SADRŽAJ

SADRŽAJ

SAŽETAK NA BOSANSKOM JEZIKU

SAŽETAK NA ENGLESKOM JEZIKU

SAŽETAK NA ARAPSKOM JEZIKU

UVOD _______________________________________________________ 6

1. POGLED ISLAMA NA SVIJET OKO SEBE ____________________ 8

1.1. Pojmovi „dar el-harba“, „dar el-islama“ i „dar el-ahda“ __________ 12

2. POJAM I ZNAČAJ HIDžRE U ISLAMSKOM UČENJU _________ 16

2.1. Šerijatsko-pravni status hidžre u neislamske zemlje _____________ 20

2.2. Osvrt na hidžru Bošnjaka nakon Habsburške okupacije BiH______ 25

2.3. Šerijatsko-pravni status uzimanja državljanstva neislamske

zemlje____________________________________________________ 30

3. POJAM POLITIČKOGA AZILA ______________________________ 41

3.1. Historijat političkog azila _____________________________________ 42

3.2. Šerijatsko-pravni status političkog azila ________________________ 43

ZAKLJUČAK _________________________________________________ 46

LITERATURA ________________________________________________ 48

SAŽETAK

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

Univerzitet u Bihaću

Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Diplomski rad

Tema: ''Hidžra i politički azil – islamski stav''

Student: Meho Zenković

Mentor: prof. dr. Sulejman Topoljak

Bihać, 2011. godine.

Tema koju ovaj rad obrađuje jeste: Hidžra i političi azil – islamski stav. Ona istražuje

stav islama po pitanju hidžre muslimana u neislamske zemlje te uzimanja njihovog

državljanstva i azila. Ova tema je izuzetno aktuelna u našoj savremenosti zbog trenutne

društvene situacije i velikog broja muslimana koji prije svega žive privremeno ili trajno u

kršćanskim zemljama Zapadnog svijeta ili pak drugim neislamskim zemljama.

Rad obuhvata slijedeće dijelove: uvod, prvo poglavlje (o pogledu islama na svijet oko

sebe), drugo poglavlje (o hidžri), treće poglavlje (o političkom azilu) i zaključak. Uvod rada

donosi kratak osvrt na važnost tematike koja se obrađuje u radu, predmet i ciljeve istraživanja

te primjenjene metode naučnog istraživanja. U prvom dijelu rada obrađuje se pogled islama

kao univerzalnog modela društvenog života na svijet koji nas okružuje, te su pojašnjeni

ključni pojmovi klasične podjele svijeta u islamskom učenju, a to su pojmovi: dar el-harba,

dar el-islama i dar el-ahda. Drugi dio rada posvećen je šerijatsko-pravnom statusu hidžre

muslimana u neislamske zemlje te uzimanja državljanstva tih zemalja. Navedena su

mišljenja učenjaka te izvršeno preferiranje na osnovu jačine dokaza. Treći dio rada sadrži

osvrt na pojam i historijat političkog azila te šerijatsko-pravni status uzimanja azila

muslimana od nadležnih organa u neislamskim zemljama.

Zaključak donosi osvrt na najbitnija ishodišta i zapažanja iz rada, uz dodatno

pojašnjenje preferiranih stavova.

2

SUMMARY

Islamic Community in Bosnia and Herzegovina

University of Bihać

Islamic Pedagogical Faculty in Bihać

Diploma paper

Title: View of Islam on Hijra and political asylum

Student: Meho Zenković

Mentor: Sulejman Topoljak, Ph. D.

Bihać, 2011.

Theme of this diploma paper is: View of Islam on Hijra and political asylum. This

theme researches the question of Muslim emigration to non-Muslim countries and the

question of taking their citizenship and asylum. It is very important in our contemporariness

because of the current social situation and large number of Muslims who live in the Western

Christian countries or other non-Muslim countries.

Paper is divided into following sections: introduction, first chapter (includes view of

Islam on the surrounding world), second chapter (about Hijra), third chapter (about political

asylum) and conclusion. Introduction contains brief reflection on the importance of the topic,

research subject, aims and applied scientific research methods.

First chapter includes view of Islam as a universal model of social life on the

surrounding world, and elaboration of key terms of classical world division in Islam: dar al-

harb, dar al-islam and dar al-ahd. Second chapter includes status of Muslim emigration to

non-Muslim world and acceptance of their citizenship in Islamic law. Opinions of scholars

stated and preferred view is determined based upon the evidence validity.

Third chapter contains reflection of the term and history of political asylum and

Islamic law status of Muslims accepting asylum in non-Muslim countries.

Conclusion reflects on important results and outcomes of this diploma paper.

3

4

ملخص

والهرسك البوسنة في اإلسالمية الجمعيةبيهاتش جامعةبيهاتش في اإلسالمية التربية الكلية

التخرج بحث

البحث: موضوعالمؤلف:

المشرف: م. 2010 بيهاتش،

5

U V O D

يمحالر نمحالر الله مسب

هآل لىعو دمحم انولسر لىع مالالسو ةالالصو ينمالعال بر لله دمحالينعمجأ هبحصو

E'uzu bi-llahi mine-š-šejtani-r-radžim Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Sva zahvala i slava pripadaju samo Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salawat

i selam na našeg prvaka, miljenika Muhammeda, a.s., Allahova poslanika, i na njegovu časnu

porodicu, njegove vjerne drugove - ashabe, njegov ummet - sljedbenike koji su čuvali i

sačuvali našu vjeru, našu tradiciju i običaje diljem islamskog svijeta, pa i na ovim prostorima

gdje mi živimo., te na svakoga onoga ko ga odano slijedi. Neka je Allahov rahmet na naše

uzorite bosanske šehide i sve šehide ummeta.

Islam nije samo vjera obredoslovlja, namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je

zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Ovaj sistem

podrazumijeva praktične organizacije ljudskog života koje uključuju etičku osnovu na kojoj

počiva društveni poredak, političko i ekonomsko uređenje. Taj islamski sistem je

sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog života i različite čovjekove

iskonske potrebe i njegove razne aktivnosti. Islam nije ograničen samo na to da bude vodič

na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Islamski sistem

života nije privremeni sistem koji pripada samo jednom historijskom razdoblju, niti je to

lokalni sistem ustanovljen samo za jednu generaciju i sredinu. On je, ustvari, temeljni sistem

određen od strane Allaha, dž.š., za dinamični ljudski život.

Islamski svijet već duže vrijeme proživljava dekadencu koja je zahvatila brojne sfere

života. Nažalost, gorka je istina da su muslimani danas zaostali u ekonomskom, naučnom,

tehnološkom, industrijskom, političkom, obrazovnom i mnogim drugim životnim aspektima.

To je, neminovno, rezultiralo zaostajanjem i na vjerskom planu. Postavljaju se mnogobrojna

pitanja zbog teškog položaja muslimanskog ummeta, od kojih su neka: Šta je mogući razlog

dekadence koja je zahvatila islamski svijet i koja traje već nekoliko stoljeća? Zbog čega su

6

muslimani u prvim stoljećima islama bili napredni i progresivni? Da li je moguće da današnji

muslimani izađu iz krize u koju zapali? Kojim putem ići da bi se stanje popravilo?

Jedna od savremenih muslimanskih dilema jeste svakako pitanje boravka muslimana u

nemuslimanskim zemljama, uzimanje državljanstva kao i azila u okvirima njihovih

zakonodavstava te pitanje participacije u politici. Ovaj skromni rad pokušava da pruži bar

neke odgovore i rasvjetli ovu u savremenom dobu iznimno bitnu tematiku.

Cilj i zadaci ovog istraživanja jesu analiza statusa boravka muslimana u

nemuslimanskim zemljama te uzimanja azila i državljanstva tih zemalja. Islam kao

univerzalni koncept života nudi rješenja za sva pitanja i probleme čovječanstva sve do

Sudnjeg dana, pa tako daje svoje odgovore i na polju savremene fikhske problematike.

Prilikom izrade rada, korištene su sljedeće metode: metoda teorijske analize,

deskriptivne metode i kauzalna analiza.

O navedenoj temi je na bosanskom jeziku dostupna oskudna literatura, te je svega

nekoliko knjiga objavljeno koje se direktno dotiču problematike rada. Tu prije svega ističemo

djelo eminentnog prof. dr. Sulejmana Topoljaka Savremena fikhska pitanja.

Ovom prilikom bih se zahvalio svome mentoru prof. dr. Sulejmanu Topoljaku, te

uvaženim članovima komisije, koji su svojim savjetima i prijedlozima pomogli da ovaj rad

ugleda svijetlo dana. Također, zahvalio bih se i Islamskom pedagoškom fakultetu na pomoći i

saradnji tokom studiranja.

7

1. POGLED ISLAMA NA SVIJET OKO SEBE

Allah1 je stvorio ljude da Ga spoznaju kroz posmatranje samih sebe i kroz

posmatranje ogromnog kosmosa na čijoj zemlji i pod čijim nebom žive. Zapravo, Allah je

stvorio ovaj svijet, i primitivni i viši, da bi Ga ljudi spoznali kroz Njegova lijepa imena i

uzvišena svojstva, kako na to upućuje Uzvišeni Allah u Svojoj poslednjoj Svetoj Knjizi2 kada

kaže:

„Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se

njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve

obuhvaća!“3

Spoznajom svoga Gospodara ljudi kroz ibadet i obaveznu poslušnost iskazuju

zahvalnost koja pripada Allahu jer je On njihov Stvoritelj i jer ih obasipa nebrojenim

blagodatima.

Kako bi ljudi spoznali Svemogućeg Stvoritelja on im je slao Svoje poslanike4 da

obraduju i opomenu, da upute svijet u vjerovanje u Uzvišenog Allaha i da im objasne ono što

On želi i ono što ne želi, ono sa čim je zadovoljan i ono što izaziva Njegovu srdžbu po pitanju

vjerovanja, riječi i djela, zahtijevajući od ljudi da međusobno sude po Njegovim propisima te

da uspostave pravednu mjeru u međusobnim odnosima i u odnosu prema svom Uzvišenom

Stvoritelju.

Stvorenja Allah nije stvorio uzaludno, niti ih je tek tako ostavio, niti je prema njima

nemaran, nego ih je učinio namjesnicima na zemlji i naredio im da je izgrađuju, kao što im je

naredio da samo Njega predano veličaju - da mu ibadet čine.

Sve to u skladu sa Božanskim Šerijatom, ili Božijim planom radi čega je On slao

objave i poslanike čija su poslanstva podudarna po pitanju osnova vjerovanja, temelja morala

i obožavanja Jedinog Allaha. Uzvišeni Allah kaže:

„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo

tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u njoj

se ne podvajajte! ...“5

1 Iz poštovanja prema Jedinom Stvoritelju, muslimani obavezno poslije spominjanja Božijeg imena Allah izgovaraju ''dželle šanuhu'' skračeno se piše ''dž.š.''2 Ovdje se misli na Kur'an, koji je posljednja Allahova objava3 Kur'an, Et-Talak, 12.4 Iz počasti prema Allahovim poslanicima, muslimani baštine običaj da kad se spomene ime jednog od Allahovih poslanika izgovore ''alejhi-s-selam'' skračeno se piše ''a.s.'' a kad se spomene ime Posljednjeg Allahova Poslanika onda se izgovara ''sallallahu alejhi ve selem'' skračeno se piše ''s.a.v.s.'' 5 Kur'an, Eš-Šura, 13.

8

Šerijati - Vjerozakoni prijašnjih naroda u svojim detaljima su se razlikovali kako bi

bili u duhu vremena, mjesta i čovjekove situacije: „... svima smo zakon i pravac

propisali ...“6

Ova poslanstva su završena sa poslanstvom Muhammeda, s.a.v.s pečatom

vjerovjesnika i poslanika sa kojim je Allah vjeru upotpunio i upotpunio svoju blagodat prema

vjernicima. "... Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama

upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera...“7

Poslanstvo, ili konačni Muhammedov Šerijat obuhvata:

a) Ispravno vjerovanje koje koriguje čovjekovo pogled i stav spram ovog i budućeg

svijeta, Stvoritelja i stvorenja. Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo je očistilo vjerovanje od

uobraženja razuma, lutanja mašte, skretanja strasti i iskrivljivanja onih koji trguju s vjerom.

b) Vječno poslanstvo obuhvata vjerske obrede koje je Allah propisao muslimanima

koji će ih vezati za njihova Stvoritelja, sa kojima će čistiti svoje duše i srca, i izražavati

zahvalnost svom Gospodaru na Njegovoj blagodati prema njima i izražavati potpunu

pokornost prema Njemu.

c) Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo obuhvata etiku, više vrijednosti koje uzdižu

čovjeka, ili preko kojih se čovjek uzdiže i razlikuje od životinje i zvijeri kako njim ne bi

vladao jedino životinjski nagon kao kod životinje, niti očnjaci ili kandže kao kod zvjeri. Njim

treba da vlada dobrota zdrave prirode, upućeni razum i skladno ponašanje koje se ogleda u

višim idealima.

Ovo poslednje Božije poslanstvo čovječanstvu obuhvata: propise koji regulišu život

čovjeka kao pojedinca, život porodice, život zajednice, život ummeta i međusobne odnose

između ummetâ i država.

Ti propisi se odlikuju sveobuhvatnošću, ravnotežom, međusobno zaokružuju cjelinu i

daju predodžbu o Stvoritelju, etici čovjeku i svijetu.

Njih odlikuje realnost i lahkoća u svim situacijama. Ti propisi su objašnjivi i

razumljivi i imaju za cilj dobro po čovjeka i njegovo  materijalno i duhovno uzdizanje na

dunjaluku i ahiretu.

