupni teološki

osvrt. Mk 16,15-20 sadrži posebnu redakciju i tradiciju, povijest teksta, strukturu

teksta, teološki pojam vjere i nevjere te o svrsi Markovog odlomka. Nakon toga

slijedi izlaganje teksta i teološki osvrt, te govor o poslanju, Isusovom uzašašću na

32

32

nebo i apostolskom propovijedanju. Knjiga završava zaključcima koji su sinteza svih

donesenih zaključaka do sada.

Još stoji popis bibliografije koju je A. Rebić koristio za pisanje ove knjige. Na

samom kraju stoji detaljno kazalo sadržaja.

15. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI EUHARISTIJE I KRIŽA

A. Rebić potaknut Godinom Euharistije iz svojih je ranijih članaka priredio ovo

zborno djelo.

Svoj govor autor započinje prvim dijelom: Biblijsko-judaistički korijeni

euharistije kao gozbe. To je zapravo povijesni pregled gozbe u Starom zavjetu, u

kasnom židovstvu, govori se o pashalnoj večeri o haburi, tj. židovskim sakralnih

gozbama, žrtvi kruha i vina i o euharistiji kado gozbi.

Drugi je dio naslovljen: Pasha i pashalna večera kao pralik Euharistije. Sadržaj

je usitnjen na Pashu i pashalnu večeru u Starom zavjetu kao zajedničkom semitskom

blagovanju. Govori o pashalnoj večeri i o slavljenju tog pashalnog blagdana prema

starozavjetnim predajama. Slijedi slavljenje pashe u međuzavjetnoj i rabinskoj

literaturi. Pasha se tumači u odnosu prema starom savezu na Sinaju, zatim u

stvaranju svjetova, Izakovom žrtvovanju i Mesiji. U istom se dijelu još govori o obredu

židovske pashalne večere i o euharistijskom slavlju kao dovršenju pashalne večere.

Slijedi naslov: Uloga i značenje euharistije u prvoj Crkvi. U tom dijelu A. Rebić

govori o euharistiji u svjetlu židovske pashalne večere. Prvo daje okvir židovske

pashalne večere. Židovska pashalna večera spomen je izlaska iz egipatskog

zarobljeništva i sklapanja saveza na Sinaju. Postoji oblik židovske pashalne večere.

Iznosi se nadalje mesijansko eshatološki karakter židovske pashalne večere.

Euharistiju objašnjava predpashalni blagdan beskvasnih kruhova. Euharistija se bolje

razumije ako se promotre židovske sakralne gozbe. U istom dijelu govori se o

novozavjetnim izvještajima o euharistiji i njezinom teološkom značenju. Pavao i Luka

daju najstariju predaju slavljenja euharistije. Ustanovljenje euharistije donose i

sinoptici Marko i Matej. A. Rebić govori nadalje o euharistiji u prvoj Crkvi prema

Djelima apostolskim. Pavao iznosi euharistiju kao mesijansku gozbu. Ivan također u

govoru o kruhu života i prethodnom pranju nogu ugrađuje svoje razumijevanje

euharistije. Euharistija je prema autoru eshatološki sakrament. Ima i penitencijalnu

ulogu, tj. oprašta grijehe.

U četvrtom prilogu knjige stoji tema o ulozi euharistije prema II. vatikanskom

saboru. Uloga euharistije odvija se u spomenčinu uskrsnog otajstva. Slavljenje

33

33

euharistije uprisutnjuje Krista. Ona je u Crkvi središte duhovnog života, veza i

vrhunac svih sakramenata i ponazočenje spasenja. U euharistiji vjernici se sjedinjuju

s Kristom i tako predočuju i izvršavaju jedinstvo svih sa svima u Kristu. Euharistija je

po saboru izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije. Euharistija je izvor posvećenja

ljudi. I opet euharistija ima ehatološku perspektivu.

Peti najkraći dio govori o križnom putu. Spominje se njegov nastanak i

povijesni razvoj. Na križnom je putu bilo likovnog i slikovnog stvaralaštva. I u

Hrvatskoj postoji mnoštvo križnih putova.

Šesti dio obrađuje Kalvariju. Polazi se od biblijskih tekstova pa se prelazi na

sam smještaj Golgote. Postoji judeo-kršćanska teologija Golgote. Preobrazba

Golgote dogodila se 135. godine. Car Kontantin Veliki gradi upravo na Golgoti i

Isusovom grobu kršćansku baziliku na početku 4. stoljeća. Prikaz Konstantinove

bazilike završava govor o Kalvariji.

Sedmi posljednji prilog iznosi križ i druge znakove za Isusa Krista u

judeokršćanskoj Crkvi od 2. do 7. stoljeća. I to izlaganje ima svoju povijesnu

pozadinu. Postoji judeo-kršćanska organizacija. Kršćanstvo se prikazuje u

znakovima i simbolima. Stvaraju se tako znakovi za Krista kao Sina Božjega i Mesiju.

Ovaj dio i cijelo djelo završava personificiranim i kozmičkim križem.

Djelo završava popisom literature i skraćenicama. Inače djelo obuhvaća 107

str. Ovaj zbornik predstavlja vrijedi djelo o Euharistiji i sveukupnoj njezino

starozavjetnoj pozadini što bez daljnjega vodi dubljem razumijevanju tog značajnog

sakramenta.

16. BIBLIJSKO-TEOLOŠKI PABIRCI O ISUSU KRISTU

Djelo sadrži predgovor u kojem autor spominje kako ovo djelo predstavlja

zbornik ranijih radova. Prvo se nalazi vjeroispovijest u Isusa Krista. Zapravo se izlaže

djetinjstvo Isusa Krista kod Mateja u kod Luke sa svojim zajedničkim i različitim

crtama. Zatim se govori kako su biblijski tekstovi izražaj vjere. U zasebnom dijelu

spominje se navještenje utjelovljenja Božje riječi.

U četvrtom prilogu govori se o Isusu u svjetlu Staroga zavjeta. Izvještava se o

svjedočanstvu proroka. Matejevo evanđelje često spominje kod Isusa podudarnost

sa Starim zavjetom. Lukino djelo, treće evanđelje i Djela apostolska također počivaju

na starozavjetnoj pozadini. Isto vrijedi i za Ivanovo evanđelje. Peto poglavlje

započinje od pitanja: Tko je Isus Krist? Autor odgovara pomoću izvora i iz evanđelja.

Važan je govor o imenu Isusovom. Konačno se govori povezano o Isusu Kristu.

34

34

Šesto poglavlje govori o četiri vidika iste stvarnosti. Isusovo krštenje na

Jordanu prvo je razdoblje nakon utjelovljenja o objavi Isusa Krista. Isusovo krštenje

priprema je kršćanskog krštenja u imenu Isusovu i imenu Presvetog Trojstva. Slijedi

napastovanje u pustinji. O Isusu se često postavljaju pitanja pa i ona neugodna. Da li

je bio oženjen? Isusova izobrazba i školstvo u njegovo vrijeme. Koje je jezike

govorio? Isusovo znanje o Božjem sinovstvu. Je li imao braće i sestara? I zašto je

Sin Božji postao čovjekom?

Deseto poglavlje predstavlja pretvaranje vode u vino. Isus je pokazao svoje

božanstvo u Kani Galijeskoj. To je bio kristološki znak kakvih ima više u Novom

zavjetu. Vino je znak mesijanskog vremena. To je pashalni znak. Čudo u Kani

Galilejskoj ima eshatološko, eklezijalno, pneumatološko, sakramentalno i mariološko

značenje.

U slijedećem poglavlju autor izlaže kako je Isus nagovijestio u svojim govorima

Kraljevstvo nebesko. U govoru na gori naviješta evanđelje siromasima (Mt 5,3).

Sinoptički zajednički i različiti izvještaji preobraženja predstavljaju prethodnicu

uskrsnuća. Autor donosi svoje tri homilije o Isusovom preobraženju prema

sinopticima.

U 14. poglavlju autor zasebno govori o Lukinoj prispodobi o izgubljenom sinu,

mlađem i starijem bratu ili o Ocu i njegovim sinovima (15). Postoji povijesno-kritički

vidik književni i povijesni kontekst i usporednice u Starom zavjetu. U 15. poglavlju

autor govori o Isusovim znakovima kao čudesnim djelima. Zasebno poglavlje izlaže

Isusova čudesa. Tema je obrađena lingvistički, pod teološkim značenjem u funkciji

objave i navještaja.

U 17. poglavlju obrađuje se tema Isusa kao molitelja. O molitvi govore

sinoptici. Luka prikazu Isus posebno kao molitelja. Ivanovo evanđelje također

obrađuje Isusa kao molitelja. U 18. poglavlju obrađuje se Isusovo djelovanje na putu.

Isus je djelovao na području Genezaretskog jezera. Tamo se nalazi Tiberijada,

Kafarnamum, Brdo blaženstava. Posljednja večera počiva na pashalnoj židovskoj

večeri i to je zapravo novozavjetna euharistija koja se razvila u pouskrsnu glavnu

bogoštovnu stvarnost.

A. Rebić u 20. poglavlju govori o slanju Duha Branitelja. Obrađuje nadalje

muku i uskrsnuće. U 23. poglavlju izlaže svetkovinu uskrsnuća Gospodinova, Uskrs.

Temu obrađuje kao osobno značenje, poruku o uskrsnuću kao snazi, o znanstvenim

istraživanjima o uskrsnuću, o dokazu i povijesnosti uskrsnuća. U 24. poglavlju autor

35

35

tumači Lukino svjedočanstvo i Isusovo ukazanje učenicima na putu u Emaus. A.

Rebić posebno locira mjesto Emaus, pita o učeniku Kleofi i onom drugom učeniku,

obrađuje razgovor i zajedništvo stola. Još sveukupno obrađuje ukazanje uskrsloga

Isusa: ispunjenje starozavjetnih proročanstava, novo razumijevanje Svetog pisma,

Mesijinu muku i uskrsnuće u Svetom pismu, spasenje svih naroda u Isusovom

imenu, apostole kao svjedoke Isusa Krista Uskrsloga, obećanje Duha Svetoga i

Isusovo uzašašće.

U 26. poglavlju iznose se povjesna svjedočanstva o povijesnom Isusu: Flavije,

Poncije Pilat, Tomino evanđelje, židovski i nežidovski pisci o Isusu.

Autor u predzadnjem poglavlju govori o kumranskim otkrićima. Spominje se

važnost rukopisa, o polemikama u vezi s Kumranom, o zajednici esena, i o mogućoj

povezanosti Kumrana i Isusa. Djelo završava izlaganjem o Petru apostolu, pravom

svjedoku Isusa Krista: o nazivlju, Petrovom mjestu unutar Dvanaestorice, o Petru kao

temelju Crkve, Petrovom vodstvu u Crkvi, Petrovom putu u Malu Aziju i u Rim, te o

Petrovom primjeru u Crkvi.

Knjiga završava detaljnim kazalom sadržaja na pet str. Inače cijelo djelo

obuhvaća 255 str.

SADRŽAJ

UVOD 3

A. KRONOLOŠKI REDOSLJED 3

B. TEMATSKI SADRŽAJNI PREGLED 4

C. KRATKIPRIKAZI POJEDINIH DJELA 4

1. MARIJA U BIBLIJI 4

2. BIBLIJSKE STARINE 5

36

36

3. RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA, .............................................................................9

4. VODIČ PO SVETOJ ZEMLJI 9

5. AMOS, PROROK PRAVDE 10

6. OČE NAŠ, MOLITVA GOSPODNJA 12

7. SREDIŠNJE TEME STAROG ZAVIJETA 13

8. PROROK, ČOVJEK BOŽJI 17

9. BLAŽENSTVA 20

10. STVARANJE SVIJETA I ČOVJEKA (Post 1 - 3) 21

11. MALI RELIGIJSKI RJEČNIK 26

12. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA S ČITANKOM 27

13. JERUZALEM 3000 GODINA 29

14. ISUSOVO USKRSNUĆE, Izvješća, vjera i činjenice 31

15. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI EUHARISTIJE I

KRIŽA.............................................................................................................33

16. BIBLIJSKO-TEOLOŠKI PABIRCI O ISUSU KRISTU 34

SADRŽAJ 37

37

37

REPUBLIKA HRVATSKASVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Katolički bogoslovni fakultetZagreb, Vlaška 38

KATEDRA: SVETOGA PISMA STAROGA ZAVJETA

DIPLOMSKI RAD(2)

IZABRANI PROROČKI POZIVI

MENTOR: STUDENT:

Prof. dr. sc. Nikola Hohnjec Marko Ocvirek

Zagreb, 2006.

38

38

PREDGOVOR

U pokušaju da obradim što kvalitetnije odabranu temu, polako sam sve više

ulazio u samu bit poziva, njegovog uzroka, posljedica i svega što jedan poziv nosi sa

sobom. Bog zove sve ljude, izabire ih kako želi, podjeljuje im zadaće koje oni imaju

vršiti. Svi smo mi pozvani na neku službu, bilo kleričku, bilo laičku, i pred nama je

velika obaveza koju svaki čovjek mora izvršiti. Bitno je krenuti ispravnim životnim

putem. Da bi izabrali pravi put moramo slijediti Božju volju, našu slobodu,

ispunjavajući Božji naum koji On ima s nama.

Proroci su zoran primjer pokornosti Božjem pozivu, koji je na neki način

neopoziv, i treba mu odgovoriti pozitivno da se ispuni Božji naum. Bog proroke

izabire, poziva ih u svoju službu, svojom inicijativom u bilo kojem trenutku, vremenu i

prostoru. Tu se vrlo lako uočava kako su zapravo svi pozvani, ali Bog izabire koga

hoće u svoju službu.

Imajući osobno iskustvo borbe s Bogom koji poziva, dugo se opirući njegovom

pozivu, na kraju ipak prihvaćam njegovu bezgraničnu ljubav i dobrotu pa mu mogu

slobodno odgovoriti Izaijinim riječima: „Evo me, mene pošalji!”

Zahvaljujem se profesoru na predloženoj temi i praćenju svakog pomaka u

pisanju ove radnje, te na pomoći i suradnji koju mi je velikodušno iskazao tijekom

razrađivanja vrlo zanimljive i neiscrpne teme Božjeg poziva.

I. UVOD

a. Prvo se obrađuje sadržaj, poruka i izvršenje proročkog poziva. Božji poziv je

zov što ga Bog upućuje čovjeku kojega je izabrao i komu je namijenio naročito djelo

u svom naumu spasenja i sudbini svoga naroda. Poziv počinje s Božjim izabranjem,

a cilj mu je ispunjenje Božje volje. Taj Božji zov dolazi čovjeku izravno, neočekivano i

nepripremljeno, jednokratno i neopozivo.33 Poziv, jednako kao i izabranje: ima svoj

razlog u slobodnoj, neobvezatnoj i nezasluženoj Božjoj ljubavi. Izvor izabranja jest

nezasluženi Božji zahvat, jer Bog je nekoga odabrao i prihvatio, a ne čovjek.

Izabranje se naprestano događa i sva ta događanja iznose povijest i tijek samo

jednog nauma. Pojam poziv je najčešće istovjetan s odabranjem, samo što se poziv

upućuje onome koji je već odabran. To je poziv na obraćenje (Jr 3,12), na neku

službu (Iz 6; Jr 1; Iz 42,6; 2 Sam 16,18; 1 Kr 8,16) ili na spasenje koje će se darovati

33 Usp. A. GRABNER-HAIDER, Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, 312.

39

39

pojedincu i narodu (Post 12,1; Iz 41,8; 43,1).34 Mnogo je zvanih, a malo izabranih (Mt

22,14), jer poziv u kraljevstvo Božje jest osoban poziv i svakome ostavlja slobodu da

ga prihvati ili ga odbije (Mt 22,1-14).

Poziv je riječ upućena srcu i taj poziv očekuje odgovor, pokret srca i svega

života. U pozivu Bog nekoga uzima u službu, ali ne zbog toga jer je taj za to posebno

prikladan ili nadaren.35 Čovjek je Božjim zovom pogođen do nutarnje dubine, jer ga

osjeća upravo kao zahtjev. Bog često izgovara ime onoga koga zove (Jr 1,11; Am

7,8; 8,2). Onaj, koga je Bog pozvao, uviđa kako je uzaludno se opirati tom pozivu.

Kad Bog zove, čovjek ne može ništa drugo, nego odgovoriti, reći bezuvjetni i

neopozivi «da», inače će se slomiti. Strah da neće uspjeti, da kasnije za svoj «da» ne

bi morao odgovarati i živjeti, prevladava sada upravo time da se u poslušnosti sagne

i da pod teretom Božje zapovijedi ispuni svoj zadatak na pozvanom djelu i u

odgovarajućoj službi.

Proroci su pozvani izravnim Božjim zovom koji predlaže nov način života i traži

pravi odgovor. Izaija se osjeća zbog svoje grešnosti nedostojnim svoga poziva.

Jeremiju Bog svojim pozivom iznenađuje. Jeremija u svojoj krizi poziva, govori kako

ga je Bog zarobio, zaludio i zaveo.36 Pozvanog je Bog izdvojio i uputio na poslanje:

postati Božji govornik, usta Božja, predočavati svijetu njegovu bezbožnost, možda se

ustrajno potruditi oko obraćenja. Zato se čovjek mora u poslušnosti prepustiti Bogu

da ga uzme u svoju službu. Jeremija je veličinu i oprost takvoga života sažeo u

tužaljku: «Ne sjedim radostan u krugu veseljaka; pod težinom muke tvoje sjedim

sam, jer si me jarošću ispunio» (15,7).

Sami pozvani svjedoče također kako su doživjeli događaj kao susret s Bogom.

Očito je da se radi o nekoj vrsti osobno neprotumačivog iskustva. Izaijin poziv u

Hramu, (6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (1) prikazuju Božju prisutnost

u veličanstvu i misteriju, a čovjeka je u istinitosti, strahu, u mogućnostima opiranja ili

prihvaćanja.37

Prorok doživljava Boga neposrednim iskustvom, prima objavu njegove svetosti

i pravednosti i mora je objaviti drugima, Božjim svjetlom sudi sadašnjost i budućnost.

Poslan je objaviti ljudima Božje zahtjeve i privesti ih na put poslušnosti i ljubavi. Svaki

34 Usp. M. GRGIĆ - M., KOLANOVIĆ, Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 253.35 Usp. A. GRABNER-HAIDER, Praktični biblijski leksikon, ... 313.36 ISTI, 312.37 Usp. J. GIBLET, Poziv, u: X. Leon-Dufour, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1969, 943.

40

40

prorok prije svoje svijesti i poslanja dobio je Božji poziv koji ga je preobrazio i

posvetio u drugoga čovjeka. Poziv je u biti neodoljiv i učinkovit, ruši svaki čovjekov

otpor (Jr 1,4-11). Jeremija se pokušava oduprijeti pozivu zbog svoje rane mladosti,

no poziv je u njemu bio poput unutarnje vatre te mu se morao odazvati.

Poziv uzima u obzir cijelog čovjeka, stavlja ga u novi odnos spram Boga i

drugih ljudi. To je nalog biti za druge, a ne daje se prednost samome sebi, nego je na

službu drugih. Božji je poziv upućen mnogim ljudima i pozvani ima slobodu

odgovora.

b. U ovoj radnji se prvo prikazuje gore opisani uvod u problematiku proročkih

poziva. Među najvažnijim proročkim pozivima u glavnom se dijelu radnje obrađuju

pozivi kod proroka Izaije. Postoje naime tri poziva koliko i dijelova sadrži ovaj najduži

proročki spis. Slijedi zatim jednostavni i snažni poziv patničkog proroka Jeremije.

Važan je poziv proroka Ezekiela, vidioca, koji je uslijedio usred toga viđenja.

Obrađuju se pozivi proroka Daniela, koji je dobio poziv, njemu se pokorio i na svoj

način ga izvršio. Na kraju se obrađuje poziv i viđenja proroka Amosa, proroka koji je

imao iskustvo Boga koji ga je svojim pozivom zahvatio u njegovoj svakodnevnici i

poslao u narod da tamo bude prorokom.

II. VELIKI PROROČKI POZIVI

Proročki pozivi odgovaraju podjeli pisanih proroka. Spominju se najopširnije i

najsadržajnije veliki proroci i njihovi pozivi. Normalno je da veliki proroci imaju i velike

pozive. Izaijino složeno i trostruko djelo posjeduje tako tri poziva. Jeremijin poziv

događa se u njegovoj mladosti. Oduševljenje će se kasnije pretvoriti u ogorčenost.

Ezekielov poziv je uzvišen i povezan s nadnaravnim iskustvom bogoviđenja.

Danielov poziv ima više etapa, ali je povezan s trojicom mladića u babilonskoj

odgojnoj ustanovi. Amosov poziv jest obrana pred izgon.

1. POZIVI KOD PROROKA IZAIJE

Izaija pripada među najistaknutije likove Staroga zavjeta. Sa svoja tri dijela

prvi je i najopširniji prorok. Njegovi dijelovi su nastajali od 8. do 5. stoljeća pr. Kr.

Sadržajno su to vrlo bogati i raznovrsni dijelovi čemu pridonose likovi koji nose

sadržaj, a to su: Emanuel, Jahvin Sluga, Mesija, kraljevi, sam prorok Izaija, anonimni

prorok i njegovi učenici. Obrađuje se univerzalno spasenje, teologija novosti,

apokaliptički opis svijeta, eshatologija, evangelizacija i poziv na svetost i spasenje.

Poglavlja 1 - 39 pripadaju proroku koji je djelovao u 8. stoljeću pr. Kr. U tom

dijelu se uglavnom govori o teofaniji poziva i svega onoga što je u pozivu naznačeno

41

41

kao konkretna zadaća, te pitanja prava i pravde, budućnosti i mesijanskog obećanja,

političko-teološkog odnosa proroka prema vladajućim ustanovama i pojedincu.38

Većina teologa taj dio pripisuje proroku Izaiji, Protoizaiji ili Prvom Izaiji. U 6,1-13 se

opisuje Izaijin poziv koji se događa u Hramu u Jeruzalemu i tu se ocrtava jedna od

nezaboravnih slika biblijskog susreta s Bogom. Tu Izaija izvješćuje sam o tom

događaju koji je odredio cijeli njegov kasniji život.39 U tom je glavni dio tzv. knjiga o

Emanuelu s mesijanskim proroštvima. Lik Emanuela daje tom dijelu pečat.

Poglavlja 40 - 55 se naslanjaju na prethodna poglavlja i imaju nekih zajedničih

obilježja, pa se autora naziva Drugim Izaijom ili Deuteroizaijom, iako se razlikuju po

stilu, jeziku, teološkim temama koje su obrađene te po vremenu kad je živio.40 O

pozivu se govori u 40,1-11, gdje stil i jezik otkrivaju vrsnog pisca te se tu nudi sadržaj

cijele knjige.41 Tekst započinje: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite

srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz

Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje“ (40,1-2).

Poglavlja 56 - 66 čine treći, zasebni dio koji se naziva Treći Izaija ili Tritoizaija.

Knjiga sadrži različite tekstove iz poegziskog razdoblja.42 Poziv anonimnog proroka

opisuje se u 61,1-11, a poslanje navješta radost, nadu te slobodu i puno oslobođenje

za one koji su siromašni, jadni, prezreni, robovi, a to će sve Gospodin učiniti u „godini

milosti Jahvine “ (61,1-2).

1.1 Izaijin poziv u knjizi o Emanuelu (6,1-8)

Tekst prorokovog poziva glasi: "One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh

Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu

Svetište. (2) Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da

zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. (3) I klicahu jedan

drugome: 'Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!'

(4) Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se

napuni dimom. (5) Rekoh: 'Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u

narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!' (6)

38 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004, 105.39 B. LUJIĆ, Zadaća i poslanje proroka Izaije. Egzegetsko-teološka analiza Iz 6, Bosna Franciscana 17 (2002) 54-74.40 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 106.41 C. TOMIĆ, Začeci židovstva. Knjige: Ezra i Nehemija, Drugi i Treći Izaija, Hagaj i Zaharija, Malahija i Obadija, Joel i Jona, Job, Psalmi, Mudre izreke, Pjesma nad pjesmama, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988, 33.42 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 107.

42

42

Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; (7)

dotače se njome mojih usta i reče: 'Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i

grijeh oprošten.' (8) Tad čuh glas Gospodnji: 'Koga da pošaljem? I tko će nam poći?'

Ja rekoh: 'Evo me, mene pošalji!'

Ovi reci su iz prvog dijela Izaijine Knjige o Emanuelu u kojoj su sabrana

proroštva o sirsko-efrajimskom ratu. Tu se ostvaruju prijetnje izrečene u 6,11-13. Prvi

dio (6,1-5) ima svoju paralelu u 1 Kr 22,19-22 gdje se govori o viđenju što ga je imao

Mihej, sin Jimlin. No unatoč sličnosti, Izaijin i Mihejev poziv se znatno razlikuje jer

Mihej ostaje stalno u službi promatrača, te treba priopćiti samo ono što je vidio, dok

Izaija postaje aktivnim sudionikom razgovora i izvršiteljem poslanja.43

Izaija upravo u trenutku dok pribiva bogoštovnim činima u jeruzalemskome

hramu doživljava Boga i u sebi čuje Božji poziv u proroke (Iz 6,1-13).44 U

dramatičnom viđenju Izaija vidi Gospodina (adonaj) kako sjedi na prijestolju, a

skutovi njegova plašta ispunjavaju Svetište (6,1). Prijestolje je visoko i uzvišeno. Iz tih

opisa prijestolja proizlazi logičan zaključak da je Gospodin koji sjedi na tome

prijestolju nedostiživo uzvišeniji i bitno drukčiji od svih zemaljskih vladara.

Gospodinovo okruženje pokazuje kako je posrijedi nesvakidašnji događaj jer je

teško susresti se s Gospodinom, a još je teže bilo što o njemu konkretnije izreći.45

Oko Jahve se nalaze neobična šestokrilna bića nazvana serafima (6,2).46 U tom

kontekstu su upotrebljeni glagoli: ksh-pokriti i ml'-ispuniti. Jahve ostaje skriven ne

samo ljudima nego i serafima: „Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila:

dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio“ (6,2). Glagol

„ml'“ se u svojim izvedenicama spominje u recima 6,1.3.4., a veže se uz teofaniju u

Svetištu i uz Zemlju koju ispunja Jahvina slava. Hram je znak svega stvaranja, a

Jahve ga je podigao usred Izraela.47

Pojam qadoš-svet serafi tri puta ponavljaju čime se izražava istinska punina

Jahvine svetosti.48 Svetost Božja je središnja tema navještaja kod Izaije: „Svet! Svet!

43 Usp. B. LUJIĆ, Zadaća i poslanje proroka Izaije, ... 55.44 A. REBIĆ, Središnje teme Staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 160.45 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 128.46 To su neobična bića sa šestorim krilima. Dvama pokrivaju svoje lice, jer ni oni ne mogu gledati onoga na prijestolju, dvama svoje noge, izraz pristojnosti, a dvama krilima se služe pri pokretu, služe Bogu (Jonatanov Targum). Usp. R. GRADWOHL, Bibelauslegungen aus jűdischen Quellen, 1, Stuttgart 1995, 157-158.47 Usp. C. TOMIĆ, Veliki proroci, Knjige: Druga knjiga o Kraljevima, Druga knjiga Ljetopisa, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Mihej, Nahum, Serfanija, Habakuk, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1987, 12.48 Usp. B. LUJIĆ, Zadaća i poslanje proroka Izaije, ... 159.

43

43

Svet Jahve nad Vojskama“ (6,3). On često naziva Jahvu „Svecem Izraelovim“ (1,4;

5,19.24; 10,17.20 i dr.). Ta Božja svetost zahtijeva od čovjeka da i on sam bude

posvećen, tj. odijeljen od svega profanoga, očišćen od grijeha, dionik Božje

pravednosti. U retku 6,4 se spominje dim koji označuje Jahvinu istinsku prisutnost: „a

Dom se napuni dimom.“ Serafi su ushićeni onim što gledaju i to se na poseban način

odražava u cijelom svijetu. Sav svijet podrhtava pred Božjom svetošću i slavom.

Slava je drugo ime za Božje biće koje iznutra prožima sva stvorenja, to je

osobna Božja objava koja sve zahvaća i podržava u životu, osobito čovjeka, svoju

sliku, koji je slava Božja.49 Izaija je razmišljao o božanskim tajnama i sada se pred

njegovom dušom objavljuje Jahve u svom sjaju i blještavom svjetlu.50

Prorok reagira užasnuto jer je mislio da neće opstati: „Jao meni, propadoh! Jer

sam čovjek nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja

Jahvu nad Vojskama!“ (6,5). Tu se vidi Izaijin strah pred Bogom, jer sada on snažnije

shvaća ćudoredno obilježje Božje svetosti i otkriva onaj ponor između sebe grešnika i

svetog Boga, između naroda koji ga okružuje i zahtjevnoga, svetog Boga.51

Prorok je očišćen od grijeha i sada može poslušati poslanje koje mora ispuniti.

On čuje glas Gospodnji: „Koga da pošaljem? I tko će poći?“ (6,8), te odgovara: „Evo

me, mene pošalji!“ (6,8). Bog mu objavljuje poslanje: „Idi i reci tom narodu: Slušajte

dobro, al' nećete razumjeti; gledajte dobro, al' nećete spoznati ...“ (6,9-10). Poslanje

je mučno i tjeskobno, jer narod ima tvrde uši, slijepe oči i okorjelo srce.52 Zbog svoje

tjeskobe prorok vapije i moli: „Dokle, o Gospode?“ (6,11).

Bog Izaiji nudi posljednju milost obraćenja, ali slijedi zaslužena kazna:

„Haranje veliko pogodit će zemlju, i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta

poput duba kad ga do panja posijeku. Panj će njihov biti sveto sjeme“ (6,12-13). Sveti

Bog će uništiti sve što je pogano, nečisto i grešno, i ostavit će samo 'sveto sjeme',

sveti ostatak koji će nanovo isklijati nad ruševinama i haranjima.53

Izaijino proročko poslanje događa se na temelju spoznaje stanja vlastite

grešnosti i Božje svetosti. Izaija je svjestan svoje nevrijednosti, nedostojnosti i

nezasluženosti, a Bog ga poziva i nudi svoju milost koju on mora slobodno i

svojevoljno prihvatiti.

49 Usp. C. TOMIĆ, Veliki proroci, ... 13.50 ISTI, 12.51 ISTI, 14.52 ISTO.53 ISTI, 15.

44

44

1.2Optimistički Izaijin poziv u zoru oslobođenja (40,1-8)

Izraelci su još u zarobljeništvu, a dobivaju poruku radosti i oslobođenja. Izrael

nastupa kao pojedinac i čitav narod. To svjedoči i tekst poziva, naroda i pojedinca:

"'Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. (2) Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu

da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi

dvostruko za sve grijehe svoje.' (3) Glas viče: 'Pripravite Jahvi put kroz pustinju.

Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. (4) Nek' se povisi svaka dolina, nek' se spusti

svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek' se poravna, strmine nek' postanu ravni.

(5) Otkrit će se tada Slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta

govorila.' (6) Glas nalaže: 'Viči!' Odgovorih: 'Što da vičem? – 'Svako je tijelo k'o trava,

k'o cvijet poljski sva mu dražest. (7) Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko

njih prođe. Doista, narod je trava. (8) Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg

ostaje dovijeka.'"

Navedeni reci su iz knjige Izraelove utjehe, drugog dijela Izaijine knjige (40 -

55), čiji se tekst naziva Deuteroizaija, prorok s kraja babilonskog zarobljeništva. Ovaj

prorokov poziv služi kao uvod u knjigu Izraelove utjehe, a utjeha je središnja tema

ovih poglavlja. Deuteroizaija shvaća svoju ulogu tješitelja (40,1-2), koju on temelji na

spoznaji da je Jahve istinski otkupitelj i velika nada za prognane Judejce.54 Sve je

sadržano u riječi koja se dvaput ponavlja: 'tješite!' čime izražava snagu osjećajnosti i

nježnosti, koja se otkriva u riječi 'moj' narod.55 Nakon izgnanstva Izrael je okajao

grijeh i sada je uspostavljeno savršano izmirenje s Jahvom. Jezik ljubavi i prijateljstva

uočava se i u rečenici „govorite srcu Jeruzalema“ (40,2).

Gotovo stereotipno zvuče riječi onome tko poznaje prorokovu poruku:

„Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu“ (40,3).

Jahve se iz Jeruzalema vraća siro-arapskom pustinjom i treba mu pripraviti putove

koji se poravnavaju kad vladari dolaze u pohode nekom gradu. U Babilonu je

postojao 'sveti put' kojim su prolazile svečane procesije s kipovima božanstava.

Prorok se ovdje koristi slikom prvog izlaska iz Egipta, kad je Jahve stupao na čelu

naroda. Sva priroda je zahvaćena: „Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je tijelo

vidjeti, jer Jahvina su usta govorila“ (40,5). Slava Jahvina je veličina pred kojom su

serafi prekrivali lice i koju čovjek ne može gledati, a da ne umre. U konačnoj objavi

bit će ona objavljena svakom čovjeku.56

54 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 286.55 C. TOMIĆ, Veliki proroci, ... 34.56 ISTO.

45

45

Poziv proroka je iznesen u obliku dijaloga s otajstvenim glasom i taj božanski

glas čuje samo prorok. „Svako je tijelo ko trava, ko cvijet poljski sva mu dražest.

Sahne trava, vene cvijet, kad dan Jahvin preko njih prođe. Doista, narod je trava,

sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka“ (40,6-8). Dah Božji

obara svaku ljudsku silu, a Božja riječ je vječna i njoj se ništa ne može oteti ili je

spriječiti.57

Bog suvereno upravlja: „Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, mišicom svojom

vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada. Kao pastir pase

stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje

dojilice“ (40,1-11). Prorok priznaje samo Jahvu za kralja Izraela. Jahve je prikazan

kao kralj, sudac, pobjedonosni ratnik, gospodar koji donosi naplatu, pastir i sigurni

vođa svog naroda. Slika Jahve pastira predstavlja milosrdnu ljubav Jahvinu prema

svakom pojedincu u zajednici Božjeg naroda.58

Poruka Deuteroizaije sva je pod znakom vjere u eshatološko spasenje. Prorok

vjeruje da je vrijeme krivnje i grijeha prestalo i da sada počinje novo vrijeme, vrijeme

povratka, spasenja i otkupljenja.59

1.3 Mesijin prorokov poziv (61,1-11)

I u trećem dijelu proroka Izaije nudi se poseban poziv, jer govori o anonimnom

liku i svečanom pomazanju: "Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza,

posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da

zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; (2) da navijestim godinu

milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu (3)

i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu

zahvalnicu mjesto duha očajna. I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim -

na slavu njegovu. Mesijin poziv se mnogostruko konkretizira: «Oni će nanovo dići

drevne razvaline, sazdati opet mjesta poharana, ruševine prošlih pokoljenja.» (5)

Tuđinci će doći da vam stada pasu, stranci će vam biti ratari i vinogradari. (6) A vas

će zvati 'Svećenici Jahvini', nazivat će vas 'Službenici Boga našega'. Uživat ćete

bogatstva naroda, blagom se njihovim dičiti. (7) Dvostruka bijaše njihova sramota -

rug i prezir bijahu im baština - zato će u zemlji svojoj baštinit' dvostruko, njihova će

biti radost vječita. (8) Jer ja, Jahve, ljubim pravdu, a mrzim grabež nepravedni.

Vjerno ću ih nagraditi i sklopiti s njima Savez vječni. (9) Slavno će im biti sjeme među 57 ISTO.58 ISTO.59 Usp. A. REBIĆ, Prorok čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1982, 61.

46

46

pucima i potomstvo među narodima. Tko god ih vidi, prepoznat će da su sjeme što

ga Jahve blagoslovi. (10) Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u

Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti, kao

ženik kad sebi vijenac stavi il' nevjesta kad se uresi nakitom. (11) Kao što zemlja

tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje, učinit će Gospod da iznikne pravda i

hvala pred svim narodima."

Tritoizaija naviješta radosnu vijest, evanđelje. Isus na početku svojeg javnog

djelovanja u Nazaretu primjenjuje na sebe proroštvo proročkog poziva (61,1-3) da

donese radosnu vijest ubogima i da iscijeli srca slomljena, da navijesti 'godinu milosti

Jahvine'.60 Isus i za sebe tvrdi: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me

posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima,

na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,18-19).

Spasenje je obećano i ono će ostvariti Bog sam ili preko svog Mesije, s kojim se

poistovjećuje (61,1-4). Prorok iznosi svoj poziv i predstavlja se kao pomazanik, a

poslanje mu je da naviješta evanđelje radosti i nade, a povratnicima, koji su siromasi,

robovi, jadni, prezreni i razočarani, naviješta evanđelje radosti i nade, navještaj

slobode i punog oslobođenja. Umjesto pepela ruha žalosti i duha očajna, dolazi

vijenac slave, ulje radosti i pjesma zahvalnica.61

Prorok najavljuje da će se promjena dogoditi kad Slava Božja zasja nad svojim

narodom (60,1). Tada će doista doći do poboljšanja stanja naroda (60,17), koji je još

uvijek u golemoj gospodarskoj nevolji (62,8-9), političkoj nesigurnosti (60,10.18),

okružen ruševinama i pustoši (61,4), pritisnut sramotom koja mu se bila dogodila

(61,7).

Stranci će osigurati materijalna dobra Izraelcima koji su postali narod

svećenika ovjenčani slavom (61,5-7). Bog uzima riječ da uspostavi vječni savez: „Jer

ja, Jahve, ljubim pravdu, a mrzim nepravdu, mrzim grabež nepravedni. Vjerno ću ih

nagraditi i sklopiti s njima Savez vječni“ (61,8).

Na kraju se prorok zahvaljuje Jahvi koji prebiva na Sionu: „Radošću silnom u

Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja,

zaogrnu plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi il' nevjesta kad se

uresi nakitom. Kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje, učinit će

Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima“ (61,10-11).

60 ISTI, 74.61 ISTI, 68.

47

47

1.4 Zajedničke crte Izaijinih poziva

U cijeloj knjizi se provlači govor o nekoliko važnih tema koje na stanovit način

sjedinjuju sva tri dijela u jednu cjelinu. Govori se o 'Svecu Izraelovu', qedoš Jisra'el,

koji prolazeći kroz svoj narod, okupljen na Sionu i oko Siona, svojom nazočnošću

„sudi, spašava, i na taj način, u povijesnim okvirima, doista proslavlja.“62

No 'Svetac Izraelov' različito postupa u pojedinim knjigama stavljenima u jedinstveno

djelo proroka Izaije. U Protoizaiji 'Svetac Izraelov' stavlja narod pred sud koji će biti

na neki način uvod njegova spasiteljskog djelovanja - Drugom Izaiji, i koji će voditi

njegovoj proslavi – Trećem Izaiji.

Sintagma 'Slava Jahvina' kebod Jhvh se provlači kroz sva tri dijela proroka

Izaije i ima svoje uporište u Izaijinom pozivu za proroka u Božjoj objavi, teofaniji.63

'Slavu Jahvinu' Izaija iskušava kao snagu koja ispunja svu zemlju (6,3), zatim je ta

ista slava obećana stanovnicima Jeruzalema (35,2), potom svakomu čovjeku (40,5), i

na kraju povratnicima iz progonstva (60,1-3; 62,2; 66,18). 'Slava Jahvina' predstavlja

Božju nazočnost na zemlji koja se u povijesnim okvirima, čovjekova postojanja,

pokazuje doista kao spasiteljska nazočnost. Smisao postojanja Izraela jest vjera u

Jahvu, posvemašnje predanje, oslon na Jahvu, no Izrael to odbija pa dolazi pravedni

sud spasenja.

Tema Siona ili Jeruzalema ima, u svim trima dijelovima, značajnu ulogu te

povezuje sve u jednu cjelinu (1,8; 12,6; 40,2.9; 52,1-2; 60,14; 62,7.11).

Kod sva tri Izaijina poziva postoje akteri, glavni likovi i nosioci poziva. To su

pojedinci koji imaju vezu sa zemljom i svijetom, ali ga nadilaze: Emanuel, Jahvin

Sluga i Pomazanik-Mesija. Svi su oni od Boga pozvani od prvog momenta postojanja

i službe. Oni ne grabe i ne trgaju se za taj poziv ali kada su uvjereni da ih Bog zove,

da trebaju služiti narodu, oni se odazivaju i Bog ih potvrđuje za tu službu. Bog njima

raspolaže, oni nastupaju u prilog naroda.

2. POZIV KOD PROROKA JEREMIJE (1,4-10)

Ovdje poziv dolazi na početku knjige. On je omeđen i govori ono bitno za

kasniji prorokov život: Dođe mi riječ Jahvina: (5) 'Prije nego što te oblikovah u

majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za

proroka svim narodima postavih te.' (6) A ja rekoh: 'Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne

umijem govoriti: dijete sam.' (7) A Jahve mi odvrati: 'Ne govori: 'Dijete sam!' Već idi k

62 B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 107.63 ISTO.

48

48

onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. (8) Ne boj ih se: jer ja sam s

tobom da te izbavim, 'riječ je Jahvina'. (9) I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta

mojih i reče: 'Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje. (10) Gle: postavljam te danas nad

narode i kraljevstva, da istrebljuješ i rušiš, da zatireš i ništiš, da gradiš i sadiš.'"

U osobi, proročkom poslanju i sudbini proroka Jeremije zgusnuta je cjelokupna

povijest izraelskog naroda i njegova odnosa s Jahvom.64 Spajajući u svojoj osobi dva

stoljeća, dva svijeta, Jeremija je s jedne strane bio sastavnica svjetova, a s druge

strane nemilosrdna razdijelnica opredjeljenja, ponašanja, vjerovanja, pa čak i

proročkog navještanja. Jeremijina proročka zadaća započinje u vrijeme kralja Jošije,

no intezivno djeluje nakon Jošijine smrti, za vrijeme vladavine kralja Jojakima i

kasnije Sidkije. Poziv u proroke vjerojatno je doživio u Anatotu za Jošijina vladanja,

dakle negdje oko 625. godine pr. Kr. (1,2; 25,3).65 Proročki ga poziv izvlači iz njegove

obitelji pa ne smije stvarati svoju obitelj (16,2), na što je po prirodi bio sklon. 66 Volio je

veselje i društvo, a kao prorok mora živjeti u samoći i nikada ne sjesti u društvo

veseljaka da se proveseli (15,17). Sav je uronjen u Boga i poslanje koje mu Bog

određuje.

Jeremija je u prvim poglavljima pod snažnim utjecajem proroka Hošeje, koristi

tako Hošein lik preljubnice da svojim suvremenicima predbaci posvojenje poganskih

obreda. Napada škrtost i pohlepu bogatih, neljudski odnos prema siromašnima i

prema slugama (34,8-22), predbacuje svojim sugrađanima nedostatak poštovanja i

povjerenja u njihovim međuljudskim odnosima (9,4-6), optužuje vjerske i političke

poglavare da su zanemarili svoju dužnost i zatajili svoju odgovornost i žestoko se

okomljuje na lažne proroke koji narodu navještaju mir (6,14; 5,30-31) onda kada je

rat jasno na pomolu. Jeremija je postavio radikalno pitanje o odnosu naroda prema

Bogu i pojedinca prema Bogu Jahvi. Cijelim svojim životom, celibatom i askezom,

molitvom i pokorom, Jeremija mora biti živa propovijed svome narodu i svemu

svijetu.67

Knjiga proroka Jeremije složena je od autobiografskih Jeremijinih dijelova.68

Neka mjesta su vezana uz pisara i tajnika Baruha, a veći dio tekstova pripada

64 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 286.65 Usp. A. REBIĆ, Prorok čovjek Božji, ... 53.66 C. TOMIĆ, Veliki proroci, ... 115.67 ISTI, 116.68 N. HOHNJEC, Djela proročka, Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 25.

49

49

deutoronomističkoj predaji.69 Jeremija svoj poziv opisuje u tri vremena i tri kitice kao

proročko posvećenje (1,4-10).

Božja riječ u Jeremijinom životu nije samo savjetodavna, nego i životvorna.

Spominje se u zahvaćenosti i trotaktnoj prožetosti u Jeremijinom životu (1,4).70

Jeremiji je najteži teret bila proročka služba. Bila mu je teža i mučnija nego drugim

prorocima. Osjećao je potrebu za Božjom pomoći. Njegova podložnost Bogu i

izvršavanje proročke službe, to je zaslužnije, što po naravi nije bio sklon prihvaćati je

slijepo. Osjećao je teret svoga poziva što ga je ustrajno vršio čak i onda kada se

osjećao da ga je Bog napustio. Prorok djeluje po riječi Božjoj, on je oboružan Božjom

riječi, osposobljen je za djelovanje.71 Prorok želi spriječiti srljanje u propast i

uništenje, pa zatire zlo, ruši i odstranjuje idole i njihova svetišta te zajedno s

korijenjem čupa korov i sve parazitske izrasline, ali isto tako sadi i ukorjenjuje dobro,

slaže i gradi život, zdanje, sveti Božji grad.72

Jeremiji se Jahve javlja prije samog rođenja: „Prije nego što te oblikovah u

majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila izađe, ja te posvetih; za proroka

svim narodima postavih te“ (1,5-6). Bog mu javlja da je na njega mislio već davno, da

ga je imao u svojem vječnom spasiteljskom planu, da ga je posvetio već u majčinu

krilu. Jeremija je svjestan da nema potrebnih svojstava da bude prorok, svjestan je

svog proročkog križa,73 no ne osjeća se tako jakim da bi ga mogao podnijeti. Taj

poziv je zapravo njegova osobna kob.74 Iz Jeremijina izvješća o pozivu proizlaze

činjenice da je on „spoznat i izabran unaprijed da bude prorok narodima“ (1,5).75

Susret s Bogom otkriva proroka kao čovjeka, koji se u svojim ljudskim

sposobnostima ne osjeća prikladnim za tako težak zadatak. Dijalog koji je prisutan u

1,6-8 govori da je izvješće napisano kasnije, a ne neposredno nakon događaja jer se

iz njega ocrtava potpuno iskustvo prema jednom tako mučnom zadatku kao što je

proročki, posebno u teškim povijesnim prilikama. Jeremija se pokušava oduprijeti

pozivu i govori kako je nesposoban za proročku službu (1,6), ali Jahve upravo takve

traži, potvrđuje svoju volju i ruši u njemu svaki otpor: „Ne govori: 'Dijete sam!' Već idi

69 ISTO.70 ISTI, 28.71 IST0.72 IST0.73 C. TOMIĆ, Veliki proroci ... 116.74 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 29.75 B. LUJIĆ, Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980, 105.

50

50

k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s

tobom da te izbavim“ (1,7-8).

Tada slijedi čin posvete, neka vrsta sakramenta proročkog poslanja:76 „I tada

Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: "Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.

Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ i rušiš, da zatireš i

ništiš, da gradiš i sadiš" (1,9-10). Jahvino doticanje proroka (1,9), a osobito stavljanje

riječi u prorokova usta "simbolički pokazuje da ono što prorok navješćuje nije njegova

samovoljna djelatnost, nego da iza tog poslanja stoji Jahve, koji - kao što svjedoči

redak 12 neće dopustiti da se njegova riječ ne ispuni: „Ja bdim nad riječima svojim

da ih ispunim!“ (1,12).77

Viđenje ustoličenja nije ništa spektakularno, već se odvija na sasvim

jednostavan način. Prolazi običnim putovima svoga sela i gleda obične pojave. Šeće

poljem, zima je pri kraju i prorok opaža rascvjetanu granu bademovu. I tu osjeti kako

mu dođe riječ Jahvina: „Što vidiš Jeremija?“ (1,11), a on odgovori: „Vidim granu

bademovu“ (1,11). Tada mu Jahve kaže: „Dobro vidiš, jer ja bdim nad riječima svojim

da ih ispunim“ (1,11). Tu je prisutna misao da Jahve bdije nad izvršavanjem svoje

riječi.78 Kao što rascvjetana grana naviješta sigurno proljeće, tako će i Gospodin

sigurno ispuniti svoju riječ. Badem se zove onaj koji bdije, kao prvi cvat, naviješta

proljeće: Gospodin je onaj koji bdije.79 Jeremija prolazi selom i gleda uzavrio lonac u

jednom dvorištu. Dođe mu riječ Jahvina: „Što vidiš?“ A prorok će: „Vidim uzavrio

lonac, a otvor mu gleda na sjever“ (1,13). I Jahve reče: „Sa sjevera buknut će zlo

protiv svih stanovnika ove zemlje.“ Vatra, nagib lonca i otvor, sve su to navjestitelji

strašnog suda. Uzavrio lonac upozorava na neprijatelja sa sjevera80 koji će navaliti na

Judeju i uništiti je zbog opačina što su počinili njezini stanovnici: ostavili Jahvu i svoje

povjerenje poklonili drugim bogovima (1,14-16): „Jer evo, ja ću sazvati sva sjeverna

kraljevstva. I ona će doći: svako će od njih staviti svoje prijestolje pred ulaz vrata

Jeruzalema, protiv svih zidina njegovih, i protiv svih gradova judejskih. I sudit ću im

za sve opačine njihove, zato što kadiše drugim bogovima i klanjahu se djelima ruku

svojih“ (1,15-16). Prorok naviješta da je to sud i kazna za sve grijehe naroda.

Jahve Jeremiji naviješta da će biti osamljen, jedino će on biti s njime. „Ti bedra

svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovijediti. Ne dršći pred 76 C. TOMIĆ, Veliki proroci, ... 118.77 B. LUJIĆ, Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, ... 107.78 ISTO.79 Usp. C. TOMIĆ, Veliki proroci, ... 119.80 B. LUJIĆ, Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, ... 119.

51

51

njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te evo postavljam kao

grad utvrđeni, kao stup željezni, kao zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva

i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al' te neće

nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim“ (1,17-19). Jahve naređuje proroku da

započne svoje poslanje, „tako slabašna figura proroka spram tako golemog, jedva

izvedivog, opasnog životnog zadatka.“81 Milost poslanja čini ga hrabrim borcem i

neuništivim gradom, unatoč mučeničkom životu i trenucima napuštenosti, tjeskobe,

potištenosti, obeshrabrenja i ostalih muka s kojima se susreće.

Jeremija ostaje vjeran svojem pozivu i nikada ne sumnja u njega, kroz cijeli

svoj dugi proročki vijek, četrdeset godina velikih borbi i neuspjeha, svjestan je da

gradi nešto veliko i vječno za Božji spasiteljski plan.

3. BOGOVIĐENJE I POZIV PROROKA EZEKIELA (1 – 3, IZBOR)

Prorok Ezekiel započinje svoje djelo viđenjem i njemu se događa poziv:

"Godine tridesete, četvrtog mjeseca, petog dana, kad bijah među izgnanicima na

rijeci Kebaru, otvoriše se nebesa, i ja ugledah božanska viđenja. (3) Spusti se na me

ruka Jahvina. (4) Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći

oganj. (5) Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku. (6) U svakoga

četiri krila. (11) Svako imaše dva krila što se spajahu i dva krila kojim tijelo pokrivahu.

(13) A posred tih bića vidjelo se kao neko užareno ugljevlje ... iz ognja sijevaše, i

munje bljeskahu. (22) Nad glavama bića bijaše nešto kao svod nebeski, nalik na

sjajan prozirac. (26) Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir,

poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. (27) I vidjeh

kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj od njegovih bokova naviše i od njegovih

bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane. (28) Taj blijesak na sve

strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao

slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice. (2,14) Tada me duh prihvati i ponese. (2,15) Te

ostadoh među njima sedam dana kao omamljen."

Ezekiel je sin svećenika Buzije iz Jeruzalema, a djeluje od 592. do 572. godine

pr. Kr. u Babilonu kamo ga je odveo Nabukodonozor, zajedno s kraljem Joakinom i

drugim istaknutim građanima. Proročki poziv dobiva u Babilonu, a pozivu prethodi

bogoobjava koja je «fenomen iskustva, podarena proroku i on, da bi to prenio

drugima u riječi, koristi sve svoje sposobnosti koje su mu na raspolaganju da to

81 ISTI, 106.

52

52

unese u svakidašnji ljudski jezik».82 Ezekiel je nastanjen u zemlji kaldejskoj83, u

naselju Tel Abib na rijeci Kebaru koja je zapravo veliki kanal koji povezuje Eufrat i

Tigris. Poziv se događa u vrijeme vrlo burnih i tragičnih dođagaja koji dovode do

razorenja Jeruzalema i Hrama. Poteškoću predstavlja izraz 'trideseta godina', jer to

ne može biti za vrijeme odvođenja kralja Joakina. Ta godina se redovito uzima kao

početak prorokova službovanja u hramu. Ezekiel dobiva poziv na posvećenom

mjestu okupljanja zajednice, ali je to neugledno i skromno mjesto.84 Nalazi se u

nečistoj, poganskoj zemlji i pozvan je da započne svoju službu proroka, svećenika.85

Poziv kod Ezekiela ima dosta sličnosti Izaijinom i Jeremijinom pozivu. Kod

Izaije (6) seraf dodiruje njegova usta, kod Jeremije sam Jahve pruža ruku i dodiruje

njegova usta, a Ezekiel blaguje svitak Božje riječi, čiji je sadržaj ispunjen gorčinom,

ali je proroku u ustima sladak kao med (3,3). Riječ Božja je slatka u ustima onog koji

je prima u vjeri i predanosti Božjoj volji (Ps 19,11; 119,103). U tekstu se uočava

shema proročanskog poziva kakvu smo susreli i kod navedenih proroka: 'lice' koje

poziva, posveta, iznenađenje, poruka koju mora navijestiti i poslanje. Viđenje je

slično kao i kod Izaije, izraženo slikama vatre, vjetra, potresa i oblaka. Prorok ima

viđenje petog dana četvrtog mjeseca: «Godine tridesete, četvrtog mjeseca, petoga

dana kada bijah među izgnanicima na rijeci Kebaru, otvoriše se nebesa i ja ugledah

božanska viđenja» (1,1). Prorok na jedan uzvišen, duhovni, transcendentni način želi

predočiti ono što ga obuzima i što doživljava: «Tada me duh prihvati i ponese. I ja

iđah ogorčen i gnjevna srca, a ruka me Jahvina čvrsto pritisla. Tako stigoh u Tel

Abib, k izgnanicima koji življahu na rijeci Kebaru - onamo gdje se bijahu nastanili - te

ostadoh među njima sedam dana kao omamljen» (2,14-15). Bogoobjava, vizualni i

akustički slijed omamljuju proroka i on je gotovo uzet, pada u besvijest, kao da ima

epileptički napad pred upravo doživljenim uzvišenim događajem.86 Ezekiel voli

opisivati viđenja s mnogo pojedinosti koje valja odgonetnuti. On želi opisati svoje

iskustvo susreta s Bogom, bori se sa slikama, koristi ih da bi izrazio ono što je

doživio, ali uzalud.

82 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 42.83 Kaldejci su aramejska skupina, koja je početkom prvog tisućljeća pr. Kr. prodrla u Babiloniju i zauzela najplodniji dio, jezgru, i izazvala velike političke promjene u tom predjelu i na cijelom starom Istoku. (C. TOMIĆ, Veliki proroci, … 185.).84 ISTI, 186.85 ISTI, 184.86 Usp. N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 42.

53

53

Viđenje Jahvinih kola: «sigurno je upućeno prognanicima, no neke su

pojedinosti nejasne, ali je opći smisao razumljiv da Jahvina duhovna pokretljivost nije

vezana uz Jeruzalemski hram, nego može slijediti svoje vjernike u progonstvo».87

Upravo nam apstraktnost viđenja Jahvinih kola želi pokazati kako je: «Jahve

nedokučiv, da boravi u nedostupnu svjetlu, ali je prisutan i djelatan u svemiru,

posebno u životu proroka i svakog pojedinca preko svojeg Duha».88 Objava slave

Jahvine u viđenju Jahvinih kola navještaj je mesijanskog mira Božjem narodu. Prorok

se otvorio Duhu i Duh ga je Jahvin učinio prorokom, glavarom, vođom i utemeljiteljem

nove životne zajednice prognanika. Viđenje je izraženo kao olujni vihor, koji nosi

kišne oblake pune munja i grmljavine, kako dolaze sa sjevera, kao da će potopiti sav

svijet i rastrgati zemaljske stožere, kola i svemirske sfere, pretvoriti sve u pustoš

kada se spusti ruka Jahvina (1,3). Na svom u početku sve dolazi sa sjevera, sa

sjevera otkud udari silan vihor, veliki oblak.

Viđenje opisuje četiri bića sa četiri lica: «Usred toga kao nešto kao četiri bića,

oličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri obraza, u svakoga četiri krila» (1,5-6).

Ta bića podsjećaju na znamenite asirske kerube, leteće bikove, koji imaju glavu

čovjeka, tijelo bika i krila orlova. Ovdje svako biće ima sva četiri znaka da označi

vrhunac stvaranja: duhovnu snagu čovjeka, dostojanstvo lava, nesavladivu snagu

bika i brzinu orla.

Ta Božja bića se pojavljuju kao «sjajna duga, znak vjekovnog saveza s novim

stvaranjem nakon uništenja prvoga grešnog stvorenja u potopu (Post 9,16), te je tako

i ovo viđenje navještaj novoga svijeta, koji nastaje nakon rušenja grešnog

čovječanstva».89 U jeruzalemskom hramu, u Svetištu nad Svetištem nalazi se

Jahvina prisutnost nad kerubima – kolima koja su prijestolje, podnožje nevidljivog i

nedostupnog Boga. Krila ovih bića i oplate kola ispunjeni su očima, nebo je osuto

zvijezdama kao Božjim očima, očima Svevida, da prati i s ljubavlju vodi događaje u

svijetu i u povijesti čovjeka. U kršćanskoj predaji i ikonografiji četiri bića postaju četiri

evanđelista, kao bića koja nose nova nebesa, na novoj zemlji. To su jednostavno

transcendentalna bića, atributi Božji.

Jahve se Ezekielu objavljuje u: «tuđoj zemlji i time pokazuje kako nije vezan ni

uz Hram, ni uz Jeruzalem, ni uz samu zemlju, jer Jahve je gospodar i u 'tuđoj zemlji'

87 Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994, 1225.88 C. TOMIĆ, Veliki proroci, … 188.89 ISTI, 189.

54

54

kao što je to i u Judeji i Jeruzalemu, jer njegova moć ne poznaje granica». 90 Ulaskom

Jahvina duha Ezekiel biva poslan narodu odmetničkom, sinovima tvrdokorna i

okorjela srca (2,3-4) s posve određenom zadaćom da znaju, iako su odmetnici, kako

je prorok među njima. Ezekielova poruka se može ukratko sažeti ovako: «Judejski je

narod zgriješio, Bog je pravedan i sprema se na kaznu, opsjedanje Jeruzalema i

velika deportacija uskoro će pokazati što znači Jahvina intervencija».91 Prorok s tom

porukom ide pred narod, svjestan da mu nije zagarantiran uspjeh jer narod nije ni

Boga prihvatio, a kako će onda njega te je on: «po bogoobjavi i u svom pozivu

zapravo rekapitulirao odlazak Jahvine slave iz grada Jeruzalema».92 Prorok prima

svu tragiku Božje riječi u svoj život, a svoju životnu sudbinu shvaća kao sudbinu

Božje riječi u tome povijesnome trenutku i zbog toga je «prorokova poruka uvjerljiva i

onda kad nije ugodna za uši slušatelja i onda kad nije obećanje za narod.»93

POZIV DANIELA I TROJICE MLADIĆA (1,8-16)

Prorok Daniel nastupa zajedno s trojicom plemenitih mladića i oni započinju

svoj životni put s Bogom: "Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima

i vinom s njegova stola, pa zamoli dvorjaničkog starješinu da ga poštedi te se ne

okalja. (9) Bog dade Danielu te nađe dobrohotnost i smilovanje u dvorjaničkog

starješine. (10) Starješina reče Danielu: 'Bojim se svoga gospodara kralja; on vam je

odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mršavija nego od drugih dječaka vaše

dobi, ja ću zbog vas biti kriv pred kraljem.' (11) Tada reče Daniel čuvaru koga bijaše

dvorjanički starješina odredio Danielu, Hananiji, Mišaelu i Azarji: (12) 'Molim te,

pokušaj sa svojim slugama deset dana: Neka nam se daje povrće za jelo i voda za

pilo. (13) Vidjet ćeš onda kakvi ćemo biti mi a kakvi dječaci koji jedu od kraljevskih

jela, pa učini sa svojim slugama po onome što budeš vidio.' (14) On pristade i stavi ih

na kušnju deset dana. (15) A nakon deset dana oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi

dječaci koji jeđahu od kraljevskih jela. (16) Od tada čuvar dokinu njihova jela i obrok

vina što su imali piti te im davaše povrće."

Ovi reci su iz knjige o Danielu koja je pripadala najvjerojatnije makabejskom

razdoblju iz 2. stoljeća prije Krista. U knjizi se obrađuje Danielov buran životopis

zajedno s apokaliptičkim sadržajem koji ga je posebno obilježio. Knjiga sadrži

90 B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 266.91 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993, 229.92 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 42.93 Usp. W. ZIMMERLI, Botschaft des Propheten Ezechiel, u: Studien zur alttestamentlichen Theologie und Prophetie, München 1974, 113-117.

55

55

kanonski i deuterokanonski dio, tj. dijeli se na autobiografski (1 - 6), apokaliptički (7 -

12) te deuterokanonski dio (13 - 14).94 Pisac drži u napetosti maštu čitatelja snažnim

pripovijestima i maštovitim viđenjima koja se također susreću kod proroka Ezekiela.

Poznato je da Daniel potječe iz ugledne obitelji, Ezekiel govori o pravedniku po

imenu Daniel (14,14.20). Daniel je najvjerojatnije stvarno židovski heroj i predaja o

njemu čuva razne zgode iz njegova života i djelovanja. U Kumranu je nađen spis o

Danielu i njime se služi pisac.95 Pisac uočava da je teško živjeti u vrijeme Antioha IV.,

«beozbožnika koji je ukinuo Zakon i blagdane, opljačkao Hram, žrtve odstranio, a

uveo poganski kult.»96 Slično su ponekad nastupali Nabukodonozor i njegovi

nasljednici, a Bog im je naravno, pravedno uzvratio. Autor, kada posiže za tim

događajima iz prošlosti, misli zapravo na budućnost. Daniel je zastupao da povijest

ima svoj svršetak i Bog će svijet privesti kraju, a i samo ime Daniel znači «Bog je

sudac».97

Daniel je pripadao najfinijm dječacima, oni su se tri godine pripremali u obilju i

disciplini da kao vođe naroda žive na dvoru u Babilonu: «Kralj naredi Ašfenazu,

starješini svojih dvojranika, da dovede od Izraelaca nekoliko dječaka kraljevskog ili

velikaškog roda … Kralj im odredi dnevni obrok od kraljevskih jela i od vina sa svoga

stola. Neka se odgajaju tri godine, a poslije bi imali stajati pred kraljem. Među njima

bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja» (1,3-6). Danielu Bog na indirektan

način očituje da će ga pratiti na njegovom životnom proročkom putu dajući

dvorjanskom starješini dobrohotnost i smilovanje prema Danielu: «Bog dade Danielu

te nađe dobrohotnost i smilovanje u dvorjaničkog starješine» (1,9). Oni su naime

morali jesti s kraljeva stola, tj. blagovati nečista jela, posvećena idolima čime je

njihova vjera još više ugrožena, no dječaci odluče da se «neće okaljati kraljevim

jelima i vinom s njegova stola pa zamole dvorjaničkog starješinu da ih iskuša kroz

deset dana dajući im povrće za jelo i vodu za piće što kao vjerni Židovi mogu

blagovati».98 Unatoč strahu prema gospodaru kralju, starješina «pristade i stavi ih na

kušnju deset dana» (1,14). Oni zaista postanu ljepši i ugojeniji nego svi ostali dječaci:

«Bog im dade znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti te se nakon tri godine

94 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 48.95 Usp. C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, Knjige: Prva i Druga o Makabejcima, Tobija, Judita, Estera, Propovjednik, Sirah, Knjiga Mudrosti, Daniel, Baruh, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989, str. 104.96 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 49.97 Usp. ISTO98 Usp. C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 104.

56

56

obrazovanja kralj uvjeri da su ova četiri dječaka deset puta vrsniji od svih čarobnjaka

i gatalaca i zadrži ih na svom dvoru.»99 Iako su živjeli od biljne hrane i vode, bili su

«jedriji od ostalih mladića, a Bog ih je obdario mudrošću koja je nadilazila mudrost

babilonskih mudraca».100 Ovi reci imaju jasnu poruku: «Židovi koji žive u drugom

stoljeću, u opasnosti su da ih zavede blještavilo poganske civilizacije, pisac im jasno

kaže da oni posjeduju višu mudrost prema kojoj je grčka kao neko čarobnjaštvo i

gatanje, a ako ostanu vjerni otačkim predajama u hrani, Bog će sigurno nagraditi

njihovu vjernost».101

Pisac potom donosi sliku iz prošlosti, maštovitu i punu smisla za običnan

narod koji pozna taj način govora. Jedna takva priča koja zrači skrivenim je ona o

snu koji je usnuo Nabukodonozor: «Druge godine Nabukodonozorova kraljevanja

usni Nabukodonozor sanje: njegov se duh zbog toga uznemiri, a san ga ostavi. Kralj

naredi da se pozovu čarobnjaci i gataoci, zaklinjači i zvjezdari da protumače kralju

njegove sanje» (2,1-2). Za stari židovski mentalitet san je sredstvo kojim se

božanstvo služi da nešto objavi čovjeku, a za Daniela je to samo književni oblik koji

podsjeća na egipatskog Josipa (Post 41).102 Nabukodonozor je veoma uznemiren

zbog sna koji je usnio, ali se više ne sjeća njegovog sadržaja te saziva mudrace,

raznih zanimanja, kako bi odgonetnuli kraljev san (2,1-3). Mudracima

Nabukodonozor prijeti smrću ukoliko ne bi bili u stanju odgonetnuti njegov san, a ako

odgonetnu, bit će obilno nagrađen (2,5-11), no ni jedan mudrac, ni astrolozi, gatari,

čarobjnjaci ni psihoterapeuti ne mogu pomoći te kralj naredi da se poubijaju svi

mudraci u Babilonu (2,11-12).

Tada na scenu stupa Daniel: «Daniel uđe u svoju kuću te sve kaza Hananiji,

Mišaelu i Azarji, svojim drugovima, da mole milosrđe u Boga Nebeskoga radi te

tajne, da Daniel i njegovi mudraci ne poginu s drugim mudracima babilonskim (2,17-

18). Daniel moli i ne stavlja na prvo mjesto vladara nego Boga (2,20-23), i on vjeruje

da «molitvom komunicira s Bogom, molitva pogađa stvarnost, ona je Božji apel koji je

objavio njegovo ime, ljubav i moć, takva molitva ne opterećuje već je pomoć.»103

Molitva Danielu daje sigurnost u dobar ishod koji se i ostvaruje: «Daniel ode k Arjoku,

kome bijaše kralj naredio da smakne mudrace babilonske. Uđe i reče mu: «Ne ubijaj

mudraca babilonskih! Odvedi me kralju pa ću mu otkriti što san znači» (2,24). Daniel 99 ISTI, 107.100 W. J. HARRINGTON, … 229.101 Usp. C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 107.102 Usp. ISTO103 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 50.

57

57

se susreće s kraljem i on mu poput kaldejskih mudraca priznaje da nema čovjeka koji

bi otkrio tu tajnu, ali Bog na nebu daje znamenja.

Daniel iznosi san o golemom, blistavom i zastrašujućem kipu (2,31-35), a taj

usnuli kip predstavlja ljudsku mudrost i moć. Slijedi opis toga kipa: «Tome kipu glava

bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza,

dijelom od gline» (2,32). Tada se na kip odvali kamen, na njegov najlomljiviji dio te ga

razbije i odstranjuje, kamen postaje brdom i ispunja zemlju (2,34-35). Daniel iznosi

tumačenje sna: «Bog nebeski je Gospodar povijesti. Nabukodonozor je glava od

zlata; slijedi medijsko kraljevstvo prikazano u srebru, zatim perzijsko mjedeno i

konačno posljednje grčko, podijeljeno: željezo je pomiješano s glinom.»104 Vjernici u

vrijeme Antiohova progona koji je «prikazan kao vrhunac zla i s njime je nastupilo

vrijeme kada će Bog pokazati svoju snagu»105, znali su kako su iščezla bez traga

babilonsko, medijsko i perzijsko kraljevstvo, a tako će nestati i kraljevstvo Aleksandra

Velikog, koje je podijeljeno i počiva na krhkim nogama. Kamen koji zdrobi kraljevstva

«znak je Božjeg kraljevstva, koje nikad neće propasti i neće prijeći na neki drugi

narod, a samo će ostati dovijeka.»106 Daniel naviješta kraljevstvo koje će ostvariti

Krist (Lk 1,33). Nabukodonozor, strah i trepet Istoka, baca se na zemlju i priznaje

Danielu: «Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj

tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu» (2,47).

Danielu se Bog objavljuje u snu i viđenjima kojima on spoznaje skrivene

njegove nakane: «To su snovi i viđenja koji po otajstvu Božjeg povijesnog plana

razotkrivaju107 i uče čitatelja kako treba razumjeti svoju vlastitu situaciju (2; 7 - 12): što

je veća stiska u svijetu, to je veća i potreba za Božjim zahvatom».108 Zemaljska

kraljevstva nastaju i nestaju, «najavljuju samo svršetak vremena, sile zla su

slobodne, ali dolazi pobjeda, mir i obnova svega, preobražaj svijeta po Božjem

zahvatu».109 U prvome viđenju (7,1-28) posrijedi su četiri životinje ili nemani koje

imaju svoja simbolička značenja. Prva je slična lavu, druga kao medvjed, treća kao

leopard, a četvrta je bila strašna i imala je deset rogova i gvozdene zube (7,3-8).

Nemani predstavljaju četiri kraljevstva, koja vladaju Istokom od 7. do 2.

stoljeća prije Krista, a svaka od tih nemani želi uspostaviti vječno kraljevstvo,

104 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 107.105 W. J. HARRINGTON, … 410.106 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 107.107 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 357.108 N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 49.109 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 113.

58

58

suprotno Božjem kraljevstvu. Okrunjeni lav s orlovskim krilima je babilonsko

kraljevstvo, koje se pomoću svojih velikih kraljeva popelo do neba, ali se na kraju

skrhalo. Medvjed je medijsko kraljevstvo, koje je uništilo mnoge narode, a krilati

leopard s četiri glave, to su 4 kralja perzijskog kraljevstva, koje je osnovao Kir i

vladao na četiri strane svijeta. Golemi zmaj sa željeznim pandžama je grčko carstvo,

koje je osnovao Aleksandar Veliki, a deset rogova su on i njegovi nasljednici, a rog je

naime bio simbol snage.

Srce viđenja je Sin čovječji i navješta se njegov dolazak: «Gledah u noćnim

viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi

Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu

služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova je vječna i nikada neće proći,

kraljevstvo njegovo neće proći» (7,13-14). Sin čovječji je u svom izvornom značenju:

«čovjek koji dolazi na oblacima nebeskim, dakle dolazi iz područja božanskoga, on je

zapravo tajanstvena osoba koja je suprostavljena četirima nemanima, a nemani

dolaze odozdo, dok čovjek dolazi odozgor».110 On predstavlja narod svetih, samo

onaj narod koji je ostao vjeran Bogu i ustrajao usprkos progonstvu, dostojan je da ga

predstavlja čovjek. Sveci su predani u kraljeve ruke, ali to je bilo vrijeme kušnje te

sada i njemu dolazi svršetak: «A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod nebesima dat će

se puku Svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti

služit će njemu» (7,27). Možemo povući paralelu s Novim zavjetom gdje Isus sebe

naziva Sin Čovječji i to u sinoptika 70 puta, kod Ivana 12 puta: «Sin čovječji je Sluga

Jahvin, koji se predaje u ruke ljudi (Mt 17, 22) da ga razapnu i pokazat će se u

slavi.»111

Za bolje shvaćanje ovog termina važno je promotriti povijesni kontekst koji

uključuje dva objaviteljska događaja: «Teofaniju koja obuhvaća povijest svijeta u

kojoj se Bog pokazuje nadmoćan silama kaosa i na kraju kao sudac svijeta koji će

uspostaviti svoje kraljevstvo, a drugi je Božji čin kojim će postaviti na svoje mjesto

čovjeka koji će vladati stvorenjem što će biti oslobođeno od sila kaosa, što podsjeća

na sionsko-davidovsku predaju koja omogućuje mesijansko tumačenje ovog

teksta.»112

U drugom viđenju, borba ovna i jarca, pokazuje sukob medijsko-perzijskog

carstva s Aleksandrom Makedonskim. Četiri velika roga označuju podijeljeno

110 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 357.111 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 115.112 Usp. B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 357.

59

59

Aleksandrovo carstvo, a mali rog (8,9-12) je Antioh IV. Epifan «koji nesmiljeno

pustoši te zatire junake i narod sveca, pa će iz čistog mira upropastiti mnoge, ali će i

on biti skršen».113

U trećem viđenju Daniel razmišlja i istražuje broj godina koje se prema

riječima proroka Jeremije, imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema. U viđenju mu

anđeo objašnjava da će to biti «sedamdeset sedmica» godina (490 godina) koje

«označavaju prolaz do pomazanja Svetog nad svetima, Mesije»114, a nakon toga će

nastati novo razdoblje za Izrael, iako će biti ubijen «Pomazanik» (9,26). Pogubljeni

Pomazanik je «veliki svećenik Onija III. kojega je Menelaj dao ubiti ne osjećajući

pritom da je on kriv za njegovo pogubljenje.»115 Osim simbola sedmice, u ovom

viđenju imamo i pokajničku molitvu: «Ona pretpostavlja nevolju naroda te uključuje

molbu za oprost od grijeha koji utječu na povijest i stvaraju neodrživo stanje za

narod.»116

U posljednjem viđenju Daniel govori o događajima koji će uslijediti, tu se

najjasnije razrađuje apokaliptička tematika. Tema je borba koja je prikazana objavom

anđela, borba anđela poganskih naroda i Mihaela, zaštitnika Božjeg naroda. Povijest

se opisuje tajanstvenim jezikom: «Od osvajanja Aleksandra Velikog, preko podrobno

ocrtane borbe Egipta i Sirije, da bi se zaustavila na Antiohu IV. Epifanu, koji Bogu

navješta rat i mnogi će mučenici slavno pasti.»117 Na kraju se objavljuje budući svijet

u kojem Božji narod ulazi u preobraženi svijet i postaje dionikom nebeskog svijeta:

«Bit će to u vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U

ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u knjizi. Tada će se

probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu,

za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili

pravednost, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost» (12,1-3).

Danielova knjiga je velika knjiga nade i ohrabrenja u teškim danima kušnje,

gdje se otkriva Božja pomoć i pobjeda Božje mudrosti nad idolima i nad poganstvom,

to je zapravo svevremenska knjiga jer ju je vrlo lako projicirati u sadašnjost i

budućnost. Bog je gospodar svijeta i povijesti, «on podiže i ruši zemaljske kraljeve i

113 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 115.114 Usp. N. HOHNJEC, Djela proročka, ... 50.115 ISTI, 116.116 B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 357.117 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 116.

60

60

pripravlja konačno eshatološko mesijansko kraljevstvo, tajanstveno u sebi, ali dolazi

sigurno, i bit će vječno i sveopće.»118

NEPODMITLJIVI POZIV PROROKA AMOSA (1,1-2; 7,10-17)

Prorokov poziv valja posložiti s početka knjige i iz vremena kad ga svećenici

izgone iz betelskog svetišta: "Riječi Amosa, pastira iz Tekoe. Njegova viđenja o

Izraelu u doba judejskoga kralja Uzije i Jeroboama, sina Joaša, izraelskoga kralja,

dvije godine prije potresa. (2) Veli on: "Jahve grmi sa Siona, iz Jeruzalema glas mu

se ori; stočarski pašnjaci tuže i suši se vrh Karmela (1,1-2) Amasja, svećenik

betelski, poruči izraelskom kralju Jeroboamu: "Amos se urotio protiv tebe usred doma

Izraelova; zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi. (11) Jer ovako on govori:

'Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će iz svoje zemlje u izgnanstvo.'" (12)

Amasja reče Amosu: "Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje

prorokuj! (13) Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište,

kraljevski hram." (14) "Nisam bio prorok ni proročki sin" - odgovori Amos Amasji - "bio

sam stočar i gajio sam divlje smokve: (15) ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče:

'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.' (16) Sada čuj riječ Jahvinu. Ti veliš: 'Ne

prorokuj protiv Izraela, ne proriči protiv doma Izakova.' (17) Zato ovako govori Jahve:

'Tvoja će žena bludničit' po gradu, sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti, tvoja će se

zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u izgnanstvo

iz svoje zemlje'" (7,10-17).

Amos je najstariji prorok među prorocima piscima. Živio je u 8. stoljeću prije

Krista u Izraelu za vrijeme kraljeva Uzije i Jeroboama II. Njegova knjiga je prvi pisani

proročki spis. Dolazi iz Južnog, a djeluje u Sjevernom kraljevstvu, u mjestu Betelu u

Samariji i to vrlo kratko, za vrijeme jednog hodočašća, tj tjedan dana, mjesec dana ili

jednu hodočasničku godinu. Prije odaziva proročkom pozivu, bavio se pastirstvom i

zemljoradnjom, uzgajao je divlje smokve: «Nisam bio prorok ni proročki sin … bio

sam stočar i gajio sam divlje smokve» (7,14), a sada je svjestan da je njegovo

poslanje božanskog podrijetla: « … ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ′Idi

prorokuj mojemu narodu Izraelu′» (7,15). Budući da je bio stočar i poljoprivrednik

«Amos ni u kom slučaju nije mogao biti siromašan, nego je vjerojatno spadao u

srednji ili čak bogatiji sloj tadašnjeg pučanstva».119 On vrlo dobro uočava kakva je

situacija u svijetu u kojem živi: «jednako je dobro upućen i u povijesne događaje, ne

118 C. TOMIĆ, Vrijeme iščekivanja, … 117.119 Usp. H. W. WOLFF, Dodekapropheten 2, Joel, Amos, Neukirchen – Vlyn ²1975, 107.

61

61

samo izraelske povijesti, nego i one susjednih naroda, što je osobito vidljivo iz govora

protiv Izraela i stranih naroda u 1,3 - 2,16.»120 Za vrijeme svog života mnogo se selio

sa stadom, u potrazi za boljim pašnjacima, te je tako upoznavao mnoge ljude i

njihove običaje i vidio «kako se na njihovom području šire oblici poganske religije

sjevernog Kanaana i kako sinovi Izraelovi otpadaju od otačke vjere.»121 Amos je imao

izvanredno proročko iskustvo: «Svjestan je svoga poziva i razlikuje svoje proročko

iskustvo od iskustva službenih ekstatičkih proroka (hozeh-vidjelac i nabi-prorok) iako

i on prorokuje.»122

Već na početku knjige počinje uvod u prijetnje i opomene i tu se izriče sve ono

što će prorok kasnije izložiti narodu: «Jahve grmi sa Siona, iz Jeruzalema glas mu se

ori; stočarski pašnjaci tuže i suši se vrh Karmela» (1,2). Riječi «grmljavina» i «glas»

vezani su s Božjom objavom na brdu Sinaju (usp. Izl 19), od tada su to pojmovi

prateći znakovi Božje objave, Božjeg zahvata u svijet. Riječ Božja djelovala je kao

strašna oluja koja se zna sručiti na prirodu i u hip je opustošiti (usp. Am 7,4) i u toj

oluji «prorok gleda sliku suda Božjega nad zemljom i nad narodom. To je inače čest

motiv starozavjetnih proroka ( usp. Iz 5,6; 11,15; 19,17; 42,15; Jr 12,4 i dr. ).123 Jahvin

glas se ori u osobi proroka Amosa sa Siona, sve do Karmela koji je «aluzija na

proroka Iliju, koji je na Karmelu djelovao i tu dokrajčio poganski kult koji se po

Karmelu širio.»124

Prorok promatra znakove svojeg vremena i «pokušava svojim suvremenicima

otkriti dublji smisao onoga što mu Duh Božji otkriva»125: «Ništa ne čini Jahve a da

osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.» (3,7). Prorok je Božji poslanik,

glasnogovornik, Bog ga je osobno odabrao i pozvao, «to je uvijek poziv odozgo,

dolazi iz neistraživih dubina Nedostupnog, od Boga.»126 Amos je osobno doživio

Boga i s njim je imao istinsko duhovno iskustvo: «Doživio je Boga kao povrijeđenog

zaručnika: Bog je sebi izabrao narod kao svoju predragu svojinu, kao svoj izabrani

narod, kao svoje sveto svećenstvo.» 127 U odlomku 3,3-8 nalazi se sedam retoričkih

pitanja: «Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore? Riče li lav u šumi ako plijena

120 B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 70.121 Usp. A. REBIĆ, Amos prorok pravde, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993, 6.122 C. T. TOMIĆ, Poruka spasenja Svetog Pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983, 418.123 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 30.124 ISTO125 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 16.126 C. TOMIĆ, Ilijino vrijeme. Knjige: Prva i Druga o kraljevima, Prva i Druga Ljetopisa, Amos, Hošea, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1985, 170.127 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 17.

62

62

nema? … Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne

prorokuje?» (3,3-8). Ta retorička pitanja je Amos često koristio, vjerojatno kao

odgovor na prigovor u vezi s njegovim poslanjem i u 3,7-8 donosi neotklonjivost

proročkog poziva: «Ništa ne čini Jahve Gospod a da svoje osnove ne otkrije slugama

prorocima. Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne

prorokuje?» (3,7-8).

Središnji dio govora o Amosovom pozivu se nalazi u recima 7,10-17 koji su od

velike važnosti za njegov poziv jer sadrže važne biografske podatke o Amosu. Prizor

se zbiva u svetištu, u Betelu: «To je kraljevsko svetište koje je svojom ljepotom i

zdanjima moralo biti suprotnost jeruzalemskom hramu koji se nalazi 20 km južnije.»128

Odlomak je sastavljen od dijaloga i ima četiri dijela: a) Amasja prijavljuje Amosa

kralju (7,10-11); b) Amasja naređuje Amosu da napusti Betel i ode u Judeju, uz

uvredljive riječi: «Ondje jedi kruh svoj!» (7,12-13); c) Amos se poziva na poziv Božji

(7,14-15) i d) izriče prokletstvo Amasji u kojem je na neki način uključen i Izrael

(7,16-17). Amos svoj poziv jasno očituje u retku 7,14 kada govori betelskom

svećeniku Amasji: «Nisam bio prorok ni proročki sin. Bio sam stočar i gajio sam

smokve. Ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: Idi, prorokuj mome narodu

Izraelu!» (7,14). On želi reći da nije bio po zvanju prorok niti je pripadao proročkim

bratstvima, koji su živjeli od svog poziva i za svoja proroštva dobivali što im je

potrebno za uzdržavanje (Jr 6,13; 18,10; Mih 3,5; Iz 28,7). On se sam uzdržavao od

svog stada i rada sa smokvama, a poziv je dobio nenadano u pustinji: «Idi, prorokuj

mome narodu Izraelu!» (7,15). Odlomak 7,10-17 vrlo je važan za bolje poznavanje

proročkog poslanja koje se temelji na osobnom iskustvu s Bogom Jahvom, a ne

nekom osobnom opredjeljenju (usp. 3,8). Amos je svjestan da ga je Bog pozvao da

bude prorok narodu izraelskome po volji onoga koji ga je pozvao i poslao, a to je

Bog Jahve.

Prorok govori jer je Bog prvi progovorio, a budući da je Bog progovorio, čovjek

ne smije i ne može šutjeti: «Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne» (Jr

4,19). On se susreo i vidio nevidljivoga Boga koji stanuje u nedostupnom svjetlu:

«Vidjeti Boga i susresti s Bogom znači uči u Božji plan, u plan ljubavi koji ima sa

svijetom, znači sve promatrati Božjim očima, postati znak, postati Jahvina usta, da

Jahve preko njega objavi svoju riječ spasenja».129 Jahve je Amosa izabrao za svojeg

128 C. TOMIĆ, Ilijino vrijeme, … 176.129 C. TOMIĆ, Ilijino vrijeme, … 171.

63

63

poslanika, da nastupa u njegovo ime, «njegovo je poslanje milosno, karizmatsko; tu

je Duh Božji na djelu.»130 Amos o Jahvi govori s kultnim i teološkim tonom

strahopštovanja: «Bog je po njemu neistraživ, neodređen i s njim se ne raspolaže i

manipulira.»131

Treći dio knjige (Am 7,1 - 9,10) sadrži pretežno viđenja kojima prorok pred

svojim učenicima i pred svojim protivnicima opravdava svoj proročki poziv. Viđenja

su po svom objaviteljskom značenju bliska simboličkim činima te pripadaju među

glavne oblike proročkog navještaja, ona su «konstitutivni element proročkog

iskustva»132, zapravo «ona su ponavljanje egipatskih zala: skakavci, suša i visak s

kojim će se mjeriti izraelska nedjela.»133 Amos je duboko potresen vjersko-moralnim

padom svoga naroda i svjestan je da pripada grešnom narodu, a «viđenja koja ima

na početku svoga poziva pomažu mu da produbi svijest grešnosti svoga naroda, ali i

Božje veliko milosrđe.»134

U prvom viđenju (Am 7,1-3) Jahve pokaza proroku skakavce (hebr. gobaj), a

skakavci su za Palestinu bili velika nevolja i ubrojeni su među egipatska zla,

pojavljuju se u rano proljeće te proždiru usjeve i travu. Prvi otkos pripada kralju i

njegovu stadu, druga kosidba, otava, služila je malim najamnicima, seljacima.

Prikazujući Jakova kao malena, prorok očekuje Božji zahvat, jer se Bog smiluje

malenima, ubogima i potlačenima. Prorok posreduje kod Boga i moli za milost:

«Jahve Gospode, oprosti, molim te! Kako će Jakov preživjeti onako malen?» I Jahve

se stoga pokaja: «Neće biti», reče Jahve» (7,2-3). Skakavci su kazna za grijeh i

Jahve treba oprostiti narodu da nestane zlo skakavaca, što on i čini u svojem

antropomorfnom govoru, «o Bogu se u Starom zavjetu govori kao o čovjeku koji

osjeća, raduje se, srdi, kaje…»135

U drugom viđenju (7,4-6) govor je o suši: oganj proždrije veliki Bezdan,

kozmički ocean i poče gutati polje. Obuhvaća se cjelokupna priroda, more i zemlja:

«Posrijedi je mitska kozmologija ili kozmografija Staroga istoka kojoj su ispod zemlje

silne vode, ocean odnosno bezdan voda koje naviru kroz izvore i potoke na zemlju

(usp. Post 7,11; Ps 36,6; Iz 51,10).»136 Jahve se pokazuje kao gospodar prirode, ali

130 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 59.131 N. HOHNJEC, Djela proročka, … 62.132 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 118.133 N. HOHNJEC, Djela proročka, … 65.134 C. TOMIĆ, Ilijino vrijeme, … 172.135 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 120.136 ISTI, 121.

64

64

još više se objavljuje kao Jahve koji oprašta, koji se smiluje, jer Izraelova egzistencija

i na prirodnoj i na povijesnoj razini ovisi o Jahvinu praštanju i smilovanju.

Treće viđenje se razlikuje od prethodna dva po strukturi, sadržaju, obliku i

posljedici. Predmet viđenja je tajanstveni predmet: «Prorok vidi čovjeka na kositrenim

zidinama (odnosno bakrenim ili željeznim zidinama, tako prema hebr. homat ′ anakh )

s viskom (hebr. ′anakh) u ruci.»137 Viskom se mjeri uspravnost zida na njegovim

temeljima, a ukoliko zid nije pravilno uspravljen, on će se prije ili kasnije srušiti. Jahve

tumači proroku kako je visak zapravo stavljen unutar njegova naroda, i Jahve će

ustanoviti može li se Izrael održati ili propasti. Jahve će udariti narod na najosjetljivija

mjesta, na mjesta njihove nevjerice: « Razorit ću uzvišice Izakove» (7,9). Prorok ne

posreduje molitvom kao kod prva dva viđenja: «Među svim plemenima zemaljskim

samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše» (3,2).138 Tako je Izrael

morao iskusiti muku svoje nevjernosti, «jer Jahve više nije stajao na strani naroda; on

se sada, istina ne svojom voljom, okrenuo protiv naroda.»139

U četvrtom viđenju (8,1-3) pogled je usmjeren na kotaricu zrela ploda,140 zrelih

smokava koje simboliziraju «kako je posrijedi svršetak jednoga procesa koji Jahve

označuje kao kraj naroda.»141 Viđenje želi predočiti proroku da je Izrael na kraju puta

svoje nevjernosti i kako taj put za Izrael neće biti nimalo ugodan: «Došao je trenutak

suda, trenutak smrti, razaranja i uništavanja»,142ali on je nužan za pročišćavanje

odnosa između Jahve i naroda. Prorok ostaje pasivan u svom djelovanju kao i kod

trećeg viđenja i uočava se da je «kazna za grijehe Izraela neodgodiva.»143

U petom viđenju (9,1-4) prorok vidi Boga kraj žrtvenika ili nad žrtvenikom u

nekom svetištu, na mjestu na kojem Bog prebiva na najizvrsniji način. Božja

prisutnost u svetištu jamstvo je spasenja za vjernike, ali u ovom viđenju to su «riječi

koje slijede, naviještaju razorenje svetišta».144 U ovom viđenju prorok želi pokazati

Izraelu kako će ga Bog uništiti jer mu je okrenuo leđa: «Budući da je narod bio

okrenuo svetište u njegovu protivnost, Jahvi ne preostaje ništa drugo, ako uistinu želi

spasiti narod, nego da razori svetište kao mjesto nevjernosti naroda.»145

137 ISTO138 ISTI, 122.139 B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 76.140 To nije svakidašnji predmet s kojim se tumači stvarnost i koji svatko može vidjeti. Riječ je o predmetu – simbolu koji Jahve daje vidjeti, koji on zapravo pokazuje. Usp. H. W. WOLFF, … 367.141 B. LUJIĆ, Starozavjetni proroci, ... 76.142 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, … 123.143 C. TOMIĆ, Ilijino vrijeme, … 172.144 A. REBIĆ, Amos prorok pravde, …123.145 LUJIĆ, B., Amos ili Bog koji susreće, Bosna Franciscana 9 , (1998) 36.

65

65

Amos osjeća da mora narodu objaviti katastrofu koja ga čeka, želi upozoriti

narod da traži Boga za spas «ostatka Josipova te da ne bude izbrisan»146 On je

pozvan od stada da objavi narodu Izraelu «Dan Jahvin» (5,18) koji neće biti sjajan i

blistav kako ga predočuju razni lažni proroci : «Bog je s nama» (5,14) pa mu se ništa

ne može dogoditi. Bit će to dan tmine i mrkline, a ne svjetla i sunčanog sjaja (5,20),

ako se ne obrate Bogu svome. Prorok ih poziva na obraćenje: «Tražite Boga i živjet

ćete» (5,6); «Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se

možda Jahve, Bog nad Vojskama smilovati ostatku Josipovu» (5,15).

ZAKLJUČAK:

U ovoj radnji prikazan je poziv kod izabranih proroka, njihov događaj poziva i

njihovo poslanje zbog kojeg su bili pozvani. Tema je izlaganje samog teksta kod

određenog poziva te daljnje obrađivanje bitnih odrednica vezanih uz temu. Uočava

se raznolikost Božjeg poziva, jer Bog poziva koga hoće i kada hoće. Bog se

približava čovjeku i on tek tada vidi svoju grešnost, nedostojnost i nedozrelost za

navjestiteljsku Božju službu. To susrećemo kod proroka Izaije: «Jao meni propadoh,

jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe

kralja, Jahvu nad Vojskama!» (Iz 6,5). Unatoč svoj toj bijedi, strahu i nedostojnosti

koju čovjek osjeća prema Božjem pozivu on je ipak vrijedan izabranja i poziva. Bog

ga uporno zove i oslobađa straha i tjeskobe: «Ne boj se: ja sam s tobom da te

izbavim» (Jr 1,8); «A ti, sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih: ′Trnje te

okružuje i sjediš među samim škorpijama.′ ne plaši se riječi njihovih i ne boj se

nimalo njihova pogleda jer oni su rod odmetnički» (Ez 2,6). Sam Bog podupire svog

izabranika, daje mu svoj autoritet i svojom djelotvornom snagom šalje ga na služenje

u narod božanskom snagom: «Evo u usta tvoja stavljam riječi svoje» (Jr 1,9).

Poziv je vrlo aktualna tema, ona se tiče svih ljudi, jer svatko je na neki način

pozvan da živi život koji mu je darovan, svi imaju neki cilj kojem teže, a u tome im

jedino može pomoći dragi Bog koji vodi svačiji život. Od davnina su ljudi pozivani od

Boga u posvećene službe, da ih ostvare u punini. Svaki čovjek u sebi ima klicu

onoga što želi biti u životu, što nije ostvario, a želio bi ostvariti navještaj spasenja. Na

prvom se mjestu ističu proroci koji su odigrali vrlo važnu ulogu u povijesno-

spasenjskom poslanju svijeta. Izbor proroka se događao u Božjem svijetu i u

povijesti, tj. u zemaljskom vremenu u kojem je određeni prorok živio.

146 C. TOMIĆ, Ilijino vrijeme, …172.

66

66

Da bi se protumačilo proročku ulogu i Božji poziv mora se poći od činjenice da

je taj poziv zapravo Božja tajna, misterij koji je dokučiv samo pozvanima, a vjerojatno

ga ni oni sami ne mogu u potpunosti objasniti pa valja ovu radnju završiti citatom:

«Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer

nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni

ljudi od Boga govorili» (2 Pt 1,19-21).

IZABRANA LITERATURA:

GRABNER-HAIDER, A., Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1997.

HARRINGTON, W. J., Uvod u Stari zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

HOHNJEC, N., Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2001.

LEON-DUFOUR, X., (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1969.

LUJIĆ, B., Amos ili Bog koji susreće, Bosna Franciscana 9 (1998).

LUJIĆ, B., Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1980.

67

67

LUJIĆ, B., Starozavjetni proroci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.

LUJIĆ, B., Zadaća i poslanje proroka Izaije. Egzegetsko-teološka analiza Iz 6,

Bosna Fransciscana 17 (2002).

REBIĆ, A., Amos prorok pravde, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

REBIĆ, A., Prorok čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.

TOMIĆ, C., Ilijino vrijeme, Knjige: Prva i Druga o kraljevima, Prva i Druga

Ljetopisa, Amos, Hošea, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb

1985.

TOMIĆ. C., Poruka spasenja Svetog Pisma Staroga zavjeta, Provincijalat

hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983.

TOMIĆ, C., Veliki proroci, Druga o kraljevima, Druga Ljetopisa, Izaija, Jeremija,

Ezekiel, Mihej, Nahum, Sefanija, Habakuk, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1987.

TOMIĆ, C., Vrijeme iščekivanja, Knjige: Prva i Druga o Makabejcima, Tobija,

Judita, Estera, Propovjednik, Sirah, Knjiga Mudrosti, Daniel, Baruh, Provincijalat

hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989.

TOMIĆ, C., Začeci židovstva, Knjige: Ezra i Nehemija, Drugi i Treći Izaija, Hagaj i

Zaharija, Malahija i Obadija, Joel i Jona, Job, Psalmi, Mudre izreke, Pjesma nad

pjesmama, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988.

WOLFF, H. W., Dodekapropheten, 2, Joel, Amos, Neukirchen-Vluyn ²1975.

ZIMMERLI, W., Botschaft des Propheten Ezechiel, u: Studien zur

alttestamentlichen Theologie und Prophetie, München 1974.

SADRŽAJ:

Predgovor……………………………………………………………….…2

I. Uvod………………………………………………………….…..3

II. Veliki proročki pozivi……………………………………….……6

1. Pozivi kod proroka Izaije…………………………………………...7

1.1. Izaijin poziv u knjizi o Emanuelu (6,1-8)……………………...8

1.2. Optimistički Izaijin poziv u zoru oslobođenja (40,1-8)...…...12

1.3. Mesijin prorokov poziv (61,1-11)……………………………..14

1.4. Zajedničke crte i povezanost Izaijinih poziva……………….17

2. Poziv kod proroka Jeremije (1,4-10)………………………….…19

3. Bogoviđenje i poziv proroka Ezekiela (1 – 3, izbor)…………...25

68

68

4. Poziv Daniela i trojice mladića (1,8-16)………………………...30

5. Nepodmitljivi poziv proroka Amosa (1,1-2; 7,10-17)……….….39

III. Zaključak…………………………………………………..……47

Izabrana literatura…………………………………………………….49

Sadržaj…………………………………………………………………51

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

VLAŠKA 38

ZAGREB

69

69

DIPLOMSKI RAD

(3)

PROFESORI BIBLIČARI SZ-a

NA KBF-u SVEUČILIŠTA

U ZAGREBU

MENTOR: STUDENT:

Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC MIHILL GOJANI

Zagreb, 2007.

I. Uvod u starozavjetni studij na KBF-u

Godine 1874. u Zagrebu je osnovano Moderno sveučilište u čijem se

sastavu od samog osnutka nalazio i Bogoslovni fakultet, koji je u sklopu

svoga studijskog programa osobitu važnost pridavao biblijskim kolegijima.

Još od samog vremena osnutka Sveučilišta, na Bogoslovnom je fakultetu

bilo osam (8) osnovnih znanstveno-nastavnih jedinica (stolica-katedri) za

koje se brinuo prvi profesorski zbor Bogoslovnoga fakulteta Kraljevskog

Sveučilišta u Zagrebu. Među tim jedinicama, katedrama bile su i dvije

katedre Svetog pisma, a to su: Katedra Svetoga pisma Starog zavjeta i

Katedra Svetoga pisma Novog zavjeta. Ovdje će u ovom diplomskom radu

70

70

riječ o Katedri Svetoga pisma Starog zavjeta. Pokušat će se prikazati život i

djelo bibličara koji su iz profesorskoga zbora predavali na već spomenutoj

katedri.

Biblijski skup imalo je svoje profesore koji su predavali svoje

predmete. Tako se na katedri Starog zavjeta spominje prof. dr. Franjo

Iveković koji je predavao biblijske predmete Staroga zavjeta i hebrejski

jezik, dok se na katedri Novoga zavjeta spominje profesor dr. Juraj

Posilović koji je predavao predmete novozavjetnih nauka na stolici

biblijskih nauka Novog zavjeta.147

Od osnutka Sveučilišta pa gotovo jedno stoljeće na Bogoslovnom

fakultetu pri katedri Starog zavjeta su bili slijedeći predmeti: Opći uvod u

knjige Starog zavjeta i Posebni uvod u knjige Starog zavjeta. Navedeni

predmeti bili su obično podijeljeni na dva razdoblja unutar Starog zavjeta

kao što su: od stvaranja do Jošue ili Mojsija, babilonskog zarobljeništva i od

tih odrednica do Isusovog rođenja.

Predmeti koji su se ticali egzegeze i tumačenja uglavnom su bili

ograničeni na mala djela u Bibliji, kao što su: Izbor i knjige Postanka, Jošua,

Job, Izabrani Psalmi, Mihej, Jona, Malahija i drugi. Ovi su se predmeti

uglavnom čitali i tumačili iz Vulgate ili iz izvornog, hebrejskog jezika.

Profesori koji su predavali predmete Starog zavjeta ujedno su predavali i

hebrejski jezik. Druge staroistočne jezike vezane uz Palestinu i dijelom uz

Bibliju, kao što su aramejski odnosno kaldejski, sirski i arapski predavali su

profesori Novog zavjeta i to sve do prof. dr. Janka Oberškog. Za današnje

prilike iznenađuje da su ovako opširno i raznoliko proučavali staroistočni

jezici.

Profesori Novog zavjeta također su predavali i jedan zajednički

predmet Starog i Novog zavjeta koji se zvao Biblijska hermeneutika. Prof.

dr. Janko Oberški je odmah od samog početka uz staroistočne jezike

započeo predavati također i Biblijsku arheologiju.148

Satnica pojedinih predmeta protezala se od četiri (4) do jednog (1)

sata po semestru. Profesori bibličari, kao i profesori drugih disciplina za

147 Usp. M. BERLJAK, Katedra kanonskog prava Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Tkalčić 9 (2005.) 419. 148 Prema arhivu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Vlaška 38.

71

71

vrijeme vršenja svoje profesorske službe također su vršili sveučilišne

službe rektora, prorektora, dekana i prodekana. Oni su i uz te sveučilišne

službe i dalje predavali svoje predmete.149

II. Pojedini bibličari

U daljnjem, središnjem dijelu ovog diplomskog rada biti će detaljnije

prikazani pojedini bibličari: njihovi životopisi, učinci na području

Bogoslovnog fakulteta, njihove službe te djela koja su pristupačna. Među

bibličarima o kojima će biti riječ u ovom radu, u zadnjem dijelu su

navedena i trojica koji i danas žive, a dvojica su i aktivni.

Slijede pojedini bibličari kronološkim redom počevši od starijih.

1) Prof. dr. Juraj Dočkal

Rođen je 1854. godine u Pisarovini kraj Jamnice, a umro je 1899.

godine u Zagrebu. Gimnaziju je pohađao u Požegi u nadbiskupskom

orfanotrofiju kod isusovaca, potom u orfanotrofiju u Zagrebu i naposlijetku

u nadbiskupskom sjemeništu, odakle je kao klerik položio ispit zrelosti u

gradskoj gimnaziji. Teologiju je završio u Pazmaneumu u Beču te je 1877.

godine zaređen za svećenika. Potom je poslan za kapelana u Varaždin, a

kratko vrijeme nakon toga postao je, iako samouk, profesor matematike i

fizike u nadbiskupskom liceju. Godine 1881. položio je doktorat iz teologije.

Osobito se bavio proučavanjem Svetog pisma te je u to vrijeme

raspravljao i pisao o temi stvaranja u šest dana. Poslije trinaestogodišnjeg

rada u nadbiskupskom sjemeništu 1891. godine postaje sveučilišni

predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Predavao je hebrejski

jezik i tumačio Sveto pismo Staroga zavjeta. Godine 1893. biva proglašen

redovitim profesorom uvodnih znanosti u Stari zavjet, tumačenja Svetog

pisma Starog zavjeta iz Vulgate i izvornog teksta i hebrejskog jezika na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Akademske godine 1894./1895. bio je

izabran za dekana, a akademske godine 1895./1896. bio je prodekan,

zatim je 1896. godine bio prorektor, a rektor Sveučilišta u Zagrebu bio je u

akademskoj godini 1897./1898. Bio je i ravnatelj u nadbiskupskom sirotištu

149 Gornje izlaganje se temelji na godišnjim i semestralnim redovima predavanja na Sveučilištu u Zagrebu.

72

72

1895. godine, a kroz devet godina i blagajnik društva sv. Jeronima.

Odlikovan je počasnim prisjednikom nadbiskupskog duhovnog stola.150

Od njegovih djela valja spomenuti: Slovnicu hebrejskog jezika,

Geologiju i Mojsijev heksameron i Jedinstvo roda ljudskoga.

(2) Prof. dr. Josip Volović

Rodio se 1858. godine u Srednjem Prilišću. Tu je polazio pučku školu,

a gimnaziju u Karlovcu i u Zagrebu. Po završetku prve godine studija na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu nastavio je studij u Rimu, na

Gregorijani. Godine 1883. proglašen je doktorom filozofije, a potom je

pohađao četverogodišnji studij teologije iz koje 1887. postiže doktorat. U

međuvremenu, 1886. godine, zaređen je za svećenika. Pohađao je

predavanja iz filozofije na Akademiji sv. Tome Akvinskoga.

Nakon završetka studija vraća se u domovinu, gdje u Zagrebačkoj

nadbiskupiji obavlja razne službe. Studirao je i crkveno pravo te je više od

50 godina radio na Nadbiskupskom ženidbenom sudu kao bilježnik,

prisjednik i kasnije predsjednik. Obnašao je i službu cenzora knjiga,

presinodalnog ispitivača i prisjednika Nadbiskupskog duhovnog stola. Zbog

svoje učenosti i marljivosti bio je izabran za prvostolnog prebendara te su

mu povjerene razne službe i poslovi. Doskora je to ostavio jer ga je

nadbiskup Posilović imenovao duhovnikom bogoslovskog sjemeništa.

Budući da se nije mogao posvetiti i prebendarskim dužnostima i poslovima

duhovnika, odrekao se beneficija i posvetio duhovnom odgoju mladeži.

Posve novo razdoblje života nastupilo je 1899. godine kada je

započeo predavati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kao profesor

predavao je Uvod u sveto pismo Staroga zavjeta, hebrejski jezik i

egzegezu Staroga zavjeta. Tu službu obnašao je četiri godine. Dvaput je

bio dekan Fakulteta, a prvi put je na tu službu postavljen 1908. godine.

Obnašao je i službu rektora Sveučilišta. Od 27. prosinca 1891. godine bio

je urednik «Katoličkog lista». Kad je imenovan kanonikom, napustio je

mjesto sveučilišnog profesora. No time se nije odijelio od sveučilišta, nego

je, kad je trebalo, predavao gotovo sve teološke discipline kao suplent.

150 Usp. S. KOREIĆ, Dr. Juraj Dočkal, Katolički list 50 (1899.) 19, 148; M. Marchetti, Dr. Juraj Dočkal, Danica (1900.) 137-143.

Godine 1910. imenovan je prvostolnim kanonikom. Postupno je

prolazio razne kaptolske službe. Postao je kanonikom magistrom i kasnije

arhiđakonom. Neko vrijeme bio je ravnatelj pobožnih zaklada, a postao je

čazmanski prepozit. Nadbiskup Bauer htio ga je za svog pomoćnog

biskupa, ali u tome nije uspio zbog protivljenja zagrebačke madžaronske

vlade. Tada je za nagradu i priznanje predložen i potom po svetoj Stolici

imenovan apostolskim protonotarom. Prihvatio je i službu prokantora i

neko vrijeme prokustosa. Umro je u Zagrebu 1942. godine.151

Napisao je i udžbenik: Introdukcija u Sveto pismo.

(3) Prof. dr. Ante Sović

Rodio se 1881. godine u Velikom Bukovcu kraj Ludbrega. Završio je

gornjogradsku gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu nakon

čega je 1905. godine zaređen za svećenika. Iste godine imenovan je

nadstojnikom nauka u Nadbiskupskom orfanatrofiju u Zagrebu. Godine

1908. postaje doktor teologije, a 1910. godine odlazi u Rim na Papinski

biblijski institut i opredjeljuje se za Svetog pisma Staroga zavjeta.

Poznavao je njemački, francuski, engleski, talijanski, španjolski, hebrejski,

grčki, arapski koji su mu pomogli u znanstvenom radu. Na prijedlog

rektora Biblikuma Leopolda Foncka počinje proučavati katene svetih

otaca, zanimajući se posebno za nepotpuni komentar monaha Nila (+

430.) biblijske knjige Pjesme nad pjesmama. Godine 1912. imenovan je

izvanrednim profesorom za Sveto pismo Starog zavjeta i za uvodne

znanosti u Sveto pismo kao i za biblijske jezike na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu, a već 1915. godine postao je redovitim

sveučilišnim profesorom. Imenovan je i počasnim predsjednikom

Duhovnog stola. Dva puta bio je prodekan i dekan Katoličkog bogoslovnog

fakulteta.

Želeći nastaviti rekonstrukciju Nilovog komentara 1913./1914.

godine poduzima stručno putovanje te posjećuje knjižnice u Münchenu,

Berlinu, Bruxellu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Madridu, Zaragozi, Milanu,

Torinu, Veneciji i Rimu. Pripremio je stotine stranica faksimil kodeksa

grčkog komentara u kojima su bili sačuvani tekstovi monaha Nila. Tako je

151 Usp. D. HREN, Mons. dr. Josip Volović, Katolički list 92 (1942.) 33, 385-386.

1920. godine rekonstrukcija završena, ali do danas tekst nije objavljen. Za

vrijeme istraživanja tog komentara u oksfordskoj je knjižnici pronašao i

jedan odlomak bezimenog komentara Pjesme nad pjesmama i zaključio da

se radi o komentaru Hipolita Rimskog.

Surađivao je u domaćim i stranim stručnim časopisima: «Biblica»,

«Bogoslovska smotra», «Katolički list». Prisustovao je brojnim

međunarodnim znanstvenim kongresima. U Katoličkom listu značajna je

njegova rasprava «Vatikan i Palestina», koja je kasnije prevedena na

talijanski i engleski jezik te članak «Nova navala Arapa na zidinu naricanja

u Jeruzalemu». Godine 1927. preveo je odnosno popravio prijevode 68

psalama za Rimski obrednik kao i 4 kantika te 9 lekcija iz knjige Jobove.

Posebno treba spomenuti i izložiti Sovićev prevodilački rad na

Svetom pismu. Preveo je Stari zavjet na hrvatski jezik. Da bi se tome

mogao posvetiti, dio predmeta predao je mlađem profesoru dr. Janku

Obreškom, povukao se u ljetnikovac pored Samobora. Taj je prijevod

Starog zavjeta s hebrejskog, aramejskog i grčkog jezika s paralelnim

hebrejsko-hrvatskim rječnikom i bilješkama za tumačenje teksta kruna

njegovog životnog stvaralaštva. Njegova zamisao bila je da ga izda kao

monumentalnu ediciju u folio formatu u pet svezaka no sve to zbog

materijalnih razloga nije uspio. Umjesto toga, u nakladi Zakladne tiskare

Narodnih novina, izdan je 1938. godine prospekt na šesnaest stranica. Taj

mukotrpni pothvat trajao je šest godina. Budući da Sović nije izvrsno

poznavao hrvatski jezik, zbog čega je pisao Vukovim jezikom, do tiska tog

prijevoda nažalost nije došlo jer se tadašnja kritika tome usprotivila.

Neobično je da je nazive biblijskih mjesta i osoba preveo imenima koja su

bila slična srpsko-pravoslavnim izrazima. Naime, umjesto Jošue Sović ima

'Josuj', umjesto Samuela 'Samuilo', umjesto Job 'Jov', umjesto Danijela

'Danilo', umjesto Boaz kod njega stoji 'Vojaz', umjesto Baruh piše 'Varuj',

umjesto Estere koristi oblik 'Jestira', umjesto Betlehem on ima 'Vitlejem'.

Mnogi su ga zbog toga oštro napadali, a on se pokušao braniti

odgovarajući da je to «hrvatski trud osnovan na konsekvenciji načela sv.

Ćirila...» Mnogi su se pitali i je li Sović preveo Sveto pismo samo za

svećenike ili i za vjernike kojima je čitanje bilo otežano bilješkama koje su

se nalazile uz sam rub teksta. Da ga ne bi tužili u Rim, Sović se ogradio

rekavši da ga je pisao prvenstveno za svećenike. Predlagane su brojne

promjene, ali Sović nije htio popustiti.

Nakon toga je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac predao mandat

prijevoda Svetog pisma nadbiskupu Ivanu Evanđelisti Šariću. Naknadno je

dr. Sović dopustio izmjenu pravopisa dr. Janku Oberškome tj. Hrvatskoj

bogoslovskoj akademiji, koja je u suradnji s Hrvatskim bibliografskim

zavodom unatoč svim prigovorima ipak htjela objaviti Sovićev prijevod, ali

nije uspjela zbog rata. Zbog istog razloga i rad dr. Oberškoga na

izmjenama ostao je nedovršen.

