I. UVOD

Priroda ( biodiverzitet ) je cjelina koja je sastavljena iz žive i nežive komponente koje su povezane i zavise jedna od druge. Može se definisati kao suma svih djelovanja na razvoj i život svih organizama. Svaki organizam od najnižeg u lancu pa do najvišeg, čovjeka, ima svoju okolinu. Priroda se može razumjeti kao nešto što ne pripada nikome, a njoj sve pripada, nešto kao porodica. Sve drevne kulture i religije posebnu pažnju posvećuju prirodi zbog shvatanja njene važnosti.

Međutim, s razvojem i modernim načinom života došlo je do izgradnje visokih brana, cesta, eksploatacije minerala, ruda i sve je to dovelo do zagađenja. Prirodni resursi se eksploatišu u ime ekonomskog razvoja. Ghandi:“Zemlja proizvodi dovoljno za svakog čovjeka, ali ne i za njegovu pohlepu“.

MEA – Milenijumska procjena ekosistema definisala je 5 osnovnih uzroka gubitka biodiverziteta, odnosno 5 grupa direktnih pritisaka na okoliš :

1. Konverzija staništa2. Prekomjerna eksploatacija3. Zagađenje4. Klimatske promjene5. Invazivne vrste

II. KONVERZIJA STANIŠTA

Konverzija predstavlja proces degradacije staništa, pri čemu sa višeg stepena organizacije i integracije se prelazi u staništa karakteristična za niže oblike organizacije. Ovo je rezultat djelovanja jednog ili više ekoloških faktora, a može biti antropogene prirode, rezultat prirodne katastrofe (požari, poplave, odroni) ili rezultat dugotrajnog procesa regresivne sukcesije biocenoza. Konverzija je u pravilu nepovoljan proces za autohtoni biodiverzitet.

Stanje bio i geodiverziteta na području Federacije BiH, koje nastaje kao posljedica konverzije staništa , ogleda se kroz skalu promjena strukture biocenoza i ekosistema do potpunog gubitka ekosistema na određenom prostoru i u određenom vremenu. U posebno nepovoljnom stanju su: šumski ekosistemi, planinski vodeni ekosistemi, osjetljiva kraška područja, kraška polja, te močvarni ekosistemi, a posebno kanjoni i klisure rijeka. Posebnu opasnost za budućnost prirode Federacije BiH čine često neprincipijelni i stručno nedovoljno utemeljeni poduhvati u kreiranju novih obrazaca energetskog sistema, urbanog razvoja, te korištenja mineralnih i fosilnih resursa. Poseban problem čini dio prirode sadržan u mediteranskom pojasu BiH, prostoru koji je danas pod izuzetno visokim pritiskom neplanske izgradnje, eksploatacije marinskih resursa, te planirane izgradnje infrastrukture.

Degradacija staništa – smanjenje kvalitete staništa što ga čini nepovoljnim za život određene vrste.

1

Gubitak staništa – tako niska (loša) kvaliteta staništa da ga vrste više ne mogu koristiti za život (oboje može značiti gubitak za jednu vrstu ali možda stanište za neku drugu, novu vrstu na tom području) .

Degradacija ekosistema – kada promjene učinjene u nekom ekosistemu degradiraju stanište mnogih vrsta koje čine taj ekosistem.

Gubitak ekosistema – kada su promjene učinjene u ekosistemu tako velike/temeljite da nestanu mnoge vrste, osobito one koje dominiraju tim ekosistemom.

Ekosistemi prema stepenu degradacije se dijele na:

1. PRIMARNE - ekosistemi u kojima je stopa primarne produkcije vrlo visoka (100%). Tu spadaju: tropske kišne šume, ostale vrste šuma, okeani, mora, kopnene vode, pustinje, savane, stepe, prašume.. Oni su oslobođeni čovjekovog uticaja i samim time su sačuvali svoj integritet i funkcionalnost.

2. SEKUNDARNE - nastali su od primarnih ekosistema, degradacijom od strane čovjeka. Konverzijom primarnih ekosistema u svoju korist (livade, pašnjaci), čovjek je u potpunosti izmijenio prvobitni ekosistem, a time i staništa različitih vrsta koje su bile za njih vezana. Na "nova", izmijenjena staništa, dolaze i drugačije vrste, odnosne one koje mogu na njima opstati. Stopa primarne produkcije sekundarnog ekosistema je 66,66%.

3. TERCIJARNE - nastali su daljnjom degradacijom sekundarnih ekosistema od strane čovjeka. Čovjek je tu napravio prostore za stanovanja (gradovi i sela), saobraćajnice, prostore za rekreaciju, itd. U ovom tipu ekosistema obično dominiraju monokulture (oranica, njiva), gdje je prisutna jedna vrsta (npr. pšenica), što značajno utiče na smanjenje biološke raznolikosti. Stepen primarne produkcije u antropogenim (tercijarnim) ekosistemima procjenjuje se na 33,33%.

Raznolikost staništa na planeti Zemlji je jako velika. U svakom od staništa živi veliki broj ražličitih vrsta organizama koji su povezani odnosima međuzavisnosti jednih o drugima, kao i o staništu koje naseljavaju. Prirodni resursi BiH oduvijek su imali presudnu ulogu u razvoju civilizacije na ovom prostoru, od doba neolita pa do danas. U tom procesu šumski ekosistemi su imali, kao i danas, vodeću ulogu u sticanju dobiti za veliki broj stanovnika BiH. Današnju oblast šumarstva u BiH, međutim, definisala su ratna dešavanja i poslijeratni procesi tranzicije. Raznovrsnost divlje faune je oduvijek osnova razvijenog lovstva, a izuzetno bogatstvo ihtiofaune osnov tradicionalnog ribolova na slatkim i morskim vodama. Obje aktivnosti imaju potrebu za razvojem i uspostavom monitoringa.

2

II.1. Konverzija primarnih šumskih staništa

Konverzija primarnih šumskih staništa uvjetovana je slijedećim aktivnostima:

• intenzivna, prekomjerna i neselektivna sječa šuma, naročito na senzitivnoj geološkoj podlozi (dolomiti, peridotiti, amfiboliti itd)..

• neuravnotežena izgradnja putnih komunikacija, šumskih puteva, energetskih postrojenja („male“ protočne elektrane), turističke infrastrukture eksploatacija mineralnih resursa itd..

Glavni uticaj poljoprivrede dolazi zbog krčenja prirodnih staništa za potrebe obrađivanja zemljišta – posebno zemlje za intenzivne monokulture.

Nedavni primjeri uključuju gubitak nizinskih tropskih kišnih šuma u Indoneziji zbog plantaža palme uljarice i krčenje velikih područja amazonske prašume i brazilske savane zbog soje i uzgoja stoke.

Povrh gubitka staništa zbog krčenja, neodržive poljoprivredne prakse također uzrokuju gubitak 12 miliona hektara zemlje zbog dezertifikacije.

II.1.1. Tropske kišne šume

Procijenjeno je da su 1950. tropske kišne šume pokrivale 16-17 milijuna km², dakle oko 11% površine Zemlje. Do 1980. je 50% tih šuma uništeno ljudskim djelovanjem, a proces uništavanja je nastavljen i još uvijek traje.

Područje kišnih šuma veličine nogometnog igrališta nestaje svake sekunde, a više od 50 biljnih i životinjskih vrsta izumire svakog dana.

Ako se taj trend nastavi do 2030. godine tropske bi šume mogle u potpunosti izumrijeti kao i velik broj biljnih i životinjskih vrsta u njima.

Jednom su kišne šume prekrivale 14% kopnene površine Zemlje. Danas prekrivaju pukih 6%, a stručnajci procjenjuju da će se zadnji ostaci tih šuma iskoristiti za manje od 40 godina

U Indoneziji se uništavaju tropske kišne šume te se uzgajaju palme radi proizvodnje palminog ulja, kao i tropske kišne šume amazona. Usljed ovakve konverzije staništa ugrožene su biljne i životinjske vrste, a posebno je vidljiv efekat na brojnost azijskog slona, nosoroga, tigrova. Pod velikim su pritiskom i mangrove Azije i Južne Amerike koje se uništavaju radi formiranja farmi škampi. Tokom devedesetih godina procjenjuje se da je 70% obešumljenog područja postalo poljoprivredno. Uslijed uništavanja šuma u Kini populacija pande se lokalizovala samo na jugo-zapadu ove zemlje.

Na planinama oko Sarajeva se vrši intezivna sječa šume. Od šumskih sastojina je naročito ugrožena bukva koja završava kao ogrijevno drvo. Brutalna i divljačka sječa šume iza sebe ostavlja pustoš poput Apokalipse. Mnogi planinari, ekolozi i ljubitelji prirode i ranije su ukazivali na obim i štetne posljedice ove sječe, ali do danas niko

3

od odgovornih ljudi u vlasti nije ništa poduzeo da se zaustavi ovaj negativan trend. Za transport posječenih stabala osim traktora i kamiona se koriste i specijalna vojna vozila. Među najugroženijim područjima su: Turovi - Sustavac (Treskavica), Kasov dol - Kotlovi (Bjelašnica) i Luka - Kolijevka (Visočica).

II.2. Konverzija slatkovodnih staništa

Konverzija slatkovodnih staništa uvjetovana je sljedećim faktorima:

• podizanje brana i uspostava vještačkih hidroakumulacija • prekomjerna izgradnja putnih komunikacija • izgradnja tzv. malih protočnih elektrana i kamenoloma• degradacija i devastacija priobalnog zaštitnog šumskog pojasa • kaptiranje izvorišta • prevođenje vodotoka u druge slivove • presijecanje vodenih žila

Mnoga industrijska preduzeća nerazvijenih mediteranskih, a i kontinentalnih zemalja olako shvataju prirodna bogatstva svoje regije. Kao rezultat neadekvatnog kadra i nadzornih institucija koje se bave ovom problematikom neplanski se, masovno, grade velike hidroelektrane, protočne hidroelektrane, termoelektrane i druga postrojenja koja u velikoj mjeri vrše degradaciju živog svijeta ekosistema na kojem se nalaze

. Izgradnja hidroelektrana, termoelektrana i kamenoloma osim na konverziju slatkovodnih staništa ima negativan uticaj :

• zauzimanjem dodatnog poljoprivrednog zemljišta koje se angažuje za smještaj jalovine

• odvodnjavanjem površinskih kopova vrši se uticaj na nivo i režim podzemnih voda

• gradnjom ovakvih pogona mijenja se reljef zemljišta, smanjuju se poljoprivredne površine

• ugrožava se stanište mnogim biljnim i životinjskim vrstama• zaštitom površinskih kopova od površinskih voda mijenjaju se vodeni tokovi

što utiče na navodnjavanje okolnih parcela• narušavaju se estetske vrijednosti okoline• promjena privrednih aktivnosti i socijalne strukture stanovništva (širenje

infrastrukture, komunikacija, objekata..)

II.3. Konverzija močvarnih nešumskih ekosistema

Močvare i vodenjare danas čine najugroženije ekosisteme i u BiH. Kako sadrže vrijedan genofond (različite biljne, a od životinjskih vrsta naročito ptice, gmizavce, vodozemce i ribe) u sistemu održive konzervacije imaju puni prioritet. Zbog ograničenosti hidromorfnih zemljišta na prostoru BiH (svega do 15 % površine), te njihove stalne melioracije i isušivanja, močvarna staništa pa i čitavi ekosistemi su ograničeni na male površine.

4

Jedan od faktora konverzije močvarnog staništa je i namjerno izazvani požari u bazofilnim tresetištima kao onaj u Hutovom blatu 2011. godine kojim je uništeno 80% parka prirode pri čemu su uništena brojna staništa velikog broja biljnih i životinjskih vrsta.

II.4. Konverzija marinskih staništa

Konverzija marinskih staništa uvjetovana je sljedećim faktorima:

• degradacija, devastacija i destrukcija priobalnog pojasa usljed neplanske izgradnje

• neplanska i prekomjerna akvakultura• neplansko podizanje prekomorske infrastrukture

II.5. Konverzija visokoplaninskih staništa

Konverzija visokoplaninskih staništa uvjetovana je sljedećim faktorima:

• eolska i hidroerozija planinskih staništa• topljenje snježanika• kaptiranje planinskih izvorišta • neplanska izgradnja infrastrukture • neuravnoteženi turizam

II.6. Konverzija sekundarnih šumskih ekosistema

Konverzija sekundarnih šumskih ekosistema uvjetovana je sljedećim faktorima:

• neuravnotežena i nekontrolirana sječa • sušenje stabala uslijed nedovoljno stručne introdukcije kultivara • nedovoljno stručno zasađivanje

II.7. Konverzija livadskih ekosistema

Konverzija livadskih ekosistema uvjetovana je sljedećim faktorima:

• prekomjerna ispaša, oranje, kopanje i slični agrikulturni zahvati • prirodna progradacija uslijed neodržavanja (odsustvo košenja)

II.8. Konverzija refugijalno – reliktnih staništa

Refugijalno reliktna staništa predstavljaju najunikatnije dijelove bosansko- hercegovačkog okoliša. Nastali su u burnim procesima oblikovanja zemljine kore, geogeneze, stvaranja klime i živoga svijeta. To su mjesta koja su pretrpjela najmanje promjene od predglacijalnog do postglacijalnog perioda, te tako sačuvala izvorne ekološke vrijednosti. Na ovim staništima su zastupljene mnoge tercijerne vrste biljaka i životinja, koje su uspjele preživjeti i drastične promjene klime u toku posljednjeg glacijala. Kako su ova staništa bila utočišta mnogim biljkama i životinjama tokom ledenog doba, zovu se i refugijumi. Vrste koje na njima žive su u evolucionom pogledu veoma stare i označene su kao relikti. Ovakvi tipovi staništa na kojima žive

5

brojne tercijerno-reliktne vrste biljaka i životinja su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Pozicija tercijernih reliktnih ekosistema u Bosni i Hercegovini povezana je prvenstveno sa kanjonima, klisurama i strmim padinama planina u slivovima rijeka: Une, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve.

Konverzija refugijalno-reliktnih staništa uvjetovana je slijedećim faktorima:

izgrađene brane i hidroakumulacije planiranje novih hidroakumulacija (Neretva, Sana, Bosna) prekomjerno otvaranje kamenoloma

II.9. Faktori koji utiču na konverziju različitih staništa

Totalne sječe šuma neposredno dovode do dugoročnog uništavanja staništa šumskih vrsta i zamjene sekundarnim ekosistemima, koji se odlikuju veoma smanjenom produkcijom i malim diverzitetom flore i faune. Također, na ovaj način se veći ili manji kompleksi šuma rasparčavaju (fragamentiraju) na veći broj manjih dijelova među kojima je otežana, a u izvjesnim slučajevima i onemogućena komunikacija preko cenobionata. Totalne sječe se ostvaruju prije svega u brdsko-planinskim regionima, ali nisu pošteđene ni prirodne šume aluvijalnih ravni ravničarskih krajeva, dok su mediteranske šume hrasta crnike u najvećoj mjeri uništene još u prethodnim stoljećima. U posljednje vrijeme totalne sječe prisutne su i u područjima koja su označena kao potencijalni rezervati prirode i budući nacionalni parkovi (npr. Prokletije), a naročito su izražene u zaštitnim zonama nekih Nacionalnih parkova.

Uređivanje šuma, ekološki posmatrano, može biti u suprotnosti sa očuvanjem stabilnosti šumskih ekosistema i njihovog biodiverziteta. Iz same ideje da se šume "urede", proizilazi niz, često kontraverznih pitanja. Naime, dok uređivanje ljudskom rukom podignutih šuma i parkovskih površina ima svog punog opravdanja, jer je čovjek kreator ovakvih vještačkih ekosistema, dotle je "uređivanje" prirodnih, a posebno klimatogenih šumskih ekosistema, ili još drastičnije, prašumskih rezervata, krajnje diskutabilna djelatnost. U ovoj djelatnosti kriterijumi i razlozi "uređivanja" su veoma rastegljivi i nisu precizno definisani: od zdravstvenih do estetskih. Na primjer, jedno krivo, kvrgavo i polusasušeno drvo biće otklonjeno iz šume zato što ne zadovoljava kriterijume "uređivača". Ekolozi smatraju da i ovakva stabla čine šumu, i da bez njih, stabilnost šumskog ekosistema gubi uporište.