Ovo Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo ili Šerijat predstavljaju sveobuhvatni zakon

za svako mjesto, vrijeme i za sva pitanja čovjeka.

6 Kur'an, El-Maide, 48.7 Kur'an, El-Maide, 3.

9

To je Šerijat za sve ljude ili za sve svjetove; za sve generacije jer poslije

Muhammedova, s.a.v.s., poslanstva nema druge Objave, niti poslanika; za cjelokupan život i

on ne prihvata podjelu života između Allaha i cara ili bilo koga od stvorenja, nego i car i sve

ono što car ima pripada Jednom Jedinom Allah; Šerijat koji je obavezan slijediti svaki

musliman i koji obavezuje svakog muslimana bilo gdje da se nalazi, u kakvom god da je

stanju i u svako vrijeme, prema njegovim mogućnostima i prema njegovim okolnostima.

Šerijat dobro vodi računa o tome šta je za čovjeka nužno i potrebno bilo da je vladar

ili podanik, čovjek ili žena, bogat ili siromašan, na putu ili kod kuće u daru-l-islamu

(islamskom svijetu) ili van islamskog svijeta, u muslimanskoj ili nemuslimanskoj sredini. On

je fleksibilan i tolerantan i vodi računa o okolnostima svakog čovjeka, ne otežava mu, ne

obavezuje ga u vjeri na ono na šta mu se može prigovoriti i ne opterećuje ga sa kušnjom koju

ne može izdržati.

Stoga je muslimanima, bilo da se nalaze na Istoku ili Zapadu, u islamskom svijetu ili

van islamskog svijeta, u zemljama u kojima vlada islam ili u kojima vlada laicizam naređeno

da se vladaju po Šerijatu islama i njegovom programu u svom životu koliko su u mogućnosti

i kako je to utvrdio sami Šerijat. Islam je individualne, a ne teritorijalne prirode.

Nema muslimana koji može živjeti van okvira Šerijata i koji može kazati da je

oslobođen od propisa Šerijata i vjerskih obaveza, osim ako ga sam Šerijat ne oslobađa nekih

obaveza u skladu sa svojim temeljima, načelima, propisima i dokazima.

„Kad se vjernici pozovu Allahu i Poslaniku Njegovu, da im On presudi, oni samo

reknu: "Slušamo i pokoravamo se!" - I takvi će uspjeti.“8

Musliman mora - kako bi upotpunio svoj iman i islam - da prihvati cjelokupan islam u

vjerovanju, obredima, ponašanju i šerijatskim propisima. Sve je to objavljeno i objašnjeno u

Kur'anu i Sunnetu9 u jednom sistemu kroz naredbe, zabrane, ili što je dozvoljeno. Tekst

Kur'ana i Hadisa podstiče i upozorava, obećava i prijeti po pitanju svih ovih propisa. Stoga ni

u kom slučaju nije dozvoljeno neke propise prihvatiti a neke odbaciti jer to dijeljenje propisa

vjere ne odobrava Uzvišeni Allah koji Israelićanima kaže:

8 Kur'an, En-Nur, 51.9 Kur'an i Hadis jesu primarni izvori Šerijata, Kur'an je Allahov govor i kao takav on je Allahova objava, dok je hadis sve ono što se prenosi da je Muhammeda, a.s., rekao, uradio, šutnjom odobrio te njegove moralne i fizičke osobine, drugim riječim hadis je pisano izvješče o Sunnetu (praksi Allahova Poslanika). Izvor: Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006., str. 143.

10

„... Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini

tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke

najteže. - A Allah motri na ono što radite.“ 10

Uzvišeni Allah se obraća Svom poslaniku riječima:

„I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima

njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje....“11

Među odlike Allahovog Šerijata spada i to da on ne lebdi u mašti i idealizmu i ne

sanja i ne zanemaruje ljudsku realnost i njihove probleme na zemlji. Radi se o realnom

Šerijatu koji vodi računa o realnosti čovjeka i njegovim slabostima pred pritiscima i

potrebama i uvažava faktor vremena, mjesta, stanja i okruženja te stoga nije čudo da se fetve

mijenjaju promjenom ovih uzroka, mjesta, vremenaotklanjajući od ljudi krivnju i spuštajući

se sa najuzvišenijeg ideala u najnižu realnost te vodeći ih postupno i otklanjajući sa njih teret

i teškoće kojima su bili preopterećeni.

Propisi ovog veličanstvenog, lahkog i tolerantnog Šerijata koji olakšava a ne otežava

nisu gluhi pečati ili klišei koji se primjenju na sve vjerske obveznike bez vođenja računa o

njihovim okolnostima i situaciji, nego su propisi koji za svako situaciju imaju odjeću koja joj

odgovara i za svaki problem odgovarajuće rješenje iz samog Šerijata a ne uvezeno i

nametnuto sa strane.

Nadam se da ćemo u ovom istraživanju baciti zraku svjetla na ovu temu tražeči

utočište kod Uzvišenog Allaha „... A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi

put.'“12

1.1. Pojmovi “dar el-harba”, “dar el-islama” i “dar el-ahda”10 Kur'an, El-Bekare, 85.11 Kur'an, El-Maide, 49.12 Kur'an, Ali-Imran, 101.

11

Učenjaci su bili ti koji su, tokom prva tri stoljeća islama, razmatrajući stanje svijeta -

njegove geografske podjele, svjetske sile i njihovo religijsko pripadanje i uticaj, te

promjenjiva savezništva - počeli da klasifikuju i definiraju različite prostore u kojima su

živjeli ili koji su ih okruživali. Ovaj proces bio je neophodan najmanje iz dva razloga: prvo,

označavajući islamske teritorije, ulema je bila u stanju istaći suštinske uvjete koji jednu

teritoriju ili državu čine islamskom, te koja su to pravila koja određuju političke i strateške

odnose sa ostalim državama ili carstvima.13 Drugo, to im je omogućilo da ustanove jasnu

razliku, u pogledu pravnih pitanja, između situacije muslimana koji žive unutar islamskog

svijeta i onih koji žive izvan njega, te onih koji često putuju kao što je slučaj trgovaca (i koji

zbog toga trebaju posebna pravila).

Klasični učenjaci su zaključili da u pogledu klasifikacije teritorija četiri elementa

treba uzeti u obzir14:

1. Stanovništvo koje živi na određenoj teritoriji.

2. Vlasništvo nad zemljom.

3. Prirodu vlasti.

4. Pravne propise koji se primjenjuju.

Ulemi je preostalo da definira entitete dar el-islam i dar el-harb da bi muslimani imali

jasnu sliku geopolitičke stvarnosti svoga doba. Brojne definicije su predložene, posebno u

okviru četiri velike sunijske škole prava, od kojih ću ja navesti opće crte ova dva termina:

1. Dar el-islam (teritorija islama) – Po pitanju definiranja dar el-islama imamo dva

osnovna stava islamskih učenjaka. Prvi stav zauzimaju pojedini pravnici malikijske

pravne škole te šejhu-l-islam Ibn Tejmijje. Uzimajući u obzir dva od četiri ranije

navedena elementa, oni smatraju da islamska teritorija mora biti vlasništvo

muslimana i da se u njoj primjenjuje islamsko pravo (čak i kada je zauzmu

nemuslimani).15 Drugi stav zastupaju učenjaci hanefijskog mezheba. Oni

naglašavaju specifičnu situaciju prakticirajućih muslimana postavljajući pitanje da li

oni uživaju sigurnost ili ne. Prema ovim učenjacima dokaz da se nalazimo na

teritoriji islama jest da se muslimani tu osjećaju sigurnim i da nemaju straha zbog

13 Karčić Fikret, Značenje i iskazivanje islama u svjetovnoj državi, u: Takvim za 1989. – 1409./1410., Predsjedništvo UIVS u SRBiH, Sarajevo, 1989., str. 78.14 Ramadan Tarik, Biti evropski musliman, Udruženje Ilmijje u BiH, Sarajevo, str. 143.15 Ibid., str. 144.

12

svoje religije. Za ovu školu ključno je pitanje sigurnosti i zaštite a ne striktno pitanje

islama i kufra (neprihvatanja islama).16

Od ova dva stava, prihvatljivije je mišljenje hanefijskih učenjaka. Ovo mišljenje je

prihvatljivije zbog jačine dokaza na kojima se zasniva, njihove logičnosti, kao i

zbog toga što je bliže duhu islama i njegovim osnovnim načelima i intencijama. Kao

i zbog toga što bi se primjenom prvog mišljenja, tj. mišljenja koje to zabranjuje,

propustila velika prilika za širenje islama i njegovu pravilnu prezentaciju

nemuslimanima. Ukoliko se osvrnemo na našu sadašnju situaciju kada milioni

muslimana žive u neislamskim zemljama gdje imaju status ravnopravnih građana,

uviđamo fleksibilnost i mudrost stava hanefijskih učenjaka.

2. Dar el-harb (teritorija rata) – Oko definiranja pojma dar el-harba nemamo saglsanot

islamskih učenjaka. I pored brojnih definicija koje su predložene ostale su znatne

razlike među ulemom u pogledu adekvatnog određenja. Navest ćemo nekoliko

osnovnih mišljenja po ovom pitanju:

- U globalu, učenjaci se slažu da je jedna zemlja dar el-harb kada njen pravni sistem i

vlada nisu islamski. Ova kategorija, kako se vidi, ne zavisi o karakteru stanovništva

(koje u većini može biti muslimansko) nego o karakteru prava i političkog sistema.

- Za hanefijsku pravnu školu, nasuprot dar el-islamu, dar el-harb je zemlja u kojoj

muslimani nisu zaštićeni, niti sigurni, niti žive u miru. Postojanje "teritorije rata",

prema tome, ne zahtijeva neophodno postojanje ratnog stanja između dvije

suprotstavljene grupe.17

Većina učenjaka prilikom definiranja ovih dvaju termina insistira na vlasništvu nad

zemljom i primjeni islamskog prava kao indikatorima za utvrđivanje postojanja dar el-

islama, dok su karakter vlade i pravnog sistema relevantni za određivanje teritorije rata. U

prvom slučaju naglasak je na vlasništvu nad zemljom, a u drugom na vladi, te je ova razlika,

ustvari, prouzrokovala bitno razilaženje među savremenim učenjacima koji priznaju da se

islamski pravni sistem (koji je drugi uvjet za klasificiranje određene teritorije) danas istinski i

potpuno ne primjenjuje. Zbog toga, neki učenjaci, koji uzimaju u obzir stanovništvo, jesu

mišljenja da se savremene islamske zemlje mogu i dalje smatrati kao dar el-islam, dok drugi,

koji uzimaju u obzir karakter vlasti, koje očigledno ne poštuju islamsko učenje, smatraju da

se ove zemlje ne mogu više nazivati dar el-islam. Štaviše, ako primijenimo kriterije neke

16 Ibid., str. 145.17 Ibid., str. 146.

13

uleme hanefijske škole, tj. sigurnost i mir, zaključak ne samo da će biti različit nego i

potpuno suprotan, pošto su muslimani nekada sigurniji na Zapadu - u pogledu slobodnog

prakticiranja religije - negoli u islamskim zemljama.18

3. Dar el-ahd - Treći koncept, koji je uveo imam Šafija, a to je "teritorija ugovora"

(dar al-ahd) izražava ideju da su neke zemlje, iako neislamske sa političkog stanovišta,

potpisale ugovor o miru i saradnji sa jednom ili više islamskih država. Ustvari, dar al-ahd

ima specifično značenje samo u odnosu na ostala dva koncepta koje smo diskutirali ranije. Da

bi se definirao ugovor potrebno je da znamo prirodu zemalja koje su se saglasile o njegovim

klauzulama; a to znači da imamo jasnu ideju šta dar al-islam jest, a šta nije.

Klasična islamska podjela svijeta u svjetlu savremenog svijeta

Po pitanju ovih termina, danas imamo tri stava islamskih učenjaka19:

1. Neki učenjaci smatraju da su stari koncepti dar el-islam i dar el-harb i dalje važeći

čak iako svi uvjeti za njihovu primjenu nisu potpuno ispunjeni. Poštujući mezhebe oni

smatraju da se doprinosi velike uleme prošlosti ne mogu zanemariti. Ovu viziju ne

podržava ulema ili mislioci koji poznaju Zapad ili žive u njemu: samo manjinski

islamski pokreti - kao što je Hizb et-Tahrir (Partija oslobođenja) u Evropi - uvažavaju

neku ulemu sa Bliskog istoka ili Azije i tvrde da se mišljenja starih učenjaka trebaju

doslovno primjenjivati.

2. Ostali učenjaci su mišljenja da znatne promjene treba uzeti u obzir i da uvjeti (šurut),

pomenuti ranije, o definiranju jednog prostora kao dar el-islam ili dar el-harb ne mogu

više biti primijenjeni, pošto se islamsko učenje ne poštuje u takozvanim islamskim

zemljama i pošto istinska sigurnost postoji za muslimanske vjernike u Evropi. Prema

ovim učenjacima, navedene činjenice treba naglasiti u svakoj diskusiji o položaju

muslimana u Evropi. Definirajući Zapad, oni koriste Šafiijne koncepte dar al-ahd

(teritorija ugovora) ili dar al-amn (teritorija sigurnosti), navodeći da su oni

najadekvatniji za definiranje naše sadašnje situacije jer smo svjedoci ugovora koji

postoje medu državama (direktno ili putem Ujedinjenih nacija) i činjenice da su

temeljna muslimanska prava zaštićena u zapadnim zemljama. Međutim, ovi učenjaci

nastavljaju da smatraju većinske muslimanske zemlje kao dar el-islam čak i ako su

njihove vlade nelegitimne i diktatorske i čak i ako se islamsko učenje i propisi

18 Ibid., str. 148.19 Ibid., str. 149.

14

zanemaruju. Uprkos toga, ove zemlje ostaju dio dar el-islama uslijed toga što njihovo

stanovništvo čine većinom muslimani i što je njihova kultura, tradicija i svakodnevni

život i dalje obilježena islamskim odlikama. Ovo mišljenje podržavaju brojni učenjaci

među kojima Mustafa Ez-Zerka, Abdul-Fettah Ebu Gudde i Jusuf El-Karadavi.