To se odrazilo i na njegovo zdravlje te je ožalošćen i izmučen

napornim znanstvenim radom umro 1941. godine. No, njegov rad nije bio

uzaludan. Dao je doprinos u razvoju književnog hrvatskog jezika, a njegov

je prijevod poslužio prevodiocima Biblije u izdavačkoj kući Stvarnost kao

temeljni prijevod u mnogim starozavjetnim knjigama.

Valja spomenuti njegove vrijedne objavljene Recenzije.152 Iznio je

svoj sud o prijevodu Svetog pisma dr. Čebušnika. Osvrnuo se pismeno i na

svoj prijevod Svetog pisma Starog zavjeta. Objavio je referate s

međunarodnih znanstvenih simpozija ili kongresa.

U rukopisu su mu ostali «Gramatika jevrejskog jezika s velikom

hrestomatijom» i «Studija o jedinstvenom pravopisu i akcentu, jednoga u

sebi, a trolična prema vani (e-ije-i), štokavskoga književnog jezika».

Tiskana su mu i sljedeća su djela:

Enkomij liječnicima u Svetom pismu, Sirah 38,1-15

De Nili Monachi Commentario in Canticum

Katolički bogoslovni fakultet i veza s realnim životom

Vatikan i Palestina

Psalmi u hrvatskom izdanju Rimskog obrednika

Plač Jeremije proroka, u hrvatskom prijevodu Rimskog misala

D. Kniewalda

Tel el Amarnski izvještaji i Sveto pismo

152 Usp. Arhiv Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Vlaška 38; J. OBERŠKI, Dr. Antun Sović, Bogoslovska smotra 29 (1941.) 362-368; A. REBIĆ, Antun Sović prevodilac Biblije na hrvatski jezik. O 110. obljetnici rođenja i o 50. obljetnici smrti, Bogoslovska smotra 61 (1991.) 103-112.

(4) Prof. dr. Janko Oberški

Rođen je 1893. godine u Strmcu. Klasičnu gimnaziju i Katolički

bogoslovni fakultet polazio je u Zagrebu na kojem je 1921. doktorirao o

temi «Hrvati prema nepogrešivosti Papinoj». U Rimu je 1936. godine

postigao licencijat biblijskih znanosti.

Radio je u svećeničkoj crkvenoj službi od 1918. do 1920. godine

kada prelazi u državnu službu gdje radi kao vjeroučitelj u Križevcima i

Zagrebu i kao honorarni nastavnik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu za pomoćne biblijske znanosti. Na istom se fakultetu

1937. godine habilitirao za docenta pri Katedri Svetoga pisma Starog

zavjeta. Početkom 1941. godine postaje redoviti sveučilišni profesor, te je

čak dva puta obnašao službu dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta (od

1944.-1946. godine i od 1948.-1950. godine.

Na Fakultetu je radio 40 godina. Kroz to vrijeme priredio je

studentima «Opći i posebni uvod u knjige Starog zavjeta» te čitav niz

komentara gotovo svim knjigama Starog zavjeta koji su uglavnom

objavljeni kao skripa za privatnu uporabu studentima teologije. Njegove

gramatike hebrejskog, sirskog i arapskog jezika dobile su i sveučilišne

nagrade za udžbenike. Osobito bogatom djelatnošću ističe se u

Bogoslovskoj smotri. Najznačajniji su mu radovi, i posebno izdani: Prorok

Malahija i Suvremene misli proroka Amosa. Za vrijeme rata priredio je i

prilog u Hrvatskoj enciklopediji o Bibliji. Djelovao je i na polju ondašnjeg

ekumenizma.

Zbog znanstvenog rada boravio je u mnogim zemljama te je

sudjelovao na kongresima. Aktivno je djelovao na raznim područjima. Od

1924. do 1938. godine s profesorom Bakšićem uređivao je «Katolički list».

Bio je predsjednik Katehetskog društva od 1924. do 1934. godine te se

zalagao za osuvremenjivanje školskih priručnika za višu vjeronaučnu

nastavu, a sam je napisao apologetski priručnik «Osnovi katoličke vjere».

Od 1940. do 1945. bio je predsjednik Hrvatske bogoslovne akademije. Od

1952. godine bio je predsjednik i u Hrvatskom književnom društvu sv.

Ćirila i Metoda u čijem je izdanju izašlo njegovo djelo «Biblijska povijest

Starog i Novog zavjeta».

Dr. Antun Sović predao mu je na doradu i izdanje svoj rukopisni

prijevod Starog zavjeta. Izdati cijelo Sveto pismo bila mu je najveća želja,

ali zbog rata i potreba Fakulteta i obveza u Zagrebačkoj nadbiskupiji nije

mu se stigao posvetiti.153

Slijedi izbor tiskanih djela prof. dr. Janka Oberškog:

Hrvati prema nepogrešivosti papinoj na vatikanskom koncilu,

Križevci 1921.

Život Sv. Stanislava Kostke, Zagreb 1927.

Strossmayerovi govori na vatikanskom koncilu. Izvorni tekst s

hrvatskim prijevodom i bilješkama, Zagreb 1929.

Osnovi katoličke vjere. Priručnik za vjeronauk u višim razrefima

srednjih škola, Zagreb 1941.

Hebrejska gramatika, Sveučilišni udžbenik, Zagreb 1948.

Biblijska povijest, Zagreb 1962.

Djela umnožena ciklosktilom Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa:

Sirsko-aramejska gramatika, Zagreb 1948.

Introdukcija u Svetog pismo, I. Opća, Zagreb 1966.

Introdukcija u Svetog pismo, II. Posebna, Zagreb 1967.

Prorok Amos, prijevod i tumačenje, Zagreb 1944.

Judita, prijevod i tumačenje, Za slušače Rimokatoličkog bogoslovnog

fakulteta, Zagreb 1952.

Komentar 1 Makabejske knjige, Zagreb 1964.

Egzegeza IV knjige o Kraljevima, Zagreb 1960.

Komentar 2 Makabejske knjige, Zagreb 1965.

Komentar Ezrine i Nehemijine knjige, Zagreb 1966.

Komentar Knjige Mudrosti, Zagreb 1960.

Egzegeza knjige Tobijine, (gl. 1-6).

Egzegeza knjige Danijela, (gl. 1-6).

Egzegeza knjige Exodusa, (gl. 1-8).

(5) Prof. dr. Celestin Tomić

153 Usp. Arhiv Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Vlaška 38; A. REBIĆ, Dr. Janko Oberški, Bogoslovska smotra 39 (1969.) 291-297.

Franjevac konventualac, hrvatski bibličar i teolog, rođen je 6. 10.

1917. godine u Visu, a umro 23. 9. 2006. u 89. godini života, 72.

redovništva i 64. svećeništva u Zagrebu.

Godine 1929. u Ptuju ulazi u sjemenište franjevaca konventualca, a u

novicijat u Zagrebu 1934. godine. Jednostavne redovničke zavjete polaže

20. VIII. 1935. godine, a svečane 13. X. 1938. godine. Teološki fakultet

pohađao je u Zagrebu i to od 1937. do 1941. godine, zatim na Papinskom

teološkom fakultetu sv. Bonaventure. Za svećenika je zaređen u Rimu 19.

12. 1942. godine. Licencijat u teologiji postigao je 1943. godine, a doktorat

1945. godine s tezom «Il mistero di Cristo secondo S. Ignazio Martire».

Papinski biblijski institut pohađao je od 1944. do 1947. godine, te je ranije

1946. godine stekao licencijat, a 1947. godine postao je Biblikumu

candidatus ad lauream.

Iste 1947. godine vraća se u Split, gdje na Visokoj bogoslovnoj školi

u razdoblju od 1947. do 1953. godine predaje Sveto pismo Starog i Novog

zavjeta i biblijske jezike. Godine 1953. premješten je u Zagreb kao

definitor Provincije te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu počinje

predavati biblijske jezike: hebrejski, grčki te latinski. Predaje Opći i posebni

uvod u Sveto pismo od 1953. goddine, najprije kao asistent pri Katedri

Svetoga pisma Starog zavjeta, zatim od 1976. godine kao izvanredni i od

1979. godine kao redoviti profesor. Vršio je službu prodekana akademske

godine 1977.-1978. i od 1982. do 1986. godine. Službu dekana obavljao je

od 1972. do 1982. godine i od 1986. do 1988. godine. Osim djelatnosti na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu profesor Tomić je od 1976.

do 1994. godine predavao razne biblijske predmete i na Filozofsko-

teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Zatim od 1970. godine i na

odjelu Obiteljskog instituta i od 1971. godine na Odjelu za kršćanski nazor.

Bio je član Vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije za nauk vjere.

Kada je izdavačka kuća Stvarnost iz Zagreba odlučila izdati novo

izdanje hrvatskog prijevoda Biblije, povjerila je taj zadatak tadašnjem

uredniku vjerskog časopisa «Glasnik sv. Antuna Padovanskoga», Ivonu

Ćuku. On je tu nakanu prenio kardinalu Franji Šeperu, koji je tu ponudu

prihvatio. Dr. Bonaventura Duda okupio je hrvatske bibličare koji su

pripremali tekstove. Celestin Tomić surađivao je kao biblijski lektor u

većini knjiga Staroga zavjeta i pripremio Uvod i napomene uz mudrosne

knjige Staroga zavjeta. Načinio je i biblijsku reviziju 1973. godine prilikom

izdanja Novog Zavjeta u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućka, te

biblijsku reviziju svih hrvatskih lekcionara. Pregledavao je i davao sud o

tim tekstovima i obavljao stručnu lekturu za Dopisnu teologiju.

Kardinal Franjo Kuharić, imenovao ga je za kauzu beatifikacije sluge

Božjega kardinala Alojzija Stepinca. U okviru te dužnosti predao je vota za

knjige i arhivsko gradivo, te bio član povijesne komisije te je dvije godine

proveo u Rimu kao iudex ex officio u pripremi tzv. informacija u istoj kauzi.

Kao član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualca

obavljao je razne službe, a 1965. godine general Reda franjevaca

konventualaca Bazilije Heiser proglasio ga je magistrom svete teologije i

umjetnosti. U nekoliko mandata vršio je službu definitora Provincije, a u

posljednjem mandatu bio je vikar Provincije.

Prof. dr. Celestin Tomić jedan je od najplodnijih hrvatskih teoloških i

biblijskih autora s velikom bibliografijom: u vremenu od 1939. do 2006.

godine objavio je oko 50 knjiga i gotovo 2 500 znanstvenih i stručnih

radova, članaka i recenzija.

Knjige s biblijskog područja su:

Poruka spasenja Staroga zavjeta, Provincijalat franjevaca

konventualaca, Zagreb 1970.

Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1971.

Psalmi. Kratki uvod i komentar, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1973.

Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1977.

Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca,

Zagreb 1978.

Ivan Krstitelj, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb 1978.

Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca,

Zagreb 1982

Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1983.

Pristup Biblij, opći uvod u Sveto Pismo, Provincijalat franjevaca

konventualaca, Zagreb 1986.

Veliki proroci, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca,

Zagreb 1987.

Začeci židovstva, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca,

Zagreb 1988.

Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1989.

Isus iz Nazareta: Bog s nama, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1990.

Isus iz Nazareta: Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1991.

Isus iz Nazareta. Gospodin slave, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1992.

Počeci Crkve: Petar prvak apostola, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1994.

Počeci Crkve: Pavao apostol naroda, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1995.

Počeci Crkve: Ivan evanđelist ljubavi, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1995.

Otkrivenje svetog Ivana apostola, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1997.

(6) Prof. dr. Adalbert Rebić

Rođen 1937. u Klenovcu Humskom. Pučku školu pohađao u Humu na

Sutli od 1944. do 1948. godine, klasičnu gimnaziju u Zagrebu od 1948. do

1956. godine. Vojsku je služio u Petrovaradinu i u Smederevu od 1957. do

1959. godine. Filozofski studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom

fakultetu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta

Gregoriana u Rimu od 1956. do 1961. godine, s prekidom služenja vojske.

Teološki fakultet pohađao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana od 1961.

do 1965. godine, Papinski biblijski institut, Biblijski fakultet od 1965. do

1967. godine. Doktorandsku godinu završio je na Teološkom fakultetu

Gregorianskog sveučilišta 1967. - 1968. godine. Doktorirao s područja

teoloških znanosti. Tema doktorske disertacije bijaše »Johannes der

Taufer. Traditions- und Redaktionsgeschichte«. Moderator je bio P.

Maximilian Zerwick, profesor na Papinskom biblijskom institutu. Doktorsku

disertaciju obranio 1. ožujka 1969. Objavio izvadak iz disertacije pod

naslovom: »Das Auftreten und die Predigt Joahannes des Taufers.

Redaktions- und Traditionsgeschichte in Mt 3,1-17 und par.« Excerpta ex

Dissertatione ad Lauream in Facultate Theologica Pontificiae Universitatis

Gregorianae, Roma 1969. godine.

Od akademske godine 1968. - 1969. predaje biblijske znanosti:

egzegeza Staroga zavjeta, Biblijska arheologija, Biblijska teologija i uvod u

pojedine biblijske knjige te istočne jezike hebrejski, arapski, sirski i

aramejski na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Povremeno predavao biblijske kolegije Staroga i Novoga zavjeta na

bogoslovnim učilištima u Zadru, od 1969. do 1970. godine, u Đakovu od

1971. do 1974. i od 1976. do 1978. godine, na Filozofsko-teološkom

institutu Družbe Isusove u Zagrebu od 1977. do 1980. godine te na

Teološkom fakultetu »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu od 1978. do 1980.

godine. Predavao je na institutima Katoličkog bogoslovnog fakulteta: na

Institutu za teološku kulturu laika, od 1973. do 1989. godine, na

Katehetskom institutu, od 1996. do 2004. godine, na Institutu za crkvenu

glazbu »Albe Vidaković« od 1974. do 1976.) te na Institutu za kršćansku

duhovnost.

Kao asistent radio je od 1968. do 1969. godine, kao predavač od

1969. do 1971. godine. Habilitirao se 1971. radnjom »Stvaranje svijeta i

čovjeka prema Post 1 - 3. Literarna analiza i teološka poruka«.

Sveučilišni docent bio je od 1971. do 1998. godine kada iste godine

postao izvanredni profesor. Pročelnik Katedre Svetoga pisma Staroga

zavjeta bio je od 1973. do 2005.

Obavljao razne službe na Fakultetu: pomoćnik glavnoga urednika

Bogoslovske smotre od 1970. godine, glavni urednik Bogoslovske smotre

od 1971. do 1993. godine. Od 1970. do 1992 godio bio je tajnik Teološko-

pastoralnog tjedna. Od 1970. do 1986. godine bio je pročelnik fakultetske

knjižnice. Vodio je brigu oko nabavke knjiga i časopisa. Od 1978. do 1988.

vodio je financijsko poslovanje fakulteta. Od 1972. do 1977. godine

potpredsjednik je a od 1977. do 2002. godine predsjednik Hrvatskog

mariološkog instituta. U tom svojstvu organizirao hrvatsku sekciju na

međunarodnim mariološkim kongresima u Rimu (1975.), na Malti (1979.),

u Zaragozi (1983.), Kevelaeru (1987.), Huelvi (1992.), Čenstohovi (1996.) i

u Rimu (2000.), s brojnim znanstvenim predavanjima. Ova je predavanja,

osim onih u hrvatskoj sekciji na međunarodnom mariološkom kongresu u

Rimu (1975.), objavio u šest zbornika koje je uredio i priredio za tisak.

Osim na Fakultetu, djelovao u izdavačkoj kući »Kršćanska

sadašnjost« kao urednik biblijskih izdanja od 1968. godine, a od 1995. do

1999. godine te opet od 2004. kao njezin direktor. Od 1992. do 2002.

glavni urednik je urednik Općeg religijskog leksikona u Leksikografskom

zavodu »Miroslav Krleža« u Zagrebu, koji je objavljen 2002. na 1064

stranice, bogato ilustriran, s oko 11.500 što opširnijih, što kraćih

natuknica.

Od 1970. godine član je Prebendarskog zbora zagrebačke

prvostolnice. Kao prebendar redovito obavlja u katedrali prebendarsku

službu: Sv. mise, propovijeda i ispovijeda. Pastoralnu službu obavljao i

preko ljeta u Njemačkoj; skoro svake godine zamjenjivao župnika Alfreda

Kolbea u Perchi kraj Starnberga i druge svećenike u drugim mjestima

Njemačke, te od 1980. zamjenjivao je kapelana časnih sestara

karmelićanki u Saint-Germain-en-Layeu kod Pariza, najčešće u mjesecu

srpnju ili kolovozu, naizmjence sa zamjenom u Njemačkoj. Od 1966.

organizirao je u Jeruzalemu biblijsko-arheološke seminare za naše

student(ic)e teologije i angažirane laike vjernike i vodio hodočašća po

Svetoj zemlji, do konca 2006. godine kao stručni vodič bio je 84 puta u

Izraelu. Od 1974. godine član je Društva hrvatskih književnih prevoditelja,

a od 1974. godine i član Društva umjetnika Hrvatske. Od 1980. redoviti je

član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu. Od 1990.

godine član je židovskog kulturnog društva »Šalom Freiberger« u Zagrebu,

gdje je od samog početka i član Upravnog odbora. Od 1974. član je

redakcije »međunarodnog teološkog časopisa Commimio« i u ime

uredništva »Svezaka« održava vezu s Communijom.

Od 26. 11. 1991. do 2. 2. 1996. predstojnik je Ureda za prognanike i

izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske. Od 09. 2. do 1. 12. 1995. ministar

je bez lisnice u Vladi Republike Hrvatske.

Odlikovan je 30. 5. 1995. visokim odlikovanjima Predsjednika

Republike: 1. Red kneza Trpimira, 2. Red Danice hrvatske i 3. Spomenica

domovinske zahvalnosti.

Dana 29. 4. 1995. dobio je godišnju nagradu Hrvatske akademije

znanosti i umjetnosti za doprinos od osobitog i trajnog značenja za

Republiku Hrvatsku u području društvenih znanosti. Odlikovan je

medaljom Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« prilikom 50.

obljetnice Leksikografskog zavoda a za zasluge u izradi »Općeg religijskog

leksikona«. Nagrađen nagradom »Numismate anthropologiae« od strane

Societas anthropologica croatica Gorjanović-Kramberger.

Dana 1. 11. 2005. umirovljen nakon 38 godina profesorskog

djelovanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Slijedi izbor Rebićevih djela:

Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21972.

Isusovo uskrsnuće. Činjenice, tumačenje, vjera, Kršćanska

sadašnjost, 2. prerađeno izdanje, Zagreb 1999.

Očenaš, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 21995.

Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 21996.

Prorok-čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 21996.

Blaženstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 21996.

Riječi života vječnoga, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988.

Amos, prorok socijalne pravde, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

Slovnica hebrejskoga jezika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 42004.

Alojzije Stepinac – hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937. Foto-

monografija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994.

Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.

Središnje teme Starog zavjeta. Biblijsko teološki pregled

starozavjetne poruke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.

Mali religijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

Jeruzalem 3000 godina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998.,

Biblijski i crkveno-povijesni vidovi euharistije i križa, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2005.

Biblijsko-teološki pabirci o Isusu Kristu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

2005..

Homilije za liturgijsku godinu B, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2005.

Prorok i njegova preljubnica (Hoš 1 — 4), Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 2005.

Vodič po Svetoj zemlji, 5. izdanje s proširenim tekstom i dodanim

novim slikama Zagreb 2006.

Prof. dr. Adalbert Rebić uredio je sljedeća djela:

Bogorodica u hrvatskom narodu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

1978.

Advocata Croatiae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1981.

Naša prošteništa i Crkva na putu. Zbornik radova III. hrvatskog

mariološkog simpozija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985.

Mundi melioris origo. Marija i Hrvati u barokno doba, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1988.

Štovanje Bogorodice u Hrvata u XIX. I XX. stoljeću, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1990.

Evangelizacija suvremenoga svijeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

1974.

Evangelizacija u našem prostoru i vremenu. Radovi s II.

međufakultetskog simpozija u Lovranu 1976. godine, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1977.

Isus Krist jedini spasitelj svijeta. Kako danas navijestiti spasenje?

Ekumenski zbornik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984.

Blažena Djevica Marija u kršćanskoj duhovnosti, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1991.

Zbornik radova Hrvatskog mariološkog instituta održanih na XI.

međunarodnom mariološkom kongresu 1991. godine u Huelvi,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

Marijin lik danas. Zbornik radova Hrvatskog mariološkog instituta na

XII. međunarodnom mariološkom kongresu 1996. u Czestochowi,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

Ljekarnica nebeska hrvatskoga naroda, zbornik radova znanstvenog

simpozija Hrvatskog mariološkog instituta, Marija Bistrica, 5. - 6. 6

1998. godine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

Također je surađivao u teološkim časopisima u zemlji i u inozemstvu

s oko 380 naslova znanstvenih radova, zatim oko 50 priopćenja,

populističkih članaka, te 336 recenzija djela inozemnih i domaćih autora,

od kojih je većina objavljena u Bogoslovskoj smotri. Važno je također

spomenuti da je s njemačkog, francuskog, engleskog, talijanskog i

španjolskog preveo na hrvatski jezik 26 knjiga.154

(7) Prof. dr. Nikola Hohnjec155

Rodio se u Plaviću, župa i općina Zagorska Sela, 23. 11. 1944, od oca

Franje i Franciske rođene Lončarec kao osmo od 10-ero djece. Osnovnu

osmogodišnju školu pohađao je u Zagorskim Selima, a 1960. došao je u

Zagreb u Dječako sjemeniške gdje je pohađao Interdijecezansku srednju

školu za spremanje svećenika. Bio je oslobođen usmenog polaganja

mature. Kao abiturijent je 18 mjeseci služio vojsku u Podgorici u Crnoj Gori.

U Bogoslovno sjemenište došao je 1996 i na Katoličkom je bogoslovnom

fakultetu započeo filozofsko teološki studij u ljetnom semestru iste 1969.

godine gdje je završio sedam semestara filozofije i teologije.

U jesen 1969. godine Nikola Hohnjec prešao je u Rim u Papinski

zavod Germanicum et Hungaricum a upisao se na Teološkom fakultetu

Papinskog Gregorijanskog sveučilišta. Tamo je tri godine nastavio studij

teologije i 1972. godine položio je magisterij iz teologije, in genere. Iste je

godine zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Te je 1972. godine

započeo i studij na Biblijskom fakultetu Papinskog biblijskog instituta u

Rimu koji je apsolvirao 1975. godine te je stekao magisterij biblijskih

znanosti, in re biblica. U jesen 1975 do ljeta 1969 Nikola Hohnjec radio je

154 Usp. M. CIFRAK - N. HOHNJEC (uredili), Neka iz tame svjetlost zasine!, zbornik radova u čast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću povodom 70. obljetnice života i 40. obljetnice profesorskoga rada, Kršćanska sadašnjost, Biblijski institut Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2007, 641-645.155 Napravljeno prema profesorovim dosjeima u Personalnoj službi KBF-a.

na disertaciji na Teološkom fakultetu Papinskog Gregorijanskog sveučilišta

koju je završio doktoratom u biblijskoj teologiji.

Za studij i opću izobrazbu Nikola Hohnjec je u Rimu na Dante

institutu završio talijanski jezik. Boravio je u Austriji gdje je dva ljeta radio

u Grazu u tamošnjoj mljekari i na Bečkom je sveučilištu 1969. godine

polazio ljetnu školu za njemački jezik. U Njemačkoj je u Bad Reichenhallu

1969. završio na Goethe institutu Münchenskog sveučilišta srednji stupanj

njemačkog jezika. Kao svećenik radio je dva puta ljeti na njemačkoj župi u

Konstanzu, jedanput u Kölnu i u mnogo navrata u Stuttgartu-Vaihingenu s

kojim je i danas povezan. Tamo je zajedno s župnim predstavnicima

organizirao i radio s izviđačima sv. Jurja i s katoličkim udruženjem

prozvanim Klub odraslih. Boravio je u Francuskoj u četiri navrata i tamo

završio tri progresivna tečaja francuskog jezika na Institute Catholique,

Alliance Française i Grenobleskom sveučilištu. Engleski je jezik učio u

Dablinu u Irskoj i praktički ga usavršavao u Londonu i Woodhallu u

jokširskom Pastoralnom i ekumenskom centru. U Zagrebu je prevodio s

latinskog, francuskog, njemačkog i engleskog. Za vrijeme studija u dva je

navrata po dva mjeseca kao svećenik ispomagao na američkoj župi Sacred

Heart na Staten Islandu u Newyorškoj nadbiskupiji. U Italiji je nedjeljom

pomagao na župi u Santa Maria di Galleria gdje je zavod Germanicum et

Hungaricum imao svoj posjed a Radio Vatikan svoje radio postaju.

Pomagao je i na župi u Gallicano kraj Palestrine gdje je isti kolegij imao

svoj ljetnikovac.

Nakon završenih studija Nikola Hohnjec je od 1979. do 1984. bio

kapelan u zagrebačkoj župi sv. Marije na Dolcu. Kanije od 1984 do 1997.

bio je pastoralni koordinator pri crkvi sv. Vinka Paulskoga i pri samostanu

Sestara milosrdnica. U crkveno pastoralnom radu posebno se posvetio

Zajednici mladih vjernika i studenata. Tri je godine još izvana pomagao u

tamošnjoj crkvi. Od jeseni 2006. godine Nikola Hohnjec radi zajedno s prof.

dr. Đurom Zalarom u kapeli sv. Martina pokraj Katoličkog bogoslovnog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u staroj Vlaškoj ulici.

Uz rad u crkvi Nikola Hohnjec je 80-ih godina počeo predavati širiti

predmete biblijskih znanosti: hebrejski i grčki jezik biblijske i opće biblijske

predmete i konačno pojedine dijelove i pojedine knjige kako Starog tako i

Novog zavjeta, zatim seminare, izborne predmete i specijalna predavanja

za magistrande i doktorande. Nikola Hohnjec odmah u to vrijeme započeo

je svoja predavanja na ekumenskom Teološkom fakultetu „Matija Vlačić

Ilirik“ kao njihov docent od 1979. godine gdje je intenzivno predavao do

1980. godine ali je bio pozvan i u ak. g. 2004/2005. U to vrijeme je

započeo predavati biblijske predmete na Institutu za crkvenu glazbu „Albe

Vidaković“ KBF-a, gdje je ostao 10-ak godina. U isto vrijeme počeo je

predavati biblijske predmete na Institutu za teološku kulturu KBF-a i

Katehetskom institutu KBF-a gdje na oba instituta predaje i danas. Kasnije

će predavati na Institutu za kršćanski horizont i na njihovom Institutu za

teološku kulturu Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. Na istom je

Teološko-filozofskom institutu D.I., predavao četiri godine Stari zavjet

sredinom zadnjeg desetljeća u prošlom stoljeću. Jedne je ak. g. predavao

Hebrejski jezik i civilizaciju na Odsjeku za stare jezike na Filozofskom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Nikola Hohnjec započeo je svoja predavanja na institutima, a na

filozofsko-teološkom programu KBF-a počeo je predavati kao asistent, pa

zatim viši asistent 1989. godine. Od 1992 bio je viši predavač. Godine

1995. habilitirao se za privatnog docenta i od 1997 je sveučilišni docent.

Izvanrednim profesorom postao je 2000. godine i 2005. izabran je za

redovitog profesora (I. izbor). Iste je 2005. godine izabran za pročelnika

Katedre Svetog pisma Starog zavjeta. Na Fakultetu je u ak. g. 2004/2005

bio prodekan za nastavu i studente. Na Fakultetu je vršio do 2000. godine

tajništvo permanentne izobrazbe pod naziv godišnjeg simpozija profesora

teologije. Bio je niz godina član povjerenstva za razredbene ispite. Također

je član odbora za financijsko-materijalno poslovanje fakulteta. Član je

Odbora za međunarodnu suradnju na Fakultetu i na Sveučilištu. Od 1993.

godine bio je četiri godine predsjednik Instituta za biblijski pastoral i u isto

vrijeme bio je član Izvršnog odbora Katoličke biblijske federacije sa

sjedištem u Stuttgartu te je u tom svojstvu boravio u Nemiju kraj Rima i

Stuttgartu a sudjelovao na općoj skupštini Katoličke biblijske federacije

1996. u Hong Kongu. U to je vrijeme s drugim kolegama pokrenuo i bio

član uredništva biblijski časopis „Biblija danas“ gdje i danas surađuje. Član

je uredništva „Croatica Christiana Periodica“ gdje je vodio englesku

korespondenciju a i sam piše u tom časopisu. U ekumenskom radu više od

dva desetljeća predaje na ekumenskom Teološkom fakultetu „Matija Vlačić

Ilirik“. Vodio je Hrvatsko ekumensko biblijsko društvo i bio nakon osnutka

njegov prvi predsjednik sredinom zadnjeg desetljeća u prošlom stoljeću pa

je u tom svojstvu sudjelovao na općoj skupštini u Kanadi 1996. godine.

Sada je još dopredsjednik Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku

teologiju. Za vrijeme Domovinskog rata i nakon njega posredovao je

humanitarnu i financijsku pomoć „Incijatvne skupine San Egidio“ s

Teološkog fakulteta Sveučilišta u Trieru, župe Christ-König iz Stuttgarta i

pojedinaca iz Njemačke i Mađarske obiteljima i pojedinim studentima u

Zajednici mladih vjernika pri crkvi i samostanu sv. Vinka Paulskoga.

Nikola Hohnjec sudjeluje prisustvovanjem i referiranjima u svojoj

cijelo životnoj formaciji na susretima, vježbama, simpozijima doma i u

inozemstvu. Sudjeluje tako na godišnjem Teološkom pastoralnom tjednu,

godišnjem Simpoziju profesora teologije u organizaciji Katoličkog

bogoslovnog fakulteta, na biblijskim simpozijima u Zagrebu, Splitu,

Đakovu i Rijeci, na ekumenskim susretima i stranim gostovanjima.

U inozemstvu i, dakako, međunarodnim okvirima Nikola Hohnjec

sudjeluje na obljetnicama i studijskim danima zavoda Germanicum-

Hungaricum, Papinskog Gregorijanskog sveučilišta i Papinskog biblijskog

instituta. Član je i aktivno radi na godišnjim organizacijskim susretima i

proširenim biblijskim studijskim danima Radne zajednice srednjoeuropskih

biblijskih djela sa sjedištem u Klosterneuburgu kraj Beča, odnosno njegove

središnjice, Katoličke biblijske federacije u Stuttgartu. Član je i radi u

biblijskim kolokvijima u organizaciji Austrijskog katoličkog biblijskog djela i

Bečkog sveučilišta te Teološkog fakulteta Katoličkog sveučilišta u Loevenu,

Sudjelovao je na međunarodnom biblijskom simpoziju u Ljubljani 1996.

godine. Sudjeluje na radu Međunarodne organizacije za studij Starog

zavjeta (IOSOT) i dr.

Slijedi bibliografija knjiga Nikole Hohnjeca.

Nikola Hohnjec napisao je 10-ak znanstvenih biblijsko teoloških

radova na njemačkom i engleskom u stranim časopisima, a u Hrvatskoj

piše u časopisima: „Bogoslovska smotra“, „Croatica Christiana Periodica“,

„Crkva u svijetu“, „Obnovljeni život“ i „Kateheza“. Stručnu i popularnu

stručnu biblijsku spisateljsku djelatnost objavljivao je u časopisima:

„Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije“, „Živo vrelo“ „Svjetlo riječi“,

„Glas Koncila“, raznim župnim listovima i dr.

Niže slijedi popis knjiga koje je Nikola Hohnjec napisao:

Das Brot des Lebens (Joh 6), (Disertacija za magisterij iz opće

teologije, Rim 1972, neobjavljeno)

Der biblisch-theologische Hintergrund der Lammtheologie (Apk),

(Disertacija za magisterij biblijski znanosti, Rim 1975,

neobjavljeno).

Die exegetische Untersuchung der Erneuerung (Apk), (Disertacija

za završni ispit magisterija biblijskih znanosti, Typus B na

Biblikumu, Rim 1975, neobjavljeno).

'Das Lamm – tò arníon' in der Offenbarung des Johannes. Eine

exegetisch-theologische Untersuchung, Herder, Roma 1980,

(Doktorska disertacija).

Čovjek kao biše odnosa. Prilog teologiji susreta, dijaloga,

prijateljstva i poziva, Glas Koncila, Zagreb 1991.

Izabrani psalmi, U pravi trenutak, Đakovo 1994.

Biblija u euharistijskom slavlju. Biblijsko-teološko razmišljanje o

Sv. misi, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1998

Novo stvaranje. Teologija novosti u Svetom pismu i njezin odraz u

Crkvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000, (Habilitaciona

disertacija).

Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2001.

Putovima svjetovne pobožnosti. Kršćanski pogledi na suvremenu

religioznost, Glas Koncila, Zagreb 2001.

Umijeće biblijske mudrosti. Egzegetsko-teološki uvod u knjige i

sadržaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

Ulaz u svijet Biblije. Opći uvod u Sveto pismo, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2001.

Za sreću se može odluči. Suvremena teološka pitanja, Glas

Koncila, Zagreb 2001.

Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.

Biblija u pastoralnom radu. Priručnik za rad u biblijskim

skupinama, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 22003.

Obitelj i njezine generacije. Prilog biblijskoj antropologiji,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003.

Tri biblijske filozofije života. Život kao ispraznost (Prop), život kao

patnja (Job) i život kao ljubav (Pj), Kršćanska sadašnjost, Zagreb

2003.

Stojković – Dubrovčanin, Ivan, Konkordancija nepromjenjivih

dijelova Biblije. Šesnaest biblijskih hermeneutskih postavki,

(Franjo Šanjek, Život i djelo Ivana Stojkoivića. Nikola Hohnjec,

Uvod, latinski izvornik i hrvatski prijevod Stojkovićeve

konkordancije) Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2006.

Kasna i mudrosna Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007.

Slijedi i popis knjiga koje je prof. dr. Nikola Hohnjec uredio:

Duh Sveti – počelo kršćanskog života i djelovanja. Zbornik

godišnjeg simpozija profesora teologije u Lovranu 14. i 15. 4.

1998, Priredio: Nikola Hohnjec, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

1999.

Kršćanstvo i religije. Zbornik godišnjeg simpozija profesora

teologije u Zagrebu, 7. i 8. 4. 1999, Priredio: Nikola Hohnjec,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000.

Mesija. Tekstove odabrao, naslovima i uvodima popratio dr.

Nikola Hohnjec, Hrvatsko ekumensko biblijsko društvo, Zagreb

2000.

A evo ovdje više od Jone! Seminar za voditelje biblijskih skupina,

Hrvatsko katoličko biblijsko djelo, Uredili: Mario Cifrak – Nikola

Hohnjec, Hrvatsko katoličko biblijsko djelo i Hrvatsko biblijsko

društvo, Zagreb 2004.

Neka iz tame svjetlost zasine! Zbornik radova u čast prof. dr. sc.

Adalbertu Rebiću povodom 70. obljetnice života i 40. obljetnice

profesorskoga rada, Uredili: Mario Cifrak i Nikola Hohnjec,

Kršćanska sadašnjost i Biblijski institut Katoličkoga bogoslovnog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2007.

(8) Doc. dr. Božo Lujić156

Rođen je 1946. godine u Osječku, Donja Dubica, Odžak, Bosna i

Hercegovina od Mate i Mande r. Grgić. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj

Dubici i Bosanskom Šamcu, a srednju na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u

Visokom od 1962. do 1966. godine, Filozofsko-teološki studij na

Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1969. do 1974. godine.

Godine 1975. nastavlja dodiplomski i poslijediplomski

studij na Teološkom fakultetu u Ljubljani gdje i diplomira 1976.

godine. Na istom učilištu polaže licencijat iz teologije godine 1977.

godine u obliku pismenoga rada pod naslovom «Poziv i poslanje

proroka Jeremije», ali i usmenoga ispita.

Godine 1977. počinje kao asistent predavanja biblijske

teologije Staroga i Novoga zavjeta te je istodobno nastavio rad na

doktorskoj disertaciji. Nakon odslušanih predavanja i položenih ispita

obranio je doktorski rad 1982. godine disertacijom «Iskustvo Boga i

čovjeka u Jeremijinoj knjizi» koja je objavljena u izdavačkoj kući

Kršćanska sadašnjost 1985. godine u biblioteci Teološki radovi 14.

Voditelji su mu bili profesori dr. Anton Strle i dr. France Rozman.

Godine 1980. upisao je kao izvanredni student na

Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku

germanistike Njemački jezik i njemačku književnost. Studij je završio

redovno 1984. godine kad je i diplomirao s temom: «Literatur als

Abschied vom Vater. Vater-Sohn-Verhältnis in der Prosa von Franz

156 Napravljeno prema profesorovim dosjeima u Personalnoj službi KBF-a.

Kafka» (strojopis, Sarajevo 1984. godine). Nagrađen je s «Hasan

Kikić» za odličan uspjeh na tom fakultetu.

Godine 1986. započinje specijalni biblijski studij na Papinskom

biblijskom institutu u Rimu gdje 1989. godine postiže licencijat

biblijskih znanosti. U vremenu od 1989. do 1990. godine studira na

Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu biblijsku arheologiju,

egzegezu i moderni hebrejski jezik. Nakon toga se vraća u Sarajevo i

nastavlja predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U školskoj godini 1992.- 1993. profesor je njemačkog jezika na

Gimnaziji u Samoboru, a od jeseni 1993. godine pa sve do ovoga

trenutka honorarni predavač na Katehetskom institutu, na Institutu

za teološku kulturu laika, na Institutu za duhovnost Katoličkog

bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tu predaje uvod i

egzegezu Starog zavjeta II, biblijsku teologiju Novog zavjeta, a jedno

vrijeme uvod i egzegezu Starog zavjeta I. Od 1994. do 2000. godine

predaje također i na Teološkom fakultetu «Matija Vlačić Ilirik» u

Zagrebu. Cijelo vrijeme od 1977. godine pa do ovoga trenutka

profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, s izuzetkom

vremena od 1986. do 1990. godine koje je proveo na posebnom

dodatnom biblijskom studiju u Rimu i Jeruzalemu, gdje predaje

biblijsku egzegezu Starog zavjeta, biblijsku egzegezu Novog zavjeta,

biblijsku teologiju Starog zavjeta, biblijsku teologiju Novog zavjeta,

hebrejski jezik i biblijsku arheologiju.

Od 2. svibnja 2005., nakon uspješno obavljene procedure na

Katoličkom bogoslovnog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te nakon

izbora u zvanje docenta od strane Fakultetskoga vijeća 29. 4. 2005.

godine i imenovanja Velikoga kancelara kardinala Josipa Bozanića od

31. 5. 2005. godine u stalnom je radnom odnosu pri Katedri Svetog

pisma Starog zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu.

Aktivni je sudionik na više znanstvenih i znanstvenih

međunarodnih skupova: Zagreb od 27. do 28. 4. 1993, Split od 2.

do 4. 12. 1993, Split od 27. do 29. 4. 1995, Zagreb od 5. do 7. 6.

1997, Zagreb – Filozofski fakultet, od 13. do 14. 11.1998, Baška

Voda od 1. do 3. 10. 1999, Sarajevo – Pravni fakultet i Franjevačka

teologija od 27. do 29. 4. 2000, Rijeka od 5. do 6. 12. 2003, Split

od 12. do 13. 12. 2003, Zagreb od 9. do 10. 12. 2005 te na

Međunarodnoj biblijskoj konferenciji u Szegedu od 27. do 30. 8.

2006, naziv rada: «Das Tora, das das Leben heil macht: Ex 15,22-

27». Na svim je navedenim znanstvenim skupovima nastupio sa

znanstvenim radom koji je kasnije objavljen ili u posebnim

zbornicima ili časopisima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što se

vidi iz autorove bibliografije.

Od 1976. do 1982. godine u Sarajevu je glavni i odgovorni urednik

znanstveno-stručnoga časopisa Jukić, a od 1982. godine u uređivačkom

vijeću i samo odgovorni urednik. Od 1976. do 1986. godine voditelj je

Studentske tribine u Sarajevu. Od 1993. godine do danas je u uređivačkom

vijeću znanstvenoga časopisa Franjevačke teologije Bosna Franciscana.

Član je uredničkog vijeća biblijskoga časopisa Biblija danas Biblijskog

instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i to od 1996. do

2003. godine. Bio je također član u uredništvu časopisa Svjetlo Riječi u

vremenu od 1993. do 2000. godine. Ispred Provincije Bosna Srebrena

povjerenik za Svetu zemlju.

Pokazao je iskustvo u vođenju institucija: u odgoju studenata na

Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1977. do 1979. godine. Gvardijan je u

kući Franjevačke teologije u vremenu od 1982. do 1985. godine; u Upravi

Provincije kao definitor od 1995. do 1998. godine, a dekan Franjevačke

teologije u Sarajevu bio je od 1997. do 2000. godine.

Poznavatelj je klasičnih jezika: latinskoga i grčkoga, biblijskih jezika:

hebrejskoga, aramejskoga i biblijskoga grčkoga, živih jezika: njemačkoga

(studij germanistike), talijanskoga (studij u Rimu), engleskoga i

francuskoga. Govori njemački, talijanski i engleski. Piše na njemačkom i

talijanskome i engleskome.

Sudjeluje u prevođenju Starog zavjeta s hebrejskoga na hrvatski, u

tijeku je prijevod već četvrte knjige u projektu što ga organiziraju i

podupiru Sjedinjena biblijska društva (United Bible Societies) i Hrvatsko

biblijsko društvo kao član te asocijacije. Aktivni je član tog Društva.

Višekratno je sudionik na Colloquium Biblicum što se organizira svake

dvije godine u Beču. Višekratno je nastupao na HRT-u u emisiji «Biblija» te

na radiju i u tuzemstvu i inozemstvu. Sudjelovao je na Teološko-

pastoralnom tjednu s radom objavljenim u Bogoslovskoj smotri. Suradnik

pri izradi Općega Religijskoga Leksikona Leksikografski zavod, glavni

urednik Adalbert Rebić. Prevoditelj je Biblijskoga praktičnoga leksikona s

njemačkoga zajedno s Ladislavom Fišićem, a zajedno s drugim bibličarima

i projekata Kršćanske sadašnjosti Biblija – knjiga nad knjigama i Isus iz

Nazareta – u Betlehemu rođen. Isto tako sudionik je u projektu

Jeruzalemska Biblija, prijevod uvoda i podnožnih bilješki s francuskoga.

Član je također Hrvatske sekcije Europskog teološkog društva za katoličku

teologiju, kao i udruge hrvatskih bibličara Biblijskoga instituta i Hrvatskoga

katoličkog biblijskog djela. Prijavljen je za natječaj u znanstveni projekt

prof. dr. Ivana Karlića koji je u znanstvenom programu dr. Pavla Knezovića.

Od siječnja 2006. godine predsjednik je Biblijskoga instituta Katoličkog

bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. godine u surađuje

organizacijskom odboru Teološko-pastoralnog tjedna pri Katoličkom

bogoslovnom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prema tomu pristupnik je profesor biblijskih znanosti na Franjevačkoj

teologiji u Sarajevu afiliranoj Katoličkom bogoslovnom fakultetu od 1977.

do 2005. godine a od travnja iste godine pa dalje kao gost profesor (30

godina). Od 1993. godine vanjski je predavač na Institutima Katoličkog

bogoslovnog fakulteta sve do travnja 2005. godine. Od svibnja 2005.

godine docent je pri Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Slijedi popis Lujićevih knjiga:

Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1985.

Božji tragovi. Biblijska mjesta i događaji, Svjetlo riječi, Livno 1996.

Biblijska promišljanja sadašnjega trenutka, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1998.

Povratak u slobodu ljubavi. Kako od nadničara postati sin?,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000.

Iskre ljubavi iz Evanđelja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

Drugi – mogućnost ljubavi. Biblijsko poimanje odnosa prema

drugome, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003.

Starozavjetni proroci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.

Isusova otvorena antropologija, Zagreb 2005.

Kratki uvod u novozavjetnu poruku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

2006.

III. Zaključak157

Nakon Drugog vatikanskog sabora biblijski kolegiji na teološkom

studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta, posebno nakon bolonjskog

preocesa su smanjeni, ali je zato sada više izbornih kolegija Svetoga

pisma. Tako je na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta danas šest (6)

obvezatnih kolegija te osam (8) izbornih kolegija, a na Katedri Svetoga

pisma Novoga zavjeta danas su pet (5) obvezatnih kolegija i pet (5)

izbornih kolegija.

Današnji predavači na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta jesu:

Nikola Hohnjec, Mladen Horvat i Božo Lujić. Neki kolegij koji su postojali u

početcima teološkog biblijskog studija jednostavno su se prestali

predavati. Tako npr. predmet koji se zvao Biblijska hermeneutika je pred

trideset (30) godina iščeznula. Slično se u novije vrijeme dogodilo i s

kolegijem Biblijske arheologije koji je od obvezatnog postao izborni kolegij.

Postojećim biblijskim predmetima, kao što je slučaj i s mnogim

predmetima na drugim katedrama znatno je smanjena satnica po

semestru. Kao što se može vidjeti iz službenog Reda predavanja

akademske godina 2006/2007. uvod i egzegeza Svetog pisma postali su

157 Napravljeno prema godišnjim i semestralnim redovima predavanja na KBF-u.

jedan kolegij dok su dugo u prošlosti postojala dva predmeta: prvi je bio

posebni uvod u Sveto pismo Staroga zavjeta, a drugi se donosi na

egzegezu triju dijelova Staroga zavjeta: Petoknjižje (i Prednji proroci),

Proroci i Mudrosna književnost. Sveto pismo Staroga zavjeta predaje se na

Katehetskom institutu: postoje četiri (4) obvezatna kolegija i dva (2)

izborna. I tu je također uvod i egzegeza spojena u jedan kolegij. Postoji

predmet Stari zavjet , kao i opći uvod u Sveto pismo i Biblijska teologija

koja također obuhvaća i Stari i Novi zavjet zajedno.

Nadalje, hebrejski jezik kao kolegij nekada se slušao tri semestra po

dva sata, a u današnje vrijieme sluša se samo jedan semestar po dva sata

dok je na Katehetskom institutu izborni kolegij. Dr. Božo Lujić predaje kao

izborni predmet hebrejski jezik (Cursus superior) pa čak i hebrejski jezik

(Lectio cursiva). Kao izborni kolegiji na teološko – filozofskom programu

postojali su aramejski, sirski i arapski jezik, ali oni su se predavali samo

dok je bio još aktivan prof. dr. Adalbert Rebić. Viši asistent dr. Mladen

Horvat predaje aramejski, uz Cusrsus inferior i superior. Čak nudi i izborni

predmet aramjeski jezik (Lectio cursiva). Kolegij opći uvod u Sveto pismo

danas je ubrojen u obvezatne kolegije Katedre Svetoga pisma Starog

zavjeta, ali se također odnosi i na katedru Svetoga pisma Novog zavjeta.

U današnje vrijeme, kao trend, pojavljuje se slučaj povezivanja

Starog zavjeta s Novim zavjetom u nekim temama kao što su: savez,

mesijanizam i drugo, a povezivanje se odražava u određenim likovima kao

što su Abraham, Mosije, Jošua, David i drugi.

IV. KORIŠTENI IZVORI I LITERATURA

Arhiv Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Godišnji Redovi predavanja

BERLJAK, M., Katedra kanonskog prava Katoličkoga bogoslovnog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu, Tkalčić 9 (2005.) 411-442.

CIFRAK, M. - HOHNJEC N. (uredili), Neka iz tame svjetlost zasine!, zbornik

radova u čast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću povodom 70. obljetnice života

i 40. obljetnice profesorskoga rada, Kršćanska sadašnjost, Biblijski institut

Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2007.

641-645.

HREN, D., Mons. dr. Josip Volović, Katolički list 92 (1942.) 385-387.

KOREIĆ, S., Dr. Juraj Dočkal, Katolički list 50 (1899.) 148-150.

MARCHETTI, M., Dr. Juraj Dočkal, Danica (1900.) 137-143.

OBERŠKI, J., Dr. Antun Sović, Bogoslovska smotra 29 (1941.) 362-368.

REBIĆ, A., Antun Sović prevodilac Biblije na hrvatski jezik. O 110. obljetnici

rođenja i o 50. obljetnici smrti, Bogoslovska smotra 61 (1991.) 103-112.

REBIĆ, A., Dr. Janko Oberški, Bogoslovska smotra 39 (1969.) 291-297.

V. SADRŽAJ

I. Uvod u starozavjetni studij na KBF-u 2

II. Pojedini bibličari 4

(1)Prof. Dr. Juraj Dočkal 5

(2)Prof. Dr. Josip Volović 6

(3)Prof. Dr. Ante Sović 8

(4)Prof. Dr. Janko Oberški 12

(5)Prof. Dr. Celestin Tomić 15

(6)Prof. Dr. Adalbert Rebić 19

(7)Prof. Dr. Nikola Hohnjec 25

(8)Doc. Dr. Božo Lujić 32

III. Zaključak 37

IV. Korišteni izvori i literatura 39

V. Sadržaj 40

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

VLAŠKA 38

ZAGREB

99

99

DIPLOMSKI RAD

(4)

PRIKAZ PROPOVIJEDI NADBISKUPA ALOJZIJA STEPINCA

IZ BIBLIJSKE PRAPOVIJESTI

MENTOR: STUDENT:

Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC LEON LOZANČIĆ

Zagreb, 2007.

A. Uvod: Aktualnost biblijske prapovijesti

Biblijska prapovijest je neiscrpno vrelo postavljanja čovjekovih stremljenja,

problema i rješenja.

1. Biblijska prapovijest kao neiscrpno djelo

100

100

Biblijska prapovijest je sastavni dio Petoknjižja i uvod u povijest spasenja.

Jedanaest prvih poglavlja Knjige Postanka nazivaju se biblijska prapovijest.

Post 1 – 11 u svom konačnom obliku, u kojem je stiglo do nas, kako govori

Adalbert Rebić, potječe iz vremena visoke intelektualne zrelosti Izraela. Nosi u sebi

biljeg snažnog i pronicavog duha obogaćenog dubokim vjerskim osjećajem i

pronicavim razmišljanjem izraelskih mudraca.158 Govoreći o biblijskoj prapovijesti

ističe da ona nije nikakva povijest, jer ona o prošlom vremenu pripovijeda samo u

izvanjskom obliku. Ona podrazumijeva sadašnji svijet u kojem se živi. Želi poučiti s

obzirom na naše probleme, ako su oni još isti kao u biblijskog pisca. Biblijska

prapovijest neće moći odgovoriti na sva suvremena pitanja kao što ni po Diegu

Arenhoevelu ne može ni Biblija općenito.159 Biblijska prapovijest je usmjerena na

čovjeka, na obitelj, na narod te na one sile koje na njih utječu u jednom vremenu koje

ne stoji, nego uvijek ide naprijed, kreće se prema budućnosti. Biblijska prapovijest

govori o čovjeku, o njegovoj sposobnosti, o grijehu, puno više nego o prirodnim

stvorenim ljepotama. Čovjek je uvijek u središtu pozornosti. Ona odgovara na pitanja

koja muče čovjeka. To su pitanja o postanku svijeta i čovjeka, odakle dolazi patnja i

smrt, koji je smisao čovjekovog života, kakva je sudbina svijeta i čovjeka.

Celestin Tomić iznosi da biblijska prapovijest sadrži temeljne istine na kojima

počiva povijest spasenja, tj. ona sadrži temeljne istine objavljene religije, židovske i

kršćanske.160 Kada se govori o sadržaju Post 1 – 11 onda je na jasan način vidljivo da

je Bog stvoritelj svijeta i čovjeka. Čovjeka je izabrao i izdigao na dostojanstvo Božjeg

posvojenja, da živi u prijateljstvu s Bogom. Grijeh narušava taj savez s Bogom. Sam

grijeh na zemlji rađa ubojstvom, otuđenjima, uništavanjem obiteljske zajednice,

izaziva uništenje čovječanstva. Ti isti problemi uočljivi su i u današnjoj civilizaciji, u

civilizaciji nepovjerenja, nesporazuma, isprepletenoj ratovima i nepravdama svake

vrste. No kako se vidi iz Post 1 – 11 Bog nakon grijeha pruža u ljubavi čovjeku novu

priliku. Jasno da se upravo u prapovijesti može uočiti sva veličina i čovjekova bijeda.

Svi procesi biblijske prapovijesti uočljivi su i kasnije u povijesti čovječanstva, pa i

danas. Stoga je biblijska prapovijest neiscrpno vrelo saznanja i proučavanja koje

donosi odgovor na pitanje o ulozi i vrijednosti čovjeka, jer je uvijek u svijetu ponajprije

ugrožen čovjek u svojem dostojanstvu i temeljnim pravima.

158 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 9.159 Usp. D. ARENHOEVEL, Prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988, 12.160 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 18.

101

101

2. Prapovijesne teme nadbiskupa Alojzija Stepinca

U ovom radu govorit će se o propovijedima nadbiskupa Alojzija Stepinca,

odnosno propovijedima unutar kojih se nalazi govor o biblijskoj prapovijesti. Te su

propovijedi pisane u duhu tadašnjeg vremena, u vrijeme poslije drugog svjetskog

rata. One donose razmišljanje i većim su dijelom prepričavanje biblijskih citata Knjige

Postanka, te je jasno da ne poznaju kasnija dostignuća o biblijskoj prapovijesti u

govoru Katoličke Crkve. One su pisane pisaćim strojem, te se unutar teksta može

pronaći dosta pogrešaka, podcrtavanja te ispravaka. Svaka od propovijedi sadrži po

četiri stranice.

Takve propovijedi su neobične za ono vrijeme kao i za današnje vrijeme jer je

to niz izlaganja po redoslijedu poglavlja. One se ne mogu ovako i tim redom iznositi

jer liturgijski ciklus ima svoj slijed godine Gospodnje. A liturgija traži da homilija

dotične nedjelje ili blagdana tumači dotična čitanja ili nešto povezano s euharistijom

ili drugim sakramentima.

Te propovijedi osim biblijskih citata donose pokušaj aktualizacije, pa se unutra

nalaze elementi govora o tadašnjim aktualnim stvarnostima. Ovdje se misli o

tadašnjim ljudima, zanimanjima, prijevoznim sredstvima, raznim pomagalima,

političkim uvjetovanostima, i dr. Propovijedi služe kako bi se vjernicima objasnio

govor o biblijskoj prapovijesti, o veličini i ljubavi Stvoritelja i podložnosti ljudi

pogreškama koje izazivaju odvajanje ljudi od Boga vlastitom krivicom.

Te propovijedi nose određene oznake i naslove i oni glase:

I. Stvorenje svijeta

II. Stvorenje čovjeka

III. Ustanova braka i obitelji

IV. Dan Gospodnji

V. Sretno stanje prvih ljudi

VI. Anđeli

VII. Pad prvih ljudi i njegove posljedice

VIII. Odluka otkupljenja – nada prvih ljudi nakon pada

IX. Prvo ubojstvo čovjeka na zemlji

X. Opći potop

XI. Svršetak potopa – Noa i njegovi sinovi

XII. Babilonska kula

102

102

Unutar svojih propovijedi, kako je gore taksativno navedeno, nadbiskup

Alojzije Stepinac koristi teme iz biblijske prapovijesti i označuje ih određenim

naslovima.

"Stvorenje svijeta" je propovijed napisana na četiri stranice, potkrijepljena

biblijskim citatima i tadašnjim doslovnim objašnjenjima. "Stvorenje čovjeka" sadrži

također četiri stranice, pisana je pisaćim strojem i nadopunjena vlastoručnim

rukopisom. Sadrži i određena naučavanja tadašnjeg vremena i prožeta je biblijskim

citatima. "Ustanova braka i obitelji" je propovijed nešto duža i sadrži pet stranica i

unutar sebe je podijeljena na tri dijela. Sadrži primjere iz svakodnevnog života kako

bi se lakše objasnila tematika dotičnog govora.

"Dan Gospodnji" podijeljena je na tri dijela i opet iste dužine kao uobičajeno.

Govori o sedmom danu stvaranja, prožeta je biblijskim citatima i primjerima koji

pobliže označuju značenje toga dana. Propovijed "Sretno stanje prvih ljudi" govori o

sreći prvih ljudi u zemaljskom raju. Makar se po dužini ne razlikuje, ipak je podijeljena

na šest dijelova. Zasebna propovijed "Anđeli", opisuje duhovna bića, anđeoska bića,

njihovu veličinu i ulogu. Unutar te propovijedi donosi se i uhodan nauk o anđelima.

Slijedi propovijed o prvom grijehu "Pad prvih ljudi i njihove posljedice" koja

vjernicima objašnjava izlaženje iz reda stvaranja čovječanstva po njihovim

predstavnicima. Posrijedi je

ponajviše parafraza biblijskih izvještaja (Post 3). Lijek tog stanja iznosi trodijelna

propovijed: "Odluka otkupljenja – nada prvih ljudi nakon pada". Ta propovijed sadrži

mnoštvo uobičajenih citata. Prvi grijeh je i tema propovijedi "Prvo ubojstvo čovjeka na

zemlji", koja je popraćena mnogim doslovno shvaćenim citatima. "Opći potop" uvodi

u novu tematiku, kako kazne tako i preživljavanja. "Svršetak potopa – Noa i njegovi

sinovi" čini propovijed o izlazu iz krize, nehotičnog grijeha pijanstva, i o savezu kao

blagoslovu za budućnost. Završna propovijed "Babilonska kula" govori o čovjekovim

dostignućima, umijeću i znanju koji izdižu čovjeka, ali ga u njegovoj sebičnoj

autonomnosti mogu ugroziti i uništiti.

3. Tematika radnje

Na temelju gore navedenih propovijedi izabrani su naslovi i tematika koja se

proteže tijekom ovog rada. Govori se tako o stvaranju svijeta i čovjeka kod

nadbiskupa Alojzija Stepinca. Dakako da ovamo pripada i govor o duhovnim bićima -

anđelima. Ali prije svega je tu govor o višestranom optimističkom pristupu čovjeku.

Ovdje se prenosi bogatstvo vjerskog, otačkog i aktualnog značenja biblijskog

103

103

tumačenja čovjeka, njegovog stvaralaštva, društvenosti i odgovornosti prema nižim

stvorovima, sebi ravnima i prema Bogu koji ga je stvorio, koji ga blagoslivlja i

podržava. Prvi grijeh je višestruk: događa se u odnosu muškarac žena, tvori ga

bratoubojstvo, Noino pijanstvo, razgolićenje i Hamovo rodoskvrnuće i konačno

čovjekovo stvaralaštvo pri gradnji kule babilonske, ali i nerazumijevanje, kaos i

samouništenje. Potop jest svesvjetsko uništenje i kazna, ali opet novi početak i

savezništvo sa svim stvorenjima i s Bogom.

B. Glavni dio: Izabrane teme prapovijesti

Izabrane teme biblijske prapovijesti kod nadbiskupa Alojzija Stepinca mogu

se svesti na tri dijela: stvaranje svijeta i čovjeka, četverostruki pad u biblijskoj

prapovijesti, te nada saveza i otkupljenje čovjeka.

1. Stvaranje svijeta i čovjeka (Post 1 – 2)

Ovo poglavlje sadrži više propovijedi: stvaranje svijeta, stvaranje čovjeka, brak

i obitelj, dan Gospodnji, sretno čovjekovo stanje i anđeoski svijet.

1.1 Stvaranje svijeta

Izvještaj o stvaranju napisan je na jednostavan način, razumljiv. Djelo

stvaranja je prikazano u šest dana, što čini okvir unutar kojeg su objavljene temeljne

istine objavljene religije o jednom Bogu koji je svemoguć i vječan i koji je u vremenu

stvorio sve stvari i bića iz ničega.

Stvaranje života prikazano je ponajprije kao prostorno uređenje ranijeg kaosa,

a potom njegovo uklapanje u vremensko postojanje, čime svijet dobiva svoju

prostornu i vremensku vrijednost.161 Nadbiskup Alojzije Stepinac govoreći o stvaranju

svijeta unutar svoje propovijedi "Stvorenje svijeta" u kojoj opisuje čin stvaranja i

prvobitno stanje, bez vode i života, usred pustoši i praznine, usredotočuje se na

rečenicu iz Post 1,1: "U početku stvori Bog nebo i zemlju".162 Može se reći da se ova

kratka, zbijena, bogata rečenica u Svetom pismu proteže kroz cijelu propovijed. Njoj

se posvećuje posebna pažnja, naglašava se njezina nepobitnost. Uzimaju se primjeri

iz života, govori se o odnosu stvoritelja i stvorenoga. Bog je uistinu svemoguć u

svome stvaranju. I upravo gornja rečenica jest program i život.

Rečenicu o stvaranju potvrđuju sve prirodne ljepote. A sve ih je stvorio dobri

Bog stvoritelj.163 Da bi ljudima pobliže objasnio značenje, da bi približio veličanstveno 161 Usp. B. LUJIĆ, Drugi – mogućnost ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003, 14.162 Usp. A. STEPINAC, Stvorenje svijeta, Propovijedi o Knjizi Postanka.163 Usp. Daljnje razmišljanje u ISTI: "Kad se promatra žarko sunce koje sve obasjava; travu, stoljetne hrastove, vinograde, i cjelokupnu prirodu, neka se vine iz ljudskih duša i srca povik – vjerujem! Što ima biti dakle ovdje praktični zaključak ove istine? Ništa drugo nego, da se svaki dan ponavlja srcem i

104

104

Božje stvaranje svijeta u kratkom vremenskom razdoblju od šest dana, pri čemu je

sedmi dan prikazan kao veliko slavlje stvaranja, nadbiskup Alojzije Stepinac uzima

primjer iz svakodnevnog života. Uzima ono što ljudi razumiju, što svakodnevno

susreću. Iznosi primjer cipele koja je u nemogućnosti da postane sama od sebe. Njoj

je potreban kreator, onaj koji kroji, šiva, jednostavno stvara.164 Tu želi označiti proces

koji u sebi sadrži stvoritelja, njegovu mudrost i znanje i proces stvaranja. Tako se

može zaključiti na prisutnost Božjeg djela stvaranja koje proizlazi iz Božje volje,

svemogućnosti i neizmjerne mudrosti iz kojih je stvaranje predstavljeno kao najbolji

dokaz Božje opstojnosti koju ne može zanijekati ni jedan razumni čovjek. Tako prva

rečenica stvaranja odjekuje posebnom tajnovitošću i smislom, te je ujedno i prvi

članak vjere u kojoj se naglašava vjerovanje u jednog Boga, stvoritelja neba i zemlje.

U Post 1,2 može se vidjeti da se ne nastavlja opisivanje stvaranja, već se

opisuje zemlja kako je izgledala u svojim začecima prije nego je Bog iz nje načinio

ovu sadašnju zemlju. Ovo je govor o zemlji kakva je bila u svom prvotnom stanju:

neuređena, nenapučena, pusta. Stoga Bog koji je izvan svemira stvara najprije

svjetlo (1,3-5) čime ograničava tami njezino djelovanje na razdoblje noći.165 Drugo

djelo drugog dana (Post 1,6-8) jest svod posred voda. Da bi se pojavila zemlja treba

razdijeliti donje od gornjih voda. Zato Bog stavlja čvrsti sloj, svod nebeski i stavlja ga

posred voda da bi odijelio gornje vode od donjih voda. U trećem danu stvaranja (1,9-

13) Bog dijeli kopno od voda i stvara biljni svijet. Da bi Gospodin Bog učinio zemlju

sposobnom za obitavanje sabrao je vode koje su do tada pokrivale zemlju na

jednome mjestu, stvarajući tako oceane i mora te kopno kao suhu zemlju. Sada kada

je kopno osušeno, bilo je osposobljeno za biljni svijet. Stvarajući bogati i bujni biljni

svijet Bog pretvara zemlju u prekrasni, raznolik i živopisan biljni vrt.166

U drugom dijelu stvaranja, četvrtog dana započinje Bog ukrašavati svemir

(1,14-19). Najprije je stvorio sunce, mjesec i zvijezde. Tu ih pisac ne naziva imenom.

Ne kaže Sunce i Mjesec, već samo veće i manje svjetlilo kojima je određena uloga.

Oni luče dan od noći, oni luče svjetlo i tamno vrijeme. Peti dan Bog obogaćuje vodu i

zrak stvarajući živa bića. U vodama stvara morske grdosije i druge svakovrsne žive

stvorove što vrve vodom, a u zraku stvara ptice. Ovdje nema imenovanja, već dolazi

blagoslov. To je novost i napredak u objavi stvaranja. Time želi sveti pisac izreći da

dušom ovaj članak svete vjere: "Vjerujem u Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje". 164 ISTO. 165 Usp. A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 58.166 ISTI, 59-60.

105

105

stvaranjem života nastaje na zemlji nešto novo. Šesti dan, kao i treći dan Bog stvara

dvostruko djelo. Najprije stvara kopnene životinje svih vrsta i na kraju čovjeka o čijem

se stvaranju govori kasnije. Te su životinje podijeljene u tri skupine: poljske životinje,

divljač i stoku. Ovdje se ne žele pružiti znanstvene kategorije za životinje, već samo

njihov odnos i korisnost s obzirom na čovjeka i njihov odnos prema vanjskom

izgledu.

Govoreći o stvaranju svijeta unutar propovijedi naslovljene u ovom poglavlju

može se jasno zaključiti da nadbiskupov govor donosi jasni ton objašnjenja o

jednostavnim izričajima utemeljenih na citatima i pokušajima aktualizacije koja

svjedoči o Božjoj svemogućnosti i nepobitnoj istini o stvaranju svega svijeta.

1.2 Stvaranje čovjeka (Post 2)

Tema o stvaranju, odnosno nastanku čovjeka iznosi aktualnost govora o

čovjeku u njegovoj cjelokupnoj stvarnosti. O toj temi govore različiti narodi, različite

religije. Tu je tematiku iznio unutar svoje propovijedi i nadbiskup Alojzije Stepinac

pokušavajući obrazložiti i što jasnije objasniti nastanak čovjeka pri čemu se služio

biblijskim citatima i naukom Crkve.167 Može se reći da je izvještaj o stvaranju čovjeka

rodni list svega čovječanstva.168 To je izričaj njegova dostojanstva, njegove kulture i

napretka. Predstavlja čovjekovo nadilaženje svih stvorenja po njegovoj svijesti i

mogućnosti odlučivanja. On je vrhunac svega stvorenoga, pokazuje posebnu veličinu

jer je vidljiva prisutnost samog Boga.

U Post 2,7 opisuje se stvaranje čovjeka. Za stvaranje čovjeka rabi se glagol

učiniti, koji se upotrebljava u lončarskom zanatu te znači oblikovati, dati određeni

oblik bezličnoj masi gline. Božji čin stvaranja opisuje jahvistički pisac na ljudski način.

Bog je prikazan kao lončar koji iz zemaljskog praha oblikuje čovjeka, te ga oživljuje

udahnjujući mu u nosnice svoj dar života.169 Tekst iz Post 2 služi nadbiskupu Alojziju

Stepincu, da koristeći se biblijskim citatima progovori o stvaranju čovjeka. "Jahve,

Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako

postane čovjek živa duša." Iz tog citata prepoznaje se rodni list cijelog čovječanstva,

iz kojeg su uočljive dvije stvari. Vidljiva je čovjekova bijeda jer je čovjek s obzirom na

tijelo zemlja, prah što mu ne daje mogućnost egoizma i oholosti. Drugo je čovjekova

uzvišenost nad svim vidljivim stvorenjima, jer je jedini od tih istih stvorenja stvoren na

167 Usp. A. STEPINAC, Stvorenje čovjeka, Propovijedi o Knjizi Postanka.168 ISTO.169 Usp. A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 105.

106

106

sliku i sličnost Božju.170 Po udahnutoj duši, životu on nije samo biće uopće, ne samo

živo i osjetno, već je biće koje je sposobno misliti, ljubiti, razumno djelovati i

odlučivati što ne čini ni jedan drugi stvor. Nakon što je Bog stvorio čovjeka sa svim

njegovim karakteristikama, stvara i uređuje vrt u Edenu koje će biti mjesto, odnosno

prebivalište dostojno čovjeka. Taj vrt je prekrasno zamišljen, natopljen vodama,

zasađen drvećem, ukrašen cvijećem i posjeduje prisutnost različitih životinja. U

sredini vrta postavlja Bog stablo spoznaje i daje čovjeku određenu zapovijed o čemu

se govori i u Post 3.

Nakon što je uredio vrt za čovjeka kao prostor života, Bog se okreće čovjeku

kao društvenom biću i stvara mu ženu koja mu treba biti pomoć u zajedničkom

životu.171 Veliku pozornost stvaranju muške i ženske osobe posvećuje i nadbiskup

Alojzije Stepinac, usmjerujući govor na značenje tog stvaranja.172 Stavlja se poseban

naglasak na zajedništvo i na brak. Bog stvara čovjeku družicu da ne bude sam. Cilj

te razlike spolova, žene i muža potkrjepljuje biblijskim citatom: "Na svoju sliku stvori

Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog

i reče im: 'Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama

u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!'" (Post 1,27-28).

Da bi se dalo što bolje objašnjenje o značaju i ulozi muškarca i žene, odnosno braka

i svih funkcija koje on nosi navode se citati Post 1 i Post 2. Tematiku i značenje braka

nadbiskup Alojzije Stepinac označuje kao temu izričite važnosti. Ističe da brak i

obitelj nisu djelo slučaja ili ljudske samovolje, već Božje djelo.173 Svrha je te ustanove

rađanje i očuvanje ljudskog roda na čovjeku dostojan način, pa rušenje ove ustanove

na bilo koji način jest grijeh pred Bogom. Rušenje ove ustanove donosi prokletstvo

čovječanstva, a poštivanje istoga donosi blagoslov. Bog je htio da čovjek bude dionik

njegove stvaralačke moći time što je u njegovo biće ulio takvu životnu snagu, da je

može predati dalje, što se zbiva po mužu i ženi u braku, kojeg je plod potomstvo. 174 Iz

ovog se može uočiti važnost ustanove braka već pri samom stvaranju. Brak je Bog

ustanovio zato da se ljudski rod nastavi i da se produži čovjekov život, jer čovjek je

određen da bude vladar svega stvorenja.

170 Usp. A. STEPINAC, Stvorenje čovjeka, Propovijedi o Knjizi Postanka.171 Usp. B. LUJIĆ, Drugi – mogućnost ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003, 18-19.172 Usp. A. STEPINAC, Stvorenje čovjeka, Propovijedi o Knjizi Postanka.173 ISTI: "Ponajprije, kao što vidite, brak i obitelj nije djelo ni slučaja ni ljudske samovolje, kako to neki tvrde ili žele razni pokvareni ljudi, nego je ona djelo samoga Boga Stvoritelja".174 Usp. A. STEPINAC, Ustanova braka i obitelji, Propovijedi o knjizi Postanka.

107

107

Osim međusobnog odnosa muža i žene također je bitan i njihov odnos prema

drugim stvorenjima. Nije nimalo beznačajno što je čovjek unatoč svojoj posebnosti

vrlo povezan sa životinjama. Možda je čudno što čovjek nije dobio svoj dan u

procesu stvaranja, nego je stvoren u isti dan kao i životinje. Jednako tako i glede

hrane čovjek se služi istim resursima kao i neke životinje. To onda dovodi do pitanja

u čemu se očituje čovjekova sličnost s Bogom? Čovjekova sličnost Bogu nije očito u

nekakvoj vanjskoj sličnosti po kojoj bi čovjek po sebi mogao stati uz bok Bogu, nego

je čovjek sličan po tome da vlada u odgovornosti nad drugim obično nižim

stvorenjima.175 Bog je ostavio svijet nedovršen, te čovjek ima zadatak da ga

dovršava, da bude Božji suradnik na zemlji. Čovjek mora svojim radom nastaviti

Božje djelo stvaranja. Zato je i čovjekov rad svet. Tu se odražava povjerenje Boga

prema čovjeku, a to treba u čovjeku izazvati svijest odgovornosti prema svakom

stvorenju.

1.3 Sretno stanje prvih ljudi

Nadahnuti pisac nigdje nije izričito spomenuo da je Gospodin Bog čovjeka,

pošto ga je stvorio, uzdigao iz njegove naravi u nadnaravni život milosti i prijateljstva,

već je on tu stvarnost slikovito i zagonetno opisao slikom zemaljskog raja.176 Tu je

prvi čovjek opisan u onakvom stanju u kakvom se današnji čovjek ne može smjestiti,

ne može se prepoznati. Prepoznaje se u onom čovjeku koji je bio istjeran iz

Edenskog vrta u zemlju u kojoj se morao mučiti za svoju egzistenciju.

Ta ista misao proteže se u propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinaca kada

objašnjava sretno stanje prvih ljudi.177 Izlaže da veliki i silni Bog nije stvorio čovjeka u

današnjem stanju, nego ga je stvorio obdarena posebnim svojstvima. Da bi

potkrijepio svoj govor o dotičnom stanju koristi se biblijskim citatima iz Post 2 te

zaključuje o velikoj čovjekovoj sreći i nenadležnosti smrti nad prvim ljudima.

Podložnost smrti izaziva čovjekov prijestup, odnosno nepoštivanje Božjih odredaba.

Postojanje ovog svijeta, opterećenog grijehom, tumači se time da je čovjek

nekoć sagriješio. Sada se živi u palom svijetu.

Povijest čovječanstva samo je ponavljanje grijeha, pada, nemoći.178 Tu je prisutan

govor da smrt kao takva nije bila u Božjem planu, već čovjekova besmrtnost. U tom

175 Usp. B. LUJIĆ, Drugi – mogućnost ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003, 15-16.176 Usp. A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 127.177 Sretno stanje prvih ljudi nadbiskup A. Stepinac objašnjava u Post 2. Ističe da ljudi nisu bili podložni smrti.178 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 89.

108

108

pravcu nastavlja se govor o bolesti gdje se zastupa nepodložnost prvog čovjeka

bolestima. Navodi se da bolesti nisu ništa drugo nego prethodnice smrti, a gdje nema

smrti nema ni njenih prethodnika.

U govoru odnosa rada i muke prvog čovjeka nadbiskup Alojzije Stepinac

poziva se na sv. Augustina: "Rad je za njih bio veselje i iza sebe nije ostavljao

nikakva umora".179 U prikazu o bogatstvu raja zemaljskog, donosi se prekrasno

raslinje, njegovi plodovi. U tom raju čovjeku je bilo ugodno, i nije podlijegao muci i

bolima. Životinje su bile podložne prvim ljudima jer ih je prvi čovjek imenovao i njima

raspolagao.

Nadbiskup Alojzije Stepinac ponavlja za Svetim pismom da Bog daje čovjeku

za hranu bilje i voće, a životinjama zeleno bilje.180 Vladao je savršen sklad u svijetu

između čovjeka i životinja, a tako i između životinja među sobom. Čovjek je bio

najplemenitiji i najsavršeniji stvor. Vlada unutarnji mir i sreća, Božja naklonost, život

bez straha i bojazni.181 U tom kontekstu može se govoriti o čovjeku, Božjem stvorenju

bez tjelesnih boli, teškoća i nevolje, bio je potpuno sretan, i u prisnom odnosu prema

Bogu, on ga je gledao, razgovarao s njim kao što prijatelj razgovara sa svojim

prijateljem.

To je ljudski svijet, koji biblijski pisac opisuje kao raj. To je svijet međusobnog

sklada, suradnje, svijet u kojem se stvoreni svijet, posebno životinje podvrgavaju

čovjeku. To je svijet u kojem život ne uzrokuje bol, svijet u kojem je Bog blizak

čovjeku.182 Promatrajući biblijski opis odnosa životinja i čovjeka nadbiskup Alojzije

Stepinac želi naglasiti da je Bog prosvijetlio razum prvih ljudi. Iz toga se može uočiti

da je Adam bio u stanju prosuditi narav svake pojedine životinje i dati svakoj

prikladno ime.183 Taj čovjekov razum donosi samo napredak, sklad, suradnju, donosi

sreću i stvara nemogućnost boli i patnje koju uzrokuje grijeh. Osim prosvjetljenja

razuma prvih ljudi ističe se i učvršćenje njihove volje u dobru.

Savršenstvo prvih ljudi pokazivalo se u njihovoj volji, u njihovom razumu i u

njihovim osjetilima, bili su goli, ali se ipak jedno pred drugim nisu sramili. Oboje

179 Usp. A. STEPINAC, Sretno stanje prvih ljudi, Propovijedi o Knjizi Postanka180 ISTO.181 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 89.182 Usp. D. ARENHOEVEL, Prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988, 62.183 Ovdje se nadbiskup A. Stepinac poziva na nauku Tridentinskog sabora.

109

109

savršeno vladaju svojim nagonom. Slika spolnog života osvjetljuje nevinost prvih

ljudi, jer u spolnom životu može doći do izražaja ljudska neurednost.184

Bog je obdario čovjeka divnim darovima pri stvaranju, a čovjek je svojom

odlukom napustio taj stvaralački red. Da bi dao pregled i zaokružio govor o sretnom

čovjekovom stvaranju nadbiskup Alojzije Stepinac govori o različitim narodima svijeta

koji ne poznaju Svetog pisma, ni izvještaj o sretnom stanju prvog čovjeka, a imaju u

sebi upisanu uspomenu na sretno stanje svojih praroditelja, Božjih stvorenja.185 Ta

uspomena upisana je, po njegovom mišljenju u svim ljudima, te se on okomljuje

protiv onih koji tvrde da je to rezultat evolucije.186 Može se stoga zaključiti s

nadbiskupom Alojzijem Stepincom da se čovjek kao slika Božja uzdiže uzvišenošću,

jer je odraz Božjeg bića.187

2. Prvi grijeh

Toj se temi poklanja više pozornosti nego drugim izvještajima u Starom

zavjetu. Ona je i danas prisutna u cjelokupnom crkvenom govoru. Stoga se prvi

grijeh ne ograničuje poviješću, odnosno mjestom ili događajem. On se stalno

događa, prisutan je u svako doba, on je onaj koji će aktualnost govora nositi i u

budućnosti.

Prvi je grijeh višestruk. On se događa kod praroditelja (Post 3). Praroditelji su

sagriješili time što su prezreli Božji savez, od Boga otpali i prionuli uz svoju slobodnu

volju, i protivno Stvoritelju ispali iz reda stvaranja, smatra Adalbert Rebić.188 Prvi se

grijeh ostvaruje i među braćom kada je Kain ubio Abela (Post 4). Grijeh se ponavlja i

u pijanstvu potopnog praoca Noe (Post 9). Konačno iz čovjekovog umijeća nastaje

kaos i rasulo pri gradnji kule babilonske (Post 11). Ova poglavlja nadbiskup Alojzije

Stepinac nije izrekao zajedno, nego ih je održao zasebno i pojedinačno, onako kako

dolaze u Bibliji. Ovdje se ono objedinjuje kako se danas i postupa s biblijskim

izvještajima o istočnom grijehu.

1.1 Pad prvih ljudi (Post 3)

184 Usp. A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 126-127.185 Usp. A. STEPINAC, Sretno stanje prvih ljudi, Propovijedi o Knjizi Postanka: "Sad će vam biti jasno, odakle onaj sigurno utvrđeni rezultat etnološke znanosti, koja je ustanovila, da svi najstariji narodi svijeta bez izuzetaka ističu, da je najviše biće, a to je Bog, sama dobrota, i čini samo ono, što je dobro, tako da nije, bar izravno uzročnik zla u svijetu".186 ISTI: "I nije ona nikakav rezultat tobožnje evolucije čovjeka, kako su to neki desetljećima trubili, nego je to uspomena na sretno stanje prvoga čovjeka i ta neodoljiva čežnja za srećom jest djelo Boga stvoritelja kako dokazuje etimološka znanost".187 ISTO.188 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 165-166.

110

110

Pad prvih ljudi označuje znamenite stranice Biblije. To je čovjekova drama. U

tom izvještaju pisac iznosi zbilju koja se odigrala na početku čovječanstva i ostavila

posljedice koje se očituju u čovjekovoj povijesti.

Prenoseći Post 3,1-6 i naglašavajući činjeničnost tog događaja nadbiskup

Alojzije Stepinac zastupa teoriju koja u sebi ne nosi doslovno shvaćanje uzimanja

ploda kao takvog, već prema njegovom tumačenju to je pitanje volje Stvoritelja te o

prijestupu njegove volje od strane stvorenja, koje sve što ima od njega prima.189

Baveći se tim citiranjem stavlja se naglasak na zmiju, gdje se navodi Iv 8,44 u kojem

je zmija koju kršćanska teologija naziva đavlom ili sotonom predstavljena kao otac

laži i ubojica ljudi od početka. Postavljajući pitanja o čimbenicima pada i korištenjem

aktualnih primjera koji govore o ratu i bojazni u propovijedi se očituje jasan naglasak

ne strahovanja prvih ljudi. Citirajući Augustina navodi se da su živjeli u sreći i odnosu

prema Bogu, izvršavajući Božje zapovijedi.190 Đavao, odnosno zmaj, kojeg židovska i

kršćanska predaja tumači kao onog koji je iz mržnje prema Bogu i zavisti prema

ljudima prevario prve ljude i strovalio ih u grijeh, želi u čovjeku uništiti vjeru u Boga

kao stvoritelja i prijatelja ljudi prikazujući sebe kao jedinog prijatelja i čovjekovog

spasitelja po odbačenju božanskog reda. Čovjek treba promijeniti svoju sliku Boga,

kao da je on sebičan i egoista. Čovjek se zavarava da neće umrijeti, već da će poput

Boga moći razlikovati između dobra od zla. Problematika je u gubljenju vjere u Boga,

u gubljenju povjerenja čovjek se gubi pred Bogom a okreće se stvorenju. Čovjek se

slobodno odlučuje u svojoj autonomnosti, želi biti više, želi biti kao Bog.

Nakon pada ljudi stječu novu spoznaju da su goli, ne samo fizički nego i u

apsolutnom smislu te riječi: iz božanskog su ambijenta pali u jadno stanje lišeni prave

zaštite. Nisu postali kao bogovi već kao životinje.191 Taj pad nosi određene posljedice.

Unutar propovijedi istaknuto je šest posljedica koje je uzrokovao pad. Prva posljedica

bila bi gubitak milosti i prijateljstva s Bogom. Tu je vidljiv nauk Tridentinskog sabora

koji govori o prijestupu Božje zapovijedi i padu u nemilost i ljutnju Stvoritelja. Grijeh

razdvaja Boga i čovjeka. Grijeh se Bogu protivi u tolikoj mjeri da čovjek ispada iz

Božje naklonosti i blizine. Druga je posljedica zamračenje razuma. Dolazi do

nepoznavanja Boga, nepoznavanja njegove volje, svoje svrhe: biti u Božjem

prijateljstvu. Oslabljenje čovjekove volje treća je posljedica pada po nadbiskupu

189 Usp. A. STEPINAC, Pad prvih ljudi i njegove posljedice, Propovijedi o Knjizi Postanka.190 ISTI: "Neposluh prvih ljudi bio je zato teško kažnjen, jer je danu zapovijed bilo tako lako izvršiti, i jer su prvi ljudi imali visoku spoznaju".191 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 163.

111

111

Alojziju Stepincu. Čovjekova volja postaje neprestano usmjerena prema stvorenome,

prema mogućnosti grijeha.192 Četvrta i peta posljedica istočnog grijeha su bolest i

smrt koje su međusobno povezane i uvjetovane. Šesta posljedica nosi neslogu među

samim ljudima, uvrede i nepravde. Donosi neslogu među živim bićima općenito koja

se međusobno istrebljuju. Poremećen je odnos čovjeka i stvorenja.

Nakon svega može se reći da je to povijesno - simbolički ili povijesno proročki

prikaz neposlušnosti koja se odigrala na početku, u samoj zori čovječanstva. Riječ

je o povijesnoj stvarnosti čije posljedice ljudi i danas osjećaju.193

1.2 Bratoubojstvo, Kain i Abel (Post 3)

Post 4 je nastavak opisa raja zemaljskog. Od tog opisa razlikuje se po tome

što imenu Jahve više ne pridodaje ime Elohim i što ima sve manje antropomorfizma i

sve manje simbolike.194 Govoreći u današnjem smislu može se reći da ovaj opis nije

povijestan. Posrijedi je pisanje u religijskom kontekstu, u svijetlu objave, u vjeri i po

vjeri u Boga.

Razlažući biblijske citate Post 4,1-12, nadbiskup Alojzije Stepinac zaključuje

da je bratoubojstvo, odnosno prvo ubojstvo čovjeka posljedica prvog grijeha.195

Smatra da izvještaj jasno iznosi uzrok umorstva, Božje sveznanje, pravdu i posljedice

umorstva. Da bi se donio susljedni pristup izlaganja problema govori se o povodu

bratoubojstva, prenoseći sadržaj Post 4,3-5, odnosno Kainovu i Abelovu žrtvu. Abel

je prinio najbolje od svoje stoke, dok je Kain prinio žrtvu od zemaljskih plodova. Ne

spominje se kod Kaina prvina odabranih plodova za žrtvu iz čega je uočljiv duh

prinosa jednog i drugog brata. Ovdje se može govoriti o značenju njihove žrtve ne

kao količinski veće ili ljepše, već je bitan religiozni osjećaj koji mora imati svoj izvor u

vjeri i ljubavi. Stoga je Abel vjerom prinio bolju žrtvu nego Kain, odnosno može se

izreći manjkavost Kainove vjere.

U propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca povod bratoubojstva bila je žrtva.196

U svjetlu suvremene egzegeze polazi se da žrtva nije bila povod bratoubilačke

Kainove namisli: ona samo otkriva njegovu nutrinu, njegovo duševno stanje. Žrtva i

kult otkrivaju čovjekovu tajnu, njegovo dostojanstvo i veličinu, njegovu osobnost i

192 Usp. A. STEPINAC, Pad prvih ljudi i njegove posljedice, Propovijedi o Knjizi Postanka.193 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 145.194 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 194.195 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo čovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka.196 ISTI: "Povod je bila žrtva, koju su prinijeli Bogu Kain i Abel".

112

112

težnju prema Bogu, a tako i njegovu istinitost i pravednost.197 Želi se naglasiti

unutarnji osjećaj iskrenosti, ljubavi i vjere prema kultu. Bez vjere i iskrenosti on je

isprazan i Bogu nije mio. Iako je Kain bio ljut, Bog s njim razgovara. Kain do pada je

zapravo svaki čovjek koji se uspoređuje s drugima i traži jednakost. Dalje se govori u

Post 4,5-16, o grijehu koji se zbio na zemlji kao pobuna čovjeka protiv čovjeka,

odnosno brata protiv brata. Ovaj grijeh naveden je kao posljedica prvoga. Taj grijeh

je uzrok svih prolijevanja krvi i ratova koji su se odigrali u povijesti.

Iz ovog izvještaja po nadbiskupu Alojziju Stepincu vidljivo je Božje sveznanje i

pravda. Iako o ubojstvu nema svjedoka Sir 23,19 ukazuje na Božje znanje, Božju

vidljivost.198 Post 4,10-11 pokušava se protumačiti ozbiljnim Božjim upitom: "Što si

učinio?". Pitanje se postavlja čovjeku koji je sagriješio protiv drugog čovjeka, čija

namjera čina jasno pokazuje da je usmjerena protiv drugoga. Nakon grijeha čovjek

ne može pobjeći od Boga, jer je svaki grijeh protiv čovjeka ujedno i neposredno grijeh

protiv Boga. Tu se ne misli samo na ubojstvo kao takvo, već na svako nasilje,

odbacivanje, neodgovorno ponašanje prema drugome. To Božje sveznanje slijedi i

Božja pravda što je vidljivo iz Post 4,11-16 u Kainovom nemiru i izgubljenosti, strahu i

lutanju. Njemu više nema mjesta među ljudima, i zemlja mu uskraćuje svoj rod.

Pogađa ga fatalna posljedica nemirnog lutalice. No Bog je i u takvom čovjekovom

stanju uz njega.

To ubojstvo ima osobni i kozmički karakter. Ovdje treba spomenuti da je u

središtu Kain, a ne Abel. Naime Kain je čovjek, svatko, i s njim se do granice

ubojstva identificira svaki čovjek. Bog ga je naime bio pozvao da izađe iz sebe, da se

izjasni, a ne da namrgođen sprema zlo. Ali čovjek nije poslušao Boga nego se

zatvorio i postupio je po svojem suženom nahođenju, objašnjava Nikola Hohnjec.199

Osvrnuvši se na ovaj izvještaj nadbiskup Alojzije Stepinac želi vjernicima

pružiti pouku prikazom tadašnjih problema na području čovjekove moralnosti.

Osvrtanje je usmjereno na ubojice, alkoholizam, pobačaje te one koji u njima

sudjeluju, kao i razna druga nemoralna djela. Cilj ovog govora je ukazivanje na

donošenje nemira, žalosti i poteškoća od strane grijeha. Donosi se, dakle,

promišljanje o bratoubojstvu koje je prisutno u tadašnje vrijeme; u ratovima,

197 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 195.198 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo čovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka. 199 Usp. N. HOHNJEC, Biblija u prozi, Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 10.

113

113

uništenjima, nanošenju boli, nemarnosti prema drugom. To se očituje u čovjeku koji

vrši nasilja.

Smisao i sadržaj cijele ove perikope religiozne je naravi: biblijski pisac želi

gotovo istim jezikom i istim slikama kao i u Post 3 pokazati strašne posljedice grijeha.

Kao što su ljudi postali buntovnici pobunivši se protiv Boga, tako se sada buni čovjek

protiv čovjeka, te čovjek čovjeku postaje neprijatelj. Kao što su prvi ljudi podlegli

vanjskoj napasti, Kain se iznutra okreće protiv brata Abela. Čovjek se može boriti

protiv grijeha i svoje čine provoditi u skladu s moralnom normom.200

1.3 Noino pijanstvo i rodoskvrnuće sina Hama (Post 9)

Gore navedeni naslov nalazi se u Post 9,18-27. Citirajući to mjesto nadbiskup

Alojzije Stepinac progovara o grijehu sina Hama a opravdava Nou u istome

događaju.201 Ovaj biblijski izvještaj o životu nakon potopa označuje se kao pouka o

Noinim potomcima. Govori se naime o poštivanju, odnosu oca i sina i ljudskom

dostojanstvu.

Biblija Noine sinove koji su izašli iz korablje: Šema, Jafeta i Hama prikazuje

kao praoce svega čovječanstva.202 Tu se može govoriti o sažimanju cjelokupne

povijesti unutar tih likova. U izvještaju je vidljivo da je Noa kao i prvi čovjek prikazan

kao zemljoradnik, i to vinogradar. Noa se napio vina, napio se i otkrio nasred šatora.

Vino se u Bibliji smatra Božjim darom jer razveseljuje čovjeka. No također se vino

izjednačuje i s bludom u neumjerenosti, jer pijanstvo uzima čovjeku mogućnost

kontrole i čini ga predmetom ismijavanja i neugodnih prizora.

Pozivajući se na Sveto pismo nadbiskup Alojzije Stepinac objašnjava da se

Noino pijanstvo ne tumači na razini grijeha, već na razini neznanja.203 Prisutnost

grijeha nosi Hamov čin. Kad je Ham opazio oca gola u šatoru, i nakon što se u njemu

pojavio prijezir i nepoštovanje prema ocu, pozvao je i svoju braću na grijeh, odnosno

na porugu. Tu se pokazuje nepoštivanje i manjak ljubavi sina Hama prema ocu. Kao

suprotnost tom činu donosi se djelo pokrivanja oca kod Šema i Jafeta koji pokazuju

gestu ljubavi i poštovanja prema svom ocu, pristupajući drugačije, pristupajući

ispravno. Biblija ima profinjeni osjećaj za stidljivost. Smatra se teškim prekršajem

otkrivanje ne samo ženskog tijela, već i razgolićenje muškaraca što je vidljivo i u

200 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 202.201 Usp. A. STEPINAC, Svršetak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka.202 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 250. 203 Usp. A. STEPINAC, Svršetak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka.

114

114

razmišljanju unutar propovijedi. Neki iz toga zaključuju da je kod Hama ili njegovog

sina Kanaanca posrijedi kult sakralne prostitucije.204

Izvještaj unutar propovijedi nadalje opisuje Noino buđenje, odnosno izricanje

prokletstva i blagoslova. Kad se Noa probudio i otrijeznio vjerojatno je od svojih

sinova Šema i Jafeta saznao što je Ham učinio. Stoga Noa nad sinom Hamom koji je

praotac Kanaanaca izriče prokletstvo a nad Šemom i Jafetom blagoslov.

Za Izraelca je prokletstvo kao i blagoslov, ozbiljna stvarnost koja će se prije ili

kasnije obistiniti. Činjenica što je prokletstvo tako jasno i to tri puta izrečeno nad

Kanaanom, a ne nad njegovim ocem Hamom, značilo je za Izraelce da se ne druže i

ne miješaju ni pod koju cijenu s Kanaancima, kojima je otac upravo taj Kanaan.205

Adalbert Rebić je mišljenja da je to posebna zanimljivost, odnosno da će Noa pošto

je nad Kanaanom izgovorio prokletstvo, nad Šemom izgovoriti blagoslov. No Noa

blagoslivlja Jahvu, Boga Šemova. To znači da prednost i prvenstvo Šema nad

braćom nije ljudsko djelo, nego Božji dar zbog kojeg Noa blagoslivlja Boga.206 Stoga

nadbiskup Alojzije Stepinac govoreći o potvrdi prokletstva i blagoslova tumači da je

potomstvo Hamovo koje se naselilo u Palestini od početka narod proklet (Mudr

12,11). Njih su potomci Šemovi, narod izraelski, po Božjoj odredbi istrijebili s lica

zemlje u Palestini, radi protuprirodnih opačina i zala u koje su bili upali, kako svjedoči

Knjiga o Jošui kad opisuje uništenje Hetita, Jebuseja, Hivijaca i dr. Iz Šemovog

potomstva, kojeg je blagoslovio Noa, proizići će budući spasitelj svijeta. Potomci

Jafetovi kojega je Noa također blagoslovio radi njegova plemenita čina, nastanjuju

današnju Europu. Podigli su se do velike kulturne visine i primili vrlo rano kršćanstvo,

a s njim i svaki blagoslov. 207

I ovdje se dodiruje tajna Božjeg izbora. Šem i Jafet imaju jednake zasluge.

Ipak Bog slobodno izabire Šema, i njegovo potomstvo čini nositeljem svog

blagoslova i obećanja, sredstvom spasenja za cijelo čovječanstvo. Blagoslov

patrijarha Noe, oca novog čovječanstva, zahvaća sve ljude. Bog želi spasenje sviju.

Ljudska sloboda može odbaciti Božji spasiteljski naum, ali ga ne može uništiti.208

1.4 Oholost graditelja kule babilonske

204 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 251.205 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 251.206 ISTO.207 Usp. A. STEPINAC, Svršetak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka.208 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 253.

115

115

I ovaj izvještaj biblijske prapovijesti, kao i raniji prikaz o Kainu i Abelu sadrži

mnogo povijesnih podataka. Po prvi put nailazi se na jedno mjesto koje se može naći

na zemljopisnoj karti.209 Prema tome ovaj opis babilonske kule nije mit, nego

povijesna činjenica kojoj biblijski pisac daje teološko značenje. Ova tema označuje

završetak biblijske prapovijesti, njome završava univerzalna povijest čovječanstva.

Razmišljajući o Post 11, odnosno o babilonskoj kuli nadbiskup Alojzije Stepinac

objašnjava da su se Noini potomci razišli, jedan dio njih naselio se u ravnici

sinearskoj, tj babilonskoj. 210 Noini potomci spustili su se iz Aramejskih gora u ravnicu

između Eufrata i Tigrisa. Tu su se proširili, ali su još uvijek govorili jednim jezikom. Po

Božjem se naumu ljudski rod trebao proširi po svoj zemlji.211 Da bi se na početku

propovijedi označila tema koja se obrađuje iznosi se sadržaj Post 11,3-10 o

poučljivosti tog istog izvještaja.212 Kada se unutar propovijedi govori o tom izvještaju

naglasak se stavlja na ljudsku inteligenciju. Za naslovljenu građevinu bilo je potrebno

načiniti određene planove po kojima će se graditi. Trebalo je promisliti o duljini

temelja, kuda će ići dotične građevine, čime će se graditi, kako će se dopremiti

potreban materijal za gradnju. Oni su se služili opekom, koristili su zemljinu smolu

koja će im služiti umjesto žbuke. Nadbiskup Alojzije Stepinac iz toga zaključuje da se

čovjek po svojoj inteligenciji bitno razlikuje od životinje.213 Drugo što se govori u ovom

izvještaju Svetog pisma, jest oholost - autonomnost - tadašnjih ljudi, što se uvijek

provlači kao crvena nit. Ovdje se misli o grijehu društva koji je zapravo ponovljeni

istočni grijeh, kao grijeh nepokornosti i oholosti. Tumači se neprihvaćanje Božjeg

plana o čovjekovoj stvorenosti i podređenosti Bogu. Kod ljudi se javlja težnja da se

ne provede Božji plan. Oni naime prije razlaza žele sagraditi kulu koja će im biti

središte, držati ih na okupu, tim lakše što su imali plan gradnje i isti jezik. Tu se može

govoriti i o isključivanju Boga iz ljudske sredine. To se primjećuje u želji za prevlast,

nadmoć, isticanje povlaštene rase koja sama sebe ovlašćuje da druge iscrpljuje,

iskorištava, da vlada nad drugima. Kula im ima značenje pobjede nad drugim manjim

gradovima i središte je oko kojeg se okupljaju okolni gradovi i njihovo stanovništvo.

209 Usp. D. ARENHOEVEL, Prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988, 91.210 Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o knjizi postanka.211 Usp. J. OBERŠKI – A. REBIĆ, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb² 1972, 23.212 Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o Knjizi Postanka: "Kratak je doduše, ali vrlo poučan ovaj izvještaj Svetoga pisma o gradnji kule babilonske. Iz njega se uočava inteligencija ljudi tadašnjeg vremena, Božji plan i ljudska oholost, poniženje ljudi i izvršenje Božjeg plana". 213 ISTI: "Znači da se čovjek bitno razlikuje od bilo koje životinje. To znači, da je nerazborit i lud svaki onaj, koji ne zapaža bitne razlike između čovjeka i životinje".

116

116

Pojedini su gradovi težili za hegemonijom nad ostalim manjim gradovima, da

vladaju cijelim svijetom. I u tome je bio njihov grijeh. Da su živjeli u slozi i miru s

ostalim gradovima sve bi bilo u redu. Ista je problematika kule koja je trebala biti

sagrađena do neba. Na ovako visokim kulama postavljali su svetište, što je ujedno i

prvi razlog zašto je biblijski pisac nevoljko gledao na gradnju tih kula, tvrdi Adalbert

Rebić.214 Nadbiskup Alojzije Stepinac dalje tumači posljedicu oholosti tako što remeti

govor. Iznosi se Božje uočavanje nauma i rada, Bog prekida pothvat radi

međusobnog neslaganja.215 Poradi izrečene oholosti i vlastitog uzvisivanja Bog

odlučuje ljudima pobrkati jezik kao što donosi Post 11,7. Uništava se moć, sam

temelj ljudskog znanja i snage, odnosno jedinstvo jezika, kulture i misli. U propovijedi

nije naglasak na opovrgavanju od strane ovog izvještaja da su jezici nastali na

temelju prirodnog razvoja, nego konstatira činjenicu, koju i lingvistička znanost

potvrđuje svojim istraživanjima i dokazuje, da su različiti jezici na zemlji proizašli iz

pojedinih jezičnih obitelji, odakle se opet može zaključivati o jedinstvu jezika.

Kod izraza "pobrkati govor" govori se prvo o doslovnom tumačenju hebrejskog

izraza, kojim su od početka, sve do babilonske kule govorili svi ljudi, a onda

pobrkavši isti jezik ljudi se služe raznim jezicima. Folklorističko poimanje, tj. slikovito

značenje ne govori o pobrkanosti govora, već o pobrkanosti mišljenja, osjećaja i

mentaliteta. Biblijski pisac je ovim odlomkom htio naglasiti kako je poslijepotopni

naraštaj, ostavivši nomadski način života i sagradivši sebi gradove i sela, ostavio

pravoga Boga i prihvatio poganstvo koje je bilo razvijeno u mezopotamskim

gradovima.216 Stoga nadbiskup Alojzije Stepinac zaključuje da je Bog biće ne samo

beskrajne mudrosti nego i beskrajne dobrote.217 Bog ima uvijek namjeru pomoći. Iz

toga što je čovječanstvu poremetio jezik, proizašla su mnoga dobra. Od toga je prvo

dobro proslava Boga. Iz različitosti jezika proizlazi mnogo dobra, putem njih je

izrečeno mnogo lijepih pjesama218, riječi, i svaki je jezik originalan jer ga drugi ne

može adekvatno unutar sebe izraziti. Jezik donosi ponos određenog naroda. Stoga

se unutar propovijedi zaključuje da se velika mudrost i dobrota Božja očitovala i u

pomutnji jezika kod graditelja babilonske kule jer biblijski izvještaj spominje slavljenje

Božje mudrosti koja je u mogućnosti sve okrenuti na dobro.

214 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 257.215 Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o Knjizi Postanka.216 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 260.217 Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o Knjizi Postanka. 218 Usp. ISTI: "A zar se ne dičimo i mi svojim lijepim hrvatskim jezikom, o kojem je pjesnik Preradović napisao: "Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga".

117

117

3. Obećanje, savez i otkupljenje

Obećanje je jedna od ključnih riječi jezika ljubavi. Obećati znači istodobno

najaviti i zajamčiti dar, proglasiti se sigurnim u budućnost i u sebe. To istodobno

znači i probuditi kod svog sudionika povjerenje srca i velikodušnu vjeru. Unutar Post

1 – 11 također je prisutan taj izraz. Bog načinom kojim obećava i svojom sigurnošću

da neće iznevjeriti otkriva svoju veličinu. Obećati za nj znači dati vjeru koja će biti

sposobna čekati da dar dođe i da će na njemu moći zahvaljivati, pogodnim darom se

upoznaje srce darovatelja. U Izraelu su obećanja ključ povijesti spasenja, a to znači

ispunjenje proročanstava i zakletvi.219

Savez unutar Starog zavjeta odnosi se na Boga koji želi ljude privesti u

zajedništvo sa samim sobom. Ova tema se u Starom zavjetu proteže religioznom

mišlju koja se s vremenom produbljuje. Savez predstavlja ugovor, zakletvu o

partnerskim odnosima, zalaganju i odgovornosti.

Otkupljenje znači biti oslobođen, iskupljen od strane Boga. Biblija povezuje te

pojmove s idejom spasa, oni označavaju ono sredstvo kojim Bog spašava određene

ljude, ljudi postaju oslobođeni od određenih stanja kako bi bili u zajedništvu s Bogom.

Može se zaključiti iz priloženog da gore navedeni pojmovi označuju važne izraze koji

su osobito prisutni u biblijskoj prapovijesti gdje se obrađuju univerzalni stavovi i

stanje ljudi prema svome Bogu. Tako su ti pojmovi također uočljivi i u propovijedanju

nadbiskupa Alojzija Stepinca.

1.1 Prvo evanđelje (Post 3,15)

Prvi ljudi su vlastitom odlukom poremetili od početka uspostavljen odnos s

Bogom, odlučili su se u nepovjerenju prema njemu na prijestup Božjeg reda. Iako se

čovjek udaljio od Boga, Bog ostaje uz njega te mu pruža mogućnost pomirenja. Bog

pristaje uz čovjeka o čemu govori i ovaj biblijski citat: "Neprijateljstvo ja zamećem

između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš

mu vrebati petu" (Post 3,15). Odnos Sotone i čovjeka, odnosno odnos čovjeka i

grijeha pretvara se u vječno neprijateljstvo koje svoj vrhunac postiže u pobjedi nad

Sotonom. Objašnjavajući prvo evanđelje, odnosno Post 3,15, Celestin Tomić zastupa

da to neprijateljstvo nije fizičko nego moralno i duhovno i posjeduje tri faze u

povijesnom razvoju. Prva faza je neprijateljstvo između žene i zmije. Žena koja se u

grijehu sprijateljila sa zmijom, mora se postaviti u suprotan odnos. Od nje je počela

219 Usp. M.-L. RAMOLT – J. GUILLET, Obećanja, u: X. LÉON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Zagreb3 1993, 713.

118

118

propast čovjeku, od nje mora početi i čovjekovo spasenje. Druga faza je

neprijateljstvo između roda zmije i žene. Rodom zmije označeni su oni koji

ispunjavaju njezine želje što je vidljivo u Iv 8,44. Ženin rod jest fizičko i duhovno

Evino potomstvo. Borba koja je bila individualna poprima kolektivno značenje,

odnosno nadilazi prostor i vrijeme postajući glavni pokretač ljudske povijesti. Treća

faza je opet označena u borbi Sotone i jedne osobe: "On će ti satirati glavu, a ti ćeš

mu vrebati petu", odnosno čovjek se treba staviti van opasnosti i tako pobijediti.220

Nadbiskup Alojzije Stepinac citira Post 3,15 i objašnjava da se ovo proroštvo

naziva prvo evanđelje jer nosi značenje prve radosne vijesti o budućem Stvoritelju.221

U propovijedi se tumači govor o neprijateljstvu između đavla i Blažene Djevice

Marije, odnosno da će ona roditi onoga koji će slomiti đavlu vlast pod koju su ljudi

pali u grijehu od kojega se trebaju osloboditi.222 Oslobođenje se dogodilo na drvu

križa, Sotona gubi vlast, a ljudi postaju dionicima spasenja. Također se ističe važnost

te vijesti koja je ohrabrivala ljude kroz povijest. Spominju se obećanja danu

Abrahamu, Izaku, Jakovu i Davidu po kojem će Otkupitelj biti jedan od njihovih

potomaka. Navode se i veliki muževi, proroci, Mesija i Spasitelj. Bog prisjeća na

posljedice pada, ali daruje obećanje u izbavljenje.

1.2 Savez između Boga i svega stvorenja (Post 9,1-17)

Savez se događa po Božjoj inicijativi koja želi ljude privesti u Božje

zajedništvo. Sklapanje saveza spominje se u Post 9,1-17, a u potpunosti dolazi od

Boga. Bog daje, nudi i očekuje izvršenje saveza. On sklapa savez s Noom i njegovim

potomstvom, vezuje se s njim u ljubavi, prijateljstvu i pomaganju.

Biblijski pisac zna za potop ali opisuje kako u katastrofi Bog spašava, sklapa

savez prijateljstva kao što to čini posebno s narodom iz egipatskog zarobljeništva te

upravo s njima sklapa savez koji je pozadi svakog biblijskog sklopljenog saveza.

Tako je Bog sklopio savez i s ljudima na početku povijesti. Nakon potopa Bog

obnavlja savez s novim ocem čovječanstva Noom.223 U propovijedi koja nosi naslov

Svršetak potopa – Noa i njegovi sinovi, nadbiskup Alojzije Stepinac izlaže Post 9,1-

17 objašnjavajući savez između Boga i svega stvorenog.224 Govori se o Božjoj dobroti

220 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 160.221 Usp. A. STEPINAC, Odluka o otkupljenju – nada prvih ljudi nakon pada, Propovijedi o Knjizi Postanka.222 ISTO.223 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 236.224 Usp. A. STEPINAC, Svršetak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka.

119

119

i milosrđu225 što se podupire citatom Knjige Mudrosti: "Ti, silni gospodaru, sudiš

blago i upravljaš nama s velikom pažnjom, jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci"

(12,18). Ta dobrota je odigrala važnu ulogu u prihvaćanju Noe i stvorenja, u obećanju

da više nikad neće pretrpjeti uništenje potopom. Upravo po toj dobroti Bog daje

poslijepotopnom čovjeku svoj blagoslov stvaranja spomenut u Post 1,28. Govori i o

znaku sklopljenog saveza kao vidljivom spomenu gdje nadbiskup Alojzije Stepinac

citira Post 9,13.226 Bog spominje dugu kao znak sklapanja saveza s Noom, koja je

sad s obzirom na čovjeka i na savez dobila novu funkciju. Dobiva funkciju

svjedočenja na savez. Ona postaje znak novog čovječanstva, početak novog saveza

s poslijepotopnim čovječanstvom. Može se zaključiti da je ovaj savez izraz velike

Božje ljubavi i dobrote te predstavlja završetak opisa o potopu. Noin savez je mlađi i

njemu prethode savezi s patrijarsima i posebno savez s Izraelcima na brdu Sinaju.

Svi ti starozavjetni savezi pokazuju prijateljstvo s Bogom a izdaleka tvore sliku

novog, vječnog saveza što ga obećavaju proroci (Iz, Jr i Ez), kada upućuju na

njegovo ostvarenje po Mesiji.

1.3 Otkupljenje

Otkupljenje je riječ koja nosi aktualno zastupničko značenje u Bibliji. Ona znači

oslobođenje, Božju inicijativu ljubavi obraćenja i posvetu. Ona je izraz velikog Božjeg

milosrđa i pažnje prema čovjeku kojem Bog, kako je i vidljivo i u Post 1 – 11 uvijek

pruža mogućnost povratka, odnosno potiče čovjeka na suživot s Bogom. U

propovijedima nadbiskupa Alojzija Stepinca također se govori o Božjoj odluci

otkupljenja, Božjoj dobroti koja je izražena u Ps 145,9: "Gospodin je dobar svima,

milosrdan svim djelima svojim" i riječima svetog Augustina227. Čovjek koji je vlastitom

odlukom raskinuo životni odnos s Bogom, dobiva Božjem milosrđem i inicijativom

priliku za izmirenje. Bog ne želi grešnikovu smrt već da taj isti živi. Tako Božje riječi

naznačuju spasenje i otkupljenje. Bog oblači čovjeka u potrebi, pruža mu nadu

pobjede i spasenja.

Biblijski pisac ovdje ne želi predočiti sliku poraza nego najaviti pobjedu koja

dolazi poslije borbe.228 Potpuna će pobjeda biti na strani ženina potomstva, dolaskom

225 ISTI: "A nije mu trebalo ni Noe ni njegovih sinova. Bog je biće beskrajnog savršenstva koje je samo sebi potpuno dostatno i u sebi presretno i preblaženo. Ali je jedna od njegovih bitnih svojstva dobrota, koja se želi priopćiti drugima".226 ISTI. 227 ISTI: "Tako je velika svemoguća dobrota da on čak i od zla zna stvoriti dobro".228 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 162.

120

120

Spasitelja. To je polazište mesijanskog očekivanja, temelj kršćanstva. Kao što su

višestruki prvi grijeh učinili ljudi u sretnom stanju, bili su i pobuna protiv Boga kod

prijestupa prvih ljudi i bratoubojstva. No Bog ne želi smrti već ima smilovanja kako

tvrdi nadbiskup Alojzije Stepinac229. Daljnje početno očitovanje Božje intervencije i

dobrote vidljivo je u općem potopu koji također donosi poruku spasenja. U

propovijedi se ističe ljudska pokvarenost i njezini opći razmjeri. Bog očituje svoju

pravednost i ljubav time što spašava Nou i njegovu obitelj i kad s njima sklapa savez

koji se odnosi na čitavo čovječanstvo.230 Izvještaj o kuli babilonskoj također donosi

prikaz čovjekove autonomnosti izvan Božje domene, no ljudi i opet nalaze

mogućnost suživota, pomirenja.