Vodoprivreda - Izgradnja vještačkih akumulacija u kanjonima i klisurama dovodi do potpunog uništavanja populacija vrsta i ekosistema u zonama potapanja. Poseban gubitak diverziteta izazvan potapanjem, je nestanak ili krajnja fragmentacija reliktnih ekosistema kao što je slučaj sa sastojinama pančićeve omorike u kanjonu Drine. S obzirom na činjenicu da su kanjonske doline u Srbiji i Crnog Gori najznačajniji refugijumi tercijarne šumske flore i vegetacije, njihovim uništavanjem nestaju najznačajniji centri genetičkog, specijskog i ekosistemskog diverziteta tih

6

zemalja, Balkanskog poluostrva i Evrope. Problem prilikom izgradnje akumulacija u uzanim kanjonima i klisurama, predstavlja prekid komunikacija riječnog naselja donjeg i gornjeg toka rijeke. Primjer Đerdapske brane na kojoj nisu izgrađene riblje staze na najbolji način pokazuje u kojoj mjeri je oštećen riblji fond Dunava odsustvom anadromnih i katadromnih vrsta koje su imale ne mali ekološki ali i komercijalni značaj u ukupnom ribolovu.

Regulacija vodotoka predstavlja poseban problem u očuvanju biološke raznovrsnosti vodenih ekosistema. Najčešće je ona izvedena tako da su ravničarske rijeke sabijene nasipima u uzane plavne zone, dok su obale manjih vodotokova bukvalno svedene na betonska korita. Fundamentalna ekološka i hidrobiološka saznanja ukazuju da je život svake rijeke neposredno povezan sa širinom plavne zone u kojoj se živi svijet rijeke obnavlja efikasno. Smanjenje širine plavne zone neposredno pogađa populacije riba, ali i drugih vodenih, prije svega, riječnih organizama (fito- i zooplankton) koji gube mrijestilišta i staništa za reprodukciju u poplavnim zonama (forlandima).

Urbanizacija i izgradnja infrastrukture - Ovom ljudskom djelatnošću neposredno se uništavaju prirodni ekosistemi u okolini velikih gradova i oko saobraćajnica. Saobraćajnice presjecaju prirodne ekosisteme sprečavajući komunikaciju cenobionata, a vrlo često one se nalaze na osnovnim koridorima lokalnih migracija i unutar areala aktivnosti populacija pojedinačnih vrsta izazivajući njihovo masovno uništavanje. Posebno su opasne saobraćajnice u šumskim i močvarnim oblastima, i uopšte u zaštićenim objektima kakvi su nacionalni parkovi i rezervati. Dosadašnja iskustva u našoj zemlji pokazuju da se prilikom izgradnje saobraćajnica nije vodilo računa o prirodnim koridorima divljih vrsta (npr. izgradnja propusta), te je stanje ekosistema oko saobraćajnica vrlo nepovoljno, ne samo zbog buke i drugih oblika uznemiravanja, već i zbog velikog mortaliteta populacija vrsta koje žive u prirodnim ekosistemima oko puteva.

Isušivanje močvara i bara uključujući melioracije i irigacije u cilju pretvaranja ovih staništa u poljoprivredne kulture, bio je jedan od najrasprostranjenijih oblika uništavanja prirodnih i visokoproduktivnih ekosistema sa velikim biološkim diverzitetom u ravničarskim predjelima Srbije i Crne Gore. Preostala močvarna i barska staništa kakva su npr. Obedska i Carska bara, Koviljski i Apatinski rit, Ludoško, Šasko i Skadarsko jezero predstavljaju danas posljednje ostatke nekada prostranih močvarnih područja, i istovremeno, objekte posebne zaštite od globalnog značaja (Ramsarska konvencija o zaštiti močvarnih područja). Skoro su potpuno nestali nekadašnji barski ekosistemi duž Velike i Južne Morave, desne obale Save, donjeg toka Drine, zatim nekada čuveno Negotinsko blato i mnoga druga vodena staništa.

Rudarstvo - Kamenolomi se u Srbiji i Crnoj Gori po pravilu nalaze u mnogim klisurama koje su centri biodiverziteta i predstavljaju ekskluzivna staništa reliktnih i endemičnih vrsta, kao i reliktnih polidominantnih ekosistema. Eksploatacija kamena u

7

Nacionalnim parkovima i rezervatima je u potpunosti neprimjerena, ne samo zbog uznemiravanja živog svijeta bukom, povremenim eksplozijama i česticama kamene prašine, već i zbog direktnog ugrožavanja ekosistema i predjela koji i čine jednu od najvećih vrijednosti svakog zaštićenog objekta prirode.

Kada je riječ o površinskim kopovima uglja kao i o podzemnim rudnicima glavni problem predstavljaju deponije jalovine i pepelišta. Ona se obično formiraju na obradivom zemljištu i ugrožavaju direktno ili indirektno izvorni diverzitet čitavog područja.

Turizam i rekreacija - Prosperitet ove ljudske djelatnosti u direktnoj je vezi sa očuvanom prirodom, ekosistemima i predjelima. Na žalost, u mnogim slučajevima ova ljudska djelatnost, pokazala je i svoje loše strane. Dvije oblasti naše zemlje, primorska i planinska, posebno su pogođene razvojem turizma. Najjači negativni efekti turizma na biodiverzitet osjećaju se od izgradnje i upotrebe infrastrukture. Oštećuje se vegetacija, nestaju čitave vegetacijske formacije (u primorju i alpijskim i subalpijskim zonama) i biljne vrste, introdukuju se alohtone biljne vrste i pojačava se erozija zemljišta. Naročito intenzivni efekti su po pravilu u zonama sa najvišim biodiverzitetom, u zaštićenim područjima, u kojima je intenzivni turizam po definiciji inkompatibilan sa očuvanjem biodiverziteta.

Specifičan je problem uređivanja pećina za potrebe turizma. Po pravilu se proširuju otvori, razaraju se prirodne pregrade i speleološke tvorevine, ugrađuje neodgovarajuća rasvjeta, tako da se osim narušavanja specifične pećinske mikroklime, uništavaju mikrostaništa osjetljivih reliktnih i endemičnih troglobiontskih vrsta koje, vrlo često, pod ovakvim antropogenim pritiscima, nepovratno nestaju i pre nego što budu otkrivene i opisane.

III. PREKOMJERNA EKSPLOATACIJA

III.1. Eksploatacija obnovljivih resursa

Obnovljivi resursi su svi prirodni resursi koji se troše sporije nego što se regenerišu. Obnovljivi resursi uključuju vazduh, vode i biomasu. Ipak, neki od njih mogu postati neobnovljivi, ukoliko se brže troše od ciklusa obnavljanja (npr. podzemne vode). Obnovljivim resursima pripada i drvo. Podjela resursa u Europskoj Uniji obuhvata podjelu na iscrpljive i neiscrpljive, a u okviru svake od njih se izdvajaju obnovljivi i neobnovljivi.

Neiscrpljivi obnovljivi resursi su:

a) dispergovani resursi: solarni, vjetar, talasi i padavine,

b) akumulirajući resursi: vazduh i okeani.

8

Iscrpljivi obnovljivi resursi su:

a) biološki resursi: šume, riblji fond i biomasa,

b) akumulirajući resursi: slatkovodni baseni, izdani i zemljište.

Obnovljivi resursi su biljke, životinje, gljive, mikroorganizmi i oni se mogu samostalno obnavljati. Ovi resursi se mogu koristiti neograničeno samo ako se pravilno i planski koriste, ako se koriste previše postoji opasnost da vremenom nestanu. Biljke, životinje, gljive i mnogi mikroorganizmi predstavljaju za ljude životno važan i nezamjenjiv prirodni resurs. Koristimo ih za ishranu, liječenje (ljekovite biljke), izradu odjeće i obuće (koža raznih životinja, svila, pamuk, lan, konoplja), izgradnju, opremanje i uređenje kuće (drvo, posteljina, travnjaci, ukrasne biljke), kao i za razne druge potrebe.

III.1.1. Prekomjerni izlov

Mnoge metode ribolova kao što su koćarenje i ribarske mreže unište i neke druge vrste koje se uhvate tu i bacaju poslije, jer nisu potrebne za izlov. Naprimjer mnogi albatrosi su tako ubijeni, naprimjer ajkule i delfini su žrtve tunolovaca vrlo često. Cijanid se koristi za izlov krupne ribe i on može uništiti i neke druge ribe, a također može uticati i na sesilne organizme. Grebeni se uništavaju i da bi se došlo do mrtve ribe u njihovim šupljinama. Korištenje dinamita za omamljivanje riba je jedna od najvažnijih destruktivnih aktivnosti na grebenima što rezultira potpunim uništenjem grebena i životinja koje se tu nalaze. Na mnogim koralnim grebenima je zbog izlova tropskih riba za akvarijume ozbiljno iscrpljena zaliha riba na grebenima.

Prekomjerni izlov plavorepe tune. Tuna je riba iz porodice Thunnidae, i od prvorazredne je važnosti. Žive u jatima i hrane se srdelama, skušama i drugom malom ribom, ali i sami služe kao hrana većim stanovnicima mora, kao što su delfini, morski psi, sabljani i dr. Izlovljena mlada riba završava u farmskom uzgoju. Tvrdi se da je farmski uzgoj tradicionalan iako znamo da nije. Pojedine profiterske kompanije ulažu u 'održivo' ribarstvo koje počiva na hvatanju mladih riba u prirodi i tovljenju u kavezima. Mada se divlja vrsta ne može razmnožavati u zatočeništvu.Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za ribarstvo tvrdi: "Uzgoj tuna temelji se na ulovu manjih tuna iz prirode (8-10 kg) i njihovom daljnjem uzgoju do tržišne veličine (30 i više kg)", piše na web stranici uprave.Tovljenje mladih tuna ulovljenih u prirodi jedan je od razloga ugroženosti vrste. Da li su ulovljene i hranjene u kavezu do određene mase ili ubijene odmah, zapravo nema razlike. Istraživanja do 2010. godine utvrdila su da se globalna populacija tune smanjila za najmanje 51 posto u zadnjih 39 godina, zbog čega ju je IUCN proglasio ugroženom. Glavni razlog je prekomjerni izlov.

9

Prekomjerni izlov rakova. Značaj rakova: Rakovi obzirom na brojnost i široku rasprostranjenost igraju izuzetno veliku ulogu u ekonomiji prirode. Oni čine brojne karike u lancima ishrane i od njihove brojnosti zavise brojne grupe beskičmenjaka i kičmenjaka. Život nekih vrsta riba i morskih sisara (neki kitovi) je u potpunoj zavisnosti od populacija rakova. Neke vrste rakova su značajni jer se hrane organskim materijama u raspadanju, lešinama i predstavljaju nezamjenjive čistače životne sredine. Neke vrste rakova su za čovjeka važna hrana. Po cijelom svijetu se godišnje izlove velike količine rakova.Lov na rakove odvija se u dvije etape, u Beringovom moru. U prvoj, hladnoj oktobarskoj, love se crveni kraljevski, a u drugoj, ledenoj januarskoj, snježni (opilio) rakovi. Svaki brod ima kvotu koju mora ispuniti, a koja se računa procijenjenom raspodjelom količine rakova u moru i prošlosezonskom ulovu po brodu. Vrše kojima se love rakovi obrubljene su teškim čeličnim šipkama povezanim žičanim stranicama. Prazne, one teže i do 400 kilograma, pažljivo se vežu i slažu na palubu, jer i najmanja pogreška u baratanju vršom može vas stajati života.

Prekomjerna eksploatacija lincure. Lincura je jedna od najvažnijih naših planinskih ljekovitih biljaka. Korjen lincure se mnogo traži na domaćem i stranom tržištu. S obzirom na to da je otkupna cijena uvijek dobra, a nalazišta lincure su obično u siromašnim planinskim krajevima, okolno stanovništvo rado pristupa vađenju korjena ove biljke da bi došlo do zarade, jer porodica od pet do sedam članova može da iskopa dnevno preko 500 kg korijena lincure.

Godine 1938—1940. stanovnici cijelih sela su odlazila u planinu radi vađenja korijena. Došlo je do nagle i neracionalne eksploatacije, kopalo se sve odreda, bez obzira na to da li je biljka dovoljno odrasla i korjen dosta velik ili ne. Ne samo da »glave« korjenja nisu vraćene u zemlju, nego je i dobar dio razgranatog korjenja ostajao neiskorišten, jer nisu kopane dovoljno duboke rupe. Cilj je bio da se za najkraće vrijeme iskopaju najveće moguće količine. Ovakvim iskorištavanjem postala je rijetka vrsta.Da bi se stalo na put uništavanju lincure, donesen je zakon u kojim je lincura stavljena pod zaštitu. Ali i pored ove zabrane, na pojedinim mjestima su lincura opet se protuzanito vadi.

Prekomjerni izlov jesetre. Kavijar koji se dobija iz ikre čuvene kaspijske jesetre, jedan od najcjenjenijih na svijetu, mogao bi da postane najnovija žrtva velike suše u Rusiji. Očekuje se da nivo vode u Kaspijskom moru opadne za tri metra u sljedećih nekoliko mjeseci, kao posljedica smanjenog priliva iz basena Volge. To će loše uticati na jesetru koja je u divljini već blizu istrebljenja zbog dugogodišnjeg pretjeranog ulova i zagađenja. Rusija je tokom nekoliko godina zabranjivala prodaju kaspijskog kavijara poslije potonuća fonda jesetri, ali je u julu Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje flore i faune ponovo nastavila s određivanjem kvote za izvoz kavijara iz Kaspijskog mora. Trgovina kaspijskim kavijarom na crnom tržištu i dalje cvjeta. Taj kavijar se smatra najvećim delikatesom i njegova cijena na crnom tržištu dostiže 10.000 dolara za kilogram.

10

Koraljni grebenovi i njihov značaj za turizam. Kada koraljni grebeni izgledaju lijepo i imaju mnogo vrsta onda su oni vrlo zanimljivi i mnogi ljudi žele da ih vide pa se na tim područjima razvija turizam. Međutim, problem se javlja kada dodju mnogi ronioci koji ne paze i uništavaju kalcijumske skelete koralja i samim time smanjuju veličinu prostora koja je pogodna za biljke i životinje koje tu žive. Također je problem i izgradnja naselja i mjesta za odmor u blizini ovih područja što dovodi do problema s otjecanjem kanalizacije i povećanja sedimenta i eutrofikacije.

Grebeni se oštećuju i eksploatacijom gasa i nafte jer se to radi bušenjem i to fizički oštećuje grebene a također se oštećuju i biljke i životinje koje tu žive, jer dođe do curenja i širenja nafte tim područjem. Ove supstance posebno škode larvama.

Grebenskim ekosistemina štete i brodovi kojih je sve više. Konstantno se povećava broj brodova na morima čija nafta i buka štete ekosistemima. Ulje koje se prosipa s brodova uništava čitav niz organizama u lancu od sitnih polipa, preko riba i morskih ptica, pa do morskih sisara. Prisustvo ulja u morskim ekosistemima može imati dugotrajne posljedice za organizme u moru, jer prije svega najviše šteti larvama što utiče na njihovo prisustvo na koralnim grebenima. Naime, mnogi organizmi se pričvrste na brodove i tako bivaju prenešeni u potpuno drugačije vode i u ekosisteme u kojima ih inače nema. Kada dođu u druge vode tamo će ili biti uništene ukoliko im ne odgovaraju uslovi ili će se prilagoditi što može biti problem, jer mogu potisnuti druge organizme karakteristične za to područje tj. postati invazivne vrste.

III.1.2. Eksploatacija šuma

Šume su stanište brojnim predstavnicima biljnog i životinjskog svijeta i jedan od glavnih izvora kisika na Zemlji. Stabilnost šumskih ekoloških sistema ugrožena je požarima, jer vatrena stihija može u vrlo kratkom vremenu progutati cijela šumska područja, ali isto tako i nelegalnom sječom šuma. Deforestacija je termin koji se koristi da opiše iščezavanje šuma sa velikih prostranstava na površini Zemlje. Od davnina su ljudi koristili njene blagodati, a da pri tome nisu narušavali njenu ravnotežu. Oni su tradicionalnim znanjem koristili šume kao gorivo za kuhanje, hranu za stoku, voće, kao materijal za izgradnju kuća, i kao ljekovito bilje. Šume pomažu u zaštiti od klizišta, kao i održavanju nivoa vode u potocima. Pomaže u kontroli vode da bi se održala plodnost tla, kontrolisala poplave i suše, te života divljači.

Eksploatacija šuma predstavlja proces u kojem nestaju šume i to može biti zbog upotrebe drveta ili da bi se prostor iskoristio u druge svrhe. Krčenje šuma, od umjerenih pa do tropskih prašuma, nastavlja biti jedan od hitnih ekoloških pitanja jer ugrožava život ljudi i prijeti vrstama, te doprinosi globalnom zagrijavanju. Do deforestacije dolazi ukoliko se to zemljište iskrči i koristi u druge svrhe naprimjer izgradnju autocesta, ili se koristi za komercijalne svrhe naprimjer plantaže riže, soje, palme i sl. Većina deforestacija dešava se u tropskim područjima, a umjerene šume su za sada stabilne. Međutim, u umjerenim regionima dolazi do pogoršanja kvaliteta šuma. Tropske šume imaju 10 puta bogatiji živi svijet nego šume umjerenog pojasa. One zauzimaju 7% zemljine površine, a u njima je nastanjeno 50% svih vrsta koje

11

žive na Zemlji. Te su šume već godinama ugrožene. Prekomjernu eksploataciju šuma možemo nazvati i nestajanjem šumskog pokrova. Ako se uskoro ne smanji eksploatacija šuma znanstvenici upozoravaju da će ih nestati za četrdeset godina.

