INKLUZIJA U OBRAZOVANJU

S obzirom na porast broja djece s teškoćama u razvoju koja se svake godine upisuju u redovite programe dječjih vrtića i zapošljavanje asistenata za rad s njima, važno je napomenuti kako se pritom radi o inkluzivnom obrazovanju. Inkluzija podrazumijeva da su sva djeca aktivno uključena u odgojno-obrazovne aktivnosti i imaju jednak, slobodan pristup mjestima za igru i rad u odgojnim skupinama. Dakle, svakom djetetu se pružaju jednake razvojne prilike i aktivno sudjelovanje s ostalom djecom, stvarajući tako okruženje koje se temelji na toleranciji, uvažavanju i poštivanju sve djece. Stoga inkluzija, kao najviši stupanj pedagoškog povezivanja djece s teškoćama u razvoju s djecom bez razvojnih teškoća (nakon segregacije i integracije djece s teškoćama u razvoju), ima višestruke prednosti.

Dobrobiti za djecu s teškoćama u razvoju velike su. Neke od tih dobrobiti su npr. prilike za ostvarivanje socijalnih interakcija, tj. druženja s vršnjacima koji im mogu biti uzori za različite vještine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi kroz složenije društvene odnose i aktivnosti, modela komunikacije, samokontrole. Na taj se način i roditelji osjećaju prihvaćenije, znaju da im dijete dobiva jednake mogućnosti za razvoj i napredovanje kao i ostala djeca te imaju više vremena za sebe i ostalu djecu. Dobrobiti za djecu bez teškoća su bolje razumijevanje teškoća u razvoju, razvoj osjetljivosti za potrebe drugih te pomaganje i uvažavanje različitih od sebe.

Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar odgojne skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovite programe. Također je važno osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente koji će boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim teškoćama, edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja svih uključenih je najvažnija.

Dakle, zaključno, zadaća je psihologa u prvom redu preventivna pri čemu uglavnom surađuje s drugim stručnim suradnicima unutar ili izvan dječjeg vrtića (pedagogom, defektologom, logopedom, socijalnim radnikom, višom medicinskom sestrom, fizioterapeutom). To se posebno odnosi na djecu s teškoćama u razvoju s kojima predškolski psiholozi nemaju toliko iskustva kao npr. defektolozi, logopedi i/ili fizioterapeuti, ovisno o kojim se teškoćama radi. U tom slučaju, najčešći i najveći utjecaj psiholog ima, prilikom upisa djeteta s teškoćama u razvoju u dječji vrtić, na izbor stručne literature o problematici djeteta te odabir odgojitelja i/ili asistenta za rad s djetetom. S druge strane, njegov utjecaj je puno veći u radu s djecom s potencijalnim, prolaznim i ostalim trajnim posebnim potrebama djeteta, poput djece koja su proživjela neki stresni događaj u životu, darovite djece i dr.1

1 http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-izmedu-djece-s-posebnim-potrebama-i-djece-s-teskocama-u-razvoju/

Cilj inkluzivnog obrazovanja je stvaranje običnog obrazovnog sistema koji je prilagodljiv različitostima učenika. Inkluzija u obrazovanju između ostalog obuhvata:

• jednako uvažavanje svih učenika i zaposlenih;

• promjena školske kulture, politike i prakse kako bi se odgovorilo na različitosti

učenika u lokalnoj zajednici;

• smanjivanje prepreka za učenje i participaciju svih učenika, ne samo onih ometenih u razvoju ili sa posebnim obrazovnim potrebama;

• priznavanje prava učenika na obrazovanje u lokalnoj zajednici;

• unapređenje škole za zaposlene i za učenike;

• prihvatanje da je inkluzija u obrazovanju jedan vid inkluzije u društvo...

Za uključivanje i napredovanje djece sa teškoćama u razvoju u redovne škole potrebno je da svaka škola ili bar nekoliko umreženih škola (što opet zavisi od broja učenika kojima je potrebna stručna pomoć) ima stručni tim koji čine:

- pedagog,

- logoped,

- psiholog,

- socijalni radnik i

- defektolog (određene specijalnosti).

PREPOZNAVANJE DJECE S POSEBNIM POTREBAMA

Učitelji/ce ubrzo primjete/otkriju odstupanja na polju grube i fine motorike kao i odstupanja u razvoju govora (dijete otežano ili neobično hoda, hiperaktivnost, otažano drži olovku, nespretnost šake, zakašnjeli razvoj govora, usporeni razvoj govra, nerazumljivost...).2

Već nakon nekoliko mjeseci djeca s teškoćama u razvoju pokazuju zaostajanje u savladavanju gradiva i opšte pomanjkanje snalažljivosti u odnosu na svoje vršnjake.Zato je najbolje da nastavnik opservira učenika bilježi sve njegove uspjehe i eventualne neuspjehe i preporuči dijete na ocjenu njegovih psiho - fizičkih sposobnosti (Prvostepena stručna komisija za ocjenjivanje i razvrstavanje djece i omladine ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju).

Identifikacija se vrši na nekoliko načina:

- nastavnikova opservacija;

- razgovor nastavnika sa učenicima;

- usmeno i pismeno provjeravanje...

2 http://www.monkstk.ba/attachments/article/115/Inkluzivna%20kultura%20i%20praksa.pdf

- pomoću instrumenata objektivnog vrednovanja (testovi postignuća, testovi

sposobnosti, skale, stavovi, preferencija, upitnici, inventari radnih navika, intervjui

itd.).

Osam vodećih principa pozitivne interakcije (prilagođeno iz Rye, 2001)

- Pokažite pozitivna osjećanja (u školi ali i prilikom slučajnog susreta s učenikom pokazati da ste zainteresirani za njega i da ste mu spremni pomoći)

- Prilagođavati učeniku (prilagodite svoj način rada učeniku kako bi učenik objašnjavano što bolje shvatio);

- Razgovarati sa učenikom (potrebno je da mu obrañivano gradivo objasnite na što jednostavniji način vežući ga za neke svakodnevne, njemu zanimljive životne situacije);

- Dajte pohvale i priznanja (pohvale i priznanja treba da dajete svim učenicima u razredu,pa tako i učeniku sa teškoćom. Svaki njegov uspjeh treba da pohvalite, jer tako ga pozitivno motivišete);

- Pomozite učeniku da fokusira pažnju (kada objašnjavajući učenicima nastavne sadržaje primjetite da je nekom od njih odlutala pažnja, potapšajte ga po ramenu, recite mu o čemu ste pričali i motivišite ga da se zainteresuje za obrañivani sadržaj);

- Osmislite vaše instrukcije (sve što želite objasniti potrebno je da povežete sa konkretnim situacijama iz svakodnevnog života kako bi učenik to na praktičnom primjeru, njemu bliskom, mogao shvatiti i naučiti);

- Razrađujte i objašnjavajte (nužno je da nastavne sadržaje povezujete i sa drugim školskim predmetima);

- Pomozite učeniku da uspostavi samodisciplinu (organizujte vježbe u kojima će učenici glumiti osobe koje su se našle u različitim situacijama, a kojima će cilj biti da na očiglednom primjeru vide koji su to lijepi oblici ponašanja)