Iz gornjeg se može zaključiti da Bog bezuvjetno štedi i nezasluženo spašava

čovjeka, uvijek ga iznova uzdiže, poziva na bolje, daje mu priliku radosti života i svoju

blizinu.

1.3.1 Stanje nakon pada

Govoreći o stanju nakon pada misli se o stanju nakon počinjenog grijeha.

Čovjek je bio u povlaštenom odnosu prema Bogu. On se toga odriče te nakon grijeha

snosi posljedice, u progonstvu je, daleko od Boga. Bog ni tada ne napušta čovjeka.

Nadbiskup Alojzije Stepinac govori o čovjeku nakon pada.231 Opisuje se

čovjekova bijeda nakon slobodnog udaljavanja od Boga. Čovjek stvoren za život

sada je osuđen na smrt. Čovjek postaje podložan bolesti, u njemu se pojavljuje briga

za stan, hranu, obranu što ranije nije poznavao jer je živio u skladu sa svime

stvorenim i s Bogom. Tu se ne može govoriti o prepuštanju čovjeka različitim

neprilikama s kojima se on ne može suočiti jer mu Bog ostavlja razum po kojem će

se moći, iako u trudu i muci, pobrinuti o svojim potrebama. Čovjek dobiva odijelo koje

je znak moralne vrijednosti i dostojanstva. Biblijski pisac time želi objasniti Božju

pomoć čovjeku.

1.3.2. Zaštita bratoubojice

Kain ubija svoga brata Abela. Počinjen je grijeh čovjeka protiv čovjeka koji je

ujedno i grijeh protiv njegovog Stvoritelja. Nad Kainom se izriče sud i prokletstvo.

Pravedni Bog je pozivao Kaina prije pada da se otvori, a ne odbacuje ga ni nakon

počinjenog ubojstva. Preteška mu je grižnja savjesti koja ga progoni, kako zastupa

229 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo čovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka.230 Usp. A. STEPINAC, Svršetak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka. 231 Usp. A. STEPINAC, Odluka o otkupljenju – nada prvih ljudi nakon pada, Propovijedi o Knjizi Postanka.

121

121

nadbiskup Alojzije Stepinac.232 Po grijehu savjest postaje nemirna i Kain u svakom

čovjeku vidi svog neprijatelja, osvetnika.

Ljudi ga tjeraju iz svoje sredine i zajednice koju je on svojim činom ugrozio.

Čovječanstvo ga tjera od sebe, isključuje ga.233 Kain uviđa strahotu svojeg čina,

svjestan je da će biti lutalica i da mu svatko može nauditi. Stoga ga Bog štiti i na

njega stavlja znak da ga tko našavši ne bi ubio: "Tko ubije Kaina, na njemu će se

izvršiti sedmerostruka osveta“. Bog ne želi daljnje prolijevanje krvi, ne želi osvete ni

mržnje među ljudima.

Čovječanstvo se krvoprolićem razdvaja i upropaštava. Samo iz ljubavi prema

Bogu izvire pravi odnos prema bližnjemu te donosi mir, napredak i blagostanje.234

Post 4,16 navodi kako Kain odlazi ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od

Edena i ondje se nastani. Kain iz plodne zemlje dolazi u Nod, neplodnu, suhu i

pustinjsku zemlju, u zemlju propasti, umiranja i prokletstva kojima se on ima

suprotstaviti da bi preživio. Kain je pod Božjom zaštitom pa će i u "daljini Božjoj" opet

pronaći put u "Božju blizinu".235

1.3.3 Blagoslov novog čovječanstva

"Svršetak potopa – Noa i njegovi sinovi" naslov je propovijedi koja pruža govor

o blagoslovu novog čovječanstva (Post 9,1).236 Bog izgovara ljudima na početku i

kasnije svoje blagoslove. Najprije obnavlja blagoslov nad bračnom zajednicom:

"Tada Bog blagoslovi Nou i njegove i reče im: 'Plodite se i množite i zemlju napunite'"

(9,1). Ljudima se opet predaje vlast nad stvorenjima: "Neka vas se boje i od vas

strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve

ribe u moru: u vaše su ruke predane" (9,2), daje im mogućnost lakšeg preživljavanja,

daje im hranu: "Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao

što vam dadoh zeleno bilje" (9,3). Odobreno postaje i blagovanje životinja što je i

vidljivo u Post 4,4, gdje Abel prinosi žrtvu.

232 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo čovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka: "Bog nije odmah uništio Kaina, već je i tu imao smilovanja. Ali mu ipak daje do znanja, da je ubojstvo nevinog čovjeka u nebo vapijući grjeh. A Kain, da ništa drugo nije primio kao kaznu, teška mu je kazna bila već ona grižnja savjesti, koja ga je mučila otada, kad je Bog nad njim izrekao svoju riječ: 'Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!'".233 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 198.234 ISTI, 199.235 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 202.236 Usp. A. STEPINAC, Svršetak potopa – Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka.

122

122

Nema sklada među stvorenjima. Životinje se boje čovjeka. On će ih ubijati i

njima se hraniti, a one će čovjeka ugrožavati. Na zemlji nastaje borba za red i

opstanak.237 Zapovijed o ne blagovanju mesa iz Post 1,30 je poništena, čovjek sada

smije blagovati meso sa strahopoštovanjem prema životu, čije je sjedište u krvi. Zato

Židovi nisu jeli mesa s krvlju. Blagovanje mesa s krvlju se smatra istim što i počiniti

idolatrijski čin, ubojstvo ili preljub.238 Bog najstrože zabranjuje ubojstvo čovjeka jer je

on jedini gospodar njegova života i objavljuje strogu kaznu za njegovo ubojstvo. U

Post 9,7: "A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi“ opet se

ponavlja poziv na život, na vladanje stvorenim resursima. Ovaj Božji blagoslov nosi

značenje poticaja i poziva čovjeka na rast i napredak na svim područjima njegovog

djelovanja.

C. Završetak: Teološki zaključak

Biblijska prapovijest je usmjerena na govor o spasenju. Ona je povijest Božje

moći i ljubavi, povijest čovjekovog grijeha na koji Bog odgovara svojom naklonošću.

Ona je povijest Božjeg spasiteljskog plana. Bogata je sadržajem i dinamikom kojom

uvijek postiže zainteresiranost kod čitatelja. Može se reći da nosi prošlost, sadašnjost

i budućnost. Nadbiskup Alojzije Stepinac započeo je u zatočeništvu u Krašiću

tumačiti Petoknjižje kako bi pomogao župnicima koji možda nemaju vremena a

možda ni nadarenosti da to čine.

U biblijskoj prapovijesti (Post 1 – 11) Bog se prikazuje i objavljuje kao jedan,

istinit i stvoritelj. On je različit od svijeta, ali iz njega nije ni odsutan, kao što nije

odsutan ni iz ljudske povijesti. On nije omeđen ni početkom ni krajem, sve što je

stvoreno stvara svojom riječju. Prikazuje se kao ljubav, sveznanje i svemoć, kao

gospodar svega stvorenja i cjelokupne ljudske povijesti. On je brižni stvoritelj koji se

brine o svojem stvorenju. Čuvar je prirode i budan pazitelj nad moralnim redom.239

Ova radnja slijedi prikaz događaja kako bi se jasnije uočila Božja dobrota i

ljubav u stvaranju, čovjekov slobodan čin udaljavanja od Boga, te Božja intervencija i

osuda grijeha (Post 3), osuda umorstva (Post 4), pobuna čovjeka protiv Boga (Post

11). Bog ne ostavlja čovjeka nego spašava pravednika i svakome iskazuje milosrđe.

Bog pretpovijesno a ne lokalno stvara čovjeka slobodna i svjesna, obdarenog

razumom i mogućnošću vlastitog izbora, kao onoga koji je Bogu uvijek u blizini, koji 237 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 248.238 Usp. A. REBIĆ, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970, 235.239 Usp. C. TOMIĆ, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 279.

123

123

živi od Božje ljubavi i dobrote. Prikazan kao vrhunac stvorenja, kao onaj koji treba

nastaviti usavršavati Božje planove stvaranja, čovjek postaje čuvar stvorenja koja s

njim dijele vrijeme i prostor.

Čovjek je slobodnom odlukom ispao iz reda stvaranja sklada sa stvorenjima

(Post 3). Počinio je grijeh protiv Boga, poradi pomanjkanja usredotočenosti i vjere u

njega. Time se otvara neprestana borba čovjekove odluke za dobro ili zlo. U Post 4

se opisuje prvo ubojstvo čovjeka na zemlji koji je obilježen grijehom protiv čovjeka.

Poradi čovjekove oholosti, nemarnosti prema moralnim vrednotama, nepoštivanja

Boga i njegovih stvorenja dolazi do općeg potopa (Post 6). Svoje ostvarenje grijeh

postiže u kuli babilonskoj gdje se događa kolektivna pobuna ljudi protiv Boga (Post

11).

Bog zna za čovjekovu tvrdoću srca, oholost, nevjeru, pomanjkanja ljubavi, pa

čovjeka ne ostavlja, iznova pruža ruku pomirenja. Daje mu nadu u spasenje, sklapa s

njim savez i daje obećanje da će ga štiti.

Može se zaključiti da biblijska prapovijest posredovanjem nadbiskupa Alojzija

Stepinca govori i današnjim ljudima o pravom odnosu prema Bogu i bližnjemu, gdje

prevladava dobrota, ljubav i Božji plan spasenja. Povijest spasenja razvija se u

povijesti čovječanstva. Bog se brine o čovjeku, s njime ima svoj spasiteljski naum,

naum ljubavi i spasenja.

Korištena literatura:

ARENHOEVEL, Diego, Prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988.

HOHNJEC, Nikola, Biblija u prozi, Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.

Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

LUJIĆ, Božo, Drugi – mogućnost ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003.

OBERŠKI, Janko – REBIĆ, Adalbert, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta,

Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb² 1972.

REBIĆ, Adalbert, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970.

124

124

REBIĆ, Adalbert, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.

Rječnik biblijske teologije, Obećanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb³ 1993.

STEPINAC, Alojzije, Propovijedi o Knjizi Postanka, Krašić 1958, (Rukopis).

TOMIĆ, Celestin, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1977.

Sadržaj:

A. Uvod: Aktualnost biblijske prapovijesti 2

1. Biblijska prapovijest kao neiscrpno djelo 2

2. Prapovijesne teme nadbiskupa Alojzija Stepinca 3

3. Tematika radnje 6

B. Glavni dio: Izabrane teme prapovijesti 8

1. Stvaranje svijeta i čovjeka (Post 1 – 2) 8

1.1 Stvaranje svijeta 8

1.2 Stvaranje čovjeka (Post 2) 11

125

125

1.3 Sretno stanje prvih ljudi 14

2. Prvi grijeh 18

1.1 Pad prvih ljudi (Post 3) 18

1.2 Bratoubojstvo, Kain i Abel (Post 3) 20

1.3 Noino pijanstvo i rodoskvrnuće Hama (Post 9) 24

1.4 Oholost graditelja kule babilonske 26

3. Obećanje, savez i otkupljenje 30

1.1 Prvo evanđelje (Post 3,15) 31

1.2 Savez između Boga i svega stvorenja

(Post 9,1-17)

32

1.3 Otkupljenje 34

1.3.1 Stanje nakon pada 35

1.3.2 Zaštita bratoubojice 36

1.3.3 Blagoslov novog čovječanstva 37

C. Završetak: Teološki zaključak 39

Korištena literatura 40

Sadržaj 42

Sveučilište u Zagrebu

Katolički bogoslovni fakultet

Vlaška 38, 10000 Zagreb

126

126

Franjo Mezak

IZABRANI ŽENSKI LIKOVI U STAROM ZAVJETU

Diplomski rad

(5)

Vodstvo: prof. dr. Nikola Hohnjec

Zagreb 2007

UVOD

Kroz povijest ljudskog roda i u različitih kultura i naroda nailazi se na različita

mišljenja i naučavanja o ženi u odnosu prema mužu ili drugim muškarcima, o njezinoj ulozi i

vrijednosti u privatnom i u javnom društvenom i vjerskom životu. Najčešće žena je smatrana

nižom od muškarca ili muža, u ljudskom dostojanstvu i sposobnosti i nije imala glavnu i

odlučujuću riječ ni u obitelji ni u javnom životu. Trebala je samo slušati, biti pokorna kao

žena mužu ili kćerka ocu i izvršiti što joj je bilo rečeno ili naređeno. Svakako je žena bila

podređena mužu a kćerka ocu.

127

127

Tu ovisnost i podređenost žene mužu mnogi su nastojali opravdati vjerom i tekstovima

Svetog pisma Staroga i Novoga zavjeta. Jedni su to činili iz neukosti a drugi iz zlobe i

zlonamjernosti tražeći u tekstovima Svetog pisma one rečenice ili citate istrgnute iz cjeline

koje su zatim tumačili pristrano kako je njima odgovaralo da opravdaju svoje stavove koji su

išli upravo za tim da degradiraju dostojanstvo žene i da je učine štoviše podložnom sebi zbog

svoje sebičnosti i pohote. Takvi negativni i superiorni stavovi muškarca nad ženom sigurno

nemaju svoje uporište u Bibliji. Valja se sjetiti Isusovih riječi kada je odgovorio farizejima na

upit: «Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?» On odgovori: «Zar niste čitali:

Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da

prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo: Što, dakle Bog združi, čovjek neka ne

rastavlja.» Farizeji, očito nezadovoljni takvim odgovorom postaviše Isusu drugo pitanje:

«Zašto onda Mojsije zapovijedi dati otpusno pismo i – otpustiti?» Odgovori im Isus: «Zbog

tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako» (Mt

19,4-8). Iz tih Isusovih riječi proizlazi da je Bog drukčije u svojoj stvaralačkoj zamisli

predvidio život između muškoga i ženskoga, a uzrok zašto se to tako ne ostvaruje jest u

tvrdoći ljudskog srca. Na početku Biblije u knjizi Postanka opisuje se stvaranje prvog čovjeka

i kada se među svim živim stvorovima ništa ne nađe njemu slično Bog reče: «Nije dobro da

čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on» (Post 2,18). I kad je Adam ugledao kraj

sebe ženu koja je bila načinjena od njegova rebra rekao je: «Gle, evo kosti od mojih kostiju,

mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove kad je od čovjeka uzeta. Stoga će čovjek ostaviti

oca i majku da prione uz svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,22-24).

Opisujući stvaranje prvog čovjeka i žene biblijski pisac želi istaknuti i naglasiti tko i

što je žena. Zajedno s muškarcem pripada jednoj te istoj ljudskoj vrsti i ima isto ljudsko

dostojanstvo. Njih dvoje u zajedničkom životu – u braku ostvaruju jedno tijelo, zajedništvo

života. Ona je od čovjeka, njegova pomoćnica, suradnica i njemu ravnopravna. Tu nema ni

traga o nekakvoj podređenosti muškarcu i ona nije manje vrijednosti u odnosu na njega.

Naprotiv, žena je stavljena na istu razinu kao i muškarac. Oboje su stvoreni na sliku Božju

(Post 1,27). I muškarac i žena primaju isto poslanje i blagoslov od Boga. I blagoslovi ih Bog i

reče: «Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite» i daje im vlast nad svim

stvorenim (Post 1,28-30).

U Božjem planu bila je zamišljena jednakost spolova, dostojanstvo osoba i nitko

nikome nije podčinjen. Poremećenost i nesklad odnosa između muža i žene, a i Boga, nastaju

nakon njihova grijeha. Na Božje ispitivanje zašto su to učinili, umjesto da jedno drugoga štiti,

oni optužuju jedan drugoga (Post 3,8-10).

128

128

Tako se taj idealni praiskonski odnos poremetio. Tijekom vremena odveć se naglašuje

muška uloga i samim tim omalovažavaju se vrijednosti i dostojanstvo žene. Posljedica toga su

različite rastave, poligamija, nevjera, žena postaje vlasništvo muža. Do udaje djevojka ovisi o

ocu, a po udaji ovisi o mužu i njegovo je vlasništvo. Pravno i ekonomski ograničena,

isključena od obrezanja po kojem se pripada Božjem narodu, nije obavezna moliti

svakodnevnu molitvu 'Šema' kao i djeca i robovi, zabranjeno im je svima učenje Svetoga

pisma. Muž može ženu otpustiti i ne smije se udati za drugoga dok se muž može ponovno

ženiti (Pnz 24,1-4).

Već je rečeno kod opisivanja stvaranja prvog čovjeka i žene da je istaknuta

ravnopravnost i dostojanstvo spolova. To isto se događa i kod izricanje kazne nakon njihovog

neposluha i grijeha. Bog izriče jednake kazne jednome i drugome i svaki snosi posljedice

svoga grijeha i neposluha (Post 3,16–19)

1. Važnost i ustrojstvo obitelji

Obitelj i obiteljski život tijekom povijesti u Izraelu postojao je sve važniji. Kada su

plemena osvojila i nastanila osvojenu kanaansku zemlju obitelj se suzila na osnovnu jezgru.

Tako je obitelj više nego drugdje postala ugaoni kamen društvenoga života. Više obitelji

sačinjavalo je klan ili pleme, i koliko je obitelji sačinjavalo jedno pleme prema tome se

gledala važnost i veličina dotičnog plemena. Obitelj se mogla odijeliti od plemena, ali

pojedinac nikada iz obitelji. Članovi jedne obitelji čine jedinstveno tijelo, te se uspoređuju s

udovima tijela. U njihovim žilama teče zajednička krv.240

Unutar obitelji otac je imao neograničenu vlast nad njenim članovima. Mogao je kćer

prodati u roblje ili je dati nekom muškarcu ili neposlušnu djecu čak i ubiti. Sinovima je

mogao odrediti njihove žene, a od svojih se žena rastati bez nekoga posebnoga razloga i bez

novčane naknade. Žena je bila vlasništvo muža i smatrala ga je svojim gospodarom. Uz kućne

poslove obavljale su i druge teške i fizičke poslove, a u društvu i obitelji zauzimale su nizak

položaj. Ovakva apsolutna vlast oca u obitelji proizlazila je iz činjenice da je otac bio

apsolutni gospodar a bio je i svećenik u obitelji. U obitelji se štovalo Boga, molilo se, klanjalo

i prinosilo žrtve. Najveći vjerski obiteljski blagdan bio je Pasha (Izl 12,24-27).

240 Usp. Informativno izlaganje u: A. REBIĆ, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983, 82.

129

129

2. Vjenčanje i brak

Ženidba pojedinog člana obitelji nije bila samo njegova stvar, nego stvar čitave

obitelji. U pravilu su roditelji birali i određivali sinu ženu a kćerki muža, što se može i

razumjeti kada se djevojka mogla već udati s navršenih 12 godina a mladić ženiti s navršenih

13 godina.241 Kod sklapanja zaruka bio je sastavljen pismeni ugovor pred svjedocima i

potvrđen zakletvom zaručnika (Tob 7,16). Obred zaruka bi završio tako da bi svećenik ili otac

stavio desnu ruku zaručnice u desnu ruku zaručnika te pri tom govorio: «Bog Abrahamov,

Bog Izakov i Jakovljev bio s vama, te vas sjedinio i napunio blagoslovom!» (Tob 7,15).242

Tako sklopljene zaruke vezalo je dvoje mladih kao i sam brak, te su ostali živjeti svaki u kući

svojih roditelja do onog dana kad je dogovorena svadba i tada bi se nastanili zajedno živjeti

kao muž i žena.

U pravilu se trebalo ženiti unutar istog plemena. Ženidba sa strankinjama bila je

zabranjena zbog krivoboštva i idolatrije (Pnz 7,3-5). Ženidba je po Mojsijevom zakonu

simbol i označuje saveznički odnos između Boga i Izraela. Stoga proroci često puta vjersku

nevjernost Izraelskog naroda uspoređuju s bračnom nevjernošću i s bludnošću (Izl 34,16; Pnz

7.3; Hoš 2 - 3, Ez 16,3 sl). Ženidbene zapreke postojale su i unutar izraelskog naroda. Tako se

jedinica morala udati za svog sunarodnjaka, a otpuštena žena ako je ostala udovica više se nije

ponovno mogla udati za svog prijašnjeg muža (Br 27,8; Pnz 24, 4).

Postojala je ženidbena zapreka krvnog srodstva u izravnoj liniji: otac, kći, unuka ili

mati, sin, unuk. Isto tako i u poprečnoj liniji: braća, sestre, bratići i sestrične (Lev. 6 - 18).

Rastave su također bile predviđene kao što piše u knjizi Ponovljenog zakona (24,1-4.): «Kada

tko uzme ženu i s njome postupi kao muž, a potom na njoj otkrije što ružno, te ona više ne

nalazi milosti u njegovim očima, i on joj napiše otpusno pismo, uruči joj ga i potjera je iz

svoje kuće…» Žena se nije mogla rastaviti od muža, ako je to željela, trebala je nešto učiniti

da ju muž zamrzi i da joj napiše otpusno pismo.

Preljub se kažnjavao i to strogo, no ne jednako za muškarca i ženu. Muškarcu je bila

dopuštena poligamija, stoga se drukčije gledalo i na preljub. Muškarac je učinio preljub ako je

imao odnos s udanom ženom (Lev 20,10; Pnz 22,22sl.). Ako je muškarac općio s djevojkom

ili slobodnom ženom morao ju je uzeti za ženu ili platiti pola zaručničkog dara, mohara (Pnz

22, 28 – 29). Ako se dogodilo da je zaručnica ili žena bila silovana u polju i nije se mogla

spasiti vikom, kamenovanjem je bio kažnjen samo muškarac (Pnz 22,23-27). Ako je žena

241 Uostalom to je u Židova bilo vrijeme punoljetnosti na religioznom području je obradom kod dječaka u početku 13. godine on postaje bar micva, sin zakona.242 Usp, A. REBIĆ, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983, 84.

130

130

spolno općila bilo s oženjenim ili s slobodnim muškarcem uvijek je bila optužena za preljub,

koji se kažnjavao smrću kamenovanjem (Post 20,6; 26,10; Lev 20,10).

Prostituciju je strogo zabranjivao i kažnjavao Mojsijev zakon (Lev 21,9). Izraelci su se

posebno s prostitucijom susretali kod pogana, Babilonaca i Kanaanaca kod kojih je

prostitucija bila uključena i u vjerski kult. Ti poganski običaji polako su prodirali i u Izrael, a

napose za vrijeme izraelske monarhije (1 Kr 14,24; 15,12; 22,47 i dr.), tako da je došla i do

jeruzalemskog hrama. Takve poganske običaje proroci su neprestano kudili i pozivali na

obraćenje (Iz 23,16; Jer 5,7; Ez 16,31). Stoga se otpadništvo izraelskog naroda od Boga

opisuje slikom bludništva, narod se naziva bludnicom a Bog s napuštenim mužem (Hoš 2 – 3;

Jer 2,20; Iz,1,21; Ez,16,31 i dr.).

IZBOR ŽENSKIH LIKOVA

1. Eva243

Na prvim stranicama Svetoga pisma gdje se govori o stvaranju svijeta govori se i o

stvaranju prvih ljudi. Bog nije zamislio čovjeka kao samca, nego čovjeka u društvu i

zajedništvu. I reče Bog: «Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on»

(Post 2,18). I blagoslovio je Bog prvi ljudski par i pozvao ih je da zemlju napuće potomstvom

i da svim stvorenim upravljaju. U Post 2 opisuje se kako je Bog stvorio čovjeka-čovječanstvo

i kakav bi trebao biti odnos između muškarca i žene, dok Post 3 izvješćuje kako je to bilo u

stvarnosti.

Kada je Adam nakon sna ugledao kraj sebe stvorenje kao što je on, uskliknuo je: «Gle,

evo kosti od mojih kostiju. Mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je

uzeta!» (2,23). Tim usklikom Adam izražava radost, što je dobio životnu družicu i partnericu

za zajednički život. Ne opisuje se samo kako je prva žena stvorena, nego se još više naglašava

tko ona jest. Ona je iste naravi i roda kao i Adam i istog ljudskog dostojanstva i oboje su

stvoreni na sliku Božju, isti im je Stvoritelj: «Na svoju sliku stvori Bog čovjeka na sliku

Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih» (Post 1,27). Čovjek nije sam, jedan su na

drugog upućeni, međusobno povezani.

I međusobno se i privlače kao muškarac i žena. Što više, od Boga su primili i

blagoslov da rađaju djecu i da zemlju sebi podlože: «I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i

množite i napunite zemlju i sebi je podložite. Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim

živim stvorovima što puze po zemlji» (1,28).

Biblijski pisac u tom opisu o stvaranju svijeta i prvih ljudi opisuje njihovu sreću i

radost koja se očitovala u međusobnom povjerenju, jednakosti, ravnopravnosti i zajedništvu

243 Ime heva, eva znači majka živih što dobro odgovara početku čovječanstva.

131

131

života. Tu idilu, sreću i radost zajedničkog života i prijateljstva s Bogom opisao je biblijski

pisac u Post 2 slikovitim jezikom edenskog vrta i njegovih plodova, kuda je Bog stavio

čovjeka da živi.

Edenski vrt u koji je Bog stavio prve ljude da žive postalo je mjesto njihova iskušenja i

pada. Tu njihovu žalosnu stvarnost života opisuje Post 3. Budući da je Bog stvorio muškarca i

ženu na svoju sliku i sličnost, što znači da ih je obdario besmrtnom razumskom dušom i

slobodnom voljom. Bog je pokazao prvim ljudima što je za njih dobro, a što zlo. To je

biblijski pisac slikovito opisano, da nisu smjeli jesti plodove sa stabla spoznaje dobra i zla

(2,17). Kako je opisano u Post 3,1-7, žena je razgovarala s napasnikom i povjerovala

njegovim poluistinama.244 Plod stabla bio je za oči zamamljiv, za mudrost poželjan, uzela ga

je i jela te dala svome mužu i on je jeo.245 Taj čin neposluha i nepovjerenja prema Bogu

uništio je idilu i sreću prvih ljudi. U njihov život uvukao se nemir nesklad i nepovjerenje.246

Poremećen je odnos prijateljstva i povjerenja i prema Bogu i međusobno. Pred Bogom se

skrivaju, a na Božje upite međusobno se optužuju i stide se jedan pred drugim. Osjećaju da su

goli, a to znači prema shvaćanju starih Hebreja da su obeščašćeni i lišeni svog ljudskog

dostojanstva. Taj neposluh i nepovjerenje prema Bogu povlači i svoje posljedice. Bog izriče

kazne i mužu i ženi. Kada se govori o grijehu prvih ljudi obično se površno misli na Evu, da

je ona to skrivila i da je ona za to odgovorna. Adamova odgovornost nije nimalo manja od

Evine. Jedan i drugi su znali što je Bog zabranio i zašto. Eva je povjerovala sotoni, a Adam

svojoj ženi Evi, kako se i pravdao pred Bogom: «Žena koju si stavio uza mene – ona mi je

dala sa stabla, pa sam jeo» (Post 3,12). Svaki je slobodan i odgovoran za svoje čine. Jer kako

Eva nije trebala slušati sotonu, tako isto i Adam nije trebao slušati svoju ženu Evu. Stoga

svaki prima i kaznu od Boga. Oboje su istjerani iz vrta Edenskoga, što označava da su

prepušteni mukotrpnom životu: za Adama obrađivanje zemlje u znoju lica svoga, a za Evu

muke u rađanju djece.

Ako se površno čitaju biblijske stranice i ovo izvješće o grijehu prvih ljudi, obično

nastaje dojam da je za sve zlo kriva Eva ili žena uopće. Istina je, da je grijehom prvih ljudi

poremećen iskonski odnos i između muža – muškarca i žene. No nipošto se ne može reći, ako

se ispravo čita i tumači Božja riječ, da je zbog toga žena odgovornija ili manje vrijedna i

podložna mužu kao sluškinja, da se ne kaže ropkinja.

244 Žena je pogriješila što je zmiju-sotonu, niže stvorenje uzela ozbiljno.245 Čovjek se fiksirao na plod, suzio mu se horizont obilja i plodova i izabire samo dio kao središte. 246 Umjesto da jedno drugome pomognu, da jedno drugo zaštiti, oni se gotovo đavolski optužuju i svaljuju krivicu jednih na druge. Adam zato svaljuje krivicu na samog Boga radi žene koju mu je Bog dao.

132

132

Takvih mišljenja i tumačenja bilo je kroz povijest ljudskog roda i u kršćanskoj

tradiciji i nekih crkvenih tumača Svetog pisma. Tako je i sv. Augustin tumačio tekst Post

2,18: «Načinit ću mu pomoć kao što je on.» da je žena jedino mužu pomoć u rađanju i odgoju

djece. Za svaki drugi posao muškarac je muškarcu bolja pomoć. Takvo je tumačenje imalo

svog utjecaja na kasnija stoljeća. Ta su shvaćanja žena iskrivljena. Ona jesu posljedice

grijeha, ali to stanje i shvaćanje nije bilo u Božjem planu.

Gledajući postupak prve žene – Eve, može se reći da je ona imala svoju šansu koju je

proigrala, ali ne samo za sebe nego i za potomstvo. Bog koji ima u planu čovjekovo dobro i

vječno spasenje, nakon neposluha prve žene najavljuje novu Evu – u Mariji, koja će biti

poslušna u ostvarenju spasiteljskog Božjeg plana.

2. Sara

Kao što na početku ljudskog roda stoji prva žena Eva, isto tako stoji i Sara na početku

izabranog Božjeg naroda, Izraela.247 S Abrahamom i njegovom ženom Sarom započinje

povijest izabranog naroda. Abraham je primio Božji poziv da pođe iz svog rodnog zavičaja u

novu zemlju koju će mu Bog pokazati i prima blagoslov od Boga koji mu obećava da će od

njega učiniti velik i brojan narod. Abraham u poslušnosti i u nadi u Božja obećanja napušta

svoj rodni Ur Kaldejski, kolijevku i prethodnicu kasnije mezopotamske, asirske i babilonske

kulture i kreće u Kanan, za njega nepoznatu zemlju. U svemu tome prati ga njegova žena

Sara. Zbog te nove zadaće koju im Bog povjerava mijenja im i imena. Abram će se zvati

Abraham što znači otac mnogih naroda i Saraji mijenja ime u Saru, što znači kneginja (Post

17,5.15). Taj odlazak u nepoznatu zemlju nipošto nije lagan i ugodan i pun je neizvjesnosti.

Sam se rizik neizvjesnosti prihvaća, jer se slijedi Božji poziv. Nova zemlja i nove okolnosti

donose za Abraham i Saru iskušenja. Zbog gladi u Kanaanskoj zemlji Abraham i Sara odlaze

u Egipat, gdje je zemlja plodna zbog rijeke Nila. Sara je bila vrlo lijepa žena, a faraon je volio

biti okružen mnogim lijepim ženama. Abraham se zbog ljepote svoje žene bojao za sebe. I

rekao joj je da se pred faraonom predstavi kao njegova sestra, bojeći se da bi ga faraon mogao

ubiti, ako sazna da joj je muž (Post 12,11-13). Da bi Abraham zaštitio sebe, žrtvuje svoju

ženu Saru predajući je faraonu. Time je bio zadovoljan Abraham i faraon, a kako je bilo Sari i

kako se je ona u svemu tome osjećala nema ni riječi. Biblijski pisac bilježi da ipak netko nije

bio zadovoljan zatajom žene, a to je bio Jahve, koji je zbog toga udario faraona nevoljama.

Spoznavši faraon prijevaru otpusti posramljenog Abrahama i njegovu ženu.

247 Prema jednoj staroj židovskoj predaji među prorocima Starog zavjeta nalazi se i sedam žena: Sara, Mojsijeva sestra Mirjam, sutkinja Debora, Samuelova majka Ana, kasnija Davidova žena Abigajla, proročica Hulda za kralja Jošije i kraljica Estera.

133

133

Još se jednom dogodilo da je Abraham lažno predstavio svoju ženu Saru rekavši da

mu je sestra. Bilo je to u Geraru pred kraljem Abimelekom. Ponovno Bog uzima Saru u

zaštitu i oslobađa je nezakonitog braka (20,5).248 Tako ispada, ne baš lijepo za Abrahama da

Sarinu ljepotu iskorištava za zaštitu vlastitog života i za gospodarski napredak. Možda se sve

to može nekako opravdati i razumjeti u vremenu u kojem se je to zbivalo, u 18. stoljeću pr.

Kr. Po tadašnjem shvaćanju život muža imao je veću vrijednost od ženine časti. Stoga Bog

svojim intervencijama spašava Sarinu čast i izvlači je iz neugodnih situacija.

Bog obećava Abrahamu veliko potomstvo, a Sara je neplodna i to je kao neka

suprotnost svim Božjim obećanjima. Ta Sarina nestrpljivost tjera ju da sama nešto poduzme.

Prema tadašnjem shvaćanju u želji za potomstvom Sara daje svoju sluškinju Hagaru svom

mužu Abrahamu da joj ona rodi dijete na njezinim koljenima.249 Glavni smisao braka je imati

djecu, a ako ih nije bilo, to se smatralo velikom nesrećom i za obitelj i narod. Kada je Hagara

postala trudna, ona se osjećala važnom, ponosnom i više vrijednom, te je stoga zagorčavala

život Sari.

No Bog je pogledao i na Saru ne zaboravivši svoja obećanja koja je dao Abrahamu:

«Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti

dati sina; blagoslov ću na nju izliti, te će se narodi od nje razviti» (Post 17,15-16).

Taj blagoslov koji je Bog izrekao nad Sarom ostvaruje se kad su tri tajanstvena gosta

posjetili Abrahama i Saru. Abraham ih je kraljevski ugostio i počastio hranom što ju je

pripremila njegova žena Sara i sluge. Dok su tajanstveni gosti pred ulazom u šator u

hladovini hrasta Mamre jeli i razgovarali Sara je iz šatora prisluškivala njihove razgovore, jer

kao žena nije mogla sudjelovati u razgovoru. Kada je Sara čula riječi da će zatrudnjeti i za

godinu dana roditi sina u sebi se je nasmijala, jer je smatrala zbog svojih i Abrahamovih

godina da je to nemoguće. Na upit Božji zašto se je smijala zbog neugodnosti poriče svoj

smijeh. I Bog joj reče: «Zar je Jahvi išta nemoguće?» (Post 18,13-14).

Dječaku što ga je Sara prema Božjem obećanju rodila dali su ime Izak, što je povezano

sa smijehom njegovih roditelja. Kako je Izak rastao tako je Sara prijekim okom gledala na

svoju sluškinju Hagaru i njezina sina Jišmaela. Stoga je tražila od svog muža Abrahama da

protjera sluškinju Hagaru i njezina sina Jišmaela da ne bi bilo ugroženo prvenstvo i baština

Izakova jer stariji i prvorođeni brat imao je, jasno, prirodno prvenstvo pred mlađim Izakom..

248 Ovdje pisac, vjerojatno elohist po svojoj teologiji , opravdava Abrahama, da nije lagao jer mu je Sara uistinu polusestra po istom ocu ali drugoj majci od Abrahama što u ono vrijeme nije bila ženidbena zapreka.249 Takvo pravilo stjecanja potomstva vrijedilo je i inače za stari Bliski istok pa ga poznaje i Hamurabijev zakonik.

134

134

Promatrajući Sarin lik na temelju biblijskih tekstova vidi se da je uz svog muža

Abrahama imala važnu ulogu za povijest izbranog naroda, jer Bog i nju blagoslivlja i govori

da će se i od nje narodi razviti (17,15-16). Unatoč te važne uloge što joj je Bog namijenio,

biblijski pisac je ne idealizira, nego je prikazuje unutar normalnih ljudskih okvira, i u njezinoj

radoznalosti i ljubomori na sluškinju. Takva kakva jest, obdarena svojstvima koja je često ne

razlikuju od običnih žena, unatoč svemu s čvrstom vjerom u Boga, Sara kao pramajka

izraelskog naroda zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u galeriji starozavjetnih ženskih

likova.250 Sara je doživjela stotinu dvadeset i sedam godina, što se smatralo kod Židova

znakom posebne Božje naklonosti. Koje je značenje imala Sara za Abrahama i za povijest

izabranog naroda pokazao je načinom ukopa, što je kupio od jednog Hetićanina špilju

Makpelu251 u poljani nasuprot hrastu Mamre i tu je pokopa gdje je bio i sam sahranjen.

3. Rebeka

Kada je došlo vrijeme Izakove ženidbe Abraham šalje najstarijeg svoga slugu u svoj

rodni zavičaj k svojoj rodbini da tamo nađe ženu za njegova sina Izaka. Time je Abraham htio

spriječiti ženidbu svog sina Izaka s Kanaankama ili tuđinkama, osobito stoga što je prema

židovskoj predaji nad Kanaancima bilo prokletstvo. I drugo, da se sačuva vjera u jednoga

Boga koja bi bila ugrožena ženidbom s pogankama. I sluzi je zabranio da nipošto ne vodi

Izaka u njegov rodni kraj zbog opasnosti da bi tamo mogao i ostati. Tada bi u pitanje bio

doveden Božji plan o stvaranju novoga naroda (Post 24,2-9).

Sluga opremljen bogatima darovima i velikom karavanom stiže u rodni kraj

Abrahamov i zaustavi se kod zdenca kuda su žene dolazile po vodu. Obraća se Bogu

molitvom da mu pomogne u odabiru prave djevojke za Izakovu ženu. To bi trebala biti ona

koju zamoli da mu dade piti vode, i koja će nakon toga reći, evo napojit ću ti i deve. Po tome

će prepoznati prvu djevojku koju traži za Izaka. Kada je ugledao Rebeku i iskusio njezinu

prijaznost i uslužnost darovao joj je nakit a time pokazao svoje namjere zbog kojih je došao,

te zamoli i za prenoćište. Sluga je bio lijepo primljen u kući Rebekina oca Betuela i brata

Labana. Kada im je sluga ispripovjedio tko ga šalje i s kojom nakanom dali su svoj pristanak,

no ipak su pitali i samu Rebeku hoće li poći s ovim čovjekom da bude žena Izaku. Rebeka je

dala svoj pristanak te su krenuli na put, uz blagoslov svojih ukućana: «Sejo naša, budi mati

nebrojenim tisućama, a neprijatelja svojih vrata potomci ti zaposjeli!» (24,60).

Prvi susret Rebeke sa svojim mužem Izakom zbio se u okolici zdenca Beer Lahaj Roj

u Negebu. Taj susret opisan je kratko za razliku od prosidbe: «Tada Izak uvede Rebeku u svoj

250 Usp. LJ. MATKOVIĆ-VLAŠIĆ, Velike žene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb, 1998, 18.251 Sarin je grob zametak buduće Obećane zemlje, Palestine ili kasnijeg Izraela.

135

135

šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje

majke» (Post 24, 66).

Poput svih pramajki, i Rebeka je ispočetka bila neplodna. Nakon Izakove molitve

Bogu, ona zatrudni i očekuje blizance. Kako su se oni još nerođeni sudarali u njezinoj utrobi,

ona se obrati molitvom Bogu te primi proročanstvo o rođenju: «Dva su svijeta u utrobi tvojoj,

dva će se naroda iz tvoga krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti

mlađemu» (25,23). U tom činu molitve vidi se da je Rebeka žena duboke vjere. Kroz molitvu

traži od Boga rasvjetljenje za ono što ju muči i što ne razumije. Prvorođeni je dječak dobio

ime Ezav, što znači rutav, drugi je dobio ime Jakov što skriveno znači peta ali i prijevara.

Ezav se je bavio lovom a Jakov se više držao oko kuće. Otac Jakov više je volio Ezava zbog

jela koja mu je pripremao od svoje lovine, a majka je više voljela Jakova zbog njegove

privrženosti domu. Ezav kao prvorođenac bio je u povlaštenom položaju. No sa svojim

pravom prvorodstva postupa lakomisleno. Kad se jednom vratio iz polja gladan kući u svojoj

nepromišljenosti za zdjelu leće prodaje svoje prvorodstvo bratu Jakovu.

U suparništvu među braćom Rebeka se stavlja na stranu mlađega tj. Jakova.252 Izak je

već ostario i oslijepio. Rebeka se boji da bi mogao blagoslov prvorodstva otac podijeliti

Ezavu, što mu po pravu i pripada. Stoga Rebeka stupa u akciju kojom želi osigurati blagoslov

prvorodstva sinu Jakovu, stoga ne preže ni od prijevare. Dok je Ezav bio u lovu da svom ocu

pribavi jelo od divljači i primi očev blagoslov u tome ga je preduhitrila majka. Rebeka je

pripremila ukusno jelo, a sina Jakova obukla u Ezavove haljine a ruke i vrat omota kožom od

kozleta i tako prevariše starog i slijepog Izaka, koji svoj blagoslov prvorodstva podijeli ne

znajući svom sinu Jakovu umjesto Ezavu..

Kako je već rečeno Rebeka je bila žena vjere i to vjere u jednoga Boga – Jahvu. I u

svojim životnim teškoćama obraća se Bogu za pomoć. No i u njezinom životu se iskazuje ono

ljudsko, kada čovjek želi ostvariti svoje planove nestrpljiv je u iščekivanju ostvarenja Božjih

obećanja i planova, te stoga stvar uzima u svoje ruke. Zbog pristranosti prema sinovima

stavlja se na stranu mlađega – Jakova. U želji da njemu osigura prvorodstvo i blagoslov služi

se lukavstvom i prijevarom. Kada se prijevara otkriva zbog Ezavove srdžbe i želje za osvetom

strahujući za život Jakovljev šalje svoga sina svojoj rodbini.

Po završetku svog zemaljskog života sahranjena je u špilji Makpeli u grobnicu

patrijarha. Kao žena patrijarha i ona je nositeljica Božanskog obećanja i blagoslova.253 252 U odgoju taj idealni par, Izaka gotovo već prikazanog i žrtvovanog i prelijepe Rebeke uvlači se crv suparništva, nesloge i pravljenje razlika. Prvo oba roditelja ne prihvaćaju Ezava zbog braka s Kanaankom, a onda Rebeka više voli Jakova a Izak Ezava, čovjeka divljine i polunomada.253 Usp. H. HAAG, K. ELLINGER, M. GROHMANN, .... Ljubav je jaka kao smrt. Veliki parovi u Bibliji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 48.

136

136

4. Rahela

Dva su razloga zbog kojih Jakov odlazi u Haran k rodbini odakle mu je majka Rebeka.

Prvo mu majka savjetuje da se skloni kod njezina brata Labana, dok ne prođe srdžba njegova

brata Ezava kojemu je na savjet majke prijevarom uzeo prvorodstvo i blagoslov. Drugu je

razlog što mu sam otac Izak nalaže da se ne ženi s kanaanskim djevojkama, nego neka sebi

potraži ženu među rodbinom svoje majke. Tako je Jakov poslušao savjet i oca i majke te

otputovao i sklonio se kod majčinog brata, svog ujaka Labana (Post 28,1-2).

Ljubavna priča između Jakova i Rahele počinje idilično. Jakov se s Rahelom upoznao

na zdencu. Dok je razgovarao s pastirima saznao je da se nalazi u blizini Labanovog doma. U

to dođe i Rahela sa svojim stadom da ga napoji, u čemu joj pomogne Jakov. On ju pozdravi,

predstavi joj se da je sestrić njezina oca. Rahela ga uvede u kuću svoga oca Labana, koji ga

radosno primi kao svoga rođaka. Boraveći u Labanovoj kući Jakov izrazi svoju ljubav prema

Raheli s molbom da je smije oženiti. I pala je pogodba između Jakova i Labana. Jakov je sam

odredio cijenu od sedam godina službe u kući Labanovoj. Očito mu se nije žurilo povratkom

zbog moguće osvete njegova brata Ezava. Biblijski pisac tu veliku ljubav kojom je Jakov

ljubio Rahelu izrazio ovom rečenicom: «Tako je Jakov služio za Rahelom sedam godina, ali

mu se učinile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana» (29,20).

Nakon isteka sedam godina služenja Jakov zatraži od Labana kćer Rahelu. Priredili su

svadbu i na večer Laban uvede u šator Jakovu svoju stariju kćer Leu koja nije bila tako lijepa

kao Rahela. Kada je ujutro Jakov otkrio prijevaru svog tasta Labana čuo je njegovo

objašnjenja, da je kod njih - i to s pravom - običaj da se prije udaje starija kćerka. 254 Možda se

tada Jakov sjetio i svoje prijevare prema svome bratu Ezavu, i shvatio da treba sada i on

ispaštati svoju prijevaru. Da bi dobio za ženu voljenu Rahelu dogovor o služenju produžio se

još na sedam godina. Tako je Jakov započeo svoj ženidbeni život s dvije sestre, to jest žene

koje međusobno postadoše suparnice. Lea koja nije bila voljena, rađala je djecu, a voljena

Rahela bila je nerotkinja. Lea je mislila da će rađanjem tako zadobiti naklonost i ljubav svoga

muža. Žene se međusobno bore za ono što nemaju. Lea za Jakovljevu ljubav, Rahela za djecu.

Dok je Lea rađala djecu, Rahela je zbog toga patila, te je rekla svom mužu Jakovu:

«Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!» (30,1). Jakov joj odgovara: Zar sam ja namjesto Boga, koji

ti je uskratio plod utrobe?» (30, 2). Jakov joj želi reći da to nije u njegovoj moći i volji, nego

je to Božja stvar. Iz te svoje nevolje Rahela poseže za onim što je učinila i neplodna Sara te

daje sluškinju Bilhu svom mužu da za nju rodi dijete. Rodivši joj sluškinja još jednog sina

254 Takvo ženidbeno pravilo bilo je općenito uvriježeno pa ga također poznaje i Hamurabijev zakonik.

137

137

tada je Rahela pobjedonosno uskliknula: «Žestoko sam se borila sa sestrom, ali sam

pobijedila» (30,8).

Nakon toga sestra Lea ne želi joj ostati dužna i uzvraća na isti način pa i ona daje

svoju sluškinju Zilpu Jakovu i rodi mu dva sina. Bog se smilova i Raheli, i ona rodi sina

kojemu dade ime Josip, što će reći: «Neka mi Jahve pridoda i drugog sina» (30,24). Rodila je

i drugog sina na povratku u Jakovljev zavičaj i u porodu umrla. Sin je dobio ime Benjamin.

Ona je ukopana u blizini Betlehema, a njezina sestra Lea pokopana je zajedno s Jakovom u

grobnici patrijarha u špilji Makpeli.

Rahela je privržena svome mužu Jakovu, svojom ljepotom stekla je njegovu

neopozivu ljubav. U natjecanju sa sestrom Leom za djecu iskazuje svoju zavist i ljubomoru, a

da bi ostvarila svoje želje za djecom pokazuje hrabrost, odlučnost i lukavost. To se očituje i u

tome što je dala sluškinju Bilhu svome mužu, a da bi i sama rodila za ljubavčice ustupa i

muža svojoj sestri. Može se reći da su za nju važnija djeca i to brojna, negoli ljubav muža jer

ljubav i želi biti plodna. Polazeći iz kuće svoga oca bila je ponijela sa sobom i kućne kumire i

lukavo ih sakrila pred ocem kad h je on tražio. Noseći sa sobom kumire, kao da se još nije

odrekla mnogoboštva. Prije nego što će Jakov prinijeti žrtvu zahvalnicu jedinom Bogu – Jahvi

tražio je da svi odbace kumire koje su sa sobom ponijeli. Tada je i Rahela u punoj mjeri

mogla postati dionicom Jakovljeve vjere u jednoga Boga.

5. Rahaba

Na početku Matejeva evanđelja gdje se govori o Isusovom rodoslovlju spominje se i

bludnica Rahaba: «Salmon s Rahabom rodi Booza…» (Mt 1,5). Tako je u Isusovo rodoslovlje

ubrojena poganka i strankinja, bludnica Rahaba, jer je u danom času spoznala Božju milost i

priklonila se izabranom Božjem narodu. Učinila je prekretnicu u svome životu i bila je

uključena u spasiteljsko Božje djelo. Njezino hrabro djelo opisano je u knjizi Jošuinoj (Jš 2,1-

22; 6,17.22-25)

Nakon Mojsijeve smrti Jošua preuzima vodstvo izraelskog naroda. Pred njime stoji

važna i odgovorna zadaća da izraelski narod uvede u Obećanu zemlju. Prije nego će prijeći

rijeku Jordan Jošua šalje svoje uhode da ispitaju tu novu zemlju, a napose da vide kako stoji

grad Jerihon, kako je utvrđen. Pitao se: kako se pripremiti i kako osvojiti taj stari dobro

utvrđeni grad? Izraelske uhode stigoše do kuće bludnice u gradu koja se zvala Rahaba. Kod

nje i prenoće. Ulazak u takovu kuću ne bi trebao biti posebno sumnjiv.

Strani su posjetioci ipak bili primijećeni i prijavljeni kralju kao izraelske uhode koje

izviđaju njihovu zemlju. Kraljevi ljudi dolaze k Rahabi i traže od nje da im izruči te strane

uhode. Rahaba priznaje da su bili kod nje, ali nije znala tko su, i da su prije zatvaranja

138

138

gradskih vrata i otišli od nje. Kuda su otišli ne zna. Potjera se izvan gradskih zidina dala u

traženje za uhodama. Za to vrijeme Rahaba je sakrila Izraelce na svojoj terasi pod neobrađeni

lan i tako im spasila život od kraljevih ljudi. Za uzvrat Rahaba traži od izraelskih uhoda, kada

budu osvajali Jerihon neka i njoj poštede život, njoj i njezinim ukućanima. Izraelci joj to

obećaše, a prepoznatljivi znak zaštite bit će crvena vrpca na prozoru njene kuće. Kada su

Izraelci osvajali Jerihon postupili su prema Rahabi i njezinim ukućanima kako je bilo i

dogovoreno: «Ali bludnicu Rahabu, i svu njenu obitelj, i sve njihovo, poštedi Jošua. Ona osta

među Izraelcim sve do danas, jer je sakrila glasnike koje je poslao Jošua da uhode Jerihon»

(Jš 6,25).

Bludnica Rahaba zatajila je uhode kraljevim ljudima i tako se svrstala na stranu

tuđinaca. Sama Rahaba daje odgovor zbog čega je to učinila: «Znam da vam je Jahve dao ovu

zemlju, jer je sve uhvatio strah od vas, i pređu od vas svi žitelji ovoga kraja. Jer čusmo kako

je Jahve isušio vodu Crvenoga mora pred vama, kada ste izašli iz Egipta, i ono što ste učinili

dvojici kraljeva amorejskih s druge strane Jordana, Sihonu i Ogu, koje pogubiste. Kad smo

čuli sve to, zastalo nam je srce, i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog

vaš – on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji» (2,9-11).

Rahabu spominje i poslanica Hebrejima naglašujući njezinu vjeru: «Vjerom bludnica

Rahaba ne poginu s nevjernicima, jer je lijepo primila uhode“ (11,31). I Jakovljeva poslanica

hvali Rahabu zbog njezina djela, što ga je očito učinila potaknuta vjerom: «Zar ne bijaše isto

tako i bludnica Rahaba opravdana djelima kad primi glasnike i kad ih izvede drugim putem?»

(2,25). Tako je bludnica Rahaba uz svoju gostoljubivost, hrabrost i snalažljivost ispovjedila i

vjeru u jednoga Boga i bi ubrojena u izabrani Božji narod.

6. Debora

Knjiga o Sucima slijedi iza Jošuine knjige. S Jošuinom smrću nestalo je i pravog vođe

u Izraelskom narodu. Stoga je Bog u narodu podizao suce koji će u Božje ime narodom

vladati, upravljati, vraćati ga pravome Bogu i oslobađati ga od njegovih neprijatelja. Uloga

sudaca opisana je i ovim biblijskim riječima: «Tada im Jahve stade podizati suce, da ih

izbavljaju iz ruku onih koji su ih pljačkali» (Suci 2,16).

Među mnogim sucima koje je Bog podigao u Izraelu bila je i jedna žena po imenu

Debora. Od trinaest njih koji se spominju imenom, Debora je četvrta po redu. Kako se vidi

Bog i ženi povjerava odgovornu službu u narodu. Ništa se ne govori na koji je način pozvana i

postavljena za sutkinju nad Izraelom. Već samo stoji napisano: «U to vrijeme Izraelu je sudila

proročica Debora, žena Lapidotova. Živjela je pod Deborinom palmom između Rame i Betela

u Efraimovoj gori, i k njoj su dolazili Izraelci da presuđuje u njihovim sporovim» (4,4-5).

139

139

Kada su se Izraelci obratili Bogu zbog teškog jarma kanaanskoga kralja Jabina u

akciju stupa Debora. Zajedno s izraelskim vojskovođom Barakom organizira vojsku i pohod

protiv Jabinove vojske koju je predvodio vojskovođa Sisera. Debora proriče poraz Jabinove

vojske. Barak odgovara Debori: «Ako ti pođeš sa mnom, ići ću, ako li ne pođeš sa mnom ne

idem» (4,8). Taj Barakov odgovor pokazuje koliki je ugled imala Debora pred ljudima i

koliko je povjerenje imao u nju i sam vojskovođa Barak. Isto tako je pokazao da nema baš

povjerenja u Božje riječi koje mu je prenijela Debora u Božje ime: «Evo što ti Jahve, Bog

Izraelov, zapovijeda: Idi kreni na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između

Naftalijevih i Zebulunovih sinova. Ja ću k tebi na Kišonski potok privući Siseru, vojskovođu

Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i svim ratnicima, te ću ga predati u tvoje ruke»

(4,6-7). Debora je pošla s njime, ali mu je dala na znanje da slava pobjede neće pripasti njemu

nego jednoj ženi.

Kada su dvije vojske stale jedna nasuprot druge započe žestoka borba, u kojoj Barak

hametice potuče Siserinu vojsku, i sam se Sisera dao u bijeg. Tako bježeći da spasi svoj život

stigne do šatora Hebera Kenijca, čija ga žena Jaela primi u svoj šator. Prostre mu ležaj i

pokrije ga pokrivačem, uvjeren da je tu siguran. Od umora je čvrsto zaspao, a Jaela uzme

šatorski klin i čekić, približi mu se s vanjske strane šatora i zabije mu klin u glavu, te on

umrije. Dok je Barak progoneći tražio Siseru stigne i on do šatora ispred kojeg je stajala Jaela.

Ona ga pozove i pokaže mu mrtvog Siseru s šatorskim klinom u glavi.

Tako se ispunilo proročanstvo Deborino da će slava pobjede pripasti jednoj ženi. I u

daljnjim borbama Jabin, kralj kanaanski bio je sasvim uništen, a Izraelci oslobođeni ropstva.

Nakon izvojevane pobjede pjesma veliča Deboru: «Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh

ja, Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu» (5,7). Veliča se i vojskovođa Barak koji je

Izraelsku vojsku, na poticaj Debore poveo u borbu protiv neprijatelja i svojih tlačitelja. Veliča

se i žena Jaela, koja je svojom rukom ubila Siseru, vojskovođu kanaanske vojske. No svi

zajedno slave Jahvu i njega veličaju pjesmom, jer su svjesni da su pobjedu izvojevali nad

svojim neprijateljima, zato što je Bog uslišao njihove vapaje i bio s njima.

Unatoč svojoj velikoj ulozi, Debora nema popularnosti, kao mnoge druge žene u

Bibliji. Njezin lik sutkinje u Izraelu opisan je dosta odmjereno, kratko i bez nekoga zanosa.

Jednostavno, ona je od Boga odabrana za sutkinju nad Izraelom, što je hrabro i korektno

obavila: «Pa ipak, visoki položaj što ga je zauzimala u židovskom društvu, vršeći ga odvažno

i junački, potičući narod na vjeru u Boga, jamstvo je njezine izuzetne sposobnosti. S pravom

je za sebe rekla da je majka Izraelu». Nastupilo je sretno vrijeme: «U njezino vrijeme zemlja

140

140

bijaše mirna četrdeset godina» (5,31). Upravo je u toj rečenici sažeto sve o njezinim

zaslugama.

7. Ruta

Ova mala knjiga u Starom zavjetu, moglo bi se reći, da je narodna priča iz doba

sudaca, a pripovijeda o sudbini jedne žene imenom Ruta, koja je strankinja, Moapkinja, ali se

svjesno uključuje u sudbinu izraelskog naroda.

Rutina svekrva Noemi zbog gladi i neimaštine došla je iz Betlehema s mužem i svoja

dva sina na Moapske poljane, i tu su se nastanili. Muž joj se zvao Elimelek, a sinovi Mahlon i

Kiljon.255 Sinovi se oženiše Moapkama, jedna se zvala Orpa a druga Ruta. Prvo je umro

Noemin muž Elimelek a umriješe i Malhon i Kiljon ne ostavivši potomstva. Noemi je čula da

je Jahve pohodio svoj narod, i da u Betlehemu ima ponovno kruha, i odluči se vratiti. Svojim

je snahama savjetovala neka se vrate svojim kućama i neka se ponovno udaju. Orpa se dala

nagovoriti i ostala je. Ruta je čvrsto odlučila ostati uz svoju svekrvu Noemi i s njome dijeliti

sudbinu, što je izrazila ovim riječima: «Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer

kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod, i tvoj

Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka

mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo osim smrti rastavi od tebe» (1,15-

17). Tako se Noemi i Ruta zajedno vrate u Betlehem.

Bilo je vrijeme žetve. Kako je bio običaj, siromašni, posebno udovice, išli su pabirčiti

žito na njive bogatih. Tako je pošla i Ruta te joj se posreći da je došla pabirčiti za žeteocima

na njive Boaza, koji je bio rođak Elimeleku. Rutu je, dok je pabirčila klasje, zapazio i

upoznao gospodar Boaz. Kad je čuo čija je snaha i što je lijepoga učinila za svoju svekrvu

Noemi, Boaz ju je uzeo u zaštitu i iskazao joj je naklonost. Zazvao je na nju i Jahvin

blagoslov zato što je odabrala da bude pripadnik izraelskog naroda i štovatelj jednoga Boga.

Kad se Ruta navečer vratila kući i ispripovijedala svekrvi Noemi da je pabirčila klasje

na Boazovoj njivi i da je bila lijepo primljena, Noemi je odmah smislila plan o ženidbi i

nastojala ga je lukavo ostvariti. Boaz je bio rođak Noeminom mužu Elimeleku i prema

liviratskom zakonu on bi bio dužan oženiti udovicu Rutu koja je bila udata za Elimelekova

sina i podići mu porod. Noemi je smatrala da treba stoga Ruta preuzeti inicijativu i nametnuti

se Bozu za ženidbu. Noemi stoga savjetovaše svojoj snahi Ruti kako će to učiniti. Nakon

vijanja žita na gumnu treba dobro pripaziti gdje će Boaz leći: »Pa kad legne, otiđi onamo,

podigni mu pokrivač s nogu i lezi ondje. Tada će ti on reći što ti je činiti» (3,4). Prema

255 Cijela Elimelekova i Noemina obitelj ima znakovita imena: Elimelek znači Bog je kralj, Noemi znači sretna, poželjna, Kiljon i Mahlon znače bolest i slabost.

141

141

naputku svekrve Ruta je tako i postupila. Noću kada se je Boaz probudio opazio je da do

njegovih nogu leži neka žena. Tada mu se Ruta otkrila ovim riječima: «Ja sam sluškinja tvoja.

Raširi skut svoje haljine na sluškinju svoju, jer si mi skrbnik» (3,9). Boaz je razumio da ona

od njega očekuje ženidbu, i bilo mu je drago da se nije okretala za drugim mladićima, nego je

odabrala njega, i svoje zadovoljstvo izrazio je ovako: «Blagoslovio te Jahve, kćeri moja –

dočeka on. – Ovaj drugi tvoj čin milosti još je vredniji od prvoga, jer se nisi trudila da slijediš

mlade poslenike, bili oni bogati ili siromašni. I zato se, kćeri moja, sada ne plaši: učinit ću ti

sve što zatražiš, jer sva vrata moga naroda znaju da si čestita žena. Jest, uistinu sam ti skrbnik;

ali stoji još bliži od mene» (3,11-12).

Sada se malo opširnije opisuje kako je Boaz sredio stvar s bližim skrbnikom kojem je

ponudio prvenstvo na otkup njive i ženidbe s udovicom Rutom da joj podigne potomstvo.

Prvi skrbnik odriče se i leviratske ženidbe s Rutom i kupnje njive. Sve se to odvijalo na

gradskim vratima pred pozvanim svjedocima da bi sve bilo po zakonu i pravdi, kako je to bio

običaj u to vrijeme. Tada je Boaz otkupio od Noemi sve što je bilo Elimelekovo i njegovih

sinova i uzeo je Rutu za ženu i kako reče, da sačuva ime pokojnikovo na njegovoj baštini. Sav

narod koji je to pratio na gradskim vratima odobravao je njihovu ženidbu i zaželio im je Božji

blagoslov i obilno potomstvo. Sin koji im se rodio dobio je ime Obed, on je otac Jišaju, a Jišaj

otac Davidov. Tako je Ruta preko Boaza ubrojena u rodoslovlje Isusovo.

Rutina odluka da ostane uz svoju svekrvu Noemi i da pođe živjeti za nju stranom

izraelskim narodu, pokazuje njezinu hrabrost i odanost, jer je poznato da stari Hebreji nisu baš

lijepim okom gledali strance zbog bojazni da ne bi svojim idolopoklonstvom ugrozili vjeru u

jednoga Boga. No Ruta se opredijelila, kako je i rekla svojoj svekrvi: «tvoj narod je moj

narod, i tvoj Bog moj je Bog» (1,17). U tom njezinom činu očituje se njezina vjera i nada koja

ju «svrstava među one žene koje su pripremile put za dolazak Isusa Krista».256

U Rutinoj knjizi slave se obiteljske kreposti kao što su vjernost i radinost. Ruta se

uključuje u izabrani Božji narod prihvaćajući vjeru i običaje tog naroda. Želi spasiti

dostojanstvo svog prvog muža osiguravši mu potomstvo, a svoju svekrvu voli kao svoju

majku. O noj su pisali francuski pisac Vicktor Hugo u svojoj Legendi vjekova i u zbirci

pjesama pod naslovom Usnuli Boaz. O njoj je pisao poznati engleski pjesnik John Keats u

pjesmi Oda slavuju. I naš hrvatski pjesnik Vladimir Nazor posvetio joj je pjesmu pod

naslovom Ruta Moapka. Rutu je moguće inscenirati, od nje napraviti igrokaz prikazati je u

ulogama.

8. Proročica Hulda

256 LJ. MATKOVIĆ-VLAŠIĆ, Velike žene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb 1998, 56.

142

142

Djelovanje proročice Hulde zapisano je na dva mjesta u Bibliji skoro istovjetnim

riječima. U Drugoj knjizi o Kraljevima (22,11-20) i u Drugoj knjizi Ljetopisa (34,22-28). U

vrijeme vladanja kralja Jošije pristupilo se obnovi i temeljitom čišćenju hrama. Tada je

pronađena Knjiga saveza. Kralj Jošija, vidjevši i čuvši sadržaj knjige, uznemiri se i razdrije

svoje haljine u znak žalosti, jer je uvidio nevjernost svog naroda Savezu s Bogom. Stoga kralj

pošalje svećenika Hilkiju s ljudima da upitaju Jahvu o značenju pronađene Knjige saveza. Oni

se uputiše proročici Huldi i ona im reče Jahvinu poruku, a to je navještaj zla koje ih očekuje

zbog njihove nevjere i idolopoklonstva. To zlo koje je navijestila proročica Hulda neće se

dogoditi za života kralja Jošije, jer će ga prije toga Bog pridružiti njegovim precima.

O proročici Huldi mnogo se ne zna, jer je malo o njoj zapisano. Znade se da je bila

žena Šaluma i da je živjela u Jeruzalemu u novom gradu. Imala je važnu ulogu u Jošijinoj

obnovi vjerskog života. Da je bila uvažena proročica pokazuje i to, što kralj k njoj šalje

poslanstvo s upitom o Knjizi saveza. Kada ona proriče, ne poziva se na svoje mišljenje, nego

na Jahvino: «Ovako veli Jahve, Bog Izraelov» (22,18). I na spomen na njezino proročko

djelovanje jedna vrata u Jeruzalemu nose naziv Huldina vrata.257

9. Tobijina Sara

Knjiga Tobijina pripada u deuterokanonske spise iz 4. ili 3. stoljeća pr. Kr. Napisana je

na hebrejskom ili aramejskom jeziku, a sačuvana je na grčkom. Knjiga Tobijina opisuje

sudbinu dviju obitelji, koje se kasnije ženidbom spajaju u jednu obitelj. Radnja se događa u

vrijeme asirskog zarobljeništva. U progonstvu u Ninivi živi bogobojazni Tobit, žena mu Ana i

sin Tobija, a u Ekbatani živi rođak Raguel sa ženom Ednom i kćerkom Sarom. Jedna i druga

obitelj ima svoja iskušenja kroz koja prolazi, ali vođeni vjerom u Boga i molitvom ojačani i

prosvijetljeni Bog im probleme i sudbine vodi do sretnog svršetka.

Tobit je bio čovjek bogobojazan, trudio se živjeti pošteno i pravedno po Mojsijevom

zakonu. Siromasima je dijelio milostinju, a mrtvace je, iako je bilo zabranjeno, potajno

pokapao.258 Nesretnim slučajem je oslijepio od toplog ptičjeg izmeta koji mu je pao u oči s

nadstrešnice jer zbog propisa čistoće ostao noćiti vani. Žena je tako morala zarađivati za život

i kod jedne plaće u naravi bila je dobila očerupano jare, dakle, bilo je po Tobitovu zaključku

ukradeno – pa ga treba vratiti. Žena, iscrpljena, narugala mu se rekavši: «Gdje su tvoje

milostinje i tvoja dobra djela? Eto vide se na tebi» (2,14). Takve ženine riječi su ga rastužile,

molio je Boga da ga uzme s ovoga svijeta.

257 Usp. R. ANIĆ, Zaboravljena Hulda, Svjetlo Riječi, (2004), 7/8.258 Tobit je najuže povezan s katekizmom Crkve jer prakticira tjelesna djela milosrđa kao se nabrajaju u starijim molitvenicima. Usp. Karitativno služenje u Bibliji u djelu: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 27.

143

143

U isto vrijeme u Ekbatani, kći Raguelova proživljavala je svoju gorku sudbinu. Sedam

puta se udavala i u prvoj bračnoj noći zloduh Asmodej pobio joj je muževe. Tako joj se sama

sluškinja narugala da je ona pobila svojih sedam muževa. Povrijeđena optužbama sluškinje u

svom jadu odlučila je oduzeti si život. No shvatila je da bi time nanijela sramotu svome ocu i

time ga na smrt povrijedila, odlučila je pomoliti se Bogu da joj on udijeli smrt po svojoj volji.

I začudo: «Obje molitve bijahu uslišane, pred Slavom Gospodnjom, da ih oboje izliječi: da

skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, kćer Raguelovu, da dade za ženu Tobiji, sinu

Tobitovu, ta da okuje pakosnog zloduha Asmodeja: jer je ona Tobiji bila namijenjena» (3,16-

17).

I tek sada slijedi pripovijedanje: «Prije smrti Tobit još treba obaviti dvije stvari: želi

oženiti sina i preuzeti polog koji je davno ostavio kod prijatelja u Ragesu».259 Stoga želi

poslati svoga sina Tobiju u prosce za ženu i k Tobitovom prijatelju po novac. No budući da je

put dug i njemu nepoznat traži pratioca, koji se predstavio imenom Azarja, kojega je i otac

Tobit prihvatio zaželivši im sretan put uz riječi blagoslova. Na putu prenoćiše uz veliku

rijeku. Ujutro se Tobija htio okupati i uđe u rijeku. Najednom se pojavi velika riba koja ga

htjede progutati. Tobija se uplaši a anđeo mu reče neka je uhvati, raspori i izvadi joj, srce, dio

jetre i žuč jer će mu to poslužiti protiv demona i za lijek.260 Ribu ispekoše, pojedoše ju i tako

okrijepljeni krenu dalje na put. Do noći se približiše do Ekbatane i anđeo predloži Tobiji da

krenu do njegova rođaka Raguela, koji ima kćer Saru i on će posredovati da mu je dadu za

ženu. Ta ponuda se svidjela Tobiji jer nije ništa znao za zlu sudbinu njezinih muževa koji su

pomrli u prvoj bračnoj noći.

Anđeo ohrabri Tobiju da se ne treba bojati samo neka postupi kako će mu on reći i

tako će nadvladati demona Asmodeja. A savjet je ovaj: «Kada budeš ušao u svadbenu sobu,

uzet ćeš tamjanova pepela i metnuti ćeš na nj malo ribljeg srca i jetre; kada tako okadiš,

demon će oćutjeti vonj i pobjeći će, i neće se više vratiti. Kad se htjedneš približiti k njoj,

bdijte oboje i dozivajte milostivog Boga: on će vas spasiti i smilovati vam se» (6,17-18).

U Ekbatani, u Raguelovoj kući otkriše namjere. Kod prosidbe Raguel taji zlu sudbinu

prethodnih sedam Sarinih muževa. Tobija se odlučuje na ženidbu sa Sarom. Nakon

sklopljenog ženidbenog ugovora Tobija i Sara izvršiše egzorcizam i molitvom se preporučiše

Bogu i sjedine: «Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego po istini. Smiluj mi

se i učini da s njom doživim starost» (8,7).

259 N. HOHNJEC, Umijeće biblijske mudrosti. Egzegetsko-teološki uvod u knjige i sadržaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.260 Posrijedi je neprovjereno, predano medicinsko uvjerenje.

144

144

Ujutro pojavivši se živi sve je obuzela radost, a Raguel naredi da zatrpaju raku koju je

dao iskopati za Tobiju misleći na njegovu smrt. Naracija je crni humor, ali sve se okreće na

dobro. Iza svadbe a prije povratka kući Azarja ode u Rages k Gabaelu i podigne novac kojega

je kod njega pohranio otac Tobit. Kada su se vratili Tobija, žena Sara i pratioc Azarja nastade

radost, još više kada je Tobija s ribljom žuči svome ocu vratio vid, pa vidje svog sina i

njegovu ženu Saru.

10. Judita

Ova knjiga je nastala u doba kada Židovi nisu bili slobodni, nego u neprestanoj borbi

protiv svojih neprijatelja, da obrane svoju vjeru i svoj narodni identitet.261 Stoga se tu veliča

Juditina hrabrost, mudrost, odvažnost u obrani vjere i naroda. Njezino ime Judita znači

Židovka i tako ona simbolizira svoj narod. Knjiga je pisana dramatski, iako nije sigurno da je

to stvarni povijesni događaj, nego samo želja pisca da kroz mnoga stvarna povijesna zbivanja

istakne borbu i obranu svog naroda za očuvanje vjere u jednoga Boga i svog domoljublja i

slobode.

S poganske i neprijateljske strane glavni su akteri tog zbivanja moćni kralj Asiraca

Nabukodonozor i njegov vojskovođa Holoferno. Zapravo riječ je babilonskom kralju

Nabukodonozoru. Njihova je namjera pokoriti sve narode prema zapadu i uklopiti ih u svoju

veliku državu. Svi se trebaju odreći svojih posebnosti i trebaju častiti kralja kao božanstvo.

Kada su Izraelci u Judeji čuli kako su već pokoreni mnogi susjedni narodi i da se asirski –

zapravo babilonski - vojskovođa Holoferno sprema napasti Judeju, Jeruzalem i Hram sve

ljude u Betuliji obuze neiskaziv strah. Narod organizira u gradu Betuliji i okolnim brdima

obranu. Nisu se pouzdali samo u sebe nego traže pomoć i od Boga. Sav narod dao se na

molitvu, post i pokoru: «Zazivali su žarko Boga Izraelova u jedan glas, da ne preda njihovu

djecu pokolju, njihove žene u ropstvo, njihove gradove i baštinu njihovu rušenju a svetišta

njihova obeščašćenju, pogrdi i ruglu pogana» (4,12).

Kada je Holoferno primio izvještaj od svoje izvidnice da se Izraelci po okolnim

brdima utvrđuju i spremaju na obranu. To je rasrdilo moćnog Holoferna i sazove svoje vojno

viječe da mu kažu kakav je to narod koji se dragovoljno ne predaje već se usuđuje njemu

suprotstaviti. Na to njegovo pitanje odgovorio mu je Ahior, vođa Amanovih sinova. Jakost

Izraelskog naroda je u njihovoj vjeri u Boga i vjernost u vršenju njegovih zakona, a slabi

postaju kada su nevjerni svome Bogu i kad nisu vršitelji njegovih zakona. Holofernu su bile

smiješne uvredljive takve Ahiorove riječi i stoga ga progna na izraelsku stranu da tamo

261 Židovi ne ubrajaju Juditu u svoje svete knjige ali je čitaju na blagdan Hanuke, tj. blagdan posvete Hrama iz makabejskog razdoblja.

145

145

zajedno s njima pogine. Kada su Izraelci saslušali Ahiora što je rekao Holofernu o njima bio

je od njih lijepo primljen. Kako je vrijeme prolazilo i Holofernovi su vojnici zauzeli izvore

voda u izraelskom taboru gdje se počelo širiti malodušje i želja za predajom. Ozija tješi narod

neka se strpe još pet dana i ako ne dođe pomoć od Boga tada će se predati. Tada se u ta

zbivanja uključuje udovica Judita za koju se kaže: «Bila je lijepa i naočita … Ne bijaše nikoga

koji bi kazao što ružno o njoj, jer je bila jako bogobojazna» (8,7-8). Ona je prvo prekorila

glavare Betulije zato što su Bogu postavljali uvjete i stavljali ultimatume. Poziva svoje

sumještane na molitvu i pouzdanje u Boga i neka je prate u molitvi da joj uspije djelo koje će

poduzeti za spasenje svoga naroda. I sama, prije nego će poći u Holofernov tabor obukla se u

kostrijet i posula pepelom i predala se žarkoj i poniznoj molitvi. Moli Boga da ponizi one koji

se uzdaju u svoju moćnu vojsku i oružje i neka pomogne njoj koja se uzda u Božju pomoć i

zaštitu. Tada svuče sa sebe udovičku haljinu, okupa se, obuće u svečane haljine, ukrasi kosu i

lice i stavi na sebe nakit. Tako svečano urešena pođe sa svojom sluškinjom u neprijateljski

tabor. Sa sobom je ponijela hrane i pića da ne treba jesti od poganskog stola. Kada stiže do

neprijateljskih straža ona im kaže tko je i želi da ju odvedu k zapovjedniku Holofernu.

Holoferno i njegovi ljudi divili su se njezinoj ljepoti i govorili: «Tko može prezreti narod koji

ima takve žene» (10,19). Biranim, laskavim i mudrim riječima se trudila da uvjeri Holoferna,

da ne želi umrijeti sa svojim narodom, nego mu želi pomoći kako će ga lakše pokoriti. Ujedno

je ishodila dozvolu da smije sa svojom sluškinjom izlaziti izvan šatora na molitvu. Holoferno,

koji ju je promatrao požudnim očima s mišlju kako će je pridobiti za sebe, sve joj je odobrio i

povjerovao. Stoga je u njezinu čast priredio svečanu večeru. Nakon večere udaljiše se njegovi

ljudi iz šatora ostavivši ih same. Holoferno je ubrzo tvrdo zaspao od obilnog vina što ga je

popio. A ona dohvati njegov mač i upravi svoju molitvu Gospodinu: «Gospodine, Bože svake

sile, svrni u ovome času pogled svoj na djelo ruku mojih, da se prodiči Jeruzalem!» (13,4), i

odsiječe mu glavu, koju zatim zamota u zastor, stavi je u torbu koju preda svojoj sluškinji i

iziđoše iz šatora kao i obično na svoju molitvu. Već izdaleka pred gradskim vratima Betulije

kliknu hvalu Bogu riječima: «Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio

milosti svoje kući Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše» (13,14).

Tada im pokaže odsječenu Holofernovu glavu koju u zoru objesiše na gradske zidine i uz

bojne pokliče s oružjem iziđoše izvan gradskih zidina prema svojim neprijateljima. Kada je

asirska vojska shvatila da je njihov vojskovođa Holoferno mrtav, a njegova glava na gradskim

bedemima Betulije, obuzeti strahom i panikom nagnuše u bijeg i izvojevaše pobjedu. Sav je

narod slavio Juditu zbog njezine hrabrosti i izbavljenje.

146

146

Tako je Judita naime personifikacija mučeničkog i potlačenog židovskog naroda, a

Holoferno i Nabukodonozor personifikacija poganske nadmoći, koja se uzda u oružje, ratnu

spremu, konje i moć. A Izrael se treba uzdati u Boga kao što to čini Judita. Na to upućuju i

mnoge molitve koje Judita moli u kritičnoj situaciji. Poganski su partneri prikazani kao

pohotni, strastveni, bez glave i razuma, a Judita kako mudro, umjereno i nadmoćno djeluje. U

svojim molitvama izruguje naoružanje svojih neprijatelja. Svoju ljepotu i ženstvenost Judita

smišljeno koristi kao sredstvo do cilja, ne radi sebe nego radi spasa svoga naroda. Priprema i

junakinje Judite kao predstavnice cijelog naroda Judita je tip novozavjetne vjere, Marije i

Crkve. Judita je poznata i u hrvatskoj književnosti. Njezino je izdanje bio priredio Marko

Marulić, otac hrvatske književnosti da bi Judita u hrvatskoj obrani od Turaka ponovila svoju

zadaću.

UMJESTO ZAKLJUČKA: NOVOZAVJETNA ZAJEDNICA

MUŽEVA I ŽENA

Ženski likovi u Novome zavjetu prikazani su pozadi muških likova te su sporedni.

Neki novozavjetni spisi pokazuju veće zanimanje za žene te im posvećuju više prostora. 262

Isus je svakako unio radikalnu novost naspram ustaljenoj praksi i običajima i ta novost izaziva

žene na promjenu novozavjetnog, zapravo Isusovog govora o ženi.

Marija, Isusova majka, kao izvanredni lik u biblijskoj povijesti spasenja zavređuje

posebnu pažnju. Susreće se, posebno u Isusovom djetinjstvu, kod Luke. On opisuje da Marija

nije obična žena, već kći Sionska, oličenje Božjeg naroda. Ona je starozavjetni siromah,

neznatna službenica. Kao majka ostvaruje čežnju za plodnošću i potvrđuje dotad potiskivanu

želju za djevičanstvom. Ali i u kasnijim životnim zgodama, za javnog Isusova života, susreće

se Marijin lik i ime sve do križa. Luka u Djelima apostolskim spominje Mariju u uskom krugu

s apostolima. Ona uostalom i u Otkrivenju postaje slikom Crkve koja štiti Dijete u opasnosti

(12). Makar ima povlašteno mjesto, ipak je pravom smislu velika žena koja ne ostaje u sjeni i

izolirana, već je sasvim životno, osobno i zajedničarski ugrađena u život Pracrkve. Marija je,

za Luku, žena čiju je zadaću najuže povezao s djelovanjem Duha Svetoga. Tako Marija

pripada u niz velikih žena, majki, proročica. Utjelovljuje nadu za sve ljude, za svakoga i za

najmanjega.

Žene su inače svugdje u starini bile marginalizirane i odbačene. Ipak Isus im je dao

dostojanstvo i samopoštovanje koje im od stvaranja pripada. Osobito evanđelist Luka

pokazuje (Isusovo) najveće zanimanje za žene: izdvaja ih u svojim opisima, izvlači iz

262 Usp. ovo izlaganje u: N. Hohnjec, Obitelj i njezine generacije. Prilog biblijskoj antropologiji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003, 124-127.

147

147

pozadine, one su ponegdje nositeljice radnje. Tako on u svom dvostrukom djelu opisuje

proročicu Anu (Lk 2) ili Filipove kćeri, djevice i proročice (Dj).

Pravni položaj žene u Isusovo vrijeme je nizak. Značajne žene su izuzeci. Sav ugled

dolazio je od majčinstva.263 Isus svakako unosi novost: ne pravi razlike, razgovara sa ženom u

javnosti (Iv 4), ulazi u njihove kuće. Isus hvali promjenu, meditativnost Marije makar zna za

zauzetu radinost Marte (Lk 10,38-42). Isusova radikalna nerazrješivost ženidbe utvrdila je

jednoženstvo i položaj žene. Žene slijede Isusa, služe njemu i dvanaestorici apostola u

njegovu poslanju i vjerojatno šire njegov nauk. Isus prihvaća i izvodi na pravi put žene

grešnice te obećava kraljevstvo nebeskom bivšim bludnicama.

Žene su prisutne i to same pod križem i kod ukopa (Lk 24,1-4). Prve su vidjele prazan

grob, prve su saznale poruku o uskrsnuću te su one prve svjedokinje Isusova uskrsnuća.

Opis žena jedna je od značajki Lukinog pisanja. Već je spomenuta Marijina uloga (1 –

2). Nadalje ima niz pouka o ženama, gotovo evanđelje o ženama. Na liniji proroka Izaije Luka

prikazuje Marijinu rođakinju Elizabetu. Elizabeta, majka Ivana Krstitelja završava

starozavjetni niz neplodnih žena, po kojima je Bog izveo velika djela u povijesti spasenja.

Ona uvodi mesijanske dane. A Elizabeta prorokuje o Marijinom bogomaterinstvu. I proročica

Ana iz Evanđelja Isusova djetinjstva kod Luke sjajan je uzor kršćanskih udovica. Ona je među

prvima spoznala Marijin dolazak. Ona nastupa znakovito i bez riječi, odobrava, hvali Boga i

ustrajno pohađa i moli u Hramu. Uz Dvanaestoricu spominju se i žene, Isusove

nasljedovateljice (Lk 8,1-4). Poimence se spominje obraćenica i Isusova pratilja Marija

Magdalena (Iv 20,1-18), zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Kuze i Suzana.

Luka za razliku od ostalih evanđelista spominje put žena i njihovo mjesto oko Isusa u

Jeruzalemu. Susret sa ženom grešnicom, u Šimunovoj kući, već se ranije dogodio: vraćeni su

joj vrijednost, dostojanstvo i poštovanje (Lk 7,36-50).264 Čini se da je Luka ozdravljene i

obraćene grešnice odmah uveo među Isusove nasljedovateljice. Luka ima poznati hvalospjev

za Isusovu majku: «Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao» (11,27-28). Luka donosi

prispodobu o izgubljenoj drahmi (15,8-10). U toj prispodobi Isus uzima lik domaćice, mete

kuću, poziva na radost zbog pronađenoga da bi pokazao stvarnost i djelovanje kraljevstva

Božjeg. U prispodobi o nepravednom sucu i udovici uznosi ustrajnost i snagu molitve koja

odstranjuje nepravdu jer pokreće bezbožnog suca na djelovanje (18,1-8). Također je Luki

263 Dugo je i bilo uvriježeno i ne samo njemačko nego opće prihvaćeno stanje da žena odgaja djecu (Kinder) bavi se kuhinjom (Küche) i hoda u crkvu (Kirche). žena264 Usp. N. HOHNJEC, Čovjek kao biće odnosa. Prilog teologiji susreta, dijaloga, prijateljstva i poziva, Glas Koncila, Zagreb 1991, 7-39.

148

148

vlastita perikopa o kćerima jeruzalemskim na križnom putu. Luku ne zanimaju samo ženske

uloge nego i žene kao sobe.

Ivanovska zajednica poznaje žene i kod suparnika i konkurenta Samarijanaca. Žena

Samarijanka (Iv 4) pravi je lik vjernika. Počevši od radoznalosti, ona započinje vjerovati

Isusu. Od njega traži vodu živu. Zna za buduće mesijansko poslanje. Isus je vodi i budi u njoj

vjeru da je prorok i Mesija. Ona vjeruje. I to svoje iskustvo dijeli sa svojim mještanima. Oni

dolaze na provjeru, pozivaju Isusa i sami vjeruju.

Možda je Luka kao Pavlov pratilac na misijskim putovanjima, upoznao ženske uloge i

službe u prakršćanskim zajednicama pa ih je onda istaknuo i u Isusovom javnom djelovanju.

Djelovanje i uloga žena stoje u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama. Imale su

naime veliko značenje u ranoj Crkvi. Za razliku od židovstva, u kršćanstvu se zajednica

sastoji od muževa i žena. Žene imaju sposobnosti i važne uloge.265 Žene su primile darove

Duha Svetoga (Dj 21,9). Djelovale su posebno karitativno (Lk 9,39) i pomagale misionarima.

Nabrajaju se poimence Priscila, Sintika i dr.

Ženu Lidiju ipak valja izdvojiti. Ona je prva Europljanka koja se obratila na

kršćanstvo i postala je svijetlim likom apostolske crkve: «U dan subotnji iziđosmo izvan

gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti

okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica

grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto

se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: 'Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj

dom i ostanite u njemu.' I prisili nas» (16,14-15). Ovdje je u izvještaju sve rečeno i ne treba

dodatnog objašnjenja.

Žene su vodile molitve na javnim mjestima i skupovima. Prva poslanica Korinćanima,

upravo usred velikog, često neuređenog nastupanja na liturgijskim slavljima, razmatra stvarno

žensko pitanje ondašnjeg vremena: žena na liturgijskom zborovanju treba nositi pokrivalo i

ima šutjeti. To je, dakako, samo u duhu onog vremena i kulture, pravilo stege a ne neko

vjersko pitanje.

Pavao je naime donio tvrdnju: «Nema više muškog i ženskog, jer ste svi samo jedan u

Isusu Kristu» (Gal 3,28). Žena je simbol Crkve posvećene Isusu Kristu (Ef 5,23-25). Novi

zavjet donosi novo vrednovanje žene. Ona je temelj obitelji i doma, ali se ne iscrpljuje u

okvirima doma i obiteljskog života. Žene izlaze na pozornicu javnog života, ugrađuju

sposobnosti, pokazuju spremnu radosnu suradnju u izgradnji nove zajednice, Crkve.

265 Usp. LJ. MATKOVIĆ-VLAŠIĆ, Velike žene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb 1998, 159-160.

149

149

IZABRANA LITERATURA

- ANIĆ, R., Zaboravljena Hulda, Svjetlo Riječi, (Sarajevo) 2004, 7/8.

150

150

- BROWN, A., Obrana žene. Feminizam i Biblija, Step press, Zagreb 1996.

- HAAG, H., KIRCHENBERGEER, J. H., SÖLLE, D., Grosse Frauen der Bibel in Bild und

Text, Herder, Frieburg-Basel-Wien 1993.

- HOHNJEC, N., Čovjek kao biće odnosa. Prilog teologiji susreta, dijaloga, prijateljstva i

poziva, Glas Koncila, Zagreb 1991, 7-39.

- ISTI, Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001,

(Posebno poglavlje: Proročice, 80-82).

- ISTI, Obitelj i njezine generacije. Prilog biblijskoj antropologiji, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 2003, (Posebno poglavlje: Biblijsko mjesto žene, 115-135).

- ISTI, Umijeće biblijske mudrosti. Egzegetsko-teološki uvod u knjige i sadržaj, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2001 (Posebno poglavlje: Narativni mudrosni spisi: Ruta, Tobija, Judita,

Estera, 47-51).

- MATKOVIĆ-VLAŠIĆ, LJ., Velike žene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb 1998.

. PFISTER, H., Velike žene u Starom zavjetu, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 119

(1991).

- REBIĆ, A., Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983.

- VEČKO, S., Žena u Bibliji, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1004 (1987) 83-87.

- ISTA, Žena v Bibliji, Božja beseda danes (Revija Slovenskega bibličnega gibanja 8 (2001)

6-9.

- HAAG, H., ELLINGER, GROHMANN, M., ... Ljubav je jaka kao smrt. Veliki parovi u

Bibliji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

- ZALAR, Đ., Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2001.

SADRŽAJ

UVOD.......................................................................................................2

151

151

1. Važnost i ustrojstvo obitelji.............................................................5

2. Vjenčanje i brak...............................................................................6

IZBOR ŽENSKIH LIKOVA ...................................................................9

1. Eva................................................................................................9

2. Sara..............................................................................................13

3. Rebeka.........................................................................................17

4. Rahela..........................................................................................20

5. Rahaba.........................................................................................23

6. Debora.........................................................................................25

7. Ruta.............................................................................................28

8. Proročica Hulda...........................................................................32

9. Tobijina Sara...............................................................................33

10. Judita............................................................................................36

UMJESTO ZAKLJUČKA: NOVOZAVJETNA ZAJEDNICA

MUŽEVA I ŽENA.................................................................................40

IZABRANA LITERATURA.................................................................45

SADRŽAJ.................................................................................47

REPUBLIKA HRVATSKASVEUČILIŠTE U ZAGREBUKatolički bogoslovni fakultet

152

152

Zagreb, Vlaška 38

KATEDRA: SVETOGA PISMA STAROG ZAVJETA

DIPLOMSKI RAD(6)

MONARHIJA U STAROM ZAVJETU

MENTOR: STUDENT:

Prof. dr. sc. Nikola Hohnjec Stjepan Mikulić

Zagreb 2007.

UVOD

153

153

Tema monarhije odnosno kraljevstva potječe iz Starog zavjeta. Razvija se

polazeći od izraelskog iskustva koje počinje poslije naseljenja Izraela u Kanaan gdje

je Jahve ispunio svoje obećanje Izraelu, s kojim je sklopio savez na Sinaju. Dao mu

je na dar Zemlju obećanja. Naseljena plemena polako gube svoju povezanost, staro

plemensko ustrojstvo nestaje, postupno se prilagođuje novonastalim okolnostima.

Pleme se razbija te se stvara teritorijalna cjelina. Ta nova podjela na teritorijalne

jedinice budi težnju za ujedinjenjem, za stvaranje države. U Izraelu se budi svijest da

su istog podrijetla, da su iste vjere u Jahvu, da pripadaju istom izraelskom narodu.

Poticaj za stvaranje države, za uspostavu kraljevstva odjednom je iskrsnuo u narodu

kad je Izrael bio ugrožen od svojih neprijatelja. Stoga je narod zahtijevao svog kralja:

«Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao što je to kod svih naroda» (1 Sam

8,5). Rađa se kraljevstvo u Izraelu. Uspostava kraljevstva je važna prekretnica u

političkoj i vjerskoj povijesti Izraela. No u

ovom zahtjevu naroda za kraljem da budu kao i drugi narodi otkriva se kao novi vid

neposlušnosti, pobune naroda. Tražiti kralja ne znači li odbiti Jahvu da on vlada nad

svojim narodom? Ne znači li to staviti nadu u čovjeka, a ne u Boga? Pokušaj da se

traži spasenje u nekoj novoj organizaciji, ustrojstvu, politici, znak je nepovjerenja

prema Bogu i pouzdanje u čovjeka i njegove sile. Ipak, Bog udovoljava želji naroda

(1 Sam 8,7), postavit će im kralja. Izrael će postati kraljevina. Bit će to novo

svjedočanstvo Božje ljubavi prema svome narodu, mogućnost novog ostvarenja

spasenja. I dalje će Izrael određivati vjernost ili nevjernost. Dakle kralj i kraljevstvo

postaju nosioci spasenja, dobivaju novu dimenziju, postaju znak i sredstvo Saveza.

Kralj i narod dijele istu sudbinu, a Bog nema više mjesta. Sreća ili nesreća ovise dalje

od vjernosti ili nevjernosti kralju (2 Sam 12,14). Zato Bog šalje proroke i preko njih

bira osobu kralja. «Izbor kralja postaje stvar Jahvina (1 Sam 10,1ss). Jahve adoptira

kralja (2 Sam 7,14), ovaj je obdaren Jahvinim duhom (1 Sam 16,13ss). Tako kralj

postaje jamcem za vođenje naroda kako odgovara Jahvinoj volji (2 Sam 5,2) i

izvršiteljem Jahvina prava (Ps 101).»266

Taj novi izraz poslušnosti koji narod sam izabire traženjem kralja otkriva se

kao novi početak povijesti spasenja, kao nova spasiteljska datost. Kralj preuzima

glavnu odgovornost za narod. Dvije funkcije odlikuju kralja: posreduje između Jahve i

naroda (2 Sam 6,18), a istodobno je odgovorni predstavnik naroda pred Jahvom (1

266 A. GRABNER-HAIDER, Praktični biblijski leksikon, Preveli L. Fišići B. Lujić i L. Fišić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, 168.

154

154

Kr 8). Kralj se brine za hram i cjelokupni kult (1 Ljet 23 - 25). Proroci stoje u službi

kralja u prakticiranju njegove funkcije. Pogriješi li kralj protiv Jahve, to može imati

posljedice za čitav narod (2 Sam 24).267 Ovdje se vidi da kralj preuzima glavnu

odgovornost za narod. Postaje neko uosobljenje naroda. Kralj preuzima naslove koji

su do tada bili svojstveni Izraelu kao Božjem narodu.

Izraelski kraljevi ne vrše, dakle, običnu kraljevsku vlast, oni tu vlast imaju od

Jahve, kojemu moraju služiti (2 Ljet 13,8), a Jahve Davidove potomke smatra svojim

sinovima (2 Sam 7,14).268 Kralj je «sin Božji», prvorođenac, izabranik. Obećanja,

savezi i blagoslovi dani kralju postaju obećanja, savez i blagoslovi svega naroda.

Isticanje kraljevstva u Izraelu stoji u uskoj vezi s temeljitom promjenom njegovih

životnih uvjeta, koja je nastupila prijelazom od nomadstva u posjedovanje i

kultiviranje zemlje.

Povijesne postaje kraljevstva u Izraelu vode od posljednjeg suca i proroka

Samuela. Njegova važnost je u tome da je osigurao prevagu kraljevstva koje priznaje

Božja prava na narod. Ono će se nakon neuspjela Šaulova kraljevanja ostvariti pod

Davidom. Taj će veliki lik uskladiti religioznu i profanu stranu izraelske monarhije; u

njemu, političkom vođi, neće biti zapostavljene dužnosti Pomazanika Gospodnjega.

Ali toga ideala neće doseći nijedan njegov nasljednik, tako da David ostaje tip

budućega Kralja po kojemu će Bog dati spasenje svome narodu, tip Pomazanika

Gospodnjega, Mesije.

1. MONARHIJA U DAVIDOVO DOBA

U ovom poglavlju obrađuju se razdoblja od osnutka monarhije pa do njenog

raskola. Tu je ponajprije izraelska težnja za monarhijom koju traže od Boga. Bog im

udovoljava toj težnji te preko proroka Samuela, posljednjeg suca, pomazuje Šaula za

prvog izraelskog kralja. Nakon Šaula slijedi David koji je ujedinio i učvrstio

kraljevstvo, a nakon Davida dolazi Salomon gdje Izrael doživljava svoj vrhunac.

1.1 Izraelske težnje za monarhijom

Već prije Samuela postoji zauzimanje stava prema monarhiji. Bila je to kritika

prema pojedincima koji su se počeli vladati i posizati za kraljevskom službom.

Osobito je poznata basna koja kritizira Abimelekovo ponašanje koje je izrekao njegov

brat Jotam: "Kada su to dojavili Jotamu, ode on, stade na vrh gore Gerizima i povika

im na sav glas: "Čujte me, uglednici šekemski, tako vas čuo Bog! (8) Jednom se

267 Usp A. GRABNER-HAIDER, … 168.268 Usp X. LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993, 442

155

155

zaputila stabla da pomažu kralja koji će vladati nad njima. Pa rekoše maslini: 'Budi

nam kraljem!' (9) Odgovori im maslina: 'Zar da se svog ulja odreknem što je na čast

bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drvećem?' (10) Tad rekoše stabla smokvi:

'Dođi, budi nam kraljem!' (11) Odgovori im smokva: 'Zar da se odreknem slatkoće i

krasnoga ploda svog da bih vladala nad drugim drvećem?' (12) Tad rekoše stabla

lozi: 'Dođi, budi nam kraljem!' (13) Odgovori im loza: 'Zar da se odreknem vina što

veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drvećem?' (14) Sva stabla rekoše tad

glogu: 'Dođi, budi nam kraljem!' (15) A glog odgovori stablima: 'Ako me doista hoćete

pomazat' za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i

sažeći cedrove libanonske!' (Suci 9).

Ovdje se nalazi parodija monarhije. Monarhija nije dobrodošla, ona je suvišna

štetna i parazitska. Ali stvari će se mijenjati i sudačka služba nije bila efikasna. Zato

polako sazrijevaju okolnosti da se oblikuje monarhija i da vladari budu pomazani za

kraljeve.

Još je nakon neuspjeha Elijevih sinova bio pokušaj sa Samuelom koji je bio po

Božjoj volji i idealan što se vidi kod njegova poziva: "Mladi je Samuel služio Jahvi pod

nadzorom Elijevim; U ono vrijeme Jahve je izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu

bila česta. No jednoga je dana Eli ležao u svojoj sobi – oči su njegove počele slabiti,

te više nije mogao vidjeti – svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen, i Samuel je spavao

u svetištu Jahvinu, ovdje je gdje je bio Kovčeg Božji. I Jahve zovnu: "Samuele!

Samuele!" A on odgovori: "Evo me!" I otrča Eliju i reče: "Evo me! Ti si me zvao!" A Eli

reče: "Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!" I on ode i leže. Jahve opet

zovnu:"Samuele! Samuele!" Samuel usta, ode k Eliju i reče: "Evo me! Ti si me zvao!"

A Eli odgovori: "Ja te nisam zvao, sine! Vrati se i spavaj!" Samuel još nije pozvavao

Jahve, i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Jahvina. I Jahve zovnu Samuela po

treći put. On usta, ode k Eliju i reče: "Evo me! Ti si me zvao!" Sada Eli razumije da je

Jahve zvao dječaka. Zato reče Samuelu: "Idi i lezi; a ako te zvone ti reci: Govori,

sluga tvoj sluša." I Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Jahve i stade, i zovnu

kao prije: "Samuele! Samuele!" A Samuel odgovori: "Govori, sluga tvoj sluša." Tada

Jahve reče Samuelu: "Evo, učinit ću nešto u Izraelu da će oba uha zujati svakome

koji čuje. U onaj ću dan ispuniti na Eliju sve što sam rekao za kuću njegovu od

početka do kraja. Ti ćeš mu objaviti da osuđujem kuću njegovu dovijeka; on je znao

156

156

da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao" (1 Sam 3,1-13). Elijevi su sinovi

nedostojni, Eli ih premalo disciplinira i bit će odbačeni.

1.2 Samuel, sudac, svećenik, vidjelac i prorok (1 Sam 1 - 8)

Samuel je prvi i značajni lik novog vremena u Izraelu. Poziv i poslanje dobiva

u najsvetijem mjestu tadašnjeg Izraela, u Šilu. Tu je prisutan Jahve po Kovčegu

saveza, Slavi Izraelovoj. Samuel se nakon trokratnoga zova uvjeri da ga Gospodin

poziva pa će: «Govori, sluga tvoj sluša!» (1 Sam 3,10). Ovdje stoji istinski proroči

poziv. Triput se ponavlja ime Samuela. Isključena je halucinacija i osjećajna varka,

radi se o objektivnoj i vanjskoj zbilji. Objava nije u snu, jer glas budi Samuela, nije ni

viđenje jer se čuje glas. To je već produhovljeni poziv. Samuel će svega života

osluškivati tu Jahvinu riječ i ispuniti je. Dobiva teško poslanje, poslanje gdje će

naviještati propast, uništenje, jauk. Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti, napustit

će Izraela, svetište će bit uništeno, svećenstvo pobijeno.

Brzo se proroštvo ostvarilo u krvavoj zbilji. Filistejci su mala ali vojnički snažna

sila, koja naseljava priobalni pojas zemlje. Oni su cijeloj zemlji dali ime Palestina. U

sudačko vrijeme žive zajedno s izraelskim plemenima. Pri kraju sudačkog vremena

pokazuju snažnu težnju da postanu stvarni gospodari cijele zemlje kojom su nekad

vladali Egipćani. Postali su vojnički vrlo organizirani, posjedovali su dobro

naoružanje, bojna kola. Bili su uspješni u svakom pogledu. Poseban uspjeh u

naoružavanju Filistejaca jest obrada željeza što su čuvali kao strogu državnu tajnu.

Izralci se nisu mogli natjecati u metalurgiji s njima. Tako su Filistejci imali inicijativu:

«Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela i nasta žestoka bitka. Izrael podleže

Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenom polju» (4, 2). 269

Skupivši vojsku, Filistejci u dvije bitke kod Afeka potuku izraelske slabo naoružane

čete. Svećenstvo i svetište u Šilu bijaše razoreno. Kod bitke nije koristio ni Kovčeg

saveza. Izraelci su mislili da Kovčeg saveza na bojištu može pomoći. Jahve će biti

prisutan među svojim narodom te će, kao i nekoć pobjeđivati. Zato starješine rekoše:

«Pođimo u Šilo po Kovčeg saveza Jahvina, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz

ruku naših neprijatelja» (4,3). No, Izraelci nisu pomislili na potrebno obraćenje koje

Jahve traži od svećenika i naroda, već smatraju kovčeg nekim magijskim sredstvom

koji će sam od sebe ostvariti pobjedu. Tako Bog tu više nije bio prisutan, za Izraela

kao da više nema nade opstanku u zemlji obećanja koju su od Jahve primili.

269 Usp. C. TOMIĆ, Davidovo doba (1 i 2 Sam; 1 Kr; 1-9; 1 Ljet 9 - 2 Ljet 9), Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982, 358.

157

157

I sada nastupa mladi Samuel, kao posljednji sudac u Izraelu i prorok. Kao

veliki prorok, Samuel postaje veliki propovjednik obraćenja. On narodu otkriva pravi i

istinski uzrok porazu i pokazuje mu jedini put izbavljenja od ropstva i poniženja, put k

slobodi i sreći, a to je: «Istinsko i sveopće obraćenje. Ako se od svega srca svoga

vratite Jahvi, uklonite iz svoje sredine tuđe bogove, baale i aštarte, i upravite srce

svoje Jahvi i njemu jedinome služite! Tada će vas on izbaviti iz ruke Filistejaca»

(7,3). Počinje religiozna obnova u zemlji, provodi se čistoća kulta. U tom velikom

obnoviteljskom vjerskom pokretu Samuelu pomažu proročke zajednice koje nastaju

u to vrijeme i koje u svetištima, gdje se Izrael okuplja, pjesmom, svirkom i plesom

podižu kod naroda vjeru i nadu u Jahvu.

Nakon dvadeset godina od Izraelova poraza narod se već obratio: «Sinovi

Izraelovi ukloniše baalare i aštarte i služahu jedinome Jahvi.» (7,4). Samuel poziva

narod da izvrši svoje obraćenje žrtvom okajnicom. Izrael se okuplja u Mispi te prizna:

«Sagriješili smo Jahvi». Samuel sada nastupi kao sudac i sudio je sinovima

Izraelovim. Narod ga prihvaća. Kad su Filistejci čuli i shvatili važnost sastanka u

Mispi, požure se da već u početku uguše svaki pokušaj oslobođenja. Stoga

zajednica Izraelova zavapi Samuelu: «Ne prestaj vapiti za nas Jahvi, Bogu našemu,

da nas izbavi iz ruke Filistejaca» (7,8). Tada Samuel prinese kao žrtvu paljenicu

jedno janje te se glasno pomoli Jahvi za Izraela. Jahve ga usliša i silnom

grmljavinom stvori strah, paniku te Filistejci u panici počnu bježati. Potom izraelski

ratnici iziđu iz Mispe i potjeraju Filistejce.270 I tako su Filistejci poraženi: «Filistejci su

bili poniženi i nikada više ne navališe na zemlju Izraelovu. Ruka je Jahvina

pritiskivala Filistejce svega vijeka Samuelova» (7, 13).

Samuel se sada objavljuje kao sudac-spasitelj sudačkog vremena. Samuel kao

sudac obilazi Izraelom, presuđuje u Gilgalu, Betelu i Mispi i naviješta Jahvinu

volju.271 Pokazuje se kao dobar i marljiv sudac. Obilazi narod i traži ga kao istinski

dušobrižnik. Postaje putujući sudac, prorok, svećenik. Samuel je ispunio svoje

poslanje. Izrael je oslobodio svoja područja, sigurnost je zavladala u zemlji, mir se

vratio na granice. Ali Samuelovo poslanje još nije završilo. Bog svoje izabranike

redovito priprema kroz cijeli život na ono posljednje, što je zapravo njihovo istinsko

poslanje.

270 Usp. C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 65.271 A. GRABNER-HAIDER, ... 360.

158

158

Nakon nekog vremena u Izraelu dozrije ideja da ima kralja kao što je to kod

svih naroda. Narod vidi stalnu ugroženost od Filistejaca i okolnih naroda te uviđa da

samo snažna ruka može osigurati život narodu, priskrbiti mu mir, slobodu i sigurnost,

jer samo sređena, dobro uvježbana vojska može se oduprijeti tako snažnom

neprijatelju. Zato je potrebno utvrditi vlast, izabrati kralja koji će svojim autoritetom

nametnuti red i poslušnost među razdijeljenim plemenima.

Sam Samuel bio je revni i nepomirljivi kritičar pokreta za monarhijom te

uznosi: "Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja. (11) I

reče: "Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da

mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. (12)

Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu

žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. (13) Uzimat će kralj

vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. (14) Uzimat će

najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim

dvoranima. (15) Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je

svojim dvoranima i svojim službenicima. (16) Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje,

vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. (17) Uzimat će

desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. (18) I kad jednoga

dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće

uslišati u onaj dan!" (19) Narod nije htio poslušati Samuelova glasa nego reče: "Ne!

Hoćemo da kralj vlada nad nama! (20) Tako ćemo i mi biti kao svi narodi: sudit će

nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove." (21) Kad je Samuel čuo što

narod govori, kaza sve Jahvi. (22) A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj njihovu želju i

postavi im kralja!" (1 Sam 8).

Samuel se usprotivio kraljevstvu: «Nije li to traženje kralja pobuna protiv Jahve,

koji mora biti i jest jedini kralj Izraela? Ne znači li to zaboraviti sjajnu prošlost i sve

ono što je Jahve učinio za svoj narod? Nije li to pomanjkanje vjere i pouzdanja u

Jahvu, koji im uvijek u najkritičnijem trenutku šalje svoga vođu koji ih spašava? Ne

znači li to potpasti pod vlast čovjeka?»272 No, ipak je jača struja za kralja. Tada se

Samuel pomoli Jahvi i Jahve mu reče: «Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe

traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad

njima. Sve što su učinili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta pa do

današnjega dana – ostavili su mene i služili tuđim bogovima – tako oni čine tebi. 272 C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 67

159

159

Sada dakle poslušaj njihov zahtjev, ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja

koji će vladati nad njima» (1 Sam 8,7-9). Narod nije htio poslušati Samuelov glas te

većina uzvrati: «Ne! Hoćemo da kralj vlada nad nama! Tako ćemo i mi biti kao svi

narodi: sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove» (8,19-20).

Samuel se tada ponovno obrati Jahvi, a Jahve mu reče: «Poslušaj njihovu želju i

postavi im kralja!» (8,22). Samuel onda otpusti narod kako bi imao vremena da od

Jahve dozna kojeg on hoće za kralja. Tako će Samuel pomazati prvoga kralja, a uz

to će zbog njegovog neuspjeha pomazati i kralja Davida.

1.3 Tragični kralj Šaul (1 Sam 9 - 32)

Šaul se ističe kao prvi izraelski kralj, pomazanik Jahvin. Stekavši veliku slavu,

nije više slušao Boga i njegove zapovijedi preko proroka Samuela te tako dolazi do

rascjepa između Šaula i Samuela. Nakon rascjepa, Šaul sve više zao jer se Bog

okrenuo protiv njega i odabrao Davida za sljedećeg izraelskog kralja.

1.3.1 Šaul pomazanik Jahvin

Izvještaj o Šaulu započinje kod Samuela: "I on leže na počinak. Čim je svanula

zora, Samuel zovnu Šaula (na krovu) govoreći: "Ustani da te otpustim!" Kad je Šaul

ustao, izađoše obojica, on i Samuel. Kad su došli na kraj grada, reče Samuel Šaulu:

"Kaži momku neka pođe naprijed pred nama! A ti stani sada da ti objavim riječ Božju"

(1 Sam 9,26-27). Tu je Samuel pomazao Šaula za kralja. Nije dugo potrajalo te ovo

karizmatsko pomazanje biva sprovedeno javnim Šaulovim izborom za kralja: "Poslije

toga Samuel sazva narod pred Jahvu u Mispu (18) i reče sinovima Izraelovim:

"Ovako govori Jahve: 'Ja sam izveo Izraela iz Egipta i izbavio sam vas iz egipatske

ruke i iz ruke svih kraljevstava koja su vas tlačila. (19) A vi ste danas odbacili svoga

Boga, onoga koji vas je izbavljao od svih vaših zala i svih vaših nevolja i rekli ste mu:

'Ne, nego postavi kralja nad nama!' Zato sada stanite pred Jahvom po svojim

plemenima i rodovima.'" (20) Potom Samuel privede sva plemena Izraelova i ždrijeb

pade na pleme Benjaminovo. (21) Zatim privede pleme Benjaminovo po rodovima i

ždrijeb pade na Matrijev rod; a kad privede Matrijev rod, čovjeka po čovjeka, ždrijeb

pade na Šaula, sina Kiševa; ali kad ga potražiše, na nađoše ga. (22) Tada još

jednom upitaše Jahvu: "Je li taj čovjek došao ovamo?" A Jahve odgovori: "Eno ga,

sakrio se za tovarom." (23) Otrčaše i dovedoše ga odande; a kad je stao usred

naroda, bijaše glavom i ramenima viši od sviju. (24) Tada Samuel reče svemu

narodu: "Vidite li koga je izabrao Jahve? Nema mu ravna u svemu narodu." I sav

160

160

narod uze klicati i vikati: "Živio kralj!" (25) Nato Samuel objavi narodu kraljevsko

pravo i zapisa ga u knjigu koju položi pred Jahvu. Poslije Samuel otpusti sav narod

da ide svaki svojoj kući. (26) Šaul se također vrati kući u Gibeu, a s njim pođoše

junaci kojima je Bog taknuo srce. (27) Ali neke ništarije rekoše: "Kako će nas taj

spasiti?" I prezreše ga i ne donesoše mu nikakva dara" (1 Sam 10).

Narod Gilgala proglasio je Šaula kraljem oko 1030. godine pr. Kr. Šaul se

predstavlja kao karizmatički vođa, pomazanje mu daje božanski autoritet i vlast: “On

nije neki heroj plemena kao u sudačkim vremenima. Takvi nisu mogli predati

inicijativu sinu, niti prenijeti vodstvo na vojnog zapovijednika. Dakle, postao je zaista

kralj, Božjim pomazanikom, netaknutim."273

Bilo je nekih kritičara protiv izbora Šaula no sve je sretno riješeno u korist

Šaula: "Tada narod reče Samuelu: "Tko je onaj što je govorio: 'Zar će Šaul kraljevati

nad nama?' Dajte te ljude da ih pogubimo!" (13) Ali Šaul odgovori: "Neka se ne

pogubi u ovaj dan nitko, jer je danas Jahve izvojevao pobjedu u Izraelu." (14) Tada

Samuel reče narodu: "Hajdemo u Gilgal da ondje potvrdimo kraljevstvo." (15) I sav

narod krenu u Gilgal i ondje postaviše Šaula za kralja pred Jahvom, u Gilgalu. Ondje

žrtvovaše pred Jahvom žrtve pričesnice i ondje je Šaul sa svim Izraelcima slavio

slavlje" (1 Sam 11).