Globalna stopa destrukcije tropskih šuma je u porastu. Najveći gubici su bili u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Samo mali postotak svjetskih tropskih šuma se upravlja na održiv način.

Šume i šumska zemljišta u BiH zauzimaju oko 27.100 km2 površine, što je oko 52% teritorije BiH, od čega su šume oko 22.000 km2 (oko 42%), a goleti oko 5.000 km2(oko 10%). Produkcija drveta u šumama je mala, jer tzv. ekonomskih šuma (šume u kojima je moguće gospodarenje na ekonomskim osnovama) ima tek oko 13.000 km2 (oko 25% teritorija BiH),iako i one, nažalost, imaju malu drvnu zalihu (tek 216 m3/ha i prirast drveta od svega 5,5 m3/ha, što je dvostruko manje od potencijala staništa). Ostale šume, oko 9.000 km2 (17%) su niske i degradirane, sa vrlo malim prirastom drveta (oko 1 m3/ha) i sa stanovišta proizvodnje drveta nemaju ekonomskog značaja. Što se tiče šumskih goleti, treba napomenuti da je oko 1.000 km2 degradirano do mjere da je trajno izgubljeno za rekultivaciju, dok ostatak od oko 4.000 km2 goleti treba da bude dio strategije povećanja šumskih površina, tj. pošumljavanja.

Efekti prekomjerne eksploatacije su: Smanjenje biodiverziteta. Uništavanjem šuma se uništava stanište mnogih

biljnih i životinjskih vrsta što znači da one više ne mogu opstati na tom prostoru. Znajuću da se oko 80% poznatih vrsta nalazi u području tropskih prašuma, krčenje šuma u tom području bio mogao dovesti do ogromnog gubitka biodiverziteta.

Efekat staklenika. Sječa šuma uzrokuje emisiju 15% stakleničkih plinova. Od tih, emisija ugljičnog dioksida predstavljaju do jedne trećine ukupnih emisija ugljičnog dioksida pušten zbog ljudskih uzroka.

Poremećaj u vodenom ciklusu. Drveće više ne pomaže u održavanju vode u tlu i može doći do isušivanja tla.

Povećana erozija tla. Ubrzava se stopa erozije, jer se povećava i otjecanje vode i smanjuje se zaštita tla.

Poremećaj uslova života. Ljudi koriste šumske plodove u razne svrhe od ishrane do liječenja, također koriste za lov i štiti ih od buke, održava nivo vode i sl.

III.1.3. Eksploatacija voda

Budući da je i BiH u krizi, uvozi naftu i plin 100 %, a samo mali dio proizvedene električne energije izvozi, žrtva je klimatskih promjena, ali ima relativno bogate vodne resurse. Zaključak je jednostavan: izlazak iz krize i siromaštva i prilagođavanje klimatskim promjenama, uz druge mjere, moguće je trasirati i intenziviranjem korištenja voda, odnosno boljim upravljanjem vodama.Prva velika "žrtva" klimatskih promjena je režim voda.

12

Sigurno je da: Vodena politika ima ključnu ulogu u zelenoj tranziciji ekonomije; Čista voda je vitalan preduslov za život uopšte; i Ako se nastavi kao da sada, voda će do 2030. postati vitalno ograničavajući

faktor i u Evropi, jer će je u sušnim periodima nedostajati i preko 40%, upravo onda kada je najpotrebnija.Suše i uopšte nedostatak vode su danas glavni razlog katastrofalne gladi u

Istočnoj Africi. Prirodan režim proticaja vode na vrelima i u rijekama je u principu i ranije bio nepovoljan za ljude. S klimatskim promjenama, frekvencija pojavljivanja i intenzitet poplava i suša se stalno povećavaju.

Razvoj turizma i rekreacije na rijekama, jezerima i moru, ribarstvo i riječni transport, eksploatacija termomineralnih voda, te flaširanje pitke vode, su segmenti korištenja voda.Godišnje padavine u Bosni i Hercegovini su prosječno 1250 l/m2, ukupni oticaj je 1155m3/s (ili 57 % padavina), što je više od 9.000 m3/stanovniku, po čemu BiH spada u zemlje bogate vodom. Od većih rijeka, jedino su Bosna i Vrbas čitavim slivom u BiH (njihovi slivovi obuhvaćaju 33% teritorije), dok Una, Drina, Sava, Neretva, Trebišnjica i Cetina imaju prekogranične slivove. Zato je neophodna tijesna saradnja sa susjedima i regionalno.

Bosna i Hercegovina ima veoma mnogo prirodnih, termalnih i termomineralnih izvora i peloida a među njima su veoma rijetki mineralni izvori koji su poznati u stručnim krugovima i cijelom svijetu (Crni Guber, Kulaši, Gračanica). Najpoznatiji izvori mineralne vode se nalaze u Kiseljaku, Kaknju, Srednjem, Busovači, Srebrenici, Žepi, Tešnju, Maglaju, Žepču itd. Najtopliji termalni izvor je banja Ilidža, gdje temperatura iznosi 58oC. Po sastavu, termalna voda ove banje je sumporovita, i koristi se za liječenje mnogih bolesti. Termalni izvori se nalaze i u: Fojnici, Olovu, Tuzli, Gradačcu, Tesliću, Banjoj Luci i dr.

Postoji značajan broj sumpornih izvora i od njih su najpoznatiji Ilidžanski termalni sumporni izvori te termalna radioaktivna voda Fojnice.

Bosna i Hercegovina je najbogatija vodom u regiji, a Srbija najsiromašnija. Usporedbe radi, BiH je sedam puta bogatija od Njemačke prema obnovljivim izvorima pitke vode. Naime, jedan od velikih problema je promjena kvaliteta vode. Voda koja se koristi često bude kontaminirana azotom i fosforom, i dolazi do gubitka kisika. Takve promjene direktno utiču na organizme koje žive u toj vodi. Hidroelektrane se često grade na planinskim, brzim vodotocima koji su vrlo cijenjeni i bogati endemičnim vrstama. Upravo zbog toga se takvi ekosistemi ne bi smjeli uništavati.

U rijekama koje se koriste za izgradju brana žive riječni organizmi koji se ne mogu prilagoditi jezerskom ekosistemu što znači da će takvi organizmi izumrijeti ukoliko dođe do izgradnje brana. Male biljke zavise od prirodnog toka i brzine vode, tako da ukoliko dođe do promjene brzine vode biljne vrste neće moći opstati.

13

III.2. Eksploatacija neobnovljivih resursa

Neobnovljivim resursima smatraju se prirodni resursi koji ne mogu ponovo nastajati, kao što su fosilna goriva, u koja spadaju ugalj, nafta i prirodni gas, razne vrste kamena, metali, uran i drugi materijali i minerali. Neiscrpljivi neobnovljivi resursi su resursi koji se mogu reciklirati i povratiti: metali, minerali i zemljište. Iscrpljivi neobnovljivi resursi su resursi koji se mogu reciklirati i povratiti: metali, minerali i zemljište.

III.2.1. Eksploatacija nafte

Nafta je najpoznatije tečno gorivo. Nalazi se u zemlji između nepropusnih slojeva, odakle se dovodi pomoću posebnih uređaja. Nafta je nastala fosilizacijom dijelova morskih organizama životinjskog (zooplankton) porijekla. Planktonska kiša ovih organizama nataložila je uljne kapljice na dnu mora i okeana, gdje je procesom fosilizacije nastala nafta. Ekološki problemi vezani za naftu nastaju probijanjem naftnih bušotina i crpljenjem tečnosti iz njih, jer pored sirove nafte koja se izvlači iz dubokih podzemnih rezervoara često se nalazi i morska voda. Ova mješavina sadrži brojne nečistoće tako da mora ili da bude ubrizgana nazad u dublje slojeve ili prečišćena radi bezbjednog površinskog odlaganja.

Sirova nafta pored toga treba da bude transportovana na velika rastojanja tankerima ili naftovodima da bi došla u rafineriju na dalju preradu. Transport sirove nafte na žalost često uzrokuje i neželjena curenja usljed kvara na cjevovodima ili udesa tankera. Curenja nafte, naročito ukoliko se radi o velikim količinama, mogu biti štetna po prirodna staništa i živi svijet u njima.

III.2.2. Eksploatacija uglja

Ugalj je nastao evolucijom ogromnih količina biljne mase nastale od ostataka kopnene vegetacije u močvarama tokom 400 miliona godina. Složenim biohemijskim i hemijskim preobražajima biljaka u geološkom vremenu u zemljinim slojevima nastala su ležišta uglja.

Ekološki problem vezan za eksploataciju uglja javlja se prilikom izlaganja svježe raskopanog sloja uglja atmosferskom vazduhu. Jedinjenja sa sadržajem sumpora koja se nalaze u uglju oksidiraju u prisustvu vode i formiraju sumpornu kiselinu. Kada ovaj rastvor sumporne kiseline, poznat i kao kisela rudnička drenaža, dospije u površinske ili podzemne vode, nastaju teške posljedice po kvalitet vode i akvatični živi svijet.

III.2.3. Eksploatacija zemnog gasa

Zemni gas (plin) nastao je pod istim uslovima i paralelno sa nastankom nafte. On ima široku upotrebu u sistemima zagrijavanja prostorija, i kao toplotna energija u ugostiteljstvu i domaćinstvima.

14

Zalihe zemnog gasa nisu još dovoljno ispitane, ali se smatra da su sadašnje rezerve dovoljne za vremenski period od 50 do 60 godina, prema sadašnjoj potrošnji. Do sada poznate rezerve u svijetu se u najvećim procentima nalaze u regionima: bivšeg Sovjetskog saveza sa 44%, Iranu 15%, SAD-u 6%, Saudijskoj Arabiji 4%, Alžiru i svim ostalim 28%.

III.2.4. Eksploatacija zemljišta

Zemljišni prostor ili zemljište obuhvata prostor koji uključuje: tlo, klimu, hidrologiju, geologiju, vegetaciju u opsegu koji utiče na mogućnost njegovog korištenja, te rezultate aktivnosti čovjeka, kao i društveno-ekonomske parametre.

Upravo prirodne karakteristike tla u cijeloj BiH, a time i u FBiH, definiraju ovaj resurs kao izrazito osjetljiv medij kojim se mora veoma pažljivo raspolagati, te se o njemu mora planski i sistematski voditi briga. Najveći dio teritorija BiH se može svrstati u kategoriju osjetljivih tala koji zahtijevaju dodatnu brigu i posebne načine upravljanja i primjenu posebnih proizvodnih praksi. Najveće posljedice prekomjerene eksploatacije zemljišta koje prije svega nastaju povećanom urbanizacijom određenih predjela naše zemlje jeste prekopavanje različitih zemljišta sa ciljem gradnje stambenih objekata, tržnih centara i sl. U tom smislu najveće posljedice trpe različiti urbani predjeli koji gube velike površine zemljišta gradnjom gore spomenutih objekata, ruralna područja prekomjerno i nekontrolisano iskorištavaju zemljište za poljoprivrednu proizvodnju i samim time nanose štetu, te planinski predjeli koji se sve više pretvaraju u “naselja” zbog gradnje vikendica, hotela i sl. Oni također gube svoj prirodni izgled. Naravno tu najveću štetu trpi upravo vegetacije i različiti organizmi koji žive na tom prostoru.

III.2.5. Eksploatacija šljunka i pijeska

U geologiji, šljunak je bilo koja rastresita stijena sa zaobljenim zrnima koja su veća od 2 i manja od 75 milimetara. Najčešće se dobiva iskopom materijala iz riječnog korita. Nekoliko kilometara toka rijeke Bregave na području općine Čapljina, odvija se nekontrolirana, ali od nadležnog kantonalnog ministarstva odobrena, eksploatacija šljunka koja je u potpunosti uništila korito na ovom potezu. Prirodni tok rijeke je izmijenjen, a njeno korito je nasuto šljunkom s ciljem lakšeg prolaska kamiona kojim se vrši eksploatacija.

Uz već postojeću prijetnju smanjenja dotoka vode u Bregavu, alteracija njenog korita prijeti potpunim prestankom dotoka vode u Neretvu. Prestankom dotoka vode iz Bregave i već postojećim prijetnjama s gornjeg toka Neretve, ugroženo je čitavo područje donjeg toka rijeke zbog mogućnosti zaslanjivanja okolnog terena koje dovodi do ekološke i ekonomske propasti čitavog kraja. Samim tim, ugroženo je i Hutovo Blato, koje je jedno od najvećih zimovališta ptica u Europi. Korito rijeke Bregave je na gradskom području Stoca zaštićeno kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, koji osim samog korita čine i mlinice, stupe i mostovi.

15

III.3. Odgovor društva

U skladu sa ovim dokumentima svaka suverena zemlja uređuje upravljanje vlastitom biološkom raznolikošću uzimajući u obzir:

vlastite potrebe i ciljeve; društveno ekonomske interese i međunarodne obaveze.

Bosna i Hercegovina je potpisnica 46 međunarodnih dokumenata iz oblasti okoliša. Bosna i Hercegovina je potpisnik Konvencije o biodiverzitetu od 2002. godine.

Zakonom o zaštiti prirode FBiH i Zakonom o zaštiti prirode RS, u Bosni i Hercegovini su definisana četiri tipa zaštićenih područja:

Zaštićeno područje prirode (Ia, Ib i IV kategorija IUCN-a); Nacionalni park (II kategorija IUCN-a); Spomenik prirode (III kategorija IUCN-a) Zaštićeni pejzaž (V kategorija IUCN-a).

Osnovni problemi u konzervaciji biološke raznolikosti Bosne i Hercegovine kroz efekte zaštićenih područja su:

Nerazvijeni i neodgovarajući oblici finansiranja; Stepen neusaglašenosti prijeratnih i današnjih kategorija zaštite

područja, (donesenih u skladu sa IUCN kategorijama) je visok. Proces usaglašavanja kategorija zaštite područja nije proveden; Stvarna zaštita se provodi nad veoma malim brojem područja, što se

odnosi na nekoliko prašumskih rezervata, dva nacionalna parka, dvamočvarna područja od međunarodne važnosti, dva spomenika prirode,jedan zaštićeni pejzaž i dva parka prirode (kantonalna kategorija zaštite).

III.3.1. Održivi razvoj

Koncept održivog razvoja podrazumijeva proces prema postizanju ravnoteže između ekonomskih,socijalnih i ekoloških zahtjeva kako bi se osiguralo «zadovoljavanje potreba sadašnje generacije bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje svojepotrebe».

Održivi razvoj je okvir za oblikovanje politika i strategija kontinuiranog ekonomskog i socijalnog napretka, bez štete za okoliš i prirodne izvore bitne za ljudske djelatnosti u budućnosti. On se oslanja na ambicioznu ideju prema kojoj razvoj ne smije ugrožavati budućnost dolazećih naraštaja trošenjem neobnovljivih izvora i dugoročnim devastiranjem i zagađivanjem okoliša. Osnovni je cilj osigurati održivo korištenje prirodnih izvora na nacionalnoj i međunarodnoj razini. S tako postavljenim ciljem, zaštita okoliša postaje znatno šira od tradicionalnog gledanja,

16

prema kojem se dominantno bavila zaštitom ljudskog zdravlja i očuvanjem cjelovitosti ekoloških sustava. U konceptu održivog razvoja danas nalaze ishodište svi moderni ekonomski i društveni trendovi jer su štete okolišu štete sveukupnom društvu, i obrnuto, djelovanje u zaštiti okoliša donosi korist u obliku ekonomskog rasta,zapošljavanja i konkurentnosti.

Bosna i Hercegovina je, tek desetak godina nakon Samita o Zemlji 1992, ratificirala tri glavne UN konvencije koje su donesene tijekom samita:

Konvencija o biološkoj raznolikosti (ratificirana 2002. godine), sa protokolom iz Katragene o biološkoj sigurnosti (ratificiran 2008. godine);

Okvirna konvencija o klimatskim promjenama (ratificirana 2000.godine) sa Kyoto protokolom (ratificiran 2008. godine);

Konvencija UN o borbi protiv dezertifikacije u zemljama sa velikim sušama i/ili dezertifikacijom (ratificirana 2002. godine).