3. Postoje i drugi učenjaci koji smatraju da se ovi koncepti ne mogu više upotrebljavati i

da nas njihova kontinuirana primjena prisiljava da zanemarimo stvarnost sa kojom se

suočavamo. Imajući na umu činjenicu, jednoglasno priznatu, da ovi koncepti nisu

izvedeni niti iz Kur'ana niti iz Sunneta i da se svijet promijenio, ulema mora misliti

nove kategorije koje su vjerne i islamskim izvorima i sadašnjem stanju stvari. ’’

Naša analiza u okviru ovog diplomskog rada treba uzeti u obzir stvarnost u kojoj ljudi

žive. Radikalna promjena našeg promišljanja je potrebna ukoliko želimo da se suočimo, a to

moramo učiniti, sa svijetom oko nas. Biti dosljedan i umjeren musliman danas je teško pošto

svijet oko nas i parametri, u islamskom i u zapadnom prostoru, nisu više koherentni s onim

uvjetima u kojima su djelovali islamski pravnici iz prošlih vremena.

To znači da se moramo vratiti izvorima islamskog učenja ukoliko želimo da znamo

okvir, vodstvo ili pravac koji će nam omogućiti da se suočimo sa savremenom situacijom.

Treba se, međutim, stalno podsjećati na dvije stvari:

- da je za muslimana islamsko učenje, ako se dobro razumije i primijeni, pogodno

za svako mjesto i za svako vrijeme.20

- da koncepti dar el-islam, dar el-harb i dar el-ahd ne potiču niti iz Kur'ana niti iz

Sunneta. Ustvari, to su ljudski napori, historijski određeni, da opišu svijet i da

pruže muslimanskoj zajednici standarde, prilagođene stvarnosti, kojim će mjeriti

svijet. Ova situacija se sada potpuno promijenila te je danas neophodno da se

vratimo Kur'anu i Sunnetu i, u svjetlu našeg okruženja, produbimo analizu da

bismo razvili novu prilagođenu viziju konteksta i iz nje formulirali odgovarajuća

pravila. Preduvjet za to je ponovno promišljanje islamskog učenja.21

20 To je i značenje izraza alamiyya al-islam (svjetska dimenzija islamskog učenja).21 Ibid., str. 150.

15

2. POJAM I ZNAČAJ HIDŽRE U ISLAMSKOME UČENJU

Etimološko značenje riječi hidžra: Teufik Muftić navodi da riječ hidžra vodi porijeklo

od arapske riječi hidžretun رة) FFهج) koja znači seobu, preseljenje.22 Hidžretu en-nebijji

označava seobu Poslanika, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu, a riječ hidžretani dva iseljavanja

muslimana iz Mekke u početku islama u Abesiniju i Medinu.23

Terminološko značenje pojma hidžra: Jedan od najvažnijih događaja iz povijesti

islama, hidžra, dobila je zasluženo mjesto u Kur'anu. Sama riječ hidžra i ono što je iz ove

riječi izvedeno, spominje se u Kur'anu na više od 30 mjesta. Brojni ajeti u Kur'anu podstiču

vjernike da učine hidžru Allaha radi.24 Međutim, to su uglavnom općeniti ajeti u kojima se

Hidžra generalno tretira. Ipak, Allah, dž.š., nas zbog bitnosti hidžre obavještava o

Vjerovjesnikovom preseljenju detaljno i kaže:

„Ako ga vi ne pomognete, pa pomogao ga je Allah onda kada su ga oni koji ne

vjeruju prisilili da ode. Kada je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bili u

pećini i kada je on rekao drugu svome: 'Ne brini se Allah, dž.š., je s nama!' Pa je Allah,

dž.š., spustio smiraj Svoj na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio je

da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ – ona je gornja. Allah, dž.š., je Silan i

Mudar.“25

Ovim ajetom Allah, dž.š., nas obavještava da je Muhammed, a.s., učinio hidžru

zajedno s Ebu Bekrom, te da su se njih dvojica bježeći od mušrika sklonili u pećinu u kojoj ih

je Allah, dž.š., zaštitio njihovog gnjeva.

Hidžra se također navodi u mnogobrojnim hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od

kojih ćemo mi navesti samo neke.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Djela se cijene samo prema namjerama i svakom

čovjeku pripada samo ono što je naumio, pa ko se iseli (hidžru učini) s namjerom da bi

ostvario dobro ovoga svijeta ili radi žene kojom bi se oženio, njegova selidba bit će ono radi

čega se i preselio.”26

22 Muftić Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 1564.23 Ibid., str. 1564.24 Allah, dž.š., kaže: „Oni koji vjeruju i koji se isele i na Allahovom putu bore, oni žele Allahovu milost. A Allah, dž.š., prašta i samilostan je.“25 Kur'an, Et-Tevbe, 40.26 El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, VSK, Sarajevo, 2008., str. 4.

16

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nema Hidžre poslije osvojenja Mekke, ali ima

džihad i iskreni nijjet.”27

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Hidžru čine dvije karakteristike: jedna je

ostavljanje loših djela, a druga je preseljenje radi Allaha i Njegovog Poslanika. Hidžra ne

prestaje sve dok se tevba prima, a tevba će neprestano biti prihvatana sve dok se Sunce ne

pojavi sa zapada. Kada se ono pojavi, Allah će zapečatiti svako srce i ono što se u njemu

nalazi i obustavit će ljudska djela.”28

U navedenim hadisima nalazimo prividnu kontradiktornost, koja se otklanja

tumačenjem da je hidžra dvovrsna te da obuhvata:

- Selidbu za koju je Uzvišeni Allah obećao Džennet, a to je bilo onda

kada su ljudi dolazili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ostavljajući sav svoj imetak.

Na tu vrstu se misli u hadisu: : “Nema Hidžre poslije osvojenja Mekke”; ta vrsta

hidžre je prestala s osvojenjem Mekke.

- Selidbu beduina koji nisu napustili svoj imetak i učestvovanje u

bitkama s prethodno navedenom skupinom ljudi koji su ostavili sav svoj imetak.

Na ovu hidžru se misli u riječima Poslanika, s.a.v.s.,: “Hidžra ne prestaje sve dok

se tevba prima.”29

Značaj hidžre u islamskom učenju

Seoba u Medinu je bila početak nove etape u životu blagoslovljenog Poslanika, a.s.,

kao vođe jednog ljudskog društva i kao izuzetne osobe u praktičnom životu. Važno je

zapaziti da je ova etapa uslijedila nakon jedne ranije etape koja je bila mnogo ograničenija u

svom djelokrugu sa izvanjskog gledišta motreno, ali je bila najintenzivnija po svom

duhovnom karakteru. Od bitne je važnosti prisjetiti se kako je blagoslovljeni Poslanik, a.s.,

najprije iskusio Isra I Miradž, a potom je odselio u Medinu. Činjenica da Miradž pripada

mekanskom razdoblju i da je uloga i zadaća blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao punovažnog

vođe jedne ljudske zajednice, sa svim onim što ta uloga podrazumijeva, uslijedila kasnije, ta

činjenica dokazuje prvenstvo kontempliranja nad djelovanjem, prvenstvo bivanja nad

činjenjem. Kao i svi drugi Božiji poslanici, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio najprije

27 El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, str. 4.28 Bilježi imam Ahmed u Musnedu. Preuzeto iz: El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, str. 4.29 El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, str. 4.

17

izabran, iskušavan, uznemiravan i usavršen, i tek onda je slat da preobrazi i preuredi svijet.

Kada je stigao u Medinu, on je oblikovao jednu ljudsku zajednicu sukladno Božijoj volji, jer

on sam je živio, privatno i javno, sukladno toj volji. Obris njegova života je savršen

pokazatelj, unutar islamskog konteksta, onog univerzalnog načela koje kaže: ‘da bi se

djelovalo dobro, mora se biti dobar; da bi se savladao svijet, valja najprije savladati samoga

sebe, to jest valja poniziti strasti.’

“ Ova univerzalna istina treba biti danas iznova posvjedočena više negoli ikada ranije,

kada toliko mnogo ljudi želi da preobrazi svijet, a da nisu preobrazili sami sebe. Oni žele da

se natječu sa Poslanikovim, a.s., postupcima u Medini, a ne nastoje iskušavati ono duhovno

uzdizanje čiji vrhunski izražaj je mi’raj. Oni žele da nametnu izvanjske zakone i pravila

islama, štoje po sebi hvalevrijedan čin, ali ne nastoje duhovno i moralno uzdići sebe i

zajednicu. Oni na taj način nailaze na ćorsokak, jedan za drugim, i često se sučeljavaju sa

nevoljama, kako to historija modernog svijeta, uključujući i islamski, pokazuje.

Možda najsjajnija lekcija koju život blagoslovljenog Poslanika, a.s., nudi onim muslimanima

koji žele primijeniti učenja islama na spoljašnji svijet jest to da je blagoslovljeni Poslanik,

a.s., postao vladar, vojni zapovjednik i sudac ljudske zajednice poslije a ne prije uspinjanja

kroz sve razine egzistencije i kušanja ploda duhovnog jedinstva. U slučaju Poslanika,

naravno, nije nikako u pitanju samousavršenje i reforma. On je izabran odozgo i usavršen

snagom Boga kroz melekutske sile i djelovanja. Njegov slučaj se razlikuje od slučaja običnih

ljudi koji se, zapravo, mogu usavršavati samo uz pomoć poslaničkog uzora. Ali, ondje gdje

život blagoslovljenog Poslanika, a.s., pribavlja lekciju, i to apsolutno bitnu lekciju, za

muslimane jest ono unutarnje savršenstvo koje se događa u izvanjskom djelovanju ukoliko je

to djelovanje ozbiljeno u skladu sa Istinom. Ukoliko musliman mora iskreno djelovati (sa

ikhlasom) i ukoliko, sa islamskog svjetopogleda motreno, nema djelovanja bez Istine, tad

onaj koji djeluje, mora ponajprije iskusiti Istinu i mora živjeti u skladu s njom. Životna

putanja osobe, koju muslimani smatraju najsavršenijim od svih Božijih stvorenja predstavlja

blistavi primjer ove temeljne istine”.30 Značaj tematike hidžre u neislamske zemlje za naše

savremeno društveno okruženje ogleda se i u slijedećim zapažanjima:

1. Ekonomski i politički prioriteti prisilili su milione ljudi da napuste svoje zemlje

tražeći posao ili sigurnost na Zapadu. Ovaj proces doveo je do njihovog naseljavanja na

Zapadu: oni su sada dio zapadnih društava, čija najznačajnija karakteristika izgleda da je

raznolikost te multireligijska i multikulturna dimenzija. Muslimani predstavljaju manjinu na

30 Nasr Sejjid Husejin, Muhammed – čovjek Božiji, Ibn Sina, Sarajevo, 2007., str. 49.-51.18

Zapadu, ali se djeca druge i narednih generacija osjećaju kao kod kuće. Zapad je, s druge

strane, sada svjestan da je značajan dio njegovog stanovništva danas potpuno muslimanski.

2. Današnje doba je doba raznolikosti, kompleksnosti i miješanja, te se naša stvarnost

ne može zatvoriti u dvopolarnu i pojednostavljenu viziju. U naše doba, niti je dovoljno, niti je

relevantno da se koncentriramo na pitanja koja se odnose na prirodu vlasti, prava koja se

primjenjuju ili na vlasništvo nad zemljom, pošto stanje u svijetu čini ova pitanja krajnje

kompliciranim. Umjesto toga, treba da se okrenemo dubokom razmatranju i ocjeni stanja

muslimanskih naroda kao takvih širom svijeta, te da izbjegnemo zaokupljenost pitanjima

definiranja koje se temelji na kriterijima koji su bilo virtuelni bili teorijski, ali u svakom

slučaju nerealni.

19

2.1. Šerijatsko-pravni status hidžre u neislamske zemlje

Po ovom pitanju je vođena široka diskusija kako od strane klasičnih islamskih

pravnika isto tako i od strane savremenih. Naime, postavlja se pitanje da li je muslimanu

dozvoljeno da ode u neku od neislamskih zemalja s namjerom da boravi u njoj? Ili, da li je

dozvoljeno muslimanu koji je domicilan u neislamskoj državi da boravi u njoj? Po ovom

pitanju islamski pravnici su zauzeli dva mišljenja.

Prvo mišljenje

Protagonisti ovog mišljenja smatraju da muslimanu nije dozvoljeno boraviti u

neislamskoj državi. To je mišljenje malikijskih pravnika i Ibn Hazma. Svoje mišljenje su

zasnovali na sljedećim dokazima:

- Uzvišeni je rekao: „Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta,

uprkos svojih neprijatelja, i slobodu.“31

- Poslanik, a.s., je rekao: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi među

idolopoklonicima.“32 Hadis eksplicite ukazuje da je vadžib učiniti hidžru iz idolopokloničkih

mjesta, a ne samo iz Mekke.