Polako Šaul živi svoju kraljevsku dužnost i službu. Nastanivši se u Gibeji, šest

kilometara sjeverno od Jeruzalema, Šaul sagradi malu utvrdu. I stoga: «Filistejci nisu

polagali osobitu pažnju na uspostavljanje monarhije, a Šaul ih nije izazivao. Jonatan

je, želeći dati povod za pobunu, srušio filistejski stup u Gibei.»274 Filistejci su odmah

na to reagirali te ušli na područje Benjamina i utaborili se u Mikmasu. Šaul se sa

svojim četama utaborio u Gebi, nasuprot Mikmasu. Jonatan zatim napravi podvig,

odnosno izvršio je pokolj nad filistejskom stražom te je filistejske redove zahvatio

strah i oni podlegnu napadu Izraelaca. Nakon pobjede kod Mikmasa Šaul je osnovao

stalnu vojsku te vodio bitke s narodima koji su bili duž njegovih granica: s Amoncima,

Moapcima, Edomcima i sjevernim Aramejcima. Šaul pokazuje jasne znakove da želi

vladati narodom kako to vladaju svi kraljevi Istoka. Ne želi da mu se u njegovu

upravu miješaju drugi, svećenici i proroci pa ni sam Samuel.

1.3.2 Rascjep između Šaula i Samuela

273 C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 359274 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 46

161

161

Šaul je uspješno započeo svoju vladavinu. Ubrzo se, međutim, događa razlaz

između Samuela i Šaula. Biblija donosi dva značajna slučaja u kojima se to zorno

otkriva. U Gilgalu, prije napada na Filistejce, Samuel i Šaul dogovorili su se kako će

prije napada prinijeti žrtvu. Samuel je zakasnio, a Šaul je posegnuo za žrtvom i prinio

je kao da je svećenik. Samuel ga je ukorio i proglasio kraj njegova kraljevanja (1 Sam

13). Konačni raskid slijedi u ratu protiv Amalečana gdje Šaul gazi prava i zakon

Jahvin. Šaul se ogriješio u svezi neobdržavanja herema u ratu protiv Amalečana i

njihovog kralja Agaga. Nije smio dopustiti vojsci da se okoristi ratnom pobjedom i da

s amalečanskim kraljem cirkusiraju. Šaulu, budući da je prekršio Božju naredbu koju

mu je prenio Samuel te zbog nepoštivanja Jahvinog zakona, Bog jasno naviješta da

je odbačen i da je potražio drugoga (1 Sam 15).275 Bio je to konačni rascjep između

Samuela i Šaula.

Nakon razlaza sa Samuelom započinje Šaulova tragedija. On ne nalazi mira i

prema svima je sumnjičav. Boji se za svoju kraljevsku službu. Šaul zapada u

depresiju, tjeskobu, u ludilo, postaje svojevoljan i opasan za svoju okolinu.

1.3.3 Šaul i David

Samuel treba dalje djelovati te mora iznova započeti: "Jahve reče Samuelu:

"Dokle ćeš tugovati zbog Šaula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad

Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer

sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja." (2) A Samuel reče: "Kako bih

mogao ići onamo? Šaul će to čuti i ubit će me!" Ali mu Jahve odgovori: "Uzmi sa

sobom junicu pa reci: 'Došao sam da žrtvujem Jahvi!' (3) I pozovi Jišaja na žrtvu, a ja

ću te sam poučiti što ćeš činiti: pomazat ćeš onoga koga ti kažem." (4) Samuel učini

kako mu je zapovjedio Jahve. Kad je došao u Betlehem, gradske mu starješine

dršćući dođu u susret i zapitaju: "Znači li tvoj dolazak dobro?" (5) Samuel odgovori:

"Da, dobro! Došao sam da žrtvujem Jahvi. Očistite se i dođite sa mnom na žrtvu!"

Potom očisti Jišaja i njegove sinove i pozva ih na žrtvu. (6) Kad su došli i kad je

Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: "Jamačno, evo pred Jahvom stoji njegov

pomazanik!" (7) Ali Jahve reče Samuelu: "Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na

njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek

gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu." (8) Zatim Jišaj dozva Abinadaba i dovede

ga pred Samuela. A on reče: "Ni ovoga Jahve nije izabrao." (9) Tada Jišaj dovede

275 N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 52

162

162

Šamu, ali Samuel reče: "Ni ovoga Jahve nije izabrao." (10) Tako Jišaj dovede sedam

svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: "Jahve nije izabrao nijednoga od

ovih." (11) Potom zapita Jišaja: "Jesu li to svi tvoji sinovi?" A on odgovori: "Ostao je

još najmlađi, on je na paši, za stadom." Tada Samuel reče Jišaju: "Pošalji po njega,

jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe." (12) Jišaj posla po njega: bio je to rumen

momak, lijepih očiju i krasna stasa. I Jahve reče Samuelu: "Ustani, pomaži ga: taj je!"

(13) Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze

Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu" (1 Sam 16,1-13).

Pomazanje Davida za kralja dogodilo se nakon Šaulova odbačenja. Samuel

se nije smio posve povući zbog Šaulova pada. Morao je pomazati nasljednika kralju

Šaulu. Po Jahvinu nalogu to je trebao biti jedan od sinova Jišaja Betlehemca.

Samuel hoće ljudskim očima izabrati onog prvog, najhrabrijeg, ali Jahve ima drugačiji

način biranja. Izabire najmlađeg sina, koji uopće nije za stolom, nego kod stada. Ovo

pomazanje Davida za kralja privatnog je karaktera pa se David nikad ne poziva na to

pomazanje. Kada dođe pravo vrijeme i više ne bude Šaula David će biti ponovno

pomazan na jugu i na sjeveru.

Postoje dvije predaje o dolasku Davida na Šaulov dvor. Prva govori da su

Davidova braća Šaulovi ratnici ponudili svoga brata da dođe svirati na Šaulov dvor i

tako terapijski djeluje za bolje kraljevo ponašanje: «David je pozvan na Šaulov dvor

kao pjevač i zabavljač te je s vremenom postao njegov štitonoša. Tako je počeo

pratiti kralja u ratu protiv Filistejaca i imao priliku da se istakne (16,14-23; 17,1-11;

17,32-53). Druga predaja govori da je David bio mladi pastir za kojeg Šaul nije ni

znao. Došao je u pohod braći koja su se nalazila u vojsci upravo kad je Golijat

izazivao (17,12-30; 17,32-53; 17,55 - 18,2).»276

Prema prvoj predaji David je znao udarati u harfu (16,18) stoga braća predlažu

Šaulu da mu on svira kada ga bude opsjedao zao duh. Ovdje se vidi da zvukovi

glazbe i pjesme mogu podignuti dobar duh i iz kralja istjerati zao duh. Tako je svirka

pomagala Šaulu pa ga uze osim svirača i za svog štitonošu. U drugoj predaji stoji

drukčiji početak: David se javio na dvoboj protiv Golijata. David je naime dolazio u

tabor jer je braći donosio hranu i odjeću te čuvši da Golijatovo izazivanje Izraelaca na

čuđenje sviju dobrovoljno se javio. Praćkom i kamenom, a ne štitom i kopljem,

uspješno je pobijedio Golijata. Šaul ga je po obećanju postavio na čelo svojim

ratnicima. Ta je pobjeda bila početak Davidova uspona.276 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 47

163

163

1.3.4 Šaul progoni Davida

Šaulova ljubomora i mržnja prema Davidu započinje kad su žene, saznavši da

je Filistejac pobijeđen, vojsci u prolazu klicale: «Pobi Šaul svoje tisuće, David na

desetke tisuća» (1 Sam 18,7). Šaulu je bilo krivo zbog ove pjesme i u njemu se poče

javljati crv zavisti i ljubomore protiv Davida. Šaul poče smišljati spletke kako da

odstrani Davida. Stoga se spominje da: «Za pobijedu u dvoboju bio je obećao Davidu

dati kćer Merabu. Odugovlačio je je izvršenje slavši Davida u bojeve. Naposljetku mu

svejedno nije dao kćer Merabu za ženu nego je obećao Mikalu, što je Davidu također

bilo pravo. No, za Mikalu Šaul je zatražio 100 filistejskih odrezaka, nadajući se da će

pri tomu pasti od Filistejaca.»277 David je donio jedanput veći dokaz i «Šaul se još

većma poboja Davida i posta neprijatelj Davidu zauvijek» (18,29).

Šaula je uhvatila luda želja da Davida smakne, u njemu vidi svojeg

neprijatelja. Šaul sve svoje sile usmjeruje da uhvati Davida. Šaul htjede uvući i svog

sina Jonatana u zavist protiv Davida, ali ovaj ne htjede, nego mu ostaje pravi prijetelj

i saveznik. Jonatan je prekrasan lik. No položaj mu je bio nezgodan. Bio je sin kralja

Šaula, prirodni baštinik, određen da svog oca naslijedi na čelu izraelskog naroda, a

Davida je već prigrlio kao brata te se tako našao razapet između sinovske dužnosti i

vjernosti prijatelju. U početku Jonatan nije htio vjerovati u tako bezumnu zavist sa

strane svog oca. Ali kad je pokušao provjeriti prave Šaulove osjećaje, postalo mu je

jasno da je njegov otac odlučio pogubiti Davida.278

1.3.5 Tragična Šaulova smrt

Kad se Jonatan uvjerio da Šaul ima nakanu likvidirati Davida odluči pomoći

Davidu da pobjegne. David postaje prognanik, bježi u tuđinu. Na putu se zaustavio u

svećeničkom gradu, svetištu Nob. Tu dobiva hranu odnosno kruhove prinesene na

oltaru. Dobiva i mač kojim je on ubio Golijata. Kad je Šaul čuo za to, stigao je

vojskom u Nobi i u svom gnjevu dao pogubiti svećenike. No, David je već pobjegao u

judejsku pustinju. U toj pustinji David dvaput štedi Šaulov život. Prvi put u pećini u

kojoj je bio David i u koju je Šaul ušao da obavi svoje potrebe. Tada je David

odsijekao skut Šaulova plašta te ga zovne iz daljine i dade mu do znanja da mu je

poštedio život. (1 Sam 24) Drugi put David s pratiocem ulazi u Šaulov tabor i dok su

spavali on uze Šaulovo koplje i vrč za vodu. Opet je sa sigurne udaljenosti pozvao

277 N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 53278 N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, str. 53

164

164

Šaula i pokazao dokaz svoje privrženosti. (1 Sam 26) To je bio posljednji susret

Šaula s Davidom. Završio je u duhu pomirenja. Ali David ne vjeruje mnogo Šaulu, još

uvijek se boji da će upasti u njegove ruke. Zato bježi u filistejsku zemlju: «David je

bio progonjen po judejskoj pustinji dok u očaju nije utekao filistejskom knezu Akišu,

koji je bio seren Gata, i postao njegov vazal. Akiš mu je dao područje Siklaga.»279

Filistejski kralj Akiš postaje Davidov gospodar. No, David svojim izvrsnim borbama

stekao je naklonost svoga gospodara. Filistejci su odlučili navaliti na Šaula. Sve

čete skupe se kod Afeka. Među njima nalazi se i David sa svojim hrabrim borcima..

No, David tu postaje zbunjen, zna da će se boriti protiv svog naroda, protiv svoje krvi,

protiv pomazanika Jahvina. David se uzdaje u Jahvinu pomoć. Prilikom velike smotre

filistejske vojske zapaze ga knezovi koji postaju sumnjičavi, naime, bojali su se da se

u boju David ne okrene protiv njih te zatraže od Akiša da ga odstrani što ovaj i učini.

Kod brda Gilboa Šaul je doživio poraz od Filistejaca. Šaul traži od štitonoše da

ga probode. Ali vjerni štitonoša, dostojan nasljednik Davidov, nije se usudio podići

ruku na pomazanika Jahvina. Šaul se tada sam baci na svoj mač, za njim isto to učini

i njegov štitonoša. Šaul tragično strada u posljednjoj bitci: «Tako onog dana pogiboše

zajedno Šaul, njegova tri sina, njegov štitonoša i svi njegovi ljudi» (31,6).280

Šaula ne treba smatrati zlim nego bolesnim i nesretnim čovjekom. Harrington

spominje: «Na samom početku je Šaul djelovao kao vojskovođa čiji je visoki stas

ulijevao strahopoštovanje, borac odan narodu do dna duše, čovjek iskreno pobožan i

vjeran Bogu. Ali njegova sumornost, promjenjivost raspoloženja, bezumna i

krvoločna zavist, i iznad svega nedosljednost u izvršavanju Božjeg nauma, dovele su

do njegove propasti.»281 On je tragična ličnost s dosta plemenitih crta.

1.4 David – vrhunac monarhije (1 Sam 16 - 2 Sam)

David kralj susreće se dobrim dijelom već u Prvoj knjizi o Samuleu. A cijela

Druga knjiga o Samuelu obrađuje samo kralja Davida. Ta bi se knjiga zapravo

trebala zvati knjiga o Davidu. Nakon poraza izraelske vojske na gori Gilboi, više se

ne može govoriti o kraljevstvu u Izraelu. Prvi pokušaj monarhije završio je tragično.

Zemlja je ruševina i opustošena, vojska je razbijena i raspršena, bez kralja i vođe.

Jedina nada za Izrael ostao je David.

1.4.1 Davidovo kraljevanje u Hebronu

279 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 47280 Usp C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 139281 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 48

165

165

Nakon katastrofe u Gilboi, David smatra da je došao trenutak da se vrati u

svoju zemlju. "Poslije toga David upita Jahvu ovako: "Treba li da pođem u koji Judin

grad?" A Jahve mu odgovori: "Pođi!" David opet upita: "Kamo da pođem?" A odgovor

bješe: "U Hebron!" (2) Tako David ode onamo, a s njim i njegove dvije žene,

Ahinoama iz Jizreela i Abigajila, Nabalova žena iz Karmela. (3) I ljudi koji bijahu s

Davidom odoše s njim, svaki sa svojom obitelji, i nastaniše se u gradićima Hebrona.

(4) Tada dođoše ljudi iz Jude i pomazaše ondje Davida za kralja nad domom

Judinim" (2,1-4). David je prvo bio sedam godina kralj u Hebronu: "Tada se sabraše

sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: "Evo, mi smo od tvoje kosti i od

tvoga mesa. (2) Još prije, dok je još Šaul bio kralj nad nama, ti si upravljao svim

pokretima Izraela, a Jahve ti je rekao: 'Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti

knez nad Izraelom!'" (3) Tako dođoše sve izraelske starješine kralju u Hebron, a kralj

David sklopi s njima savez u Hebronu pred Jahvom; i pomazaše Davida za kralja nad

Izraelom. (4) Trideset je godina bilo Davidu kad je postao kralj, a kraljevao je

četrdeset godina. (5) U Hebronu je kraljevao nad Judom sedam godina i šest

mjeseci, a u Jeruzalemu kraljevaše trideset i tri godine nad svim Izraelom i nad

Judom" (2 Sam 5). Pripadnici Judina plemena pomazali su Davida za kralja

Hebrona oko 1010. godine pr. Kr. Tako sada David, dosadašnji knez, postaje kraljem

Jude. Juda je siromašno i gorovito područje, ali posjeduje duhovno bogatstvo, čistu i

nepokolebivu vjeru u Jahvu. U to doba Šaulov vojskovođa Abner prikupio je ostatke

rastjerane vojske po zabitim prostranstvima Transjordanije. Nakon nekog vremena

Abner uspijeva proglasiti Šaulova sina Išbaala za kralja nad Izraelom. Nastao je

građanski rat između Jude i Izraela. Nakon rata Abner je prekinuo s Išbaalom i

prešao k Davidu, da bi pregovarao o pomirenju i ujedinjenju Jude i Izraela, ali ga je

ubio Davidov bliži suradnik Joab, koji je vidio da bi njegov položaj bio ugrožen. Ubrzo

biva umoren i Išbaal te David sada ostaje bez suparnika.282 Tako su se sad mogli

ostvariti započeti pregovori oko ujedinjenja. Starješine Izraela došli su u Hebron i

pomazali Davida za kralja. Tako je sada David postao kraljem nad Judom i nad

Izraelom.

1.4.2 Davidovo kraljevanje u Jeruzalemu

David je u teškim prilikama postao kraljem nad svim Izraelom. Filistejci su

pokušali već na samom početku Davidova kraljevanja ukloniti kralja Davida, onoga

282 Usp. W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 48

166

166

koji je postao nada Izarelova. Ali Jahve je s Davidom i on posvuda pobjeđuje i ruši

neprijatelje izabranog naroda.

1.4.2.1 David osigurava sigurne granice

Izvanjski neprijatelji također ne miruju: «Filistejci su ubrzo poduzeli ofanzivu,

osvojili Betlehem i utaborili se u dolini Refaim, zapadno od Jeruzalema. David je iz

tvrđave Adulam organizirao otpor. Rat je dugo trajao ali je David konačno protjerao

osvajače natrag i nastavlja ih progoniti na njihovom području.»283 Tu David zauzima

Gat, jedan od većih filistejskih gradova. Moć Filistejaca bila je zauvijek slomljena i

filistejski su plaćenici služili u Davidovoj kraljevskoj tjelesnoj straži. Ova pobjeda nad

Filistejcima zasigurno je najvažnija i najodlučnija. Filistejci sada moraju plaćati danak

Davidu.

Kasnije, točnije 1000. godine pr. Kr. David zauzma Jeruzalem, proglašuje ga

glavnim gradom i tu će kraljevati pune 33 godine. David je osvojio grad na prijevaru

tj. dok je grad spavao i vojnici drijemali Davidovi vojnici ušli su u grad kroz tajni

prorov284 za koji je David znao i tako s unutarnje strane otvoriše gradska vrata

omogučivši svojim suborcima da uđu u grad i bez veće borbe osvojili ga.

David je, naime, bio izabran kraljem svih izraelskih plemena, njih dvanaest.

Bila je to neka vrsta personalne unije dvanaest izraelskih plemena s kraljem Davidom

na čelu, tu uniju mnogi su nazivali amfikcionija285 koja se svrstavala oko kralja kao

oko svojeg duhovnog i političkog središta. David je izabrao Jeruzalem za sjedište te

amfikcionije jer je Jeruzalem bio na neutralnom području, na području koje nije

pripadalo ni jednom izraelskom plemenu, tek će s vremenom Jeruzalem početi

nastavati pripadnici Judina i Benjaminova plemena i pripadnici drugih izraelskih

plemena.

1.3.2.1 Davidov mesijanizam

Prorok Natan obećao je Davidu u ime Božje da će mu dinastija ostati trajna,

stoga se spominje: «Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom,

tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda!» (2 Sam 7,16). Te su riječi proroka

Natana Židovima i kršćanima postale polazište Davidova mesijanizma. David je grad 283 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 48-49284 Prorov bijaše tunel kojim su stanovnici grada opskrbljivali grad vodom s izvora Gihon. Tu je bila ranjiva točka grada. Slični su prorovi postojali i u drugim kanaanskim gradovima (Megido, Gezer); njima su gradovi i za vrijeme opsade opskrbljivali svoje stanovništvo s vodom. Tako je ono mjesto koje je značilo život stanovnicima grada ujedno bilo i mjesto koje im je moglo značiti i smrt.285 Amfikcionija je grčki naziv za dvanaest plemena, povezanih međusobno savezom i svih zajedno savezom s Bogom

167

167

Jeruzalem učinio ne samo političkim središtem nego i duhovnim središtem izraelskih

plemena. David je kupio gumno, mjesto na kojem je, po biblijskoj predaji, Abraham

trebao žrtvovati svog sina Izaka, a David imao čudesno viđenje gdje je vidio anđela

kako mašući mačem prijeti Izraelu. Tu je David sagradio žrtvenik u čast Jahvi i Jahvi

prinio paljenice i pričesnice. Svidje se to Gospodinu pa presta ponor u Izraelu.286 To

gumno, pećina, kasnije će poslužiti kao mjesto na kojem je David smjestio Kovčeg

saveza i na kojem su Židovi žrtvovali Jahvi žrtve paljenice. Tako je, ono što je do

tada Izraelcima značio grad Šilo sa svojim drevnim svetištem, sada Jeruzalem. Stoga

su počeli hodočastiti u Jeruzalem pripadnici svih plemena, da se pokažu pred licem

Gospodnjim, pred Kovčegom saveza. David je stanovao u svojoj kraljevskoj palači,

ponad izvora Gihona. Tu je primao goste, razgovarao sa svojim savjetnicima, kovao

osvajačke planove. Tu je primao proroke Natana i Gada, koji su ga hvalili ali i kudili,

ohrabrivali ali i opominjali, posebno za njegove grijehe.

1.3.2.3 Davidova neskladna obitelj

David je imao vrlo veliku, ali i neskladnu obitelj. Tu se spominju Davidovi

sinovi: "David kraljevaše nad svim Izraelom, čineći pravo i pravicu svemu svome

narodu. (16) Joab, sin Sarvijin, zapovijedaše vojskom, a Jošafat, sin Ahiludov, bijaše

ljetopisac. (17) Sadok, sin Ahitubov, i Ebjatar, sin Ahimelekov, bijahu svećenici;

Seraja bijaše državni pisar; (18) Benaja, sin Jojadin, zapovijedaše Kerećanima i

Pelećanima; Davidovi sinovi bijahu namjesnici (2 Sam 8)". David je s

porastom moći umnožavao i broj svojih žena kako bi sebi osigurao brojno potomstvo.

No, obiteljski mir time je bio samo otežan, jer je često dolazilo do sukoba,

suparništva, spletkarenja te zavisti.287 Najveći problem nastaje sa sinom Abšalonom.

Amnon, Tamarin polubrat, na prijevaru je namamio svoju polusestru k sebi te je s

njom legao. Nakon toga, umjesto da tu vezu sa sestrom legalizira, što je u to vrijeme

bilo moguće, Amnon Tamaru osramoti te osramoćenu otjera. Otac David nije riješio

spor pa je Tamarin brat Abšalom osvetivši svoju sestru ubio Amnona. David ni ovdje

nije riješio ovu tešku obiteljsku situaciju. Kasnije je Abšalom pripremio i digao pobunu

protiv oca. U Hebronu se proglasio kraljem i pridobio izvjestan broj vojnika te krenuo

na Jeruzalem i očevu vojsku. David se najprije udaljio iz svoga grada, prikupio vjerni

ostatak vojske te spremno dočekao pobunjenike. Abšalom je izgubio u sukobu s

286 Usp. A. REBIĆ, Jeruzalem 3000 godina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, 20.287 N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 56.

168

168

ocem Davidom i u bijegu se objesio o vlastitu kosu zapletenu u niske grane, gdje ga

je našao vjerni Davidov vojskovođa Joab i dovršio pobunu ubivši Abšaloma. Ovdje se

opet navodi iznenađujuće Davidovo ponašanje; umjesto da bude sretan što je

pobijedio, on žalosti daje oduška, a počinitelje i glasnike pobjede kažnjava.

Iz ovog možemo zaključiti da je David u obitelji bio slabić. Nije dijalogizirao sa

sinovima, nije nikoga pozivao na odgovornost. Nije rješavao obiteljske spletke,

prekršaje i pobune. Osim što je u obitelji bio slabić, David bijaše preljubnik i ubojica!

Naime, David počini teški grijeh odnosno preljub s Bat-Šebom, kćeri Eliamovom i

ženom Urije Hetita (2 Sam 11). David je opazio lijepu Bat-Šebu, čiji muž Urija je s

Davidovom vojskom bio u ratu. S njom se počeo sastajati. Kad je David saznao da je

Bat-Šeba trudna, pokušao je zataškati stvar pa poziva njenog supruga, Uriju Hetita,

jednog od svojih najboljih časnika da se iz ratnog pohoda vrati u Jeruzalem te navrati

i kući. Kad je Urija to odbio učiniti, David ga šalje natrag na bojište s naredbom

vojskovođi Joabu da ga postavi naprijed u prve redove kako bi i poginuo. Nakon

Urijine smrti i uobičajenog vremena žalovanja, David uvodi Bat-Šebu u svoj harem

gdje mu je postala miljenica. Bog šalje proroka Natana da raskrinka Davidov preljub i

podmuklo Urijino ubojstvo (2 Sam 12,1-12).

No zbog toga zločina, David koji prema vlastitim riječima zaslužuje smrt,

shvativši pravu dimenziju svojeg čina, pokazuje se velikim u svome kajanju. Prizna

svoj grijeh: «Sagriješio sam protiv Jahve» Ps 51 («Smiluj mi se Bože, po milosrđu

svome!»). Taj psalam najbolje otkriva iskrenost raskajane Davidove duše.288 Jahve je

primio pokoru i kajanje, ali je kazna za grijeh ostala. To dijete koje se rodilo iz tog

teškog grijeha Davidova teško se razboli. David pokušava molitvom, postom i

pokorom izmijeniti neopozivu Božju riječ. No, dijete ipak umre. Davidova vjera je

duboka i iskrena. Tada uđe u Jahvin dom te se pokloni. David utješi svoju ženu Bat-

Šebu u njezinim odajama i ona začne. Bat-Šeba rodi sina, David mu nadjene ime

Salomon što znači mir, sreća. Salomon je četvrto dijete rođeno u Jeruzalemu i

vjerojatno deseto od Davidove djece. Ipak, on će biti nasljenik Davidov.

1.3.2.4 Davidov nasljednik

Pri kraju svog života kralj David mora odrediti nasljednika da se sačuva veliko

kraljevstvo i ostane ujedinjeno nakon njegove smrti. No, David je neodlučan, samo

šuti te odgađa odluku. Njegovi najstariji sinovi Amnon te Abšalom, koji su imali sve

288 Usp C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 205

169

169

predispozicije za kralja, tragično su završili. Sljedeći brat po redu je Adonija, on je

sada najstariji pa njemu pripada kraljevstvo. David šuti te se Adonije sam proglašava

kraljem te se već počeo nazivati kraljem. Na dan svečanosti ustoličenja Adonija

pozove svu svoju braću, pozove svećenika Ebjatara koji će obavit pomazanje, a

zatim slijedi velika gozba gdje će narod klicati novom kralju: «Živio kralj Adonija».289

Kad su to vidjeli prorok Natan i kraljica majka Bat-Šeba oni ubrzo posreduju kod

starog Davida i na taj način omogućuju Salomonu da postane kralj. I tada David

odredi ceremoniju ustoličenja. Salomon sjede na kraljevu mazgu i odvedu ga na

Gihon gdje svećenik Sadok donese rog s uljem i pomaza mladoga kralja.

1.4 Salomon – najveći među kraljevima (1 Kr 3 - 11; 2 Ljet 1 - 9)

Na početku svoje vladavine Salomon moli Jahvu za pronicavo srce, koje će

mu biti od velike pomoći za razlikovanje dobra i zla: «Podaj svome sluzi pronicavo

srce da može suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati

tvojim narodom koji je tako velik! (1 Kr 3,9) Bijaše milo Jahvi što je Salomon to

zamolio. (10) Zato mu Jahve reče: «Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni

bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, (12)

evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko

prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, (13) ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i

slavu kakve nema nitko među kraljevima.(14) I ako budeš stupao mojim putovima i

budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit ću

tvoje dane.» (15) Salomon se probudi, i gle: bijaše to san. On se vrati u Jeruzalem i

stade pred Kovčeg saveza Jahvina; prinese paljenice i žrtve pričesnice i priredi

gozbu svim slugama svojim.

Salomonova vladavina započinje snom, noćnim viđenjem tj. bogoobjavom koju

je doživio u Gibeonu. Nakon viđenja odmah se primjerom potkrepljuje Salomonova

mudrost u presudi kod spora između dviju bludnica o živom i mrtvom djetetu.

1.4.1. Uspon Salomona

Salomon je naslijedio veliko kraljevstvo, koje je David ostvario naporima i

borbama. David je teškim ratovima oslobodio Izraela od neprijatelja i dao mu ugled,

moć i zavidan položaj među okolnim narodima, što Izrael više neće nikad postići.

Salomon sada preuzme svu tu bogatu baštinu. On će je još povećati, dati joj sjaj i

neočekivanu slavu. Ipak, ovo preuzimanje vlasti nije proteklo baš posve mirno.

Salomon je svjestan da protiv sebe ima jaku tradicionalističku stranku na dvoru, koju 289 Usp C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 243

170

170

predvodi vojskovođa Joab i Ebjatar, koji na prijestolje žele postaviti Adoniju,

najstarijeg Davidova sina. No Salomon, nakon neuspjele spletke zavjerenika, po

svom zapovjedniku tjelesne kraljevske garde Benaji dade pogubiti ponajprije starijeg

brata Adoniju, zatim Joaba, a svećenika Ebjatara isključi iz svećeništva Jahvina i

ukloni ga iz Jeruzalema.290 U ovom se činu otkriva značaj mladog Salomona i

suprotnost s ocem Davidom. Ovaj se u sličnim okolnostima ne bi poslužio tako

grubim nasiljem. Tu se Salomon otkriva kao poglavar situacije, nije slabić ni

bezvoljan kraljević, kako su ga zamišljali protivnici. Pun je energije, te se služi svim

sredstvima da postigne svoj cilj, pa makar i izgubio na popularnosti.

Salomon je bio različit od oca, nije bio ratnik. Njegovo kraljevstvo nije izvana

ozbiljno ugroženo, te nije trebao braniti zemlju niti proširiti njezine granice. Bilo je

samo potrebno da održi ujedinjeno kraljevstvo. U tome je bio vrlo uspješan ostvarivši

politiku saveza. Savezi se većinom zapečaćuju ženidbenim vezama. Ženidbe su

imale politički značaj. Tako ženidba s faraonovom kćeri zapečaćuje savez Egipta i

Izraela koji će donijeti mnogo koristi Salomonu. Vjerojatno je tako bilo i s ostalim

ženidbama kao što su bile ženidbe s tirskom kneginjom, s Moapkama, Edomkama,

Hetitkinjama. Salomonove žene boravile su u golemom i bogatom haremu.291 Te

žene imale su i svoje ropkinje koje su unosile na kraljev dvor svoje idole, svoje

bogove. Salomon je dopustio svojim ženama štovanje idola te im čak podiže oltare i

svetišta na gori istočno od Jeruzalema. Žene su imale pravo organizirati svečanosti

kao u svom kraju na kojim je sudjelovao i sam kralj Salomon.

1.4.2 Salomon - veliki graditelj

Salomon je bio veliki i raskošni graditelj. Sve što je gradio bilo je veliko,

raskošno, bogato. Najpoznatije njegovo raskošno djelo je Hram, Dom Jahvin. Već je

David počeo s pripremama i pripremio gotovo sav materijal, a Salomon je dao

sagraditi Hram. Opis Hrama najbolje opisan stoji kod proroka Ezekiela, koji u svojoj

viziji novoga Hrama ima u misli Salomonov hram (Ez 40 - 41). Prema Ezekielu, Hram

se dizao na uzvisini kojoj vode stepenice. Vidljiv je sa svih strana. Oko Hrama nalazi

se predvorje ograđeno od tri reda klesanoga kamena i jednog reda tesanih cedrovih

greda (1 Kr 6,36). To je unutarnje predvorje, a vanjsko predvorje zahvaća sav sveti

prostor oko Hrama.

290 Usp C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 264291 Harem je prostor u kojem su boravile kraljeve žene. Kod istočnih kraljeva harem je bio mjerilo veličine, sjaja i raskoši.

171

171

Samo svetište podijeljeno je u tri dijela: Trijem, Hekal i Debir (1 Kr 6,15-22).

Trijem je bio prostor na samom ulazu, nakon ulaznih stepenica. Nije bio ničim

ukrašen zbog toga što Trijem, onome tko ulazi, mora ulijevati osjećaj siromaštva i

odricanja kojim mora stupiti pred Jahvu.

Hekal ili Svetinja najveća je dvorana. U njega se ulazi kroz dvokrilna vrata od

maslinova drveta. Sama krila na vratima od čempresova su drveta. U njima su

urezani kerubini, palme i rastvoreni cvjetovi, a zlatom je obloženo sve što je urezano.

Blještavilo zlata posebno ispunjava dvoranu u jutarnjim sunčanim satima. U sredini

Hekala nalazi se zlatni žrtvenik na koji se postavlja dvanaest beskvasnih kruhova

koje svećenici peku u samim hramskim prostorijama i obnavljaju svake subote. Uz

kruhove, tu su i zlatne posudice za tamjan.

Debir i Hekal dijeli pregradni zid od čempresova drveta. U Debir se ulazi preko

pet stepenica i kroz dvokrilna vrata od maslinova drveta. Tu se čuva Kovčeg saveza.

Ova prostorija bogato je ukrašena. Pod je obložen čempresovim daskama, a zidovi

od poda do stropa cedrovim daskama. Po cedrovini su urezani ukrasi i sve je

obloženo čistim zlatom. Salomon je obilato ukrasio Hram likovima kerubina. Najviše

impresioniraju dva kerubina nad Kovčegom saveza koji su od maslinova drveta,

visine deset lakata (5 m). Visina njihova krila iznosila je 5 lakata, a razmak krila deset

lakata. Bili su obloženi zlatom. Oni su ispunjavali Debir i štitili Kovčeg saveza nad

kojim su se nadvili.292

Plan hrama napravili su fenički graditelji kao za sunčano božanstvo. Bio je

usmjeren prema istoku. Kad bi zrake izlazećeg sunca prošle između dva velika

obeliska na ulazu, prodrle bi kroz vrata u «Hekal», svetište, sve do vrata «Debira»,

svetišta nad svetištem, gdje je bio pohranjen Kovčeg saveza. U njemu su se nalazile

«Ploče zakona», tj. u kamen urezan ugovor između Boga i njegova naroda, sklopljen

još na Sinaju.293

Salomon nije sagradio samo hram, već je ranije bio sagradio veliki i raskošan

dvor. Biblijski pisac malo govori o Salomonovu dvoru, gradnji hrama posvećuje četiri

glave, a o dvoru samo dva kratka izvještaja. I to samo ono bitno, pa se iz toga može

zaljučiti da svetog pisca ne zanima ova profana gradnja.

Salomon je svojom raskošnom i velikom gradnjom razglašivao brojnim

predstavnicima raznih naroda snagu i moć, kao i veličinu kraljevstva i naroda

292 Usp C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 299.293 N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 57.

172

172

Izraelskoga. Bio je to ponos svakog Izraelca, jer – po shvaćanju starih – slava kralja

slava je naroda.294

1.4.3 Salomon - kralj trgovine

Za Salomonova kraljevanja nije bilo ratnih pustošenja. Na početku svojeg

kraljevanja Salomon je ponajprije organizira upravu zemlje na suvremen način:

«Salomon je imao po svem Izraelu dvanaest namjesnika koji su opsrbljivali kralja i

njegov dom; na svakoga je dolazio red da po jedan mjesec u godini podmiruje to

izdržavanje» (1 Kr 4,7). Uz to Salomon nameće veći danak od svog oca Davida i

regulira ga čvrstom organizacijom. Salomon je dobro utvrdio svoje granice te vojsku

opskrbio najmodernijim oružjem. Poseban značaj su bojna kola kojim Salomon

opskrbljuje svoju vojsku.

Salomon je imao «tisuću i četiri stotine bojnih kola i dvanaest tisuća konja»(1

Kr 10,26). Novo naoružanje tražilo je i velike izdatke. Jedan ratni konj stajao je 150

srebrnih šekela (1.7 kg zlata), a kola su stajala četiri puta više: 600 srebrnih šekela.295

Te izdatke Salomon je dobivao svojom trgovinom. Naime, Salomon je ubirao danak

od zemalja koje su preko njegove zemlje prenosile robu iz Egipta u područje Male

Azije i Mezopotamije. Tada se i sam uključio u trgovinu. Ponajprije je trgovao bojnim

kolima i ratnim konjima, metalurgijskom industrijom gdje je Salomon nabavljao

dragocijene rude bakra i željeza. Salomona je posebno privlačila pomorska trgovina.

On nije znao graditi brodove, niti je imao sposobnih ljudi za plovidbu. Zato se obraća

prijatelju Hiramu koji je Salomonu pomogao u izgradnji brodova, a za uzvrat Salomon

mu daje zlato, srebro, slonovu kost i ostale vrijedne stvari. Na kraju ovog

izvještaja o Salomonovoj trgovačkoj politici spominje se posjet kraljice od Sabe.

Kraljica od Sabe dolazi pred Salomona sa svojim darovima: «Ona kralju dade 120

zlatnih talenata, mnogo miomirisa i dragulja. Nikada više nije bilo takvih miomirisa

kakve je kraljica od Sabe dala kralju Salomonu. On dade kraljici što god je zaželjela i

zatražila.»296 No kraljica nije dosla kralju samo radi trgovine. Kraljica je došla da

Salomona iskuša svojim zagonetkama, no Salomon joj odgovori na sva pitanja, nije

bilo zagonetke na koje Salomon ne bi znao odgovor odnosno da ne bi umio objasniti.

Kraljica od Sabe zadivila se Salomonovoj mudrosti (1 Kr 10,6-10).

1.4.4 Salomonov zalaz

294 C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 314.295 Usp C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 324296 C. TOMIĆ, Davidovo doba ... 336

173

173

Salomon je ponajprije svojom mudrošću danom od Boga, zatim politikom

saveza, trgovinom, raskošnim gradnjama učvrstio kraljevstvo. Izraelsko kraljevstvo

tada je bilo na vrhuncu te je uživalo svoju veliku slavu. No, kralj Salomon je imao i

tamnih strana kraljevanja.

Ponajprije je to harem koji je Salomon posjedovao, jer je u haremu imao 700

kraljevskih žena i 300 inoča. Broj žena je najvjerojatnije pretjeran jer se možda tim

brojem htjela izraziti Salomonova veličina. I tu se već nalazi razlog razilaženja od

prave vjere. Salomon je uveo tolerantnu vjersku politiku. Naime, ženama

strankinjama Salomon je gradio odaje, podigao svetišta njihovim idolima i bogovima,

vjerojatno omogućio kultove, a i sam je s njima izvršio poneki od tih poganskih

obreda. Dakle, u Jeruzalemu i drugim gradovima uz Jahvu štuju se i bogovi drugih

naroda. Iako je bio veliki graditelj, Salomon je postao despot koga se boje i kome se

dive, ali kojeg ne vole. Velika Salomonova pogreška bila je u tome što je zaboravio

da je na čelu naroda Božjeg samo namjesnik Jahvin. Gradeći prvi hram Božji,

Salomon je u biti išao za svojom slavom, želeći osigurati uspjeh svojih vremenitih

pothvata vezujući ih za moć Božju.297 Salomonove ambicije nadvisivale su stvarne

mogućnosti nacije. On svojim zamašnim gradnjama i neuspjelim pothvatima dovodi

svoje kraljevstvo do financijskog loma. Da bi ostvario svoje grandiozne planove

morao se stalno zaduživati. Najviše se zadužio kod tirskog kralja Hirama. Hiram je

bio prijatelj Salomonu pa sve što je Salomon zatražio od njega ovaj mu je spremno

ponudio. No, Hiram je bio dobar trgovac i dobro je vodio svoje račune te ulazi u

trgovačke ugovore i saveze samo ako od toga ima zaradu. Salomon je bio slab

poslovan čovjek, mnogo se zaduživao, a jer kad je došlo vrijeme kad je morao vraćati

dug Hiramu, blagajne su bile prazne. Salomon više nije bio u stanju vraćati dugove

dobrima zemlje, pa je zato Hiramu prodao dvadest gradova Galileje. Bilo je to

izdajstvo svoga naroda.

Osim toga, opće nezadovoljstvo uzrokovano je i gotovo ropskim položajem na

koji je sveden izraelski narod da bi se osigurala radna snaga potrebna za divovske

gradnje. Uz velike rabate Salomon od obećane zemlje stvara kuću ropstva. Daleko je

od svog naroda, smatra da mu se mora služiti njegovim hirovima. Ali, vjernik Izraelac

svjestan je svoga dostojanstva, cijeni svoju slobodu koju je od Boga primio i jedino

Boga smatra svojim kraljem. Početak pobune poveo je Jeroboam, nadzornik javnih

297 Usp N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 58.

174

174

radova, te je tako uznemirio već starijeg kralja, ali je Salomon bio svjestan svog

ugleda i moći i znao da će se za njegovog života održati kraljevstvo na okupu. Ipak

osjećao je da se budi staro suparništvo između sjevernih i južnih plemena. Sjeverna

su plemena, naime, teško podnosila povlaštenost plemena Judina i grada

Jeruzalema, te su s nestrpljenjem išćekivala kraljevu smrt.

1.5 Raskol monarhije (1 Kr 12 - 13; 2 Ljet 10,1-9)

Salomon je umro oko god. 931. pr. Kr. Salomonov sin nasljednjik bio je

Roboam. Budući da se monarhija sastojala od dvaju dijelova, bilo je potrebno da ga

prihvate oba, i Judejci i Izraelci. Od strane Judejaca bio je odmah prihvaćen za kralja.

Izraelci su ga također lijepo primili ali zamolili da im olakša teret poreza i prisilnih

radova koje je nametnuo njegov otac: «Tvoj nam je otac nametnuo teški jaram. Ti

nam sada olakšaj tešku službu svoga oca, teški jaram koji metnu na nas, pa ćemo ti

služiti! (1 Kr 12,4) On se prvo posavjetovao sa starcima koji su mu ponovili isto. A

pitao je i mladiće koji su s njime odrasli u obilju. Oni su mu preuzetno savjetovali da

odgovori Izraelcima: «Moj je mali prst deblji od bedara moga oca! Eto, moj vam je

otac otežao vaš jaram, a ja ću još otežati vaš jaram; moj vas je otac šibao bićevima,

a ja ću vas šibati bičevima sa željeznim štipavcima» (1 Kr 12,10-11). Kad Izraelci

vidješe gdje se kralj oglušio, odgovori mu narod: «Kakav dio mi imamo s Davidom?

Mi nemamo baštine s Jišajevim sinom. U šatore Izraele! A sad se, Davide, brini za

svoj dom!» I sav Izrael ode pod svoje šatore (12,16).

Roboamova nepopustljiva drskost dovela je do loma izraelskog kraljevstva.

Kraljevstvo je podijeljeno u dva dijela: sjevernim je kraljevstvom vladao Jeroboam,

negdašnji nadglednik prisilnih radova kod Salomona, a južnim Salomonov sin

Roboam. Jeroboam je znao da grad Jeruzalem, kao religijsko središte, pridonosi i

političkom jedinstvu te je stoga nastojao da svoje podanike odvrati od privezanosti uz

Jeruzalem. Stoga je Jeroboam postavio dva službena svetišta, na dva kraja svoga

kraljevstva, u Betelu i Danu.

Kratko nakon političkog raskola uslijedio je i vjerski raskol koji se očitovao

zabranom hodočašća u Jeruzalem i polaganom gradnjom sjevernih izraelskih

svetišta u Betelu, Danu i kasnije u Samariji.

2. OBNOVA MONARHIJE

Osnovno obilježje monarhije u Izraelu je pomanjkanje stabilnosti, jer nijedna

kraljevska obitelj nije dugo vladala i obično je nakon pobune vojske, ili ubojstvo

kralja, uslijedila promjena vladara.

175

175

Na sjeveru nije bilo dobrih kraljeva jer su se svi poveli za Jeroboamovom

nevjerom pa je veći dio kraljeva završio ubojstvom.

Juda je za razliku od Izraela strogo sačuvao načelo Davidova nasljedstva. I

judejski su kraljevi ponekad bili ubijani, ali je odmah dolazio na vlast zakoniti

nasljednik. Pozitivno se izdvajaju tri kralja Jude: Jošafat, Ezekija i Jošija.

2.1 Jošafatova uprava (2 Ljet 17 - 21,1)

Druga knjiga Ljetopisa posvećuje veliku pažnju Jošafatovu jahvizmu te

prikazuje njegovo vladanje kao uspješno i sretno.

Jahve je bio s Jošafatom jer je hodio pravim putovima svoga oca Davida i nije

tražio baala. Tražio je Boga svojih otaca i hodio po njegovim zapovijedima, ne čineći

kao Izraelovi sinovi. Zato je Jahve utvrdio kraljevstvo u njegovoj ruci, pa su svi

Judejci davali Jošafatu danak , tako da je stekao veliko bogatstvo i slavu. Njegovo se

srce hrabrilo na Jahvinim putovima, pa je uklonio još i uzvišice i ašere iz Judeje» (2

Ljet 17,3-6).

Jošafat je bio suvladar za vrijeme bolesti svoga oca Ase. Održavao je

prijateljske odnose s izraelskim kraljem Ahabom. U svojoj upravi Jošafat je uveo niz

reformi: «Uspio je da mu Filistejci i Arapi plaćaju danak. U unutarnjoj upravi

organizirao je državu vojno i ustanovio sudstvo. Ustanovio je komisiju sastavljenu od

službenika i levita koja je imala narod poučavati o Tori.»298 Jošafat je ustanovio

središnje pravosuđe pored mjesnog pravosuđa i oslobodio kralja od njegove uloge

vrhovnog suca. Ova obnova zasigurno je i dio vjerske obnove; sudišta sude u ime

Jahvino, i nadležna su za vjerske stvari.

2.2 Ezekijina obnova (2 Kr 18 - 20; 2 Ljet 29 - 32)

Ezekija je stekao veliku zaslugu time što je obnovio jahvizam: «Čujte me leviti! Sada

se posvetite i posvetite Dom Jahve, Bog svojih otaca, i uklonite nečist iz Svetinje.

Naši su se oci iznevjerili i radili što je zlo u očima Jahve, našega Boga. Ostavili su ga

i odvratili lice od Jahvina Prebivališta, okrenuvši mu leđa. Zatvorili su trijemska vrata i

potrnuli svjetiljke; nisu kadili kadom niti su prinosili paljenice u Svetištu Izraelova

Boga. Zato se Jahve rasrdio na Judejce i na Jeruzalem te je dopustio da budu

zlostavljeni i da budu na užas i ruglo, kako vidite svojim očima. I očevi su nam, eto,

pali od mača, a sinovi, kćeri i žene zato su nam u ropstvu. Sad sam, dakle, namislio

u svom srcu sklopiti Savez s Jahvom, Izraelovim Bogom, da bi se odvratio od nas

njegov jarosni gnjev» (2 Ljet 29,5-11).

298 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 71.

176

176

Kralj Ezekija dolazi na vlast nakon bezbožnog i pokvarenog kralja Ahaza, koji

je bio vazal Asiraca i uveo u zemlju idolatriju. Za vrijeme Ahazova vladanja propalo je

izraelsko kraljevstvo te je opasnost za Judeju od Asirije rasla, jer je asirska provincija

Samarija ležala duž sjeverne granice Jude. Judejsko je kraljevstvo bilo u žalosnom

stanju, jer je država bila vazal Asirije i strani je utjecaj oslabio jahvističke osjećaje.299

Ezekija se jednom pobunio odbivši platiti danak. Asirski kralj Sanherib ga tada

napao, zauzeo sve judejske tvrđave. Godine 701. pr. Kr. Sanherib, sa svojom jakom i

mnogobrojnom vojskom, opsjeda Jeruzalem. Ezekija sada ima nezahvalnu zadaću

jer je u smrtnoj borbi za narodnim, a i svoj osobni opstanak s mnogo jačim

protivnikom. No veliki Izaija, koji je djelovao u istom razdoblju, tješi ga i jamči mu

poštedu. Sanherib se bez nekog značajnog razloga povukao, vjerojatno zato što je

asirsku vojsku snašla neka epidemija (2 Kr 19,35). Tako je Ezekija, uz pomoć Jahve,

uspio obraniti Jeruzalem od Sanaheribove navale.

Ezekija je bio vrlo pobožni kralj. Prije napada asirskog kralja Sanheriba,

napravio je nekoliko reformi u obnovi jahvizma. Velikim dijelom zasluge pripadaju

prorocima Miheju i Izaiji. Mihej je djelovao u doba Ezekije, a Izaijino se djelovanje

razvilo do punine u vrijeme Ezekije, jer je Izaijino djelovanje za vrijeme Ahaza bilo

ograničeno.

Religijska reforma bila je prva i važna zadaća. Glavni ciljevi reforme bili su

istrijebiti idolatriju te ponovno uspostaviti čisti jahvizam, što uključuje i čišćenje

Hrama (2 Ljet 29,5). Nakon čišćenja Hrama slijedio je obred pomirenja s Jahvom te

početak bogoslužja koje započinje sa svečanom liturgijom. Ezekija je zatim obnovio i

uredio svećeničke i levitske redove. Zapovjedio je narodu da daju doprinos

svećenicima i levitima.

Religijska obnova bila je popraćena obnovom cijelog naroda. U judejsko

kraljevstvo vratilo se blagostanje. Ezekija se, u svakom poslu koji je uradio za službu

Božjeg Doma, trudio svim svojim srcem i uspijevao. Ezekija je počinuo kod svojih

otaca, te su mu po smrti odali počast svi Judejci i Jeruzalemci. Nakon Ezekije

slijedila je vladavina bezbožnih kraljeva Manašea i Amona te sada Ezekijina reforma

nije bila prihvaćena u puku, jer se dizala protiv ukorijenjenih običaja.

2.3 Jošijina obnova (2 Kr 22 - 23; 2 Ljet 34 - 35)

Jošiji je bilo osam godina kad ga je njegov narod postavio na prijestolje

njegovog oca Amona: «Osme godine kraljevanja, dok još bijaše dječak, počeo tražiti

299 Usp W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 75.

177

177

Boga oca Davida, a dvanaeste je godine stao čistiti Judeju i Jeruzalem od uzvišica,

ašera, od rezanih i livenih likova. Pred njim su oborili žrtvenike Baalu, polomio je

sunčane stupove koji bijahu na njima; izlomio je i satro ašere i rezane i livene likove,

prosuo ih po grobovima onih što su im prinosili žrtve» (2 Ljet 34,3-5).

Jošija je vladao u vrijeme naglog slabljenja i propasti Asirije. To mu je

omogućilo da provede svoju reformu i obnovi državu. Uz materijalnu obnovu, brinuo

se i za duhovnu. Dao je obnoviti Salomonov hram gdje je pronađen svitak, Knjiga

saveza. To neočekivano otkriće u Jošiji je potaklo još jaču odlučnost da sprovede

obnovu. No sadržaj knjige duboko je potresao Jošiju jer se odnosilo na stradanja u

Judeji koja su bila neizbježna. Jošija je tada naredio da se narod okupi u Hramu i dao

da se svečano pročita savez. Obnovio je savez s Gospodinom, obvezujući sebe i

svoj narod na obdržavanje zapovijedi. Nakon toga slijedilo je odstranjenje svih

stranih kultova. Određen je točan datum slavljenja Pashe, sprovedena je narodna

obnova. Jošija je nastojao uspostaviti nekadašnju slavnu monarhiju. U Jošijino

vrijeme rodio se i radosno služio kralju prorok Jeremija.

Jošija je svojom obnovom probudio opću nadu za slavnu monarhiju, no ona je

ubrzo pokopana. Jošija pada u borbi protiv egipatskog faraona Nekoa 609. godine pr.

Kr. Taj je poraz i smrt mladog kralja odjeknuo vrlo tragično. Mnogi vjernici su tada bili

u kušnji i pitali se zašto je Gospodin dopustio da njegov odani sluga padne u boju?

Neki su tražili uzrok u silovitosti kojom je provedena vjerska obnova.

Tragična Jošijina smrt značila je kraj reforme i početak kraja judejskog

kraljevstva. Judejom je zavladao Jošijin sin Johaz, kojeg nasljeđuje Jojakim, a u

njegovo vrijeme dolazi babilonski kralj Nabukodonozor. Joakima je naslijedio Jojakin,

koji je odveden zajedno s narodom u babilonsko zarobljeništvo. Najveća tragedija

zbila se 587./586. godine pr. Kr. kada je razoren Jeruzalem, porušen i opljačkan

Salomonov hram i davidovska dinastija svrgnuta.

3. PERSPEKTIVA MONARHIJE: PUT PREMA MESIJANIZMU

U ovom poglavlju obrađuju se teme mesijanizma. Na početku se obrađuje

pojam mesije, zatim slijedi Davidovsko – dinastijski mesijanizam i na kraju osobni

mesijanizam.

3.1 Mesijanizam

178

178

Mesijanizam dolazi od hebrejsko – aramejske riječi mesija (hebr. mašiah,

aram. mešiha, od glagola mašah, što znači pomazati otkuda se izvodi pomazanik.300

U Starom zavjetu riječ pomazanik naziv je koji se daje raznim likovima, osobito

kraljevima. Novi zavjet taj je naziv dao Isusu Nazarećaninu. Mesijanizam u najširem

smislu rijeći je Izraelovo očekivanje slavne budućnosti, očekivanje posljednjeg

razdoblja spasenja koje uključuje očitovanje i uspostavljanje Božjeg kraljevstva. Ta

Božja vladavina bila bi uspostavljena najprije nad Izraelom, a zatim će se preko

Izraela protegnuti na cijeli svijet.301

3.2 Davidovsko – dinastijski mesijanizam

U Starom zavjetu se naslov »mesija« upotrebljavao u različitom smislu. Prije

svega, »mesija« je svatko koga Bog šalje narodu u teškim vremenima kao

osloboditelja. U tom je smislu »mesija« bio već Mojsije, a poslije Mojsija Jošua, suci,

Ezra i Nehemija ... Najviše se taj naziv ipak upotrebljavao za kralja, nasljednika na

Davidovu prijestolju. Židovski je kralj jednostavno »mesija«, to jest »pomazanik«

Jahvin.

U drevnom Izraelu, pomazanje – stavljanje ulja na kožu – bilo je simbolički čin

ili obred za koji se mislio da osobu pomazanika prožima snagom koja se nalazi u

ulju.302 Kralj je od naroda prihvaćen kao spasitelj koji dolazi izravno od Boga. Zato kralj

ima i dodatni naslov »sin Bozji« (usp. Ps 2,7). Dakako, za narod je u punom i pravom

smislu »mesija« i »spasitelj« bio veliki kralj David. On slovi u Starome zavjetu

jednostavno kao Pomazanik Jahvin, dapače, on postaje polazištem prorocima u

njihovoj teologizaciji i idealizaciji »mesije«. Prvo mesijansko proroštvo izrečeno u

Starome zavjetu izrečeno je u prilog Davida. 303

Prema tom proroštvu Davida je Jahve izabrao, dao mu veliko kraljevstvo, učinio

ga svojim sinom i s njime sklopio savez vječni, te mu obećao da će njegova dinastija

trajati u vijeke. Davidova će dinastija, dakle, biti ljudski instrument pomoću kojeg će

Jahve u povijesti ostvariti svoje spasenje, ostvariti svoje kraljevstvo na zemlji. Zato

je mesijanizam najprije shvaćen kao išćekivanje spasenja, oslobođenja, ostvarenja

Kraljevstva Jahvina na zemlji, dakako, ponajprije u Izraelu. Sam Bog Jahve

ostvaruje svoje Kraljevstvo na zemlji. Mesija je samo kralj koji djeluje u ime Boga

300A. REBIĆ, Središnje teme staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 230.301 Usp W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 249.302 M. GLAZIER i M. K. HELLWIG (priredili), Suvremena katolička enciklopedija, Laus, Split 1998, 585.303 Usp A. REBIĆ, Prorok, čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 137.

179

179

Jahve. Od kralja Izrael očekuje da vlada u pravednosti i u pravici Božjoj, da

narodu osigurava mir, blagostanje i trajnu sreću. Budući da je Bog Jahve Bog

cijelog svijeta, narod je iščekivao da će potomak Davidov, neki novi David, zavladati

nad cijelim svijetom.

3.3 Osobni mesijanizam

Tijekom 8., 7. i 6. stoljeća proroci su postupno razvijali i produbljivali

mesijansku misao. Zli i neprikladni kraljevi, kao što je bio Ahaz, zamračili su slavu

davidovske dinastije i optimističku nadu da će kralj spasiti svoj narod. Stoga se

proroci sve više okreću prema budućnosti, prema idealnom kralju kojega će Bog

poslati, pomazati i preko njega pravedno vladati narodom i ostvariti mu mir i

sigurnost.304 U 8. stoljeću pr. Kr. mesijanizam je doživio daljnji razvoj, novo

osmišljenje, dublju teološku razradbu. Kad je bio očit konačni promašaj monarhije

i kad je ona propala, Izraelovi su proroci i teolozi ponovno pogledali stvarnosti u

oči. Postojao je jedan element koji nije mogao zakazati, a to je čvrsto Božje

obećanje Davidovoj dinastiji. Proroci su se silno razočarali u opakim kraljevima,

kao što je to, npr. bio kralj Ahaz. Budući da je Jahve dao svoje svečano obećanje

kralju Davidu, vjerovali su proroci da će Jahve tu dinastiju obnoviti u osobi nekog

novog davidovskog kralja kojega predskazuju, idealiziraju na temelju povijesnog

Davida. Pošto će budući David prema prorocima biti ispunjen duhom Jahvinim,

silom i moći Jahvinom, on će uspješno ostvariti Kraljevstvo Božje nad Izraelom i

cijelim svijetom.

ZAKLJUČAK

Razdoblje monarhije u Starom zavjetu moglo se nekako podijeliti u tri osnovna

razdoblja: osnutak kraljevstva u Izraelu, njezin procvat, gdje Izrael doživljava

preobrazbu i dosiže svoj najveći vrhunac i na kraju propast monarhije.

Prvi i značajni lik novog vremena u Izraelu jest prorok Samuel. Samuelov je

autoritet bio više religijski nego politički. Sinovi mu nisu bili dorasli preuzeti vlast (1

Sam 8,1-4). Filistejci su ugrožavali cjelovitost naroda. Amonci su upadali na područje

Gileada. Monarhija je bila nužna, posebno radi Filistejaca i Amonaca. Osjetila se

potreba za kraljem da ujedini narod u borbi protiv neprijatelja. Samuel pripada u

antimonarhističku struju. Narod traži kralja, ali njihov je kralj Jahve. I Samuel pokazuje

304A. REBIĆ, Središnje teme staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 235.

180

180

narodu koliko će ih stajati monarhija. Narod ipak traži kralja i Samuel uz Božji savjet

popušta.

U Mispi je kockom izabran kralj Šaul, sin Kišov iz Benjaminova plemena. On je

izabran i ispunja ga Božji duh. Na početku svojeg kraljevanja Šaul pobjeđuje Amonce,

a ubrzo nakon njih i Filistejce. Ubrzo je i proširio vlast nad svim Izraelom. Šaul

pokazuje jasne znakove da želi vladati narodom kako to vladaju svi kraljevi Istoka. Ne

želi da mu se u njegovu upravu miješaju drugi, svećenici i proroci kao Samuel. Šaul je

čovjek koji je odbio milost, koji je zloupotrijebio svoje zvanje, promašio svoj poziv. Lik

čovjeka koji je izgubio mir, radost, vjeru, jednom riječju Boga.

Šaula je naslijedio David, prvo u Hebronu, a kasnije i u Izraelu. U Davidu su

Filistejci osjetili opasnost i zaratili su se protiv njega. On ih je međutim pobijedio i

Filistejci nisu više ugrožavali Izrael. Osobito je

bilo važno osvojenje Jeruzalema. S vremenom je proširio svoje kraljevstvo, utvrdio

sve granice i osigurao svoju kraljevinu. David pokazuje jaki osjećaj za duhovne

vjerske vrednote. Jeruzalem je 1000. godine pr. Kr. postao Davidov grad, prije-

stolnica i glavno vjersko središte jer je u njega smješten Kovčeg saveza. Kovčeg

saveza na početku stvara snažnu vezu između izraelskih plemena. David se ipak boji

za trajnost opstojanja svoga kraljevstva, jer napetost između Jude i Izraela uvijek je

prisutna. Posljednje godine Davidova kraljevanja, koje započinju teškim grijehom

kralja Davida s Bat-Šebom, ispunjene su jadima i brigama, unutarnjim nemirima i

obiteljskom tragikom. Kratko vremensko razdoblje Davidova kraljevanja ipak je

utisnuto duboko i neizbrisivo u sjećanju i vjeri izabranog naroda. David ulazi u

povijest spasenja kao idealan kralj i pralik Mesije i njegova kraljevstva.

Nakon Davida na vlast dolazi njegov sin Salomon. No, Salomonu ne pripada

prijestolje, nije prvorođenac, ali u obiteljskim je previranjima ipak uz pomoć proroka

Natana, jeruzalemskog svećenika Sadoka i Bat-Šebe Salomon izbio na prvo mjesto.

Na početku svoje vladavine Salomon moli Jahvu za pronicavo srce, a Jahve mu daje

mudrost. Mudrac na Istoku je ne samo čovjek koji zna mnoge stvari i drugima to zna

predati, nego koji najprije uspijeva u životu i ostvari na najbolji način sve što

poduzima. Takav je bio Salomon. On se prvo oslobodio svih rivala. Uveo je u vojsku

bojna kola, imao je jaku konjicu. Salomon svojom vojskom nije ratovao nego mu je

služila kao diplomatsko i trgovačko sredstvo. Salomon je sagradio kraljevsku palaču i

Hram koji je gradio punih sedam godina. Jeruzalemsko svetište sada postaje jedino

mjesto Božje prisutnosti. Kraljevstvo Salomonovo prikazano je kao kraljevstvo

181

181

sigurnosti i materijalnog bogatstva. Izrael doživljava svoj najviši domet na

međunarodnom planu, uživa ugled kod susjednih naroda, razvija trgovinu i

industriju, cvate umjetnost i znanost, podižu se divna zdanja, skupljaju stare

predaje i narodno blago.

Salomon je, istina, veliki političar, trgovac, industrijalac, promicatelj kulture,

legendarni mudrac. Uživa veliki ugled u tadašnjem svijetu. O tome svjedoče žene

njegova harema. Pothvati i djelatnosti dolaze od kralja. Salomon budi ponos i

divljenje. Što je ostvario, sve je to dar Božji, dar mudrosti koju mu je Gospodin

dao. Ali kod većine naroda, koji na leđima nosi teret tog sjaja, stvara se

odbojnost prema kralju, dvoru i prijestolnici. Postoje sukobi i napetosti između

sjevernih plemena i Judina. Salomonovo kraljevstvo gubi postupno vojno i

nacionalno obilježje. Vojska je samo plaćenička. Narod ne sudjeluje u upravi

zemlje. Gube se stare plemenske ustanove. Salomon je dao preveliku prednost

Judeji pa je tako Jeroboam, nadglednik javnih radova, bio podigao pobunu protiv

Salomona. No radi neuspjele pobune za neko se vrijeme morao sklonuti u Egipat.

Roboam je postao Salomonov nasljednik na jugu, a na sjeveru se drsko ponio jer

nije htio prekinuti s iscrpljivanjem naroda. Podjela je bila gotova stvar. Zapravo

dogodio se povrat na predšaulovsko stanje stvari. Na sjever je došao Jeroboam.

Jeroboam nije toliko bio krivac političke podjele nego za njega je nastupio vjerski raskol.

Od tada na sjeveru nije bilo dobrih kraljeva jer su se svi poveli za Jeroboamovom

nevjerom pa je veći dio kraljeva završio ubojstvom. Judeja je sačuvala načelo

Davidovog nasljedstva. I u Judeji je bilo ubojstava ali je na vlast dolazio zakoniti

nasljednik davidovske dinastije. No, bilo je nekoliko kraljeva koji su pokušali obnoviti

slavnu monarhiju. Ponajprije je to bio Jošafat koji je ustanovio središnje pravosuđe

pored mjesnog pravosuđa i oslobodio kralja od njegove uloge vrhovnog suca. Zatim

je bio kralj Ezekija koji je stekao veliku zaslugu time što je obnovio jahvizam. Još će

jednom zasvijetliti južno kraljevstvo, a to je bilo Jošijino vrijeme u 7. stoljeću pr. Kr.

Jošija se pobrinuo za materijalnu i duhovnu obnovu Za njega se rodio i radosno služio

prorok Jeremija. Uskoro će doći do pada Judeje i to za prvog Nabukodonozorovog,

babilonskog zauzeća 597. i drugog 587. godine pr. Kr. Tim je nemilim događajima

završilo vrijeme južne monarhije i davidovske dinastije.

182

182

IZABRANA LITERATURA

BROWN, R. E., CASTELOT, J. J... Biblijska teologija Starog i Novog zavjeta, Preveo: M. Zovkić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980.GRABNER-HAIDER, A., Praktični biblijski leksikon, Preveli: L. Fišić i B. Lujić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.HARRINGTON, W. J., Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993.HOHNJEC, N., Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.LEON-DUFOUR, X., Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1969.POPOVIĆ, A., Biblijske teme. Egzegetsko-teološka analiza odabranih tekstova Staroga i Novoga zavjeta s Dodatkom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.REBIĆ, A., Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002.REBIĆ, A., Prorok, čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.REBIĆ, A., Središnje teme Staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.REBIĆ, A. Jeruzalem 3000 godina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998.

183

183

TOMIĆ, C., Davidovo doba (1 i 2 Sam; 1 Kr 1 - 9; 1 Ljet 9 - 2 Ljet 9), Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982.TOMIĆ, C., Ilijino vrijeme. Knjige: Prva i Druga knjiga o Kraljevima, Prva i Druga Ljetopisa, Amos, Hošea, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1985.TOMIĆ, C., Poruka spasenja svetog Pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1983.

TOMIĆ, C., Veliki proroci. Knjige: Druga knjiga o Kraljevima, Druga knjiga Ljetopisa, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Mihej, Nahum, Sefanija, Habakuk, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1987.GLAZIER, M. i HELLWIG, M. K. (priredili), Suvremena katolička enciklopedija, Laus, Split 1998.

SADRŽAJ

UVOD 2

1. MONARHIJA U DAVIDOVO DOBA 5

1.1 Izraelske težnje za monarhijom 5

1.2 Samuel, sudac, svećenik, vidjelac i prorok 7

1.3 Tragični kralj Šaul 11

1.3.1 Šaul pomazanik Jahvin 11

1.3.2 Rascjep između Šaula i Samuela 13

1.3.3 Šaul i David 14

1.3.4 Šaul progoni Davida 16

184

184

1.3.5 Tragična Šaulova smrt 17

1.4 David – vrhunac monarhije 19

1.4.1 Davidovo kraljevanje u Hebronu 19

1.4.2 Davidovo kraljevanje u Jeruzalemu 20

1.4.2.1 David osigurava sigurne granice 20

1.4.2.2 Davidov mesijanizam 22

1.4.2.3 Davidova neskladna obitelj 22

1.4.2.4 Davidov nasljednik 24

1.5 Salomon – najveći među kraljevima 25

1.5.1 Uspon Salomona 26

1.5.2 Salomon - veliki graditelj 27

1.5.3 Salomon - kralj trgovine 29

1.5.4 Salomonov zalaz 30

1.6 Raskol monarhije 32

2. OBNOVA MONARHIJE 33

2.1 Jošafatova uprava 33

2.2 Ezekijina obnova 34

2.3 Jošijina obnova 36

3. PERSPEKTIVA MONARHIJE: PUT PREMA MESIJANIZMU 38

3.1 Mesijanizam 38

3.2 Davidovsko – dinastijski mesijanizam 38

3.3 Osobni mesijanizam 39

ZAKLJUČAK 41

IZABRANA LITERATURA 45

SADRŽAJ 47

185

185

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

186

186

DIPLOMSKI RAD

(7)

MENTOR: Dr. sc. Nikola Hohnjec

STUDENT: Tomislav Peček

Zagreb, 2007.

1. UVOD

»Očinstvo u Bibliji« rad je koji se bavi prikazom očinstva u Starom

zavjetu gledanog prvenstveno u osobama Noe, Abrahama, Elija, Davida te

Tobita i Matatije. Dan je osvrt također na očinsko-sinovski odnos između

Abrahama, Jišmaela i Izaka, te Elija i Samuela. Donesen je i sažet prikaz

očinstva u Novom zavjetu koji obuhvaća prispodobu o izgubljenom sinu (Lk

187

187

15) i velikosvećeničku molitvu (Iv 17), te teme općenitijeg sadržaja: Božje

očinstvo, Bog Otac, te Bog otac Isusa Krista i otac vjernika, koje upravo u

Novom zavjetu nalaze glavninu svog utemeljenja.

1.1. PREDSTAVLJANJE RADNJE

Polazišna točka ove radnje jest očinstvo kao općeljudska datost. Opći

fenomen očinstva promatra se prije svega kroz neke odabrane

starozavjetne likove patrijarha, proroka, sudaca i kraljeva. Glavnina radnje

obrađuje istaknute očinske figure u Starom zavjetu, no referira se također

i na paradigmu savršenog, potpunog, Božjeg očinstva koje je prikazano u

Novom zavjetu. Starozavjetnu problematiku očinstva Ternant u Riječniku

biblijske teologije obrazlaže ovako: »Stari zavjet polazi od iskustva

zemaljskih očeva i muževa kojima obiteljski život omogućuje da vrše svoj

autoritet i nađu svoje ispunjenje u ljubavi, te, u jakoj opreci s poganstvom

koje je svoje ljudske stvarnosti prenosilo na bogove, objavljuje ljubav i

vlast Boga živoga u slici Oca«.305

Očevi koji su odabrani ujedno su i veliki likovi Petoknjižja - kao što je

Noa, koji poradi vlastite pravednosti zaslužuje stajati na početku stvaranja

novog čovječanstva zajedno sa svojom obitelji; tu je Abraham kao

Jišmaelov i posebno Izakov otac, ali za Židove, kršćane, pa i muslimane on

je ponajprije otac vjere. Potom slijedi govor o Eliju i njegovoj zahtjevnoj

očinskoj ulozi prema iskvarenim sinovima koji su njegov porod i nasuprot

tomu o njegovu odnosu sa Samuelom koji nije bio njegov biološki

potomak, ali je s njim uspio ostvariti ideal očinsko-sinovskog odnosa.

Zasebno se obrađuje složena i zanimljiva tema Davidovog očinstva na koje

se oslanja mesijansko obećanje - Mesija kojega je Bog obećao svom

narodu je potomak Davidove loze. Starozavjetni dio radnje zaključuje se

prikazom očinstva u kasnim biblijskim spisima. Tu je uzor-otac Tobit iz

narativne biblijske literature, te Matatija - otac makabejskih židovskih

junaka Jude, Jonatana i Šimuna u zadnjim povijesnim knjigama.

Među starozavjetnim biblijskim likovima odabrani su oni najzanimljiviji,

koji ne predstavljaju uvijek primjere idealnih očeva, nego su opisani

305 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 739.

188

188

onakvima kakvi oni zapravo jesu, te upravo kao takvi daju svevremenu

poruku o očinstvu.

Novozavjetni pristup očinstvu u eminentnom smislu susreće se u

evanđeoskim spisima. Lk 15 donosi prispodobu o dobrom ocu i

izgubljenom sinu, a Ivan prenosi velikosvećeničku molitvu upućenu Ocu

nebeskom (Iv 17). U Novom zavjetu se govori o zemaljskom očinstvu, ali

obrađuje se i Božje očinstvo, točnije, promatra se Bog Otac u njegovom

odnosu prema Sinu, Isusu Kristu. Premda je Bog transcendentno,

samostojno biće, i on se odabire realizirati kao Otac - prvo u

unutartrojstvenom odnosu prema Drugoj božanskoj osobi - Sinu, a potom

se kao Otac daje i čovjeku. Božje očinstvo pokazuje se kao slika pravog

očinstva u odnosu na ljudsko, nesavršeno, koje ima svoj životni orijentir i

cilj u Isusovom sinovljevom odnosu prema Ocu nebeskom. Božje savršeno

očinstvo i sinovstvo nadaje se kao ideal prema kome valja težiti.

1. 2. OPĆENITO O OČINSTVU

Danas se čuju mnogi glasovi u Crkvi koji upozoravaju na činjenicu kako

je obitelj, kao temeljna jedinica društva u krizi. Naime, s modernim

tekovinama današnje civilizacije ponašanje u društvu dobiva nove

parametre, te se nudi novi sustav vrijednosti koji je u suprotnosti s onim

tradicionalnim. Iz toga se može lako izvesti logički zaključak da je i

očinstvo kao važna sastavnica društvenih odnosa također u krizi. Dakle, u

tim pitanjima nužno je vraćanje na izvore. Pojedinac je u zbrci današnjice

ostavljen na milost i nemilost medija koji kao temelj liberalizacijskog i

emancipacijskog novovjekog društva navode slobodu vlastitog odabira i

legalizacije istog, pa i pod cijenu rušenja tradicionalnih vrijednosti jer su

one predstavljane od strane Crkve koju mnogi liberalni ideolozi

proglašavaju nazadnom, zalagala se ona za bilo koju vrednotu.

Budući da ne postoji priručnik iz kojeg bi se moglo naučiti kako biti

dobar otac, svaki pojedinac se s očinstvom nosi kako najbolje zna i umije.

Da bi se shvatio današnji zadatak očinstva u društvu, te da bi se moglo

vršiti tu ulogu u svojoj obitelji i da bi se tako posredno doprinijelo izgradnji

društvene zajednice i iz te uloge djelovalo, uvelike može pomoći tuđi

primjer. Valja, stoga, posegnuti za primjerom izabranih pojedinaca čije je

189

189

ostvarenje u ulozi očeva zapisano na stranicama Svetog pisma. Pojam

očinstva promatra se kroz niz osebujnih likova od kojih svaki predstavlja

zaseban i specifičan model očinstva. Rad dotiče i prikaz Boga Oca,

savršenog oca i prauzora svakog očinstva.

2. OČINSTVO U KNJIZI POSTANKA

U Knjizi Postanka obrađuju se posebno očinstvo pretpotopnog

patrijarha Noe i Abrahamovo očinstvo. Prije govora o pojedinim ocima

valja spomenuti i rodoslovlja, koja su bitna u Starom zavjetu, a koristi ih i

Novi zavjet (Mt 1,1-16; Lk 3,23-38). Iako su danas ona, ako ne

zaboravljena, onda barem zapostavljena, valjalo bi im posvetiti dužnu

pažnju i to bez obzira na podrijetlo pojedinca, a u kontekstu govora o

dostojanstvu čovjeka. Tomić ih definira ovako: »Rodoslovlja su pravni

dokumenti pripadnosti određenom plemenu i sažeta povijest plemena,

naroda, čovječanstva«.306 Premda bi najlakše bilo zaključiti da rodoslovlja

imaju genealogijsku i kronološku funkciju, Biblija smjera na drugo. O

smislu i svrsi rodoslovlja isti autor navodi sljedeće: »Smisao je ovih

rodoslovnih nizova u Bibliji čisto religiozni: i ovdje je riječ o povijesti

spasenja, te se nastoji pokazati kako blagoslovi i obećanja dana Adamu

zahvaćaju preko Noe cijelo čovječanstvo, a preko Abrahama dolazi do

najvišeg ostvarenja Božjeg spasiteljskog plana«.307

2.1. NOA (6 - 10)

Prvotna asocijacija na patrijarha Nou svakako nam je korablja i veliki

potop koji je zahvatio, kako pisac izvještava, cijelu zemlju. Noa i njegova

obitelj su spašeni zahvaljujući njegovoj pravednosti. O toj tematici Szabó u

Riječniku biblijske teologije iznosi sljedeće: »Lik Noe, kakvo god bilo

njegovo daleko podrijetlo, predstavlja, na raznim stupnjevima Biblije, tip

pravednika koji je pošteđen od kazne i nagrađen spasom. Usred opačine

koja upropašćuje svijet, on izranja kao početak novog čovječanstva i tako

postaje pralik Krista«.308

306 Celestin Tomić, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 209.307 Isti, 211.308 Ladislav Szabó, Noa, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 697.

190

190

Noa je uvijek prikazan u kontekstu svoje obitelji, a uz njega su opisani

izričito i njegovi sinovi. O tome se može navesti i jedan cjeloviti tekst:

»Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je

svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. (6) Jahve se pokaja i

u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. (7) Reče Jahve:

'Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri,

puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio.' (8) Ali je

Noa našao milost u očima Jahvinim. (9) Ovo je povijest Noina: Noa je bio

čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. (10)

Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet« (6,5-10).

Noa je primjer takvog pravednika koji biva spašen sa svojom ženom i

sinovima, Šemom, Hamom i Jafetom i njihovim ženama. On je, dakle,

spašen u svom ljudskom, ovozemnom totalitetu. Moglo bi se time i

zaključiti kako im Noa pribavlja pravedničku nagradu iako se, naravno, još

nigdje ne govori kako se oni razlikuju u stvari pravednosti od samog Noe.

Ovdje Biblija uči kako pravednost ne ostaje uzaludna već dobiva nagradu

u blagoslovu i spasenju. Sve se to čini u prilog Noe, novog oca svega

čovječanstva. On tako stoji opet na početku.

U Noinom nizu spominju se poimence Noini sinovi, Šem, Ham i Jafet,

kako su izašli iz korablje (9,18-27). Govori se da je Šem otac semita, Ham

je praotac Kanaanaca, a Jafet prekomorskih naroda – vjerojatno i

Europljana. Slijedi cjelovit tekst iz Post 9: »Ovo su trojica Noinih sinova i

od njih se sav svijet razgranao. (20) Noa, zemljoradnik, zasadio je

vinograd. (21) Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred šatora. (22) Ham,

praotac Kanaanaca, opazi oca gola pa to kaza dvojici svoje braće vani.

(23) Šem i Jafet uzmu ogrtač, obojica ga prebace sebi preko ramena pa

njime, idući natraške, pokriju očevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na

drugu stranu, tako te ne vidješe oca gola. (24) Kad se Noa otrijeznio od

vina i saznao što mu je učinio najmlađi sin, reče: (25) 'Neka je proklet

Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek' bude!' (26) Onda nastavi:

'Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Kanaanac nek' mu je sluga! (27) Nek

Bog raširi Jafeta da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek' mu je

sluga!'«.

191

191

Noinu lozu nastavljaju njegova tri sina, jer su oni jedini muškarci koji su

preživjeli potopne vode. »Biblija nam Noine sinove koji su izašli iz korablje:

Šema, Hama i Jafeta prikazuje kao praoce svega čovječanstva«309, »od njih

se sav svijet razgranao« (9,19). Praoce se naziva još i patrijarsima, te ih se

u Bibliji spominje deset prije potopa i deset nakon potopa, a među kojima

su i Noa i njegova tri sina. Sam naziv patrijarh ne veže se prvenstveno uz

fizičko ili biološko očinstvo, već mu smisao ide dalje, i reklo bi se da

obuhvaća dublje, odnosno više sfere bića. O toj tematici Ternant u

Riječniku biblijske teologije navodi sljedeće: »Patrijarsi su u najvišem

smislu riječi oci izabranog naroda, ali ne uslijed svoga fizičkog očinstva,

već zbog obećanja koja idu dalje od krvne veze i koja će najzad obuhvatiti

sve koji budu nasljedovali vjeru praotaca«.310

Noa, kao i prvi čovjek, prikazan je kao zamljoradnik, i to vinogradar.

Povijesna i zemljopisna istraživanja kraja u kojem je Noa nastavio svoj

život nakon potopa ukazuju na to kako je podneblje bilo pogodno za

zemljoradnju. U Tomićevoj Prapovijesti spasenja o ovoj stvari stoji

sljedeće: »Kultura vina značajna je za područje Ponta i Armenije, gdje se

korablja zaustavila«.311 To upućuje na veliku vjerojatnost dosljednosti

Biblije prema stvarnim događajima u tom bliskoistočnom podneblju.

U ovom odlomku susreće se jedan od netipičnih biblijskih izričaja koji

nastaju kao posljedica opijanja. Navod kako je Noa imao vinograd te mu je

vino bilo dostupno nekako ublažava činjenicu da se opio. Ovo je prvi

izvještaj takve vrste u Starom zavjetu, a iz njega se nikako ne bi trebao

izvesti negativan stav biblijskog pisca naspram vina. Rebić o tome piše

sljedeće: »Značajno je da je ovo prvo spominjanje vina u Svetom pismu

povezano s pretjeranošću, pijanstvom i sa zlim posljedicama. Na temelju

ovog teksta ne možemo nipošto zaključiti da je biblijski pisac bio protiv

uživanja vina«.312 Vino se u Bibliji smatra Božjim darom. Vino je Jahvin

309 Celestin Tomić, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 250.310 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 741.311 Celestin Tomić, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 250.312 Adalbert Rebić, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970., 248.

192

192

blagoslov (Post 27,28), ono »razveseljuje ljudsko srce« (Ps 104,5). Ali u

Svetom pismu nalazimo i oštre riječi protiv prekomjernog uživanja vina.

Već u ono vrijeme uočene su izrazito štetne posljedice koje nastaju kao

rezultat opijanja. Biblijski pisac stoga upravlja stroge opomene, te bi se iz

toga moglo zaključiti kako to i nije bila tako rijetka pojava. Tomić zahvaća

u tu problematiku i piše sljedeće: »Pijanstvo se izjednačuje s bludom (Hoš

10,10-11). Pijanstvo oduzima čovjeku vlast nad samim sobom i čini ga

predmetom rugla, neugodnih prizora i promatranja. Pijanac je simbol onih

koji nisu budni. Tešku riječ upravlja Gospod pijanicama: 'Jao onima što već

jutrom na uranku žestokim se pićem zalijevaju i kasno noću sjede vinom

raspaljeni' (Iz 5,11)«.313

Samo opijanje je dovelo do toga da se Noa razgolićio, što nas uvodi u

problematiku odnosa otac – sin. U takvom stanju ga je pronašao Ham,

njegov najmlađi sin. Uočljiv je Hamov izrazito negativan stav prema ocu,

koji čitatelja ostavlja zatečenim. Tomić navodi: »Nato se u njemu rodi

prezir, te pokaza nepoštovanje prema svom ocu. Još i braću pozva na

porugu oca«.314 Kada bi se netko sam kroz pijanstvo doveo u takvu

situaciju, dužnost bi djece bila ocu prištedjeti poniženje time što bi ga

pokrili. Samim tim što Ham nije slijedio tu dužnost priuštio si je

neoprostivu krivnju koja zahtijeva kažnjavanje.315

U tekstu se ne navodi direktno kako je Ham pokazao prezir i

nepoštovanje prema ocu te kako je i braću pozvao na porugu. Rebić

razrađuje ovu problematiku na sljedeći način: »Čini se da je tekst na ovom

mjestu krnj – u svakom slučaju on je nelogičan. ... U retku 24 saznajemo

da je Noa 'saznao što mu je učinio najmlađi sin'. Strogo uzevši, nije mu

ništa učinio; barem biblijski pisac ne spominje da mu je išta učinio. ...

zašto prokletstvo pogađa Kanaana, sina Hamova, a ne samog Hama,

Kanaanova oca? I zašto nisu prokletstvom Noinim pogođena sva četiri

Hamova sina? Povrh toga, trostruko prokletstvo nad Kanaanom

pretpostavlja da je Kanaan nešto grozno počinio! Iz svega toga može se s

313 Celestin Tomić, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 250-251.314 Isti., 251.315 Josef Scharbert, Genesis 1 - 11, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Würzburg 1983, 100.

193

193

pravom zaključiti da je upravo mladi Kanaan (otac Ham je imao u to doba

oko 100 godina!) razgolitio Nou, nad njime se nasmijao i narugao, a

možda i što gore učinio, a onda o tome pričao svome ocu Hamu. Tako

doista tumače ovo mjesto već mnogi židovski tumači i ostali egzegete.«316

Kako je upravo na području spolnosti čovjek najranjiviji, od davnine se

oštrim kaznama nastojalo spriječiti takve buduće prijestupe i, naravno,

kazniti postojeće. Tomić o tome piše: »Biblija ima profinjeni osjećaj za

stidljivost. Smatra se teškim prekršajem otkrivanje ne samo ženskih

haljina, već i muškog odijela (Iz 47,2). Često se pod time misli na bludnost

… no, i samo ruganje ocu zaslužuje najtežu kaznu«317, jer poštovanje

roditelja zagarantirano je dekalogom i popraćeno obećanjem

dugovječnosti i blagostanjem.

Druga dva sina svoju su sinovsku dužnost učinili pomalo zastrašeno, no

razumljiv je njihov oprez od strogog suda kojeg su u Starom zavjetu

iskusili oni koji su obeščastili roditelje.318 Vidimo da su Šem i Jafet drukčiji

od Hama te se doimaju plemenitiji, razumniji i pravedniji te pokrivaju

očevu golotinju. Svaki čin za sobom povlači i određene posljedice tako da

Noa izriče prokletstvo nad krivcem koji je pokazao veliko nepoštovanje

prema njemu.

Svako dobro zahtjeva dobro, kao što i svako zlo povlači za sobom ono

negativno. U svojoj pogođenosti Noa prvo izriče prokletstva krivcu, a zatim

blagoslove pravednicima (9,25-27). Očito je da na starom istoku ni

prokletstva ni blagoslovi nisu bili olako shvaćeni, nego upravo suprotno.

Vezano uz to Tomić navodi: »U svetoj povijesti, posebno u povijesti

patrijarha, često se susreću blagoslovi i prokletstva. U shvaćanju

istočnjaka to nisu samo nevažni izričaji, prazne riječi, bezazleni obrasci. Za

njih je to ozbiljna stvarnost koja se ne može opozvati i koja sigurno postiže

svoj učinak u potomstvu«.319

316 Adalbert Rebić, Biblijska prapovijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970., 249-250.317 Celestin Tomić, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 251.318 Josef Scharbert, Genesis 1 - 11, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Würzburg 1983, 100.319 Celestin Tomić, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 251.

194

194

Blagoslovi imaju i mesijansko značenje, jer Jahve je Bog Šemov kao što

će kasnije biti Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Blagoslov će se ostvariti

u Mesiji, koji je Šemov potomak, tj. semitski potomak. I na ovom primjeru

se vidi kako dobro još jednom pobjeđuje, a zlo biva poniženo i prezreno,

osuđeno, a snosi i trajne nasljedne posljedice.

2.2. ABRAHAM (12 - 25)

Ime Abram sastavljeno je od dva elementa: ,בא ab, otac i ,םא am,

uzvišen te bi značilo otac je uzvišen320, no općenito se imena Abram i

Abraham izjednačuju i predstavljaju dva oblika istog imena, a ovdje se

tumače kao otac mnoštva321, ili otac mnogih naroda. Knjiga Postanka

izvještava kako Abraham i Sara nisu mogli imati djece. Upravo tu Bog

pomaže Abrahamu – vidimo kako je ispunio dano mu obećanje da će ga

učiniti ocem mnogih naroda, te on tako postaje praotac izabranog naroda.

Feuillet za njega kaže sljedeće: »Kao praocu židovskog naroda, Abrahamu

pripada povlašteno mjesto u povijesti spasenja«.322

Posebno je velik Abrahamov značaj u semita i općenito naroda Bliskog

istoka, Arapa, jer je on otac njihovih naroda. U kršćanstvu je taj fizički,

biološki, značaj manje izražen, dok se više naglašava njegovo duhovno

očinstvo koje je ostvareno njegovom vjerom u Boga. Tomić naglašava:

»Abram/Abraham igra važnu ulogu i uvijek budi živo zanimanje u raznim

epohama, u narodima različitih kultura i mentaliteta. Tri svjetske religije

smatraju ga svojim praocem: Židovi i Arapi muslimani fizičkim praocem, a

kršćani duhovnim ocem, praocem vjere.«323 On je, dakle, svojevrsna

svojina svih monoteističkih religija - i kršćana i Židova i muslimana, no

također i predmet svađe. Možda je teško zamisliti zašto bi se netko svađao

u pitanju Abrahamova očinstva, no on zasigurno daje pečat legitimnosti

vjere u jednoga Boga. Razlog te svađe donosi Kuschel: »Svađa između

Židova, kršćana i muslimana je prije svega svađa oko pravoga

320 Usp. Ernest W. Saunders, Abraham, u: Georg Arthur Buttrick, … (Uredili), The Interpreter's Dictionary of the Bible, An Illustrated Encyklopedia, Volume 1, Abingdon Press, Nashville 131982.,15.321 Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz "La Bible de Jérusalem", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., 28.322 René Feuillet; Albert Vanhoye, Abraham, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 6.323 Celestin Tomić, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 50.

195

195

Abrahamova potomstva«.324 I ta svađa daje naslutiti važnost Abrahama

koji stoji na počecima izabranog naroda, te je zasigurno jedan od

najvažnijih otaca. Ako se to i ne dade zaključili iz usporedbe s ostalim

likovima onda, bar iz naslova koji donosi Biblija navodeći Abrahama kao

prvog oca u počecima izabranog naroda.325 Kako se govori o Abrahamu

pod vidom njegova biološkog očinstva valja odmah reći da Biblija donosi

izvješće o njegovoj poodmakloj životnoj dobi, čak 75 godina, ali je proteklo

još 11 godina do njegovog prvog potomka kojeg je imao tek »u zemlji

kanaanskoj« (16,3). Tu treba reći da je time očitija veličina Božjeg dara u

Abrahamovom potomstvu.

Kroz Abrahamovu seobu, koju je poduzeo nakon Božjeg poziva da

napusti svoj kraj i pođe u krajeve koje će mu Bog pokazati, vidi se kako se

njegovo blago povećava, što je znak blagoslova. Ali Abraham uviđa

nevažnost materijalnog i pita Boga što će mu sve to blago kad nema

potomstva, što je istinski znak blagoslova, jer se potomstvo smatra

najvećim blagom u židovskom mentalitetu. Kako Biblija navodi dalje,

Eliezer Damaščanin je trebao biti njegov baštinik (15,2-3), koji i nije bio

njegov potomak nego njegov sluga, koji je također mogao biti posvojen i

time je mogao postati nasljednik što na starom i bliskom Istoku poznaje i

Hamurabijev zakonik koji pripada istom podneblju i istom starom vijeku.326

Nakon Abrahamove izjave o bezvrijednosti blaga i predstavljanja

potomstva kao najvećeg dara, dolazi Božje obećanje potomstva (15,4-5), i

to ne potomstvo brojčano zanemarivo nego, dapače, nebrojivo. To

potomstvo treba proizaći iz njegove obitelji i roda. S jedne strane stoji

Božje obećanje, no Abraham i njegova žena Sara ne stoje skrštenih ruku

nego sami traže način kako bi stekli potomka. Takva situacija je uvijek više

pogađala ženu nego muškarca. Nemogućnost začeća značila je za ženu

snažan udarac sudbine, jer je tada svoj brak morala dijeliti s drugom

ženom, te je njezin ugled u društvu bio u temeljima narušen. Ta je nevolja

upravljala stari kao i moderni istok neposredno na božanstvo, kako je

324 Karl-Josef Kuschel, Spor oko Abrahama, Svijetlo riječi, Sarajevo 2001., 28.325 Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz "La Bible de Jérusalem", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., 24.326 Usp. Celestin Tomić, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 85.

196

196

čovjek krivo govorio (da Bog kažnjava i nagrađuje) »Bog otvara majčino

krilo« (29,31; 30,22). Nerotkinju je muž mogao lako otpustiti, dok je žena s

djecom bila mnogo zaštićenija.327

2.2.1. JIŠMAEL I ZAKONSKO ABRAHAMOVO OČINSTVO (16)

Jišmael je nadomjestak za pravog sina. Na to najbolje ukazuje cjelovit

tekst: »Abramova žena Saraja nije mu rađala djece. A imaše ona sluškinju

Egipćanku - zvala se Hagara. (2) I reče Saraja Abramu: 'Vidiš, Jahve me

učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece.' Abram

posluša riječ Sarajinu. ... Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da

je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. (5) Tada reče Saraja

Abramu: 'Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam

svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom

na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!' (6) Nato Abram odvrati Saraji:

'Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj

postupi!' Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe. (7)

Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji - uz vrelo što je na putu prema

Šuru – (8) pa je zapita: 'Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo

ideš?' 'Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje', odgovori ona. (9) Nato joj

anđeo Jahvin reče: 'Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!' (10) Još joj

reče anđeo Jahvin: 'Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se

neće moći ni prebrojiti.' (11) Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: 'Gle, zanijela

si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. (12) On će

biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka

na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.' (13) A Jahvu

koji joj govoraše nazva: 'Ti si El Roi - Svevid Bog, jer - reče ona – 'vidjeh

Boga i nakon viđenja - još živim!' (14) Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj

Roi - Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda. (15)

Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene

ime Jišmael« (16,1-15).

Suprotno kasnijoj praksi poligamije Abraham živi u monogamnom

braku, no posebno je teška u tom slučaju situacija da im Sara ne može

začeti toliko željenog potomka. Prema zakonima koje je i Abraham

327 Josef Scharbert, Genesis 12 - 50, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Würzburg 1983., 141.

197

197

zasigurno poznavao, on je mogao steći potomka s drugom ženom. Iz

ljubavi prema svojoj ženi, on to ne čini – ne čini li ga to onda i uzor-

mužem!? O tome potpunije piše Tomić navodeći sljedeće: »Abram živi u

monogamijskom braku. Ali njegova žena Saraja je neplodna. Po zakonima

zemlje svojih otaca, koji su nam se sačuvali u raznim zakonicima iz

područja Mezopotamije, može (zakon Hamurabijev), pa čak i mora

(zakonik u Nuzu) uzeti drugu ženu i sačuvati sebi potomstvo. Ipak ne želi

ražalostiti Saraju. Radije ostaje i bez potomstva. I Saraja je izgubila svaku

nadu. Iz ljubavi prema Abramu, po starim semitskim zakonima

(Hamurabijev zakonik) dade svoju sluškinju Hagaru Abramu da po njoj

dobije tako žuđenog potomka. I Hagara zače«.328 Ovdje se vidi Sarina briga

za potomstvom a i Abrahamovo spremno prihvaćanje Sarina prijedloga,

budući da ni sam Abraham nije znao kako će pored Sarine neplodnosti

uspjeti imati potomstvo. Veličinu Sarinog ustupka pojačava činjenica da,

prema novijim navodima nekih autora: »Povijesni Izrael više nije znao za

običaj prema kojem bi neplodna žena svome mužu ponudila svoju

sluškinju da joj ova rodi djecu (koja se onda pravno smatraju djecom

gospodarice a ne sluškinje).«329 No, kako vidimo, ona to svejedno čini.

Problem nastaje kada Hagara, trudna, počinje prezirno gledati Saru, a

Abraham dopušta Sari da postupi s Hagarom kako ju je volja, te uslijed tog

lošeg postupanja Hagara bježi u pustinju: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci:

kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!« (16,6).

Ovdje se vidi kako se Abraham nije posebno, a ni dovoljno, zauzeo za

Hagaru, surogat ženu, a još i više kasnije – za majku Hagaru i njegovog

prvorođenca Jišmaela (21,9-20). Abraham ju nije zaštitio, te se tako nije

pokazao uzornim ocem, makar je inače bio pravedan i džentlmenski

raspoložen u svom ophođenju prema rodbini i slugama, posebno prema

svome nećaku Lotu koji je prerano izgubio vlastitog oca. Svakako, to treba

promatrati i u kontekstu onoga vremena gdje bi se takvo Sarino ponašanje

moglo gledati kao prihvatljivo, a time i Abrahamovo nezauzimanje

moralno dopustivim. Valja primijetiti i Sarino prebacivanje krivnje na

328 Celestin Tomić, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 85.329 Diego Arenhoevel, Uspomena na očeve (Post 12 – 50), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991., 65.

198

198

Abrahama za nepravdu koju joj nanosi sluškinjin prezir, te Abraham

dopušta Sari slobodu u postupanju s Hagarom trudnicom (16,5) i kasnije

majkom s maloljetnim Jišmaelom. Na koncu biblijskog odlomka u kojem se

govori o Jišmaelovu rođenju navodi se da je Abrahamu »bilo osamdeset i

šest godina« (16,16-17), no ne treba se toliko zadržavati na kronološkim

podacima. To treba shvatiti u smislu da je Abraham unatoč poodmakloj

dobi dobio sina, što je poseban znak Božjeg blagoslova.

Abraham se ne brine za još neodraslog sina i njegovu majku Hagaru.

Oni se sami moraju probijati u život. No Jišmael nije tragičan lik. Ipak se u

obitelji Hagare, Sare i, dakako, Abrahama naučio boriti za život. Već je

rano odrastao, može se snalaziti i preživjeti. Jer kod tog drugog

protjerivanja nije više bilo povratka već je pustinja postala Hagarin i

Jišmaelov dom i zavičaj. Jišmael je, dapače, postao ocem naroda pustinje,

kasnijih Arapa koji se na njega ponose. Tako su rodom i oni semiti.

2.2.2. OBEĆANJE IZAKOVOG ROĐENJA (18,9-15)

Izakovo je rođenje posebno naviješteno. Sveto pismo izvještava o

tajanstvenim posjetiocima330 koji dođoše Abrahamu, te nakon što im je

iskazao dobrodošlicu i pošto su se okrijepili, slijedi njihov upit i navještaj:

»'Gdje ti je žena Sara?' - zapitaju ga. 'Eno je pod šatorom', odgovori. (10)

Onda on reče: 'Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće; a tvoja žena

Sara imat će sina.' Iza njega, na ulazu u šator, Sara je prisluškivala. (11)

Abraham i Sara bijahu u odmakloj dobi, ostarjeli. U Sare bijaše prestalo što

biva u žena. (12) Zato se u sebi Sara smijala i govorila: 'Pošto sam

uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!' (13) Onda

Jahve upita Abrahama: 'A zašto se Sara smijala i govorila: 'Kako ću rod

roditi ja starica?' (14) Zar je Jahvi išta nemoguće? Navratit ću se k tebi kad

isteče vrijeme trudnoće: Sara će imati sina.' (15) Sara se napravi

nevještom govoreći: 'Nisam se smijala.' Jer se prestrašila. Ali on reče: 'Jesi,

smijala si se!'« (18,9-15). Razumljiva je Sarina nevjerica. Ona je praktična

žena, već ostarjela, te joj i biološki znakovi ukazuju na to da ne može

začeti. Ona, usto, nije primateljica obećanja potomstva, već njegova

330 Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz "La Bible de Jérusalem", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., 29.

199

199

posrednica. »Sarin smijeh, mješavina straha i nevjere, postat će radostan

smijeh. Njezino će se dijete zvati Izak - 'dijete smješka'«.331

U još kasnijoj dobi Bog se ukazuje Abrahamu. Biblija navodi devedeset

i devetu godinu Abrahamova života (17,1), Bog je s njim prethodno sklopio

drugi savez, koji nije važniji od prvog, makar iz njega proizlazi veliko Božje

obećanje potomstva jer će ubrzo nakon toga dobiti sina s vlastitom ženom

Sarom (17,16-17). Ovdje se vidi kako se sklapanje saveza veže uz

potomstvo: prvi se savez dogodio prije navještaja Jišmaelovog rođenja

(15), a drugi prije Izakovog rođenja. Poradi njegove, a i Sarine, starosti

uviđa se samorazumljivi skepticizam (17,17-19), posebno kod Sare koja se

onda vješto izvlači iz te sumnjičavosti.

Tu se događa i promjena imena iz Abrama u Abrahama (17,5-6).

Zamjetna je relativizacija današnjeg vremena prema imenima koja se daju

djeci. Stari istok je tome pridavao veliku pozornost. Danas se praksa

promjene imena na zapadu zadržala jedino kod redovnika, a predstavlja

divnu simboliku. Na interesantan način, u svom komentaru, to donosi

Jeruzalemska Biblija: »Prema drevnom shvaćanju ime ne samo da

označuje neko biće već određuje i njegovu narav. Stoga promjena imena

znači izmjenu sudbine (usp. 17,15 i 35,10). U stvari, Abram i Abraham čini

se da su dva dijalektalna oblika istoga imena i znače isto: 'On je velik

poput svoga oca, on je plemenita roda'. Ali ovdje se Abraham tumači 'otac

mnoštva'«332. Ta promjena dogodila se i kod Sare koja se ranije zvala

Saraja (17,15-16).

Smijeh starice Sare obilježio je ime njezinog sina Izaka – zvao se

Smješko333, te je on, kako vidimo, plod ljudskog načina razmišljanja. I

Abraham je mislio kako je začeće uistinu nemoguće budući da je imao

stotinu godina, a Sara je bila u devedesetoj (17,17-18). Upravo kod Sarina

smijeha Biblija donosi također razlog te nemogućnosti začeća: »U Sare

bijaše prestalo što biva u žena« (18,11). U daljnjim recima i isprici vidi se

kako Sarin smijeh nije znak nevjere, jer ona još ne prepoznaje goste.331 Celestin Tomić, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 90.332 Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz "La Bible de Jérusalem", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., 28.333 U našem narodu i kod starijih naraštaja još je kolala izreka da se netko smije kao Izak što se upravo nadovezuje na Sarin smijeh i ime Izakovo.

200

200

Očigledna je šturost podataka o Izakovu djetinjstvu i odgoju. Nakon

njegova rođenja (21,2), spominje se samo još obrezanje (21,4), prestanak

dojenja koji je obilježeno velikom gozbom (21,8), igra sa Jišmaelom (21,9),

te Izakovo žrtvovanje ili Abrahamova kušnja (22,1-18) u kojoj Abraham

očituje svoju vjernost Bogu tako da mu ne uskraćuje niti ono najdraže.

Nakon toga nema ništa zapisano do njegova mladenaštva i brige starog

oca Abrahama da nađe sinu ženu. Čak zaklinje svoga slugu da mu dovede

ženu iz njegovog semitskog plemena iz Harana (24,1-67).

Spominje se da je Abraham kasnije s Keturom imao i druge djece i

potomaka. Spominje se tako još šest Abrahamovih potomaka i njihovo

rodoslovlje (25,1-4). Tako je Abraham uistinu bio blagoslovljen brojnim

potomstvom, i to u kasnijoj životnoj dobi. Bio je po svojim sinovima

Jišmaelu, Izaku i šestorici sinova s Keturom, otac velikoga mnoštva.

3. OČINSTVO U PREDNJIM PROROCIMA

U tim knjigama treba svakako izdvojiti velikog sudca,

svećenika i proroka Elija, te Samuela, kao i kasnije, velikog i pobožnog

kralja Davida. Svi oni odigrali su vrlo važnu ulogu u izraelskom narodu, no

zanimljivost predstavlja svojevrsni kontrast između njihova javnog i

obiteljskog života, gdje im njihovi sinovi nisu dostojni nasljednici.

3. 1. ELI (1 Sam 1 - 7)

Eli je bio veliki sudac, svećenik i prorok. On je također otac obitelji.

Poznata su mu dva sina. Oni su, međutim, bacili sjenu i na svog oca: »A

Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi, jer nisu marili za Jahvu, (13) ni za prava

svećenika nasuprot narodu: kad je tko prinosio žrtvu, došao bi sluga

svećenikov, dok se meso još kuhalo, s trorogom vilicom u ruci (14) i

zabadao njom u kotlić ili u lonac, u tavu ili u zdjelu, i štogod bi se nabolo

na vilicu, uzimao je svećenik sebi. Tako su činili svim Izraelcima što su

dolazili onamo, u Šilo. (15) Tako i prije nego bi se spalilo salo, došao bi

sluga svećenikov i rekao čovjeku koji je prinosio žrtvu: 'Daj mi mesa da

ispečem svećeniku! On neće od tebe kuhana mesa, nego samo sirovo.'

(16) Ako bi mu čovjek tada rekao: 'Neka se najprije spali salo, onda uzmi

što ti duša želi', on bi odgovorio: 'Ne, nego daj odmah! Ako ne daš, uzet ću

201

201

silom.' (17) Grijeh je mladića bio vrlo velik pred Jahvom, jer su ljudi

prezirali žrtvu koja se prinosila Jahvi« (2,12-17.22-26).

Sav narod koji je prinosio žrtvu Bogu tu je žrtvu prinosio na

odgovarajući način, prema zakonskim propisima, kako bi žrtva bila Bogu

mila. Upravo te propise su Elijevi sinovi relativizirali, što je u narodu

dovodilo do prezira spram žrtve i na kraju spram Jahve. O tome na

jezgrovit način izvještava Tomić: »Salo se smatralo, kao i krv, nosiocem

života, pa je pripadalo samo Bogu. Spaljivalo se zajedno s bubrezima i

jetrima. To je veoma važno kod žrtvovanja. Smatra se bitnim da je žrtva

Bogu mila. Odatle i otpor onoga koji je želio prinijeti žrtvu po zakonu.

Grijeh je mladića bio vrlo velik pred Jahvom, jer su ljudi prezirali žrtvu koja

se prinosila Jahvi. Velik je grijeh što su narod odbijali od žrtve i oltara

svojim grijesima. I još veći grijeh je bio što su u vjernike unosili prezir na

samu žrtvu, na oltar, na Jahvu«.334

Unatoč svojoj nemoći i starosti Eli zna što mu sinovi čine, narod se

žali. On opominje svoje sinove svjestan težine njihova prijestupa, a starost

mu vjerojatno priječi poduzeti oštrije mjere, te sve ostaje na očinskoj

opomeni. Sveto pismo iznosi okolnosti tog događaja ovako: »Eli je bio već

vrlo star, ali je ipak čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu: (23) I

on im reče: 'Zašto radite takvo što da o tome moram slušati od svega

ovog naroda? (24) Nemojte tako, sinovi moji! Nisu dobri glasovi što ih

čujem ... Sablažnjujete narod Jahvin. (25) Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog

će prosuditi. Ali ako čovjek zgriješi Jahvi, tko će se zauzeti za njega?'. Ali

sinovi ne poslušaše glasa oca svojega, jer je Jahve odlučio da ih pogubi.

(26) A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti i pred Jahvom i

pred ljudima« (1 Sam 2).

Elijeva opomena ostaje suviše blaga, te ona ne nalazi odjeka kod

njegovih sinova. Nada se da će ga poslušati, a oni ustraju u svojoj opačini.

O okolnostima događaja i strogosti zakona u takvim slučajevima Tomić

donosi: »Opominje svoje sinove odviše blago i popustljivo. Kao da mu je

više stalo do dobra glasa u narodu negoli do uvrede koju nanose Bogu.

Zakon je u ovim slučajevima bio veoma strog: ovako nepokornu djecu 334 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 47.

202

202

trebalo je izvesti pred starješine na gradska vrata, te nakon pravedne

osude svi bi bili pozvani da ih »kamenjem zasiplju dok ne poginu. Da se zlo

iskorjeni iz Izraelove sredine« (Pnz 21,18-21). Ali slabi i iznemogli starac

odviše je volio svoju djecu, a zatajio je da brani Jahvinu svetost koju oni

obeščašćuju«.335

Ova zadnja opomena uslijedila je nakon vrhunca zločina što su ga

počinili Elijevi sinovi. Masoretski tekst dodaje »kako su spavali sa ženama

koje su posluživale na vratima Šatora sastanka«.336 Prema tome oni su

svetište u Šilu pretvarali u neku vrstu kanaanskog svetišta u kojima se

obavljala sakralna prostitucija, hieros gamos. U međuljudskim odnosima

Bog može posredovati. No, kad se netko sam protiv Boga okrene, tada

više nema posrednika. Pisac već zna za preuranjen kraj sinova Hofnija i

Pinhasa.337 Naime već je u noćnom viđenju i pozivu mladi Samuel saznao

da će Elijevi sinovi, Hofni i Pinhas, biti odbačeni, a on, Samuel, je taj koji

treba naslijediti Elija koji je pod njim kao ocem stasao u sveca, i kasnije,

dostojnog svećenika, suca, i proroka vidioca. A Elijevi su sinovi, dakako,

kao pravi sinovi još više doživljavali brigu obitelji i posebno oca Elija. Svi su

oni rasli pod istim krovom, Samuel, Hofni i Pinhas. Samuel je idealni

mladić, pravednik, a Hofni i Pinhas su preljubnici, otimači i pohlepnici. I

došlo je do rata s Filistejcima. Hofni i Pinhas kao ratni vođe ponijeli su sa

sobom i Kovčeg saveza. No, Filistejci su ih pobijedili. Elijevi sinovi su

poginuli u borbi, i Kovčeg saveza je bio zarobljen. Kada su javili Eliju što se

sve dogodilo, on se mrtav srušio.

Samuel je već bio poodrastao i automatski je naslijedio Elija. On će

dovršiti i pobijediti Filistejce. Započeo je dobru upravu. No, upravo je

paradoksalno da u vlastitoj obitelji baš nije bio uzoran otac. Samuel je,

naime, natovario svojim sinovima težak teret: da budu suci. Oni tome nisu

dorasli pa su zakazali u životu. Primali su mito, gledali su samo na svoj

dobitak, izvrtali su pravicu, što se vidi iz sljedećih redaka: »Kad je Samuel

ostario, postavio je svoje sinove za suce u Izraelu. (2) Njegov prvorođenac 335 Isti., 48.336 Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz "La Bible de Jérusalem", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., 297.

337 Georg Hentschel, 1 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Würzburg 1994., 56.

203

203

zvao se Joel, a drugi sin Abija; oni su bili suci u Beer Šebi. (3) Ali sinovi nisu

išli stopama očevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali

pravicu« (1 Sam 8,1-3). A to nije bila ni sjena očevu ponašanju. I, dakako,

oni nisu imali nikakve uvjete ni mogućnosti da naslijede svoga oca, pa će

nakon njega nastupiti monarhija koju je narod sam zatražio poradi

Samuelovih sinova: »Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše k

Samuelu u Ramu. (5) I rekoše mu: 'Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idu

tvojim stopama. Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao što je kod

svih naroda'« (1 Sam 8,4-5).

3. 2. DAVID (2 Sam; 1 Kr 1 - 2; 1 Ljet 11-29)

David je višestruki otac, te vrlo osebujna ličnost. Dok je u narodu

zapamćen kao pobožan i velik kralj, u obiteljskim pitanjima se pokazao

slabim. O tome Rebić donosi sljedeće: »Njegovi obiteljski sukobi, njegovi

prijestupci protiv Bat-Šebe i Urije pomračuju mu sliku«.338 Njega možemo

nazvati popustljivim, čak nezainteresiranim ocem. Sinovi su mu i tragični

likovi. Među njima ima rivalstva, konkurencije i žalosnog odstranjenja, čak

i rodoskvrnuća. Tek se na početku njegova kraljevanja u Hebronu

spominju neki od njih: »Davidu se rodiše sinovi u Hebronu. Prvenac mu je

bio Amnon, od Ahinoame Jizreelke; (3) drugi mu je bio Kileab, od Abigajile,

žene Nabalove iz Karmela; treći Abšalom, sin Maake, kćeri gešurskoga

kralja Tolmaja; (4) četvrti Adonija, sin Hagitin; peti Šefatja, sin Abitalin; (5)

šesti Jitream, od Egle, Davidove žene.« (2 Sam 3,2-5).

Kasnije će se spominjati Bat-Šebin sin provorođenac koji je umro, a

posebno se spominje Salomon koji će ga nasljediti na prijestolju. Nakon

starijih sinova koji su rođeni u Hebronu (3,2-5) nabrajaju se sinovi rođeni u

Jeruzalemu. U tom je gradu David sebi uzeo još žena339, te je s njima imao

još sinova i kćeri: »Po dolasku iz Hebrona David uze još inoča i žena iz

Jeruzalema; i rodi se Davidu još sinova i kćeri. (14) Evo imena djece koja

koja mu se rodiše u Jeruzalemu: Šamua, Šobab, Natan, Salomon, (15)

338 Adalbert Rebić, Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972., 65.339 Georg Hentschel, 2 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Würzburg 1994., 21.

204

204

Jibhar, Elišua, Nefeg, Jafija, (16) Elišama, Beeljada i Elifelet« (2 Sam 5, 13-

16; 1 Ljet 3-7).