Bosna i Hercegovina je dala 2012. godine izvještaj za UN konferenciju o održivom razvoju gdje je kao glavni cilj ostvarenja,odnosno unapređenja održivog razvoja navela razvoj zelenog poduzetništva.Te u izvještaju navodi:„ Raspoloživi resursi nude veliku razvojnu šansu za BiH koja se ogleda u razvoju zelenog poduzetništva u sektorima proizvodnji zdrave hrane, eksploatacije prirodnih (mineralnih)voda, iskorištenja obnovljivih izvora energije, te sektoru turizma. Razvoj zelenog poduzetništva svoju bazu može imati u planinskim ekosistemima kao najvećem prirodnom resursu koji zemlja posjeduje i to su koji nude sve gore navedene usluge.“

Iz gore navedenog izvještaja se jasno može vidjeti plan unapređenja državne ekonomije,nažalost očito na račun prirodnih resursa.Ironično je da je ovo izvještaj za UN o održivom razvoju gdje se jasno navodi da unapređenje ekonomije ili društva ne smije da bude na račun prirode,koja na kraju krajeva treba da ostane očuvana za buduće naraštaje.

Da bi se stekla prednost na tržištu i kupac mora biti edukovan o održivom razvoju.Kako državni organi očito nisu shvatili da eksploatacijom prirodnih dobara svoje države sami sebi jamu kopaju,ili su svjesno odlučili da ignorišu značaj prirode naspram finansijske dobrobiti, preostaje na obrazovnim institucijama i ne vladinim organizacijama da povečavaju svjest o „drugom načinu“ postizanja ciljeva,a da nebudu na štetu prirode,te se kao civilna lica zalagati za očuvanje prirodnih dobara.

IV. ZAGAĐENJE

17

IV.1. Zagađenje vode

Da bi bili u stanju pravilno razmotriti problematiku zagađenja vodenih ekosistema potrebno se upoznati sa osnovnim pojmovima.

Kontaminacija voda - promjena kvaliteta voda koja nastaje unošenjem, ispuštanjem ili odlaganjem hranjivih i drugih materija, uticanjem energije ili drugih uzročnika, u količini kojom se mijenjaju korisna svojstva voda, pogoršava stanje vodenih ekosistema i ograničava namjenska upotreba voda.

Zagađenje voda je kontaminacija većeg intenziteta koje nastaje unošenjem, ispuštanjem ili odlaganjem u vode opasnih materija, energije ili drugih uzročnika u količinama, odnosno koncentraciji iznad dozvoljenih graničnih vrijednosti, time se dovode u opasnost život i zdravlje ljudi i stanje okoline ili usljed kojeg mogu nastupiti poremećaji u drugim područjima.

Zagađenje prirodno čiste vode predstavlja svako kvalitativno i kvantitativno odstupanje od normalnog, prirodnog hemijskog, fiziološkog sastava i svojstva, koje ima neželjene posljedice po ekosistem, ekonomiju i ljudsko zdravlje. Voda se smatra zagađenom kada su otkriveni uzročnici zbog kojih je došlo do kontaminacije.

Kad govorimo o onečišćenju voda možemo krenuti od njihovih uzročnika. Poljoprivrednici npr. često koriste hemikalije kako bi zaštitili svoje usjeve od oštećenja, odnosno bolesti. Oni također mogu koristiti hemikalije kako bi se poboljšao rast njihovih usjeva. Bilo kako bilo, ove hemikalije utječu u podzemne vode te na taj način mogu pobjeći u jezera, potoke ili rijeke, što uzrokuje zagađenje vode.

Industrijski procesi kao jedni od glavnih uzročnika zagađenja, mogu proizvesti otrovni otpad koji se filtrira u vodu, te postaje opasan za morski svijet, kao i za čovjeka jer postojanje teških metala u vodi povezuje se s urođenim manama, karcinomom te s plodnošću i razvojnim problemima kod djece.

Industrijske nesreće do kojih nažalost dolazi sve češće mogu ubiti morski život u kratkom vremenskom razdoblju. Čak i potonuli brodovi mogu doprinjeti  onečišćenju voda. Kad se brod počne korozivno raspadati tokom vremena, počinje ispuštati hemikalije bilo u okean ili slatkovodno jezero, čime je opet morski život pogođen, što znači da ljudi kad jedu ribe ili školjke iz kontaminiranih voda direktno dolaze u opasnost.

Osim ljudskog faktora tu su i prirodne katastrofe kao uzrok zagađenja voda. Naprimjer velike katastrofe kao što su oluje, potresi, kisele kiše, poplave i vulkanske erupcije poznate su da mogu poremetiti ekološki sastav i zagaditi vode. Smeća na kopnu ili na vodi su isto tako izvor onečišćenja vode.

18

Osnovni izvori zagađivanja prirodnih voda su: otpadne vode urbanih sredina, mineralna đubriva, organske i neorganske materije, kisele rudničke, drenažne vode, otpadne vode prerade i korištenja mineralnih sirovina, sedimentne i radioaktivne materije i otpadna toplota.

Zagađivači vodenih ekosistema mogu biti prostrano koncentrisani i rasuti. Koncentrisani zagađivači su urbane sredine, industrijski, rudarski kompleksi, energetska postrojenja, poljoprivreni objekti. Sakupljene vode se, poslije prečišćavanja ili bez daljeg tretmana, puštaju u vodotokove. Kod rasutih zagađivača, zagađujuće supstance se u vodene ekosisteme unose nekontrolisano i koncentrisano: padavinama, bujicama, spiranjem poljoprivrednog zemljišta, spiranjem – erozijom etaža površinskih kopova, izlivima – probojima rudničkih voda, spiranjem sa javnih puteva itd. Kontrola rasutog zagađivanja je veoma teška.

IV.1.1. Otpadne vodeKoličina organskih otpadnih voda se uveliko povećala razvojem ljudske

zajednice, porastom broja stanovnika i njihovom koncentracijom u velikim gradovima. Njihovim koncentriranim ispuštanjem u rijeke, proces samoprečišćavanja i prirodnog biološkog prečišćavanja je onemogućen. Razvojem industrije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ljudi sve više koriste vodu, a kao rezultat industrijske proizvodnje, pored organskog zagađenja vode, nastaje i hemijsko zagađenje vode.

Otpadnim vodama smatra se upotrijebljena voda iz naselja i industrije, kojoj su promijenjena fizička, hemijska i biološka svojstva, tako da se ne može koristiti u poljoprivredi niti u druge svrhe.

Otpadne vode po svom porijeklu dijelimo u četiri kategorije :

sanitarne (fekalne) industrijske atmosferske infiltracione

Sanitarne (fekalne) otpadne vode - nastaju na sanitarnim čvorovima stambenih, javnih, industrijskih i drugih objekata gdje žive i rade ljudi, koji u fiziološkom procesu produkuju zagađenja u tečnom i čvrstom obliku. U ove vode ubrajamo i otpadne vode od čišćenja prostorija, spremanja hrane, pranja posuđa i rublja, održavanja lične higijene i sl.

Industrijske otpadne vode - nastaju u fabrikama i industrijskim pogonima nakon upotrebe vode u procesu proizvodnje, kao i prilikom pranja aparata, uređaja i dr. Kod hemijske i metaloprerađivačke industrije preovladavaju zagađenja mineralnog porijekla. Kod tekstilne, prehrambene, kožarske, industrije papira i sl. zagađenja su

19

pretežno organskog porijekla. Količina i kvalitet otpadnih voda industrije zavisni su od tehnološkog procesa proizvodnje i mijenjaju se tokom dana, što je manje izraženo kod sanitarnih voda.

Atmosferske otpadne vode - se formiraju kao površinski oticaj od padavina i otopljenog snijega sa urbanog područja. U ove vode se ubrajaju i otpadne vode od pranja uličnih površina, trotoara i sl. Količina i kvalitet ovih voda zavisi od intenziteta i učestalosti padavina, od načina održavanja javne higijene, odbroja i intenziteta motornog saobraćaja, vrste površine obrade terena i saobraćajnih površina, zagađenja atmosfere, klimatskih prilika itd. Po ukupnoj bakteriološkoj zagađenosti, atmosferske otpadne vode su slične sanitarnim. Međutim, atmosferske vode sa industrijskih površina nose značajne količine bakra, olova i arsena, sa asfaltnih površina naftne produkte (15 do 25 mg/l), što izuzetno ugrožava sanitarni režim recipijenta (nastaje trovanje riba, otežano korištenje vode i sl).

Infiltracione vode - su podzemne vode koje dotiču u kanalizacionu mrežu preko cijevnih spojeva, drenažnih sistema i sl. Po svom kvalitetu su najčistije, međutim, u većim količinama, kad razblaže sanitarne vode, mogu da poremete biološko prečišćavanje na postrojenjima.

Komunalne otpadne vode - nastaju u naseljenom mjestu. Komunalne otpadne vode sadrže veće količine organskih materija (otpatci hrane, fekalije), a mikroorganizmi koji razgarađuju otpadne materije troše kiseonik rastvoren u vodi.  Organske materije u vodi služe mikroorganizmima kao hrana i izvor energije. Produkti razgradnje organskih materija su CO2, NH3 i H2O. Sa smanjenjem kiseonika aerobni procesi zamjenjuju se anaerobnim, a oksidacija redukcijom. Tada se stvaraju metan i produkti koji sadrže sumpor (H2S) i fosfor pa voda dobija neprijatan miris. Materije gradskih otpadnih voda talože se na dnu rijeka i jezera gde stvaraju mulj.

IV.1.2. Eutrofizacija

Proces, u okviru koga se povećava biološka produkcija živog svijeta u vodama (biomasa), naziva se – eutrofizacija, a takve vode – eutrofne. Povećana trofičnost voda pokazatelj je njihove intenzivne eutrofizacije.

Prirodna eutrofizacija (autohtona) nastaje usljed prirodnih porocesa koji se odvijaju u svakom vodenom ekosistemu (izumiranja organizama, prirodne sukcesije). To je proces mijenjanja životne sredine pod uticajem živog svijeta. Za razliku od njega proces vještačke eutrofizacije, koja se odvija pod uticajem faktora izvan vodenog ekosistema (najčešće usljed raznovrsnih čovjekovih aktivnosti), znatno je brži od procesa prirodne eutrofizacije.

Jedan od prvih koraka ka rješavanju problema ekološkog zagađenja vode je istraživanje i praćenje prisustva i koncentracije štetnih supstanci, a naročito teških

20

metala. Bez obzira na njenu ogromnu moć samoprečišćavanja pojedini polutanti među kojima su i teških metali dovode do promjene kvaliteta vode do te mjere da ona postaje neupotrebljiva u mnoge svrhe.

Zbog svoje sposobnosti da apsorbuju zagađivače iz vode, živi organizmi se već dugo vremena koriste kao biološki indikatori (bioindikatori) zagađenja mora.

Biološki indikator je organizam koji se može koristiti za kvantifikaciju relativnih nivoa zagađenja mjerenjem koncentracije toksina u tkivima. U ove svrhe se može koristiti cijeli organizam ili samo neki njegov dio. Bioakumulacija je proces koji traje nekoliko mjeseci i zato je najbolje kontrolisati sadržaj metala duže vrijeme, čime se eliminišu problemi miješanja vodene mase, što živim organizmima daje prednost kao bioindikatorima u odnosu na vodu i sedimente.Istraživanja su pokazala da se morska cvijetnica Posidonia oceanica i školjka Mytilus galloprovincialis mogu koristiti kao bioindikatori zagađenja mora.

                             MORSKA ŠKOLJKA - Školjka dagnja svojim specifičnim načinom ishrane predstavlja veoma pogodan indikator za analizu zagađenja morske vode, jer u toku dana može da profiltrira oko 100 litara morske vode. Na taj način ona predstavlja prirodni filter koji savršeno zadržava sve štetne materije koje se nalaze u morskoj vodi.

MORSKA TRAVA - Morska cvijetnica (Posidonia oceanica), ima veoma važnu ulogu za ekosistem Mediterana. Posidonia oceanica je dobar bioindikator postojanja teških metala iz razloga što može da akumulira teške metale i to na dva načina: direktno iz vode i intersticijalno iz sedimenta.

Biološki pokazatelji kvaliteta vode•Stepen saprobnosti,•Stepen biološke proizvodnje,•Mikrobiološki pokazatelji,•Stepen otrovnosti,•Indeks razlike

Stepen saprobnosti

Na osnovu vrijednosti indeksa saprobnosti određuje se stepen saprobnosti vode, tako što:

-odsustvo planktonskih vrsta (indeks saprobnosti 0) označava katarobni stepen saprobnosti vode,-vrijednosti indeksa od 1 do 1,5 označavaju oligosaprobni stepen saprobnosti vode-vrijednosti indeksa od 1,5 do 2,5 označavaju βmezosaprobni stepen saprobnosti vode

21

-vrijednosti indeksa od 2,5 do 3,5 označavaju αmezosaprobni stepen saprobnosti vode-vrijednosti indeksa od 3,5 do 4 označavaju polisaprobni stepen saprobnosti vode

Oligosaprobnu zonu karakteriše dosta rastvorenog kiseonika, velika prozirnost i mali broj bakterija .Organizmi su osjetljivi na promjene pH, koncentracije O2 i sadržaj organskih materija. To su planinski potoci i jezera.

Beta-mezosaprobna voda je umjereno zagađena, ali je još uvijek aerobna. To su veća jezera i donji tokovi nezagađenih rijeka.

Alfa-mezosaprobne vode su vode zagađene organskim materijama. Prozirnost je smanjena a u vodi je prisutan veliki broj algi. Organizmi su prilagođeni promjeni pH i kiseonika, nisu osjetljivi na amonijak ali su osjetljivi na H2S. To su rukavci rijeka.

Polisaprobne vode su jako zagađene. Preovlađuju anaerobni uslovi. Kao proizvod truljenja pojavljuje se vodonik-sulfid koji se osjeća po mirisu. Voda je mutna i obojena. Organizmi su otporni na H2S, NH3, mijenjanje pH vrijednosti i količine kiseonika. To su jako zagađeni vodotokovi, dijelovi potoka i rijeka nizvodno od ispusta otpadne vode.

IV.1.3. Zagađenje mora

Onečišćenje je uvijek antropogeno i fizičkog je tipa, i najčešće se dijeli na:

1.) onečišćenje s kopna– industrijski otpad – poljoprivredni i kućni otpad

2.) onečišćenje s brodova– pogonsko i uslijed havarija

3.) onečišćenje iz zraka– zagađivači iz zraka

Ta onečišćenja mora mogu biti:

– biološka (bakterije, virusi), – organske i anorganske tvari (teške kovine - Cd, Hg, Hg, Pb, – pesticidi, polihlorirani bifenili--PCB, nafta), – radioaktivne tvari, – toplina npr. može biti zagađivalo – nutrijenti (hranjive soli)

22

Proces litoralizacije – unošenje raznih materija u morsku sredinu od strane čovjeka. Velika koncentracija stanovništva i djelatnosti u priobalju dovodi do sve jačeg zagađivanja priobalnog morskog pojasa.

Vrste zagađujućih materija u moru su:

- organske materije

- sediment

- buka

- strane (nove) vrste

- patogeni organizmi

- termalni otpad

- postojani toksini (PCB, teški metali, DDT…)

- plastika

- radioaktivne materije

- ulja (nafta)

Eutrofikacija mora - naročito je prisutna kod plitkih, već eutrofnih mora i manjih zaliva.

‘’Cvjetanje mora’’– završna faza procesa eutrofizacije

Povećanje nutrijenata izaziva znatni razvoj fitoplanktona. Neke vrste ispuštaju duge niti polisaharida, koje mikroorganizmi razlažu trošeći kiseonik, a nastala sluz ispliva na morsku površinu – prljavo more, a kasnije pada na morsko dno (‘’morski snijeg’’). Smanjenje koncentracije rastvorenog kiseonika u bentosnoj vodi naziva se hipoksija, a može nastati i potpun nedostatak kiseonika anoksija. Masovni pomor bentosnih životinja dovodi do dominacije pojedih vrsta organizama i smanjenje biodiverzita. Dodatni problem mogu biti i toksični organizmi (alge, dinoflagelati), tzv. red tide– ‘’crvena plima’’

Primjeri: - Veliki Njujorkški zaliv- Zaliv San Dijego- Sjeverni Jadran – Tršćanski i Venecijanski zaliv- Kotorski zaliv - Boka

23

Zakiseljavanje mora - razina kiselosti u okeanima raste najbržim tempom u posljednjih 300 milijuna godina, zbog čega mnogim biljnim i životinjskim vrstama prijeti izumiranje. Mora i oceani koji upijaju gotovo trećinu emisija stakleničkih gasova u atmosferi brzo postaju kiseliji radi porasta ugljikovog dioksida u atmosferi do kojeg dolazi izgaranjem fosilnih goriva. Ova hemijska promjena mogla bi imati značajne posljedice na morske ekosisteme te na robu i usluge koje pružaju. Primjerice, obalne zone kao što su Sredozemlje i Sjeverna mora bogate su kalcificirajućim organizmima kao što su školjkaši koji mogu biti naročito osjetljivi na velike promjene u hemiji ugljika. Mekušci stvaraju svoje oklope izvlačeći otopljeni kalcij-karbonat iz morske vode i koristeći ga pri stvaranju dva minerala, kalcita i aragonita. Koralji koriste isti proces pri izradi svojih vanjskih kostura. Kako voda postaje kiselija, koncentracija kalcijevog karbonata pada tako da ga s vremenom ima tako malo da one više ne mogu formirati svoje oklope i kosture. Istraživanja pokazuju da bi acidifikacija mogla uticati i na procese razmnožavanja planktona koji ima važnu ulogu u hranidbenoj mreži mnogih riba i ostalih morskih organizama. A te vrste izvor su hrane još većim ribama, pticama, pa i ljudima.Povećanje kiselosti u okeanima predstavlja najveću opasnost za koraljne grebene, jer uzrokuje njihov nestanak.