- Poslanik, a.s., je također rekao: „Ko surađuje sa idolopoklonikom i stanuje s njim,

poistovjećuje se sa njim.“33 Hadis jasno potvrđuje da je zabranjeno stanovati sa

nemuslimanima i da ih je vadžib napustiti.

- Svoj stav potkrepljuju i racionalnim dokazima, polazeći od činjenice da su

muslimani koji žive među nemuslimanima potlačeni i obespravljeni, a to islam ne dozvoljava

muslimanu. Potlačenost je u stvari jedna vrsta nasilja, a prihvatanje nasilja je u stvari

zadovoljstvo sa nasiljem, a zadovoljstvo sa nasiljem i samo je nasilje. S druge strane,

muslimanu se u takvim mjestima sudi po neislamskim zakonima, zatim u takvim državama je

mnoštvo grijeha i nemorala. Muslimanu vjera nalaže da kada ne mogne promijeniti zlo da ga

apstinira i napusti, a to se u takvim situacijama postiže samo putem hidžre.

31 Kur'an, En-Nisa, 100.32 Bilježi ga Tirmizi, 4/155, Ebu Davud, 3/105. Hadis je sahih. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 532.33 Bilježi ga Ebu Davud, 3/224, Tirmizi, 4/156. Hadis je sahih. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 532.

20

Drugo mišljenje

Drugo mišljenje zastupaju hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici.34 Oni smatraju da

se ne može donijeti o spomenutom pitanju jedan generalni stav, nego ga treba donositi

sukladno zaštićenosti osnovnih ljudskih prava i sloboda muslimana u tim državama, gdje se

na prvome mjestu misli na slobodu vjere, zaštitu života, časti, imovine itd.

Prema tome, ako je musliman u neislamskoj zemlji potlačen i nema pravo da izvršava

osnovne vjerske obrede i postoji bojazan za njegovu vjeru, njemu je zabranjeno boraviti u

takvoj zemlji, bez obzira da li je došao u takvu zemlju ili je domicilan, i dužnost mu je učiniti

hidžru ako je u mogućnosti, a ako nije u mogućnosti, ta obaveza spada s njega sve dok se ne

uklone ta zapreka.

A ako nije potlačen i ima pravo da izvršava svoje vjerske obaveze i njegova osnovna

prava i slobode su mu zaštićene, njemu je dozvoljeno da boravi u neislamskoj državi.

Svoj stav temelje na sljedećim dokazima:

- Uzvišeni je rekao: „Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi

ogriješili, meleki će reći: „Šta je bilo s vama?“ „Bili smo potlačeni na Zemlji“ –

odgovoriće. – „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?“ –

reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište.

Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu

znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti, jer Allah briše grijehe i prašta.“ 35

- Poslanik, a.s., je dozvolio boravak u Mekki kad je ona bila neislamska država onima

koji nisu učinili hidžru. Imam Šafija o tome veli: „Sunnet Allahova Poslanika, a.s., potvrđuje

da se opća naredba hidžre odnosi samo na one koji imaju problema zbog vjere u mjestima

gdje prime islam. To potvrđuje činjenica što je Poslanik, a.s., dozvolio nekima da ostanu u

Mekki nakon što su primili islam od kojih je Abbas b. Abdul Muttalib i drugi, jer se oni nisu

bojali za svoju vjeru.

- Možda neko hadis: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi među

idolopoklonicima“ tumači kao potpunu zabranu boravka na teritoriji nemuslimana i pored

potrebe za tim u našem vremenu radi školovanja, liječenja, zaposlenja, trgovine, diplomatskih

aktivnosti, i sl., naročito nakon što se svijet povezao dotle da ga je jedan književnik nazvao

'velikim selom'. Međutim, ovaj je hadis, kako kaže eminentni učenjak Rešid Rida, izrečen u

34 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 533.35 Kur'an, En-Nisa, 97.-99.

21

smislu obligatnosti seobe sa teritorije mnogobožaca ka Poslaniku, s.a.v.s., radi njegove

pomoći.36

Dr. Karadavi tumačeći ovaj hadis ističe da hadis: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi

među idolopoklonicima“ – znači: Ja nisam odgovoran za takvog muslimana ako bude ubijen

jer se sam izložio opasnosti svojim boravkom među onima koji su u ratu s islamskom

državom, što opet znači: Ako se promijene okolnosti u kojima je hadis izrečen i iščezne

razlog koji ga je uslovio; bila to zaštita interesa ili izbjegavanje štete, razumljivo je da se u

tim slučajevima neće primjenjivati propis utvrđen ovim tekstom jer se šeriatske norme

primjenjuju tamo gdje postoji razlog zbog kog su propisane, i stavljaju se van snage tamo

gdje nema tog razloga.37

- Bilježi se da je Ne'imu en-Nuajmu, kada je odlučio učiniti hidžru, došao njegov

narodu Benu 'Adijj i rekao mu: „Ostani kod nas i upražnjavaj svoju vjeru. Mi ćemo te zaštiti

od onog koji te bude uznemiravao, samo radi ono što si nam i dosad radio.“ Prenosi se da je

vodio u svom plemenu brigu o udovicama i jetimima. Bilježi se da je Ne'im odgodio hidžru i

kada ju je učinio Poslanik, a.s., mu je rekao: „Tvoj narod je prema tebi bio bolji od moga.

Moj narod me je protjerao, a tvoj narod te je čuvao i štitio.“ Na što je on rekao: „Allahov

Poslaniče, tvoj narod te je protjerao da se pokoriš Allahu i da se boriš protiv Njegovih

neprijatelja.38

Poslanik, a.s., Ne'imov boravak među njegovim narodom koji još nije primio islam

nije osudio zbog toga što su mu dozvolili da upražnjava islam i što su ga čuvali i štitili.

- Bilježi se da je Nedžaši za vrijeme Poslanika, a.s., primio islam i da je i dalje ostao

živjeti u svojoj zemlji među nemuslimanima. Tu je ostao sve do svoje smrti i nikada nije

učinio hidžru u islamsku državu. Kada je umro, Poslanik, a.s., mu je klanjao dženazu.

Poslanikovo klanjanje dženaze Nedžašiju potvrđuje da je bio musliman i da je živio u

neislamskoj državi, ali nije bio potlačen i obespravljen, pa mu je zbog toga Poslanik, a.s.,

dozvolio da boravi tamo. Sve to potvrđuje da je boravak u neislamskim sredinama dozvoljen

ako se ispune spomenuti uvjeti.

36 El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje sunneta, Bemust, Sarajevo, 2001., 130.37 Ibid., str. 130.38 Bilježi ga Ibn S'ad, Et-Tebakatu-l-kubra, 4/138. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 534..

22

- Bilježi se također da je Fudejk došao Poslaniku, a.s., i rekao: „Allahov Poslaniče,

ljudi tvrde da je propao onaj koj ne učini hidžru?!“ Poslanik, a.s., mu je rekao: „Fudejku,

klanjaj namaz, daji zekat i stanuj u zemlji svog naroda gdje hoćeš.“ Fudejk je rekao: „Mislim

da je rekao: „... i bićeš muhadžir.“39

Citirani hadis eksplicite potvrđuje da je dozvoljen boravak u neislamskoj državi ako

musliman može upražnjavati vjerske obrede i kloniti se zabranjenih stvari.

Odabrano mišljenje

U ovom slučaju prihvatljivije je mišljenje koje smatra da je dozvoljeno muslimanima

boraviti u neislamskim sredinama, ukoliko su im tamo zagarantovana osnovna prava i

slobode. Ovo mišljenje je prihvatljivije zbog jačine dokaza na kojima se zasniva, njihove

logičnosti, kao i zbog toga što je bliže duhu islama i njegovim osnovnim načelima i

intencijama.

Kao i zbog toga što bi se primjenom prvog mišljenja, tj. mišljenja koje to zabranjuje,

propustila velika prilika za širenje islama i njegovu pravilnu prezentaciju nemuslimanima.

Ono što je još neophodno ovdje istači je da su pojmovi „kuća islama“ i „kuća rata“

imali ograničeno značenje i poimanje. Naime, oni su bili produkt jednog vremena i bili su

sukladni njemu i odražavali su stvarne međunarodne odnose koji su vladali u njemu.

Međutim, danas se je svijet promijenio i promijenili su se međunarodni odnosi i

običaji. Sukladno tome, moraju se promijeniti i propisi i norme koje su doneseni na osnovu

njih. Danas su skoro sve države u svijetu ograničene međunarodnim pravom i rezolucijama

Ujedinjenih nacija.

Na osnovu toga, međunarodni odnosi ne počivaju više na ratu, nego na miru. Svima

građanima i strancima koji se nađu na teritoriji neke države su zagarantovana osnovna prava i

slobode. Prema tome, stranac u nekoj državi je zaštićen zakonom kao i njen državljanin, bez

obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. U skoro svim državama svijeta je

dozvoljeno muslimanima da upražnjavaju vjerske obrede, da prave bogomolje i islamske

centre bez ikakve bojazni, jer im je to zakonom zagarantovano. Druga je stvar da li su

muslimani sposobni i kadri da iskoriste sva svoja zakonska prava i slobode koje im stoje na

raspolaganju. Prema tome, dozvoljeno je muslimanima boraviti u većini današnjih

39 Bilježi ga Ibn Hibban, 11/202, i Bejheki, 9/17. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 534.

23

neislamskih nacionalnih država, jer su im zagarantovana osnovna prava i slobode. Međutim,

u tome se krije velika opasnost od asimilacije kojoj se ne smiju prepustiti, a u isto vrijeme ne

trebaju se izolovati od društva i zajednice u kojoj egzistiraju.

Oni se trebaju integrirati u društvima u kojima žive, u smislu da aktivno učestvuju u

kreiranju života. Da konzumiraju od većine što je pozitivno i što se ne kosi sa njihovom

vjerom, a da u isto vrijeme daju većini ono u čemu je ona deficitarna. Na taj način je jedino

moguće da očuvaju svoj identitet i da prenesu poruku islama na pozitivan i savremen način, a

to je obaveza svakog muslimana sukladno njegovim mogućnostima i znanju.

Želim ovdje da skrenem pažnju na veoma važnu činjenicu koju mi kao muslimani ne

smijemo smetnuti sa uma a to je da muslimani kao nosioci svjetske misije moraju imati svoje

snažno prisustvo na Zapadu, jer Zapad danas vodi svijet i usmjerava njegovu politiku,

ekonomiju i kulturu i tu činjenicu ne možemo negirati.

Da islam tamo nije prisutan muslimani bi imali kolektivnu obavezu da rade na

njegovom uspostavljanju sa ciljem: očuvanja autohtonih muslimana koji tamo žive kako bi

opstali u svojim kućama, pružanja moralne i duhovne podrške njihovom opstanku, vođenja

brige o onima koji prime islam, prihvatanja muslimana koji dolaze sa strane i njihovom

pravilnom usmjeravanju, upućivanju i kulturnom uzdizanju, uz širenje poziva u islam među

nemuslimanima.

Stoga nema mjesta pitanju da li je dozvoljeno da musliman boravi u nemuslimanskoj

zemlji ili u "zemlji nevjerstva" kako to definišu učenjaci fikha, jer ako bi smo to zabranili -

kako to zamišlja neka ulema - onda bi zatvorili vrata pozivu u islam i njegovom širenju u

svijetu. Da su tako muslimani radili islam bi se davno sveo na Arapski poluotok i iz njega

nebi izašao.

Ako studiozno čitamo istoriju ustanovit ćemo da se islam proširio u područja koje

sada nazivamo: arapskim svijetom i islamskim svijetom zahvaljujući uticaju muslimana

pojedinaca; trgovaca, derviških šejhova i drugih koji su iz svojih zemalja migrirali u Aziju i

Afriku, miješali se stanovništvom tih područja, s njima se lijepo odnosili i svijet ih zavolio

zbog njihovog lijepog ponašanja i predanosti, a kroz njih zavolio njihovu vjeru koja je u njih

usadila ova dobre osobine i ušao u ovu vjeru i grupama i pojedinačno.

24

2.2. Osvrt na hidžru Bošnjaka nakon Habsburške okupacije BiH

U sklopu diskusije o hidžri muslimana u neislamske zemlje, nužno je da navedemo i

situaciju Bošnjaka nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske monarhije budući da su

dileme oko navedenog problema i tada bile aktuelne. Habsburška okupacija Bosne 1878.

suočila je Bošnjake sa važnim pitanjem života unutar nemuslimanske države. Da li mogu

ostati u svojoj domovini nakon što je okupirana od nemuslimanske države ili treba emigrirati

na osmanlijske teritorije? Ako ostanu, koje su njihove dužnosti prema novim vlastima? Ova

pitanja nisu bila teoretska, već pitanja bitnog nacionalnog interesa. Svaki Bošnjak-pojedinac i

porodica odgovorili su na ova pitanja praktično birajući da ostanu u zemlji ili emigriraju.