Sljedeći redci donose izvještaj o djetetu rođenom iz preljuba s Bat-

Šebom i o Davidovoj pobožnosti i pokori ne bi li spasio dijete: »A Jahve

udari dijete koje je Urijina žena rodila Davidu i ono se teško razbolje. (16)

David se molitvom obrati Bogu za dijete: postio je, vraćao se kući i ležao

preko noći na goloj zemlji, pokriven vrećom. (17) A starješine njegova

doma stajahu oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htjede i ne

okusi s njima nikakva jela. (18) A sedmi dan umrije dijete« (2 Sam 12,15-

18). Kasnije kraljevi dvorjani ostaju iznenađeni kraljevim postupkom

nakon smrti djeteta, jer se kralj vraća uobičajenom načinu života. O

Davidovoj vjeri Tomić iznosi: »Začuđenim dvorjanima reče: 'Dok je dijete

bilo živo, postio sam i plakao, jer sam mislio: Tko zna? Jahve će se možda

smilovati na me i dijete će ostati živo! A sad kad je umrlo, čemu da

postim? Mogu li ga vratiti? Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k

meni'. Davidova je vjera duboka, iskrena, spontana. Kad je jasno upoznao

Božju volju u smrti djeteta, prepustio joj se u živoj vjeri da će jednom opet

dijete vidjeti u onozemnosti.«340

Iz kasnijeg događaja rodoskvrnuća može se zaključiti kako je David bio

slab prema svojoj djeci, ali ih je malo poznavao. Vidimo kako mu je sin

Amnon svojeglav i pokvaren. David je trebao osujetiti namjeru Amnona i

njegovu nedozvoljenu i nečasnu strast za polusestrom Tamarom.

Zanimljivo je da je to jedino zapisano ime Davidova ženskog djeteta, i to

iz razloga njezine tragične sudbine. David, dakle, propušta primijetiti

Amnonovu zagledanost u svoju polusestru Tamaru, te kao nesretan ishod

nastupa rodoskvrnuće, Tamarina osramoćenost, te, kasnije, Abšalomovo

bratoubojstvo Amnona jer nije mogao olako prijeći preko sestrine

sramote. Veće zlo moglo je biti spriječeno pravovremenom, odlučnom i

oštrom očinskom reakcijom, no ona izostaje. Ovdje se vidi Davidova

slabost kao oca koja se sastoji u propuštanju kažnjavanja teškog

sinovskog prekršaja: »Tada Tamara uze prašine i posu se njome po glavi,

razdrije haljinu s dugim rukavima koju je imala na sebi, stavi ruku na 340 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 205-206.

205

205

glavu i ode vičući glasno dok je išla. (20) A njezin je brat Abšalom upita:

'Je li možda tvoj brat Amnon bio s tobom? Ali sada, sestro moja, šuti: brat

ti je! Ne uzimaj to k srcu!' Tako je Tamara ostala osamljena u kući svoga

brata Abšaloma. (21) Kad je David čuo sve što se dogodilo, vrlo se

razgnjevi, ali ne htjede žalostiti svoga sina Amnona, koga je ljubio jer mu

bijaše prvorođenac. (22) A Abšalom ne reče Amnonu ni riječi, ni zle ni

dobre, jer je Abšalom zamrzio Amnona što mu osramoti sestru Tamaru«

(2 Sam 13,19-22).

David se teško nosi sa situacijom u svom domu. I sam je počinio

prijestupe za koje vjerojatno znaju njegova djeca, te tako izostaje njegova

reakcija. O Davidovoj slabosti i vjerojatnim razlozima izostanka kazne

Tomić navodi: »Otkriva se Davidova slabost prema djeci. K tome i

svjesnost vlastitog zločina zatvara mu usta da opominje. Teško je

opominjati i kažnjavati ako sami nismo nevini.«341 Kasnije Abašalom

osvećuje svoju sestru Tamaru time što ubija Amnona. Pravovremenom

Davidovom reakcijom daljnje zlo je moglo biti spriječeno, te tako ne bi

došlo do bratoubojstva. Tomić analizira: »Za Amnonovo zlodjelo u Zakonu

je postojala kazna. David je nije primijenio i Abšalom ju je izvršio. Osvetio

je svoju sestru. Ali sada na njemu leži krvna osveta zbog umorstva brata.

Ne preostaje mu drugo nego bijeg«.342 On taj bijeg i poduzima da bi

izbjegao smrtnoj kazni. Začuđuje Davidova reakcija. On vjerojatno ne bi

dopustio Abšalomovo kažnjavanje, no gdje je onda kraj osvete. U

toleriranju nepravde nije rješenje problema, nego samo njegovo

proširivanje. Očita je njegova naklonost starijoj djeci, budući da je već

mislio na nasljednika kraljevstva. Tomić iznosi pomalo humorističnu ali

temeljitu analizu Davidova stanja: »David stade sada plakati i za njim.

Čudan je taj David u svojim starim danima. Zar je postao tako senilan?

Kao da se više ne može kontrolirati. Odviše je osjećajne naravi. Nemoćan

je prema djeci. Misli ih spasiti, a tako ih gubi. … David otkriva slabost

otaca prema starijoj djeci, u koju polažu svu svoju nadu. U Izraelu taj je

nagon posebno snažan. Kod Davida prelazi svaku mjeru. To je još

341 Isti., 210.342 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 212.

206

206

povećano i brigom za nasljednike u kraljevstvu, što je vrlo važno za

kraljevski dom«.343

Iako Sveto pismo to ne navodi, očito je Davidova slabost i izostanak

kazne doprinijelo rastu Abšalomova nepoštovanja prema ocu. Vidi se kako

je on kasnije potkopavao autoritet Davida kao suca i kao kralja s ciljem da

i sam postane kraljem. To je otišlo toliko daleko da je uspio pridobiti srca

Izraelaca te natjerati Davida i vjerne mu podanike na bijeg iz Jeruzalema

kako bi izbjegli predmnijevanu smrt. Kasnije se, pred bitku s Abšalomovim

pristašama, očituje veličina Davida kao kralja i čovjeka, te dolazi do

izražaja njegova očinska figura. Od vođa svojih ljudi traži da se poštedi

Abšalom, a kada on slučajno zapadne u ruke Davidovih ljudi i biva

podmuklo ubijen, on reagira kako bi vjerojatno reagirao i svaki otac koji

ljubi svoje dijete: »Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i

zaplaka; jecajući govoraše ovako: 'Sine Abšalome, sine moj! Sine moj

Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine

moj!'« (2 Sam 19,1). Iz kraljeve reakcije očito je da je on uistinu kralj sa

srcem. U njemu prepoznajemo dobrog oca: »David je već sinu oprostio

grijeh kao i otac u Isusovoj priči o rasipnom sinu. David je ovdje uistinu tip

dobrog i milosrdnog oca«.344 Ovdje Stari zavjet donosi iskreno žaljenje oca

za sinom, iako mu je taj sin radio o glavi, te je to zasigurno najdirljiviji

primjer žaljenja strarozavjetnog oca za sinom. Sve to prikazuje Davidovu

pravu veličinu i očinske osjećaje.

Od tragičnog događaja ubojstva sina Abšaloma, koji je htio svrgnuti

Davida, do idućeg pokušaja nekog od njegovih sinova da postane kraljem

prolazi izvjesno vrijeme. Iz starozavjetnih izvještaja se vidi da je David

sada starac i nalazi se pred koncem života: »Uto se Adonija, sin Hagitin,

pooholi i pomisli: 'Ja ću biti kralj!' Zato nabavi sebi kola i konjanika i

pedeset ljudi koji su išli pred njim. (6) Njegov ga otac za života nije nikad

ukorio niti ga kad upitao: 'Zašto tako činiš?' Bio je, osim toga, stasit i lijep,

a mati ga rodila poslije Abšaloma« (1 Kr 1,5-6).

343 Isto.344 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 233.

207

207

Adonija, budući da je kraljev sin, prisvaja sebi pravo na

prijestolje. Iako je znao njegove nakane, David ne čini ništa. Još jednom je

očita važnost pravovremenog djelovanja u stvarima koje se tiču djece, o

tome Tomić donosi sljedeće: »Otac je prozreo njegove misli, ali nije imao

jakosti da ga opomene. Odviše ga je ljubio, a neuredna ljubav prema djeci

zatvara ocu usta kada bi trebao govoriti«.345 Njegov pokušaj da postane

kraljem osujetili su prorok Natan i Bat-Šeba, Salomonova majka. Oni

vidjevši kako se Adonija sprema postati kraljem poduzimaju inicijativu i

odlaze kralju, te Bat-Šeba podsjeća kralja na zakletvu da će Salomon biti

kralj poslije njega. Inače se ova zakletva, osim na ovom mjestu, nigdje

drugdje ne spominje. Nato dolazi kralju i prorok Natan koji donosi izvješće

kako je Adonija postao kraljem. Tada nije bio zakonom utvrđen red

nasljedstva na prijestolju, te prvorođenstvo nije bilo dovoljno i očekivalo se

da kralj odabere između svojih sinova. Čuvši to David određuje Salomona

za svoga nasljednika, te ga postavlja na prijestolje.

U daljnjem tekstu izvještava se o još jednom bratoubojstvu. Nakon što

je postao kraljem, Salomon oprašta Adoniji pokušaj da postane kraljem, uz

uvjet da ubuduće bude pošten. No, Adonija moli Bat-Šebu da razgovara s

kraljem da mu ovaj dadne Abišagu Šunamku za ženu, jer je kraljevstvo

trebalo pripasti njemu kao starijemu, pa da bar dobije ženu koju traži. Tako

Bat-Šeba, Salomonova majka, odlazi kralju i traži Abišagu Šunamku za

Adoniju. Salomon odgovara: »'Zašto tražiš Abišagu Šunamku za Adoniju?

Traži odmah i kraljevstvo za njega! Jer on je moj stariji brat, a uz njega je

svećenik Ebjatar i Joab, Sin Sarvijin!' (23) Tada se kralj Salomon zakle

Jahvom: 'Neka mi Bog učini ovo zlo i neka mi doda drugo ako Adonija nije

to izrekao danas po cijenu vlastita života! (24) Živoga mi Jahve, koji me

potvrdio i posadio na prijestolje moga oca Davida i koji mi je dao dom kako

je obećao: još danas će Adonija umrijeti.' (25) I kralj Salomom posla

Benaju, sina Jojadina, koji ga udari te Adonija umrije« (1 Kr 2,22-25).

Salomon, nakon što je postao kraljem, stavio je pred Adoniju jasan uvjet

da ga ne pogubi – poštenje, u suprotnom da će ga pogubiti. No, očito to

Adoniji nije bilo dovoljno te on pokušava preko Salomonove majke doći do 345 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 243.

208

208

kraljevstva. Vrijedilo je, naime, pravilo da žena pokojnog ili smijenjenog

kralja daje pravo na nasljedstvo prijestolja, a Adonija je još bio i stariji. Bat-

Šeba je Davidu najvažnija žena, do njezinog mišljenja najviše drži, a ona

koristi svoj dobar položaj. Njezin i Davidov sin Salomon uvelike se razlikuje

od svog oca. Promptno i oštro djeluje protiv svojih protivnika, a u Adonijinu

pogubljenju vidi se da ga je upozorio, tako da tu nema govora o okrutnosti

ili nepravdi, pogotovo kad se uzme u obzir vremenski kontekst. U daljnjim

redcima Tomić donosi karakterizaciju Bat-Šebe i usporedbu Davida i

Salomona: »Bat-Šeba se nije zauzela za Adoniju. Ta, ona vodi posljednje

niti svih spletki na dvoru. Salomonova je presuda njezina najdublja želja:

tako će biti uklonjen i posljednji suparnik njezina sina Salomona. Kralj

posla Benaju, sina Jojadina, zapovjednika tjelesne kraljevske garde, da

izvrši zakletvu. Benaja udari Adoniju te ovaj umrije. U ovom se činu otkriva

značaj mladog Salomona i suprotnost s ocem Davidom. Ovaj se u sličnim

okolnostima ne bi poslužio tako grubima nasiljem. Ali Salomon nije David.

On se otkriva kao poglavar situacije. Nije slabić ni bezvoljan kraljević, kako

su ga zamišljali protivnici. Pun je energije, te se služi svim sredstvima da

postigne svoj cilj, pa makar i izgubio na popularnosti«.346 Sve to daje

naslutiti da će Salomon biti dostojna zamjena svom ocu Davidu, te da će

biti veliki kralj. Salomon se otkriva »kao čovjek koji bez milosrđa i

kompromisa ruši svakog svojeg unutarnjeg protivnika, pa bio mu to i

rođeni brat. Svoje prijestolje utemelji i ukrijepi na sili i krvi. A Istok se

uvijek divio i poštivao silu. Protiv vanjskog neprijatelja ipak se pokazao

slabijim. Nema u njemu ratobornosti jednog Davida«.347

Takozvana Davidova oporuka prethodi starozavjetnom

izvještaju o Adonijinoj smrti. Međutim, bolje ju je smjestiti na kraj govora o

Davidovu očinstvu. Ona ima dva dijela. U prvom David govori Salomonu

sljedeće: »'Sada polazim na put sviju smrtnika. Ti budi hrabar i pokaži se

čovjekom! (3) Slušaj naredbe Jahve, Boga svoga, idi njegovim stazama,

drži se njegovih zakona, zapovijedi, naredaba i njegovih pouka, kako je

zapisano u Zakonu Mojsijevu, da bi uspio u svemu što poduzmeš i svagdje 346 Isti., 264.

347 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 269.

209

209

kamo se okreneš; (4) da bi Jahve ispunio svoje obećanje koje mi je dao:

'Ako sinovi tvoji budu pazili na svome putu, vjerno hodeći preda mnom,

svim srcem svojim i svom dušom svojom, uvijek će jedan od njih sjediti na

prijestolju Izraelovu'« (1 Kr 2,2-4). Prije svoje smrti David opominje svog

sina da vjerno drži Mojsijeve zakone i zapovijeda mu da vrati kako

prijateljima tako i protivnicima ono što su zaslužili.348 Ovdje je naputak

Salomonu kako se treba vladati prema Bogu, te mu je to jedini put

prosperiteta. Vidi se kako David želi svome sinu uspjeh budući da ga tako

svjetuje. Ovo je važno zamijetiti osobito zbog Salomonova kasnijeg otpada.

U drugom dijelu Salomon dobiva uputu kako mu je postupiti

prema ljudima koji su bili prema njemu, Davidu, zli, ali i kako nagraditi

dobre ljude: »'I sam znaš što mi je učinio Joab, sin Sarvijin, kako je učinio

obojici vojskovođa Izraelovih: Abneru, sinu Nerovu, i Amasi, sinu Jetrovu,

kad ih je ubio i time prolio krv u miru kao u ratu te omastio krvlju pojas

oko bokova svojih i obuću na nogama svojim. (6) Ti postupi po svom

razboru i ne daj da mu sijeda kosa mirno počine u Podzemlju. (7) A

sinovima Barzilaja Gileađanina vrati ljubav: neka budu među onima koji

jedu za tvojim stolom jer su mi pomogli kad sam bježao pred tvojim

bratom Abšalomom. (8) Pred sobom imaš Šimeja, sina Gerina,

Benjaminovca iz Bahurina, koji me užasnim kletvama proklinjao onog dana

kad sam bježao u Mahanajim. Ali mi je on sišao u susret na Jordan i zakleh

mu se Jahvom: 'Neću te pogubiti mačem.' (9) Ali mu ti toga ne opraštaj, jer

si čovjek razborit, i već ćeš znati kako treba da postupiš te mu sijedu kosu

s krvlju u Podzemlje spremiš'« (1 Kr 2,5-9). David do samog kraja postupa

pravedno i želi se pobrinuti da oni koji su učinili zlo budu zasluženo

kažnjeni. Ne dopušta da krv pravednika ostane neosvećena, te, što je još

važnije, ne zaboravlja dobro koje mu je učinjeno, što se u ljudi lako

zaboravi. Dobra koja je David za života učinio uvelike nadilaze njegove

slabosti. Imao je znatno više vrlina nego mana, što je predaja ispravno

vrednovala. Na najbolji način to izriče Tomić: »Biblijska predaja baca u

zaborav njegove grijehe i slabosti. Ostat će uzor ljepote349, snage,

348 Georg Hentschel, 1 Könige, (Die Neue Echter Bibel), Kommentar zum Alten Testament mit der Einheitsübersetzung, Echter Verlag, Würzburg 1994., 26.349 Svoje viđenje te ljepote prenio je Michelangelo Buonarroti kipom Davida.

210

210

odvažnosti, blagosti, dobrote, nježnosti prema prijateljima i sinovima, što

često ide do slabosti«.350 Kraljevstvo Davidova vremena bilo je na vrhuncu,

nakon njega ima tendenciju pada. Ne čudi što su Izraelci oduvijek težili

ostvarenju takve države. Rebić navodi: »Jedinstvena država koju je on

stvorio u Palestini ostaje ideal za Izraelce«351, a kasniji naraštaji ga pamte

kao pobožna kralja kojemu je poradi njegove pobožnosti kraljevsko

prijestolje zauvijek dano u baštinu (1 Mak 2,57).

4. OČINSTVO U KASNIM BIBLIJSKIM SPISIMA

Među kasnim biblijskim ocima svakako treba izdvojiti i prikazati

uzornog, produhovljenog oca, velikog dobročinitelja i velikog molitelja

Tobita. Već sama terminologija tob, tobit, Tobija označuje milosrđe i

dobrotu. U istoj literaturi povijesnog karaktera na početku makabejskog

razdoblja i kasnije hazmonejske dinastije stoji pravovjerni i hrabri Matatija,

otac makabejskih junaka Jude, Jonatana i Šimuna.

4.1. TOBIT (Tob)

Između starozavjetnih očeva Tobit zasigurno zaslužuje da bude

posebno istaknut. Vidi se da je njegova prvotna briga oženiti sina prije

svoje smrti i podići davno ostavljeni novac, kako bi sinu osigurao

prosperitet. On je pobožan i brižan otac. Uzoran je otac kao što je i uzoran

čovjek, te u cijelom izvješću, odnosno knjizi, o njemu se ne nalazi ništa

lošeg. Prototip je pravog vjernika koji djeluje iz vjere, te se ne zadovoljava

samo pukim slovom zakona. Komentar Jeruzalemske Biblije izvještava u

čemu se sastoji njegova pobožnost: »Tobijina pobožnost nije toliko u

razmišljanju o Zakonu Božjem (usp. Ps 119, itd.), koliko u dijeljenju

milostinje, pokapanju mrtvih, hodočašćima, plaćanju desetine, itd«.352 I

dok ostale prikazane očeve prate mane i pogreške, on gotovo da može biti

uzor kako očinstva tako i čovještva. Njegova situacija podsjeća na Jobovu,

te je tako i njegova vjernost Bogu nakon što ga je zadesila nesreća u

njegovoj pravednosti na liniji Jobove patnje. Navodi se kako je imao samo

350 Celestin Tomić, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 248.351 Adalbert Rebić, Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972., 65.352 Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz "La Bible de Jérusalem", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., 519.

211

211

jednog sina – Tobiju: »Kad postadoh zreo čovjek oženih se Anom,

djevojkom iz svog plemena, i dobih s njome sina Tobiju« (Tob 1,9).

Kako je Tobit u svojoj pravednosti oslijepio, njegova je žena pored

brojnih poslova u kućanstvu morala zarađivati tkanjem i predenjem, tako

da su s vremenom osiromašili. Kada je jednom povrh svoje plaće dobila i

jare Sara ga dovodi kući, a Tobit, ne vjerujući joj i mislivši da je ukradeno,

zahtijeva od Sare da ga vrati. Posvađavši se, Sara prekorava Tobita što je

unatoč svojoj pravednosti u takvoj nezavidnoj situaciji (2,14), te ju se tu

može usporediti s Jobovom ženom (Job 2,9). Nakon molitve Tobit se

prisjeća da je u prošlosti pohranio novac kod novčara, novac koji im je

sada prijeko potreban, tako da odlučuje uz prošenje žene poslati svoga

sina po taj novac.

Ovdje je prikaz još jedne naizgled očajne situacije, koja se isprepliće s

Tobitovom, budući da i Tobit i Sara mole Boga za smrt: »U isto je vrijeme

Sara, kći Raguelova i Ednina, molila u Ekbatani da je Bog uzme jer je

zloduh Hasmodej u svakoj svadbenoj noći bio ubio već 7 njezinih muževa.

Vlastita sluškinja optužila ju je da je ona svoje muževe pobila i još joj je

zlurado poručila da nikada ne nađe muža i nema potomstva. Sara odluči

ubiti se, ali je zbog voljena oca promijenila odluku«.353 Kasnije se vidi u

čemu im se životi ponovno isprepliću, te kako će im molitve biti uslišane

na potpuno drugi način nego su oni to očekivali.354 Autor ističe radikalnu

međuovisnost svih ljudi. Djevojka je spašena kao članica obitelji; Izraelac

je spašen kao član Božjeg naroda. Nitko nije spašen sam! Sara je također

veoma svjesna svoje dužnosti kao nasljednice obiteljskog imena i

vlasništva.355

Tobit, budući da šalje Tobiju da zaprosi ženu i po novac, daje mu i niz

savjeta, koji bi se mogli nazvati duhovnom oporukom, ali tu su i upute za

život. Zbog opsega navodi se samo zadnji dio kojeg Tobit zaključuje

uputom prema Bogu i poslanju: »U svakoj prilici hvali Gospoda Boga i moli

ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe. Jer

353 Nikola Hohnjec, Umijeće Biblijske mudrosti, Egzegetsko-teološki uvod u knjige i sadržaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001., 48.354 Usp. Isto.355 Demetrius R. Dumm, Tobit, u: Raymond E. Brown, … (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968., 622.

212

212

nijedan narod ne posjeduje mudrosti: Bog je onaj koji udjeljuje svako

dobro, ponižava kako hoće, sve do dna carstva mrtvih. Sjeti se, sine, mojih

pouka: neka ti se nikada iz srca ne izbrišu. (20) A sada ću te, sine, uputiti

glede onih deset srebrnih talenata koje sam pohranio u Gabaela, sina

Gabrijeva, u Ragesu Medijskom. (21) Ne plaši se, sine, što smo osiromašili.

Bit ćeš bogat budeš li se bojao Boga, klonio se svakoga grijeha i vršio ono

što je Bogu milo« (Tob 4,19-21). Ovim naputkom Tobit upućuje Tobiju

Bogu, jer on jedini daje sve ono što je potrebno, i sve od njega dolazi.

I dok prvi dio Tobijine knjige protječe u napetosti i neizvjesnosti, drugi

dio je sretno oslikan, te je prisutna radost radi sretno razriješene Tobitove

i Sarine nesreće. Pred svoju smrt Tobit daje posljednje savjete sinu Tobiji,

jer otac skrbi za sina. Oporuke se razlikuju jedino u naglasku, stavljanju

akcenta na ono što pojedini otac smatra bitnim. Tobit na kraju svoga

života savjetuje sina da se sa svojom obitelji preseli u Mediju gdje će neko

vrijeme biti mir, a Niniva da će biti razrušena, kao i Jeruzalem i hram, te da

narod očekuje progonstvo. Govori mu također kako će nakon toga doći

vrijeme povrata iz progonstva i gradnje hrama, no ne više onakvoga kakav

je nekad bio, sve dok se ne ispuni određeno vrijeme. Nakon toga će

uslijediti znatniji povratak iz krajeva progonstva i podizanje Jeruzalema s

velikim počastima, a hram da će tek tada biti sazidan od nadasve vrijedne

građe. Navodi mu još da će se u to vrijeme narod uistinu obratiti, te da će

se bojati Boga i samo njega hvaliti. Završno ga upućuje: »Ti pak drži zakon

i zapovjedi, budi milosrdan i pravedan da ti bude dobro. Časno me

pokopaj, a uza me pokopaj majku svoju. Poslije toga ne ostani više ni

jednog dana u Ninivi. (10) Sinko moj, razmotri što Aman učini Ahikaru koji

ga je uzgojio: iz svjetla baci ga u tamu i tako zlim plati dobro njegovo. Ali

Ahikar bje spašen, a onoga stiže zaslužena kazna: siđe on u tminu. Ahikar

dijeljaše milostinju i spasi se od smrtonosne zamke koju mu onaj priredi; u

zamku Aman pade i poginu. (11) Dakle, sinovi moji, vidite kakvu snagu

ima milostinja i kako pravda spašava« (Tob 14,9-11).

Tobitove očinske upute Tobiji pojašnjavaju sljedeći redci. Očita je

konstanta očinske brige, te vlastiti primjer samog oca kao i negativni,

Tobiji poznati primjer rođaka: »Tobija nakon smrti oca i majke mora

213

213

ostaviti Ninivu. Tobit ga podsjeća da drži zakon i zapovijedi, da bude

milosrdan i pravedan. Milostinja ima veliku snagu, pravda spasava, a daje

mu primjer nećaka Ahikara, koji je svom dobročinitelju vratio dobro zlim i

iz svijeta ga bacio u tamu, pa ga stigla zaslužena kazna«.356

Ova knjiga sretni je primjer važnosti i veličine obitelji jer daje prikaz

životnih poteškoća koje su sretno razriješene. O tome zanosno pište

Tomić: »Tobijina knjiga je 'pjesma nad pjesmama' obitelji. Ozbiljnost,

ljepota, sreća zrače iz ove knjige koja tako uzvišeno govori o obitelji kao

savezu i u njoj vidi ispunjenje čovjekove sreće, oazu sigurnosti i mira«.357

Očito nam je kako su očevi koji su uistinu živjeli svoju vjeru bili

senzibilizirani za Božju riječ, a time i za ono što se ima dogoditi, te se vide

plodovi vjere koji su već za ovoga života djelotvorni.

4.2. MATATIJA (1 Mak 2)

Za Matatiju se mora reći kako je on prije svega vjernik, te kako sva

negova djela proizlaze iz čvrste vjere i revnovanja za pravovjerje. Radi

vjernosti mijenja i mjesto stanovanja. Sa svojom obitelji odlazi iz

Jeruzalema, u kojem su nevjerni Židovi većinom pristali na helenizaciju, u

grad Modin. Poput njega su i njegovi sinovi, te se iz starozavjetnog

izvješća vidi da je Matatijina vjernost općepoznata kod naroda, te on

predstavlja stup vjere izraelskog naroda. Usprkos benificija koje kralj nudi

pravovjernom Matatiji i njegovim sinovima oni ustraju u svojoj vjernosti:

»Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od

njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama,

(20) ja i moji sinovi i sva braća moja slijedit ćemo Savez otaca svojih. (21)

Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. (22) I zato ne možemo

poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni

ulijevo« (1 Mak 2,19-22). Kralj nastoji kojekakvim nagradama pridobiti

utjecajnije i časnije ljude u narodu, no ovdje nailazi na otpor.

Matatija ima: »Pet sinova: Ivana prozvana Gadi, (3) Šimuna prozvana

Tasi, (4) Judu prozvana Makabej358, (5) Eleazara prozvana Avaran, Jonatu

prozvana Afus« (1 Mak 2,2-5). Iz ranijeg navoda vidi se kako su njegovi

356 Celestin Tomić, Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 126. 357 Isti, 127.358 Po Judi je cijela obitelj dobila ime Makabejaca (1 Mak 3 – 9).

214

214

sinovi jednodušno pristali uz njega. Tomić o slijedu vodstva nakon

Matatijine smrti kaže sljedeće: »Nakon Matatijine smrti, vodstvo će redom

preuzimati Juda, pa Jonatan i Šimun«.359

Matatija upućuje svoje sinove kako im je živjeti. To je za sinove

zasigurno imalo veliku važnost, budući da su oni te upute nastavili živjeti,

te su znali kako ih otac dobro poznaje i želi im dobro. Tomić ukazuje i na

sličnost Matatijine oporuke sa starim oporukama otaca: »Matatija prije

svoje smrti ostavlja oporuku nadahnutu starim oporukama Jakova, Mojsija

i Davida (Post 49; Pnz 33; 1 Kr 2,1-9)«.360 U oporuci govori sinovima kako

se narod pokvario, te je nastalo doba razdora i gnjeva. Upućuje ih da se

gorljivo zauzmu za Zakon, te izlože svoje živote za savez otaca. Savjetuje

neka se spominju djela što ih izvršiše njihovi oci kroz povijest, te kako će

time steći veliku slavu i besmrtno ime. Navodi im primjere vjernih otaca,

te završno upućuje: »Razmotrite i vidite iz koljena u koljeno: svi koji se u nj

uzdaše ne poklekoše nikada. (62) Ne strašite se prijetnja grešnikovih, jer

slava bezbožnikova za gnojište je i za hranu crvima. (63) Danas se visoko

diže, sutra ga već naći ne možeš: u prah svoj se vratio, propale mu

osnove. (64) Junaci mi, djeco, budite; Zakona se čvrsto držite da se u njem

proslavite. (65) Evo vam Šimuna, brata vašega: znam ga, čovjek je

razuman; slušajte ga uvijek, on će vam biti otac! (66) Juda Makabej,

poizbor junak od svoje mladosti, bit će vam vojskovođa i zapovijedat će u

ratu protiv pogana. (67) Skupite oko sebe sve koji vrše Zakon i osvetite

svoj narod. (68) Milo za drago vratite poganima i držite se propisa

Zakona.' (69) Tada ih Matatija blagoslovi i bi pridružen svojim ocima. (70)

Umro je u godini sto četrdeset i šestoj; sahraniše ga u grobnici otaca

njegovih u Modinu. Oplakao ga je sav Izrael« (1 Mak 2,61-70).

Prikaz smrtne postelje podsjeća na Jakovljev oproštaj (Post 49) i

Mojsijev odlazak (Pnz 33). Sadržaj prijelaza je doduše bliži Sir 44-50,

Pohvala predaka. Matatija se prisjeća vjere Abrahama (Post 22), Josipa

(Post 39), Pinhasa (Br 25), Jošue (Još 1), Kaleba (Br 13), Davida (2 Sam 7),

Ilije (1 Kr 18; 2 Kr 2), Hananije, Azarje, Mišaela (Dn 1,6) i Daniela (Dn 6).

359 Celestin Tomić, Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 78.360 Celestin Tomić, Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 79.

215

215

Heroje vjere treba častiti,361 na što ukazuje i autor prve knjige o

Makabejcima.

Vrlo je izraženo herojstvo, čast i, povrh svega, vjera Matatije i njegovih

sinova. Biblijski pisac »želi posvjedočiti osjećaje koji nadahnjuju heroje

otpora: spomen i vjera otaca, vjernost predaji i revnost za Zakon i Savez,

volja da se osveti narod, pa ako je potrebno i silom doći do svojih

prava«.362 Kad se Matatiju usporedi s njegovim sinovima vidi se kako ga

sinovi nadilaze u herojstvu i pravednosti, napose Juda Makabejac u svojim

pothvatima: »Izvještaj o Judinim pothvatima počinje pohvalom Judi. Tu se

Juda slavi kao spasitelj domovine. Poput diva, on se u oklop obukao;

svojim djelima ravan je lavu. Spasenje se posrećilo njegovoj ruci. Dok je

vijeka, blagoslivljat će se uspomena na njega (1 Mak 3,3-9)«.363

Svi Matatijini sinovi pogibaju nastavljajući očev nalog i braneći vjeru

otaca. Posebno se u hrabrosti istaknuo Juda: »'Ne, toga neću nikad učiniti

da od njih bježim. Ako nam je došlo vrijeme, poginimo junački za svoju

braću i ne ostavljajmo ljage na svojoj slavi!' (9,9-10). I zametne bitku.

Zemlja se tresla od bojnog tutnja. Juda napadne desno krilo, gdje je bio

Bakid, i potisnu ga, ali lijevo krilo vojske napadne ga s leđa. Zametne se

ogorčena borba i Juda je pao, a ostali se razbjegli«.364 Njega je kao junaka

za vojskovođu pred svoje sinove postavio i Matatija na svojoj samrti, te se

u izvješću o njegovoj pogibiji vidi izvrsno poznavanje vlastitih sinova.

5. OČINSTVO U EVANĐELJIMA

Kod evanđelja valja napomenuti da se daje samo perspektiva i

usporedba sa starozavjetnim očinstvom, i to u Lukinoj prispodobi o

izgubljenom sinu (15), te u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi koja stoji u

Ivanovom evanđelju (17).

Isusovo javno djelovanje na liniji je starozavjetnih proroka, te je to

najvidljivije u njegovom odnosu prema Bogu, o kojem govori služeći se

361 Neil J. McEleney, 1 – 2 Maccabees, u: Raymond E. Brown, … (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968., 468.362 Celestin Tomić, Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 79.363 Celestin Tomić, Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 79-80.364 Isti., 87.

216

216

prispodobama. O sličnosti Isusa i proroka Dugandžić piše sljedeće: »U

svome ponašanju i govoru Isus iz Nazareta najsličniji je starozavjetnim

prorocima, pogotovo kad je u pitanju njegov odnos prema Bogu. Isus o

njemu uvijek govori jednostavno i konkretno, služeći se ... usporedbama iz

života. ... I, kao što su proroci, zbog svoje oštre kritike svakog praznog

formalizma koji je zaboravljao Božju volju i njegovu čast, dolazili u sukob s

čuvarima postojećeg stanja, koji su sebi stvarali sliku Boga koja im je

odgovarala, tako i Isus izaziva gnjev pismoznanaca i farizeja, čuvara

Zakona i učitelja ćudorednog ponašanja. ... Može se reći da je uvijek u

pitanju spor oko pojma i slike Izraelova Boga koju Isus želi na nov način

ponuditi svojim slušateljima, a u kojoj ne dominira Božja uzvišenost i sila,

strogost i sudačka pravednost, nego blizina, milosrđe i očinska

dobrota«.365 U prispododbama vidljivo je već sada Božje lice. One odišu

apologetskim nabojom prema grešnicima. U svezi s tim Tomić navodi:

»Prispodobe su obrana ... Isusova postupka prema grešnicima. ... Ipak,

smireno i pozitivno iznose neizmjerno Božje milosrđe, važnost obraćenja

za spasenje, radost što stvara obraćenje ... grešnika«.366

5.1. IZGUBLJENI SIN367 (Lk 15)

Iako je ovaj naslov uvriježen, analizom teksta dolazi se do znatno

prikladnijeg naslova, koji mnogo više govori o samoj prispodobi, te je isto

tako mnogo pozitivniji. Tomić navodi prikladniji naziv same prispodobe uz

obrazloženje: »Obično se naziva prispodoba o izgubljenom sinu, ali u

prispodobi su dva sina u pitanju. Stoga drugi kažu da je to prispodoba o

'dvama sinovima'. Najprikladnije je reći da je to prispodoba o milosrdnom

ocu, koji je u središtu i jezgra te prispodobe«.368 Luka donosi priču o

dvama sinovima od kojih mlađi zatraži od oca svoj dio imanja, te pošto ga

dobije otputova u daleku zemlju gdje živi razvratno. Kada je sve potrošio

nastaje glad u cijeloj zemlji, te i on počinje oskudijevati. Nastojeći se

prehraniti zapošljava se kod jednog od žitelja kako bi, pasući svinje

365 Ivan Dugandžić, Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003., 8.366 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta – Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 309.367 Rembrandt Hermensz van Rijn u slici »Povratak rasipnog sina« iz 1668. godine.368 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta – Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 310.

217

217

preživio s onim što one jedu, no navodi se kako mu je i toga nedostajalo.

Nakon svega odlučuje poći ocu i zamoliti da ga primi među najamnike. I

dalje Luka piše: »Usta i pođe svome ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga

otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. (21) A sin će

mu:' Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati

se sinom tvojim.' (22) A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu

i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! (23) Tele ugojeno

dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo (24) jer sin mi ovaj

bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti. (25)

A stariji mu sin bijaše u polju. Kada se na povratku približio kući začu

svirku i igru, (26) pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. (27) A

ovaj će mu: 'Došao tvoj brat, pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina

zdrava dočeka.' (28) A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane

ga nagovarati. (29) A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne

prestupih tvoju zapovijed, a nikada mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima

proveselim. (30) A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije

tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' (31) Nato će mu otac: 'Sinko, ti si

uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. (32) No trebalo se veseliti i radovati

jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'« (15,20-32).

Prispodoba započinje sasvim običnim izvještajem o tome kako je neki

čovjek imao dvojicu sinova. Iz toga se ne vidi povijest odnosa oca i sinova,

te eventualni razlozi koji bi naveli mlađeg sina da onako postupi. Na toj je

liniji razmišljanja Lujić kada piše: »Odmah upada u oči da nedostaju

pojedinosti u opisu zajedničkog života, jer to očito nije važno za daljnji

tijek pripovijedanja«.369

Neobično je što je mlađi sin zatražio svoj dio za očeva života. Postojala

je mogućnost da otac i za svoga života razdijeli svoje imanje, te je bila

očita važnost i favoriziranje prvorođenstva: »Otac može za svoga života

razdijeliti svoje imanje (Sir 33,20-24; Pnz 21,17; Lev 25,23). Po zakonu

starijem pripadaju dvije trećine, mlađemu jedna trećina«.370

369 Božo Lujić, Povratak u slobodu ljubavi, Kako od nadničara postati sin?, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000., 108.370 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta – Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 310.

218

218

Mlađi sin nakon samo nekoliko dana odlazi u daleku zemlju, te tamo

živi razvratno dok nije potrošio sva dobra koja je imao. Nakon toga je

primoran, da bi preživio, zaposliti se i izvještaj govori što on radi (15,15).

Očita je krajnja bijeda s kojom se suočava, vjerojatno bi si našao bolji

posao da je bio u mogućnosti, ali je čuvanje svinja na ispaši jedino njemu

dostupno, iako se ne pokazuje dovoljnim niti za preživljavanje. Tomić

pojašnjava stupanj bijede mlađeg sina: »Krajnje je poniženje za Židova

pasti svinje, uvijek je u stanju obredne nečistoće. A znak je krajnje bijede

što se nije mogao ni rogača nasititi«.371

Nakon suočavanja, kako se vidi, s krajnjom bijedom i poniženjem zbog

gladi, rađa se u njemu sasvim razumljiva želja za povratkom, jer zna da je

i najamnicima njegova oca bolje nego njemu, oni imaju kruha na pretek

(15,17). Nemogućnost golog preživljavanja tjera mlađeg sina na temeljito

premišljanje vlastite situacije. Njegov je položaj nezavidan, no postaje

svjestan svoje krivnje i prisjeća se uvijek prisutne očeve dobrote. Tako se

rađa i odluka o povratku svome ocu. O tome Tomić navodi: »Ovdje

otkrivamo duhovni put izgubljenog sina. Polazi od svoje bijede i dolazi do

priznanja grijeha; prisjeća se obilja svakog dobra u kući oca i njegove

dobrote, uočava materijalnu i duševnu udaljenost te priznaje svoj grijeh.

'Sagriješih protiv Boga i pred tobom!' Priznaje grijeh kao i David. U čemu

je njegov grijeh? Nije u tome što je tražio svoj dio, već što je spiskao

dobra oca živeći razvratno, što je potražio lažnu slobodu, bježeći od oca,

kao Adam pred Bogom. Od ispitivanja savjesti dolazi do odluke da ode k

ocu, spreman prihvatiti svaku pokoru koju mu dade, da ponovo nađe

istinsku slobodu, svoje dostojanstvo čovjeka i djeteta takvog oca. U njemu

sada iskrsne istinita slika oca koju je bio izobličio i raskidao«.372

I vidi se, nakon što je donio odluku, kako odlazi ocu, te kako ga otac

dočekuje. Slijede sinove riječi: »Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom!

Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim« (15,21). Očita je očeva

duhovna veličina koja iznenađuje samog čitatelja. To se vidi već kod

raspodjele dobara, budući da nije odbio sinov zahtjev, no ovdje zadobiva

371 Isti., 311.372 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta – Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 311.

219

219

potpunu širinu. U svezi s tim Tomić piše: »I tu ga otac prekida. Naloži

slugama da brzo iznesu najljepšu haljinu i da ga obuku, što znači da se

vraća u dostojanstvo sina; da mu stave prsten (pečatnik) na ruku, znak

dostojanstva i povjerenja; da mu stave na noge obuću, znak slobode, jer

robovi ne nose obuće. K tome, naređuje da se zakolje ugojeno tele, koje

se čuva za najsvečanije obiteljske svećanosti, da se pogoste i vesele.

Razlog: 'Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I

stadoše se veseliti. U židovstvu 'mrtav' je bezbožnik, u Novom zavjetu

onaj koji nije našao put u Kraljevstvo, koji nema udjela u životu uskrslih,

koji daje Isus«.373

Na kraju se vidi reakcija starijeg sina koji je uvijek uz oca i koji mu je

poslušan, no opravdano je pitanje je li to poslušnost srca? O tome najbolje

govori Tomić: »U starijem sinu otkrivamo 'pravednika' Izraela, koji se buni

što je otac pokazao ljubav i priredio gozbu za grešnika. Ovi misle da kuća

pripada njima, i da oni samo imaju pravo na Očevu ljubav. Otac otkriva da

se Božja logika ne temelji na zaslugama (imao bi tada stariji više prava)

nego na ljubavi (koju mlađi više treba); služenje Bogu ne smije biti zbog

nekih pritajenih nada, sebeljublja, naplate, nego iz ljubavi. Otac želi

osloboditi starijeg sina od uskih poimanja, da ga otvori ljubavi koja se

otkriva u zajedništvu i suživotu. Zato otac ističe da ovaj izgubljeni i nađeni

sin nije samo njegov sin, nego i 'tvoj brat'. Ako ga ne želiš takvim

prihvatiti, nemaš udjela na mojem životu radosti i milosti«.374

Upravo je Božje milosrđe ono što zadivljuje u ovoj prispodobi, te

svakako pruža nadu i sigurnost, toplinu i mir. Nakon očevog milosnog

manifesta ostaje zbunjen ne samo mlađi sin, nego i stariji, koji je

pravedan. U svezi s tim Tomić piše: »Bog je ljubav koja traži izgubljeno,

mrtvo, da to oživi i da prigrli u svoj naručaj. Božja ljubav ne mjeri život

svoje djece kroz uteg naših djela i zasluga, nego kroz svoje milosrđe i

praštanje. Inače nitko se ne bi spasio. Njegova je radost pomoći Onima

koji su zalutali ili su u opasnosti da se izgube. Ljubav Božja je otajstvo

koje ni grešnik (mlađi sin je iznenađen postupkom oca) ni 'pravednik'

373 Isto.374 Isti., 312.

220

220

(stariji sin) ne shvaća. Tko odbija tu sliku Boga ljubavi, odbija istinitog

Boga i stvara idola po svojoj grešnoj ili 'pravedničkoj' farizejskoj slici«.375

Središnji dio Lukine prispodobe jest upravo ljubav oca u kojoj

otkrivamo Boga, a ne obraćenje izgubljenog: »Luka ne inzistira na

osjećajima kajanja, u središtu nije obraćenje izgubljenog sina nego ljubav

oca. A to se vidi iz sljedećeg. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda,

ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. Otac otkriva kakav je Bog,

da je milosrdan i blag, pun nježnosti i praštanja (Iz 54,8; Jr 31,2 …).

Potrčati je neobično za istočnjaka, a izljubiti ga, znak je praštanja. Otac mu

oprašta i prije nego mu izreče svoju ispovijed«.376

Drugotni naslov u potpunosti opravdava svoje postojanje, milosrdni

otac nalazi se u središtu i upućuje nas na Boga Oca. O tematici ove

prispodobe Rebić navodi: »Glavne su teme ove prispodobe neizmjerna

Božja ljubav koje je ovaj zemaljski otac slika i odraz, obraćenje, oproštenje

grijeha i velika Božja radost nad jednim obraćenim grešnikom. Osim toga

prispodoba sadrži i skrivenu kristologiju, jer njome Isus pokazuje da se

prema ljudima ponaša jednako tako i Bog: on zove grešnike na obraćenje,

oprašta im grijehe, ide k njima na gozbu«.377

Isus u prispodobi otkriva Boga koji traži čovjeka, i zapravo su svi

izgubljeni ako on ne učini taj prvi korak. Prema ljudskom poimanju njegovo

je ponašanje nerazborito, upravo suprotno ljudskom ponašanju i načinu

mišljenja. Kušar rezimira prispodobu govorom o ljubavi: »Prispodobe …

imaju zajedničku istu misao: da je Božja dobrota prema izgubljenima,

grešnicima, unesrećenima i nevoljnicima nezamislivo velika, upravo

bogovelika. Prema ljudskom poimanju Božje bi se ponašanje moralo

smatrati nerazboritim, ludim. Nijedan razborit čovjek ne postupa kao

Isusov Bog, a kamoli onaj Bog za kojeg su farizeji mislili da ga poznaju. ...

Drugim riječima, Božja ljubav prema grešnicima i odbačenima uključuje i

one koji se drže pravednima i po svojim djelima opravdanima, one koji su

ostali kod kuće i koji su 'zdravi'. Ta ljubav o kojoj Isus priča u spomenutoj

375 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta – Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 312.376 Isti., 311.377 Adalbert Rebić, »Čovjek neki imao dva sina«, Bogoslovska smotra 69 (1999) 2

221

221

usporedbi primjer je koji rasvjetljuje položaj svakog čovjeka pred

Bogom«.378 Upravo je u toj nerazboritoj, ludoj ljubavi oca puna vrijednost

ove prispodobe.

5.2. VELIKOSVEĆENIČKA MOLITVA (Iv 17)

Velikosvećenička molitva pripada u pouku apostolima. Riječ je o

Isusovoj pouci o njegovom i našem zajedničkom nebeskom Ocu:

378 Stjepan Kušar, Bog kršćanske objave, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001., 71-72.

222

222

»Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (2) i da vlašću

koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao.

(3) A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga

si poslao – Isusa Krista. (4) Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje

si mi dao izvršiti. (5) A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom

koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. (6) Objavio sam ime tvoje

ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su

tvoju sačuvali. (7) Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao (8) jer

riječi koje si dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam

od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. (9) Ja za njih molim; ne

molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. (10) I sve moje

tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. (11) Ja više nisam u svijetu,

no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu

koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. (12) Dok sam ja bio s njima, ja sam

ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan on njih ne

propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. (13) A sad k tebi idem i

ovo govorim u svijetu, da imaju puninu moje radosti u sebi. (14) Ja sam im

predao tvoju riječ, a svijet iz zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam

od svijeta. (15) Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od

Zloga. (16) Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. (17) Posveti

ih u istini: tvoja je riječ istina. (18) Kao što ti mene posla u svijet tako i ja

poslah njih u svijet. (19) I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu

posvećeni u istini. (20) Ne molim samo za ove nego i za one koji će na

njihovu riječ vjerovati u mene: (21) da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u

meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti

poslao. (22) I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao

što smo mi jedno – (23) ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno

da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. (24)

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom:

da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka

svijeta. (25) Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi

upoznaše da si me ti poslao. (26) I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću

223

223

očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima« (Iv

17,1-26).

Ova najveća zabilježena Isusova molitva zapravo je njegova

oporuka. Iz nje je razvidno kome Isus odlazi nakon smrti. Vidljivo je i da

uvriježeni naziv ove molitve ne odgovara njezinom sadržaju. Porsch o

tome navodi sljedeće: »Situaciji rastanka, a također sadržaju i strukturi

govora (odnosno, literarnoj književnoj vrsti 'oporuke') odgovara da onaj tko

se rastaje radi smrti svoj pogled još jednom usmjeri prema onome kome

odlazi. Tako i u Ivanovom evanđelju nakon oproštajnih govora slijedi

oproštajna molitva. Glavni sadržaji oproštajne molitve ponajprije su

'podnošenje računa' o ispunjenju naloga i molitva za one koji ostaju, pri

čemu su bitni ciljevi osiguranje kontinuiteta djela i očuvanje onih koji

ostaju.«379

U njoj je prikazan čitav značaj Isusova života i poslanja. Vawter

za ovu Isusovu molitvu piše sljedeće: »Kao što bi mogli i očekivati, ova

molitva sumira značaj Kristova života«.380 Glavna misao koja prožima

molitvu jest proslava Sina koji svojom proslavom proslavlja Oca, te se vidi

učinak te proslave na sudbinu vjernika. Za to dalje Porsch navodi: »Glavni

događaj ovog časa je Isusova proslava koja se ostvaruje u trenutku

njegove smrti. Isus prema tome, započinje molitvu s osnovnom molbom za

svojom proslavom s kojom je nerazdvojivo povezana Očeva proslava. Ova

molba za međusobnom proslavom ujedno je sažeti kratki oblik cjelokupnog

događanja, jer je to molba za dovršenje onoga što je Otac po Sinu – svome

Izaslaniku – učinio i Sin u Očevo ime (tj. po nalogu i po opunomoćenju). S

time dolazi do izražaja također učinak proslave na sudbinu vjernika«.381

Ova molitva otkriva smisao Isusove žrtve, te je ovdje vrhunac

zajedništva i prisnosti Oca i Sina. O tome Tomić donosi: »Isusova molitva

savršeno otkriva smisao posljednjeg Isusova čina, njegove žrtve, i

neizmjernog dara za ljude. Nazvana je »razgovor s Ocem« (Ivan

379 Felix Porsch, Ivanovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002., 150. 380 Bruce Vawter, The Gospel According To John, u: Raymond E. Brown, … (Uredili), The

Jerome Biblical Commentary, Volume II, The New Testament and topical articles,

Engelwood Cliffs, New Jersey 1968., 456.381 Felix Porsch, Ivanovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002., 151.

224

224

Hrizostom). Njegova prisnost i zajedništvo s Ocem dolazi ovdje do vrhunca,

i svaki može lako zaključiti tko je on«.382

Starozavjetnu sliku Boga kao oca Isus je svjesno preuzeo, te

ona postaje temelj njegova poslanja. U njoj se ocrtava njegov prisan odnos

prema Bogu, a to je najočitije iz činjenice da je riječ uzeta upravo iz

rječnika djece. Dugandžić pojašnjava Isusovo nazivanje Boga ocem

sljedećim riječima: »Isus, nazivajući Boga ocem, svjesno preuzima

starozavjetnu sliku Boga kao oca koja u židovstvu nije bila naišla na šire

prihvaćanje i čini je temeljem svoga poslanja. Ta riječ uzeta je iz riječnika

djece koja njome tepaju svom ocu i najbolje bi je bilo prevesti s »tata« ili

»tatica«. Zato ona odražava Isusov neposredan i prisan odnos prema

Bogu, odnos pun povjerenja i ljubavi. Zanimljivo je da sve svoje molitve

koje su nam zabilježili evanđelisti – Isus započinje s »Abba« - Oče, osim

njegove potresne molitve na križu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me

ostavio?« Lako je odgovoriti i zašto, ako znamo da to nije Isusova molitva

nego Ps 22 koji je u židovstvu bio poznat kao molitva pravednika u nevolji,

koju je Isus poznavao«.383 Time se dobija potpunija slika Isusova obraćanja

ocu.

6. BOŽJE OČINSTVO

Upravo očinstvo ocrtava odnos koji je Bog htio uspostaviti s izabranim

narodom. Ono najavljuje kako prisne Božje namisli tako i izvanjsku zaštitu,

nije lišeno niti aluzije na rađanje, te je potvrđeno u odnosu na stvaranje.

Vezano je i uz otkupljenje, te također označava nadmoćnost i podsjeća na

božansku uzvišenost. O tome Galot piše: »Očinstvo izražava ljudske

odnose koje je Bog htio uspostaviti s narodom. ... Taj način objavljuje

prisne Božje namisli, koje objašnjavaju njegovo izvanjsko zaštićivanje.

Premda smješten na afektivnu razinu, nije posve lišen svake aluzije na

rađanje, ... Nadalje, očinstvo je potvrđeno u odnosu na stvaranje: 'Pa ipak,

naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku

tvojih' (Iz 64,7; usp, 45,10). Ovo je povezano i uz otkupljenje: 'Jahve, ti si

naš Otac, Otkupitelj naš – ime ti je oduvijek' (Iz 63,16). Očinstvo označuje 382 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta – Gospodin slave, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1992., 129.383 Ivan Dugandžić, Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003., 9.

225

225

nadmoćnost i podsjeća na božansku uzvišenost: 'On je naš Gospod i Bog,

on je naš otac za sve vjekove' (Tob 13,4).«384 No ne smije se podcjenjivati

činjenicu da očinstvo također uvodi u horizontalnije odnose - traži

uzajamnu naklonost i uključuje stanovit uzlaz sinova k očevu srcu,

dobrostivu i milosrdnu.385

Potrebno je istaknuti kako je Božje očinstvo nad ljudskim, ono je više

od bilo kojeg ljudskog očinstva, to je savršeno očinstvo jer je samo Bog

otac na savršen način. O tome Galot piše: »Mora se napomenuti da se u Iz

63,16 tvrdi da je Božje očinstvo više od bilo kojeg ljudskog očinstva: to je

'očinstvo bez granica' 'u suprotnosti s ograničenim očinstvom otaca'. Bog

je Otac od početka, Otac otaca, Otac neizmjerno; pun života, stalno je

prisutan u svim svojim sinovima svih naraštaja: vidi, spoznaje, misli i

shvaća oduvijek, i zauvijek može izvršavati svoju zadaću 'go'el'-a, roditelja

naklona svojima, otkupitelja«.386

Novi zavjet Boga oslikava kao Oca i Zaručnika, »ali 'dopunjuje' sliku

Oca objavljujući jedincato sinovstvo Isusa i dotad još neslućenu dimenziju

što ga to sinovstvo pribavlja Bogu: njegovo očinstvo nad svim ljudima«.387

Odnos Isusa s Bogom Ocem ukazuje da oni imaju odnose slične onima

ostalih očeva i sinova. Bog Otac je za Isusa otac u punom smislu riječi, te

se to vidi u njegovu obraćanju sa svom prisnošću koja je uključena. O

odnosu Isusa i Boga Oca Galot navodi sljedeće: »Isus s Bogom Ocem ima

slične odnose onima što ih neki sin ima s vlastitim ocem. Ako je dakle Bog

komu se on obraća za nj Otac u pravom smislu riječi i sa svom bliskošću

koja je uključena, on je u svojim pogledima Sin s istom puninom značenja.

On je pred Bogom Ocem u osobini Boga Sina. Očinstvo uključuje odnos

rađanja i sličnost naravi. Sigurno, Isus nije nikad dao formalno tumačenje

riječi Abba, ali ako ne bi u Ocu bilo najrealnijeg i najpotpunijeg očinstva,

384 Jean Galot, Tko si ti Kriste?, Kristologija, Forum bogoslova Đakovo, Đakovo 1996., 48-49. 385 Usp. Isto. 386 Isti, 48.387 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 739.

226

226

zaziv nebi bio istinit. U to se očinstvo Isus pouzdao te uputio svoju molitvu

kako bi je odjelotvorio«.388

Objavi Božjeg očinstva prethodi produhovljenje ideje samog čovjekova

očinstva. Postoji neka sličnost između ova dva očinstva koja nam

omogućuje Boga imenovati ocem, i samo Božje očinstvo daje ljudskom

puni smisao. U svezi s tim Ternant piše: »Postupno produhovljenje ideje

čovjekova očinstva omogućilo je objavu očinstva Božjega. Ako za vrijeme

izgnanstva očinstvo patrijarha izgleda bez učinka, to je prigoda da se

veliča trajnost Jahvina očinstva (Iz 63,16): unatoč toj oprečnosti, očinstvo

se dakle može istodobno pripisivati i precima i Bogu. … Između ljudskih

očeva i Boga ima neka sličnost koja omogućuje da Boga imenujemo Ocem;

još više: samo to Božje očinstvo daje ljudskim očinstvima njihov puni

smisao u planu spasenja«.389 Iz toga se vidi dostojanstvo, ali i odgovornost

zemaljskog očinstva, no, u ostvarivanju kojeg, je ponuđena pomoć i uzor.

6.1. BOG OTAC

Ne postoji objava Boga kao Oca do Isusova ulaska u povijest. Tek se u

Sinu Bog objavljuje kao Otac. Izraz Bog-Otac nije nikada nikome objavljen.

Kad je sam Mojsije pitao Boga tko je on, čuo je drugo ime. Ovo je ime

objavljeno u Sinu, jer ovo ime uključuje novo ime Oca.390

Iako su sva Božja imena sveta, te ih se tako štuje, upravo iz činjenice

da se Isus usredotočio na ime Otac dade se zaključiti da je upravo ovo ime

Bogu najmilije, a ljudima blisko. O toj tematici Šagi-Bunić piše: »Sva su

imena Božja, … kojima ga možemo zazvati, sveta, i tako ih moramo

štovati. Ali je Bogu najmilije ime Oca. Očito je to, za nas kršćanske

vjernike, iz činjenice što je Isus osnovnu molitvu koju je predao svojima,

usredotočio na ime 'Oče ...' (kod sv. Luke je sažeto samo 'Oče', Lk 11,2).

Zato možemo – slijedeći Tertulijana, zastupati da je Isus kad je rekao:

'objavio sam ime tvoje ljudima' (Iv 17,6) mislio baš na objavu da je Bog

Otac«.391

388 Jean Galot, Tko si ti Kriste?, Kristologija, Forum bogoslova Đakovo, Đakovo 1996., 117-118.389 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 743.390 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb 1994., 678.391 Tomislav J. Šagi Bunić, Motriti lice Očevo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000., 23.

227

227

Otac kao Božje ime sadrži dva vida, a to su da je on prvi izvor svega i

istovremeno da je sama dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu. Tu

roditeljsku brižnost možda je još i bolje izreći slikom majčinsva. Vidi se da

su roditelji čovjeku prvi Božji predstavnici, te je tako Bog i otac i majka. O

tome šire donosi katekizam: »Označavajući Boga imenom 'Otac' govor

vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni

autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju

djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva koja

još više izražava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik

vjere crpi tako iz ljudskog roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na

neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da

su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba

imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni

žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je

on izvor i mjerilo. Nitko nije otac kao što je Bog«.392 Na toj liniji razmišljanja

Poslanica Efežanima piše: »Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime

svakom očinstvu na nebu i na zemlji« (3,14).

6.2. BOG OTAC ISUSA KRISTA I OTAC VJERNIKA

Isus je svjestan da je Bog njegov Otac u jedincatom smislu, jer je on

jedinorođeni sin. U svojim nam govorima jasno ukazuje na razliku 'Otac

moj' i 'Otac vaš', što govori kako je to Isusovo sinovstvo drugačije od

našega. Opširnije se nalazi kod Ternanta koji piše: »Da je Bog njegov Otac

u jedincatom smislu, Isus to pokazuje time što razlikuje 'Otac moj' (npr.

Mt 7,21; 11,27; Lk 2,49; 22,29) i 'Otac vaš' (npr. Mt 5,45; 6,1; 7,11; Lk

12,32), time što ponekad za sebe kaže da je 'Sin' (Mk 13,32), ljubljeni Sin,

tj. jedinorođeni (Mk 12,6), a nadasve time što izražava svijest o tako

uskom jedinstvu između sebe i Oca te proniče sve tajne Očeve i samo ih

on može objaviti (Mt 11,25)«.393

Riječ otac kao novo Božje ime i apsolutnu oznaku za Boga nalazi se tek

od Isusa, u Novom zavjetu, i to kao rezultat Isusova govora. On jedini Boga

zove Ocem i poziva učenike da čine isto učeći ih moliti. O tome Kušar 392 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb 1994., 77-78.393 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Léon Dufour, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993., 747.

228

228

donosi: »U Novom zavjetu nalazi Stari zavjet svoje ispunjenje koje ga

nadilazi i to po tome što riječ 'otac' postaje apsolutnom oznakom za Boga,

novo Božje ime. Taj način govora odražava Isusovu jezičnu praksu.«394

Ne može se dijeliti Isusovo životno jedinstvo s Bogom, ali je jedino po

Isusu posredniku omogućeno živjeti sinovsko dostojanstvo i baštiniti

vječni život te gledati slavu Oca. U svezi s tim Courth navodi: »Isusovo

životno jedinstvo s Ocem, koje se ne može ni s kim dijeliti, sinovski je

odnos ... koji se jasno razlikuje od odnosa s Bogom koji mogu imati drugi.

Nitko ne može ući u ovaj Isusov odnos prema Ocu, već samo po njemu

kao posredniku objave (Mt 11,27). ... Sa stanovišta trojstvene teologije

ovdje treba istaknuti da je Otac inicijator čitavog djela spasenja. On se

očituje u Isusovoj osobi, riječi i djelu za sve koji su umorni i opterećeni

(usp. Mt 11,28-30). Zbog Isusova posredovanja i djetinji odnos čovjeka

prema Bogu pokazuje se u novome svjetlu«.395 Dakle, Bog Otac po svome

sinu Isusu spašava čovjeka, te i na njega proteže sinovstvo koje je doduše

različito od Isusova, no jasno pokazuje veličinu čovjekova dostojanstva i

izražava božju ljubav prema čovjeku.

7. ZAKLJUČAK

Sagledavši iznesenu problematiku očinstva Staroga zavjeta, s rizicima i

neuspjesima koje donosi življeno očinstvo vidi se kako najveća sreća i

blago proizlaze upravo iz njega. Pod rečenim ne misli se isključivo na

iskustvo biološkog očinstva, na tjelesno prenošenje života čije ostvarenje

predstavlja iskonsku težnju ljudskog bića; riječ je prije svega o očinstvu

koje obuhvaća prenošenje milosnog života, misli se na duhovnu, moralnu,

vjersku izgradnju potomstva s kojim se ne vežu samo spone krvnih veza.

Razvidno je također da ni brojnost potomstva nije indikator uspješnog i

ostvarenog roditeljstva. Naime, suprotno očekivanjima, starozavjetni očevi

imaju zapravo i za današnje vrijeme prosječan broj djece, izuzevši,

naravno, one koji su prakticirali poligamiju.

Očinstvo u knjigama Starog zavjeta je prikazano kao iznimno teška i

odgovorna zadaća kojoj treba prići sa svom ozbiljnošću i svijesti o njenoj

dalekosežnosti. Pokazuje se kako i manji previdi i zakašnjele reakcije ubiru

394 Stjepan Kušar, Bog kršćanske objave, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001., 70.395 Franz Courth, Bog trojstvene ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999., 85-86.

229

229

preveliki danak. Vidi se kako su pojedini očevi unatoč svojoj

besprijekornosti zakazali kao roditelji i odgojitelji. Dakle, iako su bili

moralno uzorni i primjerni ljudi, uspješni na društvenom i političkom planu,

ugledni među ljudima, nisu iznašli načina kako bi kvalitete koje sami

utjelovljuju usadili svojoj djeci, niti su autoritet koji su imali među ljudima

uspijevali zadržati u svojim obiteljima.

Čovjekova priroda se pokazuje takvom da ma koliko imali

ljubavi prema svojoj djeci, netolerancija i nestrpljivost znaju prevladati.

Dok su zemaljski očevi predvidljivi, kako u zlu tako i u dobru, Bog Otac

iznenađuje - dobar je naprosto, dobar na savršen način, što u ljudskom

sklopu razmišljanja ide do neracionalnog, do onog što se smatra ludošću.

Vidi se jednostavno da ljudski način razmišljanja nije jednak božanskom,

on je u disproporciji s njim. Čitanje biblijskih izvještaja koje rad obuhvaća

nameće razmišljanje kako u situaciji koju donosi, primjerice, Luka kod

milosrdnog oca predstavlja, ako ne nelogičnost, onda barem

neuobičajenost i pravu rijetkost, kako za ondašnji tako i za današnji

kulturni kontekst. Ljudska ljubav je po sebi sebična, ograničena i

nedostatna. Međutim kršćane to ne može obeshrabriti jer za zemaljsko

očinstvo snagu daje nebesko sinovstvo koje se ostvaruje po krštenju.

Rezimirajući tako oba zavjeta dolazi se do zaključka kako očinstvo, u svojoj

širini, iako zahtjevno, čovjeka upotpunjuje i zaokružuje dajući mu smisao,

a Otac nebeski kao uzor, slika i otac Isusa Krista i ljudi, to očinstvo

blagoslivlja i upotpunjuje.

230

230

IZABRANA LITERATURA

1. Izvori:

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1990.

Léon – Dufour, Xavier, (Uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 41993.

Rebić, Adalbert, Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972.

2. Biblijski komentari:

Arenhoevel, Diego, Uspomena na očeve (Post 12 – 50), Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1991.

Dugandžić, Ivan, Snaga s izvora, Izabrane teme Novoga zavjeta, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2003.

Dumm, Demetrius R., Tobit, u: Brown, Raymond E., … (Uredili), The

Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood

Cliffs, New Jersey 1968.

Hentschel, Georg, 1 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag,

Würzburg 1994.

Hentschel, Georg, 2 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag,

Würzburg 1994.

Hentschel, Georg, 1 Könige, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag,

Würzburg 1994.

Hohnjec, Nikola, Umijeće Biblijske mudrosti, Egzegetsko-teološki uvod u

knjige i sadržaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

231

231

McEleney, Neil J., 1 – 2 Maccabees, u: Brown, Raymond E., … (Uredili), The

Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood

Cliffs, New Jersey 1968.

Porsch, Felix, Ivanovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.

Rebić, Adalbert, »Čovjek neki imao dva sina«, Bogoslovska smotra 69

(1999) 2

Saunders, Ernest W., Abraham, u: Buttrick, Georg Arthur, … (Uredili), The

Interpreter's Dictionary of the Bible, An Illustrated Encyklopedia, Volume

1, Abingdon Press, Nashville 131982.

Scharbert, Josef, Genesis 1 – 11, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag,

Wurzburg 1983.

Scharbert, Josef, Genesis 12 – 50, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag,

Würzburg 1983.

Tomić, Celestin, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1977.

Tomić, Celestin, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1977.

Tomić, Celestin, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1982.

Tomić, Celestin, Vrijeme iščekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1989.

Tomić, Celestin, Isus iz Nazareta – Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1991.

Tomić, Celestin, Isus iz Nazareta – Gospodin slave, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1992.

Vawter, Bruce, The Gospel According To John, u: Brown, Raymond E., …

(Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume II, The New Testament

and topical articles, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968.

3. Ostala teološka literatura:

Courth, Franz, Bog trojstvene ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999.

Galot, Jean, Tko si ti Kriste?, Kristologija, Forum bogoslova Đakovo, Đakovo

1996.

Kuschel, Karl-Josef, Spor oko Abrahama, Svjetlo riječi, Sarajevo 2001.

232

232

Kušar, Stjepan, Bog kršćanske objave, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

Lujić, Božo, Povratak u slobodu ljubavi, Kako od nadničara postati sin?,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000.

Šagi Bunić, Tomislav J., Motriti lice Očevo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

2000.

SADRŽAJ:

1. Uvod…………………………………………………………………………………

3

1. 1. Predstavljanje

radnje…………………………………………………………….3

1. 2. Općenito o

očinstvu……………………………………………………………..4

2. Očinstvo u Knjizi

Postanka ....................................................................................6

2. 1. Noa (6 - 10)

………………………………………………………………………..6

2. 2. Abraham (12 - 25)

…………………………………………………………….....11

2. 2. 1. Jišmael i zakonsko Abrahamovo očinstvo (16)

…………………………....12

2. 2. 2. Obećanje Izakovog rođenja (18,1-15)

…………………………………….....15

3. Očinstvo u Prednjim

prorocima………………………………………………...18

233

233

3. 1. Eli (1 Sam 1 – 7)

………………………………………………………………….18

3. 2. David (2 Sam; 1 Kr 1 – 2; 1 Ljet 11 – 29)

…………………………………….....20

4. Očinstvo u kasnim biblijskim spisima………

………………………………...28

4. 1. Tobit (Tob)

……………………………………………………………………….28

4. 2. Matatija (1 Mak 1 - 2)

…………………………………………………………...31

5. Očinstvo u

Evanđeljima………………………………………………………….34

5. 1. Izgubljeni sin (Lk 15)

…………………………………………………………....34

5. 2. Velikosvećenička molitva (Iv 17)

……………………………………………....39

6. Božje

očinstvo……………………………………………………………………...42

6. 1. Bog

Otac……………………………………………………………………….....44

6. 2. Bog Otac Isusa Krista i Otac

vjernika……………………………………….....45

7.

Zaključak…………………………………………………………………………...47

Izabrana literatura…

……………………………………………………………...48

Sadržaj……………………………………………………………………………....52

234

234

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

VLAŠKA 38

ZAGREB

DIPLOMSKI RAD

(8)

KARITATIVNO SLUŽENJE U SVETOM PISMU

MENTOR: STUDENT:

Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC IVAN ŠTIVIČIĆ

Zagreb, 2007.

235

235

1 Uvod

Danas, u 21. stoljeću, čovjek živi u društvu koje posjeduje visoku

tehnologiju koja omogućuje bržu i jednostavniju komunikaciju nego što je

to bilo u vrijeme kada je zemljom hodio Gospodin Isus Krist ili u doba

industrijske revolucije kada tehnologija počinje koračati velikim koracima

napretka. Čovjek 21. stoljeća sve se više otuđuje od svojih bližnjih. Možda

nije niti svjestan da sve manje i manje komunicira s čovjekom kraj sebe,

ali i da sve manje komunicira s Bogom. Kao da za Boga u ovom svijetu

tehnologije nema mjesta, kao da je on neki tehnološki višak. Danas je

čovjek spreman uništiti svoga bližnjega da bi se domogao što većeg

materijalnog bogatstva. Danas suvremeni čovjek zaboravlja svoga bližnjeg

koji je u potrebi, a tu se misli na siromahe, bolesne i odbačene.

Netko bi možda mogao, čitajući ove prve retke, pomisliti da se živi u

nekom bezosjećajnom svijetu u kojem gospodari tehnologija. Ipak svaki je

čovjek pozvan da ljubi svoga bližnjega, a ponajprije se to tiče kršćana jer

na to potiče i daje primjer Isus Krist koji je za čovjekove grijehe i umro na

križu. Krist koji je sama ljubav daje zapovijed da se ljubi Boga i bližnjega a

ona glasi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom

dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga

bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10,27). Isus Krist ovu zapovijed daje kao

zlatno pravilo života.

Svi ljudi, ali ponajprije kršćani, pozvani su ljubiti Boga kako to nalaže

zapovijed, a onda i svoga bližnjega. Danas se mnogi pitaju kako mogu

ljubiti svoga bližnjega, kako izvršiti tu zapovijed?

U ovom diplomskom radu pokušava se, koristeći Sveto pismo kao

glavni izvor, pokazati kako se mora ljubiti Boga i svoga bližnjega.

Koristeći se pojmovima „caritas“, „διακονια“ i „solidarnost“ pokušat

će se iz Starog zavjeta iznijeti primjeri kako Bog – Jahve ljubi svoj izraelski

narod koji mu je nekada i nevjeran, a iz Novog zavjeta vidjet će se kako

236

236

Isus Krist kroz prispodobe poučava učenike i narod kako treba ljubiti

bližnjega.

1.1 Terminologija

U ovom dijelu uvoda bit će govora o pojmovima ljubav – karitas,

služenje – διακονια i solidarnost. Pojmovi imaju svoju veliku uporabu u

govoru o odnosu prema bližnjemu i zbog toga je njihovo značenje

protumačeno odmah na početku rada, u samom uvodu.

1.1.1 Ljubav – karitas

Latinske riječ caritas, atis, f. znači skupoća, štovanje, milost; ljubav.

Isto to značenje donosi i Bratoljub Klaić u svom Rječniku stranih riječi. Ova

riječ u Svetom pismu tj. u latinskom prijevodu Vulgata spominje se trideset

i dva puta. U biblijskom smislu u zapovijedi ljubavi karitas znači imati

dobro otvoreno srce za potrebne, biti im blizak, zauzimati se za njih,

pomagati im.

Danas kada se među kršćanima upotrebi riječ karitas većina ljudi

odmah pomisli na ustanovu koja pomaže onima koji su u potrebi, tj.

nemoćnima, bolesnima, siromašnima i svima onima kojima je potrebna

pomoć bližnjega.

Sveti otac Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est

govori kako će ljubav – caritas uvijek biti nužna jer, tvrdi papa da ne

postoji ni jedno pravedno društveno uređenje koje će služenje ljubavi

učiniti suvišnim. Uvijek će biti onih koji će trebati utjehu i pomoć drugih. Ta

ljubav ne treba pružati samo materijalnu pomoć, nije sve u materijalnom,

nego treba se brinuti i za čovjekovu dušu jer čovjek nije samo materija,

„ne živi samo o kruhu“ (Mt 4,4; Pnz 8,3), nego ima i dušu.

U Svetom pismu riječ ljubav znači zapravo mnoštvo različitih stvari,

tjelesnih ili duhovnih, strastvenih ili promišljenih, ozbiljnih ili površnih,

odgojnih ili razornih. Čovjek ljubi neku ugodnu stvar, životinju, prijatelja,

rođake, djecu, ženu. Može se izložiti da riječ „ljubiti“ u Svetom pismu ima

široko značenje i da obuhvaća i živa bića i predmete. Kada pojam ljubav

ulazi u religiozno razmišljanje biblijskog čovjeka on se počinje pitati može li

Bog, koji je tako velik, ljubiti čovjeka koji je grešan i koji je neposlušan

237

237

prema Božjim zapovijedima? Isto tako čovjek si može postaviti pitanje

kako on može i kako mora uzvratiti na tu Božju ljubav? Sveto pismo uči da

na ljubav treba uzvratiti ljubavlju, da se ljubi Boga koji jest ljubav (1Iv

4,16), te da se ljubi bližnjega kao sebe samoga (Lev 19,18). Prvi čin ljubavi

koju Bog iskazuje prema čovjeku jest naznačen već kod čina stvaranja gdje

je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1,26).

1.1.2 Služenje – διακονια

Ova riječ dolazi iz grčkog jezika. Kao glagol, prema grčko-hrvatskom

rječniku koji je priredio Stjepan Senc ona jednostavno znači „služiti“, tj.

služiti svoga gospodara, služiti za stolom. Osim ovog značenja ona

označava i radnju služenja drugome, a u medijalnom obliku znači poslužiti

sam sebe. Kao imenica ova riječ označava službu, pripravu, ali isto tako

označava i službu đakona u kršćanskom smislu.

Kada papa Benedikt XVI u svojoj enciklici govori o ovom pojmu on ga

označava kao služenje ljubavi prema bližnjemu koje se obavlja u zajednici

koja je na uređen način postala sastavnim dijelom temeljne strukture

Crkve. Takvo služenje svoj izvor ima u prvoj Crkvi koja je odredila

sedmoricu muškaraca da budu na pomoć grčkim udovicama koje su bile,

prema riječima nekih u zajednici, zanemarene u služenju (Dj 6,1-7).

U širem značenju ovog pojma on se može shvatiti kao poslanje

kršćana te kao poslanje Crkve. U tom slučaju Crkva se shvaća kao

zajednica koja se ponajprije duhovno, a zatim i materijalno brine za svoje

članove, ali i za sve ljude kojima je potrebna pomoć. Svoj uzor služenja

Crkva ima u svom zaručniku Isusu Kristu koji nije „došao da bude služen,

nego da služi“ (Mk 10,45).

1.1.3 Solidarnost

Solidarnost je postojana i čvrsta odlučnost zauzeti se za opće dobro,

tj. za dobro svih i svakoga jer je svaki čovjek odgovoran za bližnjega. Iz

definicije pojma solidarnosti proizlazi da se svaki čovjek mora zalagati za

dobro bližnjega i treba biti spreman, u evanđeoskom duhu, 'izgubiti sebe'

radi drugoga. Ne smije drugoga iskorištavati i tlačiti ga radom nego mu

treba 'služiti' i brinuti se za njega. Čovjek se u svojoj slobodi solidarizira s

bližnjima i tako ostvaruje rast i napredak u životu zajedničkim snagama.

238

238

Solidarnost zahtijeva da svaki čovjek njeguje svijest o drugome. Najbolji

primjer solidarnosti prema bližnjemu, kršćaninu, ali i svakom čovjeku, daje

Isus Krist koji se solidarizira s cjelokupnim čovječanstvom do „smrti na

križu“ (Fil 2,8). On je preuzeo nemoć cijelog čovječanstva, umro za

svakoga i pružio čovjeku mogućnost spasenja.

Solidarizirati se s bližnjim znači ljubiti ga do kraja, prihvatiti ga

onakvog kakav jest, biti s njim i u dobru i u zlu, te za njega treba biti

spreman podnijeti najveću žrtvu: „Život položiti za braću“ (Iv 3,16).

1.2 Slijed radnje

Nakon uvoda u kojem se općenito govori o karitasu definirana su i

stavljena u kontekst diplomskog rada tri pojma koja su usko vezana uz

govor o karitasu. Riječ je o pojmovima 'caritas', 'διακονια' i 'solidarnost'.

Nakon pojašnjavanja tih pojmova slijedi izlaganje glavne materije rada.

Rad će biti podijeljen u dvije velike cjeline. U prvom djelu bit će riječ o

karitasu u Starom zavjetu. Ponajprije će biti govora o karitativnom služenju

u Starom zavjetu općenito, a zatim će se obraditi govor o karitasu kod

proroka Amosa, Izaije, Jeremije i Ezekiela. U drugom dijelu bit će govora o

karitasu u Novom zavjetu. U ovom dijelu bit će ponajprije govora o

karitasu u Novom zavjetu općenito, zatim će se obraditi tema ljubavi

prema bližnjemu. Na kraju ovog dijela bit će prokomentirani ključni

novozavjetni tekstovi o kršćanskom karitasu. U te tekstove ulaze

prispodoba o milosrdnom Samarijancu, posljednjem sudu i izvještaj o

Isusovom pranju nogu apostolima. Sam zaključak govorit će o služenju u

Prvoj Crkvi, temeljit će se na izvorima iz Djela apostolskih. Zatim će

slijediti kratko izlaganje o crkvenom služenju u današnjem vremenu. Na

samom kraju donosi se općeniti zaključak i osvrt na cjelokupni rad.

2 Karitas, služenje i pomaganje u Starom zavjetu

Kada se želi govoriti o karitasu na temelju starozavjetnih tekstova

onda treba govoriti o karitativnom pomaganju i služenju. Bog, koji je sama

ljubav, iskazuje tu ljubav prema čovjeku odmah nakon što ga je stvorio.

Sam čin stvaranja čin je Božje ljubavi prema čovjeku.

Savez između Boga i izabranog naroda ustvari je odnos ljubavi.

Vjernost naroda prema Savezu zapravo je odgovor ljubavi na nezasluženu

239

239

Božju ljubav i ta ljubav mora biti sveobuhvatna i potpuna: „Zato ljubi

Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom

snagom svojom!“ (Pnz 6,5) ili „Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog

tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima

njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim

i svom dušom svojom“ (Pnz 10,12).

Božja ljubav prema izabranom narodu jest ona ljubav koja neće

nikada iznevjeriti. Pa kada izabrani narod iznevjeri svoga Boga te se od

njega okrene i postane neposlušan, padne u grijeh, tu pomaže Božja ljubav

koja je jača od grijeha, o čemu nam svjedoče proroci: „Kako da te dadem,

Efrajime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da

učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva

utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatajiti Efrajima, jer ja sam

Bog, a ne čovjek; Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti!“ (Hoš

11,8-9), Božja ljubav spremna je oprostiti i stvoriti Izraelu novo srce koje je

kadro ljubiti. I druge slike, kao što je slika pastira (Ez 34) ili vinogradara (Iz

5; Ez 17,6-10), izražavaju istinski božanski dar ljubavi i istu dramu

ljubavi.396

Iz gore navedenog teksta vidi se da Bog izražava svoju ljubav prema

izabranom narodu na različite načine. Ali iz starozavjetnih tekstova očito je

da Bog ne ljubi samo zajednicu nego u toj zajednici ljubi posebno i svakog

pojedinca, osobito pravednika: „Mlad bijah i ostarjeh, al' ne vidjeh

pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose. Uvijek je milosrdan i u

zajam daje, na njegovu je potomstvu blagoslov. Zala se kloni i čini dobro, i

ostat ćeš dovijeka. Jer Jahve ljubi pravdu i pobožnika svojih ne ostavlja.

Zauvijek će biti zatrti zlikovci i istrijebit će se potomstvo bezbožnika.

Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj dovijeka“ (Ps 37,25-29).

Nadalje Jahve ljubi siromaha i malenoga: „Tko je kao Jahve, Bog naš, koji u

visinama stoluje i odozgo gleda nebo i zemlju? Podiže iz prašine uboga, iz

gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda.

Nerotkinji daje da stanuje kao radosna majka djece brojne“ (Ps 113,5-9).

Ne ljubi Bog samo Židove već ta ljubav zahvaća i pogane kako o tome piše

396 Usp. C. WIÉNER, Ljubav, u: X. LÉON – DUFOUR (uredio), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993, 499.

240

240

prorok Jona: „Jahve mu reče: 'Tebi je žao bršljana oko kojeg se nisi trudio,

nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao

Ninive, grada velikog, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji

ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!'“ (4,10-11).

Ne pišu starozavjetni pisci samo o Božjoj ljubavi prema čovjeku

nego i obrnuto, govore o uzvraćanju božanskoj ljubavi: „Ljubite Jahvu, svi

sveti njegovi: čuva Jahve svoje vjernike, a po zasluzi vraća onima koji

postupaju oholo“ (Ps 31,24), ali čovjek iskazuje ljubav i prema njegovu

imenu, zakonu, mudrosti: „A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu da

mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju

subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih ću dovesti na

svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve“ (Iz 56,6-7).397

Iz ovih rečenica i iz biblijskih citata vidi se da je Božja ljubav

neizmjerna, da je Bog velikodušan i da daje svoju ljubav, tj. sebe ponajprije

izabranom narod, zatim pojedincu u tom narodu, ali i svima pa čak i

poganima koji imaju otvoreno srce i žele tu Božju ljubav primiti. Svaka

ljubav koja se dariva potiče čovjeka da uzvrati na tu ljubav. A kako čovjek

uzvraća na tu Božju ljubav? Iz Biblije se vidi da je čovjek slab i da pada, te

nekada na tu ljubav zna uzvratiti mržnjom i neposluhom, ali iz navedenih

tekstova se vidi da i čovjek uzvraća ljubav za ljubav. Vidi se da je Bog

stvorio bića koja traže ljubav, ali i koja znaju ljubavlju uzvratiti. Ta ljubav,

koju čovjek osjeća prema Bogu, trebala bi biti primjer kako ljubiti drugoga.

Kada se govori o drugome tu se ponajprije misli na drugog čovjeka,

bližnjega, prijatelja ili susjeda.398 Svaki se čovjek može pitati kako bi trebao

i morao iskazati ljubav prema svome bližnjemu, kako mu može pomoći.

Već se u Petoknjižju nalazi odgovor i smjernice kako ljubiti bližnjega: „Ne

iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj!“ (Lev 19,13). Međutim, siromasi

su bili zaštićeni i zakonom o čemu svjedoči Knjiga Izlaska: „Ne tlači

pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji

egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni,

sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas

397 Isti, 500.398 O širem značenju pojma „drugi“ na hebrejskom jeziku vidi u: B. LUJIĆ, Drugi – mogućnost ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003, 46-47.

241

241

pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad. Ako uzajmiš

novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj

prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu

ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Ta to mu je jedini

pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi,

uslišat ću ga, jer sam ja milostiv!“ (22,20-25). Levitski zakonik nalaže da

„valja biti milosrdan prema siromašnima i slabima jer su oni prvotna Božja

briga.“399 Iz starozavjetnih knjiga ne iščitava se samo to da je Bog

milosrdan, da se brine i da pomaže siromašnima nego se može saznati da

pojedinac mora ljubiti svoga bližnjega: „Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe

prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja

sam Jahve!“ (Lev 19,18).

Iz nekih psalama proizlazi da Jahve nagrađuje one koji se brinu za

drugoga, za bližnjega: „Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po

pravici! Nek bregovi narodu urode mirom, a brežuljci pravdom. Sudit ću

pravo ubogim i pučanima, djeci siromaha donijet će spasenje, a tlačitelja

on će smrviti“ (Ps 72,2-4). Također se može vidjeti da Bog nikada ne

napušta siromaha nego uvijek čuje njegove vapaje te mu pomaže: „On će

spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će

se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku: oslobodit će ih nepravde i

nasilja, jer dragocjena je u njegovim očima krv njihova“ (Ps 72,21-14). No,

ipak, postoje i oni koji ne žele poštivati te zakone koji potiču da se pomaže

bližnjemu. Iz toga se može zaključiti da je pomoć uvijek dar, jer onaj koji je

u potrebi nikoga ne može prisiliti da mu pomogne nego jedino može

očekivati dragovoljnu pomoć koja ne očekuje uzvrat. No pomoć „obitelji,

rodbini, klanu i izabranom narodu ipak se sama po sebi očekuje i

preporučuje, a time se na neki način sankcionira zakonom.“400

2.1 Karitas, služenje i pomaganje kod proroka

U daljnjem tekstu izneseni su primjeri nekoliko starozavjetnih

proroka koji govore na temu karitasa, tj. potiču izabrani narod da se

odazove na vapaje bližnjih koji traže i kojima je potrebna pomoć. Isto tako

399 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 9.400 ISTI, 10.

242

242

opominjali su one koji su tlačili i zanemarili svoga bližnjega i nisu mu

iskazali ljubav.

Riječ prorok kod nas se rijetko upotrebljava pa „kada mi u našem

hrvatskom jeziku velimo prorok obično mislimo na čovjeka koji je kadar

gledati budućnost, proricati budućnost, predskazivati ono što će se tek

naknadno dogoditi. Međutim, biblijski pojam proroka je mnogo širi. Prema

biblijskom shvaćanju prorok nije prvenstveno čovjek koji bi predskazivao

buduće događaje – to je vrijedilo za poganski svijet – nego čovjek kojega

Bog izabire i u svoje ime šalje ljudima da im prenese njegovu poruku.“401

Kako se vidi iz ovih navoda prorok je onaj koji ljudima naviješta riječ,

namisli i volju Božju.

Ovdje se prelazi na govor o karitasu, pomaganju bližnjemu kod

starozavjetnih proroka: Amosa, Izaije, Jeremije i Ezekiela.

2.1.1 Amos – prorok socijalnih prava

Budući da je sve što je imao stekao marljivim i poštenim radom nitko

mu na njegov način života nije mogao prigovoriti. Osim što se odlikovao

marljivošću i poštenjem raspolagao je religioznim znanjem i izobrazbom te

je bio ukorijenjen u pravnoj i mudrosnoj plemenskoj predaji. U vrijeme

kada ga Bog poziva u proroke Izraelom vladaju pohlepa i bogatstvo,

natjecanje i gozba, ali Amos se nije prepustio ovozemaljskim dobrima.

Zbog te svoje nenavezanosti na ovozemaljsko i zbog uzornog života bio je

prikladan za Božjeg proroka iako se u početku protivio toj Božjoj odluci.402

Glavna tema prorokove knjige jest: osuđivanje povrede pravednosti,

prodavanje i kupovanje pravednika, zlostavljanje siromaha i nećudoređe

svake vrste. U svojoj knjizi prorok Amos čudi se socijalnoj, moralnoj, i

religioznoj iskvarenosti naroda, osobito velikaša: „Ovako govori Jahve: 'Za

tri zločina Izraela, za četiri zločina, odluka je neopoziva: jer prodavahu

pravednika za srebro i nevoljnika za sandale; jer gaze po glavi siromahu i

sirotinju na zlo vode; sin i otac k istoj djevojci idu da oskvrnu svoje sveto

ime; i na haljinama u zalog uzetima leže kraj svakog žrtvenika, i piju vino

oglobljenih u domu Boga svojega“ (2,6-8). Iz ovog teksta vidi se da Bog po

401 A. REBIĆ, Prorok, čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 7.402 Usp. N. HOHNJEC, Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 60-61.

243

243

proroku Izraelcima predbacuje neke od njihovih grijeha. Prvi se grijeh

sastoji u tome što su prodavali pravednika i nevoljnika. Ako se zna da je

zakon u izraelskom narodu bio na strani robova te je predlagao da se

nakon nekog vremena i puste na slobodu onda je sasvim jasno zašto

prorok prigovara narodu koji prodaje svoje robove. Drugi grijeh zbog kojeg

Bog opominje svoj narod jest ustvari komentar prvoga. Imućni Izraelci

onemogućavali su siromašnima da dođu do pravednosti, tj. nisu poštivali

prava siromašnih nego su ih tlačili, krnjili su pravdu i lažno ih optuživali.

Ideal treba uvijek težiti za pravdom, ne iskrivljavati je, jasno je zapisano u

zakonima koje su Izraelci morali poštivati (Pnz 16,19). Treći grijeh koji Bog

predbacuje Izraelcima po proroku Amosu glasi: „Sin i otac k istoj djevojci

idu“ (2,7). Pretpostavlja se da prorok ovdje misli na spolno općenje očeva i

sinova sa njihovim sluškinjama i ropkinjama koje su gospodari smatrali

svojim vlasništvom. Tim je svojim činima narod oskvrnjivao ime Jahvino

kako se čita u nastavku ovog retka: „da oskvrnu moje sveto ime“ (2,7).

Četvrti grijeh koji se nalazi u ovom odlomku odnosi se na uzimanje ogrtača

u zalog: „I na haljinama u zalog uzetima leže kraj svoga žrtvenika i piju

vino oglobljenih u Domu Boga svojega“ (2,8).

Prema zakonu „mogao se uzeti ogrtač onom dužniku koji nije mogao

vratiti dug, ali po tom istom Zakonu onaj koji je uzeo ogrtač morao ga je

dužniku vratiti prije zalaska sunca jer siromah nije imao drugo čime bi se

pokrio noću. No Izraelci su kršili taj zakon i na tim ogrtačima klanjali su se

Jahvi zajedno sa svojom obitelji. Dakle, plodove svoje nepravde unosili su u

bogoštovlje te ih zbog toga Jahve opominje i govori kako to bogoštovlje

ništa ne vrijedi u njegovim očima.“403

Jahve ne prihvaća one žrtve i prinose koji su stečeni prijevarom ili

koji su dobiveni tlačenjem siromaha, a to je jasno i iz slijedećih redaka:

„Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori, nazvanima

'prvina narodâ', kojima se obraća dom Izraelov. Krenite u Kalnu i vidite,

idite odande u Veliki Hamat, siđite u Gat filistejski. Jeste li bolji od tih

kraljevstava? Je li im područje veće od vašega? Mislite: daleko je kobni

dan, a primičete vlast nasilja. Ležeći na bjelokosnim posteljama, na

403 A. REBIĆ, Amos – prorok pravde, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 44-46.

244

244

počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza

zvuk harfe, izumljuju glazbala k'o David, piju vino iz vrčeva i mažu se

najfinijim uljem, al' za slom Josipov ne mare“ (6,1-6). Jahvi se takav način

života bogatih Izraelaca nikako ne sviđa i on im obećava kaznu za

pokvareno ponašanje prema siromašnima: „Stoga će prvi sad biti

prognani; umuknut će veselje raskošnika“ (6,7). Ali najviše od svega

„Amosa posebno boli narodna radost što Bog više ne govori i navodi

lokalizaciju takvog stanja: mjesto se zove Lo Dabar – lo, »ne«, dabar,

»riječ«. Bog više ne blagoslivlja. Ne postoji glad za Božjom riječju i onim

što ona predstavlja (6,8-14).“404 Amos tvrdi da bogoštovlje bez pravednosti

i solidarnosti s drugima, bližnjima koji su u potrebi u Božjim očima nije

nikakvo bogoslužje, nego je to samopredstavljanje i svraćanje pozornosti

na sebe. On od svojih sunarodnjaka traži da poštuju zakon, da se brinu za

siromašne i bijedne i nije zadovoljan što bogataši formalno ispunjavaju

zakon nego on želi da narod vrši volju Božju.

2.1.2 Izaija – evanđelist Staroga zavjeta

Izaija je prorok koji djeluje u 8. stoljeću pr. Kr. Bog ga je pozvao u

proroke u godini kada je umro kralj Uzija. Izaija se pojavljuje na političkoj

sceni nagovarajući kralja Ahaza da u teškim povijesnim trenutcima Judeje

ima apsolutno povjerenje u Jahvu (7). Izaijina poruka vezana je uz njegovo

doživljavanje Boga. Boga doživljava kao neizmjerno svetog, drukčijeg od

ljudi, uzvišenijeg od ovoga svijeta, ali doživljava ga i kao onoga koji ispunja

ovaj svijet. Zato je za njega čovjekova oholost grijeh koji se protivi Božjim

naumima. Njegovo propovijedanje usmjereno je prema danu Gospodnjemu

kao danu propasti kada će propasti svi osim Ostatka koji će biti spašen.

Izaija je širokogrudan prema drugim narodima. U Božje kraljevstvo ulaze

svi narodi, a ne samo Izrael. Svi će narodi biti spašeni.405

Prorok Izaija posebno se ističe u formuliranju pravog bogoslužja i

služenja čovjeku: „Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj zakon

Boga našega, narode gomorski! 'Što će mi mnoštvo žrtava vaših?' – govori

Jahve. – 'Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. Kad mi lice

404 N. HOHNJEC, Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 65.405 Usp. ISTI, 48-51. Ova bilješka odnosi se na cijeli odlomak, a ne samo na posljednju rečenicu odlomka kako bi se to moglo zaključiti.

245

245

vidjet' dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjem? Prestanite mi

nositi ništavne prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive – ne

podnosim zborovanja i opačine. Mlađake i svetkovine vaše iz sve duše

mrzim – teški su mi, podnijet' ih ne mogu! Kad na molitvu ruke širite, ja od

vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam“ (Iz 1,10-15).

Govori se o napadu na grijeh i naviješta se sud nad grijehom. Izaija govori

svom narodu kako se Jahvi gade oni koji su dvolični, koji prinose Jahvi

žrtve, a zaboravljaju na potrebe svoga bližnjega. Narod misli da će

mnoštvom žrtava ugoditi Jahvi, a pritom ne žele pomoći svome bližnjemu

koji je u potrebi. Prorok Izaija ih potiče da moraju biti pravedni, da moraju

pomoći onima koji su pritisnuti nekom nevoljom, možda su siromahe tlačili

zbog dugova, a nisu im znali oprostiti, ali isto tako prorok Izaija ih potiče

da pomažu i udovicama koje u ono doba u Izraelskom narodu nisu imale

nikakva prava. Potiče ih da pomognu obespravljenim udovicama da njihov

život bude lakši, da im se ipak daju osnovna prava i ono što im je potrebno

za normalan život. Tek kada budu prihvatili i pomogli svome bližnjemu koji

je u potrebi, tek tada će njihove žrtve pred Jahvom biti prihvaćene i dok

mole Jahve više od njih neće oči odvraćati.

Ljudi koji su pošteni i koji žele živjeti po Božjem zakonu uvijek traže

ono što je ispravno i traže istinu, a „Božja se istina pokazuje u istini

društvenog suživota, tj. praksi društvene solidarnosti, osobito sa

slabima.“406 U ovom tekstu koji slijedi prorok kritizira post i umjesto posta

traži djelo ljubavi: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda:

kidati okove nepravde, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu

potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod

krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola i ne kriti se od onoga

tko je tvoje krvi. Tada će sinut' poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će

tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će

ti zalaznicom“ (58, 6-8).

Danas se često može čuti kako ljudi nisu dosljedni. Često se čuje da

neki čovjek jedno govori, drugo misli, a treće radi. Ili čak se može čuti da

neki svećenici pričaju kako po evanđelju treba živjeti i donose točne upute

406 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 11.

246

246

koje se moraju vršiti, a oni sami to ne čine nego žive životom drukčijim od

onog koji nalaže evanđelje. Vjeruje se da je takvih ljudi bilo i u izraelskom

narodu. Svi oni koji vrše religiozne radnje, a ne pomažu svom bližnjemu

nisu po volji Božjoj. Svaki onaj koji čini nepravdu svome bližnjemu, koji ne

pušta na slobodu potlačene, koji ne odijeva gologa i ne prima beskućnika

pod svoj krov nije svjetlo u zajednici nego živi u tami.

Iz ovoga teksta proizlazi da je pravi put, put milosrđa prema

bližnjemu. Zato čovjek treba vršiti djela milosrđa: biti solidaran sa

suvremenicima, pomoći im bilo kada i bilo u kojoj potrebi. To bi preneseno

značilo da su djela milosrđa važnija od posta i drugih oblika pokore.407

Dakle, ako čovjek posti, a za vrijeme tog posta zanemaruje drugoga,

bližnjega koji je u potrebi, takav je post pred Bogom uzaludan (Iz 58).

2.1.3 Jeremija – sluga Božji

Za vrijeme Jeremije bila je proširena socijalna nepravda, velikaši su

bili korumpirani i nemoral je bio neobuzdan. Jeremija je bio dobar

propovjednik pa ga je narod volio slušati, ali „zbog svog propovijedanja

podnosio je različite pogrde pa čak i progonstva od svojih najbližih. Narod

se je oglušio na Jeremijine riječi da se poprave i da se ne udaljuju od Boga,

ali kad nisu prihvatili njegove riječi on im je još intenzivnije govorio

simboličkim govorom.“408 Kao i prorok Izaija i ovaj prorok govori o tome

kako se trebamo odnositi prema svome bližnjemu. Čovjek uvijek mora biti

pravedan i pošten prema svome bližnjemu i jedino će poštujući svoga

bližnjega biti drag Bogu. Tada će Bog uslišati molitve i prošnje.

One koji nisu pomagali svome bližnjemu, a od Boga su za sebe nešto

tražili, prorok Jeremija upozorava: „Ovo je riječ što dođe Jeremiji od

Gospodina: 'Stani pred vrata Doma Jahvina. Objavi ondje ovu riječ. Reci:

Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite

Jahvi. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: 'Popravite svoje

putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se

u lažne riječi: 'Svetište Jahvino, Svetište Jahvino, Svetište Jahvino!' Ali ako

zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je

407 Usp. ISTI, 11-12.408 Usp. N. HOHNJEC, Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 25-26.

247

247

pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote

i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne

budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama na

ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek“ (7,1-7).

Tekst naglašava da se prorok obraća onima koji se dolaze moliti u

hram Jahvi. Molitve nekih od njih možda su uzaludne jer oni žive dva

života. Dolaze se u hram moliti, a nakon toga čine zlo svome bližnjemu.

Ovaj tekst može se podijeliti u dva dijela: „Prvi dio govora u hramu jasno

predstavlja čovjeka pred Bogom (7,1-7).“409 Iz ovog prvog dijela govora u

hramu vidi se da „prorok mora svoje sugrađane potaći da promijene

djelovanja.“410 Jeremija traži od naroda da se popravi jer jedino će onda

Jahve boraviti u njihovu hramu. Zbog toga „Jeremija ukazuje na vršenje

zapovijedi s dviju ploča Zakona: bogoštovnu vjernost i ljubav prema

bližnjemu (7,5-6). Ponašanje prema bližnjemu osobito je zapušteno. Pravo

etičko ponašanje očituje se u socijalnom zalaganju za strance, sirote i

udovice (Jr 7,6; Pnz 14,29; 26,13).“411 Jedino ako budu vršili Božje

zapovijedi Bog će biti milostiv i čut će molitve, ali ako se zaboravi drugoga,

bližnjega u potrebi uzaludni su vapaji i molitve.

U drugom dijelu (7,8-15) Jeremija optužuje one koji se ne žele

popraviti i naviješta sud nad njima, „on jasno govori da je sramota uzdati

se u hramsku zaštitu, a kršiti Božje zapovijedi (7,10). Ispravno bogoštovlje

uvjetovano je odgovarajućim etičkim ponašanjem.“412 Prorok opominje da

dvoličan život nikako nije slika pravog vjernika jer on je dužan uvijek

pomagati svome bližnjemu koji je u potrebi. Pa ako pomaže svome

bližnjemu i Bog će njemu dati ono što ga molimo.

2.1.4 Ezekiel – čovjek viđenja

Za Ezekiela je važan pojedini čovjek i njegovo ponašanje te zbog

toga „on žestoko napada grijehe svoga vremena, osobito idolatriju,

ubijanje i mržnju na bližnjega.“413 Da je za njega bitna čovjekova

409 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 13.410 N. HOHNJEC, Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 31.411 N. HOHNJEC u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 13.412 ISTO.413 A. REBIĆ, Prorok, čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, 59.

248

248

pravednost vidi se i iz slijedećeg teksta: „Tko je pravedan i poštuje zakon i

pravdu i ne blaguje po gorama i očiju ne podiže kumirima doma Izraelova,

ne oskvrnjuje žene bližnjega svoga i ne prilazi ženi dok je nečista; nikomu

ne nanosi nasilja, vraća što je u zalog primio i ništa ne otima; kruh svoj

dijeli s gladnima, gologa odijeva, ne posuđuje uz dobit i ne uzima pridavka,

ruku usteže od nedjela, po istini prosuđuje, po mojim naredbama hodi i

čuva moje zakone, postupajući po istini – taj je zaista pravedan i taj će

živjeti, riječ je Jahve Gospoda“ (18,5-9). Prorok glavnu riječ stavlja na

čovjekovu odgovornost, a „čovjekova se odgovornost svodi na ponašanje

prema Bogu i prema bližnjemu.“414 Ove riječi prorok govori onima koji su u

izgnanstvu, a narod misli da oni nisu krivi za to izgnanstvo nego njihovi

preci, onda se postavlja pitanje zašto Bog kažnjava ovaj naraštaj koji zbog

te kazne ne vidi budućnosti. Oni ne žele prihvatiti činjenicu da je posrijedi

samo neizbježna sudbina. Prorok ne prihvaća tezu da su za izgnanstvo

krivi njihovi predci nego oni sami. Zbog toga prorok Ezekiel govori o

odgovornosti naraštaja, kako se vidi u gornjem tekstu, ali odgovoran je i

svaki pojedinac posebno (18,21-32).

Svaki čovjek morat težiti za pravednošću i za onakvim životom u

kojem će se težiti za time da se čini dobro, a izbjegava zlo jer „pravednost

i život pred Bogom uključuju izbjegavanje zla, ali i pozitivno prianjanje uz

Boga (8,5-9). Pravednikov potomak samom tom datošću nema nikakvih

zasluga i čini li zlo u Božjim očima, neće pred Bogom imati života nego će

biti osuđen (18,10-13).“415 Ezekiel želi reći da grijesi predaka ne mogu

utjecati na život njihovih potomaka, a niti obrnuto nego će svatko biti

odgovoran za svoje postupke. Iako narod ne odgovara za propuste svojih

predaka ipak je na neki način odgovoran za druge te mora bližnjega

upozoriti ako čini zlo jer ako ga se ne upozori da se popravi onda su drugi

odgovorni i snose krivicu kako se vidi iz riječi proroka Ezekiela: „Poslije

sedam dana dođe mi riječ Jahvina: 'Sine čovječji, postavljam te za čuvara

doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje

ime.' Kad bezbožniku reknem: 'Umrijet ćeš' a ti ga ne opomeneš i ne

414 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 15.415 ISTI, 16.

249

249

odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti sa

svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu. A kad

opomeneš bezbožnika, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta

svojega, on će umrijeti zbog svoje krivice, a ti ćeš spasiti svoj život. Isto

tako odvrati li se pravednik od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu,

postavit ću mu zamku i umrijet će jer ga ti ne opomenu zbog njegova

grijeha; umrijet će i njegova se pravedna djela više neće spominjati, ali ću

od tebe tražiti račun za krv njegovu. Ako li ti pravednika opomeneš da ne

griješi, i on zaista prestane griješiti, živjet će jer je prihvatio opomenu, a ti

ćeš spasiti svoj život'“ (3,16-21). U vrijeme proroka Ezekiela prorok je bio

odgovoran za drugoga i on je onaj koji treba opominjati i poticati da se

izbjegava zlo i čini dobro. Ove riječi mogu se aktualizirati i može se reći da

su u današnjem svijetu kršćani proroci koji moraju opominjati svoje bližnje

i voditi ih na pravi put, Božji put, jer im je Bog dao svoju riječ da ju

posreduju drugima.416

Iz navedenih biblijskih citata razvidno je da proroci ističu kako

pobožnost i religioznost ne znače ništa bez pravednosti. Jahve od svog

naroda ne očekuje žrtve, molitve, prinosnice ni velike hramove već „to da

taj narod bude među bezbožnim narodima svjedokom i prorokom Božje

pravednosti“417, koju je svaki čovjek dužan vršiti prema svome bližnjemu.

3 Karitas, služenje i pomaganje u Novom zavjetu

U Novom zavjetu „Božje djelovanje poprima dramatični oblik u

činjenici da se, u Isusu Kristu, sam Bog daje u potragu za 'izgubljenom

ovcom', izgubljenim čovječanstvom koje pati.“418 Da se po Isusu Kristu

očituje ljubav koju Bog daje te da je ta ljubav Isus Krist svjedoči i apostol

Pavao kada tješi Rimljane koji trpe progonstva: „Uvjeren sam doista: ni

smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni

dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje

416 Danas u Hrvatskoj postoji ponajprije opasnost vanjskih utjecaja koji imaju moć svesti kršćanina na nešto što je trenutačno „in“ i prikazati ga u krivom svjetlu. Propagirati kršćanina, a k tomu još i katolika, kroz neke vanjske oblike ponašanja i djelovanja, a ne prema onomu što on u biti jest: I. ŠPORČIĆ, Tko je kršćanin? Novozavjetni vidici, Bogoslovska smotra 66 (1996) 195.417 Pravednost što je proglašuju proroci nije ona tzv. kumulativna, razmjena dobara; ona je darovana. Ona ne ponizuje budući da onomu kome se iskazuje priznaje njegovo pravo: A. KRESINA, Biblijsko-teološki pristup društvenoj problematici, Bogoslovska smotra 59 (1989) 269.418 BENEDIKT XVI, Deus caritas est – Bog je ljubav, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2006, 23.

250

250

u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,38-39). Na sličan način govori i

Prva Ivanova poslanica: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina

svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ (4,9).

To što Bog čovječanstvo obasiplje svojom ljubavlju, posredstvom

svoga Sina, to se mora shvatiti kao dar. Ta Božja darežljivost očitovala se

već u Starom zavjetu: „Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi

bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas

Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima“ (Pnz 7,7-8).

Nadalje, ova Božja darežljivost dobiva svoj vrhunac u Novome zavjetu

kada narod prihvaća Sina koji mu daje nezasluženu Božju ljubav: „Ali kad

se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas

spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem

milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga

bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani

njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3,4-7).

Bog ide do kraja u svojoj zemaljskoj ljubavi, jer pristaje na smrt Sina da

svijet ima život: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina

Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima

život vječni“ (Iv 3,16). Isus je Sin Božji koji dolazi kako bi u potpunom

čovještvu živio svoju ljubav. Vrhunac Isusove ljubavi i njezine drame

objavljuje se na križu. Trebalo je da Krist trpi (Lk 9,22), da se potpuno

objavi njegova poslušnost Ocu (Fil 2,8) i njegova ljubav prema bližnjemu

(Iv 13,1).419

Iz gore navedenih tekstova zaključuje se da Bog čovjeku preko Isusa

Krista, svoga Sina, daruje neizmjernu ljubav. Treba se pitati, zajedno sa

papom Benediktom XVI. „je li doista moguće ljubiti Boga premda ga se ne

vidi? I može li se ljubav zapovjediti? Protiv dvostruke zapovijedi ljubavi

javljaju se dva prigovora, koja se ovako mogu izraziti: Nitko nikada nije

vidio Boga – kako ga može ljubiti? I uz to ljubav se ne može zapovjediti;

ona je konačno osjećaj koji može biti i ne mora. Ali ne može nipošto biti

plod htijenja. Pismo kao da uzvraća na prvi prigovor riječima: 'Rekne li tko:

Ljubim Boga, a mrzi bližnjega svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata

419 Usp. C. WIÉNER, Ljubav, u: X. LÉON – DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993, 501-503.

251

251

kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.' Ali tekst nikako ne

isključuje ljubav prema Bogu kao nešto što je nemoguće; naprotiv, u

čitavom kontekstu upravo citirane Prve Ivanove poslanice ta se ljubav

izričito zahtijeva.“420 Ovaj Ivanov redak valja tumačiti u smislu da je ljubav

prema bližnjemu put koji vodi susretu s Bogom, jer ako se zanemari svoga

bližnjega, zanemaruje se Boga. Ljubav prema bližnjemu najbolje se

iskazuje kada je bližnji u potrebi, u nevolji te očekuje pomoć drugoga. Isus

svojim životom pokazuje kako se služi drugome jer je bio prijatelj onih koji

su bili siromašni, prezreni i odbačeni od društva, onih koji su bili na

marginama društva, a „tu dijakoniju uzorno pokazuje svojim životom jer

radikalno živi za ljude i za njih daje svoj život, tj. provodi svoju

proegzistenciju i onu Boga Oca.“421 Budući da svojim životom daje primjer

kako treba živjeti i od svojih učenika zahtijeva da prihvate takav način

života: „Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude

najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi,

neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego

da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,43-45). Iako on

dolazi iz „siromašne obrtničke obitelji, Isus od svojih sljedbenika s jedne

strane zahtijeva radikalno odstojanje od svakog posjedovanja i

navezanosti na ovozemna dobra, kao što je razvidno iz apostolskog govora

Mt 10 i nekih odrješitih naglasaka u Govoru na gori, ali, s druge strane, ne

odbija tuđe pomoći, rado biva sa svojim učenicima gostom imućnikâ, ne

osjeća se socijalno ugroženim i pozvanim da izglađuje i rješava društvene

klasne razlike.“422 Isto tako Isus kritizira i život bogataša koji zanemaruju

siromahe koji od njih traže pomoć. Budući da žive u svom 'grimizu'

bogataši ne vide potrebe siromašnih što je vidljivo iz prispodobe o

bogatašu i ubogom Lazaru (Lk 16,19-31).423

420 BENEDIKT XVI, Deus caritas est – Bog je ljubav, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2006, 27.421 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 19.422 Z. I. HERMAN, Isus pred socijalnim upitnostima svoga vremena, Bogoslovska smotra 62 (1992) 49-50.423 Isus čak ni ne kaže da je bogataš zamijetio Lazara i da mu namjerno nije pomogao, nego samo primjećuje da se „odijevao u grimiz i tanani lan i danomice sjajno gostio“ (16,19), prepustivši se potpuno na milost i nemilost demonskoj sili Mamone. I u tom je zapravo sva tragičnost bogataševa položaja, pa se Isus malo dalje ne ustručava reći da će „lakše deva kroz iglene uši, nego (jedan takav) bogataš u kraljevstvo Božje“ (Lk 18,25 par.): ISTI, 50.

252

252

I nakon što Isus objašnjava učenicima kako moraju živjeti (Mk 10,43-

45) oni kao da ne razumiju: „I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih:

'Što ste putem raspravljali?' A oni umukoše jer putem među sobom

razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im

reče: 'Ako tko želi bit prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!'

I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: 'Tko god jedno

ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima

mene, nego onoga koji mene poslao'“ (Mk 9,33-37). Ovakvim svojim

nastupom i zahtjevom Isus ne „želi isključiti čovjekovu prirodnu potrebu za

isticanjem, već joj daje posve nov sadržaj i smisao. U njegovu kraljevstvu

velikim će se smatrati onaj tko se odreče potrebe da bude najveći i tko se

ponizno stavi drugima na službu.“424

Osim što Isus svojim djelima daje primjer kako pomoći bližnjemu i

kako se prema njemu odnositi on isto tako svojim prispodobama potiče na

ljubav prema bližnjemu. Jedna od tih prispodoba jest i ona o „izgubljenom

sinu“. U toj prispodobi koja govori o sinu koji je potrošio pola očeva imanja

na lagodan i raskošan život „sam Bog pokazuje se poput dobroga

milosrdnog Oca prema mlađem i rasipnom sinu kao i prema starijem sinu,

koji ne prihvaća takvo očevo ponašanje (Lk 15,11-32)“. 425

Da Bog želi s ljudima podijeliti ljubav pokazuje i apostol Ivan u

svome evanđelju kada donosi prispodobu o Isusu kao trsu, a loze su

njegovi nasljedovatelji (15,1-17). Tom prispodobom Ivan želi poručiti da

ljudi s Bogom moraju biti jedno, kao što su jedno Otac i Sin: „Oče sveti,

sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi“ (Iv

17,11). Bog ne želi čovjeka ostaviti da bude sam u svijetu patnje,

siromaštva i nepravde te zato na zemlju šalje svoga Sina. Slanjem Sina

Božjega koji čovjeku patniku daruje ljubav Bog potvrđuje da on „ne želi da

ljudi trpe, oslobađa ih da osjete njegovu ljubav. Isus Krist dijeli ljudsko

siromaštvo; iako je nepravedno ubijen, pomaže ljudima da, kao i on, iz boli

i nevolje opet uskrsnu na život.“426

3.1 Ljubav prema bližnjemu

424 I. DUGANŽIĆ, Oblici solidarnosti u ranom kršćanstvu, Bogoslovska smotra 74 (2004) 383.425 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 20.426 Isto.