IV.1.4. Posljedice zagađenja vode

Trovanje i masovno uginuće riba i drugih vodenih organizama najteže su posljedice zagađivanja vode toksičnim materijama i patogenim organizmima. Masovno uginuće određene grupe organizama u vodi remeti prirodne odnose u biocenozi i izaziva velike promene u čitavom vodenom ekosistemu.

Zagađivanje vode otrovnim materijama i patogenim organizmima ima i indirektne posljedice na čoveka. Jako zagađena voda ne može se koristiti niti za piće, niti za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Da bi se mogla koristiti, neophodno je potrošiti mnogo novca i energije za njeno prečišćavanje, kako bi se dovela u upotrebljivo stanje. Upravo zbog pomanjkanja pitke vode veliki zdravstveni problemi prisutni su mahom u nerazvijenim zemljama svijeta, u Aziji i Africi, poput dijareje, kolere, tifusne groznice, dizenterije i zaraze salmonelom i probavnim virusima. Osim toga, otpad koji ubacujemo u vodu često završava u tijelima vodenih životinja, pa nam se mogu vratiti kao hrana. U Japanu je 1950.godine nekoliko stotina ljudi obolelo od „živine bolesti“ sa trajnim posledicama. Ovi ljudi su se razboljeli zato što su jeli ribe u čijim tijelima se nakupila živa koja je ispuštena u more iz fabrika.

Otpadne vode, đubrivo i deterdženti su bogati nitratima i fosfatima, supstancama koje biljke koriste za svoj rast. Kada velika količina nitrata i fosfata dospije u vodu, uobičajen rezultat je „populaciona eksplozija“ planktonskih algi. Prenamnožene alge su u stanju da potroše gotovo sav kiseonik iz vode, izazivajući uginuća riba i drugih životinja.

IV.2. Zagađenje vazduha

24

Zagađen vazduh je vazduh koji sadrži gasove/pare, aerosole i druge zagađujuće materije iznad propisanih graničnih vrijednosti, odnosno vazduh se smatra zagađenim ako sadrži materije iznad maksimalno dozvoljenih koncentracija, koje su štetne za zdravlje ljudi, životnu sredinu i materijalna dobra. Zagađenost vazduha naziva se i aerozagađenje.

Aerozagađenje je nastalo još sa pojavom vatre i to od dima i zagušljivih gasova, a dalji uticaj na zagađenje vazduha imalo je topljenje i obrada metala. Prerada živinog sulfida u srednjem vijeku uticala je na zagađenje vazduha sumporom. Živin sulfid je korišten u transmutaciji i u pripremanju 'zlatnog napitka', to jest - Eliksira mladosti, važna je ruda za dobivanje žive, upotrebljava se u proizvodnji boja, u proizvodnji lijekova, pigmenata, insekticida, fungicida. Masovno zagađenje vazduha počinje sa većom upotrebom fosilnih goriva, a prije svega uglja. Ogroman doprinos aerozagađenju daje industrija, a sredinom dvadesetog vijeka javlja se i problem zagađenja radioaktivnim materijama.

Ispuštanje, izbacivanje, odavanje gasova/para, aerosola i drugih zagađujućih materija u vazduhu iz izvora zagađivanja predstavlja emisiju.

Brzina emisije je količina zagađujućih materija u jedinici vremena. Granična vrijednost emisije je propisom određen najviši dozvoljeni nivo količina i koncentracija štetnih i opasnih materija na mjestu izvora zagađenja. Emisija se može podijeliti na opštu i posebnu. Opšta emisija zagađivača podrazumjeva odavanje zagađujućih materija svih izvora na Zemlji u atmosferu. Posebna emisija podrazumijeva odavanje zagađujućih materija, jednog ili više izvora zagađivanja u određenoj oblasti Zemlje, u atmosferu te oblasti.

Imisija je suprotnog značaja od emisije i znači primanje, odnosno predstavlja koncentraciju gasova, aerosola i drugih zagađujućih materija u vazduhu na određenom mjestu na visini od 0 do 2 m od nivoa tla, u određeno vrijeme kojom se izražava kvalitet vazduha. Imisija može biti veća od emisije jer ona predstavlja sve zagađujuće materije na datom mjestu, pa i one koje su stigle i iz drugih krajeva i drugih zemalja. Vrijednosti imisije mogu biti kratkotrajne, a to su one koje traju od 0,5 do 4 sata i dvadesetčetvorosatne. Opšta imisija nečistoća je primanje zagađujućih materija od svih izvora zagađivanja na Zemlji od strane atmosfere. Posebna imisija je primanje zagađujućih materija od jednog ili više izvora zagađivanja na određenoj oblasti Zemlje, od atmosfere te oblasti. Granična vrijednost imisije je propisom određen najviši dozvoljeni nivo količina i koncentracija pojedinih zagađujućih materija u vazduhu. Imisija upozorenja je propisom određen nivo prekoračenja granične vrijednosti imisije kojom se izražava stepen zagađenosti vazduha na određenom području. Epizodno zagađenje vazduha je pojava kada imisija prelazi granične vrijednosti, pri nepromenjenim vrijednostima emisije, zbog nepovoljnih meteoroloških uslova.

Vazduh može biti zagađen materijama koje mogu biti u obliku: čestica, aerosola, gasova, para, isparenja, čađi, letećeg pepela i drugih oblika.

U atmosferi se nalaze i isparenja eteričnih ulja biljaka, koja uništavaju određene bakterije. Isparenje ulja bora uništava bakterije tuberkoloze, pa su zbog toga sanatorijumi za plućne bolesti okruženi borovim šumama.

25

Faktori koji utiču na transport i difuziju zagađujućih supstanci u vazduhu su:• vazdušna strujanja (vjetrovi),• vazdušne turbulencije,• termička struktura atmosferskih slojeva,• visina ispusta (dimnjaka), temperature i brzine otpadnih gasova na izlazu ispusta• mogućnost samoprečišćavanja atmosfere i drugi

IV.2.1. Izvori zagađenja vazduha

Postoji veći broj izvora koji zagađuju vazduh. Pod izvorom zagađenja vazduha podrazumevaju se objekti ili procesi koji pod unutrašnjim ili spoljašnjim uticajem odaju (emituju) nečistoće u atmosferu. Izvori zagađenja vazduha mogu biti prirodni i vještački. Prirodne izvore zagađenja vazduha čine: prašina nošena vjetrom, aero alergeni (polen i drugi), čestice morske soli, dim, leteći pepeo i gasovi od šumskih požara, gasovi iz močvara, mikroorganizmi (bakterije i virusi), magla, vulkanski gasovi i pepeo, prirodna radioaktivnost, meteorska prašina, prirodna isparenja, ozon koji je nastao prilikom varničenja i drugi izvori slične prirode.

Vještački izvori mogu se svrstati u sljedeće grupe: elektrane (termo i nuklearne elektrane), kotlarnice i toplane, kombinovana

postrojenja, individualna ložišta,

industrija i poljoprivreda, a prije svega metalurgija, hemijska i druga industrija, poljoprivredna aktivnost (kopanje, zaprašivenje, spaljivanje),

transportna sredstva (sagorevanje benzina, dizel goriva, butana, vodonika i drugih materija),

zanatski objekti, sagorevanje otpadnih materija i ostale djelatnosti.

Prema rasporedu izvora zagađivanja vazduha postoje: pojedinačni ili tačkasti izvori, koji predstavljaju izolovane ili međusobno dovoljno

udaljene izvore tako da im prostor koji zagađuju nije isti (rafinerije, topionice, termoelektrane),

linijski (putevi po kojima se kreću transportna sredstva kao izvor zagađenja) i površinski izvori (veliki broj manjih izvora koji zagađuju istu zapreminu

vazdušnog prostora.

Prema vremenu trajanja zagađivanja izvore možemo podijeliti na: izvore trajnog zagađenja (visoke peći, termoelektrane) i izvore povremenog zagađenja.

Zagađujuće materije možemo podijeliti prema vremenu nastanka na: primarne i sekundarne. Najvažniji primarni zagađivači vazduha su: jedinjenja

26

sumpora, ugljika, azota, halogena, teških metala, ugljovodonici i druga jedinjenja. Primarne zagađujuće materije izlaze direktno iz izvora (SO2 iz dimnjaka) i relativno su stabilne materije, a sastav im je poznat. Sekundarnim zagađivačima sastav je manje poznat, a nastaju fotohemijskim ili fizičkohemijskim reakcijama primarnih zagađivača. Ove reakcije se odigravaju u atmosferi, a nastali sekundarni zagađivači (kisele kiše), često su toksičniji od primarnih zagađivača. Od gasova kao zagađivača najčešće se javljaju SO2, CO2, CH4, CO, NOx, NH4, H2S.

Zagađenje vazduha oksidima sumpora

Procenjuje se da je godišnja emisija sumpora iz bioloških izvora u iznosu od 98 miliona tona. Iz vulkana se izbacuju u atmosferu H2S, SO2 i sulfati. Najvažniji antropogeni izvor SO2 su termoelektrane. Iz ovog izvora oslobađaju se i velike količine letećeg pepela.Sagorevanjem uglja sumporna jedinjenja se transformišu u dve frakcije: gasna (SO2 na visokim temperaturama) i čvrsta (leteći pepeo).Kao zagađivači vazduha, sumpor(IV)oksidom, javljaju se i fabrike celuloze i papira, zbog korištenja određenih hemikalija, kao na primer magnezijum-sulfata.

Gas SO2 se uvijek nalazi u zagađenom vazduhu, bez boje je, oštrog je mirisa i gušći je od vazduha. U vlažnom vazduhu oksidiše i djelimično prelazi u sumporastu i sumpornu kiselinu i u obliku kiselih kiša pada na tlo. Sumpor(IV)oksid je najveći zagađivač vazduha, a posebno u naseljenim mjestima. 

Zagađenje vazduha ugljen(II)oksidom

Najveća količina CO  potiče iz prirodnih izvora. Javlja se u većoj količini u dimu vulkana, iznad naslaga uglja i iznad močvara zbog raspadanja organskog materijala. Raspadanjem organske materije prvo se stvara metan, pa daljom oksidacijom nastaje CO. Sljedeći veliki izvor CO su okeani. Raspadanjem biljaka takođe se stvara CO. Najveći antropogeni izvor CO je nekompletno izgaranje ugljika i njegovih jedinjenja, kao što je na primjer benzin.Glavni krivac za drastično povećanje CO iznad gradova su motori sa unutrašnjim sagorijevanjem. 

Zagađenje vazduha azotnim oksidima

Azot(I)oksid (N2O), u većim količinama nastaje iz prirodnih izvora, najčešće bakterijskom aktivnošću tla i reakcijama između N2 i atmosferskog O2 ili O3 u gornjim slojevima atmosfere. Azot(II)oksid (NO) nastaje iz antropogenih i prirodnih izvora. Glavni antropogeni izvor NO su sagorevanja gdje se razvija visoka temperatura: motori sa unutrašnjim sagorevanjem i termoelektrane.

Zagađenje vazduha ugljovodonicima 

27

U atmosferi gradova otkriveno je preko stotinu ugljovodonika, kao što su: alkani, alkeni, alkini, aromatični ugljovodonici dr. U sastav ugljovodonika mogu se naći i halogeni elementi, kiseonik, fosfor, sumpor i drugi elementi. Posebno su toksična organohalogena jedinjenja. Glavni izvor ugljovodonika, u životnoj sredini, su prirodni izvori: raspadanje organske materije i šumski požari. Najveći antropogeni izvori ugljovodonika su: motorna vozila, rafinerije nafte, sagorevanje fosilnih goriva, spaljivanje otpadaka i industrija.

 Zagađenje vazduha čađima i taložnim materijama 

Zbog nepotpunog sagorijevanja goriva, a prije svega uglja i nafte, nastaje čađ. Čađ i čvrste čestice apsorbuju molekule gasova koji se nalaze u dimu (SO2, NOx, CO) i policiklične aromatične ugljovodonike koji imaju kancerogeno dejstvo.

Zagađenje vazduha smogom

Veće zagađenje vazduha u gradovima javlja se pri intenzivnijem loženju za vrijeme hladnih, maglovitih dana u zimskom periodu, bez vjetra i stanju inverzije. Ovo zagađenje u gradovima zove se ,,smog’’, posebno je izraženo u gradovima sa hladnom klimom, a glavni sastojci smoga su magla i dim. Smog se sastoji od: SO2, čvrstih aerosola raznog sastava i vazdušnih kapljica u obliku aerosola-magla. Ovakvo zagađenje vazduha utiče na iritaciju i oboljenje respiratornih organa.

 Zbog masovne upotrebe automobila, u većim gradovima, javlja se posebno zagađenje vazduha. Ovo zagađenje prvo je konstantovano u Los Anđelesu, a potom i u drugim većim gradovima. Zbog dejstva zračenja Sunca ovaj smog se zove fotohemijski ili često i Los Anđelski. Početni reaktanti fotohemijskog smoga su: ugljovodonici, azotni oksidi i ugljen(II)oksid. Osnovna karakteristika pri formiranju fotohemijskog smoga je emisija zagađivača, njihovo prevođenje u oksidanse i formiranje niza jedinjenja iz reakcija sa ugljovodonicima.

Zagađenje vazduha iz mobilnih izvora

Mobilni izvori su transportna sredstva: automobili, autobusi, brodovi i avioni.Glavni zagađivači iz mobilnih izvora su:

ugljen(II)oksid CO,  azotni oksidi NOx, ugljovodonici CxHy, olovo u obliku svojih organskih jedinjenja, fotohemijski smog kao poseban oblik, aldehidi, ketoni i čestice.

28

  Ugljen(II)oksid nastaje u toku rada motora, kada sagorevanje nije potpuno. Dizel motori u odnosu na benzinske motore emituju veće količine čađi, a manje ugljovodonike i ugljen(II)oksid. Kod dizel motora, loše je mješanje vazduha i goriva, odnosno nema dovoljno kiseonika za sagorevanje, pa ovi motori emituju dosta dima (čestice čađi). Dizel motori emituju ugljenične čestice, a na ove čestice apsorbuju se aromatični ugljovodonici koji imaju mutagena dejstva.

IV.2.2. Posljedice zagađivanja životne sredine

Posljedice koje nastaju procesom zagađivanja životne sredine su raznovrsne. Neke od najvažnijih i najopasnijih za čovjeka su :

- Globalno zagrijavanje- Ozonske rupe- Kisele kiše

Globalno zagrijavanje

Globalno zagrijavanje je pojava stalnog rasta srednje temperature planete Zemlje, prouzrokovanog sve većim ispuštanjem štetnih plinova u Zemljinu atmosferu. Posljedice koje nastaju sa globalnim zagrijavanjem su povećanje temperature zemlje, nastajanje novih bolesti, topljenje lednika na sjevernom i južnom polu te ujedno povećavanje nivoa mora i okeana što dovodi i do nestanka pojedinih država i gradova. Izgaranje fosilnih goriva proizvodi stakleničke plinove ugljikov dioksid i metan. Ispuštanjem ovih plinova povećava Zemljin prirodni efekt staklenika i tako zagrijava atmosferu.

Ozonske rupe

Prve predpostavke o tome šta sve ljudske djelatnosti mogu nanijeti ozonskom omotaču objavljene su početkom 1970-tih godina. Ozon se oštećuje u prosjeku 4-5 % svakih deset godina. Apsorpcijom ultraljubicastih zraka iz Sunca, ozon u atmosferi igra ključnu ulogu u zaštiti Zemlje. Ozon nastaje kada sunčeve zrake rascijepe molekule kisika u atomsferi.Kasnih 70-tih godina naučnici su promatrali stanjivanje ozonskog omotača iznad Zemljinih polova. Istaživanjem su pronašli glavnog krivca: hemikalije nazvane hlorofluorougljici (CFC) koji se proizvode u industriji od 1930-tih godina i koriste se kao pogonsko gorivo i za hlađenje. Kada CFC pobjegne u zrak, podiže se u stratosferu gdje se cijepa sunčevim zračenjem. To proizvodi aktivne hemijske spojeve koji reaguju s molekulama ozona. Visoka koncentracija spojeva može dovesti do nastanka ozonske rupe koja omogućuje propuštanje štetnog UV zračenja

29

na Zemljinu površinu. Godine 2006. izmjerena je najveća ozonska rupa, veličine 27,5 miliona kubnih kilometara nad Antartikom. Efekti uv zračenja: • Kancer kože • Ošteđenja oka tipa katarakte• Narušavanje imunološkog sistema• Smanjenje fitoplanktona• Oštećenje DNK različitih formi živog sveta• Druge moguće promenenekoje u ovom momentu još nisu utvrđene.