Mnogo je faktora utjecalo na praktičan odgovor naroda na ovaj izazov: razumijevanje islama

i njegova relevantnost za svakog pojedinca i njegovu porodicu, utjecaj lokalne uleme, stav o

habsburškom dolasku u Bosnu, utjecaj promigracijske propagande, ekonomski i društveni

status pojedinca i sl. Ovdje ćemo se koncentrisati na intelektualne odgovore poznate uleme,

njihovo tumačenje ovog izazova i rješenja koja su ponuđena.40

Nudeći fetve o ovom pitanju muslimanski naučnici 19. stoljeća pozivali su se na

pravne radove i mišljenja data u kontekstu tradicionalne podjele svijeta na daru-l-islam i

daru-l-harb, zanemarujući činjenicu da je bipolarna podjela svijeta na dar el-islam ("dom

islama") i dar el-harb ("dom rata") konstantno dovođena u pitanje od strane historijskih

činjenica.41 Posebno nakon 5./11. stoljeća veliki broj muslimana živio je pod

nemuslimanskom upravom.

Uprkos neslaganju činjenica i teorije, zbog stagnacije razvoja fikha, muslimanski

učenjaci 19. stoljeća, a i kasnije, nastavili su koristiti kategorije koje su izgubile svoju

historijsku sadržinu. Pokušavali su da odrede da li su pojedine teritorije pod

nemuslimanskom upravom još i dalje daru el-islam ili su postale dar el-harb, i šta su

posljedice određenog statusa. Muslimanski učenjaci nisu diskutovali o pojedinostima država

koje su se smatrale kao dar el-islam, njihove pravne sisteme i kvalitet života u njima. 42 U isto

vrijeme, nisu shvatili da dar el-harb možda uključuje ne samo zemlje gdje su muslimani

progonjeni i masakrirani već i zemlje gdje muslimani imaju znatne slobode, javnu sigurnost i

bolje šanse za budući razvoj. Od analize bošnjačkih intelektualnih odgovora na pitanja života

40 Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, Sarajevo, El-Kalem, 2004., 107.41 Ibid., str. 107.42 Karčić Fikret, Pitanje primjene šerijatskog prava kroz istoriju bosanskohercegovačkih Muslimana, Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta, Sarajevo, tom 1, 1982., str. 213.

25

izvan islamske države važno je istaći da se pravni status Bosne pod habsburškom upravom

promijenio. Od 1878. do 1908. Bosna je pravno bila dio Osmanlijske države pod okupacijom

i upravom Dvojne monarhije. Od 1908. do 1918. Bosna je bila dio Austro-Ugarske.43

Promjena u međunarodnom položaju Bosne utjecala je na muslimanske odgovore o životu

pod nemuslimanskom upravom.

Historijski izvori ukazuju na dvije važne rasprave o statusu Bosne pod

austrougarskom upravom napisane sa fikhskog stanovišta. Prva je Risala fi al-hidžra

bosanskog alima Mehmeda Teufika Azapagića44 napisana 1886.45

Rad je napisan 1884. na arapskom, što pokazuje da je bio namijenjen bosanskoj ulemi,

gdje je postojala određena konfuzija o statusu Bosne pod austrougarskom okupacijom.46 Do

Drugog svjetskog rata o kontroverznim pitanjima među bosanskom ulemom je regularno

diskutovano putem rasprava na arapskom jeziku. Nakon pozitivnog reagovanja među

obrazovanom klasom, Azapagićeva rasprava je prevedena na turski i štampana u novinama

"Vatan" 1886.

Prijevod je bio namijenjen široj bosanskoj javnosti, koja je koristila turski. Tek je

1990. ovaj rad cjelokupno preveden i štampan na bosanskom jeziku. Azapagićeva Risala fi

al-hidžra sastoji se od tri dijela. Prvi dio bavi se definicijom hidžre i njenim bavljenjem u

Kur'anu i sunnetu. Drugi dio bavi se, između ostalog, konceptima kao što su dar el-islam i dar

el-harb, transformaciji dar el-islama u dar el-harb te postavljanjem kadija na teritorijama pod

nemuslimanskom upravom. Treći dio bavi se konceptom fetha, njegovom klasifikacijom i

posljedicama. Također se daje poređenje Hidžre Poslanika, s.a.v.s., i hidžre Bošnjaka u

Osmanlijsku državu u autorovo doba. Prvi i drugi dio predstavljaju ponavljanje poznatog

stava hanefijske škole prema hidžri, dar el-islamu i dar el-harbu. Za hanefijsku školu

određena teritorija smatra se dar el-islamom sve dok se tu praktikuju određena islamska

pravila i običaji. Među tim običajima su džuma namaz i bajram namaz. Osim toga,

manifestacija islama uključuje provedbu islamskog prava, makar samo u privatnoj sferi, čak i

ako su kadije postavljene od nemuslimanskog vladara. Sve je ovo postojalo u Bosni pod

habsburškom upravom. Što se tiče hidžre, Azapagić je bio mišljenja da emigracija nije

vjerska dužnost poslije fetha (osvojenja) Meke.47 Štaviše, Azapagić je tvrdio da analogija

43 Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, FIN, Sarajevo, 2006., str. 319. 44 Mehmed Teufik Azapagić (1838.-1918.) je bio muftija Tuzle, grada u sjeveroistočnoj Bosni. Izvor: Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 321.45 Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, str. 108.46 Karčić Fikret, Pitanje primjene šerijatskog prava kroz istoriju bosanskohercegovačkih Muslimana, str. 215.47 Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 322.

26

između Hidžre Poslanika, s.a.v.s., i emigracije Bošnjaka nije valjana. Prva je donijela

mobilizaciju muslimana i njihov pobjedonosni povratak u Meku. Druga je izraz i potez ka

daljnjem slabljenju bez mogućnosti pobjedonosnog povratka. Autor kaže da bi to bilo kao

"prodavanje dragulja da se kupi kamenje".

Azapagić je shvatio da pravne kategorije ne mogu biti odvojene od njihove svrhe i

sadržaja. Nije htio izdati fetvu osnovanu na temelju starih knjiga fikha. Uzeo je u obzir

realnost muslimana, njihove bitne interese, perspektive i ciljeve. Njegov položaj muftije

Tuzle i reisu-l-uleme Bosne dali su mu dovoljno kredibiliteta da znatno smanji val iseljavanja

u Osmanlijsku državu.

Za vrijeme srpske agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima od 1992. do 1995.,

kada je pola bošnjačkog stanovništva bilo prisiljeno napustiti domovinu i tražiti utočište u

inozemstvu, mišljenje M.T. Azapagića je ponovo dobilo na značaju. Priznalo se da je on bio

prvi bosanski alim modernih vremena koji je prepoznao značaj teritorijalne dimenzije za

muslimanske zajednice u nemuslimanskoj sredini. Muslimani Bosne nisu mogli postojati kao

apstraktna zajednica nego kao stanovnici određenih sela i gradova. Islam u ovoj zemlji je

moguće očuvati samo ako su očuvana muslimanska naselja. Zbog toga, iseljavanje je

definitivno slabilo muslimansku moć i vitalnost, ograničavalo njihov životni prostor i

postepeno ih dovelo u status fizičke i intelektualne manjine.

Drugi je članak vezan za hidžru Bošnjaka napisan 1909. pod naslovom Al-Hidžra wa

hukm muslimi Busna fiha iz pera Muhammeda Rešida Ridaa (1865-1935).48 Ona se ne može

klasifikovati kao bosanski odgovor na ovo pitanje, ali je značajna pošto je napisana na

inicijativu iz Bosne, a imala je i utjecaj na Bošnjake. Naime, M. R. Rida je članak napisao u

vidu odgovora na pitanje jednog učenika medrese u Travniku koje je objavljeno u časopisu

El-Menar. Bosanski učenik je u pismu naveo da su poslije pripajanja Bosne Austro-Ugarskoj

stanovnici ove zemlje bili zbunjeni u vezi s pitanjem koji kurs da slijede pod novom

upravom. Nepoznati turski vaiz proglasio je u jednom javnom nastupu u jednom bosanskom

gradu da je Bosna postala daru-l-harb, da sva pravna djela muslimana, uključujući ibadet i

ženidbu, pod nemuslimanskom upravom nisu valjana te da muslimani trebaju emigrirati.

Bosanski učenik tražio je od urednika El-Menara da pojasni ovo pitanje.

48 Karčić Fikret, Jedna važna fetva o pitanju iseljavanja Bosanskih Muslimana u vrijeme Austro-Ugarske uprave, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, tom XXV, 1991, str. 41.

27

M. R. Rida je odbio mišljenje turskog vaiza49. Elaborirao je pitanje hidžre i zaključio

sljedeće: muslimanski učenjaci slažu se da je hidžra obavezna u dva slučaja.50 Prvi je kada

muslimani nisu u stanju da praktikuju svoju vjeru zbog nereda (fitna), prisilnog preobraćanja

ili utjecaja da se ponašaju protiv vlastitih vjerskih normi. Drugi je slučaj kada muslimani

trebaju emigrirati zbog džihada. Očigledno je da se ovaj drugi slučaj ne odnosi na Bošnjake

kao što se ne odnosi ni prvi. Što se tiče ibadeta i ženidbe, M. R. Rida je zaključio da pravna

kvalifikacija teritorije ne utječe na ovo pitanje.51

Utjecaj ovog rada na bosansku ulemu bio je znatan. Od tada u Bosni nije bio ni jedan

utjecajan alim koji je preporučio hidžru kao rješenje za svoje sugrađane. Ali neki naučnici

koji su emigrirali u muslimanske zemlje nastavili su da smatraju hidžru kao moguće rješenje

za težak položaj muslimana na Balkanu. Jedan od njih bio je Hilmi ibn Husein Taslidžali, 52

poznat kao Bosnali Hilmi-baba., koji je 1303/1885. napisao Risala fi al-hidžra wa al-

muhadžirin ("Rasprava o hidžri i muhadžirima").53 Na početku svog rada autor je istakao da

su se, nakon što su "nevjernici" zauzeli Bosnu i Rumeliju, među ulemom javila neslaganja u

vezi sa hidžrom iz dar el-kufra. Osnovni stav autora bio je da je ostajanje u dar el-kufru

haram i da je emigracija vadžib.54 Ali on je smatrao da slabi i siromašni muslimani nisu

obavezni da emigriraju. Bogati muslimani trebaju pomoći siromašnima zapošljavajući ih ili ih

angažujući u poljoprivredi. Za Hilmi ibn Huseina bilo je važno pitanje gdje bi muslimani

Bosne i Balkana uopće mogli emigrirati. Pošto bi hidžra trebala biti u zemlju gdje je Šerijat

na snazi, gdje je vladar pravedan, hrabar i prijateljski prema svim muslimanima te voljan da

se bori protiv neprijatelja, autor je predložio muslimanima Balkana da emigriraju u istočne

dijelove daru el-islama: Šam, Halep ili Urfu. Savjetovao im je da se nastane na planinama,

bave poljoprivredom te da dopuste siromašnim muhadžirima da rade na njihovoj zemlji i

dijele žetvu. Pogledi Hilmija ibn Huseina liče na poglede naučnika koji je odrastao na granici

muslimanskog svijeta, koji je bio obrazovan u sjeni tradicije taklida, tradicionaliste koji je bio

razočaran korupcijom i nekompetentnošću vladajućeg kruga raspadajuće Osmanlijske države.

Nije poznato koliko je ovaj alim imao utjecaja na muslimane Bosne ili kasnije na one iz

49 Ibid., str. 42. 50 Ibid., str. 43.51 Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, str. 114.52 Hilmi ibn Husein Taslidžali je bio iz Taslidže (Pljevlja), grada koji je poslije Prvog svjetskog rata došao pod srbijansku upravu. Proveo je neko vrijeme u Istanbulu a živio je i u Medini, gdje je 1303/1885. napisao Risala fi al-hidžra wa al-muhadžirin ("Rasprava o hidžri i muhadžirima"). Izvor: Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 323.53 Ibid., str. 115.54 Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 324.

28

Sandžaka Novi Pazar. Poslije aneksije 1908., hidžra Bošnjaka iz Bosne je postepeno stala ili

nije više bila masovna. Međutim iseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka Novi Pazar se nastavilo.

Historijska situacija u kojoj su se našla dva dijela bošnjačke nacije bila su različita, jednako

kao i profil njihovog intelektualnog vođstva. Sandžak je bio dio Osmanlijskog carstva do

Prvog balkanskog rata, očuvao je duže veze sa Istanbulom i nije iskusio život pod

AustroUgarskom. Intelektualno vodstvo sandžačkih Bošnjaka u to vrijeme sastojalo se

pretežno od tradicionalne uleme. Kao rezultat toga, ideje koje su proizlazile od novog

pristupa tumačenju islamskog učenja uhvatile su korijen u ovom regionu tek kasnije, u

periodu između dva svjetska rata.

29

2.3. Šerijatsko-pravni status uzimanja državljanstva neislamske zemlje

Državljanstvo je poseban pravni odnos, trajan po svom karakteru, koji postoji između

države i pojedinca (odnosno njezinog državljanina). Na osnovi postojanja državljanstva kao

specifičnog pravnog odnosa (specifičnog zbog toga što je to odnos između fizičke osobe i

suverene države), nastaju određena prava, ali i obveze, kako na strani države, tako i na strani

pojedinca.55

Svaka država propisuje svoja pravila kojim regulira pitanja državljanstva, a osobito

ona o kojima ovisi koje će osobe i pod kojim uvjetima smatrati svojim državljanima,

odnosno, pod kojm uvjetim pojedine osobe prestaju biti njezni državljani. Tako i Europska

konvencija o državljanstvu iz 1997. godine u svom članku 3. propisuje da će svaka država

svojim pravnim propisima odrediti tko su njezini državljani.

Nacionalnost i državljanstvo

Pojam državljanstvo treba razlikovati od pojma nacionalnost. Naime nacionalnost

označava pripadnost pojedinca određenom narodu. Svaki narod ima svoje sunarodnjake koji

ne moraju imati svi isto državljanstvo. Nacionalnost je etnički pojam.