253

253

Zapovijed koju Isus daje svojim učenicima o ljubavi prema bližnjemu

nije nova, jer je preuzeta i Staroga zavjeta (Lev 19,16-18), no ipak „njezina

velika novost je u tome što je židovstvo pojam bližnjega gotovo isključivo

vezalo uz pripadnika svoga naroda, a Isus ju primjenjuje na sve ljude.“427

On potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu: „Kada farizeji doznaše da je

ušutkao saduceje, okupiše se te ga jedan od njih, učitelj Zakona, upita s

nakanom da ga kuša: 'Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?' On

mu odgovori: 'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom

dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed.

Druga toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema

zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci“ (Mt 22,34-40). Jer takva ljubav

prema bližnjemu značajna je za konačno spasenje ljudi (Mt 25,32-46).

Kako je već gore rečeno Isusovo učenje se ne odnosi samo na izraelski

narod nego se „obraća bolesnima, siromašnima, žalosnima i

prezrenima.“428 On dakle, potiče na pomoć i onima izvan izraelskog

naroda: „Odande otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne

sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica

imaše duha nečistog. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše

Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A

on joj govoraše: 'Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i

baciti ga psićima.' A ona će mu: 'Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu

od mrvica dječjih.' Reče joj: ' Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri

zloduh.' I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio

izišao“ (Mk 7,24-30). Prispodoba pokazuje da Isusovo djelovanje,

pomaganje bližnjemu, nije ograničeno samo na izraelski narod nego on

odlazi i među pogane. Za njega poganska zemlja „nije nečista zemlja,

također i izvan Izraela ima ljudi koji očekuju Isusovu pomoć.“429 Ovim

primjerom Isus proširuje zapovijed ljubavi prema bližnjemu i na strance

iako su Izraelci poznavali i takvu zapovijed (Lev 19,33).

Ipak taj Isusov zahtjev o iskazivanju ljubavi ide još dalje jer on u tu

ljubav ne uključuje samo strance već i neprijatelje: „A ja vam kažem:

427 I. DUGANŽIĆ, Oblici solidarnosti u ranom kršćanstvu, Bogoslovska smotra 74 (2004) 381.428 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 20.429 M. LIMBECK, Markovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999, 91.

254

254

Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga

oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i

dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,44-45).

Osim toga, Isusov učenik dužan je ljubiti i grešnike koje su Židovi trebali

prezirati i izbjegavati (Lk 7,36s). 430

Na Posljednjoj večeri, kako to prenosi Ivan evanđelista, Isus daje

učenicima zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao

što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da

ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (13,34-35). Ova

zapovijed uzajamne ljubavi koja čini životni zakon naroda Božjega mora

poticati i uzdizati sve ljudske odnose. Po ovoj zapovijedi Isus uči ljude da je

ona zakon ljudskog savršenstva. Zbog toga kršćani moraju pokazati kako

je ljubav jedina snaga koja može voditi do osobnog i društvenog dobra. Da

je Isus dosljedan u onome što govori pokazuje to i svojom smrću za

bližnjega jer „kod raspinjanja Isus moli za svoje mučitelje i oprašta im:

'Oče, oprosti im, ne znaju što čine!' (Lk 23,34), a svojim umiranjem služi

izgubljenima i grešnicima. Umirući na križu očitovao je svoju ljubav i

prema neprijateljima.“431 Nakon smrti i uskrsnuća Isus šalje svoga Duha da

potakne učenike da nastave živjeti u ljubavi. Da bi potaknuo svoju

zajednicu Pavao nabraja darove Duha: „Plod je pak Duha: ljubav, radost,

mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.

Protiv tih nema zakona“ (Gal 5,22-23). Isus je iz ljubavi prema čovjeku

podnio muku križa jer „tko ljubi taj trpi s drugim. Tko zajedno trpi, taj

pomaže kako može. Njega pogađa tuđe trpljenje te nastoji ponijeti tuđu

bol.“432

Iz gornjeg teksta potvrđuje se da je Isus Krist u svojem

ovozemaljskom životu i svojim djelima dao primjer kako treba pomoći

bližnjemu, kako kršćanin mora i treba ljubiti bližnjega u potrebi, a ljubiti

znači pomoći jer: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi

njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12). Ova rečenica koja je dio

430 I. DUGANŽIĆ, Oblici solidarnosti u ranom kršćanstvu, Bogoslovska smotra 74 (2004) 382.431 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 21.432 Isti, 22.

255

255

Isusova Govora na gori (Mt 5 - 7) „već je davno prozvana zlatnim pravilom

kršćanskog ponašanja.“433

U svom članku „Isus pred socijalnim upitom svoga vremena“ dr.

Zvonimir Izidor Herman donosi „argument protiv tzv. idealističko-utopijsko-

eshatološkog shvaćanja Govora na gori: ono što je Isus u Govoru na gori

navijestio kao program, to je on sam osobno prvi posvjedočio i proživio u

konkretnim uvjetovanostima svoga društva i vremena, kao što je razvidno

iz njegova stava prema vlastima, neprijateljima, imućnicima i socijalno

ugroženima svake vrste.434 Isus traži djela ljubavi. Dakle, ako se kršćanin

ponaša odgovorno prema svom bližnjemu te ga poštuje i pomaže mu on i

sam može očekivati pomoć od svoga bližnjega ako mu bude potrebna.

3.2 Ključni novozavjetni tekstovi o kršćanskom karitasu

U gore izloženom tekstu je bilo govora ponajprije općenito o služenju

u Novom zavjetu, a nakon toga o ljubavi prema bližnjemu koji je isto tako

potkrijepljen novozavjetnim tekstovima sada slijedi govor o ključnim

novozavjetnim tekstovima o kršćanskom karitasu. U te tekstove ubrajaju

se tri perikope: o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25-37), o posljednjem

sudu (Mt 25,31-46) i o Isusovom pranju nogu apostolima (Iv 13,1-17).

3.2.1 Milosrdni Samarijanac

Ovu svoju prispodobu Isus pripovijeda na putu u Jeruzalem u koji

odlazi kako bi dao život za bližnjega i otkupio njegove grijehe. Ovom

prispodobom Isus želi odgovoriti na pitanje tko je čovjekov bližnji: „I gle,

neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: 'Učitelju, što mi je činiti da

život vječni baštinim?' A on mu reče: 'U Zakonu što piše? Kako čitaš?'

Odgovori mu onaj: 'Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i

svom dušom svojom, i svom snagom svojom; i svoga bližnjega kao sebe

samoga!' Reče mu na to Isus: 'Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš'. Ali

hoteći se opravdati, reče on Isusu: 'A tko je moj bližnji?' Isus prihvati i reče:

'Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga

svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim 433 I. DUGANDŽIĆ, Nova pravednost. Poruka Isusova govora na gori (Mt 5 – 7), Kršćanska sadašnjost, Zagreb / Tomislavgrad 1991, 73.434 Z. I. HERMAN, Isus pred socijalnim upitnostima svoga vremena, Bogoslovska smotra 62 (1992) 51: To drugim riječima znači da Govor na gori, a time i samo evanđelje, nisu utopija, da je njihov duh – ne slovo! – prevediv i unatoč svim povijesnim krivudanjima, uvjetovanostima i mjenama ostvariv na osobnom i društvenom planu i u ovo naše vrijeme.

256

256

putem prolazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako postupi i levit:

prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do

njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i

vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu

se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini

se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.' 'Što

ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među

razbojnike?' On odgovori: 'Onaj koji mu iskaza milosrđe'. Na to mu reče

Isus: 'Idi pa i ti čini tako!'“ (Lk 10,25-37).

Iz ove prispodobe zaključuje se da „ponašanje Samarijanca

iznenađuje i pogađa čitatelja, odnosno slušatelja.“435 Pitanje koje postavlja

pismoznanac: „A tko je moj bližnji?“ nije bilo besmisleno postavljeno.

Židovi su imali ljestvicu od oko šest stupnjeva po kojoj su svrstavali ljude

kao bližnje, počevši od najbližih pa do onih koje su Židovi jedva smatrali

bližnjima. Za sve ostale zakon ljubavi nije vrijedio. Isus prispodobom

dokida tu ljestvicu.436

On pokazuje da su bližnji svi ljudi koje čovjek susreće u svom životu.

Pripovijeda o čovjeku koji je bio napadnut, opljačkan, izudaran i napola

mrtav ostavljen na cesti. Pokraj njega su prošla dvojica časnih vjerskih

službenika: svećenik i levit. Vidjeli su ga, zaobišli i prošli. Ništa

skandalozno. Ako bi mu prišli i htjeli mu pomoći, a možda je već bio mrtav,

oni bi se onečistili i po zakonu onesposobili za vršenje vjerskih obreda. Isus

ovdje navodi svećenika i levita da istakne Samarijančevu dobrotu u

usporedbi s onima koji žive po zakonu, ali nisu tako dobri kao taj mrski

Samarijanac. Tako Isus upozorava kako vršenje zakona nije dovoljno da

čovjek baštini život vječni, a to se potvrđuje i ovom prispodobom: „Neki

Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i

povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče,

odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj" (10,33-34).

Isus upita zakonoznanca: "Što ti se čini, koji je od ove trojice bio

bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" (10,36). Zakonoznanac je

435 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 23.436 Heretik i stranac iskazuje milosrđe anonimnom stradalniku iz Judeje, a svećenik i levit mu ga uskraćuju: A. KRESINA, Biblijsko-teološki pristup društvenoj problematici, Bogoslovska smotra 59 (1989) 271.

257

257

zatečen. Izbjegavajući i ime Samarijanac, odgovori: "Onaj koji mu iskaza

milosrđe." Bližnji je bio baš Samarijanac. A na njega se, prema tadašnjem

uvjerenju zakonoznanaca, ne odnosi zakon ljubavi. On ne živi po zakonu.

Iskrivljuje ga. Raskolnik je. Zavodi druge. Isključen je iz saveza. Zato ga

Židovi mrze. Ako ga Isus naziva bližnjim, znači da se i na njega mora

odnositi zakon ljubavi. U prispodobi Isus tumači zakon, korigira ga,

usavršava ga, nadilazi ga. Ruši sve dotadašnje ograde i okvire zakona.

Naglašava da su svi ljudi bližnji, da nema razlike među ljudima, da treba

otkloniti odstojanje i udaljenost, da treba prevladati zapreke među ljudima,

da bi se otkrilo drugoga kao bližnjega tako da mu se približi, da prema

svakom 'drugom' čovjek mora imati ljubavi.

Pred vrlo zahtjevnom zadaćom čovjek je u opasnosti da zastane, da

pomisli kako se može živjeti i bez njega. Opasno je nasjesti toj napasti.

Čovjek sebe može ostvariti samo prihvaćanjem drugih, jer tek kada nađe

drugoga naći će samog sebe. Samarijanac je u snažnom nutarnjem

pokretu milosrđa nadvladao stoljetne razmirice i svađe između

Samarijanaca i Židova, pobijedio mržnju i postao bližnji unesrećenome. On

je čovjeku putokaz. Krist traži da svaki čovjek pođe putem milosrđa. Da

nadvlada razlike: naravne, kulturne, nacionalne, vjerske; da pobijedi svaku

odbojnosti i mržnju. Samo tako će baštiniti život vječni.

Sveti oci su ovo čitanje tumačili kristološki: Isus je milosrdni

Samarijanac. On se učinio bliskim ljudima. Pun milosrđa nadvladao je

grijeh i uvrede koje mu je svaki čovjek nanio; prignuo se nad svakim

čovjekom koji je ranjen sebičnošću i grijehom, kome je prijetila vječna

smrt; izliječio je i spasio svakog čovjeka. Isus će od zakonoznanaca, od

svećenika i od narodnih vođa biti proglašen buntovnikom, onim koji

iskrivljuje zakon, koji zavodi narod i kao takav bit će izbačen iz svoga

naroda. Farizeji, htijući ga pogrditi, rekoše: „Ne kažemo li pravo da si ti

Samarijanac i da imaš zloduha? (Iv 8,48). Isus svakom čovjeku

prispodobom govori: Ljubav prema Bogu nedjeljiva je od ljubavi prema

bližnjemu. Kao što se Isus pobrinuo za svakog čovjeka, tako se od svakog

čovjeka traži da se brine za druge, da bude drugima milosrdan. Primljeno

milosrđe treba dati drugima.

258

258

Iz svega dosada rečenoga o ovoj prispodobi zaključuje se da je

„milosrdni Samarijanac jedan od najboljih primjera dijakonije. Iz toga

proizlazi poruka da se ljubav prema Bogu očituje u djelotvornoj ljubavi

prema onome koji je u nevolji.“437

3.2.2 Posljednji sud

Budući da je glavna tema Matejeva evanđelja govor o

kraljevstvu nebeskom on u svom evanđelju donosi nekoliko prispodoba

koje govore o konačnim događajima koji će se dogoditi na kraju vremena.

Na kraju tih govora o konačnim događajima Matej donosi govor o

posljednjem sudu: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli s njime, sjest

će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih

jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit

će ovce sebi s desna, a jarce s lijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna:

'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo

pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti;

ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me;

oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' Tada će mu

pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i

nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i

primismo te; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u

tamnici i dođosmo k tebi?' A kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, što

god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!' Zatim će

reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen

đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i

ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me;

bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!' tada će mu i oni odgovoriti:

'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili

bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?' Tada će im on odgovoriti:

'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednom od ovih najmanjih, ni meni

ne učiniste.' I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“

(25,31-46).

437 ISTI, 24.

259

259

U ovoj prispodobi nigdje se ne nalazi riječ milosrđe, ali zorno opisan

tekst potiče ljude i od ljudi očekuje milosrđe i dobročinstva prema

drugome, bližnjemu koji je u potrebi. Budući da je iz gore navedenog

teksta očigledno da se treba brinuti za bližnjega ovaj tekst zbog toga

„predstavlja magnu chartu kršćanskog karitasa.“438 Ovaj tekst u sebi sadrži

jednu posebnost, a „posebno je to što se dobročinstva učinjena

siromasima, potrebnima i utamničenima dovode u svezu sa Sinom

Čovječjim.“439 Kao i do sada i u ovom tekstu središnje mjesto zauzimaju

'maleni', oni koji su u potrebi te se tako i „ovdje ističe pragmatičan primat

ljubavi prema bližnjemu u odnosu na ljubav prema Bogu.“440 Isus

predstavlja Božju ljubav i milosrđe u svojoj osobi; samo zato što ljubi, on

može i suditi prema kriteriju djela ljubavi koja su učinjena potrebnima,

učinjena njemu. Njegova vlastita ljubav jest preduvjet njegova zahtjeva

ljubavi. U biti ovoga teksta stoji da čovjek osuđuje sam sebe svojim

nedjelima ili spašava se svojim djelima koja je učinio bližnjemu u potrebi tj.

da je u bližnjemu prepoznao Isusa Krista „i jedini kriterij nagrade je

služenje odnosno nesluženje. Trebalo je služiti, ponašati se dijakonski,

odnosno đakonski. Činiti dobro nije samo kršćanski privilegij, nego

zajedničko dobro svih naroda, ali tko to čini iz ljubavi prema Bogu, Kristu,

uistinu se ponaša kršćanski.“441 U današnjem svijetu, unatoč tolikom

napretku znanosti, sve je očitija ljudska bijeda i ona je „znak stanja

čovjekove slabosti i njegove potrebe za spasenje.“442 Iz ove prispodobe

proizlazi da se djela ljubavi odnose na materijalno siromaštvo. I danas su

ljudi potrebni materijalne pomoći, kao da su zaboravljena djela milosrđa

među kojima na prvom mjestu stoje „tjelesna djela milosrđa: 1. Gladna

nahrani. 2. Žedna napoji. 3. Siromaha odjeni. 4. Putnika primi. 5. Bolesna i

utamničena pohodi. 6. Zarobljenike i prognanike (izbjeglice) pomozi. 7.

Mrtve pokopaj.“443 Ali isto tako pravi kršćanin ne smije zaboravit ni

438 ISTI, 25.439 R. SCHNACKENBURG, Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, 126.440 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve, Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 25.441 ISTO.442 PAPINSKO VIJEĆE 'IUSTITIA ET PAX', Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2005, 183.443 Vidi: A. IVANDIJA, (uredio), Kruh nebeski, Molitvenik, Zagreb, 2005, 524-525.

260

260

„duhovna djela milosrđa koja su jednako važna: 1. Dvoumna savjetuj. 2.

Neuka pouči. 3. Grješnika prekori. 4. Žalosna i nevoljna utješi. 5. Uvredu

oprosti. 6. Nepravdu strpljivo podnosi. 7. Za žive i mrtve Boga moli.“444

Ako se usporedi ono što evanđelist Luka opisuje u slici milosrdnog

Samarijanca i ovaj opis koji donosi evanđelist Matej proizlazi da Samarijanc

čini isto što i Isus stalno traži od ljudi: milosrđe prema ugroženima.

3.2.3 Isusovo pranje nogu apostolima

Možda bi se netko i začudio, ali i ova gesta, koju je Isus učinio svojim

učenicima smatra se primjerom karitativnog služenja: „Bijaše pred

blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga

svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I

za večerom je đavao već bio ubacio u srce Jude Šimuna Iškariotskoga da

ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga

izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa

se. Nalije zatim vodu u praonik i poče učenicima prati noge i otirati ih

ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu:

'Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?' Odgovori mu Isus: 'Što ja činim, ti

sad ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.' Reče mu Petar: 'Nećeš mi prati nogu

nikada.' Isus mu odvrati: 'Ako te ne perem, nećeš imati dijela sa mnom.'

Nato će mu Šimun Petar: 'Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i

glavu!' Kaže mu Isus: 'Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge –

i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!' Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je

rekao: 'Niste svi čisti.' Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet

sjede i reče im: 'Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem

i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj

– vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam

vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. 'Zaista, zaista, kažem vam:

nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to

znate, blago vama budete li tako i činili!'“ (Iv 13,1-17).

Iv 13 predstavlja drugi dio evanđelja koji obrađuje Isusovu slavu. U

Posljednjoj večeri „od bitnog značaja je događaj: pranja nogu."445 Taj čin

pranja nogu može se dvostruko protumačiti: „Prvo tumačenje odnosi se na

444 ISTO.445 F. PORSCH, Ivanovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 116.

261

261

zajedništvo učenika s Isusom. Ovdje je pranje nogu shvaćeno kao znak

Isusovog samopredanja u njegovoj smrti i želi istaknuti spasonosno

značenje ove smrti. Tako je pranje nogu znak one krajnje ljubavi kojom je

Isus svoje ljubio, a koja svoj vrhunac ima u smrti na križu.“446 Iz teksta

proizlazi kako Isus sa svojim učenicima iščekuje blagdan Pashe. Za vrijeme

večere on učenicima pere noge te se iz tog čina izvodi i drugo tumačenje

pranja nogu, a „ono cilja na odnos učenika jednog prema drugom. Svojim

djelovanjem Isus „je dao primjer služenja“447 i dao je „primjer koji učenike

obvezuje da to isto čine.“448 Ali, Isus ne ostavlja primjer samo učenicima

nego taj primjer obvezuje i današnjeg kršćanina da pomaže drugome,

bližnjemu koji je u potrebi. Svaki se čovjek, kako je Isus ostavio primjer,

treba „prignuti, postati malenim, jer kontemplaciju mora slijediti akcija.

Ivan je htio reći, da ljubav prema bližnjemu započinje od Isusa, a završava

kod bližnjega.“449 Naime, u prihvaćanju bližnjega bit će prihvaćen Isus

pošiljalac, a s njime i Otac koji ga je poslao.

Danas se postavlja pitanje svakome čovjeku kao članu Crkve: da li

čovjek živi po evanđelju? To u ovom kontekstu znači: da li on pomaže

bližnjemu kako to predlažu prispodobe o milosrdnom Samarijancu i o

posljednjem sudu te kako to pokazuje sam Isus na Posljednjoj večeri? Kako

bi Crkva morala svjedočiti program evanđelja?

Crkva, kao izabrani narod i zajednica ljubavi mora „početi živjeti

evanđelje i tako življeno zasjati među svim narodima koji bi onda i sami

krenuli u tom svjetlu.450 Crkva je ona koja ima svoj „plan i program“451

svjedočenja koji se nalazi u evanđelju. U pluralističkom i liberalističkom

okružju teško je biti autentični svjedok, teško je biti putokaz koji će

pokazivati pravi put. Svaki kršćanin koji živi po evanđelju mora vidjeti pravi

put. Ipak danas „kršćanin ne vidi pravi Put i ne može biti Put drugima dok

446 ISTO.447 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 28.448 F. PORSCH, Ivanovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, 117.449 N. HOHNJEC, u: Đ. ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 29.450 A. KRESINA, Biblijsko-teološki pristup društvenoj problematici, Bogoslovska smotra 59 (1989), 275.451 U Crkvi bi trebalo ostvarivati program osam blaženstava iz Govora na gori, oporuke Isusove dane na posljednjoj večeri, oporuku ljubavi među braćom i sestrama. Takva bi Crkva kao kontrastno društvo imala svoju socijalnu ulogu kao „svjetlo svijeta“ i „sol zemlje“: ISTO.

262

262

god ima bilo kakve 'ljuske na očima'452, tj. dok god nije svjestan i ne

upozna onoga kome je povjerovao.“453 Tek kada kršćaninu padnu te ljuske

s očiju, i kada počne bistro gledati, tek onda može radikalno slijediti plan i

program koji nudi Isus Krist u evanđelju.

4 Zaključak

Na samom kraju rada, u zaključku, prije općenitog osvrta na rad

opisat će se način služenja u Prvoj Crkvi zato što je ona temelj, primjer i

izvor govora o karitativnom služenju među kršćanima, a to treba postati i

za cijeli svijet. Pod naslovom Crkveno služenje danas opisat će se, u

kratkim crtama, karitativno služenje Katoličke crkve. Isto tako bit će

govora o karitativnom služenju u svijetu općenito.

4.1 Služenje u Prvoj Crkvi

Kada se želi dobiti slika karitativnog djelovanja i življenja Prve Crkve

onda je najbolje kao temelj za te informacije pročitati Djela apostolska.

Opisujući život prve zajednice Luka u Djelima apostolskim donosi slijedeći

tekst: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju

kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su

činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i

sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima

kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u

kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali

hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak

danomice zajednici pridruživao spasenike“ (2,42-47). Osim što su prvi

kršćani zajedno molili i tako slavili Boga oni su i pomagali jedni drugima u

materijalnim potrebama jer iz teksta je razvidno: „sve im bijaše

zajedničko“ (2,44). Jedan od glavnih pojmova koji se trebaju naglasiti u

ovom tekstu jest 'zajedništvo dobara'.

To zajedništvo dobara nije bilo strogo nametnuto nego je ostavljeno

da svatko odluči koliko će materijalno pridonijeti za zajednicu (5,4). Ipak,

od onoga što su imali dijelilo se najpotrebnijima kako nitko ne bi

oskudijevao. Zajedničko pomaganje jednih drugima imalo je svoj izvor i

452 Te ljuske na očima mogu imati nacionalni, utilitarističi, juridički, folkloristički, pijetistički i ini predznak: I. ŠPORČIĆ, Tko je kršćanin? Novozavjetni vidici, Bogoslovska smotra 66 (1996) 196.453 ISTO.

263

263

primjer u djelovanju Isusa Krista, a svakodnevno moljenje u Hramu i

zajedničko lomljenje kruha po kućama bio je veliki poticaj za karitativno

djelovanje Prve Crkve.

Čitajući Pavlove poslanice pronalaze se mnogi tekstovi koji potiču na

karitativno djelovanje. Pavao potiče da se služi iz ljubavi kako to svjedoči

tekst Hvalospjeva ljubavi (1 Kor 13,1-13) kojega neki bibličari nazivaju i

magna carta karitasa. On u svojim poslanicama potiče svakoga da služi iz

ljubavi i služiti bližnjemu dužnost je svakog pojedinog kršćanina. Pomoći

treba svakom čovjeku, ali: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro

svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,10). Apostol ne želi zanemariti

opću potrebu služenja nego on želi ponajprije krenuti od svojih zajednica i

tek nakon toga prijeći na služenje cjelokupnom čovječanstvu.

Analizirajući katoličke poslanice, posebno Jakovljevu poslanicu,

pronalaze se tekstovi koji također govore o karitasu, služenju u Prvoj Crkvi.

U toj poslanici ističe se problem prakticiranja ljubavi, karitasa, zato Jakov

opominje svoje adresate: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima

vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli

i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: "Hajdete u miru, grijte

se i sitite", a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?“ (Jak

2,14-16). Jakov želi naglasiti da nije dovoljno samo poticati i držati

nagovore da treba služiti drugome nego to treba izvršiti konkretnim djelom

pomaganja. Nitko nema koristi od silnih govora, niti onaj koji govori jer

njegov govor neće uroditi plodom ako on sam ne bude primjer, a niti onaj

koji je u potrebi jer konkretni čin pomaganja nije ostvaren. Zbog toga Jakov

opominje da je vjera bez djela mrtva (2,14).

4.2 Crkveno služenje danas

Kršćanski karitas u svojoj je biti nepromjenljiv. Korijen svega je

jednostavan odgovor na ono što, u određenoj situaciji, predstavlja

neposrednu potrebu: gladne nahraniti, brinuti se za bolesne, žednoga

napojiti, gologa odjenuti. Želi se naglasiti da je karitativni rad od vremena

Prve Crkve pa do danas ukorijenjen u služenju i pomaganju bližnjemu,

drugome koji je u potrebi. Danas u Katoličkoj crkvi postoji organizirani

karitativni rad na najvišoj crkvenoj razini. Za vrijeme svog pontifikata papa

264

264

Pavao VI. ustanovio je Papinsko vijeće Cor unum kao tijelo Svete Stolice

koje je odgovorno za usmjeravanje i koordiniranje organizacija i

karitativnih aktivnost koje promiče Katolička crkva. Osim ovakvih

organizacija, na općoj razini, postoje također danas nacionalni karitasi.

Tako danas u Republici Hrvatskoj djeluje Hrvatski Caritas. Nadalje, postoje

dijecezanski karitasi koji djeluju na razini biskupije, ali postoje i župni

karitasi koji djeluju na razini pojedinih župa. Osim ovih ustanova koje su

osnovane u Katoličkoj crkvi, postoje danas brojne organizacije, koje izlaze

ususret čovjeku u njegovim različitim potrebama, čiji su osnivatelji

društvene i državne institucije.

Danas je mnogo lakše karitativno djelovati jer, zahvaljujući

tehničkom napretku, čovjek ima informacije iz svih dijelova svijeta.

Zahvaljujući medijima omogućeno je bolje karitativno djelovanje jer sada

čovjek dobiva informacije gdje i kako može efikasno služiti najpotrebnijima

u cijelome svijetu. Onaj koji karitativno djeluje mora djelovati s ljubavlju i

nikada ne očekivati neku materijalnu korist za sebe. Zbog toga je nužno

utisnuti u čovjekovo srce želju za dragovoljno pomaganje bližnjemu. Na to

osobu mora pokretati Kristova ljubav koja će u njemu probuditi ljubav

prema bližnjemu. Ako čovjek koji karitativno djeluje ne pokazuje ljubav

prema bližnjem, onda je takvo djelovanje nedovoljno.

Nakon svega napisanoga treba se osvrnuti na cjelokupni rad. Ovim

radom pokušala se dati štura preslika govora o karitasu, služenju u Svetom

pismu. Iz gore napisanoga proizlazi kako je služenje i pomaganje jedan od

ključnih pojmova u Svetom pismu. Svaki onaj koji ponajprije ljubi Boga

može shvatiti ljubav prema bližnjemu u čitavoj njezinoj dubini i njezinom

značenju te je provesti u djelo.

Starozavjetni pisci pišu o ljubavi koju Bog iskazuje prema izabranom

narodu, ali i prema svakom pojedincu. Unatoč tome što je narod koji puta i

nevjeran te okreće leđa Jahvi, on ga ipak ljubi. Čovjek u svojoj malenosti i

u svojoj grešnosti ipak Bogu uzvraća ljubav za ljubav. Amos tvrdi da

bogoštovlje bez pravednosti i solidarnosti prema bližnjemu koji je u potrebi

u Božjim očima nije nikakvo bogoslužje nego svraćanje ljubavi na sebe.

Izaija naglašava da se Jahvi gade dvoličnjaci koji prinose žrtve, a

265

265

zaboravljaju na potreba svoga bližnjega. Jeremija upozorava da su molitve

nekih osoba uzaludne jer zanemaruju potrebe bližnjega. Ezekiel naglašava

odgovornost naraštaja, ali i pojedinca prema bližnjemu i njegovim

potrebama. Proroci Staroga zavjeta poticali su Izrael, a danas potiču

kršćane da ne zanemaruju svoje bližnje, jer ako ih zanemare uzaludno je

njihovo iskazivanje časti i hvala Bogu dok kraj njih bližnji oskudijeva i vapi

za pomoć.

U Novom zavjetu Isus Krist je primjer iskazivanja ljubavi prema

bližnjemu. Isus ne otpušta ljude gladne. On ih hrani; uzima ono malo kruha

i riba i dijeli, čini čudo umnažanja za sve u svoje vrijeme i u svojoj sredini.

Po Isusu Bog iskazuje ljubav prema čovjeku. Govor o zapovijedi ljubavi

kojeg tumači Isus odnosi se na sve ljude. Prispodoba o milosrdnom

Samarijancu želi poručiti da je svaki čovjek bližnji, bio on stranac ili

poznanik i da svakome treba pomoći. Prispodoba o posljednjem sudu želi

potaknuti svakog čovjeka da iskaže milosrđe prema bližnjemu koji je u

potrebi. Danas se ta pomoć upućuje putem raznih Karitasa i udruga koje

se brinu za potrebe bližnjega, ali i svaki čovjek osobno pomaže bližnjemu.

Isusovo pranje nogu učenicima znak je njegova samopredanja. Tako se

mora predati svaki čovjek u pomaganju potrebnima što je drugi znak

Isusovog čina na posljednjoj večeri. Opisom ove posljednje večere

evanđelist Ivan htio je reći da ljubav prema bližnjemu počinje kod Isusa, a

završava kod bližnjega. U prihvaćanju bližnjega bit će prihvaćen i Isus.

Bog želi da ga čovjek ljubi, ali ta ljubav ne smije biti pasivna nego

aktivna. Najveći oblik ljubavi jest darivanje svoga života za drugoga, a

Krist je čovjeku dao primjer.

266

266

Popis literature

BENEDIKT XVI, Deus caritas est, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 143,

Zagreb 2006.

DUGANDŽIĆ, Ivan, Nova pravednost. Poruka Isusova govora na gori (Mt 5-

7), Kršćanska sadašnjost, Zagreb / Tomislavgrad 1991.

DUGANDŽIĆ, Ivan, Oblici solidarnosti u ranom kršćanstvu, u: „Bogoslovska

smotra“ 74(2004)2.

HERMAN, Zvonimir, Izidor, Isus pred socijalnim upitnostima svoga

vremena, u: „Bogoslovska smotra“ 62(1992)1-2.

HOHNJEC, Nikola, Djela proročka, Likovi i središnje proročke teme,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

IVANDIJA, Antun (uredio), Kruh nebeski, Molitvenik, Zagreb 2005.

Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

1994.

LIMBECK, Meinrad, Markovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

1999.

267

267

LUJIĆ, Božo, Drugi – mogućnost ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

2003.

PAPINSKO VIJEĆE „IUSTITIA ET PAX“, Kompendij socijalnog nauka Crkve,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2005.

PORSCH, Felix, Ivanovo evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.

REBIĆ, Adalbert, Amos – prorok pravde, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

1993.

REBIĆ, Adalbert, Prorok čovjek Božji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.

Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

SCHNACKENBURG, Rudolf, Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1997.

ZALAR, Đuro, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Glas koncila,

Zagreb 2006.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

VLAŠKA 38

ZAGREB

268

268

DIPLOMSKI RAD

(9)

SPISATELJSKI RAD PROF. DR. CELESTINA TOMIĆA O BLAŽENOM ALOJZIJU

STEPINCU

MENTOR: STUDENT:

Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC IVICA TOMAK

Zagreb, 2007.

1. Uvod

Ime zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, od 1945. do 1990. godine za vrijeme

vladavine komunizma u Jugoslaviji, bilo je u javnim govorima zabranjeno spominjati. Zbog

straha pred političkom vlašću takav stav je zauzeo svoje mjesto i na crkvenom području, a ne

samo na društvenom. Ako se ponekad službeno izgovorilo to ime uglavnom je imalo

negativno značenje, bilo je znak protivljenja vlasti, državi i narodu. Ovim radom želi se

upoznati i objelodaniti stvarost i istina o osobi Alojzija Stepinca i nadvladati jednostranost

mišljenja koje je bilo zastupljeno u javnosti. Za lakše postizanje cilja okorišteni su sadržaji

prof. dr. Celestina Tomića o bl. Alojziju Stepincu koji je gotovo pola stoljeća bio njegov

suvremenik. Ujedno ide zahvala mentoru na prijedlogu i pomoći za ovaj diplomski rad, prof.

dr. Nikoli Hohnjecu.

269

269

1.1 Mučenik vjere i vjernosti

Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću, župa Krašić.

Bogoslovni nauk završio je u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 26. listopada 1930. godine.

Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. godine nadbiskupom koadjutorom. Biskupsko

služenje proživio je pod geslom: »U Tebe se, Gospodine, uzdam!« (Ps 31,1). U vrijeme

svakojakih ideologija, izrazito komunizma, branio je Crkvu u Hrvata i jedinstvo s papom.

Zbog toga mu je montiran politički proces na kojem ga je narodni sud 11. listopada 1946.

godine osudio na 16 godina zatvora. Za njegovu hrabrost i vjernost papa Pio XII. imenovao ga

je 12. siječnja 1953. godine kardinalom. Umro je na glasu svetosti i mučeništva u zatočeništvu

u Krašiću 10. veljače 1960. godine i pokopan je 13. veljače iste godine u zagrebačkoj

katedrali. Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. godine poništio sudsku presudu i osudio

politički sudski postupak protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Godine 1981. u

Rimu je službeno otpočeo kanonski postupak za proglašenje blaženim i svetim, te mu se od

tada s pravom pridaje naslov sluga Božji. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3.

listopada 1998. godine na Mariji Bistrici.

1.2 Svjedok za istinu

Franjevac konventualac prof. dr. Celestin Tomić rođen je 6. listopada 1917. godine u

mjestu Visu na istoimenom otoku. Za svećenika je zaređen u Rimu 19. prosinca 1942. godine,

a u doktora teologije promaknut je 19. listopada 1945. godine na Papinskom teološkom

fakultetu svetog Bonaventura (Seraphicum). Od 1953. godine započinje njegovo djelovanje

na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz znanstveno-nastavnički rad kao i

biblijsku lekturu knjiga hrvatskoga prijevoda Biblije i lekcionara, dr. Tomić je poznat

vjerničkoj javnosti upravo po mnogim svojim djelima iz područja Svetog pisma, objavljenima

u velikom biblijskom nizu od 15 svezaka »Povijest spasenja«. Uz taj biblijski pothvat, koji je

trajao od 1977. do 1995. godine, objavio je više knjiga te stotine članaka. Za kauzu

beatifikacije sluge Božjega kardinala Alijzija Stepinca zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić

imenovao ga je teologom i peritom. U okviru toga rada predao je Kongregaciji vota za gotovo

sve knjige i arhivsko gradivo, te bio član povijesne komisije. U Rimu je proveo dvije godine

kao iudex ex officio u pripremi za tzv. Informatio u istoj kauzi u kojoj su se obrađivali svi

potrebni materijali za Stepinčevu beatifikaciju. Kao vrsni poznavatelj života i rada bl. Alojzija

Stepinca zanimljivim je prilozima o Stepinčevom mučeničkom i svetačkom životu obogatio

hrvatsku javnost.

2. Propovijedi, govori i poruke

270

270

Bl. Alojzije Stepinac za svoga pastoralnog djelovanja uputio je vjernicima i ostalima

mnoštvo poruka sa sadržajem za dobrobit, ponajprije cijelog čovječanstva, a onda i samih

vjernika. Njegovi govori bili su jednostavni, topli, usmjereni s ciljem podizanja onih

naslovnika kojima se obraća na društvenom i crkvenom području. Propovijedi je , kao i

govore i poruke, temeljio na Božjoj riječi i one su bile melem za sve one koji su ih slušali.

Imale su svrhu duhovnog preporoda pojedinca, obitelji, naroda, općenito čitavog društva.

Propovijedi su uglavnom bile vezane uz spomendane, blagdane, svetkovine, posvete, te uz

prigodne događaje.

2.1 Propovjednik Božje riječi

Temeljno pitanje za poznavanje osobe bl. Alojzija Stepinca nalazi svoj odgovor u

svakom njegovom pastoralnom, kršćanskom i ljudskom djelovanju. Božja riječ bila je izvor

milosti, pokretačka snaga njegovog života. Prodornost i neustrašivost njegovih propovijedi i

govora samo su znak da svoj čvrsti temelj nalaze u Svetom pismu. Preciznost te oštrina ili

pak, s druge strane, blagost svake njegove poruke također je potkrijepljena Božjom riječi.

Sam značaj, duhovnu i moralnu veličinu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija

Stepinca te kršćansko, svećeničko i biskupsko obilježje njegova života dublje se upoznaje u

svjetlu Božje riječi, a tim svjetlom on je bio prožet cjelinom svoga bića.

2.1.1 Zaljubljenik Božje riječi

Apostolska revnost, rodoljubna vjernost i vjernička hrabrost, odlike su zagrebačkog

nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca. Svoju pastirsku dužnost vršio je slijedeći poticaje apostola

Pavla biskupu Timoteju: »Propovijedaj Riječ; uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno –

uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom!« (2 Tim 4,2). Vrijeme u kojem

je živio, govorio i djelovao bl. Alojzije Stepinac bilo je vrijeme nemira, kriza, sukoba u

Hrvatskoj, u Europi i u svijetu. U propovijedi na Staru godinu 31. prosinca 1941. godine,

imajući u vidu sliku vremena u kojemu se nalazi čovječanstvo ističe: »Strašan je uistinu

govor, koji danas Bog drži čovječanstvu. Možda nije nikada do sada tako govorio.«454 Ovim

riječima iz propovijedi bl. Alojzija Stepinca prof. dr. Celestin Tomić želi ukazati na uvjete u

kojima je živio i djelovao bl. Alojzije Stepinac, a Pavlovim riječima ocrtao je njegov lik,

ističe njegovu osobnost i narav u pastirskom djelovanju. Također otvara vidik njegove

duhovne veličine i govori: »Bl. Alojzije Stepinac bio je duboko prožet vjerničkom sviješću da

sve ovisi o Božjoj milosti.«455 Ono što je bl. Alojzije Stepinac mislio o sebi i o zahvatu Božje

454 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XII.455 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 9.

271

271

milosti u njegovu životu svjedoči njegovim riječima: »Čini mi se da Gospodin Bog nije

mogao izabrati slabijeg, što se tiče zdravlja, godina i drugoga, za nadbiskupa, nego što sam ja

u ono vrijeme bio. Učinio je to zato da pokaže moć i djelovanje milosti u nama.«456

Vrijeme djelovanja bl. Alojzija Stepinca bilo je vrijeme komunističkog režima koji

je svojim protivljenjem prema Katoličkoj Crkvi potresao Hrvatsku i cijelu Europu. U to

stradalničko doba se i na hrvatskom teritoriju propagandom, u sve slojeve društva i javnog

života unosio poguban duh materijalizma i liberalizma, a ukorijenjeni grijesi psovka,

pijanstvo i nemoral, te abortus, uzimali sve više maha.457 Dobar pastir, vjeran Kristu i Crkvi,

nastavio je svoj neumorni rad propovijedanjem evanđelja. Sve njegove propovijedi prožete su

riječju Božjom, protkane su povijesnim događajima, primjerima iz života, uzorima i

porukama svetaca. Gotovo svaku tvrdnju nadahnuto potkrepljuje Svetim pismom. Osvajaju

pažnju čitatelja i uvlače se u čovjekovu nutrinu, u njegovu savjest i srce te otkrivaju

čovjekovu stvarnost. Prof. dr. Celestin Tomić ne uviđa samo formalizam u njegovim

propovijedima već javno naglašava: »U njima se nalazi teološka analiza povijesnih događaja

i otkriva se misterij Božje prisutnosti u povijesti.«458 Hrabro se suočio s izazovima povijesti u

kojima bijaše navjestitelj evanđelja. Neustrašivost i hrabrost koju je svjedočio u svojim

propovijedima prof. dr. Celestin Tomić iznosi riječima: »Proročki je prikazivao razorne moći

svih ideologija kojih je cilj bio protivan časti pravoga Boga i dostojanstva ljudske osobe.«459

Isus Krist i Crkva bili su i ostali njegova ljubav. U Isusu Kristu on crpi sadržaje i

nalazi izvor svojih navještaja kao vjeran poslužitelj evanđelja. U onoj prošlosti u kojoj je

djelovao bl. Alojzije Stepinac njegove su propovijedi bile trajni poziv k istini, poziv na

opraštanje i ljubav, poticaj na obraćenje. Čovjekov život, njegovo spasenje, njegovo vječno

opredjeljenje u središtu je njegova srca i njegove pastirske ljubavi. Istinsku ljubav za sav

narod te očitovanu brigu i skrb za pojedinca, bio on vjernik ili nevjernik koja je vidljiva u

svim njegovim govorima, prof. dr. Celestin Tomić objelodanjuje izrazom: »Njegova je riječ

ohrabrenje i utjeha onima koji pate, uporan je poziv na obraćenje onima koji griješe, doziva

one koji lutaju, kori one koji zlo čine drugima.«460 Njegov govor bio je upravljen Božjem

narodu, općenito svim vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, međutim, obraćao se i posve

određenom krugu naslovnika: predstavnicima vlasti, klericima, osobama posvećenog života,

članovima katoličkih udruga, mladima, radnicima, vojnicima, prosvjetnim djelatnicima, a

456 ISTO.457 Usp. J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XII.458 ISTI, VI.459 ISTI, X.460 ISTI, V.

272

272

osobito seljacima.461 U propovijedima bl. Alojzija Stepinca vidljivo je da je doslovno shvatio i

zaživio poruku upućenu Timoteju: »Marljivo nastoj da se pokažeš pred Bogom kao prokušan,

kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji valjano propovijeda istinu! A svjetovne i šuplje

govore izbjegavaj, jer će oni koji se njima bave tonut u sve veću bezbožnost« (2 Tim 2,15–

17). Bio je doista zaljubljenik u Božju riječ, bio je ljubitelj Boga i miljenik Božji.

Ta ljubav prema riječi Božjoj plod je drugovanja s njom i razmatranja o njoj, a bila je

prisutna već u obiteljskom korijenu kako o tome izjavljuje prof. dr. Celestin Tomić: »Bl.

Alojzije Stepinac poprimio je od oca ljubav prema dobroj knjizi.«462 Za vrijeme zatočeništva u

Krašiću pokazuje svoje usmjerenje prema Bogu i riječima potvrđuje: »Naši bi se ideali mogli

sažeti u jednu riječ – Bog! Bog naš uzor, Bog naš život, Bog je svjetlo naše na stazama ovoga

zemaljskog života!«463 Potpuno predan u volju Božju, svoj zemaljski život proživio je u

služenju Bogu i ljudima. Snagu za ustrajnost u služenju i pouzdanje u Boga crpio je iz svog

biskupskog gesla: »U Tebe se, Gospodine, uzdam!« (Ps 31,1). U potpunom predanju i

pouzdanju u Boga, njegov životni stav unosi nadu u živote onih koji su trebali svjetla u svome

životu, no »Bog je vodio njegov život kroz okolnosti koje su itekako navele na kušnju

njegovu nadu, ali on se nadao protiv svake nade.«464 Nada koju je imao bl. Alojzije Stepinac u

tamnim trenucima svoga života i hrvatskog naroda jednaka je nadi koju opisuje apostol

Pavao: »Abraham protiv svake nade, oslonjen na Nadu, povjerova, da tako postane ´ocem

mnogih naroda´, prema onom što je rečeno: ´Takvo će biti tvoje potomstvo!´« (Rim 4,18).

Iskustvo života s Bogom i za Boga jačalo je njegovu nadu i potvrđivalo poruku koja je bila

upućena Rimljanima: »Nada pak ne postiđuje« (Rim 5,5).

U Svetom pismu se sluša, susreće, otkriva izvor svetosti, Isusa Krista i njegov duh

pokreće srca na razumijevanje Svetog pisma i zato: »Bl. Alojzije Stepinac bio je zaista

zaljubljenik Svetog pisma. Za njega je ono bila najdraža i najviše cijenjena knjiga. Čitajući

Sveto pismo i njegovo je srce gorjelo otkrivajući u njemu otajstvo Isusa Krista.«465 Iz njegove

podložnosti i predanja u volju Božju bijaše vidljivo kako životnu snagu i znanje dobiva iz

Biblije. Bio je tako uronjen u Sveto pismo da je zbivanja prosuđivao na temelju objave i u

svjetlu Božje providnosti. U crkvi sv. Blaža u Zagrebu 29. lipnja 1941. godine u propovijedi

461 Usp. ISTI, XXX – LI. Redoslijed naslovnika kojima se bl. Alojzije Stepinac obraća u svojim propovije-dima, govorima i porukama preuzet je uglavnom od ovih autora. 462 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 9. Ova bilješka ukazuje na usađenu ljubav prema Božjoj riječi zapisanoj u Bibliji.463 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XI.464 ISTI, V.465 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 37.

273

273

pita i odgovara: »A na čemu da se temelji, pitat će tko god, naša nada? Odgovara, na Božjoj

vjernosti, jer Bog ne laže. Na Božjem sveznanju, kojemu ništa ne izmakne. Na Božjoj

svemoći, koja je uvijek gospodar situacije.«466 U Svetom pismu zapisanoj Božjoj riječi svaki

čovjek može naći pomoć, utjehu, zaštitu, poticaj i sve ostalo što mu treba da nađe smisao i cilj

života, stoga prof. dr. Celestin Tomić navodi: »Snaga pisane riječi ima veliku moć i ona je u

stanju usmjeriti, ako je dobra, čovjeka na njegov životni put koji mu je Bog u svojoj

providnosti odredio. To je iskusio bl. Alojzije u svome mladenačkom traganju za smislom i

ciljem svoga života.«467 Živio je od Božje riječi i njome nadahnut hrabrio druge, pozivao na

popravak života i evanđeosko poimanje domoljublja.

2.1.2 Propovijed – riječ ohrabrenja i utjehe

Bl. Alojzije Stepinac se za svaku propovijed pripremao razmatranjem i molitvom,

njegova pastirska riječ bila je utemeljena na Božjoj riječi. Govorio je mirno, jasno i glasno s

potpunim nadzorom nad sobom, nije se dao povesti za srcem. Nije govorio na način da bude

prosječni propovjednik, neki demagog, izvikivač neke misli, ideje, nego samo navjestitelj

Božje riječi. Vjernici kojima je propovijedao to potvrđuju: »Nije se služio ni biranim riječima

i izrazima koji gode ušima, već je govorio bez ikakvih naučenih ukrasa, do skrajnosti

jednostavno, a u Krašiću se čak znao poslužiti i domaćim narječjem.«468 Međutim, njegove su

propovijedi snažno djelovale469 na narod. Vjernici su ga rado slušali jer su njegove riječi

ostavljale dubok dojam u srcu slušatelja i dale im poticaj da ih se zapiše i širi, a neprijateljima

zadavale strah i bojazan. Navjestitelj radosne vijesti iznosio je jasno i otvoreno istine vjere,

kako je u to doba i pod takvim uvjetima kada je sve bilo usmjereno protiv Boga i protiv

čovjeka, malo tko odlučio govoriti. Ne samo za vrijeme rata, kada je osuđivao nečovječne

teorije nacizma i fašizma, nadbiskup Alojzije Stepinac je i nakon službenog završetka ratnih

zbivanja ostao postojan u zastupanju evanđeoske istine i pravde.

Pred komunističkim vlastima bio je neustrašiv zastupnik i navjestitelj kršćanskih

vrednota. Pred kraj rata, u korizmi 1945. godine, kada se uputio u svetište Srca Isusova u

Palmotićevoj ulici u Zagrebu, prije propovijedi studentima, upozorio ga je partizanski

izaslanik da pazi što će govoriti, a bl. Alojzije Stepinac mu je mirno odgovorio: »Nadbiskup

zagrebački će govoriti ono što mora govoriti, a zato neće ni od koga moliti dozvolu, kao što

466 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, V.467 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 23.468 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XVIII.469 Pisana riječ je djelovala. Usp. C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji , Glas Koncila, Zagreb 2006, 22.

274

274

je nije molio ni od hrvatskih vlasti.«470 O blagdanu Svih svetih iste godine prijetnje su

nastavljene, no vjerni pastir nije se preplašio, već je hrabro stupio na propovjedaonicu i

govorio na temu o blaženstvima (Mt 5,3–11). Temeljna misao bila mu je ukorijenjena na

riječima psalmiste: »Kako je dobar Bog čestitima, Bog onima koji su čista srca« (Ps 73,1).

Osudio je duh svijeta, istaknuvši materijalizam471 kao bolnu točku svakog vremena i sve

drugo što guši želju za Bogom te upozorio sve one koji to ne žele shvatiti i za koje blagdan

Svih svetih i pomisao na besmrtni život nema vrijednosti. Proročki završetak propovijedi

potkrijepljen je riječima evanđeliste: »Blago vama – kad vas zbog mene – prognaju i sve zlo

slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su i tako

proroke prije vas!« (Mt 5,11–12). Hrabrost i odvažnost koju je posjedovao bl. Alojzije

Stepinac te goruću ljubav za spasenje prof. dr. Celestin Tomić je osvijetlio izjavom samog

nadbiskupa pri završetku propovijedi izgovorivši riječi: »Obavijestit ću vas, draga braćo, da

su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim

Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će: spasavati duše.«472

Bl. Alojzije Stepinac je u svojim govorima osuđivao zla djela koja su počinjena protiv

čovjeka na svim stranama svijeta, ali i u Hrvatskoj te je obrazložio: »Doći će vrijeme kada će

sve doći na vidjelo, i kada će se sve klevete i laži raskrinkati, i kada će i objektivna povijest

pokazati da predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu ni za čas izdali svoga zvanja, a da

su eventualne pogreške kojega svećenika sitnica prema onome što se zbilo na drugoj strani,

kojoj možda neupućena svjetska javnost plješće.«473 U propovijedima bl. Alojzija Stepinca

nema improvizacije teksta, on skreće pozornost na probleme koji se nameću vjernicima

uslijed pogubnog širenja materijalističkog poimanja svijeta i čovjeka. Upozorava na opasnosti

koje prijete njihovoj vjeri, a na koje može dati odgovor samo Božja riječ, uvijek ozbiljna i

nepopustljiva, a o njoj svjedoči i prorok: »Nije li riječ moja poput vatre – riječ je Jahvina – i

nije li slična malju što razbija pećinu?« (Jr 23,29). Prof. dr. Celestin Tomić primjećuje kako je

nadbiskup u svojim nastupima slijedio načelo: »Snažno u načinu iznošenja, ali blago u

primjeni.«474 Govorio je o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, velikom jasnoćom, laganim

izrazom, stvarnom ozbiljnošću i uvjerljivošću te proživljenim osjećajem. Kada govori o Bogu,

njegove su riječi tople i uvjerljive, a kada se radi o moralnim zahtjevima govor mu je tvrd i

precizan, bez popuštanja, te je takvim stavom sličio Kristu Gospodinu.

470 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XX.471 Usp. ISTI, XXI.472 ISTI, XXI.473 ISTI, XXV.474 »Fortiter in re, sed suaviter in modo!« ISTI, XXVII.

275

275

Životnost i djelotvornost te prihvaćenost njegovih propovijedi proizlazi iz citata i

primjera iz Svetog pisma kojima su njegove propovijedi ispunjene. Kao bogoslov i kao

mladomisnik u Rimu čitao je više od ostalih mnoge časopise i novine, jer je upravo u njima

tražio i otkrivao odgovore na suvremena pastoralna pitanja. Prof. dr. Celestin Tomić navodi:

»Čitao je uvijek s olovkom u ruci. Skupljao je građu za propovijed i držao je u posebnoj

kutiji. Poslije se vidjelo koliko mu je taj način čitanja koristio, jer se neobičnom lakoćom

pripravljao za propovjedi. Postao je odvažan i neustrašiv propovjednik.«475 Sveto pismo, koje

on naziva: 'Knjiga života', 'Počelo života', 'Glas svjetla, glas Kristov', uvijek mu je bilo

temeljno polazište za pripremu propovijedi. Nastojao je da vjerni narod Božji može

razumjeti Božju riječ i od nje učiniti program svoga životnog djelovanja te od nje živjeti.

Važnost Božje riječi za čovjeka izražava u misli: »Što je Bog imao reći čovjeku, rekao mu je

u Svetom pismu, da odande svi crpimo istinsku spoznaju.«476

U govoru upućenom studentima 26. ožujka 1944. godine nastoji kod njih produbiti

svijest o važnosti Svetoga pisma za sva područja ljudskog djelovanja te im se obraća

riječima: »Sva svjetska književnost, bila ona kako sjajna, u poredbi sa Svetim pismom, tom

riječju Božjom, nije ništa drugo nego prolazna zvijezda, koja sav svoj sjaj prima od sunca.«477

Na istom susretu nastavlja: »Sveto pismo je drama životnog cilja, prapovijest čovječanstva,

filozofija svetaca, zakonik izabranog naroda Božjega. Ono je skup istina, koje su mu

potrebne, povelja njegovih prava, riznica njegove nade, bezdan njegovih utjeha. Ono nam

govori o Kristu, Sinu Božjemu i o našem otkupljenju.«478 U propovijedima se obraća

vjernicima i nevjernicima. Kada govori o nevjernicima, a pogotovo protivnicima i rušiteljima

vjere, riječ mu je slična Gospodinovoj: »Živa je uistinu riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od

svakoga dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje

nakane i misli srca« (Heb 4,12). Ne oslovljuje nikoga pojedinačno, već napada zabludu,

grijeh, opačinu čovjeka, jer on ljubi u svakom čovjeku ono što je Božje u njemu, a to je slika

Božja.

2.2 Poruke skupinama i pojedincima

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac upravlja svoje propovjedi svim vjernicima. na

poseban način nastoji se približiti svakom vjerniku i doći u dodir s njime. Želi uspostaviti s

njime dijalog o važnosti i značenju Božje riječi za život svakog pojedinca, za obitelj u svim

oblicima obiteljskog života, za svaku skupinu koja mu se obraća. Sve i svakoga on želi 475 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 27.476 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXVIII.477 ISTO.478 ISTO.

276

276

potaknuti na obnovu i popravak života. Kroz skupine kojima se izravno obraća, pokazuje

svoju širokogrudnost, otvorenost i raspoloživost, svoju naklonost i zauzetost prema svima i za

sve. Jednostavno želi prenijeti vjeru u Boga na sve da svi budu baštinici milosti Božje.

2.2.1 Obiteljima Osobita zaokupljenost učiteljske službe u propovijedima bl. Alojzija Stepinca

usmjerena je na obitelj kao glavni temelj Crkve i društva. On je kao svjestan kršćanin, biskup

i rodoljub promicao misao kako se bez zdravih, po Božjem zakonu uređenih obitelji, bez

kršćanski odgojene djece i mladeži, čovjek ne može nadati sretnom, vječnom životu, ni

boljitku zemaljske domovine. Zauzima se za prava obitelji, ali još više za obiteljski život,

zasnovan na Božjem duhu i naglašava: »Obiteljski život mora biti prožet Duhom Božjim. Oko

toga nastojte! Duh Božji u sve obitelji, da djeca budu prava kršćanska, da muž i žena žive

katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz nazaretske obitelji! I kad to postignemo

onda možemo biti uvjereni, da će Hrvatska biti sretna.«479

Ugroženost obitelji povećala se uvođenjem civilnog braka i otvaranjem mogućnosti

rastave, stoga se kao predstavnik Crkve oglasio riječima samog Isusa Krista: »Što je Bog

sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!« (Mt 19,6). Odobravajući pravo društvenoj vlasti da bude

mjerodavna za negativne čine koji se dokažu, no braneći dostojanstvo braka i obitelji javno

iznosi: »Ali nitko ne daje pravo ljudskoj vlasti da dira u svetost obitelji i braka, koji je

sklopljen na temelju naravnog i pozitivnog Božjeg prava.«480 Unutar obitelji posebno je

naglasio važnu ulogu majke te se 9. srpnja 1945. godine na povratku hodočasnika grada

Zagreba iz Marije Bistrice, majkama s osobitom pozornošću obratio govorom: »Vama, majke,

pripada sveta dužnost prenijeti na svoju djecu, na svoju unučad vjeru, koju su vaši pretci, čak

uz cijenu svoga života usadili u vas.«481

2.2.2 Svećenicima

U svećenikovom poslanju vršenom s predanjem i ljubavlju, gledao je najizvrsniji put

kojim Bog vodi ljude k vječnom spasenju. Takav svećenik koji je navjestitelj Evanđelja i

nositelj ljubavi Božje preporađa čovjeka. On u svetom krštenju djeci i odraslima usađuje

osnovne istine kršćanstva. Malene i odrasle neprestano opominje na obveze prema

Stvoritelju i bližnjemu u Svetoj misi, kroz slavlje i lomljenje kruha, u pričesti dijeli hranu

Tijela i Krvi Kristove. U sakramentu pomirenja liječi rane, u sakramentu ženidbe daje

bračnim drugovima blagoslov Božji. Navedene činjenice prof. dr. Celestin Tomić potvrđuje

479 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIX.480 ISTO.481 ISTI, XL.

277

277

i navodi: »Nadbiskup to potkrijepljuje kad oduševljeno govori o svećenikovom poslanju

koje omogućuje čovjeku čuvati njegovo ljudsko i kršćansko dostojanstvo, koje ga

osposobljuje za život snošljiv i ugodan, koji se lako može pretvoriti u pakao kad čovjek

prestane crpiti milosna dobra s vrela spasenja, obezvrijeđujući dostojanstvo svećeničkog

poslanja«.482 Nadbiskup Alojzije Stepinac je sustavno naglašavao svećenicima potrebu i

važnost navještaja Božje riječi kao i potrebu njezina uvažavanja u životu slušatelja, te

potiče: »Svaki, dakle, obrazovani katolik morao bi, ako neće da bude neznalicom u

najvažnijim životnim pitanjima, poznavati Sveto pismo, pisanu riječ Božju.«483

Preziranje svećenika i njegova navještaja ovako tumači: »Tu moramo tražiti, također

duboki razlog pada našega intelektualnog svijeta, što je zanemario riječ Božju, koju navješta

svećenik u crkvi. Jer onaj koji preporađa duše nije svećenik kako oni misle, nego milost

Božja, koja se svećenikom služi kao kanalom, kroz koji dolazi u duše.«484 Ozbiljnost pristupa

koju zahtjeva prema Božjoj riječi od strane svećenika i od vjernika te tešku povredu dužnosti

svećeničkog poslanja također pojašnjava: »Nema sumnje, da bi teško griješio dušobrižnik,

koji bi zanemario dužnost navještaja riječi Božje. Ali nema sumnje ni o tome, da bi radio zlo i

svaki katolik, bio on intelektualac ili priprost čovjek, koji bi prezirao i omalovažavao riječ

Božju, što ju svećenik kao zastupnik Božji nedjeljom i blagdanom naučava u crkvi. Isus Krist

je išao tako daleko, da je ovaj prezir i ovo omalovažavanje riječi Božje označio kao siguran

kamen485 zabačenja«486 (Ps 118,22).

Poznato je kako je bl. Alojzije Stepinac s jednakom ljubavlju primao župnike,

kapelane, svećenike iz drugih biskupija, svećenike prognanike i redovnički kler i kad im se

obraćao uvijek im je stavljao na srce: »Svećenikovo poslanje je u službi Života vječnoga, te u

službi boljitka vremenita čovjekova života.«487 Poznavajući sve okolnosti pod kojima su

svećenici djelovali pita se i obrazlaže: »Zato često stavljam svećenicima na srce, da se ne

dadu zavesti jadima i nevoljama, nego da se rado i usrdno mole za neprijatelje. Osveta ne

pripada nama, nego Bogu. A on neka im se osveti kao Otac koji prima radosno natrag

izgubljenog sina.«488 Bez obzira na sve zapreke i poteškoće toga vremena u služenju

482 ISTI, XXX.483 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 38.484 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.–1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXI.

485 Božja riječ je spasonosna poput kamena koji je oznaka čvrstoće i stabilnosti.486 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XXX–XXXI.487 ISTI, XXX. 488 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 14.

278

278

svećenika bl. Alojzije Stepinac bio je svojim svećenicima stup potpore, oslonac nade i sve

drugo što se zahtijevalo od jedne takve osobe u tom vihoru nesnalaženja za vjernost Crkvi i

nasljedovanje Isusa Krista. O tim kriznim trenucima za svećenike i Katoličku Crkvu prof. dr.

Celestin Tomić bilježi: »U teškom ratnom vremenu i poratnom progonu vjere, kad su mnogi

svećenici lažno pozivani k bolesnicima i potajno ubijani, on je hrabrio svećenike na

spremnost pružanja sakramenta bolesničkog pomazanja i svete Popudbine.«489 Hrabrio ih je i

ostalim pastoralnim podvizima napominjući: »Ako budete morali koriti, budite otvoreni kao

sveti Ivan Krstitelj. Kad budete morali tješiti budite blagi kao Krist koji na grobu Lazarovu

plače zajedno s drugima, ali više nego ustima, gospodo, propovijedajte raspetoga Isusa svojim

životom.«490

Uz poticaje na spremno i radosno navještenje evanđelja, bl. Alojzije Stepinac potiče

svoje svećenike da što češće pristupaju sakramentu pokore. U Svetoj ispovjedi vidi važan

korak na putu duhovnog preporoda svakog pojedinca, a time i čitavog naroda. U žarkoj želji

da se ovaj sakrament oproštenja približi vjernicima i da se svi njime marljivo koriste,

svećenike potiče: »Nastojmo stoga oživiti opet u sebi vjeru u vrijednost ovoga svetog

sakramenta. Neka nam opet dođe pred oči, da ovo nije nikakvo mučilište savjesti, nego

istinsko oslobođenje savjesti. Neka nam dođe živo pred oči, da je sveti sakrament pokore

divna Božja institucija u kojoj Božja svemoć pritiče u pomoć našoj nemoći.«491

Poput dobrog pastira ustvrdio je činjenicu propadanja nebrojenih ljudi i zamjećuje

formalizam u pobožnosti, razvratnost u obitelji, nepoštivanje zakonitih vlasti, nasilje i pljačku,

mržnju koja je ljudska srca sledila i okamenila. Na jedan od bitnih uzroka takvog stanja

svraća pozornost i svećenicima, a naziva ga »komotnost, nerad, nebriga onih, kojima su

povjerene neumrle duše.«492 Jedan od uzroka vidi upravo u mlakosti onih koji su već pozvani,

posvećeni i poslani, stoga ih opominje: »Nema sumnje ni o tom, kad bi oni koji su tu, bili puni

oduševljenja za Božju stvar i napeli svoje sile, da bi u mnogim krajevima bila sasvim druga

situacija za Crkvu negoli jest.«493 Bl. Alojzije Stepinac poznavao je mentalitet ovoga svijeta i

kao svećenik imao je osobno iskustvo svih mogućih protivljenja i nepravdi prema onima koji

se zauzimaju za življenje kreposnog života u ovom svijetu. Imajući u vidu sve poteškoće, ali i

napore koji se ulažu na raznim područjima života, svećenicima veli: »Oni koji usrećuju

489 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XXX.490 ISTI, XXXI.491 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovjedi, govori, poruke (1941.– 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXI. 492 ISTI, XXXII.493 ISTO.

279

279

narode, nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kršćanskog

savršenstva.«494

Nakon tih proročkih kazivanja o propustima svećenika, uznastojao je ohrabriti

subraću. Usmjeravajući pogled na uzvišeni cilj njihova poslanja i djelovanja, obratio im se

riječima: »Rad za Boga naša je najveća čast, rad za Boga naša je prva dužnost! Naša najveća

ambicija mora biti da u svemu postanemo slični Kristu.«495 Važnost ovih poticaja potvrđuje:

»Mi smo u službi evanđelja. Tamo gdje službenici evanđelja spavaju, tamo neprijatelj brzo

zasije kukolj lažnih nauka koje duše strovaljuju u propast.«496

Bl. Alojzije Stepinac je volio svoje svećenike i otkrivao im sve što mu je bilo na srcu.

Jedan svoj nagovor obrativši se svećenicima zaključio je riječima: »Ono što Bog od nas

očekuje nije uspjeh jer taj ovisi o Njemu, nego rad, i On naplaćuje ne uspjeh, nego trud i

muku koju smo uložili.«497 Primjetivši kod nekih svećenika bolne rane za Katoličku Crkvu,

kao što su mlakost u služenju, izlaženje iz Katoličke Crkve i prihvaćanje drugih oblika

ispovjedanja i življenja vjere te samovoljno napuštanje kleričkog staleža i mnoge druge, ne

ostaje ravnodušan već prodornim riječima otkriva uzrok takvog stanja: »Nema tu nikakvog

idejnog naziranja, nego prljavština života, zanemarivanje brevijara iz dana u dan, pogotovo

izostavljanje moljenja sv. krunice, koja nema obveze pod smrtni grijeh, zatim zanemarivanje

drugih pobožnosti, a kad se tome pridruži i zlo društvo, pa i žena, onda se pada sve dublje i

dublje.«498

Uz nastojanje da svećenici budu svetog i neporočnog života, brinuo se da s ljubavlju

vrše osobito im povjerene dužnosti. Potaknut riječima psalmiste: »Bože, proničeš me svega i

poznaješ499, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ« (Ps

139,1–2), poziva svećenike na preispitivanje svojih misli da li su usmjerene na vršenje volje

Božje. Na poseban način bijaše osjetljiv za savjestan rad svećenika vjeroučitelja, kateheta

kojima stavlja na srce: »Žalosno je, kad neki svećenici zaborave na uzvišeno dostojanstvo

svoga zvanja i bace se ili u numizmatiku, ili na učenost, ili na studij, ili se bave sa stvarima,

koje se ne slažu s njihovim svećeničkim zvanjem. Više puta bi čovjek zaplakao, kad misli, da

se svećenik ili redovnik bavi svačim.«500 Ne zaboravlja skrenuti pozornost svećenicima

494 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 31.495 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovjedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXII.496 ISTO.497 ISTO. 498 ISTI, XXXIII.499 Bog zna sve naše misli, no ipak potrebno je izreći da smo njegovi.500 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovjedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIII.

280

280

katehetama na osobitu skrb za one kršćane koji svoje opredjeljenje za Krista radosno žive.

Bilo da je riječ o vjeronauku, kršćanskom odgoju ili oblikovanju ljudi, nije propustio

naglasiti kako teške okolnosti za takve pothvate ne mogu niti njega niti njih izuzeti od

dužnosti koje su na sebe preuzeli svetim svećeničkim ređenjem. Svjestan te činjence i

odgovornosti, blagim riječima poručuje: »Mi katolički svećenici uvijek imamo u ruci

sredstvo, kojem se ništa ne može oprijeti, ako hoćemo da nešto postignemo. To sredstvo je

sveta molitva, utecite se svemogućem sredstvu, molitvi!«501

Molitva je govor svetih ljudi, onih koji putem molitve posvećuju sebe i druge. Bl.

Alojzije Stepinac potiče sve ljude na svetost riječima psalmiste: »Blago čovjeku koji ne slijedi

savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca« (Ps 1,1). Posebno

želi istaknuti želju i potrebu svetosti u svećeničkom zvanju. Kao uzor svećenicima ukazuje na

mnoge velikane duha koji su svojim životom potvrdili oduševljenost za Krista i kraljevstvo

Božje. Iznijevši njihov životni stav, navodi: »Jer njihov, naoko bijedan život, bio je sjajan

primjer i poticaj milijunima duša da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti

ovoga svijeta i da posvetivši se Bogu rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog

čovječanstva.«502

Isticavši kult blaženika i svetaca, osobito hrvatskih, bl. Alojzije Stepinac nije

zaboravio iznijeti nadu o nagradi svetih svećenika. O toj nagradi progovorio je na dan Svih

svetih 1945. godine govoreći: »U društvu svetih Boga će gledati oni svećenici, koji su kroz

pedeset, šezdeset godina obrađivali njive ljudskih duša, a kao nagradu često puta primali

poruge svake vrste, trpjeli nasilja, a često puta zapečatili mučeničkom smrću.«503 Svi preziri,

nasilja i odbačenost svećenika u zemaljskom životu lako dovode do opuštanja i mlakosti u

službi. Za nadilažanje takvih stanja i ravnodušnosti u svom pozivu ponovo ih usmjerava na

primjer i nagradu svetih ohrabrujući: »Nad njima sjaji vječno, divno Sunce, a to je Gospod

Bog, sunce istine i pravde, ljepote i dobrote. I zato će blaženici vladati s Njime u vijeke u

svjetlu i krasoti o kakvoj zemlja ni ne sluti.«504

2.2.3 Redovničkim zajednicama

Bl. Alojzije Stepinac pokazuje osobitu pozornost i ljubav prema, Bogu posvećenim

osobama, redovnicima i redovnicama koje slijede Isusa iz bliza, temeljito i korjenito te žive

501 ISTO.502 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 31.503 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIV.504 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 35.

281

281

udioništvo na djevičanstvu, siromaštvu i poslušnosti Krista, svjedočeći prisutnost kraljevstva

Božjega ovdje na zemlji i u sadašnjem vremenu. Želeći istaknuti potrebu za posvećenim

redovnicima i redovnicama izriče: »Cilj posvećenog života je velik i uzvišen kao što je velik i

uzvišen Bog, bez kojega se ne može zamisliti kraljevstvo nebesko, onaj dragi biser kojega

tražite.«505 Uspoređujući kraljevstvo Božje s biserom kojeg trgovac traži, prikazuje nakanu

posvećenih ljudi s biblijskim tekstom: »I kad se namjeri na dragocjen biser, ode da proda sve

što ima i kupi ga.« (Mt 13,46). U prigodnom govoru karmelićankama u Brezovici 8. svibnja

1941. godine značenje tog dragocjenog bisera tumači: »Služiti Bogu, upoznati pravo Boga i

svetu volju Njegovu, to je najveće i jedino istinsko blago. To je najveća i najvažnija zadaća

čovjekova i jedina zadaća čovjekova.«506

Nerazumijevanje i neshvaćenost ovog svijeta prema uzvišenosti redovničkog načina

života ustvrdio je: »Ali nažalost kako je malo ljudi u svijetu koji razumiju ovu istinu.«507

Svima koji su svoj život posvetili Bogu putem zavjeta preporuča savjesno izvršavanje svetih

pravila. Posvećenim osobama, osobito svećenicima u jednoj svojoj duhovnoj pobudi

obrazlaže njihov napor i trud riječima: »Ostat ćete pobjednici u ovom nadčovječnom hrvanju

u svijetu, žeti bogate plodove u pastvi, slaviti jednom trijumf na nebu s bezbrojnim dušama

spašenim vašim trudom.«508 Redovnički život smatra izravnom i neprestanom borbom protiv

duha svijeta, ali opominje: »Bila bi vrlo naivna redovnica, koja bi mislila, da život u

redovničkoj zajednici može proći bez križeva, bez nevolja.«509 Za redovnički život, bl.

Alojzije Stepinac postavlja uzor Isusa i majku njegovu Mariju koja je ostavila primjer

siromaštva, čistoće i poslušnosti. Posvećena osoba koja je poput Blažene Djevice Marije

ostala vjerna Gospodinu, prihvativši djevičanski život smije poput svetog pisca izjaviti:

»Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima« (Pj 2,16). Karizmu

posvećenih osoba on je protumačio: »Redovničko naime zvanje nije ništa drugo, negoli

potpuna posveta svega svoga bića Gospodinu Bogu našemu.«510

U ostvarenju karizme poziva na vjernost duhu kojim su sveti utemeljitelji redova bili

vođeni da bi tako bili na korist Crkvi i narodu. Istaknuo je da svećenik redovnik i redovnica

moraju cijeniti duhovne vrednote ako žele ostati na visini poslanja. Najvažnije je da duhovne

stvari budu uvijek na prvom mjestu i zato časnim sestrama piše: »Budite uvijek djeca molitve,

505 J. BATELJA. – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIV.506 ISTO.507 ISTO.508 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar Udruge vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 3.509 ISTI, XXXV.510 ISTO.

282

282

tople, skrušene, ponizne i neprekidne molitve.«511 Lakoću i slatkoću redovničkog života

uviđao je u življenim vrednotama. Promatrao je te vrednote utjelovljene u svakidašnjim

poslovima koji su prigoda osobnog posvećenja. Konačno riječima psalmiste: »Kao što košuta

žudi za izvor–vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom« (Ps 42,2), želi izraziti i

razotkriti nutarnji stav svake posvećene osobe.

2.2.4 Mladima i studentima

Bl. Alojzije Stepinac rado se susretao s mladima i studentima. U njima je gledao

graditelje mira i novog Božjeg svijeta te ih je svakom prigodom poticao na kršćanski život.

Imajući u vidu neograničeno polje djelovanja i apostolata mladih, naglasio je: »Nema važnije

zadaće u životu pojedinca, negoli vlastita duhovna izgradnja.«512 Duh indiferentizma, prisutan

u društvu i među kršćanima polako je prelazio i na katoličku mladež. Upravo ih stoga hrabri

na ustrajnost na putu vlastitog posvećenja i spasenja, a stravičnost zla u koje ljudi upadaju i

stanje društva opisao je: »Da, to je jedna bolna i suviše bolna istina naših dana. Ljudi naših

dana, reć bi da su se zasitili kršćanstva! Ljudi naših dana traže nešto bolje od kršćanstva!

Ljudi naših dana nužno žanju prokletstvo.«513 Obraćajući se vjernicima u vezi tiska navodi:

»Kao sve u svijetu, tako se i štampa danas dijeli uglavnom na dva velika tabora: za Krista ili

protiv Krista.«514 Istu misao proslijedio je u nagovoru studenticama na blagdan sv. Katarine u

Zagrebu 25. studenog 1941. godine. Napominjući da ima mnogo kršćana koji žive dvolično

propovijed je završio, ne riječima prijetnje ili prisile, već ponudom Božje ljubavi u Kristu

blago upozorivši: »Za što god se odlučite izvan Boga i Krista vodi vas u propast. Ako pak

Boga posjedujete onda imate sve.«515

Progovorio je studentskoj mladeži o njihovoj slobodi i potrebi čestitog života.

Opisujući stanje u kojem se društvo nalazi naveo je nestašicu odjevnih predmeta, hrane,

stanova i potrebu za mirom, no najviše je naglasio nestašicu dobrih valjanih ljudi. Dobar i

valjan čovjek za kojim toliki uzdišu, za kojim uzdišu Crkva i domovina jest onaj kojeg

potvrđuje biblijski tekst: »Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek«516

(Prop 12,13). Potičući mlade ljude, Propovjednikovu poruku pojašnjava: »Prave, čestite i

valjane ljude stvara strah Božji. A takvih treba mnogo, vrlo mnogo i domovina i Crkva. Preko

511 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 56.512 ISTI, XLI.513 ISTO.514 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 42 –43.515 J. BATELJA. – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLI.516 Ovdje se želi naglasiti dostojanstvo ljudsko koje se ostvaruje smo ako se pred očima ima Boga.

283

283

njih će se onda blagoslov Svemogućega izlijevati posvuda.«517 Prigodom uskrsne svete

ispovijedi, 26. ožujka 1944. godine, upozorio je studentsku mladež da bude dobar poznavatelj

Božje riječi kako bi u njoj našla ključ rješenja za sve probleme s kojima se susreće na

životnim putovima. Naglasio je potrebu čitanja Božje riječi zapisane u Svetom pismu kako bi

bolje upoznali i nasljedovali Isusa, dodavši: »Krist je naš mir. Kad bude Krist u dušama i

srcima ljudi, zavladat će mir.«518 Nagovor je završio potvrđujući ovu misao proročkim

riječima: »On – on je mir naš«519 (Mih 5,4).

2.2.5 Radnicima

Bl. Alojzije Stepinac osobitu ljubav i pažnju iskazivao je radnicima, te ih svakom

prigodom podsjećao na dostojanstvo rada praćenog molitvom. Njegova briga nije bila

omeđena samo područjem Hrvatske domovine, već se širila i izvan granica. Hrvatskim

radnicima i radnicama u Njemačkoj koji su daleko od svojih milih i dragih, daleko od svoje

domovine Hrvatske, poručuje da Bog nije daleko od njih i da se u tuđini pokažu pravom

djecom Božjom. Otvarajući im vidik posvudašnje Božje prisutnosti govori im: »Ono prvo

traži od Vas, da ne zaboravite i ne zaprljate grijehom duše, stvorene na sliku i priliku Božju.

Otkada svijet postoji, grijeh nije usrećio ni jednog čovjeka, ali je upropastio mnoge.«520

Sredstva za ostvarivanje kreposnog i uspješnog života su ispunjavanje kršćanskih

dužnosti, a u prvom redu molitva, stoga ih poput liječnika savjetuje: »Ogledajte se dakle svaki

dan u svetoj molitvi za Njim, Ocem nebeskim, koji Vam je bolji nego ikoja zemaljska mati,

pouzdaniji negoli ikoji prijatelj koji može pomoći gdje nitko drugi ne može pomoći.« 521 U

školi nazaretske obitelji otkrio je učinkovitost rada koji donosi blagoslov za vremeniti i vječni

život. Stoga on ne smije postati idol. Pošten, naime rad vršen s pravom nakanom vrijedan je

koliko i molitva. Proporcionalnost između molitve i rada te obostranu važnost potvrdio je

mislima: »Čovjek moli onako kako živi jer i živi onako kako moli.«522 Poticajem da cijene

svoju hrvatsku grudu i u tuđini, ali da ne preziru ni drugih naroda, poruku završava tvrdnjom:

»Nema većeg patriotizma i veće ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje živjeti

neokaljanim, poštenim i čestitim životom.«523

517 J. BATELJA. – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLIII.518 ISTI, XLV.519 Odnosi se na smaog Krista koji je darovatelj mira.520 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XLIV.521 ISTO.522 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 47.523 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XLIV.

284

284

Prigodom blagoslova 'Doma Hrvatskog Radiše' u Zagrebu 28. prosinca 1941. godine

progovorio je radnicima naučnicima: »Svakome čovjeku, koji je došao na svijet, dao je

Stvoritelj s rođenjem i kamen mudraca u ruke, koji mu sve čega se dotakne pretvara u suho

zlato. Taj kamen ima dvostruko naličje. Na glavi što gleda prema gore ima natpis: molitva!

Na strani što gleda prema dolje ima natpis: rad! To je jedini kamen mudraca koji je do sada

pronađen i uvjeren sam da drugog neće nitko pronaći, dok bude svijeta i vijeka.«524 Posebna

radost obuzimala mu je srce kad je kod mladih ljudi primijetio iskrenu pobožnost, stidljivu

povučenost i neumornu radinost. Da bi ta svojstva što čvršće zaživjela i donijela plodove u

ustrajnosti svoje razmišljanje i poruku završio je uskliknuvši: »Draga omladino Hrvatskog

radiše, nauči se valjano baratati kamenom mudraca, i sve će ti se pod rukom pozlatiti. Nauči

se u ovom domu moliti i raditi i blagoslivljat ćeš dane što si ga u njem provela.«525

Obraćao se više puta samim djevojkama i govorio im o vrijednostima rada i moralnog

života predloživši im kao uzor Blaženu Djevicu Mariju, ženu u kojoj mogu naći primjer i

nadahnuće. Njegove propovijedi prožete temom rada upućene bilo kojem sloju ili bilo kojoj

dobi, nosile su poruku kako svaki čovjek mora raditi jer je rad časna stvar, a biva plodonosan

ako je praćen molitvom.

2.2.6 Vojnicima

Bl. Alojzije Stepinac bio je časnik i sudionik u prvom svjetskom ratu. Osobna iskustva

ratnih zbivanja potaknula su ga da progovori i vojnicima. Njegovi govori vojnicima odaju

kako dobro poznaje poteškoće vojničkog života, opasnosti kojima su vojnici izloženi, ali ne

propušta upozoriti na dostojanstvo ljudske osobe i vrijednost svakog ljudskog života. Stoga

pitomcima vojne akademije poručuje: »Imajte Boga uvijek u mislima, u srcu, na ustima, da o

Njemu s poštovanjem govorite, a u strahopočitanju pred njim hodate, kojemu su otkrivene sve

vaše misli i riječi, želje i djela.«526 Poput pravog duhovnog pastira traži od svih i u svako doba

strahopoštovanje pred Bogom, strahopoštovanje pred bližnjim, strahopoštovanje pred samim

sobom. Prilikom podjeljivanja sakramenta potvrde vojnicima u Črnomercu, 21. svibnja 1944.

godine, naglasio je dva područja borbe riječima: »Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo

dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva nijedna bitka. Drugačije ne ide

ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego li ikoji drugi rat. Mnogo teži!

To je iskusilo već hiljade ljudi prije nego je nastala naša narodna poslovica: 'Boriti se protiv

sebe najteži je rat, pobijediti sebe najveća je pobjeda!' Mnogo mučniji rat, jer traje od poroda

524 ISTI, XLV.525 ISTO.526 ISTI, XLVI.

285

285

do groba.«527 Za uspješan ishod svake borbe na tjelesnom i duhovnom području, vojnicima

predlaže: »Uzmite mač Duha« (Ef 6,17), tj. riječ Božju.528 Tom prigodom propovijed

zaključuje riječima: »Uzalud nam je oružje, ako uz njega ne bude i snaga Boga našega. Tu

vam daje danas Duh Sveti u sakramentu potvrde. Ako ga dočekate otvorenim srcem, nema

sumnje, da će ga ispuniti svojom snagom.«529

2.2.7 Književnicima, umjetnicima i političarima

U poruci, koju je uputio u svibnju 1944. godine hrvatskim književnicima, podsjeća

kako svaki književnik mora svojim djelima učiniti čitaoce boljima. Uviđa velik utjecaj

književnika na narod, a koji za sobom povlači i odgovornost. Pojedini književnici u svojim

djelima nisu u skladu sa svojim kršćanskim načelima, a neki su zauzeli negativan stav prema

kršćanstvu i stoga im poručuje: »Kršćanstvo jest i ostaje zauvijek neiscrpivo vrelo dubokih

misli, umjetničkih pobuda, oplemenjivanja duše.«530 Poziva ih da se vrate na taj izvor jer samo

tako hrvatska književnost može dobiti, a baš ništa izgubiti. Na kraju poruke iznosi i

preporuča: »Nitko nije isticao niti ističe toliko veličinu čovjekovu, kao kršćanstvo,

katolicizam. Ali i slabost i bijedu čovjekovu. Između ta dva pola neka brodi književnik.«531

Odgovornost za narod koju snose književnici po svojim djelima tumači: »Kad vas dakle,

predragi vjernici, upozoravamo na tu neobičnu i znamenitu silu, zapamtite, molimo vas, da je

štampa jedna od najmoćnijih oruđa za Boga ili protiv Boga.«532

Bl. Alojzije Stepinac podržavao je svaki pomak na kulturnom području i o tom

oduševljeno svjedoči: »Katolička Crkva oduvijek je gledala u umjetnosti jedno moćno

sredstvo, da ljudsku dušu privede k Bogu. I koliko god zvučalo paradoksalno, vodila ju je

briga za neuke, nepismene. Jer za nepismenog ostaje slika ili kip jedino sredstvo iz kojeg čita

što je dobro i lijepo, a što je nevaljalo i ružno.«533 U svojim propovijedima i nagovorima on

često ističe potrebu njegovanja kulture duše, kulture srca. To je naglasio i u propovijedi na

blagdan Svih svetih 1. studenog 1941. godine, napominjući: »Ljudskom društvu manjka

kultura srca, a ta je konačno duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o

kulturi čovjeka niti o kulturi naroda.«534

527 ISTI, XLVII.528 Pavao preporuča Efežanima u svakoj potrebi tražiti pomoć Božju.529 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.–1946.), AGM, Zagreb 1996, XLVII.530 ISTI, XLVIII.531 ISTO.532 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 42.533 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, XLVIII–XLIX.534 ISTI, XLIX.

286

286

Nosiocima državnih odgovornosti na audijenciji hrvatskih biskupa 26. lipnja 1941.

godine obratio se dr. Anti Paveliću rekavši: »Nema sukoba između ljubavi prema svetoj vjeri i

ljubavi prema svome narodu, kad obje kao dvije sestrice izviru iz Božjega bića kao

jedinstvenog izvora.«535 Prigodom otvaranja Hrvatskog sabora na ulazu u crkvu sv. Marka u

Zagrebu, 23. veljače 1942. godine rekao je: »Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi

sa zakonom Božjim, zakone pravedne, zakone moguće.«536 Upozorio je, ako zatreba otvoreno

braniti pravdu i ljubav da će doslovno poštivati opomenu apostolskog prvaka: »Sve poštujte,

braću ljubite, Boga se bojte, kralja častite!« (1 Pt 2,17), ne odustajući od kršćanskih načela.

2.3 Teološki i pastoralni značaj propovijedi bl. Alojzija Stepinca

Bl. Alojzije Stepinac je cijeli svoj život bio prijatelj, promicatelj i navjestitelj istinite i

pravedne riječi, bilo pisane bilo izgovorene. Međutim tisak je smatrao najdjelotvornijim

sredstvom evangelizacije, pastorizacije i suvremene komunikacije Katoličke Crkve sa

svijetom. Pastoralna skrb za povjereni mu narod vidljiva je u svim njegovim propovjedima,

govorima i porukama. Ističe neke naglaske koje je dobro uočiti za bolje i plodonosnije

uživljavanje u njegove misli i riječi. One otkrivaju kako on u svojim nastupima navješta i

svjedoči istine katoličke vjere. Nije se pri tom obazirao na mišljenja ljudi, prijetnje vlasti,

poruge neznalica i neprijatelja Božjih, već mu je na srcu bilo proslavljati Boga, te spašavati

vjernike povjerene njegovoj skrbi.

2.3.1 Promicatelj istine i pravde

Bl. Alojzije Stepinac cijeni nadasve istinu i mrska mu je svaka laž. Istinu traži u

govoru, na sudovima, u javnom životu. Samo ona je dobar temelj za gradnju sretnog i

skladnog života, za istinski napredak ljudskog društva. No, nadasve, na srcu mu je istina svete

vjere, a to je besmrtnost i neprolaznost života. Istine vjere jamči vječna i neprevarljiva istina

Isus Krist, koji ne može prevariti niti biti prevaren. Bl. Alojzije Stepinac s ozbiljnošću svoje

vjernike upozorava: »Nije doduše rijetkost danas čuti, kako se ljudi izruguju istinama svete

vjere. Ali to na stvarnosti ne mijenja ništa.«537 O potrebi prosuđivanja života na temelju

objavljene istine propovijedao je studenticama na blagdan sv. Katarine 1941. godine.

Upućujući misao na Božji sud na koji ljudi zaboravljaju zaključuje: »To je bolna i suviše

bolna istina naših dana. Bolna što se umnaža broj onih, koji istinu zamjenjuju sa lažju, dobro

sa zlom, život sa smrću blagoslov sa prokletstvom.«538

535 ISTI, L.536 ISTO.537 ISTI, LIII.538 ISTO.

287

287

Potom je naglasio istinu da je Isus Krist pravi Bog i čovjek, i da je Bog Istina i Ljubav.

U stvarnosti istina je drugi naslov za ljubav, a ta istina predaje se i živi u Crkvi. Na blagdan

Krista Kralja poziva na ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se

zvao i napominje: »I dok god opet Kristova ljubav ne obasja naša srca, ludost je i pomisliti na

bolje dane čovječanstva, ludost je vjerovati u boljega čovjeka.«539 Temi istine je posvetio i

propovijed 31. svibnja 1942. godine, u svetištu Gospe Lurdske u Zagrebu, istaknuvši: »Istina

je doduše, da se danas mnogi izruguju Crkvi kad naglašuje zakon kršćanske ljubavi, jer da je

to slabost.«540 Obrazložio je kako se bez te ljubavi sve ruši i nema snage za svladavanje

zapreka u ljudskom životu. Bl. Alojzije Stepinac je bio propovjednik istine i pravde, te je u

svom životu ostvario obećanje proroka : »Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod i koji su

mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost« (Dn 12,3).

Svojski se zalagao za prava i dostojanstvo ljudske osobe, za prava radnika, za prava

ispovjedanja vjere, za ljudska prava. Kako ga ništa nije moglo omesti u obrani dostojanstva

ljudske osobe, posvjedočio je: »Bilo bi svakako promašeno misliti, da će Katolička Crkva

ikada odobriti mjere, koje diraju u osnovna prava čovjeka.«541 Prigodom obljetnice krunidbe

pape Pia XII., 14. ožujka 1943. godine, razotkrio je jednu od najtežih zabluda našega

vremena, da je vrijednost ljudske osobe spala na ništa. Još jasnije i preciznije to izriče: »Viče

se na komunizam i kapitalizam, na revolucije i ratove, ali ne valja nikada smetnuti s uma, da

je zadnji razlog svim bijedama i nevoljama što tište čovjeka i čovječanstvo, prestupak Zakona

Božjega i pravde Božje.«542 Nadovezujući se na pitanje psalmiste: »Dokle ćeš nas hraniti

kruhom suza i obilno pojiti suzama?« (Ps 80,6), želi očitovati pravdu Božju izraženu prema

nama zbog naših djela, vapijući: » Ali očuvaj nas, Bože, drzovite pomisli, da Tebi pripišemo i

najmanju nepravdu prema nama. «543 On je dobro znao da nije dostatna sama pravednost, već

ju treba pratiti ljubav i milosrđe. Zauzimajući se jednako za male i velike, bogate i siromašne

ljude, i braneći njihova prava, ljubav prema svome narodu zasnovanu na istini i pravdi,

opravdava mudrim riječima: »Jer Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim, niti se plaši kakve

veličine, ta On je stvorio i mala i velika, i jednako se brine za sve, a istraga oštra očekuje

moćnike« (Mudr 6,7–8).

539 ISTI, LIV.540 ISTO.541 ISTI, LVI. 542 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 58.543 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXIII.

288

288

Kao propovjednik istine i pravde je u isto vrijeme navjestitelj ljubavi i milosrđa. Te se

vrednote i kreposti prožimaju i podupiru, i zato povišenim glasom reče: »Prava kršćanska

ljubav traži prije svega pravdu! I teško onoj zajednici u kojoj više nema veza ljubavi, nego je

sva bazirana na krutim vezama prava.«544 O milosrđu kao čimbeniku pravde progovorio je na

blagdan Svih svetih 1944. godine istaknuvši: »Milosrđe je postalo danas na zemlji simbolom

slabosti, kukavičluka. Ali što god sudio svijet o njemu, činjenica je, da je milosrđe jedan od

najljepših uresa čovjekovih na zemlji i vrijednije od srebra i zlata i dragog kamenja.«545

2.3.2 Ljubitelj mira i slobode

Bl. Alojzije Stepinac je iskusio milinu Božje riječi na svom životnom putu. Stoga je s

oduševljenjem proživljavao svaki trenutak svoga života, imajući pouzdanje u obećanje: »Koji

se u nj ufaju, spoznat će istinu, i koji su vjerni, bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi

stječu milost i milosrđe« (Mudr 3,9). Jedan od najljepših darova koje je Isus Krist donio

svojim apostolima nakon slavnog uskrsnuća bio je bez sumnje dar mira, a veliki promicatelj

tog Kristovog mira bio je i bl. Alojzije Stepinac. Tijekom ratnih nemira na Uskrs, 13. travnja

1941. godine otvoreno poručuje: »Kad se bude opet poštivalo sveto ime Božje, kad se bude

opet poštivao dan Gospodnji, kad bude opet bude cvala sveta čistoća mladeži, kad bude opet

vladala bračna vjernost i poštenje, kad se bude poštivala tuđa imovina, život i glas bližnjega,

kad se bude opet poštivalo odredbe svete Crkve, izdane za duhovno dobro vjernika, onda i

samo onda se mogu očekivati dani mira.«546

Pri završetku rata 1945. godine u propovijedi podučava: »Mir je svijetu moguć. Ali

nikada na podlozi grube sile, nego na podlozi pravde i ljubavi.«547 Zauzimao se za slobodu i

ravnopravnost svih naroda, ali je ustvrdio: »Sloboda, dakle, bez poštivanja Božjega zakona i

njegova vršenja u potpunosti, bila bi pusta fikcija.«548 Tijekom povijesti u raznim društvenim

sustavima uvijek se govorilo o novom poretku. Na postavljeno mu pitanje kakav poredak

zastupa Katolička Crkva u vremenu kad se cijeli svijet bori za novi poredak, bl. Alojzije

Stepinac je mirno odgovorio: »Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset

zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u

savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u

paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset

zapovijedi Božjih.«549

544 ISTI, LVIII.545 ISTO.546 ISTI, LXIII.547 ISTI, LX.548 ISTI, LXI.549 ISTI, LXII.

289

289

2.3.3 Zagovornik obraćenja i zastupnik Crkve

Bl. Alojzije Stepinac je više u propovijedima govorio o krepostima, ali nije zaboravio

ni govor o grijehu, o paklu, jer takve riječi osobu bude, potresaju, i potiču na obraćenje. U

propovijedi na Mariji Bistrici 13. srpnja 1941. godine opominje: »Ono na što moramo mrziti,

nije čovjek nego grijeh.«550 Nagradu koju čovjek dobiva od Stvoritelja za svoje grijehe

opisuje: »I odmjerio je Gospodin Bog čovječanstvu pravednom mjerom. Obraća u prah i

pepeo njegova sela, koja su počela proklinjati sveto ime Njegovo, i oskvrnjivati dan

Gospodnji, umjesto da blagoslivlju za kruh, koji im daje, i za zrak što ga udišu. Pretvara u

prah čovjekove umjetnine, neka znade, da je najljepša umjetnina pred Bogom čista ljudska

duša, koja je hram Boga živoga, a koju su toliki ljudi grijesima pretvorili u špilju

razbojničku.«551 Nabrajajući ljudske slabosti i grijehe, više puta ističe psovku koja je zarobila

mnoge duše. Spominjući i druge grijehe koji ostavljaju tragove u Crkvi i društvu, rasvjetljava

njihov izvor riječima: »Ali svi neće vjerovati, kad Crkva upire prstom na pravi izvor zala koja

biju svijet. Korijen sviju zala je u nutrini čovjeka. Ako, dakle, želimo da svanu bolji dani

čovječanstvu, onda valja udariti na uzrok zala, a to je požuda tijela, požuda očiju i oholost

života.«552

Imajući u vidu prvenstveno psovku, navodi tri uzroka širenja grijeha u društvu. To su

loš primjer starijih, neznanje vjerskih istina i razvratnost kod pojedinaca. Ističući ova tri

elementa, raspodijelio je odgovornost za smanjenje grijeha na sve. Spomenuvši riječ Božju:

»Oni koje Jahve blagoslovi, baštinit će zemlju, a koje prokune bit će zatrti« (Ps 31,22), želi u

vjernicima probuditi svijest da izbjegavaju grijeh. Pozivao je vjernike na poniznost i iskreno

okajavanje grijeha naglasivši: »Ljudi su ogreznuli u grijehu, duhovno su bolesni, i kao takvi

ne ćute više, dakako svojom krivnjom, slasti i miline kršćanstva.«553 Sve ove napomene

svjedoče kako je bl. Alojzije Stepinac bio propovjednik Božje časti, revnitelj protiv

bogohulstva i svakog grijeha, a nadasve propovjednik obraćenja i Božjeg milosrđa. Njegov

govor kojim poziva narod na obraćenje, sličan je govoru starozavjetnog proroka koji izabrani

narod poziva na obraćennje svojem Bogu: »Obratite se, dakle, obratite od zlog puta svojega!

Zašto da umrete, dome Izraelov!« (Ez 33,11).

Velika je milost obraćenja, ona je svima ponuđena, jer je beskrajno Božje milosrđe

prema svima, posebno prema raskajanim grešnicima. Kao poticaj na obraćenje u jednoj svojoj

550 ISTI, LXIII. 551 ISTI, LXIII –LXIV. 552 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 59.553 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXIV.

290

290

okružnici poručuje: »Možemo kriviti koga hoćemo, za sve ono što nas danas tako teško tišti,

jedno je sigurno, najviše su krivi zato grijesi i opačine ljudske.«554 Poput prvih kršćana, koji

nisu žalili za Crkvu Kristovu biti lišeni svega svojega imetka, biti zatočeni u dalekim

zemljama, biti prikovani cijeli život na galijama, biti osuđeni na rad u kamenolomima, biti

mučeni glađu i žeđu, biti bičevani i batinani, biti izloženi žegi i studeni, biti izručeni divljim

zvjerima i divljim ljudima, bl. Alojzije Stepinac ostao je vjeran Kristu i Crkvi. U propovjedi

prigodom blagoslova nove župne crkve bl. Marka Križevčanina, mučenika svete Crkve, 21.

prosinca 1941. godine on je svoju vjeru u svetu Crkvu opisao riječima: »Imade na ovome

svijetu još divnih majki. Ali nema nijedne, koja bi se mogla mjeriti sa svetom Majkom

Crkvom. Prva nam daje tjelesni, naravni život. Druga nam daje mnogo vrijedniji nadnaravni

život djece Božje.«555

U svim nastupima poziva na pouzdanje, na optimizam, na sigurnu nadu u pobjedu

Božju, u pobjedu Kristove Crkve nad svakim neprijateljem. Tu nadu i optimizam kod vjernika

potiče riječima ohrabrenja: »Ne bojte se zbog nevolja kroz koje prolazi Crkva Božja. Povijest

njena je povijest teških bojeva, muka i patnja, da se tako bolje očituje snaga Božja. Oluje će

proći, Crkva Božja odahnuti i dalje živjeti.«556 Nabrojivši sve što dobivamo od Crkve, a

imajući u vidu što je sve podnijela kroz svoju povijest, nadodao je: »Imamo dakle razloga, da

joj budemo zahvalni i da ju iskreno ljubimo.« 557 Na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja

1942. godine zanosno je govorio o Crkvi i papinstvu. S udivljenjem je ustvrdio: »Veličajnije

organizacije od Crkve niti je bilo, niti će ikad biti na ovoj zemlji. Trajat će dok bude svijeta i

vijeka. Obuhvaća sve dobi, sve staleže, sve narode, sve zemlje, sve načine života.«558

2.3.4 Revni branitelj Papinog primata

Papinstvo je nazvao Božjom institucijom i naglasio sve pokušaje besmislenim i

uzaludnim da se ona razbije i uništi. Upozorio je i na neke prigovore toj instituciji i

obrazložio: »Ali onaj, koji traži i ljubi objektivnu istinu, gleda u instituciji papinstva jedan od

najvećih darova providnosti Božje u sadašnjosti i zalog sretnije budućnosti čovječanstva.«559

Uvijek je ljudski um podvrgnut zabludama i potreban je čovjek koji će ga čuvati na putu

istine. Stoga je na Papin dan, 14. ožujka 1943. godine, progovorio o rimskom biskupu,

554 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 60.555 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXVII.556 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2001, 70.557 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXVII.558 ISTI, LXVIII.559 ISTI, LXIX.

291

291

nasljedniku Petrovom riječima: »I veliki je Bog učinio neizmjernu uslugu čovječanstvu kad

mu je dao neprevarljivog učitelja u pitanjima vjere i morala. To je Papa! Mi u njemu gledamo

namjesnika Kristova na zemlji.«560

Bl. Alojzije Stepinac bio je svjestan da odvajanje od Pape i institucije papinstva za

sobom nužno povlači raskol u Crkvi, a daje mogućnost i potpunog otpada od Crkve.

Povezanost Katoličke Crkve s područja bivše Jugoslavije s Rimom bila je bolna rana za

njezine neprijatelje. Na susretu predstavnika Katoličke Crkve s Josipom Brozom Titom u

Zagrebu, 2. lipnja 1945. godine, Tito je otvoreno govorio kako je potrebno ustrojiti

nacionalnu Crkvu i odvojiti se od Rima. Dva dana kasnije, u osobnom susretu bl. Alojzija

Stepinca i predsjednika Tita došla je do izražaja veličina autoriteta i snaga duha. Tito, iz

poštovanja, nije imao hrabrosti suprotstaviti se tako plemenitoj osobi te je prijašnju želju

izrazio indirektnim mislima. Oba susreta predstavnika države i Crkve samo su pridonijeli

jačanju veze između hrvatskih biskupa i pape koju je bl. Alojzije Stepinac obrazložio: »Mi

smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku

baštinu, njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje da živi slobodan na svome, u slozi i

ljubavi sa svim državljanima ove države bez razlike na vjeru i narodnost.«561

Prigodom Papinog dana, 11. ožujka 1945. godine, govorio je o papinstvu kao

božanskoj ustanovi. Istaknuvši važnost vjernosti papi unutar opće Crkve, u tijeku propovijedi

razvio je misao o važnosti papinstva za čovječanstvo i ustvrdio: »I uzalud ćete kroz dugu

povijest čovječanstva tražiti bilo pojedince bilo institucije, koje bi toliko učinile za poštivanje

čovječje ličnosti i ljudskog dostojanstva, koliko božanska institucija papinstva.«562 Više puta

je usmjeravao svoje misli na izvorište institucije, na osnivača Crkve, a to je Isus Krist. U

njemu otkriva čvrsti temelj i snagu djelovanja apostola Petra i njegovih nasljednika. Potaknut

Isusovim obećanjem Petru: »A ja tebi kažem: Ti si Petar–Stijena, i na toj stijeni sagradit ću

Crkvu svoju, i Vrata paklena neće je nadvladati« (Mt 16,18), na svetkovinu sv. Petra i Pavla,

29. lipnja 1945. godine, naglasio je neprolaznost i stabilnost papinstva. Započeo je govor

spominjući poteškoće Kristovih vjernika kroz povijest, od prvih katakombi sve do sadašnjeg

suvremenog društva, istaknuvši: »Nestalo je moćnih dinastija svijeta, minula su kao sjena

silna kraljevstva na zemlji. Prolaznost se zamjećuje svuda na svijetu. Ali jedno ostaje

neizmjenjeno do konca svijeta, to je institucija papinstva koja ostaje i pored prohujalih bura i

560 ISTO.561 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 88–89.562 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXIX–LXX.

292

292

oluja.«563 Vjernost papi hrvatskog domoljuba koju je stalno naglašavao i životom posvjedočio

bila je jedan od glavnih uzroka da bude žrtva ljudske nepravde.

Njegov život bio je primjer kako si ljudska vlast može uzeti pravo da prekrši sva

ljudska prava i osudi nekriva čovjeka samo zbog toga što nije podložnik te vlasti. Bila je to

posljednja njegova propovijed izgovorena na slobodi. Nedužan je uhićen i lišen slobode s

gubitkom političkih i građanskih prava. Osuđen je u ime naroda kao neprijatelj naroda i

države. Tijekom izvršavanja kazne na česte bi provokacije, oko sporazuma između države i

Crkve, uvijek mirno odgovorio: »Mi smo uvijek za sporazum s državom, ali samo pod

uvjetom da se priznaju njezina osnovna prava.«564 Služenje narodu, pouzdanje u Boga i

ustrajnost u vjeri motivi su koji su proželi cijeli njegov život. Iako je sve to stavljeno na

kušnju, ostaje dosljedan njima poput starca Eleazara565 (2 Mak 6,18 – 31). Besprijekorno

naviještanje Božje riječi, nepopustljivost kad se radi o vjeri i moralu te blagost prema slabim i

grešnim ljudima, karakteristike su njegove postojanosti koju Sveto pismo izražava riječima:

»I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio, ne samo mladeži nego i većini naroda, primjer

hrabrosti i spomenik kreposti« (2 Mak 6,31).

3. Marijanski biskup

Prof. dr. Celestin Tomoć darovao je prikaz duhovog lika osobe blaženog Alojzija

Stepinca, između mnoštva napisanih članaka, i preko nekoliko svojih književnih radova.

Među ostalim, ponajprije, to su knjižice »Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika« i »Bl.

Alojzije Stepinac, marijanski biskup«. U prvotno napisanoj knjizi »Duhovni lik Bl. Alojzija

Stepinca, mučenika« autor je učinio trostruku podjelu poglavlja. Prvo poglavlje čini »Izvor

duhovnosti«, zatim »Uzori svetosti«, te konačno treće poglavlje jesu »Sredstva duhovnosti«.

Na ovo djelo naslanja se knjižica »Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup«. Njome prof. dr.

Celestin Tomić prikazuje bl. Alojzija Stepinca kao velikog zaljubljenika u Bogorodicu, kao

osobu posvećenu svim svojim bićem i životom, a otuda i svojom službom Presvetoj Djevici

Mariji.

3.1 Marijin štovatelj

Sa svrhom što vjerodostojnijeg prikaza Alojzijeve pobožnosti prema Djevici Mariji,

prof. dr. Celestin Tomić je uz korištenje zabilježenjih riječi bl. Alojzija Stepinca i njegovih

suvremenika, susvjedoka, osvijetlio nekoliko značajki te pobožnosti. Kao izvrsni poznavatelj

života bl. Alojzija Stepinca, otkriva i tumači javnosti njegov unutarnji život s Bogom u vjeri,

nadi i ljubavi, a to je duhovni život, život osobe koja je uronjena u otajstvo živoga Boga koji

563 ISTI, LXX.564 C. TOMIĆ, Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 99.565 Starozavjetni lik Eleazar prihvatio je mučeničku smrt zbog vjernosti Bogu i pradjedovskim običajima.

293

293

na osobit način očituje svoju ljubav u utjelovljenoj Riječi, u Isusu Kristu rođenom od Djevice

Marije. Osoba koja je duboko zahvaćena Božjom ljubavlju do te mjere da snažno doživljava

susret sa živim Bogom, to nikada više ne zaboravlja. Posredništvom i zagovorom Marijinim

bl. Alojzije Stepinac bio je zahvaćen nadnaravnom ljubavlju te istinski obuzet i prožet

prisutnošću Božjom.

3.1.1 Zagovornik i njegovatelj marijanske pobožnosti

Prof. dr. Celestin Tomić već u uvodnim riječima navodi poruku duhovne pobude bl.

Alojzija Stepinca: »Budite apostoli slave Marijine, po uzoru svetog Alfonza Liguorija,

Ljudevita Grignona i tolikih drugih svetaca!«566 i uviđa razlog zašto je zagrebački nadbiskup i

kardinal Alojzije Stepinac nazvan567 »uzoran marijanski biskup« i »apostol Bogorodičine

slave«. Marijinim apostolom znači ostati pobjednikom, ali ovdje nije riječ o uspjehu i pobjedi

koja bi se dala protumačiti kvantitativnim ovozemaljskim oznakama, već o ishodu koji se

vrednuje puninom vječnoga života. Marija u životu bl. Alojzija Stepinca ima značenje one

koja ga sigurno i vjerno vodi k Isusu, Presvetom Trojstvu izvoru i biti života. Prof. dr.

Celestin Tomić prepoznaje u liku bl. Alojzija Stepinca zahvaćenost Božjom ljubavlju i

Božjom riječi te zagovor Marijin.

U njegovom životu prepoznaje put prema svetosti, put koji je kod mnogih svetaca i

mučenika, nerijetko počeo čudesnim zahvatom Božjim kojim se dogodilo obraćenje uma, srca

i volje da se ide Božjim putem. Duh Sveti odgaja osobu da raste u svim krepostima i daje

darove, a kad vjernik poput bl. Alojzija Stepinca prima Božje darove otvorenim srcem i

spremnom voljom, milosti se umnažaju i čovjek Božji sazrijeva do svetosti, raspoložen za

mučeništvo. Raspoloživost za svetost i mučeništvo u životu bl. Alojzija Stepinca mučenika,

izrasla je iz stožernih, ulivenih kreposti, koje su dar milosti Božje. Bl. Alojzije Stepinac je

slijedio milost i rastao u nevinosti, pobožnosti i odvažnom svjedočenju za vjeru Crkve. Prof.

dr. Celestin Tomić uviđa u životu bl. Alojzija Stepinca život prožet vjerom, nadom i ljubavlju

te iznosi svjedočanstvo blaženog života: »Istaknuo bih da je Alojzije Stepinac, kao Božji

izabranik, od rane mladosti, rastao u živoj vjeri, u čvrstoj nadi i dosljednoj ljubavi prema

Bogu, prema Isusu Kristu i njegovoj Majci.«568 Bogoslovne kreposti bile su svjetlo njegove

savjesti da je trijezno živio svoju mladost, a kasnije i cijeli svoj život proveo u skladu s

Božjim zapovijedima.

566 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 3. 567 Usp. ISTO. Ova dva naziva među mnogim drugim pripisana su mu zbog istinske i očite pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji koje je bio veliki zaljubljenik te apostol i širitelj njezine slave. 568 C. TOMIĆ, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Zagreb 2001, 5.

294

294

Prof. dr. Celestin Tomić uranja u njegov duhovni život te osvjetljava tajnu uspješnog i

plodnog duhovnog života kojeg opisuje rječima: »Duhovni je život, dakle, povezan s

Otajstvom Isusa Krista i njegove djevičanske Majke.«569 Kao praktičnom vjerniku, iskustvo

molitve i osobnoga susreta s Gospodinom otkriva mu prisutnost Marijinu na životnom putu.