Kisele kiše

Izgaranje fosilnih goriva poput ugljena, nafte i prirodnog plina proizvodi velike količine sumporovog dioksida i dušikovog oksida. Kada ovi zagađivaći uđu u atomsferu reaguju sa kisikom i vodom i nastaju kiseline. Kiseline, prvenstveno sumporne i dušične, se zatim vraćaju na Zemlju kao kisela kiša. Tlo postaje kiselo što negativno utiče na biljke. Kisela kiša je najveći uzročnik smrti šuma u nekim dijelovima svijeta. Kiseline otapaju teške metale i aluminij iz tla i nose ih u najbliže vode. Značajan pad vodenih životinjskih vrsta uzrokovan je visokim koncentracijama.

IV.3. Zagađenje zemljišta

Zagađenost zemljišta može se definirati kao poremećaj u funkcioniranju zemljišta do kojeg dolazi većim ili manjim povećanjem sadržaja određenih spojeva u zemljištu što je izazvano uglavnom ljudskom aktivnošću. Jedna od najvažnijih uloga zemljišta jest omogućavanje uspješnog uzgoja biljaka. Dakle zemljište je treća bitna komponenta životne sredine. Osim što ima važnu ulogu u rastu biljaka, zemljište ima ulogu sakupljača prirodnih otpadaka. Probijanje prirodnog puferskog kapaciteta zemlje dovodi do zagađenja zemljišta. Npr. pretjerano gnojenje može dovesti do poremećaja filtrirajuće uloge zemljišta, ili ipak voda koja sadrži višak otopljenih supstancija iz gnojiva može dovesti do njegova zaslanjivanja. Zato je važno voditi računa da se ne poremeti prirodna ravnoteža sistema. U biološke indikatore zagađenja spada primjerice odsustvo glista u zemljištima s visokim sadržajem bakra.

Na tlo utječe: Poljoprivreda Erozija zemljišta Smanjivanje šuma Demografska ekspanzija i urbanizacija Industrija Promet Rudarstvo Dezertifikacija

30

PoljoprivredaUtjecaji na tlo vezani za poljoprivredu su: Industrijska revolucija Zbijanje tla Unos stranih tvari Melioracija Zasoljavanje tla

Industrijska revolucija (oko 1800. god.) uzrokuje veći intenzitet i opseg utjecaja na tlo. Izumi i otkrića donijeli su niz promjena u organizaciji društva i u poljoprivredi. Uvodi se mehanizacija u obradi tla, upotrebljavaju se mineralna gnojiva. Proizvodnost u industriji prestigla je proizvodnost u poljoprivredi, pa stanovništvo odlazi u gradove.

Između 1930. i 1950. uvode se intenzivno herbicidi pa su time neke vrste korova jako potisnute ili nestale. Nasuprot tome, neke vrste neosjetljivih korova jako su se proširile. Gnojenje dušičnim gnojivima uzrokovalo je pojačan rast izdanaka stabljika. Da bi se to spriječilo, morale su se primijeniti tvari za sprečavanje rasta izdanaka. Posljedica toga bio je porast gljivičnih bolesti, što je dovelo do upotrebe fungicida. Uništavanje korova dovelo je i do pojačane invazije štetnih kukaca i intenzivne upotrebe insekticida. Poslije 1960. god. moderna poljoprivreda potiče specijaliziranost proizvodnje, smanjenje broja uzgajanih kultura, raste potrošnja gnojiva i sredstava za zaštitu buja. Unos stranih tvari: U savremenoj poljoprivrednoj proizvodnji u tlo se unose gnojiva, sredstva za zaštitu bilja. Mineralnim gnojivima unose se u tlo soli kalija, nitrati i fosfati. To dugoročno ne smanjuje plodnost tla, ali uklanja stvaratelje humusa koji je osnova za postojanje edafona.

Organska gnojiva (stajnjak, iz gnojnice) djeluju i fizikalno i kemijski povoljno na tlo. No svježi svinjski gnoj često sadržava veće količine bakra i cinka pa je fitotoksičan za neke biljke. Kompost je najpovoljniji za obnavljanje plodnosti tla.

Melioracija je osposobljavanje neplodnog tla za biljnu proizvodnju poboljšavanjem njegovih svojstava, odnosno isušivanje poplavnih ravnica za dobivanje novih površina za zemljoradnju. Dijeli se na:Hidrotehničku - odvodnja suvišne vode ili pak natapenje tla.Kulturnotehničku - krčenje šuma i(li) šikara, zemljani radovi.Agromelioracija - okretanje mase tla, dubinsko rahljenje, gnjojidba.

Posljedica melioracije može biti stalni trend snižavanja podzemnih voda, isušivanje mnogih vlažnih staništa i nestajanje prirodnih zajednica i vrsta vezanih za takva staništa.

Erozija zemljišta

31

Erozija zemljišta je gubitak plodnog gornjeg sloja zemlje bogatog humusom na kojem raste vegetacija.Erozija po svom djelovanju može biti izazvana vodom ili vjetrom. Erozija vodom uzrokuje gubitak tla na obradivim površinama kad je količina padavina veća od upojnog kapaciteta tla za vodu. Rizik erozije vodom uvećan je na nagnutim terenima koji se obrađuju te u nizinama uz rijeke.Erozija tla vjetrom prije svega je opasnost za površinski sloj tla, koji se otpuhne. Pojačava se kada je tlo suho, slabo strukturirano, golo i ravno, a vjetar jak. Vjetar odvaja suhi humus, glinu, prah i pijesak. Najmanje povezane čestice najdalje se odnesu. Čestice tla lako se razdvajaju i prenose ako je brzina vjetra veća od 20 km/h. Mokra tla, jer su teža, vjetar teže raznosi. Najučinkovitija mjera protiv erozije tla vjetrom jest podizanje vjetrozaštitnih pojaseva, drvoreda ili grmlja i stalna pokrivenost tla biljem.

Zračne luke - upotreba štetnih hemikalija koje se ispuštaju u zemlju i na taj način onečišćuju okoliš – kloroform, freoni, perkloretilen i dr. – to su hemikalije koje se koriste u rashladnim sistemima za održavanje zrakoplova,čišćenje putničkih kabina, pranje zrakoplova, odleđivanje zrakoplova,punjenje protupožarnih aparata i dr.

Dezertifikacija je proces širenja pustinja koji se događa širom svijeta.Dezertifikacija i isušivanje primoravaju ljude da napuste svoja ognjišta u potrazi za boljim životom.

IV.3.1. Mjere zaštite tla

Informacije potrebne da bi se očistilo zagađeno tlo su: 1) Vrsta onečišćujuće tvari(organska ili anorganska, je li razgradiva, je li opasna po životinje i ljude)2) količina tvari u tlu3) omjer C:N tla4) Vrsta tla – (glinovito, pješćano, humusno, …) 5) Uvjesti rasta mikroorganizama u tlu (temperatura, vlaga)6) Koliko dugo je tvar u tlu 7) Hitnost situacije (neposredna opasnost za ljude i okoliš).

Mjere sanacije kontaminiranih površinaOsnovna podjela načina čišćenja kontaminiranog tla je:- ex-situ tj. izmještanje kontaminiranog tla na odlagališta,- in-situ je tretman bez pomicanja tla.

Tehnike čišćenja tla mogu biti:- hemijske,- fizičke,- biološke

U cilju smanjenja sadržaja teških metala u tlu, općenito se koriste sljedeće mjere:

32

- Fitoremedijacija - za dekontaminaciju tla mogu se koristiti biljke koje mogu ekstrahovati iz tla vode količine pojedinih teških metala u svom nadzemnom dijelu Ovi dijelovi biljaka se uklanjaju kosidbom, spaljivanjem i deponovanjem pepela.- Unošenje cementnih materija u tlo – unošenje minerala koji vrše vrlo dobru inaktivaciju teških metala i drugih organskih polutanata (npr. zeolit).- Ispiranje polutanata iz tla – natapanje kontaminiranih površina velikim količinama vode kako bi se polutanti isprali u dublje slojeve tla. U ovom slučaju postoji i rizik od zagađenja podzemnih voda.

Preporučuju se slijedeće mjere u cilju smanjenja negativnih posljedica kontaminacije tla:

1. Agro i hidromeliorativne mjere popravke talaKalcizacija je vrlo česta agrotehnička mjera neutralizacije kiselih tala. Vrši se dodavanjem kreča ili nekog drugog krečnog materijala u tloHumizacijom, odnosno dodavanjem organske materije pomodu stajnjaka i drugih organskih đubriva, smanjuje se mobilnost polutanata njihovim vezivanjem za unesenu organsku materiju.Fosfatizacija (unošenje većih količina fosfatnih đubriva u tlo) je, također, efikasan način imobilizacije katjonskih polutanata u tlu.

2. Pravilan odabir biljaka za uzgoj na onečišćenim tlimaBiljke usvajaju veće količine metala u svojim vegetativnim dijelovima (korijen, stablo, list) nego u plodu i sjemenu. Naročito treba obratiti pažnju pri uzgoju zelenog lisnatog povrća kao što su kupusnjače, koje usvajaju značajne količine polutanata u svojim jestivim dijelovima. Isto tako, uzgojem krmnog bilja i pašom teški metali mogu ući u lanac ishrane preko stoke koja konzumira kontaminiranu krmu, a zatim korištenjem mesa, mlijeka ili drugih proizvoda i do čovjeka.

V. KLIMATSKE PROMJENE

Klimatske promjene u Zemljinoj biosferi posljedica su promjena odnosa pojedinih komponenti biogeohemijskog ciklusa, uzrokovanih promjenama astronomskih parametara (npr. precesija Zemljine osi perioda 22000 godina), naglim značajnim događajima (npr. pad meteorita), promjenama u Zemljinoj unutrašnjosti (rezultat toga je preraspodjela kopnenih i vodenih masa) te u posljednje vrijeme djelovanjem čovjeka na okoliš (antropogene promjene).

33

Sastav atmosfere:

U prošlosti se klima Zemlje često mijenjala, a uzroci tih promjena nisu još posve razjašnjeni. Najpoznatiji primjer globalnih klimatskih promjena su ledena doba. Posljednje ledeno doba bilo je u razdoblju pleistocena, trajalo je tisućama godina, a završilo je prije oko 13.000 godina. Za vrijeme toga ledenog doba, oko 30% zemljine površine bilo je prekriveno ledom. Od prirodnih faktora, koji utječu na globalnu klimu, među najvažnijima su aktivnost okeana i okeanske struje. Okeani mogu konzervirati veliku količinu topline (ta njihova osobina je poznata kao okeanska toplinska inercija). Dva najpoznatija primjera utjecaja okeana na klimu su Golfska struja i fenomen "El Nino". Topla Golfska struja, koja teče od Meksičkog zaljeva duž istočne američke obale, pa do britanskog otočja i Skandinavije, čini klimu tih područja toplijom, nego što bi se očekivalo samo na osnovu njihovih geografskih širina. Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlađenje, tako što materijal izbačen vulkanskom

34

erupcijom (pepeo, vodena para, prašina i sumporni dioksid), sprječava sunčevu svjetlost da dopre do zemljine površine. Najveća poznata erupcija vulkana na Zemlji, bila je erupcija vulkana Toba, na otoku Sumatri, koja se dogodila prije 70.000 godina. Tom prilikom je u atmosferu izbačeno oko 900 kubičnih kilometara materijala, što je izazvalo značajne promjene globalne klime. Procjenjuje se da je nakon te erupcije uginulo 75% biljaka na sjevernoj zemljinoj hemisferi. Oblaci imaju velik utjecaj na klimu, zato što reflektiraju energiju sunčeve svjetlosti natrag u svemir. Kad ne bi bilo oblaka, prosječna temperatura na zemljinoj površini bila bi viša za desetak stupnjeva Celzija. Konačno, promjene u zemljinoj orbiti i u nagibu zemljine osovine, a možda i varijacije sunčeve aktivnosti, također mogu uzrokovati globalne klimatske promjene.

V.1. Globalno zatopljenje

Globalno zatopljenje je naziv za povećanje prosječne temperature zemljine atmosfere i oceana zabilježeno u 20. stoljeću. Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji povećana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom pokreta za zaštitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota čiji je cilj smanjivanje emisije tih plinova. Od ukupne količine sunčeve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja zemljine površine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omogućava povoljne uvjete za održavanje života na našoj planeti. Kako se zemaljska površina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zračenje, koje najvećim dijelom završava u svemiru, što omogućava hlađenje Zemlje. Nešto od ovog infracrvenog zračenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljični dioksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao što staklo u staklenicima dopušta ulazak sunčeve svjetlosti, ali sprječava gubitak infracrvenog toplinskog zračenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani "staklenički plinovi", imaju sposobnost zarobljavanja topline u zemljinoj atmosferi. Ovaj proces također omogućava povoljne životne uvjete, jer bi bez njega prosječna temperatura na površini zemlje bila znatno niža (oko -18°C), nego što jest (+15°C). Sadašnji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika većina znanstvenika vjeruje, zbog značajnog povećanja stakleničkih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog dioksida (CO2), zbog sve većeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina). Zadnjih godina čovječansto ispušta u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godišnje. Jedan dio CO2 apsorbiraju šume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a ostatak se gomila u atmosferi, pojačavajući tako efekt staklenika. Ostali značajni staklenički plinovi su metan i dušik-oksid. Velike količine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, a dušik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva.

V.1.1. Efekat staklene bašte

35

Naša atmosfera nije ništa drugo nego tanki omotač, sastavljen od različitih plinova, oko ogromne planete. Taj plinski omotač i njegov efekat staklena bašte omogućavaju život na Zemlji – a mogu ga i uništiti . Sunce, čiju toplotu osjetimo čak i na udaljenosti od 150 miliona km, predstavlja primarni izvor energije za Zemlju. Jedna trećina ukupne Sunčeve energije se svjetlosnim putem reflektuje nazad u svemir. Preostale dvije trećine apsorbuje Zemlja i na taj način se zagrijava površina, okeani, i atmosfera. Upravo ta razlika u količini toplote koja se reflektuje nazad u svemir i one koja ostane u atmosferi predstavlja efekat staklene bašte bez čijeg postojanja bi prosječna temperatura planete Zemlje, uprkos konstantnom sunčevom zagrijavanju, iznosila -18 stepeni Celzijusa. Dakle, zahvaljujući efektu staklene bašte uživamo prosječnu temperaturu planete Zemlje od 14 stepeni Celzijusa. Samo pola od ukupne Sunčeve energije koja padne na Zemlju predstavlja infracrveno zračenje koje uzrokuje zagrijavanje. Da bi se preostali dio Sunčeve energije pretvorio u toplotu neophodno je da se ista, infracrvenim zračenjem, reflektuje nazad u svemir što ujedno predstavlja i najznačajniji dio ovog procesa budući da atmosfera apsorbuje samo infracrveno zračenje. Efekat nastaje na sličan način kao u stakleniku gdje sunčeve zrake ulaze u staklenu baštu, zagrijavaju tlo koje zagrijava zrak, a njeni stakleni zidovi i krov upijaju topli zrak i tako povećavaju temperaturu. Umjesto tih staklenih zidova planeta Zemlja ima atmosferu, koju čine određeni staklenički gasovi. 98% atmosfere čine kisik, dušik i argon koji apsorbuju dosta malu količinu infracrvenog zračenja pa tako ne doprinose efektu staklene bašte. U grupu gasova koji apsorbuju veliku količinu infracrvenog zračenja i jako doprinose globalnom zagrijavanju spadaju: vodena para, ugljični dioksid, mentan i hlorofluorokarbonati.

V.1.2. Ugljendioksid (CO2)

Spaljivanjem fosilnih goriva - ugljena, nafte i prirodnog plina - ljudske su aktivnosti postale značajan izvor emisije CO2 i ubrzanja globalnog zatopljenja. Danas se u atmosferu godišnje ispušta oko 30 milijardi tona CO2 (2011.), što je ekvivalent za gotovo 8 milijardi tona ugljikaDeforestacija ili krčenje šuma drugi je uzročnik te pojave, a velik je i doprinos cementara gdje se vapnenac (kalcijev karbonat - CaCO3) zagrijava kako bi se izbacio CO2 i proizvelo vapno (kalcijev oksid - CaO). Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća emisija CO2 iz cementara se udvostručila i danas sudjeluje u globalnoj masi stakleničkih plinova s 3,9%.