Državljanstvo označava, dakle, pravnu vezu između pojedinca i države. Samo država

ima svoje državljane i oni ne moraju bti svi iste nacionalnosti. Državljanstvo ili nacionalnost

ne samo da ljudima potvrđuje osjećaj identiteta, već im daje i pravo na državnu zaštitu kao i

na druga brojna građanska i politička prava.56

Načela stjecanja državljanstva

Postoje tri osnovna načela za stjecanje državljanstva57:

načelo krvne veze (podrijetla) (latinski ius sanguinis)

načelo područja (latinski ius soli)

načelo prebivališta (latinski ius domicili)

55 www.wikipedia.hr/drzavljanstvo56 www.wikipedia.hr/drzavljanstvo57 www.wikipedia.hr/nacela

30

Pod državljanstvom se misli na političko-pravnu vezu ili ugovor između građanina i

države. Taj ugovor proizvodi određena prava i obaveze. Sukladno tomu teoretičari prava

smatraju da državljansvo sadrži tri osnovna elementa:

- Građanin, tj. fizičko ili pravno lice ili stvar. Pod fizičkim licem se misli na muškarca

i ženu, i na onog koji ima i koji nema pravne sposobnosti.

- Država. Ovaj element državljanstva je najbitniji, jer ona jedino ima pravo dati

državljanstvo, dok nijedna druga međunarodna instanca nema pravo na to, bez obzira koliki

autoritet imala u međunarodnom pravu. Da bi država imala pravo dati državljanstvo

neophodno je da bude međunarodno pravno lice, tj. da bude međunarodno priznata.58

- Prava i obaveze. Državljanstvo počiva na političko-pravnim obzirima iz kojih

proističu uzajamna prava i obaveze između države u građana.

Posljedice koje proističu od uzimanja državljanstva

Prava

Naprijed je rečeno da je državljanstvo ugovor između države i građanina koji

proizvodi određena prava i obaveze.

Prava koja građanin dobije nakon dobivanja državljanstva neke države su:

1. Osnovna prava koja imaju ostali građani te države nakon čega postaje njen aktivan član.

2. Prava na stalni boravak u toj zemlji.

3. Pravo na korištenje infrastrukture dotične države.

4. Pravo da obnaša javne funkcije u toj zemlji poput sudijske, vojne i političke službe, i to

odmah nakon izvjesnog vremena po dobitku državljanstva.

5. Pravo da upražnjava osnovne slobode.

6. Pravo da ima diplomatski imunitet kao i njegova imovina kada se nađe na teritoriji

druge države.59

58 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 544.59 Ibid., str. 544.

31

Obaveze i dužnosti

Osnovne dužnosti koje proističu iz ugovora o državljanstvu za onoga koji ga dobije

su: 1. Da se pokorava zakonima zemlje koja mu je dala državljanstvo.

2. Da učestvuje u izgradnji te zemlje sa svim svojim raspoloživim snagama koje

posjeduje.

3. Da brani tu zemlju, štiti njene interese i realizuje ciljeve. Pod tim se podrazumijeva

i vojna obaveza, tj. u slučaju kada izbije rat između zemlje koja mu je dala državljanstvo i

neke druge, dužnost mu je da brani zemlju koja mu je dala državljanstvo.60

Šerijatsko-pravni status uzimanja državljanstva neislamske države

Ovaj problem nije bio aktuelan u prošlosti koliko je u savremenom dobu. A to znači

da ga klasični islamski pravnici nisu tretirali u dovoljnoj mjeri. Također, ne postoje jasni

dokazi koji se direktno tiču ovog pitanja, niti direktna mišljenja klasičnih islamskih pravnika.

Zbog toga smo primorani propise o ovom pitanju derivirati iz dokaza koji tretiraju pitanje

hidžre i boravka u neislamskim državama.

Prvo pitanje

Pravni status uzimanja državljanstva neislamske države

Uzimanje državljanstva neislamske države - ukoliko državljanstvo podrazumijeva

značenje kako ga tretira savremeno međunarodno pravo – je u osnovi zabranjeno u

normalnim uvjetima i bez ikakvog šerijatskog opravdanja. Pod normalnim uvjetima se misli

na vrijeme kada egzistira islamska država.

Ovaj stav potvrđuju sljedeći dokazi:

- Uzvišeni je rekao: „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli

nekud iseliti? reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je

on boravište.“61

60 Ibid.61 Kur'an, En-Nisa, 97.

32

Dakle, ako ajet zabranjuje boravak u neislamskoj zemlji sukladno uvjetima o kojima

smo prethodno govorili, i ako nagovještava bolnu kaznu onima koji to prihvate, onda je

odlazak iz islamske zemlje u neislamsku radi boravka u njoj preče da bude zabranjen, jer je

stalni boravak u državi koja dadne nekome državljanstvo najvažnija njegova posljedica.

- Uzvišeni je rekao: „A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnika

prihvati.“62

Poznato je da onaj koji uzme državljanstvo neislamske države, ima obavezu

promijeniti pripadnost islamske države i uzeti pripadnost neislamske.63 Pripisivati se

nevjernicima smatra se nevjerstvom u islamu, ako je to s ubjeđenjem i zadovoljstvom. Zbog

toga neki islamski učenjaci citirani ajet koriste kao argument da je uzimanje neislamskog

državljanstva bez nužde i s namjerom da se preferira nad islamskim državljanstvom

nevjerstvo i apostazija.

- Uzvišeni je rekao: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok tebe za

sudiju u sporovima međusobnim, ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama

svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“64

Citirani ajet poriče iman onome ko se ne pokori Poslaniku, tj. šerijatu, u međusobnim

sporovima i ne bude zadovoljan sa takvom presudom. Prema tome, svako ko dobrovoljno

prihvati državljanstvo neislamske države, time prihvata i druge zakone i preferira ih nad

šerijatom, a kao takav ne može biti vjernik. Znači, ko dobrovoljno prihvati neislamsko

državljanstvo na njega se primjenjuje propis citiranog ajeta.

- Poslanik, a.s., je rekao: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi među

idolopoklonicima.“65

U citiranom hadisu se eksplicite zabranjuje muslimanima da stanuju sa nevjernicima i

daje im se u obavezu da se distanciraju od njih.

Iz navedenih dokaza se jasno vidi da je zabranjeno u normalnim uvjetima, kod

postojanja islamske države i bez postojanja općeg interesa, uzeti neislamsko državljanstvo.

62 Kur'an, El-Maide, 51. 63 A upravo je to najvažnije svojstvo institucije (el-vela').64 Kur'an, En-Nisa, 65.65 Bilježi ga Tirmizi, 4/155, Ebu Davud, 3/105. Hadis je sahih. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 532.

33

Onaj ko bi to uradio izložio bi sebe Allahovoj srdžbi i učinio veliki grijeh koji bi bez sumnje

uticao na njegovu vjeru i iman.

Drugo pitanje

Pravni status uzimanja državljanstva neislamske države od strane muslimana

koji su njeni domicilni građani

Ova vrsta islamskih manjina može biti formirana od domicilnoga stanovništva koje je

primilo islam, ili od muslimana koji su živjeli u islamskoj državi pa su nakon toga potpali

pod okupaciju neislamske države i tako postali vjerska manjina, kakav je slučaj u Indiji, Kini,

Srbiji itd.

Osnovni propis po pitanju uzimanja neislamskog državljanstva koji glasi da je

uziamnje njihovog državljanstva zabranjeno u normalnim uvjetima i bez šerijatskog

opravdanja se ne može primjeniti na ovu vrstu muslimana, jer oni u najmanju ruku nisu došli

dobrovoljno da žive u takvoj državi. Oni su to silom prilika i njima se državljanstvo

dodjeljuje sukladno međunarodnom pravu. Takvo državljanstvo se dobiva samim rođenjem,

po osnovu krvnog srodstva gdje dijete dobiva državljanstvo svog oca. A ponekad se može

odrediti i na osnovu mjesta rođenja.66

Muslimani koji žive u spomenutim prilikama su u stvari prisiljeni na uzimanje

neislamskog državljanstva, stoga nisu ni griješni, jer su muslimani oslobođeni grijeha za djela

koja počine pod prisilom.67

Njima je čak zabranjeno ne uzeti državljanstvo zemlje u kojoj žive, jer je ono u

takvim slučajevima sredstvo da se postignu osnovne životne vrijednosti. Onaj ko nema

državljanstva nema nikakvih prava u tom društvu, ne može nigdje ni da makne, nema pravo

na korištenje infrastrukture tog društva, a niti ima poštovanja i ljudskog dostojanstvo kao

ostali njegovi građani. Krajnje posljedice neuzimanja državljanstva u spomenutom slučaju bi

bile da se izgube osnovni faktori ljudskog života. A to je po islamskom pravu strogo

zabranjeno, jer muslimanu nije dozvoljeno da nanese bilo kome štetu, ni sebi a niti drugom.

66Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 547.67 Ibid., str. 547.

34

Isto tako, opće je poznato da sve što vodi haramu da je haram i da sve što vodi onome što je

nužno i neophodno za ljudski život je obligatna vjerska dužnost.

Treće pitanje

Pravni status uzimanja državljanstva neislamske države za muslimane koji nisu

njeni domicilni građani

Dakle, ovu vrstu islamskih manjina ne sačinjava domicilno stanovništvo, ovdje se radi

o ljudima koji su u neislamsku državu doselili zbog različitih razloga. Pravni status uzimanja

neislamskog državljanstva od strane članova ove vrste islamskih manjina zavisit će od

razloga zbog kojeg su se našle u takvom društvu, jer je prisustvo i odsustvo propisa

uslovljeno sa njegovim uzrokom.

S obzirom na to, pravni status po ovom pitanju je moguće razvrstati po sljedećim

situacijma:

Prva situacija

To je situacija kada musliman bude prisiljen da napusti svoju zemlju, kao npr. kada

mu bude ugrožena vjera, život, porodica, ili imovina na pravdi Boga, bez ikakvog razloga

koji je šerijatom opravdan. U takvoj situaciji mu se većinom oduzima državljansvo od strane

nadležnih organa njegove države.

U tom slučaju je dozvoljeno muslimanu koji se nađe u sličnim prilikama uzeti

državljanstvo neislamske države, ali pod sljedećim uvjetima68:

- da bude uistinu prisiljen da ga uzme i da bude siguran da će u toj novoj sredini biti u

stanju zaštiti svoju vjeru i porodicu;

- da odabere onu zemlju u kojoj će biti siguran za svoju vjeru i porodicu;

- da nanijeti povratak u svoju domovinu pri prvoj prilici kada mu se ukaže;

- da bude aktivan član novog društva, tj. da propovijeda dobro i bori se protiv zla, pa

makar to bilo i srčano negiranje.

Spomenuta konstatacija se može potkrijepiti sa sljedećim dokazima:

- Uzvišeni je rekao: ...osim ako bude primoran da zaniječe Allaha, a srce mu

ostane čvrsto u vjeri.69 Pa ako je muslimanu pod prisilom dozvoljeno izreći riječi nevjerstva, 68 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 550.-551.69 Kur'an, En-Nahl, 106.

35

pod uvjetom da mu srce ostane čvrsto na monoteizmu, onda je preče da mu bude dozvoljeno

uzeti državljanstvo neislamske države kako bi sačuvao svoju vjeru, život, porodicu ili

imovinu, jer u tome ne postoji nikakvo nevjerstvo niti napuštanje islama.

- Primjena i življenje u skladu sa islamom je dužnost svakog muslimana. Prema tome,

ukoliko musliman ne može taj cilj ostvariti osim putem uzimanja državljanstva neislamske

države u tom slučaju će mu to biti obligatna vjerska dužnost, jer sve što vodi vadžibu i samo

je vadžib.

- Očuvanje i zaštita pet univerzalnih vjerskih dužnosti je nužno i neophodno, jer bez

toga nema života na Zemlji. Zbog toga je dužnost zaštiti ih od svega što vodi njihovu

narušavanju i uništenju. U slučaju da se one ne mognu zaštiti u islamskoj državi, a mogu u

neislamskoj putem uzimanja državljanstva, u tom slučaju će uzimanja državljanstva biti

obavezno.

Druga situacija

To je situacija u kojoj je musliman prisiljen da napusti svoju domovinu zbog

egzistencijalnih problema, jer nije u stanju sebi i svojoj porodici u svojoj domovini priskrbiti

osnovne životne potrebe. U tom slučaju dozvoljeno je napustiti svoju domovinu, jer je

stjecanje nafake stroga vjerska obaveza koju islam nije ograničio ni mjestom ni vremenom.

Uzvišeni je rekao: On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i

hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.70

Rad u neislamskim zemljama je dozvoljen pod sljedećim uvjetima71:

- da musliman bude prisiljen na njega;

- da u islamskoj zemlji ne bude potrebe za njim;

- da ne radi posao koji je po islamu zabranjen;

- da putem posla kojeg radi ne nanosi štetu muslimanima.

Međutim ako je neko u mogućnosti da stekne uobičajenu zaradu koju zarađuju

njegovi sugrađani, a napusti svoju zemlju želeći više od toga radi raskoši i isticanja, njegov

postupak će biti griješan, zbog toga što time izlaže sebe i svoju porodicu iskušenjima i

opasnostima o kojima smo naprijed govorili.