Prepoznaje majčinsku ljubav koja ga je pratila još od najranije dobi, za koju svjedoči: »Bog

mi je dao milost, da u životu od mladosti nikada nisam zapustio pobožnost prema Blaženoj

Djevici. Ona me toliko puta sačuvala, osobito na ratištu.«570 Pred obiteljskom slikom Marije

Pomoćnice koju je majka Barbara donijela obitelji Stepinac kao svoj vjenčani miraz, palio je

uljanicu i zamišljeno promatrao njen lik. Tijekom zatočeništva u Krašiću, za ovu sliku je

rekao: »Pod njom sam se rodio, pod njom je moja majka za mene molila, pod njom ću živjeti,

pod njom umrijeti i želim da i mrtav pod njom ležim.«571 Slika Marije Pomoćnice često bi mu

kasnije u životu iskrsla pred očima, osobito na ratištu gdje izrazito uviđa Marijinu zaštitu koju

potvrđuje: »Majci Božjoj imam zahvaliti što me u tim ratnim danima sačuvala.«572 Ljubav,

nježnost i zaštitu nebeske Majke osjećao je kroz cijeli svoj život, zato iskreno govori: »Više

puta kad legnem, dođu mi na pamet i pred oči najrazličitiji časovi kud sam sve u životu

prolazio i što sam sve doživljavao. Svuda gledam posebnu zaštitu Bogorodice.«573 Imajući

pred očima sve životne poteškoće i mogućnosti posrtaja u jednom nagovoru odvažno

svjedoči: »Duboki i iskreni štovalac Marijin, neće nikada propasti!«574

Bez Marijina zagovora ne bi mogao izdržati ni u teškim iskušenjima prihvaćanja

svećeničkog poziva. Kroz procvat njegove pobožnosti prema Mariji putem razmatranja njena

kreposnog života, otkrio je privlačnost, ljepotu i uzvišenost svećeničkog poziva. Bez njezine

blizine bilo bi nemoguće nasljedovati Isusa. Marija je naraskidivo povezana sa svojim Sinom

Isusom Kristom koga je začela i rodila. Neraskidivo je vezana i s Duhom Svetim koji ju je

učinio Bezgrešnom i Bogorodicom. Njezina je prisutnost u otajstvu Krista i Crkve očita i s

pravom se naziva Majka Kristova i Majka Crkve. Marija gotovo ulazi u otajstvo Presvetog

Trojstva, iako ostaje uvijek kćer ljudskog roda. Nježnu, djetinju pobožnost prema Mariji bl.

Alojzije Stepinac razvijao je i produbljivao razmatrajući Marijine naslove: Bogorodica,

Djevica, Sveta, Begrešno Začeće, Posrednica, Odvjetnica, Suotkupiteljica, Zagovornica,

569 ISTO.570 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udrugeVvojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 4.571 ISTI, 5.572 ISTI, 6.573 ISTO.574 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.) AGM, Zagreb 1996, LXXV.

295

295

Pomoćnica, Majka Crkve, Majka naša, Marija Kraljica, Marija kćer Oca nebeskoga. Svi

Marijini naslovi i povlastice imaju svoj izvor i temelj u njemu najdražem naslovu Bogorodice.

Bl. Alojzije Stepinac promatrao je Marijino materinstvo kroz tjelesni i duhovni vid; tjelesno

majčinstvo po fizičkom rođenju Isusa Krista i duhovno koje je ona ostvarila prihvaćanjem i

vršenjem Božje volje.

U propovijedima 1954. i 1958. godine prigodom stote godišnjice proglašenja dogme

Bezgrešnog začeća i stogodišnjice lurdskih ukazanja govori: »Bezgrešno Začeće nije Marijina

zasluga, nego je to čisti dar Božji, dar s obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja roda

ljudskoga.«575 Osvrće se na prigovaranja i predbacivanja onih koji niječu Marijinu veličinu i

njezinu ulogu u suradnji s Presvetim Trojstvom ističući: »Mi ne stvaramo od Marije

božanstvo, kako nam predbacuju nekoji krivovjerci, nego zbog Marijinog Bezgrešnog Začeća

slavimo Boga, koji ju je takvom stvorio.«576 S velikom mirnoćom i jednostavnošću brani i

opravdava od Crkve proglašen Marijin naslov Bezgrešno Začeće, tumačeći: »Marija je živo

svetohranište Boga živoga, pa se nikako ne pristoji da ona bude za čas zaprljana grijehom.«577

Biti majkom Božjom, bilo je za Mariju ne toliko povlastica, koliko poslanje i uloga služenja u

spasenju ljudskog roda.

S Kristom je sudjelovala na djelu spasenja od začeća do muke, smrti i slave svoga

Sina i opravdano nosi naslov Suotkupiteljica ljudskog roda. Isus Krist je jedini posrednik

između Boga i ljudi, ali ljudima je pristup k njemu olakšan posredničkom ulogom njegove

majke po kojoj je on došao na svijet. Prof. dr. Celestin Tomić vidi u životu bl. Alojzija

Stepinca važnu ulogu Marije pomoćnice, zato ističe: »Mislim da je Alojzije ozbiljno shvatio

kršćanski poziv za svetošću života i da je u tu svrhu žarko molio Presvetu Bogorodicu, koja

mu je već toliko milosti bila iskazala.«578 Bl. Alojzije Stepinac gledao je u Mariji posrednicu

svih milosti u svrhu postignuća vječnog spasenja i obrazlaže: »Kao što je Marija prsten koji je

povezao čovjeka s Bogom, tako je kanal po kojem milosti Božje silaze na grješni ljudski

rod.«579 Svoju bezgraničnu i neizmjernu ljubav prema Bogorodici, te vjeru u Isusa Krista i u

djevičansko materinstvo Marijino, posvjedočio je 20. rujna 1946. godine na istražnom

preslušanju. Dok se u školama omalovažavalo Marijino ljudsko dostojanstvo i za nju govorilo

da je obična djevojka s ulice, on na sudu 3. listopada iste godine govori: »Za Majku Božju

575 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 16.576 ISTO.577 ISTI, 17.578 C. TOMIĆ, Želja za svetošću, u: Sluga Božji Alojzije Stepinac, Glasnik postulature, 3 (1996.) 1, 6.579 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 19.

296

296

stoji u knjigama da je bludnica. A znate li da je ona za pravoslavce i katolike najsvetiji

pojam?«580

Bl. Alojzije Stepinac iskusio je osobno pomoć i zaštitu Marijinog zagovora. Tu istu

brigu i ljubav uviđa kod nje i za cijeli ljudski rod u svim potrebama i poteškoćama života i

čvrsto vjeruje u njezinu sigurnu obranu i pobjedu. Svoju vjeru temeljio je na ukazanjima,

posebno na Marijinom ukazanju u Lurdu i Fatimi naglasivši: »I Ona, koja je satrla glavu zmiji

paklenoj, ima i danas, koliko god treba, snage da satre u prah sve što se diglo protiv Boga i

Božjeg poretka u svijetu. To nam daje naslućivati i po svojim objavama u Fatimi. Gore dakle

glave i srca!«581 Potiče na tolike znakove buđenja pobožnosti prema Majci Božjoj u

katoličkom svijetu i upozorava: »Nije sigurno slučaj da baš sada bezbošci svih dlaka i boja

tako bijesno udaraju na Mariju i izvrgavaju ruglu pobožnost prema Majci Božjoj.«582 Stvarni

odnos Marijinih protivnika i mrzitelja izražava riječima: »Štoviše, da pokažu prezir i mržnju

prema njoj, svakom zgodom pišu malim slovom njezino sveto i uzvišeno ime.«583

Bl. Alojzije Stepinac osjetio je milinu i privlačnost Marijinih svetišta još od svojeg

djetinjstva. U svojem djetinjstvu i mladenaštvu hodočastio je u Marijina svetišta svojeg

zavičaja, no posebno je ostavilo neizbrisiv trag u njegovu srcu, godišnje hodočašće u

nacionalno svetište Mariju Bistricu. Misli, bliže Mariji, bliže Isusu, bliže Bogu izvoru

svetosti, bile su pokretačka snaga njegove pobožnosti prema Mariji i njegovih hodočašća u

Marijina svetišta. Na vedrinu i kršćansku radost poticao je sve Marijine štovatelje. Sigurnošću

riječi i načinom života, prožet marijanskim duhom, hrabrio je: »Budite nosioci vedrog

kršćanskog optimizma u ovom do očaja dovedenom svijetu. Ako tko može i mora biti

optimist, a ono sigurno štovatelji Marijini.«584 U svjetlu vjere uviđa kako Marija pomaže

duhovnoj izgradnji vjernika i zato napominje: »Marija se ne može odijeliti od kršćanstva.

Krist je središte kršćanstva. A Isus Kist živi u Mariji.«585 U propovijedi na Veliku Gospu, 15.

kolovoza 1941. godine, svoju ljubav prema presvetoj Djevici očitovao je govoreći: »Vjera je

Crkve Božje od najstarijih vremena, da je ne samo, duša Majke Božje u nebu nego i tijelo

580 ISTI, 21.581 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXV. 582 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 23.583 ISTO.584 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXV. 585 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar Udruge vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 31.

297

297

Njezino, koje se poslije smrti opet sjedinilo s dušom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada

raspalo u grobu.«586

Vjernicima koji priznaju i prihvaćaju Mariju kao Isusovu i našu Majku, u želji dubljeg

preporoda našeg naroda poručuje: »A što budemo više istinski i duboko ljubili Mariju, koliko

budemo više za Mariju živjeli, toliko više će i u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist.«587 Bl.

Alojzije Stepinac shvatio je kako Marijina svetišta doprinose svestranoj vjerskoj obnovi i htio

je da ona budu pokornička središta, neka vrsta pučkih misija, oaze duhovne obnove za sve

vjernike. U krašićkom zatočeništvu da pojasni ozračje duhovne otvorenosti i raspoloživosti

vjernika prema Mariji jednom je naglasio: »Pomoćnik, osim Boga, najveći je na našem

životnom putu Majka Božja.«588 Posebno mu je na srcu svetište Majke Božje u Remetama,

kamo je tjedno pješačio, vodio pokorničke procesije u ratnom vihoru i održao snažne govore

protiv mržnje, nasilja i terora s bilo koje strane dolazili. Zauzimao se da u svetištima Majke

Božje pristupanje svetim sakramentima, kao i molitveni žar kojim se tamo moli, ne smije

prestati.

Promatrajući bistričke hodočasnike redovito bi im držao kratke nagovore

naglašavajući: »Lijepa su i dobra hodočašća u našim svetištima Majke Božje, ali svrha tih

hodočašća je utvrditi naše pobožnosti, utvrditi našu vjernost Majci Božjoj.«589 Prigodom

najpoznatijeg i najljepšeg Marijinog blagdana, 1941. godine, u propovijedi je protumačio

smisao Marijinih blagdana: »Blagdani su Majke Božje bili oduvijek radost za svako

plemenito kršćansko srce, jer njezina slava i naša je slava. Njezina čast i naša je čast. Tako je

evo i sa blagdanom Uznesenja Majke Božje.«590 Često je ponavljao kako hodočašća moraju

podsjećati na zemaljsko putovanje iz ove doline suza u nebesku domovinu.

3.1.2 Pobudnik posvete Bezgrešnom Srcu Marijinom

Bl. Alojzije Stepinac preporučivao je posvetu Presvetom Srcu Isusovom i Prečistom

Srcu Marijinom kao uvjet za ostvarenje cilja svetosti, ako se živi u duhu posvete. Posveta

uključuje čišćenje od svakog grijeha, spremnost prihvaćanja životnih nedaća i bolesti,

odvažnost za nesebični rad na veću slavu Božju. Proniknuvši značajke i svrhu posvete

svakom pojedincu stvalja na srce posvetu Majci Božjoj dodajući: »Tko se posvećuje Mariji,

nastoji slijediti Krista, u ljubavi sjediniti svoju volju s voljom Božjom, prepustiti se u ruke

586 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXII.587 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 33.588 ISTI, 38.589 ISTI, 39.590 J. BATELJA – C. TOMIĆ (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXII–LXXIII.

298

298

božanske Providnosti i Božjem milosrđu, doći do punine svetosti koja je upravo u sjedinjenju

naše volje s voljom Božjom.«591 Posvetom Bogorodici očituje se spremnost za svetošću

nasljedujući njezin skroviti i posvećeni život, proživljavajući sve milosti koje su od Boga

darovane. U konačnici posveta nebeskoj Majci je posveta Presvetom Trojstvu.

Bl. Alojzije Stepinac izražava želju o posveti ne samo pojedinaca, već svih obitelji

Presvetom Srcu Isusovom i Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinom. Za vrijeme zatočeništva u

Krašiću posvećivao je župu po župu svoje nadbiskupije Bezgrešnom Srcu Marijinom, a samu

nadbiskupiju i cijeli hrvatski narod za svoga života tri puta je posvetio Blaženoj Djevici

Mariji. Svaka posveta ga je veselila, ali ga je najviše obradovala odluka grupe zagrebačkih

svećenika da se posvete Majci Božjoj u kojoj se istaknuo kasniji nadbiskup i kardinal Franjo

Kuharić. Svrha posvete je intenzivniji sakramentalni život, a sama posveta znači vjernost

krsnim obećanjima, zato potiče: »Sebe i sve svoje velikodušno predaj, pokloni i posveti

Presvetoj Djevici, da po Mariji budeš potpuno Isusov.«592 Posveta vodi do svetosti koja se već

ovdje ostvaruje, a u punini u vječnosti u zagrljaju Oca i Sina i Duha Svetoga.

3.1.3 Apostol svete krunice

Bl. Alojzije Stepinac među raznim pobožnostima Majci Božjoj posebno mjesto daje

molitvi svete krunice. U moljenju krunice pronalazi najbolje sredstvo za vlastito posvećenje

kao i duhovnu i moralnu obnovu Crkve. On je od ranog djenjistva svaku večer molio krunicu

u obiteljskom domu, a posebnom pobožnošću u marijanskim mjesecima, u svibnju i listopadu.

Krunica je postala sastavni i nerazdvojni dio njegova života. Molio je krunicu na bojištu dok

je bio u vojsci, molio je putujući, molio je za vrijeme studija u Rimu, jednostavno rečeno

molio je krunicu u svakoj prigodi. Privlačnost krunice i zaljubljenost u nju pojašnjava

rječima: »Gdje je krunica, tamo je i Majka Božja, a gdje je Majka Božja tamo je sigurno i Isus

s njom, a gdje je Isus tamo je Bog, tamo je sve.«593 Bl. Alojzije Stepinac molitvu svete krunice

smatrao je najzgodnijom molitvom i najvažnijim činom za preporod svega hrvatskog naroda.

Poticao je pojedinačno moljenje krunice, zatim moljenje u obiteljima, te molitvu krunice u

župnoj zajednici. Međutim, usprkos poticajima zapaža na svim područjima određeni

nedostatak volje, pa i samu odsutnost molitve krunice, stoga sa žaljenjem iznosi: »Danas je,

nažalost, toga lijepog običaja nestalo iz mnogih obitelji. S njom je nestalo i obiteljskog

blagoslova koji je uz moljenje krunice bio vezan.«594

591 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 42. 592 ISTI, 51.593 ISTI, 52.594 ISTI, 56.

299

299

Često je upozoravao župnike da oni sami mole krunicu i potiču župljanje na molitvu

krunice. Svoju zauzetost i nastojanje u tom pogledu potvrdio je u razgovoru s jednim

župnikom koji mu je napomenuo da želi uvesti svakodnevno moljenje krunice. Ohrabrujući

ga, naglasio je: »Počnite samo! Makar ih samo pet dolazilo, držite zajedničku krunicu. Ja sam

uvjeren da će ih uvijek biti više.«595 Bl. Alojzije Stepinac iskusivši blagodati pobožnosti svete

krunice, prekinuo bi svaku svoju aktivnost, samo da se pridruži zajedničkoj molitvi krunice

dok je god mogao. Moleći krunicu otkrivao je Mariju kao »ženu šutnje i pobožnosti«.596

Koliko mu je stalo do zajedničkog moljenja krunice unutar obitelji vidljivo je iz riječi koje je

u povjerenju iznio: »Htio sam u Mariji Bistrici postaviti zlatnu knjigu kamo bi se upisale

obitelji koje će trajno, dnevno moliti krunicu. No, rat me je u tom spriječio.«597 Na blagdane

svete krunice iz dubine srca iznosio je misli o molitvi krunice kojima je želio pomoći

ljudskom rodu, stoga govori: »Krunica je posebni dar Božji nesretnom čovječanstvu, lijek za

sve jade i nevolje, pomoć za sve potrebe čovjeka kršćanina na tome svijetu.«598

Najljepšu definiciju krunice bl. Alojzije Stepinac izrekao je u propovijedi na blagdan

Svete krunice 7. listopada 1956. godine plemenitim izrazima: »Ona je remek – djelo Božje

mudrosti i dobrote jer nam u jednostavnosti, ali privlačnim prizorima iznosi pred oči sve

najvažnije tajne naše svete vjere da na njih mislimo svaki dan, da iz njih izvlačimo pouku za

svoj dnevni život na zemlji, da svoj život prilagodimo zakonu Božjem i po kršćanskom životu

prispijemo konačnom cilju za koji nas je Bog stvorio, a to je vječni život u nebu.«599 Imajući

u vidu njegovu odanost, vjernost i ustrajnost, te blagodati pobožnosti svete krunice, sa

sigurnošću se može reći da je bl. Alojzije Stepinac zablistao svetošću po svojoj pobožnosti

prema Blaženoj Djevici Mariji.

4. Zaključak

Za poznavanje osobe Alojzija Stepinca nije dovoljno navesti nekoliko najosnovnijh

biografskih podataka. Sam značaj, duhovna i moralna veličina zagrebačkog nadbiskupa i

kardinala, te konačno svećeničko i biskupsko obilježje njegova života dublje se upozna

analizirajući njegove propovijedi, govore i poruke. Čitajući tekstove prof. dr. Celestina

Tomića koji doprinose upoznavanju osobe Alojzija Stepinca najbolje se može uočiti osobna

pa i medijska jednostranost, bolje rečeno površnost pristupa i mišljenja o njemu. Proučavajući

595 ISTI, 59.596 Usp. C. TOMIĆ, Prisutnost i djelovanje Duha Svetoga u životu i nauku bl. Alojzija Stepinca, u: Sluga Božji Alojzije Stepinac, Glasnik postulature, 6 (1996.) 1–2, 33.597 C. TOMIĆ, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrešne, Novi Marof 2003, 59.598 ISTI, 61.599 ISTO.

300

300

ponuđene i dostupne spise prof. dr. Celestia Tomića otvoraju se novi vidici i osvjetljena su

nova područja po tom pitanju. Život bl. Alojzija Stepinca otkriva divan i uzvišen lik duhovna

čovjeka, prožeta otajstvom Božje prisutnosti koji živi istinskim duhovnim životom. Hrabro se

suočio s izazovima povijesti, u kojoj bijaše poslužiteljem Evanđelja. Proročki je prikazivao

razorne moći svih ideologija, kojih je cilj bio protivan časti pravog Boga i dostojanstva ljuske

osobe.

U svojim nastupima neustrašivo je, otvoreno i oštro, osuđivao svaku nepravdu i

nasilje. On je svjedok i primjer duhovnog i svetog života u danima mraka i ludosti susatava i

svjetonazora koji idu za tim da unište u čovjeku njegovu bogolikost, njegovo visoko

dostojanstvo, da ljudsko srce ostave u nemiru i zdvojnosti. Njegov blistav lik duhovnog

svetog čovjeka osvjetljava zamke i zasjede današnjeg potrošačkog, materijaliziranog i

sekulariziranog društva i njegovih podmuklih nasrtaja na sve ono što je sveto, duhovno, dobro

za čovjeka pojedinca i za čovječanstvo. Bl. Alojzije Stepinac postaje nadhnuće i uzor, poticaj

i primjer kako se treba držati u ovm hrvanju, neprijateljski raspoloženih sila prema Bogu i

Božjem naumu spasenja, i kako treba provoditi istinski duhovni život koji jedino donosi mir i

radost, vremenito i vječno blaženstvo, jer samo takvim životom ljudi postaju uistinu sretni.

U hrvatskome narodu bl. Alojzije Stepinac je kroz pobožnosti širio duh zahvalnosti

prema Bogu. Živio je od Božje riječi i njome nadahnut poticao druge na popravak života. To

ga je približilo njegovim vjernicima da je Crkva u Hrvata živjela njegovim uvjerenjem,

prihvatila njegov stav i jačala se njegovom vjerom. Bio je propovjednik obraćenja,

promicatelj istine i pravde, mira i slobode. U svakom je političkom sustavu branio slobodu i

nadnaravno ustanovljene Katoličke crkve. U razdoblju strahovlade, vojničke diktature u

Kraljevini Jugoslaviji, Alojzije Stepinac je ustao u obranu katoličkog tiska. Upozoravao je na

djelovanje bezbožnoga, slobodarskog, pornografskog tiska i naglašavao potrebu da se tom zlu

treba suprotstaviti snažnim katoličkim tiskom.

Bl. Alojzije Stepinac ostvario je poseban primjer kršćanskog svjedočanstva. Nije se

strašio okova kako ne bi bile okovane evanđeoske riječi. On je službu navještanja evanđelja

ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju poruku vjere zapečatio smrću. Draža

mu je bila tamnica, negoli sloboda, i samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino

jedinstvo. Lik bl. Alojzija Stepinca za sve predstavlja točku oslonca u koju valja uroniti

pogled da bi se njome vjernici nadahnjivali i na nju oslanjali. U njemu blista u punini

katolički stav: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem,

jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom.

301

301

Popis korištene literature

BATELJA, J. – TOMIĆ, C., (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori i poruke

(1941. –1946.), AGM, Zagreb 1996.

Sluga Božji Alojzije Stepinac, Glasnik postulature.

TOMIĆ, C., Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske

Bezgrešne, Novi Marof 2003.

TOMIĆ, C., Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika, Nacionalni centar udruge Vojske

Bezgrešne, Novi Marof 2001.

TOMIĆ, C., Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Glas Koncila,

Zagreb 2006.

302

302

Sadržaj

1. Uvod………………………………………………………………………………..1

1.1 Mučenik vjere i vjernosti……………………………………………………...…..1

1.2 Svjedok za istinu…………………………………………………………………..2

2. Propovijedi, govori i poruke…………………………………………………….….3

2.1 Propovjednik Božje riječi…………………………………………………………3

2.1.1 Zaljubljenik Božje riječi …………………………………………………….….3

2.1.2 Propovijed – riječ ohrabrenja i utjehe………………………………...…………7

2.2 Poruke skupinama i pojedincima…………………………………………….…..10

2.2.1 Obiteljima……………………………................…………………………...…10

2.2.2 Svećenicima…………………………………………………………………....11

2.2.3 Redovničkim zajednicama………………………………………………….….15

2.2.4 Mladima i studentima………………………………………………………….17

2.2.5 Radnicima………………………………………………………………….…..18

2.2.6 Vojnicima………………………………………………………………………20

2.2.7 Književnicima, umjetnicima i političarima...............………………………..…21

2.3 Teološki i pastoralni značaj propovijedi bl. Alojzija Stepinca…………………..22

2.3.1 Promicatelj istine i pravde……………………………………………………..22

2.3.2 Ljubitelj mira i slobode.......................................................................................24

303

303

2.3.3 Zagovornik obraćenja i zastupnik Crkve............................................................25

2.3.4 Revni branitelj Papinog primata.........................................................................27

3. Marijanski biskup………………………………………………………………....30

3.1 Marijin štovatelj………………………………………………………………….30

3.1.1 Zagovornik i njegovatelj marijanske pobožnosti………………………………30

3.1.2 Pobudnik posvete Bezgrešnom Srcu Marijinom………………………...…..…36

3.1.3 Apostol svete krunice………………………………………………………..…36

4. Zaključak……………………………………………………………………..…....39

Popis korištene literature……………………………………………………….….…41

Sadržaj..........................................................................................................................42

Sveučilište u Zagrebu

Katolički bogoslovni fakultetVlaška 38, 10 000 Zagreb

GLAZBA U BIBLIJI

DIPLOMSKI RAD

(10)

MENTOR: STUDENT:

Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC ROBERT TONSATI

304

304

Zagreb, 2007.

Pjevat ću Jahvi dokle god živim,svirat ću Bogu svome dokle god me bude.

Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Jahvi.

(Ps 104,33-34)

Kad čovjek stupi u dodir s Bogom, nije više dostatan obični govor. U njegovoj se egzistenciji bude i titraju područja koja sama od sebe postaju pjesmom.

Joseph Ratzinger

Glazba je nanematerijalniji i najtajanstveniji izraz umjetnosti koja može približiti duh do granica najuzvišenijih duhovnih iskustava...ima zadivljujuću i fascinantnu zadaću interpretirati čežnje,

uznemirenosti, grozu apsolutnoga; svojom porukom vedrine može razvedriti tamu koju uzrokuje teška kriza misli i osjećaja; može ublažiti ravnodušnost i mlakost i obaviti ih najprofinjenijim instrumentima

svoje tehnike; posvećena joj je misija u ime najviših, najvrednijih i najtrajnijih humanih ideala. Ona je kao propedeutika za najvrletnija duhovna osvajanja“

Pavao VI.

1. UvodGlazba je fenomen koji prati čovječanstvo od samog njegovog iskona. Na kolektivnoj razini

istraživanja ukazuju da nema naroda ili religije, plemena ili civilizacije koji nije poznavao glazbu. Kroz

glazbu, zvuk i pokret, objavljuju se bogovi, stvaraju svijet i priopćavaju ljudima. Glazbom ljudi

pokušavaju djelovati na božanstva, umilostiviti ih ili odobrovoljiti. Glazba neprijeporno nosi pečat

sacruma. Ona je produkt čistog ljudskog stvaralaštva, odraz i govor duha. Najmanje materijalna od svih

umjetnosti u stalnom je odnosu otvorenosti prema stvarnosti duha, duhovnosti, transcendencije. Glazba

kao nad-govor priopćava ono što običan govor ne može autentično prenijeti, čuva istinu o počecima

ispjevanu u mitovima.

305

305

Glazbom se služio čovjek drevnih civilizacija kada je htio stupiti u dodir s božanstvom. Glazba

je bila i integralni dio svakodnevnog života, koji za razliku od današnjeg nije poznavao takve razlike

između sakralnog i profanog. Glazbom su stari Hebreji slavili i molili Boga, i izražavali svoje divljenje

prema njemu i stvorenoj prirodi, prema stvarima koji ih okružuju i prema duhovnim stvarnostima poput

ljubavi. Biblija je ispunjena glazbom koja otkriva Izabrani narod u stavu poniznosti i zadivljenosti pred

Bogom koji se pretvara u radosno klicanje njegovoj veličini. Otkriva i čovjeka koji tuguje, žali, nad

svojom sudbom, sudbinom pojedinaca i naroda.

U ovoj ću radnji ukratko prikazati važnija biblijska mjesta koja govore o glazbi. Radnja je

globalno podijeljena u dva dijela: prvi dio obrađuje glazbu u Bibliji općenito, a drugi dio glazbene

instrumente Biblije.

Kao uvod i bolji uvid u glazbu Biblije poslužit će i naslovi koji se tiču glazbe starih naroda. Oni

ukratko prikazuju Glazbu starog svijeta i velikih civilizacija Bliskog istoka te njihove Zajedničke

karakteristike. Uvodni dio završava Crticama o glazbi Sumerana, Babilonaca i Egipćana.

Glazba u Bibliji obrađena je pod prizmom Starog zavjeta. Uvodne teme su: Glazba u Starom

zavjetu, Karakteristike biblijske glazbe, Funkcionalnost glazbe. Konkretna tematika odražava se kroz

naslove: Biblijski glazbenici i bogoštovna glazba, Glazba u svakodnevnom životu, Crtice o riznici

biblijskog pjesništva: Pjesma nad pjesmama i Psalmi. Posljednji naslov prvog dijela posvećen je Glazbi

u Novom zavjetu.

Drugi dio radnje bavi se glazbenim instrumentima Biblije. Uvodnom dijelu pripada naslov O

instrumentima općenito. Opis instrumenata i njihove uporabe izvršen je prema trostrukoj podijeli

instrumenata na udaraljke, žičana i puhačka glazbala.

Slijedi još zaključak koji u prvom dijelu donosi crteže pojedinih glazbala i sam sadržaj. Radnja

navodi brojnu korištenu literaturu.

1.1 Glazba staroga svijeta

Nesumnjivo nijedna danas poznata umjetnost niti neka druga djelatnost nije toliko prisutna u

cjelokupnom razvitku ljudskoga roda koliko glazba. Neke činjenice, premda oskudno, govore u prilog

ovoj tvrdnji: pronađene neolitske koštane svirale s rupicama ili crtež u Magdaleninoj spilji u Trois

Frèresu koji datira iz 135.000 god. pr. Krista a predstavlja neobičnu figuru: polu čovjek–polu bivol, tj.

vjerojatno prerušeni izvoditelj prastarog rituala, koji prema nekim etnomuzikolozima svira na primitivnom

instrumentu – glazbenom luku koji je do današnjih dana opstao u mnogim afričkim plemenima.600 Ovi

podaci nisu od neke veće važnosti za poznavanje povijesti glazbe, osobito biblijske, ali su svakako

zanimljivi kao veoma stari svjedoci prisutnosti glazbe u čovječanstvu.

Najstariji glazbeni izričaji u prvotnim ljudskim zajednicama vezani su za pojedine događaje u

svakodnevnom životu. Glazba je u svojim počecima a i kroz veći dio svoje povijesti smatrana magijskim

600 Usp. G. ABRAHAM, Oksfordska istorija muzike, Clio, Beograd 2001, 15.

306

306

elementom: glazbenim izričajem smatrani su i prirodni zvukovi; glazba je imala moć umilostiviti i

oraspoložiti duhove i božanstva.601

S civilizacijskim razvojem glazba je poprimala važnije funkcije u društvu. Kada su se oformile

velike civilizacije poput naroda Mezopotamije i Egipta, glazba je bila veoma cijenjeno umijeće, i kao

takva pozicionirana na najvišim mjestima u društvenoj ljestvici. To ju je kasnije učinilo monopolom viših

kasta. Njezina je svrha prvenstveno bila podložena obredu.

1.1.1 Glazba u velikim civilizacijama Bliskog Istoka

Židovski je narod relativno kasno stupio na pozornicu čovječanstva. Početak njegove povijesti

računa se od Abrahama, a sve što se o njemu može reći jest to da je živio po svoj prilici u devetnaestom

ili osamnaestom stoljeću prije Krista.602 U to su vrijeme druge civilizacije dosegle visoki stupanj razvoja.

Teško je zamisliti glazbu biblijskog čovjeka izoliranu od utjecaja ovih civilizacija, stoga će par slijedećih

redaka biti posvećeno glazbi naroda Mezopotamije i Egipta.603

1.1.2 Zajedničke karakteristike staroistočne glazbe

U plodnoj ravnici između Tigrisa i Eufrata razvijale su se i cvale velike civilizacije Sumerana,

Akađana i Babilonaca. Sve su ove civilizacije dosegle zavidnu razinu u mnogim umjetnostima i

znanostima. Zajednička karakteristika svim ovim kulturama jest robovlasničko društveno uređenje.

Takvo uređenje stvorilo je jaz između povlaštene dvorske kaste i narodne mase, a to je ujedno i bio

glavni razlog visokog stupnja kulture kojeg su ti narodi dosegnuli: velikani i svećenici, oslobođeni tereta

privređivanja i svakodnevnih poslova koje su obavljali robovi, slobodno su se mogli posvetiti raznim

umijećima. Posljedice ovakvog uređenja u odnosu na glazbu mogu se primijetiti kao zajedničke crte u

glazbenoj kulturi starog Istoka. Njih ima više, a ovdje će biti nabrojane najvažnije604:

1) Spomenuti jaz između vladajuće klase i širokih narodnih slojeva prouzročio je također jaz

između glazbe dvorske kulture i narodne glazbe. Mijenja se prvobitna socijalna funkcija glazbe.

Glazba je neprestano povezana s dvorom i vjerskim ceremonijama kao njihov sastavni dio (ne

kao element zabave). Veličanje vladara i proslava božanstava obilježeni su vanjskim sjajem,

blještavilom – u takvom raspoloženju napisani su brojni himni i veličanstvene vokalize.

2) Glazbene izvedbe bilo na dvoru bilo u hramu povjeravaju se skupinama profesionalnih pjevača,

svirača i plesača – to omogućuje podizanje glazbe na visok stupanj, a izvođači uživaju velik

ugled.

3) Podaci koji su do danas doprli odnose se uglavnom na vladajuću klasu. To je razumljivo jer je

samo ona imala mogućnost ukrašavanja palača i grobnica likovnim djelima glazbene tematike.

Suprotno tome, slike pastira s glazbalima veoma su rijetke.

601 Usp. A. P. ERNETTI, Storia del canto gregoriano, Jucunda Laudatio, 31990, 19.602 Usp. W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet. Spomen obećanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 31993, 22.603Treba napomenuti da se Izrael znatno razlikovao i po religiji i po društvenom uređenju od ovih naroda, ali prisutnost stanovitih dodirnih točaka u glazbalima, načinima muziciranjima, kao i u kasnijem hramskom uređenju glazbe u Izraelu zaslužuje ovaj kraći osvrt. Ta se prisutnost očituje i u mnogim drugim kulturnim i društvenim manifestacijama koje nisu vezane uz glazbu.604 Usp. J. ANDREIS, Povijest glazbe, Liber Mladost, Zagreb 31975, 22.

307

307

4) U tragovima opće, prije klasne umjetnosti, očituju se elementi magijskoga.

5) Glavnim melodijskim obrascima pripisuje se božansko podrijetlo.

6) Glazba narodnih slojeva i dalje je vezana uz radne i proizvodne procese kao i uz očitovanje

određenih duševnih zbivanja kao što su ljubav, ljepota prirode.

7) U pojedinim postupcima u vezi s glazbom zamjećuje se izrazita isključivost. Pojedinim

instrumentima mogli su se služiti samo vladari ili samo svećenici, neki su bili posvećeni

određenim božanstvima, a neki su bili rezervirani samo za upotrebu u određenim obredima.

Osim ovih, postoje i druge zajedničke crte koje se tiču kultne funkcionalnosti glazbe. Prema njima se

razlikuje:605

1) Glazba koja je strogo pratila kult radi svečanije ceremonije ili da bi nadglasala neugodne

zvukove, npr. prilikom žrtvovanja životinja ili djece. Ovdje svrha nije magijska nego čisto

praktična.

2) Glazba koja je pratila, ili točnije činila obrednu funkciju kao integralni dio ceremonije – ovdje

dolazi do izražaja njezin magijski karakter.

Važna karakteristika glazbe starog Istoka je čvrsta povezanost riječi, glazbe i ritma. Ples i pokret uz

izraženu ritmičku pratnju sastavni su element glazbenog izričaja svih starih naroda, među kojima i

Izraelaca. Ova će značajka jasno doći do izražaja u Bibliji.

1.2 Crtice o glazbi Sumerana, Babilonaca i Egipćana

Sumer je najstarija od spomenutih civilizacija, nastala već u četvrtom tisućljeću prije Krista. Već u

najstarijem kulturnom sloju ove civilizacije postojale su brojne glazbene aktivnosti: pronađeni su ostaci

pravih instrumenata, kao i njihovi likovni prikazi u reljefima i na glinenim pločicama. Instrumenti su

uglavnom žičani: harfe i lire koje su u kasnijem periodu izrađivani na zavidnoj umjetničkoj razini, te

udaraljke – različite čegrtaljke i bubnjevi. Bubnjevi su očito bili omiljeni instrumenti Sumerana: znali su

graditi velike oltare – bubnjeve silne zvukovne moći, neki su bubnjevi bili toliko veliki da su na njima

plesači plesali, a manji, ručni bubnjevi bili su pridržani ženama.606 Zanimljiv je gotovo potpuni nedostatak

puhačkih glazbala u najstarijem periodu sumerske države.607 Kod Sumerana glazba je isključivo vezana

za obrede. Mnoge pjesme i himni u svom naslovu navode i instrument uz koji ih treba izvoditi.608

Organizacija obreda i njima odgovarajućih pjesama podsjeća na organiziranu liturgijsku godinu.

Liturgijski napjevi pjevani su prema utvrđenom rasporedu koji nitko nije smio mijenjati.609 Glazbenici su

uživali velik ugled, nazivani su kraljevskim slugama.610

Babilonska je glazba veoma sličila sumerskoj. Važnija novina izazvana je razvojem raskošnog

dvorskog života koji je zahtijevao i vlastite glazbenike, tako postoji podatak da je jedan velikaš imao

605 Usp. A. P. ERNETTI, …, 19.606 Usp. J. ANDREIS, …, 27.607 Usp. G. ABRAHAM, …, 18.608 Usp. J. ANDREIS, …, 27.609 Usp. ISTO.610 Usp. G. ABRAHAM, …, 19.

308

308

orkestar od 150 glazbenika. Skupno sviranje na nesrodnim instrumentima – udaraljkama, žičanim i

puhačkima u mezopotamskim orkestrima prema mišljenjima nekih stručnjaka osnova je cjelokupnog

razvitka orkestra i instrumentarija raznih naroda uključujući i europske.611 Posebnost Babilonaca je u

njihovom unaprjeđenju glazbene teorije povezane s filozofijom, koja je bila na višem stupnju nego u

Egipćana.612

Akađani, koji su živjeli u susjedstvu Sumerana, nakon što su ih pokorili oko 2370. godine pr. Kr.,

prihvatili su njihovu kulturu. Kod njih je uočljiva primjena glazbe u ratnim svrhama.

Značajno je spomenuti da su prvi spomenici književnosti – veliki sumersko-babilonski epovi zapravo

zapisani u pjesmi: tako je glasoviti ep na 12 tablica o stvaranju svijeta, Ep o Gilgamešu ili pjesma o

općem potopu, mnoge dulje ili kraće pjesme o postanku bogova, borbe između svjetla i tmine, i druge

teme.613

Egipat je kao ujedinjena država ušao u povijest početkom trećeg tisućljeća. Klasična podjela

egipatskog razvojnog puta je na: Staro, Srednje i Novo Carstvo. U svim razdobljima, glazbu se, poput

ostalih umjetnosti i znanosti koje su obilno cvale u Egiptu, može veoma detaljno pratiti. Općenite

karakteristike odgovaraju već navedenima za ostale stare civilizacije. Od svih starih civilizacija,

egipatska je glazba zacijelo najbolje dokumentirana: glazbenici su veoma često prikazivani na reljefima i

zidnim slikama a pronađeni su i mnogi instrumenti. Egipatski su glazbenici djelovali u hramu i na dvoru.

Na dvoru su bili toliko cijenjeni da su smatrani faraonovim rođacima; dvorskom je kapelniku pripadao

najviši položaj.614 Instrumenti su igrali važnu ulogu kako u obrednom i dvorskom muziciranju, tako i u

svakodnevnom životu, prateći mnoga zbivanja: ponajprije radove u polju; postojali su i vojni orkestri.615

Nijedna svečanost nije mogla proći bez glazbe i plesa, što se očituje u radosnim ili žalosnim prilikama,

poput pogreba. Plesao je i sam faraon za vrijeme obreda.616

Brojni su prikazi glazbenih izvedbi i za vrijeme gozbi koje su sekularnog karaktera. Zanimljivi su

prikazi skupine svirača što sjede i pjevača od kojih jedan daje kironomske znake, koji se ne razlikuju

mnogo od onih koji se rabe u današnjem koptskom liturgijskom pjevanju.617 Veoma bogati egipatski

instrumentarij, neprekidno je proširivan novim osvajanjima. Sadrži sve ondašnje tipove glazbala: žičane

– različite harfe, lire, lutnje; puhačke – flaute, frule, dvostruke svirale, trublje; udaraljke – velike i male

bubnjeve, raznovrsne čegrtaljke i zvečke. Mnoga od ovih glazbala susretat će se u kasnijem

instrumentariju Biblije.

2. Glazba u Starom zavjetu

611 Usp. J. ANDREIS, …, 28.612 Usp. ISTO.613 Usp. P. VLAŠIĆ, O pjesmi i glazbi kod Hebrejaca, Sveta Cecilija, 12 (1918.) 2, 33.614 Usp. J. ANDREIS, …, 23.615 Usp. ISTI, 25.616 Usp. ISTI, 23.617 Usp. G. ABRAHAM, …, 23.

309

309

Hebreji su bili pastirski narod koji je veoma cijenio glazbu. Budući da na tom području nisu imali

nikakvih zabrana, za razliku od likovne umjetnosti ili kiparstva, razvili su je do zavidne visine. 618 Glazba

je bila sastavni dio svakodnevnog života i pratila ga je u svim njegovim segmentima. Značaj koji je

glazba imala u biblijskoj religiji ogleda se u činjenici da odnos spominjanja glazbe i pjevanja naspram

molitve iznosi 2:1, drugim riječima: Biblija dvaput više spominje pjesmu nego molitvu.619 Izražen u

brojkama, ovaj podatak iznosi 309 puta u Starom, a 36 u Novom zavjetu.620 Riječ pjevati, s pripadajućim

značenjima pjesma, poj, hvala jedna je od najčešće rabljenih riječi u Bibliji. Dok su o najranijem pjevanju

karakterističnom za pastire zabilježbe uglavnom rijetke s nenaglašenim detaljima; o kasnijem

organiziranom liturgijskom pjevanju izvješća su mnogo bogatija. Značajna je činjenica da je u Bibliji više

pjesničkih nego proznih knjiga, kao i to da u biblijskim povijesnim knjigama ima mnogo pjesničkih

ulomaka.621

Stari su Hebreji svoje najdublje i najdirljivije doživljaje Boga, njegove prisutnosti kao i sve stvarnosti

ljudskog života istkali u najfinije tkanje od pjesama i hvalospjeva kojima odiše gotovo svaka stranica

Biblije.

2.1 Karakteristike biblijske glazbe

Oko naravi biblijske glazbe i danas se vode brojne polemike. Općenito u glazbi Bliskog istoka nije

bila poznata notacija, ili ako je prema nekim pretpostavkama i bila poznata, danas ju je nemoguće

dešifrirati.622 Tako osim čestih biblijskih opisa koji se tiču pjevanja i sviranja ali se ne dotiču samih

glazbenih struktura, nema nekih konkretnih tragova koji bi mogli ponuditi odgovor o autentičnoj biblijskoj

glazbi. Zahvaljujući radu mnogih stručnjaka, koji je obuhvaćao proučavanje sveukupne glazbe Bliskog

istoka i posebno Biblije u različitim historijskim slojevima i korelacijom, danas se ipak može govoriti o

nekim sigurnijim karakteristikama glazbe u Bibliji koje će biti ukratko navedene623:

a) Općenito su melodije starih Hebreja dijatonske, i kreću se u okviru tetrakorda, ili u granicama

dvaju zajedno povezanih tetrakorda. Nekim melodijama je maksimalni opseg kvinta. Najstariji

napjevi izgrađeni su na pentatonici.

b) Karakteristično je strogo jednoglasje vokalnog tipa zasnovano na ustaljenim poznatim

melodijskim obrascima, koji se na improvizacijskoj osnovi obogaćuju raskošnim

ornamentiranjem.

618 Usp. A. REBIĆ, Glazba u Bibliji, Sveta Cecilija, 61 (1991.) 3, 55.619 Usp. H. LOCKYER Jr., All the music of the Bible, Hendrickson Publishers, Peabody 22005, 6.620 Usp. J. RATZINGER, Duh Liturgije, Ziral, Mostar – Zagreb 2001, 135.621 Usp. P. VLAŠIĆ, …, 33.622 Babilonci i Egipćani, prema takvim mišljenjima, imaju znakove koji bi se mogli tumačiti i kao notno pismo. Slično je i u kasnijim rukopisima Hebrejske Biblije: masoretski znakovi se smatraju notnim pismom. Veoma opsežno istraživanje i rad na dešifriranju „biblijskog“ notnog pisma provela je muzikologinja Suzanne Haïk-Vantoura. 623 Usp. E. WERNER, Music, u: The Interpreter's Dictionary of the Bible, Abingdon Press, Nashville 131982, 465-466., J. ANDREIS, …, 39., A. P. ERNETTI, …, 32., The Garland Encyclopedia of World Music –The Middle East (Vol. 6), Routledge, New York & London 2002, 1038.

310

310

c) Instrumentalna pratnja je podložena melodiji, i ne čini mnogo više od ponavljanja istih motiva uz

ornamentiranje, isključujući harmoniju. Izražen je osjećaj za ritam i ples je osim sviranja česta

popratna pojava pjevanja.

d) Kao i u gregorijanici, modusi po kojima se pjevalo usklađeni su i propisani za točno određene

tekstove. Njima se često pridavalo i metafizičko značenje, kao što je povezivanje s četiri

elementa ili četiri godišnja doba.

e) Liturgijsko pjevanje i recitiranje je slobodnog ritma, metrički neomeđeno. Za najmlađe napjeve

namijenjene pojedinim tekstovima poetskih knjiga karakteristične su metričke melodije. Poznati

su antifonalni i responzorijalni način pjevanja koje je preuzela i kršćanska liturgija.

f) U glazbi starih Hebreja nije postojala danas tako naglašena razlika između skladatelja i

izvođača. Svaki je izvođač bio ujedno i skladatelj, tj. improvizirao je na melodijske motive koji su

bili poznati svim slušačima. Ti su motivi pripadali riznici narodne baštine i bili su dostupni svima,

stoga nije postojala nikakva potreba za isticanjem originalnosti. Ovo je sačuvano i do danas u

glazbi semitskih naroda.

2.2 Funkcionalnost glazbe

Današnji pogled na glazbu kao na usputnu ili pozadinsku razonodu ili glazbu radi nje same potpuno

je stran, i stoga veoma neadekvatan za biblijsko poimanje glazbe. U Bibliji glazba uvijek ima svoju točno

određenu funkciju i nije l'art pour l'art. Glavne uloge glazbe u ranijoj biblijskoj povijesti pokazuju se u

društvenom uveseljavanju, ratničkoj buci, magijskim inkantacijama i bogoštovlju.624 Druge manifestacije

funkcionalne glazbe mogu se pratiti u radničkim pjesmama, tužaljkama i rugalicama.625 Osim

bogoštovne glazbe, nema dokaza nekog strogog profesionalizma u toj umjetnosti među starim

Hebrejima.

2.3 Biblijski glazbenici i bogoštovna glazba

U biblijskoj pripovijesti o nastanku društvenih zanimanja spominju se tri skupine u narodu: pastiri,

glazbenici i kovači. Jubal je, prema toj pripovijesti iz Knjige Postanka, bio „praotac svih onih što sviraju

na liru i sviralu“ (4,5).

Privatnim pjevačem je mogao biti svatko tko je posjedovao potrebne predispozicije, no kad se radi o

javnim pjevačima, ta je služba pridržana samo Levijevom plemenu.626 Prorok Amos izražava svoj prezir

prema nestručnim glazbenicima koji se na dvorovima skorojevića „deru uza zvuke harfe, izumljuju

glazbala k'o David“ (6,5).

U profanoj glazbi žene su često prisutne kao glazbenice. To je razvidno iz mnogih crteža i prikaza

koji se susreću u susjednih naroda: žene su prikazane s različitim glazbalima kako pojedinačno ili

skupno muziciraju: pjevaju, sviraju i plešu. Biblija spominje mnoge pjevačice na dvoru. Često su žene ,

624 Usp. E. WERNER, …, 457.625 Usp. ISTO.626 Usp. P. VLAŠIĆ, …, 66.

311

311

poput Mirjam ili Jiftahove kćeri bile predvodnice i dionice pjesme i plesa u svečanostima izvan hrama, a

njihovo je glazbalo bio mali ručni bubanj.

Za raniji, decentralizirani oblik kulta koji je bio na snazi u prije monarhijskom Izraelu (od 1250. do

1050. godine pr. Kr.) karakteristično je prinošenje žrtava na prirodnim uzvišicama, brežuljcima, koje je

obično obavljala skupina proroka.627 Ti su proroci često imali svoje sastave instrumentalista.628 Prva

Knjiga o Samuelu opisuje ovakav skup proroka-pjevača: „Kad uđeš u grad, namjerit ćeš se na povorku

proroka koji će silaziti s uzvišice, a pred njima harfe, bubnjevi, frule i citre; oni će biti u proročkom

zanosu“(10,5). U Šaulovo vrijeme pjevači i svirači su se odgajali u posebnim školama. Jedna od

poznatih takvih škola bila je Rami, a njezin učitelj prorok Samuel.629 Prethodni se opis iz Prve knjige o

Samuelu odnosi upravo na ovu školu. Ova tzv. schola prophetarum, u duhu hrvatskog jezika može se

razumjeti kao pjevačka škola.630 Članovi pjevačke škole bili su izvanredno vješti pjevači i svirači; snaga

njihove glazbe bila je tako jaka da je odvratila kralja Šaula i njegove ljude od ubojstva Davida, te su i oni

upali u proročki (pjevački) zanos (19,18-24).

Posebna zasluga za uređenje pjevanja i pjevačkog zbora pripada kralju Davidu. On je bio stvarni

„otac židovskog pjevanja“ pjesnik, pjevač i glazbenik; izumitelj glazbala, učitelj pjevača.631 Prva knjiga

Ljetopisa opisuje njegove inovativne zahvate nakon prijenosa Kovčega saveza u Jeruzalem: za

posebnu službu pjevača David je odredio pleme levita, od njih 38.000 izabrao je 4.000 pjevača sa

sviračima, podijelio ih u 24 kora kojima su ravnali Asaf, Eman, i Jedutun (15,16-24; 16,4-43; 25,1-31).

Salomonova potpuna centralizacija bogoštovlja koja je uspostavljena gradnjom veličanstvena

hrama zadržala je stalnu službu pjevača. Oni su uz pratnju na glazbalima pjevali psalme, himne i

hvalospjeve prema liturgijskim propisima.632 U Drugoj knjizi Ljetopisa opisano je posvećenje hrama uz

pjevače: „Svi levitski pjevači, Asaf, Heman, Jedutun sa sinovima i braćom, stajahu obučeni u bez, s

cimbalima, harfama i citrama, istočno od žrtvenika, a s njima sto i dvadeset svećenika koji su trubili u

trube“ (5,12). Osobito je impresivan broj svećenika trubača. Pjevači su nosili haljine od tankog platna,

beza, i imali su pravo na plaću koja se namirivala iz hramskih prinosa.633 Svakodnevna je hramska

liturgija redovito bila popraćena pjevanjem i sviranjem. Druga knjiga Ljetopisa opisuje prinos paljenice

za vrijeme kojeg se pjeva Jahvina pjesma uz trube i Davidova glazbala (29,27). Za vrijeme pjesme koju

su izvodili pjevači sav se narod klanjao a trubači trubili sve dok se nije svršila paljenica (29,28).

Kralj Salomon je pokazivao i brigu za gradnju instrumenata: od sandalovine je dao izgraditi harfe i

citre za hram (1 Kr 10,12). Za novo obogaćenje staro židovskog instrumentarija zaslužne su i brojne

Salomonove žene koje je birao iz susjednih naroda: osim njihovih bogoštovnih običaja, Salomon je

627 Usp. E. GERSON – KIWI, Music, u: New Catholic Encyclopedia, Jack Heraty & Ass. Inc., Washington 1981, 94.628 Usp. ISTO.629 Usp. P. VLAŠIĆ, …, 66.630 Usp. ISTO.631 Usp. A. P. ERNETTI, …, 27.632 Usp. ISTO.633 Usp. P. VLAŠIĆ, …, 66.

312

312

preuzeo i njihova glazbala. Tako je prilikom ženidbe s jednom egipatskom princezom mnogo egipatskih

instrumenata doneseno u Judeju.634

O glazbi u drugom hramu, nakon povratka iz babilonskog zarobljeništva, čitamo u Ezrinoj knjizi.

Poznato je da se taj hram po veličini i ljepoti nije mogao mjeriti sa Salomonovim, ali se u njemu ipak

nastojao sačuvati sjaj stare liturgije. Za glazbu je bilo zaduženo sto dvadeset i osam Asafovih sinova

(Ezr 2).

Nakon rimskog uništenja posljednjeg hrama, 70. godine po Kr., upotreba instrumenata u liturgiji bila

je zabranjena. Dugo se mislilo da je razlog tomu žalost zbog razaranja hrama, no posrijedi je vjerojatno

borba za očuvanje čistoće vjerske glazbe, tj. otpor koji je židovsko pravovjerje pružalo pred muzičkim i

orgijastičkim misterijima u kojima su sirijski i mezopotamski Židovi često sudjelovali.635

Iz izvještaja o uspostavi liturgijskih zborova, kao i iz natpisa koji se nalaze u zaglavlju psalama,

razvidno je da su nad pjevačima i sviračima u Bibliji bili postavljeni dirigenti, voditelji zborova. Uloga

zborovođe – menazeaka bila je uredba pjevanja i glazbe, dirigiranje, udaranje ritma, davanje znaka

cimbalom ili nekim drugim glazbalom za početak i kraj pjesme, uglazbljivanje tj. odabir melodije za

psalme koji su njemu povjereni.636 Budući da se početak pjesme određivao znakom koji se obično davao

cimbalom ili rogom, nije uvijek bilo nužno da dirigent bude ispred pjevača: ukoliko bi se ravnali po

zvučnom znaku ili ritmu koji je udarao, mogao je stajati iza njih kako svjedoče neke zidne slike staro

istočnih glazbenika.637

Završetak razvoja liturgijske glazbe je pojava sinagoga nakon babilonskog zarobljeništva. Hram je

bio jedan – u Jeruzalemu, a po mnogim gradovima i naseljima nastale su manje bogomolje – sinagoge.

Služba Božja u sinagogi znatno se razlikovala od one u hramu. Premda je zadržala čitanje i pjevanje

biblijskih tekstova uz instrumentalnu pratnju, gubi se hijerarhijska podređenost glazbe levitima i

svećenicima: glazba u sinagogi je potpuno demokratski raspoređena.638 To znači da je u sinagogi

mogao čitati Sveto pismo, pjevati psalme, moliti i tumačiti pročitano Sveto pismo tko god je htio,

odnosno tko god se osjećao spremnim.639 S obzirom na takvu organiziranost liturgije, zaključak da je

liturgija izgubila na veličanstvenosti i na muzičkoj disciplini koju je imala u hramu, nameće se sam po

sebi. Ipak, sinagogalna glazba je od neprijeporne važnosti za razvoj zapadne glazbe: kolijevkom

europske glazbe obično se smatra gregorijansko pjevanje; to je pjevanje u svojim počecima direktan

potomak liturgijskog pjevanja sinagoge. Neke osobito tradicionalne sinagoge poput jemenskih čuvaju

neprekinutu tradiciju biblijskog pjevanja koje se zrcali u najstarijim slojevima gregorijanike.640

2.4 Glazba u svakodnevnom životu

634 Usp. J. ANDREIS, …, 37.635 Usp. G. ABRAHAM, …, 57.636 Usp. P. VLAŠIĆ, …, 67.637 Usp. ISTO.638 Usp. A. REBIĆ, Glazba u Bibliji, …, 56.639 Usp. ISTO.640 Usp. E. WERNER, …, 462.

313

313

Već je rečeno da je društveni život kod starih naroda obilovao glazbenim događanjima: ona nisu

vezana samo za vesele prigode, već za skoro sve životne prigode, sakralne i profane, vesele ali i

žalosne. Nijedan blagdan i nijedan važniji događaj kod Izraelaca nije mogao proći bez glazbe. 641

Događaji vezani za obitelj kao što su obrezanje djeteta i odbijanje od dojenja, doček i ispraćaj

prijatelja i gostiju bili su vezani za pripravu gozbe i glazbeno uveseljavanje. Knjiga Postanka opisuje

takve zgode: „Dijete je raslo i bilo od sise odbijeno. A u dan u koji Izak bijaše od sise odbijen Abraham

priredi veliku gozbu“ (21,8). Laban u istoj knjizi prekorava svog zeta Jakova koji je potajno pobjegao, te

je izostao običaj ispraćaja s „veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire“ (31,22-30).

Gozbe i pretjerivanja koja se na njima događaju nekad su promatrane u negativnom kontekstu,

osobito kod proroka. Prorok Izaija opominje one koji se neobuzdano odaju gozbama uz vino i pjesmu

(5,11-12).

Na dvorovima kralja i velikaša postojale su službe stalnih pjevača i pjevačica. Propovjednik kazuje o

raskošju svoga dvora: „Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice

i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji“ (2,8).642 Druga knjiga o Samuelu svjedoči o dvorskim

pjevačima u zgodi o starcu Barzilaju. On se pita može li s obzirom na njegovu starost još uvijek uživati u

jelima i slušanju pjevača i pjevačica (19,33).

U Tužaljkama je opisana narušena svakodnevna idila u kojoj se starci okupljaju i raspredaju o

dnevnim događajima dok se mladići uz svirku i ples vesele: „Starci su ostavili vrata, mladići više ne

sviraju na lirama. Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje“ (5,14-15). Ovdje je

radost jasno poistovjećena s glazbom. Suprotno od opomena zbog pjevanja i sviranja na raskalašenim

gozbama, Izaija slično Jeremiji žalost uspoređuje s prestankom glazbe: „Prestalo je veselje uz bubnje,

zamrla je graja razigrana; umukla je glazba citara. Ne pije se više vino uz pjesmu, ogrknu piće silovito“

(5,11-12). Srce obuzeto žalošću priječi pjevanje radosnih pjesama. To je osobito jako iskazano u Ps

137,4: „Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u tuđini“.

Druga Knjiga o Samuelu donosi opis tužaljke koju je David spjevao potresen smrću Šaula i

Jonatana (1,17-28). Knjiga o Sucima također donosi žalopojku nad mrtvima (11,40), a u Drugoj knjizi

Ljetopisa oplakana je smrt kralja Jošije: „I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pjevačice

spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama

(35,25). Naricanje za mrtvima bilo je sastavni dio pogrebnih običaja. Oni su se sastojali od sviranja i

pjevanja za vrijeme okupljanja rodbine kao i pri samom ukopu, gdje su sudjelovali barem dva svirača i

jedna narikača.643 Ukoliko bi netko bio pokopan bez propisanih obreda to bi se smatralo sramotnim. Bog

641 Pojedine zgode biti će obrađene i u poglavlju o muzičkim instrumentima stoga se ovdje izostavljaju kako ne bi došlo do učestalijeg ponavljanja.642 Drugi dio ovoga retka „sve škrinju na škrinji“ je prilično nejasan, i u drugim starijim i suvremenim stranim prijevodima glasi: „i sprava muzičkih raznih“ – hebr. šiddah vešiddot nema jasno značenje, prevodi se kao muzičke naprave, instrumenti ili kao suložnice, harem. Usp. Komentar Jeruzalemske Biblije, The New Strong's dictionary of Hebrew and Greek words (Libronix digital system library), 643 Usp. P. VLAŠIĆ, …, 34.

314

314

preko proroka Jeremije prijeti bezbožnom kralju Jojakimu: „Za njim neće naricati: 'Jao, brate moj! Jao,

sestro moja!' Za njim neće naricati: 'Jao, gospodaru! Jao, veličanstvo'! (Jr 22,18).

Glazba se kao važan element ratnih pohoda često spominje u Bibliji. Premda se vojno sviranje

teško može razlikovati od organiziranog pravljenja buke u svrhu teroriziranja neprijatelja644, knjiga

Brojeva izvještava da su Izraelci u ratu i pjevali opsadne pjesme (21,17). Uz zvuke roga osvajali su

naselja i gradove. U Knjizi o Jošui detaljno je opisan pad Jerihona (Jš 6). Slične pripovijesti nalaze se i u

Knjizi o Sucima (7,18-22). U Amosovoj knjizi spominje se „bojna graja i zvuk trube“ (2,2) kojim će biti

uništen Moab, a Sefanija najavljuje Dan Jahvin kao „Dan trubljavine i bojne vike na gradove utvrđene i

na visoka kruništa“ (1,16).

Liječenje nekih psihičkih bolesti i u Starom zavjetu se provodilo glazbom. Ukoliko se gleda s

medicinskog stajališta, glazba bi tu imala terapeutsko djelovanje. S druge strane, ako se epizoda iz Prve

knjige o Samuelu gleda iz religijske perspektive, glazba bi imala magijsko, apotropejsko djelovanje. U

svakom slučaju, Šaulovim podanicima to djelovanje nije bilo strano: „Zato neka naš gospodar zapovjedi,

pa će sluge tvoje potražiti čovjeka koji zna udarati u harfu: kad te napadne zao duh Božji, neka onaj

udara u harfu pa će ti biti bolje“ (16,16). Prastaro je vjerovanje u moć glazbe nad demonima i

božanstvima. Njegov se trag nalazi i u Knjizi Izlaska: da bi svećenik koji ulazi u Svetište, pred Jahvu,

ostao živ, mora se zaštiti zvukom zlatnog zvonca (28,35).

Već su spomenute proročke skupine instrumentalista. Proroci su se redovito služili glazbom kako bi

dobili inspiraciju za proroštvo ili upali u stanje zanosa, ekstaze. To je izričito navedeno u Drugoj knjizi o

Kraljevima gdje Elizej traži svirača kako bi mogao proricati: „I dok je glazbenik svirao, siđe ruka Jahvina

nada nj“ (3,15).

Teme vezane za poljodjelstvo i ženidbu najljepše dolaze do izražaja u Pjesmi nad pjesmama.

Zemljoradnički radovi i divljenje pred Božjom prirodom također su opjevani u mnogim psalmima. Njihova

analiza neiscrpna je tematika i uvelike nadilazi granice ovoga rada, stoga će biti moguć samo kraći

osvrt.

2.5 Crtice o riznici biblijskog pjesništva: Pjesma nad pjesmama i Psalmi

Pjesma nad pjesmama, već u naslovu krije svoj značaj: ona je remek – djelo ne samo biblijske nego

i svjetske književnosti. Oko njezine interpretacije stoljećima su se lomila koplja, a ni danas tumačenja

nisu ujednačena. Židovsko je učiteljstvo smatra najsvetijom od svih knjiga koja kroz ženidbenu temu

metaforički veliča ljubav Jahve prema svom narodu, a kršćanska je teologija u njezinoj intimnosti otkrila

otajstveni odnos između Krista i njegove zaručnice, Crkve.645 To je ljubavna pjesma smještena u vrijeme

cvjetnog proljeća koja obiluje metaforama i bogatim istočnjačkim slikama, pjeva o ljubavi između

muškarca i žene i prirodi: plodovima, vrtovima, vinogradima, stadima.646 Bibličari se slažu da se Pjesma

644 E. WERNER, …, 459.645 Usp. N. HOHNJEC, Umijeće biblijske mudrosti. Egzegetsko-teološki uvod u knjige i sadržaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001, 27-28.646 Usp. H. LOCKYER Jr., …, 107.

315

315

nad pjesmama pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti.647 Promatranjem rasporeda pjevačkih uloga

otkriva se kompleksna struktura, koja neodoljivo podsjeća na neko glazbeno-scensko djelo: zaručnik i

zaručnica kao solisti i zbor djevojaka. Nije slučajno što je ovako veličanstveno djelo napisano u

pjesničkoj, glazbenoj formi: glazba nadilazi govor svakodnevnice: ona priopćava tajanstveno značenje,

objektivno istinito ali neprenosivo u riječi.648 Osim glavne, ljubavne teme, Pjesma nad pjesmama donosi

i druge koje su odraz svakodnevnih ratarskih poslova starih Hebreja. To su pjesme koje su se pjevale u

određeno doba godine: u proljeće (2,8), za vrijeme berbe voća (7,12), ples mačeva (4,4; 5,10), na

svadbi (5,12-16). 649

Psalmi su još jedno svjedočanstvo umješnosti starih Hebreja u pjesničkom stvaralaštvu. „U

psalmima treperi duboko istančana pjesnička duša izabranog naroda koji već govori jezikom

konkretnim, slikovitim, pjesničkim i izražava se snažnim, živim, nabujalim slikama, usporedbama i

simbolima. U psalmima se prelijeva duboko osjećajni raznolik život izabranog naroda, njegove nade i

brige, želje i bojazni, radosti i žalosti, pobjede i porazi, bolesti i progonstva, blagostanja i oskudice.“ 650 U

zbirci od 150 psalama koji se u hebrejskom zovu himni, pohvalnice, hvalospjevi, a u grčkom psalmi,

religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj.651

Psalam je grčki prijevod hebrejskih riječi šîr i mizmôr. Teško je odrediti razliku među njima: šîr je

hvalospjev, pjesma, koju su pjevači pjevali uz pratnju instrumenata, a mizmôr dolazi iz hebr. zimmer, što

opet znači udarati u žice, svirati na žičanom glazbalu, a u izvedenom značenju slaviti Boga pjesmom,

pjevati.652 Svirati neko žičano glazbalo na grčkom se kaže psallein, odatle dolazi naziv psalam. Jedina

stvarna razlika koja se primjećuje između dva navedena hebrejska termina jest u tome što se šîr pjeva u

hramskom bogoslužju, a mizmôr Jahvi u čast.653 Psalme se danas dijeli prema njihovim književnim

oblicima. Tako se govori o tri osnovne skupine:654 himnima ili hvalospjevima kojima se pribrajaju kantici i

psalmi Jahve kralja. Drugu skupinu čine prozbeni psalmi ili tužbalice, u kojima se razlikuju zajedničke i

pojedinačne tužbalice. Trećoj skupini pripadaju pohvalnice naroda ili pojedinaca. Psalmi su veoma

blisko povezani s bogoštovljem i često odražavaju brojne njegove elemente. „Oni tvore nežrtveno

bogoštovlje i molitvu izraelske zajednice i kasnije Crkve.“655

Za proučavanje biblijske glazbe od osobite su zanimljivosti upute i naslovi koje nose pojedini psalmi.

Oni govore o glazbalima na kojima se pratilo pjevanje psalama, vrsti psalma, samom načinu pjevanja, o

njihovim tvorcima ili prigodama za koje su sastavljeni, voditeljima pjevanja i napjevima po kojima je

trebalo pjevati. Naznačene melodije vjerojatno pripadaju onoj svima dostupnoj narodnoj riznici napjeva,

647 Usp. N. HOHNJEC, …, 27.648 Usp. ISTI, 28.649 Usp. A. REBIĆ, Glazba u Bibliji, …, 57.650 C. TOMIĆ, Psalmi. Kratak uvod i komentar, Zagreb 1973, 7.651 N. HOHNJEC, …,12.652 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u Psalmima, u: Biblija – izvor religijâ i kulturâ, Zagreb 1998, 68-69.653 ISTO.654 Usp. N. HOHNJEC, …,12.655 ISTO.

316

316

koje je bilo lako prilagoditi različitim tekstovima psalama656. Naslovi su nastali u kasnijim redakcijama i

danas su prilično nedokučivi. Njihovo bilježenje vezuje se za prijevod Septuaginte, tj. u vrijeme kad je

hram postojao, ali i tada ih je većina bila neshvatljiva.657 Nude se dvije solucije kao mogući odgovor na

njihovu opskurnost: 1) značenje ovih naslova bilo je općenito zaboravljeno ili je, 2) zahvaljujući

kontinuiranoj tradiciji hrama, bilo poznato ali je čuvano tajnom od strane svećenika i levita.658 Ovo

zadnje moglo bi biti razlog zbog kojeg je rabinskim prevoditeljima Septuaginte, budući da nisu bili

pripadnici svećeničke kaste, njihovo značenje bilo nepoznato. Slijedi nekoliko napjeva koje Biblija

navodi u naslovima psalama: „Ljiljan svjedočanstva“, „Ne razori“, „Ne pogubi“, „Golubica nijema u

daljini“, „Tijesci“, „Djevice“, „Umri za sina“, „Bolest“.

Posljednji hvalospjev u knjizi Psalama, Ps 150 sažetak je raskošja hramske glazbe i uporabe

instrumenata:

Aleluja!Hvalite Boga u Svetištu njegovu,slavite ga u veličanstvu svoda nebeskog!Hvalite ga zbog silnih djela njegovih,slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!Hvalite ga zvucima roga,slavite ga harfom i citarom!Hvalite ga igrom i bubnjem,slavite ga glazbalima zvonkim i frulom!Hvalite ga cimbalima zvučnim,slavite ga cimbalima gromkim!Sve što god dišeJahvu neka slavi! Aleluja!

2.6 Glazba u Novom zavjetu

Središnja tema Novog zavjeta jest Isus Krist i njegovo spasiteljsko djelo. S obzirom na to, detaljno

razrađene teme javnog i privatnog bogoštovlja, kako je to slučaj u Starom zavjetu, nisu prioritetne niti

izričito zastupljene u Novom zavjetu. No, to ne znači da glazbe u njemu nema. Ona se uglavnom

spominje kao integralni dio vjerskog i svakodnevnog života, u čemu se jedino razlikuje Ivanov

Otkrivenje.

Dovoljan je pogled na prve stranice Lukina evanđelja, i uočit će se dva hvalospjeva i himan bez

kojih bi današnja liturgija bila nezamisliva: Marijin hvalospjev, Magnificat koji je Marija ispjevala pri

susretu s Elizabetom (1,46-56) i Zaharijin Benedictus, proroštvo i proslavu Boga nakon rođenja Ivana

Krstitelja (1,68-79). Rođenje Isusa Krista, Sina Božjega, iako opisano kao rođenje najsiromašnijeg među

siromasima, nikome poznatog i zaboravljenog, nije se dogodilo bez pjesme659. To nije bilo kakva 656 Takva je praksa i u današnjoj kršćanskoj liturgiji: psalmi a osobito himni se obično pjevaju po ustaljenim napjevima koji su poznati cijeloj zajednici. Crkva je u tu svrhu i odredila psalmodijske tonuse, ali su oni zahtjevniji i traže veći angažman pjevača. Iz tih razloga je često okretanje jednostavnijim napjevima. Tako mnoge redovničke ili druge liturgijske zajednice običavaju pjevati himne iz časoslova na napjev „Sva ljubavi mi, Isuse“, „Oče naš dobri“, a psalme na VI. tonus ili po napjevu „U dom ćemo Gospodnji“.657 Usp. E. WERNER, …, 459.658 Usp. ISTO.659 Usp. A. P. ERNETTI, …, 35.

317

317

pjesma, već veličanstveni himan kojim su anđeli navijestili pastirima početak novog razdoblja

čovječanstva, rođenje Mesije: „I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i

govoreći: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!'“(Lk 2,13-14). Kod

Luke se nalazi i treći novozavjetni kantik, Šimunov „Sad otpuštaš“ (2,29-32). Na početku Lukinog

evanđelja nalazi se pjesma koja je protkana njime do samog kraja. Opis Isusova uzašašća kod Luke

završava riječima: „Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u

Hramu blagoslivljahu Boga.“660 Isti pisac i u Djelima apostolskim ne izostavlja spomenuti pjevanje: „Oko

ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali (16,25).

Isus i njegovi učenici bili su baštinici židovske vjerske tradicije, o čijoj je liturgijskoj strani bilo rečeno

u prethodnim naslovima. Sigurno je da je Isus u svome zemaljskom životu pjevao u javnosti; on je bio

prvi pjevač u kršćanstvu.661 Barem dva zapisa potkrepljuju ovu tezu: njegov javni nastup u nazaretskoj

sinagogi i još preciznije Matejev izvještaj o posljednjoj večeri nakon koje su se apostoli „otpjevavši

hvalospjeve“ zaputili prema maslinskom vrtu (26,30).

Prva Crkva je u svojim počecima aktivno sudjelovala u židovskoj liturgiji. Isusovi su učenici pjevali

psalme i himne koje su kasnije sami sastavljali za potrebe svoje liturgije. Novozavjetni himni razasuti po

novozavjetnim spisima upravo su himni nastali u liturgijama i iz njih su uvršteni u spise. Među kristološki

oblikovanim tekstovima osobito se ističu Ivanov proslov (Iv 1,1-18), himan iz poslanice Filipljanima (2,6-

11), pjesan Kristu iz Prve poslanice Timoteju (3,16).662

Pavao bodri Efežane: „Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama!

Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!“ (5,19). Slično poručuje i Kološanima: „U svakoj se mudrosti

poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!“

(3,16).

Ivanovo Otkrivenje obiluje starozavjetnim liturgijskim slikama i simbolima. U toj viziji nebeske

liturgije, pjesma i pjevanje stalna su pratnja spašenih. U kraljevstvu nebeskom, neće biti nikakvih

zemaljskih boli, blaženstvo se izražava, pjesmom. Otkupljeni su pred Jaganjcem „pjevali pjesmu novu

pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto

četrdeset i četiri tisuće - otkupljeni sa zemlje“ (Otk 14,3). Svojom ljepotom osobito se ističu pjesma

Mojsijeva i Jaganjčeva (15,3-4) i Pobjednička pjesma (Otk 19,1-9).

3. Glazbeni instrumenti

Treći je dio ove radnje posvećen glazbenim instrumentima Biblije. Nakon uvodnog poglavlja

koje govori O instrumentima općenito, slijedi Opis instrumenata i njihove uporabe. Ovaj opis pokriva

najvažnija glazbala, tj. ona koja se najčešće spominju, ujedno prikazujući pojedina biblijska mjesta na

kojima dolazi do izražaja kontekst u kojemu se ova glazbala rabe.

3.1 O instrumentima općenito660 Grč. ‘eyloguntes – ‘eylogeo, znači hvaliti, slaviti. U hramu se to liturgijski činilo pjesmom.661 Usp. ISTO.662 Usp. J. RATZINGER, …, 142.

318

318

Stari su Izraelci svoje pjevanje često pratili na raznim glazbalima. Imena se tih glazbala nalaze

na mnogim mjestima u Bibliji, a jedno od značajnijih je Ps 150 koji donosi gotovo cijeli orkestar koji je

služio za veličanje Jahve: rog, frula, citara, harfa, bubanj, lira. Danas postoje velike poteškoće u

ispravnom imenovanju i prepoznavanju tih instrumenata. David je slavio prenošenje Kovčega saveza uz

sličan orkestar, a opise svirača i njihovog instrumentarija nalaze se i u tekstovima koji govore o

hramskoj liturgiji, te o ratnim pohodima Izraelaca. „Posebno značenje dobivali su starozavjetni glazbeni

instrumenti funkcijom u kultu, pri čemu se samostalna funkcija podlagala pratnji sakralnoga pjevanja i

plesanja. Nakon povratka iz izgnanstva grupirali su se različiti glazbeni instrumenti u orkestre i zajedno

s korovima tvorili hramsku glazbu.“663

Glazba od početka svoje povijesti, pa sve do danas bilježi neprekinuti razvitak – usporedo s

njezinim razvojem tekao je i razvoj i instrumenata: oni su bili usavršavani, poprimali nova obličja i

mogućnosti, ili pak bivali ostavljeni na milost i nemilost proždrljivom vremenu nakon što bi bili izbačeni iz

uporabe. Zbog nedostatka kontinuirane uporabe biblijskih instrumenata, iz današnje točke gledišta ne

može se sa sigurnošću o njima govoriti. Dodatne poteškoće pri otkrivanju glazbala Biblije stvara i

zabranu prikazivanja ljudskog lika u Židova: zbog te zabrane, crteži pjevača i svirača s njihovim

glazbalima koji bi potjecali iz starog Izraela gotovo da i ne postoje. No, na osnovu sličnosti s glazbom

okolnih naroda i arheološkim pronalascima na istom području, moguće je povući mnoge paralele sa

staro židovskim glazbenim instrumentarijem. Veliki napredak u istraživanju biblijskog instrumentarija

učinio je muzikolog C. Sachs: svoje je istraživanje temeljio na proučavanju numizmatičkog materijala,

reljefa pronađenih na područjima u kojima su boravili Izraelci i njihovi susjedi kao i na rimskim

građevinama, te uspoređujući rezultate s prikladnim tekstovima664.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja, glazbala Biblije mogu se podijeliti u tri skupine: udaraljke,

puhačke i žičane instrumente.

3.2 Opis instrumenata i njihova uporaba

Podjela instrumenata na udaraljke, žičane i puhačke klasična je podjela koja se koristi u glazbi,

a nije strana ni biblijskim proučavateljima ove tematike. Kronološki gledano, udaraljke su najstarija

glazbala koja je čovjek pronašao, iz toga se razloga slijedi raspored tema po instrumentalnim

porodicama: udaraljke, žičani i puhački instrumenti. Pod svakim naslovom glavne teme obrađeni su

pojedini instrumenti.

3.2.1 Udaraljke

Udaraljke se neće naći na prvim stranicama Biblije, kao što je to slučaj sa žičanim i puhačkim

instrumentima koje je svirao Jubal, „praotac svih onih koji sviraju na liru i sviralu“ o čemu pripovijeda

Post 4,21; no, nesumnjivo je da su udaraljke po svom nastanku zapravo najstariji glazbeni instrumenti

koje je čovjek izumio. Njihova funkcija nije bila melodijske nego ritmičke naravi. U starozavjetnom

vremenu u glazbenoj praksi ritam je bio vladajući. Stoga su najprimitivnije vrste instrumentalne glazbe 663 W. LANGER: Glazba, u: Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, 96.664 Usp. C. SACHS, The History of Musical Instruments, W. W. Norton & Co., Inc., New York 1940.

319

319

pljeskanje rukama i tapkanje nogama, a stvaralački genij je u želji za oponašanjem ovih zvukova i

šumova i davanjem novog izraza istima, u tu svrhu oblikovao različite instrumente.665 Praksa oponašanja

zvukova iz svakodnevnog života prisutna je i u izvedbi psalama, tako se nailazi na zanimljiv naputak o

napjevu koji se zove „tijesci“ (8; 81; 84).

3.2.1.1 Bubanj, tôf

Tôf pripada skupini glazbala s opnom, koje je u Bibliji prevedeno kao bubanj. U njega se

udaralo pri pjevanju i plesanju666. Zapravo je posrijedi manji bubanj koji se držao u ruci. Iz nekih

arheoloških iskopina vidi se da su bili dosta slični suvremenim bubnjevima. To je bilo glazbalo žena, vrlo

rašireno na drevnom Istoku te nije imalo prvenstveno bogoštovnu namjenu.667 Napravljen je od drvenog

obruča s dvije opne od kože, bez ikakvih dodataka koji bi proizvodili zveket, kakvi su dodavani sličnim

instrumentima kroz povijest.668 Izraelski su bubnjevi najvjerojatnije bili okruglog oblika, premda nije

isključena mogućnost i izduženih četvrtastih bubnjeva kakve nalazimo na egipatskim prikazima.669 Već

je rečeno da se radi o manjem bubnju po kojem se može lako udarati ritam za vrijeme plesa ili pjevanja.

Općenito, laka prenosivost bila je ključna za biblijske svirače, tako da ona karakterizira sva biblijska

glazbala. Prema biblijskim mjestima na kojima se spominje može se zaključiti da se koristio samo u

radosnim, slavljeničkim prigodama. Tako ga susrećemo u pjesmi narodnog veselja koje je povela

Mojsijeva sestra Mirjam nakon ispjevane veličanstvene pjesme u čast Jahvi: ona je uzela u ruke bubanj

a sve žene joj se pridružiše s bubnjem u ruci i plešući. Ta se radosna proslava nalazi u Knjizi Izlaska

15,20-21.670 Veselje i pjesma popraćeni bubnjevima i lirama spominju se u pripovijesti o Labanu u Knjizi

Postanka (31, 27); u Knjizi o Sucima Jiftahu je kći izišla u susret plešući uz bubnjeve (11,34), u Prvoj

knjizi o Samuelu opisani su proroci u zanosu koji između ostalih instrumenata imaju i bubnjeve (10,5), a

u istoj se knjizi opisuju žene koje su svirajući na bubnjevima i cimbalima dočekale kralja Šaula i Davida

nakon pobjede nad Golijatom (18,6). Bubanj se spominje u Drugoj knjizi o Samuelu, u orkestru koji je

svirao za vrijeme prenošenja Kovčega saveza: „David i sav dom Izraelov igrahu pred Jahvom iz sve

snage pjevajući uza zvuke citara, harfa, bubnjeva, udaraljki i cimbala“ (6,5.); u Psalmima se nalaze

poticaji na pjevanje Jahvi uza zvuke bubnjeva (81,3; 149,3; 150,4), a Izaija bubnjevima (i citrama)

proslavlja Jahvine pobjede nad neprijateljima njegova naroda: „I kad god ga udari šiba kaznena, kojom

će ga Jahve išibati, nek' se oglase bubnjevi i citare - u sav jek boja on s njima ratuje“ (30,32).

3.2.1.2 Cimbali, celcelim

Hebrejska riječ celcelim odnosi se na cimbale ili činele. Osim tog oblika riječi, postoje još i

celclim, mecilot i meciltajim. Sve se ove riječi odnose na sam oblik instrumenata koje grčki prijevod

objedinjuje riječju kymbalon što znači udubljen tanjur671 sličan našim tanjurima za juhu, premda se 665 Usp. W. LANGER, Glazba…, 96.666 Usp. Enciklopedija Biblije, Duhovna stvarnost - Kršćanska sadašnjost – Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2000, 192.667 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u Psalmima, …, 71.668 Usp. C. SACHS, …, 108.669 Usp. J. STAINER, The music of the Bible, Cassell, Petter, Galpin & Co., 1882, (Internet izdanje)670 Usp. A. REBIĆ, Glazba u Bibliji, …, 55.671 Usp. J. STAINER, ...

320

320

korijensko značenje hebrejske riječi odnosi na narav samoga zvuka koji proizvode, a to je zvečanje,

zvonjenje. Iz same etimologije riječi dolazi se do dva važna podatka o obliku i zvuku instrumenata. U

grupu cimbala moglo bi se ubrojiti mnogo više instrumenata, koje je zbog varijacija u njihovoj izradi

teško identificirati. Za meciltajim se zna da su bili od bakra, njih su svećenici koristili za označavanje

početka, kraja i pauze u pjevanju.672 Danas se jasno razlikuju dvije vrste cimbala, a detaljni prikazi

nalaze se na pronađenim asirskim i babilonskim spomenicima. Asirski cimbal sastojao se od dvije

ugnute mjedene ploče s drškom po sredini. Svirač je u svakoj ruci držao po jednu ploču i ritmičkim

udaranjem jedne o drugu proizvodio zvuk.673 Egipatski cimbali izrađivani su od bakra s dodatkom

srebra. Par ovakvih pronađen je u grobnici svećenika – pjevača Ankhape, pored njegovog

mumificiranog tijela.674 Druga vrsta cimbala mnogo je manja od prethodno opisane: radi se o malim

pločicama izrađenim od mjedi, kosti ili drveta koje su se vezale uz prste i donji dio ruke. Na to glazbalo

misli biblijski pisac kad veli: „Narodi, plješćite rukama!“675 Ovakva vrsta udaraljki odgovara današnjim

kastanjetama. Što se tiče uporabe cimbala, ona je gotovo isključivo vezana uz sakralne svečanosti.

Često se spominju skupa s bubnjevima, npr. prilikom prenošenja Kovčega saveza iz Kirjat Jearima u

Prvoj knjizi Ljetopisa (15,16.19) i u Drugoj knjizi o Samuelu kao što je ranije navedeno. U Drugoj knjizi

Ljetopisa cimbali su svirali pri posveti Salomonovog hrama (5,13), za Ezekijine obnove bogoslužja

(29,5). U Ezri su svirali prilikom postavljanja temelja Jahvina svetišta (3,10), a kod Nehemije za posvete

jeruzalemskog zida (12,27). U svim opisima razvidno je da su cimbali uvijek korišteni uz druge

instrumente poput lira, bubnjeva, trublji, a neki od levita spomenuti su kao „cimbalisti“ (usp. 1 Ljet

16,42). Ps 150,5 govori o karakterističnom zvuku koji oni proizvode: „Hvalite ga cimbalima zvučnim,

slavite ga cimbalima gromkim“. Nemogućnost ugodbe cimbala, tj. samostalnog muziciranja i oblikovanja

melodije na cimbalu bez usklađenosti s ostalim instrumentima koristi i Pavao u svom čuvenom

Hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13,1) kao metaforu za ispraznost uzvišenog govora bez ljubavi.676

3.2.1.3 Čegrtaljke, mene 'an 'im

Naziv mene 'an 'im odnosi se na čegrtaljke, zvečke. Hebrejski korijen riječi, kao i varijante u

prijevodima: grč. seistron, lat. sistrum, odnosi se na njihanje, kretnju, titranje, klepetanje. Stoga postoji

dovoljno razloga za vjerovanje kako se pojam mene 'an 'im odnosi na glazbalo koje bi pri kretnji titralo ili

klepetalo.677 Čegrtaljke su se sastojale od metalnog okvira u obliku duguljaste potkove s drškom, nešto

nalik na teniski reket. Kroz rupice na šipci bile su provučene žice a na njima metalni kolutići. Kolutići su

pri pokretima čegrtaljke udarali jedni od druge i tako proizvodili zvuk.678 Druga poznata vrsta čegrtaljki

na provučenim žicama nije imala metalne kolutiće. Ipak, općenito se drži da su žice bile stupnjevito

672 Usp. Enciklopedija Biblije, ..., 191.673 Usp. A. REBIĆ, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 21992, 148.674 Usp. J. STAINER, ...675 Usp. A. REBIĆ, Biblijske starine, …, 148.676 Usp. J. STAINER, …677 ISTI.678 Usp. A. REBIĆ, Biblijske starine, …, 148.

321

321

menzurirane i postavljene tako da su davale niz različitih tonova.679 Hrvatski prijevod Biblije za mene 'an

'im u 2 Sam 6,5 rabi samo pojam „udaraljke“ bez daljnjeg preciziranja.

3.2.1.4 Triangl, šališ

Oko zagonetnog instrumenta koji se na hebrejskom zove šališ mišljenja stručnjaka su prilično

podijeljena. Dok neki smatraju da se radi o žičanom instrumentu, harfi s tri žice, ili o harfi (liri)

trokutastog oblika, s obzirom da hebrejski šaloš znači tri, drugi zastupaju tezu da bi se radilo o obliku

plesa, poput rimskog tripudiuma, treći su, pak, mišljenja da se pojam šališ odnosi na instrument poput

današnjega triangla, a najčešće ga se opisuje kao sistrum – cimbal.680 Jedino mjesto na kojem se

spominje, opet je slavlje Davidove pobjede nad Filistejcima (1 Sam 18,6), gdje hrvatski prijevod rabi

riječ cimbal.

3.2.2 Žičani instrumenti

Sudeći po učestalosti spominjanja žičanih instrumenata u Bibliji, lako se može zaključiti da su to

bili veoma omiljeni instrumenti koji su se koristili u gotovo svim životnim prilikama: svečanostima,

proslavama, radosnim ili žalosnim događajima; u bogoslužju i izvan njega. Vrijeme njihovog nastanka

danas je nemoguće sa sigurnošću utvrditi; među stručnjacima najčešće prevladava mišljenje da je za

razvoj žičanih instrumenata zaslužan lovački luk koji prilikom odapinjanja strijele proizvodi zvuk.681

Najraniji način gradnje žičanih instrumenata zasnovan je na istom principu na kojem su izrađivani

lovački lukovi: na drvenom okviru (dvo- ili trostranom) bile su razapete žice koje su se trzale rukama ili

pločicom, tzv. plektrumom. Biblija poznaje veliki broj žičanih glazbala, koje različiti prijevodi prilično

neujednačeno prepoznaju kao lire, harfe, citare, gitare, psalterije682. Za žičana glazbala rabi se

zajednički naziv neginôt i minîm.683

3.2.2.1 Lira, kinôr

Pojam kinôr mnogi prevode kao liru, gitaru, mandolinu ili citaru.684 Septuaginta najčešće rabi

riječ kithara, što je u latinskoj inačici cithara, vrsta antičke lire. Hrvatski prijevod uglavnom koristi

pojmove lira i citara (citra), stoga će u ovom odlomku biti obrađene obje inačice istog hebrejskog

pojma.685

679 Usp. J. STAINER, …680 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u Psalmima , … 70., C. SACHS, … 125. J. STAINER, …681 Usp. Introduction to the Harp, http://midtown.net/dragonwing/default.htm, … J.STAINER, …682 U nekim stranim prijevodima Biblije uz gore spomenute instrumente, postoji šira lepeza njihovih naziva: viola, dulcimer, lutnja…ovakvo bi nazivlje trebalo rabiti uz rezervu. Opravdano je govoriti o precima ovih instrumenata, a ne o njima u današnjem ili historijskom obliku. 683 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u Psalmima, …, 70. Prvi pojam osobito je značajan jer se često nalazi u uputama za izvedbu pojedinih psalama koji se pjevaju „uz žičana glazbala“ (4,1; 45,9; 55,1; 55,1; 61,1 i dr.).684 ISTO.685 Engleski prijevodi suprotno od hrvatskoga kinôr drže harfom. Često puta je teško preciznije odrediti na što biblijski pisac doista misli, stoga je razumljiva velika raznolikost shvaćanja i podijeljenost mišljenja u suvremenim prijevodima. U razradi ove teme nastoji se, koliko je to moguće, slijediti izvorna terminologija, no da bi se izbjegle zbunjujuće situacije, kada je potrebno, priklanja se hrvatskom prijevodu Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

322

322

Instrument je bio manji i lako prenosiv, tako da ga se moglo svirati za vrijeme procesija ili plesa.

Za sviranje ovog glazbala osim trzanja prstima koristio se plektrum tj. pločica izrađena od kosti, drveta ili

kovine. Strune su s početka izrađivane od trave ili biljnih vlakana a kasnije od životinjskih crijeva, svile ili

žice. U Salomonovo vrijeme lire su građene od algumovog drveta – danas nepoznatog, ali u ono vrijeme

veoma cijenjenog – koje je kasnije često poistovjećeno sa sandalovinom.686 Broj struna je varirao,

spočetka ih je imao četiri, kasnije osam, ili deset.

Lira je prvo glazbalo koje se spominje u Bibliji, i to na njezinim prvim stranicama, u Knjizi

Postanka: „Bratu mu bijaše ime Jubal. On je praotac svih koji sviraju na liru i sviralu“ (4,21). U

pripovijesti o Labanu u istoj se knjizi spominje lira u kontekstu koji ukazuje da se rabila u veselim

prigodama: „Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire“ (31,27). Citra je bila instrument uz

koji se pjevala hvala Bogu ili se pratio navještaj proroka. O tome nas izvješćuje Prva knjiga Ljetopisa

16,5: levitska služba u hramu podrazumijevala je sviranje harfi i citri pred Kovčegom saveza. U istoj su

knjizi (25,3) poimence nabrojani sinovi Asafovi, Hemanovi i Jedutunovi te opisane njihove pjevačke

službe u domu Božjemu povezane s pratnjom na citri. Uporaba ovog glazbala spominje se i u profanom

kontekstu, i to u nečasnim i razuzdanim prilikama. Prorok Izaija u proroštvu o Tiru s ironijom poručuje:

„Uzmi citaru i skići se gradom, bludnice zaboravljena! Sviraj lijepo, pjevaj mnogo da te se spomenu!“

(23,16) Prorokova aluzija vjerojatno se odnosi na hramske prostitutke ili lutajuće bludnice –

zabavljačice koje su između ostalog zabavljale svoje poklonike sviranjem i pjevanjem na ovom glazbalu.

Isti prorok, bučne gozbe i zabave uz glazbala povezuje s otpadom od Boga: „Na gozbama im harfe i

citare, bubnjevi i frule uz vino, a za djelo Jahvino ne mare“ (5,12).

Dok je zvuk citare izraz pjevanja hvale Bogu ili narodnog veselja, njezin je muk znak velike

žalosti i pustoši. To je dirljivo opisano u Prvoj knjizi o Makabejcima: „Opustje Jeruzalem kao pustinja…

Jakovu je radost iščezla, umuknula mu frula i citara“ (3,45). U Psalmima se često spominje citara (lira)

skupa s harfom ili nekim drugim glazbalom (33,2; 81,3; 92,4; 144;9, 149,3; 147,7; 150,4).

Otkupljenici koji pred Jaganjcem pjevaju pjesmu novu u Knjizi Otkrivenja, svoj poj prate citrama:

„U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih. Pjevaju oni pjesmu

novu…“ (5,8-9a; 14,2; 15,2).

3.2.2.2 Harfa, nebel

Nebel je veoma star instrument, u nekim slučajevima direktan predak današnjih harfi. Prekrasni

primjerci harfi nađeni su u Egiptu gdje su bile omiljeni instrumenti visoke klase, a ističu se po svojoj

veličini i ljepoti gradnje te ornamentici, osobito rezonantnih kutija. „Najstariji uzorak jedne harfe nalazi se

na Gudeovu spomeniku u južnoj Babiloniji, iz 3.000. godine pr. Kr.“687 Židovske su harfe bile znatno

manje od egipatskih ili asirskih koje su bile građene u veličini čovjeka. To je samo po sebi razumljivo

zbog već spomenute važne uloge prenosivosti u židovskom glazbenom izričaju. Međutim, nije isključena

686 Usp. H. LOCKYER Jr., …, 46., The New Strong's dictionary …687 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, …, 70.

323

323

uporaba i ovih velikih harfi u kasnijem židovstvu.688 Harfa je i po gradnji i po zvuku mnogo razvijenije

glazbalo od citre.689 Također se sastojala od drvenog okvira na kojem su razapete žice, uz dodatak

rezonantne kutije, smještene bilo u podnožju, bilo sa strane. Imala je i više žica: osam, deset, dvanaest

ili preko šesnaest; u Bibliji se često spominje nebel 'asor što upućuje na instrument s deset žica.690

Vjerojatno pri sviranju ovog instrumenta nije korišten plektrum, zvuk se dobivao trzanjem žica prstima.691

U Bibliji se harfa relativno kasno spominje. Najraniji zapis nalazi se u Prvoj knjizi o Samuelu

koja donosi dvije zanimljive uloge koje je harfa imala. Prvi opisuje povorku proroka u zanosu pred

kojima idu glazbala (10,5) a drugi, novi vid uporabe glazbe i glazbala: u Davidovim rukama, harfa je

imala terapeutsko djelovanje: „I kad god bi Božji duh napao Šaula, David bi uzeo harfu i svirao; tada bi

Šaulu odlanulo i bilo bi mu bolje, a zao bi duh odlazio od njega“ (16,23). Kasniji zapisi upućuju na to da

je harfa bila omiljeno Davidovo glazbalo.692 On je bio veoma vješt svirač čije je sviranje plijenilo pažnju

mnogih njegovih suvremenika.693 Poput citre, i harfa je bila važan dio orkestra u židovskom hramu.

Harfa se često spominje skupa s citrom, osobito u Psalmima.694 Obnova žrtvenika opisana u Prvoj knjizi

o Makabejcima proslavljena je pored ostalih glazbala, i zvucima harfa (4,54). Harfe koje ne sviraju, ne

slave Boga, znak su velike žalosti koja je pogodila narod, poput progonstva o kojem pjeva poznati Ps

137: „Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje

bijasmo povješali“. Harfa je također imala svoju primjenu izvan sakralnog konteksta. Proroci se osobito

žustro razračunavaju s onima koji se odaju raskalašenosti uz ovo glazbalo ili onima za koje je harfa

postala statusni simbol moći i prestiža. Izaija ju povezuje s ohološću silnika: „Oholost se tvoja sruši u

Podzemlje i buka tvojih harfa“ (14,11). Isti je prorok spominje u tužaljci nad Moabom (16,11) dok u

Ezekijinoj pjesmi ona opet poprima sakralno značenje (38,20). Prorok Ezekiel u svom proročanstvu

protiv oholog Tira prestanak sviranja harfa vidi kao Božju osvetu: „A ja ću prekinuti jeku tvojih pjesama, i

zvuk se tvojih harfa više neće čuti!“ (26,13). Amos se bori protiv ispraznog vanjskog bogoslužja:

„Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa“ (5,23) kao i protiv

bezbrižnih vođa što „deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala k'o David“ (6,5). U Knjizi o Jobu veselje

zlikovaca popraćeno je harfama i drugim glazbalima (21,12). Moguće je da su harfe koje proroci

spominju zapravo one velike bogato urešene, egipatske ili asirske harfe, koje su bile korištene na

palačama plemića, te indirektno odražavale njihovo bogatstvo ili visoki položaj.

3.2.2.3 Psalterij, pesanterin

U hebrejskom obliku pesanterin – psalterij, psaltir se spominje samo četiri puta u Bibliji. Grčki

psalterion – dolazi od glagola psallo koji označava sviranje na žicama, harfi ili liri, – ili latinizirana verzija

688 Usp. H. LOCKYER Jr., … 46.689 Usp. J.STAINER, …690 Usp. H. LOCKYER Jr., …48., A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, … 70.691 Usp. Enciklopedija Biblije, ..., 191.692 David je svirao kinor i nebel. Oba se instrumenta spominju u opisima „Davidova orkestra“ o kojem je bilo riječi u prethodnim odlomcima. 693 Usp. H. LOCKYER Jr., … 46.694 Ti su citati već spomenuti u prethodnom naslovu i ranijim poglavljima stoga se ovdje izbjegava ponavljanje istih.

324

324

psalterium češće se nalazi u Septuaginti ili Vulgati kao prijevod nebela.695 Radi se o manjem

instrumentu poput lire, koji se u antici često koristio za pratnju pjevanja. Mogao je biti trokutastog ili

četvrtastog oblika izrađen od drveta i imati četiri do dvanaest žica, za čije su se trzanje koristila pera,

plektrum ili prsti. Mnogi su mišljenja da je nebel 'asor – harfa (lira) s deset žica zapravo psalterij.696 Po

ovom glazbalu nosi naziv zbirka psalama.

Jedino mjesto u Bibliji na kojem se spominje psalterij, jest Danijelov opis Nabukodonozorova

orkestra: „Glasnik proglasi: "O narodi, plemena i jezici, evo što vam se naređuje: u času kad začujete

zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, bacite se na tlo i

poklonite se zlatnome kipu što ga podiže kralj Nabukodonozor!“ (3,5). Isti se opis spominje još tri puta

(3,7.10.15). Ovaj je opis veoma zanimljiv jer uvodi neka glazbala potpuno strana bilo kojoj drugoj knjizi

Biblije.

3.2.2.4 Sambuka, sabka

Sambuka je još jedno glazbalo koje je skupa s psalterijem spomenuto samo u Danijelovoj knjizi.

Instrument je vjerojatno babilonskog podrijetla. Grčki naziv – sambuka, odnosi se na vrstu harfe koja se

koristila u antici. O veličini instrumenta mišljenja se razlikuju: neki smatraju da je bila manja, trokutastog

oblika i imala oko četiri strune, dok drugi drže da nije bila mnogo manja od egipatske harfe i imala sličan

broj žica.697 Davala je lijep, jasan i visoko intoniran zvuk.

3.2.3 Puhački instrumenti

Puhačke je instrumente bilo jednostavnije napraviti od žičanih. Dovoljan je komad šuplje trske,

drveta, kosti ili životinjski rog da bi se puhanjem proizveo zvuk. Kasnije su rađeni od kovine. Veća

raznolikost - nego što je to slučaj kod žičanih glazbala - u izradi, veličini, materijalu i drugim

karakteristikama nameće se sama po sebi. Puhačka su glazbala veoma stara, Egipćani su ih poznavali

3.000 godina pr. Kr. Danas ih se ugrubo pokušava razlikovati po tome jesu li imali jezičac (takva

glazbala daju reskiji ton, poput oboe) ili ne (kao flauta).

3.2.3.1 Frula, halîl

Hebrejska riječ halîl označava nešto što je probušeno, šuplje. Ovo je glazbalo slično i flauti i

oboi, što znači da je postojala verzija s jezičcem i bez njega.698 U hrvatskom prijevodu često se rabi i

riječ svirala. Bila je to cijev izrađena od drveta ili kosti s rupicama koje su se preklapale prstima prilikom

sviranja, puhalo se ili na jednom kraju svirale ili sa strane. Kada se govori o sličnosti s flautom ili oboom

treba imati na umu da su nekada oba instrumenta bila drvena, i jednostavnijih konstrukcija od današnjih.

Ovo su glazbalo koristili pastiri osamljeni na pašnjacima, hodočasnici dok su išli na sveta mjesta; bilo je

695 Usp. J. STAINER, …696 Usp. H. LOCKYER Jr., … 48., J. STAINER, …, C. SACHS, …118.697 Usp. H. LOCKYER Jr., … 49., J.STAINER …698 Usp. J. STAINER, … A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, … 70.

325

325

omiljeno i u drugim prilikama: raznim narodnim svečanostima, procesijama ali i pogrebnim tugovanjima.

Frula se ne nalazi na popisima glazbala koja se koriste u hramu699.

U Prvoj knjizi o Kraljevima opisano je narodno veselje uz frule (svirale) nakon pomazivanja

Salomona za kralja: „I sav narod pođe za njim gore i sviraše puk u svirale i klicaše tako da se sva

zemlja tresla“ (1,40). Iako se ne povezuje često s glazbalima koja prate proročki navještaj poput žičanih,

ipak je u toj ulozi nalazimo u Prvoj knjizi o Samuelu: „Kad uđeš u grad, namjerit ćeš se na povorku

proroka koji će silaziti s uzvišice, a pred njima harfe, bubnjevi, frule i citre; oni će biti u proročkom

zanosu“(10,5). Prorok Izaija prekorava ljude koji ne mare za Jahvu dok se na gozbama opijaju uz harfe,

citre, bubnjeve i frule (5,12). Isti prorok kada tješi narod, buduće veselje dočarava zvucima frule: „Tad

će vam pjesma biti kao u noćima blagdanskim, kad su srca vesela kao u onoga koji uza zvuke frule

hodočasti na Goru Jahvinu, k Stijeni Izraelovoj“ (30,29). Frula, prema Sirahu, skupa s harfom „sladi

pjesmu“ (40,21). Jeremija u proroštvu o Moabu (48,36) tužaljku uspoređuje s frulom: „Stoga mi srce

poput frule dršće za Moabom, srce moje poput frule dršće za ljudima Kir Heresa: jer propade stečevina

koju stekoše!“ Slična žalopojka nalazi se i u spomenutoj Prvoj knjizi o Makabejcima (3,45).

3.2.3.2 Svirala, 'ugab

Svirala je drugo glazbalo koje je svirao Jubal – biblijski praotac glazbenika (Post 4,21). Možda

je hrvatski prijevod za 'ugab preopćenit, tako da ne daje neko podrobnije objašnjenje o kakvom se

glazbalu govori. Grčki prijevod u ovom retku za 'ugab donosi kitharan dok latinski organum.700 Hebrejski

korijen svakako eliminira mogućnost shvaćanja 'ugaba kao žičanog instrumenta jer se odnosi na

disanje, puhanje. Organum ni u kojem slučaju ne treba shvatiti kao današnje orgulje koje mogu imati i

po nekoliko tisuća svirala, nego kao glazbalo koje se moglo sastojati od više svirala. 701 Moglo je biti

načinjeno od dvije povezane svirale koje su po sebi imale rupe i otvor u koji se puhalo. Svirale su bile od

trske ili rogoze. Tako bi nalikovalo našim diplama.702 Drugi oblik za koji se pretpostavlja da bi ovo

glazbalo moglo imati je niz više različitih svirala međusobno povezanih, od kojih je svaka imala vlastiti

otvor za puhanje. Takvo glazbalo slično je grčkoj siringi ili Panovoj fruli i otud dolazi povezivanje s

orguljama.703

699Neki autori smatraju da je halil – frula srodna riječ s mahol - što znači igru, ples (slaviti Gospodina igrom i bubnjem). Tako bi se igra (mahol) mogla protumačiti kao manja frula za ples. Usp. J.STAINER, … 700 Neki suvremeni prijevodi odlučili su se za harfu ili prijevod koji dodatno zbunjuje, a nastao je doslovnim shvaćanjem latinskog – orgulje. Biblijski rječnici obično nude više termina ne praveći bitne razlike među njima (flauta, frula, orgulje, panova frula). 701 Ima mišljenja koja ne isključuju mogućnost postojanja orgulja u (kasnijem) biblijskom instrumentariju. U tom slučaju, radilo bi se o instrumentu zvanom magrepha, o čijoj se hramskoj uporabi nalaze tragovi u Talmudu. Magrepha je glazbalo koje po opisu odgovara primitivnom obliku orgulja. Sastojalo se od kožnog mijeha, zračnice s deset rupa za deset svirala u koje je svirač povlačenjem poluga ili nekim sličnim mehanizmom puštao zrak i tako dobivao zvuk. Moglo se proizvesti „sto tonova“. Zvuk se ovog glazbala mogao čuti i na velikoj udaljenosti, tako Talmud govori da kad god bi glazbalo sviralo zvuk se čuo „do Jerihona“. (Usp. J.STAINER, … H. LOCKYER Jr, …53) 702 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, … 71.703 Usp. J. STAINER, … H. LOCKYER Jr., … 52.

326

326

'Ugab su najčešće rabili pastiri. Davala je veoma živahan i piskutav ton.704 Suvremeni strani

prijevodi često prevode 'ugab kao flautu. Septuaginta 'ugab prevodi trima potpuno različitim pojmovima:

kithara, psalmos, organon.

Već je spomenuto da je svirala drugo Jubalovo glazbalo, dakle, najstarije koje je spomenuto u

Bibliji. Osim u Post 4,21 ovo se glazbalo spominje još samo dva puta u Knjizi o Jobu.

Sviralu spominje Job na način koji upućuje na to da je ovo glazbalo bilo omiljeno u veselim

prigodama, ujedno dočaravajući pastoralni ambijent: „K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo

igraju njihovi sinovi. Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale“ (22,11-12). U

potpuno suprotnom kontekstu od veselja – u tugovanju– spominje se isti instrument u istoj knjizi:

„Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima“ (30,31). Ovaj redak veoma je slikovit zbog

oprečnosti koju izražava: velika žalost koja je pogodila Joba toliko je jaka da zatomljuje svaku radost, pa

i onu prirođenu veselom zvuku svirale i preobraća ga u glas narikače.

3.2.3.3 Rog, šôfar i keren

Dva glazbala preuzeta iz prirode uz manje preinake koja su veoma često rabljena u Bibliji su

šôfar i keren. Često se prevode i kao truba, što nije dovoljno točan prijevod. Šôfar i keren se u

hebrejskom tekstu često koriste kao istoznačnice. Riječ je o rogovima u pravom smislu riječi, uglavnom

kozjim, ovčjim ili volovskim.705 Budući da se na takvim rogovima nije mogao izvoditi niz tonova koji bi

činio neku melodiju, oni su služili više kao signalni instrumenti ili sredstva za pravljenje buke. Iz ovih su

se rogova razvijale kasnije trublje i slična glazbala, nastale imitacijom i poboljšanjem prirodnih oblika

izrađenih u kovini ili slonovači.706 Rogove su stari narodi s vremenom počeli kuhati kako bi ih dovoljno

smekšali da se mogu ispraviti i po potrebi oblikovati. O ovom postupku nema biblijskih ni talmudskih

zapisa, no arheološka otkrića potvrđuju da se ondašnje metode mnogo ne razlikuju od suvremenih.

Proizvodili su veoma glasan zvuk tako da su bili pogodni za oglašavanje početka velikih svečanosti u

narodu, davanje signala u ratu i vojnim pohodima, a podjednako su se koristili i u bogoslužju.707 Gotovo

kroz cijelu povijest glazbe, zahvaljujući Bibliji, rogovi (kasnije trublje) se koriste kako bi se njima izrazila

Božja slava i uzvišenost, dostojanstvo kraljeva,708 a kasnije u oslikavanju ratnih pohoda i lovačkih prilika.

U kod prorokâ rog je dobio posebno teološko značenje: njegov oštar ton trebao je narod držati budnim

te ga potaknuti na obraćenje i pokoru.709 Šôfar je jedino glazbalo koje je do današnjih dana sačuvano u

židovskom bogoslužju. Služi za najavu početka Nove godine i u drugim blagdanskim prigodama.710

Današnju riječ jubilej dugujemo biblijskom rogu – jobalu ili jobal kerenu, u koji se trubilo kako bi se

označio početak pedesete - jubilarne godine.

704 Usp. A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, … 71.705 Usp. J. STAINER… H. LOCKYER Jr., … 50., A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, … 71.706 Usp. J. STAINER…707 A. REBIĆ, Glazba i ples u psalmima, … 71.708 Usp. N. HARNONCOURT, Glazba kao govor zvuka, Algoritam, Zagreb 2005, 65.709 Usp. W. LANGER: Rog, u: Praktični biblijski leksikon…710 A. REBIĆ, Biblijske starine, …, 148.

327

327

Učestalo spominjanje rogova kao glazbala ili u metaforičnom značenju u Bibliji koje iznosi 72

puta, ukazuje na omiljenost ovog glazbala kao i na njegov višestruki značaj.

Knjiga Izlaska opisuje objavu Boga Mojsiju na brdu Sinaju koje je pored atmosferskih

manifestacija popraćeno pojačavajućim sviranjem šôfara: „A prekosutra, u osvit dana, prolomi se

grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk

koji bijaše u taboru… Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao

(19,16.20). Slično je opisana i druga teofanija u istoj knjizi: „…svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo

dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje (20,18). Prikaz pada Jerihonskih zidina u Jš 6, usko je povezan

uz trubljenje u sedam rogova po Jošuinoj odredbi. U ovom opisu dolazi do izražaja bojna funkcija

rogova koja je očito imala zastrašujuće učinke na neprijatelja kao i njihovo duboko mistično značenje

vezano uz Kovčeg saveza. Sedam je svećenika idući pred kovčegom Jahvinim, trubilo u rogove za

vrijeme opsade. Sedmoga dana grad je konačno pao: „Tada povika narod i odjeknuše trube. Kada se

zaori glas truba i bojni povici naroda, padoše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se

našao, i osvojiše ga“ (6,20).

Kao ratni instrument spominje se rog i u Knjizi o Sucima, kada ga Ehud i Gideon koriste za

davanje signala Izraelcima (3,27; 7,20). Zapovijed o trubljenju donosi Šaul u Prvoj knjizi o Samuelu

(13,3) kao i Davidov vojskovođa Joab (2 Sam 2,28). U Prvoj knjizi o Kraljevima Salomonova krunidba

naviještena je trubljenjem roga: „…Zatrubite tada i obznanite: 'Živio kralj Salomon!'“ (1,34).

Jubilarna se godina prema Levitskom zakoniku proglašava trubljenjem: „A onda zaori u trubu! U

sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje

zemlje (25,9). U brojnim nevoljama koje su prijetile zemlji, rog je služio za davanje znaka upozorenja ili

uzbune (usp. Jr 4,5; Ez 33,3).

U Psalmima se rogom veliča Jahvina vlast nad svijetom: „Uzlazi Bog uz klicanje, Jahve uza

zvuke trublje711“ (47,6); najavljuje se početak mladog mjeseca: „Zatrubite u rog za mlađaka, za uštapa,

na svetkovinu našu“ (81,3), i izuzetno, spominje se skupa s drugima glazbalima u službi hvale Jahvi:

„Hvalite ga zvucima roga, slavite ga harfom i citarom (150,4).

2.2.3.4 Trublja, hazozra

Trublja, hebr. hazozra ili hacocra, grč. salpinx, lat. tuba, često prevođena i kao truba ili pozauna,

puhačko je glazbalo, koje je, kako je već rečeno, nastalo usavršavanjem životinjskih rogova. Iako se na

jezičnoj razini, osobito u prijevodima toliko ne osjeti, velika je razlika između trublje hazozre i gore

spomenutih životinjskih rogova, koji se također prevode kao trube. Prijevodi obično ta glazbala

neopravdano poistovjećuju.712 Trublje su izrađivane uglavnom od metala, i to plemenitih kao što su

srebro, bakar, bronca i zlato.713 Bile su pravilnog oblika: dugačke, vitke i ravne s ljevkastim tj. zvonolikim

711 U hebr. tekstu: šôfar712 Ovoj pojavi ne treba toliko zamjerati jer je prisutna i u glazbenika: naime, većina jazz glazbenika ne pravi nikakve razlike između limenih puhača, pa je sklona sva glazbala te porodice nazivati rogovima. Zbrka u nazivlju limenih puhačkih glazbala bila je prisutna i u 18. i 19. stoljeću. 713 Usp. E. WERNER, Musical instruments, u: The Interpreter's Dictionary of the Bible, …, 472.