V.1.3. Metan (CH4)

Metan je vrlo moćan staklenički plin, a glavni je sastojak zemnog plina. Toplinu upija u velikim količinama, pa svaka molekula metana može iz infracrvenog zračenja preuzeti 20 puta više energije negoli molekula ugljikovog dioksida. Ustanovljeno je da bitan udjel u globalnom povećanju koncentracije metana imaju ljudske aktivnosti, od golemih odlagalista otpada, intenzivne poljoprivrede, fosilnih goriva, rudnika ugljena i obrade nafte i plina do obrade otpadnih voda i stočnih farmi. Ipak, najveći dio

36

metana nastaje u prirodi, uglavnom anaerobnim raspadanjem i fermentacijom organskih tvari.

V.1.4. Dušikov oksid (N2O)

To je vrlo stabilan plin s velikim stakleničkim učinkom. Iako je emisija N2O mnogo manja od emisije CO2, ima neugodno svojstvo da upije i zadrži 270 puta više topline od ugljikovog dioksida. Glavni izvori dušikovog oksida su industrijska umjetna gnojiva i veliki zahvati u obradi tla. Nastaje i izgaranjem fosilnih goriva, spaljivanjem ostataka usjeva na oranicama. V.2. Posljedice globalnog zatopljenja

Mnoge morske i kopnene vrste već danas žive na gornjoj granici temperaturne podnošljivosti (npr. koralji, koje ugrožava i kiselost mora), a mnoge naprosto nemaju vremena ni mogućnosti za brzu prilagodbu. Također, jasno je da će neke vrste nestati, a neke će naprosto procvasti. Sa zatopljenjem, oceani povećavaju svoj volumen, a u njih se slijevaju vode otopljenih ledenjaka i polarnih kapa. Dogodi li se porast srednje globalne temperature od 1,5°C do 4,5°C tijekom 21. stoljeća, mora bi se mogla podići od 15 do 95 cm. Mnogi veliki gradovi smješteni na morskoj obali već razmatraju moguće mjere zaštite. Veliki dijelovi priobalja na raznim kontinentima bit će najprije izloženi eroziji zbog plime i oseke, a potom i postupno potopljeni. Procjenjuje se da bi zbog potopljenih obala i erozije poljoprivrednog tla do 2050. godine na svijetu moglo biti najmanje 150 miliona izbjeglica. U odnosu na 19. stoljeće, trajni snježni i ledeni planinski pokrovi smanjeni su za 50%. Nakon 11.000 godina postojanja, slavni bijeli vrh Kilimanjara gotovo je nestao. Goleme količine hladne slatke vode u Antarktike već utječu na morske struje, a naročito na Golfsku struju koja Atlantiku i Europi pruža ugodnu klimu. Slabljenje ili zaustavljanje Golfske struje moglo bi biti uvod u zahlađenje, pa i novo ledeno doba na sjevernoj hemisferi. Također, zbog otapanja snijega i leda na visokim planinama, mnoge će velike rijeke imati nakratko razdoblja visokog vodostaja a potom će presušiti. To će izazvati dodatnu krizu pitke vode i poljoprivrede, a stvorit će i nove valove izbjeglica. Otapanje atmosferskog CO2 u vodi povećat će kiselost oceana i ugroziti u njima sav biljni i životinjski svijet. Pojavit će se nove vrste algi, meduza i bakterija. U kiselijem okruženju razgradit će se koraljni grebeni, otvoriti put valovima i promijeniti tokove morskih struja. Sve zajedno, iz temelja će poremetiti hranidbene lance mnogih vrsta. Previše CO2 u atmosferi pojačava efekt staklenika, globalne temperature rastu, a bez snježnog pokrivača i leda tlo i more upijaju više toplinskog zračenja sa Sunca. Visoke temperature i isparavanje podzemnih voda potiču dodatno isušivanje tla, šumski su požari češći i veći, a tamna zgarišta upijaju više sunčeve topline. I tlo u polarnom krugu bez snijega upija toplinu i zagrijava permafrost i metanske hidrate. Permafrost se razgrađuje, a goleme količine oslobođenog metana podebljavaju omotač stakleničkih plinova koji dodatno usporava ižarivanje topline u svemir. Topliji Arktički ocean aktivira hidrate i clathrate na dnu i u priobalju, a u atmosferu izbijaju milijarde tona metana. Isparavnje tamnog aktičkog mora povećava atmosferski tlak, a

37

velika anticiklona potiskuje hladni zrak i vjetrove prema Mediteranu. Neke važne morske alge koje iz atmosphere upijaju više CO2 negoli sve šume i prašume zajedno, ne mogu preživjeti takve uvjete. Druge vrste algi bujaju po svim morima i mijenjaju im biološki sastav.

V.3. Uticaj na zdravlje

Posljednjih se godina sve više naglašava povezanost klimatskih promjena s respiratornim alergijama, s obzirom na to da alergijske bolesti postaju prevladavajuće bolesti modernog doba. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 235 miliona ljudi širom svijeta pati od astme koja može biti izazvana različitim faktorima - između ostaloga i alergenim peludom. Promjene u fenološkom ciklusu biljaka utječu na učestalost i težinu alergijskih bolesti. Pelud smatra osjetljivim bioindikatorom reakcija biljaka na klimatske promjene. Temeljeno na temperaturnim promjenama u proljeće, predviđa se da će prosječni datum početka polinacijske sezone breze biti raniji za oko 6 dana u sljedećih desetak godina. U posljednjih 30 godina dužina sezone cvjetanja breze produljila se za 10 do 11 dana. Zagrijavanje atmosfere i povećanje atmosferskog CO2 utječu na produktivnost biljaka, što se očituje u kumulativnoj godišnjoj koncentraciji peluda određene vrste. Najbolji je primjer biljka ambrozija. Povećanjem broja cvjetnih klasova po biljci istovremeno se povećava produkcija alergenog peluda, trajanje sezone polinacije se produžuje, a time i izloženost alergenu.

V.4. Konferencije o klimatskim promjenama

KYOTO, 1997.

Objavljivanjem Kyoto-protokola u prosincu 1997. pokušalo se potaći svjetsku akciju smanjivanja emisije CO2, NOx, SOx i metana. To se ponajprije odnosilo na promjenu energenata u termoelektranama te općim obuzdavanjem potrošnje fosilnih goriva u automobilima, brodovima i avionima, ali i fosilnog ogrjeva u kućama. Također, trebalo je nekako utjecati na poljoprivredu i stočarstvo kao glavne izvore metana stvorenog ljudskom aktivnošču. Ugrubo, trebalo je smanjiti emisiju tzv. stakleničkih plinova za 5,2 posto u odnosu na razinu iz 1990. godine. Nažalost, najveće industrijske sile nisu se uključile u taj spasonosni plan.

Prema Kyoto protokolu, svaka zemlja ima više mogućnosti za smanjenje emisija GSB, kao što su smanjenje proizvodnje i potrošnje energije, tj. racionalizacija ili pošumljavanje. Međutim, sa aspekta kogeneracije, najzanimljivija je mogućnost "karbon kredita" (trgovine emisijama CO2).Sistem karbon kredita uveli su Ujedinjeni Narodi 2005. godine. Kyoto sporazumom iz 1997. godine, 190 zemalja svijeta potpisalo je da će smanjiti emisije ugljičnog dioksida ili CO2 za 80% do 2050. godine.

38

Uvođenjem sistema karbon kredita zemlje su dobile limite, tj ograničenja koliko mogu ispustiti CO2 godišnje u atmosferu. Zemlje i industrije koje prekorače dozvoljene vrijednosti plaćaju porez koji se mjeri kroz karbon kredite. Pošto svake godine UN smanjuje dozvoljene limite ispuštenog CO2, raste potražnja za karbon kreditima, a tako im raste vrijednost.

Različiti projekti mogu ostvariti karbon kredite, npr:1. Snadbijevanje energijom:• obnovljivi izvori energije• biomasa (za dobijanje struje i/ili toplote)• kogeneracija• smanjenje transportnih i distributivnih troškova• promena goriva (npr. prelazak sa uglja ili mazuta na biogas)

2. Energetske potrebe• zamena postojeće "kućne opreme" • poboljšanje energetske efikasnosti postojeće opreme

3. Transport• efikasniji motori za transport (npr. zamjena starih lokomotiva)• promena načina transporta (npr. voz umjesto aviona)• promjena goriva (npr. autobusi javnog gradskog prevoza koji koriste plin)

4. Upravljanje otpadom• "hvatanje" i korištenje emisije metana sa deponija• korišćenje otpada i otpadnih voda

5. Pošumljavanje

BALI, 2007.

Na završnoj IPCC-konferenciji nekoliko stotina eksperata i političara na Baliju 2007. godine, objavljeni su svi podaci i zaključci dugogodišnjeg rada, a s njima i dramatične činjenice o pravom stanju klime. Na načelnoj razini, složili su se sa zaključkom kako je Kyoto-protokol zastario u odnosu na nove alarmatne podatke, pa će se prilagodbe poduzimati - u hodu.

KOPENHAGEN, 2009.

Tu je bio plan po kojemu bi do 2020. godine emisiju stakleničkih plinova trebalo smanjiti na razinu koja je 20 posto niža od one u 1990. godini, potrošnju fosilne energije u svim zemljama potpisnicama smanjiti u tom roku za 20 posto, uglavnom povećanjem energetske efikasnosti, dok bi se istodobno udjel energije iz obnovljivih izvora povećao za 20 posto. Japan, gotovo sve afričke države,Norveška i

39

Europska unija podržale su plan u cijelosti. Ulogu lidera preuzela Njemačka koja je do kraja 2011. ispunila gotovo sve zahtjeve UN-a i EU-direktive, u nekim elementima čak i preko dogovorene granice. Nijemci su u tom razdoblju ostvarili veliki skok, pa danas u industriji postrojenja namijenjenih iskorištenju energije sunca, vjetra i Zemljine topline (geotermija) zapošljavaju više ljudi negoli u proizvodnji automobila. U vrijeme konferencije u Kopenhagenu,CO2 je u atmosferi bio iznad 385 ppmv, više negoli ikad u posljednjih 2 milijuna godina! Najveći svjetski zagađivači, Amerika, Kina i Indija, bezočno su se cjenkali o rokovima, instrumentima nadzora, financijskim udjelima u mogućoj zajedničkoj akciji, zdušno se međusobno optužujući.Na vidjelo je izbio i utjecaj multinacionalnih kompanija i svih industrija koje žive od fosilnih goriva, u čemu je prednjačila Kanada. Za tu su priliku naftaši potrošili više desetaka milijuna dolara na lobiste svih vrsta, pa i na plaćene znanstvenike.Umjesto očekivane odlučne akcije, dobili smo dokument neobvezujućih obećanja, odgodu, produženje rokova - i najavu budućih konkretnijih dogovora.

DURBAN, 2011.

Konferencija u južnoafričkom Durbanu održana je pod okriljem Ujedinjenih naroda. Postignut je dogovor kako će sporazumi o provedbi akcijskog plana s Balija i iz Cancuna te dogovori iz Kopenhagena dobiti čvrsti zakonski okvir s globalnom primjenom najkasnije do 2015. Delegati, promatrači i aktivisti iz cijeloga svijeta ocjenjuju kako je susret zapravo debakl začinjen istupanjem Kanade iz obveza Kyotskog ugovora. Naime, Kanada nije izvršila ništa od dogovorenog, a emisiju stakleničkih plinova povećala je za oko 26 posto. Razlog tome je u golemim iskapanjima i ispiranju katrana i nafte iz pijeska i šljunka u Alberti, na području od mnogo tisuća četvornih kilometara, s kojega su uklonjene šume, a rijeke i jezera pitke vode pretvorena u otrovne bazene koji zagađuju cijeli sjevernoamerički vodonosnik.

V.4.1. BOSNA I HERCEGOVINA Bosna i Hercegovina je ratifikovala Okvirnu konvenciju UN-a promjeni klime (UNFCCC) 17. maja 2000. godine. Kyoto protokol ratifikovan je 22. aprila 2007, nakon završetka procedure za ratifikaciju na mnogobrojnim bosanskohercegovačkim nivoima vlasti. U Inicijalnom izvještaju zaključuje se da je trenutno najznačajniji izvor emisije CO2 u Bosni i Hercegovini energetski sektor, koji doprinosi sa 70% ukupnih emisija CO2. Sektorski izvori ostalih emisija uključuju poljoprivredu (12%), industrijske procese (11%) i otpad (3%). U energetskom sektoru, čvrsta goriva – ugalj čine najveći udio (77%), nakon čega slijede tečna goriva (17%) i gas (6%). Najveći izvor CO2 u industrijskim procesima su proizvodnja željeza i čelika, sa više od 67%. Glavni izvori metana u Bosni i Hercegovini, prema Inicijalnom izvještaju, jesu poljoprivreda (uzgoj stoke), nekontrolisane (fugitivne) emisije iz rudnika uglja i odlaganje otpada. Najveće količine emisija N2O dolaze iz poljoprivrednog tla zbog obrađivanja i uzgoja usjeva.

40

VI. INVAZIVNE VRSTE

VI.1. Invazivne biljne vrste

Invazivne biljne vrste su unesene (strane ili alohtone) vrste, koje su se udomaćile na određenom području i prešle barijeru koja dijeli degradirana staništa ruderalnih zajednica te sekundarnih i primarnih biljnih zajednica. Da bi biljka bila invazivna, ona mora preći određene barijere. Jedna od tih barijera je samostalno razmnožavanje (bez antropogenog uticaja) u uvećavanju populacije. Ova faza se, kada su u pitanju zeljaste biljke, najčešće događa u ruderalnim biljnim zajednicama, odnosno na ruderalnim staništima, pošto su ruderalne biljne zajednice, koje se razvijaju u gradovima, selima, pokraj puteva i pruga, na odlagalištima, u industrijskim zonama i sl., i koje se odlikuju velikom dinamičnošću i nestabilnim cenotičikm odnosima, vrlo pogodne za naseljavanje i razmnožavanje stranih vrsta. Prvu barijeru ka invazivnsoti te biljke su prešle u trenutku kada su se počele bez pomoći čovjeka razmnožavati i samostalno održavati svoje populacije. Ta faza se obično zove fazom naturalizacije, odnosno prilagođavanja strane vrste novom okruženju, i najčešće se dešava na ruderalnim staništima, odnosno staništima koja su ljudskom aktivnošću izmijenjena. Tako npr. čovjek krčenjem šuma, paljenjem, prekopavanjem, nagomilavanjem različitog otpada, nitrifikacijom, gaženjem i drugim sličnim uticajima, mijenja ekološke uvjete, čineći biljne zajednice na takvim staništima vrlo dinamičnim i otvorenim, a time i pogodnim za učvršćivanje i naturalizaciju stranih vrsta, zbog čega je danas općeprihvaćeno mišljenje kako ruderalna staništa favoriziraju strane vrste. Premještanjem na nova staništa, alohtone vrste su često oslobođene prisutnosti i mnogih svojih prirodnih neprijatelja. Invazivne biljne vrste često pokazuju mnoge zajedničke karakteristike, kao što su:

šire se veoma agresivno, brzo se reproduciraju, imaju kratak početni razvojni stadij, tolerantne su na širok opseg klimatskih uvjeta i staništa, i pokazuju dobru kompetitijsku moć prema drugim vrstama.