70 Kur'an, El-Mulk, 15.71 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 550.-551.

36

Ukoliko mu je namjera da stekne imetak radi općeg dobra i siguran je da će se moći

oduprijeti svim izazovima na koje će naići pri tome, u tom slučaju uzimanje državljanstva će

se smatrati dozvoljenim i svaki njegov korak će biti na Allahovu putu. Rijetko se dešava da

se od muslimana koji odilazi u neislamske zemlje radi navedenog razloga traži da primi

državljanstvo države u kojoj radi i boravi, jer takvima se radnicima daju privremene ili stalne

radne vize. Ali ako bi se hipotetički pretpostavilo da neislamska država od radnika

muslimana zatraži da prihvati njeno državljanstvo, a u protivnom mu ne dozvoli da radi na

njenoj teritoriji, uzimanje državljanstva neislamske zemlje bi bilo dozvoljeno, jer je prisiljen

na njega.72

Treća situacija

Uzimanje državljanstva radi interesa islama i muslimana

Opće poznato je da čovjek danas ne može postići sva svoja prava ako ne uzme

državljanstvo države u kojoj boravi. A posebno je to specifično danas kada je u pitanju

islamsko misionarstvo i studiranje i specijalizacija nauka koje su neophodne i nužne za razvoj

i napredak društva i zajednice. Islamsko misionarstvo nije institucionalizirano na svjetskom

nivou, nego je prepušteno pojedincima, a autori i vlasnici spomenute vrste nauka su većinom

nemuslimani. I onaj ko ih želi postići neophodno je da živi u tim zemljama i da bude njihov

sugrađanin. Nakon toga se postavlja pitanje da li je muslimanu dozvoljeno radi spomenutih

ciljeva i interesa uzeti državljanstvo neislamske države?

Ibn Kudame govoreći o statusu hidžre u neislamske zemlje veli: „Treće: Kome je

hidžra mustehab ali nije obavezna (vadžib). To se odnosi na onog koji je u mogućnosti učiniti

hidžru i koji može upražnjavati propise svoje vjere nakon što iseli u nemuslimansku zemlju.

Takvom je mustehab hidžra radi islamske misije, povećanja broja i pomoći muslimana....

Abbas, Poslanikov, a.s., amidža, je boravio u Mekki, nakon hidžre, a bio je musliman.“73

Iz navedenog citata se da zaključiti da je muslimanu dozvoljeno boraviti u

neislamskoj zemlji radi interesa islama i muslimana, tako je postupio Abbas, koji je boravio u

Mekki nakon hidžre, koja je u to doba bila neislamska zemlja, jer je u njegovom boravku u

Mekki bio interes za islam i muslimane.74 72 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 551.

73 Ibid., str. 552.74 Ibid., str. 522.

37

Dakle, boravak muslimana u spomenutom slučaju u neislamskoj državi je nešto što je

dozvoljeno i poželjno, a ponekad može biti i obavezan. A onaj musliman koji iz spomenutih

razloga uzme neislamsko državljanstvo će biti nagrađen kod Allaha, jer sve što vodi

realizaciji vadžiba i samo postaje vadžib. Međutim, muslimani koji se odluče na takav korak

moraju posebno akcenat staviti na odgoj svoje djece, nastojeći da za to obezbijede sve

potrebne uslove i sredstva, škole, kulturne centare, islamske asocijacije itd., gdje bi se

odgajala njihova djeca i očuvala vjera i islamski identitet i moral.

Četvrta situacija

Uzimanje neislamskog državljanstva radi dunjalučkih interesa koji nisu nužni

niti u njima ima interesa za islam i muslimane.

U ovom slučaju musliman uzima neislamsko državljanstvo samo radi toga da bi se

ponosio sa njim pred drugima, vjerujući da je ono bolje od islamskog državljanstva.

Uzimanje državljanstva u ovom slučaju je zabranjeno, a ponekad može dostići i

stepen nevjerstva i apostazije, na osnovu sljedećeg ajeta: O vjernici, ne uzimajte za

zaštitnike Jevreje, i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama

koji ih za zaštitnike prihvati.75

Prigovori na navedene stavove i odgovori na njih

Navedenim stavovima je moguće prigovoriti sljedeće:76

- Onaj ko uzme neislamsko državljanstvo slaže se i sa tim da sklopi brak pred

nemuslimanima, tj. nadležnim organima neislamske države.

Na spomenuti prigovor se može reći sljedeće: da to ne utječe na legalnost braka u

islamu, jer se nigdje ne uslovljava da se brak mora sklopiti pred imamom i muslimanima.

Sklapanje braka pred nadležnim državnim organima u spomenutom slučaju je sukladnije

islamu od njegova sklapanja pred imamom, ili bilo kojim drugim islamskim autoritetom koji

ne posjeduje sredstva da zaštiti prava supružnika koja proističu iz bračnog ugovora. S druge

strane, muslimani koji nose državljanstvo države u kojoj žive imaju pravo demokratskim

75 Kur'an, El-Maide, 51.76 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 553.

38

sredstvima tražiti da im se lična prava upražnjavaju sukladno svom uvjerenju i tradiciji. Npr.

u Republici Hrvatskoj je vjenčanje koje obavi imam validno i ima status državnog

dokumenta, i oni koji obave šerijatsko vjenčanje pred imamom ne trebaju ga ponovo

obnavljati u opštini ili nekim drugim državnim institucijama.77

- Da musliman koji živi u neislamskoj državi i nosi njeno državljanstvo nije u

mogućnosti potpuno odgajati svoju djecu i udaljiti ih od harama, posebno ako su ti

harami u toj zemlji zakonski dozvoljeni.

Taj prigovor je realnost, ali to se ne može prigovoriti samo neislamskim sredinama,

jer nije sredina u kojoj se živi glavni faktor koji dirigira kakvo će djete biti. Glavnu ulogu

igraju roditelji i odgoj koji oni nude. Islamski odgoj, običaji i tradicija, kao prirodni izdanci

islamskog vjerovanja, su jači od svakog zakona i običaja koji se želi nametnuti muslimanu.

Posebno su ti običaji i islamska tradicija jaki kod muslimana koji žive kao islamske manjine

u neislamskim društvima. Najbolji dokaz su propali komunistički sistemi u kojima su živjeli

muslimani kao manjine. I pored svih školskih programa i ateističke ideologije nuđene

muslimanima na svakom mjesto, ipak su se islam i muslimani održali u takvim sredinama.

- Musliman koji uzme državljanstvo neislamske države ima građansku dužnost

da živi po zakonima koji su suprotni šerijatu i da radi toga, npr., mora svoju ostavštinu

podijeliti po građanskim zakonima koji su oprečni islamskom nasljednom pravu.

Nisu svi zakoni koji se primjenjuju u neislamskoj državi oprečni zakonima šerijata.

Naprotiv, većina tih zakonu su sukladni zakonima šerijata, pa prema tome musliman ih je

dužan primjenjivati i poštivati. A one zakone koji su oprečni treba demokratskim sredstvima

tražiti da ih musliman ne primjenjuje. Pa ako uspije u tome dobro i jest, a ko mu se to ne

dozvoli, on će ih primjenjivati u svojstvu prisile, tj. smatrat će se da je prisiljen na njihovu

primjenu. A što se tiče svjetovnog nasljednog prava, njegovi zakoni dozvoljavaju da umrli iza

sebe ostavi testament i da u njemu isključi sve nasljednike iz nasljedstva, ili da jednom

nasljedniku ostavi svu svoju zaostavštinu. Prema tome, dozvoljeno je ostavitelju da napiše

testament u kom će podijeliti svoju zaostavštinu tačno onako kako je to islam predvidio. Na

taj način će postupiti po zakonima šerijata, a u isto vrijeme neće prekršiti zakone države u

kojoj živi i čije državljanstvo nosi.

77 Ibid., str. 553.39

Ovdje treba još istači da se svjetovni zakoni ne primjenjuju samo u neislamskim

državama, nego i u svim islamskim. Danas na Zemlji nema ni jedne zemlje koja u potpunosti

primjenjuje zakone šerijata, mada se u nekima u različitom obimu i segmentima oni

primjenjuju.

3. POJAM POLITIČKOGA AZILA

U međunarodnom pravu azil je pravo političkih bjegunaca na utočište u stranoj

državi ili u zgradi stranog diplomatskog predstavništva za osobe koje progone teritorijalne

vlasti.78 Pravo na azil pripada među temeljna ljudska prava, a određeno je Općom 78 www.wikipedia.hr./azil

40

deklaracijom o pravima čovjeka u 14. članku, prema kojem ovo pravo mogu tražiti i u njemu

uživati osobe koje su prebjegle u drugu zemlju zbog različitih vrsta progona u zemlji

porijekla. Ovo pravo ne mogu tražiti osobe koje su u svojim zemljama tražene radi

nepolitičkih prijestupa ili zbog djela suprotnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.79

Pravo na azil imaju izbjeglice, kojima je takav status priznat međunarodnim pravom

(čl. 1. Ženevske konvencije o položaju izbjeglica iz 1951.), te svi koji se nalaze izvan vlastite

zemlje i u nju se ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti

nasilju ili progonima. Priznanje takvog pravnog statusa ostvaruje se u zemljama koje su

potpisale posebne sporazume s Ujedinjenim narodima, ili od strane UNHCR-a. U tom smislu,

politički azil je poseban slučaj prava na azil. Riječ je o azilu za osobe koje su progonjene

zbog svojih političkih ideja.80

Pravo na azil zajamčeno je i čl. 18. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

3.1. Historijat političkog azila

AZIL (grč.: nepovredivo mjesto), sklonište, utočište; u ant. doba hramovi i svetišta; u

srednjem vijeku crkve; u prenesenom smislu svako sklonište pred progonom, neprilikom,

79 www.wikipedia.hr./azil80 www.wikipedia.hr./azil

41

starosti, opasnosti.81 Hebrejska riječ ašel; šumica, gaj upućuje na to da su prvi azili bili u

nekom gaju posvećenom božanstvu. Azil je utočište koje pruža zaštitu protiv krvne osvete.

Progonjeni se mogao zaštititi u određenim gradovima ili hramu Jehove. Azil je izvorno bio

humana mjera u interesu činioca zločina bez zle nakane. Pravo azila protegnulo se na

odbjegle robove i na počinioce raznih zločina. U antičkoj Grčkoj mnoga mjesta i hramovi

posvećeni bogovima (Apolonu, Zeusu, Posejdonu i dr.) imali su naročite povlastice i bili

općepriznati azili. Azil je imao karakter unutrašnjeg i međunarodnog prava.

Pravo azila nikad nije bilo opće pravo stranaca. S razvitkom trgovine, kao osobni

privilegij, priznato je posebnim klauzulama s drugom zemljom po načelu reciprociteta. Jedna

grčka država mogla ga je priznati svim građanima druge. Kad je Grčka postala dio Rimskog

Carstva, ostao je institut azila.

Rimljani nisu dugo poznavali azil, iako legenda o osnivanju Rima priča da je Romul

sagradio azil na Palatinu i posvetio ga bogu Asileu. Grci su taj institut unijeli u rimsko pravo i

preko njega je ušao u kršćansku crkvu. Bonifacije V Osobito je široka primjena azila u

srednjem vijeku. Crkve, biskupski dvorovi, patricijske kuće, groblja i dr. bila su azili.

Azil je proglašen božanskom ustanovom čija se povreda kažnjava isključenjem iz

crkve. Ali neki kraljevi, počevši od Karla Velikog, sužavali su pravo azila. U Francuskoj je

1539. ukinuto pravo azila za dužnike i druge krivce za djela iz građanskog prava.82

S razvitkom buržoazije, modernim zakonodavstvom i izjednačenjem građana pred

zakonom ukinuto je pravo azila, osim za političke bjegunce. Poslije II svj. rata neke države

dale su azil i ratnim zločincima.

3.2. Šerijatsko-pravni status političkog azila

81 www.wikipedia.hr./azil82 www.wikipedia.hr./azil

42

Termin politički azil u klasičnim djelima islamskog prava nije upotrebljavan od strane

klasičnih islamskih pravnika. Međutim, moguće je zapaziti da su oni aludirali na njega kada

su govorili u ugovoru o zaštiti stranaca 83 i strancima.84

Pod političkim se azilom u međunarodnom pravu misli na zaštitu koju neka država

dadne na svojoj teritoriji nad kojom ima suverenitet, nekoj osobi koja je zatraži. Cilj davanja

azila je zaštita života i slobode osobama koji sebe smatraju ugroženim u svojim zemljama.85

Svaka osoba koja je napustila svoju domovinu, ili je protjerana iz nje sredstvima

zastrašivanja ili torture, zbog političkih ili ideoloških razloga, pa zatraži zaštitu ili boravak od

druge države zbog toga što joj je zabranjeno da se vrati u svoju domovinu, smatra se po

međunarodnom privatnom pravu političkim azilantom.86

Međutim, ako neko počini neki zločin koji se ne smatra političkim i zatraži politički

azil od neke države da bi se zaštitio od kazne za počinjeno nedjelo, po međunarodnom pravo

takvo djelo se ne smatra političkim pristupom, pa državi od koje je zatražen azil nije

dozvoljeno dati mu politički azil i zaštiti ga. Zbog toga što se zločinac mora sankcionisati za

zločin koji je počinio. A svaka država koja zločincu dane politički azil i zaštiti ga, smatra se

zločinačkom državom zbog toga što štiti zločince.87

Po ovom pitanju je šerijatsko međunarodno pravo saglasno, jer islamskoj državi je

dozvoljeno izručiti stranca njegovoj državi ako ga zatraži da ga kazni zbog zločina kojeg je

počinio u njoj, pod uvjetom da postoji između dvije države sporazum koji tretira tu tematiku.