328

328

završetkom kroz koje je izlazio zvuk. Oblik i materijal od kojega su ova glazbala izrađivana uvelike je

utjecao i na kakvoću zvuka koji je bio veoma visok i prodoran. Dok su u rogove mogli trubiti svi ljudi bez

obzira na njihovu društvenu funkciju, trublje su bile isključivo glazbalo svećenika.714 Postoje brojni

prikazi biblijskih trublji: najpoznatiji je na Titovom slavoluku u Rimu. Trublje su prikazane i na brojnim

pronađenim novčićima, a opisuje ih i Josip Flavije u Židovskim starinama.715

Od prvoga spomena trublji u Bibliji i njihovog opisa u Knjizi Brojeva (10,1-10) upada u oči da se

uvijek spominju u parnom broju, tako je Mojsije dobio upute za izrađivanje dvije trube. Broj dva može se

tumačiti u svjetlu zajedništva i harmonije odnosa: oni koji stoje pred Bogom moraju se slagati; za

ispravno svjedočanstvo potrebna su dva svjedoka, i Isus svoje učenike šalje dva po dva. Pored

simboličkog shvaćanja broja dva, postoji i praktično objašnjenje: u vrijeme kad je Mojsije dobio upute za

izradu trublji, samo su dva svećenika bila živa716. Spomenuto mjesto u Knjizi Brojeva donosi brojne

detalje o trubljama: Bog je Mojsiju naložio da napravi dvije trublje od kovana srebra koje će služiti za

sazivanje zajednice i pokretanje tabora. Postoji uputa i o načinu trubljenja: trubljenje u jednu trubu znači

da se sazivaju glavari izraelski, tisućnici. Ako se to trubljenje prati bojnim poklikom, to je signal za

kretanje logora koji su utaboreni na istoku. Postoji varijanta s još jednim poklikom kao i trubljenje bez

poklika koje okuplja cijeli narod. Jahve izričito određuje svećenike, sinove Aronove za trubače (10,8).

Slijedeći reci govore o ulozi trublji u ratu kao i ostalim primjenama s naglašenim teološkim obilježjem:

„Kad u svojoj zemlji pođete u rat na neprijatelja koji vas pritisne, zaorite na trube s bojnim poklikom, i

Jahve, Bog vaš, sjetit će se vas i bit ćete izbavljeni od svojih neprijatelja. Na dan svoje svečanosti,

svojih blagdana ili svojih mjesečevih mlađaka, dok prinosite svoje paljenice i pričesnice, trubite u

trube…“(10,9-10).

Broj trublji koje su se koristile u hramu znatno se povećao za vrijeme Salomona, o čemu

svjedoči Druga knjiga Ljetopisa koja navodi „sto i dvadeset svećenika koji su trubili u trublje“ (5,12). U

Psalmima, hazozra se spominje samo jednom, i to skupa s rogom (98,6). Prorok Hošea trubljom i

rogom najavljuje ratni pohod: „Zasvirajte u rog u Gibeji, u trublju u Rami“ (5,8). Pored brojnih

starozavjetnih mjesta, trublji su posvetili pažnju i novozavjetni pisci. Pavao u Prvoj Poslanici

Korinćanima dovodi je u vezu s otajstvom uskrsnuća: „Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer

zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti“ (15,52).717 U Otkrivenju sedmorici

anđela dano je sedam trublji, na njihov znak odvijaju se strahovite promjene koje kulminiraju u uspostavi

Božjeg kraljevstva nad svijetom (8 - 11).

3.2.3.5 Gajde, sumponyah

714 Usp. ISTO., …, Music, u:The international Bible Encyclopedia (Bible history online)715 Usp. The international Bible Encyclopedia… 716 Usp. H. LOCKYER Jr., … 58.717 Ovaj je redak bio stoljećima inspiracija brojnim umjetnicima. Stihovi Tuba mirum spargens sonum, iz poznate sekvence Dies irae, dies illa koja sadrži mnoštvo biblijskih motiva, osobito iz Am 2,2 nadahnuti su njime. Motiv trublje koja poziva mrtve pred tron Gospodinov bio je omiljen i u slikarstvu i u glazbi, osobito u rekvijemima.

329

329

Već je bilo govora o neobičnim glazbalima koja se u Bibliji spominju samo u sastavu

Nabukodonozorova orkestra opisanom u Danijelovoj knjizi (3,5.7.10.15). Ovim za biblijskog čovjeka

stranim glazbalima pripada i glazbalo sumponyah – naziv je najvjerojatnije proistekao iz grčke riječi

symphonia718, što znači zvučati skupa, zajedno svirati. Očito se radi o složenijem glazbalu koje se

sastoji od više svirala. Hrvatski prijevod, kao i mnogi drugi, ovu riječ prijevodi kao gajde, što je po svoj

prilici odgovarajuće značenje.719 Gajde su veoma star instrument, a istraživanja su dovela do primjerka

koji su Hetiti posjedovali tisuću godina pr. Kr.720 Rimljani su ih nazivali tibiae utriadariae ili utricularium,

što odgovara grčkom imenu za gajde.721 Ondašnje su se gajde uglavnom sastojale od dvije svirale

utisnute u životinjsku mješinu.722 Gajde su bile rasprostranjene širom Azije i Europe. Njihova

(ne)uporaba u Bibliji, ograničena samo na Nabukodonozorov orkestar može se protumačiti odbojnošću

pobožnih Izraelaca prema Babiloncima sklonima idolatriji i drugim praksama koje su se kosile sa

židovskim pravovjerjem.

4. Zaključak

Prvo slijedi likovni prikaz glazbenih instrumenata. Stvarni zaključak je Biblijska liturgijska poruka

glazbe.

4.1 Likovni prikazi biblijskih glazbala

Brojna arheološka istraživanja i iskopavanja urodila su pronalascima koji iznova osvjetljavaju

ono što je iz samih zapisa teško predočiti. Ti se pronalasci mogu svrstati u dvije skupine: sami artefakti -

u ovom slučaju: glazbala, i njihovi likovni prikazi koji se obično nalaze naslikani na freskama ili isklesani

u reljefima po hramovima, grobnicama, palačama, te na sitnijim predmetima poput onih namijenjenim

kućnoj uporabi ili novcu. Izbor prikaza ograničen je samo na najreprezentativnije primjere.723 Većina su

u obliku skice ili crteža koje su napravili brojni proučavatelji prema izvornima radi pružanja bolje i jasnije

informacije.

718 Usp. The New Strong's dictionary …719 Neki prevoditelji smatraju da se symphonia ne odnosi na glazbalo, nego skup glazbala koja su pripadala spomenutom orkestru a nisu poimence nabrojana. Interdisciplinarna istraživanja ipak daju veću vjerojatnost da se ipak radi o glazbalu – gajdama. 720 Usp. P. A. SCHOLES, The Oxford companion to music, Oxford University Press, London 91955, 65. 721 Usp. J. STAINER…722 Usp. H. LOCKYER Jr., …, 51.

723 Svi prikazi su preuzeti iz dosad navedenih tiskanih i elektronskih izvora, kao i: O. KEEL, Die Welt der altorientalischen Bildsymbolik und das Alte Testament, Benzinger – Neukirchener Verlag, Zürich 31980.

330

330

Sl. 8. Židovi u babilonskom zarobljeništvu sviraju lire

Sl. 9. Egipatski glazbenici s prijenosnom i velikom harfom

Sl. 1. Skupina egipatskih plesačica koje sviraju bubnjeve i kastanjete

Sl. 2. Asirci s ručnim bubnjevima

Sl. 3. Glinena figura žene s bubnjem iz Brončanog doba

Sl. 4. Skupina egipatskih plesačica sčetvrtastim i okruglim bubnjevima

Sl. 5. Cimbali Sl. 6. Asirac s cimbalima

Sl. 5. Različite zvečke i par čegrtaljki opletenih šibljem

Sl. 6. Glazbenica s dvostranom (kutnom) lirom

Sl. 7. Semitski nomad s lirom; prikaz svirača lire na komadu grnčarije iz Megida

331

331

Sl. 10. Egipćanin s frulom izrađenom od trske

Sl. 11. Egipatska sviračica na dvostrukim sviralama

4.2 Biblijska

liturgijska poruka glazbe

Glazba u Bibliji tema je satkana od toliko raznobojnih niti koliko i sama Biblija. Ono što se na prvi

pogled čini poznato, sigurno, proučeno, daljnjim studiranjem pokazuje se samo potpuno drukčijim:

zapada se u labirint nepoznanica iz kojega se doduše, razabiru zlatne niti vodilje, ali je nemoguće

utvrditi odakle one dolaze, a još je teže nazrijeti u kakvo li se veličanstveno tkanje one konačno stapaju.

Traženje i poteškoće nalaženja izlaza jasno se odražavaju i u ovoj radnji. Možda Biblija ne

odgovara na sva pitanja muzikologa, koji bi vjerojatno kirurškom preciznošću želio prodrijeti u sve

slojeve njezine glazbe te ih detaljno analizirane, proučene, pokazati i današnjoj javnosti. Tako se obično

proučavaju stare partiture pronađene u nekim zaboravljenim kutovima knjižnica, samostana, crkvenih

korova ili na još neobičnijim mjestima.

Sl. 12. Različiti primjerci rogovaSl. 13. Židovski novčići sa srebrnim

trubljama; Asirac s trubljom

Plijen iz opljačkanog hrama u Jeruzalemu, na Titovom slavoluku u Rimu. Među ostalim predmetima prikazane su i dvije trublje.

332

332

No, postavlja se pitanje bi li to doista bili korisno ili potrebno? Biblijski se čovjek nije zamarao

bilježenjem i strogom interpretacijom, autorskim pravima i originalnošću u glazbi. On je shvaćao glazbu

u njezinom istinskom značenju: govoru rječitijem od riječi koji odražava neizrecivo, približava

neshvatljivo, slavi i tuguje, neposredno se obraća Bogu i čovjeku, bez straha od nedostojnosti, bez

pretvaranja, u potpunoj otvorenosti prema istini. Vjerojatno će biblijski egzegeti posvetiti pažnju drugim i

za vjeru važnijim temama Biblije nego što je to glazba.

Ipak se ne može zanemariti njihov veliki doprinos ovoj tako bliskoj a tako dalekoj temi. Jer, kao što

je to već više puta naglašeno u ovoj radnji, nemoguće je danas posve odgonetnuti glazbu o kojoj Biblija

pripovijeda. I nemoguće ju je shvatiti iz današnjih tako širokih vidika, koji se nekad pokazuju daleko

skučenijima od onih koji su imali „primitivni“ glazbenici Biblije i Starog istoka na počecima civilizacije.

Glazba je živa samo u onom trenu kada se izvodi, uvijek nova i neponovljiva. Biblija koja na skoro

svakom, najmanje očekivanom koraku odiše glazbom, istovremeno opisujući ih, skriva zvuke klicanja

koji su odjekivali prilikom prelaska preko Crvenog mora, kakofoniju koja je parala Mojsijeve uši dok je

razgovarao s Jahvom, veličanstvene orkestre levita i svećenika koji hvalili Boga u hramu i one tada

dobro poznate napjeve po kojima su pjevali, slavili ili tugovali stari Hebreji i kršćani u Psalmima i

hvalospjevima a koje je danas nemoguće odgonetnuti. Neprocjenjiv je značaj biblijske glazbe: ono što

su drugi narodi ostavili u slikama i kipovima, Židovi su ispjevali. Nijedna se od egipatskih ljubavnih

slikarija ne može usporediti s transcendentnošću i bliskošću, općenitošću i intimom Pjesme nad

pjesmama, s ljepotom Psalama, s nenaslućenim dubinama mudrosti pretočene u pjesme, himne,

hvalospjeve, pohvalnice, tužbalice. Može li se danas uopće pomisliti na ljepotu istočnog i zapadnog

kršćanskog bogoslužja bez pjesme koju je ono naslijedilo od Biblije? Bez zanosnog pjevanja od kojeg

su proroci padali u zanos, kojim je David slavio Jahvu, koje je sv. Augustina zanijelo te je ostao u dvojbi

zbog tog fenomena. Može li se zamisliti cjelokupnu zapadnu kulturu bez Palestrinine polifonije,

Bachovih pasija i kantata, Händelovih oratorija (da se ne spominje Mesija), i svih onih neprocjenjivih

dragulja čovječanstva koji su bili upravo nadahnuti Biblijom i njezinom glazbom?

Nabrajanje zaduženosti glazbom Biblije moglo bi se protegnuti u nedogled. Ono što se ne bi trebalo

smetnuti s uma kada se njezina glazba izgovara jest činjenica da je to glazba duše, nebeska glazba

kojom se Boga hvali i s njim komunicira. Pjesma hvale koju Crkva redovito i neprekidno Bogu iskazuje u

Časoslovu naroda Božjega, ista je ona pjesma kojom su leviti i svećenici, kraljevi i seljaci slavili Boga,

Stvoritelja i Gospodara svijeta i ljudske povijesti.

Hvalite Jahvu, prizivajte mu ime;

navješćujte među narodima djela

njegova!

Pjevajte mu, svirajte mu,

propovijedajte sva njegova čudesa!

333

333

Dičite se svetim imenom njegovim,

neka se raduje srce onih što traže

Jahvu!

(1 Ljet 16,8-10)

Popis izabrane i korištene literature

ABRAHAM, Gerald, Oksfordska istorija muzike, Clio, Beograd 2001.

ANDREIS, Josip, Povijest glazbe, Liber Mladost, Zagreb 31975.

Enciklopedija Biblije, Duhovna stvarnost - Kršćanska sadašnjost – Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb

2000.

HARNONCOURT, Nikolaus, Glazba kao govor zvuka, Algoritam, Zagreb 2005.

KEEL, Othmar, Die Welt der altorientalischen Bildsymbolik und das Alte Testament, Benzinger –

Neukirchener Verlag, Zürich 31980.

LOCKYER, Henry Jr., All the music of the Bible, Hendrickson Publishers, Peabody 22005.

New Catholic Encyclopedia, Jack Heraty & Ass. Inc., Washington 1982.

Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

RATZINGER, Joseph, Duh Liturgije, Ziral, Mostar – Zagreb 2001.

REBIĆ, Adalbert, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 21992.

REBIĆ, Adalbert, Glazba i ples u psalmima, u: Biblija – izvor religijâ i kulturâ, Zagreb 1998.

REBIĆ, Adalbert, Glazba u Bibliji, Sveta Cecilija, 61 (1991.) 3.

SACHS, Curt, The History of Musical Instruments, W. W. Norton & Co., Inc., New York 1940.

SCHOLES, Percy A., The Oxford companion to music, Oxford University Press, London 91955.

The Garland Encyclopedia of World Music –The Middle East (Vol. 6), Routledge, New York & London

2002.

The Interpreter's Dictionary of the Bible, Abingdon Press, Nashville 131982.

TOMIĆ, Celestin, Psalmi – kratak uvod i komentar, Zagreb 1973.

VLAŠIĆ, Petar, O pjesmi i glazbi kod Hebrejaca, Sveta Cecilija, 12 (1918.) 2-3.

Introduction to the Harp, http://midtown.net/dragonwing/default.htm

Music in Ancient Egypt (www.umich.edu/~kelseydb)

STAINER, John, The music of the Bible, Cassell, Petter, Galpin & Co., 1882, (online izdanje priredio

Paul Ingram, www.katapi.org.uk)

The international Bible Encyclopedia (Bible history online)

Biblija 3

Bibleworks 6

Libronix Digital System library

334

334

SADRŽAJ

1. Uvod ............................................................................................................................... 3

1.1 Glazba staroga svijeta..................................................................................................4

1.1.1 Glazba u velikim civilizacijama Bliskog Istoka............................................................5

1.1.2 Zajedničke karakteristike staroistočne glazbe............................................................5

1.2 Crtice o glazbi Sumerana, Babilonaca i Egipćana........................................................7

2. Glazba u Starom zavjetu...............................................................................................10

2.1 Karakteristike biblijske glazbe.....................................................................................10

2.2 Funkcionalnost glazbe................................................................................................12

2.3 Biblijski glazbenici i bogoštovna glazba......................................................................12

2.4 Glazba u svakodnevnom životu..................................................................................15

2.5 Crtice o riznici biblijskog pjesništva: Pjesma nad pjesmama i Psalmi........................18

2.6 Glazba u Novom zavjetu.............................................................................................21

3. Glazbeni instrumenti.....................................................................................................23

3.1 O instrumentima općenito...........................................................................................23

3.2 Opis instrumenata i njihova uporaba...........................................................................24

3.2.1 Udaraljke..................................................................................................................24

3.2.1.1 Bubanj, tôf.............................................................................................................25

3.2.1.2 Cimbali, celcelim...................................................................................................26

3.2.1.3 Čegrtaljke, mene 'an 'im........................................................................................27

3.2.1.4 Triangl, šališ..........................................................................................................28

3.2.2 Žičani instrumenti.....................................................................................................28

3.2.2.1 Lira, kinôr..............................................................................................................29

3.2.2.2 Harfa, nebel......................................................................................................... 30

3.2.2.3 Psalterij, pesanterin...............................................................................................32

3.2.2.4 Sambuka, sabka...................................................................................................33

3.2.3 Puhački instrumenti..................................................................................................33

3.2.3.1 Frula, halîl............................................................................................................ 33

3.2.3.2 Svirala, 'ugab....................................................................................................... 34

3.2.3.3 Rog, šôfar i keren..................................................................................................36

2.2.3.4 Trublja, hazozra....................................................................................................38

3.2.3.5 Gajde, sumponyah................................................................................................40

4. Zaključak.....................................................................................................................................41

335

335

4.1 Likovni prikazi biblijskih glazbala ............................................................................................414.2 Liturgijska poruka biblijske glazbe 45

Popis korištene literature 47

336

336

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

KATEDRA: Sveto pismo Starog zavjeta

DIPLOMSKI RAD

(11)

PRIRUČNICI ZA RAD SA STUDENTIMA

PROF. DR. CELESTINA TOMIĆA

Mentor: prof. dr. Nikola Hohnjec Student: Dejan Turza

Zagreb, 2007.

337

337

1. UVOD

Biblijski stručnjak, profesor, odgajatelj, pisac i redovnik, dr. Celestin Tomić,

poznat je ne samo svećenicima koji su prošli teološku izobrazbu na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nego i širem krugu vjerske javnosti

čiju je pažnju privukao svojim mnogim djelima iz područja Svetoga pisma. Mnogi su

zahvaljujući trudu i zalaganju dr. C. Tomića ne samo upoznali, već i zavoljeli Bibliju.

On je objavio 46 knjiga biblijskog i duhovnog sadržaja te gotovo 2.500 znanstvenih i

stručnih radova, članaka i recenzija, u vremenu od 1939. do 2006. godine. U ovome

radu analizirani su njegovi priručnici za rad sa studentima te je na taj način

osvijetljen dio bogate baštine koju je ostavio današnjim naraštajima. Uvod je

podijeljen na kratki opis metodologije rada, životni put prof. dr. C. Tomića te izbor iz

njegovih knjiga.

1.1. Metodologija rada

U ovom radu na temu ″Priručnici za rad sa studentima prof. dr. Celestina

Tomića″ predstavljena su dva priručnika. To su ″Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto

pismo″ i ″Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta″. Autor ovim knjigama želi

približiti Sveto pismo, kao i olakšati čitanje i shvaćanje biblijske spasenjske poruke.

Djela su nastala kao plod višegodišnjih predavanja biblijskih znanosti dr. C. Tomića

na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i na

Filozofsko – teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Da bi se ostvario zadani

cilj ovaj rad je podijeljen na tri glavna poglavlja. To su uvod, priručnici i biblijsko –

teološki rezultati.

U uvodnom poglavlju obrađeni su metodologija rada, životni put i izbor iz

knjiga prof. dr. C. Tomića. Prikazani su osnovni i najbitniji podaci iz njegovog života

značajni za razumijevanje njegova rada, kao i okolnosti djelovanja. Nastavak donosi

najznačajnija djela iz njegovog bogatog stvaralačkog opusa, a navedene su samo

one knjige koje su vezane uz Stari ili Novi zavjet.

U drugom dijelu, koji je ujedno i glavni dio ovoga rada, obrađeni su priručnici

za rad sa studentima. Oba priručnika sadržavaju više od 300 stranica i predstavljaju

značajna djela u hrvatskoj biblijskoj literaturi. Priručnici su prvenstveno namjenjeni

studentima, ali i svima koji žele produbiti i bolje razumjeti Bibliju. Priručnik ″Pristup

Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo″ podjeljen je na četiri glavna dijela: nadahnuće,

kanon, povijest i kritiku teksta te biblijsku hermeneutiku. Drugi priručnik koji je ovdje

338

338

obrađen ″Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta″ podjeljen je na povijesne,

mudrosne i proročke knjige.

U trećem dijelu su prikazani biblijsko – teološki rezultati proizašli iz obrade ove

teme. Da bi se bolje sistematizirali rezultati rada, poglavlja su podijeljena u tri cjeline.

Uvodni dio govori o okolnostima djelovanja prof. dr. C. Tomića. Zatim dolazi autorov

pristup Bibliji, koji se temelji na dogmatskoj konstituciji II. vatikanskog sabora ″Dei

Verbum″, a navodi se i govor dr. C. Tomića o povijesti spasenja. Ovdje postaje

jasnije zašto ga pojedini autori nazivaju 'egzegetom spasenjske povijesti'. Na kraju je

zaključak ovoga diplomskog rada.

Rad se temelji na rezultatima proizašlim iz istraživanja dotičnih priručnika. Od

literature je korišten zbornik ″Spe gaudentes. U nadi radosni″. Zbornik je nastao u

povodu 80. rođendana prof. dr. C. Tomića, a uredio ga je Ljudevit Maračić. Korišten

je i ″Praktični biblijski leksikon″ A. Grabner – Haider, kao i Jeruzalemska Biblija s

velikim komentarom.

1.2. Životni put prof. dr. Celestina Tomića

Prof. dr. Celestin Tomić, franjevac konventualac, hrvatski bibličar i teolog,

rođen je 6. listopada 1917. godine u Visu. Osnovnu školu završio je u rodnom Visu

te s dvanaest godina ulazi u sjemenište franjevaca konventualca u Ptuju. Svečane

redovničke zavjete polaže nakon mature na II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1938.

godine. Nakon toga pohađa Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za svećenika je

zaređen u Rimu 1942. godine nakon čega nastavlja studij na Papinskom teološkom

fakultetu sv. Bonaventure, Seraphicumu u Rimu. Magisterij iz teologiji postiže 1943.

godine, a doktorirao je u Seraphicumu 1945. godine s tezom "Il mistero di Cristo

secondo S. Ignazio Martire".

U domovinu se vraća 1947. godine. U Splitu na Visokoj bogoslovnoj školi od

1947. do 1953. godine predaje Sveto pismo, Stari i Novi zavjet i biblijske jezike. Od

1953. godine premješten je u Zagreb kao definitor Hrvatske provincije franjevaca

konventualaca te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu počinje predavati biblijske

jezike, hebrejski, grčki i latinski. Opći i posebni uvod u Sveto pismo predaje od 1953.

do 1970. godine. Najprije kao asistent pri katedri Svetoga pisma Starog zavjeta,

zatim od 15. studenog 1976. godine kao izvanredni profesor i od 6. listopada 1979.

kao redoviti profesor. Vršio je službu prodekana u akademskoj godini 1977./1978. i

od 1982. do 1986. godine te dekana od 1972. do 1982. godine i od 1986. do 1988.

godine. Osim djelatnosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. C.

339

339

Tomić predaje razne biblijske predmete i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe

Isusove u Zagrebu. Na njegovom odjelu Obiteljskog instituta od 1970. godine i

također na Odjelu za kršćanski nazor od 1971. godine. Na tamošnjem Filozofsko-

teološkom institutu predaje od 1976. pa sve do 1994. godine.

Kada je izdavačka kuća Stvarnost iz Zagreba odlučila tiskati novo izdanje

hrvatskog prijevoda Biblije, prof. dr. Bonaventura Duda okupio je hrvatske bibličare

koji su pripremali tekstove. Prof. dr. C. Tomić surađivao je kao biblijski lektor u većini

knjiga Staroga zavjeta i pripremio uvod i napomene uz mudrosne knjige Staroga

zavjeta. Dr. C. Tomić surađivao je i u radu oko prijevoda Novog zavjeta, Zagreb

1973. godine.

Kao član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualca vršio je

razne odgovorne službe u zajednici. Prof. dr. C. Tomić bio je član uredničkog vijeća

Veritasa i njegov stalni suradnik od samih početaka, sve do svoje smrti. U povodu

Svjetskoga dana sredstava društvene komunikacije 2003. godine dobio je posebno

priznanje Hrvatskog društva katoličkih novinara za neumorno dugogodišnje

prenošenje biblijske poruke u katoličkim javnim glasilima. Godine 2006. umro je u

Zagrebu u 89. godini života, 72. godini redovništva i 64. godini svećeništva.

1.3. Izbor knjiga prof. dr. Celestina Tomića

Prof. dr. Celestin Tomić jedan je od najplodnijih hrvatskih biblijskih autora. U

Biblijskom nizu “Povijest spasenja“ od petnaest knjiga protumačio je cijelu Bibliju. Tri

knjige obrađuju temeljni starozavjetni tekst - Mojsijevo Petoknjižje. Po dva sveska su

za povijesne, proročke i poučne knjige. Za temeljni tekst Novoga zavjeta, napisao je

tri knjige. Po jednu knjigu napisao je za pojedinu etapu povijesti početaka Crkve. To

su hijerarhijska Crkva: Petar, misionarska Crkva: Pavao i duhovska Crkva: Ivan.

Važan dio opusa dr. C. Tomića čine priručnici za rad sa studentima: ″Pristup Bibliji.

Opći uvod u Sveto pismo″ i ″Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta″. Ovdje

su odvojeno navedene samo one knjige koje su vezane uz Stari ili Novi zavjet.724

Sve navedene knjige su u izdanju Provincijalata hrvatskih franjevaca konventualaca,

osim knjige ″Evanđelja djetinjstva Isusova″, koja je izdana u Kršćanskoj sadašnjosti.

Knjige uz Stari zavjet725:

724 Uz knjige koje su napisane na više od 300 stranica navodi se i broj stranica.

725 Ovdje nisu uvrštene knjige otisnute ciklostilom:

- Pristup Bibliji. Opća introdukcija u Sveto pismo, Zagreb 1969.

- Poruka spasenja Staroga zavjeta, Zagreb 1970, 334 str. i

340

340

- Psalmi. Kratki uvod i komentar, Zagreb 1973.

- Prapovijest Spasenja, Zagreb 1977, 306 str.

- Praoci Izraela, Zagreb 1978.

- Izlazak, Zagreb 1979, 416 str.

- U zemlju obećanja, Zagreb 1980.

- Davidovo doba, Zagreb 1982, 390 str.

- Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Zagreb 1983, 504 str.

- Ilijino vrijeme, Zagreb 1985.

- Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo, Zagreb 1986, 421 str.

- Psalmi, kratki uvod i tumačenje, prepravljeno izdanje, Zagreb 1986, 382 str.

- Veliki proroci, Zagreb 1987.

- Začeci židovstva, Zagreb 1988.

- Vrijeme iščekivanja, Zagreb 1989.

Knjige uz Novi zavjet:

- Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1971.

- Ivan Krstitelj, Zagreb 1978.

- Savao Pavao, Zagreb 1982, 462 str.

- Isus iz Nazareta: Bog s nama, Zagreb 1990.

- Isus iz Nazareta: Prorok i Krist, Zagreb 1991, 358 str.

- Isus iz Nazareta. Gospodin slave, Zagreb 1992, 303 str.

- Počeci Crkve: Petar prvak apostola, Zagreb 1994.

- Počeci Crkve: Pavao apostol naroda, Zagreb 1995, 352 str.

- Počeci Crkve: Ivan evanđelist ljubavi, Zagreb 1995.

- Otkrivenje svetog Ivana apostola, Zagreb 1997, 340 str.

2. PRIRUČNICI

Ovdje su predstavljena dva priručnika za rad sa studentima prof. dr. Celestina

Tomića. To su "Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo" i "Poruka spasenja Svetog

pisma Starog zavjeta". Priručnici služe kao uvod u Bibliju, a nastoje približiti Sveto

pismo, olakšati čitanje i shvaćanje biblijske spasenjske poruke. Ova djela su nastala

kao plod višegodišnjih predavanja biblijskih znanosti dr. C. Tomića na Visokoj

bogoslovnoj školi u Splitu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i na Filozofsko –

teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Oba priručnika obuhvaćaju više od

- Knjige mudrosti, Zagreb 1973.

341

341

300 stranica i predstavljaju značajna djela u hrvatskoj egzegezi. Oni su prvenstveno

namijenjeni studentima, ali i svima koji žele produbiti svoje razumijevanje Biblije.

2.1. Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo

U ovom priručniku prof. dr. C. Tomić opsežno i temeljito progovara o temama

važnim za ispravno razumijevanje Svetoga pisma. Pisanje bazira na najnovijim

znanstvenim dostignućima toga vremena iz područja egzegeze, povijesti,

arheologije, zemljopisa i drugih znanosti. Pisac proučava ostavštinu crkvenih otaca,

učiteljstva Crkve i crkvenih sabora, a posebnu važnost pridaje enciklikama velikih

biblijskih pâpa: Leona XIII, Pija X, Pija XI, Pija XII, Ivana XXIII, Pavla VI. i Ivana

Pavla II. kao i II. vatikanskom saboru.726 Primjećuje se da u potpunosti pristupa Bibliji

u duhu II. vatikanskog sabora. On Svetom pismu pristupa kristološki, pneumatološki

i eklezijalno. Ovo djelo također predstavlja uvod u biblijske znanosti na hrvatskom

jeziku. Priručnik je podijeljen na četiri poglavlja: nadahnuće, kanon, povijest i kritiku

teksta te biblijsku hermeneutiku. Na isti su način podijeljena poglavlja u ovome radu.

U uvodu autor pojašnjava da je Sveto pismo život Crkve i njezino pravilo.

Zatim tumači naslove iz zbirke nadahnutih tekstova: Sveto pismo, Biblija, Stari i Novi

zavjet, savez, pisana Riječ, instrumentum i autoritet. Autor prikazuje podjelu Svetog

pisma kod Židova i kršćana, kao i podjelu na glave i retke. Govori o potrebi uvoda u

Sveto pismo obzirom na njegovu pripadnost određenom prostoru i vremenu. Bibliju

su pisali semiti jezikom svoga vremena, a obzirom da su autografi izgubljeni, ostali

su samo prijepisi, prijevodi i komentari. Kako bi se došlo do izvornog teksta koji je

napisao sveti pisac neoophodna je kritika teksta, a autor ističe kako je najvažnije

shvatiti da je Sveto pismo Božja poruka. U nastavku on tumači zadaću i podjelu

uvoda u Sveto pismo prije i poslije II. vatikanskog sabora. Izlažući metodu općeg

uvoda u Sveto pismo na osnovi dokumenta ″Dei Verbum″, autor ju smješta na

prikladno mjesto među teološkim znanostima. On ovdje navodi izvore za opći uvod u

Sveto pismo: crkveno učiteljstvo, tj. opće i pokrajinske sabore, enciklike i dekrete

Papinske biblijske komisije, Sveto pismo, predaju Crkve, skolastičke teologe,

apokrife, heretičke i profane autore prvih vjekova te pomoćne znanosti.727

726 Na kraju ulomaka koji obrađuju zahtjevnija pitanja iz uvoda u Sveto pismo prof. dr. C. Tomić donosi

izvore toga teksta. Usp. C. TOMIĆ, Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo, Provincijalat franjevaca

konventualaca, Zagreb 1986, 95-99, 102-104, 150-153.

727 Na kraju ulomka autor iznosi kratku povijest uvoda u Sveto pismo te ju dijeli na četiri razdoblja:

patrističko doba, srednji vijek, novo doba i XIX. i XX. stoljeće. ISTI, 22-25.

342

342

2.1.1. Nadahnuće

Prvi dio ovog priručnika bavi se božanskim porijeklom ili nadahnućem Svetog

pisma. Dr. C. Tomić temu je podijelio na pet cjelina. U početnim ulomcima on tumači

razliku između objave i nadahnuća da bi zatim pojasnio Bibliju kao Božju riječ. U

nastavku autor progovara o promišljanju Crkve nad otajstvom Biblije. Temeljeći se na

dokumentu "Dei Verbum" prof. dr. C. Tomić predstavlja opseg nadahnuća i kriterij za

isto. Spominje i povijest problema istinitosti Svetog pisma, a u zadnjem ulomku

progovara o eklezijalnoj dimenziji nadahnuća.

2.1.1.1. Objava i nadahnuće

Ovdje prof. dr. C. Tomić govori o Božjoj objavi te tumači kozmičku i povijesnu

objavu. Nakon toga pojašnjava pojam objave u Svetom pismu i u dokumentima I. i II.

vatikanskog sabora te progovara o uzvišenosti objave. Zatim tumači objavu tako da

pojašnjava što je čovjekova riječ, riječ Jahvina te rasvjetljava odnos Božje riječi i

zahvata. Autor objašnjava nadahnuće govoreći o tome kako je Bog govorio po

prorocima, o djelovanju duha Jahvina u povijesti spasenja te progovarajući i o

biblijskom nadahnuću.728 Odnos objave i nadahnuća pisac pojašnjava govoreći o

riječi Božjoj i duhu Jahvinom, o razlici između objave i nadahnuća te o razlici između

Božje riječi i Svetog pisma.

2.1.1.2. Biblija je Božja riječ

Budući da se objava dogodila u određenom povijesnom trenutku, za biblijsku

objavu važna je predaja te objave. U ovom ulomku dr. C. Tomić izlaže predaju Božje

riječi. On tumači značenje pojma predaje i značenje predaje u Kristovoj Crkvi te u

Starom i Novom zavjetu. Sveto pismo Starog zavjeta jest riječ Božja. Izrael kroz

svoju povijest pokazuje svijest da posjeduje svete knjige. Vjeruje da su knjige

napisali proroci i 'mudraci' pokrenuti Božjim Duhom. Prof. dr. C. Tomić nadalje

tumači da ove knjige sadrže božanski i spasiteljski plan. Sveto pismo je Božja riječ i

za Isusa i apostole, što pokazuju izričaji Isusa i apostola gdje potvrđuju vjeru Židova

u Sveto pismo. Kao dokaz toj tvrdnji pisac citira drugu Petrovu poslanicu koja sadrži

istine i vjeru prve kršćanske zajednice: "Nijedno se proroštvo Pisma ne može

tumačiti samovoljno, jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su

Duhom Svetim poneseni, ljudi od Boga govorili" (2 Pt 1,20-21).

2.1.1.3. Crkva razmišlja nad otajstvom Biblije

728 Teško je slijediti piščevu misao u ovome ulomku. ISTI, 42-44.

343

343

Autor ovaj ulomak započinje tumačenjem nauka crkvenih otaca. Oni su

oduvijek smatrali da je Sveto pismo nadahnuto te da je čovjek samo Božje oruđe, a

Bog 'autor' Svetog pisma. Smatrali su i da se ono može shvatiti kao Božji 'diktat', kao

svojevrsno Sveto pismo Oca nebeskoga. U nastavku dr. C. Tomić pruža uvid u nauk

srednjovjekovnih teologa koji nastavljaju otačku predaju. Oni naglašavaju

nadahnutost Svetog pisma i priznaju ljudski element u sastavljanju svetih knjiga.

Autor ukratko analizira misao kasne patristike i rane skolastike, nauk Tome

Akvinskog o karizmama729 te njegovo tumačenje instrumentalnog uzroka. Kao

reakcija na protestantizam koji poistovjećuje nadahnuće i objavu, dolazi do

katoličkog odgovora na Tridentskom koncilu. U tom razdoblju postoje i manjkava

shvaćanja nadahnuća koje prof. dr. C. Tomić ovdje analizira.730 Pojavom

racionalizma u filozofiji dolazi do sve većeg poricanja karizme nadahnuća, a

naposlijetku I. vatikanski koncil u konstituciji "Dei Filius" dovodi do definicije

nadahnuća koju pisac ovdje donosi. Ona kaže da je Sveto pismo nastalo ljudskim

zalaganjem pod utjecajem Duha Svetoga, jer je Bog autor Svetog pisma koje je

predano Crkvi. Autor predstavlja encikliku "Providentissimus" pape Leona XIII. iz

1893. godine, koja je od velike važnosti za biblijski studij te sve probleme zahvaća

vrlo jasno i duboko. Enciklika sadrži definiciju nadahnuća, govori o naravi

nadahnuća, kriterijima hermeneutike i važnosti Biblije za teologiju. Psihologija

hagiografa započinje u XVII. stoljeću i u XIX. stoljeću i dobiva klasičnu shemu:

razum – volja – izvršne moći. Ovdje pisac iznosi teološke refleksije o naravi

nadahnuća i o tome kako nadahnuće djeluje na hagiografa. Također tumači

božanski utjecaj na razum, volju i ostale ljudske moći. Kada govori o nadahnutoj

knjizi, autor izlaže da je sve u Svetom pismu nadahnuto. On progovara i o

božanskom utjecaju, kao i utjecaju nadahnutog pisca. II. vatikanski sabor sažeo je

tradicionalnu nauku: "Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude, koje je u

djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i

po njima – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće" (DV

11). Pod naslovom "U znaku traženja" dr. C. Tomić prezentira današnje katoličko

tumačenje o naravi nadahnuća. Nema izričito jedinstvenog katoličkog tumačenja, jer

i sami crkveni dokumenti općenito govore o instrumentalnosti te ostaju otvoreni za

729 Prof. dr. C. Tomić posebno obrađuje karizmu proroštva. ISTI, 75.730 Ulomak je preopširan te je teško pratiti autorovu misao. ISTI, 79-80.

344

344

razvoj teološke refleksije.731 O tome je li Biblija nadahnuta knjiga ili ona nadahnjuje,

on progovara u posebnom poglavlju732 te na koncu ovog ulomka predstavlja svete

knjige velikih religija.

2.1.1.4. Opseg i kriterij nadahnuća

Katolička crkva uči da je sve u vezi Svetog pisma nadahnuto. U ovom

poglavlju prof. dr. C. Tomić prenosi neke izjave crkvenog učiteljstva po tom pitanju te

progovara o nauku Svetog pisma i Predaje. Tako podsjeća i na izjavu II. vatikanskog

sabora: "Knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta

Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što su po

nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za autora" (DV 11). On ovdje

navodi i neka manjkava učenja o nadahnuću.733 U drugom dijelu poglavlja pisac

iznosi kriterij nadahnuća. Po protestantskom načelu sola Scriptura, samo Sveto

pismo svjedoči o svom nadahnuću, a autor ističe i važnost svjedočanstva ljudskog

autora te Božje svjedočanstvo.

2.1.1.5. Istina Biblije i eklezijalnost nadahnuća

Ovdje dr. C. Tomić razlaže povijest problema istinitosti Svetog pisma. Na

početku tumači da stari pojam nezabludivost nije prikladan da izrazi ono svojstvo

koje Biblija uistinu posjeduje. Ona se temelji na nadahnuću te isključuje spekulativnu

i praktičnu zabludu ili laž. To svojstvo posjeduju prvospisi, a današnji tekst samo ako

je vjeran izvornim tekstovima. U nastavku pisac razlaže nauk židovske i kršćanske

vjere da Sveto pismo ne vara, niti je u stanju prevariti. Uslijed naglog razvoja

prirodnih i povijesnih znanosti u XIX. stoljeću došla je u pitanje istinitost Svetog

pisma u mnogim područjima. Traženjem rješenja 'biblijskog pitanja' pronađeno je

više odgovora. Autor se ograničio na nezabludivost Biblije u pitanjima vjere i morala.

Povijesna prividnost tumači da biblijski pisci mnogo toga tumače prema mišljenju

svoga vremena, a ne po stvarnoj istini. Načelo uključnih navoda kaže da biblijski

pisac smatra istinitim ono o čemu piše, dok se solidnim dokazom ne dokaže

suprotno. Potrebno je odrediti književne vrste u Bibliji te svaku pojedinačno shvatiti i

tumačiti kao takvu. Rješenje daje II. vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji ″Dei

731 Radi boljeg produbljivanja odnosa Bog – autor i pisac – pravi autor Biblije, dr. C. Tomić donosi

teološke modele promišljanja K. Rahnera, P. Benoita i Alonso Schökela. ISTI, 96-99.732 Autor iznosi teze M. Luthera, J. Kalvina, K. Bartha i E. Brunnera, kao i katolički odgovor. ISTI, 100-

101.733 Pisac ukratko prikazuje glavnu misao E. Holdena, kardinala J. Newmana, F. Lenormanta i A.

Rohlinga. ISTI, 106-107.

345

345

Verbum″. Nakon što je autor iznio kratku povijest nastanka toga teksta734, on iznosi i

njegov nauk. Polazna je točka uvijek nakana biblijskog pisca. Da bi se bolje shvatila

istina spasenja te biblijski pojam istine, autor iznosi razliku između grčkog i biblijsko -

kršćanskog poimanja istine. U Bibliji je prisutna religiozna istina, ona koja raste te se

može razumjeti jedino kada se Biblija sagleda u cjelini. Prof. dr. C. Tomić pokazuje

primjenu istine Biblije ukazivanjem na njezin odnos prema znanosti. U odnosu Biblije

i povijesti ukazao je na bitne elemente kao što su: povijesne književne vrste u Bibliji,

načini pisanja povijesti u Bibliji te pojašnjava što je povijest spasenja.735 U posebnom

ulomku dr. C. Tomić progovara o eklezijalnoj dimenziji nadahnuća. Središnja tema

novije teologije jest Kristov misterij i posebno Božji narod. Da bi se mogao bolje

shvatiti pojam nadahnuća, teolozi se trude da ga uklope u cjelokupni misterij

spasenja, što biblijski autori samo djelomično ostvaruju.736

2.1.2. Kanon

Drugi dio priručnika obrađuje kanon svetih spisa. Pisac temu razlaže u pet

cjelina koje su ovdje radi jednostavnosti sažete u tri osnovne cjeline. Na početku on

tumači što je to kanon, a nakon toga prikazuje odnos crkvenog učiteljstva i kanona.

On pojašnjava postanak starozavjetnog kanona u židovskoj predaji i važnost kanona

u Kristovo vrijeme. U nastavku tumači kanon Novog zavjeta i stav kršćanske

zajednice prema kanonu. Na kraju ove cjeline autor govori o važnosti apokrifa. U

dodatku predstavlja rezultate otkrića stoljeća – Kumranske spise.

2.1.2.1. Kanon i odnos kanon - crkveno učiteljstvo

U uvodu dr. C. Tomić objašnjava etimologiju riječi kanon i razumijevanje

kanona kod crkvenih pisaca. Tumači razliku između inspiracije i kanoniciteta.

Biblijska knjiga je nadahnuta jer Bog je njezin začetnik, a kanonska jer ju je Crkva

kao nadahnutu primila i potvrdila. Autor također čini jasnom razdiobu kanona kod

Židova i u Crkvi. Židovi dijele svoj kanon na tri dijela: Zakon, Proroci i Pisci. Njih čini

ukupno 39 knjiga. Kršćani dijele kanon na Stari i Novi zavjet. Današnju podjelu

Svetog pisma Katolička crkva je prihvatila u XIV. stoljeću. Stari zavjet dijeli se na:

povijesne knjige, 21 knjiga, mudrosne knjige, 7 knjiga i proročke knjige, 16 knjiga.

734 Povijesni razvoj teksta DV 11 prof. dr. C. Tomić jasno i ukratko prikazuje u: ISTI, 121-123.

735 U poglavlju "Pouka Svetog pisma i Božja svetost" autor donosi opise okrutnosti, sablažnjivih stvari

i proklinjanja te približava božansku pedagogiju. ISTI, 137-140.

736 Pisac iznosi promišljanja K. Rahnera, Y. Congara i P. Grelota te zaključuje da Biblija nije objava

istina, nego objava Boga koji je istina. ISTI, 141-142.

346

346

Novi zavjet podijeljen je na: evanđelja, 4 knjige, Djela apostolska, poslanice, 12

Pavlovih, poslanicu Hebrejima i 7 katoličkih poslanica te Otkrivenje. Stari zavjet

sadrži 46 knjiga, a Novi zavjet 27 knjiga. Biblija Crkve ima ukupno 73 knjige. Autor

nadalje pojašnjava protokanonske i deuterokanonske knjige. Govoreći o kriterijima

kanoničnosti, on tumači nedostatne kriterije te objašnjava kako Crkva dolazi do

svijesti kanoniciteta svetih knjiga.

U daljnjem ulomku dr. C. Tomić progovara o važnosti crkvenog učiteljstva i

kanona. Ima nekoliko izjava pokrajinskih sabora i pâpa, kao i svečana definicija

kanona na Tridentinskom saboru koje pisac izlaže i tumači.737 Povod nastanka

dekreta su sumnje i kolebanja kod nekih katoličkih teologa o drugokanonskim

knjigama, a posebno smionost protestanata koji s M. Lutherom zabacuju te knjige.

Na koncu ovog kratkog poglavlja on navodi izjave II. vatikanskog sabora o

kanoničnosti teksta. Tako posebno ističe sljedeće dvije: "Sve od Boga objavljeno,

što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha

Svetoga. Jer knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini sa svim njihovim dijelovima

sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetim i kanonskim" (DV 11) i

"Po istoj Predaji Crkve dolazi do spoznanja cjeline kanona svetih knjiga: po njoj se

samo Sveto pismo u Crkvi prodornije shvaća i biva bez prestanka djelotvorno" (DV

8).

2.1.2.2. Kanon u židovskoj i apostolskoj predaji

Ovaj dio govori o postanku starozavjetnog kanona te kako je on djelomice

usporedno nastao u Zakonu, Prorocima i Spisima. U kratkom ulomku autor navodi

različite naslove tih triju zbirki. Iznosi i kriterij kanoničnosti tekstova te različita

mišljenja o konačnom utvrđivanju kanoničnosti. Neki smatraju da je Ezra završio

kanon, drugi da je to bila Velika sinagoga, a treći da je konačnu odluku o tome

donijela sinoda u Jamniji. U Kristovo vrijeme službeno židovstvo još nije imalo

utvrđen kanon, tako da postoje palestinski i aleksandrijski kanon.

Prof. dr. C. Tomić kanonu Svetog pisma u božansko - apostolskoj predaji

posvećuje cijeli ulomak. Za katolike problem kanona dogmatski je riješen na

Tridentskom saboru. Ovdje je iznesena božansko - apostolska predaja kroz povijest.

Najprije kršćanski kanon Staroga zavjeta u svjedočanstvu Krista i apostola te u prva

tri stoljeća i konačno svjedočanstva o kanonu Staroga zavjeta u IV. i V. stoljeću.

737 Prof. dr. C. Tomić je majstorski i sistematski obradio ovo poglavlje. ISTI, 154-157.

347

347

Kanon Novoga zavjeta najviše se tumači u djelovanju apostolske crkve.738 Pisac

ukazuje na svjedočanstvo prve Crkve. Potom povijesnim slijedom govori o poimanju

kanona Novog zavjeta kod apostolskih otaca i prvih apologeta, priznanje kanona u

Crkvi te konačno od VI. stoljeća do Tridentskog sabora.739 U posljednjem dijelu ovog

poglavlja autor progovara o izgubljenim knjigama.

2.1.2.3. Apokrifi

U uvodu ovog ulomka pisac govori općenito o apokrifima: o značenju imena,

postanku, važnosti, sadržaju i razdiobi. Nakon toga predstavlja apokrife Staroga

zavjeta. On ih je podijelio na povijesne, poučne i proročke apokrife. Povijesni apokrifi

su: Knjiga jubileja, Treća Ezrina knjiga, Treća Makabejska knjiga, Uznesenje Izaijino

i Salomonova oporuka. Poučni su apokrifi: Oporuka Dvanaestorice patrijarha, Psalmi

Salomonovi, Salomonove ode i Četvrta Makabejska knjiga. U proročke apokrife

ubrajaju se: Henohova knjiga, Četvrta Ezrina knjiga i Sibilinska proročanstva.

Kršćani su napisali oko stotinjak apokrifa, a oni su po formi i sadržaju slični

kanonskim spisima. Novozavjetni apokrifi podijeljeni su na apokrifna evanđelja:

evanđelje Hebreja ili evanđelje Nazareja, Jakovljevo protoevanđelje, Tomino

evanđelje740, Tomino evanđelje i Nikodemovo evanđelje. Apokrifna djela apostolska

su: djela Petrova, djela Andrijina, djela Pavlova i djela Ivanova. Apokrifne su

poslanice: pismo Isusovo Abgaru, Pavlove poslanice Korinćanima, Laodicejcima te

filozofu Seneki i poslanica Seneke Pavlu. Također se tu ubrajaju i apokrifne

apokalipse: Petrova apokalipsa, Pavlova apokalipsa, Tomina apokalipsa i

apokalipsa Blažene Djevice. U dodatku o Kumranu, autor govori o najvažnijem

otkriću XX. stoljeća, otkriću kumranskih rukopisa iz špilje kraj Mrtvog mora.741

2.1.3. Povijest i kritika teksta

Povijest i kritika teksta Biblije treći je dio ovog priručnika. On govori o uzrocima

i vrstama pogrešaka te o pravilima kritike teksta. Nakon toga autor pojašnjava

povijest izvornog teksta Biblije. On izlaže nauk o jeziku i pismu Biblije te povijest

hebrejskog teksta Biblije. Također pojašnjava povijest i kritiku teksta Novog zavjeta.

738 Tu je Crkva na okupu. Ovdje se tumači nastanak, knjige i pojam Novog zavjeta. ISTI, 174.739 U posebnom poglavlju pisac iznosi zanimljiva stajališta kršćanskih zajednica prema kanonu, tako u

Pravoslavnoj crkvi, u ostalim istočnim crkvama te u protestanata. ISTI, 177-183.740 Od Tome, izraelskog filozofa iz II.-III. stoljeća. ISTI, 196.

741 Autor prikazuje tijek iskapanja u Hirbet Kumranu te govori o pripadnicima kumranske zajednice i

značajkama te zajednice. Prikazujući bogatstvo kumranske biblioteke, pisac navodi da se do danas

sačuvalo samo oko 600 rukopisa, što je tek jedna stotina te biblioteke. ISTI, 200-211.

348

348

U nastavku prikazuje stare istočne i latinske prijevode Biblije kao i staroslavenski

prijevod. Na kraju navodi važnije prijevode na žive jezike.

2.1.3.1. Kritika teksta i povijest izvornog teksta

Na početku ovog važnog poglavlja prof. dr. C. Tomić objašnjava što je kritika

teksta, govori o izvorniku i njegovim prijepisima te o povijesti kritike teksta. Uzroci

pogrešaka su mnogostruki, a mogu biti povijesne i psihološke naravi. Također,

pojašnjava što su recenzije i redakcije. Pogreške dijeli na četiri kategorije:

ispuštanje, dodavanje, izmjene i zamjene slova. Nadalje autor tumači pravila kritike

teksta. To su prvenstveno potreba studija kodeksa te primjena verbalne, vanjske i

unutarnje kritike. Da bi se bolje razumjela povijest izvornog biblijskog teksta, on

ovdje opisuje jezik i pismo Biblije. Biblijski jezici su hebrejski, aramejski i grčki jezik.

Prvo hebrejsko pismo je fenički alfabet od 22 slova. U babilonskom izgnanstvu

Židovi prihvaćaju aramejski jezik i pismo, koje se kasnije razvija u kvadratno pismo.

U nastavku pisac opisuje materijal za pisanje te oblik 'knjige'.742 Nakon toga nabraja

vrste kodeksa grčkog teksta. Opisom povijesti hebrejskog teksta Biblije, on navodi

povijesna razdoblja hebrejskog teksta Biblije, rad pismoznanaca, rukopise

hebrejskog teksta te tiskane Biblije. U prikazu povijesti i kritike teksta Novog zavjeta,

autor pojašnjava povjesnu ulogu biblijskog teksta. On tu navodi svjedoke grčkog

teksta, brojčano stanje kodeksa, znanstvene oznake rukopisa i najznamenitije

rukopise: majuskulne kodekse, minuskulne kodekse i papiruse.743 Tekstualna kritika

Novoga zavjeta dijeli rukopise te donosi familije i tipove novozavjetnog teksta.

Postoji biblijski tekst evanđelja zapadne familije (D), Hezihijeva recenzija (H ili B),

Cezarejska familija (C) i Lucijanova familija (K ili A). Pri kraju ovog ulomka dr. C.

Tomić iznosi načela za kritiku novozavjetnog teksta. Prvo tiskano izdanje grčke

Biblije nalazi se u V. svesku Komplutske poligote iz 1514. godine, a prvim kritičkim

izdanjem smatra se Novum Testanentum Graece C. Lachmanna, otisnut u Berlinu

1831. godine. Autor također navodi više kritičkih izdanja iz dvadesetog stoljeća.

2.1.3.2. Prijevodi Biblije

Stari prijevodi Biblije vrlo su važni za rekonstrukciju izvornog teksta. Stare

prijevode pisac dijeli na stare istočne prijevode, stare latinske prijevode i

staroslavenski prijevod. Stare istočne prijevode dijeli na stare istočne prijevode

Starog zavjeta i stare istočne prijevode Novog zavjeta. Najvažniji stari istočni

742 Dr. C. Tomić vrlo detaljno obrađuje ovu temu. ISTI, 226-228.743 Pisac opterećuje čitatelja velikom količinom suvišnih podataka. ISTI, 235-239.

349

349

prijevod Starog zavjeta je grčko - aleksandrijski prijevod, Septuaginta. Nadalje govori

o autoritetu prijevoda u židovstvu i u kršćanstvu te o nadahnutosti teksta.

Predstavljajući recenzije i prijevode Septuaginte autor spominje i druge grčke

prijevode: Akvilin, Teodocionov i Simahov prijevod. Govoreći o Septuaginti kod

kršćana, dr. C. Tomić predočava Hezihijevu i Lucijanovu recenziju. Tu su navedeni i

drugi stari istočni prijevodi Starog zavjeta: aramejski prijevodi - targumi, sirski

prijevod – Pešita, arapski prijevodi i perzijski ili iranski prijevodi. Nastavak donosi i

stare istočne prijevode Novog zavjeta: sirski, koptski, etiopski, armenski i georgijski

prijevod. Stari latinski prijevodi Biblije su Vetus latina744 i Vulgata. Ovdje pisac tumači

njihov naziv, broj i vrijeme postanka. U govoru o Vulgati pojašnjava njezino ime i

porijeklo te opisuje Jeronimov život i značajke njegova prijevoda. U povijesnoj

perspektivi autor se osvrće na Vulgatu do Tridentskog sabora, njezin sadržaj, širenje

i kvarenje te na Vulgatu prigodom otkrića tiskarskog umijeća. U nastavku iznosi

kritička izdanja Vulgate. Opisuje život i rad braće Ćirila i Metoda, prevodioca Biblije

na staroslavenski jezik. U ulomku ″Prijevodi na žive jezike″ dr. C. Tomić navodi

hrvatske prijevode Biblije745 i važnije prijevode na druge slavenske i europske jezike.

2.1.4. Biblijska hermeneutika

Četvrtim dijelom priručnika dr. C. Tomić nastoji uvesti čitatelja u samu bit

biblijske hermeneutike. Da bi uspješno obavio svoj zadatak autor je temu započeo

govorom o značenju hermeneutike u suvremenoj katoličkoj egzegezi. U nastavku

pruža uvid u podjelu biblijskog smisla na doslovni, duhovni i tipski smisao. U

zasebnim ulomcima pisac govori o tumačenju i praktičnoj primjeni Biblije.

2.1.4.1. Hermeneutski problem danas

Govoreći o značenju hermeneutike, autor progovara o pojmu hermeneutika, o

tradicionalnoj i novoj hermeneutici te odvajanju egzegeze i hermeneutike. On

napominje važnost hermeneutike u suvremenoj filozofiji te navodi pionire moderne

hermeneutike. Hermeneutski proces u protestantskoj teologiji vrlo je razgranat te ga

pisac nastoji približiti čitatelju.746 Hermeneutski problem u suvremenoj katoličkoj

744 Svi prijevodi na latinski jezik prije prijevoda sv. Jeronima nazivaju se Vetus latina. ISTI, 259-261.745 Autor donosi zanimljiv podatak da do danas na hrvatskom postoji šezdesetak što rukopisnih što

štampanih dijelova Biblije: desetak Novog zavjeta, šest rukopisnih i četiri tiskana izdanja cjelokupne

Biblije. ISTI, 278.746 Prikazane su: proročka hermeneutika K. Bartha, egzistencijalna hermeneutika R. Bultmanna, nova

hermeneutika G. Ebelinga i E. Fuchsa, povijesna hermeneutika W. Pannenberga, politička

hermeneutika J. Moltmanna i psihoanalitička hermeneutika P. Stuhlmachera i P. Ricoeura. ISTI, 297-

350

350

egzegezi protumačen je kroz analizu različitih odnosa. Autor zaključuje da je u

hermeneutici važno sačuvati ravnotežu između čitača teksta i metode analize.

2.1.4.2. Biblijski smisao, noematika

Ovaj ulomak pisac započinje definicijom smisla te nastavlja prikazom

tumačenja smisla kod otaca i crkvenih pisaca. Oni noematiku dijele na literarni,

alegorijski, tipski, anagogijski, mistični i pneumatični smisao. Toma Akvinski govori o

početnom ili temeljnom smislu, povijesnom ili doslovnom smislu i duhovnom smislu.

Duhovni smisao dijeli na alegorijski, ćudoredni i eshatološki ili anagogijski. Danas

bibličari dijele smisao s obzirom na nakanu hagiografa na izravni i neizravni smisao.

U nastavku dr. C. Tomić pojašnjava doslovni smisao. Dijeli ga na doslovni vlastiti

smisao i doslovni preneseni smisao. Doslovni smisao rabi riječi u svom uobičajenom

značenju. Klasične figure pri ovom smislu su usporedba i prispodoba. Doslovni

preneseni smisao koristi riječi u prenesenom značenju. Neke od figura u ovom

smislu su: ironija, hiperbola, metonimija, pseudonim i simbol. Na kraju ulomka pisac

progovara o općenitosti doslovnog smisla, kao i o opravdanosti duhovnog smisla.

Također iznosi problem odnosa duhovnog smisla i biblijskog pisca.

2.1.4.3. Tumačenje Biblije, heuristika

Dr. C. Tomić temeljeći se na dogmatskoj konstituciji "Dei Verbum" govori o

uputama i načelima za pronalaženje pravog smisla u Svetom pismu te načelima

katoličke biblijske hermeneutike.747 Tako citira: "Tumač Svetog pisma da bi proniknuo

ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno

htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti" (DV 12,10). U nastavku pisac

izlaže znanstveno - kritičku metodu citiranjem dokumenta "Dei Verbum". Tako govori:

"Da na vidjelo izađe namjera hagiografa, treba se među ostalim obazirati i na

književne vrste… (a) Tumač, nadalje mora istraživati smisao što ga je hagiograf

kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama vremena i svoje

kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme… (b)

Potrebno je svratiti dužnu pozornost, s jedne strane, na one uobičajene osobite

načine shvaćanja, izražavanja i pripovijedanja koji su u doba pojedinog hagiografa

bili na snazi, a s druge strane, na one načine koji su se u ono doba upotrebljavali u

uzajamnom ljudskom saobraćaju…" (DV 12, 2). Dr. C. Tomić iznosi načela teološke

311.747 Dr. C. Tomić stavlja naglasak na dogmatsku konstituciju II. vatikanskog sabora "Dei Verbum" te ju

često citira.

351

351

hermeneutike. Tu je opće načelo, čitati i tumačiti 'istim Duhom' te tri temeljna kriterija

teološke hermeneutike: sadržaj i jedinstvo svega Svetog pisma, živa Predaja cijele

Crkve i analogija vjere.748 Autor također progovara o važnosti konačnog suda Crkve.

2.1.4.4. Praktična primjena Biblije, proforistika

Pisac tumači znanstveno iznošenje biblijskog smisla te pastoralno - liturgijsko

izlaganje. Kada tumači znanstveno iznošenje biblijskog smisla, on objašnjava

znanstveno izlaganje i neke njegove vrste u prošlosti. Pod znanstveno izlaganje

pripadaju prijevod, komentar, biblijska teologija i biblijski studij. Prijevod je

najjednostavnije sredstvo otkrivanja smisla Svetog pisma. Za dobar prijevod traži se

vjernost objavljenoj riječi i vjernost današnjem čovjeku. Komentar je naučno i

svestrano tumačenje pojedine knjige ili cijele Biblije. Glavna svrha komentara jest

izlaganje vjerske istine. Nadalje dr. C. Tomić pojašnjava kako biblijska teologija nije

tumačenje Svetog pisma već njezin rezultat. Biblijski studij na teološkim učilištima

pripada u znanstvenu egzegezu. "Dei Verbum" toplo preporuča liturgijsko pastoralni

moment izlaganja Biblije. Tako kaže: "Iz riječi Svetog pisma crpe zdravu hranu i

sveto se osvježuju i služba riječi, tj. pastoralna propovijed, kateheza i svaka

kršćanska obuka, u kojoj liturgijska homilija treba da bude izuzetno mjesto" (DV 24). I

još: "Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu: bilo preko svete liturgije,

krcate božanskim riječima, bilo preko bogomdanih čitanja, bilo preko prikladnih

ustanova i drugih pomagala koja se u naše vrijeme s odobrenjem i brigom crkvenih

pastira posvuda hvalevrijedno šire. A neka drže na pameti da čitanje Svetog pisma

mora pratiti molitva: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, njemu

govorimo kad molimo, njega slušamo kad čitamo božanske poruke" (DV 25).749

2.1.4.5. Povijest biblijske egzegeze

Autor progovara o biblijskoj egzegezi. Kroz povijesni presjek on izlaže

egzegezu u židovstvu, u rano patrističko doba, u srednjem vijeku te u novo doba.

Biblijska egzegeza u židovstvu tumači postanak Starog zavjeta. U nastavku on

tumači duh i metodu biblijske egzegeze u židovstvu te predstavlja i dvije glavne

židovske egzegetske škole: palestinsko - babilonsku školu i aleksandrijsku židovsku

748 Pisac ovoj temi daje posebnu pozornost. ISTI, 356-364.749 Liturgijsko i privatno čitanje je korisno i potrebno. Dr. C. Tomić ukazuje da je sveta liturgija

povlašteno mjesto čitanja Biblije te još navodi homiliju, katehezu i razne metode praktičnog rada s

Biblijom. ISTI, 371-373.

352

352

školu.750 Biblijsku egzegezu u rano patrističko doba pisac oslikava tumačenjem dviju

kršćanskih škola: aleksandrijske i antiohijske. Također progovara i o ostalim istočnim

i zapadnim ocima. Srednjovjekovnu egzegezu dr. C. Tomić dijeli na rani srednji vijek

i skolastičko doba. Novo doba uključuje protestansku reformu, Tridentski sabor,

zlatno doba katoličke egzegeze i protestansku egzegezu.751

2.1.4.6.Biblija u Crkvi danas

Crkva čvrsto vjeruje da je Sveto pismo Božja riječ, utjelovljena u ljudski jezik,

zapisana u Svetom pismu radi spasenja. Prof. dr. C. Tomić kaže da je Bog

nadahnitelj i začetnik knjiga obaju zavjeta, a biblijski pisac pravi autor. Isus Krist i

njegovo otajstvo svrha su, predmet, sadržaj i punina Svetog pisma, stoga ono ima

središnje mjesto u Crkvi. Na kraju ulomka autor daje preporuku da katolički

egzegeta treba nastojati poruku spasenja prilagoditi današnjem vremenu te tumačiti

istim duhom u kojem je napisana.

2.2. Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta

Knjiga prof. dr. C. Tomića predstavlja uvod u Stari zavjet. Ona je vrlo korisna,

ne samo studentima za koje je prvotno namijenjena, već i svima ostalima koji žele

upoznati Sveto pismo. Autor koristi jednostavnu shemu pri obrađivanju pojedine

starozavjetne knjige. Tako za svaku knjigu tumači povijesne okolnosti u kojima je

nastala, raspravlja o autorstvu te o različitim nazivima knjige. Pored sadržaja knjige

pisac spominje i neke predaje koje su prethodile oblikovanju biblijskih knjiga. U

ovome radu ne prikazuju se podjele knjiga dr. C. Tomića koje su jednake podjelama

u Bibliji. Autor tumači književne vrste prisutne u pojedinim knjigama. Na kraju ulomka

o pojedinoj knjizi, on iznosi njezinu spasenjsku poruku.

U uvodnom ulomku, temeljeći se na dogmatskoj konstituciji ″Dei Verbum″, O

božanskoj objavi, dokumentu II. vatikanskog sabora, dr. C. Tomić tumači crkveni

nauk o Svetom pismu i nacrt knjige koju piše. On izlaže tajnu Svetog pisma kroz

otajstvo Isusa Krista. Na koncu uvoda autor tumači svrhu Svetog pisma752 te ju

naziva teandričkom, božanskom i ljudskom knjigom. Nakon toga on obrađuje

750 Pisac je stereotipan pa je tekst zamoran. ISTI, 374-378.751 Na kraju dr. C. Tomić tumači uporabu Biblije kod novijih zajednica: fokolarina, neokatekumena i

bazičnih zajednica. ISTI, 405-409.752 ″Njezina svrha jest da nas pouči o najvažnijim životnim pitanjima, o smislu i svrsi moga života, kako

ću postići svoje vječno blaženstvo, Biblija je Knjiga Božje objave našeg spasenja.″ C. TOMIĆ, Poruka

spasenja Svetog pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb

1983, 10.

353

353

pojedine knjige Starog zavjeta, podijelivši ih u tri dijela: povijesne knjige, mudrosne

knjige i proroke.

2.2.1. Povijesne knjige

U prvom dijelu knjige pisac obrađuje povijesne knjige: Petoknjižje, rane

proroke, povijest ljetopisca, narativne spise i knjige o Makabejcima. On naglašava

specifičan način tumačenja povijesnih događaja, a to je teološki oblik prikazivanja.

Semitskom piscu važnije je prenijeti smisao događaja nego sâm događaj, jer on

iznosi spasenjsku povijest. Nadalje prof. dr. C. Tomić tumači povijest Semita. Svaku

pojedinačnu knjigu obrađuje na sličan način koji primjenjuje u cijelom priručniku.

Nakon što protumači ime i sadržaj, autor govori o literarnoj građi knjige te na kraju

iznosi poruku spasenja svake pojedine knjige.

2.2.1.1. Petoknjižje

Petoknjižje se sastoji od pet knjiga: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski

zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon. Na početku autor govori općenito o

Petoknjižju: o imenu, sadržaju, jedinstvo i piscu knjige te o nastanku pojedine knjige.

O nastanku Petoknjižja povijesno - literarna kritika iznosi tri hipoteze: hipotezu izvora,

hipotezu fragmenata i hipotezu dopune. Dr. C. Tomić ovdje iznosi temelje kritike

Petoknjižja, kao i slabosti teorije dokumenata ili izvora te smjernice pretkoncilskih

pâpa.753 On opisuje i današnje stanje u vezi Petoknjižja te nabraja i tumači predaje o

nastanku Petoknjižja. Poruku spasenja autor vidi u Božjem obećanju i izabranju

Izraelskog naroda, sklapanju saveza s narodom i davanju zakona.

Knjigu Postanka prof. dr. C. Tomić tumači govoreći o podjeli knjige, njenom

literarnom sastavu i povijesnoj vrijednosti iznošenjem problema književnih vrsta u

prapovijesti spasenja. U knjizi biblijski autor otkriva smisao stvaranja i povijest. Pisac

kaže da je njezina nakana religijski osmisliti svijet i događaje u njemu te se ne može

uzeti kao izvor za prirodoznanstveno proučavanje. Poruka spasenja koju on navodi

temeljne su istine židovske, kršćanske i islamske religije. To je nauk o jednom Bogu.

Tumači se pojava grijeha. Put spasenja je čin slobodnog Božjeg izbora što je

potvrđeno obećanjima i savezima.

Knjigu Izlaska pisac tumači prikazujući podjelu knjige te govorom o predajama

i književnim vrstama prisutnim u knjizi.754 Izlazak, kao triptih: izbor, oslobođenje i

savez, smatra se središnjim sadržajem Starog zavjeta. Povijesno gledajući, Knjiga

753 Autor temu obrađuje vrlo pregledno i strukturirano. ISTI, 27-35.754 Na jednostavan način dr. C. Tomić prikazuje utjecaj različitih predaja na nastanak knjige. ISTI, 64.

354

354

Izlaska je religiozna povijest, pripovijedana pučki i epski. Dr. C. Tomić prenosi

današnja mišljenja o vremenu izlaska. Poruka spasenja odnosi se na Božji zakon.

Bog im se objavljuje kao Prisutni. Izlazak nije samo prošlost, već je i trajna

sadašnjost. U izlasku se vidi praslika, tip ostvarenja Božjeg spasiteljskog plana.

Za Levitski zakonik prof. dr. C. Tomić kaže da se tekst sastoji od svećeničke

predaje i da je dobro očuvan. Do danas tekst je ostao nepromijenjen, što dokazuju

ulomci nađeni u Kumranu. Ovo je prvenstveno knjiga kulta, značajna za

razumijevanje židovstva. Sadržajno se može smatrati sintetičkim prikazom žrtava,

svećenstva i židovske liturgijske prakse. Temeljno načelo ovih zakona jest svetost

Božja.

Knjigu Brojeva autor je podijelio na tri dijela: dvadeset dana na Sinaju (1,1 -

10,10), tridesetosmogodišnje putovanje kroz pustinju (10,11 - 21,35) i na moapskim

poljanama (22 - 36). Knjiga Brojeva jest 'zbornik' predajâ i raznih zakona i propisa.

Jezgra zakona dolazi iz Mojsijeva vremena. Događaji su opisani na pučki način,

epski i idealizirano. Nabrajanjem rodoslovlja biblijski pisac nastoji Izraelcima zajamčiti

jednakost njihove krvi.

Ponovljeni zakon podijeljena je na: prvi govor (1,1 - 4,40), drugi govor (4,41 -

26,19), treći govor (27,1 - 30,20) i povijesni dodatak (31 - 34).755 Autor kaže da je

knjiga nastala kroz dugo povijesno oblikovanje. Ona je usko povezana s

nacionalnom i vjerskom obnovom koju je, uz pomoć proroka Jeremije, proveo kralj

Jošija. Pisac nadalje tumači kako je knjiga Ponovljenog zakona nadasve obnovljeni

Mojsijev zakon.

2.2.1.2. Rani proroci

Najstarije povijesne knjige u hebrejskoj su Bibliji nazvane Rani proroci. Prof.

dr. C. Tomić započinje poglavlje nabrajanjem tih knjiga, a to su Jošuina knjiga, Knjiga

o Sucima, Prva i Druga knjiga o Samuelu, zatim Prva i Druga knjiga o Kraljevima i

Ruta. Knjige izlažu izraelsku povijest od osvajanja Palestine do babilonskog

zarobljeništva u VI. stoljeću pr. Kr. Autor tumači kako knjige nisu napisali proroci, već

one nose snažan proročki pečat. Biblijski pisci ne mare za 'profanu' povijest nego

pišu religioznu povijest, povijest spasenja.756

755 Pisac donosi tablicu u dva stupca gdje uspoređuje sadržaj Knjige Izlaska i Knjige Brojeva. ISTI, 81.

756 U posebnom ulomku dr. C. Tomić tumači deuteronomijsku povijest. ISTI, 88-91.

355

355

Jošua knjiga obuhvaća vrijeme od prijelaza Jordana do Jošuine smrti. Dr. C.

Tomić tumači da je knjiga nastala od raznih predaja, umetaka, dopunjavanja i

ispravaka. Ove stare dokumente sakupio je nepoznati Izraelac za vrijeme kralja

Jošije. Tumačeći povijesnu vrijednost knjige pisac napominje religioznu,

shematiziranu i epiziranu povijest. U posebnom ulomku on govori i o vremenu

zauzeća zemlje.757 Poruka je knjige: Izrael je našao svoga Boga u pustinji te mu je

postao vjeran. Jahve zbog toga počinje ispunjavati obećanje te Izrael dobiva

obećanu zemlju. Knjiga ima i duboko spasiteljsko značenje. Jošua, koji nosi isto ime

kao i Isus, postaje arhetip Isusa.

Knjigu o Sucima autor započinje tumačenjem značenja riječi sudac. Suci su,

po Bibliji, ljudi koje je postavio sâm Jahve, da izbave zajednicu iz teške situacije. Dr.

C. Tomić zapaža da knjiga sadrži mnoštvo različitih književnih vrsta kao što su

pjesma, basna, zagonetka, proroštvo, molitva, dijalog i pripovijedanje. Knjiga se

nadovezuje na Jošuu te izvješćuje o događajima od Jošijine smrti do Samuelova

rođenja. Ona daje vjernu i potpunu političku, društvenu i religioznu sliku toga

vremena. Suci se dijele na velike i male suce. Veliki suci su junaci osloboditelji,

posebno su od Boga izabrani za neko spasenjsko poslanje. To su: Otniel, Ehud,

Barak, Debora, Gideon, Jiftah i Samson. Malim sucima se ne pripisuje nikakav

spasenjski čin, biblijski autor samo spominje njihovo podrijetlo, govori o obitelji i

mjestu pokopa.

Ruta758 je mala knjiga, literarno remek - djelo, neka vrsta novele. Ime dobiva

po glavnoj junakinji Ruti, prabaki kralja Davida. Ona je Moapkinja i prihvaća Jahvu,

Boga svoje svekrve, kao svoga Boga. Autor je podijelio knjigu na pet dijelova:

predigra (Rut 1,1-6), povratak (1,7-22), Boazovo polje (2), gumno (3) i gradska vrata

(4). Imena likova su simbolična. Prema Talmudu autor knjige je Samuel.

Prva i Druga knjiga o Samuelu govore o utemeljenju izraelske monarhije do

posljednjih dana kralja Davida. Knjigu je pisac podijelio na tri djela: Samuel (1 Sam 1

- 12), Šaul (1 Sam 13 - 2 Sam 1) i David (2 - 24). Dr. C. Tomić tvrdi kako knjiga nije

nastala odjednom te da postoje njezini različiti izvori. Autor tvrdi da vjerodostojnost

knjige potvrđuje način izlaganja, pa događaje opisuje vjerno, bez prikrivanja grijeha i

slabosti kralja Davida.

757 Autor se koristi rezultatima arheoloških otkrića svoga vremena. ISTI, 99-100.758 Knjiga u hebrejskom kanonu pripada u Spise, ali Septuaginta i Vulgata povezuju je uz Knjigu o

Sucima, budući da se govori o istom vremenskom razdoblju. ISTI, 110.

356

356

Prvu i Drugu knjigu o Kraljevima pisac dijeli na: Salomonovo kraljevstvo (1 Kr

1 - 11), raskol (1 Kr 12 - 1 Kr 16), niz o Iliji ( 1 Kr 17 – 2 Kr 2), niz o Elizeju (2 Kr 3 –

13) i povijest Jude do pada Jeruzalema (2 Kr 14 - 25). Knjiga je izvorno činila jednu

cjelinu. Autor biblijske knjige služi se brojnim izvorima te događaje tumači kao Božje

zahvate.759 Ove knjige pružaju vrlo dragocjene podatke općoj svjetskoj povijesti.

2.2.1.3. Povijest ljetopisca

Ovu skupinu povijesnih knjiga čine Prva i Druga knjiga Ljetopisa, Ezra i

Nehemija. Prof. dr. C. Tomić ističe da im je zajednički biblijski pisac vjerojatno levit te

čine cjelinu. Potvrdu te tvrdnje autor nalazi u slaganju jezika, stila, ideja i teološkog

vida. Biblijski pisac dijelom ponavlja, a dijelom iznosi i svoje tumačenje povijesti.

Knjige obuhvaćaju izraelsku povijest od početaka pa do obnove židovske zajednice

nakon babilonskog zarobljeništva. Biblijski autor poziva narod na obnovu vjernosti i

očuvanje žive svijesti svog poslanja.

Prva i Druga knjiga Ljetopisa sastavljene su po dr. C. Tomiću od četiri dijela.

To su: uvod (1 Ljet 1 - 9), Davidovo kraljevstvo (10 - 29), Salomonovo kraljevstvo (2

Ljet 1 - 9) i Judejsko kraljevstvo (10 - 36). U knjizi se susreću različite literarne vrste

kao što su rodoslovlja, popisi i tumačenja. Biblijski pisac je vezan uz jeruzalemski

hram. On naglašava ulogu svećenika te je više teolog nego povjesničar. Prof. dr. C.

Tomić smatra da su Božju odluka i planovi, snaga povijesti spasenja.

Ezra i Nehemija bile su do XV. stoljeća jedna knjiga, svojevrsni nastavak

Ljetopisa. Izvori su pisani na hebrejskom i aramejskom. Memoari Ezre i Nehenije

uneseni su fragmentarno pa onemogućuju stvoriti točnu sliku njihova djelovanja.760

Knjige govore o židovskoj povijesti nakon izgnanstva u VI. stoljeću pr. Kr. Za

upoznavanje rađanja židovstva, ističe autor, važno je poznavati ovo razdoblju

obnove. Dr. C. Tomić predstavlja kronologiju četiri povratka izraelskog naroda u

domovinu te uočava da opstojnost naroda ovisi o Bogu.

2.2.1.4. Narativni spisi

Narativne knjige, knjige nade, sačinjavaju posebnu književnu vrstu i to neku

vrstu novele. To su Tobija, Judita i Estera. One su pisane hebrejskim, aramejskim i

grčkim jezikom. Autor ističe da Tobija i Judita nisu ušle ni u hebrejski, ni u

protestantski kanon. Ove knjige naglašenije nego ostale knjige očituju glavni cilj

759 U posebnim ulomcima dr. C. Tomić donosi literarni sastav, povijesnu vrijednost i kronologiju ovog

povijesnog razdoblja. ISTI, 123-127.760 Zbog toga se javljaju razne nejasnoće. ISTI, 142.

357

357

pouka što proizlazi iz povijesti. Prof. dr. C. Tomić navodi da, u vrijeme ugroženosti

izraelove vjere, ove knjige kruže tajno. One naviještaju nadu i bude nacionalnu i

religioznu svijest.

Tobija je novela koju dr. C. Tomić dijeli na: stradanje pravednih (1,1 - 3,17),

Božja pomoć (4,1 - 12,21) i Tobijina obitelj (12,1 - 14,15). On tvrdi da je knjiga biser

Biblije te kaže: ″sve je u pokretu, uzbudljivo, snažno, sve odiše svježinom i

blještavilom, jednostavnošću i ljepotom″.761 Djelo je mudrosna pouka u književnom

obliku povijesnog prikazivanja. Anonimni pisac je Galilejac te vjerojatno piše 200.

godine pr. Kr.762 Knjiga želi pokazati da Bog vodi pojedine obitelji te da on obilno

nagrađuje dobročinstva i milostinju.

Judita je napisana apokaliptičkim stilom 100. godine pr. Kr. Autor knjigu dijeli

na Holofernov vojni pohod (1 - 7) i Juditu (8 - 16). Nadalje tvrdi da je djelo napisano

izvanrednom umjetničkom snagom. U nastavku pisac izlaže kako je knjiga slobodno

prepričani povijesni događaj. Ona veliča židovsku religiju. Pisac navodi da je Judita

simbol židovskog naroda koji poput bijedne udovice dolazi u sukob s moćnim

neprijateljem. Poruka spasenja iznosi pobjedu pravog i istinitog Boga te važnost

straha Božjeg u jedne žene.763

Estera je napisana u vrijeme Makabejaca. Djelo je došlo u dvije verzije na

hebrejskom i grčkom jeziku, a grčki tekst je za dvije trećine dulji od hebrejskog. Ovdje

je po prvi puta oslikana drama Židova u poganskom svijetu. Prof. dr. C. Tomić tvrdi

da biblijski pisac, pripovijedajući kako je Bog spasio svoj narod u prošlosti, želi

održati njihovu nadu u sadašnjim nevoljama. Pisac dovodi Boga upravitelja ljudskih

zbivanja na korist i spas svoga naroda. Napominje i da su neprijatelji izabranog

naroda i neprijatelji Božji. Spominje se svjetovni blagdan Purima.

2.2.1.5. Knjige o Makabejcima

Da bi čitatelju približio te knjige prof. dr. C. Tomić tumači povijesnu pozadinu

govorom o judaizmu, helenizmu i dinastijama Ptolomejevića i Seleukovića. Prva

knjiga o Makabejcima sačuvana je samo na grčkom jeziku. U ulomku autor navodi i

kratku bilješku o Kumranskoj zajednici. Biblijski pisac je palestinski Židov iz 100.

godine pr. Kr. On iznosi događaje bez retoričke pripreme, jednostavno ali živo. Dr. C.

761 Pisac pokazuje naznake pjesništva. ISTI, 153.762 Prof. dr. C. Tomić ovo djelo naziva 'Pjesma nad pjesmama obitelji'. ISTI, 158.763 Autor donosi podatak da je otac hrvatske književnosti M. Marulić ep ″Judita″ zapravo preuzeo od

samog biblijskog djela. ISTI, 161.

358

358

Tomić kaže da je knjiga napisana u propagandne svrhe. Autor poruku spasenja

prepoznaje u govoru o Božjoj prisutnosti u povijesnim zbivanjima.

Druga knjiga o Makabejcima pisana je također na grčkom jeziku.764 Pisac

knjigu dijeli na četiri dijela: uvod (1,1 - 2,32), pobjeda židovstva (3,1 - 10,8), Judine

pobjede (10,9 - 15,40) i epilog (15,37-39). Biblijski autor je nepoznat, on se služi svim

sredstvima da pobudi maštu i osjećaje čitalaca. Prof. dr. C. Tomić naglašava da je

ova knjiga, uz Knjigu Mudrosti, najbolji svjedok židovske vjere i pobožnosti na pragu

kršćanske ere te uočava da se u njoj ogledava izlaganje o Stvoritelju svijeta.

2.2.2. Mudrosne knjige

U drugom dijelu pisac opisuje mudrosne knjige Staroga zavjeta. Najprije

obrađuje psalme. Psalmi su prihvaćeni kao knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i

sinagogama. Daljnje mudrosne knjige su: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma

nad pjesmama, Knjiga mudrosti i Knjiga Sirahova. Dr. C. Tomić navodi da se

mudrosna književnost bavi sudbinom pojedinca te ga želi poučiti i uvesti u pravu

životnu mudrost, onu koja jedina omogućuje uspjeh i životnu radost.

Autor govori o značajkama biblijskog pjesništva te tumači pjesničke ukrase

kao što su paralelizam, ritam i strofa. Židovi knjigu Psaltira nazivaju Knjiga

hvalospjeva. Oko četrdeset psalama je bez naslova, a polovinu psalama čini

Davidova zbirka. Autor približava zbirke psalama, tumači njihove književne vrste i

vanbiblijski utjecaj na njihovo postojanje. Također iznosi neke značajne teme

psalama i tumači odnos psalma i kulta.

Knjiga o Jobu je remek - djelo mudrosne književnosti, najljepše i najpotresnije

djelo u Bibliji i u svjetskoj književnosti. Prof. dr. C. Tomić sadržaj dijeli na čak osam

dijelova.765 Knjiga je lirsko - filozofski spjev u obliku dijaloga u dramatskom okviru.

Pisac je nepoznat i piše oko 400. godine pr. Kr. Zbog kontrasta između poezije i

proze, egzegeti niječu jedinstvo knjige. Ona je mudrosna, poučna i nema povijesnih

pretenzija. Autor u posebnom ulomku govori o patnji u literaturi starog Istoka.

Mudre izreke sastoje se od kratkih, sažetih misli koje izražavaju praktično

životno iskustvo te predstavljaju samu srž mudrosne književnosti. Pisac tumači da se

Salomon slavi kao začetnik ove vrste književnosti u Izraelu te da je djelo završeno u

IV. stoljeću pr. Kr. Po sadržaju i obliku opaža se utjecaj mudrosne književnosti

susjednih naroda. Knjiga iznosi starozavjetnu teologiju o Bogu i čovjeku.

764 U kodeksu A dolazi pod naslovom: ″Sažetak djela Jude Makabejca″. ISTI, 196.765 Uobičajeno se Job dijeli na pet ulomaka. ISTI, 242-247.

359

359

Propovjednik jedna je od najtežih i najznačajnijih knjiga Starog zavjeta. Pisca

nazivaju ″židovskim Kafkom, samotnim buntovnikom i tjeskobnim egzistencijalistom.

″766 Prof. dr. C. Tomić knjigu dijeli na: proslov (1,1-11), ispraznost (1,12 - 4,16),

bogobojaznost (4,17 - 7,29), mudrost (8,1 - 12,18) i zaglavak (12,9-14). Ona je

mješavina proze i poezije. Iako se pisac predstavlja u različitim ulogama, većina

egzegeta zastupa jedinstvo djela.

Pjesma nad pjesmama po židovskoj i kršćanskoj predaji opjevava ljubav Boga

- Krista, prema svome narodu – Crkvi.767 No to je alegorijsko – mistično tumačenje

koje nije, ističe autor, u skladu s literarnim smislom biblijske knjige. Tekst ističe moć

erosa i važnost braka. Pisac spominje različita mišljenja o sadržaju, književnim

vrstama i tumačenjima knjige.

Knjiga Mudrosti najmlađa je knjiga Staroga zavjeta, nastala 50. godine pr. Kr.

Mudrost se u knjizi promatra kao moralna i objektivna krepost. Knjigu je napisao

autor koji se predstavlja kao davni Salomon. Ona je namijenjena Židovima u

dijaspori, ali i poganima.

Knjiga Sirahova, nastala je u II. stoljeću pr. Kr. Nijedna knjiga ne varira u

naslovu kao ova.768 Autor progovara o povijesti i kanonicitetu teksta. Izuzev proročkih

knjiga, to je jedina knjiga koja nosi naziv svoga autora. Kršćanska liturgija je, osim

Psalama, najviše upotrebljava.

2.2.3. Proroci

Proročke knjige pisac istražuje u trećem dijelu. Najprije pojašnjava povijesni

kontekst u kojem su izraelski proroci živjeli i djelovali. Dr. C. Tomić tvrdi da prorok u

biblijskom smislu jest od Boga pozvani glasnik. Tumači narav proroštva i poruku

spasenja kod proroka.769 U posebnom ulomku govori o prorocima u Novom zavjetu.

2.2.3.1. Veliki proroci

U skupinu velikih proroka svrstavaju se Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Dr. C.

Tomić navodi da su oni tako nazvani ne po važnosti, nego po opsegu knjiga. Ove

knjige imaju svoju dugu povijest nastanka i sastavljene su od različitih elemenata.

Autor napominje da su proroci idejni vođe teokracije, čuvari Saveza i graditelji

766 Autor se koristi vrlo životopisnim slikama. ISTI, 263.767 Zbog toga dr. C. Tomić Pjesmu nad pjesmama naziva krunom Svetog pisma. ISTI, 274. 768 U uvodnom ulomku pisac donosi čak šest različitih naziva ove knjige. ISTI, 295.769 Autor vrlo detaljno tumači ovu tematiku što otežava sadržajni slijed. ISTI, 317-342.

360

360

budućnosti. Oni od VIII. do IV. stoljeća pr. Kr. prate tešku povijest Izraela, no unatoč

svim nedaćama ostaju optimisti.

Izaija je glasnik Božje svetosti. Prof. dr. C. Tomić napominje da je ovo

najpoznatija proročka knjiga, biser Biblije i da pripada među klasike svjetske

književnosti. Autor knjigu dijeli prema sudu na: Knjigu prijetnji (1 - 39) i Knjigu utjehe

(40 - 66). On spominje tri različita biblijska autora te prilike vremena u kojem su

živjeli. Protoizaija (1 - 39), donosi proroštvo o Božjoj svetosti i Mesiji. Poruka

Deuteroizaije (40 – 55) jest utjeha naroda i navještaj novog izlaska te proročki

mesijanizam, navještaj Sluge Jahvina. Pisac govori da Tritoizaija (56 – 66) progovara

o Božjoj svetosti, zajednici spasenja i novom stvaranju.

Jeremija je knjiga o glasniku Božje ljubavi, koja vrlo detaljno opisuje vrijeme i

život proroka.770 Ona je stilski jednostavna i nema ukrasa. Jeremija je prorok

duhovnog života. Autor dijeli sadržaj na: poziv i poslanje proroka (1), proroštva protiv

Jude i Jeruzalema (2 - 29), Knjiga utjehe (30 - 33), muka Jeremije (34 - 45) i

proroštva protiv naroda (46 - 51). Bog je ljubav i to je osnovna poruka spasenja koju

prof. dr. C. Tomić ovdje ističe. Tužaljke su izvorno bez naslova i sastoje se od pet

elegijskih pjesama koje opjevavaju tragediju Judeje i hrama te bijedu odvedenih u

izgnanstvo. Tako je sadržaj knjige autor podijelio na pet pjesama: pustoš ljubavi,

Jahve je to učinio, čovjek patnik, jadnici i dugo odsutan. Prve četiri pjesme su u

obliku nadgrobnica, a peta je pučka tužaljka. Religiozna poruka glasi: oni koji su

preživjeli katastrofu, ispravno prosuđuju veliko iskušenje. Baruh je biser - knjiga

Svetoga pisma. Ime znači blagoslovljen. On je pratitelj proroka Jeremije, a biblijski

pisac vjerojatno živi u makabejsko doba. Dr. C. Tomić tvrdi da u molitvi izgnanika

stoji ispit savjesti grijeha nacije, dok u pohvali mudrosti vidi najavu utjelovljene

mudrosti, Krista. Pismo Jeremije proroka u boljim rukopisima Septuaginte dolazi kao

knjiga iza Tužaljki, dok u ostalim rukopisima dolazi kao zadnje poglavlje knjige

proroka Baruha.

Ezekiel je stilski jednostavna knjiga te kao što autor kaže, spaja poeziju i

prozu, proroštva s apokalipsom, vlastito iskustvo i povijest. Ezekiel je prorok Božje

pravde i ljubavi. Pisac tumači život i vrijeme proroka te u zasebnom ulomku promatra

Ezekiela kao svećeničku pojavu. Dr. C. Tomić sadržaj dijeli na: prorok suda (1 - 24),

proroštva protiv poganskih naroda (25 - 32), prorok spasenja (33 - 48). Knjiga se

770 Pisac stavlja naglasak na dosadno opisivanje vremena i života proroka. ISTI, 366-374.

361

361

predstavlja kao ″djelo jednoga genija″.771 Nakon tumačenja stila i jezika te postanka

knjige, pisac iznosi njezinu spasenjsku poruku.

Daniel je knjiga o nadi. Prof. dr. C. Tomić pretpostavlja da ga masoretski tekst,

za razliku od Septuaginte i Vulgate, ne stavlja među proroke jer nije prorok, već

vidjelac. U posebnom ulomku autor tumači pitanje trojezičnosti teksta. On knjigu dijeli

na biografski (1 - 6), apokaliptički dio (7 - 12) i dodatak (13 - 14). Pisac vrlo detaljno

tumači problem autorstva i vremena nastanka knjige koja potiče na nadu i vjeru u

Jahvu, jer u njemu je spasenje naroda.

2.2.3.2. Mali proroci

Knjiga dvanaestorice proroka zove se zbirka dvanaest proročkih spisa. Autor

navodi da je zbirka nastala kroz dugu povijest. Knjige malih proroka su Hošea, Joel,

Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija.

Hošea je knjiga o proroku Božje ljubavi. Nakon kratkog uvoda o proroku i

njegovu vremenu, autor progovara o prorokovom križu772. U obliku bilješke postavlja

tri pitanja: stvarnost Hošeine ženidbe, moralni karakter djevojke pri ženidbi te

identitet otkupljene ropkinje. Dr. C. Tomić tumači podrijetlo i autentičnost knjige te u

njoj pronalazi Božju ljubav prema nevjernom narodu.

Joel je knjiga o proroku pokore i Duha Božjeg. Egzegete ga smještaju u

vrijeme nakon izgnanstva. Prof. dr. C. Tomić uočava da je stil lijep i ritmičan te da se

koriste mnoge usporedbe i metafore, paralelizmi i kontrasti. Amos je knjiga o proroku

društvene pravde, prvom i najstarijem proroku. On je pastir iz Tekoe te djeluje u

Samariji u VIII. stoljeću pr. Kr., a, izlažući se teškim društvenim i religioznim

prilikama, oštro i neposredno poručuje narodu da je Jahve Stvoritelj i Gospodar

svega.773 Sadržaj je podijeljen na: naslov (1,1), uvod (1,2), riječi Amosa (1,3 - 6,14),

viđenja (7,1 - 9,10) i zaključak (9,11-15). Nakon izlaganja o vremenu nastanka i stilu

knjige, pisac tumači kako knjiga potiče na vjeru u pravednog Boga.

Obadija je zaseban prorok.774 Knjigu je dr. C. Tomić podijelio na proroštvo (1 -

14) i apokalipsu (15 - 21). On objašnjava da je stil zgusnut, tvrd ali ipak pjesnički i živ

771 Autor uočava Ezekielovu konkretnost i jednostavnost. ISTI, 397.772 Prorokov križ je loša društveno - religiozna situacija i osobna životna obiteljska drama. ISTI, 424-

426.773 Velika količina povijesnih podataka koju prof. dr. C. Tomić donosi nepotrebno opterećuje i otežava

čitanje knjige. ISTI, 418.774 Pripisuje mu se najkraća knjiga u Starom zavjetu, svega 21 redak. ISTI, 463.

362

362

te da je posrijedi proroštvo i apokalipsa. Prorok Jona sadrži sveopće spasenje.775

Autor dijeli knjigu na dva poslanja: bijeg proroka (1,1 - 2,11) i Jona izvršava Božji

nalog (3,1 - 4,11). U ulomku o književnoj vrsti djela iznosi razloge za i protiv

povijesnosti knjige. Bog želi spasenje svih ljudi.

Mihej naviješta Mesijin dolazak. Autor tumači kako u doba velikih društvenih

nepravdi Mihej naviješta čas milosrđa i oproštenja. On se predstavlja kao učitelj

duhovnog života. Nakon što je iznio djelovanje proroka i karakteristike njegovog

vremena, autor donosi sadržaj podijeljen na: sud Izraelu i Judi (1,2 - 2,13), Sion

središte spasenja (3,1 - 5,14) i sud protiv Izraela i obnova (6,1 - 7,20). Nahum je

knjiga o pjesniku – proroku Božje pobjede koji naviješta Božji sud. Habakuk je knjiga

o proroku Božje tajnovitosti. Dr. C. Tomić ističe da se ništa ne zna ni o njegovu

podrijetlu, ni o životu. Dalje pisac nastavlja kako stil pokazuje da se prorok

nadahnjuje na liturgijskim tekstovima. Autor promišlja o pitanju Božjeg vodstva.

Odgovor nalazi u poruci: moj će pravednik živjeti od vjere.

Sefanija776 je navjestitelj Jahvina dolaska te u svojoj knjizi poručuje da je

Jahve pravedan Bog. Govori o danu Jahvinu, 'ostatku', duhovnom siromaštvu i

grijehu. Hagaj je prorok obnove. Stil knjige je jednostavan, a krije snagu i napetost.

Dr. C. Tomić ističe da knjiga naglašava mesijansku nadu. Zaharija je knjiga o

proroku mesijanskih dana. Pisac navodi da Zaharija sav ugled posvećuje obnovi

hrama. Dr. C. Tomić kod Protozaharije (1 - 8) uočava govor o Jahvinoj svetosti,

teologiji kulta i mesijanizmu. Nadalje autor kod Deuterozaharije (9 - 14) ističe

dolazak kralja iz kuće Davidove. Malahija je knjiga o proroku novog bogoslužja. Ovo

je djelo jednog biblijskog autora, jezik je čist i bez arameizama. Govori i o obnovi

ženidbenih zavjeta te o uredbi desetine.

Dr. C. Tomić iznosi kronološku tablicu i navodi bogati izbor literature. U izboru

literature spomenuo je i mnoge priručnike, djela i ostala priručna sredstva koja su

pisana na hrvatskom i drugim jezicima.

3. BIBLIJSKO – TEOLOŠKI REZULTATI

Prije početka samog tumačenja biblijsko – teoloških rezultata, iznesene su

teške okolnosti djelovanja prof. dr. C. Tomića kao i crkveni dokumenti kojima se on

775 Razlikuje se od drugih proročkih knjiga po tome što ne sadrži ni proroštva ni opomene, već povijest

neposlušnog proroka koji se najprije otima proročkoj misiji a zatim žali zbog uspjeha svoje misije. ISTI,

470.776 Autor donosi zanimljivi podatak da je Sefanija prvi prorok nakon Izaije koji javno nastupa. ISTI, 437.

363

363

koristi. U posebnom poglavlju predstavljen je njegov pristup Bibliji. Knjige su mu pune

arheološke, etnografske i povijesne građe, tako da su povijesni događaji zablistali u

potpunosti. Pri obradi određene teme pisac iznosi i mišljenja mnogih tada aktualnih

tumačenja Biblije, tako da se čitatelj može upoznati kako s povijesnim, tako i sa

kritičkim dimenzijama pojedine knjige. Autor upozorava čitatelja da su ove knjige

samo sredstvo i pomoć za osobni rad sa Svetim pismom. One nikako nisu skup

konačnih spoznaja ili nadomjestak za nj. Na koncu dolazi njegov govor o povijesti

spasenja, a ovdje postaje jasnije zašto ga pojedini autori nazivaju 'egzegetom

spasenjske povijesti'.

3.1. Okolnosti djelovanja

U Hrvatskoj se početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, nakon duge

nametnute šutnje Crkve uzrokovane totalitarnim komunističkim režimom, otvorila

mogućnost da Crkva javno progovori barem putem pisane riječi. Dr. C. Tomić

prihvatio se izazova te je širokom krugu čitatelja počeo približavati Sveto pismo.777

Ključne smjernice pri radu su mu enciklika "Divino Afflante Spiritu" pape Pija XII.,

objavljena 1943. godine i značajan tekst biblijske komisije za tumačenje prvih

poglavlja Knjige Postanka (1 – 11), objavljen 1948. godine. Ti crkveni dokumenti dali

su poleta i maha katoličkim bibličarima za dublje i sveobuhvatnije proučavanje Biblije.

Dr. C. Tomić čitao je pismenu ostavštinu velikog mučenika vjere blaženog kardinala

A. Stepinca te je u njemu prepoznao velikog zaljubljenika u Sveto pismo. Također

proučava ostavštinu crkvenih otaca, učiteljstva Crkve i crkvenih sabora. Posebnu

važnost daje II. vatikanskom saboru. Kao potvrda za uspješan rad te poticaj za daljnji

nastavak rada, počele su dr. C. Tomiću stizati pohvale sa svih strana. Tako

blagopokojni kardinal F. Kuharić piše da on ″otvara čitateljima vrata u svetu povijest

Božjeg razgovora s ljudima te da je knjigama obogatio našu religioznu kulturu, koja

će čitateljima pomoći u razumijevanju svete povijesti."778

Dvije temeljne knjige, odražavaju njegov profesorat na Visokoj bogoslovnoj

školi u Splitu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i na Filozofsko - teološkom

institutu Družbe Isusove u Zagrebu. To su ″Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo″ i

777 Usp. LJ. MARAČIĆ, Uvodne misli, u: Spe gaudentes. U nadi radosni: zbornik u povodu 80.

rođendana fra Celestina Tomića, uredio Ljudevit Maračić, Provincijalat hrvatskih franjevaca

konventualaca, Zagreb 1997, 5-6.778 F. KUHARIĆ, Riječ zahvale, ISTI, 8.

364

364

″Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta.″779 Tomićeve knjige ističu se po

širokom znanju i temeljnom poznavanju svakovrsne biblijske problematike. No, čini

se da u njegovim knjigama ima odveć podataka i pojedinosti te da su pojedini

dijelovi zamorni i stereotipni. No gledano u cjelini, njegove su knjige razumljive,

poučne i zanimljive. Knjiga ″Pristup k Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo″ jest najbolje

napisani uvod u današnje biblijske znanosti. Ona govori tako opsežno i temeljito o

bitnim pitanjima za ispravno razumijevanje Svetog pisma, da se ne radi samo o

upoznavanju čitatelja s biblijskom problematikom, već čitatelja neposredno uvodi u

samu bit hermeneutike. Samo putem tako temeljitih znanstvenih objašnjenja

nastanka Svetog pisma i biblijskog autora, može se doći do njezina boljeg

razumijevanja. U njegovim knjigama današnji kritični čovjek može prepoznati Sveto

pismo kao nadahnutu knjigu, onu gdje Bog po čovjeku govori čovjeku.

3.2. Pristup Bibliji

Potaknut dokumentom II. vatikanskog sabora ″Dei Verbum″, dr. C. Tomić

iznosi glavnu smjernicu svoga biblijskog izričaja, a to je – ostati vjeran onome što je

Bog htio priopćiti čovjeku po Bibliji. On smatra da svaki kršćanin mora biti sluga Riječi

te da se u Bibliju ne smije unositi vlastita mudrost, filozofija, teologija, nazori, privatna

egzegeza. Dr. C. Tomić u potpunosti pristupa Bibliji u duhu II. vatikanskog sabora. U

njegovom radu mogu se prepoznati tri pristupa Bibliji: on joj pristupa kristološki,

pneumatološki i eklezijalno. Stari i Novi zavjet su jedna knjiga i ta knjiga jest Isus

Krist. Sveto pismo je nastalo po Duhu Svetom i može se shvatiti samo u istom Duhu.

Biblija je blago, miraz Crkve. Ona čini Crkvu i Crkva čini nju te Crkva jedina može

spasenjski tumačiti Bibliju. Stoga je prof. dr. Tomić nastojao vrednovati predaju Crkve

u tumačenju Svetog pisma. Biblijsku poruku iznosi homiletski, oslanjajući se na

mišljenja uvaženih bibličara i teologa, posebno na nauk crkvenog učiteljstva te na

smjernice pâpa i crkvenih kongregacija.780

Dr. C. Tomić je svjestan činjenice kako biblijska znanost nije iscrpila sve

bogatstvo poruke, ali on ostaje savjestan i marljiv u svome radu. Studijem povijesne,

kritičke, horizontalne dimenzije, autor nastoji pomoći čitatelju u shvaćanju vertikalne,

duhovne, božanske dimenzije u pojedinoj biblijskoj knjizi. Pri obradi pojedine knjige

pisac spominje relevantne i aktualne bibličare. On upozorava čitatelja da su ove

779 Usp. B. DUDA, Blagdan Riječi, ISTI, 14. 780 Usp. C. Tomić, Poslužitelj Riječi, ISTI , 9-13.

365

365

knjige samo sredstvo i pomoć za osobni rad sa Svetim pismom te nikako nisu skup

konačnih spoznaja ili nadomjestak Svetog pisma.

3.3. Povijest spasenja

Biblija je knjiga koja uvodi u povijest Božjeg nauma. Spasenjsku povijest dr. C.

Tomić je opisao vrlo jednostavno. Najbolji izraz koji opisuje njegovo životno

djelovanje je egzegeta spasenjske povijesti. Spasenjska povijest počela je sa

stvaranjem te ima vrhunac u Kristovom spasenjskom događaju. Ona se razlikuje od

svjetovne povijesti po svojoj poruci, što je autor snažno istakao u svojim knjigama. Ta

povijest nisu samo događaji već cijela teologija spasenjske povijesti, one koja odgaja

čovjeka. To je povijest koja uči živjeti i koja vodi k Bogu.

Spasenjska povijest je stvarnost, ne filozofija. Izabrani narod je otišao iz

Egipta, zemlje zarobljeništva, u obećanu zemlju. To se dogodilo u određenom

vremenu, na određenom putu i na određeni način. Sve je to dio židovske povijesti,

povijesti u kojoj je proročka riječ izrasla u vjersku poruku. To nisu bili samo povijesni

trenuci već Božji događaji. Tek su po proročkoj riječi spomenuti događaji postali

spasenjska povijest. Sveto pismo se otkriva u svojoj vjerskoj poruci. U njegovim je

knjigama toliko arheološke, etnografske i povijesne građe, da su povijesni događaji

zablistali u potpunosti, a čime njegove knjige i bogato obavještavaju. On je snažno

istaknuo aktualizaciju spasenjske poruke za današnje vrijeme. Zbog spoznaja koje

posjeduju, njegove knjige ujedno oblikuju čitatelja.781

On poziva u područje Božje povijesti spasenja kako, u sadašnjem vremenu,

ne bismo zatajili sa svojim udjelom u ostvarivanju Božjeg plana. Iz onoga što se

dogodilo u svetoj povijesti spasenja, Bog želi da se otkrije ostvareno te se tako

procijene događaji sadašnjeg vremena. Nasljedujući velike likove stare povijesti

svako vrijeme stvara i surađuje s Bogom.

4. ZAKLJUČAK

Prof. dr. C. Tomić imao je dobru volju pomoći vjernicima da bolje shvate,

uzljube i zavole Bibliju te da im ona postane bitan dio svakodnevice. Autor ni je imao

namjeru ovim tumačenjima nadomjestiti čitanje i razmatranje biblijskog teksta, već je

želio da ova tumačenja budu pomagalo za lakše i plodonosnije čitanje Svetog pisma.

Mnogi su zahvaljujući trudu i zalaganju dr. C. Tomića, ne samo upoznali, već i

zavoljeli Bibliju.

781 Usp. F. ROZMAN, Ekseget odrešenjske zgodovine, ISTI, 20-24.

366

366

Ovdje su predstavljena dva priručnika za rad sa studentima prof. dr. C.

Tomića. To su "Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo" i "Poruka spasenja Svetog

pisma Starog zavjeta". Priručnici služe kao uvod u Bibliju. Oni žele približiti Sveto

pismo, olakšati čitanje i shvaćanje biblijske spasenjske poruke.

U priručniku ″Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo″, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1986, prof. dr. C. Tomić opsežno i temeljito

progovara o temeljnim pitanjima važnim za ispravno razumijevanje Svetoga pisma.

Pisanje temelji na najnovijim znanstvenim dostignućima iz egzegeze, povijesti,

arheologije i zemljopisa. Pisac proučava ostavštinu crkvenih otaca, učiteljstva Crkve

i crkvenih sabora te posebnu važnost daje enciklikama velikih biblijskih pâpa. Svoje

učenje posebno gradi na II. vatikanskom saboru.

Priručnik ″Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta″, Provincijalat

hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983, predstavlja pravi uvod u Stari

zavjet. Autor koristi jednostavnu shemu pri obrađivanju pojedine starozavjetne knjige.

Tako za svaku knjigu tumači povijesne okolnosti u kojima je nastala, raspravlja o

autorstvu te o različitim nazivima knjige. Pored sadržaja knjige pisac govori i o

predajama koje su prethodile oblikovanju biblijskih knjiga te iznosi spasenjsku poruku

svake pojedine knjige. Dr. C. Tomić pronikao je u dubine biblijske poruke, ovladao je

biblijskim gradivom. Svi rezultati su tako samostalno, promišljeno i usklađeno

napisani da je knjiga u svojoj cjelovitosti izvorna.

Iako tumači jednostavnim jezikom i stilom, sadržaj je pun novih znanja te se

čitatelj upoznajući te knjige neobično obogaćuje. Pisac u ovim knjigama stalno

uvažava i provodi temeljno načelo pristupa Bibliji: Biblija je živa Božja riječ, riječ koja

može i želi biti nadahnuće za ovo vrijeme. Treba je stalno ponavljati i aktualizirati.

Njegovo pripovijedanje je izvanredno lako, živahno i privlačno. Iako tumači

jednostavnim jezikom i stilom, sadržaj je pun novih znanja te se čitatelj otkrivajući te

knjige neobično obogaćuje. Čak i one stvari koje su u znanosti različito shvaćene zna

jednostavno, jasno i privlačno ispričati. Dr. Tomić svjesno izbjegava učenjački stil pa

stoga njegove knjige može čitati svatko. Takvo izlaganje i tumačenje biblijskih tema

najveće je jamstvo da će knjiga zainteresirati širi krug ljudi.

Prof. dr. Celestin Tomić je inače obogatio Crkvu u Hrvata nizom djela koja su

plod njegova poniznog poniranja u Božju riječ. On je cijelim bićem u Svetom pismu

te je ono proželo njegove misli i njegovo vrijeme kako bi vjerom Crkve čitao, tumačio

367

367

i otkrivao neiscrpno bogatstvo Božje objave. Iz tih djela zrače njegova vjera,

pobožnost i uronjenost u povijest spasenja.

KORIŠTENA LITERATURA

GRABNER-HAIDER, Anton, Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1997.

Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 42003.

Spe gaudentes. U nadi radosni: zbornik u povodu 80. rođendana fra Celestina

Tomića, uredio Ljudevit Maračić, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca,

Zagreb 1997.

TOMIĆ, Celestin, Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo, Provincijalat hrvatskih

franjevaca konventualaca, Zagreb 1986.

368

368

TOMIĆ, Celestin, Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Provincijalat

hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983.

SADRŽAJ

1. UVOD…..................................................................................……………...2

1.1. Metodologija rada ….….……………………………………………..2

1.2. Životni put prof. dr. Celestina Tomića.….…………………………..3

1.3. Izbor knjiga prof. dr. Celestina Tomića..…..………………………..5

2. PRIRUČNICI……………………………................….....................……........7

2.1. Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo…..….…………………….7

2.1.1. Nadahnuće…………………………………………………….8

369

369

2.1.1.1. Objava i nadahnuće……………………….……….9

2.1.1.2. Biblija je Božja riječ………………...………….…...9

2.1.1.3. Crkva razmišlja nad otajstvom Biblije......………10

2.1.1.4. Opseg i kriterij nadahnuća…………….…………11

2.1.1.5. Istina Biblije i eklezijalnost nadahnuća………….11

2.1.2. Kanon…………….………………………….………….…….13

2.1.2.1. Kanon i odnos kanon – crkveno učiteljstvo….…13

2.1.2.2. Kanon u židovskoj i apostolskoj predaji…..…….14

2.1.2.3. Apokrifi…………………………………..…….……15

2.1.3. Povijest i kritika teksta.………………………….…………...16

2.1.3.1. Kritika teksta i povijest izvornog teksta…..……..16

2.1.3.2. Prijevodi Biblije…………………...……...………..17

2.1.4. Biblijska hermeneutika………………………………………18

2.1.4.1. Hermeneutski problem danas……..…………….18

2.1.4.2. Biblijski smisao, noematika………..……………..19

2.1.4.3. Tumačenje Biblije, heuristika……….…….……...19

2.1.4.4. Praktična primjena Biblije, proforistika….………20

2.1.4.5. Povijest biblijske egzegeze………………………21

2.1.4.6. Biblija u Crkvi danas…………….………………..21

2.2. Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, ....………..…….22

2.2.1. Povijesne knjige……………………………...………………23

2.2.1.1. Petoknjižje……………………...………………….23

2.2.1.2. Rani proroci……………………..…………………25

2.2.1.3. Povijest ljetopisca………………………..………..27

2.2.1.4. Narativni spisi……………………….….………….28

370

370

2.2.1.5. Knjige o Makabejcima………...……..…….……..29

2.2.2. Mudrosne knjige…………………………………..………….30

2.2.3. Proroci………...……………………………………..………..32

2.2.3.1. Veliki proroci………………………………….……32

2.2.3.2. Mali proroci…………………………………..…….34

3. BIBLIJSKO - TEOLOŠKI REZULTATI...........................................…….…36

3.1. Okolnosti djelovanja………………………………………..……….36

3.2. Pristup Bibliji……………………………………………..…………..38

3.3. Povijest spasenja……………………………………………………39

4. ZAKLJUČAK…………….……………………………...………………………40

KORIŠTENA LITERATURA...........................................……………...............42

SADRŽAJ…........................................................................................……….43

371

371