Na temelju karakteristika životnog ciklusa (brz rast, brzo sekusualno sazrijevanje, visoka sopta produkcije polena i sjemena), invazivne biljke pripadaju skupini r-selekcionisanih vrsta. Neke od udomaćenih (naturaliziranih) biljnih vrsta (kao što je npr. Erigeron annuus) su redovni cenobionti ruderalnih i korovnih zajednica i u tim zajednicama često imaju visoke pokrovne vrijednosti, ali se ne razmnožavaju i ne naseljavaju nova staništa na način osoben za invazivne vrste. Također, neke adventivne vrste (kao što su npr. Rudbeckia laciniata, Kochia scoparia, Panicum caoillare ili Parthenocissus quinquefolia) se mjestimice u korovnim zajednicama ili na ruderalnim staništima mogu pojaviti u velikom broju, ali je njihovo masovno pojavljivanje jos uvijek u vezi s aktivnostima čovjeka, pa se prema tome ni te vrste ne

41

mogu smatrati invazivnim. Invazivne biljne vrste spadaju u kategoriju koja na sprecifičan način ugrožava biodiverzitet. The Internacional Conservation Union (IUCN) definiše invazivne biljne vrste kako to čini McNeely, 2001. Prema toj definiciji invazivne biljne vrste su unesene (strane ili adventivne) biljke koje naseljavaju primarne i sekundarne ekosisteme i koje potiskujući autohtone vrste mijenjaju biološki diverzitet. Prema tome, korovne biljke čije je razmnožavanje i širenje vezano samo za agrofitocenoze, odnosno staništa koja su ljudskom djelatnošću drastično izmijenjena i prilagođena gajenim biljkama, nisu invazivne. U korovne biljke, koje nisu invazivne, iako se mogu razmnožavati u velikom broju, spadaju i biljne vrste koje naseljavaju izrazito degradirana staništa, odnsosno staništa pod drastičnim ljudskim uticajem. Za razliku od njih, invazivne biljne vrste se uspješno razmnožavaju i šire i u promjenjljivim uvjetima okoline, te i uprkos kompeticiji autohtonih vrsta. Osim toga, invazivne biljne vrste mijenjaju biološki diverzitet na direktan i indirektan način. Direktno na biološki diverzitet invazivne biljne vrste utiču svojim ekspanzivnim širenjem. U borbi za hranjive tvari, vodu i prostor, invazivne biljke su uspješnije od autohtonih biljaka i najčešće rastu u skoro monodominantnim zajednicama, u kojima opstaje mali broj drugih vrsta. Kod uspješnih invazivnih biljnih vrsta takve monodominantne zajednice zauzimaju velike površine (u Bosni i Hercegovini npr. Robinia pseudoacacia ili Reynoutria japonica). Indirektno na biološki diverzitet invazivne biljne vrste utiču mijenjajući osnovne stanišne uvjete, kao što su: vlažnost tla, svjetlost, količina hranjivih tvati u tlu i sl. Ove promjene se reflektiraju na kompletnu biocenozu, odnosno na cijeli ekosistem. Međutim, osim štetnog uticaja na biološki diverzitet (prije svega ugrožavanje rijetkih i endemičnih vrsta), invazivne biljne vrste mogu prouzročiti i značajne ekonomske štete (npr. širenje korova u usjevima i nasadima gajenih biljaka), a neke invazivne vrste mogu štetno utjecati i na zdravlje ljudi.

VI.1.1. Invazivne biljne vrste u Bosni i Hercegovini

Prema međunarodnim standardima poimanja invazivnih vrsta i stepenu spoznaje raznolikosti BiH flore može se tvrditi da je u BiH registrovano na desetine invazivnih vrsta.

Tabela 1. Neke invazivne vrste registrovane u BiH

Vrsta PorijekloAmaranthus blitoides S. Watson Sjeverna AmerikaAsclepias syriaca L. Sjeverna AmerikaAmbrosia artemisiifolia L. AmerikaArtemisia verlotiorum Lamotte KinaArtemisia vulgare L. Sjeverna AmerikaBidens bipinnata L. Južna AmerikaBidens frondosus L. Sjeverna AmerikaBidens subalaternus D.C. Južna Amerika

42

Coniza canadensis ( L.) Sjeverna AmerikaErigeron annuus (L.) Pers. Sjeverna AmerikaGalinsoga ciliata (Rafin.) S. F. Meksiko - ČileGalinsoga parviflora Cav. Južna AmerikaHelianthus tuberosum L. Sjeverna AmerikaIva xanthifolia Nutt. Sjeverna AmerikaPicris eschioides L. Južna EuropaSolidago gigantea Ait. Sjeverna AmerikaTagetes minuta L. Južna AmerikaXanthium strumarium L. subsp. strumarium subsp.italicum (Moretti) D. Love

Južna Amerika

Bunias erucago L. Južna EuropaEuclidium siriacum (L.) R.Br. in Aiton Istočna i srednja EuropaLepidium vrginicum L. Srednja AmerikaSisymbrium altissimum L. Centralna i Istočna EuropaCoronilla valentina L.Sedum sarmentosum Bunge Istočna AzijaEchinocistis lobata ( michx) Torrey & A. G.

Sjeverna Amerika

Juniperus communis L.Euphorbia spinosa L.Euphorbia maculata L. Sjeverna AmerikaEuphorbia nutans Lagasca Sjeverna AmerikaAmorpha fruticosa L. C. Istočna AmerikaLathyrus tuberosum L.Robinia pseudacacia L. Sjeverna AmerikaIris germanica L.Stachys annuaOxalis stricta L. Sjeverna AmerikaPhragmites communis L.Phytolacca americana L. Sjeverna AmerikaEleusine indica ( L.) Geartn. Tropi i subtropiPaspalum dilatatum Poir. in Lam. Sjeverna AmerikaPaspalum paspaloides ( Michx) Scribn.

Tropi

Sorghum halepense ( L.) Pers. Sjeverna Afrika i jugozapadna AzijaPolygonum communis L.Reynoutria japonica Houtt. JapanRubus ceasiues L.Ailanthus altissima ( Mill.) Swingle KinaUrtica dioica L.Echynocistis lobata (Michx) Torrey & A. G.

Sjeverna Amerika

43

Elodea canadensis Michx. Sjeverna Amerika

Od hortikulturnih vrsta koje su izmakle ljudskoj kontroli, u BiH su danas najprisutnije: Asclepias siriaca, Helianthus tuberosus, Solidago gigantea, Tagetes minuta, Amorpha fruticosa, Robinia pseudacacia, Phytolaca americana, Reynoutria japonica, Ailanthus altissima, Impatiens glandulifera.

Većina ovih vrsta nastanjuje priobalne pojaseve ravničarskih rijeka, sjećine, šumske proplanke i slična staništa.Ove vrste (Asclepias syriaca, Helianthus tuberosus i Amorpha fruticosa) uvjetuju posebno negativne uticaje na staništima ekosistema higrofilnih šuma vrba, joha i topola, koje su u Bosni i Hercegovini rasprostranjene naročito u Posavini. Higrofilni ekosistemi se danas nalaze pod visokim stepenom ugroženosti od invazivnih vrsta.Dobro aklimatizirane vrste, kao što su Robinia pseudacacia , Ailanthus glandulosa i Syringa vulgaris, danas osvajaju staništa u zoni zajednica hrastovo-grabovih i bukovih šuma na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine. Bagrem čak zgrađuje i posebne antropogene ekosisteme (Smyrnio-Robinietum pseuacaciae). Ailanthus glandulosa zauzima i staništa priobalnog pojasa rijeka peripanonskog, brdskog i submediteranskog pojasa. Syringa vulgaris je vrsta koja je odavno izbjegla kontroli čovjeka te osvojila čak i senzitivna staništa reliktno-refugijalnog karaktera. Ipak, ova vrsta nema tendenciju značajnijeg širenja i osvajanja novih staništa. Impatiens glandulifera je vrsta koju u posljednje vrijeme sve češće nalazimo u zoni šuma johe, šuma krhke vrbe i rakite, a naročito u slivnom području rijeke Vrbas.

Neke od invazivnih vrsta raširene su zajedno sa kulturnim biljkama, a danas vrlo česti korovi su:

Ambrosia artemisifolia, koja intenzivno osvaja staništa vlažnih i poplavnih šuma, ruderalna i urbana staništa, te vještacke livade.

Bidens bipinata, B. frondosus, B. subalaternus i Echinocystis lobata osvajaju staništa svih tipova zajednica u priobalnom pojasu ravnicarskih i

brdskih rijeka. Na sjecinama bukovih šuma peripanonskog pojasa u velikom broju pojavljuje

se vinobojka, Phytolaca americana, nekada dekorativna biljka koja se upotrebljavala za bojenje vina.

Elodea canadensis osvaja mirne slatke vode relativno visokog kvaliteta.Kada su u pitanju morski ekosistemi, ne postoje pouzdani podaci o prisustvu invazivnih vrsta iz roda Caulerpa u vodama bosansko-hercegovačkog mora.

44

VI.2. Invazivne vrste životinja

Alohtone životinjske vrste su dospijevale na prostor Bosne i Hercegovine direktnim uticajem čovjeka u cilju uzgoja ili spontano. Od invazivnih vrsta u vodenim ekosistemima najprisutnije su vrste riba koje su dospjele iz kulture u slobodne vode ili spontano iz dodirnih rijeka i jezera. Prirodna i vještacka jezera su staništa koja invazivne vrste lako osvajaju. Invazivne vrste riba nalazimo u hidroakumulacijama Salakovac, Grabovica, Svitavsko jezero, Gorica, Bilečko jezero na Trebišnjici, Buško jezero, hidroakumulacijama na rijeci Vrbas, te Višegradsko jezero, Peručac i Zvorničko jezero na rijeci Drini. U prirodna jezera (Prokoško; Kotlaničko, Orlovačko, Crno, Bijelo, Donje Bare, Gornje Bare, Štirinsko i Kladopoljsko na Zelengori; Veliko i Blatno jezero, Crno i Bijelo jezero na Treskavici; Blatačko jezero na Bjelašnici; Uloško jezero u podnožju Crvnja; Boračko jezero ispod Prenja; Blidinje jezero uDugom Polju; izmedu Čvrsnice i Vrana; Idovačko na Raduši; Šatorsko na Šator planini; Kukavičko, Rastičevsko i Turjača na Kupresu; te Veliko i Malo Plivsko jezero) invazivne vrste su dospjele prilikom poribljavanja, nakon čega su u mnogim promijenile sliku biljnog i životinjskog svijetaAlohtone riblje vrste i njihovo rasprostranjenje u BiH

Oncorhynchus mykiss, Salvelinus fontinali, Salvelinus alpinus, Carassius auratus gibelio, Carassius auratus auratus, Hypophthalmichthys molitrix, Pseudorasbora parva, Ctenopharyngodon idella, Ameiurus nebulosus, Gambusia affinis, Lepomis gibossus

Krkuša Gobio gobio spada medu najznačajnije invazivne vrste riba kod nas.

Invazivne vrste riba su u značajnoj mjeri narušile strukturu ekosistema mnogih vodotoka. U posebnoj opasnosti se nalazi endemični genofond, kao što je neretvanska mekousna pastrmka Salmothymus obtusirostris oxyrhynchus.Dolaskom invazivnih vrsta danas su posebno ugrožene endemične vrste kraških rijeka i ponornica kao što su Paraphoxinus metohiense i Leuciscys svallize.Od sisara su introducirani dabar Castor fiber, koji se dobro prilagođava u priobalnom pojasu voda gornjevrbaskog sliva i muflon, Ovis aries musimon, koji kod nas naseljava planinsko područje. Zbog naglašenog krivolova brojnost populacije muflona je izuzetno mala. Na područje Rakovice kod Sarajeva nedavno je introducirana populacija od 300 jedinki jelena lopatara Dama dama. Iako se još uvijek nalazi pod kontrolom čovjeka, pitanje je dana kada će ova vrsta dospjeti u slobodnu prirodu.

45

U Bosni i Hercegovini postoji više invazivnih vrsta iz grupe beskičmenjaka. Među najznačajnijim je krompirova zlatica ili koloradorska zlatica Leptinotarsa decemlineata. Životno je vezana uz biljku krompira, a napada i druge biljne vrste iz iste familije. U našim uslovima je izuzetno dobro adaptirana i uzrokuje ozbiljne probleme u bioprodukciji, te značajno smanjuje prinose kultura. Tokom 1995. godine na prostor Bosne i Heregovine dospjela je i izuzetno opasna invazivna vrsta, kukuruzna zlatica Diabratica virgifera, koja značajno smanjuje prinose kukuruza na prostoru Semberije, te drugih dijelova Posavine.

VI.3. Faktori invazivnosti Kao osnovni faktori koji omogućavaju invaziju različitih vrsta biljaka, životinja i gljiva na prostor Bosne i Hercegovine, mogu se navesti sljedeci:

Heterogenost bosanskohercegovackih staništa, koja mogu pružiti utocište velikom broju invazivnih vrsta sa razlicitim ekološkim valencama;

Geografska i biogeografska povezanost Bosne i Hercegovine sa ostalim područjima Europe;

Hidrološka mreža koja povezuje različita geografska i ekološka područja i omogućava širenje sjemena različitih invazivnih vrsta biljka;

Komunikacijske veze sa drugim dijelovima svijeta, što omogućava širenje različitih invazivnih oblika;

Nedovoljna kontrola pri unosu hortikulturnih biljaka, njihovog sjemena te sjemenskog i sadnog materijala povrtlarskih, voćarskih i žitarskih kultura; nedovoljna kontrola pri unosu različitih domaćih životinja;

Nekontrolisana urbanizacija bez ekološki prihvatljive i održive infrastrukture, odgovarajuće upravljanje različitim vrstama otpada;

Neizgrađena monitoring mreža praćenja invazivnih vrsta; Nizak stepen ekološke svijesti o potrebi očuvanja autohtone flore i faune.

VII. EKOSISTEMSKE USLUGE ( SERVISI )

VII.1. Šta su to ekosistemski servisi ?

1. Predstavljaju funkcije ekosistema koje daju potporu i štite ljudske aktivnosti ili utiču na čovjekovo blagostanje.

2. Sva dobra i usluge prirode koje čovjek koristi za sebe.3. Dobrobiti za ljude koji proizilaze iz normalnog odvijanja procesa u ekološkom

sistemu.4. Imaju temeljnu ulogu u osiguranju života na Zemlji.

VII.2. Podjela ekosistemskih servisa ( usluga )

46

1. Usluge snadbjevanja ( opskrbe ) -proizvodi koji se dobijaju od ekosistema (hrana, gorivo, voda, prirodni ljekovi, ljekovi, biohemikalije i resursi za ukrase).

2. Usluge regulacije -proizvodi koji proizlaze iz regulacije procesa ekosistema (regulisanje kvalitete vazduha, klime i erozije, bolesti i štetočina, čišćenje vode i regulisanje prirodnih štetnosti).

3. Kulturološke usluge-nematerijalne koristi koje ljudi dobijaju od ekosistema (duhovno obogaćivanje, samoupoznavanje, rekreacija, estetsko uživanje i turizam).

4. Usluge podržavanja ( podrđke )-usluge potrebne za proizvodnju svih ostalih usluga ekosistema (formiranje tla, fotosinteza, ciklus kruženja hranjivih materija).

VII.3. Primjeri ekosistemskih usluga

USLUGE KOJE PRUŽA ŠUMA

Šume modeliraju lokalnu klimu i globalni ciklus vode, štite kvalitetu vode, održavaju tlo i kvalitetu tla (usluge regulacije)

Osiguravaju gorivo ( drvo ) i nedrvne šumske proizvode koji se koriste kao dodaci ishrani i u farmaceutskoj industriji (usluge snadbjevanja)

Turizam, rekreacija i estetsko uživanje (kulturološke usluge) Primarna produkcija organske tvari, kruženje tvari u prirodi (usluge

podržavanja)

USLUGE KOJE PRUŽAJU VODENI EKOSISTEMI

Regulisanje klime ( regulisanje globalne temperature i padavina ), regulisanje režima voda ( osiguranje vode za poljoprivredu ili industrijske procese )- usluge regulacije 

Vodosnadbjevanje ( akumuliranje i zadržavanje vode ),proizvodnja hrane ( ribe, školjke, rakovi )-usluge snadbjevanja

Edukacija, estetsko uživanje, turizam – kulturološke usluge Stvaranje zemljišta, recikliranje nutrijenata ( akumulacija, interno recikliranje,

procesuiranje i nakupljanje nutrijenata ) kroz fiksaciju azota i ciklus kruženja N i P i ostalih nutrijenata u prirodi - usluge podržavanja

USLUGE KOJE PRUŽAJU AGRO EKOSISTEMI

Proizvodnja hrane za čovjeka i stoku, kao i ukrasnog cvjeća, drvene građe, đubriva, životinjske kože, industrijskih hemikalija ( škrob, etanol, alkoholi i plastične mase ), vlakna ( pamuk, vuna, konoplja i lan )- usluge snadbjevanja

Edukacija, rekreacija, estetsko uživanje- kulturološke usluge Stvaranje goriva ( metan iz biomase, biodizel )- usluge podržavanja

47

VIII. LITERATURA

Alekspulo, A. (1963). Zoologija kičmenjaka. Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd.

Borovac S. T., Priručnik iz hidrobiologije za studente biotehničkih nauka, PMF. Sarajevo,2011

Dizdarević, A., Džanić, A., Grabovac, Z., Kadrić, A., Mahmutović, I.(2012). Uticaj eksploatacije na diverzitet autohtonih vrsta u Bosni i Hercegovini. ISBN: 978-9958-501-81-4

Donald R. L., Water Pollution, Children’s Press 2002

Janković M. M., Stevanović M. B., Ekologija biljaka, Beograd 2001.

Mader, S. S. (1998). Biology. The McGraw-Hill Companies, Boston.

Millennium Ecosystem Assessment(2005). Ecosystems and Human Well-Being: Biodiversity Synthesis. World Resources Institute, Washington, DC.

Perkins H. C., Air Pollution. Tokyo: Mc-Grow- Hill, 1974.

Rose R. D., Air Pollution and Industry. New York: Van Nosstrand Reinhold Comp., 1972.

Stern C., Air Polution. New York: Academic Press, 1977

Toth, T., 2012. Klimatske promjene. Tiskara Vjesnik d.d., Zagreb

Vojislav Trkulja i sar. (2009): Ambrozija; Mostar, Društvo za zaštitu bilja u BiH

48

49