Ali joj nije dozvoljeno da ga izruči nekoj drugoj državi, jer bi se takav postupak kosio sa

ugovorom o zaštiti ('akdu-l-eman), kojeg mu je dala i obavezala se na osnovu njega da će ga

štiti.88

Od klasičnih pravnika o ovom pitanju se oglasio samo Ibn Hazm.

Mislim da je glavni razlog tomu što je većina klasičnih pravnika izbjegavala

hipotetički fikh i što spomenuti problem u njihovo vrijeme nije bio aktuelan, niti su mogli

pretpostaviti da će doći vrijeme u kojem je potrebno ove slučajeve rješavati. U to vrijeme

83 'akdu-l-emanu84 el-mest'eminun85 http: www.wikipedia/azil86 www.wikipedia.com87 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 538.88 Ibid., str. 539.

43

muslimani su bili broj jedan u svijetu, i nije bilo izgleda da će se spustiti na samo začelje

svjetske scene i da neće imati zaštitu i slobodu u islamskim zemljama, te da će ta prava

morati tražiti kod nemuslimana.

Od generalnih pravila u islamu je i poštivanje čovjekove ljudskosti i časti, bez obzira

na nacionalnost i boju kože. Dakle, islam ne prihvata da bilo koji čovjek živi slab, ponižen i

potlačen, bez obzira kakvih ideoloških uvjerenja i pogleda bio. Islam uči da su svi ljudi braća

i da potječu od jednog čovjeka i jedne žene.

Ovo pravilo je Kur’ana jasno proklamovao kada je rekao: „Mi smo sinove Ademove,

doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim

jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.“89;

„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena

vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše

boji.“90

Iz citiranih ajeta se zaključuje da islam poštuje i uvažava čovjeka, bez obzira koje

vjere bio, jer su citirani ajeti došli u općoj formi. Islam također naređuje muslimanima da se

suprotstave nasilju i tiraniji sa svim raspoloživim sredstvima; od savjeta pa do građanske

neposlušnosti. Pa ako sve to ne urodi plodom, muslimanu je dužnost napustiti takvo mjesto i

iseliti se u mjesto gdje će živjeti u slobodi, poštovan i uvažavan kao čovjek i ljudsko biće.

Islam uči da cijela Zemlja pripada Allahu, a ne bilo kome drugom. Sukladno tom

pravilu, musliman bilo gdje da se nađe na njoj i gdje može slobodno upražnjavati svoje

vjerske obrede, taj dio zemlje se smatra njegovom. A nijedan dio zemlje, kada je u pitanju

misija islama, nije preči od drugog, i musliman ne smije biti rob bilo kojem mjestu na zemlji.

Na osnovu tog pravila, treba razumjeti i sljedeći ajet: „O robovi Moji koji vjerujete,

Moja je Zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte.“91

Dakle, po islamskom učenju sva Zemlja pripada Allahu i ne ograničavaju je nikakve

političke ili geografske granice, nego se islamskom zemljom smatra svaka zemlja gdje

musliman može slobodno i u miru obožavati Allaha.

89 Kur'an, El-Isra, 70.90 Kur'an, El-Hudžurat, 70.91 Kur'an, El-'Ankebut, 56.

44

Dakle, islam ne priznaje nikakvo poniženje i tlačenje po bilo kakvoj osnovi, a

posebno po vjerskoj. Zato on uvažava sve razloge putem kojih se odbacuje poniženost u vjeri

ili bilo čemu drugom što ruši položaj čovjeka koji po islamu uvijek mora biti slobodan i

samostalan u svojim mišljenjima i stavovima, ma koliko ga to koštalo.

Sukladno izloženom, može se reći da je radi opravdanih razloga dozvoljeno

muslimanu zatražiti politički azil od neislamske države. Međutim, ta dozvola je uslovljena sa

sljedećim uvjetima92:

1. Da je siguran da će mu se počiniti nasilje u njegovoj zemlji i da tek nakon toga

zatraži azil u nekoj od muslimanskih zemalja, gdje će najviše biti slobodan i siguran za sebe,

svoju porodicu i imovinu i gdje će moći upražnjavati vjeru u većoj slobodi od zemlje iz koje

je pribjegao. Pa ako ne nađe takvu zemlju, neka onda isto pravilo primjeni pri izboru između

neislamskih zemalja, jer svako nasilje po islamu je isto, došlo ono od strane muslimana ili

nemuslimana. I kakve koristi ima od zamjene nasilnika, ako nasilje i smutnja ostaju?!

2. Da ne dozvoli da na bilo koji način nemuslimanima pomogne protiv muslimana,

bilo to otkrivanjem nekih tajni, ili da se bori zajedno s njima protiv muslimana, jer bi se sve

to smatralo izdajom.

3. Da nanijeti da će se vratiti u islamsku zemlju odmah nakon nestanka razloga zbog

kojeg je učinio azil, izuzev ako je njegov daljni ostanak u neislamskoj zemlji radi educiranja

muslimana koji su primili islam, ili radi širenja islama.

4. Da svojim ponašanjem i moralom bude istinski ambasador islama i da nastoji

pravilno prezentovati islam, ako mu to prilike budu dozvoljavale.

Muslimanu je dozvoljeno dobrovoljno se preseliti u neislamsku zemlju bez ikakvog

šerijatskog razloga i interesa za islam i muslimane, ukoliko nije zadovoljan i zadivljen

nevjerstvom, i moralom i vrijednostima tamošnjih žitelja.

Dok onome koji se boji za svoju vjeru i koji je zadovoljan sa nevjerstvom, običajima

nevjernika i njhovom kulturom, nije dozvoljeno to učiniti. A ako to bude svjesno radio i

vjerovao, dovodi se u pitanje njegovo vjerovanje.

Z A K LJ U Č A K

92 Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 541.-542.45

- Islam nije samo vjera obredoslovlja, namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je

zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Ovaj

sistem podrazumijeva praktične organizacije ljudskog života koje uključuju etičku

osnovu na kojoj počiva društveni poredak, političko i ekonomsko uređenje. Taj

islamski sistem je sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog

života i različite čovjekove iskonske potrebe i njegove razne aktivnosti. Islam nije

ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način

ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Islamski sistem života nije privremeni sistem

koji pripada samo jednom historijskom razdoblju, niti je to lokalni sistem ustanovljen

samo za jednu generaciju i sredinu. On je, ustvari, temeljni sistem određen od strane

Uzvišenog Boga za dinamični ljudski život.

- Ekonomski i politički prioriteti prisilili su milione ljudi da napuste svoje zemlje

tražeći posao ili sigurnost na Zapadu. Ovaj proces doveo je do njihovog naseljavanja

na Zapadu: oni su sada dio zapadnih društava, čija najznačajnija karakteristika izgleda

da je raznolikost te multireligijska i multikulturna dimenzija. Muslimani predstavljaju

manjinu na Zapadu, ali se djeca druge i narednih generacija osjećaju kao kod kuće.

Zapad je, s druge strane, sada svjestan da je značajan dio njegovog stanovništva danas

potpuno muslimanski.

- Današnje doba je doba raznolikosti, kompleksnosti i miješanja kultura i civilizacija, te

se naša stvarnost ne može zatvoriti u pojednostavljenu viziju svijeta koja vodi

porijeklo iz pogleda na prohujale odnose snaga u svijetu.

- U naše doba, niti je dovoljno, niti je relevantno da se koncentriramo na pitanja koja se

odnose na prirodu vlasti, prava koja se primjenjuju ili na vlasništvo nad zemljom,

pošto stanje u svijetu čini ova pitanja krajnje kompliciranim. Umjesto toga, treba da

se okrenemo dubokom razmatranju i ocjeni stanja muslimanskih naroda kao takvih

širom svijeta, te da izbjegnemo zaokupljenost pitanjima definiranja koje se temelji na

kriterijima koji su bilo virtuelni bili teorijski, ali u svakom slučaju nerealni.

- Uzimanje neislamskog državljanstva nije dozvoljeno u normalnim uvjetima kada

postoji islamska država i bez postojanja općeg interesa. Uzimanje neislamskog

državljanstva od strane muslimana koji su domicilno stanovništvo države u kojoj žive

je nužda koja nema alternativu. Takvi muslimani su prisiljeni da ga uzmu i zbog tog 46

ne snosee ni pravne ni moralne posljedice. Uzimanje državljanstva je vadžib za njih,

jer je ono glavno i osnovno sredstvo putem kojeg mogu ostvariti svoja osnovna

ljudska prava (vrijednosti), bez kojih nema života dostojna čovjeku. A pravni status

uzimanja neislamskog državljanstva za muslimane koji su se doselili u neislamske

zemlje zavisit će od situacija, uzroka i prilika u kojima se nalazi svaki od tih

muslimana. Smatramo da se na takve korake ne treba odlučivati bez potrebe i nužde i

interesa islama i muslimana.

- Sukladno izloženom, može se reći da je radi opravdanih razloga dozvoljeno

muslimanu zatražiti politički azil od neislamske države. Međutim, ta dozvola je

uslovljena sa sljedećim uvjetima: da je siguran da će mu se počiniti nasilje u njegovoj

zemlji i da tek nakon toga zatraži azil u nekoj od muslimanskih zemalja, gdje će

najviše biti slobodan i siguran za sebe, svoju porodicu i imovinu i gdje će moći

upražnjavati vjeru u većoj slobodi od zemlje iz koje je pribjegao pa ako ne nađe takvu

zemlju, neka onda isto pravilo primjeni pri izboru između neislamskih zemalja; da ne

dozvoli da na bilo koji način nemuslimanima pomogne protiv muslimana ; da nanijeti

da će se vratiti u islamsku zemlju odmah nakon nestanka razloga zbog kojeg je učinio

azil, izuzev ako je njegov daljni ostanak u neislamskoj zemlji radi educiranja

muslimana koji su primili islam, ili radi širenja islama; da svojim ponašanjem i

moralom bude istinski ambasador islama i da nastoji pravilno prezentovati islam, ako

mu to prilike budu dozvoljavale.

- Muslimanu je dozvoljeno dobrovoljno se preseliti u neislamsku zemlju bez ikakvog

šerijatskog razloga i interesa za islam i muslimane, ukoliko nije zadovoljan i zadivljen

nevjerstvom, i moralom i vrijednostima tamošnjih žitelja. Dok onome koji se boji za

svoju vjeru i koji je zadovoljan sa nevjerstvom, običajima nevjernika i njhovom

kulturom, nije dozvoljeno to učiniti. A ako to bude svjesno radio i vjerovao, dovodi se

u pitanje njegovo vjerovanje.

L I T E R A T U R A

47

Kur'an i prijevodi Kur'ana

1. El-Kur'ani-l-kerim, Mushafu-l-Medinetin-Nebevijjeh (Kur'an Časni, medinska verzija

Mushafa), Mudžemme'u-l-melik Fahd, 1405.h.g.

3. Korkut Besim, Kur'an s prevodom, Štamparija kralja Fahda, Medina, 1412. h.g.

Knjige:

1. Džananović Ibrahim, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, FIN, Sarajevo, 1991.

2. Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, I tom, Bookline, d.o.o., 2004.

3. El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom,

VSK, Sarajevo, 2008.

4. El-Karadavi Jusuf, Halal i haram u islamu, El-Kelimeh, Novi Pazar, 1997.

5. El-Karadavi Jusuf, Suvremene fetve (izbor), Tuzla, 1997.

6. El-Karadavi Jusuf, Islamsko pravo, SIZBiH, Sarajevo, 1989.

7. El-Karadavi Jusuf, Fikh muslimanskih manjina, Libris, Sarajevo, 2003.

8. El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje sunneta, Bemust, Sarajevo, 2001.

9. El-Munziri Zekijjuddin, Muslimova zbirka hadisa-sažetak, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

10. Er-Rejsuni Ahmed, Ciljevi Šerijata, El-Kalem, Sarajevo, 2009.

11. Indžić Hamid, Islam- univerzalni koncept življenja, Elči-Ibrahimpašina medresa, Travnik,

2002.

12. Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, Sarajevo, El-Kalem, 2004.,

13. Kozlić Osman, Fikhska pravila, El-Kalem, Sarajevo, 2005.

14. Ljevaković Enes, Savremene fikhske teme, FIN, Sarajevo, 2006.

15. Nasr Sejjid Husejin, Muhammed – čovjek Božiji, Ibn Sina, Sarajevo, 2007.

16. Muftić Teufik, Arapsko-bosanki rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

17. Ramadan Tarik, Biti evropski musliman, Udruženje ilmije IZ u BiH, Sarajevo, 2002.

48

18. Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2009.

19. Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar,

2006.

Članci:

1. Karčić Fikret, Jedna važna fetva o pitanju iseljavanja Bosanskih Muslimana u vrijeme

Austro-Ugarske uprave, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, tom XXV, 1991,

2. Karčić Fikret, Pitanje primjene šerijatskog prava kroz istoriju

bosanskohercegovačkih Muslimana, Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta,

Sarajevo, tom 1, 1982.

3. Karčić Fikret, Značenje i iskazivanje islama u svjetovnoj državi, u: Takvim za 1989. –

1409./1410., Predsjedništvo UIVS u SRBiH, Sarajevo, 1989.

Internet stranice:

1. www.islamonline.com

2. www.islambosna.ba

3. www.islamtoday.com.

4. www.minber.ba

5. www.n-um.com

6. www.rijaset.ba

7. www.wikipedia.com

49

50